Lektira popularni klasici

4

Charles Dickens OLIVER TWIST

Naslov izvornika: Oliver 1wist Prijevod: Zlatko Crnković

© Zlatko Crnković

Izdavač: Globus media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-34-3

C H A R L E S D IC K E N S

O L IV E R T W IS TNovo, ispravljeno izdanje

S engleskog preveo Zlatko Crnković

Prvo poglavlje

Prvo poglavljeu kojem je riječ o mjestu gdje se rodio Oliver Ttoist i o

prilikama u kojima je došao na svijet.

Među javnim ustanovama u jednom gradu, koji iz više razloga ne bi bilo uputno imenovati, a neću ga nazvati ni izmišljenim imenom, ima jedna ustanova kakvu već odavno poznaje većina gradova, velikih i malih, a to je uboški dom. U tom se uboškom domu rodio, jednog određenog dana, mjeseca i godine, koje nije potrebno pobliže navoditi, jer ne bi čitatelju bile ni od kakve koristi, bar ne u ovom trenutku, smrtnik kome je ime i prezime spomenuto u naslovu ovog poglavlja. Dugo vremena, pošto je uz pomoć općinskog ranarnika dijete došlo na ovaj svijet jada i nevolje, bilo je veliko pitanje hoće li uopće ostati na životu i ponijeti kakvo ime. Da nije ostalo na životu, više je nego vjerojatno da se ovi zapisi ne bi nikad ni pojavili, ili, ako bi se i pojavili, da bi obasezali samo dvije-tri stranice te tako stekli neprocjenjivu za-slugu da budu najsažetiji i najvjerniji životopis sačuvan u književnosti bilo kojeg doba ili naroda.Premda nisam sklon tvrditi da je rođenje u ubožnici samo po sebi ne-što najsretnije i najzavidnije što može snaći ljudsko stvorenje, ipak bih htio reći da je u ovom posebnom slučaju to bilo najbolje što se Oliveru Twistu uopće moglo dogoditi. Jer, trebalo je dosta muke da se Oliver privoli da preuzme na sebe brigu o disanju — tom mukotrpnom po-slu koji je navika učinila nužnim za naše postojanje; i neko je vrijeme Oliver ležao predišući na poplunu i lebdio prilično neravnomjerno između ovog i onog svijeta — prevaga je svakako bila na strani onog drugog. E, pa da je u tom kratkom razdoblju Oliver bio okružen bri-žnim bakama, zabrinutim tetkama, iskusnim dadiljama i premudrim liječnicima, neminovno bi i nedvojbeno umro dok bi čovjek udario dlanom o dlan. Međutim, kako je uza nj bila samo jedna stara ubogar-

Oliver Twist

ka, kojoj je vid bio prilično zamagljen zato što je popila više piva nego obično, i općinski ranarnik koji je ovakve poslove obavljao na temelju ugovora, Oliver i priroda borili su se sami između sebe. Nakon kraće borbe Oliver je udahnuo zrak, kihnuo i zatim, snažnim vriskom kakav se mogao i očekivati od muškića koji je tek prije tri minute i četvrt stekao tu vrlo vrijednu osobinu štono se zove glas, obznanio stanovni-cima ubožnice vijest da je općini navaljen na leđa nov\eret. Čim je Oliver pružio taj prvi dokaz da mu pluća rade bez smetnji i kako treba, zašušti pokrivač sastavljen od krpica što bješe nemarno prebačen preko željeznog kreveta; s uzglavlja se na jedvite jade uzdi-gne blijedo lice mlade žene koja slabašnim glasom izusti ove jedva razumljive riječi:— Dajte mi da vidim dijete pa da umrem.Ranarnik je sjedio licem okrenut vatri i naizmjence grijao i trljao dla-nove. Kad je mlada žena prozborila, ustao je, prišao uzglavlju i rekao nježnije nego što bi se od njega moglo očekivati:— Ah, ne smijete još govoriti o umiranju]— Nipošto, Bog bio s njom! — uplete se njegovateljica trpajući žurnou džep zelenu staklenku iz koje je bila s očitim užitkom potegla ukutu. — Bog bio s njom, kada doživi moje godine, gospodine, kadabude imala trinaestoro djece a svi joj pomru osim dvoje, pa i njih dvoje budu u ubožnici, onda neće više tako govoriti! Pomislite samo štoznači biti majka, imati ovako slatkog jaganjca, pomislite samo!Reklo bi se da ti utješni izgledi na majčinsku sreću nisu pobudili priželjkivani dojam. Rodilja zavrti glavom i pruži ruke prema djetetu.Ranarnik joj ga položi u naručje. Ona strastveno pritisne svoje hladneblijede usne na njegovo čelo, prijeđe rukama preko svog lica, unezvi-jereno pogleda oko sebe, strese se, klone nauznak — i umre. Uzmujoj trljati prsa, ruke i sljepoočice, ali je krv već zauvijek prestala tećinjenim žilama. Govorili su joj bili o nadi i pomoći, ali ona već odavnonije znala za njih.— Svršeno je, gospođo Thingummv! — napokon će ranarnik.— O, sirotice moja, zbilja je svršeno! — reče njegovateljica podižućičep od zelene boce, koji joj je pao na jastuk dok se saginjala prihvatitidijete. — Sirotice moja!— Ne morate slati po mene ako se dijete bude deralo — reče joj ranarnik navlačeći rukavice neobično pomno. — Sva je prilika da će bitinemirno. Ako bude, dajte mu malo kaše. Ustakne šešir, pođe premavratima i, zastavši pokraj kreveta, nadoda:— Ipak, bila je zgodna djevojka; odakle je bila?

Prvo poglavlje

___Sinoć su je doveli, nadzornik ju je poslao — odgovori starica. —Našli su je na ulici. Dugo je zacijelo pješačila jer su joj se cipele raspale; ali odakle je došla i kamo se zaputila, to nitko živ ne zna. Ranarnik se nagne nad mrtvo tijelo i podigne pokojničinu lijevu ruku.— Stara priča — reče vrteći glavom. — Nema, naravno, vjenčanog prstena. E pa, laku noć!Gospodin doktor ode na večeru, a njegovateljica se još jednom pri-hvati zelene boce, sjedne na nizak stolac ispred vatre i uzme povijati dijete.Kakav je izvrstan primjer o moći odjeće bio mali Oliver Twist! Dok je bio umotan u pokrivač koji mu je do tada bio jedino ruho, mogao je biti i dijete plemića i dijete prosjaka; i najuznositijem čovjeku sa stra-ne bilo bi teško odrediti kakav položaj zauzima u društvu. Ali sada, uvijen u stare cicane prnje požutjele od duge uporabe, bješe označen i obilježen te odmah postavljen na svoje mjesto — mjesto općinskog djeteta, siročeta iz ubožnice, ponizne, izgladnjele služicej koga ćuška-ju i guraju kroz život, koga svi preziru, a nitko ne sažalijeva. Oliver je pomamno plakao. Da je znao da je siroče prepušteno na milost i nemilost crkvenim tutorima i nadzornicima, možda bi bio plakao još glasnije.

Oliver Twist

Drugo poglavljeu kojem je riječ o tome kako je Oliver Tvuist rastao, kako su ga

odgajali i hranili.

Prvih osam-devet mjeseci Oliver bijaše žrtva niza smiješnih obmana i prijevara. Umjetno je othranjen. Uprava ubožnice redovito je obavješta-vala općinsku upravu o izgladnjelosti i bijednom stanju nejakog siročeta. Općinska uprava dostojanstveno se raspitivala kod uprave ubožnice nema li u »domu« kakva ženska osoba koja bi bila kadra pružiti Oliveru Twistu prijeko potrebnu njegu i okrepu. Uprava ubožnice ponizno je odgovorila da nema takve ženske osobe. Nato je općinska uprava doni-jela velikodušnu i čovječnu odluku da se Oliver »zbrine« ili, drugim ri-ječima, da ga pošalju u sirotište tri-četiri kilometra dalje, gdje se dvade-setak-tridesetak dječaka što su prekršili zakone o prosjačenju povazdan valjalo po podu, ne trpeći od viška hrane ni od viška odjeće, pod rodi-teljskim nadzorom postarije ženske osobe koja je primala prekršitelje uz naknadu, i radi naknade, od sedam i pol penija po glavici na tjedan. Sedam i pol penija na tjedan poprilična je svota za ishranu jednog djete-ta; mnogo se toga može dobiti za sedam i pol penija, sasvim dovoljno da se dijete prejede i da ga muka spopadne. Ta postarija žena bijaše mudro i iskusno čeljade; znala je što je dobro za djecu, a imala je i vrlo jasnu predodžbu o tome što je dobro za nju. Stoga je veći dio tjedne potpore prisvajala trošeći za općinski mladi naraštaj još manje novca nego što je bilo predviđeno. Tako je i u najvećoj dubini pronalazila još veću dubinu i time pokazala izvanredan smisao za eksperimentalnu filozofiju. Svi valjda znaju za priču o onom drugom eksperimentalnom filozofu koji je sazdao onu veličajnu teoriju o konju što može živjeti bez hrane i koji ju je tako valjano primijenio u praksi da je davao konju samo slamku na dan, te bi zacijelo bio uzgojio vatrena i plahovita paripa koji bi živio ni od čega da mu nije konj uginuo dvadeset četiri sata prije nego što je

Drugo poglavlje

dobio svoj prvi obilati obrok zračne hrane. Na nesreću eksperimentalne filozofije ženske osobe čijoj je nježnoj skrbi bio povjeren Oliver Twist, primjena bi njezina sustava obično urodila sličnim plodom; jer, upravo u trenu kada bi koje dijete uspjelo poživjeti od najmanje količine najsla-bije hrane, ono bi se, u osam i pol slučajeva od deset, kao za pakost, ili se razboljelo od oskudice i studeni, ili iz nesmotrenosti palo u vatru, ili se nesretnim slučajem napola ugušilo, a u svim takvim slučajevima to bi siroto stvorenje otišlo na drugi svijet gdje bi se sastalo s ocem koga na ovom svijetu nije nikad ni vidjelo.Od vremena do vremena, kada bi se povela kakva zanimljiva istraga o smrti općinskog djeteta koje nisu primijetili kada su prevrtali krevet, ili koje je iz nesmotrenosti palo u vrelu vodu prilikom kupanja iako su takvi nesretni slučajevi bili vrlo rijetki jer se u sirotištu malokad zbivalo bilo što nalik na kupanje, porotnicima bi palo na pamet da postavljaju nezgodna pitanja, ili bi se građani općine uzjogunili i potpisivali nekakve žalbe. Ali takve bi drske pokušaje brzo osujetili općinski ranarnik i pandur svojim svjedočenjem; prvi bi rasporio mrtvo tijelo ali ne bi u njemu ništa našao (što je bilo zaista i vrlo vjerojatno), a drugi bi prisegnuo na sve što bi od njega općina zatražila, jer je bio vrlo odan i požrtvovan slu-žbenik. Osim toga, općinski odbornici obilazili su ovda-onda sirotište, a dan prije toga svagda bi poslali onamo pandura da najavi njihov dolazak. Kada bi došli, djeca su bila uredna i čista da je bila divota; pa što bi više ljudi htjeli?Ne može se očekivati da takav način uzgoja urodi bogzna kakvim bujnim plodom. Kad je navršio devet godina, Oliver Tvvist bijaše bljedunjavo, mršavo dijete, ponešto niska rasta i svakako neznatna obujma. Među-tim, priroda ili naslijeđe usadili su Oliveru u prsa zdrav i snažan duh koji se, zahvaljujući oskudnoj ishrani u tom zavodu, mogao po volji širiti i razvijati — možda se toj okolnosti mogla pripisati i činjenica što je uopće doživio deveti rođendan. Bilo kako mu drago, dočekao je svoj deveti rođendan u podrumu za ugljen u biranu društvu dvojice mlade gospode koja su, kao i on, nakon grdnih batina, bila tu zatvorena zato što su se drznula ustvrditi da su gladna, kadli se gospođa Mann, vrla ravnateljica tog doma, trgne zbog neočekivane pojave općinskog pandura, gospodina Bumblea, što se upravo trudio otvoriti vratašca na vrtnom ulazu. — Za ime Božje! Jeste li to vi, gospodine Bumble? — usklikne Mannov-ka pošto je izvirila na prozor, vješto hineći radosno uzbuđenje. (Sušan, dovedi Olivera i ona druga dva derana gore i smjesta ih operi!) Bože mili! Kako sam sretna, gospodine Bumble, što vas vidim, vjerujte mi! Međutim, gospodin Bumble bijaše neotesan, pa i prijek čovjek; stoga

Oliver Twist

nije na ovaj srdačni pozdrav odgovorio u istom duhu, nego je ponajprije snažno prodrmao vratašca, a onda ih tresnuo nogom kao što može tre-snuti samo pandurska noga.— O, budiboksnama! — reče Mannovka i istrči iz kuće, pošto su dotleona tri dječaka bila već uklonjena. — Tko bi to rekao! Zaboravila samda su vrata iznutra zakračunata, a sve zbog te drage djepce! Izvolite,gospodine, samo izvolite, gospodine Bumble, uđite, molim vas!Premda je taj poziv bio popraćen naklonom koji bi smekšao srce i samom crkvenom tutoru, ipak nije pandura nimalo ganuo.— Mislite li, gospodo Mann, da je uljudno ili umjesno ostavljati općinske službenike da čekaju pred vašim vrtnim vratima kad vam dolazeopćinskim poslom, u vezi s općinskom siročadi? — upita je gospodinBumble stežući u ruci svoj štap.— Je li vama jasno, gospođo Mann, da ste, ako mogu tako da reknem,od općine namještena i plaćena osoba?— Dabome, gospodine Bumble, samo sam išla kazati onoj dragoj dječici, koja vas toliko vole, da ste upravo stigli — odgovori Mannovkaneobično ponizno.Gospodin Bumble mnogo je držao do svoje govorničke vještine i osobne važnosti. Prvoj je dao maha a drugu je upravo potvrdio, te se malo udobrovolji.— Dobro, dobro, gospođa Mann — nastavi mirnijim glasom. — Bit ćeda je tako kako kažete, nadajmo se da je tako. Udimo, gospođo Mann,došao sam poslom i imam vam nešto reći.Mannovka uvede pandura u mali salon popločen opekama, prikuči mu stolac i udvorno mu stavi trorogi šešir i štap na stol ispred njega. Gospo-din Bumble obriše s čela znoj što ga je oblio od pješačenja, zadovoljno pogleda svoj trorogi šešir i osmjehne se. Jest, osmjehne se. I panduri su samo ljudi. Gospodin Bumble se osmjehnuo.— Ne zamjerite mi što ću vam sada reći — pripomene Mannovka čarobno i slatko. — Dugo ste pješačili, znate, inače vam to ne bih ni spominjala. Ne biste li, gospodine Bumble, gucnuli štogod?— Ni govora. Ni kapi — reče gospodin Bumble odmahujući desnicomdostojanstvenom, ali popustljivom kretnjom.— Ipak biste možda mogli malo? — reče Mannovka, koja je zapazila kakvim je tonom odbio njenu ponudu i kakvom je kretnjom popratio svojeriječi. — Samo ma-a-alčice, s malo hladne vode i kockicom šećera.Gospodin Bumble kašljucne.— Ama, sasvim malčice — navaljivaše dalje Mannovka.

Drugo poglavlje

— A što imate? — priupita je pandur.— Pa ono čega moram uvijek imati malo u kući da mogu dati sirotojdjeci u limunadi kada im nije dobro, gospodine Bumble — odgovoriMannovka otvarajući ormar u kutu i vadeći iz njega bocu i čašu borovi-čke. — Neću vas zavaravati, gospodine Bumble, borovičke.— Zar dajete djeci i limunadu, gospodo Mann? — zapita Bumble, prateći pogledom zanimljivi postupak miješanja.— Ah, dajem, Bog bio s njima, koliko god da je skupa — odgovori odgojiteljica. — Ne bih ih, znate gospodine, mogla gledati kako se muče.— Dakako — povladi joj gospodin Bumble. — Dakako da ne biste

mogli. Vi ste duševna žena, gospođo Mann. Ona mu stavi čašu na stol. — Napomenut ću to prvom prilikom općinskom odboru. — Privuče čašu sebi. — Vi ste toj djeci zbilja kao prava majka, gospođo Mann. Promiješa borovičku i vodu. — Od srca ću popiti ovo u vaše zdravlje, gospođo Mann — i popije pola čaše vode.— A sada da prijeđemo na posao — reče pandur vadeći iz džepa kožnulisnicu. Dijete koje je kršteno imenom Oliver Tvvist navršilo je danasdevet godina.— Bog ga blagoslovio! — ubaci Mannovka otirući lijevo oko krajičkompregače.— I usprkos ponuđenoj nagradi od deset funti, koja je poslije povišenana dvadeset, i usprkos nadljudskim i, rekao bih, nadnaravnim naporimaove općine — reče Bumble — nikad nismo uspjeli otkriti tko mu jeotac niti odakle mu je bila mati, kako se zvala i kakvog je bila bračnogstanja.Mannovka digne ruku u čudu, ali nakon kraćeg razmišljanja priupita:— Pa kako je onda uopće dobio ime?Pandur se ponosno isprsi i reče:— Ja sam mu ga nadjenuo.— Vi, gospodine Bumble!— Ja, gospođo Mann. Mi našim štićenicima nadijevamo imena abecednim redom. Prethodno je dijete moralo biti na slovo S — pa sam ganazvao Swubble. Ovo je moralo biti na T — pa sam ga nazvao Twist.Iduće dijete koje dođe zvat će se Unwin, a ono iza njega Vilkins. Imamveć spremljena prezimena sve do kraja abecede; a kad dođemo do slovaZ, počet ćemo opet iznova.— Pa vi ste, gospodine, zbilja učevan čovjek! — priklopi Mannovka.— Hm, hm — izusti pandur, očito polaskan tom pohvalom. — Moždai jesam. Možda i jesam, gospođo Mann. Ispije borovičku razrijeđenuvodom i nadoda: — Budući da je Oliver sad već prostar da ostane ovdje,

*■?.'

Oliver Twist

odbor je odlučio vratiti ga u dom. Ja sam osobno došao po njega. Stoga mi ga odmah uvedite.— Odmah ću vam ga dovesti — odvrati Mannovka i iziđe iz sobe.Oliveru su dotle skinuli gornji sloj nečistoće što mu se skorila po licu irukama, koliko se uopće mogla sastrugati jednim jedinim pranjem, paga njegova dobrohotna zaštitnica dovede pred pandura^ ^— Pokloni se gospodinu, Olivere — reče mu Mannovka.Oliver se pokloni napol panduru na stolcu, a napol trorogu šeširu na stolu.— Hoćeš li poći sa mnom, Olivere? — priupita ga Bumble dostojanstvenim glasom.Oliver zausti da kaže kako bi vrlo rado pošao bilo s kim, ali kad podigne pogled, opazi Mannovku kako stoji iza pandurova stolca i bijesno mu prijeti šakom. Dječak odmah shvati to upozorenje, jer se ta šaka isuviše često utiskivala u njegovo tijelo a da mu se ne bi duboko utisnula i u sjećanje.— A hoće li i ona sa mnom? — priupita siroti Oliver.— Neće, ne može — odgovori Bumble. — Ali će ti dolaziti u posjete.To nije djetetu bila bogzna kakva utjeha. Međutim, koliko god bio mlad,imao je toliko pameti da se pretvara kao da mu je strašno žao što odlazi.Dječaku nije bilo osobito teško pustiti i koju suzu. Glad i pretrpljenozlostavljanje mogu uvelike pomoći čovjeku da zaplače, pa je Oliver zaistavrlo prirodno plakao. Mannovka ga je nebrojeno puta izljubila i dala mujoš ono do čega je Oliveru bilo mnogo više stalo, komad kruha namazanamaslacem, da ne bi u ubožnici pomislili da je suviše izgladnio. Olivera je,s kriškom kruha u ruci i sa smeđom suknenom općinskom kapicom naglavi, odveo Bumble iz te bijedne kuće u kojoj nijedna prijazna riječ nipogled nisu nikad obasjali sumornost njegova djetinjstva. Pa ipak, kad suse za njim zatvorile vratnice, naglo ga je obuzela bolna djetinja tjeskoba.Koliko god bili jadni oni njegovi mali supatnici koje je ostavio za sobom,ipak mu to bijahu jedini prijatelji što ih je ikad imao: i prvi put mu dječje srce obuzme osjećaj osamljenosti u velikom bijelom svijetu.Bumble je grabio krupnim koracima, a mali se Oliver grčevito držao zanjegov rukav optočen zlatom i kaskao uza nj, zapitkujući ga nakon svakihpetsto koraka jesu li »već blizu«. Na ta je zapitkivanja Bumble odgovaraovrlo kratko i otresito, jer je kratkotrajna blagost koju borovička pomiješana s vodom budi u ponečijim prsima bila već isparila, te je gospodinBumble ponovno postao pandur.Oliver nije bio još ni četvrt sata u ubožnici, tek je bio smazao drugu krišku kruha kadli se vrati Bumble, koji ga je bio ostavio na brizi neke

Drugo poglavlje

starice, i reče mu da se večeras održava odborska sjednica i da se mora odmah pojaviti pred odborom.Kako nije imao sasvim jasnu predodžbu o tome što je to odbor, Oliver je bio pomalo preneražen tom obaviješću i nije bio posve načisto treba li se smijati ili plakati. Nije, međutim, imao vremena premišljati o tome, jer ga je Bumble kvrcnuo štapom po glavi ne bi li se dječak prenuo, a onda i po leđima ne bi li živnuo, pa mu reče neka pođe za njim, i odvede ga u veliku okrečenu sobu u kojoj je za stolom sjedilo osmero ili desetero de-bele gospode. Na čelu stola, u naslonjaču nešto višem od ostalih, sjedio je neobično debeo gospodin posve okrugla i rumena lica.— Pokloni se odboru — reče Bumble. Oliver otare dvije-tri suze što sumu se zadržale u očima, pa kako nije znao što je to odbor, a vidio je samostol, pokloni se, srećom, stolu.— Kako se zoveš, mali? — upita ga gospodin što je sjedio u velikomnaslonjaču.Oliver se prepao kad je vidio toliku gospodu, pa se počne tresti od stra-ha, a kada ga pandur još jednom kvrgne odostraga, dječak se i rasplače. Zbog ta dva razloga odgovori vrlo tihim i neodlučnim glasom, tako da jedan gospodin u bijelom prsluku reče da je glupan. To je svakako bio najbolji način da ga ohrabri i da se dječak osjeća kao da je kod kuće.— Mali, slušaj što ću ti reći — reče gospodin što je sjedio u velikomnaslonjaču. — Valjda znaš da si siroče?— A što je to, gospodine? — upita ga siroti Oliver.— Mali je zbilja glup, kao što sam i mislio — opet će gospodin u bijelomprsluku.— Tihol — reče gospodin koji je prvi prozborio. — Znaš da nemaš nioca ni majke i da te je othranila općina, je li da znaš?— Znam, gospodine — odgovori Oliver roneći gorke suze.— A zašto sada plačeš? — upita ga gospodin u bijelom prsluku. I zaistaje to bilo čudnovato. Zašto li je taj dječak mogao sada plakati?— Valjda se svake večeri moliš Bogu? — reče jedan drugi gospodin osornim glasom. — Valjda se, kao pravi kršćanin, moliš za ljude koji te hranei brinu se za tebe?— Molim se, gospodine — promuca dječak. Gospodin koji je posljednjigovorio i nesvjesno je rekao istinu. Oliver bi zaista bio pravi kršćanin,dobar kršćanin da je divota, kada bi se molio za ljude koji ga hrane i brinu se za njega. Ali se nije molio za njih jer ga nitko nije ni naučio molitise za njih.— Dobro! Došao si ovamo školovati se i izučiti kakav koristan zanat■— reče rumeni gospodin što je sjedio u velikom naslonjaču.

— I zato ćeš sutra ujutro u šest sati početi češljati kučinu — nadoda onaj otresiti gospodin u bijelom prsluku. U znak zahvalnosti za obje ove milosti združene u jednom jedinom postupku češljanja kučine, Oliver se, po pandurovu nalogu, duboko pokloni, a onda ga brže-bolje otprave u jednu veliku prostoriju, gdje na grubu i tvrdu ležaju jecaše sve dok ne zaspi. Krasna li primjera blagosti engleskih zakona što dopuštaju uboga-rima da legnu na počinak!Siroti Oliver! Dok je spavao u blaženu neznanju svega što se zbiva oko njega, nije ni sanjao da je odbor tog istog dana donio odluku koja će sasvim opipljivo utjecati na cijelu njegovu budućnost. Odluka je bila tu, a sastojala se u ovome.Članovi odbora bili su vrlo mudri i dubokoumni ljudi skloni filozofiji, pa kad su usmjerili pozornost na ubožnicu, umah su otkrili ono na što pri-prosti ljudi ne bi nikad nadošli — da je sirotinji ubožnica po volji! To je pravo javno zabavište za siromašnije društvene slojeve; svratiste u kojem se ništa ne plaća; besplatan doručak, objed, užina i večera tijekom cijele godine; pravi raj sazdan od opeka i žbuke u kojem se ništa pod bogom ne radi nego samo uživa. »Oho!« rekoše odbornici gledajući značajno jedan drugoga. »Mi ćemo to već srediti; začas ćemo tome stati na kraj.« I tako su postavili pravilo da svi siromasi imaju pravo birati (ta ne bi oni nikog ni na šta silili, nisu oni takvi): ili da malo-pomalo skapavaju od gladi u domu, ili da brzo skapaju izvan njega. Imajući to na umu, sklo-pili su ugovor s upravom vodovoda o neograničenoj opskrbi vodom, a s jednim veletrgovcem žitom o povremenim isporukama manjih količina zobenog brašna, pa su dijelili po tri obroka rijetke zobene kaše na dan, glavicu luka na tjedan i po pola zemičke svake nedjelje. Donijeli su još mnogo drugih mudrih i čovječnih propisa koji su se ticali žena, ali koje nije potrebno ovdje pobliže navoditi; ljubazno su preuzeli na sebe brigu da rastavljaju sirotinjske brakove kako bi uštedjeli sirotinji velike tro-škove oko brakorazvodnih parnica pred crkvenim sudom, pa umjesto da primoravaju čovjeka da uzdržava svoju obitelj kao što je do tada morao, oduzeli bi mu obitelj i učinili od njega samca! Teško je reći koliko bi ljudi iz svih društvenih slojeva navalilo iskoristiti te dvije sretne okolnosti da nisu bile vezane uz ubožnicu; međutim, odbornici su bili dalekovidni pa su osujetili takve pokušaje. Obje povlastice bile su nedjeljive od ubožnice i zobene kaše, a to je ipak malo odbijalo ljude. Za prvih šest mjeseci nakon dolaska Olivera Twista, taj se sistem provodio u djelo punom parom. Iz početka je bio prilično skup zbog sve učestalijih računa pogrebnog zavoda i zbog potrebe da se odjeća ubogara neprestano sužava, jer im je nakon tjedan-dva odjeća visila i lepršala na

usukanim i izmršavjelim tijelima. Ali je broj stanovnika ubožnice kopnio, kao što su kopnjeli i sami ubogari, pa su odbornici bili oduševljeni. Prostorija u kojoj su dječaci blagovali bila je velika kamena dvorana u kojoj je na jednom kraju stajao bakren kotao, iz kojeg je ravnatelj, opa-san u tu svrhu pregačom, uz pomoć jedne ili dviju žena grabio zaimačom zobenu kašu kada bi došlo vrijeme objeda ili večere. Svaki bi dječak dobio jednu zdjelicu te rijetke smjese i ni zere više osim u danima ve-likog javnog slavlja, kada bi uz to dobili još dvije unce1 i četvrt kruha. Zdjelice nije nikad trebalo prati. Dječaci bi ih sastrugali žlicama sve dok ne bi ponovno zablistale; a kada bi obavili taj posao (što nikad nije dugo trajalo jer im zdjelice nisu bile mnogo veće od žlica), sjedili bi i zurili u kotao takvim pohlepnim očima kao da bi mogli progutati i same opeke kojima je ozidan. Uz to su neobično revno sisali prste ne bi li polizali koji trunak kaše ako se slučajno uhvatio za njih. Dječaci obično imaju izvr-stan tek — Oliver Tvvist i njegovi sudruzi trpjeli su tri mjeseca strahovite muke skapavajući polagano od gladi; naposljetku su toliko pomahnitali i postali proždrljivi da je jedan dječak, koji je bio visok za svoje godine a nije bio navikao ha takvo gladovanje (otac mu je nekoć držao gostioni-cu), zloslutno natuknuo svojim sudruzima da se može dogoditi, ako ne dobije još jednu posudicu kaše2, da jedne noći pojede dječaka što spava do njega, a taj je dječak slučajno bio slabunjav mladac u nježnoj životnoj dobi. Iz pogleda visokog dječaka izbijala je pomamna glad pa su mu svi slijepo povjerovali. Održano je vijećanje; izvučen je ždrijeb da se vidi tko će nakon večere pristupiti ravnatelju i zatražiti još; kocka je pala na Olivera Twista.Dođe večer i dječaci posjedaju na svoja mjesta. Ravnatelj je u svojoj kuharskoj odjeći stao uz kotao, a njegove ubogarske pomoćnice iza nje-ga; kaša je podijeljena pa je za oskudnu večeru izrečena duga molitva zahvalnica. Kaša je upravo planula; dječaci se počeli došaptavati i na-migivati Oliveru, a oni što su sjedili do njega gurkali su ga pod rebra. Kao pravo dijete, Oliver bijaše zdvojan od gladi i nepromišljen u nevolji. Ustane od stola i, s posudom i žlicom u ruci, priđe ravnatelju te, pomalo zaplašen vlastitom smionošću, reče: — Molim vas, gospodine, još malo.

1 • Unca — mjera za težinu (28,349 g) 2- Per diem (lat.) — na dan, dnevno

.-5

Ravnatelj je bio ugojen i zdrav čovjek, ali je iznenada problijedio. Zgranut od čuda, neko je vrijeme piljio u malog buntovnika, a onda se pri-držao za kotao da se ne sruši. Pomoćnice su obamrle od čuda, a dječaci

od straha.

f— Šta? — napokon će ravnatelj slabašnim glasom. ,;— Molim vas, gospodine — odvrati Oliver. — Molim,y,^ još malo. ?Ravnatelj tresne Olivera zaimačom po glavi, pa ga uhvati za ruke i vrisnedozivajući pandura. fOdbor je baš držao svečanu sjednicu kad Bumble upadne u sobu izbe*zumljen od uzrujanosti i obrati se gospodinu što je sjedio u velikomnaslonjaču. ;— Gospodine Limbkinse, oprostite, molim vas, ali Oliver Twist je za!tražio još! iSvi se zgranuše. Na svim se licima ocrtao užas. i— Još! — ponovi gospodin Limbkins. — Saberite se malo, Bumble, iodgovorite mi jasno i glasno. Jesam li Vas dobro razumio da je tražio još)pošto je već pojeo večeru koja mu po propisima pripada? s— Jest, gospodine — odgovori Bumble. i— Taj će dečko završiti na vješalima — reče gospodin u bijelom prsluku.— Siguran sam da će taj dečko završiti na vješalima.Nitko se nije usprotivio proročanskom mišljenju toga gospodina. Zame^ tne se živa raspra. Izdanje nalog da se Oliver smjesta pritvori. Sutradan ujutro izvješen je na glavnom ulazu oglas kojim se nudi nagrada od pet funti svakome tko je voljan od općine preuzeti brigu za Olivera Twista; Drugim riječima, ponudili su pet funti i Olivera Twista svakom muškar* cu ili ženi kojima je potreban naučnik za bilo koji obrt, posao ili zvanje;— Nikad otkako znam za sebe nisam bio ni u što tako čvrsto uvjereii— rekao je gospodin u bijelom prsluku kada je sutradan ujutro pokucapna vrata i pročitao taj oglas. — Nikad nisam bio ni u što tako čvrstouvjeren kao sada da će taj dečko završiti na vješalima. |Budući da u nastavku kanimo pokazati je li gospodin u bijelom prslukiiimao pravo ili nije, možda bismo umanjili zanimljivost ove pripovijesti(pod pretpostavkom da je uopće zanimljiva) kada bismo već sad dali naznanje je li Oliver Tvvist završio život tom vrstom nasilne smrti ili nije. •'

Treće poglavljeu kojem se pripovijeda kako Oliver Tivist umalo što nije dopio

mjesto na kojem ne bi dangubio.

Cijeli tjedan pošto je počinio ono bogohulno i pogano djelo da traži još Oliver je proveo u mračnoj samici u koju bješe zatočen po mudroj i milostivoj odluci općinskog odbora. U prvi se mah čini da ne bi bilo nerazumno pretpostaviti kako je Oliver, osjećajući dužno poštovanje prema predviđanju gospodina u bijelom prsluku, mogao jednom za-uvijek potvrditi proročanske sposobnosti tog mudraca, tako da jedan kraj svog rupčića sveže za kuku na zidu, a drugi kraj sebi oko vrata. Međutim, ostvarenje tog djela priječila je jedna okolnost, a to je da su rupčići bili proglašeni za luksuzne predmete i da su na vijeke vjekova bili uskraćeni nosovima ubogara izričitom, svečano izdanom i obja-vljenom, svojeručno potpisanom i pečatima ovjerovljenom naredbom općinskog odbora. Još je veća zapreka bila u tome što je Oliver bio suviše mlad i nezreo. Povazdan je samo gorko plakao, a kad bi došla duga, sumorna noć, pokrio bi svojim sitnim rukama oči ne bi li oda-gnao mrak od sebe, pa bi se skutrio u kutu i pokušao zaspati, ali bi se svaki čas trzao iza sna i drhturio te se sve više i više pripijao uza zid, baš kao da ga i dodir te hladne i tvrde površine nekako štiti od tmine i osamljenosti što ga okružuju.Neka protivnici tog »sistema« ne misle da su Oliveru za njegova zato-čeništva u samici bile uskraćene blagodati tjelesnih vježbi, društvena zadovoljstva prednosti vjerske utjehe. Sto se tiče tjelesnog vježbanja, bilo je lijepo hladno vrijeme, a njemu je bilo dopušteno da se svako jutro pere pod crpkom u dvorištu popločenom kamenom, u nazočno-sti gospodina Bumblea koji je pazio da se dječak ne prehladi i čestom uporabom štapa izazivao u njemu osjećaj da ga sve bridi. Što se tiče društva, vodili su ga svaki drugi dan u blagovaonicu za vrijeme večere

■■«

Olivcr Twist

i tu ga pred ostalim dječacima šibali, opomene i primjera radi. I ne samo što mu nisu bile uskraćene prednosti vjerske utjehe, nego su ga svake večeri tjerali, udarajući ga nogama, u tu istu prostoriju u vrijeme molitve, gdje mu je bilo dopušteno da krijepi duh zajedničkom mo-litvom svih dječaka, molitvom u koju je, po nalogu općinskog odbo-ra, bio umetnut poseban dodatak u kojem su dječaci prgjjdinjali Boga da ih učini dobrima, kreposnima, zadovoljnima i poslušnima te da ih čuva od grijeha i poroka Olivera Twista, koji je u molitvi bio izrijekom stavljen pod isključivo okrilje i zaštitu zlih sila i prikazan kao izravan potomak samog nečastivog.Dok su se prilike u kojima je Oliver živio tako uspješno i lijepo ra-zvijale, slučilo se jednog jutra da je dimnjačara Gamfielda nanio put glavnom ulicom upravo dok je pregrmljivao u glavi kako će i na koji način platiti stanovite zaostatke najamnine zbog kojih mu je najmo-davac počeo već pomalo dodijavati. I uz najpovoljniju procjenu svo-jih financijskih sredstava, Gamfieldu je nedostajalo punih pet funti da namiri potrebnu svotu; i tako, obuzet nekom vrstom aritmetičke zdvojnosti, naizmjence je mućkao glavom i magarcem kad, prolazeći pokraj ubožnice, spazi oglas izvješen na ulazu. — O-hojI — dobaci Gamfield magarcu.Magarac se zanio u duboke misli, vjerojatno se pitajući hoće li mu su-dbina udijeliti koji kupusov korijen kad se izbavi dviju vreća čađe koji-ma su kolica natovarena, te je prečuo gazdin povik i nastavio kaskati. Gamfield žestoko opsuje magarca, a napose mu opsuje oči, pa potrči za njim i zada mu takav udarac u glavu da bi svakom drugom nemi-novno pukla lubanja. Zatim ga zgrabi za uzdu i pritegne svom snagom ne bi li ga blago opomenuo da nije svoj gospodar. Pošto ga je na taj način okrenuo natrag, udari ga još jednom u glavu, tek toliko da ga ošamuti dok se ne vrati do njega. Kad je sve to obavio, priđe vratima da pročita oglas.Gospodin u bijelom prsluku stajao je pred vratima ruku zabačenih na leđima, pošto je u dvorani za sjednice iznio neke svoje dubokoumne misli. Bio je svjedok kratkotrajnog natezanja između Gamfielda i nje-gova magarca, pa se radosno osmjehnuo kada je dotičnik prišao vrati-ma da pročita oglas, jer je odmah uočio da je Gamfield upravo onakav gospodar kakav je potreban Oliveru Twistu. I Gamfield se osmjehnuo čitajući oglas, jer je pet funti bila upravo svota što ju je priželjkivao; a što se tiče dječaka kojeg bi mu stavili na teret, Gamfield je znao kakva je ishrana u ubožnici, pa je bio siguran da je to neko zgodno majušno stvorenje koje će se moći lijepo uvlačiti u kamine. I tako je ponovno

Treće poglavlje

proučio oglas, od početka do kraja, a onda u znak smjernog poštovanja dotaknuto šubaru na glavi i oslovio gospodina u bijelom prsluku:Taj dečko tu, gospodine, kog općina 'oče dati u šegrte... — počegazda Gamfield.Da, prijatelju — reče gospodin u bijelom prsluku smješkajući semilostivo. — Sto je s njim?Ako općina baš 'oće da mali izuči lagan i krasan zanat, kod dobrogi vrijednog majstora dimnjačara — reče gazda Gamfield — ja baš trebam šegrta i ja bih ga uzeo.Uđite — reče gospodin u bijelom prsluku.Gamfield je malo zaostao za njim da još jednom udari magarca u glavu i potegne za uzde, kako ne bi pobjegao za njegova izbivanja, pa pođe za gospodinom u bijelom prsluku u sobu u kojoj je Oliver prvi put ugledao toga gospodina.To je gadan zanat — reče gospodin Limbkins kad je Gamfield ponovio svoju želju.Bilo je već slučajeva da su se dječaci i pogušili po .dimnjacima —reče jedan drugi gospodin.To vam je zato što su nakvasili slamu prije nego što su je zapaliline bi li natjerali dečke da siđu — reče Gamfield. — To se onda samodimi a nema vatre, a od dima nema nikakve fajde kad treba dečkenatjerati da siđu jerbo ih dim samo uspava, a to oni baš vole. Dečki suvam vraški tvrdoglavi i vraški lijeni, gospodo, i ništa ih neće tako na-ćerat' da siđu što brže mogu ko lijepa lagana vatrica. A to je i ljudski,gospodo, jerbo, ako su se slučajno i zaglavili u dimnjaku, kad im vatraoprži tabane, potrudit će se da se sami iskoprcaju.Reklo bi se da je ovo tumačenje neobično razgalilo gospodina u bije-lom prsluku, ali ga gospodin Limbkins tako pogleda da mu prisjedne veselje. Zatim su odbornici nekoliko minuta razgovarali među sobom, ali toliko tiho da su se jedino mogle razabrati riječi: » smanjenje tro-škova«, »kad se dobro sravne računi«, »moći ćemo objaviti tiskani iz-vještaj«. Te su se riječi zaista mogle razabrati jedino zato što su se vrlo često ponavljale i posebno isticale.Napokon šaputanje prestane, članovi odbora ponovno zauzmu svoja mjesta i svečano držanje, a gospodin Limbkins prozbori ovako:Razmotrili smo vaš prijedlog, ali ga ne možemo prihvatiti.Nikako — reče gospodin u bijelom prsluku.Nipošto — nadometnu ostali članovi.Kako je Gamfielda pomalo bio glas da je batinama otpravio već dva-tri dječaka na onaj svijet, pomisli da su odbornici možda, iz nekog

Oliver Twist

neobjašnjivog hira, uvrtjeli sebi u glavu da tu nevažnu okolnost trebaju uzeti u obzir. Ako jesu, onda to nije bilo ni najmanje nalik njihov uobičajeni način poslovanja; ali kako mu nije bilo baš stalo do toga da oživljava te glasine, samo je gužvao u rukama šubaru i polako pošao od stola.Onda nećete, gospodo, da mi ga dadnete? — priupita.}h Gamfieldi zastane pred vratima.Nećemo — odgovori gospodin Limbkins. — Naime, budući da jevaš posao tako gadan, mislimo da biste se morali zadovoljiti i manjomnagradom od one koju smo ponudili.Gamfield se naglo razvedri, pa se hitrim koracima vrati do stola i reče:A kolko ćete mi dati, gospodo? Ajde, nemojte bit tako tvrda srcaprema siromahu čovjeku. Kolko dajete?Rekao bih da bi tri funte i deset šilinga bilo uvrh glave — rečegospodin Limbkins.Čak bi za deset šilinga bilo previše — reče gospodin u bijelomprsluku.Nemojte biti taki — reče Gamfield. — Neka bude četir' funte,gospodo. Neka bude četir' funte pa ste ga se otarasili jednom zasva-gda! Evo ruke.Tri funte i deset šilinga — odlučno ponovi gospodin Limbkins.Nemojte biti taki! 'Ajde da se nađemo na polovici, gospodo — navaljivaše Gamfield. — Tri funte i petnaest šilinga.Ni penija više — glasio je odlučni odgovor gospodina Limbkinsa.Vraški ste tvrda srca prema meni, gospodo — reče Gamfield dvo-umeći se.Ih, ih, koješta! — reče gospodin u bijelom prsluku.Bio bi on jeftin i sam po sebi, bez ikakva prida. Uzmi ga, luda glavo!Mali je kao stvoren za tebe. Njemu su zbilja potrebne ponekad batine,dobro će mu doći; a njegova te prehrana neće mnogo stajati jer se tajnije prejeo otkako zna za sebe. Ha-ha-ha!Gamfield obiđe lukavim pogledom redom sva lica za stolom, pa kad primijeti da su nasmiješena, razvuče se i njemu lice u osmijeh. Posao je sklopljen. Bumbleu je odmah rečeno da još isti dan odvede Olivera Twista na općinski sud da mu potpišu i otvore naučničku svjedodžbu.Da bi se izvršila ta odluka, malog su Olivera, na njegovo veliko ču-đenje, pustili iz pritvora i naložili mu da obuče čistu košulju. Tek što je obavio tu sasvim neuobičajenu gimnastičku vježbu, Bumble mu

Treće poglavlje

sam donese zdjelicu zobene kaše i blagdanski dodatak od dvije unce i četvrt kruha. Kad ugleda taj velebni prizor, Oliver se gorko rasplače jer nije bez razloga pomislio da je odbor zacijelo odlučio da ga u neku korisnu svrhu zakolje inače ga ne bi tako počeli toviti.Pazi, Olivere, da ti ne budu oči crvene, radije se dobro najedi i budizahvalan — reče Bumble značajno i dostojanstveno. Ideš u šegrte,Olivere.U šegrte, gospodine? — priupita dječak dršćući.Da, Olivere — potvrdi Bumble. — Ona dobra i milostiva gospoda,koja su tebi, Olivere, sva redom ko pravi roditelji, kad nemaš svojihrođenih, dat će te u šegrte i uputit će te u život, napravit će čovjekaod tebe, iako će općinu to koštati tri i pol funte1 — tri i pol funte,Olivere — sedamdeset šilinga — sto i četrdeset šestača, a sve to zanevaljalo siroče koje nitko pod bogom ne voli.Kad je Bumble ušutio da predahne, pošto je groznim glasom održao tu besjedu, suze grunu niz lice sirotom djetetu i ono gorko zajeca.— De, de, Olivere! — reče Bumble nešto manje dostojanstvenimglasom, jer se razgalio kad je vidio kakav su dojam proizvele njegoveriječi. — Obrisi oči rukavom od kaputa i nemoj roniti suze u kašu, jerje to vrlo glupo, Olivere.I zaista je bilo glupo jer je u kaši bilo već sasvim dovoljno vode. Dok su išli na općinski sud, Bumble je upućivao Olivera kako ne treba ništa drugo raditi nego biti sretan i reći, kada ga gospodin bude pitao želi li biti šegrt, da zaista želi od sveg srca. Oliver obeća da će se držati obiju uputa, to više što mu je Bumble dao izdaleka na znanje da je teško reći što ga sve može snaći ako se ne bude pridržavao bilo jednog, bilo drugog savjeta. Kad su stigli u pisarnicu, zatvorili su ga posve samog u jednu sobicu, a Bumble mu naloži da tu ostane sve dok ne dođe opet po njega.Oko pola sata, koliko je dječak tu čekao, srce mu je snažno lupalo. Nakon isteka tog vremena Bumble promoli na vrata glavu neukrašenu trorogim šeširom i dobaci mu glasno:— A sad, dragi moj Olivere, dođi pred gospodina. Dok je to govorio,Bumble se naglo uozbilji i smrkne te doda potiho: — I upamti što samti rekao, lupežu mali!

1 • Funta — britanska novčana jedinica koja je sve donedavno imala 20 šilinga, a šiling je imao 12 penija

Ki;

Oliver Twist

Na ovo ponešto proturječno oslovljavanje, Oliver se prostodušno za-gleda u lice Bumbleu, ali dotični gospodin spriječi bilo kakvu primje-dbu na svoj račun time što ga odmah povede u susjednu sobu na kojoj su vrata bila otvorena. Bijaše to velika prostorija sa širokim prozorom. Za pisaćim stolom sjedila su dva stara gospodina s naprašenim vla-suljama, od kojih je jedan čitao novine, a drugi, s pomoću naočala u okviru od kornjačevine, proučavao komadić pergamenta što je ležao pred njim. Gospodin Limbkins je stajao ispred stola s jedne strane, gospodin Gamfield, ovlaš oprana lica, s druge strane, a po sobi se vr-zmala još dva-tri čovjeka nabusita držanja, u posuvraćenim čizmama. Stari gospodin s naočalama bio je malo-pomalo zadrijemao nad onim komadićem pergamenta, pa je nastao tajac kad je Bumble doveo Oli-vera pred stol.To je taj dječak, vaše gospodstvo — reče Bumble. Stari gospodinkoji je čitao novine digne načas glavu i potegne drugoga staroga gospodina za rukav, pa se ovaj potonji probudi.A, to je taj dječak? — reče stari gospodin.Jest, gospodine — odvrati Bumble. — Pokloni se gospodinu, sin-ko.Oliver se prene i pokloni se kako je najbolje znao i umio. Zagledao se u vlasulje i pitao se ne rađaju li se svi činovnici s tim bijelim čudom na glavi, i nisu li upravo zato i postali činovnici.E pa — reče stari gospodin — valjda mu se sviđa dimnjačarskiposao?Lud je za njim, vaše gospodstvo — odgovori Bumble i kradomuštine Olivera da ga upozori neka se ne šali pa da slučajno zaniječeglavom.I baš želi biti dimnjačar, je li? — zapitkivaše dalje stari gospodin.Kad bi ga sutra dali u kakav bilo drugi zanat, taj tren bi pobjegaoglavom bez obzira, vaše gospodstvo — odgovori Bumble.A ovaj čovjek koji će mu biti gazda... Vi, gospodine... dobro ćetes njim postupati i hraniti ga, i činiti sve ostalo što je potrebno, je li?pita stari gospodin.Kad kažem da ocu, onda valjda oću — otresito će Gamfield.Malo ste oštri na jeziku, prijatelju, ali rekao bih da ste čestit iiskren čovjek — reče stari gospodin usmjerujući naočale prema kandidatu za Oliverovu nagradu, čije je lupeško lice nosilo pečat izraziteokrutnosti. Ali sudac je bio napola slijep, a napola podjetinjio, te seod njega nije ni moglo očekivati da će zapaziti ono što bi svaki drugizapazio.

Treće poglavlje

___Valjda jesam, gospodine — reče Gamfield i ružno se naceri.— O tome ni najmanje ne dvojim, prijatelju — odvrati stari gospodinnamještajući naočale na nosu i tražeći pogledom tintarnicu.Bijaše to sudbonosan trenutak za Olivera. Da je tintarnica stajala ondje gdje je stari gospodin mislio da stoji, bio bi umočio pero u nju i potpisao naučničku svjedodžbu, i Olivera bi hitno otpravili dalje. Ali, kako je tintarnica slučajno bila pod samim nosom staroga gospodina, dakako da ju je tražio posvuda po stolu a da je nije našao; i kako je, onako tragajući za njom, slučajno pogledao ravno preda se, pogled mu padne na blijedo i prestravljeno lice Olivera Twista koji je, unatoč Bumbleovim prije-tećim pogledima i štipanju, promatrao odbojno lice svoga budućega gazde s takvim izrazom straha i strave na licu da ni napola slijepi sudac nije mogao ne primijetiti što se zbiva u dječakovoj duši. Stari gospodin zastane, odloži pero i prenese pogled s Olivera na gospodina Limbkinsa, koji se trudio da veselo i bezbrižno ušmrkne bur-mut.Sinko! — reče stari gospodin naginjući se preko stola. Oliver selecne od toga glasa, što mu se može donekle oprostiti jer su te riječibile blago izrečene, a nepoznati glasovi plaše čovjeka. Uzdrhta cijelimtijelom i brižne u plač. — Sinko! — reče stari gospodin. — Nekako siblijed i prestrašen. Sto ti je?Odmaknite se, pandure, malo od njega — reče drugi sudac, paodloži novine i nagne se naprijed pokazujući zanimanje za dječaka.Hajde, mali, reci nam što ti je; ne boj se!Oliver padne na koljena, sklopi ruke i počne ih preklinjati neka ga radije vrate u samicu — neka ga radije muče glađu — neka ga radije tuku — neka ga radije ubiju, ako hoće, samo neka ga ne daju u ruke tom strašnom čovjeku.O, Bože! — reče Bumble dižući ruke i oči uvis što je značajnije isvečanije mogao. — O, Bože! Od svih lukavih i prefriganih siročićakoje sam vidio u svom vijeku, ti si, Olivere, jedan od najbezočnijih!Jezik za zube, pandure! — reče ovaj drugi stari gospodin, kada jeBumble dao sebi oduška tim usklikom.Molim, vaše gospodstvo? — reče Bumble ne vjerujući svojim ušima. — Je li to vaše gospodstvo meni nešto reklo? — Jest. Jezik zazube! Bumble se zgrane od čuda. Zar jednom panduru da netko zapovjedi da drži jezik za zubima! Pa to je moralna revolucijalStari gospodin s naočalama u okviru od kornjačevine pogleda svog kolegu i značajno kimne glavom.— Uskraćujemo odobrenje za ovu svjedodžbu — reče stari gospodin

Oliver Twist

i odgurne u stranu onaj komadić pergamenta.Nadam se — promuca gospodin Limbkins — nadam se da ovaj sudneće na temelju ničim nepotkrijepljenog iskaza jednog običnog djeteta steći mišljenje da je uprava sirotišta nepravilno postupila?Ovaj sud nije pozvan izjašnjavati se o tom predmetu — oštro ćeonaj drugi stari gospodin.^— Odvedite ovog dečka natrag u sirotište ilijepo s njim postupajte. Čini mi se da mu je to itekako potrebno.Te iste večeri gospodin u bijelom prsluku vrlo odlučno i pouzdano ustvrdi da ne samo što će Oliver završiti na vješalima, nego da će još k tome biti udaren na muke i raščetvoren. Bumble je mračno i tajanstveno zavrtio glavom i rekao kako bi mu bilo drago da se Oliver popravi; a Gamfield je na to uzvratio kako bi njemu bilo drago da mu Oliver dopadne šaka. Premda se Gamfield gotovo u svemu slagao s pandurom, činilo se da je ta njegova želja sasvim suprotna od pandu-rove.Sutradan ujutro javnost je bila iznova obaviještena da se Oliver Twist i dalje »daje u nauk«, i da će svakome tko ga bude htio biti isplaćeno pet funti.

Četvrto poglavlje

Četvrto poglavljeOliveru je ponuđeno drugo mjesto i tako prvi put stupa u javni

život.

Kada se u velikim obiteljima za mladića koji je stasao ne može naći dobro mjesto, bilo na račun posjeda, doživotnog uživanja, ostavštine ili najma, čest je običaj da ga dadu u mornare. Povodeći se za tako mudrim i vrijednim primjerom, općinski odbor vijećao je o tome kako bi bilo da Olivera Twista ukrcaju na neki trgovački brodić koji plovi u kakvu zgodnu nezdravu luku. To se nametalo samo po sebi kao najbo-lje rješenje što da se učini s njim, jer je bila sva prilika da će ga zapo-vjednik broda jednog dana nakon objeda, u obijesnu raspoloženju, ili dotući batinama, ili mu željeznom šipkom prosuti mozak, jer obje te zabave, kao što je općenito poznato, spadaju u omiljenu i uobičajenu razonodu takve gospode. Što je dulje odbor razmatrao taj slučaj s tog stajališta, to su mu se veće činile višestruke prednosti takva postupka, pa je došao do zaključka da je jedini način da valjano zbrine Olivera da ga, ne čekajući ni trena, dade u mornare.Stoga upute Bumblea da se prethodno raspita ne treba li kojem ka-petanu brodski mali bez igdje ikoga. Upravo kada se Bumble vraćao u ubožnicu javiti ishod zadatka što su mu ga povjerili, sretne pred ulazom nikoga drugoga nego mjesnog pogrebnika, gospodina Sowerberryja. Sowerberry bijaše visok, suhonjav i koščat čovjek u izlizanu crnu odi-jelu, u pokrpanim dugačkim čarapama iste boje i primjerenim cipela-ma. Premda mu lice nije bilo stvoreno baš za smješkanje, bio je opće-nito prilično sklon profesionalnim šalama. Hodao je gipkim koracima, a na licu mu se ocrtavalo dobro raspoloženje kada je prišao Bumbleu i srdačno mu stisnuo ruku.— Uzeo sam mjeru onim dvjema ženama što su noćas umrle, gospo-dine Bumble — reče pogrebnik.

Oliver Twist Četvrto poglavlje

Vi ćete se još obogatiti, gospodine Sowerberry — reče pandurturajući palac i kažiprst u burmuticu, koju mu je pružio pogrebnik ikoja je bila domišljato načinjena u obliku malog lijesa. — Bogme ćetese obogatiti, gospodine Sowerberry — ponovi Bumble i lupne pogrebnika prijateljski po ramenu svojim štapom.Mislite? — reče ukopnik glavom koji je upola pri^gavao a upolaosporavao tu mogućnost. — Cijene što ih je odobrio općinski odborvrlo su skromne, gospodine Bumble.Ali i lijesovi su vam skromni — odvrati pandur i razvuče lice uosmijeh, taman onoliko koliko to dopušta dostojanstvo jednog visokog službenika.Sowerberryju je ova šala bila vrlo smiješna, kao što je bio i red, pa se dugo bez predaha smijao.Pa jest, gospodine Bumble — reče naposljetku — nema zbora dasu lijesovi, otkako ste uveli nov sistem ishrane, ponešto uži i plići negošto su bili; ali nešto moramo valjda i mi zaraditi, gospodine Bumle.Dobro sušeno drvo skupocjena je roba, gospodine, a sve željezne ručke dolaze nam kanalom iz Birminghama.Da, da — reče Bumble — svaki posao ima svojih loših strana. Poštena je zarada, naravno, dopuštena.Naravno, naravno — prihvati pogrehnik — pa ako i ne zaradim nasvakom pojedinom artiklu, ipak se, znate, nekako na kraju krajeva sveto nadoknadi, he-he-he!Tako je — potvrdi Bumble.Ali moram vam reći — nastavi pogrebnik vraćajući se na tok svojihzapažanja koji je pandur bio prekinuo — ali svejedno vam moram reći,gospodine Bumble, da mi se valja boriti s jednom velikom poteškoćom, a to je da se krupni ljudi najbrže sele u vječnost. Ljudi koji sunekad bili imućniji i koji su godine i godine plaćali općinski porez, kaddođu u dom, prvi skapaju; a da znate, gospodine Bumble, da nam desetak centimetara više od proračuna oduzme dobar dio zarade, pogotovo kad čovjek kao ja, gospodine, ima obitelj koju valja uzdržavati.Kako se Sowerberry pri tim riječima držao ogorčeno, poput čovjekakoga iskorištavaju, i kako je Bumble slutio da bi još mogle pasti riječiuvredljive za čast općine, držao je uputnim promijeniti razgovor. Budući da je najviše bio zaokupljen Oliverom Tvvistom, skrene razgovorna njega.Da, zbilja — reče Bumble — znate li možda za nekoga kome jepotreban jedan dečko? Općinski pitomac koji je trenutno teško breme, vodenički kamen, da se tako izrazim, obješen o vrat općini? Uz

povoljne uvjete, gospodine Sowerberry, uz povoljne uvjete! Govoreći to, Bumble upre štapom u oglas iznad sebe i tri puta odsječno kucne njime po riječima «pet funti» što bijahu ispisane krupnim tiskanim slovima.__Vidi vraga! — reče pogrebnik hvatajući Bumblea za zlatom opši-veni posuvratak na odori. — Baš sam o tome htio razgovarati s vama. Znate... Bože, kako je ovo elegantno dugme, gospodine Bumble! Ni-sam ga dosad uopće primijetio.Jest, prilično je zgodno — reče pandur, ponosno spuštajući pogled na velika mjedena puceta što su mu ukrašavala kaput. — Napucetima je općinski grb milosrdni Samaritanac koji njeguje bolesna iranjena čovjeka. Dobio sam ovaj kaput na dar, gospodine Sowerberry,za Novu godinu od općinskog odbora. A prvi put sam ga, sjećam se,obukao za istragu o uzrocima smrti onog propalog trgovca koji je oponoći umro pred tuđim vratima.Znam — reče pogrebnik. — Porota je ustanovila: »Umro od posljedica smrzavanja i pomanjkanja osnovnih živežnih namirnica«, jel'te?Bumble klimne glavom.Čini mi se čak da je to bio nekakav neobičan nalaz — reče pogrebnik — jer su u njemu još dodali kako je općinski službenik koji je zato bio zadužen...Ih! Koješta! — presiječe ga pandur u riječi. Kad bi se općinskiodbornici obazirali na sve one gluposti koje mlate zatucani porotnici,ne bi znali ni gdje im je glava.To je živa istina — potvrdi pogrebnik. — Ne bi znali ni gdje im jeglava.Porotnici — reče Bumble čvrsto stežući štap u ruci, kao što jeobično činio kad bi se uzrujao — porotnici su vam puke neznalice;prostaci, šaka jada.Pa i jesu — priklopi pogrebnik.Nemaju znanja o filozofiji i političkoj ekonomiji ni koliko je crnopod noktom — reče pandur i prezirno pokaže koliko je to.Pa i nemaju — povladi mu pogrebnik.Ja ih prezirem — reče pandur crveneći se sve više i više.I ja — nadoda pogrebnik.Kad bi nam samo takvi zadrti porotnici došli u dom na jedno tje-dan-dva — reče pandur — ubrzo bi im propisi i pravila naše upraveizbili te gluposti iz glave.Ma nek' ih voda nosi — odvrati pogrebnik i osmjehne se odobravajući, ne bi li utolio sve žešći gnjev ogorčenog općinskog službenika. 1

'

Oliver Twist Četvrto poglavlje

Bumble skine svoj trorogi šešir, izvadi iz njega rupčić, obriše znoj što mu je od srdžbe izbio na čelu, ponovno ustakne šešir i obrati se po-grebniku mirnijim glasom:E pa, što ćemo onda s malim?Ah! — uzdahne pogrebnik. — Pa znate, gospodine Bumble, ja plaćam dosta sirotinjskog poreza. . ,!i>.Hm! — izusti Bumble. — Pa?Znate što — nastavi pogrebnik — mislim, kada već plaćam tolikiporez, valjda imam pravo izbiti iz njega i nekakvu korist; i zato... izato... uzeo bih tog malog.

Bumble uhvati pogrebnika pod ruku i povede ga u zgradu. Pošto je pet minuta vijećao s odbornicima, Sowerberry se dogovorio s njima da Oli-ver iste večeri dođe k njemu »na probu« što znači, kad je riječ o općin-skom gojencu, da će ga majstor nakon kraće provjere, ako utvrdi da može iz dječaka izvući dovoljno rada a da ne unosi u njega suviše hrane, zadržati nekoliko godina kod sebe da radi od njega što ga je volja. Kad su poslijepodne doveli Olivera pred »gospodu« i rekli mu da još iste večeri ima otići do vlasnika pogrebnog zavoda kod koga će biti momak za sve, a ako se bude tužio na svoj položaj, ili ako se ikad opet vrati u dom, da će ga dati u mornare, neka se utopi ili neka mu razmrskaju glavu, kako slučaj bude htio, Oliver je pokazao toliko malo uzbuđenja da su se odbornici jednoglasno složili da je to okorjeli mali nevaljalac, te zapovjede Bumbleu neka ga smjesta vodi. Međutim, premda je posve prirodno što se gradski oci više nego itko drugi na svijetu uvelike čude i zgražaju i na najmanji znak pomanjkanja osjećaja kod bilo koga, u ovoj su se prilici ipak malo prevarili. Oliver nije zapravo bio neosjetljiv nego, naprotiv, pretjerano osjetljiv, ali je zbog zlostavljanja kojem bijaše izvrgnut bio na najboljem putu da do kraja života ostane životinjski tup i čangrizav. Nijemo je saslušao vijest o svojoj daljnjoj sudbini; i pošto je primio vlastitu prtljagu — koju nije bilo teško nositi jer mu je sva stala u zavežljaj umotan u papir, petnaestak centimetara dugačak i sedam-osam centimetara debeo — nabije kapu na oči, uhvati opet Bumblea za rukav kaputa i pođe s tim velikodostojnikom na novo poprište svojih muka. Bumble je neko vrijeme vukao Olivera za sobom a da ga nije ni pogledao niti mu što rekao, jer je pandur hodao visoko uzdignute glave, kao što panduri i trebaju hodati, a kako je bio vjetrovit dan, mali je Oliver bio sav zakriljen skutovima Bumbleova kaputa, što su se širili pod naletima vjetra otkrivajući prsluk sa zavraćenim rubovima i žućkastosive baršunaste hlače u svoj njihovoj ljepoti. Međutim, kada su već bili

nadomak odredištu, Bumble pomisli da bi bilo uputno spustiti pogled da vidi je li na dječaku sve u redu, može li se pojaviti na smotri pred svojim novim gospodarom. Bumble tako i učini držeći se dolično, kao milostiv zaštitnik.Olivere! — reče Bumble.Molim, gospodine — odazva se Oliver tihim i drhtavim glasom.Maknite tu kapu s očiju, mladi gospodine, i dignite glavu!Premda je Oliver odmah učinio što se od njega tražilo i slobodnomrukom hitro otro oči, ipak je u njima ostala jedna suza kada je digaopogled na svog vodiča. Dok je Bumble oštro piljio u njega, suza seskotrljala Oliveru niz obraz. Za njom još jedna, pa još jedna. Dječakse upeo iz petnih žila, ali uzalud. Povukavši drugu ruku iz Bumbleoveruke, pokrije lice objema rukama i plakaše sve dok mu suze ne počeševrcati između brade i koščatih prstiju.Dabome! — uzvikne Bumble pošto je naglo stao i prostrijelio svogmalog štićenika otrovnim pogledom. — Dabome! Od najnezahvalnijihi najzločestijih dječaka koje sam vidio u svom vijeku, ti si, Olivere...Nisam, gospodine, nisam — zajeca Oliver pripijajući se uz rukukoja je držala dobro poznati štap. — Nisam, gospodine, nisam; bit ćuzbilja dobar; zbilja ću biti, gospodine! Ja sam još sasvim mali, gospodine, a tako sam... tako sam...Što si tako? — priupita ga Bumble u čudu.Tako sam sam, gospodine! Bez igdje ikoga! — plakaše dijete. — Svime mrze. Oh, gospodine, nemojte, molim vas, nemojte se ljutiti namene!Dječak se lupao šakom u prsa i gledao svog pratitelja u lice lijući suze istinskog očaja.Bumble je pomalo začuđeno gledao nekoliko trenutaka Olivera kako se jadno i nemoćno drži, pa tri-četiri puta promuklo kašljucne i pro-gunđa nešto na račun »tog vražjeg kašlja«, te reče Oliveru neka obriše oči i bude dobar. Zatim ga ponovno uhvati za ruku i pođe šutke s njim dalje.Kad je Bumble stigao, pogrebnik je upravo spustio kapke na prozori-ma svoje radionice i unosio neke stavke u svoju poslovnu knjigu pri sumornom svjetlu svijeće, što je potpuno odgovaralo okolini.Aha! — usklikne pogrebnik, pošto je digao pogled s bilježnice a danije do kraja ispisao riječ. — To ste vi, Bumble?Ja glavom, gospodine Sowerberry — odgovori Bumble. — Evo,doveo sam vam malog.Oliver se nakloni.

Oliver Twist

— A, to je taj mali, je li? — reče pogrebnik i podigne svijeću iznadglave ne bi li bolje promotrio Olivera. — Ženo draga, hoćeš li biti takodobra, dušo, pa doći načas ovamo?Gospođa Sowerberry se pomoli iz sobice u dnu radionice. Bijaše to niska, mršava i usukana žena lisičjeg lica.— Dušo — reče joj Sowerberry ponizno — to je onaj de£ko iz siroti-šta o kojem sam ti govorio.Oliver se ponovno nakloni.Bože, kako je sitan! — uzvikne pogrebnikova žena.Pa istina je da je prilično sitan — odvrati Bumble gledajući Olivera, kao da je on kriv što nije krupniji. — Zbilja je sitan, o tome nemazbora, ali će porasti, gospodo Sowerberry... porast će.Ah! Dakako da će porasti— kiselo će gospođa — od naše hrane inašeg pića. Ja ne vidim nikakve koristi od općinske djece, bogme nevidim, uvijek više pojedu nego što privrede. Ali muškarci uvijek misleda sve najbolje znaju. Hajde, žgoljo mali, nosi se niz te stepenice!I pogrebnikova žena otvori pokrajnja vrata i gurne Olivera niza strme stube, u neku vlažnu i mračnu kamenu prostoriju koja je zapravo bila prednji dio podruma za ugljen, a zvali su je »kuhinja«. Tu je sjedila neka zapuštena djevojka u cipelama iskrivljenih peta i u plavim pode-ranim vunenim čarapama.— Čuj, Charlotte — reče gospođa Sowerberry koja je sišla za Oliverom — daj ovom malom nešto od onog hladnog jela što smo ga ostavili za Tripa. Od jutros se nije vratio kući pa će moći i bez toga. Valjdamali nije toliko izbirljiv da ne bi to pojeo, je li tako, mali?Oliver, kome su se oči zakrijesile pri spomenu jela i koji je drhtao od želje za njim, odgovori da nije izbirljiv, pa preda nj stave tanjur pun kojekakvih ostataka jela.Kamo sreće da je koji dobro uhranjen filozof, u kome se jelo i piće pretvaraju u žuč, kome je krv hladna kao led a srce tvrdo kao kamen, kamo sreće da je vidio kako se Oliver Twist naklopio na slasne zalogaje do kojih ni psu nije bilo stalo! Kamo sreće da je vidio kako je straho-vito halapljivo, raspomamljen od gladi, trgao pojedine komade! Samo bih nešto više volio od toga, a to je da vidim tog istog filozofa gdje isto tako u slast jede isti takav obrok.— E, pa jesi li se najeo? — upita pogrebnikova žena Olivera kad jepovečerao. Ona ga je dotle promatrala obuzeta nijemim užasom i zlokobnim slutnjama glede njegova budućeg apetita.Kako mu ništa više od jela nije bilo nadohvat ruke, Oliver odgovori da se najeo.

Četvrto poglavlje

— Onda hodi sa mnom — reče gospoda Sowerberry, pa dohvati mu-tnu i prljavu svjetiljku i povede ga uza stube. — Ležaj ti je tu ispod tezge. Neće te valjda smetati što ćeš spavati među lijesovima? Ali ionako nije važno hoće li ti smetati ili neće, jer nemaš gdje drugdje. Hajde, neću te sad valjda ovdje čekati cijelu noć! Oliver se nije više skanjivao. Pokorno pođe za svojom novom gospodaricom.

Oliver Twist Peto poglavlje

Peto poglavljeOliver među novim znancima. Prvi put na sprovodu stječe

nepovoljno mišljenje o poslu svoga gazde.

Pošto je ostao sam u pogrebničkoj radionici, Oliver je spustio svjetilj-ku na stolarski strug i plašljivo se obazreo oko sebe, obuzet stravom i užasom, što će vrlo lako shvatiti i mnogo stariji ljudi od njega. Nedo-vršen lijes na crnim nogarima, što je stajao usred radionice, doimao se tako jezivo i podsjećao na smrt da su Olivera podilazili hladni srsi kad god bi svrnuo pogled na taj zlokobni predmet, te je gotovo očekivao da će neka sablasna prikaza polako pomoliti glavu iz njega i izluditi ga od strave. Uza zid bijahu nanizane, u pravilnu i dugačku redu, brestove daske posve istog oblika, što su pri mutnom svjetlu naliko-vale na plećate duhove koji drže ruke u džepovima od hlača. Po podu su ležale razbacane metalne pločice s imenima pokojnika, brestovo iverje, čavli blistavih glavica i komadići crna sukna, a zid iza tezge bijaše ukrašen slikom na kojoj bijahu živo predočena dva najmljena žalobnika s uškrobljenim rupcima oko vrata, kako drže počasnu stražu ispred širokog ulaza u neku gospodsku kuću dok se iz daljine primiču mrtvačka kola u koja su upregnuta četiri vranca. U radionici je bilo za-gušljivo i vruće. Zrak kao da je bio ispunjen mirisom lijesova. Udubina ispod tezge gdje su mu bacili slamnjaču bijaše nalik na grob. Ali nisu Olivera tištali samo ovi sumorni osjećaji. Bio je sam na nepoznatu mjestu, a svi znamo kako su gdjekad i najhrabriji među nama malodušni i zdvojni u takvu položaju. Oliver nije imao prijatelja za koje bi mario ili koji bi za njega marili. Nije žalio ni zbog kakva neda-vna rastanka niti je u srcu tugovao za kojim dragim i voljenim licem. Pa ipak mu je bilo teško oko srca; i dok se zavlačio u svoj uski krevet, poželio je da mu to bude lijes i da ga polože u zemlju na groblju da mirno sniva vječni sanak, a da mu se visoka trava blago leluja nad gla-

vom i da ga staro zvono svojim dubokim glasom umiruje u snu. Ujutro ga je probudilo snažno udaranje nogom o ulazna vrata radionice. Prije nego što je stigao navući odijelo, lupanje se ponovilo, srdito i žestoko, oko dvadeset pet puta. Kad je počeo skidati lanac, lupanje je prestalo, ali se razlegao nečiji glas.__Je li ti, 'oćeš li ti otvorit' vrata ili nećeš? — zaori glas onoga čije subile noge što su lupale o vrata.Evo odmah, gospodine — odgovori Oliver skidajući lanac i okrećući ključ u bravi.Ti si valjda onaj novi šegrt, jel'da? — reče onaj kroz ključanicu.Jesam, gospodine — odgovori Oliver.A kolko ti je godina? — opet će onaj.Deset, gospodine — odgovori Oliver.E, onda ću te izmlatiti ko vola u kupusu — reče onaj. — Čekajsamo da vidiš, derle sirotinjsko!I pošto je zadao to ljubazno obećanje, neznanac zafućka. Oliver je bio i prečesto podvrgnut postupku koji izražava netom spomenuti, vrlo izražajni glagol da bi i najmanje sumnjao da vlasnik toga glasa, tko god bio da bio, neće pošteno održati zadanu riječ. Drhtavom rukom odgurne zasun i otvori vrata.Trenutak-dva Oliver je gledao uz ulicu i niz ulicu i prekoputa, uvje-ren da je neznanac koji mu se obratio kroz ključanicu otišao nekoliko koraka dalje zagrijati se, jer je vidio samo jednog krupnog učenika sirotinjske škole kako sjedi na stupu ispred kuće i jede krišku kruha namazanu maslacem, što ga je škljocom rezao na komade velike kao njegova usta te ih vrlo vješto trpao u njih.Oprostite, gospodine, molim vas — reče napokon Oliver, kad jevidio da nikakva drugog posjetitelja nema na vidiku — jeste li to vikucali?Nisam kucao nego lupao nogom — odgovori školarac siromašak.Želite li možda lijes, gospodine? — bezazleno će Oliver.Ovo kao da je školarca strahovito razjarilo; reče da će Oliveru uskoro zatrebati lijes ako bude tako zbijao šale sa svojim pretpostavljenima.Bit će da još ne znaš tko sam ja, sirotane? — nadoveže školaracspuštajući se sa stupa i očitujući poučljivu ozbiljnost.Ne znam, gospodine — odvrati Oliver.

Ja sam za tebe gospodin Noah Clavpole — reče mladac — a ti simoj potčinjeni. Skidaj te kapke s prozora, lijenčino jedna balava!Rekavši to, gospodin Clavpole udari Olivera nogom i uđe u radionicudržeći se dostojanstveno, što mu

je svakako služilo na čast jer nije lako

ti-

Oliver Twist Peto poglavlje

ni pod kakvim okolnostima glavatu momku sitnih očiju, nezgrapna stasa i tupih crta lica držati se dostojanstveno, pogotovo kad se još tim osobnim čarima dodaju crven nos i žute kratke hlače. Oliver je skinuo kapke, a kad je pokušao prvi od njih odnijeti u malo dvorište pokraj kuće gdje su kapci obdan stajali, zatetura pod njegovim teretom i razbije jedno okno. Noah ga je najpry^ milostivo promatrao i tješio uvjeravajući ga da će već »dobiti svoje«, a zatim se udostoji pomoći mu. Uskoro nakon toga siđe gospodin Sowerberry, a za njim se pojavi i gospođa Sowerberry. Pošto je Oliver »dobio svoje«, kao što je Noah prorekao, pođe za tim mladim gospodinom niza stube na doručak.— Dođi bliže vatri, Noah — reče Charlotte. — Ostavila sam ti od gazdina doručka lijep komad slanine. Olivere, zatvori ta vrata za gospodinom Noahom i uzmi si ono što sam ti metnula na poklopac kutijeza kruh. Evo ti čaja, nosi ga na onu škrinjui popij ga tamo, samo se požuri jer će te zvati da pripaziš na radnju. Jesi 1' čuo?Jesi P čuo, sirotane? — priklopi Noah Clavpole.Zaboga, Noahl — uzvikne Charlotte. — Baš si pravi huncut! Štone ostaviš dečka na miru?Da ga ostavim na miru! — opet će Noah. — Što se toga tiče, imaon mira koliko ga volja. Ni ćaća ni mater neće mu se nikad plesti uposlove. Sva mu rodbina pušta sve na volju, nije li tako, Charlotte?He-he-he!E, baš si čudan svatl — reče Charlotte i naduši se od srca smijati, aza njom i Noah. Nakon toga su oboje prezirno motrili sirotog OliveraTwista kako sjedi dršćući na škrinji u najhladnijem kutku prostorije ijede komade starog kruha, koje su bili navlas spremili za njega.Noah je bio učenik sirotinjske škole, ali nije bio nikad u sirotištu. Nijebio nahoče i znao je za svoje rodoslovlje sve do rođenih roditelja kojisu stanovali u blizini. Majka mu je bila pralja a otac pijanica, otpušteniz vojske s drvenom nogom i dnevnom mirovinom od dva i pol penija ijednog djelića što nema nikakve vrijednosti u novcu. Trgovački momci iz susjedstva odavno su prišivali Noahu na ulici pogrdne nadimkekao što su »goljo«, »dronjo« i slično, a Noah je sve to bez riječi trpio.Međutim, sada kada mu je sudbina nanijela na put bezimeno siroče ukoga je i najkukavniji bijednik mogao prezirno uprijeti prstom, iska-ljivao se na njemu do mile volje. To nam daje krasan povod za razmišljanje, pokazuje nam kako je ljudska narav gdjekad lijepa i kako suiste plemenite osobine podjednako razvijene i u najotmjenijeg lorda i

u najprljavijeg učenika sirotinjske škole.Bila su prošla već tri tjedna ili mjesec dana kako je Oliver boravio u pogrebnikovoj kući. Pošto su bili zatvorili radionicu, gospodin i gospođa Sowerberry sjedili su za večerom u stražnjoj sobici kadli gospodin Sow-erberrv, nakon nekoliko smjernih pogleda upućenih ženi, reče:— Draga moja...Htio je reći nešto više, ali ga je gospođa Sowerberry ošinula takvim zlokobnim pogledom da je umah umuknuo.Šta je? — oštro će supruga.Ništa, draga, ništa — odgovori Sowerberry.Uh, što si grub! — reče Sowerberryjevka.Ma nisam, draga — ponizno će Sowerberry. — Samo sam pomislio, dušo, da me ne želiš saslušati. Htio sam samo reći...Ah, ne kazuj mi što si htio reći — upadne mu supruga u riječ. — Jasam nitko i ništa; molim te, ne pitaj mene za savjet. Ja se ne želimpačati u tvoje tajne.Rekavši to, gospođa Sowerberry prasne u histeričan smijeh koji je prijetio da će uroditi neželjenim posljedicama.Ali, dušo — reče Sowerberry — baš sam te htio pitati za savjet.Ne, ne, nemoj mene ništa pitati — odvrati gospođa Sowerberryneprirodnim glasom. — Pitaj radije nekog drugog.Tu ponovno udari u histeričan smijeh koji silno uplaši njena supruga. Ta svakako dobro poznata i prokušana bračna metoda, često i vrlo uspješna, začas natjera Sowerberryja da traži, kao neku posebnu mi-lost od supruge, da joj kaže ono što je ona jedva čekala čuti. Nakon kraće raspre, koja nije potrajala dulje od tri četvrti sata, ta mu je mi-lost velikodušno iskazana.Radi se, dušo, samo o malom Twistu — reče Sowerberry.Vrlo je zgodan dečko, znaš, taj mali.Nije ni čudo kad onako dobro jede — pripomene gospođa.Lice mu je, draga, nekako sjetno— proslijedi SowerberryŠto je vrlo zanimljivo. Mogao bi, dušo, biti izvrstan žalobnik.Sowerberryjevka uzgleda prilično začuđeno. Sowerberry to zapazi panastavi, ne dajući svojoj dobroj gospi priliku da bilo što pripomene:— Ne mislim, draga, da bude pravi žalobnik na sprovodima odraslihljudi, nego samo na dječjim sprovodima. To bi bilo nešto novo, draga,kad bi na takvim sprovodima dijete išlo ispred lijesa. Vjeruj mi da bito izvanredno djelovalo.Gospođa Sowerberry bila je žena od ukusa u pogrebničkim poslovima te je bila iznenađena novošću te zamisli, ali pošto bi okrnjila svoje

O liv e r T w is t

dostojanstvo kad bi to u ovim okolnostima priznala, samo je upitalamuža, neobično oštro, zašto se takva prirodna pomisao nije već prijeporodila u njegovoj glavi. Sowerberry je iz tog pitanja izveo pravilanzaključak da je njegov prijedlog prihvaćen; stoga je smjesta odlučenoda Olivera treba što prije uputiti u tajne zanata te da će radi togapratiti prvom prilikom svoga gazdu. . .y

Priliku nije trebalo dugo čekati. Sutradan ujutro, pola sata nakon do-ručka, ušao je u radionicu Bumble i, prislonivši štap uz tezgu, izvadio iz džepa svoju veliku kožnu lisnicu, a iz nje papirić koji pruži Sower-berrvju.Aha! — reče pogrebnik pošto je bacio veseo pogled na papirić.Narudžba za lijes, a?Prvo za lijes, a onda i za općinski sprovod — odgovori Bumble stežući remen na lisnici koja je, kao i on, bila vrlo krupna.Bavton — reče pogrebnik dižući pogled s papirića na Bumblea.Nikad nisam čuo za to prezime.Bumble zavrti glavom odgovarajući:Tvrdoglavi ljudi, gospodine Sowerberry, vrlo tvrdoglavi. A rekaobih, gospodine, da su i oholi.Oholi, jel'te? — usklikne Sowerberry smješkajući se podrugljivo.To je ipak malo previše.Ama, da se čovjeku smuči — otpovrne pandur. — Da svisneš odmuke, gospodine Sowerberry.Tako je — povladi mu pogrebnik.I mi smo tek preksinoć čuli za tu familiju — reče pandur. -— Nebismo ni znali za njih da se nije jedna žena, koja stanuje u istoj kući,obratila općini s molbom da pošalju općinskog doktora da pregledajednu teško bolesnu ženu. Doktor je izišao na večeru, ali im je njegovpomoćnik (koji je zbilja vrlo sposoban momak) smjesta poslao nekakvu ljekariju u bočici od laštila.Eto što ja zovem hitnom pomoći — reče pogrebnik.Zbilja hitna! — potvrdi pandur. — Ali što onda biva? Što mislite,kako se zatim nezahvalno ponijela ta buntovna čeljad, gospodine? Eto,muž poručuje da ta ljekarija ne odgovara bolesti njegove žene pa da jeneće ni uzimati... kaže da je neće ni uzimati, gospodine moj! Dobra,jaka, spasonosna ljekarija, koja je prije svega tjedan dana itekako pomogla dvojici irskih nadničara i jednom ugljenaru — poslali je zabadava, skupa s bočicom od laštila, a on lijepo poručuje, gospodine moj,da ga on neće ni uzimati!Predočivši sebi svu tu strahotu, Bumble snažno tresne štapom po te-

P eto poglav lje

zgi i zajapuri se od gnjeva.E pa — reče pogrebnik —

nikad ne bih...__Nikad, gospodine! — usklikne pandur. — Ne, to nitko ne bi nikadvjerovao; ali sada je žena mrtva i moramo je pokopati; evo vam naloga. Što ga prije izvršite, to bolje.Rekavši to, Bumble, obuzet grozničavim uzbuđenjem revnog općin-skog službenika, nabije u prvi mah naopačke svoj trorogi šešir na glavu i izjuri iz radionice. Eto vidiš, Olivere, koliko se razljutio da je čak zahoravio pitati za tebe!reče Sowerberry gledajući za pandurom kako grabi niz ulicu.Jest, gospodine — potvrdi Oliver, koji bi se stresao od glave dopete čim bi se sjetio Bumbleova glasa i koji se za cijelog tog razgovorabrižno držao po strani. Ali nije se trebao kloniti Bumbleova pogleda,jer je taj vrli službenik, na koga je proročanstvo gospodina u bijelomprsluku ostavilo vrlo snažan dojam, držao da je sada, dok je Oliver naprobi kod pogrebnika, najbolje izbjegavati taj predmet razgovora svedok Sowerberry ne bude čvrsto vezan ugovorom na sedam godinai dok potpuno ne mine opasnost da Oliver ponovo padne na teretopćini.— E pa — reče Sowerberry uzimajući šešir — ukoliko prije obavimotaj posao, utoliko bolje. Noah, pripazi na radnju! Olivere, kapu naglavu i za mnom!Oliver posluša i pođe za gazdom po službenom poslu. Hodali su neko vrijeme kroz najživlji i najnapučeniji dio grada, a onda udare jednom uskom uličicom koja bijaše prljavija i bjednija od svih onih kroz koje su bili prošli. Zastanu ne bi li ugledali kuću koju traže. Kuće su s obje strane bile visoke i velike, ali vrlo stare i nastanjene najvećom sirotinjom, što se moglo razabrati i po njihovoj zapuštenosti, a da i ne govorimo o prljavosti onih malobrojnih ljudi i žena što su se, prekriženih ruku, pogrbljeni, kojekuda smucali. U mnogim zgradama bilo je dućana, ali su svi bili zatvoreni i trošni, samo su gornji katovi bili nastanjeni. Neke kuće koje su zbog starosti i dotrajalosti bile opasne po život, bijahu poduprte golemim drvenim gredama čvrsto ukopanim u zemlju. Ali reklo bi se da su neki bijedni beskućnici i te niševne straćare izabrali za svoja noćna skrovišta, jer su mnoge od onih neotesanih dasaka što bijahu pribijene na vrata i prozore bile izvaljene kako bi se između njih mogao provući čovjek. Voda je u jarku bila ustajala i zagađena. Pa sami štakori, što su ovdje-ondje ležali mrtvi, raspadajući se, bijahu izobličeni od izgladnjelosti. Na otvorenim vratima pred kojima su se Oliver i njegov gazda zau-

1

O liver T w ist P e to p o g la v lje

stavili nije bilo ni alke ni ručice za zvono, pa je pogrebnik, oprezno pipajući oko sebe, pošao kroz mračni hodnik i rekao Oliveru neka se drži njega i neka se ništa ne boji, te su se tako popeli uza stube na prvi kat. Pošto je nabasao na jedna vrata, pogrebnik pokuca na njih. Otvori ih djevojčica od trinaest-četrnaest godina. Čim je pogrebnik pogledom preletio sobu, znao je da je to stan koji traže. Uđe unutra, a Oliver za njim.U sobi nije bilo vatre, ali je neki čovjek svejedno čučao ispred pržl-znog kamina. Jedna je starica isto tako bila privukla nisku stoličicu do hladnog ognjišta i sjedila uza nj. U drugom kutu bijaše nekoliko djece u prnjama, a u maloj udubini sučelice vratima ležalo je na podu nešto umotano u stari pokrivač. Oliver protrne kad baci pogled na tu stranu, te se i nehotice pribije uz gazdu; jer, premda je onaj predmet bio pokriven, dječak je naslutio da je to leš.Lice u domaćina bijaše mršavo i vrlo blijedo, kosa i brada progrušani, a oči podlivene krvlju. Starici je lice bilo smežurano, dva preostala zuba stršila su joj iznad donje usne, a oči bijahu užarene i prodorne. Oliver se nije usuđivao pogledati ni nju ni njega. Suviše su ga podsjećali na štakore što ih je vani vidio.Da joj nitko nije — reče čovjek i naglo skoči na noge kada vidjekako pogrebnik prilazi udubini u zidu. — Natrag, do bijesa, natrag,ako vam je život mio!Manite se gluposti, čovječe dragi! — reče mu pogrebnik, koji senavikao na ljudsku bijedu u svim njenim oblicima. — Manite se gluposti!Kad vam kažem — reče čovjek stežući šake i lupajući bijesno nogom o pod — kad vam kažem da neću dati da je pokopate! Ona ne biu zemlji našla mira. Crvi joj ne bi dali mira, iako je ne bi pojeli jer jesama kost i koža.Pogrebnik nije uopće odgovorio na ovo buncanje, nego je samo izvadio iz džepa vrpcu i kleknuo načas do mrtvog tijela.— Ah! — opet će onaj čovjek, pa brižne u plač i padne na koljena doženinih nogu. — Kleknite, kleknite... kleknite oko nje, svi odreda, iupamtite što ću vam reći! Kažem vam da je skapala od gladi. Uopćenisam znao koliko je bolesna dok je nije spopala groznica, a onda sujoj kosti počele probijati kroz kožu. Nismo imali ni vatre ni svijeće;umrla je u mraku! Nije mogla vidjeti ni lica djece, iako smo čuli kakojedva izgovara njihova imena. Prosjačio sam radi nje po ulicama pa sume strpali u zatvor. Kad sam se vratio, bila je na samrti; sledila mi sekrv u žilama; to su je oni umorili glađu. Kunem vam se pred Bogom

koji je sve vidio! Umorili su je glađu!Uhvati se rukama za kosu i, vrišteći na sav glas, izvali se na pod uko-čena pogleda, a na usta mu izbije pjena.Prestravljena djeca gorko zaplaču, ali im starica, koja je sve dotle šutjela kao da je posve gluha za sve što se oko nje zbiva, priprijeti da umuknu, pa razveže vratni rubac čovjeku, što je svejednako ležao izvaljen na podu, i dotetura do pogrebnika.__To mi je kćerka — reče starica i mahne glavom prema lesu gledajući slaboumno oko sebe, što je djelovalo na tome mjestu sablasnije odsame smrti. — Bože, Bože! Zbilja je čudno kako sam ja, koja sam njurodila i bila već onda žena, sada živa i zdrava, a ona tu leži, nepomičnai hladna! Bože, Bože! Kad samo na to pomislim; to je baš kao u priči...kao u priči!Dok je to bijedno čeljade tako mrmljalo i smijuckalo se u svojoj jezo-vitoj veselosti, pogrebnik se okrene da ode.Stanite! Stanite! — reče starica glasnim šapatom. — Hoće li sprovod biti sutra, ili prekosutra, ili još večeras? Ja sam je pripremila zaukop i moram, znate, biti na sprovodu. Pošaljite mi širok ogrtač, ida bude topao, jer je vani ciča zima. I trebalo bi nam kolača i vinaprije nego što krenemo! Ali ne mora biti; pošaljite nam malo kruhasamo jedan hljeb i nešto vode. Hoćemo li dobiti kruha, prijatelju?žedno nadoda, hvatajući pogrebnika za kaput kada je ovaj ponovnopošao prema vratima.Hoćete, hoćete — potvrdi pogrebnik. — Naravno! Što god želite.I, oslobodivši se starice, povuče Olivera za sobom i pohita iz sobe.Sutradan (pošto je nesretna obitelj dobila kilogram kruha i komad sirašto im je donio Bumble glavom), Oliver je sa svojim gazdom ponovnodošao u to bijedno prebivalište. Bumble je već stigao iz ubožnice s četvoricom ljudi koji su imali nositi lijes. Starici i čovjeku prebace prekoprnja neke stare crne ogrtače. Pošto su zakovali poklopac na običnulijesu, nosači ga podignu na rame i iznesu na ulicu.A sad, bakice, morate dobro pružiti korak — šapne Sowerberryna uho starici. — Prilično kasnimo, a ne smijemo pustiti popa da nasčeka. Naprijed, momci, što brže možete!Dobivši takav nalog, nosači su grabili pod svojim laganim teretom, a dvoje žalobnika držalo je korak s njima koliko je moglo — Bumble i Sowerberry išli su na čelu hitrim koracima, a Oliver je trčkarao sa strane jer nije imao dugačke noge kao gazda.Nije se, međutim, trebalo toliko žuriti koliko je Sowerberry mislio, jer kad su stigli do onog zabačenog kutka groblja gdje su rasle koprive i

gdje su pokapali općinsku sirotinju, svećenikVjpš nije bilo, a crkvenjak koji je sjedio u sakristiji uz vatru kao da je držaoMa bi svećenik mogao stići tek za sat vremena. Stoga su nosači spustili mrtvačka nosila na rub groba, a ono dvoje žalobnika strpljivo je čekalo na mokroj ilovači i hladnoj kiši što je rominjala. Neki odrpani dječaci koje je taj prizor privukao na groblje bučno su se igrali skrivača oko nadgrobnih spomenika, ili su se, za promjenu, zabavljali preskačući lijes s jedne i s druge strane. Budući da su Sowerberry i Bumble bili crkvenjakovi osobni prijatelji, sjedili su s njim uz vatru i čitali novine. Naposljetku, nakon nešto više od sat vremena, Bumble, Sowerberry i crkvenjak dotrče do groba. Odmah za njima pojavi se svećenik koji je još u hodu prebacivao stolu oko vrata. Bumble opatrne još pokojeg dječaka štapom ne bi li sačuvao dostojanstvo obreda,

a velečasni gospodin pročita od pogrebnih molitava onoliko koliko je stigao za četiri minute, preda stolu crkvenjaku i ponovno ode.— Deder, Bille! — dobaci Sowerberry grobaru. — Zatrpaj!To nije bilo ni teško jer je zajednička raka bila krcata pa je najgornji lijes ležao samo oko metar ispod površine. Grobar nabaca zemlju na nj, ovlaš je utaba, prebaci lopatu preko ramena i ode, a za njim dječaci koji su na sav glas rogoborili što je zabava tako brzo završena.— Hajdemo, prijatelju dragi! — reče Bumble i potapše čovjeka poleđima. — Ljudi hoće zatvoriti groblje.Čovjek koji se nije ni maknuo otkako je zauzeo mjesto pokraj groba, prene se, digne glavu, zablene se u osobu koja mu se obratila, pođe dva-tri koraka i sruši se u nesvijest. Suluda starica bila je isuviše zaokupljena svojim jadikovkama za ogrtačem (koji joj je pogrebnik oduzeo) da bi se osvrtala na njega, pa su čovjeka polili hladnom vodom, a kada se osvijestio, otprate ga lijepo s groblja, zaključaju vrata i raziđu se svaki na svoju stranu.E, pa kako ti se svidjelo, Olivere? — zapita Sowerberry Oliveradok su se vraćali kući.Prilično, hvala na pitanju, gospodine — odgovori Oliver vrlo neodlučno. — Nije haš previše, gospodine.Ah, naviknut ćeš se s vremenom, Olivere — reče Sowerberry.Nije to ništa, sinko, kad se jednom navikneš.Oliver se pitao u sebi je li Sowerberryju trebalo mnogo vremena da se na to navikne, ali je držao da će biti pametno ne pitati ga to, te se tako vraćao u radionicu razmišljajući o svemu onome što je vidio i čuo.

Oliver Twist Šesto poglavlje

Šesto poglavljepodbadan Noahovim zadirkivan]em, Oliver ga nemalo iznenađuje prelazeći u napad.

Pošto je istekao jednomjesečni pokusni rok, Oliver je postao pravi šegrt. Bilo je to baš u vrijeme kad su se bolesti najljepše razvijale. Trgovačkim jezikom rečeno, bila je velika jagma za lijesovima i u nekoliko tjedana Oliver je stekao poprilično iskustva. Uspjeh Sowerberryjeve oštroumne zamisli nadmašio je sva njegova očekivanja. Ni najstariji stanovnici nisu pamtili da su ospice ikad toliko harale ili da su djeca toliko umirala od njih, pa je zaista bio velik broj tužnih povorki kojima je na čelu stupao mali Oliver s crnom vrpcom na šeširu, koja mu je padala sve do koljena, na neopisivo divljenje i ganuće svih matera u gradu. Kako je Oliver pratio gazdu i na gotovo svim sprovodima odraslih osoba, ne bi li stekao ono staloženo držanje i potpunu prise-bnost što su prijeko potrebni svakom pogrebniku, imao je često priliku promatrati divnu pomirenost sa sudbinom i duševnu čvrstinu što ih zasvjedočuju pojedini ljudi snažna duha koji mirno podnose najteže kušnje i gubitke.Kada bi, primjerice, Sowerberry dobio narudžbu za pogreb kakve bogate stare dame ili gospodina, okruženih mnogobrojnim nećacima i nećakinjama koji su bili upravo neutješni tijekom pokojničine ili pokojnikove bolesti i koji nikako nisu mogli zatomiti svoj jad ni pred najvećim skupom ljudi, ti bi rođaci među sobom bili dobre volje da je bila milina, potpuno sretni i veseli, razgovarajući tako slobodno i radosno kao da im se baš ništa nemilo nije dogodilo. Pa i muževi su junački mirno podnosili smrt svojih žena. Žene su pak odjevale crninu za muževima kao da im nije ni na kraj pameti da tuguju u koroti, baš kao da su nakanile biti što dopadljivije i privlačnije u udovičkom ruhu. Isto se tako moglo primijetiti kako bi se dame i gospoda kojima je srce

I

Oliver Twist Šesto poglavlje

pucalo od bola za pogrebnog obreda gotovo smjesta oporavili kad bi se vratili kući, štoviše, kako bi se potpuno smirili još prije nego što bi popili čaj. Sve je to bilo vrlo zgodno i poučno gledati i Oliver je to uistinu zadivljeno promatrao.Premda sam životopisac Olivera Ivvista nipošto ne bih mogao pou-zdano ustvrditi da ga je primjer tih dobrih ljudi naveo^a se pomiri sa sudbinom, ali mogu slobodno reći da je mjesece i mjesece strpljivo podnosio tlačenje i zlostavljanje Noaha Clavpolea, koji je sad postupao s njim gore nego prije jer se u njemu probudio jal što je novajlija pro-maknut, što nosi crnu palicu i vrpcu na šeširu, dok je on, iako stariji od njega, ostao u svojoj okrugloj kapi i kožnim hlačama. Charlotte je također postupala loše s Oliverom zato što je Noah to činio; a gospoda Sowerberry je bila njegova neprijateljica naprosto zato što je Sower-berry bio sklon biti mu prijatelj; i tako se Oliver između njih troje s jedne strane, i sve one sile sprovoda s druge, nije osjećao onako ugo-dno kao ono gladno prase koje su zabunom zatvorili u skladište ječma u pivovari.A sada dolazimo do neobično važnog mjesta u Oliverovu životu, jer mi valja opisati naoko možda neznatan i nevažan događaj koji je, međutim, neizravno izazvao veliku promjenu u njegovu daljnjem životu. Jednog su dana Oliver i Noah, kao i obično, oko podne sišli u kuhinju da se oslade ovčetinom — tri četvrt kilograma najlošijeg komada mesa, a kako je Charlotte bila načas pozvana gore, gladni i pakosni Noah Clavpole držao je da će najbolje iskoristiti to kratko vrijeme tako što će vrijeđati i mučiti malog Olivera Ivvista.Naumivši se tako bezazleno zabaviti, Noah ispruži noge na stol, povuče Olivera za kosu, potegne ga za uši i iznese mišljenje da je Oliver »tuži-baba«, a zatim mu obznani da kani doći na njegovo vješanje, kad god se bude taj poželjni događaj zbio, i počini mu kojekakve druge sitne pa-kosti kakve je kadar počiniti zloban i zajedljiv učenik sirotinjske škole kao što je bio on. Ali, kako sva ta peckanja nisu postigla željenu svrhu, rasplakati Olivera, Noah pokuša biti još duhovitiji i u tom nastojanju učini ono što mnoge sitne duše koje uživaju znatno bolji glas od Noaha čine gdjekad i dan-danas, kad žele biti duhoviti pod svaku cijenu. Prešao je na osobna pitanja.Sirotane — reče mu — kako ti je majka?Mrtva je — odgovori Oliver. — Ostavi je na miru! Dok je to govorio,Oliveru udari krv u glavu; ubrzano je disao, a usta i nosnice čudno sumu se grčili, što gospodin Clavpole protumači kao neposredan predznak ljutog plača. Obuzet tim dojmom, ponovno prijeđe u navalu.

__ A od čega je umrla, sirotane — upitat će Noah.__Srce joj je puklo, tako mi je rekla jedna od naših starih njegovateljica — odgovori Oliver, više kao da razgovara sa samim sobom nego sNoahom. — Mislim da znam kako se umire od toga.__Tralala, hopsasa, sirotane — reče Noah. Oliveru se suza skotrlja nizobraz. — A što sad cmizdriš?Sigurno ne zbog tebe — odgovori Oliver i brže-bolje otare suzu.Nemoj si to uobražavati.Ne cmizdriš zbog mene, a? —podrugne mu se Noah.Ne, ne zbog tebe — oštro će Oliver. — A sad dostal Da je više nisispomenuo; bolje će ti biti.Bolje će mi biti! — usklikne Noah. — Lijepo, bogami! Sirotane,nemoj ti biti bezobrazan! Pa i ta tvoja majka! Bila je to, bogme, krasnaptičica!I Noah značajno zavrti glavom i nabere svoj mali crveni nos koliko jegod više mogao.— Znaš, sirotane — nastavi Noah, ohrabren Oliverovom šutnjom, govoreći posprdnim glasom kao da ga tobože žali. — Znaš, sirotane, tomeviše zbilja nema lijeka, i dakako da ti nisi tu ništa kriv, i meni je zbiljažao, i siguran sam da nam je svima žao, i da te svi od srca žalimo, alimoraš znati, sirotane, da ti je mater bila mustra da joj nije bilo para!Sto si rekao? — trgne se Oliver i hitro digne glavu.Mustra da joj nije bilo para, sirotane — hladnokrvno ponovi Noah.I mnogo je bolje, sirotane, što je umrla, jer bi inače sad bila na robijiu Bridewellu, bila bi prognana, ili obješena, što je još najvjerojatnije odsvega, jel'da?Zajapuren od bijesa, Oliver skoči, prevali stolac i stol, ščepa Noaha za gušu i, obuzet žestokim gnjevom, prodrma ga tako da mu zubi zacvo-kotaše, a onda uloži svu svoju snagu u težak udarac kojim ga obori na pod.Trenutak prije toga dječak se doimao kao mirno, blago, pokunjeno stvorenje kakvim ga je učinilo grubo postupanje kojem bijaše izvrgnut. Ali najposlije se u njemu probudio borben duh; ljuta uvreda nanesena njegovoj pokojnoj majci raspalila mu je krv. Prsa mu se nadimala, držao se uspravno, iz očiju mu sijevala živa vatra; potpuno se promijenio dok je tako stajao i probadao pogledom svog kukavičkog mučitelja što mu se previjao do nogu; prkosio mu je, prožet snagom kakvu nikad do tada nije u sebi osjetio.~~ Ubit će me! — zaurla Noah. — Charlotte! Gospojo! Evo će me ubi-ti ovaj novi dečko! U pomoć! U pomoć! Oliver je poludio! Charlotte!

Oliver Twist

Na Noahovo zapomaganje odazva se najprije Charlotte snažnim vri-skom, pa gospođa Sowerberry još snažnijim. Prva od njih uleti u kuhi-nju na pokrajnja vrata, a druga zastane na stubama dok se potpuno ne uvjeri da neće staviti život na kocku ako nastavi silaziti niza stube.— O, gade jedan mali! — vrisne Charlotte, pa zgrabi Olivera svomsnagom, koja je otprilike bila ravna snazi prilično jakog, muškarca udobroj fizičkoj spremi. — O ti, mali, ne-za-hvalni, kr-vo-ločni, o-durnilupežu!Nakon svakog sloga odalamila bi Olivera iz sve snage, prateći udarce cikom, da bude veselije.Charlottina šaka nije nipošto bila laka ali, bojeći se da neće biti do-voljno snažna da obuzda Oliverov gnjev, gospođa Sowerberry sjuri u kuhinju i jednom rukom zgrabi Olivera, a drugom ga počne grepsti po licu. U tom povoljnom trenutku Noah ustane s poda i poene bubetati Olivera s leđa.Bila je to ipak malo prenaporna vježba da bi mogla dugo potrajati. Kad su već svi posustali te ga više nisu mogli natezati i tući, odvuku Oli-vera, koji se otimao i vikao, ali nije bio nimalo zastrašen, u spremište smeća u podrumu i tu ga zaključaju. Kad su to učinili, Sowerberryjev-ka klone na stolac i brižne u plač.Bože moj, umrijet će! — reče Charlotte. — Brže čašu vode, Noahdragi! Požuri se!Oh, Charlotte — prozbori gospođa Sowerberry na jedvite jade,zbog nedostatka zraka i suviška vode koju je Noah lijevao po njenojglavi i ramenima. — Oh! Charlotte, sva sreća što nas nije sve pobio naspavanju!Ah! To je zbilja sreća, milostiva — glasio je odgovor.Samo se nadam da će ovo opametiti gazdu da ne drži više u kućitakve nitkove kojima je već u kolijevci suđeno da budu ubojice i razbojnici. Jadni Noah! Samo što ga nije bio dotukao, milostiva, kad samušla.Jadnik! — reče Sowerberryjevka gledajući sažalno učenika sirotinjske škole.Noah, kome je najgornje dugme na prsluku bilo negdje u visini Olive-rova tjemena, trljao je zapešćima oči, puštao pokoju suzu i šmrcao dok su ga obasipali tim samilosnim riječima.— Sta da radimo? — uzvikne gospođa Sowerberry. — Gazde nema,u kući nema muške glave, a ovaj će za deset minuta izvaliti nogom tavrata.Po Oliverovim snažnim udarcima o taj komad drva moglo se zaključiti

Šesto poglavlje

(Ja bi se to predviđanje moglo vrlo lako obistiniti._ Bože moj! Ja ne znam, milostiva, što da radimo — reče Charlotte_ osim da pošaljemo po policiju.__ Po vojnu silu — predloži gospodin Clavpole._ Nećemo, nećemo — reče gospođa Sowerberry, pošto se sjetila Oh-verova starog prijatelja. — Noah, trkni do gospodina Bumblea i recimu neka odmah dođe, ne časeći ni časa; ostavi sad kapu! Požuri se!Dok budeš trečao, drži nož na masnici ispod oka da ti splasne otekli-

na.Noah ništa ne odgovori nego pojuri glavom bez obzira. Prolaznici su se čudom čudili gledajući učenika sirotinjske škole kako gologlav juri ulicom kao bez duše, držeći džepni nožić na oku.

Oliver Twist Sedmo poglavlje

Sedmo poglavljeOliver ostaje tvrdokoran.

Noah Clavpole trčao je ulicama što su ga noge nosile, nije zastao ni da predahne sve dok nije stigao do ulaza u ubožnicu. Pošto se tu odmorio minutu-dvije da bi skupio snagu za jecanje i uvjerljivu predstavu punu suza i strave, snažno zalupa na vratašca i pokaže takvo ojađeno lice starom ubogaru, koji mu je otvorio, da je čak i taj čovjek, koji je i u svojim najboljim danima viđao oko sebe sama ojađena lica, ustuknuo u čudu.Ama, šta je ovom dječaku? — uzvikne stari ubogar.Gospodine Bumble! Gospodine Bumble! — poviče Noah, vještohineći zgranutost, toliko snažnim i uzrujanim glasom da ne samo štoga je Bumble, koji se slučajno našao u blizini, čuo nego se i prepaotoliko da je izletio na dvorište bez svoga trorogog šešira što je vrlo neobična i značajna okolnost, koja pokazuje da čak i pandur može, podutjecajem nekog iznenadnog i snažnog poticaja, izgubiti načas prise-bnost duha i smetnuti s uma svoje osobno dostojanstvo.Oh, gospodine Bumble! — reče Noah. — Oliver je, gospodine...Oliver je...Što? Što je? — upadne mu Bumble u riječ, a u metalnu sjaju njegovih očiju zatitra odbljesak zadovoljstva. — Nije valjda pobjegao, jeli, Noah, nije valjda pobjegao?Nije, gospodine, nije. Nije pobjegao, gospodine, nego se raspomamio — odgovori Noah. Pokušao me ubiti, gospodine, a onda jepokušao ubiti Charlottu, pa onda i milostivu. Oh, kako me strahovitoboli! Kakve su ovo muke, gospodine, samo da znate!I Noah se počne uvijati i grčiti na sve moguće načine, kao jegulja, dajući tako na znanje Bumbleu da je pri bjesomučnom i krvoločnom napadu Olivera Twista zadobio teške unutrašnje ozljede i rane koje

mu u ovom trenutku pričinjaju strahovite boli. Kad je Noah vidio kako je Bumble zgranut onim što mu je priopćio, poduzme dodatne mjere da taj dojam još više pojača te počne još deset puta glasnije kukati zbog svojih ljutih rana, a kad opazi gospodina u bijelom prsluku kako prolazi kroz dvorište, udari u još tragičniju kuknjavu, držeći sasvim ispravno da je i te kako poželjno privući pozornost i pobuditi zgražanje spomenutoga gospodina. Ubrzo je privukao gospodinovu pozornost, jer ovaj nije bio prošao ni tri koraka kadli se srdito okrene i zapita zašto to štene toliko tu zavija, i zašto ga gospodin Bumble ne počasti nečim zbog čega će imati zaista razloga ispuštati te povike, što ih je gospodin nazvao zavijanjem.Taj je jadni dečko iz sirotinjske škole, gospodine — odgovori Bumble — i umalo što ga nije ubio... samo što ga nije ubio gospodine...mali Tvvist.Do bijesa! — uzvikne gospodin u bijelom prsluku i naglo zastane.Znao sam! Od samog sam početka imao neki čudni predosjećaj daće taj drski mali divljak završiti na vješalima!Također je, gospodine, pokušao ubiti i njihovu sluškinju — rečeBumble, blijed kao krpa.I milostivu — umetne gospodin Clavpole.I gazdu, čini mi se da si kazao, Noah— nadometne Bumble.Nema ga kod kuće, inače bi i njega ubio — odgovori Noah. — Rekao je da bi i njega najradije ubio.Ah! Rekao je da bi i njega najradije ubio, je li, sinko? — priupita gagospodin u bijelom prsluku.Jest, gospodine — odgovori Noah. — I molim lijepo, gospodine,milostiva je pitala ne bi li gospodin Bumble mogao načas skoknuti donas, sad odmah, da ga išiba... jer gazde nema kod kuće.Svakako, sinko, svakako — reče gospodin u bijelom prsluku smješkajući se dobrohotno i tapšući Noaha po glavi, koja je bila oko osamcentimetara viša od njegove. — Dobar si ti dečko, dobar. Evo ti peni.Hajde, Bumble, skoknite do Sowerberryjevih i ponesite štap pa viditešto možete učiniti, i nemojte ga štedjeti, Bumble!

Neću, gospodine, neću — odvrati pandur namještajući dretvu, štoje bila ovijena oko kraja njegova štapa te je služila javnom bičevanjuu sirotištu.

Recite Sowerberryju neka ga ni on ne štedi. S tim se malim ne može ništa postići bez batine i remena — reče gospodin u bijelom Prsluku.

Budite bez brige, gospodine — odvrati pandur. I pošto je dotle

Oliver Twist

već namjestio svoj trorogi šešir i štap tako da je bio zadovoljan sam sobom, Bumble se brže-bolje zaputi s Noahom Clavpoleom do pogre-bnikove radionice.Ondje se stanje nije ni najmanje popravilo. Sowerberry se još nije bio vratio, a Oliver je i dalje, s nesmanjenom žestinom, udarao nogama o vrata spremišta. Izvještaj o njegovoj krvoločnosti, što.sju ga bile podnijele gospođa Sowerberry i Charlotte, bijaše toliko neobičan da je Bumble smatrao za uputno povesti pregovore prije nego što otključa vrata. Stoga, umjesto uvoda, udari izvana nogom u vrata, prisloni usta na ključanicu i prozbori dubokim i dostojanstvenim glasom:Olivere!Pustite me van! — odazva se Oliver iznutra.Poznaješ li ti, Olivere, mene po glasu? — upita ga Bumble.Poznajem — odgovori Oliver.Pa zar se ne bojiš moga glasa? Zar ne dršćeš dok ja govorim? — ponovno će Bumble.Ne! — neustrašivo će Oliver.Bumblea nemalo iznenadi taj odgovor, oprečan onome koji je očekivao i na koji je navikao. Uzmakne od ključanice, uspravi se u svoj svojoj veličini i u nijemu čudu pogleda redom sve troje prisutnih.— Ama, znate, gospodine Bumble, sigurno je poludio — reče gospođaSowerberry. — Nijedan dječak koji ima i mrvu razuma ne bi se usudiotako razgovarati s vama.Nije to od ludosti, gospođo — odvrati Bumble nakon nekolikotrenutaka duboka razmišljanja. — To vam je od mesa.Sto? — uzvikne gospođa Sowerberry.Od mesa, gospojo, od mesa — ponovi Bumble strogo i značajno.Previše ste ga dobro hranili, gospojo. Uzgojili ste u njemu, gospojo,lažnu dušu i duh koji ne odgovaraju osobi njegova položaja, što ćevam, gospođo Sowerberry, potvrditi i općinski odbornici koji dobroznaju što je život. Sto će sirotinji duša i duh? Sasvim je dovoljno akoim ostavite tijelo. Da ste tog dječaka i dalje hranili zobenom kašom,do ovoga uopće ne bi došlo.Bože, Bože! — usklikne gospođa Sowerberry, pobožno dižući pogledput kuhinjskog stropa. — Pa to vam je kad je čovjek velikodušan!Velikodušnost Sowerberryjevke prema Oliveru bila je u tome što muje u izobilju davala sve one ostatke i otpatke koje nitko drugi nije htio,tako da je bilo vrlo mnogo skromnosti i samoprijegora u njenu dobrovoljnom priznavanju Bumbleove teške optužbe. A valja pošteno rećida nije bila ni najmanje zgriješila, ni mišlju, ni riječju, ni djelom.

■

Sedmo poglavlje

— Ah! — uzvikne Bumble kad je gospođa ponovno poniknula pogledom. — Jedino što se sad može učiniti, koliko ja znam, jest da ga ostavimo u podrumu dan-dva dok malo ne ogladni, pa da ga onda pustimo van i da ga hranite samo zobenom kašom sve do kraja naukovanja. Iz loše je obitelji potekao. Sve su vam to ljudi prijeke naravi, gospođo Sowerberry! I njegovateljica i doktor kažu da mu je mati stigla do nas unatoč tegobama i bolovima od kojih bi svaka žena još nekoliko tjedana ranije ispustila dušu.Kad je Bumble došao do tog mjesta u svom kazivanju, Oliver, koji je tek toliko čuo da je znao da je opet riječ o njegovoj majci, ponovno počne toliko žestoko udarati nogom da se ništa drugo nije moglo razabrati. U taj se mah vrati Sowerberry. Pošto su mu ispričali što je Oliver učinio, preuveličavajući onoliko koliko je po računu dviju dama bilo potrebno da izazovu njegov gnjev, on začas otključa podrumska vrata, zgrabi za ovratnik pobunjenog šegrta i izvuče ga van. Oliveru su poderali odjeću dok su ga tukli; lice mu je bilo izgrebeno i puno modrica, a kosa pala preko čela. Još je, međutim, bio crven od srdžbe, a kad su ga izvukli iz one njegove tamnice, mrko je pogledao Noaha — nije bio nimalo zaplašen.E, krasan si mi ti dečko, je li! — reče Sowerberry, pa prodrmaOlivera i opali mu ćušku.Grdio mi je majku — odvrati Oliver.Pa šta onda što ju je grdio, mali nezahvalni gade? — reče gospođaSowerberry. — Sve je to ona zaslužila, pa i gore od toga!Nije — reče Oliver.Jest — opet će gospođa Sowerberry.Lažete! — reče Oliver.Gospođa Sowerberry proplače kao ljuta godina. Nakon te njene bujice suza Sowerberry nije više mogao birati. Da je samo tren krzmao da najoštrije kazni Olivera, svakom iskusnom čitatelju moralo bi biti sasvim jasno da bi Sowerberry, prema svim utvrđenim pravilima bračnih prepirki, bio nečovjek, bezdušan muž, čovjek zvijer, čovjek bez ičega ljudskog u sebi, i da bi zavrijedio mnoge druge zgodne nazive kojih ima previše da bismo ih sve mogli nabrojiti u ovom poglavlju. Valja priznati da je on, koliko je to bilo u njegovoj moći, a ona nije bila velika, bio prijateljski raspoložen prema dječaku, možda zato što mu je to bilo u probitku, a možda i zato što mu je su-pruga mrzila dječaka. Međutim, protiv bujice suza nije mogao ništa, pa je odmah tako izdevetao Olivera da je čak i gospođa Sowerberry bila zadovoljna, a Bumble nije morao ni upotrijebiti svoj štap. Olivera

i

O liv e r T w is t

su do kraja dana zatvorili u stražnju kuhinju, u društvu s crpkom ikriškom kruha, a navečer gospođa Sowerberry, pošto je još pred vratima iznijela kojekakve napomene koje nipošto nisu bile laskave pouspomenu njegove majke, zaviri u njegovu prostoriju i zapovjedi mu,usred Noahovih i Charlottinih podsmijeha i poruga, da se popne goredo svog bijednog ležaja. . .,,Tek kad je ostao sam usred tišine i mira sumorne radionice, Oliver je dao maha osjećajima za koje se može pretpostaviti da su se porodili u duši djeteta nakon svega onoga što je propatio tijekom dana. Prezirno je slušao njihove poruge; podnio je njihove udarce a da nije ni pisnuo, jer je osjećao kako mu u prsima buja ponos zbog kojeg bi zatomio u sebi svaki vrisak, pa baš da su ga i živa pekli. Ali sad, kad nije bilo nikoga da ga vidi ili čuje, kleknuo je na pod, pokrio lice rukama i polio se takvim suzama — bogomdanim suzama što služe na čast ljudskoj naravi kakve je malo koje od tako mladih stvorenja ikad imalo razloga proliti pred licem Božjim]Dugo je Oliver ostao nepomičan u tom položaju. Svijeća je već dogorijevala kad je ponovno ustao. Pošto se oprezno obazro oko sebe i pozorno oslušnuo, polagano skine zasun s vrata i pogleda van. Bijaše studena, mračna noć. Dječakovim su se očima zvijezde činile dalje od zemlje nego ikad prije; nije bilo ni daška vjetra, a tamne sjene što ih je drveće bacalo na zemlju podsjećale su ga na groblje i smrt, tako su bile nepomične. Tiho ponovno pritvori vrata. Pošto je pri po-sljednjim zrakama svijeće zavezao u rubac ono malo rublja što ga je imao, sjedne na klupu dočekati zoru.Čim su prve zrake svjetla prodrle kroz pukotine u kapcima, Oliver ustane i opet otkračuna vrata. Još se jednom plašljivo obazre —još trenutak neodlučno zastane pa zatvori za sobom vrata i nađe se na ulici. Pogleda lijevo, pogleda desno, ne znajući na koju stranu krenuti. Sjeti se da je jednom vidio zaprežna kola kako se na izlasku iz grada mučno penju uz brijeg. Pođe na tu stranu, a kad dođe do staze koja vodi kroz polje i za koju je znao da malo dalje opet izbija na cestu, udari njome i pruži korak.Dobro se sjećao kako je tom istom stazom kaskao uz Bumblea kad ga je Bumble prvi put vodio iz sirotišta u ubožnicu. Put ga je opet nanio pokraj samog sirotišta. Srce mu je snažno zalupalo kada se toga sjetio, pa malne nakani da se vrati. Prevalio je, međutim, već dobar dio puta i izgubio bi poprilično vremena kada bi se vratio. Osim toga, bilo je još toliko rano da se nije morao bojati da će ga tko vidjeti, te stoga produži put.

Sedmo poglavlje

Stigao je do sirotišta. Reklo bi se da nitko još nije na nogama u taj rani sat. Oliver zastane i zaviri u vrt. Jedno je dijete plijevilo malu lijehu; kad je Oliver zastao, dijete podigne svoje blijedo lice i Oliver prepozna u njemu jednog od svojih bivših drugova. Obraduje se što ga je ugledao prije nego što je otišao, jer mu je taj dječak, iako mlađi od njega, bio prijatelj i drug u igri. Bezbroj su puta bili zajedno išibani, moreni glađu i zatvarani.Pst, Dick — dobaci mu Oliver kad je dječak dotrčao do vrata iproturio svoju tanku ruku kroz ogradu da se s njim pozdravi. — Je liveć tko ustao?Nitko osim mene — odgovori dječak.Ne smiješ nikome reći, Dick, da si me vidio — reče Oliver. — Pobjegao sam. Tukli su me i mučili, Dick, pa idem potražiti sreću negdjedaleko odavde. Ne znam još gdje. Kako si blijed1.Čuo sam doktora kada je rekao da ću umrijeti — odgovori dječaksmješkajući se ovlaš. — Baš mi je drago što te vidim, prijatelju; alinemoj se više zadržavati, nemoj se više zadržavati!Hoću, hoću, moram, samo da se pozdravim s tobom — odgovoriOliver. — Opet ćemo se vidjeti, Dick. Znam da ćemo se vidjeti! Tićeš još biti zdrav i sretan!—- Valjda hoću — odvrati mališan. — Ali tek kad umrem, prije neću. Znam da doktor ima pravo, Olivere, zato što vrlo često sanjam nebo i anđele i dobra lica koja nikad ne vidim na javi. Poljubi me — reče mališan, pa se popne na niske vratnice i obavije ruke Oliveru oko vrata.— Zbogom, prijatelju! Bog bio s tobom!Taj je blagoslov došao iz usta nejaka djeteta, ali je to bio prvi blagoslov koji je Oliveru ikad netko uputio; i za svih kasnijih borbi, muka, briga i promjena, nikad ga nije zaboravio.

I

O liv e r T w is t

Osm o poglavljeOliver odlazi pješice u London. Na putu susreće jednog čudnog

mladog gospodina.

Kada je stigao do prijelaza na ogradi što bijaše na kraju staze, Oli-ver ponovno izbije na glavnu cestu. Bilo je već osam sati. Premda je odmakao gotovo pet milja1 od grada, sve dopodne je naizmjence trčao i skrivao se iza grmlja bojeći se da ga ne progone i ne uhvate. Tako je sjeo da se odmori uz jedan miljokaz i prvi je put počeo razmišljati kamo bi mu bilo najbolje krenuti i okušati sreću. Na kamenu uz koji je sjedio pisalo je krupnim slovima da od tog mjesta do Londona ima ravno sedamdeset milja. Ime toga grada probudi u dječakovoj glavi cijeli roj misli. London! Taj veliki, golemi grad! Nitko, pa ni sam gospodin Bumble ne bi ga nikad mogao ondje naći! Više puta čuo je u ubožnici starce kako kažu da nijedan momak koji ima malo soli u glavi ne može propasti u Londonu, da se u tom velegradu može živjeti na mnogo načina o kojima ljudi koji su odrasli na selu nemaju ni pojma. To je bilo mjesto kao stvoreno za dječaka beskućnika koji je osuđen da skapa na ulici ako mu tko ne pritekne u pomoć. Dok su mu još te misli prolazile glavom, skoči na noge i nastavi put. Razmak između sebe i Londona smanjio je za još pune četiri milje kada se sjetio što će sve morati pretrpjeti prije nego što stigne do odredišta. Kada mu se ta misao nametnula, uspori malo korak i počne razmišljati o tome kako bi najlakše stigao do cilja. U zavežljaju je imao komadić kruha, košulju od grube tkanine i dva para čarapa. Imao je u džepu i jedan peni što ga je dobio na dar od Sowerberryja poslije sprovoda na kojem se osobito dobro iskazao. «Čista košulja mnogo

1. Milja - engleska milja ima 1609 metara

O sm o po g lav lje

vrijedi)', pomisli Oliver, »a isto tako i dva para pokrpanih čarapa, pa i peni; ali je sve to od slabe pomoći kad treba u zimsko doba propje-šačiti šezdeset pet milja.« Međutim, ta Oliverova razmišljanja, baš kao i razmišljanja većine ljudi, koliko god bila oštroumna i spremna da upozore na poteškoće, nikako nisu bila kadra uputiti ga na to kako da ih svlada; stoga, nakon dugog razmišljanja bez neke posebne svrhe, prebaci zavežljajčić s jednog ramena na drugo i nastavi klipsati. Toga je dana propješačio dvadeset milja a da za sve to vrijeme nije okusio ništa do suhe korice kruha i nekoliko gutljaja vode što ih je bio izmolio s praga seoskih kuća uz cestu. Kada je pala noć, svrne u nečiju livadu, zavuče se pod plast sijena i nakani da tu proleži dok ne svane. Isprva ga je bilo strah jer je vjetar turobno zavijao pustim poljem, a bio je gladan i prozebao i osjećao se osamljeniji nego ikad. Međutim, kako je bio umoran od hoda, ubrzo zaspi i zaboravi sve svoje nevolje. Kada je sutradan ustao, bio je sav promrzao i ukočen i toliko gladan da je već u prvom selu na koje je naišao dao onaj svoj peni za jedan kruščić. Nije prevalio više od dvanaest milja kada se ponovno spustila noć. Stopala su mu bila izranjavana, a noge klecale od slabosti. Nakon druge noći provedene na hladnu i vlažnu zraku bilo mu je još gore; kada je ujutro nastavio put, jedva se vukao.Čekao je na podnožju strma brijega dok se nije približila poštanska kočija, pa je prosio milostinju od putnika što su vani sjedili, ali je bilo malo onih koji su se uopće osvrnuli na nj. Međutim, čak su mu i oni rekli neka pričeka dok ne stignu navrh brijega pa da vide koliko će moći trčati uz kočiju za pola penija. Siroti Oliver pokušavao je neko vrijeme držati korak s konjima, ali nije dugo mogao, zbog iscrpljenosti i ranjavih stopala. Kada su oni na kočiji to vidjeli, ponovno su spremili po pola penija u džepove i rekli da je to neka mala lijenčina i da nije ništa zaslužio; i tako se kočija otkotrljala dalje ostavljajući za sobom samo oblak prašine.U nekim selima stajale su velike obojene ploče koje su upozoravale sve osobe koje prose u tom području da će biti uhapšene. To je silno uplašilo Olivera pa je gledao da se što prije izgubi iz tih sela. U drugim bi selima zastajkivao oko svratišnih dvorišta i žalosno gledao svakoga tko bi naišao, što se obično završavalo tako da bi gostioničarka naložila kojem od poštanskih konjušara koji su se onuda motali neka otjera odatle tog nepoznatog dječaka, jer je bila sigurna da je došao štogod ukrasti. Kada bi prosio po seljačkim kućama, u devet slučajeva od deset zaprijetili bi mu da će nahuškati psa na njega; a kada bi pomolio nos u koji dućan, spomenuli bi pred njim općinskog pandura, od čega

Oliver Twist

bi u strahu progutao pljuvačku, što je vrlo često bilo jedino što je progutao za više sati.Zaista, da nije bilo jednog cestara dobra srca i jedne dobrostive stare dame, Oliverove bi nevolje bile dokrajčene na isti način kao i nevolje njegove majke; drugim riječima, zacijelo bi klonuo mrtav nasred kraljevskog druma. Ali cestar mu je dao sira i kruha, a, stara dama, kojoj je unuk doživio brodolom te se bos potucao nekud po dalekom svijetu, požalila je jadno siroče i dala mu ono malo što je mogla — pa * i više od togakazujući mu tako nježne i lijepe riječi i lijući takve suze sažaljenja i sućuti da su se Oliveru dublje urezale u dušu od svih muka što ih je podnio.Rano ujutro sedmog dana otkako je otišao iz svoga rodnog mjesta, Oliver se polako doklatio do gradića Barneta. Kapci su na prozorima bili još spušteni; ulica je bila pusta; nigdje ni žive duše da se prihvati posla. Sunce se rađalo u svoj svojoj velebnoj ljepoti, ali je njegovo svjetlo samo pokazivalo dječaku koliko je osamljen i kukavan dok tako sjedi, krvavih nogu i sav prašan, na pragu nečije kuće. Kapci su se jedan za drugim otvarali, zastori se dizali, a ljudi počeli hodati amo-tamo. Tek bi poneki zastali da se načas zagledaju u Olivera, ili bi se okrenuli za njim u žurnu hodu, ali mu nitko nije pritekao u pomoć niti se potrudio zapitati ga otkud on tu. Nije se usudio prositi. Tako je samo sjedio.Sjedio je tako već neko vrijeme čudeći se velikom broju gostionica (svaka je druga kuća u Barnetu bila svratiste, veće ili manje), ravno-; dušno gledajući kočije kako prolaze i misleći kako je čudno što kočije kao od šale, za nekoliko sati, prevale put za koji je njemu trebalo cijeli tjedan dana odvažnosti i odlučnosti što nadilaze njegove godine. Tada se trgne jer opazi kako se jedan dječak, koji je nehajno prošao mimo njega prije nekoliko minuta, vratio te ga neobično ozbiljno promatra s druge strane ulice. Isprva nije mnogo mario za nj, ali ga je dječak toliko dugo i pozorno motrio da Oliver na kraju digne glavu i zagleda se isto tako u njega. Nato onaj dječak prijeđe ulicu, priđe sasvim blizu Oliveru i dobaci mu: — Zdravo, dečko! Koji ti je vrag?Dječak koji je uputio to pitanje našem malom putniku bijaše otprilike njegovih godina, ali jedan od najčudnovatijih dječaka koje je Oliver > ikad vidio. Imao je prćast nos, nisko čelo i prilično prostačko lice, a;

prljavijeg maka od njega bilo bi teško i zamisliti. Međutim, držao se if vladao kao posve odrastao čovjek. Bio je nizak za svoje godine, imao je s

Osmo poglavlje

prilično krive noge i sitne, prodorne i ružne oči. Šešir mu je bio ovlaš nataknut na tjeme tako da mu je mogao svaki čas odletjeti s glave, a zacijelo bi mu vrlo često i odletio da ga njegov vlasnik nije ovda-onda vještim trzajem glave vraćao na mjesto. Na dječaku bijaše kaput odra-sla čovjeka što mu je dosezao gotovo do peta. Rukave je zavrnuo sve do lakata kako bi oslobodio ruke, a zacijelo je krajnji cilj toga bio da ih može turiti u džepove na baršunskim hlačama, gdje ih je obično i držao. Sve u svemu, bijaše to kočeperan i razmetljiv mladi gospodin kakav samo može biti mladac koji je u dolisnicama visok samo sto i trideset pet centimetara ili nešto manje.— Zdravo, dečko! Koji ti je vrag? — reče taj čudni mladi gospodinOliveru.Strašno sam gladan i umoran — odgovori mu Oliver, sa suzama uočima. — Došao sam izdaleka pješice. Već sedam dana pješačim.Već sedam dana klipšeš? — uzvikne mladac. — A, tako. Dobio sinogu, a? Ali — nadoda kad opazi izraz iznenađenja na Oliverovu licuvaljda ne znaš što to znači »dobiti nogu«, šatrovče moj dra-gi!Oliver kratko odgovori da zna valjda što je noga.K vragu, što si zelen! — uzvikne mladac. — Ma to znači da su tenajurili; a kad su te najurili, onda uvijek ideš samo naprijed, a nikadnazad. Zar nisi nikad bio u buksi?U kakvoj buksi? — priupita Oliver.U kakvoj buksi? Pa u pravoj buksi, buksi koja je toliko tijesna dajedva staneš u nju, i u kojoj je uvijek bolje kad ima manje raje negoviše. Nego, ajde — reče mladac. — Treba da njupaš, i njupat ćeš. I jasam prilično dekintiran — imam samo jedan šiling i nešto sitniša, alikoliko imam da imam, častim te. Hajde, brže, na noge lagane! Tako,vidiš. Pokret!Pošto je pomogao Oliveru da ustane, mladac ga odvede u obližnju tr-govinu, gdje kupi lijep komad kuhane šunke i kilogram kruha ili, kako se on izrazio, »štrucu za četiri penija«. Da bi šunka ostala čista, da se ne zapraši, dosjetio se pa je izdubio rupu u kruhu, izvadio dio mekote i strpao unutra šunku. Stavivši kruh pod pazuho, mladac svrati u je-dnu krčmicu i povede Olivera u točionicu u stražnjem dijelu zgrade. Tu im donesu vrč piva koji je naručio tajanstveni momak, a Oliver se, na poziv svog novopečenog prijatelja, zdušno prihvati jela, pri čemu ga je čudnovati dječak od vremena do vremena pozorno motrio.Ideš u London? — zapita čudnovati dječak Olivera kad se ovajnapokon najeo.Idem.

Oliver Twist

Imaš li tamo brlog?Nemam.Love?Nemam.Čudnovati dječak zazviždi i zarije ruke u džepove koliko je god mogao dublje, pri čemu su mu smetali dugački rukavi kaputa. v^A živiš li ti u Londonu? — upita ga Oliver.Da, živim, kad sam kod kuće — odgovori dječak. — Još ne znašgdje ćeš noćas prenoćiti, je li?Ne, zbilja ne znam — odgovori Oliver. — Nisam spavao pod krovom otkako sam krenuo iz svog kraja.Ne beri brigu što se toga tiče — reče mladac. — Ja moram večerasbiti u Londonu, a poznajem tamo jednog finog starog gospodina kodkoga ćeš moći spavati a da te neće koštati ni prebite pare, naime, akote preporuči netko koga on dobro poznaje. A misliš da mene dobropoznaje? Ma kakvi! Ni najmanje! Ni govora. Uopće me ne poznaje!Mladac se smješkao kao da želi pokazati kako je ovo posljednje rekaou šali, ispijajući usput ostatak piva.Ova neočekivana ponuda utočišta bila je odviše primamljiva da bi joj Oliver mogao odoljeti, pogotovo jer je bila popraćena uvjeravanjem da će dotični stari gospodin svakako pribaviti Oliveru za kratko vrije-me i kakav zgodan posao. Nakon toga je razgovor postao još srdačniji i povjerljiviji, pa je Oliver tako doznao da mu se prijatelj zove Jack Dawkins i da je poseban ljubimac i štićenik spomenutoga postarijega gospodina.Dawkinsova vanjština nije bogzna što govorila o prednostima što ih uživaju oni koje negov zaštitnik uzme pod svoje okrilje, ali kako je u govoru bio prilično vjetrenjast i lakouman, te kako je uz to priznao da je među svojim prisnim prijateljima poznatiji pod nadimkom Lisac Prefriganac, Oliver zaključi da na njega, kao na raspuštena i nemir-na dječaka, nisu valjda djelovale moralne pouke njegova dobrotvora. Obuzet tim dojmom, odluči u sebi da će što prije steći dobro mišlje-nje toga staroga gospodina, a ako ustanovi daje Lisac nepopravljiv, kao što se bojao da jest, odreći će se časti daljnjeg druženja s njim. Budući da je Jack Dawkins bio protiv toga da uđu u London prije mraka, bilo je već gotovo jedanaest sati kada su stigli do mitnice u Islingtonu. S ceste Angel skrenuli su na cestu St. Johna i udarili uličicom koja se završava kod kazališta Sadler's Wells, pa produžili ulicom Exmouth i Coppice Row, prošli pokraj ubožnice na maloj čistini, kroz glasoviti kraj što se nekoć zvao Hockley-in-the-Hole, a odatle ušli u

Osmo poglavlje

Little Saffron Hill, pa iza njega u Saffron Hill the Great, kojim je Lisac odmicao hitrim koracima zahtijevajući od Olivera da ga u stopuprati.Premda je Oliver bio prilično zaokupljen brigom da mu vodič ne išče-zne iz očiju, nije mogao a da ne baca hitre poglede na obje strane puta kojim su prolazili. Nikad nije vidio prljavijeg i kukavnijeg okoliša. Ulica je bilo vrlo uska i blatna, a zrak ispunjen smradom. Bilo je podosta dućančića, ali reklo bi se da su jedina roba u njima čopori djece koja su, čak i u ovo noćno doba, vrvjela na sve strane ili vrištala po kuća-ma. Jedina mjesta što su cvjetala usred te opće bijede kao da bijahu krčme, u kojima su se propalice Irci gložili na sav glas. Natkriveni prolazi i puteljci što su se odvajali od glavne ulice otkrivali su pogledu gomilice kuća, ispod kojih su se pijani muškarci i žene naprosto valjali u blatu, a na poneke vratnice oprezno su izlazili momci zlokobna dr-žanja koji su, prema svemu sudeći, bili spremni na pothvate za koje se ne bi moglo reći da su dobronamjerni ili nedužni. Oliver je upravo razmišljao ne bi li bilo bolje da pobjegne, kada stigoše do podnožja brijega. Njegov ga pratitelj uhvati za mišicu, gurne vrata na jednoj kući blizu Field Lanea, uvuče ga u hodnik i zatvori vrata za sobom.Sta je? — odazva se nečiji glas odozdo na Liščev zvižduk.Stvar hoda! — glasio je odgovor.Reklo bi se da je to lozinka ili znak da je sve u redu, jer na kraju ho-dnika zatreperi na zidu slabašno svjetlo svijeće, a na mjestu gdje je bila odlomljena ograda starih kuhinjskih stuba pomoli se lice nekog čovjeka.Dvojica ste — reče čovjek i odmakne svijeću od sebe zaklanjajućioči. — Tko je taj drugi?Jedan novi pajdaš — odgovori Jack Davvkins gurajući Olivera preda se.Odakle je?Iz Žutokljunije. Je li Fagin gore?Jest, upravo sortira rupčiće. Penjite se gore!Svijeća se povuče i lica nestane.Pipajući samo jednom rukom oko sebe jer ga je za drugu čvrsto dr-žao njegov pratitelj, Oliver se mučno penjao uz mračne i polomljene stube po kojima se njegov vodič kretao lako i hitro, tako da se odmah vidjelo da ih dobro poznaje. Ovaj potonji širom otvori vrata jedne stražnje sobe i povuče Olivera za sobom. Zidovi i strop te sobe bili su posve crni od starosti i prljavštine. Pokraj

Oliver Twist Deveto poglavlje

vatre stajao je stol od jelovine, a na njemu svijeća utaknuta u grlić pivske boce, dva-tri kositrena vrča, kruh i maslac i jedan tanjur. Na tavi što je žicom bilal obješena za policu iznad kamina pržilo se nekoliko kobasica, a uz tavu je stajao, držeći u ruci vilicu za prženje kruha, vrlo star, naboran Židov, čije lupeško i odvratno lice bijaše prikriveno bujnom i raščupanom riđom kosom. Bio je u masnom flanelskom ku-ćnom kaputu iz kojeg je virio goli vrat; činilo se da mu je pozornost usredotočena sad na tavu, sad na uže za sušenje rublja na kojem je visila sva sila svilenih džepnih rupčića. Više običnih ležajeva napra-vljenih od starih vreća bilo je prostrto po podu jedan do drugoga. Za stolom je sjedilo čctiri-pet dječaka od kojih ni jedan nije bio stariji od Lisca; pušili su dugačke zemljane lule i pili neko žestoko piće držeći se kao sredovječni ljudi. Svi su se sjatili oko svog druga dok je on nešto šaputao Židovu, a onda se okrenuli Oliveru cerekajuću mu se u lice.— Eto, to je on, Fagin — reče Jack Davvkins — a ovo je moj prijateljOliver Twist.Židov se naceri i duboko pokloni Oliveru, pa mu stisne ruku i reče kako se nada da će imati čast bolje ga upoznati. Nato Olivera opkole mlada gospoda s lulama u zubima i porukuju se s njim tresući mu obje ruke — pogotovo onu u kojoj je držao svoj zavežljajčić. Jedan je mladac pohitao da mu objesi kapu, a drugi je bio toliko uslužan te mu je prekopao džepove kako ih ne bi morao, onako umoran, sam isprazniti prije spavanja. Ove bi ljubaznosti zacijelo išle i mnogo dalje da nije Židov obilato dijelio udarce onom svojom velikom vilicom po glavama i ramenima suviše susretljive mlađarije.— Drago nam je što smo se upoznali, Olivere, zaista drago — reče Židov. — Lišče, skloni kobasice s vatre i privuci jednu kačicu bliže vatriza Olivera. A, gledaš rupčiće, je sinko? Puno ih ima, jel'da? Upravosmo ih pripremili za pranje, ništa više, Olivere, ništa više. Ha-ha-ha!Ove posljednje riječi pozdrave svi nadobudni učenici starog veseljakaburnim povicima. Usred te halabuke prihvate se jela.Pošto je Oliver pojeo svoj obrok, Židov mu natoči u čašu tople boro-vičke s vodom i reče mu da to mora odmah iskapiti, jer jedan drugi gospodin čeka na čašu. Oliver učini kako se od njega tražilo. Odmah zatim osjeti kako ga polagano polažu na jednu od onih vreća, a onda zaspi kao zaklan.

D eveto poglavljesadrži daljnje potankosti o prijaznom starom gospodinu i nje-,

govim nadobudnim učenicima.

Sutradan se Oliver kasno probudio iz duboka i duga sna. U sobi nije bilo nikog osim starog Židova koji je kuhao kavu u loncu za doručak i tiho zviždukao miješajući neprestano kavu metalnom žlicom. Od vremena do vremena, čim bi začuo i najmanji šum odozdo, zastao bi da oslušne, a kada bi se uvjerio da nema nikoga, nastavio bi opet zviždukati i miješati kavu.Iako Oliver nije više spavao, još se nije ni potpuno rasanio. Postoji jedno bunovno stanje, između sna i jave, kada čovjek, poluotvorenih očiju i na-pola svjestan svega što se oko njega zbiva, u pet minuta više usnije nego što bi usnio u pet noći čvrsto sklopljenih očiju i posve obamrlih osjetila. U takvim trenucima smrtnik dovoljno jasno zna što mu se zbiva u duhu da bi mogao steći kakvu-takvu predodžbu o njegovim moćnim silama, o tome kako se duh vine sa zemlje prezirući prostor i vrijeme, čim se oslobodi tijela što ga sputava.Oliver je bio upravo u takvu stanju. Gledao je Židova poluotvorenih očiju, slušao kako tiho zvižduče i razabirao struganje žlice po loncu, a u isto mu vrijeme osjetila bijahu dobrim dijelom zaokupljena gotovo svim ljudima koje je ikad upoznao u životu.Kada je skuhao kavu, Židov skine lonac s vatre i stavi ga na policu iznad kamina. Zatim nekoliko minuta neodlučno stajaše, kao da ne zna pravo što da radi, pa se okrene, pogleda Olivera i zovne ga po imenu. Dječak se ne odazva — reklo bi se da još spava.Pošto se o tom osvjedočio, Židov tiho priđe vratima i namakne na njih zasun. Zatim izvuče iz nekakva skrovišta u podu, kako se učini Oliveru, škrinjicu koju pomno stavi na stol. Oči mu se zakrijesile kada je podigao Poklopac i zavirio unutra. Pošto je prikučio stolu nekakav stari stolac,

Oliver 1wist

sjedne i izvadi iz škrinjice prekrasan zlatan sat koji se sav sjao od dragog kamenja.— Ehel — usklikne Židov sliježući ramenima i razvlačeći lice u ružancerek. — Lukavi vragolani! Lukavi vragolani! Izdržali su do kraja! Nisurekli starom popu gdje su skriveni. Nisu odali starog Fa^ina! Pa i zašto bi?Ne bi im skinuo omču s vrata niti bi im i na tren odgodio vješanje. Ne bi,ne bi! Dobri dečki! Dobri dečki!Mrmljajući te i slične riječi, Židov ponovno spremi sat na sigurno mjesto. Zatim izvuče još najmanje šest satova iz te iste škrinjice i razgleda ih isto onako zadovoljno, pa onda još svakojakog prstenja, broševa, narukvica i drugog nakita od tako skupocjena materijala i tako divne izradbe da Oliver nije znao ni kako se zove sav taj nakit.Pošto je vratio te dragocjenosti u škrinjicu, Židov izvadi još jedan predmet koji je bio toliko sitan da ga je držao na dlanu. Reklo bi se da je na njemu nešto sitno ispisano, jer ga Židov položi na stol, zakloni rukom i dugo ga i pomno proučavaše. Naposljetku ga odloži, kao da je izgubio nadu da će uspjeti odgonetnuti što piše, pa se zavali na naslon stolca i promrmlja:Kako je smrtna kazna divna stvar! Mrtvaci se nikad ne pokaju; mrtvacinikad ništa neće izbrbljati. Ah, kako je to dobro za posao! Petorica lijepopovješana u jednom redu, ni jedan nije ostao da ucjenjuje ili da izda!Dok je Židov tako govorio, pogled njegovih crnih užagrenih očiju, koji jedo tada bio rastreseno uprt nekud ispred sebe, padne na Olivera; dječakga je gledao nijemo i radoznalo; i premda je sve to potrajalo samo trenutak — dok bi udario dlanom o dlan — bilo je dovoljno da starac pojmida ga je dječak promatrao. Židov bučno spusti poklopac, dohvati nožza rezanje kruha koji je ležao na stolu, te bijesno skoči na noge. Ipak jepoprilično drhtao jer je Oliver, koliko god bio prestravljen, zapazio kakomu se nož trese u zraku.Šta je to? — uzvikne Židov. — Zašto me gledaš? Zašto ne spavaš? Štosi sve vidio? Govori jasno i glasno, mali! Brže, brže, ako ti je život mio!Nisam više mogao spavati, gospodine — kratko odgovori Oliver. —Žao mi je, gospodine, ako sam vas uznemirio.A nisi li se još prije sat vremena probudio? — zapita Židov strijeljajućiočima dječaka.Nisam! Nisam, kad vam kažem! — odgovori Oliver.Sigurno nisi? — uzvikne Židov gledajući ga još bješnje nego prije iprijeteći mu i samim svojim držanjem. >Poštenja mi, nisam, gospodine — ozbiljno će Oliver. — Nisam, ka$vam kažem, gospodine. %

Deveto poglavlje

__Dobro, dobro, sinko! — reče Židov i naglo poprimi prijašnje držanje,pa se još malo poigra nožem prije nego što ga odloži, kao da želi pokazati da ga je dohvatio samo onako, šale radi. — Ma naravno, sinko, znam da govoriš istinu. Samo sam te htio malko uplašiti. Dobar si ti dečko,Olivere! I Židov protrlja ruke smijuljeći se, ali svejednako bacaše uznemirenepoglede na škrinjicu.Jesi li vidio koju od ovih zgodnih stvarčica, sinko? — priupita Židovstavljajući nakon kraće šutnje ruku na škrinjicu.Jesam, gospodine — odgovori Oliver.Ah! — uzdahne Židov i pomalo problijedi. — To je... to je moje, Olivere, to ti je sva moja sirotinja. Od toga moram živjeti pod stare dane.Vele ljudi, sinko, da sam škrtac. Samo škrtac, ništa drugo.Oliver pomisli kako je taj stari gospodin uistinu velik škrtac kad stanuje u tako prljavoj jazbini, pokraj toliko satova; ali se sjeti da možda naklonost prema Iiscu i ostalim dječacima stoji starca mnogo novca, te samo smjerno pogleda Židova i upita ga smije li sada ustati.— Naravno, sinko, naravno — odgovori mu starac. — Stani malo! Ukutu iza vrata stoji ti bokal s vodom. Donesi ga amo, pa ću ti dati lavor,sinko, da se umiješ.Oliver ustane, prođe kroz sobu i načas se sagne da podigne bokal. Kad se okrenuo, škrinjice više nije bilo na vidiku.Tek što se Oliver umio i, po uputi starog Židova, bacio vodu kroz prozor, vrati se Lisac s vrlo živahnim mladim prijateljem, koga je Oliver vidio sinoć kako puši i koga mu sad službeno predstave kao Charlevja Batesa. Sva četvorica sjednu da za doručak popiju kavu i pojedu nekoliko vrućih žemičaka i šunke što je Lisac donio kući u šeširu.E pa — reče Židov zirkajući ispod oka na Olivera i obraćajući se Liscunadam se, momci, da ste jutros bili već na poslu?Nego šta — odgovori Lisac.Dobro smo potegnuli — nadoda Charlev Bates.Bravo, momci, bravo! — reče Židov. — Sto si ti donio, lišče?Dvije novčarke — odgovori taj mladi gospodin.Jesu li debele? — željno priupita Židov.

Prilično — odgovori lisac vadeći iz džepa dvije novčarke, od kojih jejedna bila zelena a druga crvena.Nisu baš bogzna kako teške — reče Židov pošto ih je pomno pogledaoali su vrlo zgodne i lijepo izrađene. Dobar majstor, jel'da, Olivere?Jest, zaista, gospodine — potvrdi Oliver, našto se Charlev Bates grohotom nasmije, na veliko čudo Oliverovo, koji u svemu što se zbilo nije

Oliver Twist

vidio ništa smiješno.-— A što si ti, sinko, donio? — upita Fagin Charlevja Batesa.Rupčiće — odgovori gospar Bates pa izvadi iz qžepa četiri ubruščića.Pa dobri su, vrlo su lijepi — reče Židov pregledajući ih pomno. — Alinisi dobro izvezao monograme, Charlev, morat ćemo ih iglom otparati.Naučit ćemo Olivera kako se to radi, hoćemo li, Olivere, a? jrla-ha-ha!Kako god vi kažete, gospodine — reče Oliver.Bi li volio znati ovako lako praviti rupčiće kao što ih pravi CharlevBates, a, sinko? — zapita ga Židov.Bih, svakako, samo kad biste me naučili, gospodine — odgovori Oli-ver.Gosparu Batesu bilo je u tom odgovoru nešto tako izvanredno komično da ponovno prasne u smijeh, a kako je upravo pio kavu, od smijeha mu je kava zašla u pogrešan kanal te umalo što se ne uguši. —(Nevjerojatno je zelen! — reče Charlev kada se oporavio, ispričavajući se zbog svog nedoličnog vladanja.Lisac ne reče ništa, samo namakne Oliveru kosu preko očiju i pripomene da će se malo-pomalo snaći, a stari gospodin zapazi da se Oliver zacrvenio, te promijeni razgovor i zapita je li jutros bilo mnogo svijeta na smaknuću. Oliver se sve više čudio jer je iz odgovora obojice dječaka razabrao da su bili ondje, te se pitao kako su stigli na sve to. Kad su raspremili stol, stari veseljak i ona dvojica počnu se igrati vrlo zanimljive i neobične igre koja je ovako tekla: stari veseljak bi strpao bur-muticu u jedan džep na hlačama, lisnicu u drugi, a sat obješen lančićem oko vrata u džepić na prsluku; uz to bi u košulju pribo lažnu dijamantnu iglu, zakopčao sva puceta na kaputu i turio futrolu s naočalama i rupčić u džepove, pa bi se ushodao po sobi sa štapom u ruci, oponašajući staru gospodu koja se tako šetaju ulicama u svako doba dana. Katkad bi zastao pred kaminom, a katkad kod vrata, gradeći se da je posve zaokupljen ra zgledanjem izloga. U tim se trenucima neprestance obazirao iz straha od džepara, pipajući se redom po svim džepovima da se osvjedoči nije li što izgubio, a sve je to činio toliko smiješno i uvjerljivo da se Oliver do suza nasmijao. Za sve to vrijeme ona su mu dva dječaka bila neprestano za petama, kloneći se toliko vješto njegovim pogledima kad god bi se okrenuo da je bilo nemoguće pratiti njihove pokrete. Napokon bi mu lisac stao na nogu ili tobože slučajno zapeo za njegovu čizmu, dok bi Charlev Bates naletio na njega s leđa, i u tom bi mu trenu izvanredno hitro ugrabili burmuticu, lisnicu, lančić s vrata, sat, iglu iz košulje, pa čak i futrolu s naočalama. Kad bi stari gospodin osjetio nečiju ruku u svom džepu, viknuo bi u kojem je džepu ruka i onda bi igra opet počela iznova.

Deveto poglavlje

pošto su više puta ponovili tu igru, mladoj su gospodi došle u posjet dvije mlade dame, od kojih se jedna zvala Bet, a druga Nancy. Imale su bujnu kosu koja nije bila otraga baš uredno počešljana, a ni cipele i čarape nisu im bile osobito čiste. Ne bi se baš moglo reći da su lijepe, ali su bile u licu rumene i doimale se snažno i zdravo. Kako su se slobodno i prijazno vladale, Oliver je držao da su vrlo zgodne djevojke, kao što su zacijelo i bile. Gošće su se dugo zadržale u posjetu. Jedna se mlada dama potužila da joj je nekako hladno oko srca, pa su iznijeli piće na stol i razgovor je potekao vrlo veselo i živahno.Naposljetku je Charlev Bates rekao kako je vrijeme da protegnu papke. Oliver pomisli da to vjerojatno na francuskom znači izići u šetnju, jer odmah nakon toga Lisac, Charlev i obje mlade dame odu zajedno, pošto ih je Židov ljubazno opskrbio džeparcem.Eto, vidiš, sinko — reče Fagin. — Zar to nije lijep život? Sada su cijeli

dan slobodni.A jesu li završili posao, gospodine? — upita ga Oliver.Jesu — odgovori Židov. — Osim ako se usput slučajno ne namjere nakakav posao, a vjeruj mi, sinko, da će ga u tom slučaju valjano obaviti.Ugledaj se na njih, sinkol Ugledaj se na njih — nadoda lupkajući lopaticom za ugljen po ognjištu ne bili pojačao učinak svojih riječi. — Uradi sve što ti kažu i drži se u svemu njihovih savjeta, osobito Liščevih, sinko. On će još postati velik čovjek, a i od tebe će napraviti velika čovjeka ako ga budeš slušao. Viri li mi to rupčić iz džepa, sinko? — zapita ga naglo Židov.Viri, gospodine — odgovori Oliver.Pokušaj mi ga izvući a da ništa ne osjetim, kao što si vidio da oni radedok smo se jutros igrali.Oliver jednom rukom pridrži dno džepa, kao što je vidio da radi Lisac, a drugom lagano izvuče rupčić iz džepa.Jesi li? — uzvikne Židov.Evo ga, gospodine — reče Oliver pokazujući mu rupčić.Pametan si ti dečko, sinko — reče nestašni starac i pogladi OliveraP° glavi u znak priznanja. — Nisam u cijelom svom vijeku vidio bistrijegmomka od tebe. Evo ti šiling. Ako tako nastaviš, bit ćeš najveći čovjeksvoga doba. A sad hodi amo da ti pokažem kako ćeš skinuti monogrames ovih rupčića.Oliver se čudio kakve veze ima igra izvlačenja rupčića iz starčeva džepa s njegovim izgledima da postane velik čovjek. Ali, držeći da Židov to zna bolje od njega jer je i mnogo stariji, pođe mirno za njim do stola i ubrzo se posve zadubi u novi posao.

Oliver Twist

D eseto poglavljeOliver sve bolje upoznaje svoje nove drugove i skupo plaća

stečeno iskustvo. Ovo je poglavlje kratko, ali neobično važnoza daljnji tijek naše pripovijesti.

Mnogo je dana Oliver ostao u Zidovljevoj sobi parajući monograme s rupčića (kojih su donosili svu silu kući) i sudjelujući gdjekad u već opisanoj igri koje su se ona druga dva dječaka i Židov igrali redovito svakog jutra. Napokon je počeo čeznuti za svježim zrakom i u više je navrata usrdno zamolio staroga gospodina da ga pusti da pođe na posao(sa svoja dva druga.Oliveru je bilo još više stalo do toga da nešto stvarno radi, otkako je vidio kako karakter staroga gospodina krasi stroga moralnost. Kad god bi se Lisac i Charlev Bates vratili navečer kući praznih šaka, starac bi razvezao nadugo i naširoko o pogubnosti dokonosti i besposlice, a da bi im utuvio u glavu kako trebaju biti vrijedni i poduzetni, poslao bi ih na spavanje bez večere. Jednom je prilikom čak išao tako daleko da ih je obojicu svitlao niza stube, ali je malokad pribjegavao takvim sredstvima da provede svoja moralna načela u djelo. Napokon je jednog jutra Oliver izmolio odobrenje za kojim je žarko žudio. Već dva-tri dana nije bilo rupčića s kojih bi trebalo parati monograme, pa su ručkovi bili prilično oskudni. Možda je i zato stari gospodin dao svoj pristanak; kako bilo da bilo, rekao je Oliveru da smije izići i povjerio ga zajedničkoj brizi Charlevja Batesa i njegova prijatelja Lisca.I tako su tri dječaka pošla u šetnju, Lisac zasukanih rukava i visoko nataknuta šešira, kao i obično, gospar Bates s rukama u džepovima, a Oliver među njima pitajući se kamo li to idu i u koju li će ga poslovnu djelatnost najprije uputiti. Išli su toliko lijenim i nemarnim korakom da je Oliver domalo pomi-

Deseto poglavlje

slio da njegovi drugovi kane obmanuti staroga gospodina i da se uopće ne žele prihvatiti posla. Lisac je uz to imao lošu naviku skidati malim dječacima kape s glave i bacati ih po dvorištima ispred kuća, a Char-lev Bates je iskazivao na djelu neke vrlo slobodne pojmove o priva-tnom vlasništvu, kradući jabuke i luk s piljarskih tezgi uz rub pločnika i trpajući ih u džepove, koji su bili tako nevjerojatno veliki te se činilo da mu se protežu ispod cijelog odijela. Sve je to bilo toliko ružno da je Oliver već pomišljao obznaniti svoju nakanu da se vrati sam kući kako god zna i umije, kadli mu misli iznenada poteku sasvim drugim tijekom zbog vrlo tajanstvene promjene u Liščevu vladanju. Upravo su izišli iz jednog uskog prolaza nadomak trgu u Clerkinwellu, koji se još i sad zove, zbog neke čudne izopačenosti riječi, «Utrina«, kadli Lisac iznenada zastane, stavi prst na usta i neobično oprezno i pažljivo povuče drugove nazad.Što je? — upita ga Oliver.Pst — odvrati Lisac. — Vidiš li onog starkelju pokraj tezge s knjigama?Onoga staroga gospodina prekoputa? — priupita ga Oliver. — Da,vidim ga.Bit će dobar — reče Lisac.Fina ribica — pripomene gospar Charlev Bates.Oliver je u čudu gledao sad jednog, sad drugog od njih, ali ih nije sti-gao ništa upitati, jer su se oba dječaka odšuljala preko ulice i prikučila se iza leđa onom starom gospodinu na koga su ga upozorili. Oliver je pošao nekoliko koraka za njima; ali ne znajući bi li išao dalje ili bi se vratio, zastane, obuzet nijemim zaprepaštenjem. Reklo bi se da je stari gospodin onako naprašene glave, sa zlatnim naočalama na nosu, vrlo ugledna osoha. Imao je na sebi zagasitozelen kaput s ovratnikom od crna baršuna i bijele hlače, a pod pazuhom je držao elegantan štap od bambusovine. Uzeo je jednu knjigu s tezge i tako je zaneseno čitao kao da sjedi u naslonjaču u svojoj radnoj sobi. Sva je prilika da se tako i osjećao, jer se po njegovoj zanesenosti moglo razabrati da ne vidi ni tezge s knjigama, ni ulice, ni dječaka, jednom riječju — ništa do same knjige koju čita od korica do korica, okrećući list za listom, počinjući opet od prvog retka na idućoj stranici i Prelazeći tako sa stranice na stranicu, obuzet najvećim zanimanjem i radoznalošću.Kako li se Oliver zgranuo i zgrozio stojeći nekoliko koraka dalje i gledajući razgoračenih očiju kako Lisac tura ruku u džep starom go-sPodinu i vadi iz njega rupčić, gledajući zatim kako Lisac dodaje taj

O liv er T w ist D e se to p o g la v lje

isti rupčić Charlevju Batesu i kako napokon obojica bježe i zamiču u punom trku za prvi ugao!U jedan mah sijevne dječaku pred očima rješenje one zagonetne tajne oko rupčića, i satova, i nakita, i Zidova. Stajao je trenutak na mjestu, a krv mu je od užasa uzavrela u žilama tako te mu se činilo da sav gori; zatim, zbunjen i prestravljen, dade se u bijeg. Ne znajući zajsebe, jurio je što ga noge nose.Sve se to zbilo u roku od jedne minute. U istom onom trenutku kada se Oliver dao u trk, stari je gospodin turio ruku u džep, primijetio da nema rupčića i naglo se okrenuo. Kada je vidio dječaka kako trči glavom bez obzira, sasvim je prirodno zaključio da je on kradljivac, pa je viknuo iz sveg grla: »Drž'te lopova!« i pojurio za njim, s knjigom u ruci.Ali nije stari gospodin bio jedini koji se dao u potjeru za lopovom. Lisac i gospar Bates nisu željeli privući opću pozornost trčeći ulicom, pa su se samo sklonili u prvu vežu iza ugla. Čim su čuli viku i opazili Olivera kako bježi, shvatili su što je posrijedi i odmah izjurili iz veže, te se, kao dobri građani, pridružili potjeri vičući »Drž'te lopova!«. Premda su Olivera odgajali filozofi, nije bio teoretski upoznat s krasnim načelom da je samoodržanje najvažniji prirodni zakon. Da je to znao, možda bi bio spremno dočekao ovu priliku. Međutim, kako nije bio spreman, još se više prepao pa je trčao kao bez duše, a za njim onaj stari gospodin i dva dječaka vičući da se sve orilo. »Drž'te lopova!, Drž'te lopova!«; u tim riječima ima neke magične moći. Trgovac ostavlja tezgu, kočijaš kola, mesar napušta mesarski panj, pekar košaru, mljekar kantu, raznosač zamotke, školarac špeku-le, taracar trnokop, dijete reket. I svi jure navrat—nanos, strmogla-vice, glavom bez obzira, hitaju, viču, galame, obaraju prolaznike kad zaokreću iza ugla/uzbunjuje pse i rastjeruju perad, a ulice, trgovi i prolazi ore se od ivjihova povika.»Drž'te lopova!, Drž'te lopova!«; taj poklik prihvaća stotinu glasova i gomila raste na svakom zavoju. I lete tako, šljapkajući po blatu i topćući po pločniku, otvaraju se prozori, izlijeću ljudi iz kuća, ru-lja odmiče sve dalje i dalje, svi gledatelji napuštaju uličnog lakrdijaša usred njegove najzanimljivije točke, slijevaju se sa svjetinom koja hrli dalje, pojačavajući viku i dajući novu snagu poviku: »Drž'te lopova; Drž'te lopova!«»Drž'te lopova! Drž'te lopova!«. U ljudskim je grudima duboko usa-đena strast za gonjenjem. Jedino se siroto dijete bez daha, sopćući od iznemoglosti, očiju izbezumljenih od strave i tjeskobe dok mu niz lice

ćurkom curi znoj, upinje iz petnih žila umaknuti progoniteljima, ali su mu oni za petama, svakog trenutka sve bliže i bliže i sve se burnijim poklicima raduju njegovoj malaksalosti, tule i klikću od veselja. »Dr-ž'te lopova!«. Pa dobro, uhvatite ga, za miloga Boga, ako ništa drugo— bar da mu muke prekratite!Napokon je uhvaćen! Netko ga je vješto zgodio. Leži na pločniku, a rulja se radoznalo okuplja oko njega, jedni druge guraju i otimaju se da ga što bolje vide.Maknite se!Pustite ga da dođe do zraka!Koješta! Nije zaslužio.Gdje je sada onaj gospodin? 1Eno ga, dolazi.Mjesta za gospodina!Je li to taj mali, gospodine?Jest.Oliver leži pokriven blatom i prašinom i krvari iz usta, unezvijereno gledajući oko sebe u sva ona lica nadnesena nad njim, kad prvi od svih progonitelja isuviše uslužno dovuče staroga gospodina i ugura ga usred kruga.Jest — potvrdi gospodin. — Sve se bojim da je to on.Boji se! — progunđa netko u svjetini. — Lijepo, bogami!Siromah dečko! — reče gospodin. — Ozlijedio se.To sam ga ja udesio, gospodine — reče jedan protegljast klipan iodvoji se od ostalih. — Pogodio sam ga šakom ravno u tintaru. Ja samga u'vatio, gospodine.Dugonja prinese ruku šeširu i naceri se očekujući nagradu za svoj trud, ali ga stari gospodin prezirno promotri i tjeskobno se obazre oko sebe, kao da bi sam najradije pobjegao, a po svoj bi prilici to i pokušao učiniti i tako izazvao novu hajku, da nije u tom trenu policajac (koji u takvim zgodama obično posljednji stiže na poprište događaja) prokr-čio sebi put kroz svjetinu i pograbio Olivera za ovratnik.Hajde, diž' se! — reče mu osorno.Nisam to ja bio, gospodine, vjerujte mi. To su bila druga dva dečkareče Oliver, usrdno sklapajući ruke i gledajući oko sebe. — Morada su još tu negdje.

A ne, nisu — reče policajac. Rekao je to podrugljivo, ali je rekao istinu, jer su Lisac i Charlev Bates šmugnuli u prvo zgodno dvorište na koje su naišli. — Hajde, diž' se!

Nemojte mu učiniti ništa nažao — sažalno će stari gospodin.

Oliver Twist Jed an aes to p og la v lje

Ma neću, ne bojte se — odgovori policajac i u potvrdu svojih riječiumalo što ne strgne dječaku kaput s leđa. — Hajde, znam ja tebe; toti kod mene ne pali. Hoćeš li stati na noge, vraže mali, ili nećeš?Oliver je jedva mogao stajati, ali se pokuša osoviti na noge. Policajacga odmah zgrabi za ovratnik i povuče za sobom hitrim korakom. Gospodin pođe uz policajca, a mnogi se iz rulje natisli pred,ryjjh osvrćućise s vremena na vrijeme za Oliverom. Dječaci su slavodobitno klicalii tako je povorka išla dalje.

Jedanaesto poglavljeu kojem je riječ o gospodinu Fangu, sucu za prekršaje, a navodi

se i jedan mali primjer kako taj gospodin kroji pravdu.

Prekršaj je počinjen na području vrlo poznate prijestolničke policijske stanice, baš u njenoj neposrednoj blizini. Svjetina je imala zadovoljstvo pratiti Olivera samo kroz dvije-tri ulice i preko trga zvanog Mutton Hill, jer ga je tada policajac poveo kroz nisko nadsvođen prolaz i neko prljavo dvorište do stražnjeg ulaza u sudište gdje se pravda kroji na brzu ruku. Na malom popločanom dvorištu naišli su na krupna čovjeka s našušurenim zaliscima i sa svežnjem ključeva u ruci.Što je opet sad? — priupita nemarno.Evo vam jednog malog lovca na rupčiće — odgovori čovjek koji jevodio Olivera.Jeste li vi okradeni, gospodine? — zapita čovjek s ključevima.Da, ja sam — odgovori stari gospodin. — Ali nisam siguran da mije upravo ovaj dječak ukrao rupčić. Ja bih... ja bih radije odustao odtužbe.Ne možete, mali mora pred suca, gospodine — reče onaj. — Njegovo gospodstvo bit će slobodno za koji trenutak. Hodi, mali obješe-njače!To je bio poziv upućen Oliveru da uđe na vrata koja je čovjek otključa-vao dok je govorio. Ta su vrata vodila u jednu kamenu ćeliju. Tu su ga pretražili i, kad nisu ništa našli, zatvorili.Ćelija je po obliku i veličini bila kao običan podrum, samo što nije bila tako svijetla. Bila je dozlaboga prljava jer je bio ponedjeljak pri-jepodne, a u njoj su boravila šestorica pijanaca koji su tu bili zatočeni J°s od subote navečer. Ali nije to ništa. U našim policijskim stanicama svake noći zatvaraju muškarce i žene pod najbeznačajnijim optužbama; Pazite samo kakva riječi — u takve tamnice prema kojima su tamnice

Oliver Twist

u Newgateu, u kojima leže najstrašniji zločinci, koji su suđeni, progla-šeni krivima i osuđeni na smrt, prave palače. Tko u to ne vjeruje, neka se sam uvjeri.Kada je ključ škljocnuo u bravi, stari je gospodin bio gotovo isto onakosnužden kao i Oliver. Uzdahne i baci pogled na knjigu koja je bila nedužan povod cijeloj toj gužvi. .»Ima nešto na licu tog dječaka«, reče stari gospodin sam sebi dok je polako odlazio u stranu, lupkajući se zamišljeno koricama knjige po pod-bratku, »nešto što me dira i zanima. Je li moguće da je nevin? Reklo bise da jest. Uostalom«, uzvikne stari gospodin, naglo zastane i zagledase u nebo, »Bože mili] Gdje sam već vidio isti takav pogled?«Pošto je razmišljao još nekoliko minuta, stari gospodin ode, isto onakozamišljen, u malu čekaonicu u koju se ulazilo s dvorišta, pa tu sjedneu kut i počne prizivati u sjećanje cijelu galeriju lica preko kojih je većmnogo godina bila spuštena tamna zavjesa. »Ne«, reče starac vrtećiglavom. »Bit će ipak da.se to samo moja mašta našalila sa mnom«.Ponovno mu sva ta licaiziđu pred oči. Prizivao ih je i sada mu nijebilo lako opet ih zastrti pokrovom koji ih je tako dugo skrivao. Bilo jetu lica prijatelja i neprijatelja i mnogilTgb,tovo nepoznatih ljudi što sunametljivo izvirivala iz mnoštva, bilo je tu lica mladih, procvalih djevojaka koje su sad već starice, bilo je tu lica što ih je smrt izmijenila iudarila svoj pečat na njih, ali ih je njegov duh, jači od smrti, sačuvao usvoj njihovoj negdašnjoj svježini i ljepoti, vraćajući očima njihov sjaj,osmijehu njegovu vedrinu, a duši njeno zračenje kroz zemaljsku masku, šapćući o ljepoti onkraj groba, drukčijoj ali još snažnijoj, ljepotikoja se ugasila na zemlji samo zato da bi zasjala kao svjetlost i obasjalablago i nježno stazu što vodi u nebo.Ali se stari gospodin nije mogao sjetiti nijednog lica na koje ga je pod-sjetio Oliver, te teško uzdahne nad uspomenama što ih je probudio, a kako je, na svoju sreću, bio rastresen, ponovno se zadubi u stranice one pljesnive knjige.Prenuo se kada ga je čovjek s ključevima potapšao po ramenu i pozvao da pođe za njim u sudnicu. Žurno je zaklopio knjigu i začas se našao pred slavnim gospodinom Fangom.Sudnica je gledala na ulicu, a zidovi su joj bili obloženi drvom. Gospo-din Fang je sjedio iza pregrade, u dnu dvorane, a pokraj vrata bila je neka vrsta drvena tora u kojem se već nalazio siroti mali Oliver dršćući od straha pred cijelim tim prizorom.Gospodin Fang bijaše suhonjav čovjek dugačka trupa, srednjeg rasta i ukočene šije, a ono malo kose što je još imao raslo mu je na potiljku i

Jedanaesto poglavlje

sa strane. Lice mu bijaše strogo i poprilično crveno. Da nije zaista pio više nego što je bilo dobro za njegovo zdravlje, mogao bi podići tužbu protiv svog lica zbog klevete i dobiti visoku odštetu. Stari gospodin se smjerno pokloni, pristupi sučevu stolu i reče pružajući mu svoju posjetnicu:— Ovdje vam piše, gospodine, moje ime, prezime i adresa.Zatim se povuče korak-dva, još se jednom uljudno i gospodski nakloni čekajući da mu sudac počne postavljati pitanja. Slučajno je gospodin Fang baš u tom trenutku čitao uvodnik u jutarnjim novinama, gdje je bila riječ o jednoj njegovoj nedavnoj presudi i gdje se po tristo i pedeseti put upozoravao ministar unutrašnjih poslova da svrati na njega posebnu i osobitu pozornost. Bio je oneraspoložen te bijesno digne pogled s novina.— Tko ste vi? — zapita staroga gospodina.Stari gospodin pomalo iznenađeno upozori suca na svoju posjetnicu.Pisaru! — reče gospodin Fang i prezirno odgurne posjetnicu i novine. — Tko je ovaj čovo?Ja se, gospodine, zovem Brownlow — reče starac govoreći kao pravigospodin. — Brownlow, gospodine. Dopustite mi da vas upitam kakose zove sudac koji, pod okriljem sudske časti, neizazvano i potpunobezrazložno vrijeđa čestita građanina?Rekavši to, gospodin Brownlow obazre se oko sebe kao da traži nekoga tko bi mu mogao dati zatraženu obavijest.Pisaru! — reče gospodin Fang i odgurne novine u stranu. — Zbogčega je ovaj čovo okrivljen?On uopće nije okrivljen, vaše gospodstvo — odgovori pisar. — Onnastupa kao tužitelj protiv ovog dječaka, vaše gospodstvo.Njegovo je gospodstvo to vrlo dobro znalo, ali je ovo bio dobar i bezo-pasan način tjeranja šege s ljudima.Nastupa kao tužitelj protiv ovog dječaka, je li — reče Fang mjerećigospodina Brownlowa prezirnim pogledom od glave do pete. — Za-Prisegnite ga!Prije nego što zaprisegnem, moram još nešto reći — pripomenegospodin Brownlow. — A to je, da sad nisam ovo doživio, ne bih nikadPovjerovao da je tako nešto moguće.

Šutite, gospodine! — reče gospodin Fang glasom koji ne trpi pri-govora.

Neću, gospodine! — odbrusi mu stari gospodin. ~~ Da niste više ni pisnuli jer ću vas inače izbaciti iz sudnice — reče gospodin Fang. — Vi ste baš neki drzak i bezobrazan čovo. Kako se

Oliver Twist

samo usuđujete prijetiti sudulSta? — uzvikne stari gospodin crven od srdžbe.Zaprisegnite tog čovjekal — reče Fang pisaru. — Ne želim višeništa čuti. Zaprisegnite ga!Gospodin Brownlow se silno ražestio, ali se valjda sjetio da bi davanjem oduška gnjevu mogao nauditi dječaku, pa se svlad§ i pristaneodmah zaprisegnuti.

: ,■— Dobro — reče Fang — a zbog čega je ovaj dječak okrivljen? Sto uopće imate za reći, gospodine?Stajao sam pokraj jedne tezge s knjigama... — počne gospodin Bro-wnlow.Šutite, gospodine! — opet će gospodin Fang. — Pozornice! Gdje jesad opet taj pozornik? Hajde, zaprisegnite tog pozornika. E pa, pozornice, kako je to bilo?Držeći se smjerno kao što je i red, policajac ispripovjedi kako je sa-slušao tužitelja, kako je pretresao Olivera i kako nije ništa našao kod njega, te kako je to sve što on zna.A ima li svjedoka? — zapita gospodin Fang.Nema, vaše gospodstvo — odgovori policajac.Gospodin Fang sjedio je nekoliko minuta šutke, a onda se okrene tuži-telju i reče, obuzet sve većom žestinom:— Hoćete li napokon, čovječe, iznijeti svoju tužbu protiv ovog dječakaili nećete? Zaprisegnuti ste. Ako budete tu i dalje stajali uskraćujućiiskaz, kaznit ću vas zbog omalovažavanja ovog suda, kaznit ću vas, takomi...Čega ili koga, to nitko ne bi znao reći, jer su se pisar i ključar u pravom trenutku nakašljali vrlo glasno, a prvom je od njih čak ispala iz ruke neka debela knjiga, slučajno, naravno, tako da tu riječ nitko nije mogao čuti.Više puta prekidan i često vrijeđan, gospodin Brownlow je ipak uspio nekako iznijeti svoj slučaj i napomenuti da je u prvom trenutku izne-nađenja potrčao za dječakom jer ga je vidio kako bježi, te je izrazio nadu da će sudac, ako utvrdi da dječak nije doduše kradljivac ali da je u dosluhu s lopovima, kazniti dječaka najblaže koliko to zakon do-pušta.Ionako je već ozlijeđen — reče stari gospodin na kraju. — A bojimse — nadoda snažnim glasom, gledajući prema pregradi iza koje jestajao Oliver — zaista se bojim da je i bolestan.Ah, pa da, nego šta! -— podrugljivo će gospodin Fang. — Hajde,mali, mani se tih svojih smicalica ovdje, protuho jedna; to ti kod mene

Jedanaesto poglavlje

ne pali. Kako se zoveš?Oliver zausti da odgovori, ali ga glas izda. Bio je samrtnički blijed i sve mu se pred očima vrtjelo..__Kako se zoveš, okorjeli lupežu? — zapita gospodin Fang. — Poslužitelju, kako se zove?Ovo je pitanje bilo upućeno prostodušnom postarijem čovjeku u pru-gastu prsluku koji je stajao uz optuženičku pregradu. On se sagne nad Oliverom i ponovi pitanje, ali videći da ovaj zaista nije sposoban shva-titi pitanje, a znajući da bi šutnjom još više razjario suca te da bi stoga još oštrije kaznio dječaka, on nasumce odgovori.Kaže, vaše gospodstvo, da se zove Tom White — reče taj dobroćudni čuvar zakona.A, neće govoriti, je li? — reče Fang. — Dobro, dobro. A gdje stanuje?Gdje god stigne, vaše gospodstvo — odgovori poslužitelj, gradeći seopet da je tobože čuo Oliverov odgovor.A ima li roditelja? — zapita gospodin Fang.Kaže, vaše gospodstvo, da su mu umrli dok je još bio nejako dijeteodvaži se poslužitelj na uobičajen odgovor.U tom trenutku preslušavanja Oliver digne glavu, baci oko sebe umo-lan pogled i zamoli slabašnim glasom za malo vode.Koješta! Gluposti! — dočeka gospodin Fang. — Što praviš budaluod mene!Ja mislim, vaše gospodstvo, da je mali zbilja bolestan — pripomeneposlužitelj.Valjda ja bolje znam — odbrusi mu gospodin Fang.Pripazite na njega, poslužitelju — reče stari gospodin i nehoticedigne ruke. — Srušit će se.Odmaknite se od njega, poslužitelju — uzvikne Fang. — Neka sesruši ako baš hoće!Oliver iskoristi to milostivo dopuštenje i sruši se obeznanjen na pod. Ljudi se u sudnici zgledaše, ali se nitko ne usudi ni pomaknuti s mje-sta.— Znao sam ja da se pretvara — reče Fang kao da je to nepobitno dokazana činjenica. — Pustite ga neka samo leži; ubrzo će mu dosaditi.

Kako kanite presuditi u ovom slučaju, gospodine? — upita ga potiho pisar.

Po kratkom postupku — odgovori gospodin Fang. — Presuda glasi tri mjeseca strogog zatvora, naravno. Ispraznite dvoranu. Kdi toga otvore vrata. Dva se čovjeka spremahu odnijeti obeznanje-

O liv e r T w is t

nog dječaka u njegovu ćeliju, kadli jedan postariji čovjek pristojne ali .siromašne vanjštine, u starom crnom odijelu, dojuri u dvoranu i uputise do sučeva stola.

;Stanite! Stanite! Nemojte ga nositi! Stanite načas, za miloga Boga!uzvikne pridošlica sav zadihan od žurbe.Premda veleumovi koji se nalaze na čelu sličnih ustanova mogu po kra-tkom i samovoljnom postupku odlučivati o slobodi, časti, karakteru, ' pa gotovo i o životima podanika Njezina Veličanstva, osobito pripadni-* ka siromašnijih slojeva, i premda se u takvim prostorijama danomice ■ odigravaju takve fantastične podvale da bi anđeli oslijepjeli od plača kad bi to gledali, javnost u te ustanove nema pristupa osim putem . dnevne štampe1. Stoga je gospodin Fang bio itekako ozlojeđen kada je ugledao nezvana gosta kako ulazi u sudnicu, ne obazirući se ni na kakav red i poštovanje.Što je ovo? Tko je opet ovaj? Izbacite tog čovjeka! Ispraznite dvoranu! — prodere se gospodin Fang.Hoću nešto reći — uzvikne onaj. — Ne dam se izbaciti. Ja sam svevidio. Ja prodajem knjige na ulici. Tražim da me zaprisegnete. Ne damse ušutkati. Gospodine Fange,/morate me saslušati. Ne smijete meodbiti, gospodine. I iČovjek je imao pravo. Držanje mu je bilo odlučno; i sve skupa je bilo ;odviše ozbiljno da bi se moglo olako prijeći preko toga. <Zaprisegnite tog čovjeka — promrmlja gospodin Fang vrlo neljuba-*zno. — Dakle, čovječe, što nam imate za reći?Evo što — reče onaj. — Vidio sam trojicu dječaka, ovoga ovdje i jo$dvojicu, kako se motaju preko puta dok je ovaj gospodin čitao. Okradga je jedan od one dvojice. Vidio sam kako je to učinio, a vidio sam ikako je ovaj dječak bio iznenađen i zaprepašten. rPošto je dotle bio opet došao do daha, čestiti knjižar nastavi donekle;suvislije izlagati sve okolnosti pod kojima je došlo do krađe. rA zašto niste prije došli ovamo? — upita ga Fang nakon kraće šu*tnje. INije mi imao tko čuvati knjige — odgovori čovjek. — Svi oni koji sume mogli odmijeniti pridružili su se potjeri. Tek sam prije pet minutanašao jednog čovjeka i cijelim sam putem dovde trčao.A tužitelj je, kažete, čitao? — zapita ga Fang nakon još jedne stanke,v

Jedanaesto poglavlje

— Jest — odgovori čovjek. — Ovu istu knjigu koju i sada drži u ruci.— A, tu knjigu, je li? — reče Fang. — A je li vam platio?— Ne, nije — odgovori čovjek i osmjehne se.— Bože sveti, sasvim sam smetnuo s uma! — bezazleno usklikne rastreseni stari gospodin.

Krasan je to čovjek koji više voli tužiti jednog sirotog dječaka negoplatiti nešto što je uzeo! — reče Fang smiješno se trudeći djelovatičovječno. — Ja držim, gospodine, da ste do te knjige došli pod vrlo sumnjivim i nečasnim okolnostima; i možete biti sretni što njen vlasniknema namjeru sudski vas goniti. Neka vam ovo bude pouka, prijane,ako ne želite imati jednog dana posla sa zakonom. Dječak se oslobađaoptužbe. Ispraznite dvoranu!Do vraga! — uzvikne stari gospodin ne mogavši više svladati gnjevkoji je toliko dugo obuzdavao. — Do vraga! Ja ću...Ispraznite dvoranu! — podvikne sudac. — Čujete poslužitelji?Ispraznite dvoranu!Zapovijed je izvršena i ogorčenoga gospodina Brownlowa, posve obu-zeta mahnitim bijesom i prkosom, s knjigom u jednoj ruci a s bam-busovim štapom u drugoj, izvedu van. Ali kada je stupio na dvorište, začas se smiri. Mali Oliver Tvvist ležao je nauznak na pločniku, rasko-pčane košulje i sljepoočica nakvašenih vodom, lice mu bilo mrtvački blijedo, a tijelo se grčilo od ledene drhtavice.— Siromah dečko, siromah dečko! — reče gospodin Brownlow sagi-njući se nada nj. — Pozovite fijaker, molim vas. Odmah!Dođe fijaker i Olivera oprezno smjeste na sjedalo. Zatim se popne stari gospodin i sjedne na drugo sjedalo.Mogu li i ja s vama? — zapita ga knjižar zavirkujući u kočiju.O, Bože, pa naravno, dragi moj gospodine — brže-bolje će gospodinBrownlow. — Zaboravio sam potpuno na vas. Bože, pa još mi je u rucita nesretna knjiga! Uskačite! Siromah dečko! Ne smijemo ni trenačekati.Knjižar uskoči u fijaker pa krenu.

1. Ili bar onda nije imala (Autorova napomena)

O liv e r T w is t

D vanaesto poglavljeu kojem je Oliver bolje zbrinut nego što je ikad bio, i u kojem se vraćamo starom veseljaku i njegovim mladim prijateljima.

Fijaker se kotrljao gotovo istim onim putem kojim je Oliver došao prvi put u London u društvu s Liscem, samo što je s ceste Angel u Islingtonu skrenuo na drugu stranu i napokon se zaustavio pred jednom zgodnom kućom u tihoj i sjenovitoj ulici, nedaleko od Pen-tonvillea. Tu su, ne časeći ni časa, spremili postelju u koju je gospodin Brownlow dao lijepo i udobno smjestiti svog mladog štićenika. Njego-vali su ga iskazujući mu beskrajnu nježnost i brižnost. Međutim, Oliver nije tih prvih dana uopće mogao osjetiti svu dobrotu svojih novih prijatelja. Sunce je izlazilo i zalazilo, pa opet izlazilo i zalazilo, i mnogo puta se isto ponoviloi a dječak je svejednako ležao opružen u svojoj bolesničkoj postelji kopneći od suhe i pogubne vrućice. Ta polagana, podmukla vatra razara živo tijelo pouzdanije nego što crv rastače mrtvaca.Napokon se, onako slabačak, mršav i blijed, prenuo iz tog stanja nalik na dug i nemiran san. Jedva se pripodigao u postelji, podnimio se dr-htavom rukom i tjeskobno pogledao oko sebe.— Kakva je ovo soba? Gdje sam ovo ja? — izusti Oliver. — Ovo nijemjesto gdje sam zaspao.Kako je bio slab i iznemogao, izgovorio je te riječi slabašnim glasom, ali su ga odmah čuli. Zastor se pri uzglavlju naglo razmaknuo i pojavila se postarija gospa, vrlo uredna i čista. Ustala je iz obližnjeg naslonjača u kojem je sjedila i vezla.— Mir, dijete moje! — tihano će stara gospa. — Moraš biti posve miran jer ćeš se inače opet razboljeti; a bio si teško bolestan da već nijemoglo biti gore. Hajde opet lijepo lezi, tako, vidiš!Govoreći tako, stara gospa vrlo blago položi Oliveru glavu na jastuk

Dvanaesto poglavlje

i, zagladivši mu kosu s čela, pogleda ga toliko dobrostivo i nježno da nije mogao a da svojom uvelom ručicom ne obavije njenu ruku sebi oko vrata.

Bože sveti! — reče stara gospa, sa suzama u očima. — Kako je ovozahvalno i drago dijete! Slatki dečkić! Kako bi samo bilo njegovoj majci da je sjedila uza nj kao što sam ja sjedila, pa da ga sad vidi!Možda me i vidi — prošapće Oliver sklapajući ruke. — Možda je isjedila uza me. Sve mi se čini kao da je bila tu.To ti je od groznice, dijete moje — blago će stara gospa.Bit će da je tako — odvrati Oliver —jer je nebo predaleko; i tamosu gore isuviše sretni da bi sišli do uzglavlja jednog sirotog dječaka.Ali, ako je znala da sam bolestan, sigurno se sažalila na mene, čaki tamo gore, jer je i ona bila teško bolesna prije nego što je umrla.Svejedno, ne zna ona ništa o meni — nadoda Oliver nakon časovitešutnje. — Da me je vidjela ozlijeđenog, bila bi se ražalostila, a kad godsam je sanjao, lice joj je bilo blaženo i sretno.

Stara gospa ništa ne odgovori nego ponajprije otare oči, a onda i nao-čale, što su joj ležale na pokrivaču, kao da su neodvojiv dio očiju, pa donese Oliveru neki hladni napitak, pomiluje ga po obrazu i reče mu da mora mirovati kako se ne bi ponovno razbolio. I tako je Oliver mirovao, dijelom zato što je pošto-poto želio u svemu učiniti po volji dobroj staroj gospi, a dijelom i zato, ako ćemo pravo, što je bio posve iscrpljen od onoga što je već bio rekao. Ubrzo je zaspao lakim snom iz kojega ga probudi svjetlo svijeće što su je prinijeli njegovu krevetu, a odmah zatim ugleda nekoga gospodina kako drži u ruci velik zlatan sat što glasno kuca. Gospodin mu opipa bilo i reče da je sad već mnogo holje. ■— Sada ti je mnogo bolje, je li, sinko? — upita ga gospodin.

— Jest, hvala na pitanju, gospodine — odgovori Oliver.•— Da, znao sam ja da ti je mnogo bolje — ponovi gospodin. •— A i gladan si, je li? ■— Nisam, gospodine — otpovrne Oliver.-— Hm! — nato će gospodin. — Da, znao sam ja da nisi gladan. Nije gladan, gospođo Bedwin — reče gospodin držeći se vrlo mudro. Stara gospa smjerno kimne glavom, kao da želi reći kako misli da je liječnik pametna glava. Reklo bi se da je i liječnik posve istog mišljenja.

Pospan si, je li, sinko? — opet će liječnik.Nisam, gospodine — otpovrne Oliver.Nisi — ponovi liječnik gledajući ga vrlo oštroumno i zadovoljno.

O liv e r T w is t

Nisi pospan. Nisi ni žedan, je li?Jesam, gospodine, prilično sam žedan — odgovori Oliver.Upravo kao što sam i mislio, gospođo Bedwin — reče liječnik.Sasvim je prirodno što je žedan. Možete mu dati malo čaja, gospođo, i prepečena kruha bez maslaca. Pazite da mu ne bude prevruće,gospođo, ali isto tako da se i ne prehladi; hoćete li biti tako dobri?Stara gospa poklecne i pokloni se. Pošto je okusio hladni napitak i daosvoje stručno odobrenje, liječnik iziđe žurnim korakom. Dok je silazioniza stube, čizme su mu škripale kao što škripe svakom uglednom ibogatom čovjeku.Uskoro nakon toga Oliver je ponovno zadrijemao; kada se prenuo, bilo je već gotovo dvanaest sati. Stara gospa mu nježnim glasom poželi laku noć i ostavi ga na brizi debeloj starijoj ženi, koja je netom bila stigla i donijela sa sobom u malom zavežljaju omanji molitvenik i poveliku noćnu kapu. Pošto je kapu stavila na glavu a molitvenik na stol, starica reče Oliveru da je došla bdjeti nad njim, pa prikuči stolac do same vatre i počne dremuckati na mahove, trzajući se svaki čas iza sna, kad bi joj glava pala na prsa. Uz to je još stenjala i gušila se, ali bez ikakvih težih posljedica osim što bi kadikad dobro protrljala nos, te bi onda opet zaspala.I tako je noć polako odmicala. Oliver je neko vrijeme ležao potpuno budan brojeći kružiće svjetla što ih je svjetiljka bacala kroz sjenilo od trske, ili prelazeći malaksalim očima preko zamršenih šara na zidnim tapetama. Tmina i dubok muk u sobi stvarali su vrlo svečan dojam, te su naveli dječaka na pomisao da je tu nad njim dane i noći neprestano bdjela smrt i da možda još i sada prožima sobu svojom sumornom i groznom prisutnošću. Oliver zarije glavu u jastuk i usrdno se pomoli Bogu.Malo-pomalo tonuo je u onaj dubok miran san kakav jedino dolazičovjeku nakon preboljenih teških muka, onaj spokojan i bezbrižan počinak iz kojeg je bolno probuditi se. Kada bi smrt bila takva, tko bi uopće poželio vratiti se svim ovim našim životnim borbama i patnjama,svim ovim našim brigama zbog sadašnjosti, strepnjama za budućnost,a nadasve mučnim uspomenama na prošlost! ,::

Kada je Oliver otvorio oči, bio je već bijeli dan; osjećao je radost i sreću. Prebrodio je krizu. Ponovno se vratio u život. Nakon tri dana već je mogao sjediti u naslonjaču poduprt jastucima. Kako je još bio preslab da hoda, gospođa Bedwin dala ga je odnijeti u svoju sobicu u prizemlju. Pošto ga je namjestila do vatre, ta dobra stara gospa sjedne uza nj, a kako je bila ushićena što vidi da mu je mnogo

Dvanaesto poglavlje

bolje, istog časa brižne u grčevit plač.— Ne obaziri se na mene, čedo moje — reče stara gospa. — Meni titako dođe da se moram ovda-onda pošteno isplakati. Evo, vidiš, većje prošlo i opet mi je sasvim dobro.— Vi ste zbilja dobri prema meni, gospođo — reče Oliver.— Ama, ostavi sad to, dijete moje! — opet će stara gospa.— To nema nikakve veze s tvojom juhom, a krajnje je vrijeme da jepojedeš, jer doktor veli da će te danas prijepodne možda posjetiti gospodin Brownlow, pa moramo izgledati što bolje, jer što bolje budemoizgledali, to će gospodin Brownlow biti zadovoljniji.Tada stara gospa prione podgrijati u omanjem loncu govedsku juhu, koja je, po Oliverovu mišljenju, bila toliko krepka te se njome mogao zamastiti, kad bi se samo razrijedila prema propisima ubožnice, u najmanju ruku objed za tristo pedeset ubogara.

Voliš li ti slike, diko? — priupita ga stara gospa kada je vidjela kakose Oliver netremice zagledao u potret što je visio na zidu, upravosučelice njegovu naslonjaču.Pa ne znam pravo, gospođo — odgovori Oliver ne odvajajući očijuod platna na zidu. — Toliko sam ih malo vidio pa ne znam što da vamkažem. Kako je lijepo i milo lice te gospođe!Ah! — uzdahne stara gospa. — Slikari uvijek naslikaju gospođeljepše nego što jesu, jer inače ne bi imali mušterija, dijete moje! Onajčovjek koji je izumio aparat za slikanje mogao je unaprijed znati da odtoga neće biti fajde, jer su te slike vjerne preko svake mjere. Prekosvake mjere — ponovi stara gospa smijući se od srca svojoj duhovitosti.Je li... je li ovo vjerna slika, gospođo? — upita je Oliver.

— Jest — odgovori stara gospa dižući načas pogled s juhe.To je portret, gospođo?Pa, bogme, ne znam, dijete moje— odgovori stara gospa dobroćudno. — Mislim da je to slika nekoga koga ni ti ni ja ne poznajemo.Čini mi se da ti se sviđa, dijete moje?Baš je zgodna — odgovori Oliver.— Ne bojiš je se, valjda? — reče stara gospa kada opazi, na svoje veliko čuđenje, izraz strahopoštovanja na dječakovu licu.— Ma ne, ne bojim se — brže-bolje će Oliver. — Samo su joj oči tako žalosne; a odavde gdje sjedim čini mi se kao da su uprte u mene. I zato mi srce lupa — nadometne Oliver tihim glasom. — Baš kao da je živa i kao da mi želi nešto reći, ali ne može. —- Bože sačuvaj! — usklikne stara gospa lecnuvši se. — Nemoj tako

Oliver Twist

govoriti, dijete! Slab si i razdražljiv poslije bolesti. Daj da ti naslonjač okrenem na drugu stranu, da je više ne gledaš. Eto, tako — reče stara gospa, pošto je načinila što je naumila. — Sada je bar nećeš više gledati.Oliveru je ipak slika bila tako jasno pred očima kao da i nije promijenio položaj, ali nije htio uznemirivati staru gospu te joj se umiljato osmjehne kad ga ona pogleda, a gospođa Bedwin, zadovoljna što se on sad bolje osjeća, posoli i nadrobi komadiće prepečenca u juhu, onako žustro kao što iziskuje tako ozbiljan čin. Oliver neobično brzo smaže juhu. Tek što je progutao posljednju žlicu juhe, netko tiho pokuca na vrata.Naprijed! — reče stara gospa i u sobu uđe gospodin Brownlow.Stari je gospodin ušao, doduše, vrlo hitrim korakom, ali čim je podigao naočale na čelo i zabacio ruke iza skutova kućnog kaputa kakobi dobro promotrio Olivera, lice mu se počne nekako čudno grčiti.Oliver je bio iscrpljen i ispijen od bolesti i uzalud je pokušavao ustati,iz poštovanja prema svom dobrotvoru, te se ponovno skljoka u naslonjač; a ako valja priznati istinu, moramo reći da je srce gospodinaBrownlowa, u kojem je bilo čovječnosti dovoljno i za šestoricu prosječne stare gospode, natjeralo veliku količinu suza u njegove oči, nekimhidrauličnim postupkom za koji nismo dovoljno naobraženi da bismoga mogli protumačiti.Siroti dečko, siroti dečko! — reče gospodin Brownlow. — Od jutros sam nešto promukao, gospođo Bedwin. Sve se bojim da sam seprehladio. _ ^Nadajmo se da niste, gospodine— reče gospođa Bedwin. — Svešto ste obukli, gospodine, bilo je dobro prozračeno i osušeno.Ne znam, gospođo Bedwin, ne znam — reče gospodin Brownlow.Sve bih rekao da mi je jučer za ručkom bio ubrus vlažan, ali nijesada to važno. Kako se osjećaš, sinko?Vrlo dobro, gospodine — odgovori Oliver. — I zahvalan sam vam,gospodine, na dobroti koju ste mi iskazali.Dobar si ti dečko — reče gospodin Brownlow čvrstim glasom.Jeste li mu dali štogod za jelo, gospođo Bedwin? Malo splačina, a?Upravo je pojeo tanjur izvrsne krepke govedske juhe, gospodineodgovori gospođa Bedwin uspravljajući se i posebno naglašavajućiposljednje riječi, kako bi istaknula da između splačina i dobro priređene govedske juhe nema ama baš nikakve veze.Uh! — reče gospodin Brownlow i malko se naježi. — Dvije čašiceportskog vina mnogo bi mu više pomogle, je li da bi, Tome White, a?

Dvanaesto poglavlje

Ne, gospodine, nego Tvvist, Oliver Twist.Čudno prezime! — reče stari gospodin. — A zašto si rekao sucuda se prezivaš White?Nisam mu ja to rekao, gospodine — odgovori Oliver začuđeno.To je toliko zaudaralo na neistinu da stari gospodin prilično oštro pogleda Olivera u oči, ali nije mogao ne povjerovati mu jer je iz svakecrte dječakova mršavog i istanjenog lica izbijala iskrenost.Valjda je bila neka zabuna posrijedi — reče gospodin Brownlow.Ali, premda više nije imao razloga netremice gledati Olivera, ponovnomu padne na um pomisao na sličnost između njegovih crta i nekogpoznatog lica, te ne mogaše odvojiti očiju od njega.Ne ljutite se valjda na mene, gospodine? — upita ga Oliver umolnoga gledajući.Ne, ne ljutim se — odgovori mu stari gospodin. — Bože, što jeovo? Gospođo Bedwin, pogledajte!Govoreći to, brže-bolje upre prstom u sliku iznad Oliverove glave, a onda u dječakovo lice. Živa slika i prilika! Oči, glava,-usta, sve su crte lica bile posve jednake. Dječak je u tom trenu toliko nalikovao na portret te se činilo da su najsitnije crte njegova lica neobično vjerno preslikane!Oliver nije ni doznao razlog tom iznenadnom uzviku, jer još nije bio dovoljno jak da podnese potres što ga je u njemu izazvao taj uzvik, pa se obeznanio. Ta njegova slabost daje nam priliku da oslobodimo čitatelja neizvjesnosti što se tiče dvojice mladih učenika starog veseljaka i da ispripovjedimo što je dalje bilo s njima.Dakle, kad su se Lisac i njegov vrli prijatelj gospar Bates pridružili hajci na Olivera, do koje je došlo, kao što je već opisano, zato što su ta dvojica na protuzakonit način prisvojila osobnu svojinu gospodina Brownlowa, ti su malci to učinili iz hvalevrijednog i doličnog obzira prema samima sebi; a pošto da se svaki dobar Englez ponajviše ponosi i diči slobodom podanika i, uopće, građanskim slobodama, neće valjda biti potrebno upozoravati čitatelja da ih taj pothvat treba uzvisiti u očima svih rodoljuba kojima je stalo do općeg dobra, gotovo u istoj onoj mjeri u kojoj taj neprijeporni dokaz njihove skrbi za svoje samoodržanje i sigurnost potvrđuje i potkrepljuje one zakone, koje su neki dubokoumni i razboriti filozofi proglasili za pokretače svih djela i postupaka Prirode — dotični su filozofi mudro sveli postupke te dobre gospe na maksime i teorije te, slaveći na vrlo zgodan i prikladan način njenu uzvišenu mudrost i razum, ostavili sasvim po strani sve obzire srca ili plemenitih pobuda i osjećaja. Jer, te su osobine tobože ispod

Oliver Twist Dvanaesto poglavlje

časti ženskinje koja je, po općem priznanju, daleko iznad mnogobrojnih sitnih mana i slabosti svoga spola.Kada bih morao navesti još koji dokaz da su se ta dva mlada gospodina ponijela u tom vrlo škakljivom položaju kao pravi filozofi, spomenuo bih odmah činjenicu (isto tako zabilježenu u dosadašnjem tijeku našeg kazivanja) što su napustili hajku čim je opća pokornost bila usredotočena na Olivera i što su se odmah zatim uputili najkraćim putem kući. Premda ne kanim tvrditi da slavni i učeni mudraci obično skraćuju put kojim dolaze do svojih velebnih zaključaka (za njihov bi se put zapravo prije moglo reći da je zaobilazan, da krivuda i okoliša kojekuda, kao što su putovi kojima su skloni hodati pijanci pod na-valom suviše snažne bujice misli), ipak hoću reći, čisto i bistro, da mnogi značajni filozofi redovito daju dokaze o svojoj velikoj mudrosti i dalekovidnosti tako što se, iznoseći svoje teorije, ograđuju od svih mogućih slučajnosti koje bi mogle naškoditi tim njihovim teorijama. I stoga, da istjeraš neku veliku pravdu, možeš počiniti i neku malu nepravdu, i možeš se poslužiti svim sredstvima koje će postignuti cilj opravdati; koliko u tome ima pravde a koliko nepravde, ili koja je razlika između pravde i nepravde, to ostavljamo dotičnom filozofu da presudi i razriješi pomoću svog jasnog, sveobuhvatnog i nepristranog pogleda na svaki pojedini slučaj.Tek kada su oba dječaka projurila punim trkom kroz vrlo zamršen splet uskih uličica i dvorišta, usudili su se zastati ispod niska i mračna nadsvodna prolaza. Pošto su se tu pritajili koliko je trebalo da dođu do daha, gospar Bates klikne od radosti i razdraganosti i prasne u ne-obuzdan smijeh, te se izvali na najbliži kućni prag i počne se valjati od veselja.Šta ti je? — upita ga Lisac.Ha-ha-ha! — kikotao se Charlev Bates.Prestani se kesiti! — opomene ga Lisac oprezno se obazirući. —Zar hoćeš da nas ulove, tupane? ^— Ne mogu se ne smijati — reče Charlev — ne mogu!Kad se samo sjetim kako šiba kroz ulice, kako zavija za uglove i udarau stupove, pa tjera opet dalje kao da je od željeza, baš kao i stupovi,a ja se, s rupčićem u džepu, još derem za njim: »Drž'te lopova!«, dapukneš od smijeha!Bujna mašta gospara Batesa predočila mu je taj prizor isuviše živo, tese pri posljednjem uzviku opet skljoka na prag i naduši se još glasnijesmijati.— A što će Fagin reći? — zapita Lisac, iskoristivši priliku kad mu

i

prijatelj ponovno ostao bez daha.Šta?^- ponovi Charlev Bates.Da, šta? — opet će Lisac.Ma što bi rekao! — reče Charlev pošto se nekako naglo uozbilji, jerje Liščevo držanje ipak djelovalo na njega. — Šta bi rekao?Gospodin Dawkins fućkaše nekoliko minuta, a onda skine šešir, počeše se iza ušiju i tri puta kimne glavom.Sto hoćeš time reći? — upita ga Charlev.Trala-la, hopsa-sa, tandara mandara, cicvara bez masla — reče Lisac, s jedva primjetnim podrugljivim smiješkom na svom produhovljenom licu.To je bilo stanovito objašnjenje, ali prilično nedostatno, ili se bar tako činilo gosparu Batesu pa ovaj ponovi pitanje:— Šta hoćeš time reći?Lisac mu ne odgovori nego samo ponovno ustakne šešir, prikupi skute svog dugačkog kaputa pod mišku, upre jezikom iznutra u obraz i čvr-kne se pet-šest puta po nosu na svoj dobro poznat i izražajan način, te se okrene na peti i šmugne preko dvorišta. Gospar Bates pođe zamišljen za njim.Nekoliko minuta nakon tog razgovora bat koraka po škripavim stubama prene starog veseljaka iz njegova mira. Sjedio je uz vatru držeći u ljevici kruščić sa safaladom, a u desnici džepni nožić. Pred njim je na tronošcu stajao kositren vrč. Kad je okrenuo glavu, na blijedom mu

; licu zatitra lupeški smiješak. Pogledavši oštro ispod svojih gustih riđih^ obrva, okrene uho prema vratima i oslušne.— Što je sad to? — promrsi Židov i promijeni se u licu. — Samo dvo

jica? A gdje je treći? Nisu valjda upali u kakvu nepriliku? Pst!Koraci su se približavali; stigli su do odmorišta. Vrata se polaganootvore. U sobu uđu Lisac i Charlev Bates te zatvore vrata za sobom.

Oliver Twist

Trinaesto poglavlje ;;u kojem se bistroumni čitatelj upoznaje s nekim novim ,',

osobama, o kojima se pričaju kojekakve zanimljive zgode što \su u tijesnoj vezi s ovom pripovijesti. -

— A gdje je Oliver? — zapita Židov ustajući i sijevajući očima. —*Gdje je mali?Mladi lopovi pogledaju svog učitelja kao da su zabrinuti zbog njegove žestine, pa se nelagodno zgledaju, ali mu ništa ne odgovore.— Šta je s malim? — upita Židov i ščepa Lisca čvrsto za ovratnik prijeteći mu groznim kletvama. — Govori ili ću te zadaviti!Reklo bi se da se Fagin uopće ne šali, pa Charlev Bates, koji je držao da je uvijek bolje držati se plota i da lako može i na njega doći red da bude zadavljen, padne na koljena i udari u glasnu, dugu i otegnutu dernjavu — nešto između rike razbješnjela bika i glasa iz megafona.Hoćeš li mi odgovoriti? — zagrmi Židov tresući Lisca takvom snagom da je bilo pravo čudo kako je ovaj uopće ostao u svom velikomkaputu.Ma cajkani su ga ukebali, eto, to je sve — zlovoljno će Lisac. —Ajde, pustite me već jednom!Pošto se vještim trzajem izvukao iz svog velikog kaputa koji ostane starcu u rukama, Lisac se dočepa vilice za prženje i zamahne njome put prsluka starog veseljaka, koji bi zacijelo, da ga je zgodio, izgubio na neko vrijeme volju za svako veselje.Židov se izmakne toj nepredviđenoj opasnosti hitrije negojjto bi se čovjek nadao od takva naoko oronula starca, pa zgrabi vrč u namjeri da ga baci napadaču u glavu, ali Charlev Bates privuče u tom trenu njegovu pozornost upravo strahovitim urlikom, tako da se Židov na-glo predomisli i uputi vrč svom snagom na tog malca.— Ama, koji je sad ovo vrag? — progunđa netko drugi dubokim gla-

Trinaesto poglavlje

som. — Tko je to bacio na mene? Sva je sreća što me je počastio pivom, a ne kriglom, jer bih ga inače udesio. Al' ne bih nikad rek'o da bi jedna prokleta bogata Židovčina gulikoža bacila na čovjeka kakvo drugo piće do vode, pa i to samo ako plaća uprava gradskog vodovoda. Šta je ovo, Fagine? Proklet bio ako mi vratni rubac nije sav namočen pivom! Ulazi unutra, mrcino jedna podmukla! Što si stao tu vani, ko da se stidiš svog gazde? Ulazi!Čovjek koji je progunđao ove riječi bijaše snažna ljudina od kojih tri-deset pet godina, u crnu baršunastu kaputu, prljavim žućkastosme-đim hlačama, sivim pamučnim čarapama i visokim cipelama, u kojima su stajale krupne noge velikih ispupčenih listova — jedne od onih koje se u takvoj obući uvijek doimaju kao da im samo nedostaju okovi da ih ukrase. Na glavi je nosio smeđ šešir, a oko vrata zamazan šaren rubac, čijim je dugačkim otrcanim krajevima otirao pivo s lica dok je govorio. Kad se obrisao, ukaže se široko mrko lice neobrijano tri dana i dva neprijazna oka, od kojih se jedno isticalo šarenim tragovima ne-davno zadobivenog udarca.Ulazi kad ti kažem! — promrndža taj ljupki grubijan. U sobu seušulja bijel kudrov kojem je njuška na dvadesetak mjesta bila ogrebe-na i oderana.Sto nisi već uniš'o? — reče čovjek. — Nešto si se popišmanio pame nećeš pred svijetom priznati za gazdu, a? Lezi!Ovu je zapovijed popratio udarac nogom tako da je životinja odletjela na drugi kraj sobe. Međutim, reklo bi se da je pas na to navikao, jer se sasvim mirno sklupča u kutu a da nije ni glasa pustio, žmirkajući svo-jim zlim očima po dvadesetak puta na minutu; kao da je zaokupljen razgledanjem prostorije.— Sta to radiš? Zlostavljaš djecu, ti stari, lakomi, škrti, neza-sit-nilopovski jatače? — reče čovjek sjedajući polagano. — Čudim se štote već nisu ucmekali. Da sam na njihovu mjestu, ja bih te već bioucmek'o. Da sam ti ja šegrt, odavno bih te već bio udesio... ali ne,nikom ne bih mog'o poslije prodat tvoju kožu, jer nisi ni za šta drugonego da te čovjek ko rijetku nakazu drži u staklenki, a sve mi se činida tak'e velike staklenke ne prave.

Tiše, tiše, gospodin Sikese! — reče Židov dršćući. — Nemojte tako glasno!Nisam ja tebi nikakav gospodin — odvrati mu grubijan. — Kad god

me tako zoveš, znam da mi spremaš neku psinu. Znaš kako mi je ime ■ i kvit posla! Kad vrag dođe po svoje, neću osramotiti svoje ime.

Pa dobro, onda Bili Sikes — reče Židov kukavno ponizno. — Ne-

Oliver Twist

kako si mi slabe volje, Bille.— Možda i jesam — odvrati Sikes. — Al' sve bi' reklo da si i ti jutrosusto na lijevu nogu, osim ako to nabacivanje kriglama nije bila pukašala, ko i ono što si izbrblj'o...Jesi li poludio? — reče Židov i uhvati čovjeka za rukav pokazujući nadječake. .̂ .j,.Sikes se zadovolji time da tobože sveže omču ispod lijevog uha i za-baci glavu na desno rame; pantomima koju je Židov, čini se, dobro razumio. Zatim Sikes zatraži čašu žestoka pića služeći se šatrovačkim izrazima kojima je njegov govor obilovao, ali koji bi bili posve nerazu-mljivi kad bismo ih ovdje naveli.— Samo pazi da mi ne uliješ otrova! — reče Sikes odlažući šešir nastol.To je rekao u šali, ali, da je vidio pakostan izraz na starčevu licu kad se okrenuo kuhinjskom ormaru i ugrizao se za blijedu usnu, možda bi zaključio da njegovo upozorenje nije bilo sasvim nepotrebno, ili u naj-manju ruku da bi se u srcu starog veseljaka mogla lako poroditi želja da mu kakogod pojača piće.Pošto je iskapio dvije-tri čaše pića, Sikes se udostoji svratiti pozornost na mladu gospodu, a taj milostivi čin navede ove potonje da opširno izlože zašto je i kako Oliver uhvaćen, pri čemu je istina izmijenjena i iskićena onoliko koliko je Lisac držao za uputno u danim okolnostima.Bojim se da ne izlane nešto što bi nas moglo uvaliti u neprilikureče Židov.To je lako moguće — odvrati Sikes i zlurado se naceri. — Loše tise piše, Fagine.Sve mi se čini, znaš — nadoda Židov kao da nije ni čuo tu upadicu,gledajući sugovornika ravno u oči — sve mi se čini, ako se klupkopočne odmotavati, da će još koješta izaći na vidjelo, i da bi se ti, dra-goviću moj, mogao provesti još gore od nas.Čovjek se lecne i okrene Židovu, ali je starac uvukao glavu u ramenasve do ušiju i rastreseno se zagledao u zid ispred sebe.Šutnja dugo potraje. Reklo bi se da je svaki član ovog dičnog druš-tvanceta zadubljen u svoje misli, pa čak i pas koji se nekako zlobnooblizivao, kao da smišlja kako će nasrnuti na noge prvoga gospodina ilidame na koje bude naišao na ulici. '— Netko bi morao pronjuškati što je bilo na policiji — reče Sikesmnogo tišim glasom od onoga kojim je govorio kada je došao.Židov kimne glavom u znak odobravanja.

Trinaesto poglavlje

— Ako nas nije otkuc'o, a osuđen je, onda se nemamo šta bojat' dokga god ne puste — reče Sikes. — Ali onda valja pripazit' na njega.Moraš nekako doć' do njega.I opet Židov kimne glavom.

Razboritost ovakva plana bila je zaista očita, ali je, na žalost, postojala ozbiljna prepreka na putu njegova ostvarenja, a to je da su svi odre-da, i Lisac, i Charlev Bates, i Fagin, i William Sikes, slučajno osjećali snažnu i duboko ukorijenjenu odbojnost prema svakom približavanju policijskoj stanici iz bilo kojih razloga i pod bilo kakvim izgovorom. Teško je reći koliko bi vremena tako sjedili i gledali jedan drugoga obuzeti neizvjesnošću, koja nije bila baš najugodnija. Međutim, nije potrebno ništa nagađati jer su se iznenada pojavile dvije mlade dame (koje je Oliver bio već jednom vidio), pa razgovor ponovno slobodnije poteče.U pravi časl — reče Židov. — Otići će Bet tamo, je li, srce, dahoćeš?A kamo to? — upita ga mlada dama.Pa samo tu, blizu, do policije, srce — umiljato će Židov.Valja priznati toj mladoj dami da nije odlučno izjavila da neće, nego da je samo izrazila žarku i usrdnu želju neka je »vrag odnese« ako tamo pođe — što je pristojan i obziran način da se izbjegne odgovor, i što pokazuje da je toj mladoj dami bilo prirođeno lijepo vladanje koje ne podnosi da se izravnim i oštrim odbijanjem nanese bol bližnjemu svome.Židovu se lice izdulji. Zatim se okrene od te mlade dame, koja je bila gizdavo, da ne kažemo raskošno dotjerana, u crvenoj haljini, zelenim čizmicama, sa žutim papirnim ulošcima za uvojke na glavi, prema onoj drugoj djevojci.Nancy moja draga — obrati se Židov umilnim glasom drugoj djevojci. — A što ti kažeš na to?Od toga ništa neće biti, pa bolje da i ne pokušavaš, Fagine — odgovori Nancy.Što hoćeš time reći? — upita je Sikes dižući mrzovoljan pogled.Upravo ono što sam rekla, Bille —-' sabrano će djevojka. — Ma tisi baš ko stvorena za to — prosudi Sikes. — Nitko te u ovom krajune poznaje.I ne želim da me upoznaju — odvrati Nancv isto onako staloženopa zato radije ne bih išla, Bille.Ići će ona, Fagine — reče Sikes.Ne, neće, Fagine — opet će Nancv.

Oliver Twist

— 'Oće, 'oće, Fagine— ponovi Sikes.I Sikes je imao pravo. Pošto su joj naizmjence prijetili, koješta obe-ćavali i podmićivali je, dotična je gospođica naposljetku pristala pri-hvatiti se tog zadatka. Nju zaista nisu sputavali obziri koji su sputavali njenu ljupku prijateljicu, jer se tek nedavno doselila iz dalekog ali otmjenog prigradskog naselja Ratcliffea u okolici FiekJ -Lanca, pa se nije morala bojati da će je prepoznati tko od njenih brojnih znanaca. I tako, pošto je pripasala čistu bijelu pregaču preko haljine i podvila papirne uloške za uvojke pod slamnati šeširić — i jedno je i drugo potjecalo iz starčeva neiscrpna skladišta — gospođica Nancy bijaše spremna poći na izvršenje svog zadatka.Čekaj malo, srce moje — reče joj Židov i izvuče odnekud pokrivenu košaricu. — Drži ovo u jednoj ruci! Tako ćeš svima oko sebeulijevati više povjerenja, dušo.Daj joj i ključ od ulaznih vrata da ga nosi u drugoj ruci, Faginereče Sikes — da izgleda još bolje i prirodnije.Da, da, dušo, ima čovjek pravo — reče Židov i natakne velik ključod kućnih vrata djevojci na kažiprst desne ruke.Tako, izvrsno! Zaista izvrsno, dušo! — reče Židov trljajući ruke.O, braco moj! Dragi moj, siroti, slatki, nedužni braco! — usklikneNancy i brižne u plač zdvojno lamatajući rukama u kojima je držalakošaricu i ključ od kućnih vrata.Sto li ga je snašlo? Kamo su ga odveli? O, smilujete mi se, gospodo,recite mi što se dogodilo mom dragom braci; recite mi, gospodo, akoBoga znate!Izgovorivši te riječi neobično jadovitim i bolnim glasom, na beskrajno zadovoljstvo svojih slušatelja, Nancy umukne, namigne društvu, vese-lo kimne glavom svima redom i izgubi se.Eh, bistra je to djevojka, ptići moji — reče Židov okrećući se svojim mladim prijateljima i ozbiljno kimajući glavom, kao da ih nijemoopominje neka se povedu za sjajnim primjerom koji im je upravo predočima.Ona zbilja služi na čast svom spolu — reče Sikes, pa natoči sebičašu i tresne šačetinom o stol. — U njezino zdravlje, i nek' samo svibudu ko ona!Dok su se te i mnoge druge pohvale nizale u čast izvanredne Nancy, ta je mlada dama hitro odmicala put policijske stanice, do koje je do-malo sretno i stigla, unatoč stanovitoj, razumljivoj nelagodi koja ju je obuzimala zato što je prolazila ulicama sama, bez ikakve zaštiter^ Pošto je ušla na stražnji ulaz, tiho je pokucala ključem na vrata jedne

i

Trinaesto poglavlje

ćelije i oslušnula. Ni glasa čuti nije bilo pa se nakašlje i opet oslušne. I opet se nitko ne javi, pa djevojka prošapće umilnim glasom:— Nollv1, moj dragi? Nolly?U ćeliji je bio samo neki bijedni bosonogi zločinac koji je uhapšen zato što je na ulici svirao u frulu i kojeg je gospodin Fang, pošto je nedvou-mno dokazao da se okrivljeni ogriješio o ljudsku zajednicu, primjere-no kaznio na mjesec dana zatvora, uz umjesnu i duhovitu napomenu da će osuđenik, kad već ima toliko sape, bolje utrošiti snagu na okre-tanje dolapa2 u tamnici nego da puše u glazbalo. Uznik se nije odazvao djevojci jer je u mislima oplakivao svoju frulu koja je bila zaplijenjena u korist općine, pa Nancy priđe drugoj ćeliji i pokuca.Šta je? — oglasi se netko slabim, jedva čujnim glasom.Nije li tu možda zatvoren kakav dječak? — zapita Nancy pošto jeprije toga još malo zajecala.Nije — odgovori onaj — Bože sačuvaj!To je bio čovjek od šezdeset pet godina koji je kao skitnica osuđen na zatvor zato što nije svirao u frulu ili, drugim riječima, što je prosjačio po ulicama te nije ničim privređivao svoj kruh svagdašnji. U trećoj ćeliji bijaše opet zatočen čovjek zato što je krčmio limene zdjelice bez odobrenja i tako se na jedvite jade prehranjivao, nauštrb biljegovnog ureda.Međutim, kako se ni jedan od te dvojice zločinaca nije odazvao na ime Oliver niti što znao o njemu, Nancy pođe ravno do prostodušnog sud-skog poslužitelja u prugastu prsluku i zapita ga za svog dragog bracu kukajući i jadikujući na sav glas, što je djelovalo još uvjerljivije zato što je u isto vrijeme vrlo vješto i uspješno baratala košaricom i ključem od kućnih vrata.Nije kod mene, dušo — reče joj starac.Pa gdje je onda? — zdvojno vrisne Nancy.Odveo ga je onaj gospodin — odgovori poslužitelj.Koji gospodin? O, za ime Božje! Koji gospodin? — zavapi Nancy.Odgovarajući na to nesuvislo zapitkivanje, starac priopći duboko ožalošćenoj sestri da je Oliveru pozlilo pred sucem i da je oslobođenkrivnje na temelju iskaza jednog svjedoka, koji je dokazao da je krađuizvršio jedan drugi dječak koji nije u rukama policije, te da je tužitelj

1. Nolly — ime odmila za Olivera.1. Dolap — kotač s pričvršćenim posudama za navodnjavanje, čest oblikkazne u tadašnjim britanskim zatvorima.

2. Oliver Twist

odvezao tuženoga u besvjesnom stanju svojoj kući, o kojoj on, poslu-žitelj, zna samo toliko da je negdje u Pentonvilleu, jer je slučajno čuo kako tužitelj spominje to ime kada je davao upute kočijašu. Obuzeta strahovitom sumnjom i neizvjesnošću, ojađena djevojka ote-tura do izlaza, a onda najednom prestane posrtati i naglo potrči te se vrati do Židovljeva stana najzaobilaznijim i najzamršenijjuji putom što ga je mogla smisliti.Čim je Bili Sikes saslušao njen izvještaj, brže-bolje zovne svog psa, ustakne šešir i žurno ode, ne trateći vrijeme na puku formalnost po-zdravljanja s društvom.— Moramo doznati, djeco, gdje je taj mali; moramo ga pronaći —uzrujano će Židov. — Charlev, njuškaj svuda naokolo dok god što nesaznaš! Nancy, moja draga, moramo ga naći. Uzdam se u tebe, dušo,u tebe i u Lisca. Čekajte, čekajte — nadoda Židov i drhtavom rukomotključa ladicu. — Evo vam, djeco, para. Večeras ću zatvoriti ovu bu-tigu. Znate gdje ćete me naći! Nemojte ostati ovdje ni minute dulje.Ni časka, mili moji!Rekavši to, izgura ih iz sobe, pomno dva puta zaključa vrata i namakne zasun, te izvuče iz svog skrovišta škrinjicu koju je bio nehotice poka-zao Oliveru. Tada počne brže-bolje skrivati satove i nakit pod svoju odjeću. U tom ga poslu iznenadi kucanje na vratima.Tko je? — vikne piskutavim glasom.Ja! — odazove se Lisac kroz ključanicu.Šta je opet? — nestrpljivo će Židov.Pita Nancy trebamo li ga odvesti u onu drugu jazbinu? — zapitaLisac.Da — odgovori Židov — Pronađite ga, uhvatite ga i ništa više! Javeć znam što ću s njim poslije, ne boj se.Dječak promrsi nešto u znak odgovora i pohrli niza stube za svojim društvom.— Zasad nas još nije otkucao — reče Židov nastavljajući prekinutiposao. Ako nas bude htio izdati svojim novim prijateljima, još mumožemo začepiti gubicu.

Četrnaesto poglavlje

Četrnaesto poglavljesadrži daljnje potankosti o Oliverovu boravku kod gospodina

Brownlowa i značajno proročanstvo što ga je izvjesni gospodinGrimvuig izrekao o Oliveru kada su Olivera poslali nekim

poslom u grad.

Oliver se ubrzo probudio iz nesvijesti u koju je pao zbog nenadanog uzvi-ka gospodina Brownlowa. U razgovoru koji je slijedio, i stari gospodin i gospođa Bedwin brižljivo su izbjegavali spomenuti sliku i sve što se odno-silo na Oliverovu prošlost ili budućnost — pričali su samo o onom što ga je moglo zabaviti, ali ne i uzbuditi. Još je bio preslab da bi mogao ustati i doručkovati, ali kad su ga sutradan snijeli u gazdaričinu sobu, prvo mu je bilo da željno zime na zid, u nadi da će ponovno ugledati lice one krasne žene. Međutim, razočarao se jer slike više nije bilo.Ah! — uzdahne gazdarica kad opazi Oliverov pogled. — Eto vidiš,nema je više.Vidim da je nema, gospođo — odgovori Oliver. — Zašto su je maknuli?Odnijeli su je zato, znaš, drago dijete, što je gospodin Brownlow rekaoda bi ona mogla smetati tvom oporavku, jer te je nekako previše uznemirivala — odgovori stara gospa.Ma nije, nije. Nije me uznemirivala, gospođo — reče Oliver. — Radosam je gledao. Upravo sam je zavolio.Dobro, dobro! — prijazno će stara gospa. — Samo se ti, dijete moje,što prije oporavi pa ćemo je opet objesiti na zid. Evo, obećavam ti! A sadhajde da o nečem drugom razgovaramo.To je bilo sve što je Oliver u tom trenutku uspio doznati o slici. Kako je stara gospa bila neobično dobra prema njemu u njegovoj bolesti, nastojao je ne misliti više na to. Pozorno je slušao mnoge zgode koje mu je ona kazivala o svojoj kćeri, koja je udata za jednog dobrog i pristalog čovjeka

O liv e r T w is t

i živi s njim na selu; i o svom sinu koji je namješten kod nekog trgovca u zapadnoj Indiji i koji je također vrlo dobar mladić, a četiri puta na godinu piše joj tako brižna pisma da joj navru suze na oči čim ih spomene. Kada se stara gospa do mile volje napričala o odlikama svoje djece, pa i o vrlinama svoga muža, koji je preminuo, Bog mu duši dao lako, prije ravno dvadeset šest godina, bijaše već vrijeme da se ppf^je čaj. Nakon čaja počela je učiti Olivera kako se karta, što je on naučio u tren oka, pa su se kartali vrlo živo i ozbiljno sve dok nije došlo vrijeme da bolesnik popije čašu toplog vina razrijeđena vodom i pojede krišku prepečenca, pa da ode lijepo na počinak.

Lijepi su bili ti dani dok se Oliver oporavljao. Sve je oko njega bilo tako tiho, čisto i uredno, svi su bili tako dobri i nježni prema njemu da mu se, nakon one buke i meteža u kojima je vazda živio, činilo kao da se našao u samom raju. Čim je toliko ojačao da se mogao propisno obući, gospodin Brownlow naručio je za njega novo odijelo, novu kapu i nove cipele. Kako je Oliveru rečeno da sa svojom starom odjećom može učiniti što ga je volja, dao ju je služavci, koja je bila dobra prema njemu, i rekao joj neka je proda kojem Židovu, a novac zadrži za sebe. Ona je to vrlo rado učinila, a kad je Oliver kroz prozor salona vidio kako je Židov strpao njegovu odjeću u vreću i otišao dalje svojim putem, osjetio je pravu slast pri pomisli da je ta stara odjeća otišla unepovrat i da više nema nikakve opasnosti da će je opet nositi. Bile su to bijedne prnje, istini za volju, a Oliver nije nikad dotle imao novo odijelo.Jedne večeri, oko tjedan dana nakon onog događaja sa slikom, dok jeOliver sjedio i razgovarao s gospođom Bedwin, stigla je odozgo porukaod gospodina Brownlowa neka ga posjeti, ako se sasvim dobro osjeća, unjegovoj radnoj sobi da malo popričaju.

1— Bože sveti, budi nam u pomoći! Operi ruke i daj da te lijepo poče-šljam, dijete moje — reče gospođa Bedwin. — Presveto srce Isusovo! Da smo znali da će te pozvati, stavila bih ti čist ovratnik i dotjerala te da budeš lijep kao slika!Oliver je učinio sve što mu je stara gospa rekla; i premda je tužno ja-dikovala kako nema vremena ni da mu bolje namjesti sitne nabore oko ovratnika košulje, Oliver je, i pokraj tog krupnog nedostatka, bio tako pristao i zgodan da je čak i ona potvrdila, gledajući ga vrlo zadovoljno od glave do pete, kako misli da ga ne bi mnogo bolje dotjerala čak ni da je poziv stigao znatno ranije.Tako ohrabren, Oliver pokuca na vrata radne sobe. Pošto ga gospodin Brownlow pozove da uđe, nađe se u maloj stražnjoj sobi pretrpanoj knjigama, kojoj je prozor gledao na ljupke vrtiće iza kuća. Do prozora

Č etrnaesto pog lav lje

je stajao stol za kojim je gospodin Brownlow sjedio i čitao. Kad ugleda Olivera, odgurne knjigu i reče mu neka priđe bliže stolu i sjedne. Oliver ga posluša, čudom se čudeći kako li samo stignu ljudi pročitati toliko mnoštvo knjiga koje kao da su napisane zato da svijet postane mudriji. Tome se, uostalom, i dan-danas danomice čude i mnogo iskusniji ljudi nego što je bio Oliver Twist.Ima tu poprilično knjiga, jel* sinko? — reče gospodin Brownlow kadzapazi kako Oliver radoznalo promatra police što su se dizale od podado stropa.Puno ih je, gospodine — odgovori Oliver. — Nikad ih nisam ovolikovidio.Pročitat ćeš ih već jednom ako budeš dobar — dobrostivo će starigospodin. — I uživat ćeš više čitajući ih nego gledajući ih izvana, naime,bar neke od njih; jer ima knjiga kod kojih su korice i hrbat kudikamonajvredniji dijelovi.To su valjda ove teške, gospodine — reče Oliver upirući prstom unekoliko knjižurina kvart-formata1 na kojima je bilo mnogo pozlate.Nisu baš uvijek — reče stari gospodin gladeći Olivera po glavi i smješkajući se. — Ima i drugih koje su isto tako teške iako su mnogo manjegformata. Bi li volio postati učen čovjek i pisati knjige, a?Mislim da bih radije čitao knjige, gospodine — odgovori Oliver.Što? Zar ne bi volio postati pisac? — uzvikne stari gospodin.Oliver porazmisli i najposlije reče kako misli da bi mnogo bolje bilo prodavati knjige, čemu se stari gospodin od srca nasmije i reče da je Oliverkazao nešto vrlo pametno. Oliveru je to bilo drago čuti, iako mu nikakonije bilo jasno što je to tako pametno rekao.Dobro, dobro — reče stari gospodin i uozbilji se. — Ne boj se, nećemo od tebe napraviti književnika dokle god možeš izučiti kakav poštenzanat ili postati zidar.Hvala vam, gospodine — dočeka Oliver. Te je riječi izgovorio tolikoozbiljno da se stari gospodin ponovno nasmije i reče nešto o nekom čudnom nagonu, što Oliver nije shvatio pa nije za to ni mario.A sada — nastavi gospodin Brownlow još toplijim, ali u isti mah i mnogo ozbiljnijim glasom nego što ga je Oliver ikad čuo — molim te, sinko,da dobro paziš što ću ti sada reći. Govorit ću s tobom potpuno otvorenojer sam uvjeren da si me kadar shvatiti kao kakav odrastao čovjek.Ah, nemojte mi, gospodine, samo reći da ćete me otjerati! — uzvikne

1. Kvart-format — format knjige od jedne četvrtine arka.

O liv e r T w is t

Oliver, uznemiren ozbiljnim glasom kojim je stari gospodin počeo go-voriti. — Nemojte me samo izbaciti iz kuće pa da opet lunjam ulicama. Dopustite mi da ostanem ovdje i da vam služim! Nemojte me vratiti na ono strašno mjesto odakle sam došao. Smilujte se sirotom dečku, gospodine!Drago moje dijete — opet će stari gospodin, ganut usr^ošću Olive-rova nenadana preklinjanja — ne moraš se bojati da ću te ostaviti, osimako mi ne daš razloga za to.Nikad, nikad to neću učiniti, gospodine — umetne Oliver.Nadam se da nećeš — reče stari gospodin. — Ne vjerujem da bi toikad mogao učiniti. Već sam se prevario u nekim ljudima kojima samhtio pomoći, ali sam svejedno sklon vjerovati ti. Nekako mi je više stalodo tebe nego što bih to znao objasniti čak i samom sebi. Oni kojima sampoklonio svu svoju ljubav leže duboko u grobu; no, premda su sreća i radost moga života pokopane s njima, nisam od svog srca napravio lijes nitizauvijek zakovao u njega svoje najljepše osjećaje. Duboka je ucviljenostsamo okrijepila i oplemenila te osjećaje.Dok je stari gospodin to kazivao tihim glasom, više sam sebi nego svom sugovorniku, pa nakon toga utonuo u šutnju, Oliver je posve nepomično sjedio.Ništa, ništa! — naposljetku će stari gospodin malko vedrije.Rekao sam ti ovo samo zato što je u tebe mlado srce i što ćeš možda,znajući koliko sam u životu prepatio i bola podnio, pripaziti da mi ne za-daš nove rane. Kažeš da si siroče, bez igdje ikoga, a sva moja raspitivanjapotkrepljuju tu tvoju tvrdnju. Hajde, ispričaj mi svoj život: odakle si, tkote je othranio i kako si zapao u ono društvo u kojem sam te našao. Samogovori istinu pa nećeš ostati bez prijatelja dok sam ja živ.Oliver nije mogao nekoliko minuta od jecanja ni riječi progovoriti. Upra-vo kad je počeo pričati o tome kako je othranjen u sirotištu i kako ga je gospodin Bumble odveo u ubožnicu, netko neobično nestrpljivo pokuca dva puta na kućna vrata, a zatim služavka dotrči uza stube i najavi gospo-dina Grimvviga.Dolazi li gore? — upita je gospodin Brownlow.Da, gospodine — odgovori služavka. — Pitao je imamo li u kući kolačića, a kad sam mu kazala da imamo, rekao je da je došao na čaj.Gospodin Brownlow se osmjehne i, okrenuvši se Oliveru, reče da je gospodin Grimwig njegov stari prijatelj, pa n^ka mu ne zamjeri ako se budemalo osorno vladao, jer je u duši krasan čovjek, o čemu nema ni najmanjesumnje.Da odem dolje, gospodine? — priupita ga Oliver.

Četrnaesto poglavlje

— Nemoj — odvrati gospodin Brownlow. — Radije bih da ostaneš.U tom trenu ude u sobu, pomalo hramljući na jednu nogu i oslanjajući se na debeli štap, krupan stari gospodin, u plavu kaputu, prugastu pršnjaku, u hlačama i dokoljenicama od nankina1, a na glavi mu bijaše bijel šešir široka, zeleno podstavljena oboda. Iz pršnjaka mu provirivala gusto na-brana ogrlica, a ispod nje mu visio vrlo dugačak čeličan lančić na kojem se njihao samo ključ. Krajevi bijelog vratnog rupca bili su mu svezani u uzao velik kao naranča, a izrazi na licu bijahu mu toliko raznoliki da se ne bi ni mogli svi opisati. Kad je govorio, imao je naviku nakriviti glavu na jednu stranu i u isto vrijeme gledati subesjednika krajičkom oka, što je neodoljivo podsjećalo čovjeka na papigu. Čim je ušao, zauzeo je takvo držanje i, pokazujući u ispruženoj ruci komadić narančine kore, uzviknuo gunđavim, nezadovoljnim glasom:— Pogledajte! Vidite li ovo? Zar nije upravo čudesno i nevjerojatno dane mogu nikom doći u kuću, a da na stubama ne nađem ovog prijateljasiromašnih ranarnika? Jednom sam već obogaljio zbog narančine kore,a znam da će mi narančina kora najposlije doći glave. Hoće, gospodine,narančina će kora mene strpati u grob, evo, ako ne bude tako, gospodine,izjest ću sam sebi glavu.Gospodin Grimwig podupirao je i potkrepljivao tom velikodušnom po-nudom gotovo svaku svoju tvrdnju, što je bilo još neobičnije zato što je glava gospodina Grimwiga, čak i kad bismo pretpostavili mogućnost da znanost toliko uznapreduje te omogući čovjeku, ako mu je baš stalo do toga, da izjede sam sebi glavu, glava je, velim, gospodina Grimvviga bila toliko izuzetno velika da bi se i najsamouvjereniji čovjek jedva usudio ponadati da bi je mogao pojesti za jedan obrok, ostavljajući sasvim po strani debeli sloj pudera kojim je bila posuta.Izjest ću sam sebi glavu, gospodine — ponovi gospodin Grirrrvvig lupajući štapom o pod. — A šta je ovo? — usklikne motreći Olivera i ustuknekorak-dva.To je naš mali Oliver Twist o kojem sam vam već govorio — rečegospodin Brownlow.Oliver se pokloni.Nećete valjda reći da je to onaj dječak koji je imao groznicu? — rečegospodin Grimvvig, pa ustukne još korak dolje.Čekajte malo! Nemojte mi ništa govoriti! Stanite... — nastavi go-

1. Nankin — tanka pamučna tkanina, obično žute boje, nazvana tako po kineskom gradu Nankingu.

Oliver Twist

spodin Grimwig pošto je iznenada, u pobjedonosnom ushitu zbog svog otkrića, smetnuo s uma strah od groznice. — To je onaj mali koji je jeo naranče! Ako to nije, gospodine, onaj mali koji je jeo naranče i bacio ovaj komadić kore na vaše stube, onda ću izjesti sam sebi glavu, pa i njemu isto tako.Ne, ne, nije on jeo naranče — reče gospodin Browniow smijući se.Hajde, odložite šešir i upoznajte se s mojim mladim prijateljem.Meni je to neobično važno, gospodine — reče razdražljivi stari gospodin skidajući rukavice. — U našoj se ulici uvijek nađe pokoja koranaranče na pločniku; i ja znam da ih to baca momak onog ranarnika nauglu. Sinoć se jedna mlada žena poskliznula o koru naranče i srušila se namoju vrtnu ogradu; čim je ustala, vidio sam kako je pogledala prema onojvražjoj crvenoj lampi što osvjetljava ranarnikovu pločicu. Doviknuo samjoj s prozora: »Nemojte ići k njemu! To vam je ubojica! Lovac na ljudskeglave!«. Pa i jest. Ako nije...Tu raspaljivi stari gospodin snažno lupi štapom o pod, što su njegovi prijatelji svagda znali da znači njegovu uobičajenu ponudu kad ona nije izrijekom spomenuta. Zatim, svejednako držeći štap u ruci, sjedne i, ra-sklopivši lornjon što ga je nosio privezana o široku crnu vrpcu, promotri Olivera, koji, kad vidje da je predmet promatranja, pocrveni i ponovno se pokloni.To je taj mali, jel'te? — napokon će gospodin Grimvvig.Jest, to je on — odgovori gospodin Brownlow.Kako si, mali? — zapita gospodin Grimvvig.Hvala na pitanju, gospodine, sad mi je već mnogo bolje — odgovoriOliver.Gospodin Brownlow kao da se pribojavao da njegov prijatelj čudak ne kaže štogod neugodno, pa zamoli Olivera da skokne dolje i rekne gospođi Bedwin da može donijeti čaj, što Oliver vrlo rado učini jer mu se gostovo držanje nije ni najmanje sviđalo.Zgodan dječak, je li? — zapita gospodin Brownlow.Ne znam — zlovoljno će gospodin Grimvvig.Ne znate?Ne, ne znam. Meni su svi dječaci jednaki. Za mene postoje samo dvijevrste dječaka, bljedunjavi i mesnati.A u koje spada Oliver?U bljedunjave. Imam jednog prijatelja čiji je sin mesnat — kažu da jekrasan — ima okruglu glavu, crvene obraze i prodorne oči: grozan dečko,tijelo i udovi su mu nabijeni kao da će mu popucati šavovi na plavomodijelu, glas mu je kao u lađara, a jede kao vuk. Poznajem vam ja dobro

Četrnaesto poglavlje

njega, nitkova jednog!Ma dobro — reče gospodin Brownlow — naš mali Oliver Tvvist nijetakav pa se ne morate ljutiti na njega.Ne, nije takav — potvrdi gospodin Grimvvig. — Možda je i gori.Tu se gospodin Brovvnlovv nestrpljivo nakašlje, a gospodin Grimvvig kao da je u tom njegovu kašljanju neobično uživao.— Možda je i gori, velim — ponovi gospodin Grimvvig. — Odakle jedošao? Tko je? Što je? Prebolio je groznicu. Što kažete na to? Groznicane spopada samo dobre ljude, nije li tako? I loše ljude katkad spopadnegroznica, nije li tako, a? Poznavao sam jednog čovjeka koji je obješen naJamajki zato što je ubio svoga gospodara. Šest puta je prebolio groznicu,ali nije zbog toga pomilovan. Ih, koješta!Činjenica je, međutim, da je gospodin Grimvvig u dubini duše bio itekako sklon priznati da su Oliverova vanjština i držanje neobično privlačni, ali mu je duša bila da svakome protuslovi, pogotovo sada kada je na stubama našao narančinu koru. I pošto je u sebi zaključio da njemu nitko živ neće određivati je li neki dječak pristao ili nije, otprve je nakanio suprotstaviti se svom prijatelju. Kada je gospodin Brownlow priznao da ni na jedno od prijateljevih pitanja ne može zasad odgovoriti kako treba, i da je odgodio svako daljnje ispitivanje Oliverove prošlosti dok se dječak toliko ne opo-ravi da to može podnijeti, gospodin Grimvvig se zajedljivo zasmijulji. I još zapita, podrugljivo, ima li gazdarica običaj navečer prebrojiti pribor za jelo, jer ako jednog lijepog sunčanog jutra ustanovi da joj nedostaje koja srebrna žlica, e, onda će on, naravno, vrlo rado... i tako dalje. Premda je i sam bio pomalo prijek čovjek, gospodin Brownlow je sve to vrlo dobroćudno podnosio jer je dobro poznavao mušice svoga prijatelja; a kako je gospodin Grimvvig za čajem bio toliko ljubazan te je odao puno priznanje kolačićima, sve je išlo kao podmazano, a Oliver, koji se priklju-čio društvu, počeo se ipak osjećati malko ugodnije u društvu prgavoga staroga gospodina.A kada kanite saslušati potpuni, istiniti i osobni izvještaj o životu i pustolovinama Olivera Tvvista? — upita Grimvvig Brownlowa kada su popiličaj, nastavljajući prekinuti razgovor i zirkajući na Olivera.Sutra ujutro — odgovori Brovvnlovv. — Volio bih da nas dvojica budemo tada nasamo. Dođi sutra u deset sati do mene, sinko!Dobro, gospodine — odgovori Oliver pomalo neodlučno, jer se snebivao što ga gospodin Grimvvig tako uporno promatra.Znate šta — šapne taj gospodin Brovvnlovvu. — Neće on sutra doćido vas. Primijetio sam kako oklijeva. Obmanjuje vas on, dobri moj prijatelju!

Oliver Twist

Zakleo bih se da me ne obmanjuje — žustro će Brownlow.Ako vas ne obmanjuje — opet će Grimwig—ja ću... —i lupi štapomo pod.Jamčim vam svojim životom da taj dječak govori istinu! — opali gospodin Brownlow kao iz topa i tresne šakom o stol.A ja svojom glavom da laže! — odbrusi gospodin Grirru^jgg i takođertresne šakom o stol.Vidjet ćemo — zaključi gospodin Brownlow obuzdavajući gnjev štoje u njemu rastao.Tako je — potvrdi gospodin Grimwig smješkajući se izazovno. — Takoje-Sudbina je htjela da gospođa Bedwin upravo u tom trenutku donese u sobu omanji svežanj knjiga, što ih je gospodin Brownlow prijepodne kupio od onog istog knjižara s kojim smo se već upoznali u ovoj pripovijesti; pošto ih je metnula na stol, htjede izići.Zadržite tog momka, gospođo Bedwin! — reče Brownlow.Treba još nešto odnijeti natrag.Već je otišao, gospodine — odvrati gospođa Bedwin.Pozovite ga natrag — reče gospodin Brownlow. — Posrijedi je neštovažno. Siromah je čovjek, a knjige mu nisam platio.Osim toga, trebam mu vratiti još neke knjige.Otvore se kućna vrata, Oliver potrči na jednu stranu, djevojka na drugu, a gospođa Bedvvin stajaše na stubama i vikaše za momkom, ali od momka ni traga ni glasa. Oliver i djevojka se vrate zadihani i jave da momka nema nigdje na vidiku.Uh, baš mi je krivo — uzvikne gospodin Brownlow. — Bilo mi je bašdo toga stalo da još večeras vratim te knjige.Pošaljite ih po Oliveru — reče gospodin Grimwig smješkajući se podrugljivo. — On će ih, znate, pošteno predati.Da, dajte ih, molim vas, meni, gospodine, da ih odnesem — rečeOliver. —Trčat ću cijelim putem, gospodine.Stari je gospodin zaustio da kaže kako Oliver ne smije nipošto iz kuće,, kadli ga neobično pakosno kašljucanje gospodina Grimvviga natjera d# r se predomisli, kako bi time što će Oliver brzo i točno izvršiti taj zadatak f umah dokazao svom prijatelju neosnovanost njegovih smmnji, bar u tom , pogledu.— I odnijet ćeš ih, sinko — reče stari gospodin. — Knjige ti leže na stol-r t>cu pokraj mog stola. Donesi ih dolje! tOduševljen što može biti od neke koristi, Oliver donese brže— bolja jknjige pod miškom i pričeka, s kapom u ruci, da čuje što treba da uradi.? i

Četrnaesto poglavlje

Reci mu — reče gospodin Brownlow gledajući netremice Grimvvigareci mu da mu vraćam te knjige i da si mu donio četiri i pol funtekoje mu dugujem. Evo ti novčanice od pet funti pa će ti on uzvratiti jošdeset šilinga.Vratit ću se za deset minuta, gospodine — žustro će Oliver.Pošto je strpao novčanicu u džep na kaputu, zakopčao džep i brižno uzeo knjige pod mišku, smjerno se pokloni i iziđe iz sobe. Gospođa Bedwin ga isprati sve do uličnih vrata dajući mu sve potrebne upute o knjižarevu prezimenu i o imenu ulice, a Oliver joj potvrdi da je sve dobro razumio. Opomenuvši ga više puta da se čuva da se ne prehladi, stara gospa mu napokon dopusti da krene.— Slatko moje dijete, Bog te blagoslovio! — reče stara gospa gledajući zanjim. — Nekako mi je teško pri srcu što mi odlazi s očiju.U tom se trenutku Oliver veselo okrene i kimne joj glavom prije nego što će zamaknuti za ugao. Stara mu se gospa nasmiješi i odzdravi, pa zatvori vrata i vrati se u svoju sobu.Da vidimo; vratit će se najkasnije za dvadeset minuta — reče gospodinBrownlow, pa izvadi sat i položi ga na stol. — Dotle će već pasti mrak.Vi zaista vjerujete da će se vratiti, jel'te? — upita ga gospodin Gri-mvvig.A vi ne vjerujete? — uzvrati gospodin Brownlow protupitanjem iosmjehne se.Potreba za protuslovljenjem bila je u tom trenu vrlo snažna u gospodina Grimwiga, a samopouzdani osmijeh njegova prijatelja još je više pojačao tu potrebu.— Ne vjerujem — odgovori i udari šakom o stol. — Mali ima na sebinovo odijelo, pod miškom mu hrpa vrijednih knjiga, a u džepu novčanicaod pet funta. Vratit će se svojim starim prijateljima, lopovima; i još ćevam se narugati. Ako se taj mali ikad vrati u ovu kuću, gospodine, izjestću sam sebi glavu.Rekavši to, prikuči svoj stolac bliže stolu; i tako su dva prijatelja sjedila,u nijemu iščekivanju, a među njima sat.Da bismo pokazali koliku važnost pridajemo sami svojim sudovima, ikoliko smo ponosni na svoje posve nepromišljene i brzoplete zaključke,vrijedno je napomenuti da se gospodin Grimwig, premda nipošto nijebio zao čovjek i premda bi mu uistinu bilo žao kad bi se uvjerio da jenjegov poštovani prijatelj nasamaren i izigran, ipak u tom trenu sasvimozbiljno i usrdno nadao da se Oliver Twist neće vratiti.Bilo se već toliko smračilo da su se brojke na satu jedva mogle razaznati,ali su dva stara gospodina i dalje nijemo sjedila, a među njima sat.

O iiv e r T to is t

Petnaesto poglavljepokazuje koliko je starom veselom Židovu i gospođici Nancy

bilo stalo do Olivera Tvuista.

U mračnoj prostoriji jedne bijedne krčmetine u najprljavijem dijelu Little Saffron Hilla, u tamnoj i sumornoj jazbini u kojoj zimi pova-zdan gori treperava petrolejka, a u koju ni ljeti nikad ne dopre nijedna sunčana zraka, sjedi uz kositrenu mjericu i čašicu, ogrezao u teške mi-sli, sav prožet zadahom alkohola, čovjek u baršunastu kaputu, sivka-stosmeđim hlačama, visokim cipelama i dugačkim čarapama, u kome bi svaki iskusniji policijski agent, čak i pri tom mutnom osvjetljenju, odmah prepoznao Williama Sikesa. Do nogu mu leži pas bijele dlake i krvavih očiju koji sad žmirka na svoga gospodara, a sad oblizuje na jednoj strani njuške veliku svježu posjekotinu koja kao da je posljedica nekog nedavnog okršaja.— Mir, mrcino jednal Miri — reče mu Sikes remeteći iznenada tišinu. Je li toliko napregnuto mozgao da ga je smetalo pseće žmirkanje,ili su mu osjećaji bili toliko uzburkani mislima da je morao dati sebioduška time što je udario nogom nedužnu životinju — o tome bi semoglo razmišljati i raspravljati. Kako bilo da bilo, činjenica je da je uisto vrijeme i opsovao i udario psa nogom.Psi obično nisu skloni osvećivati se za nepravde koje im nanose go-spodari, ali Sikesov pas bio je isto onako opake ćudi kao i njegov go-spodar, a kako je možda u tom trenu teško mogao podnijeti nanesenu nepravdu, odmah je, ni pet ni šest, zario zube u jednu od one dvije visoke cipele. Pošto ju je dobro prodrmao, povukao se, režeći, pod klupu i za dlaku izmakao kositrenoj mjerici koju je Sikes bacio na njegovu glavu.— Ne bi P me ugriz'o, a? — reče Sikes, pa jednom rukom dohvati ž%|rač, a drugom polako rasklopi veliku škljocu koju je izvukao iz

Petnaesto poglavlje

— 'Odi amo, vraže pakleni! 'Odi amo! Čuješ li ti mene?Pas ga je svakako čuo jer je Sikes govorio vrlo oštrim i prodornim glasom, ali kao da iz nekog neobjašnjivog razloga nije baš želio ostati prerezana grkljana, pa nije izlazio ispod klupe, nego je samo još bje-šnje režao i hvatao zubima kraj od žarača grizući ga kao divlja zvijer. Taj je otpor još više razjario Sikesa, pa klekne i upravo pomamno na-vali na psa. Pas je skakao lijevo i desno, škljocao zubima, režao i lajao; čovjek je nasrtao i kleo, udarao i bogohulio, borba se približavala kri-tičnoj točci za jednu ili za drugu stranu kad se vrata iznenada otvore i pseto izleti kao iz puške napolje, ostavljajući Billa Sikesa sa žaračem i škljocom u rukama.Za svađu je svagda potrebno dvoje, kaže stara uzrečica. Kako je Sikes bio razočaran bijegom svoga protivnika, umah zametne kavgu s pri-došlicom.Kog se vraga uplećeš između mene i moga psa? — sikne Sikes iučini žestoku kretnju.Nisam znao, prijatelju, nisam znao — ponizno odgovori Fagin jer jepridošlica bio stari Židov.Nisi znao, kukavico lopovska! — zareži Sikes. — Zar nisu čuo galamu?Ni najmanjeg šuma, života mi, Bille — odgovori Židov.Pa da, ti nikada ništa ne čuješ, jel'da — okosi se Sikes na nj žestokoi podrugljivo. — Šuljaš se amo-tamo tako da te niko nit' vidi nit' čuje!Šteta, Fagine, što nisi prije pola minute bio na mjestu tog pseta.Zašto? — priupita ga Židov neprirodno se smješkajući.Jerbo država štiti živote takvih ljudi ko što si ti koji ne vrijede ni polalule duhana, a dopušta čovjeku da ubije pseto kad god ga je volja —odgovori Sikes i sklopi škljocu gledajući značajno Židova. — Eto zašto.Židov protrlja ruke i sjedne za stol smijući se tobože šali svoga prijatelja. Ipak, vidjelo se da mu nije baš do smijeha.Samo se ti kesi — reče Sikes vraćajući žarač na mjesto i motreći gadivlje i prezirno. — Samo se ti kesi! AP nećeš se zadnji smijat', osimako se ne budeš i na vješalima klibio. U mojim si šakama, Fagine; inek' me vrag odnese ako te ispustim iz šaka. Tako da znaš! Ako meniode glava, ode i tebi; i zato, čuvaj me se!Ma dobro, dobro, prijatelju — reče Židov. — Sve ja to znam; mi...mi... mi... imamo zajedničke interese, Bille... zajedničke interese.Ih! — procijedi Sikes kao da misli da Židov ima od tih njihovihzajedničkih interesa više koristi nego on. — E, pa dobro, što mi imašreć'?

O liv e r T w is t

Sve je lijepo pretopljeno — odgovori Fagin — i donio sam ti tvojdio. Malo je više nego što ti po pravu pripada, prijatelju, ali ja znamda ćeš drugi put ti meni to nadoknaditi, pa...Dosta tog naklapanja — unese mu se razbojnik nestrpljivo u riječ.Gdje ti je to? Daj 'vamo!Evo, evo, Bille; samo malo, samo malo — odvrati Židp/ umirujućiga. — Evo ga] Sve je u najboljem redu.Govoreći tako, izvuče iz njedara stari pamučni rupčić, razveže povelik čvor na jednom kraju i izvadi zamotuljak u smeđem papiru. Sikes mu ga istrgne iz ruke, brže-bolje razmota i uzme brojiti zlatnike što su bili u njemu.To je sve, jel'da? — zapita Sikes.Sve — potvrdi Židov.Da nisi možda usput otvorio paketić i progut'o koji komad, a — sumnjičavo će Sikes. — Nemoj mi se sad tu tako uvrijeđeno kreveljit'kad te ovo pitam; više puta si već to učinio. De drmni tu klepetušu.Na običnom jeziku to je značilo zapovijed da potegne zvonce. Na tajznak pojavi se jedan drugi Židov, mlađi od Fagina, ali gotovo isto toliko gnusne i odvratne vanjštine.Bili Sikes samo upre prstom u praznu mjericu. Onaj Židov dobro shvati taj mig i ode napuniti mjericu, pošto je prije toga izmijenio značajan pogled s Faginom, koji je načas izgledao kao da je to očeki-vao i, umjesto odgovora, kimnuo ovlaš glavom, tako da bi promatrač iz prikrajka jedva mogao zapaziti taj pokret. Sikes ga nije primijetio jer se upravo sagnuo zavezati uzicu na cipeli koju mu je pas odriješio. Da je opazio tu kratkotrajnu razmjenu znakova, možda bi pomislio da mu se loše piše.Ima li koga ovdje, Barney? — zapita Fagin ne dižući pogleda s podadok ga je Sikes promatrao.Ni žive duše — odgovori Barnev, kome su riječi, bilo da su dolazileod srca ili ne, svakako izlazile na nos.

►Nema nikoga? — ponovno će Fagin iznenađeno, što je fsmoglo značiti da Barnev može slobodno reći istinu. 4Nikog osim gospodične Nancy — odgovori Barnev.

r\Nancy! — usklikne Sikes. — Gdje je? Nek' mi oči iscure ako rujskidam kapu pred sposobnostima te djevojke.

'■Naručila je za šankom tanjur kuhane govedine — odgovori Baf-fney.Pošalji je 'vamo — reče Sikes i natoči sebi čašicu pića. — Nefc|

dođe 'vamo!y

Petnaesto poglavlje

Barney plašljivo pogleda Fagina, kao da od njega traži odobrenje. Me-đutim, kako je Židov šutio ne dižući pogleda s poda, iziđe i uskoro se vrati s Nancy, koja je još imala na sebi šeširić i pregaču i držala u rukama košaricu i ključ od kućnih vrata.Ušla si mu u trag, jel'da. Nancy? — upita je Sikes pružajući jojčašu.Jesam, Bille — odgovori mu mlada dama i iskapi čašu nadušak.A bogme sam se i vraški umorila. Malo se derište razboljelo i moraležati pa...O, Nancy, dušo moja! — klikne Fagin i uzgleda.Je li time što je Židov nekako neobično namrštio svoje riđe obrve i napol sklopio duboko usađene oči, opomenuo gospođicu Nancy da je malo previše govorljiva, nije sad osobito važno. Nama su ovdje jedino važne činjenice; a činjenica je da je Nancy naglo prekinula svoje pri-čanje i, uputivši nekoliko dražesnih osmijeha Sikesu, skrenula razgo-vor. Nakon otprilike deset minuta Fagina je spopao kašalj, a Nancy se zaogrnula rupcem i rekla kako je vrijeme da pođe. Sikes ustvrdi da i on ide istim putem, te izrazi namjeru da je otprati. I tako su zajedno krenuli, a za njima na kraćoj udaljenosti pas, koji se išuljao iz nečijeg dvorišta čim mu je gospodar nestao iz očiju.Kada je Sikes otišao, Židov je promolio glavu na vrata i, gledajući za njim kako odmiče mračnim prolazom, priprijeti mu stisnutom šakom i promrsi neku sočnu psovku, a onda se grozno naceri, ponovno sjedne za stol i ubrzo se zadubi u čitanje najzanimljivijih stranica »Potjere«1. Dotle je Oliver Twist išao svojim putem ni ne sluteći da je vrlo blizu starom veseljaku. Kada je stigao do Clerkenwella, slučajno je skrenuo u jednu pokrajnju ulicu koja nije zapravo bila na njegovu putu. Me-đutim, kako je svoju pogrešku otkrio tek kad je došao do polovice te ulice, a znao je da ipak ide u pravom smjeru, nije držao za potrebno vraćati se, te je nastavio istim putem što je brže mogao, s knjigama pod pazuhom.Išao je tako misleći kako treba biti sretan i zadovoljan, i što sve ne bi dao da može bar načas vidjeti sirotog malog Dicka koji možda u ovom istom trenutku gorko plače, izgladnio i izubijan, kadli ga iz razmišlja-nja prene glas neke mlade žene koja je viknula: — O, dragi moj braco!— Tek što je uzgledao da vidi što je posrijedi, zadrže ga nečije ruke ičvrsto mu se obaviju oko vrata.

1. Potjera (»Hue-and-Cry«) nekadašnje službeno glasilo londonske policije.

Oliver Twist

— Pustite me — vikne Oliver otimajući se. — Ostavite me! Tko jeto? Zašto me držite?Jedini odgovor na ta pitanja bile su mnogobrojne glasne jadikovke mlade žene koja ga je zagrlila, a u ruci je držala košaricu i ključ od kućnih vrata.— O, Bože sveti! — uzvikivaše mlada žena. — Našla saiji^a! Oh! Olivere, Olivere! O, baš si zločest dečko, koliko si mi jada zadao! Hodisa mnom kući, dušo, hodi! Oh, ipak sam ga našla. Hvala dragom Bogušto sam ga napokon našla!Nakon tih nesuvislih uzvika, mlada žena udari u plač i spopadnu je takvi strašni grčevi da su dvije žene, koje su u tom trenu naišle ulicom, rekle nekom mesarskom momku, kome se kosa sjala od namazana loja a koji je također promatrao što se događa, da ne bi bilo zgorega da skokne po liječnika. Nato je momak, koji je bio nekako mlitav, da ne kažemo lijen, odgovorio kako misli da to neće biti potrebno.Ma ne, ne treba — reče mlada žena i zgrabi Olivera čvrsto za ruku.Već mi je bolje. Da si smjesta pošao kući, bezdušno dijete! Hajde!Sto se dogodilo, gospođo? —upita je jedna žena.Ama, gospođo — odgovori joj mladojka — pobjegao je prije skoromjesec dana od roditelja, koji su vrijedni i čestiti ljudi, pa je zapao uloše društvo, među same lopove i propalice. Našoj majci samo što nijesrce prepuklo!Nevaljalac mali! — dobaci druga žena.Odlazi kući, gade jedan mali! — primetne treća.Nisam ja gad — odvrati Oliver u velikom strahu. — Ja nju nepoznajem. I nemam uopće sestre, a ni oca ni majke. Ja sam siroče, astanujem u Pentonvilleu.Pazite ga samo kako se kočoperi! — uzvikne mladojka.Pa to je Nancy! — usklikne Oliver, koji joj je sad prvi put ugledaolice i ustuknuo od čuda i zaprepaštenja.Eto vidite da me poznaje! — vikne Nancy obraćajući se promatračima. — Sam se odao. Pomozite mi, dobri ljudi, da ga odvedem kući,jer će mu inače otac i mati svisnuti od jada, a meni će srce pući odžalosti!Koji je ovo vrag? — zapita čovjek koji je izletio iz obližnje pivnice,a odmah za njim bijeli pas. — Mali Oliver! Ajde kući, štene jedno,sirotoj materi! Da si smjesta poš'o kući!Nisam ja njihov. Ne poznajem ja njih. U pomoć! U pomoć! — vi-kaše Oliver otimajući se iz čovjekova snažnog stiska.U pomoć! — ponovi onaj čovjek. — Da, pomoći ću ja već tebi,

Petnaesto poglavlje

lupežu mali! Kakve su ti to knjige? Sigurno si ih nekom dig'o, je l'da?Daj ih 'vamo.I čovjek mu istrgne knjige iz ruku i odalami ga njima po glavi.Tako mu i treba! — dovikne promatrač s prozora u potkrovlju.Jedino ga tako možeš naučiti pameti!Nego šta! — pritvrdi tesar pospana lica, odobravajući pogledomonome u potkrovlju.To će mu samo biti od koristi! — priklope one dvije žene.Dobit će on već što ga ide! — poruči im onaj čovjek, pa još jednommlatne Olivera po glavi i ščepa ga za ovratnik. — A sad se kupi, nitkove jedan mali! Ajde, Sarko, pazi na njega. Pazi na njega kad ti kažem!Onako slab od nedavno preboljene bolesti, omamljen udarcima i iznenadnim prepadom, zaplašen bijesnim rezanjem psa i grubošću čovjeka, obeshrabren uvjerenjem svih promatrača da je on zaista okorjelimali nitkov kao što su ga prikazali, što je siroto dijete moglo uraditi?Bilo se već smrklo; oko njega sama bijeda, niotkud pomoći; svaki biotpor bio uzaludan. U tren oka odvuku ga u splet mračnih prolaza potežući ga žurno za sobom, tako da je ono malo krikova što ih se usudioispustiti ostalo posve nerazumljivo. Uostalom, nije važno jesu li bilirazumljivi ili nisu, jer nije bilo nikoga da se odazove na njih, sve da sui bili potpuno razgovijetni.Plinske su svjetiljke bile već upaljene; gospođa Bedwin je tjeskobno čekala na otvorenim vratima; služavka je već dvadeset puta istrčala na ulicu vidjeti ima li kakva traga od Olivera, dok su dva stara gospodina svejednako tvrdokorno sjedila u mračnom salonu, a među njima sat.

O liv e r T w is t

Šesnaesto poglavljeu kojem se pripovijeda što je bilo s Oliverom Tivistom nakon

susreta s Nancy.

Napokon su izišli iz uskih uličica i prolaza na široku ledinu po kojoj su bili raštrkani torovi za stoku i druga obilježja marvenog sajmišta. Kad su stigli do tog mjesta, Sikes uspori korak, jer djevojka nije više mogla tako brzo hodati. Okrenuvši se Oliveru, on mu osorno zapovjedi da uhvati Nancy za ruku. — Čuješ li ti mene? — promrndža Sikes dok je Oliver krzmao i oba-zirao se.Bili su u mračnu zakutku, daleko od puta kojim su ljudi prolazili. Oli-veru je bilo bjelodano jasno da bi svako opiranje bilo uzaludno. Ispruži ruku koju Nancv čvrsto stegne.Daj meni drugu — reče Sikes i ščepa Olivera za slobodnu ruku.Sarko, Vamo!Pas podigne glavu i zareži.Pazi 'vamo! — reče Sikes i uhvati drugom rukom Olivera za gušu.Ako samo pisne jednu jedinu riječ, šćapi ga! Jesi 1' razumio?Pas ponovno zareži i, oblizujući njušku, promotri Olivera kao da jedva čeka zariti mu zube u grkljan.— Taj je spreman na sve, vjeruj mi! — reče Sikes gledajući životinjunekako mrko i goropadno. — E pa, sad znaš čemu se možeš nadat',mladi gospodine, deri se koliko 'oćeš, ovo će ti pseto brzo stat' na rep.Naprijed, momče!Sarko zamaše repom u znak zahvalnosti na tom tepanju na koje nije bio navikao; pa pošto još jednom zareži, Oliveru za opomenu, potrči ispred njih.Prolazili su kroz Smithfield, ali su isto tako mogli prolaziti i prekcfl Grosvenor Squarea, koliko je Oliver poznavao London. Bila je mračn$|

Šesnaesto poglavlje

i maglovita noć. Svjetlo iz trgovina jedva da je prodiralo kroz gustu maglu, koja je svakim trenom bivala sve gušća i obavijala ulice i kuće sumornom koprenom, od koje je to neobično mjesto bivalo u Oli-verovim očima još neobičnije, a njegova neizvjesnost još jezovitija i tjeskobnija.Tek što su žurno prešli nekoliko koraka, kad crkveno zvono počne potmulo odbijati sate. Čim se oglasilo, Oliverovi pratitelji zastanu i okrenu glave u smjeru iz kojeg su dopirali zvuči.Osam sati, Bille — reče Nancv kad zvono umukne.Kog mi vraga to govoriš, čujem valjda i sam! — odbrusi joj Sikes.Da mi je samo znati čuju li ga i oni — reče Nancv.Dabome da čuju — odvrati Sikes. — Mene su strpali u buttiru bašnegdje oko Svetog Bartolomeja1 i mogu ti reći da na cijelom sajmunije bilo nijedne dječje trube da je nisam čuo kako kriješti. Kad sume preko noći zaključali u ćeliju, bila je u onoj staroj jezivoj tamnicitakva grobna tišina, uz onu graju i buku vani, da mi je došlo da glavomlupam o željezne okove na vratima.Jadnici! — reče Nancv, koja je još bila licem okrenuta na onu stranu odakle su dopirali zvuči zvona. Oh, Bille, a sve sami zgodni mladimomci!Da, vi žene samo na to mislite — odvrati Sikes. — Zgodni mladimomci! Sad su isto k'o da su i mrtvi, pa vrlo važno kakvi su.Čini se da je Sikes tim riječima prigušio ljubomoru koja je u njemu navirala, pa još čvršće stisne Olivera za ruku i naloži mu da pođe dalje.Čekaj malo! — reče devojka. — Ja se ne bih tako žurila da prođemkad bi ti, Bille, imao biti obješen sutra ujutro, kad ponovo odbijeosam sati. Neprestano bih obilazila oko tog mjesta, okolo naokolo,sve dok ne bih pala s nogu, pa ma i snijeg padao a ja nemala rupca dase zaogrnem.I šta bi ti sve to vrijedilo? — upita je bešćutni Sikes. — Ako mi nebi mogla doturit' turpiju i dvadesetak metara dobrog čvrstog užeta,meni bi bilo sasvim svejedno bi 1' hodala pedeset milja iP uopće ne bihodala. Ajde, tjeraj dalje i nemoj mi tu držat' govorancije!Djevojka prasne u smijeh i umota se još bolje u rubac, pa pođu dalje.Ali Oliver osjeti kako joj ruka podrhtava, a dok su prolazili pored jedneplinske svjetiljke, pogleda joj u lice i zapazi da je blijeda kao krpa.

1. Sveti Bartolomej — kršćanski svetac koji se slavi 24. kolovoza.

Oliver Twist

Išli su dalje pustim i prljavim ulicama oko pola sata. I ono malo ljudi koje su putem sreli zauzimalo je uglavnom isti položaj u društvu kao i gospodin Sikes. Napokon skrenu u jednu vrlo nečistu usku uličicu u kojoj su bile gotovo same staretinarnice; pas odmakne naprijed, kao da zna da ne mora više držati dječaka na oku, pa stane ispred jednog dućana koji je bio zatvoren i, po svemu sudeći, prazan; ljuća je bila u ruševnustanju, a na vratima stajaše ploča koja kao da je tu bila pribijena prije mnogo godina i na kojoj je pisalo da se kuća iznajmljuje.— Dobro je — uzvikne Sikes gledajući oprezno oko sebe.Nancy se sagne ispod kapaka i Oliver začuje cilik zvonca. Prijeđu na drugu stranu ulice i neko vrijeme stajahu ispod svjetiljke. Začuju šum kao da tko polako odiže prozor, a nedugo zatim tiho se otvore vrata. Tada Sikes ščepa prestravljenog dječaka bez mnogo obzira za ovratnik i sve se troje začas nađu u kući.U hodniku je bio mrak kao u rogu. Pričekali su dok nije osoba koja ih je pustila u kuću zakračunala vrata i stavila lanac na njih.Ima li koga? — upita Sikes.Nema — odgovori glas koji se Oliveru učini odnekud poznat.Je 1' stari tu? — opet će razbojnik.Jest — odgovori onaj. Drži se k'o da su mu sve lađe potonule. Štamislite, da će vam se obradovati? Ma kakvi!Način na koji je izrečen ovaj odgovor, pa i glas koji ga je izgovorio, či-nili su se Oliveru poznati, ali je mrak bio takav da nije mogao razaznati čak ni sugovornikovu priliku.Daj kresni štogod — reče Sikes — jer ćemo inače polomit' vratoveili nagazit' na pseto. A tko na njeg' nagazi, taj nek' pričuva noge!Ostanite časak s mirom, sad ću vam ja posvijetliti — odgovori onaj.Čuli su njegove korake kako se udaljuju, a nakon minute vremenaukaže se prilika gospodina Jacka Dawkinsa zvanog Lisac Prefriganac.U desnoj je ruci držao lojanicu utaknutu u procijep na vrhu štapa.Taj mladi gospodin ne pokaže ničim da poznaje Olivera, samo što seveselo naceri, a onda se okrene i mahne glavom gostima neka pođu zanjim niza stube. Prođu kroz praznu kuhinju, a kad otvore vrata niskeprostorije prožete mirisom zemlje, koja kao da je bila dozidana u dvorištu, dočeka ih grohotan smijeh.O gajde mu njegove! — uzvikne gospar Charles Bates iz čijih seprsa razlijegao taj grohotni smijeh. — Evo i njega! Gle, gle, evo i njega! Ama, Fagine, pogledaj ga, Fagine, pogledaj ga samo! Puknut ćuod smijeha, to je takva smijurija da ću puknuti od smijeha. Dajte me

Šesnaesto poglavlje

držite da ne puknem.I dok je iz njega izbijalo to neodoljivo veselje, gospodar Bates izvali se na pod i pet minuta se grčevito bacakaše od nekakve lude razdra-ganosti. Zatim skoči na noge, istrgne Liscu iz ruke štap sa svijećom, priđe Oliveru i zagledaše ga sa svih strana. Židov je pak smaknuo noćnu kapu s glave i nebrojeno se puta duboko poklonio zgranutom dječaku. Dotle je Prefriganac, koji je inače bio prilično mrzovoljne ćudi i malokad u poslu davao oduška veselju, revno i uporno praznio Oliveru džepove.Pogledaj samo kako je skužiran, Fagine! •— reče Charlev prinosećisvijeću toliko blizu Oliverovu novom kaputu da ga umalo ne zapali.Pogledaj ga kako je skužiran! Prvoklasni štof, a kroj po najnovijojmodi! E, ovo je zbilja da crkneš od smijeha! Pa još ove knjige! Pravipravcati gospodin, je 1' da, Fagine?Drago mi je što tako dobro izgledaš, sinko — reče Židov klanjajućise tobože ponizno. — Prefriganac će ti dati neko drugo odijelo, sinko,da ne bi zamazao ovo blagdansko. A zašto nam nisi, sinko, javio da ćešdoći? Spremili bismo ti štogod toplo za večeru.Na te riječi gospar Bates ponovo grune u smijeh, tako da se i Faginu razvuče lice, pa čak se i Lisac osmjehne. Međutim, kako je Prefriga-nac baš u tom času izvukao Oliveru iz džepa novčanicu od pet funti, nije sasvim pouzdano koji je bio pravi razlog njegovoj radosti.Hej! Šta je ovo? — zapita Sikes i priđe Židovu koji je bio dohvationovčanicu. — To je moje, Fagine.Nije, nije, dragoviću — reče mu Židov. — To je moje, Bille, moje.Tvoje su knjige.Ako to nije moje — reče Bili Sikes ustičući šešir na glavu odlučnomkretnjom — naime moje i Nancvno, onda ću ja odvest' malog natrag.Židov se trgne. Trgne se i Oliver, iako iz sasvim drugog razloga; onse, naime, ponadao da bi se spor mogao zaista okončati tako da gaodvedu natrag.'Ajde, daj mi to, kad ti velim! — reče Sikes.To baš nije pošteno, Bille; nije baš pošteno, je li, Nancv, da nije?priupita Židov djevojku.Bilo pošteno ili ne bilo — okosi se Sikes na nj — daj to 'vamo kad tivelim! Ne misliš valjda da Nancv i ja nemamo pametnijeg posla negoda tratimo svoje dragocjeno vrijeme na to da pratimo i otimamo sveone dečke koje si ti već jednom ugrabio? Daj to Vamo, strašilo jednoškrto, daj kad ti kažem! Izrekavši tu blagu opomenu, Sikes istrgnenovčanicu koju je Židov držao između palca i kažiprsta, pa pogleda

O liv e r T w ist

starca hladnokrvno u lice, presavije je više puta i sveže u svoj vratni rubac.To nam je nagrada za trud — reče Sikes. — I to nije ni polovicaonoga što smo zaslužili. Knjige možeš zadržat' za sebe ako ti je dočitanja. Ako nije, prodaj ih! k

Vrlo su zgodne — reče Charlev Bates koji se krevejjja.na sto na*čina gradeći se da čita jednu od knjiga. — Lijepo su pisane, je 1' d$jOlivere?

*Kad opazi zdvojni pogled kojim Oliver promatra svoje mučitelje, gospara Batesa, koji je bio obdaren izvanrednim smislom za sve što jesmiješno, obuzme ga opet razdraganost, još bučnija od one prethodne.To su knjige starog gospodina — reče Oliver kršeći ruke — dobrog,dragog starog gospodina koji me je primio pod svoj krov i njegovaome kad umalo što nisam umro od groznice. Ah, molim vas, vratitemu ih; vratite mu knjige i novac. Mene možete zadržati ovdje do krajaživota, ali, molim vas, vratite mu knjige i novac. Mislit će inače dasam ih ja ukrao; i ona stara gospođa... svi oni koji su bili onako dobriprema meni, mislit će da sam ih ja ukrao. O, smilujte mi se i vratiteim te stvari!Izrekavši te riječi svom snagom koju ulijeva žestok jad, Oliver klekne pred Židova i počne lomiti ruke od očaja.Dečko ima pravo — pripomene Fagin zirkajući oko sebe i silnomršteći svoje čupave obrve. — Imaš pravo, Olivere, imaš pravo; zbiljaće misliti da si ih ti pokrao. Ha-ha! — naceri se Židov trljajući ruke.I da smo mogli birati, ne bismo izabrali bolji čas!Dabome — pritvrdi Sikes. — Znao sam ja to čim sam ga ugled'okako ide kroz Clerkenwell s knjigama pod pazuhom. Sve je da nemože bit' bolje. To su valjda neki bogomoljci meka srca, jer ga inačene bi uzeli k sebi. I neće se ni raspitivat' za njega, iz straha da ga ne bimorali tužit' sudu i da ga još ne otjeraju na robiju. Zato se ne moramoničeg bojat'.Dok su oni tako govorili, Oliver je gledao sad jednog, sad drugog, snebivajući se i jedva shvaćajući što se događa; ali kad je Bili Sikes za-vršio, Oliver iznenada skoči na noge i bjesomučno izleti iz sobe vičući u pomoć, tako da je stara prazna kućerina odjekivala od podruma do tavana.Ne puštaj psa, Bille! — uzvikne Nancy, pa skokne do vrata i zatvoriih, pošto su se Židov i njegova dva učenika dali u potjeru za Oliverom.Ne puštaj psa jer bi mogao rastrgati malog na komade. -

Šesnaesto poglavlje

To bi mu i trebalo! — vikne Sikes otimajući se iz djevojčina zagrljaja. — Pusti me il' ću ti smrskat' glavu o zid.Baš me briga, Bille, baš me briga — vikaše djevojka hrvući se snjim. — Pas neće rastrgati malog dok sam ja živa.Neće! — reče Sikes škrgućući zubima. — Bogami ću te ubit' akome ne pustiš.Provalnik odbaci svom snagom djevojku u drugi kut sobe upravo kad se Židov i dva dječaka vrate vukući Olivera za sobom.Šta je to ovdje? — upita Fagin gledajući oko sebe.Sve bi' rek'o da je ova djevojka poludjela — bijesno odgovori Sikes.Ne, nisam — reče Nancv, blijeda i zadihana od hrvanja. —- Ne,nisam, Fagine, vjeruj mi.Onda šuti, čuješ li? — reče joj Židov i prijeteći je pogleda. — Ne,neću šutjeti — odvrati Nancv vrlo glasno. — Hajde, da vidim što ćetesada?Fagin je dobro poznavao običaje i naravi posebne vrste žena kojoj je Nancv pripadala, te je bio načisto da ne bi bilo baš uputno u tom tre-nutku nastaviti razgovor s njom. Stoga, da bi svratio pozornost druš-tva na drugu stranu, obrati se Oliveru.— Htio si dakle pobjeći, dragoviću, je li? — reče i dohvati nazubljenui čvornatu batinu što je stajala u zapećku. — A?Oliver mu ne odgovori. Samo je motrio Židovljeve pokrete i ubrzano disao.— Tražio si pomoć, zvao si policiju, je li? — podrugivao mu se Židovhvatajući dječaka za mišicu. — Izliječit ćemo mi tebe od toga, mladimoj gospodine!Židov snažno udari batinom Olivera po leđima i zamahne njome po drugi put kad djevojka jurne, istrgne mu batinu iz ruke i baci je u vatru toliko silovito da žeravice vrcnuše po sobi.Nemoj misliti, Fagine, da ću ja to mirno gledati — vikne djevojka.Dobio si dečka i što sad još hoćeš? Ostavite ga na miru... ostavitega na miru... ili ću nekog od vas tako udesiti da će prije vremena otićina vješala.Dok je izgovarala tu prijetnju, djevojka je žestoko udarala nogom o pod i, stisnutih šaka, gledala sad Židova, sad onog drugog razbojnika. U licu joj nije bilo ni kapi krvi od silna gnjeva koji ju je obuzeo.— Oho, Nancv! — reče Židov umirujući je, nakon stanke za kojesu se on i Sikes zgledali u neprilici. — Večeras si... večeras si upravonenadmašiva. Ha-ha, draga moja, lijepo si to odigrala!

O liver Tw ist Š esn a es to p o g la v lje

— Je li? — reče djevojka. — Pazi samo da ne pretjeram. Ako pretjeram, Fagine, mogao bi loše proći. I zato ti na vrijeme velim da sepričuvaš!Ima nečeg u razjarene žene od čega većina muškaraca zazire, pogotovo kad su joj snažne strasti žestoko podbodene nepromišljenošću i očajem. Židov je uvidio da ne bi valjalo i dalje olako shvaćati gnjev gospođice Nancv, te i nehotice uzmakne nekoliko koraka i baci na Sikesa upol umolan a upol strašljiv pogled, kao da mu želi reći kako je on najprikladnija osoba da nastavi razgovor.Nakon te nijeme molbe — a možda i zato što je držao da će njegov osobni ugled i utjecaj pretrpjeti štetu ako smjesta ne urazumi gospo-đicu Nancv — Sikes pačne sipati kletvu za kletvom i nizati prijetnju za prijetnjom toliko brzo te je to moglo poslužiti na čast njegovoj plodnoj domišljatosti; međutim, kako sve to nije izazvalo nikakav vi-dljiv učinak na osobu kojoj je bilo upućeno, poslužio se opipljivim argumentima.Šta uopće ti 'oćeš? — reče Sikes potkrepljujući to pitanje vrlo uobičajenom psovkom u vezi s najljepšim dijelom ljudskog lica; kad binebesa uslišala tu psovku samo jedan put od pedeset tisuća, sljepoćabi bila isto toliko česta koliko i ospice. — Šta ti uopće 'oćeš, sunce tižarkol Znaš li ti uopće tko si ti, i što si ti?O, da, sve ja to znam — odgovori djevojka histerično se smijući imašući glavom, uzalud hineći ravnodušnost.

i>E pa, onda šuti kad znaš — izdere se Sikes baš kao da se obraća psuil' ću te ja ušutkat' da nećeš tako skoro otvorit' usta.Djevojka se ponovo nasmije još neobuzdanije nego prije, pa osine Si-kesa pogledom, okrene glavu na drugu stranu i ugrize se za usnu tako da joj krv poteče.Lijepa si mi ti mustra — doda Sikes mjereći je prezirnim pogledomod glave do pete. — Sta se sad tu praviš čovječna i plemenita! Baš sidušu dala da budeš prijateljica tom djetetu, k'o što ga ti zoveš.A zašto mu, pobogu, ne bih bila? — žustro uzvikne djevojka. —Kamo sreće da sam se srušila mrtva na ulici, ili da sam mogla zamijeniti koga od onih pored kojih smo večeras tako blizu prošli, prijenego što sam pomogla da se to dijete dovede ovamo! Od večeras ćeon postati lopov, lažljivac, vrag, sve što ne valja. Pa zar to nije dosta tojstaroj lopuži nego još hoće i da ga tuče?De, de, Sikese — reče Židov preklinjajući ga i opominjući u istimah, te pokaže na dječake koji su budno pratili sve što se događa.Moramo pristojno razgovarati, Bille, moramo pristojno razgovarati.

Pristojno razgovarati! — cikne djevojka čiju je pomamu bilo strašno gledati. — Pristojno razgovarati, lopužo jedna! Ti nisi ni zaslužioda drukčije razgovaram s tobom. Krala sam za tebe kad sam bila upolamlađa od ovog djeteta ovdje! — i tu upre prstom u Olivera. — Odonda sam već dvanaest godina u istom zanatu i na istom poslu. Ili da nisi ,to možda zaboravio? Govori! Da nisi možda zaboravio?Dobro, dobro — odgovori Židov nastojeći je smiriti. — Pa ako ijesi, od toga živiš.Da, od toga živim! — uzvrati djevojka, koja i nije govorila nego je teriječi upravo istresala u jednom jedinom silovitom vrisku. — Od togaživim; a hladne, vlažne, prljave ulice, to mi je dom; a ti si onaj lupežkoji me natjerao na taj put i koji me tjera da idem njime iz dana u dan,iz noći u noć, i tako sve do groba!Učinit ću ja tebi još i nešto gore — ubaci Židov, razdražen njenimprijekorima. — Učinit ću ti nešto još gore ako budeš i dalje brbljala!Djevojka ušuti, ali zato, obuzeta bijesom, čupajući kosu i kidajućiodjeću na sebi, nasrne na Židova tako da bi zacijelo ostavila na njemutragove svoje osvete da je nije Sikes u pravom času uhvatio za ručnezglobove, nakon čega se još časak bezuspješno otimala a onda se obe-znanila.— Sad je dobro — reče Sikes polažući je u kut. — Vraški je jaka urukama kad se ovako raspali.Židov otare znoj s čela i osmjehne se, kao da mu je odlanulo što je prošao taj metež, ali reklo bi se da su i on, i Sikes, i pas, i dječaci sma-trali taj događaj za nešto sasvim obično u svom poslu.Najgore je imati posla sa ženama — reče Židov odlažući batinuali su žene lukave i u našem zanatu ne možemo bez njih. Charlev,pokaži Oliveru gdje će spavati.Mislim da će biti bolje da sutra ne obuče svoje svečano odijelo, štaveliš, Fagine? — priupita ga Charlev Bates.Naravno — odvrati Židov i naceri se, kao što se i Charlev naceriokad mu je zadao pitanje.Očito uživajući u zadatku koji mu je povjeren, gospar Bates uzme štap s utaknutom svijećom i odvede Olivera u obližnju kuhinju gdje su bila dva-tri ležaja na kakvima je Oliver već bio spavao. Kikoćući se na mahove od neobuzdana smijeha, Charlev izvuče odnekud ono isto staro odijelo koje je Oliver, na svoju veliku radost, mislio da je zauvijek svukao kod gospodina Brownlowa, a koje je Fagin slučajno otkrio kod Židova koji ga je bio kupio, te ga je upravo ono prvo navelo na Oliverov trag.

Oliver lwist

— Skidaj tu svoju novu kožu — reče Charlev — da je dam Faginu na čuvanje. Ovo je za krepati!Siroti ga Oliver teška srca posluša. Pošto savije novo odijelo u smotak i uzme ga pod mišku, gospar Bates iziđe iz sobe ostavljajući Olivera u mraku, te zaključa vrata za sobom.Zacijelo bi Charlevjev grohotan smijeh i glas gospođice B.gtsv, koja je stigla u pravi čas da polije vodom svoju prijateljicu i obavi ostale ženske poslove kako bi je privela svijesti, spriječili mnoge ljude da zaspu,' čak i u sretnijim okolnostima od onih u kojima je bio Oliver, ali je on bio bolestan i iscrpljen te je ubrzo zaspao kao zaklan.

Sedamnaesto poglavlje

Sedamnaesto poglavljeOlivera i dalje progoni zlehuda sudbina, dovodeći u London

jednog velikana da naudi njegovu dobru glasu.

Obično se na pozornici, u svim dobrim, krvavim melodramama, naiz-mjence redaju tragični i komični prizori kao crveni i bijeli slojevi u me-snatoj slanini. Junak pada iznemogao na slamnjaču pod teretom okova i nedaća; u idućem prizoru njegov vjerni ali neobaviješteni štitonoša uveseljava gledalište nekom šaljivom pjesmicom. Srce nam zamire dok gledamo junakinju u rukama ohola i bezdušna baruna. Podjednako su joj ugroženi i čast i život, pa se laća bodeža da sačuva prvo na račun onoga drugog, ali baš u trenutku najnapetijeg iščekivanja začujemo zvi-žduk i učas smo preneseni u velebnu dvoranu nekog dvorca, gdje sjedo-kosi senešal1 pjeva veselu zbornu pjesmu u društvu još veselijih vazala, koji se svuda slobodno kreću, od crkava do palača, te se tako zajedno potucaju neprestano pjevajući.Takve nam se promjene čine apsurdnim, ali nisu opet ni tako nepriro-dne kako nas se u prvi mah doimlju.Prijelazi od bogate trpeze do samrtničke postelje, od korote do bla-gdanskog ruha nisu u zbiljskom životu nimalo začudniji, samo što u životu nismo dokoni promatrači nego smo i sami glumci — a u tome je baš velika razlika. Glumci na pozornici ne doživljavaju uistinu sve one žestoke prijelaze i nagle provale strasti i osjećaja, pa nam se sve skupa čini pretjeranim i iskrivljenim.Nagle promjene prizora i brzo smjenjivanje vremena i mjesta nisu samo udomaćeni u knjigama dugom uporabom, nego mnogi, štoviše, drže da se baš u tome i sastoji vještina pisanja — takvi kritičari zastupaju

:■*

1. Senešal — upravitelj plemićke kuće u srednjem vijeku; majordom.

O liv e r T w is t

mišljenje da se umijeće jednog književnika može najbolje prosuditi po tome u kakvim sve neprilikama ostavlja svoje junake na kraju svakog poglavlja. Stoga će se ovaj kratki uvod možda nekome učiniti i suvišnim na ovom mjestu. Ako je tako, neka posluži samo kao oprezan nagovještaj pisca ove pripovijesti da se vraćamo u grad u kojem se Oliver Twist rodio, a čitatelj neka zasad uzme zdravo za gotovo da za, tp. putovanje ima valjanih i krupnih razloga jer inače ne bi bio ni pozvan na nj. Gospodin Bumble je rano ujutro izišao na vratnice uboškog doma i zaputio se glavnom ulicom dostojanstvenim i ponositim korakom. Bio je u punom pandurskom sjaju i raskoši; trorogi šešir i kaput blistali mu na jutarnjem suncu; držao je štap u ruci čvrsto i odlučno, kao zdrav i moćan čovjek. Gospodin Bumble uvijek je držao visoko glavu, ali ju je tog jutra držao još više nego obično. Bilo je nekog zanosa u njegovim očima i neke uzvišenosti u njegovu izrazu lica, po kojima bi i nepoznati promatrač iz prikrajka mogao zapaziti da panduru prolaze kroz glavu misli koje su isuviše krupne da bi se mogle riječima iskazati. Gospodin Bumble nije zastajao da porazgovara s trgovčićima i ostalim smrtnicima koji su mu se ponizno obraćali dok je prolazio pored njih. Otpozdravljao im je samo odmahujući rukom i nije usporio svoj dosto-janstveni hod sve dok nije stigao do majura na kojem je gospođa Mann općinski brižno uzgajala siročad.K vragu i taj pandur! — reče Mannovka kad začuje dobro poznatolupanje o vrtna vratašca.Tko će drugi nego on, ovako rano izjutra! Gleee, pa to je gospodin Bumble! Bože, kako mi je drago što vas vidim! Izvolite, gospodine,izvolite u salon.One prve riječi bile su upućene Suzani, a kasniji oduševljeni povici samom gospodinu Bumbleu dok je dobra gospa otključavala vrtna vra-tašca i vodila ga neobično brižno i smjerno u kuću.Gospođo Mann — reče gospodin Bumble ne sjedajući niti se svaljujući na stolac, kao što bi učinio kakav prostak, nego se polagano i postupno spuštajući na sjedalicu — dobro jutro vam želim, gospođo Mann.E pa, i ja vama želim dobro jutro, gospodine — uzvrati Mannovkasmiješeći se na sva usta. — I nadam se da vas zdravlje dobro služi,gospodine.Tako-tako, gospođo Mann — odgovori pandur. — Gorak je općinskikruh, gospođo Mann.E, to je živa istina, gospodine Bumble — priklopi gospa. I jamačnobi se sva općinska siročad u jedan glas pridružila tim riječima, da su ihčuli.

Sedamnaesto poglavlje

Općinarski život, gospođo — nastavi Bumble lupkajući štapom postolu — to vam je život prepun jada, briga i tegoba; ali svaka javna ličnost, ako mogu tako da kažem, izložena je šikanacijama.Mannovka nije bila sasvim načisto što pandur time misli, pa digne rukeuvis, sažalno ga pogleda i uzdahne.Imate pravo što uzdišete, gospođo Mann! — reče pandur.Kad se uvjerila da je dobro uradila, Mannovka ponovo uzdahne, na očito zadovoljstvo javne ličnosti koja, da bi prikrila blažen osmijeh, po-gleda strogo u svoj trorogi šešir i nadoveže:Putujem u London, gospođo Mann.Ma nemojte, gospodine Bumble! — uzvikne Mannovka i ustukne.Jest, u London, gospođo draga — produži nepokolebljivi pandurpoštanskom kočijom. S dva starca iz doma, gospođo Mann! Pokrenut je spor, u vezi s mjestom boravka, i odbor je povjerio meni — meni,gospođo Mann — da ga zastupam pred sudom u Clerkenwellu kojizasjeda svaka tri mjeseca. A sve se bojim — dometne Bumble i isprsise — sve se bojim da će se suci u Clerkenwellu naći na sto muka kakoda iziđu sa mnom na kraj.Ah, gospodine, nemojte biti previše strogi prema njima — umiljatoće Mannovka.Sud je u Clerkenvvellu sam pokrenuo taj spor, gospođo draga — odvrati Bumble — pa ako sud u Clerkenvvellu na kraju izvuče kraći kraj,imat će to jedino sam sebi zahvaliti.U prijetećem načinu na koji je gospodin Bumble izrekao te riječi bilo je toliko odrješitosti i nepokolebljive čvrstine da je Mannovku na kraju obuzelo duboko strahopoštovanje. Naposljetku reče:Putujete kočijom, gospodine? A ja sam mislila da starce obično prevoze taljigama.Samo kad su bolesni, gospođo Mann — odgovori pandur. — Bolesnestarce prevozimo po kišovitom vremenu u otvorenim kolima da se neprehlade.Aha! — reče Mannovka.Poštanska kola primit će njih dvojicu na vanjska sjedala, za jeftinepare — proslijedi gospodin Bumble. — Obojica su u vrlo teškom stanju, pa smo izračunali da će nas njihov prijevoz stajati dvije funte manje nego da ih pokopamo — naime, ako ih uspijemo prebaciti na leđadrugoj općini, a mislim da ćemo uspjeti ako nam ne umru na putu danam napakoste. Ha-ha-ha!Pošto se malo nasmijao, gospodinu Bumbleu ponovo padne pogled na trorogi šešir pa se uozbilji.

O liv e r T w is t

— Smetnuli smo s uma posao, gospođo draga — reče pandur — evovam vaše mjesečne plaće od općine.Bumble izvadi iz novčarke nekoliko srebrnjaka umotanih u papir i za-traži priznanicu, pa mu je Mannovka napiše i potpiše.

Oprostite, ima dosta packi, gospodine — reče uzgajivačica siročadiali će valjda poslužiti svrsi. Hvala vam, gospodine Bumble, vrlo samvam zahvalna, gospodine, vjerujte mi.Gospodin Bumble dobrostivo klimne glavom na Mannovkine ljubazne riječi, pa je upita kako djeca.

O, Bog blagoslovio tu slatku dječicu! — reče Mannovka. — Dobrosu da ne mogu biti bolje. Osim, naravno, ono dvoje što je prošlog tjednaumrlo. I malog Dicka.Zar tom malom nije ništa bolje? — upita je Bumble. Mannovkaodmahne glavom.To je jedno zločesto, nevaljalo, pokvareno općinsko dijete — srditoće gospodin Bumble. — A gdje je?Sad ću vam ga odmah dovesti, gospodine — odgovori Mannovka.Hej, Dick, dođi ovamolNakon kraćeg zivkanja, pronađu Dicka. Pošto mu je glavu stavila pod crpku i obrisala ga svojom haljinom, Mannovka ga dovede pred lice strašnog gospodina Bumblea, općinskog pandura. Dijete bijaše biijedo i mršavo; obrazi mu bili upali, a oči krupne i uža-grene. Oskudna općinska odjeća, livreja njegove bijede, visila mu je na slabačkom tijelu, a mladi mu udovi bili usahli kao u starca. Takvo je bilo to malo stvorenje što je drhtalo pod Bumbleovim pogledom, ne usuđujući se da podigne oči s poda i strepeći čak i od pandurova glasa.— Zar ne možeš pogledati gospodina u oči, ti tvrdoglavo derište? —reče Mannovka.Dijete kratko uzgleda i sukobi se s Bumbleovim pogledom. — Šta je to s tobom, općinsko siroče? — vrlo se umjesno našali Bumble.Ništa, gospodine — odgovori dijete slabašnim glasom. — Dakako damu nije ništa — potvrdi Mannovka koja se, naravno, od srca nasmijalaBumbleovoj duhovitosti. — Sigurna sam da mu ništa ne fali.Htio bih... — promuca dijete.O-ho! — presiječe ga Mannovka u riječi. — Nećeš valjda reći kakoti ipak nešto fali, a? Uh, gade jedan mali...Čekajte, gospođo Mann, čekajte! — reče pandur dižući ruku zape*'vjedničkom kretnjom. — Šta biste vi, gospodine, a?Htio bih — mucaše dalje dijete — da mi netko tko zna pisati ispiše

Sedamnaesto poglavlje

dvije-tri riječi na komadić papira, pa da to savije i zapečati, da se sačuva kad mene pokopaju.Ama, što ovaj mali tu trabunja? — uzvikne Bumble, koga su se dje-čakova ozbiljnost i jadna vanjština donekle dojmile, premda je bio navikao na takve prizore. — Što hoćete time da kažete, gospodine?Htio bih — reče dijete — htio bih poslati posljednji pozdrav sirotomOliveru Twistu i reći mu koliko sam često sam sjedio i plakao, mislećina njega kako luta po mrkloj noći bez igdje ikoga da mu pomogne. Ihtio bih mu reći — nastavi dijete sklapajući ručice i govoreći iz dubineduše — da mi je drago što ću umrijeti ovako mlad jer, kad bih dugopoživio, odrastao i ostario, možda bi me sestrica koja je na nebu zaboravila, ili možda ne bih više bio kao ona, a ovako će nam biti puno ljepšekad budemo tamo gore oboje djeca.Bumble odmjeri mališana neopisivo začuđenim pogledom od glave do pete, pa se okrene Mannovki i reče:Svi su vam oni na isti kalup, gospođo Mann. Onaj drzoviti Oliversve ih je pokvario.Tko bi to rekao, gospodine! — usklikne Mannovka dižući ruke uvisi pakosno gledajući Dicka. — U životu nisam vidjela ovako okorjelamala nevaljalca!Odvedite ga, gospojo! — zapovjednički će gospodin Bumble. — Ovomoram iznijeti pred općinski odbor, gopođo Mann.Nadam se da će gospoda shvatiti da ja tu nisam ništa kriva — pro-cvili Mannovka plačnim glasom.Shvatit će to oni, gospojo; bit će upućeni u pravo stanje stvari —reče Bumble. — De, odvedite ga, ne mogu ga više gledati.Dicka odmah odvedu i zatvore u spremište ugljena u podrumu. Doma-lo zatim Bumble ode da se spremi za put.Sutradan ujutro u šest sati, pošto je trorogi šešir zamijenio okruglim i uveličao svoju važnu ličnost modrom kabanicom s plaštem do pojasa, Bumble je zauzeo svoje mjesto na vanjskom dijelu kočije s ona dva pre-stupnika čije je prebivalište bilo predmet spora između dviju općina, te je u predviđeno vrijeme stigao s njima u London. Na putu nije imao nikakvih neprilika osim neugodnosti koje su mu zadala dva siromaška svojim groznim vladanjem — neprestano su drhturili i tužili se na hla-dnoću, tako da je čak i on, kako je poslije kazao, počeo cvokotati zubi-ma i osjećao se vrlo nelagodno, iako je imao na sebi toplu kabanicu. Pošto je te zlobnike smjestio u prenoćište, Bumble je odsjeo u svratištu pred kojim se poštanska kočija bila zaustavila, te je naručio skromnu večeru koja se sastojala od pečenke, umaka od ostriga i crnog piva. Po-

O liv e r T w is t

što je nakon toga stavio čašu vruće borovičke s vodom na okvir kamina, privuče stolac do vatre i, nakon stanovitog moralističkog razmišljanja o tome kako ljudi griješe što su nezadovoljni i što se neprestano na nešto tuže, spremi se da čita novine. Prvo na što je Bumble naišao u novinama bijaše ovaj oglas:

PET FUNTI NAGRADE

Prošlog četvrtka uvečer pobjegao je ili je odmamljen od kuće u Pen-tonvilleu dječak po imenu Oliver Turist i odonda se o njemu ništa ne zna. Gore spomenuta nagrada bit će isplaćena svakoj osobi koja svojim obavijestima pripomogne da se pronađe spomenuti Oliver Turist, ili da se rasvijetli njegova prošlost za koju se oglašivač iz više razloga živo zanima.

Zatim je slijedio opširan opis Oliverove odjeće, lica, vanjštine i načinana koji je nestao, a na kraju je navedena puna adresa gospodina Bro-wnlowa.Bumble je razrogačio oči; pročitao je oglas polako i pomno još tri puta,a nakon nešto više od pet minuta ostavio je, onako uzbuđen, netaknutučašu borovičke s vodom i bio već na putu u Pentonville.

— Je li gospodin Brownlow kod kuće? — upitao je djevojku koja muje otvorila vrata.Na taj upit djevojka odgovori na uobičajen, pomalo neodređen način:— Ne znam; a zašto ga trebate?Tek što je Bumble izustio Oliverovo ime, ne bi li objasnio svrhu svog posjeta, gospođa Bedwin, koja je slušala razgovor s vrata salona, pohita u hodnik kao bez duše:— Izvolite, uđite — reče mu stara gospa. — Znala sam ja da ćemo joščuti za njega. Siroto dijete! Znala sam ja to! Bila sam sigurna u to. Blagoslovio ga dobri Bog! Govorila sam ja sve vrijeme...Rekavši to, dobra stara gospa pohita natrag u salon, klone na sofu i udari u plač. Djevojka, koja nije ni približno bila toliko osjećajna, otrči dotle uza stube i začas se vrati, te zamoli gospodina Bumblea da odmah pođe za njom.Odvela ga je u malu radnu sobu u kojoj su sjedili gospodin Brownlow i njegov prijatelj gospodin Grirrrvvig, a pred njima boce od brušena stakla i čašice. Ovaj potonji gospodin odmah opali kao iz topa:Pandur! Ako ovo nije općinski pandur, izjest ću sam sebi glavu.Molim vas da nas ne prekidate u razgovoru — reče gospodin Brown-low. — Izvolite sjesti.

Sedamnaesto poglavlje

Bumble sjedne, posve smeten čudnovatim vladanjem gospodina Gri-rnwiga. Gospodin Brownlow namjesti svjetiljku tako da bi mogao ne-smetano gledati u lice općinskom panduru, te ga malo nestrpljivo pri-upita:Dakle, vi, gospodine, dolazite u vezi s oglasom koji ste pročitali unovinama?Tako je, gospodine odgovori Bumble.I pandur ste, je li? — priupita ga gospodin Grimvvig. — Ja sam,gospodo, općinski pandur — ponosno će Bumble. — Naravno — šapnegospodin Grimvvig svom prijatelju. — Znao sam da je pandur. Pandurod glave do pete.Gospodin Brownlow popustljivo klimne glavom ne bi li smirio prijate-lja, a onda nastavi ovako:A znate li gdje je sada taj siroti dječak?Ne znam ništa više nego i drugi — odgovori Bumble.Pa dobro, što onda znate o njemu? — upita ga stari gospodin. — Recite slobodno, prijatelju, sve što mi imate kazati. Što znate o njemu?Ništa dobro, je li tako? — reče gospodin Grirmvig zajedljivo, poštoje dobro promotrio izraz na Bumbleovu licu.Bumble jedva dočeka to pitanje i klimne glavom svečano i zloslutno u isti mah.— Eto vidite! — reče gospodin Grimwig slavodobitno gledajući gospodina Brownlowa.Gospodin Brownlow pogleda zabrinuto napućene usne gospodina Bumblea i zatraži od njega da mu ispriča u najkraćim crtama sve što zna o Oliveru.Bumble odloži šešir, raskopča kabanicu, prekriži ruke, nagne glavu u stranu kao da se nečeg prisjeća i, nakon kraćeg razmišljanja, započne svoje kazivanje. Bilo bi dosadno da sve to ispripovjedimo pandurovim riječima, jer je njegovo izlaganje potrajalo dvadesetak minuta. Ugla-vnom, rekao je da je Oliver nahoče, da su mu roditelji bili poročni ljudi niska roda, da je od malih nogu bio podmukao, nezahvalan i zloban, da je svoju kratkotrajnu karijeru u rodnom mjestu dokončao krvoločnim i mučkim napadom na bezazlena momka, te da je obnoć pobjegao iz kuće svoga gazde. Kako bi dokazao da je zaista osoba za koju se izdaje, Bumble izloži na stol dokumente što ih je bio ponio sa sobom u London. Zatim ponovo prekriži ruke i pričeka da čuje što će sad reći gospodin Brownlow.— Bojim se da je sve to gola istina — ojađeno će stari gospodin pošto jepregledao dokumente. — Ovo nije bogzna kakva nagrada za obavijesti

O liv e r T w ist

koje ste mi dali, ali bih vam rado dao i tri puta više da su vaše obavijesti išle dječaku u prilog.Da je Bumble to prije znao, sva je prilika da bi sasvim drukčije iskitio svoju malu priču. Međutim, sad je bilo kasno da to učini, pa stoga samo ozbiljno zavrti glavom, strpa pet funti u džep i ode. Gospodin Brownlow je nekoliko minuta hodao gore-dolje.j?o sobi, očito toliko uzrujan pandurovim kazivanjem da se čak i gospodin Grirrrvvig okanio da ga dalje bocka. Napokon gospodin Brownlow stane i svom snagom potegne za zvonce.Gospođo Bedwin — reče kad se pojavi gazdarica. — Onaj je maliOliver obična varalica.Ne može biti, gospodine. Ne može biti — odrješito će stara gospa.Kad vam kažem da jest — odbrusi joj stari gospodin. — Kako to mislite da ne može biti? Upravo nam je čovjek ispričao cijeli njegov život imogu vam reći da je od malih nogu bio prefrigani nevaljalac.Nikad to neću povjerovati, gospodine — odvrati stara gospa. — Nikad!Vi babe vjerujete samo nadriliječnicima i dječjim pričama — pro-gunđa gospodin Grimvvig. — Ja sam to znao od samog početka. Zaštome niste odmah poslušali? Možda biste me i poslušali da mali nije imaogroznicu, ha? Bio je interesantan, je li? Interesantan! Pih!I gospodin Grimwig podjari žaračem vatru.— Bilo je to drago, zahvalno i milo dijete, gospodine — ogorčeno ćegospođa Bedwin. — Znam ja što su djeca, gospodine, bavila sam senjima četrdeset godina, a oni koji se ne mogu time podičiti bolje dašute. Tako bar ja mislim.Ovo je bio ozbiljan udarac upućen gospodinu Grimwigu koji bijaše ne-ženja, ali kako nije ništa drugo izmamio od njega do smiješak, stara go-spa zabaci glavu i pogladi pregaču prije nego što će nastaviti. Međutim, u tome je spriječi gospodin Brownlow.Mir! — reče stari gospodin hineći gnjev koji nije uopće osjećao.Da mi više nikad niste spomenuli ime tog dječaka! Zato sam vas ipozvao da vam to kažem. Nikad, nikad više, ni pod kakvom izlikom,upamtite! Možete ići, gospođo Bedwin. Nemojte zaboraviti što samvam rekao! Ozbiljno vam kažem.Te noći nije u kući gospodina Brownlowa samo jedno srce bilo ucvilje-no.I Oliveru je bilo teško oko srca dok je mislio na svoje dobre prijatelje;sva je sreća što nije znao što su sve oni čuli o njemu, jer bi mu srcemožda i prepuklo od boli. .,

Osamnaesto poglavlje

O sam naesto poglavljekako je Oliver provodio vrijeme u krasnom društvu svojpi

dičnih prijatelja.

Sutradan oko podne, kad su Lisac i gospar Bates po običaju krenuli za svojim poslom, Fagin je iskoristio priliku da očita Oliveru dugu lekciju o strašnom grijehu ljudske nezahvalnosti, i da mu jasno dokaže kako se teško ogriješio o zahvalnost time što je svojevoljno napustio druš-tvo svojih brižnih prijatelja i, štoviše, pokušao pobjeći od njih pošto su bili uložili onoliko truda i novca da ga pronađu. Fagin je posebice istaknuo činjenicu što ga je primio pod svoj krov i njegovao kad je, bez njegovepravodobne pomoći, mogao skapati od gladi; i ispričao mu strašnu i dirljivu priču o jednom mladom momku kome je on, u svojoj čovjeko-ljubivosti, bio pritekao u pomoć u sličnim prilikama, ali koji se poka-zao nedostojnim njegova povjerenja i očitovao želju da uspostavi vezu s policijom, te je, na žalost, jednog dana obješen u Old Bailevju1. Fagin nije ni pokušao zatajiti svoj udio u toj nesreći, samo je gorko žalio, sa suzama u očima, što je bezumno i izdajničko vladanje spomenute mlade osobe urodilo potrebom da postane žrtva izvjesnog svjedočenja pred sudom — koje možda nije potpuno odgovaralo istini, ali je bilo prijeko potrebno za njegovu (Faginovu) sigurnost i za sigurnost nekolicine odabranih prijatelja. Fagin je na kraju dao prilično sumornu sliku neugodnosti koje izaziva vješanje, te vrlo prijateljski i uglađeno izrazio svoju svesrdnu nadu da neće nikad biti prisiljen izvrgnuti Oli-vera Twista tom nemilom postupku.

1. Old Bailey — glavni krivični sud u Londonu, u istoimenoj ulici.

Oliver Twist

Malom se Oliveru ledila krv u žilama dok je slušao Zidova, iako nije potpuno shvaćao mračne prijetnje što su se krile u njegovim riječi-ma. Da se i samoj pravdi može dogoditi da nedužna čovjeka zamijeni krivcem, ako ih slučajno zatekne u društvu, to je već znao; a kad se sjetio nekih prepirki između starog Zidova i Sikesa, pomislio je kako nije nipošto nevjerojatno da je Fagin višeput vješto smisao,, i proveo u djelo planove o likvidaciji osoba koje su znale ili govorile više nego što treba, jer su se te njihove prepirke, po svemu sudeći, odnosile na neki sličan slučaj u prošlosti. Kad je Oliver bojažljivo uzgledao i sukobio se sa Zidovljevim ispitljivim pogledom, osjetio je da tom lukavom starcu nisu izmakli bljedilo njegova lica i drhtanje udova, da, štoviše, uživa u njima.Ružno se cerekajući, Židov pomiluje Olivera po glavi i reče mu kako vjeruje da će njih dvojica biti baš dobri prijatelji, samo ako ga Oliver bude slušao i ako svojski prione na posao. Zatim uzme šešir i umota se u nekakav stari pokrpani zimski kaput, pa iziđe i zaključa vrata sobe za sobom.I tako je Oliver ostao cijeli dan zatvoren, i dobar dio mnogih idućih dana, ne viđajući nikog od rana jutra do ponoći i provodeći duge sate sam sa svojim mislima. A te su misli bile uistinu tužne jer su se nepre-kidno navraćale na njegove plemenite prijatelje i na mišljenje što su ga zacijelo već bili stekli o njemu.Nakon tjedan-dva Židov je ostavio vrata sobe nezaključana, pa se Oli-ver mogao slobodno kretati po kući. Bijaše to vrlo nečista kuća. U sobama na prvom katu bila su, međutim, vrlo velika vrata i visoki drveni kaminski okviri, a zidovi i vijenci ispod stropa bijahu obloženi drvenim pločama koje su, doduše, bile crne od zapuštenosti i prašine, ali na različne načine ukrašene, pa je Oliver po tome zaključio da je ta kuća u davna vremena, prije nego što se stari Židov i rodio, pripadala boljim ljudima i da je možda nekad bila sasvim zgodna i vedra, koliko se god sad čini pustom i turobnom.Pauci su bili ispleli svoje mreže po kutovima između zidova i stropa, a ponekad, kad bi Oliver tiho ušao u koju sobu, miševi bi se u strahu razbježali po svojim rupama. Osim njih; nikog živog nije mogao ni vidjeti ni čuti u kući, i često bi se, kad bi se smračilo a on posustao od tumaranja po sobama, skutrio u kutu hodnika blizu ulaznih vrata da bude što bliže živim ljudima, te bi tu ostao, osluškujući šumove i brojeći sate, sve dok se Židov ili dječaci ne bi vratili. Po svim su sobama crvotočni prozorski kapci bili čvrsto zatvoreni — prijevornice koje su ih držale bijahu zavrtnjima pričvršćene za drvo

Osamnaesto poglavlje

— pa se svjetlo jedva probijalo kroz okrugle rupe na njihovu vrhu,zbog čega su sobe djelovale još sumornije i bile ispunjene sablasnimsjenama. U stražnjoj potkrovnici bijaše prozor na kojem je samo izvana stajala zahrđala rešetka, bez kapaka. Kroz taj je prozor Oliver čestosate i sate zurio sjetna lica, iako nije mogao vidjeti ništa drugo dozbrkane gomile kućnih krovova, pocrnjelih dimnjaka i zabatnih zidova. Gdjekad bi se, doduše, ukazala i koja prosijeda glava izvirujućipreko niskog pomoćnog zida neke daleke kuće, ali kako je prozor naOliverovoj promatračnici bio još zakovan čavlima i pokriven debelimslojem prljavštine od dugogodišnjih kiša i dima, jedva da je mogaokroza nj nazreti obrise pojedinih predmeta, te nije ni pokušavao nekog upozoriti na sebe — što je, uostalom, bilo isto toliko moguće kaoda se nalazi pod samom kupolom katedrale svetog Pavla.Jednog popodneva, kad su Lisac i gospar Bates odlučili da navečer iziđu, prvospomenuti mladi gospodin dao se na posao da malo dotjera svoju vanjštinu (valja priznati da inače nipošto nije patio od te slabo-sti), te je u toj namjeri i za tu svrhu milostivo zapovjedio Oliveru da mu pritekne u pomoć pri dotjerivanju.Oliver je jedva dočekao da bude od koristi, i bio je presretan što vidi oko sebe ljudska lica, koliko god bila opaka, željan da ugodi svima oko sebe ako to može učiniti na pošten način, te mu nije bilo ni na kraj pameti da se usprotivi. Stoga je odmah pokazao želju da učini tu uslugu, kleknuo je na pod i, dok je Lisac sjedio na stolu, uzeo njegovu nogu sebi u krilo i pristupio poslu koji je gospodin Dawkins nazivao »udaranjem glanca« ili, što bi se, prevedeno na obični jezik, reklo »či-šćenje cipela«.Je li posrijedi bilo osjećanje slobode i nezavisnosti što valjda obuzi-ma životinju obdarenu razumom kad lijeno sjedi na stolu pušeći lulu i mlatarajući jednom nogom amo-tamo, dok mu za sve to vrijeme netko čisti cipele, a da se nije morao prije toga potruditi čak ni da ih izuje niti ih nakon čišćenja mora opet obuvati, te se tako može ne-smetano prepustiti svojim mislima — ili je posrijedi bio dobar duhan koji je Liscu smirivao osjećaje, ili blago pivo što mu je ublažavalo mislitek, Lisac je, očito, u tom času bio ponesen nekim romantičnimžarom i oduševljenjem koji nikako nisu bili u skladu s njegovim karakterom. Časak je zamišljeno gledao ispred sebe Olivera, a onda digneglavu, lako uzdahne i reče napol sam sebi a napol gasparu Batesu:Kakva šteta što nije sjecikesa!Ah! — uzdahne gospar Charles Bates. — Šta on zna šta je dobro,lisac ponovo uzdahne i turi lulu u usta, a isto tako postupi i Charlev

Oliver Twist Osamnaesto poglavlje

Bates. Obojica su neko vrijeme pušila.Ti valjda i ne znaš šta je to sjecikesa? — sažalno će Lisac.Mislim da znam — odgovori Oliver i uzgleda. — To je lo... i ti si to,je li — priupita ga Oliver pošto se na vrijeme obuzdao.Jesam — potvrdi Lisac. — I ne bih htio biti ništa drugo.Pošto je izrekao to mišljenje, gospodin Dawkins razmetljivo zabaci šešir i pogleda gospara Batesa, kao da želi time reći kako bi mu bio zahvalan kad bi imao što protiv toga.Jesam — ponovi Lisac. — Pa i Charlev je. I Fagin. I Sikes. I Nancv.I Bet. Svi smo mi to, sve do psa. On je još najprefriganiji od cijeledružine.I taj te sigurno neće izdati — nadoda Charlev Bates.Taj ne bi ni zalajao na klupi za svjedoke, sve od straha da se ne oda;ne, ne bi taj ni zucnuo, čak ni kad bi ga vezali za klupu i ostavili takobez mrvička hrane puna dva tjedna — reče Lisac.Ne bi ni pisnuo — priklopi Charlev.Čudnovat je taj pas. Kako samo iskesi zube kad se kakav nepoznatfrajer nasmije ili zapjeva pred njim! — produži Lisac. — A kako samozareži kad zaciliču gusle! I kako mrzi sve druge pse koji nisu njegovepasmine! Je li?Pravi pravcati kršćanin — reče Charlev.Te su posljednje riječi bile izrečene u pohvali spomenutoj životinji, ali su u jednom drugom smislu bile posve primjerene, iako gospar Bates nije na to mislio; jer ima vrlo mnogo dama i gospode koji tvrde da su pravi pravcati kršćani, premda bi se između njih i Sikesova psa mogle utvrditi velike i začudne sličnosti.Da, da — reče Lisac vraćajući se na predmet razgovora od kojeg suse bili udaljili, i zasvjedočujući tako profesionalnu savjesnost kojom suse odlikovali svi njegovi postupci. — Ali to nema nikakve veze s ovimzelembaćem ovdje.Pa i nema — potvrdi Charlev. — Zašto ne stupiš u Faginovu službu, Olivere?Pa se lijepo preko noći obogatiš? — nadoda Lisac cerekajući se.Pa se lijepo poslije povučeš na svoj posjed i živiš k'o gospodin čovjek, k'o što i ja kanim učiniti prve neparne prestupne godine, kadUskrs padne na Veliki petak — reče Charlev Bates.Meni se to ne sviđa — bojažljivo odvrati Oliver. — Najvolio bih dame puste.— Najradije bih... najradije bih... da mogu otići odavde.A Fagin najradije baš to ne bil — odbrusi mu Charlev.Oliver je to i te kako dobro znao, ali je mislio da bi moglo biti opasno

da otvorenije izrazi svoje osjećaje, te samo uzdahne i nastavi čistiti cipele.Da odeš odavde! — uzvikne Lisac. — A gdje ti je srce junačko? Pazar nemaš nimalo ponosa? Zar bi htio da neprestano živiš na grbačisvojih prijatelja? *Ma hajde bježi! — reče gospar Bates, pa izvadi dva-tri svilena rupčića iz džepa i strpa ih u ormar. — To je zbilja, zbilja jadno!Ja to ne bih mogao — reče Lisac držeći se uznosito i gadljivo.A ipak znaš ostaviti prijatelje na cjedilu — reče mu Oliver smješkajući se ovlaš — da budu kažnjeni za ono što si ti učinio.To — odvrati Lisac mašući lulom — to je sve bilo iz pukog obziraprema Faginu jerbo žace znaju da mi radimo zajedno, pa je i on mogaonastradati da nismo uhvatili maglu. To je bio pravi razlog, je 1' da,Charlev?Gospar Bates klimne glavom i zausti da nešto kaže, ali mu odjednom iziđe pred oči kako Oliver bježi, te mu se dim koji je uvlačio izmiješa sa smijehom, i udari mu gore, u nosnu šupljinu, i dolje, u grlo, pa se zagrcne od kašlja i pet minuta lupaše nogom o pod.Pogledaj samo! — reče Lisac i izvuče iz džepa punu šaku šilinga ipenija. — Ovo ti je život! Šta te briga otkud su! Na, drži; tamo odaklesam ih uzeo ima toga na bacanje. Nećeš, a? E, tikvane jedan blesavi!To je ružno, je 1' da, Olivere? — priupita ga Charlev Bates. —Omastit će on još konopac, je 1' da?Ne znam šta to znači — odvrati Oliver.Ovako nešto, stari momče — reče Charlev, pa uhvati svoj vratnirubac za jedan kraj i, držeći ga uspravno u zraku, obori glavu na rame iispusti nekakav neobičan glas kroza zube, pokazujući tom živom pantomimom kako je omašćivanje konopca i vješanje jedno te isto. — Etošto to znači — reče Charlev. — Pazi ga, Jack, kako se zablenuo! Nisamu životu vidio takvog sjajnog tipa k'o što je ovaj klinjo; još ću krepatiod smijeha gledajući ga, vidjet ćeš.Pošto se opet od srca nasmijao, gospar Charlev Bates nastavi pušiti lulu, sa suzama u očima.— Nisu te dobro usmjerili — reče Lisac pregledavajući vrlo zadovoljno svoje cipele što ih je Oliver bio ulaštio. — Ipak, Fagin će jošnapraviti od tebe nešto, ili ćeš ti biti prvi i jedini od kojeg neće imatinikakve koristi. Bolje ti je da se odmah uključiš jer ćeš ionako stupitiu posao prije nego što i sanjaš, a ovako samo tratiš vrijeme, Olivere.Gospar Bates potkrijepi te riječi kojekakvim vlastitim moralnim savjetima, a kad ih je iscrpao, i on i njegov prijatelj, gospodin Dawkins,

Oliver Twist

uzmu sjajnim bojama slikati mnogobrojne užitke koje im pruža život što ga provode, dajući Oliveru na razne načine na znanje kako će mu najbolje biti da što prije zadobije Faginovu naklonost, onim istim sredstvima kojima su se i oni poslužili da to postignu.I utuvi jednom zauvijek sebi u tu blesavu piksu, Nolly — reče Lisacupravo kad su čuli kako Židov otključava gore vrata .-^ ako ne budešmažnjavao faculete i tiktakalice...Kakvog ima smisla da mu tako govoriš? — uplete se gospar Bates.Pa on nema pojma što je to.Ako ne budeš krao rupčiće i satove:— preuzme opet Lisac, spuštajući razgovor na razinu Oliverove sposobnosti poimanja — krast će ihneki drugi frajer, pa će oni okradeni još gore proći, a ni ti nećeš ništabolje od njih, i nitko neće imati nikakve koristi od toga osim onih kojiih budu smotali — na što ti imaš isto toliko prava koliko i oni.Jasno, jasno! — reče Židov koji je ušao u sobu a da ga Oliver nije niprimijetio. — To je bar jasno kao dan, dragoviću moj, kao dan; slušajti samo Lisca! Ha-ha-ha! To je majstor svoga zanata.Starac veselo protrlja ruke potkrepljujući tim riječima Liščeve tvrdnje i smijuckajući se od pukog uživanja u umješnosti svog učenika. Razgovor se ovaj put na tome završio jer se Židov vratio kući s go-spođicom Betsy i jednim gospodinom kojeg Oliver nije bio nikad do tada vidio. Lisac je oslovio tog gospodina kao Toma Chitlinga, a taj se gospodin prije toga bio zadržao malo na stubištu da izmijeni nekoliko ljubaznih riječi s gospođicom.Chitling je bio po godinama nešto stariji od Lisca, možda je pretu-rio osamnaest zima preko glave, ali je u njegovu držanju prema tom mladom gospodinu bilo neke smjernosti iz koje se moglo zaključiti da se osjeća ponešto manje vrijedan od njega, što se tiče nadarenosti i stručne spreme. Oči mu bijahu sitne i žmirkave a lice kozičavo; na sebi je imao taman baršunast kaput, masne parhetne hlače i pregaču, a na glavi je nosio šubaru. Odjeća mu je, istini za volju, bila prilično zapuštena, ali se ispričao društvu da mu je tek prije sat vremena iste-kao »rok« pa, budući da je posljednjih šest tjedana nosio odoru, nije mogao još zasad posvetiti nimalo pažnje svom civilnom odijelu. Chi-tling nadoda, neobično srdito, da je novi način parenja odijela tamo kod njih vraški protuustavan jer tako nastaju rupe na odijelu, a što čovjek može državi? Isto je takvu napomenu izrekao na račun sisanja, što je, po njegovu mišljenju, također posve protuzakonito. Chitling je zaokružio svoja zapažanja tvrdnjom da za četrdeset i dva ubitačna duga dana provedena u teškom radu nije okusio ni kapljice bilo čega,

Osamnaesto poglavlje

i »nek' ga vrag odnese ako nije suh k'o barut«.Što misliš, Olivere, odakle je došao ovaj gospodin? — zapita Židovcereći se dok su ostali dječaci iznosili bocu žestokog pića na stol.Ja... ja... ne znam, gospodine — odgovori Oliver.A tko je opet ovaj? — raspita se Tom Chitling bacajući preziranpogled na Olivera.Jedan moj mladi prijatelj, dragoviću moj — odgovori Židov.E, onda je rođen pod sretnom zvijezdom — reče mladić i značajnopogleda Fagina. — Ni briga te odakle sam doš'o momče; kladio bih seu jednu krunu da ćeš se vrlo brzo i sam tamo nać'.Na tu dosjetku dječaci prasnu u smijeh. Nakon još nekoliko šala na istu temu, izmijene šaptom dvije-tri riječi s Faginom i odu. Pošto su došljak i Fagin još malo nasamo porazgovarali, prikuče stolce bliže vatri, a Židov reče Oliveru neka sjedne do njega, te povede razgovor sračunat na to da pobudi zanimanje svojih sugovornika. Teme su razgovora bile velike prednosti posla kojim se bave. Liščeva umješnost, ljubaznost Charlevja Batesa i velikodušnost samog Židova. Napokon, kad se činilo da su te teme već potpuno iscrpljene, a isto tako i da je Chitling iscrpljen, jer život u popravilištu postane nakon tjedan-dva zamoran, gospođica Betsv se povuče i ostavi društvo. Od tog je dana Oliver malokad bio sam. Gotovo je neprekidno bio u društvu one dvojice dječaka koji su se svaki dan igrali one iste stare igre sa Židovom —je li radi vlastita ili radi Oliverova usavršavanja, to je najbolje znao sam Fagin. Gdjekad bi im starac pričao o razbojstvima koja je počinio u mlađim danima, začinjajući svoje pričanje mnogim smiješnim i neobičnim poje-dinostima tako da Oliver nije mogav odo-ljeti da se od srca ne nasmije, pokazujući time kako se dobro zabavlja, unatoč svojim plemenitijim osjećajima.Ukratko, prepredeni stari Židov pleo je mrežu oko dječaka. Pošto ga je samoćom i sumornošću pripremio i naveo na to da potraži bilo kakvo društvo, samo da izbjegne svojim turobnim mislima u toj pustoj kući, sad mu je polako ubrizgavao u dušu otrov za koji se nadao da će mu je dovijeka pomutiti i pocrniti.

D evetnaesto poglavljeu kojem se kuje i usvaja značajan plan.

Bijaše prohladna, vlažna i vjetrovita noć kad se Židov izvukao iz svoje jazbine zakopčavajući do grla zimski kaput na svom smežuranom tijelu i navlačeći ovratnik preko ušiju kako bi posve zaklonio donji dio lica. Zastao je na stepenici dok nisu za njim zaključali vrata i stavili lanac na njih; oslušnuo je jesu li dječaci poduzeli sve potrebne sigurnosne mjere, a kad više nije čuo njihove korake, šmugne niz ulicu što je brže mogao.Kuća u koju su Olivera bili zatočili bijaše nedaleko od Whitechapela. Židov zastane na uglu ulice a onda, zirkajući sumnjičavo oko sebe, pri-jeđe ulicu i udari put Spitalfieldsa.Na kaldrmi je ležao1 debeo sloj blata, a tamna je magla bila pala po uli-cama, kiša je tromo sipila i sve čega bi se čovjek dotakao bilo je hladno i ljigavo. Noć je bila kao stvorena da takvo biće kao što je Židov izmili na ulicu. Dok se tako prikradao, šuljajući se pod okriljem zidova i vra-tnica, odvratni je starac bio nalik na nekog gadnog gmaza što se porodio u kaljuži i tmini kroz koje se kreće, gmižući obnoć u potrazi za slasnom hranom od masnih otpadaka.Išao je tako svojim putem kroz mnoge krivudave i uske prolaze sve dok nije stigao do Bethnal Greena, a onda najednom skrene lijevo i začas se nađe u spletu bijednih i prljavih uličica kojih u tom tijesnom i gusto napučenom kraju ima napretek.Židov je, očito, vrlo dobro poznavao kraj kojim je prolazio jer ga nisu zbunjivali ni mrkla noć ni zamršen put. Žurno je prošao kroz nekoliko prolaza i uličica i napokon skrenuo u ulicu koja je na kraju bila osvije-tljena jednom jedinom svjetiljkom. Pokuca na vrata jedne kuće u toj ulici i, promrmljavši nekoliko riječi s osobom koja mu je otvorila vrata, pođe uza stube.

Devetnaesto poglavlje

Kad je dodirnuo kvaku na vratima jedne sobe, zareži pas, a neki ga čovjek upita tko je.Samo ja, Bille; samo ja, dragoviću — reče Židov zavirujući u sobu.Onda upadaj — reče Sikes. — Lezi, mrcino blesava! Zar ne možešprepoznat' vraga kad obuče zimski kaput?Zacijelo je psa donekle zavarala Faginova gornja odjeća jer, kad je Židov raskopčao kaput i prebacio ga preko stolca, pas se povuče u kut iz kojeg je bio izišao, mašući repom dok je odlazio da pokaže kako je zadovoljan koliko uopće po svojoj naravi može biti.Daklem? — reče Sikes.Dakle, dragoviću... — počne Židov. — Oh, Nancy!Način na koji su ove posljednje riječi bile izgovorene pokazivao je do-voljno jasno nedoumicu kako će biti primljene, jer Fagin se nije bio vidio sa svojom mladom prijateljicom otkako se u onoj svađi ona bila zauzela za Olivera. Ali sve njegove sumnje, ako ih je uopće i bilo, ubrzo je raspršila mlada dama svojim držanjem. Spustila je noge s ograde kamina, odgurnula stolac na kojem je sjedila, te je ponudila Fagina da privuče svoj stolac, ne trošeći mnogo riječi oko toga; jer noć je bila hladna, o tom nije bilo spora.Zbilja je hladno, Nancy draga — reče Židov grijući svoje koštunjaveruke na vatri. — Studen se upravo uvlači čovjeku u kosti — nadodastarac hvatajući se za slabine.Mora da je zbilja vraška studen ako je tebi prodrla do srca — rečeSikes. — Daj mu štogod da popije, Nancy! Požuri se, tako ti Boga! Čovjeku se upravo smuči kad gleda kako se ta suha stara strvina trese, k'okakva grozna sablast koja tek što je ustala iz groba.Nancy brže-bolje donese iz ormara jednu od mnogobrojnih boca u ko-jima su, sudeći po raznolikosti njihovih oblika, bili svakojaki napici. Sikes natoči Židovu čašu rakije i reče mu neka je popije.Dosta mi je, dosta, hvala, Bille — reče Židov odlažući čašu, pošto juje tek bio dotakao usnama.Sta! Bojiš se da ti nećemo doć' glave, a? — priupita ga Sikes upirućipogled u Židova. — Pih!Progunđavši promuklim glasom nešto prezirno, Sikes dohvati čašu i izlije u pepeo ono što je bilo u njoj. To bijaše samo priprema da ponovo natoči sebi, kao što je odmah i učinio.Dok je njegov domaćin trusio i drugu čašu, Židov je zirkao po sobi — ali ne iz radoznalosti jer je više puta bio u njoj — nego onako nemirno i sumnjičavo kao što je bio navikao. Bijaše to oskudno namještena odaja u kojoj se samo po sadržaju ormara moglo naslutiti da njen vlasnik nije

O liv e r T w is t

običan radnik, a od sumnjivih predmeta mogle su se tu zapaziti svega dvije-tri poluge što su stajale u kutu, i buzdovan što je visio nad kami-nom.Eto, tako — reče Sikes puckajući usnama. — Sad možemo razgovarat'.Poslovno? — priupita ga Židov.Poslovno — odgovori Sikes. — Reci šta imaš da mi kazes. — O onojkući u Chertsevju, Bille? — reče Židov privlačeći stolac bliže i govorećisasvim tiho.Može. Pa šta? — upita ga Sikes.Ah, pa znaš što mislim, dragoviću — opet će Židov. — Zna on što jamislim, je li, Nancy, da zna?Ne, ne zna — podrugne mu se Sikes. — Ili neće da zna, što mu opetizlazi na isto. Govori čisto i bistro, reci bobu bob, a popu pop! Šta tu,vraga, sjediš, žmirkaš i namiguješ i sve nešto natucaš, k'o da nisi baš tismislio tu provalu. Reci šta 'oćešlPst, Bille, pst! — reče Židov koji je uzalud pokušavao spriječiti tuprovalu gnjeva. — Čut će nas još netko, dragoviću! Čut će nas još netko.Pa nek' čuje — reče Sikes. — Baš me briga.Ali, kako je Sikesa ipak bila briga, kad je malo bolje promislio, poslje-dnje je riječi izgovorio malo tiše i smirio se.Tako, tako — umiljavaše se Židov. — Ja sam samo oprezan i ništaviše. A sad, dragoviću moj, da se vratimo na tu kuću u Chertsevju; kadćemo to obaviti, Bille, a? Kad ćemo to obaviti? Da znaš kakva je tamosrebrnina, dragoviću, kakva srebrnina! — reče Židov trljajući ruke iuzvijajući obrvama od ushićena iščekivanja.Nema ništa od toga — hladno će Sikes.Nema ništa od toga! — ponovi Židov zavaljujući se na naslon stolca.Ne, ništa — priklopi Sikes. — Bar neće ići onako lako k'o što smomislili.Onda se niste pošteno ni prihvatili posla! — reče Židov i problijedp|od srdžbe. — Šta mi sad tu opet pričaš!

•;.?..Pričam šta hoću — odbrusi mu Sikes. — 'Ko si ti da se tebi ne smije?ništa reći? Velim ti da se 1bby Crackit već petnaest dana mota oko one^kuće, ali da nije uspio nikog od posluge predobit' za se. i.Hoćeš li time, Bille, reći — opet će Židov, utoliko blaže ukoliko scionaj drugi žestio — da ne možemo ni jednoga od one dvojice u kući;potkupiti? ,;:

Devetnaesto poglavlje

Da, upravo ti to 'oću reći — odgovori Sikes. — Već dvadeset godina služe kod te babe i ne bi zagrizli ni kad bi im ponudio pet stotinafunti.Ali misliš li time, dragoviću, reći — navaljivaše dalje Židov — da nemožemo pridobiti ni one sluškinje?Ni govora — odvrati Sikes.Ni uz pomoć lijepog dečka Tobvja Crackita? — reče Židov s nevje-ricom u glasu. — Sjeti se samo kakve su žene, Bille!Ne, čak ni uz pomoć lijepog dečka Tobvja Crackita — odgovori Sikes. — Veli da je nosio i lažne zaliske, i žuti prsluk k'o kanarinac, i dase neprestano vrzm'o oko kuće, al' sve zabadava.Trebalo je da pokuša s brčićima i vojničkim hlačama, dragoviću mojreče Židov.Pa i pokuš'o je — odvrati Sikes — ali mu ni to nije ništa pomoglo.Židov izbeči oči na te riječi. Pošto je oborio glavu na prsa i premišljaonekoliko minuta, digne pogled, duboko uzdahne i reče kako se boji daje stvar propala, ako je izvještaj lijepog dečka Tobvja Crackita točan.Pa ipak — reče starac, a ruke mu klonu na koljena — žalosno je to,dragoviću moj, izgubiti tolike stvari koje su nam već za srce prirasle.Pa jest — potvrdi Sikes. — Baš nemamo sreće!Nastane duga šutnja, za koje se Židov duboko zamisli, a naborano mu lice poprimi izraz upravo demonskog lupeštva. Sikes je od vremena do vremena kradom zirkao na nj; Nancy se zacijelo bojala da ne naljuti provalnika pa je sjedila piljeći u vatru, kao da je gluha za sve što se oko nje zbiva.Fagine — reče Sikes, naglo prekidajući tišinu koja je prevladavalavrijedi li pedeset zlatnika priđe ako upadnemo u kuću izvana?Vrijedi — odgovori Židov kao da se iznenada prenuo iza sna.Jesmo li sklopili pos'o? — upita ga Sikes.Jesmo, dragoviću moj, jesmo — potvrdi Židov, kome su se oči kri-jesile, a svi mu mišići na licu titrali od uzbuđenja što ga je u njemuizazvala ta ponuda.Ako je tako — reče Sikes odgurujući pomalo prezirno Židovljevuruku — onda možemo na pos'o kad god 'oćeš. Toby i ja smo preksinoćpreskočili vrtni zid i ispitali debljinu vrata i kapaka na prozorima. Ukući je po noći sve zabravljeno k'o u buksi, ali ima jedno mjesto krozkoje bismo se mogli tiho i sigurno uvuć'.A gdje to, Bille? — željno ga upita Židov.Pa znaš — prošapće Sikes — kad prijeđeš preko travnjaka...Da? — reče Židov i primakne bliže glavu, a oči samo što mu nisu

Oliver Twist

iskočile iz duplja.Eh! — uzvikne Sikes i naglo ušuti, jer se djevojka jedva primjetnimpokretom glave obazrela i upozorila ga načas na Židovljevo lice. — Nijevažno gdje. Znam da to ne možeš izvest' bez mene, al' je bolje bit' naoprezu kad čovjek ima s tobom posla.Od volje ti, dragoviću, od volje ti — odvrati Židov. — A.treba li tebii Tobvju još kakva pomoć?Ne treba — odgovori Sikes. — Osim svrdla i jednog dečka. Svrdloveć imamo, a klinca nam moraš ti nać'.Dečka! — usklikne Židov. — Aha, da se provuče kroz otvor, je 1'da?^Šta te briga! — odgovori Sikes. — Treba mi jedan dečko, i da nebude krupan. K vragu! — reče Sikes zamišljeno. — Kad bih bar mog'odobit' onog Nedovog klinca, malog dimnjačara! Ned ga je navlas pustioda zakržlja pa ga onda iznajmljiv'o za ovak'e poslove. Al' kad mu ćaćuzbuture, eto ti Društva za zaštitu maloljetnih prestupnika pa ti odvukumalog s posla na kojem je dobro zarađiv'o. Naučili ga čitat' i pisat' i sadga eno gdje šegrtuje. Tako ti oni rade — reče Sikes žesteći se sve višezbog nanesenih nepravdi — tako ti oni rade; i kad bi imali dosta para(hvala Bogu što nemaju), ne bi nam za godinu-dvije ostalo u cijelomposlu više od pet-šest klinaca.Pa znaš da i ne bi — povladi mu Židov, koji je preglavljivao svoje misli dok je Sikes govorio, te je čuo samo posljednju rečenicu. — Bille!Šta je opet?Židov mahne glavom prema Nancv koja je svejednako zurila u vatru, pa dade znak Sikesu neka joj kaže da iziđe iz sobe. Sikes nestrpljivo slegne ramenima, kao da misli da je ta mjera opreza suvišna, ali svejedno po-sluša ortaka i naloži Nancv da mu donese vrč piva.Tebi se uopće ne pije pivo — reče Nancv, prekriži ruke i ostanesasvim mirno sjediti.Kad ti kažem da mi se pije! — odvrati Sikes.Koješta — hladnokrvno odsiječe djevojka. — Nastavi samo, Fagine!Znam, Bille, što će ti reći; ne mora se mene bojati.Židov je još krzmao. Sikes je pomalo iznenađeno gledao sad nju, sad njega.Pa ne smeta ti valjda ova naša cura, Fagine? — upita ga napokon.Poznaješ je već toliko dugo da bi mog'o imat' u nju povjerenja, osimako tu sam vrag ne umiješa prste. Ta se neće izbrbljat'. Je li da nećeš,Nancv?— I ja tako mislim! — odgovori mlada dama, pa prikuči stolac bliže

Devetnaesto poglavlje

stolu i nalakti se na stol.Znam, znam, draga moja, znam da nećeš — reče Židov — ali... — iopet starac ušuti.Šta ali? — upita ga Sikes.Nisam siguran da joj opet neće doći neki vrag, znaš, dragoviću, kaoono neku večer — odvrati Židov.Na ovo priznanje Nancv prasne u grohotan smijeh pa iskapi čašu rakije, prkosno odmahne glavom i obaspe ih povicima kao što su: »Samo na-prijed!« »Gore glavu!«. To kao da obojicu umiri, jer Židov zadovoljno klimne glavom i ponovo sjedne, a isto tako učini i Sikes.A sad, Fagine — reče Nancv smijući se — reci odmah Billu ono štosi htio reći o Oliveru.Eh, baš si lukava, dušo, najbistrija djevojka koju sam u životu vidio!reče Židov i pogladi je po potiljku. — Zbilja sam htio nešto reći oOliveru, to je istina. Ha-ha-ha!A šta si htio? — zapita Sikes.To je dečko kakav tebi treba, dragoviću moj — odgovori mu Židovpromuklim šaptom, upirući prstom u nos sa strane i grozno se cereći.On! — uzvikne Sikes.Uzmi ga, Bille! — reče Nancv. — Ja bih ga uzela da sam na tvommjestu. On možda još nije tako vješt kao drugi, ali tebi to i nije važno,samo ako je kadar da ti otvori vrata. Vjeruj mi, Bille, da se u njegamožeš pouzdati.I ja sam siguran da možeš — priklopi Fagin. — On je u ovih posljednjih nekoliko tjedana bio u dobroj školi, a vrijeme je i da počne samzarađivati svoj kruh. Osim toga, svi su ostali prekrupni.Pa sad, on mi po rastu baš odgovara.I učinit će sve što ushtjedneš, Bille moj dragi — ubaci Židov — jernema drugog izlaza. Naime, ako ga zastrašiš kako treba.Ako ga zastrašim! — ponovi Sikes. — Utjerat ću ja njemu strah ukosti, ne boj se! Ako samo pokuša nešto vrdat' kad jednom zagazimo upos'o, nema mu spasa. Nećeš ga više vidjet' živa, Fagine. Promisli maloo tome prije nego što mi ga daš u ruke. Pazi šta sam ti rek'o! — rečerazbojnik poigravajući se polugom koju je izvukao ispod kreveta.Na sve sam ja već mislio — odlučno će Židov. — Ja sam... ja samga, djeco draga, neprestano držao na oku... neprestano. Samo kad bijednom osjetio da pripada nama, kad bismo mu utuvili u glavu da jelopov, bio bi naš! Naš do groba. Oho-oho! Nije moglo bolje ispasti!Starac prekriži ruke na prsima i, uvukavši glavu u ramena, doslovicezagrli sam sebe od radosti.

Oliver Twist

Naš — reče Sikes. — 'Oćeš reći tvoj.Pa možda, dragoviću moj — reče Židov smijući se kreštavo. — Moj,ako baš hoćeš, Bille.A što — reče Sikes mjereći mrkim pogledom svog ljupkog prijateljaa što se toliko trudiš oko jednog bljedunjavog balavca kad znaš dase svake večeri oko Common Gardena smuca pedesetak klinaca međukojima možeš birati koga 'oćeš?Zato što od njih ne bih imao nikakve koristi, dragoviću moj — odgovori Židov pomalo zbunjeno — pa ih ne vrijedi ni uzimati. Kad zapadnuu škripac, oda ih sama vanjština pa ih glatko izgubim. A s ovim dečkom,ako budem pametno radio, djeco moja, mogu učiniti više nego što bihučinio sa dvadesetoricom drugih. Osim toga — nastavi Židov pošto sesabrao — kad bi nam opet kidnuo, držao bi nas u šahu, i zato mora dijeliti s nama našu sudbinu. Nije važno kako je došao k nama; da bi ostaou mojoj vlasti, meni je sasvim dovoljno da sudjeluje u jednoj provali;ne treba mi ništa više. I koliko je ovo bolje nego da moramo sirotogdečkića maknuti s puta — što bi bilo vrlo opasno, a uz to bismo još bilina gubitku.A kad bi to bilo? — zapita Nancv i presiječe Sikesa usred žestokepsovke, kojom je htio izraziti svoje gađenje prema Faginovoj tobožnjojčovjekoljubivosti.Pa da, zbilja — reče Židov — kad bi to bilo, Bille?Dogovorio sam se s Tobvjem za preksutra nanoć —odvrati Sikeszlovoljno — ako mu drukčije ne javim.U redu — prihvati Židov. — Neće biti mjesečine. — Neće — p*|tvrdi Sikes. tiI već ste se dogovorili kako ćete otpremiti plijen? — upita ga Žt|dov. .- ;-;■■Sikes klimne glavom. HVI da... -Ama, sve smo već uglavili — unese mu se Sikes u riječ. — Ostavisad te sitnicel Nego, radije dovedi ti malog sutra navečer 'vamo, jer ćuja dić' sidro sat prije nego što svane. A ti samo jezik za zube i pripremipeć za taljenje, ništa nam drugo neće trebat'.Nakon kraće rasprave, u kojoj je sve troje živo sudjelovalo, odlučeno je da će Nancv sutradan, čim se uhvati mračak, doći Židovu po Olivera. Fagin je, naime, lukavo pripomenuo da će Oliver, ako se bude i najma -nje opirao, radije poći s djevojkom koja se nedavno bila zauzela za nj, nego s kim drugim. Isto su tako svečano uglavili da će siroti Oliver, radi namjeravanog pothvata, biti povjeren brizi i nadzoru gospodina Willi-

Devetnaesto poglavlje

ama Sikesa; i nadalje, da će rečeni Sikes postupati s njim kako bude držao za potrebno; te da neće odgovarati Židovu ni za kakvu nesreću ili zlo koji bi mogli dječaka snaći, niti za kazne ako se za njih ukaže potre ba; a da bi ovaj ugovor bio u tom pogledu punovrijedan, iskaz gospodina Sikesa nakon povratka treba da u svim važnijim pojedinostima potvrdi i potkrijepi svojim svjedočenjem lijepi dečko Toby Crackit. Pošto su završili te pripremne razgovore, gospodin Sikes počne ispijati rakiju žestokim tempom, jednu čašu za drugom, i vitlati polugom tako da bi se svatko živ prepao, tuleći u isto vrijeme kojekakve pjesmice kojima je slušateljima parao uši, i uplećući u njih ovdje-ondje bjesomu čne psovke. Naposljetku, obuzet profesionalnim ponosom, navali da pokaže prisutnima svoj sanduk s provalničkim alatom, ali tek što ga je posrćući donio u sobu i otvorio da protumači namjenu i osobine poje -dinih sprava, upozoravajući na čudesnu ljepotu njihove građe, stropošta se preko sanduka na pod i zaspi u tren oka.Laku noć, Nancv — reče Židov umotavajući se u kaput, kao i pripolasku.Laku noć.Pogledi im se ukrste i Židov joj se ispitljivo unese u oči, ali djevojka ni da bi trepnula. Bila je iskrena i predana poslu kao sam Toby Crackit. Židov joj iznova poželi laku noć, a dok je ona bila okrenuta leđima, krišom mune nogom Sikesa što je izvaljen ležao na podu, pa pipajući oko sebe pođe niza stube.— Uvijek ista pjesma! — progunđa Židov u sebi vraćajući se kući. —Najgore je kod tih žena što bilo kakva sitnica može probuditi u njimadavno zaboravljene osjećaje; a najbolje je što to nikad ne potraje dugo.Ha-ha! Čovjek protiv djeteta, to zbilja vrijedi kesu dukatalKrateći sebi vrijeme tim ugodnim mislima, Fagin je išao svojim putem kroz blato i glib, prema svom sumornom prebivalištu, gdje je Lisac sve -jednako bio budan nestrpljivo iščekujući njegov povratak.Je li Oliver u krevetu? Htio bih razgovarati s njim — bilo je prvo štoje Židov rekao dok su silazili niza stube.Već odavno — odgovori Lisac otvarajući širom vrata. — Evo ga!Dječak je čvrsto spavao na grubom ležaju na podu, toliko blijed odtjeskobe, žalosti i tamnovanja da je bio nalik na smrt — ali ne na smrtkakva se vidi u lijesu i pod pokrovom, nego na sliku koju smrt pruža učasu kad se život ugasi, pošto se mlada i plemenita duša netom vinulau nebo a težak zemaljski dah nije još ni zapahnuo taj nestalni prah štoga je duša bila posvetila.

Neću sad — reče Židov i polagano se okrene. — Sutra ću. Sutra.

D vadeseto poglavljeu kojem je Oliver izručen na milost i nemilost Williamu Sikesu.

Kad se Oliver ujutro probudio, nemalo se iznenadio ugledavši po-kraj kreveta par novih cipela s čvrstim, debelim donovima. Njegovih starih cipela nije nigdje bilo. U prvi se mah obradovao tom otkriću nadajući se da je to možda predznak puštanja na slobodu, ali su se ta-kve nade ubrzo izjalovile kad je sjeo za doručak uza Zidova i ovaj mu rekao, glasom i na način koji su samo pojačali dječakovu tjeskobu, da će ga večeras netko odvesti u stan Billa Sikesa.Za... za... zauvijek, gospodine? — zabrinuto ga upita Oliver.Ne, ne, dijete moje, ne zauvijek — odgovori Židov. — Ne bismomi nikako htjeli da ostanemo bez tebe. Ne boj se, Olivere, opet ćeš seti nama vratiti. Ha-ha-ha! Nismo mi tako okrutni da te otjeramo odsebe, dijete moje! Ni govora!Starac koji je, nagnut nad vatrom, pržio krišku kruha, obazre se dok je tako zadirkivao Olivera, smijuckajući se kao da mu želi pokazati kako zna da bi dječak i te kako rado umakao kad bi mogao.— Bit će da te zanima zašto ideš k Billu, je li, dijete moje? — rečeŽidov gledajući netremice Olivera.Oliver i nehotice pocrveni kad pojmi da mu stari lopov čita misli, ali odvažno odgovori:Da, zanima me.Pa što misliš, zašto? — priupita ga Fagin izbjegavajući da mu odgovori.Zbilja ne znam, gospodine — otpovrne Oliver.Eh! — izusti Židov i razočarano odvrati pogled od dječakova lica,pošto ga je časkom pomno proučavao. — Onda radije pričekaj dok tiBili ne kaže.Reklo bi se da Židovu nije pravo što Oliver nije pokazao veću ra-

doznalost. Istini za volju, premda je Oliver bio vrlo zabrinut, bio je odviše zbunjen Faginovim ozbiljnim i značajnim pogledima, i odviše zaokupljen svojim mislima, da bi se u tom trenutku dalje raspitivao. Druga mu se prilika nije više ni ukazala jer je Židov cijelog tog dana bio šutljiv i slabe volje, sve do večeri, kad se počeo spremati za izla-zak.Možeš upaliti svijeću — reče Židov stavljajući svijeću na stol. — Aevo ti i knjige da čitaš dok ne dođu po tebe. Laku nać!Laku noć! — tiho mu odzdravi Oliver.Židov ode do vrata zirkajući preko ramena na dječaka. Najednom stane i zovne ga pa imenu.Oliver digne glavu. Židov mu pokaže na svijeću i dade znak da je upali. Dječak ga posluša, a kad metne svijećnjak na stol, opazi da Židov zuri u njega, skupljenih i namrštenih obrva, iz mračnog kraja sobe.— Čuvaj se, Olivere! Čuvaj se! — reče mu starac opominjući ga desnicom. — To ti je surov čovjek i ne žaca se ni krvi kad mu prekipi.Sto god se dogodilo, samo šuti i uradi sve što ti naloži. Pazi se!Pošto je posebno naglasio te posljednje riječi, malo-pomalo razvučelice u grozan smiješak, klimne glavom i iziđe iz sobe.Kad je starac otišao, Oliver se podnimi i, sa zebnjom u srcu, počne razmišljati o riječima što ih je netom čuo. Što je dulje mislio o Žido-vljevoj opomeni, to mu je teže bivalo odgonetnuti njenu pravu svrhu i smisao. Ako treba izvršiti kakvo zlodjelo, nikako se nije mogao do-sjetiti zašto bi ga slali Sikesu kad to može isto tako dobro obaviti i kod Fagina. Nakon dugog premišljanja zaključi da su ga odredili da kod provalnika obavlja neke obične kućne poslove dok ne nađu ne-kog drugog dječaka, prikladnijeg za tu svrhu. Bio je isuviše navikao na patnju, i odviše je prepatio ondje gdje je bio, da bi mnogo žalio zbog promjene koja ga očekuje. Neko je vrijeme još ostao zadubljen u misli, a onda teško uzdahne, usekne svijeću i lati se knjige koju mu je Židov ostavio.Iz početka je nehajno prevrtao listove, ali kad je naišao na pasus koji je privukao njegovu pozornost, uskoro se zanese čitanjem. Bijahu to životopisi poznatih zločinaca i opisi njihovih suđenja, a stranice su bile uprljane i pohabane dugom uporabom. Čitao je tu o užasnim zločinima od kojih mu se ledila krv u žilama, o tajnovitim umorstvima po-činjenim na pustim mjestima, o leševima sakrivenim od ljudskih po-gleda u dubokim jamama i bunarima koji ih ipak nisu zadržali, koliko §od bili duboki, nego su ih najposlije, nakon mnogo godina, iznijeli na yidjelo i toliko izbezumili ubojice da su oni, u svom užasu pri pogledu

Oliver Twist

na žrtve, priznali krivnju i vapili za vješalima da im dokrajče muke. Čitao je tu i o ljudima koje su, dok su ležali u svojim posteljama u gluho doba noći, njihove zle misli nagnale (kao što su sami tvrdili) na takva jezovita krvoprolića da se čovjeku diže kosa na glavi i koljena klecaju pri samoj pomisli na njih. Strašni opisi bili su toliko vjerni i živi te mu se činilo da su žućkaste stranice poprskane krvlju, a tiskane mu riječi brujale u ušima kao da ih potmulim šaptom izgovaraju duhovi umorenih žrtava.Prestravljeni dječak sklopi knjigu i odgurne je od sebe. Zatim padne na koljena i uzme preklinjati nebesa neka ga poštede od takvih zlodje-la, i neka radije odmah umre, nego da ikad počini takve strahovite i grozne zločine. Malo-pomalo se primiri i počne se usrdno moliti tihim i skrušenim glasom neka ga Bog izbavi od sadašnjih opasnosti, pa ako već treba da se pomogne jednom sirotom napuštenom dječaku koji nikad nije imao roditelja ni ikog svog, neka mu se pomogne sad dok, očajan i osamljen, stoji posve sam usred opačina i grijeha. Završio je molitvu, ali je svejednako klečao lica prekrivena rukama, kadli ga prene iznenadni sušanj.Šta je to? — uzvikne, skoči na noge i spazi na vratima nečiju priliku. — Tko je to?Ja. Samo ja — odazove se netko drhtavim glasom. Oliver podignesvijeću iznad glave i pogleda na vrata. Bila je to Nancy.Spusti svijeću — reče mu djevojka okrećući glavu na drugu stranu.Udara mi svjetlo u oči.Oliver zapazi da je djevojka blijeda, pa je blago upita nije li možda bo-lesna. Nancy mu okrene leđa, skljoka se na stolac i počne kršiti ruke, ali mu ništa ne odgovori.Oprosti mi, Bože! — usklikne nakon kraće šutnje. — Na ovo nisamni pomišljala.Da se nije što dogodilo? — upita je Oliver. — Mogu li vam kakopomoći? Rado ću vam pomoći, samo ako mogu.Djevojka se njihala amo-tamo, hvatala se za vrat, krkljala i borila se za dah.— Nancyl — uzvikne Oliver. — Što vam je?Djevojka se pljeskala po koljenima i lupala nogama o pod, a onda se naglo smiri, omota se čvrsto rupcem i strese se od hladnoće. Oliver progarka vatru. Privukavši stolac bliže vatri, Nancy je neko vrijeme nijemo sjedila. Najposlije digne glavu i obazre se oko sebe.— Ne znam što me to ponekad spopada — reče popravljajući tobožehaljinu. — Bit će da je to od ove vlažne i prljave sobe. A sad, Nolly

Dvadeseto poglavlje

dragi, jesi li spreman?Hoćete li me vi povesti? — upita je Oliver.Da. Bili me je poslao po tebe — odgovori mu djevojka. — Ideš samnom.A zašto? — upita je Oliver i ustukne.Zašto? — ponovi djevojka i digne pogled, ali ga odmah odvrati kadse sretne s njegovim pogledom. — Ah! Nije nikakvo zlo posrijedi.Ne vjerujem vam — reče Oliver koji ju je pozorno motrio. — Paneka bude po tvome — odvrati djevojka i nasilu se nasmije. — Dakle,nije ništa dobro.Oliver je zapazio da može donekle utjecati na djevojčine plemenite osjećaje, te načas pomisli da pokuša svojom bespomoćnošću izazvati njenu sućut. Ali tada mu sine da je tek jedanaest sati i da na ulicama ima još mnogo svijeta, među kojim će se jamačno naći netko tko će povjerovati njegovim riječima. Čim je to pomislio, pođe prema vrati-ma i pomalo užurbano reče da je spreman.Njegova pratilja ne samo što je primijetila kako se on načas zamislio, nego je i prozrela o čemu je mislio. Pozorno ga je motrila dok je govo-rio, a onda ga je odmjerila značajnim pogledom koji je dovoljno jasno kazivao da je dokučila što se u njemu zbiva.— Tiho! — šapne mu djevojka i nagne se nada nj, pokazujući mu navrata i oprezno se obazirući oko sebe. — Nema ti pomoći. Zauzimalasam se za tebe koliko sam mogla, ali je sve bilo uzalud. Opkoljen sisa svih strana. Ako se ikad budeš mogao izbaviti odavde, znaj da ovonije pravi trenutak.Iznenađen tim njenim odlučnim držanjem, Oliver je u čudu pogleda. Učini mu se da Nancy govori istinu; bila je blijeda i uzrujana i sva je drhtala od težnje za iskrenošću.— Jedanput sam te zaštitila od zlostavljanja, i opet ću te zaštititi, pai sad te štitim — nastavi djevojka naglas. — Jer, da nisam ja došla potebe, došli bi drugi koji bi bili kudikamo grublji. Obećala sam da ćešbiti miran i poslušan; ako ne budeš, naudit ćeš samo sebi i meni, amene to može i glave stajati. Evo pogledaj! Sve sam ovo zbog tebepretrpjela, tako mi Bog pomogao! — I na brzinu mu pokaže nekolikomodrica na vratu i rukama, te brže-bolje nastavi: — Nemoj to zaboraviti! I nemoj me opet izvrgavati novim mukama. Pomogla bih ti damogu, ali zbilja ne mogu. Oni ti ne kane učiniti ništa nažao; što god tenatjerali da učiniš, nećeš ti biti kriv. Pst! Svaka je tvoja riječ udarac zamene. Daj mi ruku. Hajde, brže! Ruku!I uhvati ga za ruku, koju joj je Oliver bez razmišljanja pružio, pa utrne

Oliver Twist

svijeću i povuče ga za sobom uza stube. Neka prilika obavijena tamom naglo im otvori vrata i isto ih tako naglo zatvori za njima. Pred kućom ih je čekala unajmljena kočija; isto onako užurbano kako je razgovarala s Oliverom, djevojka ga ugura u nju i navuče zastore. Kočijaš nije ni pitao za adresu, nego samo potjera konja u trk, ne časeći ni časa. Djevojka je svejednako čvrsto držala Olivera za ruku i neprestano mu šaputala na uho opomene i uvjeravanja koje mu je već bila dala. Sve se odigralo toliko brzo i užurbano da nije imao vremena ni da se snađe gdje je ni kako je tamo dospio, kad se kočija zaustavi pred kućom u kojoj je Židov sinoć bio.U jednom trenutku Oliver se zagleda niz pustu ulicu i zausti da vikne u pomoć, ali mu je u ušima još odzvanjao djevojčin glas koji ga je toliko tjeskobno preklinjao neka je poštedi da nije imao srca viknuti. Dok se kolebao, prilika je prošla; već je bio u kući i vrata su se za njim zatvorila.Ovuda — reče mu djevojka i prvi put mu ispusti ruku. — Bille!Hej! — odazove se Sikes i pojavi se na vrhu stuba, sa svijećom uruci. — U dobar čas! Penjite se.Bijaše to izraz velikog zadovoljstva, neobično srdačna dobrodošlica kad je riječ o osobi Sikesove ćudi. Reklo bi se da je Nancy time vrlo polaskana jer mu toplo odzdravi.Tom je odveo Šarka kući — pripomene Sikes osvjetljujući im put.Samo bi nam smet'o.Tako je — povladi mu Nancy.Dovela si dakle klinca — reče Sikes kad su svi ušli u sobu, zatvarajući vrata za njima. u

Jesam, eto ti ga — odgovori Nancy. jNije se otim'o? — priupita je Sikes. ^Bio je miran k'o janje — odgovori Nancy.Drago mi je što to čujem — reče Sikes gledajući mrko Olivera.Drago mi je radi njegovih mlađanih kostiju koje bi inače stradale.Dođi 'vamo, mali, da ti očitam bukvicu jednom zavazda.Obrativši se tako svom novom učeniku, Sikes mu skine kapu s glavei hitne je u kut, a onda ga zgrabi za ramena i sjedne za stol držećidječaka pred sobom.Dobro, najprije mi reci znaš li šta je ovo? — upita ga Sikes uzimajući sa stola pištolj.Oliver odgovori potvrdno.— E pa, onda pazi 'vamo — nastavi Sikes. — Ovo ti je barut, ovo jekugla, a ovo komadić starog šešira koji služi za naboj.

Dvadeseto poglavlje

Oliver promrmlja da je shvatio čemu služe ti pojedini predmeti, a Sikes uzme vrlo spretno i pomno nabijati pištolj.Evo, sad je nabijen — reče Sikes kad završi posao.Jest, gospodine, vidim da je nabijen — potvrdi Oliver.E pa, da znaš — reče razbojnik hvatajući Olivera za ručni zglob,te mu prisloni cijev pištolja uza samu sljepoočicu tako da se dječak inehotice trgne — ako samo pisneš kad budeš sa mnom iziš'o na ulicu,osim ako te ja što ne upitam, ispalit ću ti bez riječi ovu kuglu u glavu.I zato se najprije pomoli Bogu ako slučajno naumiš da progovoriš bezmog odobrenja. — Da bi još više pojačao učinak svojih riječi, Sikesprostrijeli svoju žrtvu krvničkim pogledom, a onda produži: — Kol'koja znam, nema ama baš nikog ko bi se puno raspitiv'o za tebe ako ti japrosviram glavu; zato sam se ovoliko upeo da ti to objasnim, za tvojedobro. Jesi 1' me čuo?Da ne duljimo, hoćeš da kažeš — preuzme Nancy naglašavajućisvaku riječi mršteći se pomalo na Olivera kako bi je ovaj što pozornijesaslušao — hoćeš da kažeš da ćeš mu, ako ti u tom poslu koji je predvama pomrsi račune, zauvijek začepiti usta tako što ćeš mu prosviratikuglu kroz glavu, pa makar se i sam izložio opasnosti da omastiš konopac, kao što se svakog mjeseca izlažeš radi kojekakvih drugih razlogau svom poslu.Tako je! — povladi joj Sikes. — Žene uvijek znaju u malo riječikazat' sve što treba. Osim kad im padne mrak na oči, onda ne znajuprestat'. A sad kad mu je sve jasno, 'ajde da nešto povečeramo i damalo odspavamo prije nego što krenemo.Nancy ga posluša i začas prostre stolnjak. Pošto je izišla iz sobe na nekoliko minuta, vrati se s vrčem crna piva i pečenom ovnujskom gla-vom, što je Sikesu omogućilo da izvali nekoliko zgodnih dosjetaka na račun čudne podudarnosti da se u šatrovačkom jeziku naziva ovnom i ćuskija, ta vrsna alatljika koja se mnogo upotrebljava u njegovoj struci. Uistinu je taj dični gospodin, uzbuđen možda zbog posla koji ga oče-kuje, bio vrlo dobro raspoložen i razdragan, a kao dokaz tome mogla bi se navesti činjenica da je, šale radi, popio nadušak cijeli vrč piva i da za cijele večere nije, računajući onako odoka, izustio više od osam-deset psovki.Pošto su povečerali — a neće biti teško shvatiti da Oliver nije bio baš pri teku — Sikes istrusi dvije čaše rakije s vodom, izvali se na postelju i naloži Nancy da ga probudi točno u pet sati, poprativši taj svoj nalog kojekakvim prijetnjama što će učiniti ako ga ne probudi na vrijeme. Na zapovijed tog istog gospodina, Oliver se opruzi, onako odjeven, na

Oliver Twist

slamnjaču na podu, a djevojka podjari vatru i sjedne do nje, spremna da ih probudi u određeno vrijeme.Oliver je dugo ležao budan misleći kako će Nancy možda iskoristiti ovu priliku da mu došapne još koji savjet, ali je djevojka nepomično sjedila uz vatru, ogrezla u misli, samo bi ovda-onda usekla svijeću. Izmoren od bdjenja i tjeskobe, dječak se naposljetku zaveže u san. Kad se probudio, na stolu je stajao pribor za čaj, a Sikes je trpao kojekakve predmete u džepove svog zimskog kaputa koji bijaše pre-bačen preko naslona stolca. Nancy je bila zaokupljena priređivanjem doručka. Nije se još bilo razdanilo, svijeća je svejednako gorjela, vani je bio mrkli mrak. Krupne kapi kiše udarale su po prozoru, a nebo je bilo crno i zastrto oblacima.'Ajde, diž' sel — promrndža Sikes kad se Oliver prenuo iza sna.Pet i pol je! Požuri se da ne ostaneš bez doručka; ionako smo većokasnili. jOliveru nije trebalo mnogo vremena da se dotjera; pošto je prigrizao^'na Sikesovo zlovoljno pitanje odgovori da je spreman za polazak. <tkJedva ga i gledajući, Nancv mu dobaci rubac da ga zaveže sebi okovrata; Sikes mu dade neki široki grubi kep1 da se zaogrne njime. Takoopremljen, dade ruku razbojniku, koji načas zastane da mu pokažeprijetećom kretnjom da u džepu sa strane na kaputu nosi onaj istipištolj, pa mu čvrsto stegne ruku i, pozdravivši se s Nancv, povede gaiz sobe.Kad su došli do vrata, Oliver se na trenutak osvrne nadajući se da će uloviti još jednom djevojčin pogled, ali je ona već bila zauzela svoje staro mjesto uz vatru i posve nepomično sjedila.

Dvadeset prvo poglavlje

D vadeset p rvo poglav ljena putu.

Bijaše ružno vrijeme kad su izišli na ulicu. Puhao je vjetar, a kiša je lijevala kao iz kabla i tmasti olujni oblaci valjali se po nebu. Kiša je bila padala cijele noći, pa je cesta bila prepuna velikih bara i voda se preli-jevala iz jaraka. Na nebu je treperio slabašan odsjaj zore, ali ni to nije razvedravalo prizor nego ga je činilo još sumornijim, jer je ta turobna svjetlost samo prigušivala uličnu rasvjetu, ne dajući nimalo više topline ni sjaja mokrim krovovima i pustim ulicama. Reklo bi se da u tom di-jelu grada nitko još nije na nogama; svi su prozori na kućama bili čvrsto zatvoreni a ulice kroz koje su prolazili bijahu tihe i prazne. Kad su skrenuli na Cestu Bethnal Green, bilo se poprilično razdanilo. Mnoge su ulične svjetiljke bile već pogašene; nekoliko taljiga polako se vuklo prema Londonu; hitro bi ovda-onda protutnjala poneka poštanska kočija poprskana blatom, a kočijaš bi u prolazu prijeteći zamahnuo bičem na tromog vozara koji vozi pogrešnom stranom ceste, te time dovodi njega u opasnost da zakasni četvrt minute na odredište. Svrati-šta u kojima su gorjele plinske svjetiljke bijahu već otvorena. Malo-po-malo otvarali su se i dućani, a mogao se sresti i pokoji prolaznik. Zatim su počele nailaziti skupinice radnika što su išli na posao; pa onda ljudi i žene što su nosili na glavama košare s ribama, pa kolica s povrćem koja vuku magarci, pa dvokolice pune žive ili zaklane stoke, pa mljekarice s vedrima — neprekinuta povorka ljudi koji, pod teretom svakojakog ži-veža, polako odmiču put istočnih londonskih predgrađa. Što su se više približavali Citvju1, to su buka i promet više rasli; kad su zašli u ulice između Shoreditcha i Smithfielda, sve je oko njih vrilo kao u košnici.

1. Kep — kratak (obično ženski) ogrtač bez rukava, služi za zaštitu od kiše i vjetra. 1. Cifv — staro središte Londona, gdje se nalaze najveće banke i trgovine.

Oliver Twist

Zadanilo je i po svoj prilici neće više biti svjetlije sve do noći; polovicalondonskog stanovništva počela je svoj svakidašnji posao.Spustivši se niz ulice Sun i Crown i prešavši Finsburv Square, Sikesprođe Ulicom Chiswell do Barbicana, a odatle skrene u Long Lane itako dođe do Smithfielda, iz kojeg je dopirala takva buka i graja da seOliver nije mogao načuditi. . ^ .Bijaše sajmeni dan. Noge su gotovo do gležnjeva upadale u blato i glib; gusta para neprestano se dizala s tjelesa stoke što su se pušila i miješala s maglom koja kao da je otpočivala na vrhovima dimnjaka pritiskujući sve živo pod sobom. Svi torovi na sredini prostranog sajmišta, a isto tako i privremeni torovi, koliko ih se god moglo stisnuti na slobodnu prostoru, bili su krcati ovcama, a uz odvodni kanal bijahu uz stupove privezani dugi nizovi goveda, po troje-četvero oko svakog stupa. Selja-ci, mesari, govedari, torbari, momci, tati, dangube i svakojaki vandro-kaši gurali su se kroz uskomešanu svjetinu; zviždanje govedara, lavež pasa, rika i toptanje volova, blejanje ovaca, roktanje i skvičanje svinja, nadvikivanje pokućaraca, povici, psovke i svađa na sve strane; bren-čanje zvonaca i urlici što dopiru iz svih gostionica; komešanje, jagma, gurnjava, tučnjava, dreka i kuknjava; grozna i nesklapna halabuka što se razliježe iz svakog zakutka na sajmištu; i neumivene, neobrijane, prljave i blatne prilike što neprestano promiču amo-tamo, probijajući se kroz rulju i izvlačeći se iz nje — sve je to stvaralo prizor što može čovjeka zaprepastiti, zbuniti, pa i posve ošamutiti. Vukući Olivera za sobom, Sikes je laktovima krčio sebi put kroz najgušću svjetinu i nije se mnogo obazirao na sve one mnogobrojne prizore i glasove kojima se dječak čudom čudio. Dva-tri puta je Sikes u prolazu klimnuo glavom kojem prijatelju i isto toliko puta odbio poziv na jutarnju rakijicu, brzajući neprestano sve dalje, dok se nisu sasvim iskobeljali iz meteža i kroz Hosier Lane stigli do Holborna. — Brže, momče! — reče Sikes gledajući na sat na tornju crkve svetog Andrije. — Skoro će sedam! Moraš malo opružit' krake! 'Ajde, nemoj da mi već sad zaostaješ, mlitonjo!Govoreći tako, Sikes naglo potegne svog malog suputnika kojeg je neprestano držao za ručni zglob. Oliver ubrza hod tako da je kaskao ne bi li kako-tako održao korak s provalnikom koji je žurno grabio naprijed.Nisu usporili hod sve dok nisu prošli pored glavnog ulaza u Hyde Park i našli se na putu za Kensington; tada Sikes počne polaganije koračati tako da ih sustigoše neka prazna zaprežna kola što su bila išla za njima na neveliku razmaku. Videći da na njima piše »Hounslow«,

Dvadeset prvo poglavlje

upita kočijaša uljudno, koliko je uopće mogao, ne bi li ih povezao do Islewortha.Penjite se — reče čovjek. — Je 1' to vaš mali?Jest, moj je — odgovori Sikes gledajući netremice Olivera, pa tobože slučajno turi ruku u džep u kojem je držao pištolj.Ćaća ti malo prebrzo hoda, je li, momče? — zapita kočijaš Oliveravideći kako je zadihan.Ni govora — umiješa se opet Sikes. — Navik'o je on na to. Ajde,Nede, drži se za mene. Upadaj!Govoreći tako Oliveru, pomogne mu da se popne na kola, a kočijaš pokaže na hrpu praznih vreća i reče mu neka legne na njih i odmori se.Dok su prolazili pored raznih putokaza, Oliver se sve više i više čudio kamo ga to njegov pratilac vodi. Prošli su Kensington, Hammersmith, Chiswick, Kew Bridge i Brentford, a još su i dalje odmicali kao da su tek krenuli na put. Naposljetku su stigli do svratišta koje se zvalo »Ko-čija i konji« i iza kojeg kao da se odvajao put. Tu se kola zaustave. Sikes neobično žurno skoči na zemlju držeći neprekidno Olivera za ruku, pa skine odmah i njega i, ošinuvši ga bijesnim pogledom, značaj-nom se kretnjom lupne šakom po džepu na kaputu.Zbogom, mali! — reče onaj čovjek.Svojeglav je — odvrati Sikes i prodrma Olivera. — Svojeglav je,štene jedno! Nemojte se na njega obazirat'.Ni najmanje! — otpovrne čovjek penjući se na kola. — Na krajukrajeva, lijep je dan!I odveze se dalje.Sikes pričeka dok kola nisu poodmakla, a onda reče Oliveru da može malo pogledati oko sebe ako želi, te ga ponovo povede dalje. Malo dalje od svratišta udare lijevo, pa onda opet desno. Tom su cestom dugo išli, pored mnogih velikih vrtova i gospodskih kuća s obje strane puta. Nisu se zaustavljali, osim da gucnu malo piva, sve dok nisu stigli do jednog grada. Tu je Oliver, na zidu neke kuće, vidio napisano lijepim krupnim slavima »Hampton«. Nekoliko su sati još lunjali po poljima. Napokon su se vratili u grad i skrenuli u jednu staru gosti-onicu na kojoj je natpis bio izblijedio. Sjeli su do kuhinjskog ognjišta i naručili objed. Kuhinja je bila stara i niska, a po sredini stropa pružala se omašna greda. Pokraj vatre stajale su klupe s visokim naslonima, a na klupama je sjedilo nekoliko ljudi grube vanjštine, u radnim odijeli-ma, pijuckajući i pušeći. Nisu se uopće obazirali na Olivera, a i Sikesa jedva da su primjećivali. Kako se ni Sikes nije mnogo obazirao na njih,

Oliver Twist

njih su dvojica sjedili sami u kutu i nepoznato im društvo nije mnogo smetalo.Za ručak su pojeli malo hladna mesa, a nakon toga su još dugo sjedili, sve dok Sikes nije popušio tri-četiri lule, tako da je Oliver bio već gotovo uvjeren da neće ni ići dalje. Kako je bio vrlo umoran od hoda i od ranog ustajanja, isprva je malko drijemao, a onda je, ppsve shrvan umorom i duhanskim dimom, čvrsto zaspao.Bio je mrkli mrak kad ga je Sikes gurnuo i probudio. Pošto se toliko* rasanio da se mogao uspraviti i pogledati oko sebe, vidio je da je nje-gov dični suputnik, uz vrč piva, razvezao prisan i srdačan razgovor s nekim težakom.I tako, velite da idete do Lower Halliforda? — priupita Sikes čovjeka.Da, idem — odgovori čovjek koji kao da je bio dobre volje — ililoše, kako se uzme — pošto je malo više popio — i to, bogami, trkom.Sad mi na povratku konj ne vuče teret, k'o što je vuk'o jutros, kadsmo dolazili 'vamo, pa mu neće trebat' puno vremena da prevali tajput. U njegovo zdravlje! Bome je to dobro konjče!A možete li onda povest' mene i mog malog? — upita ga Sikesgurajući pivo pred svog novopečenog prijatelja.Mogu ako idete odma' — odgovori čovjek gledajući preko rubavrča. — Idete 1' do Halliforda?-— Idemo sve do Sheppertona — otpovrne Sikes.Povest ću vas dokle god ja idem — reče onaj. — Je 1' sve plaćeno,Becky?Jest, platio je gospodin — odgovori djevojka.E, čujte, bogamu! — reče onaj, držeći se ozbiljno, kao što se pijanciobično drže. — Ne može to tako!Zašto ne bi moglo? — prihvati Sikes. — Učinit ćete mi uslugu pami nećete valjda zabranit' da vas zauzvrat počastim kriglom piva?Neznanac se najprije duboko zamisli o toj tvrdnji, a onda uhvati Si-kesa za ruku i izjavi da je Sikes čovjek i pol. Sikes na to uzvrati dase valjda šali jer, da je trijezan, zacijelo ne bi imao mnogo razloga zatakvo mišljenje.Pošto su izmijenili još dva-tri takva komplimenta, požele društvu laku' noć i iziđu. Djevojka je dotle pokupila vrčeve i čaše i odšetala se, onako punih ruku, do vrata da vidi kako će društvance na put. Konj, u čije se zdravlje pilo bez njegove prisutnosti, stajao je vani upregnut u teretna kola. Oliver i Sikes popnu se na njih bez ustručavanja, a vlasnik kola motao se još oko konja minutu-dvije da ga »malo

Dvadeset prvo poglavlje

osokoli« i da poruči konjušaru i cijelom svijetu neka mu nađu ravna ako mogu, pa se onda i sam popne. Zatim naloži konjušaru neka pusti konju uzdu, a kad je to konjušar učinio, konj iskoristi slobodu na vrlo nedoličan način — visoko i neobično prezirno zabaci glavu, pretrči preko puta i grune u prozor nečije gostinske sobe. Pošto je izveo taj junački pothvat i časkom se propeo na stražnje noge, poleti kano stri-jela i ponosito projuri gradom.Bila je mrkla noć. S rijeke i obližnjeg močvarnog zemljišta dizala se vlažna izmaglica i vukla se po pustim poljima. Studen je prodirala do srži u kostima; sve bijaše sumorno i crno. Nitko nije ni riječi progovo-rio jer je kočijaš zadrijemao, a Sikes nije bio raspoložen da zapodijeva razgovor. Oliver je sjedio skutren u dnu kola, a onako unezvijerenom od straha i zebnje priviđale su mu se sablasne prilike od ogoljena dr-veća, kojem su se grane avetinjski njihale amo-tamo, kao da mahnito uživaju u okolnoj pustoši.Kad su prolazili pored crkve u Sunburvju, ura je baš odbila sedam sati. U kući čuvara skele preko puta gorjela je svjetiljka koja je bacala svjetlo kroz prozor na cestu, tako da je još gušći mrak obavijao crno tisovo drvo ispod kojeg bijaše nekoliko grobova. Negdje je u blizini potmulo šumila voda, a lišće na starom drvetu tiho je šumorilo na no-ćnom vjetru. To je šumorenje bilo kao tiha svirka za pokoj mrtvaca. Kad su prošli kroz Sunburv, opet se nadu na pustu drumu. Nakon tri-četiri kilometra kola se zaustave. Sikes siđe s njih i opet uhvati Olivera za ruku, pa ponovo krenu dalje pješice. U Sheppertonu nisu svratili ni u jednu kuću, kao što se iscrpljeni dječak bio ponadao da će učiniti, nego su neprestano išli dalje, po blatu i mraku, mračnim puteljcima i preko ledina šibanih hladnim vjetrom, sve dok nisu ugledali svjetla obližnjeg grada. Motreći pozorno preda se, Oliver opazi da je odmah ispod njih rijeka i da se primiču nekom mostu. Sikes je išao ravno dalje sve dok nisu stigli do samog mosta, a onda naglo skrene lijevo niz nasip.»Voda!« pomisli Oliver i spopadne ga muka od straha. »Doveo me na ovo pusto mjesto da me ubije!«Već je htio da se baci na zemlju pa da se bori zubima i noktima za svoj mladi život, kad opazi da su stali pred jednom kućom na osami, trošnom i ruševnom. S obje strane rasklimanog ulaza jednokatnice bio je po jedan prozor, ali nigdje nije bilo svjetla. Kuća je stajala u mraku, oranula i, po svemu sudeći, nenastanjena.Svejednako držeći Olivera za ruku, Sikes se tiho prikrade niskom tri-jemu i pritisne kvaku. Vrata se otvore i obojica uđu u kuću.

O liver Tw ist D v a d ese t d ru g o p o g lav lje

Dvadeset drugo poglavljeProvala.

Hej! — vikne netko snažnim, hrapavim glasom čim su zakoračiliu hodnik.Šta se dereš! — reče Sikes namičući zasun na vrata. — Daj posvijetli malo, Toby!Aha, to je moj pajdaš! — uzvikne onaj. — De, posvijetli mu malo,Barnev, posvijetli! Uvedi gospodina, Barnev, ali se najprije probudi,ako ti je po volji.Čovjek koji je tako govorio kao da baci izuvač za čizme ili kakav sličan predmet na onoga kome se obraća ne bi li ga probudio, jer su začuli kako je neki drveni predmet tresnuo o pod, a onda nerazumljivo gun-đanje, baš kao da se tko budi iza sna.— Čuješ li ti mene? — vikne opet onaj. — Bili Sikes je u hodnikua nema nikog da ga dočeka, jerbo ti tu knjavaš k'o da si se napiolaudanuma1 za večeru, a ne nečeg jačeg. Jesi li se prenuo ili te zbiljamoram odalamiti ovim željeznim svijećnjakom da otvoriš oči?Dok su padala ta pitanja, začulo se kako netko užurbano struže izgaže-nim papučama po golom podu, a na vratima zdesna pomoli se najprije plamičak svijeće, pa onda spodoba onog istog čeljadeta koje smo već opisali kao čovjeka koji unjka i poslužuje u onoj krčmetini na Saffron Hillu.— Gospodine Sikes! — usklikne Barnev, iskreno ili prijetvorno obradovan. — Izvolite, gospondine, izvolite unci!— 'Ajde, ulazi ti prvi! — reče Sikes gurajući Olivera pred sobom.

1. Laudanum (lat.) — otopina opija u alkoholu, upotrebljavala se nekad kao sredstvo za umirenje i uspavljivanje.

— Brže malo il' ću ti očepit' pete!Promrsivši neku kletvu na račun dječakove sporosti, Sikes gurne Oli-vera preda se, pa obojica uđu u nisku mračnu sobu u kojoj se dimila vatra i u kojoj su bila dva-tri polomljena stolca, stol i vrlo stara počivaljka, na kojoj je ležao izvaljen čovjek, držeći noge mnogo više od glave i pušeći dugačku zemljanu lulu. Imao je na sebi pomodno skrojen zagasitosmeđ kaput s velikim mjedenim pucetima, narančast vratni rubac, napadan prsluk s orijentalnim šarama i hlače prljave boje. Gospodin Crackit (jer to bijaše on) nije baš imao bujnu kosu i bio je prilično ćosav, ali ono malo kose što je imao bijaše riđe boje i nakovrčano u dugačke uvojke spiralna oblika, koje je ovda-onda mrsio vrlo prljavim prstima ukrašenim velikim jeftinim prstenjem. Bio je malčice viši od srednjeg rasta i, očito, prilično tankih nogu, ali ga to nije priječilo da se divi svojim posuvraćenim čizmama što ih je, onako visoko uzdignute, neobično zadovoljno promatrao.— Bille, starino! — reče ta prilika okrećući glavu prema vratima. —Drago mi je što te vidim. Već sam se pobojao da nisi odustao, a u tombih se slučaju morao sam prihvatiti posla. Oho!Ispustivši taj usklik glasom koji je izražavao veliko iznenađenje kad je ugledao Olivera, gospodin Tobv Crackit se pridigne na ležaju i zapita tko je to.Klinac, običan klinac! — odgovori Sikes i prikuči stolac bliže vatri.Jendan od momaka gospondina Fagina — usklikne Barnev cerekajući se.Fagina, a? — uzvikne Tobv gledajući Olivera. — K'o da je stvorenda babama u crkvi prazni torbice! Faca mu zlata vrijedi.Ajde, 'ajde, prestani — presiječe ga Sikes nestrpljivo u riječi, pa sesagne nad svog izvaljenog prijatelja i šapne mu dvije-tri riječi na uho,na što se gospodin Crackit grohotom nasmije i počasti Olivera dugimzaprepaštenim pogledom.— A sad — reče Sikes sjedajući opet na svoje mjesto — ako namdadnete nešto da poklopamo i gucnemo dok čekamo, malo ćete namdić' moral, ili bar meni. Sjedi tu kraj vatre, momak, i odmori se jer ćeš

noćas opet s nama, iako nećemo daleko.Oliver gledaše Sikesa bojažljivo i u nijemu čudu, pa prikuči klupčicu bliže vatri, sjedne i podupre rukama glavu koja ga je boljela. Nije pra-vo znao gdje je ni što se to oko njega zbiva.— De — reče Toby kad mladi Židov iznese na stol ostatke nekakvajela i bocu. — Da popijemo za uspjeh našeg pothvata!

Oliver Twist

Ustao je da izrekne zdravicu, pomno odložio popušenu lulu u kut, prišao stolu, natočio čašu rakije i popio je naiskap. Sikes učini isto tako.Nek' i mali gucne — teče Tobv i natoči vinsku čašu dopola. — Iska-pi to, jaganjče Božji!Zapravo — reče Oliver gledajući žalostivo u lice čovjeku — zapravo ja... .„.>Iskapi kad ti kažem! — ponovi Tobv. — Zar misliš da ja ne znamšta tebi treba? Reci mu ti, Bille, nek' to popije!Bolje će mu bit' da popije! — reče Sikes i lupne se šakom po džepu. — Nek' me vrag odnese ako mi taj mali ne zadaje više brige negocijeli čopor Lisaca. Popij to, vraže mali, kad ti kažem!Zaplašen prijetećim gestama obojice ljudi, Oliver brže-bolje iskapi čašu i odmah se sav strese od kašlja, što oduševi Tobvja Crackita i Barnevja, štoviše, izmami smiješak i mrzovoljnom Sikesu. Zatim, pošto se Sikes dosita najeo (Oliver nije ništa okusio osim ko-madićka kruha što su ga natjerali da pojede), oba se čovjeka zavale na stolce da malo pridrijemaju. Oliver je dalje sjedio na klupčici do vatre, a Barney se umotao u pokrivač i izvalio na pod, uz samu ogradu ognjišta.Tako su neko vrijeme spavali, ili se gradili da spavaju. Nitko se nije ni maknuo, osim Barnevja koji je jedanput ili dvaput ustao da nabaca ugljena na vatru. Oliver je utonuo u dubok san, sanjao je kako lunja po sumornim puteljcima ili tumara po mračnim crkvenim grobljima, ili kako iznova proživljava pojedine doživljaje proteklog dana, kadli ga probudi Toby Crackit koji je bio naglo ustao i obznanio da je jedan i pol.Začas su i ona druga dvojica bila na nogama i svi se počnu žurno spremati za polazak. Sikes i njegov drug umotali su vratove i podbratke u široke tamne rupce i obukli zimske kapute; Barney otvori ormar i izvadi iz njega nekoliko predmeta koje brže-bolje potrpa u džepove.Daj meni pucaljke, Barney — reče Toby Crackit.Envo ti — odgovori Barney vadeći dva pištolja. — Sam si ih nan-bio.U redu! — odvrati Toby i strpa ih u džepove. — A kebe? — Kodmene su — odgovori Sikes.A maske, otpirači, svrdla, slijepi fenjeri — nisi ništa zaboravio?raspitivaše se Toby zadijevajući jednu malu polugu za petlju ispodpodstave kaputa.Sve je u redu — umiri ga Sikes. — Donesi nam toljage, Barney!Vrijeme je da krenemo.

Dvadeset drugo poglavlje

Rekavši to, Sikes uzme debelu batinu iz Barneyjevih ruku. Barney dade drugu batinu Tobvju i počne zakopčavati Oliveru kep.— A sad naprijed! — reče Sikes i pruži dječaku ruku.Oliver je bio posve ošamućen naporom na koji nije bio navikao, i zrakom, i pićem koje su ga natjerali da popije, pa mehanički prepusti ruku Sikesovoj ispruženoj šapi.— U'vati ga ti za drugu ruku, Toby — reče Sikes. — Barney, pogledajje li vani čist zrak.Barney iziđe i donese vijest da je vani sve u redu. Oba razbojnika iziđu držeći Olivera među sobom. Pošto je sve dobro zatvorio, Barney se ponovo isto onako umota i ubrzo zaspi.Bio je mrak kao u rogu. Magla je bila još mnogo gušća nego večeras, a zrak toliko vlažan da su se Oliveru, nekoliko minuta nakon izlaska iz kuće, kosa i obrve ukrutile od inja, iako nije bila pala ni kap kiše. Prijeđu preko mosta i nastave put prema svjetlima koja je već bio vidio. Nisu bili daleko od njih, a kako su prilično žustro hodali, uskoro stignu u Chertsev.— Ravno kroz grad — šapne Sikes. — Noćas neće bit' nikog na ulicida nas vidi.Toby ga posluša pa pohitaju glavnom ulicom gradića koja u to gluho doba noći bijaše posve pusta. Na mahove bi zatitrala blijeda svjetlost kroz prozor koje spavaće sobe, a promukao pseći lavež poremetio bi kadikad noćnu tišinu. Ali vani nije bilo ni žive duše. Kad je crkveno zvono odbilo dva sata, bili su već izišli iz grada. Ubrzavši korak, udare cestom nalijevo. Pošto su hodali još oko četvrt milje, stanu pred nekom samotnom kućom okruženom zidom. Toby Crackit zastane samo koliko da predahne, pa se u tren oka uzvere uza zid.— Daj sad maloga — reče Toby. — Podigni ga da ga dohvatim.Oliver nije stigao ni da se obazre, a već ga je Sikes poduhvatio ispodpazuha. Nakon tri-četiri sekunde on i Toby već su ležali na travi nadrugoj strani. Sikes im se začas pridruži, pa se počnu šumke prikradati kući.Tek sad Oliver prvi put, gotovo izbezumljen od strave i jeze, pojmi da je cilj njihova pothvata provala i pljačka, ako ne i umorstvo. Sklopi ruke i nehotice prigušeno krikne od užasa. Zamagli mu se pred očima, hladan znoj oblije mu pepeljastosivo lice, noge mu se podsijeku i on klone na koljena.Diž' se! — promrsi Sikes dršćući od jarosti i vadeći pištolj iz džepa.Diž' se, il' ću ti prosut' mozak po ledini!

Oliver Twist

Ma pustite me, za miloga Boga! — uzvikne Oliver. — Pustite meda pobjegnem pa da umrem negdje u polju. Nikad više neću doći niblizu Londona, nikad, nikad! O, molim vas, smilujte mi se, nemojteme tjerati da kradem. Tako vam svih anđela na nebu, smilujte mi se!Čovjek koga je dječak tako preklinjao izusti groznu kletvu i zapneokidač na pištolju, ali mu ga Toby izbije iz ruke, začepi rukp^n dječakuusta i odvuče ga do kuće.Šuti! — sikne Toby. — To ti ovdje ne pali. Ako još samo pisneš,'smrskat ću ti glavu jednim jedinim udarcem. Neće se ništa čut', a istoje tako pouzdano, pa čak i finije. 'Ajde, Bille, obijaj kapke! Sad će bitimiran k'o bubica, budi bez brige! Vidio sam već ja i starije od njegakako izgube glavu po ovako hladnoj noći.Sasuvši užasne kletve na Faginovu glavu što mu je uvalio Olivera za takav posao, Sikes snažno ali gotovo nečujno podmetne polugu i pri-tisne na nju. Domalo, uz Tobvjevu pomoć, prozorski kapak popusti i širom se otvori.Bijaše to prozorčić kuhinjske praonice ili sobice za ostavu, sa žičanom mrežom, oko metar i sedamdeset iznad zemlje, na stražnjem dijelu kuće. Otvor je bio toliko malen da ukućani valjda nisu smatrali za potrebno da ga bolje osiguraju, ali je bio dovoljno velik da se kroza nj provuče dječak Oliverova uzrasta. Okretnom Sikesu trebalo je sasvim malo vremena da izbije mrežu iz podboja, tako da je prozorčić sad bio potpuno otvoren.A sad slušaj, vraže mali — prošapće Sikes vadeći iz džepa slijepifenjer i upravljajući snop svjetla ravno Oliveru u lice. — Ja ću te sadspustit' kroz ovaj otvor, a ti ćeš uzet' ovaj fenjerčić i popet' se polakouza stepenice na koje ćeš naić', pa ćeš proć' kroz malo predsoblje iotvorit' nam vrata.Na vrhu je jedan zasun koji nećeš moći dohvatiti — uplete se Toby.—■ Zato uzmi stolac iz predsoblja i popni se na njega. Ima ih tamo tri,Bille, a na njima je izvezen lijep veliki plavi jednorog i zlatne vile. Toje babin grb.Zaveži već jednom! — odbrusi mu Sikes gledajući ga poprijeko.Jesu 1' vrata ove sobice otvorena?Jesu, širom — odgovori Toby, pošto je zavirio kroz prozorčić da seosvjedoči. — Štos je u tome što ih uvijek ostavljaju odškrinuta da bi sepas, koji ima ovdje svoj ležaj, mogao prošetati hodnikom kad mu se nespava. Ha-ha! Barney nam ga je sinoć skinuo s vrata. Svaka mu čast!Premda je gospodin Crackit govorio jedva čujnim šaptom i bezglasnose smijao, Sikes se obrecne na njega neka šuti i neka se radije prihvati

Dvadeset drugo poglavlje

posla. Toby ga posluša pa najprije izvadi svoj fenjer i metne ga na ze-mlju, a onda čvrsto stane ispod prozorčića i nasloni glavu na zid ispod prozora, a ruke odupre o koljena tako da mu leđa mogu poslužiti kao stepenica. Čim se tako namjestio, Sikes se popne na njega i uzme polako gurati Olivera na noge kroz prozor i, držeći ga svejednako za ovratnik, spusti ga spretno na pod.— Uzmi sad ovaj fenjer — reče mu Sikes zavirujući u sobicu. — Vidišli one stepenice pred sobom?Više mrtav, nego živ, Oliver lane: — Vidim. — Sikes uperi cijev pi-štolja prema ulaznim vratima i kratko ga opomene neka se čuva, jer će ga neprekidno držati na nišanu i na mjestu će ga ustrijeliti ako se i časkom pokoleba.To ti je sve skupa čas posla — reče Sikes isto onako tihim šaptom.Čim te pustim, 'vataj se posla. Slušaj!Šta je to? — šapne onaj drugi.Napeto su osluškivali.Ništa — reče Sikes i pusti Olivera iz ruke. — Ajde sad!Za ono nekoliko trenutaka koliko je imao vremena da se sabere, dje-čak je bio čvrsto nakanio da će pokušati, pa ma i glavom platio, da iz predsoblja pojuri uza stube i probudi ukućane. Zaokupljen tom mišlju, odmah pođe ali opreznim korakom.— Natrag! — vikne odjednom Sikes u sav glas. — Natrag! Natrag!Prestrašen iznenadnim prekidom grobne tišine što je vladala oko njega, i glasnim povikom što je uslijedio, Oliver ispusti fenjer iz ruke neznajući bi li produžio dalje ili bi uzmaknuo.Povik se ponovi — sine svjetlo — pred očima mu zatitra nejasna slika dvojice napol obučenih prestravljenih ljudi — blijesak — prasak— dim — negdje nešto tresne, ali nije znao gdje — i on uzmakneposrćući.Sikes je načas bio nestao, ali se opet pojavi i uhvati ga za ovratnik još prije nego što se dim razišao. Opali iz pištolja na onu dvojicu koji su se već povlačili, pa povuče dječaka kroz prozor.— Drž' se čvrsto za mene! — reče mu Sikes izvlačeći ga van. — Ej,daj mi rubac! Ranili su ga. Brže! Kako mali krvari!Tada se razlegne snažna zvonjava izmiješana s pucnjavom i povicima. Oliver osjeti kako ga hitrim korakom nose po neravnu tlu, a onda se glasovi izgube u daljini i u srce mu se uvuče smrtna zebnja — i ništa više ne vidje nit ču.

Oliver Twist Dvadeset treće poglavlje

D vadeset treće poglavljesadrži srž zanimljiva razgovora između gospodina Bumblea i

jedne dame, te pokazuje kako čak i općinski pandur ima slabihtočaka.

Te je večeri bilo dozlaboga hladno. Zemlja je bila pokrivena snijegom na kojem se uhvatila tvrda debela kora, tako da je ledeni vjetar što je vani hujao mogao zahvatiti jedino gomile snijega po puteljcima i zaku-cima, te je pomamno kovitlao njime razbacujući ga na sve strane, kao da želi iskaliti sve žešći bijes na plijenu do kojeg može doći. Bijaše to jedna od onih sumornih, mračnih i strahovito hladnih večeri za kojih se siti i zbrinuti ljudi okupljaju oko jarke vatre i zahvaljuju Bogu što su kod kuće, a nesretnicima bez korice kruha i krova nad glavom ne ostaje ništa drugo nego da legnu i umru. U takvim časovima mnogi izgladnjeli izopćenici sklapaju zunavijek oči na pustim ulicama, a ka-kvi god bili njihovi grijesi i zločini, teško je zamisliti da će se probuditi na svijetu jadnijem od ovoga.Takvo je dakle bilo vrijeme kad je gospođa Corney, ravnateljica siro-tinjskog doma s kojim su se naši čitatelji već upoznali kao s mjestom gdje se rodio Oliver Twist, sjela uz veselu vatricu u svojoj sobici, gle-dajući neobično zadovoljno okrugli stolić na kojem je stajao pladanj primjerene veličine, a na njemu sve što je potrebno za slasnu užinicu u kojoj postarije gospe ponajvećma uživaju. Naime, gospođa Corney se spremala da se pogosti šalicom čaja. Kad je pak svrnula pogled sa stola na ognjište na kojem je najmajušniji od svih majušnih kotlića pjevušio sitnim glasom svoju pjesmicu, njena je razdraganost, očito, još poraslatoliko porasla da se gospođa Corney čak i nasmiješila.Da, da! — reče ravnateljica i nalakti se na stol gledajući zamišljenou vatru. — Trebalo bi da svi budemo i te kako zahvalni Svevišnjemuna svemu što nam je podario. Samo kad bismo htjeli to priznati! Eh!

Gospođa Corney turobno zavrti glavom, kao da oplakuje duhovno sljepilo ubogara koji to ne znaju, pa turi srebrnu žličicu (privatno vla-sništvo) do dna kutije za čaj od dvije unce i uzme spravljati čaj. Ali kakve nam sve trice mogu poremetiti nestalni duševni mir! Kako je njen crni čajnik bio vrlo malen i ražom pun, prekipio je dok se gospođa Corney bavila moralnim razmatranjima, te joj voda malko opeče ruku.— Vrag te odnio! — reče vrla ravnateljica i brže-bolje spusti čajnik nakaminsku policu. — Kakva glupa stvarčica kad u nju mogu stati samodvije šalice! Kome to može biti dobro? Osim — nastavi gospođa Cornev nakon kraće stanke — osim ovako osamljenom sirotom stvorenjukao što sam ja. O, Bože!Nakon tih riječi, ravnateljica klone u naslonjač, ponovo se nalakti na stol i počne razmišljati o svojoj samotničkoj sudbini. Mali čajnik i ta jedna jedina šalica probudili su u njoj tužne uspomene na gospodina Comevja (koji je umro prije nepunih dvadeset i pet ljeta), pa se sva preda svojoj tuzi.— Nikad ga više! — reče gospođa Corney nakraj srca. — Nikad gaviše neću takva naći!Nije poznato jesu li se te riječi odnosile na njena pokojnog muža ili na čajnik. Možda ipak na čajnik jer je gospođa Corney gledala u njega dok je to govorila, a onda ga uzela u ruke. Tek što je okusila prvu šali-cu, kadli je uznemiri tiho kucanje na vratima.Ama, ulazite već jednom! — oštro će gospođa Corney. Sigurnoopet umire koja od onih baba. Uvijek se sjete da umru baš kad jasjednem za stol. Što mi sad tu stojite i hladite sobu! Koji je opet vrag,

Ništa, gospojo, ništa — odgovori neki muškarac.Bože moj! — usklikne ravnateljica mnogo slađim glasom. — Da tonije gospodin Bumble?Stojim vam na usluzi, gospo — reče gospodin Bumble, koji je biozastao pred vratima da očisti cipele i otrese snijeg s kaputa, a sad sepojavio držeći u jednoj ruci trorogi šešir a u drugoj nekakav zavežljaj.Da zatvorim vrata, gospo?

Dama se čedno skanjivala da odgovori kako se ne bi pomislilo na što nedolično ako ostane sama s gospodinom Bumbleom iza zatvorenih vrata. Gaspodin Bumble iskoristi njeno skanjivanje, a bio je, bogme, i promrzao, pa

zatvori vrata bez njena odobrenja.Gadno vrijeme, gospodine Bumble — reče ravnateljica.Zbilja gadno, gospo — potvrdi pandur. — Ovo vam je, gospo, pra-

Oliver Twist

vo protuopćinsko vrijeme. Samo smo danas poslije podne podijelili, gospođo Corney, ništa manje nego dvadeset hljebova po dvije kile te kolut i pol sira, pa opet vam ta naša sirotinja nije zadovoljna.Ma kakvi zadovoljna! Kad su oni bili zadovoljni, gospodine Bum-ble? — reče ravnateljica pijuckajući čaj.Zbilja nikad, gospođo! — prihvati gospodin Bumble. —r§vo, uzmimo, recimo, čovjeka koji je, s obzirom na svoju ženu i veliku familiju,dobio hljeb od dvije kile i pola kile sira dobre vage. Mislite li, gospo,da je on na tome zahvalan? Da je zahvalan? Ni koliko je crno pod noktom! Nego bi još htio, gospo, malo ugljena, samo koliko stane u džepni rupčić, veli! Ugljena! A što će mu ugljen? Da isprži sir na njemupa da onda opet dođe da traži još. Eto, takav vam je to svijet, gospo;dajte mu danas punu pregaču ugljena, pa će prekosutra opet doći datraži isto. To vam ima đon-obraz.Upraviteljica izrazi svoje posvemašnje slaganje s tom slikovitom ocje-nom, pa pandur nastavi ovako:Naprosto se pitam dokle će još dotjerati. Prekjučer tako jedančovjek (vi ste, gospo, bili udati pa vama to mogu reći), jedan čovjekkoji jedva da ima čime pokriti leđa — tu gospođa Corney pogledau pod — dođe pred vrata našem sirotinjskom skrbniku upravo kadmu se gosti okupljaju na ručak i kaže mu, gospođo Corney, da mumoraju dati neku pomoć. Kako nije htio otići, a društvo se, dakako,zgražalo, naš skrbnik pošalje pola kile krumpira i zdjelicu zobene kaše.»O, Bože moj!« reče taj nezahvalni nitkov. »Kakva mi korist od ovoga?To je isto k'o da ste mi dali naočale sa željeznim okvirom!« A naš muskrbnik nato lijepo ono oduzme i veli: »Pa dobro, onda nećeš ovdjedobiti ništa.« A skitnica će nato njemu: »Onda ću umrijeti na ulici!« Askrbnik će nato njemu: »A ne, nećeš, ne boj se.«Ha-ha! Dobro mu je odbrusio! Tako je nešto mogao reći samogospodin Grannett, je t' te? — upadne mu ravnateljica u riječ. — Ionda, gospodine Bumble?I onda, gospo, taj čovo lijepo ode i zbilja — umre na ulici. Etovidite kako vam je ta sirotinja tvrdoglava!Pa to zbilja nikad ne bih mogla zamisliti — napomene ravnateljicanaglašavajući svaku riječ. — Ali, zar ne mislite, gospodine Bumble,da pružanje pomoći sirotinji izvan uboškog doma ne valja, kako goduzeli? Hajde, recite i sami!Gospođo Corney — preuzme pandur riječ, smješkajući se kao štose smješkaju ljudi koji znaju da su bolje obaviješteni od sugovornika — pružanje pomoći izvan uboškog doma, ako se pravilno provodi

Dvadeset treće poglavlje

ako se, gospo, pravilno provodi — to je spas za općinu. Vrhovnonačelo pružanja pomoći izvan uboškog doma sastoji se u tome da sesirotinji daje upravo ono što joj nije potrebno, pa ljudima dojadi dadolaze po pomoć.O, Bože! — usklikne gospođa Corney. — Pa to je zbilja dobrosmišljeno!Jest.Među nama budi rečeno, gospo — nastavi gospodin Bumble — utome se sastoji to vrhovno načelo, i zato ćete, ako razmotrite bilo kojiod onih slučajeva o kojima pišu kojekakve besramne novine, uvijekmoći zapaziti da se obiteljima u kojima vlada bolest pruža pomoć usiru. To vam pravilo, gospođo Corney, vrijedi u cijeloj zemlji. Ali dabome — nadoveže pandur saginjući se da razveže zavežljaj — to susve službene tajne, gospo, o kojima se ne govori izuzev, da tako kažem,među općinskim službenicima, kao što smo nas dvoje. Evo, ovo je,gospo, portsko vino koje je općinski odbor namijenio bolesnicima:pravo, čisto, originalno portsko vino, danas prije podne istočeno izbačve, bistro k'o suza, bez trunka taloga.Pošto je podigao prvu bocu prema svjetlu i dobrano je prodrmao da provjeri vrsnoću vina, Bumble stavi obje boce na komodu, složi rubac u koji su bile umotane, pomno ga strpa u džep i uzme šešir kao da će otići.Bit će vam hladno na povratku, gospodine Bumble — reče ravnateljica.Puše vjetar, gospo — odvrati Bumble zavraćajući ovratnik na kaputu — puše vjetar da misliš da će ti uši otpasti.Ravnateljica pogleda najprije u mali čajnik, pa u pandura koji je odla-zio prema vratima, a kad se pandur nakašlje spremajući se da joj poželi laku noć, ona ga snebivljivo upita ne bi li... ne bi li popio šalicu čaja? Gospodin Bumble učas ponovo spusti ovratnik, odloži šešir i štap na jedan stolac a drugi privuče do stola. Dok je polako sjedao, nije odva-jao očiju od dame koja je neprestano piljila u mali čajnik. Gospodin Bumble se ponovo nakašlje i ovlaš osmjehne.Gospođa Corney ustane da donese još jednu šalicu i tanjurić iz ugra-đena ormara. Kad je sjela, pogled joj se ponovo ukrsti s pogledom udvornog pandura, porumeni i prihvati se posla da mu skuha čaj. I opet se gospodin Bumble nakašlje — ovaj put još glasnije nego prije.Volite li sladak čaj, gospodine Bumble? — priupita ga ravnateljicauzimajući šećernicu.Vrlo sladak, molim lijepo, gospo — odgovori gospodin Bumble

Oliver Twist

piljeći neprekidno u gospođu Corney. Ako se ikad koji pandur držao nježno, onda je to bio gospodin Bumble u tom trenutku. Čaj je skuhan i poslužen u posvemašnoj tišini. Gospodin Bumble prostre rupčić preko koljena da mu ne bi mrvice potamnile sjaj hlača, pa se prihvati jela i pila prekidajući ovda-onda tu uživanciju dubokim uzdasima, koji ipak nisu ni najmanje naudili njegovujteku, nego, naprotiv, kao da su pripomagali njegovoj djelatnosti na polju čaja i prepečenca namazana maslacem.Imate, vidim, mačku, gospo — reče gospodin Bumble gledajućimačku što se grijala pokraj vatre okružena svojim porodom. — I mačiće, bome!Nemate pojma, gospodine Bumble, koliko su mi prirasli srcu —otpovrne ravnateljica. — Tako su sretni, tako nestašni i tako veseli dasu mi zbilja najdraže društvo.Vrlo zgodne životinjice, gospo — pripomene gospodin Bumble povlađujući joj. — I kako su samo pitome!O, da! — ushićeno potvrdi ravnateljica. — Toliko vole svoj dom daje to prava milina, vjerujte mi.Pa čujte, gospođo Comey — polako će gospodin Bumble, dajućisam sebi takt žlicom — htio bih samo ovo reći, gospo, da bi svaka onamačka ili mačić koji bi živjeli s vama, gospo, a ne bi voljeli svoj dom,morali biti zaista glupi, gospo!Oh, gospodine Bumble! — nježno mu prigovori gospođa Corney.-— Ama, šta vrijedi prikrivati činjenice, gospo — reče gospodin Bum-ble mašući polagano žlicom nekako zaljubljenički i dostojanstveno, tako da su mu se riječi još snažnije doimale. — Ja bih takvu životinju sam svojim rukama zadavio.Pa vi ste onda opasan čovjek — živahno će ravnateljica pružajućiruku da uzme od pandura njegovu šalicu. — Štoviše, čovjek tvrdasrca.Tvrda srca, gospojo? — klikne gospodin Bumble. — Tvrda? — Gospodin Bumble se okani čaja i stisne gospođi Corney mali prst dokje uzimala šalicu od njega, pa se dva puta pljesne dlanom po prslukuukrašenom čipkama, snažno uzdahne i malčice odmakne stolac odvatre.Stol je bio okrugao, a kako su gospođa Corney i gospodin Bumble sje-dili jedno prema drugome prilično blizu, okrenuti oboje vatri, nije te-ško razabrati da je gospodin Bumble, odmičući se od vatre a svejedna-ko se držeći stola, povećavao razmak između sebe i gospođe Corney— čemu će se zacijelo razboriti čitatelji diviti i smatrati taj postupak

Dvadeset treće poglavlje

za dokaz velikog junaštva gospodina Bumblea, jer su ga ipak morali mamiti vrijeme, mjesto i prilika da lane kakvu nježnu riječ koja bi mo-žda pristajala kakvu lakoumnu vjetropiru, ali bi bila daleko ispod časti zemaljskih sudaca, narodnih zastupnika, ministara, gradonačelnika i ostalih velikodostojnika, a pogotovo ispod dostojanstva i ozbiljnosti jednog općinskog pandura, koji (kao što je dobro poznato) treba da uvijek prednjači svojom strogošću i nepokolebljivošću. Međutim, ma kakve bile namjere gospodina Bumblea (a nema sumnje da su bile najpoštenije), stol je, na žalost, kao što smo već dvaput napomenuli, bio slučajno okrugao, pa je gospodin Bumble, pomičući malo-pomalo svoj stolac, domalo počeo smanjivati razmak između sebe i ravnateljice te se, putujući tako dalje oko stola, primakao s vremenom sasvim blizu stolcu na kojem je sjedila ravnateljica. Stolci su im se uistinu dodirnuli — i tek se tada gospodin Bumble zaustavio. E, sad, da je ravnateljica pomaknula svoj stolac nadesno, bila bi se opekla na vatri; a da ga je pomakla nalijevo, bila bi pala u naručje gospodinu Bumbleu; i stoga (kako je bila suzdržljiva dama i kako je jamačno umah predvidjela obje posljedice), ostala je ondje gdje je bila i pružila gospodinu Bumbleu još jednu šalicu čaja.Tvrda srca, gospođo Corney! — ponovi gospodin Bumble miješajući čaj i gledajući ravnateljicu ravno u oči. — A niste li možda vi,gospođo Corney, tvrda srca?Bože sveti! — usklikne ravnateljica. — Kakva li čudna pitanja odjednog neženje! A zašto biste to htjeli znati, gospodine Bumble?Pandur ispije čaj do posljednje kapi, pojede krišku prepečenca, otresemrvice s koljena, obriše usta pa lijepo, polako poljubi ravnateljicu.Gospodine Bumble! — uzvikne ta suzdržljiva dama šaptom jer setoliko prepala da je izgubila glas. — Gospodine Bumble, zvat ću upomoć!Gospodin Bumble joj ne odgovori, nego samo polagano i dostojan-stveno obujmi ravnateljicu oko struka. Budući da je dama ustvrdila da će zvati u pomoć, dakako da bi nakon ove druge smione geste to i učinila da nije netko u tom času pokucao na vrata i učinio taj njen trud nepotrebnim. Čim su začuli kucanje, gospodin Bumble vrlo živahno otprhne do vinskih boca i uzme vrlo odlučno otirati s njih prašinu, a ravnateljica zapita oštrim glasom tko je. Vrijedno je spomena da je njen glas potpuno zadobio svu svoju službenu oporost, što je zanimljiv primjer kako krajnje iznenađenje može potpuno ukloniti fizičke po-sljedice velika straha.— Oprostite, gospo — reče smežurana stara ubogarka, dozlaboga ru-

žna, pošto je promolila glavu na vrata — stara Sally je na samrti.Pa šta ja imam s tim? — srdito je upita ravnateljica. — Ne mogujoj valjda ja produljiti život?Ne, ne možete, gospo — odgovori joj starica — nitko to ne može,nema njoj više lijeka. Gledala sam ja već mnoge kako umiru, i malebebe i ljude u najboljoj snazi, pa vrlo dobro znam kad je koijjp smrt zavratom. Ali njoj nešto leži na srcu. Čim joj popuste napadi, a to niječesto jer se teško rastaje s dušom, kaže da ima nešto vama reći. Nećeta s mirom umrijeti dok vi ne dođete, gospo.Na tu obavijest gospođa Corney promrsi kojekakve pogrde na račun baba koje ne mogu ni umrijeti a da navlas ne uznemire svoje pre-tpostavljene, pa brže-bolje dohvati debeo rubac i umota se u njega. Zatim ukratko zamoli gospodina Bumblea da ostane tu dok se ona ne vrati, kako bi joj bio pri ruci ako se što nepredviđeno dogodi. Pošto je naložila glasnici neka se požuri i neka se ne vuče cijele božje noći uza stube kao prebita mačka, pođe za njom vrlo nerado, rogoboreći cijelim putem.Vladanje gospodina Bumblea, kad je ostao sam, prilično je teško pro-tumačiti. Otvorio je ugrađeni ormar, prebrojio žličice, rukom odva-gnuo mašice za šećer i pomno pregledao srebrnu posudicu za mlijeko ne bi li se uvjerio da je od čista srebra. Udovoljivši tako svojoj rado-znalosti, nabije trorogi šešir naopako na glavu i vrlo ozbiljno obigra ravno četiri puta oko stola. Pošto je izveo tu vrlo neobičnu predstavu, ponovo skine šešir i zavali se na naslon stolca leđima okrenut vatri, pa kao da počne u mislima redom popisivati sve što se nalazi u sobi.

D vadeset četvrto poglavljeu kojem je riječ o jednom vrlo jadnom stvorenju, ali je kratko i

možda nije nevažno za daljnji tok ove pripovijesti.

Starica koja je poremetila mir u ravnateljičinoj sobi bila je dostojna glasnica smrti. Tijelo joj bijaše povijeno od godina, ruke i noge joj se tresle od pretrpljene klijenuti, lice joj je, iskrivljeno od pakosna cere-kanja i gunđanja, prije bilo nalik na nakaradan crtež sumanuta slikara nego na djelo majke Prirode.Aii, jao! Od lica što ih je priroda stvorila, malo ih ostane takvih da nas mogu razdragati svojom ljepotom. Zemaljske brige, jadi i gladovanja mijenjaju lica kao što mijenjaju i srca; i tek kad se strasti stišaju i zanavijek ugase, raziđu se tmurni oblaci i ponovo sine nebeska vedri-na. Svi dobro znamo kako lica pokojnika, koliko god bila ukočena i nepomična, ponovo poprimaju davno zaboravljene crte usnula djeteta i zadobivaju izraz iz najmlađih dana; postanu toliko mirna, toliko be-zbrižna da oni koji su ih poznavali u njihovu sretnu djetinjstvu padaju od strahopoštovanja na koljena pred odrom, jer vide pravog pravcatog anđela na zemiji.Babuskara je teturala hodnicima i spoticala se uza stube mrmljajući nekakve nerazumljive odgovore na sve grdnje svoje pratilje; kad je na-pokon morala zastati da preduši, dade svjetiljku ravnateljici i zaostane za njom da je prati koliko joj snage dopuštaju, a žustra ravnateljica zaputi se sama u sobu u kojoj je ležala bolesnica. Bijaše to gola potkrovnica u dnu koje je žmirkalo nekakvo slabo svjetlo. Uz postelju je bdjela još jedna starica, a pokraj vatre je stajao pomoćnik općinskog ljekarnika i pravio čačkalicu od badrljice guščjeg pera.— Hladno je večeras, gospođo Corney — reče taj mladi gospodin kad ravnateljica uđe u sabu.

I

Dvadeset četvrto poglavlje

O liv e r T w is t

Jest, vrlo hladno, gospodine — odgovori gazdarica najuljudnije štoje mogla i poklecne u znak pozdrava.Morali biste tražiti bolji ugljen od svojih dobavljača — reče ljekar-nikov pomoćnik razbijajući zahrđalim ožegom grumen ugljena što jetinjao u vatri. — Ovo nije ugljen za ovako hladnu noć.Općinski odbor bira za nas ugljen, gospodine — odvratiravnatelji-ca. — A trebalo bi da nas u najmanju ruku dobro griju kad nam većslužba nije laka.

*Razgovor je na ovom mjestu prekinula bolesnica svojim stenjanjem.Ah! — reče mladić i okrene se postelji, kao da je sasvim smetnuo suma bolesnicu. — Tu više nema spasa, gospođo Corney.Nema, je li, gospodine? — priupita ga ravnateljica.Čudio bih se kad bi poživjela još koji sat — reče ljekarnikov pomoćnik zaokupljen šiljenjem čačkalice. — Cijeli joj je organizam klonuo.Spava, je li, stara?Starica koja je bdjela uz bolesnicu nagne se nad nju i potvrdi glavom.— Onda se možda neće više ni probuditi ako je ostavite na miru —reče mladić. — Metnite svjetiljku na pod da joj ne smeta svjetlo.Starica učini kako joj je rečeno, vrteći istodobno glavom kako bi dalana znanje da bolesnica neće tako lako umrijeti. Zatim ponovo zauzmesvoje mjesto uz drugu njegovateljicu koja se dotle bila vratila. Ravnateljica se, s izrazom nestrpljenja na licu, umota u svoj rubac i sjednebolesnici do nogu.Kad je izradio čačkalicu, ljekarnikov se pamoćnik ustoboči pred vatrom i desetak minuta čačkaše zube, a onda mu to zacijelo dosadi papoželi gospođi Corney dobru zabavu i šumke iziđe iz sobe.Pošto su neko vrijeme šutke sjedile, one dvije starice ustanu s postelje, čučnu do vatre i ispruže svoje smežurane ruke ne bi li se malko \.ogrijale. Plamen im je sablasno osvjetljavao zborana lica pa je njihova ^rugoba djelovala još strasnije. Čučeći tako, zavrgnu razgovor tihim ;glavom. )Je li još šta kazala dok mene nije bilo, draga moja Anny? — zapita ;>glasnica.Ni riječi — odgovori ona druga. — Malo se trzala i hvatala za misi- ;ce, ali sam je uhvatila za ruke pa se ubrzo primirila. Nema više puno Lsnage u sebi pa sam je lako svladala. Nisam ja opet tako slaba, a ne, fiako sam stara i živim na općinskoj hrani! ;,A je li popila kuhano vino koje joj je doktor propisao? — zapita je >■..prva starica.Htjela sam joj ga uliti u usta — odgovori ona druga — ali je čvrsto k

Dvadeset četvrto poglavlje

stisnula zube i tako grčevito stegnula bokal da sam joj ga jedva istrgla iz ruku. I zato sam sama popila vino, baš mi je prijalo! Zirkajući obzirno oko sebe, kako bi se osvjedočile da nitko ne prisluškuje, stare vještice primaknu se bliže vatri i naduše se od srca smijati.— Spominjem se dobro kako je i ona to isto nekad činila — reče prvaod njih — i još poslije zbijala šale na račun toga.-— Dakako da jest — potvrdi druga. — Bila je veseljakinja. Mnoge je i mnoge pokojnice opremila za onaj svijet, lijepo i čisto kao da su od voska. Gledala sam ih svojim rođenim očima, dabome, i dirala ih ovim svojim prstima, jer sam joj nebrojeno puta pomagala. Govoreći tako, starica ispruži svoje drhtave prste nad vatru, pa ih radosno prinese licu, a onda počne prekopavati po džepu, izvuče iz njega staru, izblijedjelu limenu burmuticu, zahvati iz nje nekoliko mrvica burmuta i saspe ih na ispruženi dlan svoje prijateljice, a nešto više sebi. Dok su one bile time zabavljene, ravnateljica je nestrpljivo čekala da se samrtnica prene iz mrtvila, pa priđe vatri i oštro ih upita koliko će još morati čekati.Nećete više dugo, gospođo — odgovori druga žena gledajući jeodozdo ravno u oči. — Nitko od nas neće dugo čekati na smrt. Strpitese, samo se strpite! Doći će ona ubrzo po sve nas.Jezik za zube, glupačo ishlapjela! — okosi se ravnateljica na nju.Reci mi ti, Martha, je li već i prije ovako ležala bez svijesti?Jest, više puta — odgovori joj prva žena.Ali će joj ovo biti posljednji put — nadoda ona druga. — Naime,još će se samo jedanput probuditi, i da znate, gospođo, neće dugo bitipri sebi.Bilo dugo ili kratko — odvali ravnateljica — mene neće naći kad seprobudi; i pazite, vas dvije, da mi više ne dodijavate budzašto. Nisamja dužna gledati sve babe u ovoj kući kako umiru, a niti želim to gledati. Upamtite to, vi stare bezobrazne rospije! Ako me opet nasanjkate,naučit ću vas ja pameti, vjerujte mi!I pohita iz sobe, kadli je vrisak obiju žena koje su se bile okrenule postelji natjera da se obazre. Bolesnica se bila uspravila u krevetu i pružila ruke prema njima.Tko je to? — vikne potmulim glasom.Tiho, tiho! — reče joj jedna starica naginjući se nad nju. — Lezi,lezi!— Nikad više neću živa leći! — reče bolesnica otimajući se. — Hoćuda joj nešto kažem! Hodite amo! Bliže! Da vam šapnem na uho.

Oliver Twist

Grčevito uhvati ravnateljicu za mišicu i, prisilivši je da sjedne na sto-lac uz postelju, zausti da joj nešto kaže, ali se obazre i opazi kako su se one dvije starice sagnule nad njih ne bi li čule što će reći.— Neka ove izađu! — bunovno će bolesnica. — Samo brže! Brže!Obje babuskare jednoglasno udare u plačnu jadikovku kako sirota sa-mrtnica ne poznaje više ni svoje najbolje prijateljice, i kako je oneneće nipošto ostaviti, ali ih nadstojnica izgura iz sobe, zatvori vrata zanjima i vrati se do postelje. Pošto su bile tako najurene, babe udare udruge diple i počnu dovikivati kroz ključanicu da je stara Sally pijana,što zapravo i nije bilo isključeno jer je, uz umjerenu dozu opija koju jojje ljekarnik propisao, bila pod utjecajem i posljednjeg gutljaja borovi-čke razblažene vodom, što su joj ga same čestite starice bile potajicedale, onako dobra srca kakve su bile.•— A sad slušajte! — glasno će samrtnica, kao da se svim silama upinje da raspiri posljednju iskricu snage u sebi. — U ovoj istoj sobi, u ovom istom krevetu, njegovala sam jednom jednu lijepu mladu ženu koju su dopremili u dom i kojoj su noge bile izubijane i izranjavane od pješa-čenja, sva je bila prašna i krvava. Rodila je dijete i umrla. Čekajte da se sjetim... koje je to godine bilo!Nije važno koje je godine bilo — nestrpljivo će slušateljica. — Štaje bilo s njom?Jest — promrsi bolesnica zapadajući ponovo u bunovno stanje.Šta je bilo s njom? Šta je bilo... znam! — uzvikne i naglo se tržne, alice joj se zažari i oči samo što joj ne iskoče iz duplji. — Okrala sam je,tako je! Nije se još bila ni ohladjela... velim vam, a ja sam je okrala!Sto ste joj ukrali, za miloga Boga? — uzvikne ravnateljica i učinikretnju kao da će pozvati u pomoć.Ovo — odgovori žena stavljajući ravnateljici ruku na usta. — Jedino što je imala. Trebalo joj je odjeće da se zaštiti od studeni, i hraneda ne skapa od gladi, ali je svejedno to sačuvala i držala u njedrima.Bilo je to zlato, kad vam velim! Suho zlato kojim je mogla spasiti sebiživot.Zlato! — ponovi ravnateljica kao jeka i pohlepno se sagne nad ženu,koja je opet pala nauznak. — Dalje, dalje... da... što je bilo dalje? Tkoje bila ta žena? Kad je to bilo?Dala mi je to na čuvanje — odgovori žena stenjući — i pouzdala seu mene kao u jedinu ženu koja je tada bila uz nju. U mislima sam jojga ukrala čim mi je prvi put pokazala kako joj visi o vratu, pa moždai smrt njezina djeteta nosim na duši! Bili bi bolje s njim postupali dase sve to znalo!

Dvadeset četvrto poglavlje

Što da se znalo? — upita je ravnateljica. — Recite!Dečko je bio toliko nalik na svoju mater da to nisam nikako moglazaboraviti kad sam ga vidjela — nastavi žena nesuvislo i ne obazirućise na pitanje. — Sirota djevojka! Sirota djevojka! Kako je bila mlada!I umiljata k'o janje! Čekajte; imam vam još nešto reći. Nisam vam jošsve rekla, je li da nisam?Niste, niste — odgovori ravnateljica saginjući se još niže da bolječuje riječi što su sve slabije dopirale s usana samrtničkih. — Požuritese da ne bude kasno!Djevojka — nastavi žena upinjući se još više nego prije — djevojkami je, prije nego što je umrla, šapnula na uho da joj se dijete, ako seživo rodi i poraste, neće možda morati crvenjeti pri spomenu imenasvoje nesretne majke. I još je sklopila one svoje tanke ruke i rekla: »O,Bože milostivi! Svejedno, bude li dečko ili curica, neka mu se nađupri ruci prijatelji na ovom čemernom svijetu, smiluj se, Bože, jadnomsiročetu prepuštenom na milost i nemilost sudbini!«A kako se dijete zvalo? — zapita ravnateljica.Dali su mu ime Oliver — odgovori žena slabašnim glasom. — Azlato koje sam joj ukrala bilo je...Recite, recite... što je bilo? — uzvikne ravnateljica. Žudno se sa-gnula nad ženu ne bi li čula njen odgovor, ali je i nehotice ustuknulakad se samrtnica ponovo uspravi, polako i ukučeno, pa se objemarukama grčevito uhvati za pokrivač, ispusti iz grla neke nerazumljiveglasove i padne nauznak mrtva.Mrtva da ne može biti mrtvija! — reče jedna od onih dviju babakoje su pohitale u sobu čim su se vrata otvorila.— I na kraju mi nije imala što reći — odvrati ravnateljica odlazećinehajnim korakom.Starice joj ništa ne odgovore jer su, po svemu sudeći/bile isuviše za-okupljene pripremama za svoje jezovite dužnosti, te su se samo šutke vrzle oko pokojnice.

Oliver Twist Dvadeset peto poglavlje

Dvadeset peto poglavljeu kojem se vraćamo Vaginu i njegovoj družini.

Dok se sve to zbivalo u toj provincijskoj ubožnici, Fagin je sjedio u svojoj staroj jazbini — onoj istoj iz koje je djevojka bila odvela Olivera — ogrezao u teške misli nad slabom, dimljivom vatrom. Na koljeni-ma je držao mijeh kojim je zacijelo prije toga bio nastojao potaknuti vatru da se veselije razgori, ali se bio zanio u duboke misli, prekriživši ruke na mijehu i podnimivši bradu palcima, tupo zagledan u zahrđalu rešetku na ognjištu.Njemu za leđima sjedili su za stolom Lisac Prefriganac, gospar Char-ley Bates i gospodin Chitling, zaokupljeni partijom vista1 u kojoj je Prefriganac igrao za dvojicu protiv gospara Batesa i gospodina Chi-tlinga. Lice prvospomenutog gospodina, što je u svako doba zračilo inteligencijom, bijaše sad još zanimljivije promatrati zbog toga što je pomno pratio igru i karte gospodina Chitlinga, na koje je s vremena na vrijeme, kad bi ulučio priliku, bacao hitre i ozbiljne poglede, mudro podešavajući svoju igru prema zaključcima do kojih je dolazio gleda-njem u karte svoga susjeda. Kako je noć bila hladna, Lisac nije skidao šešira s glave, kao što ga, uostalom, često nije u kući skidao. Isto je tako držao zemljanu lulu u zubima i samo bi je načas izvadio kad bi smatrao za potrebno da se okrijepi iz velikog vrča što je stajao na stolu pun borovičke razrijeđene vodom za cijelo društvo. Gospar Bates je također pozorno pratio igru, ali kako je bio življe naravi nego njegov uglađeni prijatelj, udaralo je u oči da češće poseže za borovičkom s vodom i, štoviše, da dopušta sebi kojekakve šale i nevažne napomene, što nimalo ne pristoji vrsnom igraču vista. I zaista

je Prefriganac, kao njegov prisan prijatelj, više puta iskoristio priliku da ozbiljno upozori svoga druga na njegovo nedolično vladanje, ali je gospar Bates sve takve prigovore primao neobično mirno i dobroho-tno, samo bi prijatelja poslao »do vraga«, ili bi mu rekao neka se friga, ili mu odgovorio kakvom drugom, zgodno sročenom doskočicom u istom smislu. Gospodin Chitling se pak u sebi uvelike divio spretnoj uporabi tih duhovitih izričaja. Vrijedno je napomenuti da su ovaj po-tonji gospodin i njegov partner redovito gubili, ali da ta okolnost ne samo što nije ni najmanje ljutila gospara, nego se činilo da ga uvelike uveseljuje, jer se nakon svake igre grohotom smijao i tvrdio da nije vidio tako zgodne partije otkako zna za sebe.___Znači, dvije duple i jedna obična — reče gospodin Chitling, komese lice izdužilo dok je vadio pola krune1 iz džepa na prsluku. — Nisam još vidio takvog igrača k'o što si ti, Jack; uvijek dobivaš. Čak i kad imamo dobre karte, Charlev i ja ne možemo ništa protiv tebe. Ili sama ta napomena, ili ojađeni glas kojim je bila izgovorena, toliko razdraga Charlevja Batesa da prasne u grohotan smijeh, koji prene Židova iz njegove zanesenosti i nagna ga da upita što se dogodilo.— Da znaš, Fagine! — uzvikne Charlev. — Šteta što nisi pratio ovupartiju. Tommy Chitling nije dobio ni jedan jedini poen, a ja sam igraos njim protiv Prefriganca.__Pa da! — reče Židov i naceri se, čime sasvim jasno pokaže da munije teško dokučiti pravi razlog takvu ishodu. — Pokušaj još jedanput, Tome, pokušaj još jedanput!Hvala lijepa, Fagine, dosta mi je bilo — odgovori mu Chitling.Uvrh glave. Tom Liscu tako ide karta da mu ništa podbogom nemožeš.___He-he, sinko moj! — nasmije se Židov. — Moraš vraški rano izjutraporaniti ako misliš nadmudriti Lisca.— Da izjutra! — dočeka Charley Bates. — Moraš se još noću obutii staviti po jedan durbin na svako oko i prebaciti kazališni dalekozorpreko ramena ako misliš s njim izići na kraj.Gospodin Dawkins primi sve te lijepe riječi filozofski mirno i ponudi svima prisutnima okladu u jedan šiling da će svaki put predići kartu sa

slikom. Kako nitko nije prihvatio okladu, a upravo je bio popušio lulu, uzme se zabavljati tako što po stolcu crtaše tlocrt tamnice u Newga-

teu komadićem krede kojom je do tada bio zapisivao poene. Uz to je

1. Vist (whist) — engleska kartaška igra koja se obično igra učetvoro sa 52 karte. I 1. Pola krune — britanski kovani novac od dva i pol šilinga.

neobično prodorno zviždukao.Što si tako slabe volje, Tommy? — zapita Lisac, naglo prekidajućidugu šutnju i obraćajući se gospodinu Chitlingu. — Što misliš, Fagine,o čemu li sad Tommy razmišlja?Otkud ja to mogu znati, dragoviću moj? — odgovori Židov okrećući glavu, jer je opet počeo pritiskati mijeh. — Valjda o tojpe kolikoje izgubio ili o svom kratkom boravku na ladanju s kojeg se nedavnovratio, a? Ha-hal Jesam li pogodio, dragoviću?Ni govora — odgovori Lisac ne dajući gospodinu Chitlingu da dođedo riječi. — Što ti veliš, Charley?Ja bih rekao — dočeka gospar Bates cereći se — da umalo što senije rastopio pred Betsy. Pogledajte ga samo kako je pocrvenio! Uh,bogamu, pa ovo je zbilja da pukneš od smijeha, Tommy Chitling jezacopan! O, Fagine, kakva smijurija!Posve shrvan spoznajom da je gospodin Chitling postao žrtva nježnih osjećaja, gospar Bates zavali se toliko silovito na naslon stolca da izgubi ravnotežu i svali se na pod (što mu ni najmanje ne pokvari veselje), gdje ostane ležati u svoj svojoj dužini dok se nije nasmijao do mile volje. Tada ponovo zauzme svoj prijašnji položaj i opet se naduši smijati.Ne gledaj ti na njega — reče Židov namigujući gospodinu Daw-kinsu, pa prijekorno klopi gospara vrhom mijeha. — Betsy je krasnadjevojka. Drži se ti samo nje, Tome! Drži se ti samo nje!Htio sam samo reći, Fagine — odvrati gospodin Chitling sav zajapuren — da se to nikog ovdje ne tiče.Dabome da se ne tiče — potvrdi Židov. — Charley je brbljavac. Neobaziri se ti na njega, dragoviću moj, ne obaziri se ti na njega! Betsy jekrasna djevojka. Samo ti nju slušaj, Tome, ona će ti donijeti sreću.Pa ja nju i slušam — odgovori gospodin Chitling. — Doduše, da jenisam slušao, ne bih bio dospio u buksu, ali od toga si i ti imao koristi,je li, Fagine? I što je šest tjedana, na kraju krajeva? To čovjek morapreturiti, kad-tad, pa onda je ipak bolje zimi, kad čovjeku nije tolikodo šetnje po gradu, je li tako, Fagine?Ah, pa svakako, dragoviću moj — odgovori Židov.Ti se ne bi bunio ni kad bi morao opet na ladanje, je li, Tome?upita ga Lisac namigujući Charlevju i Židovu. — Samo kad seBetsy ne bi ništa dogodilo.Pa znate da se i ne bih bunio — srdito mu odgovori Tom. — Eto tina. Aha! Volio bih vidjeti tko to još može reći za sebe, a, Fagine?Nitko, dragoviću moj —odgovori Židov — ama baš nitko, Tome!Ne znam nikoga među njima tko bi to isto učinio, ama baš nikog,

Dvadeset peto poglavlje

dragoviću moj!A mogao sam se lako izvući, samo da sam nju otkucao, nije li tako,Fagine? — srdito proslijedi jadna, izigrana budala. — Trebalo je samoda riječ kažem, je li tako, Fagine?Dabome, dragoviću moj — potvrdi Židov.Ali nisam ni pisnuo, je li tako, Fagine? — opet će Tom sipajućipitanje za pitanjem kao iz rukava.Nisi, nisi, dakako da nisi — odgovori Židov — jer u tebe je srcejunačko. Možda malo i previše junačko.Možda i jest — prizna Tom obazirući se. — Ali ako i jest, što imau tome smiješno, a, Fagine?Opazivši da se gospodin Chitling poprilično razgoropadio, Židov gapočne brže-bolje uvjeravati da nema u tome ničega smiješnog, a kakobi dokazao da je cijelo društvo ozbiljno,' pozove se na gospara Batesakoji se najviše smijao. Ali, na žalost, tek što je Charley zaustio da kažekako nikad u svom vijeku nije bio ozbiljniji, ne mogaše odoljeti da neprasne u tako grohotan smijeh da povrijeđeni gospodin Chitling, bezikakvih daljnjih obzira, nasrne na njega i zamahne svom snagom, aliCharley bijaše vješt u izbjegavanju udaraca pa se u pravi čas sagne,tako da napadač pogodi šakom u prsa starog veseljaka, koji od udarcaotetura sve do zida i tu stane predišući, a Chitling se zabezeknutozagleda u njega. .

:

— Mir! — vikne u taj mah Lisac. —- Čuo sam bakarušu. I dohvativšisvjetiljku, tiho se odšulja uza stube.Ponovo netko pozvoni, pomalo nestrpljivo, dok društvo čekaše u mra-ku. Nakon kraće stanke opet se pojavi Lisac i tajanstveno šapne nešto Faginu.— Šta? — uzvikne Židov. — Zar sam?Lisac klimne glavom i, zaklonivši plamen svijeće rukom, nijemo dade znak Charlevju Batesu neka se radije okani šale za neko vrijeme. Pošto ga je tako prijateljski posavjetovao, upre pogled u Židova očekujući od njega daljnje upute.Starac je griskao svoje požutjele prste i nekoliko časaka razmišljao, a lice mu se trzalo od uzrujanosti, kao da sluti neko zlo i kao da se boji da ne čuje ono najgore. Najposlije digne glavu i zapita:— Gdje je?Lisac upre prstom u strop i učini kretnju kao da će izaći iz sobe.— Da — reče Židov odgovarajući na njegovo nijemo pitanje. — Do-vedi ga ovamo. Pst! Tiho, Charley! Budi s mirom, Tome! Brišite, brišite!

Oliver Twist

Charlev Bates i njegov doskorašnji protivnik odmah poslušaju taj kratki nalog i nečujno se izgube. Nije im bilo ni traga ni glasa kad Lisacsiđe niza stube sa svijećom u ruci, a za njim čovjek u gruboj radničkojbluzi, koji najprije baci hitar pogled po sobi, a onda skine velik rubackoji mu je skrivao donji dio lica i otkrije iscrpljeno, neumiveno i neo-brijano lice lijepog dečka Tobvja Crackita. ^— Kako si, Fagine dragi? — priupita taj krasnik Zidova klimajući muglavom. — Strpaj mi taj rubac u cilindar, Lišče, da ga mogu naći kad*budem odlazio. Tako, vidiš! Ti ćeš biti dobar obijač jednog dana, jošbolji od stare garde.Govoreći tako, svuče bluzu, omota je oko pasa, prikuči stolac bliže vatri i digne noge na kaminsku ogradu.— Eto vidiš, Fagine dragi — reče pokazujući ojađeno na svoje posu-vraćene čizme — znaš otkad nisu očišćene ni namazane! Ni trunkalaštila, bogamu! Ali nemoj me tako gledati, čovječe božji! Sve u svojevrijeme. Ne mogu ti ja razgovarati o poslu dok se ne najedem i neokvasim grlo; i zato, daj što imaš da se dosita naklopam prvi put uova tri dana!Židov mahne Liscu glavom neka iznese na stol sve što ima od jela, pa sjedne sučelice provalniku čekajući da se ovaj udostoji razvezati jezik.Sudeći po njegovu držanju, Toby se nije uopće žurio da otpočne priču. Isprva se Židov zadovoljio time da mu strpljivo promatra izraz lica ne bi li otkrio kakve mu vijesti donosi, ali uzalud. Iako je Toby bio umo-ran i iscrpljen, crte lica izražavale su onu istu smirenost kojom su se oduvijek odlikovale; i uza svu nečistoću i zaraštenost, to je lice sveje-dnako bilo razvučeno u blažen smiješak lijepog dečka Tobvja Crackita koji je zadovoljan sam sobom. Židov je dotle gorio od nestrpljenja i pratio glavom svaki zalogaj koji je Toby trpao u usta, hodajući gore-dolje po sobi, obuzet nesavladivim uzbuđenjem. Ali sve to nije ništa vrijedilo. Toby je i dalje jeo posve bezbrižno dok se nije dosita najeo, a onda naloži Liscu neka iziđe iz sobe, pa zatvori vrata za njim, pomiješa u čaši malo borovičke s vodom i spremi se da priča.Prvo i prvo, Fagine dragi... — počne Toby.Da, da — uplete mu se Židov u riječ privlačeći bliže svojstolac.Gospodin Crackit umukne da potegne gutljaj pića i izjavi kako je bo-rovička izvrsna, a onda ponovo digne noge na niski kaminski okvir tako da mu čizme dođu u visinu očiju, pa mirno nastavi:— Prvo i prvo, Fagine dragi, kako je Bili?

Dvadeset peto poglavlje

Šta? — podvrisne Židov i poskoči sa stolca.Pa ne misliš valjda reći... — promuca Toby i problijedi.Sto ne mislim reći! — drekne Židov i bijesno zatopće. —Gdje su Sikes i mali? Gdje su? Šta je s njima? Gdje se kriju?Zašto nisu došli ovamo?Provala nije uspjela — Toby će slabašnim glasom.To znam — odvrati Židov izvlačeći novine iz džepa i upirući prstom u njih. — I šta još?Pucali su na nas i ranili malog. Zgrabili smo ga između sebe i bježalipreko polja, glavom bez obzira, preko živica i jaraka, a oni za nama. Kvragu! Sve se diglo na noge, i pse su pustili na nas.A mali?Bili ga je onda uprtio na leđa i letio k'o da ga vile nose. Zastali smoda ga zajedno ponesemo, ali mu je glava bila klonula i sav se ohladio. Aoni su nam već bili za petama, pa mi lijepo mili moji, kuda koji, samodalje od vješala! Razišli smo se i ostavili klinca da leži u jarku. Je li živili mrtav, to ti ne bih znao reći.Židov nije više ništa htio da čuje, samo zakuka iz sveg glasa, uhvati se za kosu i izleti najprije iz sobe, a onda iz kuće na ulicu.

O liv e r T w is t

Dvadeset šesto poglavljeu kojem se pojavljuje jedna tajanstvena osoba, a zbivaju se i mnogi drugi događaji koji su neodvojiv dio ove pripovijesti.

Starac je već bio stigao do uličnog ugla a da se još nije oporavio od udarca što mu ga je zadala obavijest Tobvja Crackita. Produžio je dalje nesmanjenom brzinom u svom mahnitom i bezglavom trku sve dok nije mimo njega iznenada projurila neka kočija i dok nije začuo prestravljene krikove prolaznika koji su vidjeli u kakvoj se opasnosti našao, što ga je ipak nagnalo da se vrati na nogostup. Kloneći se što je |; više mogao svih glavnijih ulica i šuljajući se samo prečacima i uličicama, jw izbio je naposljetku na Snow Hill. Tu je još ubrzao korak sve dok nije £. skrenuo u jedan prolaz, gdje se zacijelo osjećao kao kod kuće, jer je opet, \. po staroj navici, počeo vući noge i nekako slobodnije disati. Blizu mjesta gdje se Snow Hill spaja s Holborn Hillom nalazi se s desne strane, kad dolazite od Citvja, jedna uska i bijedna uličica što vodi do Saffron Hilla. U njenim su prljavim trgovinicama izložene na prodaju cijele gomile rabljenih svilenih rupčića svih boja i veličina, jer tu posluju trgovci koji ih kupuju od džepara. Na stotine se tih rupčića vijore na čavlima pokraj izloga ili lepršaju na vratima, a i police su u dućanima krcate njima. Field Lane je nevelika uličica, ali ima svoga brijača, svoju kavanicu, svoju pivnicu i svoju prodavaonicu pržene ribe. To je trgovačka naseobina koja živi svojim životom, tržnica na kojoj se prodaje pokradena sitnarija, na koju ranim jutrom i u smiraj dana dolaze mučaljivi trgovci što sklapaju poslove po mračnim dvorišnim sobičcima i odlaze isto onako tajnovito kao što su i došli. Tu ;-trgovci prnjama, staretinari i krpači izlažu svoju robu kao cimer sitnim , tatima; tu gomile starog željeza i kostiju i hrpe pljesnivih otpadaka vunenih i platnenih tkanina hrđaju i gnjiju po pljesnivim podrumima. Tamo je Židov svratio. Blijedi stanovnici te uličice dobro su ga po- \.

Dvadeset šesto poglavlje

znavali jer su mu svi koji su nešto prodavali ili kupovali prijateljski u prolazu klimali glavom. On im je isto tako odzdravljao, ali se ni s kim nije upuštao u razgovor sve dok nije došao do kraja uličice i zastao da se obrati trgovcu niska raata, koji se jedva nekako stisnuo u dječji naslonjač i pušio lulu pred vratima svoga dućana.Ah, čovjek bi ozdravio i od upale očiju, gospodine Fagine, kad vasugleda] — reče taj dični trgovac kad ga Židov upita za zdravlje.Tu je kod vas bilo malo prevruće, Livelv — reče Fagin uzvijajućiobrvama, pa prekriži ruke i uhvati se njima za ramena.Pa čuo sam već jedanput ili dvaput za takve pritužbe — odgovoritrgovac — ali kad god prigrije, opet i zahladi. Ne mislite li i vi tako?Fagin klimne glavom, pa pokaže rukom prema Saffron Hillu i zapitaje li tkogod sinoć tamo navraćao.Mislite »Kod kljakavaca«? — upita ga čovjek.Židov klimne glavom.Čekajte malo da se prisjetim — produži trgovac pa se zamisli.Jest, svratila su petorica-šestorica, koliko ja znam. Ali mislim davaš prijatelj nije bio među njima.Sta, Sikes nije dolazio? — zapita Židov razočarano.Non istventus1, k'o što kažu fiškali — odgovori čovuljak i odmahneglavom, s neobično prepredenim izrazom na licu. — Imate li danasštogod za mene?Ništa — odgovori Židov i pođe dalje.Idete li do »Kljakavaca«, Fagine? — dovikne čovuljak za njim. —Stanite! Idem i ja da nešto gucnem s vama.Ali, kako se Židov samo osvrnuo i mahnuo rukom dajući mu na znanje da bi radije ostao sam, a čovuljak se, osim toga, nije mogao baš lako iskobeljati iz naslonjača, krčma »Kod kljakavaca« nije još neko vrijeme imala čast vidjeti gospodina Livelvja. Dok se on osovio na noge, Židov je već nestao, pa se gospodin Livelv, pošto se bezuspješno propinjao na prste u nadi da će ga još spaziti, opet silom ugura u svoj mali na-slonjač i, izmijenivši s gospođom iz dućana preko puta znak glavom u kojem je, očito, sumnja bila izmiješana s nepovjerenjem, nastavi vrlo ozbiljno pušiti lulu.»Kod tri kljakavca«, ili samo »Kod kljakavaca«, kao što su tu ustanovu obično zvali njeni gosti, bijaše ona ista krčmetina u kojoj smo već bili

1. Non istventus (lat) — iskvareno od pravne formule Non est inventus, što znači: Ne može se pronaći.

O liv e r T w is t

sreli gospodina Sikesa i njegova psa. Fagin samo dade neki znak čovjeku za tezgom, pa se uputi ravno uza stube, otvori vrata jedne prostorije, nečujno se uvuče u nju i pogleda zabrinuto oko sebe, zaklanjajući oči rukom, kao da nekog traži.Prostorija je bila osvijetljena dvjema plinskim svjetiljkama kojih se svjetlo nije moglo izvana vidjeti, jer su kapci na prozorima bili zakovani, a okna zastrta izblijedjelim crvenim zastorima. Strop bijaše premazan crnom bojom kako se na njemu ne bi vidjela čađa od svje- * tiljaka, a zrak je bio toliko pun gustog duhanskog dima da se u prvi mah jedva moglo što razabrati. Međutim, malo-pomalo, kako je dim izlazio na otvorena vrata, mogao je čovjek razaznati skup glava, isto toliko zbrkan koliko i žamor koji ga je dočekao; a kad mu se oko malo bolje priviklo na taj prizor, promatrač spazi veliko društvo muškaraca' i žena natisnuto oko dugačkog stola na čelu kojeg je sjedio predsjednik skupa s batićem u ruci, dok je u drugom, daljem kutu sjedio, za raštimanim klavirom, profesionalni klavirist modrikasta nosa i glave omotane zbog zubobolje.Kad je Fagin tiho uljegao u dvoranu, klavirist je prelazio prstima preko tipki spremajući se da nešto odsvira, našto su svi prisutni graknuli da žele čuti neku pjesmu. Pošto se graja slegla, jedna mlada dama počne zabavljati društvo pjevajući baladu od četiri kitice, između kojih bi svirač svaki put ponovo odsvirao cijelu melodiju što je bučnije mogao. Kad je to bilo gotovo, predsjednik skupa nazdravi društvu, a onda dvojica pjevača koji su sjedili do predsjednika, svaki s jedne strane, predlože da otpjevaju nešto u duetu, što i učine, na veliko zadovoljstvo svih prisutnih.Bilo je zanimljivo promatrati nekoliko lica što su se posebno isticala u tom skupu. Ponajprije je tu bio sam predsjednik skupa (vlasnik krčme), grub, krupan, zdepast čovjek koji je, dok se pjevalo, neprestance prevrtao očima i kao da se sav predao veselju, ali je u isto vrijeme budno motrio sve što se zbiva i slušao sve što se govori — tako da mu zacijelo ništ« | nije promaklo. Do njega su sjedili pjevači koji su profesionalno nehaj nd I primali čestitke od društva i revno ispijali čaše žestoka pića izmiješana S s vodom, koje su im redom nudili njihovi najushićeniji obožavatelji, čijai [ su pak lica odražavala gotovo sve poruke na gotovo svim stupnjevima I i neodoljivo privlačila pozornost samom svojom odvratnošću. Podmu- f klost, krvoločnost i pijanstvo u svim fazama mogli su se vidjeti u svojimt| najstrašnijim oblicima. A žene? S lica nekih od njih kao da se gubio rij posljednji zaostali trag mladenačke svježine dok bi ih čovjek gledao, a s I drugih kao da je bilo izbrisano svako obilježje i pečat ženstvenosti te su; |

Dvadeset šesto poglavlje

nalikovale na odurne maske razvrata i zločina. Neke od njih bile su još djevojke, druge tek mlade žene, ni jedna nije bila poodmakle dobi — pa ipak su bile najmračniji i najžalosniji dio te sumorne slike. Dok se sve to zbivalo, Fagin je, ni najmanje ganut, napeto prelazio pogledom s lica na lice, ali je bilo očito da nije našao onoga koga traži. Pošto je napokon uspio uloviti pogled čovjeka koji je predsjedao skupu, mahne mu ovlaš glavom i iziđe iz prostorije isto onako tiho kao što je bio i ušao.— Izvolite, gospodine Fagine? — upita ga onaj čovjek pošto je izišaoza njim na stubište. — Zar nećete sjesti s nama? Svima bi nama biloi te kako drago.Židov nestrpljivo odmahne glavom i prošapće:Je li on tu negdje?Nije — odgovori mu čovjek.A ima li kakvih vijesti od Barnevja? — opet će Fagin.Nikakvih — odgovori vlasnik krčme »Kod kljakavaca«, jer to je bioon. — Neće se taj javiti dok se sve ne smiri. Tamo su nešto nanjušili.Vjerujte mi. Čim bi se malo maknuo, upao bi u klopku. Njemu, Bar-neyju, sigurno ništa ne fali, inače bi mi se već javio. Kladio bih se dase dobro drži. Ne bojte se vi za njega.A hoće li on večeras dolaziti? — zapita Židov naglašujući ličnuzamjenicu kao i prvi put.Mislite na Monksa? — neodlučno ga priupita vlasnik. — Pst? —psikne Židov. — Da.Svakako — odgovori čovjek vadeći zlatan sat iz džepa na prsluku.Trebalo je već da bude tu. Ako pričekate desetak minuta, on će...Neću, neću — brže-bolje će Židov, baš kao da mu je drago što nijetu zatekao traženu osobu, koliko god želio da je vidi. — Recite mu dasam ga tražio i da večeras dođe do mene. Ne večeras, nego, recimo,sutra. Kad ga sad još nema, ima vremena i do sutra.Dobro — reče čovjek. — I ništa više?Zasad više ni riječi — reče Židov silazeći niza stube.A da znate — reče onaj promuklim šaptom, naginjući se prekoograde — a da znate kakva bi sad bila prilika za prodaju1. Kod mene jeupravo Phil Barker, toliko pijan da bi ga i dijete moglo obrlatiti.Aha! Ali nije sad vrijeme za Phila Barkera — reče Židov. — Phil ćenam još trebati za nešto prije nego što se s njim rastanemo; i zato sevratite lijepo svom društvu, dragoviću moj, i recite im neka se samovesele... dok još mogu. Ha-ha-ha!Krčmar se također nasmije i vrati svojim gostima. Čim je Židov ostao

Oliver Twist

sam, na licu mu se ponovo pojavi zabrinut i zamišljen izraz. Nakon kraćeg razmišljanja, zovne fijaker i reče kočijašu neka ga odveze do Bethnam Greena. Na oko četvrt milje do Sikesova stana, iziđe iz fija-kera i ostatak puta prevali pješice.— A sad — promrmlja Židov kucajući na vrata stana — ako se tu štozakuhalo, iščupat ću ja to od tebe, djevojko, ma koliko bila prefriga-na!Gazdarica mu reče da je djevojka u svojoj sobi. Fagin se tiho uspne uza stube i uđe u sobu, a da nije ni pokucao. Djevojka je bila sama; glava joj ležala na stolu tako da joj se duga kosa prosula po njemu. »Napila se«, hladno pomisli Židov, »ili je možda samo očajna«. Razmišljajući tako, starac se okrene da zatvori vrata za sobom, ali taj šum probudi djevojku. Pomno je motrila njegovo prepredeno lice kad ga je upitala ima li kakvih vijesti, i dok joj je pričao o tome kako se proveo Tobv Crackit. Kad je završio, ona ponovo obori glavu na stol, ali ne prousti ni crne ni bijele. Nestrpljivo odgurne svijeću i jedanput ili dvaput zastruže nogama po podu grozničavo se meškoljeći, ali to je bilo sve.Dok su tako oboje šutjeli, Židov se nemirno obazirao po sobi, kao da se želi uvjeriti kako nema nigdje nikakva znaka da se Sikes potajice vratio. Zacijelo zadovoljan razgledanjem, nakašlje se dva-tri puta i isto toliko puta pokuša zavrgnuti razgovor, ali se djevojka nije uopće obazirala na njega. Naposljetku Židov još jednom pokuša dobacivši joj posve pomirljivim glasom, trljajući ruke:— A što misliš, dušo, gdje bi sad mogao biti Bili?Djevojka propenta jedva razumljivo kako nema pojma, a po njenu prigušenu glasu moglo se zaključiti da plače.A gdje je mali? — priupita je Židov trudeći se svim silama da jojbar načas vidi lice. — Siroto dijete! Ostavili ga u jarku. Nancy, pomislisamo!Malom je bolje tamo gdje je, nego među nama — reče djevojka iiznenada digne glavu. — I samo ako Billu ne bude ništa, nadam se damali leži mrtav u onom jarku i da će mu tamo i sagnjiti mlade kosti.Šta? — zaprepašteno uzvikne Židov.Da, da — odvrati djevojka i mirno dočeka njegov pogled. — Bilabih sretna da ga nikad više ne vidim i da znam da je ono najgore prošlo. Ne bih ga više mogla ovdje gledati. Kad ga vidim, mrzim samusebe i sve vas.Pih! — prezirno će Židov. — Pijana si.Pijana? — gorko uzvikne djevojka. — Ali nisi ti kriv što nisam pi-

Dvadeset šesto poglavlje

jana! Kad bi bilo po tvome, bila bih uvijek pijana, samo ne bih smjela sad biti — jer ti nije po volji moje neraspoloženje, je li?Nije! — bijesno će Židov. — Nije mi po volji.E pa, onda me raspoloži! — nasmije mu se djevojka u brk.Da te raspoložim! — uzvikne Židov, ozlojeđen preko svake mjere djevojčinom neočekivanom tvrdoglavošću i svim svojim jadima tevečeri. — I raspoložit ću te! Slušaj ti, droljo! Slušaj me dobro jer dovoljno je da kažem dvije-tri riječi pa da Sikes odvisi, isto tako sigurnokao da ga sad držim za onu njegovu bikovsku šiju. Ako se vrati bezmaloga, ako ostane na slobodi a ne dovede mi malog živog ili mrtvog,onda bolje da ga sama ubiješ ako hoćeš da ga spasiš od vješala. I ubij gačim stupi nogom u ovu sobu, jer će inače, pazi, biti kasno!Šta to govorite? — i nehotice uzvikne djevojka.Šta govorim? — nastavi Fagin razjareno. — Taj mi mali vrijedi nastotine funti, pa zar da upropastim ovu divnu priliku koju mi je poslaoslučaj, a sve zbog glupih hirova nekolicine pijandura kojima mogu doćiglave kad god me je volja! Pa zar da još budem vezan za život vragakoji sve može samo ako hoće da, da...Starac je predišući i zamuckujući tražio pravu riječ, ali u istom trenutku obuzda bujicu svoga gnjeva i promijeni cijelo držanje. Još časak prije mlatarao je stisnutim šakama po zraku, iskolačenih očiju, sav pozelenio od bijesa, a sad se skljokao u naslonjač, skutrio i pritajio, dršćući od straha da nije odao koju od svojih tajnih opačina. Nakon kraće šutnje, osmjeli se da ponovo baci pogled na djevojku. Kao da se malo umirio kad je vidio kako sjedi isto onako utučena kao što ju je bio i zatekao.Nancy moja draga — protisne Židov svojim običnim glasom. — Neljutiš se valjda na mene?Nemoj me sad gnjaviti, Fagine! — odvrati djevojka, mlitavo dižućiglavu. — Ako Bili ovaj put nije uspio, uspjet će drugi put. On je većobavio mnogo dobrih poslova za tvoj račun, i obavit će ih još kad godbude mogao, ali kad ne može, ne može; nema smisla trošiti riječi okotoga.A što ćemo s malim, dušo? — priupita je Židov trljajući nervoznoruke.Mali mora podijeliti sudbinu s nama ostalima — upadne mu Nancvžurno u riječ. — I opet ti velim da se nadam da je mrtav, da mu višenitko ništa ne može, pa ni vi — naime, samo ako se Bili spasio. A kadse Tobv izvukao, onda će sigurno i Bili, jer Bili u svako doba vrijedikoliko dva Tobvja.

O liver Tw ist D v ad ese t še s to p o g lav lje

A što misliš o onom što sam ti rekao, dušo? — opet će Židov gledajući je netremice užagrenim očima.Moraš mi sve ponoviti ako baš želiš da nešto učinim — odvratiNancy. — Ali svakako će biti bolje da to ostaviš za sutra. Načas si metrgnuo iz mrtvila, ali sad sam opet tupa.Fagin ju je još malo zapitkivao, sve u namjeri da ustanovi je li djevojka shvatila štogod od onoga što je onako neoprezno bio izlanuo, ali mu je ona posve spremno odgovarala i nije ni okom trepnula dok ju je vrlo * ispitljivo promatrao, tako da je ostao pri svom prvotnom dojmu da je malo previše potegnula iz boce.Nancy je, uostalom, bila sklona piću, kao i većina Faginovih štićenica, koje je on u njihovim mlađim danima prije poticao da piju nego što ih je u tome priječio. Njena neuredna vanjština i snažan zadah borovi-čke kojim je stan bio prožet, potkrepljivali su u velikoj mjeri točnost Židovljeve pretpostavke. A kad je ona, nakon kratkotrajne razgoro-pađenosti koju smo netom opisali, najprije ponovo zapala u mrtvilo, a zatim u neko složeno raspoloženje u kojem je čas plakala, a čas ra-zdragano klicala: »Gore glavu!« i upuštala se u kojekakva razmatranja o tome što znače razlike između žene i muškarca dok su god sretni zajedno, Fagin, koji je u svoje doba stekao veliko iskustvo što se tiče takvih raspoloženja, uvidi, na svoje veliko zadovoljstvo, da je Nancy zaista pijana kao majčica zemlja.Pošto je nakon tog otkrića dahnuo dušom, a već je bio postigao dvo-struki cilj koji je bio sebi postavio, da obavijesti djevojku o onome što je čuo te večeri i da se na svoje oči osvjedoči da se Sikes doista nije vratio, Fagin se zaputi kući ostavljajući svoju mladu prijateljicu da i dalje spava, glave oborene na stolu.Bilo je već prošlo jedanaest sati. Bijaše mračna noč i ciča zima pa nije imao volje da se dugo zadržava na ulici. Britki vjetar što je šibao ulica-ma kao da ih je očistio od prašine, blata i — prolaznika, jer je vani bilo malo ljudi, pa i ti su, po svemu sudeći, hitali kući. Židovu je, među-tim, vjetar puhao ravno u leđa i nosio ga pred sobom, tako da se starac tresao i ježio od svakog novog naleta koji bi ga grubo zahvatio. Stigao je do ugla svoje ulice i već je kopao po džepu tražeći ključ kadli jedna tamna prilika izroni iz nadsvođena ulaza u dubokoj sjeni preko puta, pa prijeđe ulicu i neopazice mu se prikrade.Fagine! — šapne mu na samo uho.Oh! — usklikne Židov i naglo se okrene. — Jesi li to— jesam!presiječe ga čovjek u riječi. — Motam se ovuda već dva sata. Gdjesi, do vraga, bio?

Radio sam za tebe, dragoviću moj — odgovori mu Židov zirkajućiuznemireno na došljaka i usporavajući hod. — Cijele noći radim zatebe.Ah, pa naravno! — podrugljivo će čovjek. — I dobro, što si obavio?Ništa osobito — odgovori Židov.Nije valjda ništa loše? — opet će čovjek i naglo zastane gledajućiiznenađeno sugovornika.Židov odmahne glavom i zausti da mu odgovori, ali ga pratilac omete u tome pokazujući na kuću pred koju su bili stigli, i napominjući kako će biti bolje da mu kaže ono što ima reći kad budu pod krovom, jer se živ smrzao stojeći tako dugo vani — vjetar ga je svega propuhaoi. Fagin se držao tako kao da bi se vrlo rado ispričao što ne može u ovo kasno doba primiti gosta u kuću, štoviše, promrsi nešto o tome kako u kući nema vatre, ali njegov pratilac ponovi svoj zahtjev odlučnim glasom, pa domaćin otključa vrata i zamoli gosta da ih tiho pritvori dok on ne donese svijeću.Mrak je kao u rogu — reče ovaj basrljajući u mraku. — Požuri se!Zatvori vrata — šapne Fagin s kraja hodnika. Dok je on to govorio,vrata se sama bučno zalupe.Nisam ja kriv — reče opet onaj pipajući oko sebe. — Vjetar ih jezalupio ili su se sama zatvorila, ili jedno ili drugo. Daj požuri s timsvjetlom ili ću još vrat slomiti u tom tvom prokletom brlogu.Fagin nečujno siđe niz kuhinjske stube. Nakon kraćeg izbivanja, vrati se s upaljenom svijećom u ruci i obavijesti gosta da Toby Crackit spava dolje u stražnjoj sobi, a dječaci u prednjoj. Mahnuvši čovjeku glavom neka pođe za njim, počne se uspinjati uza stube.— Ono malo što imamo reći jedan drugome možemo i ovdje, dragoviću moj — reče Židov otvarajući širom vrata na katu. — Na kapcimaima rupa, a susjedima nikad ne pokazujemo svjetlo, pa ćemo ostavitisvijeću na stubama. Evo ovako.Govoreći to, Židov se sagne i metne svijeću na gornje stube nasuprot sobnim vratima, a onda povede čovjeka u sobu u kojoj je od pokućstva bio samo jedan slomljen naslonjač i jedan stari kauč ili sofa, bez pres-vlake, što stajaše iza vrata. Neznanac se svali na taj ležaj kao umoran čovjek, a Židov privuče naslonjač do njega i sjedne sučelice njemu. Nije bilo sasvim mračno jer su vrata bila odškrinuta i svijeća je izvana bacala slabašno svjetlo na suprotni zid.Neko su vrijeme razgovarali šaptom. Premda se ništa od njihova ra-zgovora nije moglo razabrati osim pokoja nesuvisla riječ, slušatelj bi

■ i L

Oliver Twist Dvadeset šesto poglavlje

ipak mogao lako zaključiti da se Fagin brani od neznančevih prigovora i da je ovaj potonji poprilično srdit. Tako su razgovarali oko četvrt sata ili nešto više kad Monks — kako je Židov nekoliko puta oslovio neznanca u toku razgovora — reče malko povišenim glasom:I opet ti velim da to nije bilo dobro smišljeno. Zašto ga nisi zadržaoovdje s ostalima i odmah napravio od njega sitnog tata?Ma hajde bježi! — uzvikne Židov sliježući ramenima.Šta, pa nećeš valjda reći da nisi mogao, samo da si htio? — strogoga upita Monks. — Zar nisi to već na desetke puta učinio od drugihdječaka? Da si imao strpljenja bar godinu dana, mogao si udesiti da gaosude i deportiraju iz zemlje, možda i doživotno?A tko bi od toga imao koristi, dragoviću moj? — smjerno ga priupita Židov.Ja — odgovori Monks.Ali ne bih ja — ponizno će Židov. — Mogao mi je još dobro doći.Kad dvojica rade na jednom poslu, onda je samo pravo da se misli naprobitke i jednog i drugog, nije li tako, dragi moj prijatelju?Pa šta?Vidio sam da ga je teško predobiti za naš posao — produži Židov.Nije bio kao ostali dječaci kad se nađu u takvu položaju.Dabome da nije, do vraga! — promrsi onaj. — Inače bi već odavnobio lopov.Nisam ga nikako mogao iskvariti — nastavi Židov tjeskobno promatrajući svog sugovornika. — Ni u šta nije bio umiješan. Nisam imaočime da ga zastrašim, što uvijek moramo imati u početku ako ne želimo da nam trud bude uzaludan. I što sam mogao? Da ga pošaljemna ulicu s Liscem i Charlevjem? To nam je odmah u početku prisjelo,dragoviću moj! Nastrahovao sam se za sve nas.Tome ja nisam bio kriv — pripomene Monks.Nisi, nisi, dragoviću! — ponovo će Židov. — I nije mi sad zbog togakrivo jer, da se to nije dogodilo, možda ti ne bi nikad ni vidio dječakani otkrio da je baš on taj koga tražiš. E pa, ponovo sam ti ga pribaviouz pomoć one djevojke, ali onda ga je ona počela braniti.Sto ne zadaviš tu djevojčuru! — nestrpljivo će Monks.-— E pa, sad, to ne možemo nikako sebi priuštiti, dragoviću moj — od-vrati Židov smješkajući se. — Osim toga, time se mi ipak ne bavimo, inače bih to ovih dana vrlo rado učinio. Ja, Monkse, dobro znam ka-kve su te djevojke. Čim tom malom srce otvrdne, neće više ona mariti za njega kao ni za lanjski snijeg. Ti želiš da od njega napravimo lopova.' Ako je mali živ, mogu još to napravit, ali ako... ako... — zastane ŽidoV

u riječi, primičući se bliže subesjedniku — što nije, doduše, vjeroja-tno, ali ako se ipak dogodilo ono najgore, ako je mali mrtav...Ja nisam kriv ako je mrtav! — unese mu se onaj prestravljeno uriječ i ščepa Židova drhtavim rukama za mišicu.Upamti to, Fagine! Ja s tim nisam imao ništa. Od samog sam tipočetka govorio da možete raditi što vas je volja, samo ga ne smijeteubiti. Ja ne želim nikakvog krvoprolića; to svagda izbije na vidjelo, a iprogoni čovjeka. Ako su ga ustrijelili, ja nisam ništa kriv, čuješ li me?K vragu i ta tvoja prokleta jazbina! Šta je sad to bilo?Šta? — uzvikne Židov i obuhvati objema rukama oko pasa plašljiv-ca koji je skočio na noge. — Gdje?Eno ondje! — odgovori čovjek zureći u suprotni zid. — Sjena!Vidio sam sjenu jedne žene u kaputu, s kapom na glavi, kako klizi pozidu kao duh!Židov ispusti Monksa iz stiska pa obojica navrat-nanos izjure iz sobe. Svijeća kojoj je plamen titrao od propuha stajala je na svom mjestu i osvjetljavala samo pusto stubište i njihova blijeda lica. Pozorno su osluškivali, ali je u cijeloj kući vladao dubok muk.To ti se samo pričinilo — reče Židov uzimajući svijeću i okrećućise gostu.Zakleo bih se da me nisu oči prevarile! — odgovori Monks tresućise. — Kad sam je spazio, upravo se bila saginjala, a kad sam vrisnuo,nestala je kao strijela.Židov prezirno pogleda blijedo lice svog ortaka i, rekavši mu da može poći za njim ako želi, krene uza stube. Zavirili su u sve prostorije, ali je posvuda bilo hladno, pusto i prazno. Zatim siđu u hodnik, a odatle u podrum. S niskih zdova cijedila se zelenkasta vlažina i pri svjetlu svijeće caklili se tragovi puževa, ali je posvuda vladala grobna tišina.— Što sad kažeš? — upita Židov kad su se opet vratili u hodnik. — Ukući nema ni žive duše osim nas dvojice, Tobvja i dječaka; a za njihnemaj brige. Pogledaj!U prilog svojoj tvrdnji Židov izvuče iz džepa dva ključa i objasni gostu da je zaključao ukućane kad je prvi put sišao u podrum, kako bi njih dvojica mogli razgovarati.Svi ti dokazi dobrano su pokolebali Monksa. Dok su tragali bez ikakva uspjeha, njegove su tvrdnje bivale sve blaže i blaže, a na kraju se više puta neveselo nasmijao i priznao da se to možda ipak samo s njim našalila njegova razigrana mašta. Ipak, nije više želio nastaviti razgovor jer se iznenada sjetio da je već prošao jedan sat po ponoći. I tako se taj ljupki par rastao.

Oliver Twist

Dvadeset sedmo poglavljeu kojem nastojimo popraviti neuljudnost iz jednog ranijeg

poglavlja, kad smo sasvim bezobzirno napustili društvo jednedame.

Budući da jednom skromnom piscu ne bi nikako priličilo da takvog uglednika kao što je općinski pandur ostavi čekati leđima okrenutog vatri i zadignutih skutova kaputa pod miškom, dok mu se ne prohtije da ga oslobodi iz tog položaja, i budući da bi piščevu zvanju i kavalir-štini još manje priličilo da isto tako postupi s damom na koju je taj isti općinski pandur bacao poglede pune nježnosti i odanosti, i kojoj je na uho šaptao takve slatke riječi da bi od njih, kad dolaze iz usta takve osobe, moralo uzdrhtati srce svakoj djevojci ili ženi, bila ona stara ili mlada, bogata ili sirota, kroničar koji ispisuje ove retke — uvje-ren da zna gdje mu je mjesto, odajući dužno poštovanje svima onima koji vedre i oblače na ovom svijetu — hita da iskaže tim moćnicima počasti koje njihov položaj zahtijeva i da ih obaspe svim onim izra-zima poniznosti što ih njihov visoki čin i, prema tome, velike vrline neminovno nalažu svima oko njih. Za tu svrhu pisac je uistinu imao namjeru da na ovom mjestu umetne raspravu o božanskim pravima općinskih pandura i da razjasni mišljenje kako općinski pandur ne može nikad pogriješiti, što bi jamačno bilo u isti mah i na zadovoljstvo i na korist dobronamjernom čitatelju, ali je, na žalost, zbog pomanjkanja vremena i prostora, prisiljen odložiti tu raspravu za neku zgodniju i povoljniju priliku. Kad se ta prilika ukaže, bit će spreman dokazati kako je jedan pravi općinski pandur — što će reći pandur koji je na službi u općinskam uboškom domu i koji se po svojoj službenoj du-žnosti brine i za župnu crkvu — po pravu i sili svoga zvanja obdaren svim ljudskim vrlinama i odlikama, na koje nipošto ne mogu polagati prava obični službenici, sudski podvornici, pa čak ni sami crkvenjaci

Dvadeset sedmo poglavlje

(možda bi se samo ovima posljednjima moglo u manjoj i beznačajnoj mjeri priznati to pravo).Gospodin Bumble je iznova prebrojio srebrne žlice, iznova odvagnuo u ruci mašice za šećer, još pomnije pregledao posudice za mlijeko i do u tančine ispitao stanje u kojem se nalazi pokućstvo, sve do strune kojom su podstavljena sjedišta naslonjača. Svaku je od tih radnja po-novio najmanje pet-šest puta prije nego što se sjetio kako bi bilo vrije-me da se gospođa Corney vrati. Jedna misao potiče dragu pa, kako od gospođe Corney nije bila ni traga ni glasa, gospodinu Bumbleu padne na pamet da bi mogao skratiti sebi vrijeme na nedužan i hvale vrijedan način i još više zadovoljiti svoju radoznalost letimičnim razgledanjem komode gospođe Corney.Pošto je skoknuo do ključanice i osluhnuo da se uvjeri kako nitko ne dolazi, gospodin Bumble počne se odozdo upoznavati sa sadržajem triju dugačkih ladica koje su bile natrpane kojekakvim elegantnim i kvalitetnim odjevnim predmetima pažljivo poslaganim između dva sloja starih novina i posutih stručcima lavendule. Činilo se da je gospodin Bumble svime neobično zadovoljan. Kad je tako, idući redom, otvorio ladicu na gornjoj desnoj strani (u kojoj je stajao ključ) i ugledao u njoj škrinjicu osiguranu lokotom, pa je prodrmao i začuo milozvučno zveckanje kovanog novca, vrati se dostojanstvenim kora-kom do kamina i, zauzevši prijašnje držanje, reče ozbiljno i odlučno:— Uzet ću je! — Nakon te značajne izjave još je desetak minutavragolasto mahao glavom, kao da se ne može načuditi sam sebi kakavje mangup, a zatim neobično zadovoljno i pozorno počne promatratisvoje noge sa strane.Još je bio zaokupljen tim blaženim promatranjem sama sebe kad go-spođa Corney bane u sobu, svali se bez daha na stolac do kamina i je-dnom rukom zakloni oči, a drugu pritisne na srce zijevajući kao som.Gospođo Corney — reče gospodin Bumble naginjući se nad ravnateljicu — što vam je, gospo? Da vam se nije što dogodilo? Odgovoritemi, molim vas; osjećam se kao da sam na... na... — Onako uzrujan,gospodin Bumble nije se mogao odmah sjetiti riječi »iglama« pa jerekao »jajima«.Ah, gospodine Bumble! — usklikne dama. — Da znate kako samse strašno uzrujala!Uzrujala, gospo! — uzvikne gospodin Bumble. — Tko se to usudio?... Znam! — nadoveže gospodin Bumble i obuzda se odajući svojuprirođenu dostojanstvenost. — Tome su sve krive one opake babe!Grozno je i pomisliti na to! — reče dama ježeći se.

O liv e r T w is t

Onda nemojte misliti na to, gospo — posavjetuje je gospodin Bumble.Ne mogu a da ne mislim — procvili dama.Onda popijte nešto, gospo — reče Bumble umirujući je. — Hoćeteli malo vina?Ni za živu glavu! — odgovori gospođa Corney. — Ne bih mogla...oh! Na gornjoj polici u desnom kutu... oh!Izgovorivši te riječi, ta dična dama rastreseno pokaže na ormar za posuđe i sva se skvrči od grčeva. Gospodin Bumble pohita do ormara, dohvati neku zelenu staklenku s police koju mu je domaćica bila onako nesuvislo označila, napuni onim što je bilo u njoj šalicu za čaj i prinese je njenim usnama.— Sad mi je već bolje — reče gospođa Corney i zavali se na naslonstolca, pošto je šalicu dopola popila.Gospodin Bumble pobožno digne pogled na strop u znak zahvalnosti, a onda ga opet spusti do ruba šalice i prinese šalicu nosu.Metvica — usklikne gospođa Corney slabašnim glasom, smiješećise blago panduru. — Probajte! Ima tu i... nečeg drugog.Gospodin Bumble okusi tu ljekariju sa sumnjičavim izrazom na licu,mljacne, pa još jednom okusi i iskapi šalicu. — To zbilja okrepljujereče gospođa Cprney.Pravo velite, gospo — potvrdi pandur, pa prikuči stolac bliže ravnateljici i nježno je priupita što joj se to tako nemilo dogodilo.Ništa — odgovori gospođa Corney. — Ja sam vam samo jednoludo, osjetljivo i slabo stvorenje.Ne valjda slabo, gospo ■— dočeka gospodin Bumble i privuče jošbliže stolac. — Jeste li zbilja slabo stvorenje, gospođo Corney?Svi smo mi slaba stvorenja — ustvrdi gospođa Corney postavljajućiopće pravilo.Pa i jesmo — povladi joj pandur.Ni jedna ni druga strana nije zatim minutu-dvije ni riječi progovorila, a nakon isteka tog roka gospodin Bumble potvrdi spomenuto pravilo tako što premjesti svoju ljevicu s naslona stolca gospođe Corney, gdje je do tada počivala, na uzicu pregače gospođe Corney i na taj je način malo-pomalo posve obujmi oko struka.Svi smo mi slaba stvorenja — ponovi gospodin Bumble. GospođaCorney uzdahne.Nemojte uzdisati, gospođo Corney — reče gospodin Bumble.Ne mogu a da ne uzdišem — ustvrdi gospođa Corney. I ponovouzdahne.

Dvadeset sedmo poglavlje

Ovo je vrlo udobna soba, gospo — reče gospodin Bumble obzirućise. — Još jedna takva soba, gospo, i bio bi to sasvim zgodan stančić.Bio bi prevelik za jednu osobu — promrmlja dama.Ali ne i za dvoje, gospo — dočeka gospodin Bumble čeznutljivimglasom. — Što velite, gospođo Corney?Na te pandurove riječi gospođa Corney obori glavu, pa i pandur učini isto tako ne bi li vidio lice gospođe Corney. Gospođa Corney vrlo obzirno okrene glavu na drugu stranu i oslobodi ruku da izvadi rupčić, ali je zatim opet nesvjesno vrati u ruku gospodina Bumblea.Općina vas opskrbljuje ugljenom, je li tako, gospođo Corney? —upita je pandur i nježno joj stisne ruku.I svijećama — priklopi gospođa Corney i ovlaš mu uzvrati stisak.Ogrjev, svjetlo i stan, sve besplatno — reče gospodin Bumble. —Oh, gospodo Corney, pa vi ste pravi anđeo!Dama nije mogla odoljeti tom izljevu osjećaja. Klone u naručje gospodinu Bumbleu, a taj dični gospodin utisne strastven cjelov u njen čedni nos.Vi ste oličenje općinskog savršenstva! — zanosno klikne gospodinBumble. — Znate li, čarobnice moja, da se zdravstveno stanje gospodina Slouta večeras pogoršalo?Znam — snebivljivo odgovori gospođa Corney.Doktor veli da neće dulje od tjedan dana — produži gospodinBumble. — A gospodin Sloute je glava ove ustanove; nakon njegovesmrti ostat će upražnjeno mjesto koje se mora popuniti. O, gospođoCorney, kakve se perspektive otvaraju pred nama! Kakva prilika dasjedinimo srca i kućanstva!Gospođa Corney zajeca.Da čujem samo jednu jedinu riječcu! — reče gospodin Bumble na-dnoseći se nad sramežljivu ljepojku. — Jednu jedincatu jednosložnuriječcu, predraga moja Corneyjevice!D... d... da! — izlane dama.I još jednu — proslijedi pandur. — Izrazite svoje mile osjećajesamo još jednom jedinom riječju. Kad ćemo se uzeti?Gospođa Corney dva puta zausti da mu odgovori, ali je oba puta izda glas. Najposlije smogne odnekud hrabrosti i obavije ruke oko vrata gospodina Bumblea, pa mu reče neka bude to što prije, kad god on želi, i doda da je on »neodoljiva lafčina«.Pošto je sve tako prijateljski i na obostrano zadovoljstvo sređeno, ugovor je svečano potvrđen još jednom šalicom one iste mješavine, što je bilo prijeko potrebno zbog duševne ustreptalosti i uzbuđenja gospođe

i

Oliver Twist

Corney. Dok su pili »metvicu«, ona ispriča gospodinu Bumbleu kako je ona starica umrla.Dobro — reče taj gospodin pijuckajući »metvicu« — svratit ćuusput do Sowerberryja i reći mu da pošalje nekog ujutro ovamo. A štosi se, srce, onako uplašila?Ma ništa, dragi — reče dama izbjegavajući pravi odgovor. — Ama,moralo je ipak nešto biti, ljubavi moja — navaljivaše dalje gospodinBumble. — Zar zbilja nećeš reći svom bumbaru? — Neću sad — odvrati dama — drugi put. Kad se vjenčamo, srce.Kad se vjenčamo! — uzvikne gospodin Bumble. — Da se nije kojiod onih ubogara drznuo...-— Nije, nije, ljubavi mojal — brže-bolje mu se dama utekne u riječ.Kad samo pomislim — nastavi gospodin Bumble — kad pomislimda se koji od njih drznuo da svojim prostačkim očima pase po tomljupkom obrazu...Ne bi se oni to usudili, ljubavi moja — otpovrne dama.I bolje će im biti da se ne usude! — reče gospodin Bumble stežućišaku. — Samo da vidim kojeg čovjeka, u domu ili izvan njega, da sedrzne to učiniti, tako ću ga udesiti da mu to više nikad neće pasti napamet!Kad te riječi ne bi bile dopunjene žestokim gestama, možda i ne bi baš služile na čast daminim čarima, ali kako je gospodin Bumble popratio tu prijetnju mnogobrojnim ratobornim kretnjama, dama je bila duboko dirnuta tim dokazom njegove privrženosti i uzela ga uistinu zadivljeno uvjeravati kako je on njezin macan.Tada macan zadigne ovratnik na svom kaputu i ustakne trorogi šešir, privije dugo i nježno svoju buduću družicu na prsa junačka i ponovo iziđe da prkosi studenom noćnom vjetru. Zadržao se samo još nekoliko minuta na muškom odjelu ubožnice da malo izgrdi ubogare, kako bi sam sebi dokazao da može biti dovoljno strog da uspješno obavlja dužnost upravitelja uboškog doma. Pošto se osvjedočio o svojim sposobnostima, gospodin Bumble napusti dom laka srca, zaokupljen blistavim sanjama o svom skorašnjem promaknuću, sve dok ne stigne do pogrebnika.Međutim, kako su gospodin i gospođa Sowerberry bili otišli nekamo na čaj i večeru, a Noah Clavpole nije nikad bio sklon nikakvim većim tjelesnim naporima osim onih koji su potrebni da se obave dvije osnovne funkcije jela i pila, radionica nije bila još zatvorena iako je bilo prošlo uobičajeno radno vrijeme. Gospodin Bumble nekoliko puta lupne štapom po tezgi, ali kako se nitko nije odazvao, a primijetio

Dvadeset sedmo poglavlje

je kroz prozor sobice iza radionice da gori svjetlo, odvaži se da zaviri unutra i da vidi što se ondje zbiva; kad je vidio što se zbiva, nemalo se iznenadi.Stol je bio prostrt za večeru; na njemu su bili kruh i maslac, tanjuri i čaše, vrč piva i boca vina. Na čelu stola nehajno se ljuljuškao u naslonjaču gospodin Noah Clavpole, prebacivši noge preko priručja naslonjača, u jednoj je ruci držao džepni nožić a u drugoj komadinu kruha namazanu maslacem. Do njega je stajala Charlotte i otvarala mu kamenice što ih je vadila iz kačice, a gospodin Clavpole ih je izvolijevao neobično pohlepno gutati. Nešto jače rumenilo od uobičajenog oko nosa mladog gospodina i neprestano žmirkanje desnim okom upućivali su na zaključak da je malčice sutrusan, a taj je dojam potvrđivalo i njegovo izvanredno uživanje kamenica, što se moglo protumačiti jedino time da neobično cijeni njihovu izvanrednu odliku da gase žar u čovjeku.Evo još jedne divne, debele, Noah dragi! — reče Charlotte. —Hajde, probaj je; još samo ovu!Kamenice su prava poslastica! — pripomene gospodin Clavpolepošto je progutao još jednu od njih. — Samo je šteta što se čovjek neosjeća dobro kad ih se prejede, je li, Charlotte?To je upravo grozno — potvrdi Charlotte.Pa i jest — priklopi gospodin Clavpole. A ti ne voliš kamenice?Ne baš previše — odgovori Charlotte. — Više volim gledati kakoih ti jedeš, Noah moj dragi, nego da ih sama jedem.Bože! — zamišljeno usklikne Noah. -— Kako je to čudno!De još jednu! — reče Charlotte. — Evo jedne koja ima tako divne,nježne rese!Ne mogu više — uzdahne Noah. — Žao mi je. Dođi amo, Charlotte, da te poljubim.Šta? — zagrmi gospodin Bumble i bane u sobu. — Ponovi to što sirekao, momče!Charlotte vrisne i pokrije lice pregačom. Gospodin Clavpole promijeni položaj samo utoliko što spusti noge na pod i zablene se pijano i prestravljeno u pandura.Ponovi to što si rekao, balavce jedan nevaljali i bezobrazni! — viknegospodin Bumble. — Kako se samo usuđuješ tako što reći! A i ti, kakose usuđuješ da ga još ohrabruješ, djevojčuro jedna besramna! Da jepoljubiš! — uzvikne gospodin Bumble neobično ogorčeno. — Fuj!Ma nisam ja to ozbiljno mislio! — proslini Noah. —- Ona menevječito cmače, htio ja ili ne htio.

Oliver Twist

O, Noah! — prijekorno uzvikne Charlotte.Pa zar me ne cmačeš, dobro znaš da je to istina! — odbrusi jojNoah. — Uvijek me samo salijeće, gospodine Bumble, kad vam kažem, škaklja me ispod brade, gospodine, molim lijepo, i sve me mazii miluje.Šuti! — oštro podvikne gospodin Bumble. — Izvoli ti, ljepotice,dolje, a ti, Noah, zatvori radionicu i da nisi više ni pisnub dok ti se nevrati gazda, a kad se vrati, reci mu da mu je gospodin Bumble poručioneka sutra poslije doručka pošalje običan lijes za jednu staricu. Jesi lime čuo? Ljubio bi se gospodičić! — uzvikne gospodin Bumble dižućiruke prema nebu. — Strašni su grijesi i opačine nižih društvenih slojeva u ovoj općini! Ako se parlament ozbiljno ne pozabavi njihovimsramnim porocima, ova će zemlja propasti i zauvijek će se zatrti seljačko poštenje.Izgovorivši te riječi, općinski pandur napusti, dostojanstven i smr-knut, pogrebnikovu kuću.A sad, pošto smo ga otpratili toliko daleko na putu do njegove kuće i pošto smo se pobrinuli za ukop one starice, da doznamo što je bilo dalje s malim Oliverom Tvvistom i da vidimo leži li još u onom jarku u kojem ga je ostavio Toby Crackit.

Dvadeset osmo poglavlje

Dvadeset osmo poglavljeu kojem se vraćamo Oliveru i pratimo njegove

daljnje dogodovštine.

— Vuci vas zaklali dabogda! — promrsi Sikes škrgućući zubima. — Dami samo koji od vas dopadne šaka, taj bi bar znao zašto se dere!Dok je tako režao i psovao u najvećem bijesu za koji je njegova divljanarav bila sposobna, Sikes položi ranjenog dječaka preko svog savijenog koljena i osvrne se načas na progonitelje.Malo se što moglo razabrati u onoj magli i tami, ali su se zrakom prola-mali glasni povici ljudi i odasvud je dopirao lavež pasa što ih je razbu-dila zvonjava na uzbunu.— Stani, kukavico sinja! — vikne razbojnik za Tobvjem Crackitom,koji je bio već izmakao zahvaljujući svojim dugačkim koracima. — Stani!Na taj ponovljeni uzvik Tobv stane kao ukopan, jer nije bio posve nači-sto je li izvan dometa pištolja, a sa Sikesom nije bilo šale.— Pomozi mi nosit' malog! — vikne Sikes mašući bijesno svom ortaku. — Vrati se!Toby neodlučno pođe natrag, ali se odvaži da tiho i isprekidanim gla-som, zbog zadihanosti, izrazi priličnu nevoljkost što se mora vratiti.— Brže! — dovikne mu Sikes spuštajući dječaka u suh jarak i vadećipištolj iz džepa. — Nemoj se igrati sa mnom!U taj mah vika se pojača. Sikes se ponovo obazre i opazi da ljudi koji su se dali u potjeru za njima već preskaču vratnice ograđenog zemljišta na kojem on stoji, a nekoliko koraka pred njima jure dva psa.— Gotovo je, Bille! — dovikne mu Toby. — Ostavi klinca i hvatajmaglu!Pošto mu je na rastanku još dao taj savjet, gospodin se Crackit radije izvrgne opasnosti da ga prijatelj ustrijeli, nego da dopadne šaka nepri-

Oliver Twist

jatelju, pa se okrene i podbrusi pete. Sikes stisne zube, obazre se jošjednom, prebaci preko izvaljenog Olivera kep u koji ga je bio na brzinuumotao, pa pojuri uz živicu ne bi li odvratio pozornost progonitelja odmjesta na kojem leži dječak, zastane na tren pred živicom koja je sjeklaonu prvu pod pravim kutom i, hitnuvši pištolj visoko u zrak, u jedanmah preskoči živicu i nestane. r i,— Hej, hej, ovamo! — vikne netko odostraga drhtavim glasom. — Ku-drove! Neptunel Ovamo, ovamo!Činilo se da psi, kao i njihovi gospodari, ne uživaju baš u hajci u kojoj sudjeluju, jer su spremno poslušali tu zapovijed. Tri čovjeka što su dotle bila zašla malo dublje u polje, zastanu da se posavjetuju.Ja predlažem ili, bolje reći, zapovijedam da se odmah vratimo ukuću — reče najdeblji od te trojice.Meni je pravo sve što je gospodinu Gilesu pravo — reče onizakčovjek, koji isto tako nipošto nije bio vitak, a bio je vrlo blijed i vrlouljudan, kao što obično jesu prestrašeni ljudi.A ja opet, gospodo, ne bih htio da budem neuljudan — reče onajtreći, koji je pozvao pse da se vrate. — Gospodin Giles valjda zna štoradi.Svakako — priklopi oniski čovjek. — I što god gospodin Giles rekao, nije naše da mu protuslovimo. A ne, ne, ja znam gdje sam. Ja,hvala Bogu, znam gdje sam.

Istini za volju, činilo se da taj zaista zna gdje je, da vrlo dobro zna da nije u zavidnu položaju, jer je neprestano cvokotao zubima dok je govorio.Vi se bojite, Brittlese — reče mu gospodin Giles. — Ne bojim seodvrati Brittles.Bojite se — ponovi Gfles.Nije istina, gospodine Gilese — reče Brittles.Lažete, Brittlese — otpovrne gospodin Giles.Ovu je prepirku izazvala ona prva zajedljiva napomena gospodina Gi-lesa, a njegovu je opet zajedljivost izazvala ozlojeđenost što je pod krinkom laskavih riječi na njega prebačena odgovornost za obustavu potjere. Treći čovjek među njima mudro dokrajči prepirku.Znate šta, gospodo — reče — svi se mi bojimo.Govorite vi samo u svoje ime, gospodine — dobaci mu gospodinGiles, koji je bio od svih najbljeđi.Pa i govorim — odgovori onaj. — Prirodno je i normalno da se čovjek u ovakvim prilikama boji. I ja se bojim.

Dvadeset osmo poglavlje

— I ja — priklopi Brittles. — Samo nije red da se to čovjeku takonaprečac rekne.Ta otvorena priznanja udobrovoljila su gospodina Gilesa, koji umah izjavi da se i on boji, našto se sva trojica okrenu nalijevo krug i neobično složno dadu petama vjetra. Bježali su sve dok gospodin Giles (koji je od cijelog društva imao najmanje sape a uz to bio opterećen vilama kojima se bio naoružao) nije uljudno zamolio da stanu kako bi se ispričao zbog svojih nepromišljenih riječi.— Ali pravo je čudo — reče gospodin Giles pošto se ispričao — štosve čovjek nije kadar učiniti kad mu krv uzavri u žilama. Mogao samubiti čovjeka, uvjeren sam da sam mogao, samo da sam ulovio kojegod tih nitkova.Kako su i ostala dvojica nešto slično osjetila, a kako se i njima krv opet ohladjela, zametne se mala rasprava o uzroku tako nagloj promjeni u njihovu raspoloženju.Ja znam otkud to — reče gospodin Giles. — Sve je to od tih vratnica.Ne bih se čudio da i jest — uzvikne Brittles hvatajući se za tu misao.Budite uvjereni da je tako — reče Giles — te su vratnice spriječilenavalu osjećaja u meni. Dok sam se verao uz njih, odjednom sam sesasvim ohladio.Zanimljivo je napomenuti da je taj isti neugodni osjećaj bio u istor trenutku obuzeo i ostalu dvojicu. Bilo je, dakle, posve očito da su vra-l tnice svemu krive, pogotovo što nije bilo nikakve sumnje u kojem se trenutku ta promjena zbila, jer su se sva trojica dobro sjećala da je te bilo baš u času kad su spazili razbojnike. Taj se razgovor vodio između dva čovjeka, koji su iznenadili provalnike, i putujućeg kotlokrpe koji je spavao u pojati i koga su probudili zajedno s njegova dva psa križanca kako bi se priključio potjeri. Gospodin Giles bio je u isti mah glavni sluga i ekonom u kući stare gospođe; Brittles je bio momak za sve, a stupio je kod nje u službu još dok je bio dijete, pa su svejednako postupali s njim kao s nadobudnim mlacem, iako je već bio prevalio tridesetu.Hrabreći se uzajamno takvim i sličnim razgovorima, ali se držeći što su mogli bliže jedan drugom i plašljivo se obzirući kad god bi od novog naleta vjetra oko njih zašumilo granje, njih se trojica žurno vrate do drveta iza kojeg su bili ostavili fenjer kako ne bi po njemu lopovi znali kamo treba da pucaju. Uzevši fenjer, pođu trkom kući i, još dugo nakon toga, kad im se tamne prilike nisu više mogle ni razaznati, u daljini

O liv e r T w is t

se vidjelo nemirno i treperavo svjetlucanje, poput isparavanja vlažnog i mračnog ozračja kroz koje su nosili svjetiljku.Dok je pomalo svanjivalo, zrak je bivao sve studeniji, a magla se valjala po zemlji kao gust oblak dima. Trava je bila mokra, staze i udoline pokrivene blatom i vodom; lijeno i potmulo hujao je vlažan dah nezdrave vjetrušine. Oliver je i dalje nepomično i bez svijesti ležao na onom istom mjestu gdje ga je Sikes bio ostavio.Prosvitalo je. Zrak je bivao sve oštriji i ljući kad je mutna zora obasjala nebo svojom slabašnom svjetlošću — prije bi se reklo da umire noć nego da se rađa dan. Predmeti koji su u mraku bili nejasni i sablasni, sve su se jasnije i ocrtavali i malo-pomalo zadobivali poznate oblike. Spusti se kiša, gusta i plaha, i zapljušta po golu grmlju. Ali Oliver nije osjećao kako bije po njemu, jer je svejednako ležao, nemoćan i obeznanjen, na svom zemljanom logu.Napokon tih i bolan jauk prekine tišinu koja je vladala; dječak se probudi od vlastita jauka. Lijeva ruka, grubo previjena rupcem, visila mu je teško i nemoćno niz tijelo, zavoj je bio natopljen krvlju. Bio je toliko iznemogao da se jedva pridigao i sjeo. Kad je to učinio, pogleda malaksalo oko sebe, tražeći pomoć, i proštenje od boli. Tresući se sav od studeni i iscrpljenosti, pokuša se osoviti na noge, ali ga spopadne drhtavica od glave do pete i svali se na zemlju koliko je dug i širok. Pošto je opet načas pao u nesvijest u kojoj je toliko dugo ležao, Oliver — podboden nekakvom slabošću koja mu se uvukla u srce i koja kao da ga je opominjala da će zasigurno umrijeti ako tu ostane ležati — stane na noge i pokuša hodati. U glavi mu se vrtjelo pa je glavinjao kao da je pijan. Ipak je išao dalje posrćući, glave teško oborene na prsa, ne znajući ni sam kamo ide.U glavi mu se zarojile neke čudnovate i zbrkane misli. Činilo mu se da još hoda između Sikesa i Crackita koji se srdito prepiru — u ušima mu svejednako odzvanjaju njihove riječi, a kad upre sve sile da se ne sruši, prene se i ulovi sama sebe kako im nešto govori. Zatim ostane nasamo sa Sikesom klipšući uza nj, kao što je jučer cijeli dan klipsao; a dok su mimo njih prolazili neki ljudi kao sjene, osjećao je kako ga Sikes čvrsto steže oko ručnog zgloba. Iznenada ustukne od pucnjave; zrakom se prolome glasni povici i krici; pred očima mu bijesnu svjetla; stade vika i metež, a onda ga nečija nevidljiva ruka žurno nekamo ponese. Kroz sva ta priviđenja što su se naglo smjenjivala, provlačilo se neko neodre-đeno, mučno osjećanje boli što ga je neprestano tištalo i mučilo. I tako je posrtao dalje provlačeći se gotovo mehanički kroz rešetke na vratnicama ili kroz prolaze u živicama na koje je nailazio, sve dok nije

D vadeset o sm o poglavlje

izbio na cestu. Tu je kiša tako udarila da se potpuno osvijestio. Pogledao je oko sebe i opazio u blizini neku kuću do koje bi možda mogao stići. Kad ukućani budu vidjeli u kakvu je stanju, možda će mu se smilovati; a ako se i ne smiluju, pomisli da je ipak bolje umrijeti među ljudima nego na pustom otvorenom polju. Prikupi svu svoju snagu za još jedan, posljednji napor i zaputi se nesigurnim koracima prema kući.Dok joj se primicao, učini mu se da ju je već jednom vidio. Nije se sjećao nijedne pojedinosti, ali su mu oblik i izgled zgrade bili nekako poznati.Taj vrtni zid! Na onoj tratini iza njega kleknuo je sinoć pred onom dvojicom i preklinjao ih za milost. Bijaše to ona ista kuća koju su pokušali orobiti.Kad je prepoznao to mjesto, Olivera spopadne takav strah da u tom trenutku zaboravi na svoju ljutu ranu i pomisli samo kako da što prije pobjegne odatle. Da pobjegne! Jedva se držao na nogama; a sve da je i potpuno gospodario svim snagama svog nježnog i dječačkog tijela, kamo je mogao pobjeći? Gurne vrtna vratašca; nisu bila zaključana i širom se otvore pred njim. Prijeđe posrćući preko travnjaka, popne se uza stube i tiho pokuca na vrata, kadli ga snaga izda pa se sruši uz stup na trijemu.Slučajno su baš u taj mah gospodin Giles, Brittles i kotlokrpa bili u kuhinji krijepeći se, nakon noćašnjih muka i straha, čajem i kojekakvim đakonijama. Ne bi se moglo reći da je gospodin Giles imao običaj da se suviše prisno vlada s nižom poslugom, nego prije da je njegovo držanje odavalo milostivu prijaznost koja je ugodna, ali u isto vrijeme podsjeća da on zauzima viši položaj u društvu od njih. Međutim, smrt, požar i provala izjednačuju ljude, i stoga je gospodin Giles sjedio ispruženih nogu pred kuhinjskim ognjištem, lijevom se rukom naslonio na stol a desnom opširno i do u tančine objašnjavao kako je pokušana provala, što je njegovo slušateljstvo (a pogotovo kuharica i sobarica koje su također bile prisutne) bez daha pratilo.Moglo je biti negdje oko pola tri — pripovijedaše gospodin Gilesali se ne bih mogao zakleti da nije bilo već i blizu tri sata kad se pro-,budim i okrenem u krevetu, evo ovako — tu se gospodin Giles okrenena stolcu i prebaci kraj stolnjaka preko sebe, kao da je to pokrivačjer mi se učinilo da čujem neki šum.Na ovom mjestu u njegovu pripovijedanju kuharica problijedi i reče sobarici neka zatvori vrata, a ova reče to isto Brittlesu, a ovaj opet kotlokrpi, a ovaj — kao da ništa nije čuo.

K

Oliver Twist

... Da čujem neki šum — nastavi gospodin Giles. — U prvi mahrekoh sam sebi: »To mi se pričulo« i sve mislim kako ću opet zaspati,kad ponovo začujem isti onakav šum, sasvim jasno.A kakav je to bio šum? — priupita ga kuharica.Kao da je nešto puklo — odgovori gospodin Giles gledajući okosebe.Više kao da je netko željeznom šipkom brzo zastrugao po ribežu zamuškatne oraščiće — nabaci Brittles.Jest, možda onda kad si ti to čuo — odbrusi mu gospodin Gilesali u prvi mah kao da je nešto puklo. Ja zbacim pokrivač sa sebeproduži Giles i odgurne stolnjak od sebe — pridignem se u krevetui oslušnem.Kuharica i sobarica uskliknu u isto vrijeme: — Bože! — i primaknu stolce bliže jedna drugoj.Ovaj put čuo sam sasvim jasno — proslijedi gospodin Giles. — Velim ja u sebi: »Netko obija vrata ili prozor, što ću sad? Probudit ću onogsirotog Brittlesa da ga ne ubiju u krevetu, da ga ne zakolju«, velim samsebi, »da mu ne prerezu grkljan od uha do uha a da i ne primijeti.«Tu svi upru oči u Brittlesa, koji je opet zinuo i zagledao se u Gilesa, ana licu mu se ocrtavaše pravi pravcati užas.Zbacim ja sa sebe pokrivač — reče Giles odbacujući stolnjak i gledajući netremice u kuharicu i sobaricu — polako ustanem iz kreveta,navučem...U društvu ima i dama, gospodine Gilese — promrmlja kotlokrpa....Cipele, gospodine — nastavi Giles okrećući se njemu i posebnonaglašavajući riječ »cipele« — dohvatim nabijeni pištolj koji uvijek idesa mnom gore, zajedno sa srebrninom, i odšuljam se do njegove sobe.Kad sam ga probudio, velim mu: »Brittlese, ništa se ti ne boj! «Baš ste tako rekli — priklopi potiho Brittles.»Mislim, Brittlese, da nam nema spasa«, velim ja njemu, »ali ništase ti ne boj!«A je li se bojao? — upita ga kuharica.Ni najmanje — odgovori gospodin Giles. — Bio je isto tako neustrašiv... naime, gotovo isto tako neustrašiv kao i ja.Ja sam sigurna da bih umrla od straha — pripomene sobarica.Vi ste žensko — odvrati Brittles, koji se već malko osokolio.Ima pravo Brittles — reče gospodin Giles klimajući glavom u znakodobravanja. — Od ženskinja ne bi nitko ništa drugo ni očekivao. Alimi smo muškarci, pa smo uzeli slijepi fenjer što je stajao kod Brittlesana polici iznad kamina, i lijepo po mrklu mraku sišli kojekako niza

Dvadeset osmo poglavlje

stube, evo, ovako smo išli...Gospodin Giles ustane sa stolca i prijeđe dva koraka sklopljenih očiju kako bi svoje riječi popratio primjerenim gestama, ali se naglo trgne, kao i cijelo društvo, te se brže-bolje vrati na svoje mjesto. Kuharica i ■sobarica vrisnu.— Netko kuca — reče gospodin Giles pošto je zauzeo sasvim bezbrižno držanje. — Pogledajte tko je!Nitko se i ne pomakne.Malo je čudno što dolazi u ovo doba — reče gospodin Giles motrećiblijeda lica oko sebe, i sam blijed kao krpa.Ali moramo otvoriti vrata. Čujete li što vam kažem?Govoreći tako, gospodin Giles pogleda Brittlesa, ali kako je taj mladac bio po naravi skroman, zacijelo je držao da je nitko i ništa, pa da se taj| nalog nikako ne može odnositi na njega; bilo kako mu drago, mukor je mučao. Gospodin Giles upre umolni pogled u kotlokrpu, ali je ovaj| bio naglo zaspao. Ženskinje pak nisu dolazile u obzir.Ako Brittles radije želi otvoriti vrata pred svjedocima — opet ćegospodin Giles, nakon kraće šutnje — ja sam spreman da mu budersvjedok.I ja — dometne kotlokrpa, pošto se probudio isto onako nenadanojkao što je i zaspao.Brittles položi oružje pred tim uvjetima. A kako se cijelo društvo do-" nekle umirilo otkrićem (do kojeg je došlo tako što je netko otvorio kapke na prozorima) da je već bijeli dan, pođu uza stube, a pred njima psi. Žene su se bojale ostati same dolje pa su stupale na začelju. Po savjetu gospodina Gilesa, svi su govorili na sav glas kako bi svakoj osobi vani koja bi mogla imati zle namjere dali na znanje da ih mnogo ima; a po genijalnoj zamisli, koja se isto tako rodila u glavi tog istog domi-šljatog gospodina, uzeli su u predvorju potezati za rep pse kako bi ih nagnali da bijesno laju.Pošto su poduzeli te mjere opreza, gospodin Giles grčevito uhvati kotlokrpu za mišicu (da mu ne bi pobjegao, kao što u šali reče) i izda zapovijed da se otvore vrata. Brittles ga posluša. Izvirujući bojažljivo preko ramena jedni drugima, članovi te skupine nisu ugledali ništa strašno —tek sirotog malog Olivera Tvvista, nijemog i iscrpljenog, koji jedva jedvice otvori oči i bez riječi ih zamoli da mu se smiluju.— Dječak! — usklikne gospodin Giles i hrabro odgurne kotlokrpu upozadinu. — Šta je to... A?... Gle... Brittlese... Pogledaj... Zar ga nepoznaješ?Čim je Brittles, koji se bio zaklonio iza vrata dok ih je otvarao, ugledao

Oliver Twist Dvadeset deveto poglavlje

Olivera, uzvikne na sav glas. Gospodin Giles zgrabi dječaka za nogu i za ruku (srećom, nije za onu ranjenu), uvuče ga u predvorje i položi na pod.Evo ga! — drekne Giles gore prema stubištu, uzbuđen preko svakemjere. — Ulovili smo lopova, gospođo! Evo lopova, gospođice! Ranjen je, gospođice! Ja sam ga ranio, gospođice, dok mi je, Brittles svijetlio......Fenjerom, gospođice — dovikne Brittles držeći ruku oko usta daga bolje čuju.Obje služavke potrče uza stube da odnesu vijest kako je gospodin Giles uhvatio razbojnika. Dotle se kotlokrpa uzvrtio oko Olivera nastojeći da ga privede svijesti, kako ne bi umro prije no što ga objese. Usred cijele te halabuke i komešanja javi se umilan ženski glas koji ih učas sve smiri.Giles! — dopre taj glas s vrha stubišta.Izvolite, gospođice — odazove se gospodin Giles. — Ne bojte se,gospođice, meni nije ni vlas pala s glave. Nije se bogzna kako opirao,gospođice! Brzo sam mu stao na rep.Tiho! — odgovori mu mlada dama. — Prestrašili ste mi tetku koliko i lopovi. Je li jadnik teško ranjen?Vrlo teško, gospođice — odgovori Giles, neopisivo zadovoljan samsobom.Sve bih rekao da neće dugo — drekne Brittles isto onako kao i prije.Ne biste li sišli, gospođice, da ga pogledate prije nego šta, možda,izdahne?Tiše, molim vas, ako Boga znate! — opet će djevojka. — Budite smirom samo časak, dok javim tetki!I otperja isto onako lagano i nježno kao stoje i govorila. Uskoro se vrati s nalogom da ranjenika pažljivo prenesu gore, u sobu gospodina Gilesa, a da Brittles smjesta osedla ponija i pohita u Chertsev kako bi što prije doveo policiju i liječnika.Ali zar ga nećete, gospođice, najprije bar pogledati? — upita jeGiles ponosno, kao da je Oliver neka rijetka ptica koju je on vještozgodio. — Zar nećete baciti bar jedan pogled na njega, gospođice?Neću sad, ni za šta na svijetu — odgovori djevojka. — Jadnik! Oh,Gilese, budite dobri prema njemu, meni za ljubav!Stari sluga uzgleda i otprati pogledom djevojku koja je odlazila. Pogled mu bijaše ponosan i zadivljen, kao da mu je to rođena kći. Zatim se nadnese nad Olivera i pomogne onoj dvojici, majčinski brižno i nježno, da ga ponesu uza stube.

Dvadeset deveto poglavljeupoznaje nas sa stanovnicima kuće u koju se Oliver sklonio.

U lijepoj sobi, u kojoj se, doduše, pokućstvo više odlikovalo starin-skom udobnošću nego suvremenom otmjenošću, sjedile su dvije dame za obilnim doručkom. Dvorio ih je gospodin Giles, pomno odjeven u svečano crno odijelo. Stajao je negdje na pola puta između stola i ormara za posuđe i — onako uspravan kao svijeća, glave zaba-čene unatrag i sasvim malčice nakrivljene na jednu stranu; lijevu je nogu isturio, desnu ruku zadjenuo za pršnjak a lijevu opustio niz tijelo držeći u njoj pladanj — doimao se kao čovjek koji ozbiljno radi svoj posao, prožet vrlo ugodnom spoznajom o svojim zaslugama i vlastitoj važnosti.Od dviju dama jedna je bila u poodmakloj životnoj dobi, ali ni visoki naslon hrastova stolca na kojem je sjedila nije bio uspravniji od nje. Odjevena izvanredno brižljivo i ukusno, odajući neobičnu mješavinu staromodnosti i stanovitih sitnijih ustupaka suvremenoj modi, što su prije isticali ljepotu nekadašnje mode nego što su slabile njen dojam, sjedila je stara gospođa dostojanstveno, držeći sklopljene ruke pred sobom na stolu. Njene oči (kojima godine nisu mogle ugasiti sjaj) bijahu pozorno uprte u mladu družbenicu.Mlada je dama bila u cvijetu mladosti i ženske ljupkosti, u onoj dobi u kojoj bi se anđeli, kad bi bila takva volja Božja, mogli mirne duše pojaviti, oprosti nam, Bože, u takvu liku na zemlji. Nije bila navršila ni sedamnaest godina. Bila je tako nježna i divna stasa, tako mila i blaga, tako čedna i lijepa kao da nije od ovoga svijeta i kao da ne pristaje u društvo grubih zemaljskih stvorova. Pa i sam njen um, koji je zračio iz zagasitoplavih očiju i ogledao se na cijeloj njenoj plemenitoj glavi, kao da nije bio u skladu s njenim godinama ni s ovim svijetom; ipak su joj na licu neprestance titrale ljupkost i ve-

O liver Tw ist D v a d e se t d e v e to p o g lav lje

drina, tisuću svjetala što nisu ostavljala ni najmanje sjenke na njemu, a nadasve osmijeh, radostan i blažen osmijeh — kao stvoren za dom i mirno ognjište i sreću.Bila je sva zaokupljena iskazivanjem sitnih pažnji za stolom. Kad je slučajno digla pogled, stara ju je gospođa upravo promatrala, pa je djevojka nestašno zagladila kosu što joj je bila jednostavno upletena na čelu, a u vedru pogledu zasjala joj takva nježnost i prostodušna umiljatost da bi se i anđeli na nebu nasmiješili kad bi je vidjeli. -— Brittles je otišao prije više od jednog sata, je li? — priupita je stara gospođa nakon kraće stanke.— Prije jednog sata i dvanaest minuta, gospođo — odgovori gospodinGiles gledajući na svoj srebrni sat što mu je visio o crnoj vrpci.-— Uvijek je tako spor — pripomene stara gospođa.Brittles je oduvijek bio spor dečko, gospođo — priklopi sluga. A sobzirom na to da je Brittles bio spor dečko već više od trideset godina,bila je sva prilika da nikad neće ni biti osobito brz.Rekla bih da je s njim — što dalje, to gore — reče starija dama.Ne bi bilo baš lijepo od njega da se usput zaigrao s drugim dječacimareći će mlada dama smiješeći se.Gospodin Giles je zacijelo razmišljao bi li mu priličilo da se i sam smjerno nasmiješi, ali se u taj čas pred vrtnim vratima zaustavi dvo-kolica i iz nje iskoči debeo gospodin, potrči ravno do kuće i u tren oka se nađe, na neki tajanstven način, u kući, bane u sobu i umalo što ne sruši gospodina Gilesa zajedno sa stolom na kojem je bio doručak.— Dakle, takvo što još nisam čuo! — uzvikne debeli gospodin. —Draga moja gospođo Mavlie... za Boga miloga... pa još u gluho dobanoći... takvo što još zbilja nisam čuo!Pošto je tako izrazio svoje žaljenje, debeli se gospodin porukuje s obje dame i, prikučivši bliže stolac, raspita se za njihovo zdravlje.— Čudim se što niste umrli od straha, naprosto umrli od straha —reče debeljko. — Zašto me niste pozvali? Pa zaboga, moj bi čovjekstigao u tren oka, a isto tako i ja. Pa i mom bi pomoćniku bilo i tekako drago, kao i svakom, uostalom, u takvim prilikama. Bože, Bože!Kakvo iznenađenje! Pa još u gluho doba noći!Reklo bi se da liječnika najviše uznemiruje činjenica što je provala pokušana nenadano i u noćno doba, baš kao da gospoda koja se bave obijanjem tuđih kuća imaju uvriježen običaj da obavljaju svoj posao oko podne i da najave dan-dva ranije svaj dolazak poštom.A vi, gospođice Rose — reče liječnik obraćajući se mladoj damija sam...

Ah, meni je sasvim dobro, hvala — utakne mu se Rose u riječ — aligore leži jedan jadnik, tetka bi htjela da ga šta prije pregledate.Ah, pa svakako — odvrati liječnik — umalo što nisam zaboravio.Čujem, Gilese, da je to vaših ruku djelo?Gospodin Giles, koji je užurbano spremao šalice za čaj, pocrveni kao rak i reče da je imao tu čast.— Čast, a? — reče liječnik. — Pa ne znam, bome, možda je zbilja istotoliko časno pogoditi provalnika u praonici koliko i pogoditi protivnika na dvanaest koraka. Uzmite, Gilese, kao da ste se pobili u dvobojui kao da je protivnik pucao u zrak.Gospodin Giles, koji je tako olako shvaćanje noćašnjeg događaja sma-trao za nepravedan pokušaj da se umanje njegove zasluge, smjerno odvrati da nije na njemu da o tome sudi, ali da misli kako njegovu protivniku nije više do šale.— To je, bome, istina! — reče liječnik. — A gdje je? Odvedite me donjega. Navratit ću još do vas prije odlaska, gospođo Mavlie. A, to je tajprozorčić kroz koji se uvukao, a? Ma tko bi to rekao!Govoreći neprestano tako, pođe za gospodinom Gilesom. Dok se on penje uza stube, izvijestit ćemo čitatelja da se gospodin Losberne, ranarnik iz susjedstva, poznat na deset milja unaokolo svima kao »do-ktor«, nije toliko udebljao od dobra jela koliko od dobre ćudi, te da je bio takva dobričina i veseljak, a uz to neženja i čudak, da mu nitko živ ne bi našao premca na pedeset milja unaokalo. Liječnik se zadržao mnogo dulje nego što su se i on i dame bili nadali. Donijeli su mu iz dvokolice veliku plosnatu kutiju, zvonce je vrlo često zvonilo i služinčad je neprestance trčkarala gore-dolje, a po svim tim znacima moglo se razabrati da se gore nešto važno zbiva. Napokon se liječnik vrati, a kad ga zabrinuto upitaju kako je bolesniku, zauzme vrlo tajanstveno držanje i pomno zatvori za sobom vrata.Vrlo neobičan slučaj, gospođo Mavlie — reče liječnik naslonjenleđima na vrata, kao da ne da nikome ući.Nije valjda u životnoj opasnosti? — priupita ga stara gospođa.Pa to ne bi bilo ništa neobično u ovakvim prilikama — odgovori liječnik — iako mislim da je izvan životne opasnosti. Jeste li već vidjelitog provalnika?Nisam — otpovrne stara gospođa.I niste ništa čuli o njemu?Nisam.Oprostite, milostiva, ali baš sam vam htio nešto reći o njemu kadje došao doktor Losberne — ubaci gospodin Giles.

r

O liv e r T w is t

Cnjenica je da gospodin Giles nije bio u prvi mah kadar priznati da je provalnik koga je ranio običan dječak. Obasuli su ga bili takvim pohvalama zbog njegova herojstva da nije mogao nikako odoljeti da ne odgodi objašnjenje za nekoliko slatkih časaka, za kojih je bio na vrhuncu svoje kratke slave neustrašiva junaka.Rose je željela pogledati tog čovjeka — reče gospođa Mavlie — alija nisam htjela ni da čujem za to.Hm! — nato će doktor. — Nije uopće strašan. Hoćete li ga pogle-'dati sa mnom?Hoću, ako je baš potrebno — odgovori stara gospođa.E pa, ja mislim da je potrebno — dočeka liječnik. — U svakomslučaju, uvjeren sam da biste i te kako žalili kad ga ne biste odmahpogledali. Sad je već potpuno miran i lakše mu je.Molim lijepo... hoćete li mi dopustiti, gospođice Rose? Ne morate se ni najmanje bojati, jamčim vam svojom čašću!

T ridese to po g lav lje

Trideseto poglavljeu kojem se iznosi što su Oliverovi posjetitelji mislili o njemu.

Svejednako ih na sva usta uvjeravajući kako će se ugodno iznenaditi kad budu vidjele tog zločinca, liječnik uhvati mladu damu ispod ruke, a drugu ruku ponudi gospođi Mavlie i povede ih vrlo svečano i dosto-janstveno uza stube.— A sad — šapne liječnik dok je polagano pritiskivao kvaku na vrati-ma spavaće sobe — da čujemo što mislite o njemu! Nije se već dugo obrijao, ali svjedno ne djeluje nimalo krvoločno. Ipak, pričekajte malo da vidim najprije je li spreman da primi posjet. Izdvojivši se od njih, zaviri u sobu, a onda im mahne rukom neka uđu, pa zatvori za njima vrata i polako odgrne zastor s kreveta. Na krevetu je, umjesto mrka, okorjela razbojnika kojeg su očekivale da će ugledati, ležalo obično dijete u duboku snu, iscrpljeno od pretrpljenih bolova i muka. Ranjena mu ruka, stavljena među daščice i previjena, počivala na prsima, a glavom je prilegao na drugu ruku, što mu bijaše napol skrivena pod bujnom kosom rasutom po jastuku. Čestiti je gospodin pridržavao zastor rukom i minutu-dvije je šutke gledao dječaka. Dok je tako promatrao bolesnika, mlada dama šmugne mimo njega, sjedne u naslonjač do uzglavlja i odmakne Oliveru kosu s lica. Kad se sagnula nad njega, suze joj kanuše na njegovo čelo. Dječak se u snu promeškolji i osmjehne, kao da su ti znaci sažaljenja i samilosti izazvali u njemu slatke snove o ljubavi i nježnosti koje nije još bio iskusio. Tako i nježna melodija ili žubor vode negdje na osami, ili miris nekog cvijeta, ili spominjanje neke poznate riječi, gdjekad mogu probuditi iznenadne mutne uspomene na prizore koji se nikad nisu zbili u zbiljskom životu, koji iščeznu kao dašak, koje kao da je dočaralo neko trenutno sjećanje na davno minuli sretniji život i koje nikakav svjesni umni napor ne može nikad oživiti.

Oliver Twist

Pa što je ovo? — usklikne stara gospođa. — Ovo siroto dijete nijenikako moglo biti štićenik razbojnikalKatkad opačina prebiva i u najljepšem hramu — uzdahne ranarnikspuštajući zastor. — Tko zna što se sve ne krije pod lijepom vanjštinom]Ali u tako ranoj dobil — usprotivi se Rose.Draga moja gospođice — odvrati ranarnik odmahujući turobnoglavom — zločin, kao i smrt, ne proteže svoju vlast samo na stare ioronule ljude. Vrlo često bira svoje žrtve među mladima i lijepima.Ali, kako možete... ah, zar zaista možete povjerovati da je ovaj nježan dječak dobrovoljan ortak najgoreg ološa? — priupita ga Rose.Ranarnik klimne glavom, kao da želi reći kako se boji da je to vrlolako moguće, pa pošto pripomene da bi mogli uznemiriti bolesnika,povede ih u susjednu sobu.Ama, sve da je i bio poročan — nastavi Rose — pomislite samokako je mlad; pomislite samo da možda nikad nije osjetio majčinskeljubavi ni topline domaćeg ognjišta, da su ga možda batine i glad natjerale da se združi s ljudima koji su ga naveli na zločin. Tetko', dragatetkice, kao Boga vas molim, pomislite samo na to prije nego što dopustite da ovo bolesno dijete bace u tamnicu, gdje bi jamačno bila pokopana svaka nada da će se ikad popraviti. Oh, tako vam vaše ljubaviprema meni, vaše dobrote i nježnosti zbog kojih nisam nikad osjetilada sam siroče, pomislite samo da se to isto moglo meni dogoditi i dasam mogla biti isto tako nemoćna i nezbrinuta kao ovo siroto dijete,smilujte mu se prije nego što bude kasno!Dijete moje drago — reče stara gospođa privijajući uplakanu djevojku na prsa — ne misliš valjda da bih mu mogla učiniti štogod nažao?Ne, ne mislim! — žustro odgovori Rose.Dakako da ne bih mogla — reče stara dama — moji su dani naizmaku pa neka samo Bog bude milostiv prema meni kao što sam jamilostiva prema drugima! Što mogu učiniti, gospodine, da ga spasim?Samo da malo razmislim, milostiva gospođo — reče liječnik — damalo razmislim!Gospodin Losberne turi ruke u džepove i nekoliko puta prođe gore-dolje po sobi, često zastajkujući i propinjući se na prste i strašno se mršteći. Pošto je više puta uzviknuo: »Aha, dosjetio sam se!« i »Ne, nisam«, i isto toliko puta nastavio hodati gore-dolje i mrštiti se, naj-poslije stane kao ukopan i prozbori ovako:

Trideseto poglavlje

___Ako mi dadete potpuno neograničeno ovlaštenje da utjeram strahu kosti Gilesu i onom malom Brittlesu, mislim da bih mogao to urediti. Giles je dobar i vjeran sluga, znam, ali mu vi to možete poslije nadoknaditi na stotinu načina, pa čak ga možete i nagraditi što je tako dobar strijelac. Imate li što protiv toga?Nemam, ako je to jedini način da spasimo dijete — odgovori gospođa Mavlie.To je jedini način, kad vam kažem — reče liječnik.___Onda vam moja tetka daje neograničena ovlaštenja — reče Rosesmiješeći se kroza suze. — Ali, molim vas, nemojte biti prema tim jadnicima stroži nego što je neophodno potrebno.Čini mi se da vi mislite kako su dan-danas svi skloni da budu tvrdasrca osim vas, gospođice Rose — odbrusi joj liječnik. — Nadam sesamo, u ime mlađeg muškog naraštaja, da ćete biti isto tako popustljivi i meka srca kad vas prvi mladić koji vas bude vrijedan zamoli daga udostojite svoje milosti; a kamo sreće da sam ja takav mladić i damogu umah iskoristiti ovakvu povoljnu priliku kao što je ova sad.Vi ste isto tako veliko dijete kao i siromah Brittles — odvrati Rosei porumeni.Pa to nije nimalo teško — dočeka liječnik smijući se od sveg srca.Nego, da se vratimo na tog dječaka. Najvažniju točku našeg dogovora treba tek da uglavimo. Mali će se probuditi, mislim, za otprilikesat vremena i, premda sam rekao onom tvrdoglavom policajcu doljeda se ne smije u njega dirati niti da se s njim može razgovarati bezopasnosti po njegov život, mislim da bismo mi ipak mogli slobodnos njim porazgovarati. Međutim, postavljam ovaj uvjet — da ispitammaloga pred vama pa, ako iz onog što nam bude rekao zaključimo, iako vas ja uzmognem razumnim argumentima uvjeriti, da je on zaistanevaljao i skroz-naskroz pokvaren (što je sasvim lako moguće), da gaprepustimo njegovoj sudbini, naime, bar što se mene tiče.Ah, ne, tetiće! — usklikne Rose.Ah, da, tetiće! — odvali liječnik. — Jesmo li se pogodili? — Tajdečko nikako ne može biti okorjeli zločinac — reče Rose. — To jenemoguće.Pa dobro — odvrati liječnik — to je još jedan razlog više da pristanete na moj prijedlog.Napokon sklope ugovor i obje ugovorne strane posjedaju da pričekaju, pomalo nestrpljivo, da se Oliver probudi.Strpljivost naših dviju dama bijaše stavljena na težu kušnju nego što su se bile nadale na temelju liječnikovih riječi, jer sati su prolazili a

Oliver Ttoj

___p

n i k a— Kspušnom

AIglaveoronAžan cRanalakopoveAkakoljubatjeratetkipustkopaprerrda sasamsmilDvojktžao?NDizmamilosjsim?SamaloGospdoljemršte

nisamposliji

Oliver Twist

Oliver je svejednako spavao dubokim snom. Bilo se već smrklo kad ih dobroćudni gospodin Losberne obavijesti da se dječak napokon dovoljno oporavio da mogu s njim porazgovarati. Rekao je da je dječak ozbiljno bolestan i slab od gubitka krvi, ali da ga toliko muči žudnja da nešto otkrije da će biti bolje da mu dadu priliku da to učini, nego da pošto-poto miruje sve do jutra, kao što bi inače^valjalo postupiti. Razgovor je dugo potrajao. Oliver im je ispričao cijeli svoj kratki život, samo što je često morao prekidati pripovijedanje zbog bolova i iznemoglosti. Slušatelje je prožimala nekakva svečana jeza dok su u polumračnoj odaji slušali kako nemoćno dijete slabašnim glasom nabraja sva zla i jade koje su mu nanijeli bezdušni ljudi. Oh, koliko bi na svijetu bilo manje nasilja i nepravdi, patnji, bijede, okrutnosti i zla što ih život donosi svaki dan sa sobom kad bismo se samo, dok tlačimo i kinjimo svoje bližnje, bar načas sjetili svih tih mračnih dokaza ljudskih zabluda što se, poput tmastih i teških oblačina, dižu doduše polako ali zato ništa manje sigurno put nebesa da se jednog dana osvetnički obore na naše glave, kad bismo tek na trenutak mogli u duhu čuti teško svjedočenje pokojnika koje nikakva sila ne može prigušiti niti oholost zatrti!Te su noći nježne ženske ruke namještale Oliveru uzglavlje, a ljupkost i krepost bdjele su nad njim u njegovu snu. Bio je miran, sretan i spreman da bez roptanja umre.Tek što je bio završen taj značajni razgovor i Oliver se ponovo smirio da otpočine, liječnik je obrisao oči i potužio se da su mu oči rtekako naglo oslabile, te se zaputi dolje da se okomi na gospodina Gilesa. Kad nije nikog našao u odajama, pomisli kako će možda još bolje biti da u kuhinji prijeđe u napad; i tako ode u kuhinju.U tom donjem domu služinskog parlamenta bijahu na okupu služavke, gospodin Brittles, gospodin Giles, kotlokrpa (koji je zbog stečenih zasluga izričito pozvan da ostane cijeli dan kao gost kuće) i policajac. Ovaj je posljednji gospodin imao veliku palicu, veliku glavu, velika usta i velike polučizme, a reklo bi se da je popio i veliku količinu crnog piva (zaista je i popio).Još su se pretresali noćašnji događaji jer, kad je liječnik ušao u kuhinju, gospodin je Giles upravo raspredao o svojoj prisebnosti, a gospodin je Brittles, s vrčem crnog piva u ruci, potkrepljivao čak i ono što je njegov pretpostavljeni tek kanio reći.Ostanite samo sjediti! — reče im doktor mašući rukom.Hvala vam, gospodine — reče Giles. — Milostive su rekle da semalo počastimo pivom, a kako mi se nije dalo ostati u svojoj sobici,

Trideseto poglavlje

gospodine, jer sam bio željan društva, došao sam ovamo, među njih. Brittles tiho promrsi nešto, a za njim i ostali, o tome kako sva prisutna gospoda i dame uživaju u društvu kojim ih je počastio gospodin Giles, a gospodin Giles obiđe sve redom zaštitničkim pogledom koji je govorio kako ih nipošto neće napustiti dokle god se budu vladali kako treba.Kako je naš ranjenik, gospodine? — priupita Giles.Tako-tako — odgovori liječnik. — Sve se bojim, gospodine Gilese,da ćete imati još okapanja oko toga.Valjda ne misliti reći, gospodine — reče Giles dršćući — da će maliumrijeti? Kad bi se to dogodilo, ne bih više imao mira do kraja života.Nikad ja ne bih digao ruku na jednog dečka — ne bih, bome, čak ni naBrittlesa — ni za sve srebro u našoj općini, gospodine!Ne radi se sad o tome — tajanstveno će doktor. — Jeste li vi, gospodine Gilese, protestant?Jesam, gospodine, kako ne bih bio? — promuca gospodin Giles iproblijedi kao krpa.A što si ti, mali? — okosi se liječnik na Brittlesa.Za miloga Boga, gospodine! — odvrati Brittles i naglo se trgne.Pa ja sam, gospodine... isto što i gospodin Giles.Onda mi odgovorite na jedno pitanje — opet će liječnik — aliobojica, obojica! Hoćete li se moći po duši zakleti da je onaj dečko štogore leži isti onaj koga su noćas progurali kroz onaj prozorčić? Hajde!Odgovarajte! Da čujemo!Doktor, koga su općenito smatrali za jednog od najdobroćudnijih stvorova na svijetu, izrekao je to pitanje takvim strašnim, gnjevnim glasom da su se Giles i Brittles, koji su bili prilično smućeni pivom i uzbuđenjem, samo zaprepašteno zgledali.— A vi, pozornice, dobro pripazite kako će oni sad odgovoriti! — rečeliječnik i neobično svečano podigne kažiprst uvis, pa se počne lupkatinjime po nosu, kao da upozorava tog odličnika neka napregne svesvoje umne snage. — Tu bi se još lako moglo nešto izleći.Policajac se držao što je mudrije mogao. Dohvatio je i svoju službenupalicu koju je bio nehajno odložio u zapećak.Primijetit ćete da se radi samo o tome da se ustanovi identitetjedne osobe — napomene liječnik.Baš je tako kako velite, gospodine — potvrdi policajac i zakašlje sejer je popio pivo na brzinu, pa mu je nekoliko kapi krivo zašlo.Izvršena je provala — reče doktor — i dva čovjeka, usred dimaod baruta, mraka i općeg meteža, načas su ugledala jednog dječaka.

•!■

O liv e r T w is t Trideset prvo poglavlje

Sutradan ujutro dođe u tu istu kuću jedan dječak i ova ga dvojica, samo zato što slučajno ima previjenu ruku, grubo zgrabe, čime su opa-sno ugrozili njegov život, i ustvrde da je on lopov. E, sad se postavlja pitanje: je li vladanje tih ljudi opravdano činjenicama, a ako nije, u kakvom su se položaju našli vlastitom krivicom? Policajac dubokoumno zaklima glavom i reče, ako to što doktor veli nije po zakonu, onda bi on volio čuti što je uopće po zakonu.— Ponovo vas pitam — zagrmi liječnik — jeste li spremni da se predBogom i ljudima zakunete da je to onaj isti dječak?Brittles nesigurno pogleda gospodina Gilesa, gospodin Giles nesigur-no pogleda Brittlesa, policajac stavi ruku iza uha ne bi li ulovio njihov odgovor, one dvije žene i kotlokrpa nagnu se da bolje čuju, doktor oštro pogleda oko sebe — ali uto se razlegne cilik zvonca s vratnica i u isti mah kloparanje kotača.— Evo dekstera! — uzvikne Brittles, kome kao da je pao kamen sasrca.Koga? — uzvikne liječnik, na koga je sad došao red da se zaprepasti.Stigli su detektivi iz Londona, gospodine — odgovori Brittles uzimajući svijeću. — Ja i gospodin Giles poslali smo jutros po njih.Šta? — uzvikne doktor.Da — nastavi Brittles. — Ja sam poslao poruku po kočijašu poštanske kočije, samo se čudim, gospodine, što nisu već ranije stigli.Poslali ste po njih? Onda nek' idu k vragu... te vaše spore kočije,samo vam to mogu reći — dobaci doktor i ode.

Trideset prvo poglavljeu kojem je riječ o vrlo kritičnu položaju.

Tko je? — zapita Brittles pošto je odškrinuo vrata a da nije skinuolanac, izvirujući i zaklanjajući svijeću rukom.Otvorite — odgovori čovjek izvana. — Mi smo detektivi iz BowStreeta1. Pozvali ste nas da dođemo.Posve umiren tim riječima, Brittles otvori širom vrata i nade se pred stasitim čovjekom u zimskom kaputu, koji uđe bez riječi i obriše ci-pele o otirač sasvim mirno, kao da je kod kuće.— Pošaljite nekog, mladiću, da odmijeni mog kolegu koji je ostao vaničuvati kola! — reče detektiv. — Imate li ovdje kakvo spremište gdjebismo mogli skloniti kola na desetak minuta?Pošto mu je Brittles potvrdno odgovorio i pokazao na pomoćnu zgra-du u dvorištu, stasiti se čovjek vrati do vrtnih vratnica i pomogne kolegi da skloni dvokolicu, dok im je Brittles sav ushićen osvjetljavao put. Nakon toga se vrate u kuću i skinu u salonu kapute i šešire, tako da ih je sad čovjek mogao bolje promotriti.Onaj koji je bio pokucao na vrata bijaše snažno građen čovjek, srednje visine, pedesetih godina, sjajna crna kosa bijaše mu prilično kratko podšišana, nosio je kratke zaliske, lice mu bilo okruglo, a oči prodor-ne. Onaj drugi bijaše riđokos i koščat, u posuvraćenim čizmama, lice mu nije bilo osobito privlačno, a prćast nos odavao je opaka čovjeka.— Recite gazdi da su stigli Blathers i Duff — reče onaj krupniji, za-glađujući kosu i odlažući lisičine na stol. — O, dobra večer, gosparu!

1. Bow Street — nekadašnje sjedište londonske detektivske službe koja se u svom radu ponajvećma oslanjala na doušnike (djelovala je od polovice XVIII. st. do 1839.).

Oliver Twist Trideset prvo poglavlje

Mogu li progovoriti riječ, dvije s vama nasamo? Te riječi bijahu upućene gospodinu Losberneu, koji se upravo pojavio. Spomenuti gospodin mahne Brittlesu rukom neka izađe, pa dovede u sobu obje dame i zatvori za njima vrata.Ovo je gospodarica kuće — reče gospodin Losberne pokazujući nagospođu Maylie. ,u.j,.Gospodin Blathers se nakloni. Pošto je zamoljen da sjedne, on odložišešir na pod, dohvati stolac i domahne Duffu neka to isto učini. Ovajpotonji gospodin, koji kao da nije bio toliko vičan otmjenu društvu, ilise bar nije u njemu osobito ugodno osjećao — zacijelo je bilo jedno odtoga dvoga —- najprije se ušeprtlji ne znajući što bi s rukama i nogama,a onda sjedne i pomalo zbunjeno turi držak štapa u usta.A sad, gosparu, da prijeđemo odmah na tu provalu — reče Blathers. — Kako se to dogodilo?Gospodin Losberne, kojem je po svoj prilici bilo stalo do toga da do-bije na vremenu, rasprede nadugo i naširoko, ne štedeći riječi. Blat-hers i Duff mudro su ga slušali i samo bi ovda-onda značajno klimnuli glavom jedan drugom.Ne mogu, naravno, ništa pouzdano reći dok ne izvršimo uviđajreče Blathers — ali moje je mišljenje, koje vam sad odmah iznosim, pa makar se poslije pokazalo i da nemam pravo, da tu provalunije izvršio neki pacer, je li tako, Duffe?Tako je — potvrdi Duff.A da bismo damama razjasnili o čemu je riječ, izrazom pacer htjeliste valjda reći da taj pokušaj nije izveo neki seoski tat? — reče gospodin Losberne i osmjehne se.Tako je, gosparu — odgovori Blathers. — Je li to sve što znate otoj provali?Sve — odgovori doktor.A što je s onim dečkom o kome služinčad priča na sva usta? — priupita ga Blathers.Ništa pod milim Bogom — otpovrne liječnik. — Jedan je od tih .,prestrašenih slugu uvrtio sebi u glavu da taj mali ima neke veze s po- |kušajem provale u ovu kuću, ali to je besmislica, puka budalaština. |Ipak ste to nekako suviše olako shvatili — pripomene Duff.To je sasvim točno — povladi mu Blathers klimajući glavom i poigravajući se lisičinama kao da su kastanjete. — Tko je taj dječak? Štopriča o sebi? Odakle je došao? Nije valjda pao s neba, gosparu moj?Dakako da nije — odgovori doktor i uznemireno pogleda dame.Meni je poznat cijeli njegov život, ali o tom možemo poslije pora-

zgovarati. Vi biste zacijelo najprije htjeli vidjeti mjesto na kojem su lopovi pokušali provaliti u kuću?— Svakako — dočeka gospodin Blathers. — Najbolje će biti da prvopogledamo to mjesto, a onda da preslušamo služinčad. Takav je uobičajeni postupak.Pošto je doneseno svjetlo, Blathers i Duff, u pratnji mjesnog policajca, Brittlesa, Gilesa i, ukratko, svih ostalih, zapute se u sobicu na kraju hodnika i pogledaju kroz prozorčić, pa onda iziđu i preko travnjaka zaobiđu kuću i zavire opet unutra kroz prozorčić, pa uzmu svijeću da pregledaju prozorski kapak, pa fenjer da ispitaju tragove na zemlji, pa rogulje da pretraže okolno žbunje. Kad su sve to obavili pred publikom koja je pratila bez daha njihove postupke, vrate se u kuću. Giles i Brittles morali su oko šest puta ponovo odigrati svoje melodramske uloge u noćašnjim događajima, pri čemu se prvi put nisu slagali samo u jednom važnom pitanju, a posljednji put se nikako nisu mogli složiti u najmanje desetak važnih pitanja. Pošto je i to završeno, Blathers i Duff zatraže da svi napuste sobu i održe dugo savjetovanje, prema kojem je, što se tiče povjerljivosti i svečane ozbiljnosti, konzilij najglasovitijih liječnika o najzakučastijim medicinskim problemima puka dječja igrarija.Dotle je doktor vrlo uzrujano hodao gore-dolje po susjednoj sobi, a gospođa Mavlie i Rose gledale su ga zabrinutih lica.Bogami — reče doktor pošto je više puta premjerio sobu koracimai napokon zastao — zbilja ne znam što da radim.Kad im lijepo prepričate život tog sirotog djeteta, svakako će seuvjeriti da je nedužan — reče Rose.Sumnjam, draga moja gospođice — otpovrne Liječnik vrteći glavom. — Ne vjerujem da bi ga oni na osnovi te priče oslobodili krivnje,a isto tako ni viši sudski službenici. Jer što je on zapravo, rekli bi oni,nego običan bjegunac? Kad se procjenjuje hladno i s razumnog stajališta, njegova je priča vrlo sumnjiva.Pa valjda mu vi ipak vjerujete? — upadne mu Rose u riječ.Ja mu vjerujem, koliko god to čudno bilo, ali možda sam običnastara budala što mu vjerujem — odvrati doktor. — Svejedno, mislimda to nije prava priča za iskusna policijskog službenika.Zašto ne? — upita ga Rose.Zato, lijepa moja istražiteljice — odgovori doktor — zato što unjoj ima, kad se gleda njihovim očima, mnogo spornih točaka. Dječakmože dokazati samo ono što je loše po njega, a za ono što bi mu moglopomoći nema nikakvih dokaza. A ta prokleta njuškala uvijek žele znati

mm--

Oliver Twist

»kako« i »zašto«, ništa ne žele uzeti zdravo za gotovo. Vidite, dječak sam kaže da je neko vrijeme drugovao s lopovima; izveden je pred suca za prekršaje pod optužbom da je pokrao jednog gospodina; odveden je, silom, iz kuće tog istog gospodina na neko mjesto koje ne zna opisati ni imenovati, o kojem nema ni pojma gdje se nalazi. U Chertsev su ga dovukli ljudi kojima je svakako bilo jako stalo do njega,Jjjlo to njemu drago ili ne bilo, i ugurali ga kroz prozorčić u kuću da je orobi, i tada, baš u času kad je kanio probuditi ukućane i tako sprati sa sebe ljagu, bane pred njega onaj blesavi i neotesani sluga i nastrijeli ga! Baš kao da ga je htio spriječiti da opravda sam sebe! Zar vam nije sve to jasno?Dakako da mi je jasno — odgovori Rose smješkajući se zbog doktorove žustrine — ali svejedno ne vidim u tome ništa što bi teretiloto siroto dijete.Ne vidite — prihvati liječnik — dakako da ne vidite! Blagoslovljene da su te vaše blistave ženske oči! One uvijek vide samo jednustranu problema, bila ona dobra ili loša, a to je bezuvjetno ona koja imse prva ukaže pogledu.Pošto je tako dao oduška svom poznavanju ženske duše, doktor turi ruke u džepove i uspropada se po sobi još brže nego prije.Sto dulje razmišljam o svemu — nastavi — to više uviđam da ćemose uvaliti u beskrajne neprilike i poteškoće ako te ljude upoznamo spravom dječakovom prošlošću. Uvjeren sam da oni neće povjerovatiu tu priču, a ako mu na kraju i ne budu mogli ništa, ipak će njenoiznošenje u javnost i širenje svih sumnji koje će se u vezi s tim pojavitiuvelike nauditi vašim dobrim namjerama da ga izbavite iz nevolje.Pa što ćemo onda? — uzvikne Rose. — Bože sveti, zašto su uopćepozvali te ljude?Pa zbilja, zašto? — usklikne gospođa Mavlie. — Ne znam što bihdala samo da ih nema ovdje!Ja znam jedino to — napokon će gospodin Losberne sjedajući nekako očajnički mirno — da se moramo pokušati izvući iz ove neprilikena drzak način. Cilj nam je plemenit i to nam je jedina isprika. Dječakpokazuje ozbiljne simptome groznice i nije više u stanju bilo s kim razgovarati; to nam ide u prilog. Moramo iskoristiti tu okolnost, a nismomi krivi što moramo birati između dva zla. Naprijed!E pa, gosparu moj — počne Blathers, ulazeći u sobu ispred svogkolege i zatvarajući vrata za njim prije nego što će nastaviti. — Ovdjeo namještaljki ne može biti ni govora.Koji vam je vrag ta namještaljka? — nestrpljivo će doktor.Namještaljkom zovemo, moje dame — obrati se Blathers damama

Trideset prvo poglavlje

kao da ih žali zbog njihove neobaviještenosti, a doktora kao da zbog toga prezire — namještaljkom zovemo... kad je u provalu umiješana služinčad.U ovom slučaju nije nitko ni posumnjao na služinčad — reče gospođa Mavlie.Vjerujem da nije, milostiva gospođo — odvrati Blathers — ali služinčad je svejedno mogla biti umiješana.Upravo zato što nitko nije na njih sumnjao — priklopi Duff.Mi vjerujemo da je to maslo gradskih obijača — nastavi Blatherssvoj izvještaj —jer je posao obavljen majstorski.Svaka im čast — potiho pripomene Duff.Bila su dvojica — proslijedi Blathers — i imali su još jednog dječaka sa sobom; to jasno proizlazi iz veličine prozora. To je sve što zasadmožemo pouzdano reći. A sad bismo, molim lijepo, htjeli vidjeti togvašeg dečka koji gore leži.Možda bi, gospođo Mavlie, gospoda najprije nešto popila? — rečeliječnik, a lice mu se razvedri kao da se netom nečeg dosjetio.Ah, pa svakako! — živahno će Rose. — Odmah ćete biti usluženiako je po volji.Hvala vam lijepa, gospodična! — reče Blathers i otare usta rukom.Čovjeku se u ovakvu poslu osuši grlo. Što vam je god pri ruci, gospodična; nemojte se, molim vas, suviše truditi oko nas.A što biste najradije? — upita ga liječnik idući za mladom damomdo ormara.Kapljicu nečeg žestokog, gosparu, ako je moguće — odgovori Blathers. — Smrzli smo se putem iz Londona ovamo, milostiva, a ja uvijekvelim da rakija najbolje zagrije dušu.Ova zanimljiva izjava bijaše upućena gospođi Mavlie, koja je vrlo lju-bazno primi. Dotle se liječnik bio izgubio iz sobe.— Ah! — uzdahne gospodin Blathers ne hvatajući vinsku čašu za držak, nego je grabeći palcem i kažiprstom lijeve ruke za dno, te je pri-noseći prsima. — Vidio sam vam ja mnogo ovakvih slučajeva u svomvijeku, drage moje dame!Sjećaš li se, Blatherse, provale u onoj zabitnoj uličici u Edmonto-nu? — reče gospodin Duff ne bi li osvježio kolegi sjećanje.To je bilo nešto slično ovome, je 1' da? — odvrati gospodin Blathers. — Bilo je to maslo Conkevja Chickvveeda ako se ne varam.Ti si to uvijek njemu pripisivao — odgovori Duff — ali ja ti velimda je to bio Ljubimac Familije. Conkev nije u tome imao ništa višeudjela nego i ja.

O liver T w ist T rid e s e t p rv o p o g la v l je

Ma hajde bježi! — odbrusi mu gospodin Blathers. — Valjda jabolje znam. A sjećaš li se kako su Conkevju pokrali pare? Kakva jeto bila zavrzlama! To je bilo napetije nego ijedan roman koji sam ikadpročitao!A što je zapravo bilo posrijedi? — zapita Rose, željna da što višeudobrovolji nepoželjne goste.To vam je, gospodična, bila provala kakvu bi malotko mogao ikadsmisliti — reče Blathers. — Taj vam je Conkev Chickvveed...Conkev vam, milostiva, znači njuškalo — ubaci Duff.Kao da gospođica to ne zna! — produži Blathers. — Uvijek mesamo prekidaš, pobogu brate! Taj vam je Conkev Chickvveed, gospodična, imao tamo negdje poviše Battlebridgea gostionicu, a u njoj podrum u kojem je priređivao borbe pijetlova i istjerivanje jazavaca izbačve i slično, pa su mnoga mlada gospoda dolazila to gledati; a vodioje te igre vrlo umješno, kao što sam imao prilike vidjeti i sam višeputa svojim očima. U ono vrijeme još nije pripadao lopovskoj bratiji;jedne noći njemu je ukradeno tri stotine i dvadeset sedam gvineja1 uplatnenoj torbi iz spavaće sobe, ukrao mu ih je u gluho doba noći nekidugonja koji je nosio crn povez preko oka. Taj se dugonja bio lijeposakrio ispod kreveta i nakon izvršene krađe skočio kroz prozor s prvogkata. Bio je hitar kao lasica. Ali je i Conkev bio hitar. Probudio se zbogbuke, izletio iz kreveta, opalio za njim iz kremenjače i digao susjedena noge. Odmah su se dali u potjeru za lopovom, a čim su malo boljepogledali, vidjeli su da je Conkev pogodio kradljivca, jer su tragovikrvi vodili prilično daleko, sve do jedne ograde od kolja, i tu se gubili.Ipak, lopov je nestao s parama pa je, dabome, ime gospodina Chickvv-eeda, ovlaštenog gostioničara, osvanulo u Trgovinskom glasniku međuonima koji su pali pod stečaj, i ljudi su počeli prikupljati svakojakedobrovoljne priloge i potpore i šta ja znam što sve ne u korist togsiromaha, koji je bio strahovito utučen zbog svog gubitka. Tumarao jeulicama tri-četiri dana i čupao kosu od očaja, tako da su se mnogi pobojali da još ne digne ruku na sebe. I jednog dana dođe on sav zadihanod žurbe na policiju i porazgovara u četiri oka sa sucem za prekršaje,a ovaj, nakon duljeg razgovora, pozvoni i naloži da dođe Jem Spvers(Jem je još bio u aktivnoj službi), i povjeri mu zadatak da pomogne

1. Gvineja — britanska novčana jedinica koja je vrijedila 21 šiling (dakle, šiling više od funte), nazvana po afričkoj zemlji Gvineji jer su se prvi zlatnici kovali od zlata iz te zemlje i upotrebljavali za trgovanje u Africi.

gospodinu Chickvveedu u hvatanju čovjeka koji ga je opljačkao. »Vidio sam tog tipa, Spverse«, veli mu Chickvveed, »jučer ujutro kako lijepo prolazi pored moje kuće«.A Spvers će njemu: »Pa što ga niste odmah zgrabili za šiju?« »Bio sam toliko ošamućen da mi je čovjek mogao čačkalicom razbiti glavu«, odgovori mu siromah čovjek, »ali sigurno ćemo ga uloviti jer je si-noć između deset i jedanaest opet prošao pored moje kuće«. Čim je Spvers to čuo, brže-bolje uzme nešto čistog rublja i češalj, za slučaj da mora izbivati od kuće dan, dva, pa hajde u gostionicu. Tu zauzme položaj pokraj prozora, iza male crvene zavjese, i nabije šešir na oči, spreman da izleti van na prvi znak. I tako je tu negdje kasno u noći pušio lulu kad se Chickweed najednom prodere: »Evo ga! Drž'te lo-pova! Drž'te nitkova!« Jem Spvers izleti napolje i ugleda Chickvveeda kako juri niz ulicu kao sumanut. Spvers udri za njim, ali Chickweed juri sve u šesnaest; ljudi se sjatili, svi se deru: »Lopovi!«, a Chickvveed ponajviše, dere se kao da ga kolju. Kad je zamaknuo za ugao, Spvers ga je načas izgubio iz vida, ali ga napokon sustigne, ugleda skupinicu ljudi, upadne među njih i pita: »Koji je tu lopov?« A Chickvveed mu odgovara: »Dovraga! Opet mi je umaknuo!« Bilo je to zbilja čudnova-to, ali lopova ni od korova, pa se vrate lijepo u gostionicu. Sutradan ujutro Spvers opet zauzme svoje mjesto i sve viri iza zavjese ne bi li spazio dugonju s crnim povezom tako da ga ponovo oči zabole. Napo-kon nije mogao odoljeti da ih ne sklopi, samo da se načas odmori, ali istog časa začuje Chickweeda kako se dere: »Eno ga!« I opet Spvers izleti van, ali mu je Chickvveed izmakao već do pola ulice i, poslije dva puta duže trke nego jučer, lopov im opet umakne! To se ponovilo još jednom ili dva puta, tako da je jedna polovica susjeda povjerovala da je gospodina Chickvveeda okrao sam nečastivi, koji sad još tjera šegu s njim, a druga polovica da se jadni gospodin Chickweed raspametio od žalosti.A što je na to rekao Jem Spvers? — zapita doktor, koji se vratio usobu tek što je Blathers bio započeo svoju priču.Jem Spvers nije dugo ništa govorio — nastavi detektiv — samo jesve slušao praveći se da ništa ne čuje, iz čega se moglo razabrati dazna svoj posao. Ali jednog jutra uđe on u točionicu, izvadi burmuticui veli: »Chickvveede, otkrio sam tko je izvršio tu pljačku«. »Ma nemojte?« iznenadi se Chickweed. »O, dragi moj Spverse, dajte samo da seosvetim pa ću mirne duše umrijeti! Uh, dragi moj Spverse, gdje jetaj zlotvor?« Spvers mu ponudi prstovet burmuta i veli mu: »Hajde,dosta je bilo tih smicalica! Sami ste sebe okrali.« A tako je i bilo, i

i.rt

O liv e r T w is t

masno je na tome zaradio, i nitko nikad ne bi otkrio tu podvalu da se nije previše trudio skinuti sumnju sa sebe! — reče gospodin Blathers odlažući čašu i zveckajući lisičinama.Zaista vrlo zanimljivo — pripomene doktor. — A sad, ako vam jepo volji, možemo gore.Ako je vama po volji, gospodine — odvrati gospodi^ Blathers. Ioba detektiva pođu ustopice za gospodinom Losberneom u Oliverovusobu. Pred svima je pak stupao gospodin Giles sa svijećom u ruci.Oliver je dotle drijemao, ali mu je bivalo sve gore i groznica ga je jošviše tresla nego prije. Liječnik mu je pomogao da se pridigne u krevetu na minutu, dvije. Gledao je nepoznate ljude oko sebe ne shvaćajućišto se zbiva — zapravo, kao da mu nije uopće bilo jasno gdje je ni štomu se dogodilo.Eto — reče gospodin Losberne potiho, ali svejedno neobično žustro — eto, to je taj dečko koji je slučajno ranjen iz puške koja je samaokinula dok je neovlašteno prelazio preko imanja gospodina tu otraga,ne mogu se sjetiti kako se ono zove, pa je mali došao jutros ovamozatražiti pomoć, ali ovaj ga je dovitljivi gospodin koji ovdje drži svijećuodmah pograbio i počeo ga zlostavljati tako da mu je ozbiljno ugrozioživot, što mogu kao vještak u svako doba posvjedočiti.Blathers i Duff pogledaju Gilesa na kojeg im je doktor skrenuo pozornost. Unezvjereni sluga buljio je čas u njih, čas u Olivera, čas u gospodina Losbernea, odajući vrlo smiješnu mješavinu straha i zbunjenosti.Nećete to valjda sad zanijekati? — reče doktor poliježući ponovonježno Olivera.Ja sam sve to učinio u... najboljoj namjeri, gospodine — odgovoriGiles. — Vjerujte mi da sam mislio da je to onaj isti dječak, inače gane bih bio ni dirnuo. Nisam ja nikakav nečovjek, gospodine.A što ste mislili, tko je ovaj dječak? — upita ga stariji detektiv.Onaj što je bio s provalnicima, gospodine! — odgovori Giles. — Snjima je... s njima je svakako bio jedan dječak.Pa dobro, mislite li i sad tako? — upita ga Blathers. — Kako tomislite? — uzvrati Giles protupitanjem gledajući tupo u ispitivača.Mislite li da je to taj isti dječak, zvekane? — nestrpljivo će Blathers.Ne znam; zbilja ne znam — skrušeno odgovori Giles. — Ne bih semogao zakleti.Pa ipak, što mislite? — opet će Blathers.Ne znam što da mislim — odgovori siromah Giles. — Mislim da

T rid ese t p rvo po g lav lje

to nije taj isti dječak; zapravo sam gotovo siguran da nije. Pa i sami znate da ne može biti.Nije li ovaj čovjek malo popio, gospodine? — upita Blathers doktora.Kakav je ovo smušenjak, pobogu? — reče Duff Gilesu odajući najdublji prezir.Za tog kratkog dijaloga gospodin Losberne opipavao je bolesniku bilo. Tad ustane sa stolca što je stajao pokraj kreveta i predloži detektivima da prijeđu u drugu sobu i ondje ispitaju Brittlesa ako još imaju kakvih sumnji u vezi s dječakom.Prihvativši taj prijedlog, presele se u susjednu sobu, kamo pozovu Brittlesa, koji sebe i svog poštovanog pretpostavljenog zaplete u nevjerojatnu zbrku novih proturječja i besmislica, kao da mu uopće nije do toga da nešto posebno rasvijetli doli samu činjenicu da mu ništa podbogom nije jasno. Jedino što je nedvoumno izjavio jest da ne bi prepoznao onog dječaka ni kad bi mu ga ovog časa pokazali, da je samo pomislio kako je Oliver taj dječak zato što je gospodin Giles rekao da je to on, te da je gospodin Giles prije pet minuta u kuhinji priznao kako se sve više boji da se nije malo prenaglio. Među ostalim oštroumnim nagađanjima izniklo je i pitanje je li gospodin Giles uopće koga ranio, a kad su pregledali njegov drugi pištolj, koji je bio isti onakav kao onaj iz kojeg je pucao, utvrdili su da je nabijen samo barutom i papirom. To je otkriće ostavilo snažan dojam na sve prisutne, osim na doktora koji je desetak minuta prije toga bio izvadio kuglu iz pištolja. Ipak se ta činjenica najsnažnije dojmila samog gospodina Gilesa, koji je proživio nekoliko sati u strahu da je smrtno ranio svoga bližnjega, pa je objeručke prihvatio tu novu mogućnost i svesrdno je podržao. Naposljetku su detektivi, ne trudeći se više mnogo oko Olivera, ostavili u kući samo mjesnog policajca, a oni su otišli u obližnji gradić da prenoće, pošto su obećali da će sutradan opet navratiti.Sutradan ujutro pronio se glas da su tijekom noći u Kingstonu uhićena dva čovjeka i jedan dječak pod sumnjivim okolnostima, pa su se Blathers i Duff otputili u Kingston. Međutim, te sumnjive okolnosti svele su se tijekom istrage na činjenicu da su sva trojica zatečena kako spavaju pod plastom sijena — što je, doduše, uvijek zločin, ali se kažnjava samo zatvorom, a po blagim engleskim zakonima i njihovoj širokogrudnoj ljubavi prema svim kraljevskim podanicima, to ipak nije, ako nema drugih pouzdanih indicija, dovoljan dokaz da su čovjek ili ljudi koji su tako proveli noć počinili provalu uz primjenu sile, te da

su stoga zaslužili smrtnu kaznu. Blathers i Duff ostali su, dakle, opet kratkih rukava.U jednu riječ, nakon još nekih ispitivanja i dugotrajnih razgovora, mje-sni mirovni sudac pristao je najposlije da gospođa Mavlie i gospodin Losberne zajedno daju jamstvo da će se Oliver pojaviti pred sudom ako bude pozvan, a Blathers i Duff primili su za svoj .Ijud nagradu od dvije gvineje i vratili se u London podvojeni u mišljenju o poku-šaju provale — potonji je gospodin, nakon zrela razmišljanja o svim okolnostima, bio sklon pretpostavci da je tu provalnu krađu pokušao izvesti Ljubimac Familije, a prvi je od njih bio isto tako sklon da svu zaslugu za taj pothvat pripiše znamenitom Conkevju Chickweedu. Dotle se Oliver malo-pomalo oporavljao i prizdravljao pod zajedni-čkim nadzorom gospođe Mavlie, Rose i dobrog gospodina Losbernea. Ako nebo čuje usrdne molitve što izviru iz srca prepuna harnosti — a ako njih ne usliša, koje će onda molitve uslišati? — blagoslovi što ih je to siroče zazivalo na svoje dobrotvore morali su im prožimati duše mirom i blaženstvom.

Trideset drugo poglavlje

Trideset drugo poglavljeo sretnim danima što ih je Oliver provodio kod svojih

plemenitih prijatelja.

Oliver je dugo i ozbiljno bolovao. Uz to što je trpio bolove i muke koje mu je zadavala ranjena ruka, tresla ga je žestoka groznica što ga je spopala zbog vlage i studeni kojima je bio izvrgnut. Groznica nije popuštala tjedne i tjedne pa je dječak silno oslabio. Napokon se ipak, malo-pomalo, počeo oporavljati i kadikad bi smogao toliko snage da u dvije-tri riječi izmiješane sa suzama iskaže duboku zahvalnost na dobroti dvjema dra-gim damama i žarku nadu da će im se moći valjda nekako odužiti kad ozdravi i ojača — da će im bar moći pokazati svu ljubav i odanost koju osjeća prema njima, da će im nečim, ma koliko neznatnim, zasvjedočiti da njihova plemenitost i dobrota nisu bile uzaludne, da siroti dječak ko-jeg su svojim milosrđem izbavile od bijede, pa možda i smrti, želi od sveg srca da im služi dušom i tijelom.Siroto dijete — reče Rose dok se Oliver jednog dana upinjao svimsilama izgovoriti riječi zahvalnosti što su mu navirale na blijede usne.Imat ćeš još mnogo prilika da nam se odužiš ako budeš želio. Odlazimo na ladanje, a tetka te želi povest s nama. Mirna okolica, čist zrak i sveproljetne radosti i ljepote pomoći će ti da se za nekoliko dana potpunooporaviš. Naći ćemo ti stotinu kojekakvih poslova, samo ako ti ne budeteško.Da mi bude teško! — uzvikne Oliver. — Ah, draga gospođice, neznam što bih dao da mi je samo raditi za vas, da vam samo mogu ugađatizalijevajući vam cvijeće, ili hraneći ptice, ili trčkarajući povazdan amo-tamo, samo da vi budete sretni!Budi bez brige — reče gospođica Mavlie smiješeći se — jer, kao štorekoh, naći ćemo ti stotinu kojekakvih poslova, a ako budeš učinio samopolovicu onoga što sad obećavaš, bit ću i te kako sretna!

Oliver Turist

Sretni, gospođice! — usklikne Oliver. — Kako je lijepo od vas što tokažete!Usrećit ćeš me više nego što i sanjaš — odgovori mlada dama. — Neizrecivo mi je drago kad samo pomislim da je mojoj dragoj teti bilo suđeno izbaviti nekoga iz onako strašne bijede kakvu si nam opisao, a još bihse više radovala kad bih znala da joj je njezin štićenik, k,o^eg je obasulasvojom dobrotom i milošću, iskreno zahvalan i privržen. Razumiješ li štohoću reći? — upita ga motreći njegovo zamišljeno lice.Oh, kako ne bih razumio, gospođice! — živahno će Oliver. — Ali bašsam sad mislio kako sam nezahvalan.Prema kome? — priupita ga mlada dama.Prema onom dobrom gospodinu i onoj dragoj staroj gospođi koji sume onako brižno njegovali — odgovori Oliver. — Siguran sam da bi injima bilo drago kad bi znali kako sam sretan.Sigurno bi im bilo drago — potvrdi Oliverova dobročiniteljica — aligospodin Losbeme je već bio tako dobar pa je obećao da će te odvesti donjih čim budeš mogao putovati.Zar zbilja, gospođice? — uzvikne Oliver, a lice mu zasja od radosti.Ne znam što ću učiniti od veselja kad opet ugledam njihova dobralica!Domalo se Oliver toliko oporavio da je mogao podnijeti napor takva putovanja. I jednog lijepog jutra on i gospodin Losberne krenu na put u maloj kočiji gospođe Mavlie. Kad su stigli do mosta kod Chertsevja, Oliver problijedi kao krpa i vrisne na sav glas.Šta je tom malom? — vikne doktor i uzvrpolji se, po svom običaju.Jesi li što vidio... ili što čuo... ili što osjetio, a?Eno tamo, gospodine — vikne Oliver upirući prstam kroz prozor kočije.Ona kuća!Dobro, pa šta je s njom? Zaustavite kala! Stanite tu — dovikne doktor. — Šta je s tom kućom, čovječe božji, a?Lopovi... to je ona kuća u koju su me dovukli! — prošapće Oliver.Ma nije vrag! — uzvikne doktor. — Hej, ti! Daj da izađem!Ali, prije nego što je kočijaš stigao sići s kozlića, liječnik se već nekako iskobeljao iz kočije, odjurio do one napuštene kuće i počeo lupati nogom o vrata kao da je pomahnitao.Ehej! — vikne malen ružan grbavac i tako naglo otvori vrata da doktor,koji je svom snagom zamahnuo nogom, umalo što se ne sruši u hodnik.Šta je to sad?Šta je! — uzvikne liječnik i zgrabi bez razmišljanja grbavca za šiju.Svašta! Riječ je o provali.

Trideset drugo poglavlje

— Mogla bi tu pasti i krv — hladnokrvno odvali čovjek — ako me odmahne pustite. Čujete li?___Čujem — odgovori doktor i svojski prodrma zarobljenika. — A gdjeje... gdje je ona prokleta hulja, kako se zove onaj lupež... Sikes? Tako je. Gdje je Sikes, lopužo jedna?Grbavac se zablenuo kao da ne može doći k sebi od zaprepaštenja i ogorčenja, a onda se vješto izvuče iz doktorova stiska, saspe na njega bujicu groznih kletvi i strugne u kuću. Međutim, prije nego što je dospio zatvoriti vrata, doktor je bez pitanja banuo u sobu. Zudno pogleda oko sebe; ni jedan komad pokućstva, ni najmanja stvar, ništa živo, pa čak ni raspored ormara, ništa nije odgovaralo Oliverovu opisu!Pa dobro — reče grbavac koji ga je pozorno motrio. — Što vam padana pamet da tako silom upadate u moju kuću? Hoćete li me orobiti iliubiti? Što ćete sad učiniti od mene?Jesi li ikad čuo, smiješni stari vampiru, da se tko dovezao kočijom daorobi ili ubije nekoga? — razdražljivo će doktor.Pa šta onda hoćete? — zapita ga grbonja. — Gubite se odavde prijenego što dođe do nesreće! Tornjajte se do sto vragova!Otići ću kad mene bude volja — reče gospodin Losberne, zavirujućiu drugu sobu koja se isto tako nije ni najmanje slagala s Oliverovim opisom. — Ulovit ću ja tebe jednog dana, prijane moj!Ma nemojte? — posprdno će nakazni bogalj. — Ako me ikad budetetrebali, znate gdje ćete me naći. Ne stanujem valjda ovdje dvadeset petgodina sam k'o prst da se sad vas bojim! Platit ćete vi meni za ovo; platitćete skupo.I rekavši to, nakazni mali zloduh počne urlati i đipati naokolo kao da je pobjesnio.— Ovo je zbilja glupo — promrsi doktor za se — mali se valjda zabunio.Evo ti, uzmi ovo i zavući se ponovo u taj svoj brlog.Pa dobaci grbavcu komad kovana novca i vrati se do kočije. Čovjek je išao za njim sve do kočije zasipljući ga neprekidno najružnijim psovkama i pogrdama, ali kad se gospodin Losberne okrene kočijašu da mu nešto rekne, grbavac zaviri u kočiju i osine Olivera tako oštrim i žestokim, a u isti mah tako bijesnim i osvetničkim pogledom da ga Oliver nije mogao poslije mjesece i mjesece zaboraviti, ni u snu ni na javi. Covuljak je i dalje sipao najgroznije kletve sve dok kočijaš nije ponovo sjeo na svoje mjesto, a kad su napokon krenuli dalje, još su ga dugo gledali kako pomamno lupa nogama o zemlju i čupa kosu, obuzet bijesom ili tek hineći bijes.— Baš sam magarac! — reče doktor nakon duge šutnje. Jesi li ti to većznao, Olivere?

O liv e r T w is t

Nisam, gospodine.E pa, onda sad znaš.Pravi magarac — ponovi doktor pošto je pošutio još nekoliko minuta.Sve da to i jest ono pravo mjesto, i sve da sam zatekao tamo lopovekoje tražimo, što sam mogao sam? A baš da je i bio tko sa mnom, kakvebi koristi od svega toga bilo? Samo bih odao sam sebe i još bih moraopriznati kako sam zabašurio cijelu tu aferu oko tebe. I ne bih ništa boljeni zavrijedio. Uvijek se uvalim u neku nepriliku samo zbog svoje brzopletosti. Možda bih se barem tada opametio!Činjenica je, međutim, da je dobri doktor oduvijek bio brzoplet, ali njegovoj je naravi koja ga je tjerala na takvo ponašanje služilo na čast što ne samo da nije nikad upao ni u kakve ozbiljnije nevolje i neprilike, nego je još uživao najtopliju naklonost i poštovanje svih ljudi koji su ga poznavali. Istini za volju, bio je minutu, dvije malo neraspoložen što nije već u prvoj prilici koja mu se nadala uspio pribaviti dokaze koji bi potkrijepili Olive-rovo kazivanje. Međutim, uskoro se opet udobrovoljio, a kad je zapazio da Oliver i dalje odgovara na sva njegova pitanja isto onako neposredno i dosljedno kao i prije, i da se uz to drži isto onako otvoreno i iskreno, odluči da mu ubuduće vjeruje sve što bude kazao. Kako je Oliver znao ime ulice u kojoj je gospodin Brownlow stanovao, odvezli su se ravno onamo. Kad je kočija skrenula u tu ulicu, srce mu je tako žestoko tuklo da je jedva disao.A sad, sinko, reci koja je to kuća? — upita ga gospodin Losberne.Ona! Ona! — odgovori Oliver pokazujući rukom žustro kroz prozor.Ona bijela. Oh, požurite se, molim vas, požurite se! Čini mi se kao daću umrijeti, sav dršćem.No, no! — reče dobri doktor tapšući ga po ramenu. — Sad ćeš ihuskoro vidjeti, a oni će biti presretni kad te vide živa i zdrava.Ah, valjda hoće! — uzvikne Oliver. — Bili su mi tako dobri, zbiljadobri!Kočija se kotrljala dalje, a onda se zaustavi. Ne, nije to bila ta kuća. Onado nje. Odvezu se još nekoliko koraka pa opet stanu. Oliver pogleda naprozore, a niz obraze mu poteku suze radosnice.Ali, jao, bijela je kuća bila pusta, a u prozoru je stajao natpis: »Iznajmljujese«.— Da pokucamo na prva vrata! — uzvikne gospodin Losberne i uhvatiOlivera za mišicu. — Znate li možda što je s gospodinom Brownlowpmkoji je stanovao u kući do vas?Služavka nije znala, ali je otišla propitati se. Ubrzo se vrati i javi da je gospodin Brownlow rasprodao sve svoje stvari i prije šest tjedana otputovao

Trideset drugo poglavlje

u zapadnu Indiju. Oliver sklopi ruke i klone na sjedalo.Je li s njim otputovala i njegova gazdarica? — zapita Losberne nakonkraće šutnje.Jest, gospodine — odgovori služavka. — Stari gospodin, gazdarica i jošjedan gospodin, prijatelj gospodina Brownlowa, svi su zajedno otputovali.Onda vozi kući — reče gospodin Losberne kočijašu. — I nemoj se zaustavljati da nahraniš konje sve dok se ne iskobeljamo iz ovog prokletogLondona!A onaj knjižar, gospodine? — priupita ga Oliver. — Znam put do njega. Hajdemo do njega, gospodine, molim vas! Hajdemo do njega!Siroto moje dijete, za danas je bilo dosta razočaranja — reče doktor.Sasvim dovoljno za nas obojicu. Kad bismo potražili tog knjižara, sigurno bismo doznali da je umro, ili da je zapalio sam sebi kuću, ili nekudpobjegao. Ostavi ga, idemo ravno kući!I povedeni tim prvim doktorovim porivom, vrate se kući. To gorko razočaranje zadalo je Oliveru mnogo jada i žalosti, iako je bio sa svih strana okružen srećom. Naime, za svoje bolesti često se radovao pri pomisli što će mu gospodin Brownlow i gospođa Bedwin sve reći, i kakav će biti užitak kad im rekne koliko je dugih dana i noći proveo razmišljajući o onome što su oni učinili za nj, i koliko je žalio što ih je rastavila kleta sudbina. I kako ga je nada da će najposlije skinuti sa sebe sumnju i objasniti im na koji je način otet krijepila i podržavala u mnogim kušnjama kroz koje je nedavno prolazio; a sad umalo što nije svisnuo pri pomisli kako su ti ljudi daleko otputovali u uvjerenju da je on varalica i provalnik, u uvjerenju koje će možda zadržati sve do groba. Međutim, držanje njegovih dobročinitelja prema njemu nije se nimalo izmijenilo. Nakon dva tjedna, kad se vrijeme prilično proljepšalo i kad su se drveće i cvijeće zaodjenuli svježim zelenilom i bujnim cvatom, počeli su se spremati da napuste kuću u čhertsevju na nekoliko mjeseci. Pošto su pohranili u banku srebrninu koja je bila onako raspalila Faginovu lakomost, i ostavili Gilesa i još jednog slugu da paze na kuću, otputile su se dame na ladanje i povele sa sobom Olivera.Tko bi mogao opisati zadovoljstvo i uživanje, duševni mir i blagu bezbri-žnost što ih je prizdravljeni dječak osjećao na opojnom zraku, među zelenim brežuljcima i u bujnim šumama oko onog dalekog sela! Tko bi mogao riječima iskazati kako se mirni i tihi prizori utiskuju u duše ispijenih obitavalaca tijesnih i bučnih gradova i unose svježinu duboko u njihova umorna srca! Ljudi koji su oduvijek živjeli mukotrpnim životom u pretrpanim, skučenim ulicama i koji se nikad nisu zaželjeli promjene — ljudi kojima je navika zaista postala druga narav i koji su takoreći zaljubljeni u

Oliver Twist

svaku opeku i kamen što tvore tijesne granice njihova svakodnevnog kretanja — kažu da čak i oni, kad im smrt sjedne za vrat, požele napokon da se još nagledaju lica majčice prirode, te da se gotovo istog časa preporode kad ih prenesu daleko od poprišta njihovih svakidašnjih briga i radosti. I odlazeći tako, iz dana u dan, na neko zeleno i suncem obasjano mjesto, u njima se, pri pogledu na nebo i brdo, i nizinu, i svjetlucavu y.j>du, bude takve uspomene da predosjete okus samog neba, te smireno dočekaju svoj brzi kraj i odlaze u grob, isto onako mirno kao što zalazi sunce koje su gledali još prije svega nekoliko sati iz svoje samotne odaje kako se polako gasi pod njihovim mutnim i zamagljenim pogledom! Uspomene što ih bude tihi seoski prizori nisu od ovoga svijeta niti su vezani za ovozemaljske misli i nade. Njihov blagi utjecaj može nas poučiti kako da pletemo svježe vijence za grobove onih koje smo voljeli, može nam pročistiti misli i potisnuti u zaborav stare mržnje i neprijateljstva, ali kroz sve to probija, čak i kod posve neosjetljivih ljudi, neka neodređena i maglovita spoznaja da smo te dojmove stekli nekad davno, u nekom dalekom i zaboravljenom vremenu, što nas svečano podsjeća na daleka vremena koja će tek doći, prigušujući u nama oholost i taštinu.Mjestašce u koje su doputovali bilo je predivno. Oliver, koji je od malih nogu živio u prljavoj skučenosti, usred graje i svađe, kao da je ovdje započeo nov život. Divlje ruže i kozja krv penjale su se uza zidove kuće u kojoj su boravili, bršljan se ovijao oko stabala, a vrtno je cvijeće prožimalo zrak svojim miomirisima. U blizini je bilo malo crkveno groblje koje nije bilo pretrpano visokim nezgrapnim spomenicima, nego je bilo puno skromnih humaka obraslih svježim busovima i mahovinom ispod kojih su snivali vječni sanak seoski starci i starice. Oliver je često tamo odlazio i, sjećajući se bijednog groba u kojem leži njegova majka, sjeo bi gdjekad i plakao u samoći; međutim, kad bi digao pogled na visoko nebo iznad sebe, ne bi više mislio da ona leži u zemlji; i dalje bi tužno plakao, ali bez gorčine. Bijaše to sretno doba. Dani su protjecali mirno i bezbrižno, a noći nisu donosile sa sobom ni strah ni brige — nije više čamio u bijednoj tamnici niti bio u društvu nevaljalih ljudi, sve su mu misli bile ugodne i radosne. Svakog je jutra odlazio do jednog sijedog starog gospodina koji je stanovao blizu seoske crkvice i koji ga je učio pravilno čitati i pisati, a govorio je tako nježno i toliko se trsio da Oliver nije znao kako da mu se oduži. Zatim bi se šetao s gospođom Mavlie i Rosom slušajući kako one razgovaraju o knjigama, ili bi pak sjedio uz njih negdje u hladu i slušao mladu damu kako čita, i bio bi je kadar tako slušati sve dok se ne bi smrknulo. Tada bi mu još ostalo da se sprema za sutrašnju lekciju, pa bi u svojoj sobici koja je gledala na vrt revno učio sve dok ne bi polako pala večer,

Trideset drugo poglavlje

a onda bi dame opet izišle u šetnju i on s njima, te bi uživao prateći svaku njihovu riječ, presretan kad bi one poželjele neki cvijet koji bi im on mogao ubrati, ili kad bi zaboravile nešto po što bi on mogao časkom skoknuti, a da nikad nije bio sam sebi dovoljno brz. Kad bi se po mraku napokon vratili kući, mlada bi dama sjela za klavir i odsvirala koju zgodnu melodiju ili otpjevala tihim i nježnim glasom kakvu staru pjesmu koju je njena tetka voljela. U tim časovima ne bi još napalili svijeće i Oliver bi sjedio uz prozor slušajući sav zanesen slatke zvuke glazbe. A kad bi došla nedjelja, proveli bi dan sasvim drugačije nego što ga je Oliver ikad proveo, a opet isto onako sretno kao i sve ostale dane u tom najsretnijem razdoblju svoga života! Ujutro bi otišli u obližnju crkvicu kojoj su prozore milovale zelene krošnje, a vani su pjevale ptice i mirišljivi je zrak ulazio kroz niski trijem ispunjavajući priprosti hram svojim opojnim dahom. Siromašni je svijet bio tako uredan i čist, i tako se smjerno molio te bi se reklo da ih je tu okupilo zadovoljstvo, a ne neka dosadna dužnost, i premda su im glasovi možda bili grubi, pjevali su od srca i milozvučnije (bar se Oliveru tako činilo) nego ijedan crkveni zbor kojeg je ikad čuo. Zatim su, kao i obično, šetali i zalazili u mnoge čiste težačke kuće, a navečer bi Oliver pročitao naglas glavu ili dvije iz Svetog pisma što ih je bio proučavao tijekom cijelog tjedna. Dok je obavljao tu dužnost, bio je ponosniji i radosniji nego što bi bio da je pravi svećenik. Ujutro bi Oliver već u šest sati bio na nogama, pa bi landrao po poljima uzduž i poprijeko da nabere kitu poljskog cvijeća, koje bi donio kući i vrlo pomno i vješto ukrasio njime stol za doručak. Donio bi i svježeg staračca za ptice gospođice Mavlie pa bi vrlo ukusno uresio njime krletke, kao što ga je naučio seoski knez. Kad bi sve ptice lijepo namirio, obično bi otišao u selo da obavi neko sitno dobročinstvo ili, kad ne bi bilo toga, igrao bi se kadikad kriketa na tratini ili bi se, kad ne bi ni toga bilo, našao kakav posao u vrtu ili oko sadnica na koji bi Oliver (kojega je u tu vještinu ta-kođer uputio onaj isti učitelj koji je pa struci bio vrtlar) zdušno prionuo, te bi tako radio sve dok se ne bi pojavila gospođica Rose, koja bi onda na sva usta hvalila sve što je bio učinio.I tako su proletjela tri mjeseca kao u snu, tri mjeseca koja bi u životu najsretnijeg i najpovlaštenijeg smrtnika značila nepomućenu sreću, a za Olivera su bila pravo blaženstvo. Uz najčistiju i najljubazniju velikodušnost na jednoj strani, i uz najiskreniju, najtopliju i najsrdačniju zahvalnost na drugoj strani, nije nikakvo čudo što se Oliver Twist nakon kratkag vremena bio potpuno srodio sa starom gospođom i njenom nećakinjom, i da je gorljiva privrženost njegova mladog i tankoćutnog srca bila nagrađena ponosom i odanošću koje su one osjećale prema njemu.

Trideset treće poglavljeu kojem je sreća Olivera i njegovih prijatelja iznenada

pomućena.

Brzo je prohujalo proljeće i došlo ljeto. Selo je i na samu početku njihova boravka bilo lijepo, ali je sad bilo u punom sjaju i raskoši svoje bujne ljepote. Velika stabla što su u prvim mjesecima bila nekako usu-kana i gola sad su upravo pucala od snage i zdravlja te su, krileći svoje zelene ruke nad žednom zemljom, stvarala od gole ledine ugodne ku-tke iz čijeg je debelog i svježeg hlada pucao pogled na široka, suncem obasjana polja što su se sterala unedogled. Zemlja se zaogrnula svojim najsjajnijim zelenim plastom, šireći na sve strane najopojnije mirise. Bilo je najljepše doba godine, sve je cvalo i radovalo se životu. Život je u ladanjskoj kućici i dalje mirno tekao, a među njenim stanovnicima vladala je ista onakva radosna vedrina kao i do tada. Oliver se već odavno bio oporavio i ojačao, ali ni zdravlje ni bolest nisu nimalo utjecali (kao što inače utječu kod mnogih ljudi) na njegove srdačne osjećaje prema ljudima oko sebe. Svejednako je bio ono isto blago, privrženo i nježno stvorenje kao što je bio i onda kad su mu bolovi i patnje oduzimali snagu i kad je uvelike ovisio o svakoj sitnoj pažnji i pomoći onih što su ga njegovali.Jedne su lijepe večeri šetali malo dulje nego obično, jer se nakon neo-bično vrućeg dana uhvatio sjajni mjesec i podigao se lagan vjetrić, što je izvanredno rashladio zrak. Rose je također bila vrlo dobro raspolo-žena i tako su, šetajući se i veselo čavrljajući, otišli mnogo dulje nego što su običavali. Gospođa je Mavlie posustala pa su se kući vratili nešto sporijim korakom. Kod kuće je djevojka samo zbacila svoj sla-mnati šeširić i sjela, kao i obično, za klavir. Pošto je dvije-tri minute rastreseno prelazila prstima po tipkama, tiho je zasvirala jednu vrlo svečanu melodiju. Dok je svirala, učini se prisutnima u jednom tre-

T rideset treće poglav lje

nutku da plače.— Rose moja draga! — reče stara gospođa.Rose ništa ne odgovori, samo malo brže zasvira, kao da su je te riječi prenule iz nekih teških misli.Rose, dušo! — uzvikne gospođa Mavlie pa žurno ustane i nadnesese nad nju. Što je? Plačeš! Što te muči, drago moje dijete?Ništa, tetiće, ništa — odgovori djevojka. — Ne znam što mi je, nebih znala to opisati, ali nekako osjećam...Da nisi bolesna, dušo? — unese joj se gospođa Mavlie u riječ.Nisam, nisam! Ma nisam bolesna! — odgovori joj Rose, ali još dokje govorila, podrhtavala je kao da ju je obuzela samrtna jeza. — Začasće mi biti bolje. Zatvorite prozor, molim vas!Oliver pohita da joj ispuni želju. Trudeći se da bude opet vesela, dje-vojka se upne da odsvira jednu življu melodiju, ali joj prsti nemoćno klonu na tipke. Zarivši lice u ruke, svali se na sofu i pusti na volju suzama koje više nije mogla obuzdati.Dijete moje! — reče stara dama i zagrli je. — Nikad te nisam takvuvidjela.Nisam vas htjela uznemirivati dok nisam morala — odvrati Rose.Zaista sam se trudila koliko sam mogla, ali sad više ne mogu. Bojimse, tetiće, da sam zaista bolesna.I doista je bila bolesna. Jer, kad su unijeli svijeće, vidjeli su kako joj jeza to kratko vrijeme, otkako su se vratili kući, lice postalo bijelo kao mramor. Nije izgubilo ništa od svoje ljepote, ali se promijenilo i crte su mu poprimile tjeskoban, zaplašen izraz kakvog nije nikad bilo na tom blagom licu. Čas zatim obraze joj oblije žarko rumenilo, a u nježnim plavim očima pojavi se nekakav težak, unezvijeren izraz, pa onda i to iščezne, kao da je samo oblak u prolazu bacio sjenu preko njena lica, te opet problijedi kao smrt.Oliver je tjeskobno motrio staru gospodu, pa je primijetio da su je ti znaci neobično uznemirili, kao, uostalom, i njega. Međutim, videći kako se ona trudi prikriti svoju zabrinutost, pokuša i on tako učiniti. U tome su oboje toliko uspjeli da je Rose, kad ju je tetka nagovorila da pođe na počinak, bila već bolje raspoložena, pa kao da se čak i bolje osjećala. Štoviše, uvjeravala ih je kako će sutra ujutro biti opet zdrava i čila.— Valjda nije ništa ozbiljno? — reče Oliver kad se vrati gospođa Mavlie. — Večeras joj baš nije bilo dobro, ali...Stara mu gospođa rukom da znak neka šuti, a onda sjedne u mračan kut sobe i posuti neko vrijeme. Napokon prozbori drhtavim glasom:

O liv e r T w is t

Nadam se da nije ništa opasno, Olivere. U posljednjih sam nekoliko godina bila zbilja sretna s njom — možda i presretna. Bit će da jedošlo vrijeme da me snađe kakva nesreća, ali nadam se da neće ovobiti ta nesreća.Kakva nesreća? — upita je Oliver.Težak udarac sudbine — produži stara gospoda — koji bi me zadesio kad bih izgubila tu dragu djevojku koja mi je vec odavno svautjeha i radost. 'Ah, Bože sačuvaj! — živo uzvikne Oliver,Da, Bože sačuvaj, dijete moje! — reče stara gospođa kršeći ruke.Ne može se valjda dogoditi nešto tako strašno! — opet će Oliver.Još je prije dva sata bila sasvim zdrava.Ali je sad ozbiljno bolesna — odvrati gospođa Mavlie. — I sigurnasam da će joj biti još gore. Draga moja, draga Rose! Oh, što bih ja beznje?Toliko se ražalostila da se Oliver, potiskujući u sebi bol, osmjelio su-protstaviti joj se i najozbiljnije zamoli neka se smiri, za ljubav same drage gospođice.I pomislite samo, gospođo — reče Oliver dok su mu suze samenavirale na oči, usprkos svim naporima da ih zadrži — pomislite samokako je mlada i dobra, i koliko radosti i utjehe pruža svima oko sebe.Siguran sam... uvjeren sam... čvrsto sam uvjeren... da radi vas kojiste isto tako dobri, i radi same sebe, i radi onih koje toliko usrećuje,nipošto neće umrijeti. Dragi Bog neće dati da tako mlada umre.Pst! — reče gospođa Mavlie i položi ruku Oliveru na glavu. — Tigovoriš još kao dijete, jadni moj dečko, ali me svejedno podsjećaš namoju dužnost, koju sam načas smetnula s uma, Olivere. Ipak, valjdami se može oprostiti jer sam stara, pa sam vidjela tolike bolesnike isamrtnike da znam kakva je muka rastati se s onim koga voliš. Tolikosam toga vidjela u životu da znam kako smrt ne štedi uvijek one kojisu najmlađi i najbolji, iako bi nam to trebala biti utjeha u našoj žalosti,jer je Bog pravedan i takvim nas kušnjama najbolje uči da postoji svijetkoji je ljepši od ovoga i u koji ćemo uskoro stići. Neka se vrši voljaBožja! On najbolje zna koliko je volim!Oliver se začudio kad je vidio kako je gospođa Mavlie nakon tih riječi naglo prestala jadikovati, kao da je u jedan mah obuzdala svoju bol, i kako se, još dok je to govorila, uspravila, smirila i pribrala. Još se više začudio kad se uvjerio da je tu smirenost i poslije sačuvala i da je, uza sve brige i bdjenje, bila neprestano orna i sabrana, obavljajući sve svoje dužnosti neumorno, pa čak naoko i veselo. Ali, Oliver je bio mlad i

I

T rideset treće poglav lje

nije znao što sve mogu podnijeti ljudi snažna duha u trenucima teških kušnji. Pa i kako bi znao kad ni sami ti ljudi obično to ne znaju? Slijedila je noć puna tjeskobe. Kad je osvanuo dan, obistinile su se, na žalost, zle slutnje gospode Mavlie. Djevojku je spopala jaka i opasna groznica.Ne smijemo sjediti skrštenih ruku, Olivere, niti se prepustiti bolireče gospođa Mavlie držeći prst na usnama i gledajući ga netremiceu oči. — Ovo pismo treba što hitnije otpremiti gospodinu Losberneu.Valja ga odnijeti do trgovišta do kojeg nema više od četiri milje kad seide stazom preko polja, a odatle ga treba hitno otposlati po konjanikuravno u Chertsev. U trgovištu će se za sve pobrinuti ljudi u svratištu, aznam da se u tebe mogu pouzdati da će se sve obaviti kako,treba.Oliver nije mogao ni riječi izustiti, samo mu se na licu vidjelo kakojedva čeka da krene.Evo još jednog pisma — reče gospođa Mavlie i uputi načas daporazmisli — ali ni sama ne znam bih li ga sad odmah poslala ili bihpričekala da vidim hoće li Rosino zdravlje krenuti nabolje. Poslala bihga tek onda kad bih se bojala onog najgoreg.Je li i to pismo za Chertsev, gospođo? — priupita je Oliver, gorećiod nestrpljenja da izvrši povjereni zadatak i pružajući svoju drhtavuruku za pismom.Nije — odgovori stara gospoda i preda mu ga sasvim nesvjesno.Oliver zime na nj i vidje da je naslovljeno na gospodina Harrvja May-lieja koji boravi na posjedu nekog lorda, ali nije dospio pročitati gdje.Da ga pošaljem, gospođo? — upita Oliver i nestrpljivo digne pogled.Nemoj — odgovori gospođa Mavlie i uzme mu opet pismo iz ruku.Pričekat ću još do sutra.Rekavši to, dade mu svoju novčarku i on krene, ne časeći ni časa, najbrže što je mogao.Jurio je koliko ga noge nose preko polja i puteljcima koji su katkad razdvajali njive — čas bi se izgubio među visokim klasjem što se skla-palo oko njega, čas bi izbio na čistinu gdje su težaci kosili i prevrtali si-jeno. Zastao bi samo ovda-onda na dva-tri časka da predahne, sve dok nije, uznojen i prašan, stigao do malog trga u obližnjem trgovištu. Tu stane i pogledom potraži svratiste. Zapazi bijelo zdanje banke, crvenu pivovaru i žutu vijećnicu, a u kutu veliku kuću na kojoj je sva drvenarija bila zeleno obojena i pred kojom je stajao natpis »Kod Đure«. Čim je spazio tu kuću, pohita do nje. Obrati se poštanskom momku koji je dremuckao ispred vratnica i koji

O liv e r T w is t

ga, kad dozna što želi, uputi konjušaru, koji ga opet, kad sasluša sve što mu je imao reći, uputi samom gazdi, ljudeskari s plavim rupcem oko vrata, s bijelim šeširom na glavi, u smeđesivim hlačama i visokim posuvraćenim čizmama. Stajao je naslonjen na crpku pokraj ulaza u konjušnicu i čačkao zube srebrnom čačkalicom. Taj se gospodin zaputi odmjerenim koracima u točionicu, da sračuna troškove, za što mu je trebalo poprilično vremena, a kadje račun bio ispostavljen i plaćen, valjalo je osedlati konja i opremiti glasnika, št6 je potrajalo još dobrih desetak minuta. Dotle je Oliver toliko očajavao i gorio od nestrpljenja da mu je došlo da sam skoči na konja i odjuri galopom do iduće postaje. Napokon je sve bilo spremno i mali zavežljaj uručen, uz mnoge usrdne molbe da bude što prije dostavljen, pa glasnik podbode konja. Razlegne se topot po neravnoj kaldrmi na trgu i konjanik odjuri galopom glavnom cestom te za dvije minute iščezne iz očiju.Oliveru je pomalo odlanulo pri pomisli da je poslao čovjeka po pomoć a da nije izgubio mnogo vremena, pa pohita iz dvorišta. Upravo kad je izlazio na vratnice, slučajno naleti na nekog dugajliju zaogrnuta pla-štem koji je izlazio iz svratišta.Ohol — uzvikne taj čovjek, zagledavši se u Olivera i iznenada ustu-knuvši. — Koji je ovo vrag?Oprostite, molim vas, gospodine — reče Oliver. — Žurio sam dašto prije stignem kući, pa vas nisam ni primijetio.Do vragal — promrsi čovjek više za se, piljeći u dječaka svojimcrnim očurdama. — Tko bi to rekao! Grom ga spalio! Taj bi ustao i izkamenog lijesa samo da mi se ispriječi na putu]Oprostite — promuca Oliver, smućen neznančevim divljim pogledom. — Nisam vas valjda ozlijedio?Crk'o dabogda! — procijedi čovjek strahovito bijesno kroza stisnute zube. — Samo da sam imao petlju da izustim jednu jedinu riječ,mogao sam te se prekonoć osloboditi. Proklet da si, kuga te umorila,vraže jedan mali! Što radiš tu?Dok je tako nesuvislo izgavarao te riječi, čovjek je mlatarao šakom i prišao Oliveru kao da će ga udariti, ali se najednom sruši na zemlju i počne se previjati, a na usta mu izbije pjena.Oliver je časak zurio u tog, kako je mislio, pomahnitalog čovjeka, a onda jurne u kuću po pomoć. Pošto se pobrinuo da ga unesu u svra-tiste, pode kući trčeći najbrže što ga noge nose ne bi li nadoknadio izgubljeno vrijeme. Putem se u čudu, a pomalo i u strahu, sjećao ču-dnovata vladanja tog nepoznatog čovjeka.

T rideset treće poglav lje

Ipak, nije dugo mislio na taj događaj. Kad se vratio kući, zaokupile su ga druge misli koje su potisnule u njemu sve što se njega osobno ticalo.Stanje Rose Mavlie naglo se pogoršavalo. Još prije ponoći zapala je u bunilo. Seoski liječnik neprestano je bio uz nju. Kad je prvi put pre-gledao bolesnicu, odveo je gospodu Mavlie na stranu i rekao joj da je bolest vrlo teška i opasna.— Zapravo — rekao je — bilo bi pravo čudo kad bi ozdravila.Koliko je puta Oliver te noći skakao iz postelje i prikradao se nečujnostubama osluškujući svaki, pa i najmanji sušanj iz bolesničke sobe!Koliko su ga puta podilazili srsi i oblijevao hladan znoj po čelu kad biiznenada začuo tapkanje nogu, jer bi se pobojao da se dogodilo neštošto je bilo strašno i pomisliti! I što su bile sve njegove dotadašnje usrdne molitve prema molitvama što su mu sad navirale na usta, kad jebolno i strastveno preklinjao nebesa neka poštede život i zdravlje togplemenitog stvorenja nad kojim je smrt raširila svoja krila!Oh, ona neizvjesnost, ona grozna, tjeskobna neizvjesnost koja nas obuzima dok nemoćni stojimo uz postelju dragog nam bića što lebdi između života i smrti! Oh, one grozomorne misli koje nas salijeću te nam slikama što nam ih dočaravaju paraju srce i presijecaju dah — ona očajnička žudnja da učinimo nešto što će bar ublažiti bolove i smanjiti opasnost koju nismo kadri otkloniti, ona klonulost i utučenost što ih u nama izaziva tužna pomisao da smo posve nemoćni — koje su muke ravne tim mukama? Kakva ih razmišljanja ili nastojanja mogu utoliti u tim grozničavim i napregnutim trenucima?Osvanulo je jutro, a u ladanjskoj je kućici sve bilo mirno i tiho. Ljudi su razgovarali šaptom; na vratnicama su se s vremena na vrijeme po-javljivala zabrinuta lica; žene i djeca odlazili su iz kuće uplakani. Cijeli bogovetni dan i još dugo nakon što se smrklo, Oliver je tiho tumarao po vrtu i svaki čas bacao poglede prema bolesničkoj sobi, te bi protr-nuo kad god bi ugledao zamračeni prozor, kao da iza njega vreba smrt. Kasno u noći stigao je gospodin Losberne.Zaista je teško — reče dobri doktor okrećući se na drugu stranutako mlada, tako voljena, a tako malo nade!Osvane i drugo jutro. Sunce je veselo sjalo, toliko veselo kao da ne vidi nikakva jada ni nevolje pod sobom. I dok je oko nje svaki list i cvijet treperio u punom sjaju, odišući životom i zdravljem, a sa svih strana odjekivalo radosno kliktanje, lijepa mlada djevojka brzo je ko-pnjela. Oliver se odvukao do starog crkvenog groblja, sjeo na jedan zeleni humak i proplakao, moleći se Bogu za nju.

Oliver Twist

Oko njega je bilo sve tako mirno i lijepo, u suncem obasjanoj krajini bilo je toliko sjaja i razdraganosti, u pjevu ljetnih ptica bilo je toliko blažene glazbe, u brzom letu vrane gakuše preko nebeskog svoda bilo je toliko slobode, u svemu je bilo toliko života i radosti da je dječaku, kad je digao svoje upaljene oči i pogledao oko sebe, sijevnulo u glavi kako ovo nije vrijeme za umiranje, kako Rose nipošto ne.može umri-jeti dok su sva ta skromna stvorenja tako sretna i razdragana, kako se grobovi kopaju samo u hladnoj i neveseloj zimi, a nikako usred sun-čana i mirisava ljeta. Umalo što nije pomislio da su mrtvački pokrovi samo za stare i smežurane ljude, da nikad svojim jezovitim naborima ne zaodijevaju mlada i ljupka tijela.Zvono s crkvenog tornja grubo prekine te dječakove misli. Još jedan! Opet! Pozivalo je to zvono ljude na pogreb. Skupina jadnih žalobnika ulazila je na vrata noseći bijele vrpce jer je pokojnik bio mlad. Stajali su gologlavi nad rakom, a među ožalošćenima je bila i majka — do-skorašnja majka. Sunce je, međutim, i dalje veselo sjalo i ptice su pjevale.Oliver pođe kući prisjećajući se mnogih dobročinstava što mu ih je bila iskazala bolesna djevojka, i priželjkujući da opet dođe vrijeme kad će joj moći neprestance posvjedočivati koliko joj je zahvalan i privr-žen. Nije imao razloga zamjerati sam sebi nemar ili nepažnju prema njoj jer joj je vjerno služio, ali su mu opet izlazile pred oči na stotine sitnih zgoda kad mu se činilo da je mogao pokazati još više žara i re-vnosti, te je žalio zbog toga. Moramo dobro paziti kako se ponašamo prema svojima bližnjima jer svaka smrt budi u onima koji ostaju u životu misli o tome što su sve propustili i koliko su malo učinili — ko-liko su toga zaboravili učiniti, a još više propustili popraviti! Nema težeg kajanja od beskorisnog kajanja; sjetimo se na vrijeme toga ako želimo da nas mimoiđu te muke.Kad se vratio kući, gospođa Mđvlie je sjedila u malom salonu. Kad ju je ugledao, srce mu se stegnulo jer se do tada nije bila odvajala od uzglavlja svoje nećakinje. Protrnuo je pri pomisli što ju je mogao otje-rati odande. Doznao je, međutim, da je bolesnica utonula u dubok san iz kojeg će se probuditi — ili da ozdravi i vrati se u život, ili da se oprosti s njima i umre.Sjedili su tako sate i sate osluškujući i bojeći se progovoriti ijednu riječ. Jelo je odneseno a da ga nisu ni taknuli; pogledima koji su poka-zivali da su im misli na drugoj strani, promatrali su sunce kako tone sve niže i niže i kako najposlije prosipa po nebu i zemlji sjajne boje što nagovješćuju njegov zalazak. Njihov napregnuti sluh ulovi bat koraka

Trideset treće poglavlje

što su se približavali. Obadvoje i nehotice jurnu prema vratima kad uđe gospodin Losberne.Što je s Rosom? — zavapi stara gospođa. — Recite mi odmah! Sveću lakše podnijeti nego ovu neizvjesnost! Ah, recite mi, molim vas, zaime Božje!Morate se najprije smiriti — reče liječnik pridržavajući je. — Budite s mirom, draga gospođo, molim vas!Pustite me, za Boga miloga! Drago moje dijete! Mrtva je! Umire!Ne umire! — plahovito uzvikne doktor. — Bog je dobar i milostivpa će ona još dugo poživjeti, na radost i sreću svih nas.Stara gospođa padne na koljena i htjede sklopiti ruke, ali snaga koja ju je toliko dugo podržavala odleti put neba s prvim riječima zahvalnosti, i ona klone u prijateljske ruke što su se raskrilile da je prihvate.

Trideset četvrto poglavljesadrži nekoliko uvodnih podataka o jednom mladom gospodinu

koji prvi put stupa na scenu, a riječ je i o jednoj novojpustolovini koju je doživio Oliver.

Bila je to gotovo prevelika sreća da bi se mogla podnijeti. Oliver je bio zgranut i ošamućen tom neočekivanom obaviješću; nije mogao ni plakati ni govoriti ni mirovati. Gotovo nije bio kadar shvatiti što se zbilo, sve dok mu nakon duga bazanja po svježem večernjem zraku nisu odjednom suze grunule niz obraze, te kao da je u jedan mah dokraja pojmio svu radosnu promjenu koja je nastala, i osjetio kako mu je gotovo nepodnošljiv teret tjeskobe pao sa srca.Noć se već bila uvelike spustila kad je krenuo kući s rukama punim cvije-ća, što ga je neobično pomno bio nabrao da okiti njime bolesničku sobu. Dok je hitro odmicao cestom, čuo je za sobom neka kola kako mu se naglo približavaju. Obazrevši se, ugleda poštansku kočiju kako juri prema njemu punom brzinom. Konji su letjeli kao vihor a cesta je bila uska, pa se Oliver priljubi uz nečije vratnice da propusti kočiju. Dok je jurila mimo njega, opazi u njoj čovjeka s bijelom noćnom kapom na glavi. Njegovo mu se lice učini poznatim iako nije imao vremena da ga dobro pogleda. Odmah zatim noćna kapa se pomoli na prozoru kočije i netko gromovitim glasom dovikne kočijašu neka zaustavi kola, što ovaj učini što je brže mogao. Tada noćna kapa opet izviri i onaj isti glas zazove Olivera po imenu.Hej! — dovikne mu taj čovjek. — Olivere, što ima novo? Mladi gospodine! Kako je gospođica Rose?Jeste li to vi, Gilese? — poviče Oliver pritrčavajući kočiji.Noćna se kapa opet pomoli na prozoru i Giles zausti da nešto kaže, ali ga iznenada jedan mladi gospodin, koji je sjedio u drugom kutu kočije, povuče natrag i uzbuđeno upita što ima novo.

Trideset četvrto poglavlje

Samo jednu riječ! — dovikne taj mladić. — Je li joj bolje ili gore?Bolje... mnogo bolje! — žurno odgovori Oliver.Hvala Bogu! — usklikne mladić. — Je li to sigurno?Sasvim sigurno, gospodine — otpovme Oliver. — Tek joj je prije dva-tri sata krenulo nabolje, ali gospodin Losberne kaže da nema više opasnosti.Mladić ne reče više ni crne ni bijele, samo otvori vrata kočije, iskoči iz kola, uhvati Olivera brže-bolje za mišicu i odvede ga u stranu.Je li to sasvim pouzdano? Da se nisi možda prevario, dečko, je li?upita ga mladić drhtavim glasom. — Nemoj me, molim te, slučajnozavaravati nadama koje se ne mogu ispuniti.Ne bih to učinio ni za što na svijetu, gospodine — reče Oliver. — Zbilja mi možete vjerovati. Sam je gospodin Losberne rekao da će poživjetijoš mnogo godina, na radost i sreću svih nas. Čuo sam na svoje uši kadje to rekao.Kad se prisjetio prizora koji je obilježio početak tolike sreće i radosti, Oliveru se oči zaliju suzama, a i mladić okrene glavu na drugu stranu i posuti neko vrijeme. Oliveru se učini da je i zajecao više puta, ali se nije usudio ni pisnuti, jer je i te kako dobro znao što taj mladić u tom trenutku osjeća, pa je stajao podalje od njega, tobože zaokupljen svojom kitom cvijeća.Za sve to vrijeme gospodin Giles, s bijelom noćnom kapom na glavi, sjedio je na potezi kočije podnimljen na koljena i otirao oči plavim pamu-čnim rupčićem s bijelim točkicama. Najbolji dokaz da taj čestiti čovjek ne hini ganuće bijahu njegove crvene oči kojima je pogledao mladog go-spodina kad mu se ovaj obratio:Mislim, Gilese, kako će biti najbolje da se sami odvezete do mojemajke. Ja bih radije polako produžio pješice kako bih dobio malo na vremenu prije nego što je ugledam. Možete joj reći da dolazim.Oprostite, gospodine Harry — reče Giles brišući i dotjerujući rupčićem svoje uplakano lice — ali bio bih vam veoma zahvalan kad biste kočijašu povjerili tu poruku. Ne bi bilo uputno, gospodine, da me poslugavidi u ovakvu stanju. Srozao bih se u njihovim očima kad bi me ovakvavidjeli.Pa dobro — odvrati Harrv Mavlie smješkajući se — učinite kako godhoćete. Neka on ode s prtljagom ako želite, a vi pođite s nama. Samostavite najprije nešto pristojnije na glavu umjesto te noćne kape, jer ćeinače svijet pomisliti da smo šenuli pameću.Pošto je tako bio upozoren na svoje nedolično pokrivalo, gospodin Giles makne kapu s glave i strpa je u džep, a na njeno mjesto stavi solidan i

O liv e r T w is t

dostojanstven klobuk što ga je dohvatio iz kočije. Nakon toga kpčijašpotjera konje, a Giles, gospodin Mavlie i Oliver produže dalje s noge nanogu.Dok su tako išli, Oliver je s vremena na vrijeme bacao vrlo radoznalei pozorne poglede na došljaka. Bio je srednjeg rasta i moglo mu je bitidvadeset pet godina; lice mu bijaše lijepo i otvoreno, a držanje slobodnoi privlačno. Unatoč velikoj razlici u godinama, bio je toliko nalik na starugospođu da bi Oliver bez po muke pogodio da su u rodu, čak i kad ne biznao da su majka i sin.Kad su stigli u ladanjsku kućicu, gospođa je Mavlie već željno iščekivalasinov dolazak. Oboje je bilo duboko ganuto sastankom.Majko! — prošapće mladić. — Zašto mi nisi već prije javila?Pisala sam ti, ali kad sam malo bolje promislila, odlučila sam zadržatipismo dok ne čujem mišljenje gospodina Losbernea — odgovori gospođaMavlie.Ali zašto — opet će mladić — zašto si riskirala da se dogodi ono što seumalo nije dogodilo? Da je Rose... ne mogu sad izgovoriti tu riječ... da seta bolest drugačije završila, kako bi to uopće mogla sama sebi oprostiti? Ikako bih ja ikad više mogao biti sretan?Da se to zaista dogodilo, Harry — reče gospođa Mavlie — bojim seda bi tvoja sreća bila zauvijek razorena i da bi bilo sasvim nevažno bi listigao dan ranije ili kasnije.A kako bi drukčije i moglo biti, majko? — odvrati mladić. — Ama,zašto to uopće govorim? To je zaista tako... to je zaista tako... i ti znaš,majko, da je tako... svakako znaš da je takolZnam da ona zaslužuje najljepšu i najčistiju ljubav koju može pružitisrce jednog muškarca — reče gospođa Mavlie. — Znam da odanost iplemenitost njene duše ne traže zauzvrat običnu naklonost, nego dubokui trajnu ljubav. Kad ne bih to osjećala i uz to još znala da bi promjena držanja voljenog čovjeka mogla slomiti njeno srce, ne bi mi bilo ovako teškoizvršiti svoj zadatak, niti bih se morala boriti sama sa sobom da učinimono što smatram da mi dužnost nalaže.To nije lijepo od tebe, majko — reče Harry. — Zar zbilja misliš da samjoš dječarac koji ne zna što mu srce želi i koji ne poznaje svoju dušu?Mislim, dragi moj sine — otpovrne gospođa Mavlie stavljajući muruku na rame — da je mladost puna plemenitih osjećaja koji ne trajudugo, i da među njima ima takvih koji još brže prođu kad se zadovolje. Anadasve mislim — nastavi gospođa gledajući netremice sina — ako se poletan, vatren i ambiciozan čovjek oženi djevojkom na čije je ime, premdai bez njene krivnje, bačena neka ljaga, na koju će bešćutni i nevaljali ljudi

T rideset če tv rto poglav lje

možda svaki čas podsjećati i nju i njegovu djecu — i koju će utoliko češće bacati njemu u lice i ismijavati ga ukoliko on bude imao više uspjeha u životu — može se dogoditi, koliko god taj čovjek bio plemenita i dobra srca, da se jednog dana pokaje zbog bračne veze koju je zasnovao u mla-dosti. A ona će možda patiti znajući da se on zbog toga kaje.Majko — nestrpljivo će mladić — muškarac koji bi se tako ponio biobi odvratan sebičnjak koji ne bi bio vrijedan nazvati se čovjekom, niti bibio vrijedan žene koju si opisala.Ti sad tako misliš, Harry — reče mu majka.I dovijeka ću tako misliti] — ustvrdi mladić. — Duševne muke kojesam proživio u ova dva dana tjeraju me da ti priznam svoju ljubav, koja,kao što i sama znaš, nije od jučer niti je ne znam kakav mladenački hir.Rose, ta slatka, draga djevojka, prirasla mi je srcu čvršće nego što je ikadijedna žena prirasla srcu jednog muškarca. Sve moje misli, planovi i nadeu životu vezani su za nju, a ako se ti usprotiviš toj mojoj velikoj ljubavi,zauvijek ćeš mi razoriti mir i sreću. Promisli, majko, dobro o svemu tomei o meni, i nemoj tako olako prijeći preko sreće, do koje kao da ti nijemnogo stalo.Harrv — opet će gospođa Mavlie — upravo zato što mi je mnogo stalodo nježnih i osjetljivih srdaca, ne bih htjela da im se nanese bol. Ali dostasmo, i previše, razgovarali zasad o tome.Neka onda sama Rose odluči — dobaci joj Harrv. — Nećeš valjdatjerati s tim svojim pretjeranim mišljenjima toliko daleko da me odbiješod nje?Neću — odvrati gospođa Mavlie — ali molila bih te da razmisliš...Već sam razmislio1. — glasio je nestrpljiv odgovor. — Razmišljao sam,majko, godine i godine. Razmišljao sam o tome čim sam počeo mislitisvojom glavom. Moji su osjećaji ostali nepromijenjeni i nikad se nećepromijeniti; pa zašto da se onda još mučim prikrivajući ih kad od toganitko živ nema nikakve koristi? Neću! Moram sve reći Rosi prije negošto odem.Samo joj reci — reče gospođa Mavlie.Ima nešto u tvom držanju, majko, što mi govori da će ona hladnoprimiti moje riječi — napomene mladić.Neće hladno — odvrati stara gospođa — ni govora. — Nego kako?saleti je mladić. — Da nije koga drugog zavoljela?Nije, nije — odgovori mu majka. — Ti si već previše, ako se ne varam,zaokupio njene osjećaje. Nego, ovo sam ti htjela reći — nastavi stara gospoda ne dajući sinu da je prekine u riječi. — Prije nego što sve staviš nakocku, prije nego što se vineš do vrhunca nade, porazmisli koji trenutak,

O liver Tw ist T r id ese t če tv rto po g lav lje

drago moje dijete, o Rosinu podrijetlu, porazmisli o tome koliko može na njenu odluku utjecati spoznaja o njezinu sumnjivu podrijetlu, s obzi-rom na njenu odanost nama, na sav žar njene plemenite duše i na njen samoprijegor kojim se oduvijek u svemu isticala, i u važnim i u nevažnim stvarima.Kako to misliš?To moraš sam dokučiti — odgovori gospođa Maylie — a ja sad moramk njoj. Bog te blagoslovio, sinko!Hoćemo li se večeras još vidjeti? — željno je priupita Harry.Hoćemo, uskoro — odgovori gospođa. — Čim uzmognem ostavitiRosu.Hoćeš li joj reći da sam stigao? — opet će Harrv. — Naravno — otpo-vrne gospođa Mavlie.I reci joj koliko sam se brinuo, i koliko sam patio, i koliko čeznem daje vidim. Hoćeš li joj reći sve to, majko?Hoću — reče stara gospođa. — Sve ću joj to reći. I stisnuvši nježnosinu ruku, odbrza iz sobe.Dok se nabrzinu vodio taj razgovor, gospodin Losberne i Oliver stajali su na drugom kraju odaje. Prvi od njih pruži sad ruku Harrvju Mavlieju i njih se dvojica srdačno pozdrave. Na brojne upite svoga mladog prijate-lja, doktor mu podnese opširan izvještaj o stanju bolesnicei izvještaj koji je bio isto toliko utješan i pun obećanja koliko se mladić mogao nadati na temelju onoga što je čuo od Olivera, a sve je to naćuljenih ušiju slušao i gospodin Giles, koji je tobože poslovao nešto oko prtljage.Jeste li, Gilese, u posljednje vrijeme ustrijelili štogod pošteno? — upita ga liječnik kad je završio razgovor.Ništa osobito, gospodine — odgovori Giles, crven kao rak.I niste ulovili nikakve lopove niti prepoznali kojeg provalnika? — propitkivaše dalje doktor.Nisam, gospodine — odgovori Giles vrlo dostojanstveno.E pa, žao mi je što to čujem — reče doktor — jer vi to zbilja dobroradite. A kako je Brittles?Mali je sasvim dobro, gospodine — reče Giles zauzimajući svoje uobičajeno zaštitničko držanje — i šalje vam, gospodine, svoje najsmjernijepozdrave.E pa, lijepo, lijepo — reče doktor. — A kad ste već tu, gospodineGilese, da vam kažem kako mi je vaša dobra gospodarica, dan prije negošto sam bio onako hitno pozvan ovamo, povjerila da obavim jedan maliposao u vašu korist. Hoćete li biti tako dobri da dođete malo ovamo, nastranu?

Giles priđe neobično važno i pomalo začuđeno doktoru koji ga počasti kratkim povjerljivim razgovorom, nakon kojeg se glavni sluga više puta pokloni i udaiji iznimno dostojanstvenim korakom. U salonu je predmet tog razgovora ostao tajna, ali se u kuhinji ubrzo doznalo što je posrijedi, jer se gospodin Giles zaputio ravno onamo, zatražio vrč crnog piva i, zauzevši veličanstveno držanje, što je na prisutne ostavilo snažan dojam, obznanio da je gospodarica izvoljela, s obzirom na njegovo junaštvo iskazano prilikom pokušaja provale, položiti u mjesnu štedionicu svotu od dvadeset pet funti na njegovo ime i slobodno raspolaganje. Nato su kuharica i sobarica podigle ruke i oči uvis i rekle da će se gospodin Giles sad jamačno uzoholiti, ali gospodin Giles samo usklikne, cupkajući čipkane nabore na svojoj košulji: — Neću, ne bojte se! — i doda da će im biti zahvalan ako primijete i upozore ga da se drži iole oholo prema svojima podčinjenima. I nadrobi još mnogo riječi koje su jednako tako svjedočile o njegovoj skromnosti i bile isto tako dočekane oduševljenjem i pljeskom, jer su, uostalom, bile izvorne i umjesne, kao što su obično riječi svih značajnih ljudi.Gore je također večer protjecala u najboljem raspoloženju, jer je doktor bio dobre vvoje pa Harrv Mavlie, koliko god bio u prvi mah umoran i zamišljen, nije mogao odoljeti šaljivosti toga dičnog gospodina, koji je zasipao društvo kojekakvim dosjetkama, pošalicama i zgodama iz liječni-čkog zvanja, koje su bile nešto najsmješnije što je Oliver ikad čuo, pa se smijao od sveg srca, na očito zadovoljstvo gospodina Losbernea, koji se smijao sam sebi preko svake mjere i nagonio svojim primjerom Harrvja na gotovo isti takav smijeh. I tako su se veselili koliko su mogli u takvim prilikama, i bilo je već kasno u noći kad su se rastali, laka i harna srca, i pošli na počinak, koji im je, nakon svih onih sumnji i neizvjesnosti što su ih bili pretrpjeli, bio i te kako potreban.Sutradan je Oliver ustao bolje volje i prihvatio se svojih uobičajenih ju-tarnjih poslova poletnije i ornije nego posljednjih nekoliko dana. Ponovo je iznio krletke, na njihova stara mjesta, kako bi ptice pjevale u njima, i ponovo je nabrao naljepšeg poljskog cvijeća što ga je mogao naći kako bi Rose mogla uživati u njegovoj ljepoti. Kao kakvom čarolijom, nestalo je sjete koja kao da je pod tužnim pogledom zabrinuta dječaka dane i dane obavijala sve predmete, koliko god oni bili lijepi sami po sebi. Rosne su kapi nekako blistavije svjetlucale na zelenom lišću, povjetarac je nekako umilnije šumio u krošnjama, pa i samo je nebo bilo nekako plavetnije i sjajnije. Tako naše raspoloženje djeluje čak i na izgled predmeta oko nas. Ljudi koji, gledajući prirodu i svoje bližnje, kukaju kako je sve mračno i sumorno imaju pravo, samo što su te tamne boje tek odraz njihovih očiju

O liver T w ist T rid e se t č e tv rto p o g la v lje

i srdaca što ih je prelila žuč. Prave su boje pune preljeva i iziskuju jasniji pogled.Vrijedno je napomenuti, a to je i Oliveru odmah udarilo u oči, da nije više sam odlazio u svoje jutarnje šetnje. Otkako je Harry Mavlie već pr-vog jutra sreo Olivera kako se vraća kući punih ruku cvijeća, obuzela ga je tolika strast za cvijećem i pokazao je toliko ukusa u aranžiranju da je u toj vještini ostavio svog mladog prijatelja daleko za sobom. Iako mu, me-đutim, nije u tome bio ravan, Oliver je znao gdje se može naći najljepše cvijeće, pa su svakog jutra zajedno landrali uzduž i poprijeko i donosili kući cvijeće u punom cvatu. Prozor je mlade djevojke sad bio otvoren jer je ona voljela da joj opojni ljetni zrak struji u sobu i krijepi je svojom svježinom, ali je u vazi na samom prozoru svagda stajala kitica cvijeća složena neobično brižno svakog jutra. Oliver je, htio-ne htio, zapazio da se uvelo cvijeće nikad ne baca, iako se u maloj vazi redovito mijenja cvijeće; isto je tako zapazio da bi doktor, kad god bi došao u vrt, neizostavno bacio pogled na taj prozor i vrlo značajno klimnuo glavom prije nego što bi pošao u svoju jutarnju šetnju. I tako su dani brzo odmicali a Rose se naglo oporavljala.Ne bi se moglo reći da Oliver nije znao što će s vremenom, premda djevojka nije još bila izišla iz svoje sobe pa nije bilo zajedničkih večernjih šetnji, osim što bi se ovda-onda malo prošetao s gospođom Mavlie. Još je revnije odlazio na poduku svom starom učitelju i bio je toliko vrijedan da se i sam čudom čudio svom naglom napredovanju. Ali baš dok je bio zaokupljen učenjem, dogodilo mu se iznenada neško što gaje silno prene-razilo i uzrujalo.Sobica u kojoj je obično sjedio i učio bila je u prizemlju, u stražnjem dijelu kuće. Bijaše to prava ladanjska sobica kojoj je prozor bio izvana obrastao jasminom i kozjom krvi što su ispunjavali sobu svojim miomiri-sima. Prozor je gledao na vrt iz kojeg su vratašca vodila u obor za konje, a iza obora se sterala lijepa livada i šuma. Na toj strani nije nigdje bilo kuće pa je pucao širok vidik.Jedne lijepe večeri, dok se tek hvatao mračak, Oliver je sjedio do pro-zora zadubljen u čitanje. Sjedio je tako već neko vrijeme, a kako je bio neobično sparan dan i kako se bio prilično umorio, neće biti sramota za pisca knjige koju je čitao, tko god taj pisac bio, ako kažemo da je dječaka malo-pomalo shrvao san.Ima jedna vrsta sna koji nas katkad ophrva i sputa nam tijelo, ali nam duh ostaje svjestan svega što se oko nas zbiva, a misli nam lutaju po miloj volji. Ako se nesavladiva tromost, tjelesna klonulost i posvemašnja nesposobnost da gospodarimo svojim mislima i pokretima može nazvati

snom, onda se za takvo stanje može reći da je san; pa ipak smo svjesni svega što se oko nas zbiva, a ako u takvim trenucima sanjamo, riječi koje zaista netko izgovara, ili šumovi koji se zaista razliježu oko nas, utkivaju se neobično lako u naše snove, tako da se san i java nekako čudnovato izmiješaju te ih poslije gotovo više ne možemo razlučiti. Ali čak ni to nije najzačudnija pojava u takvu stanju. Premda su nam za to vrijeme osjetila opipa i vida obamrla, neosporna je činjenica da na naše misli i slike što nam u snu prolaze pred očima djeluje, opipljivo djeluje puka nijema na-zočnost nekog zbiljskog predmeta, koji nije morao biti u našoj blizini kad smo sklopili oči i za koji na javi nismo znali da je tu negdje u blizini. Oliver je vrlo dobro znao da je u svojoj sobici, da knjige leže pred njim na stolu, da opojni povjetarac ćarlija milujući povijuše što se penju uza zid. Pa ipak je spavao. Iznenada se prizor promijeni, zrak postane težak i zagušljiv i dječak protrne jer mu se učini da je opet u Židovljevoj kući. Odvratni starac, kao i obično u svom kutu, upire prstom u njega i šapće jednom drugom čovjeku koji sjedi do njega, lica okrenuta na drugu stra-nu.

ToTiho, dragoviću moj! — učini mu se da čuje kako Židov govori,je on, kad ti kažem. Hajdemo!On! — kao da odvrati onaj drugi. — Zar misliš da ga nisam odmahprepoznao? Kad bi cijeli čopor duhova poprimio njegov lik a on stajaomeđu njima, ima nešto po čemu bih ga začas prepoznao. Kad bi ga zakopao dvadeset metara duboko u zemlju i poveo me preko njegova groba,mislim da bih znao da on tu leži, čak i kad ne bi bilo nikakva znaka nagrobu.Oliveru se učini da je glas tog čovjeka prožet toliko strahovitom mržnjom da se probudi od straha i prene iz sna.Bože mili! Od čega mu se to krv sledila u žilama, od čega ga je izdao glas, od čega su mu se oduzele ruke i noge? Tu... tu... na prozoru... odmah tu, pred njim... toliko blizu da bi ga mogao gotovo dodirnuti rukom prije nego što je ustuknuo, tu je stajao Židov i piljio u sobu, te im se pogledi ukrste! A do njega, posve blijed od gnjeva ili od straha, ili i od jednog i od drugog, mrko lice onog istog čovjeka koji se bio okomio na njega na ulazu u svratiste.Ta mu je slika bljesnula pred očima samo na tren, kao munja, i već je ne-stala. Ali i oni su njega prepoznali i on njih; i ta mu se slika utisnula toliko duboko u sjećanje kao da je urezana u kamen i kao da je od rođenja nosi pred očima. Stajao je časak skamenjen, a onda iskoči kroz prozor u vrt i počne iz svega glasa zazivati upomoć.

O liv e r T w is t

Trideset peto poglavljeu kojem je riječ o neuspjeloj potjeri na kraju Oliverove

pustolovine i o prilično važnu razgovoru između HarryjaMaylieja i Rose.

Kad su na Oliverovo zapomaganje dotrčali ukućani, našli su ga, bli-jeda i uzrujana, kako prstom upire u livadu iza kuće i na jedvite jade izgovara:— Židov! Židov!Giles nije bio načisto što znači taj povik, ali Harrv Mavlie, koji je bio malo oštroumniji i koji je znao ponešto o Oliverovoj prošlosti iz kazi-vanja svoje majke, odmah pojmi što je posrijedi.Na koju je stranu pobjegao? — upita ga dohvaćajući toljagu što jestajala u kutu.Tamo — odgovori Oliver pokazujući na koju je stranu Židov pobjegao. — Začas ih je nestalo.Onda su u jarku! — reče Harrv. — Za mnom! Pazite da ne zao-stanete!Rekavši to, preskoči živicu i pojuri tako strelovito da su ga ostali jedva sustizali.Giles je trčao što je brže mogao, a isto tako i Oliver. Nakon minutu, dvije vrati se iz šetnje gospodin Losberne, pa se i on jedva nekako prebaci preko živice, ali se osovi na noge hitrije nego što bi se čovjek od njega nadao, te udari za njima brzinom koja nije bila za podcjenji-vanje, raspitujući se na sva usta što se zapravo dogodilo. I tako svi jure bez predaha dok im predvodnik ne stigne do mjesta u polju što mu ga je Oliver pokazao, pa počne pomno pretraživati jarak i obližnju živicu, te tako omogući ostalima da pristignu, a Oliveru da priopći gospodinu Losberneu što ih je nagnalo da se dadu u takvu bjesomučnu hajku.

Trideset peto poglavlje

Ali sve je traganje bilo uzaludno. Nije bilo čak ni svježih tragova sto-pala. Stajali su navrh brežuljka s kojeg je pucao vidik na tri-četiri milje uokolo. Slijeva u kotlini bilo je selo, ali da bi došli do njega smjerom koji je pokazao Oliver, ona su dvojica morala pretrčati preko čistine dobar komad puta, što nikako nisu mogli za tako kratko vrijeme. S druge strane, livade su bile okružene gustom šumom, ali ni do nje nisu bjegunci mogli stići iz istog razloga.Mora da ti se sve to prisnilo, Olivere — reče Harrv Mavlie.Ma nije, gospodine, kad vam kažem — odvrati Oliver ježeći se prisamoj pomisli na lice starog nitkova. — Vidio sam ga sasvim lijepo.Obojicu sam jasno vidio, kao što sad vas gledam.A tko je bio onaj drugi? — upitaju ga Harrv i gospodin Losberneu isti mah.Onaj isti čovjek o kojem sam vam pričao kako je iznenada naletiona mene u svratištu — reče Oliver. — Gledali smo se lijepo oči u oči,mogao bih se zakleti da je to bio on.I siguran si da su ovuda udarili? — priupita ga Harrv.Jesam, isto onako kao što sam siguran da su obojica stajala predprozorom — odgovori Oliver pokazujući rukom na živicu koja je dijelila vrt od livade. — Onaj je visoki preskočio živicu eno ondje, a Židovse držao malo više desno i provukao se kroz onaj otvor.Obojica su motrila Oliverovo ozbiljno lice dok je to govorio, a onda su izmijenili među sobom poglede koji kao da su govorili kako vjeruju da Oliver govori istinu. Pa ipak, nigdje nije bilo ni najmanjeg traga od bjegunaca. Trava je bila visoka, ali nigdje nije bila izgažena, onim na onim mjestima kuda su oni sami bili prošli. Rubovi i strane jaraka bija-hu od gnjecave ilovače, ali nigdje pod milim Bogom nisu mogli otkriti tragove cipela ni bilo kakav drugi znak po kojem bi mogli zaključiti da je tuda prošla ljudska noga u posljednjih nekoliko sati.Zbilja čudno! — napomene Harrv.Čudno? — ponovi doktor. — Čak ni Blathers i Duff ne bi znali štoim je činiti.Iako je bilo očito da je svako daljnje traganje uzaludno, tragali su i dalje sve dok nije pala noć — pa i tada su odustali teška srca. Pošto je Oliver opisao što je bolje znao i umio kako su ona dvojica izgledala i bila obučena, poslali su Gilesa da obiđe sve seoske krčme. Židov je svakako bio toliko uočljiv čovjek da su ga ljudi mogli lako zapamtiti ako su ga vidjeli kako negdje pije ili švrlja, ali se Giles vratio bez ikakve obavijesti s pomoću koje bi se ta tajna mogla razotkriti ili bar donekle razjasniti.

Sutradan su nastavili tragati i raspitivati se, ali i opet bez ikakva uspjeha. Prekosutra su Oliver i gospođa Mavlie otišli u obližnje trgovištenadajući se da će ondje sresti onu dvojicu ili bar čuti štogod o njima,ali ni taj pokušaj nije urodio plodom. Nakon nekoliko dana događaj jepočeo pomalo padati u zaborav, kao što obično biva kad radoznalostslabi zbog pomanjkanja novosti. , ,^.Dotle se Rose i dalje brzo oporavljala. Pridigla se, počela je izlaziti i opet živjeti s obitelji, unoseći radost u srca svih ukućana. Premda je ta promjena nabolje očito utjecala na ukućane, i premda su se u ladanjskoj kućici ponovo razlijegali veseli glasovi i radostan smijeh, ipak bi s vremena na vrijeme neke od njih, pa čak i samu Rosu, obuzela nekakva neobična suzdržljivost, što nije moglo ni Oliveru promaknuti. Gospođa Mavlie i njezin sin često su se zatvarali u sobu i dugo razgovarali, a Rose se više puta pojavila s tragovima suza na licu. A otkako je gospodin Losberne odredio dan kad će se vratiti u Chertsev, ti su znaci učestali i bilo je očito da se nešto sprema što ugrožava mir i sreću mlade djevojke i još nekoga uz nju. Napokon, jednog jutra, kad je Rose ostala nakon doručka sama u sobi, ude Harrv Mavlie i, nakon kraćeg vrzmanja, zamoli je za dopuštenje da progovori s njom dvije-tri riječi.— Dvije-tri... samo dvije-tri riječi... ništa više, Rose — reče mladićprivlačeći stolac bliže njoj. — Ovo što ti imam reći zaokupljalo je veći tvoje misli; tebi nisu nepoznate najdraže nade moga srca iako ih jošnisi čula iz mojih usta.Čim je Harry ušao, Rose je sva problijedjela, ali je to moglo biti i po-sljedica njene nedavne bolesti. Samo je naklonila glavu i, sagnuvši se nad cvijeće što je stajalo pokraj nje, nijemo je čekala da nastavi.Ja... ovaj... već sam morao otputovati — reče Harrv.Zaista si morao — odvrati Rose. — Oprosti što ti ovo kažem, aliradije bih da si već otputovao.Dovelo me je najstrašnije i najmučnije strahovanje — reče mladićbojazan da ne izgubim najdraže biće za koje su mi vezane sve željei nade. Bila si na umoru, lebdjela si između zemlje i neba. Kad mlada,lijepa i dobra stvorenja ophrva boleština, znamo da njihove čiste dušei nehotice čeznu za blistavim carstvom vječnog mira; znamo, hvalaBogu, da vrlo često najbolji i najljepši među nama odlaze od nas ucvijetu mladosti.Dok je mladić to govorio, iz očiju nježne djevojke zavrcaju suze, a kad je jedna od njih kanula na cvijet nad kojim je bila sagnuta, te se zacaklila punim sjajem u njegovoj čaški i još ga više uljepšala, reklo bi

Trideset peto poglavlje

se da taj izljev njena čistog mladog srca teži prirodno se stopiti s onim što je najljupkije u prirodi.Stvorenje tako lijepo i bezazleno kao anđeo Božji lebdjelo je između života i smrti — strastveno nastavi mladić. — Ah, tko se mogaonadati da će se ono, kad se pred njim već raskrilio onaj daleki svijetkoji mu je tako blizak, vratiti u ovaj svijet jada i nevolje! Rose, Rose,kad samo pomislim da si već odlazila od nas kao nježna sjena kojusvjetlo s visina baca na zemlju, da nije bilo nade da ćeš biti pošteđenai ostati s onima koji tavore svoje dane, da nije gotovo ni bilo razlogada ostaneš ovdje, da sam osjećao kako pripadaš onoj blistavoj sferi ukoju su se tako rano utekli mnogi od najljepših i najboljih među namaa svejedno sam se molio Bogu, uza sve te utjehe, da te vrati onimakoji te vole — sve su to bile gotovo prevelike muke da bi ih čovjekmogao podnijeti. Takve sam muke ja trpio danju i noću, a s njima jenahrupila takva bujica bojazni, strepnji i sebična žaljenja da ne umreša da ne znaš, i da nikad nećeš znati, koliko te volim, da mi se od svegatoga malne pomutila pamet i razum.Ali ti si ozdravila. Iz dana u dan, takoreći iz sata u sat, vraćala ti se pokoja kapljica zdravlja, miješala se s iscrpljenim i slabim tokom ži-vota što je tromo kružio u tebi, pa je zdravlje ponovo nabujalo u tebi, kao potok u proljeće. Očima zamagljenim od nestrpljivosti i snažne nježnosti, gledao sam te kako se iz smrti vraćaš u život. Nemoj mi reći kako bi radije da nisam ovo doživio, jer mi je sad srce mekše prema svim ljudima.Nisam to mislila — reče Rose plačući. — Samo bih radije da siotputovao kako bi se što prije vratio svojoj uzvišenoj i plemenitoj djelatnosti, djelatnosti koja je vrijedna tebe.Nema djelatnosti koja bi bila vrednija mene, koja bi bila vrednijanajuzvišenije naravi na svijetu nego što je nastojanje da se zadobijetakvo srce kao što je tvoje — reče mladić i uhvati djevojku za ruku.Rose, draga moja Rose! Godine i godine te već volim i nadam seda ću se dovinuti do slave kako bih se mogao ponosno vratiti i reći tida sam za slavom težio samo radi toga da je mogu podijeliti s tobom,snatrio sam kako ću te u tom sretnom trenutku podsjetiti na sve oneznakove dječačke privrženosti koje sam ti nijemo iskazivao, i kako ćute zaprositi i tako potvrditi stari prešutni sporazum koji smo međusobom bili sklopili! Taj dan još nije došao, ali, evo, premda još nisamstekao slavu niti ostvario svoje mladenačke snove, nudim ti svoje srcekoje je već odavno tvoje, i znaj da sva moja budućnost ovisi o tvomsadašnjem odgovoru.

Oliver Twist

O liv e r T w is t

Ti si oduvijek bio dobar i plemenit prema meni — reče Rose obuzdavajući svoje uzburkane osjećaje. — A da ne bi pomislio da sambešćutna ili nezahvalna, čuj sad moj odgovor.Tvoj odgovor glasi da se moram potruditi zaslužiti te, je li tako,draga moja Rose?Moj odgovor glasi — odgovori Rose — da se moraš potruditi zaboraviti me, ne kao svoju staru i privrženu prijateljicu, jer bi me toljuto zaboljelo, nego kao djevojku koju voliš. Pogledaj malo oko sebe,pomisli samo koliko ima djevojaka kojima bi se mogao ponositi kad biih pridobio za sebe. Povjeri mi neku svoju drugu ljubav ako želiš; ja ćuti biti najbolji, najprisniji i najvjerniji prijatelj.Nastane šutnja za koje Rose, koja je pokrila lice rukom, pusti na volju svojim suzama. Harry ju je svejednako držao za drugu ruku.A zašto, Rose? — napokon će on tihim glasom. — Zašto si takoodlučila?Imaš puno pravo da to saznaš — odgovori Rose. — Ništa što ćešjoš reći ne može izmijeniti moju odluku. Takva je moja dužnost kojumoram izvršiti. To dugujem i drugima i samoj sebi.Samoj sebi?Da, Harry... Ja sam, kao siromašna djevojka bez ikoga svoga kojanosi ljagu na svom imenu, dužna prema samoj sebi ne dati tvojimprijateljima razloga da pomisle kako sam iz sramotnih pobuda popustila tvojoj mladenačkoj strasti i opteretila, kao klada, sve tvoje nadei snove. Dužna sam prema tebi i prema tvojima spriječiti te da, ponesen svojom plemenitom naravi, učiniš nešto što bi bila velika zaprekatvom uspjehu u životu.Ako je tvoja prirodna naklonost u skladu s tvojim osjećajem dužnosti... — počne Harry.Nije — odgovori Rose i porumeni.Onda mi, dakle, uzvraćaš ljubav? — reče Harry. — Samo mi toreci, draga moja Rose; samo mi to reci, ublaži gorčinu ovoga grdnograzočaranja!Kad bih mogla to reći a da ne učinim nažao onome koga volim, jabih...Primila ovo očitovanje sasvim drugačije? — upadne joj Harry uriječ. — Nemoj bar to tajiti od mene, Rose!Možda — reče Rose. — Ali čekaj! — nadoda oslobađajući ruku iznjegova stiska. — Čemu da nastavljamo ovaj mučni razgovor? Meni jevrlo mučan, iako ću ga se dovijeka rado sjećati jer ću zaista biti sretnaznajući da sam nekad zauzimala u tvom srcu mjesto koje sad zauzi-

T ridese t peto pog lav lje

mam, a svaki uspjeh koji budeš postigao u životu ulijevat će mi novu snagu i odlučnost. Zbogom, Harry! Nećemo više nikad razgovarati ovako kao što sad razgovaramo, iako ćemo možda biti dugo i sretno povezani na drugi način od onoga koji si ti želio postići ovim razgovo-rom. I neka te na tvom putu prati svaka sreća i blagoslov koje može izmoliti iskreno i vjerno srce od vrela svekolike istine i dobrote!Reci mi još samo jednu riječ, Rose — reče Harry. — Reci mi otvoreno zašto me odbijaš? Da čujem iz tvojih usta!Pred tobom je blistava budućnost — odlučno mu odgovori Rose.Otvoren ti je put do svih počasti koje se mogu steći u javnomživotu velikim sposobnostima i moćnim vezama. Ali te su tvoje vezena visokim mjestima, a ja se ne želim družiti s ljudima koji bi moždaprezirali moju majku koja mi je podarila život, niti bih htjela osramotiti ili upropastiti sina žene koja mi je druga majka. Jednom riječjureče djevojka i okrene glavu na drugu stranu jer ju je iznevjerilatrenutna odlučnost — na mojem je imenu ljaga koju svijet prebacujei na nevinu djecu. Neću da ta ljaga padne i na druge, hoću je samanositi do kraja života.Još samo jednu riječ, Rose, najmilija moja Rose, još samo nešto!uzvikne Harrv i padne pred njom na koljena. — Da nisam toliko...toliko sretan, kao što bi ljudi rekli... da mi je dosuđen skroman i miranživot... da sam rođen siromašan, bolestan, nemoćan... bi li me i tadaodbila? Ili se ta tvoja preosjetljivost zbog tvoga podrijetla probudila utebi zbog mojih izgleda da steknem bogatstvo i počasti?Nemoj me tjerati da ti na to odgovorim — reče Rose. — O nečemutakvom nema govora niti može biti govora. Nije pošteno ni lijepo štome tjeraš da ti na to odgovorim.Ako tvoj odgovor bude onakav kao što se gotovo usuđujem nadatida će biti — proslijedi Harrv — on će baciti bar tračak sreće na mojsamotni put kroz život. Pa zar ti je tako teško izgovoriti samo te dvije-tri riječi onome koji te nadasve voli? O, Rose, preklinjem te u ime svoje žarke i trajne ljubavi, u ime svega onoga što sam propatio radi tebe isvega onoga na što me osuđuješ, odgovori mi bar na ovo pitanje!— Pa dobro, da ti je sudbina bila drukčija — odvrati Rose — da sičak i na malo višem položaju od mene, ali ne toliko visoko... i kadbih ti mogla biti od kakve pomoći i koristi na nekom skromnom ipovučenom mjestu u životu, a ne da ti budem na smetnju i teret uotmjenom, visokom društvu... bila bih pošteđena ove teške kušnje. Isad imam mnogo razloga da budem sretna, vrlo sretna; ali priznajemti, Harrv, da bih tada bila još sretnija.

Oliver Twist

Dok je izricala to priznanje, u Rosinoj su duši povrvjela mnoga sjeća-nja na nade o kojima je davno, dok je još bila djevojčica, maštala, a koje su joj sad nagnale suze na oči, kao što obično biva kad se sjećamo svojih starih uvelih nada, suze što su joj olakšale dušu.Ne mogu se oduprijeti svoj svojoj slabosti, ali zato ću ostati jošnepokolebljivija u svojoj odluci — reče Rose pružajući jnu ruku. — Asad zbilja moram poći.Molim te da mi samo nešto obećaš — reče joj Harry. — Da ćemojedanput, još samo jedanput... recimo, za godinu dana, pa možda imnogo prije... ponovo porazgovarati o ovome, posljednji put.Ali ne da navaljuješ na mene kako bih se predomislila —- odgovoriRose smiješeći se sjetno —jer bi to bilo beskorisno.Neću navaljivati — obeća joj Harry — nego samo trebaš ponovitisvoju odluku ako želiš... posljednji je put ponoviti! Bacit ću ti podnoge sve svoje bogatstvo ili položaj koji budem stekao, pa ako budeši dalje ostala pri svojoj sadašnjoj odluci, neću tražiti od tebe ni riječjuni djelom da se predomisliš.Neka bude tako — pristane Rose. — Bit će to još samo jedna bolviše, ali možda ću je tada moći već lakše podnijeti.I ponovo mu pruži ruku. Međutim, mladić privije djevojku na prsa, utisne joj poljubac u lijepo čelo i naglo iziđe iz sobe.

Trideset šesto poglavlje

Trideset šesto poglavljevrlo je kratko, a čitatelju se može učiniti da nije u ovom

trenutku ni osobito važno, ali ga svejedno valja pročitati kaonastavak prethodnog, te radi boljeg razumijevanja jednog od

idućih poglavlja, koje će doći na red kad mu bude vrijeme.

I tako ste odlučili danas putovati sa mnom, je li? — reče doktorkad se Harrv Mavlie pridružio njemu i Oliveru za doručkom. — Činimi se da vi svakih pola sata mijenjate svoje namjere i odluke.Uskoro ćete o tome drukčije suditi — reče Harry i pocrveni bezikakva vidljiva razloga.Bilo bi mi drago kad bi bilo tako — odvrati gospodin Losberneali moram priznati da ne vjerujem da će biti tako. Jučer ste ujutrona brzu ruku bili nakanili da ostanete ovdje i da kao dobar sin otpratite majku na more. Prije podneva ste obznanili da ćete mi iskazati časti putovati sa mnom dokle nas put vodi zajedno, a da ćete onda samiprodužiti u London. A sinoć ste, neobično tajanstveno, navalili dakrenemo na put prije nego što se dame probude, pa sad jadni Olivermora ovdje sjediti za doručkom umjesto da švrlja po livadama u potrazi za kojekakvim rijetkim biljkama. Zar to nije šteta, Olivere?Bilo bi mi krivo da ne budem kod kuće kad vi i gospodin Mavliekrenete na put, gospodine — otpovrne Oliver.To je lijepo od tebe — reče doktor. — Kad se vratiš, moraš me posjetiti. Nego, šalu na stranu, Harrv, da niste možda primili od velikihdrmatora kakvu vijest zbog koje ste tako naglo odlučili vratiti se?Od velikih drmatora — odgovori Harrv — među koje valjda ubrajate i moga dičnog ujaka, nisam dobio nikakve obavijesti otkako samstigao ovamo, a nije baš ni vjerojatno da bi se u ovo doba godine dogodilo nešto zbog čega bi moja prisutnost medu njima bila hitno potrebna.

O liv e r T w is t

■— Vi ste, bogme, čudan svat — reče doktor. — Ali sigurno ćete na izborima pred Božić biti izabrani u parlament, pa te vaše iznenadne promjene i odluke nisu loša priprema za političku karijeru. Ima nešto u tome. Dobra je vježba uvijek korisna, bilo da je riječ o natjecanju za položaj, pobjednički pehar ili o klađenju na konje. Harry Mavlie pogleda doktora kao da bi na te riječi mozgao nadovezati dvije-tri napomene koje bi poprilično prenerazile njegova sugovornika, ali se zadovolji samo time da kaže: — Vidjet ćemo — i ne nastavi razgovor na tu temu. Ubrzo zatim stigne pred kuću poštanska kočija i uđe Giles da uzme prtljagu, a dobri doktor pohita van da pripazi na ukrcavanje prtljage.— Olivere — progovori Harry Mavlie tihim glasom — htio bih s tobom načas porazgovarati.Oliver pođe za gospodinom Mavliejem u prozorsku udubinu, neobi-čno iznenađen mješavinom tuge i uznemirenosti što se ogledala na cijelom mladićevu držanju.Znaš li već dobro pisati? — priupita ga Harry stavljajući mu rukuna rame.Pa valjda znam, gospodine — odgovori Oliver.Ja ću možda dulje vrijeme izbivati, pa te molim da mi pišeš... recimo, jedanput u četrnaest dana, svakog drugog ponedjeljka, na glavnupoštu u London. Hoćeš li?O, svakako, gospodine, bit će mi osobita čast — usklikne Oliver,ushićen tim zadatkom.Rado bih znao kako... kako je mojoj majci i gospođici Mavliereče mladić. — Mogao bi mi ispisati koji list papira o tome kakoodlazite u šetnju, i o čemu razgovarate, i je li ona... hoću reći jesu liobadvije... dobro i zdravo. Razumiješ?O, kako ne bih razumio, gospodine — odgovori Oliver.I radije bih da o tome ne govoriš ništa pred njima — doda Harrybrzorečicom —jer bi to moglo natjerati moju majku da mi češće piše,a ona to teško i nerado čini. Neka ovo ostane tajna između tebe imene; i pazi da mi o svemu pišeš1. Pouzdaj em se u tebe.Neobično oduševljen i počašćen važnošću koja mu se pridaje, Oliversvesrdno obeća da će čuvati tajnu i opširno o svemu pisati. GospodinMavlie se oprosti s njim uvjeravajući ga da će mu dovijeka ostati prijatelj i zaštitnik.Doktor je već bio u kočiji, a Giles, koji je prema dogovoru imao ostati na selu, držao je otvorena vrata kočije. Služavke su stajale u vrtu pro-matrajući odlazak gospode. Harry ćaskam zirne na prozor s rešetkom

T ridese t šesto poglav lje

i uskoči u kočiju.___Tjeraj! — dovikne kočijašu. — Samo brzo, osini po prašini, punimtrkom! Da letimo kao vile, ništa mi drugo danas neće biti po volji.___Ej-hej! — uzvikne doktor spuštajući nabrzinu prednji prozorčić, padovikne vozaru: —Meni nipošto nije do letenja. Čuješ li? Kloparajući i tutnjeći sve dok zbog daljine nije zamro zvuk, pa se samo okom moglo pratiti brzo odmicanje kočije cestom koja je bila gotovo sva obavljena oblakom prašine, kola su vijugala sve dalje i dalje, čas potpuno nestajući, a čas se opet pojavljujući, ovisno o zavojima i predmetima koji su je zaklanjali. Promatrači su se razišli tek kad im je oblak prašine posve iščezao iz pogleda.Samo je jedna osoba ostala zagledana u točku u kojoj su se izgubila kola pošto su bila već daleko odmakla. Iza bijelog zastora, koji ju je skrivao od Harrvjeva pogleda kad je zirnuo na njen prozor, sjedila je Rose.Čini mi se da je sretan i zadovoljan — reče naposljetku sama sebi.Bojala sam se neko vrijeme da ne bude drugačije, ali sam se prevarila. Baš mi je drago.Suze mogu biti znaci i radosti i žalosti; ali za suze što su potekle niz djevojčine obraze dok je zamišljeno sjedila pokraj prozora, svejednako uprta pogleda u daljinu, prije bi se reklo da odaju tugu nego radost.

O liv e r T w is t Trideset sedmo poglavlje

Trideset sedmo poglavljeu kojem će čitatelj možda primijetiti razlike do kakvih

počesto dolazi u bračnom životu.

Gospodin Bumble sjedio je u salonu ubožnice i mrzovoljno zurio u kamin u kojem, budući da je bilo ljeto, nije veselo pucketala vatrica, nego je samo titrao slabašan odsjaj sunčanih zraka što su se odbijale od hladne i sjajne površine kamina. S vremena na vrijeme digao bi, obuzet mračnim mislima, pogled na muholovku što je visjela sa stro-pa, i dok bi gledao kako lakoumne muhe oblij eću oko blistave vrpce, Bumble bi duboko uzdahnuo a lice bi mu prekrila još mračnija sjena. Bumble je razmišljao; možda su ga te muhe što su se hvatale na lijepak podsjećale na neki mučni događaj iz vlastite prošlosti. Nije, međutim, samo ta potištenast Bumbleova mogla pobuditi tihu sućut u srcu promatračevu. Bilo je tu i drugih znakova tijesno povezanih s njegovom ličnošću po kojima se moglo razabrati da su se u njegovu životu zbile krupne promjene. Kud li se djeo kaput opšiven rojtama i trorogi šešir? Još je nosio hlače do koljena i tamne pamučne dokolje-nice na nogama, ali nisu to više bile one hlače. Kaput mu je bio širokih skuta i po tome nalik na onaj kaput, ali, jao, koje li razlike među njima! Umjesto onog veličanstvenog trorogog šešira, nosio je običan okrugao klobuk. Gospodin Bumble nije više bio općinski pandur. Ima nekih položaja u društvu koji, neovisno o materijalnim prednostima što ih donose sa sobom, daju njihovim nosiocima posebnu vrijednost i dostojanstvo svojim službenim kaputima i pršnjacima. Fel-dmaršal ima svoju palicu i odoru, biskup mitru i štap, odvjetnik togu, a općinski pandur trorogi šešir. Oduzmite biskupu njegovu mitru ili općinskom panduru njegov šešir i rojte — i što će od njih ostati? Ljudi, obični ljudi. Dostojanstvo, pa čak i svetost, ovise katkad više o kaputu i pršnjaku nego što neki ljudi i sanjaju.

Gospodin Bumble oženio se gospođom Corney i postao upravitelj uboškog doma. Drugi je općinski pandur došao na kormilo i preuzeo sva tri simbola vlasti — trorogi šešir, kaput optočen rojtama i štap.___Sutra će biti dva mjeseca kako se to dogodilo! — reče gospodinBumble i uzdahne. — A meni se čini... cijela vječnost! Moglo bi se pomisliti da je gospodin Bumble time htio reći kako je u tom kratkom razdoblju od osam tjedana proživio cio jedan vijek ljudske sreće da nije bilo onog uzdaha — taj je uzdah mnogo govorio.Prodao sam se — reče gospodin Bumble nastavljajući svoju misaoza šest čajnih žličica, jedne mašice za šećer, posudicu za mlijeko,nešto malo rabljenog pokućstva i dvadeset funti u gotovini. Jeftinosam se prodao. Budzašto.Budzašto! — drekne mu nad uhom nečiji kreštavi glas. — Za tebebi svaka cijena bila previsoka. Skupo sam te, bome, platila, Bog mi jesvjedok!Bumble se okrene i nađe pred licem svoje mile družice, koja nije sa-svim dobro razumjela ono malo riječi što ih je čula, pa je nasumce dobacila tu napomenu.Ali, ženo draga, za miloga Boga! — reče gospodin Bumble osjećajno i ozbiljno.Šta je? — cikne dama.Budi tako dobra pa me pogledaj u oči — reče gospodin Bumblestrijeljajući je pogledom. (»Ako ne ponikne pred ovim mojim pogledom, reče Bumble u sebi, »onda neće ni pred kim poniknuti. Ovaj pogled uvijek pali kod ubogara. Ako sad ne upali, ode sva moja vlast.«)Je li malko stroži pogled dovoljan da zastraši ubogare zato što su slabohranjeni pa nemaju velike otpornosti, ili je nekadašnja gospođa Cornev i inače lako podnosila orlovske poglede, o tome može svak mislitišto hoće, ali je činjenica da se ta časna gospa nije ni najmanje prepala mrkog pogleda gospodina Bumblea. Štoviše, dočekala ga neobičnoprezirno, čak je i prasnula u smijeh koji kao da joj je dolazio od srca.Kad je čuo taj posve neočekivani kikot, na licu gospodina Bumbleaodrazi se najprije nevjerica, a onda zaprepaštenje. Naposljetku ponovo utone u ono svoje prvotno stanje, iz kojeg se prene tek kad mu

pozornost opet privuče glas bračne družice.Zar ćeš vazdan tu sjediti i hrkati? — upita ga gospođa Bumble.Sjedit ću ovdje dokle me god bude volja, milostiva gospođo — od-siječe gospodin Bumble — i premda dosad nisam hrkao, hrkat ću,zijevat ću, kihat ću, smijat ću se ili ću plakati, kako mi se god prohtije,jer je to moje sveto pravo.

Oliver Twist Trideset sedmo poglavlje

Sveto pravo1. — podsmjehne mu se gospođa Bumble ne skrivajućiprezir.Jest, milostiva gospođo, sveto pravo — opet će gospodin Bumble.Muškarčevo je sveto pravo da zapovijeda.A što je onda ženino sveto pravo, za ime Božje? — cikne bivšaudovica pokojnog gospodina Corneyja.Da sluša, milostiva gospođo — zagrmi gospodin Bumble. — To vasje trebao naučiti vaš nesretni pokojni muž. A da vas je naučio, moždabi još i dandanas bio živ. Kamo puste sreće da je živ, siromah!Gospođa Bumble shvati u tren oka da je kucnuo odlučan trenutak i daće udarac koji sad jedna strana zada drugoj biti konačan i presudan, pase stoga, čim je čula da se spominje njen davno pokojni muž, skljokau naslonjač i brižne u grčevit plač, vičući na sav glas da je gospodinBumble bezdušna zvijer.Ali suze nisu mogle dirnuti srce gospodina Bumblea, jer je to srce bilo nepromočivo. Kao što su šubare od dabrovine to bolje što više kišnu, tako su i Bumbleovi živci bivali sve jači i otporniji pod bujicom suza, jer suze su ipak bile znaci slabosti i stoga prešutno priznanje njegove nadmoći, pa su mu godile i razgaljivale ga. Mjerio je svoju dobru gospu neobično zadovoljnim pogledima, nukajući je i bodreći neka se samo dobro isplače, jer liječnici kažu da plač vrlo povoljno djeluje na zdravlje.— Od plača se šire pluća, čisti lice, ispiru oči i ublažava ćud — rečegospodin Bumble. — Zato samo plači do mile volje!Pošto je izvalio tu dosjetku, Bumble dohvati klobuk s klinčanice, na-bije ga pomalo kicoški na glavu, kao čovjek koji je na doličan način potvrdio svoju prevlast, pa zarije ruke u džepove i odšeta se do vrata, pokazujući cijelim svojim držanjem bezbrižnost i razmetljivost. Međutim, negdašnja gospođa Corney bila je pribjegla suzama zato što plač nije toliko naporan koliko tvorni napad, ali bila je spremna iskušati i tu drugu metodu, o čemu se ubrzo i gospodin Bumble os-vjedočio.Prvo je začuo potmuo udar, a odmah mu zatim iznenada šešir odleti u suprotni kut. Pošto je na taj način ostao gologlav, spretna ga dama jednom rukom čvrsto stegne oko vrata, a drugom ga obaspe kišom iznimno snažnih i vještih udaraca. Nakon toga ga, malo za promjenu, počne grepsti po licu i čupati mu kosu, a kad joj se učini da ga je do-voljno kaznila za uvrede koje joj je nanio, sruši ga na stolac, koji je, na svu sreću, u blizini stajao, i pozove ga da još koju progovori o svom svetom pravu ako se usudi.— Diž' se! — vikne gospođa Bumble zapovjedničkim glasom. — I tor-

njaj se odavde ako nećeš da učinim nešto što bih još mogla požaliti. Gospodin Bumble vrlo skrušeno ustane, pitajući se u čudu što li bi to moglo biti što bi još mogla požaliti. Podigne šešir s poda i zirne na vrata.— Ideš li već jednom? — upita ga supružnica.__Svakako, draga, svakako — odgovori Bumble i pođe brže-bolje prema vratima. — Nisam mislio... evo, već idem, draga! Toliko si prijekenaravi da zbilja...U taj čas gospođa Bumble hitro zakorači kako bi namjestila sag koji su tijekom okršaja bili pomaknuli. Gospodin Bumble izleti iz sobe kao strijela a da nije ni pokušao dovršiti započetu rečenicu, tako da je nekadašnja gospođa Corney ostala sama na bojnom polju. Gospodin Bumble bio je grdno iznenađen napadom i potučen do nogu. Bio je neobično sklon da ljude kinji i muči, nemalo je uživao u sitnim pakostima pa nije potrebno ni spominjati da je bio kukavica. Time nipošto ne želimo omalovažiti njegov karakter, jer od takvih slabosti pate i mnogi velikodostojnici koji uživaju opći ugled i poštovanje. Gornja je tvrdnja zapravo izrečena više u njegovu korist nego na njegovu štetu, i svrha joj je da uvjeri čitatelja kako je dotični gospodin imao sve preduvjete da bude velikodostojnik.Ali mjera njegovih poniženja još nije bila puna. Pošto je obišao cijeli dom i prvi put u životu pomislio kako su zakoni o sirotinji zaista pre-strogi, i kako muškarce koji su pobjegli od žena i ostavili žene na teret općini ne bi zapravo uopće trebalo kažnjavati, nego ih možda čak i na-graditi, kao zaslužne ljude koji su mnogo pretrpjeli, gospodin Bumble dođe do prostorije u kojoj su ubogarke obično prale općinsko rublje i iz koje je u tom trenutku dopirao žamor njihova razgovora.Hm! — izusti gospodin Bumble prikupljajući sve svoje prirođenodostojanstvo. — Ove će žene bar i dalje poštivati moje sveto pravo.Hej! Hej, vi tamo! Što ste se tu raskokodakale, bezobraznice jedne?Rekavši to, gospodin Bumble otvori vrata i uđe neobično naduto isrdito, ali začas postane manji od makova zrna jer neočekivano ugledasvoju supružnicu.Nisam znao da si i ti ovdje, draga — gukne gospodin Bumble.Nisi znao da sam ja ovdje! — ponovi gospođa Bumble. — A kakvogti imaš posla ovdje?Mislio sam, draga, da malo previše pričaju a da bi mogle dobroobavljati svoj posao — odgovori gospodin Bumble, zirkajući rastreseno na dvije starice za koritom koje se nisu mogle načuditi poniznostiupravitetja ubožnice.

Oliver Twist

Ti si mislio da one malo previše pričaju? — ponovi gospođa Bumble. — A što se to tebe tiče?Pa mislio sam, draga... — pokorno promuca Bumble. — Što se totebe tiče? — ponovo ga upita Bumbleovka. — Imaš potpuno pravo,draga, ti ovdje gospodariš — pokloni se Bumble. — Ali nisam znaoda si tu.Znaš šta, Bumble — odvrati dama. — Gledaj ti radije svoja posla.Malo previše zabadaš nos tamo gdje ne treba, pa ti se svi ovdje udomu smiju čim im okreneš leđa. Samo praviš budalu od sebe. Hajde,gubi se]Gledajući, s bolom u duši, kako se one dvije babe oduševljeno smiju-lje i naslađuju, Bumble oklijevaše časak, ali kako nije trpjela nikakvo zatezanje, njegova supruga zgrabi lonac sa sapunicom i, pokazujući na vrata, zapovjedi mu da se smjesta izgubi ako ne želi da ona zalije sapunicom njegovu časnu osobu.I što je mogao gospodin Bumble? Pokunjeno se obazre oko sebe i po-dvije rep, a kad dođe do vrata, smijuljenje onih baba prometnulo se u kreštavo kikotanje što je izražavalo neobuzdano veselje. Samo mu je još to nedostajalo! Srozao se u njihovim očima; izgubio je ugled i dostojanstvo čak i kod tih bijednica; sunovratio se s visine i sjaja pan-durskog položaja do najniže bijede i sramote, pod ženinu papuču.— I sve to u roku od dva mjeseca! — reče gospodin Bumble shrvancrnim mislima. — Dva mjeseca! Još prije svega dva mjeseca ne samošto sam bio sam sebi gazda, nego i svima drugima, bar onima koji borave u uboškom domu, a sada...Bilo je to ipak previše. Bumble opali ćušku dječaku koji mu je otvorio vratnice (onako zanesen, stigao je već bio do izlaza), pa rastreseno iziđe na ulicu.Tumarao je ulicama sve dok mu se od tjelesnog napora nije slegla prva žestina bijesa, a onda je, nakon svih tih uzbuđenja, ožednio. Prođe pored mnogih gostionica i najposlije zastane u nekoj pokrajnjoj ulici pred krčmom, u kojoj je, koliko je mogao razabrati kad je nabrzinu zirnuo kroz prozor, sjedio samo jedan gost. U tom se času spusti jaka kiša. To je bilo presudno. Gospodin Bumble uđe i, prolazeći pokraj tezge, naruči piće te uđe u prostoriju u koju je bio zavirio s ulice. Čovjek koji je tu sjedio bijaše visok i crnomanjast, zaogrnut širokim ogrtačem. Reklo bi se da je doputovao izdaleka, sudeći po umornom pogledu i prašini na odijelu. Kad je Bumble ušao, pogledao ga je po-prijeko, ali jedva se udostojao na pozdrav mu kimnuti glavom. Gospodin Bumble imao je dostojanstva za dvojicu, pa ne bi mario za

Trideset sedmo poglavlje

tog čovjeka čak ni da ga je poznavao. Stoga je bez riječi pijuckao boro-vičku s vodom i čitao novine neobično dostojanstveno i pomno, ipak, kao što se često događa kad se ljudi nađu u sličnim okolnostima, tako je i Bumble svaki čas osjećao snažnu potrebu, kojoj nije mogao odoljeti, da kradom zirne na neznanca, a kad god bi to učinio, odvra-tio bi pomalo zbunjeno pogled jer bi opazio da i neznanac isto tako kradom motri njega. Bumble se osjećao još nelagodnije zato što je neznančev pogled bio vrlo čudnovat, oštar i prodoran, pogled kakav nije vidio u životu, zasjenjen nekim mračnim nepovjerenjem i sumnji-čavošću, a uz to još i odbojan.Pošto su im se pogledi tako više puta sreli, neznanac prekine šutnjuhrapavim i dubokim glasom:___Jeste li vi to mene tražili kad ste maloprije zavirili kroz prozor?— zapita ga.__Ne bih mogao reći da sam vas tražio, osim ako vi niste gospodin...Tu Bumble naglo ušuti jer je želio čuti kako se neznanac zove, pa se u svojoj nestrpljivosti ponadao da će se on sam predstaviti.Vidim da niste mene tražili — reče neznanac, a oko usta mu zatitraizraz pritajene posprdnosti — jer biste inače znali kako se zovem, aočito je da ne znate. Ne bih vam savjetovao ni da me pitate.Nisam mislio ništa loše, mladiću — dostojanstveno pripomene gospodin Bumble.Niste ništa loše ni učinili — otpovrne neznanac.Nakon ovog kratkog razgovora zavlada opet šutnja koju ponovo pre-kine neznanac.Sve mi se čini da sam vas već negdje vidio? — reče. — Onda stebili drugačije obučeni i samo sam vas sreo na ulici, ali sam vas sadodmah prepoznao. Bili ste nekad ovdje pandur, je li?Jesam — odgovori Bumble pomalo iznenađeno. — Općinski pandur.Tako je — prihvati onaj drugi klimajući glavom. — Baš ste tu službu obavljali kad sam vas vidio. A što ste sad?Upravitelj uboškog doma — odgovori Bumble polagano i značajnone bi li spriječio u začetku svaku nedoličnu familijarnost između njihdvojice. — Upravitelj uboškog doma, mladiću!Vjerujem da vodite računa o svojim probicima kao i nekad? — nastavi neznanac gledajući oštro Bumblea u oči kad ga je ovaj zabezeknuto pogledao. — Što se ustručavate, čovječe božji! Vidite da vasprilično dobro poznajem.Pa valjda oženjen čovjek nije ništa manje sklon od neoženjena da

257

Oliver Twist

zaradi koju paru više na pošten način — odvrati Bumble zaklanja-jući oči rukom i mjereći neznanca od glave do pete, očito smeten.— Općinski službenici nisu toliko dobro plaćeni da bi mogli odbitidodatni prihod ako mogu doći do njega na dopušten i pristojan način.Neznanac se osmjehne i ponovo zaklima glavom, koliko da kaže kako se nije prevario u njemu, pa pozvoni krčmaru. '"■■**Još jednu — reče pružajući mu Bumbleovu praznu čašu. —i nekabude malo jača i vruća. Bit će da vam je tako po volji?Samo da ne bude prejako — odgovori Bumble i otmjeno se nakašlje.Znate valjda, gazda, šta to znači! — oporo će neznanac.Krčmar se nasmije i nestane, a uskoro se zatim vrati s peharom koji sepušio. Od prvog gutljaja Bumbleu udare suze na oči.A sad pazite što ću vam reći — prozbori neznanac pošto je zatvoriovrata i prozor. — Došao sam danas ovamo potražiti vas, a zahvaljujućijednom od onih sretnih slučajeva u kojima sam vrag ide katkad naruku svojim prijateljima, vi ste lijepo ušli ovamo baš kad sam najvišemislio na vas... Trebaju mi neke obavijesti od vas. Ne tražim ih zabadava, ma koliko bile beznačajne. Uzmite ovo za početaklI rekavši to, gurne mu preko stola dva zlatnika, polako, kao da ne želi da se vani čuje zveckanje novca. A kad Bumble pomno pregleda zlatnike da se osvjedoči jesu li pravi, pa ih neobično zadovoljno strpa u džep na prsluku, neznanac nastavi ovako:Prenesite se u mislima... da vidimo... u zimu prije dvanaest godina.Davno je to bilo — umetne Bumble. — Ali dobro. Prenio sam se.Prizor se odigrava u ubožnici.Dobro!Noć je.U redu.Mjesto događaja je ona bijedna rupčaga u kojoj najgore drolje donose na svijet život i zdravlje koje ni same često nemaju... rađaju slinavu djecu, općini na teret, a svoju sramotu skrivaju u grobu, prokleteim kosti bile!Mislite valjda na rađaonicu? — reče Bumble, koji nije bio kadarposvema pratiti neznančevo uzbuđeno kazivanje.Da — potvrdi neznanac. — Tamo se rodio jedan dječak. — Mnogo se dječaka tamo rodilo — pripomene Bumble vrteći neveselo glavom.Kuga odnijela sve te male vragove! — vikne neznanac. — Ali sad

Trideset sedmo poglavlje

govorim samo o jednom od njih, bljedolikom, tobože krotkom derištu što je ovdje šegrtovalo kod pogrebnika... kamo sreće da je pogrebnik i njemu napravio lijes i zakopao ga u njemu... poslije je mali navodno pobjegao u London.__Pa vi mislite na Olivera! Na malog Tvvista! — uzvikne Bumble.__Kako se ne bih sjećao! Nije bilo tvrdoglavijeg malog nevaljalca...__Ne želim ništa čuti o njemu. O njemu sam se dosta naslušao —reče neznanac prekidajući Bumblea na samu početku njegove tirade o manama sirotog Olivera. — Nego, zanima me ona stara vještica koja je njegovala njegovu mater. Gdje je ona?Gdje je ona? — ponovi Bumble, u kojeg je borovička probudilasmisao za šalu. — Teško bi bilo reći gdje je. Tamo kamo je ona otišlanema posla za babice, pa bih sve rekao da je ostala bez službe.Kako to mislite? — strogo ga upita neznanac.Mislim da je zimus umrla — otpovrne Bumble.Kad je čuo tu obavijest, čovjek se zagleda u njega, ali premda nije još neko vrijeme odvajao očiju od njega, pogled mu je malo-pomalo bivao nekako sve tuplji i rastreseniji, kao da se zanio u neke svoje misli. Reklo bi se da nije načisto treba li se radovati ili žalostiti zbog te oba-vijesti, ali naposljetku malo odahne i, svrnuvši pogled na drugu stranu, pripomene da to i nije bogzna kako važno, pa ustane kao da će poći. Međutim, Bumble je bio toliko lukav da je odmah shvatio da mu se ukazala zgodna prilika da dobro unovči tajnu koju čuva njegova bolja polovica. Dobro se sjećao one noći kad je umrla stara Sally — imao je dobrih razloga da upamti tu noć, jer je baš onda zaprosio gospođu Corney. I premda mu ta dama nije nikad odala tajnu koja je bila samo njoj povjerena, ipak je razabrao da se tiče nečega što se dogodilo dok je ta starica bila njegovateljica u ubožnici i dok je njegovala mladu majku Olivera Tvvista. Pošto se brzo prisjetio te okolnosti, prilično tajanstveno obavijesti neznanca da je jedna žena razgovarala nasamo s onom starom vješticom prije nego što je ta vještica umrla te da bi ta žena, po svoj prilici, mogla donekle razjasniti ono što gospodina zanima.A kako bih mogao doći do nje? — upita ga neznanac, koji je bio zatečen te je jasno pokazao da je ta obavijest ponovo probudila u njemusve one prijašnje bojazni, kakve bile da bile.Samo preko mene — odgovori Bumble.A kada? — brže uzvikne neznanac.Sutra — otpovrne Bumble.U devet sati uvečer — nadoda neznanac, pa izvadi komadić papira

O liv e r T w is t

i napiše na njemu adresu neke kuće u sumnjivoj gradskoj četvrti uz obalu rijeke, rukopisom koji je odavao koliko je uzrujan.— Dovedite mi je tamo u devet sati uvečer. Ne treba valjda ni spominjati da je u vašem interesu da sve ovo ostane u tajnosti.Nakon tih riječi ode do tezge i plati piće, pa kratko reče Bumbleu da ne idu na istu stranu i, pošto ga još jednom značajno upozori da dođe sutra točno u dogovoreno vrijeme, rastane se s nji'rrf bez pozdrava. Kad je bacio pogled na papirić, općinski službenik primijeti'da na njemu nije uopće naznačeno ničije ime. Neznanac još nije bio daleko odmakao, pa se Bumble otisne za njim da ga priupita kako se zove.— Sto opet hoćete? — vikne čovjek i naglo se okrene kad ga Bumbleuhvati za mišicu. — Što, zar me pratite?Samo sam vas htio još nešto pitati — reče Bumble pokazujući mu onaj papirić. — Za koga da pitam kad tamo dođem?— Za Monksa! — odgovori čovjek i brže-bolje produži dalje.

T ridese t o sm o po g lav lje

T rideset osm o poglav ljeu kojem se pripovijeda što se dogodilo između gospodinai gospođe Bumble i gospodina Monksa za njihova noćnog

razgovora.

Bijaše sumorna, sparna i oblačna večer. Oblaci što su prijetili cijeloga dana nadvili su se u gustoj i tromoj masi pare, iz koje su već pale prve krupne kapi kiše i koja kao da je najavljivala žestoku oluju kad su Bumble i Bumbleovka skrenuli iz glavne ulice i zaputili se prema omanjoj raštrkanoj skupini trošnih kuća, udaljenih oko milju i pol od grada i podignutih u močvarnoj nizini, uz obalu rijeke. Oboje su bili zaogrnuti starim i pohabanim ogrtačima, valjda zato da se zaštite od kiše, ali možda i zato da se skriju od radoznalih pogleda. Muž je nosio fenjer koji, međutim, još nije bio upalio, a išao je dva-tri koraka ispred žene, po svoj prilici kako bi njoj omogućio da gazi po tragovima njegovih širokih stopa, jer je cesta bila blatna. Hodali su u posvemašnjoj šutnji. S vremena na vrijeme Bumble bi usporio korak i okrenuo se u hodu kao da se želi osvjedočiti ide li njegova družica svejednako za njim, a kad bi ustanovio da ga prati u stopu, opružio bi korak i još brže pohitao prema cilju.Malo je reći da je ta gradska četvrt bila sumnjiva — već je poodavno bila naseljena samim protuhama koje su, pod kojekakvim izlikama da se prehranjuju vlastitim radom, živjele ponajvećma od pljačke i zločina. Bijaše to gomila običnih potleušica — neke od njih bijahu sazidane na brzu ruku od loših opeka, a druge slupane od starih crvo-točnih brodskih rebara — potleušica razbacanih naokolo bez ikakva reda i sustava, ponajviše oko same rijeke. Po ono nekoliko prošuplje-nih čamaca izvučenih na glibovitu obalu i privezanih uz niski zid ko-jem je bila ozidana obala, i po kojem veslu i klupku užadi, mogao bi namjernik zaključiti da se stanovnici tih bijednih kućica bave nekim

56

O liv e r T w is t

poslom na rijeci, ali čim bi malo bolje pogledao u kakvu su jadnom i neupotrebljivom stanju te podrtine, dosjetio bi se bez po muke da je sve to izloženo ovdje prije da zavara promatrača nego da bude zaista upotrijebljeno.Usred gomile tih straćara, na samoj obali rijeke, dizala se povelika zgrada, kojoj su gornji katovi bili nadneseni nad vodom i koja je nekoć bila nekakva radionica. Zacijelo je u svoje vrijeme zapošljavala stanovnike okolnih koliba, ali je već odavno bila zapuštena. Potpornji na kojima je počivala bijahu nagrizeni od štakora, rastočeni od crva i nagnjili od vlage, tako da je dobar dio zdanja već bio utonuo u vodu, a ostatak se ljuljao nad vodom i kanda samo čekao zgodnu priliku da pođe za starim drugom i podijeli njegovu sudbinu. Pred tom je ruševnom zgradom zastao naš dični bračni par baš kad se zrakom prolomila prva grmljavina u daljini i kiša izlila kao iz kabla.To mora biti ovdje negdje — reče Bumble zagledajući u papir štoga je držao u ruci.Hej, vi tamo! — poviče netko odozgo.Povodeći se za tim glasom, Bumble digne glavu i ugleda jednog čovjeka kako se nagnuo kroz balkonska vrata na katu.Pričekajte časak — dovikne opet onaj. — Evo me odmah dolje.Nakon toga glave nestane i vrata se zatvore.Je li to taj čovjek? — zapita zakonita supruga gospodina Bumblea.Bumble klimne glavom.Onda pazi što sam ti rekla — produži časna gospa — i govori naj- •manje što možeš, da nas prerano ne odaš.Bumble je prilično zabrinuto gledao tu zgradu i baš je zaustio da izrazi bojazan kako ne bi bilo uputno da se dalje upuštaju u tu pustolovinu kadli ga u tome spriječi dolazak gospodina Monksa, koji otvori vratašca pred kojima su stajali te im mahne rukom da uđu.— Ulazite! — nestrpljivo im vikne i lupi nogom o pod. — Što se sadovdje zadržavate!Žena, koja se u prvi mah nekako skanjivala, odvažno uđe, ne čekajući da bude ponovo pozvana. Bumble, koji se stidio ili bojao da zaostane, uđe za njom, očito vrlo nevoljko i gotovo bez traga onog iznimnog dostojanstva što ga je obično resilo.Kog ste vraga tu čekali na kiši? — reče Monks i okrene se Bumbleupošto je zakračunao vrata za njima.Hja... samo smo htjeli da se malo rashladimo — promuca Bumbleobazirući se pažljivo oko sebe.Da se rashladite! — ponovi Monks. — Nema te kiše, niti će je ikad

T ridese t osm o pog lavlje

biti, koja bi mogla ugasiti pakleni oganj što ga čovjek može nositi u srcu. Nećete se vi tako lako rashladiti, ne bojte se! Dočekavši ih takvim lijepim riječima, Monks se naglo okrene ženi i upre u nju pogled pred kojim čak i ona, koja se nije dala baš lako zastrašiti, nikom ponikne.To je ta žena, je li? — priupita Monks Bumblea.Hm! Jest, to je ta žena — odgovori Bumble pošto se sjetio opomene svoje supruge.Vi valjda mislite da žene ne znaju čuvati tajnu? — reče ta časnagospa uzvraćajući Monksu istim onakvim ispitljivim pogledom.Znam da uvijek znaju čuvati jednu tajnu dok ne izbije na javu —reče Monks.A koja bi to tajna bila? — upita ga ravnateljica uboškog doma.Gubitak svog dobrog glasa — odgovori Monks. — I tako, iz togistog razloga, ako je neka žena upućena u tajnu koja je može otjeratina vješala ili u progonstvo, ne bojim se da će je odati, nipošto! Razumijete li što hoću reći, gospo?Ne razumijem — odgovori časna gospa i malko pocrveni.Dakako da ne razumijete! — podrugljivo će Monks. — Kako bistevi to mogli razumjeti?Pošto ih je oboje odmjerio napol nasmiješenim, a napol mrgodnim pogledom i ponovo im dao znak neka pođu za njim, čovjek pohita kroz prostoriju koja je bila prilično velika, ali niska. Upravo se spremao krenuti uza strme stube ili, bolje reći, ljestve što su vodile na kat, kadli kroz pukotinu na zidu bljesne munja i razlegne se grmljavina od koje se oronula zgrada potrese iz temelja.— Slušajte samo! — uzvikne on i ustukne. — Slušajte kako tutnji itrešti, kao da se razliježe kroz tisuću pećina u koje su se sami vragoviposakrivali pred njom! Mrzim grmljavinu.Posuti zatim nekoliko trenutaka, a kad iznenada makne ruke s lica, pokaže se, na Bumbleovo neizrecivo zaprepaštenje, da je sam izobličen i blijed kao krpa.— Pokatkad me snađu ovakvi napadi — reče Monks kad primijeti njegovu uznemirenost — a gdjekad ih izazove i grmljavina. Ali nemojtese na to obazirati, sad je već dobro.Govoreći tako, povede ih uz ljestve i, pošto brže-bolje zatvori prozorski kapak u sobi u koju ih je doveo, spusti fenjer što je visio na kraju užeta i pomicao se s pomoću kolotura pričvršćena za debelu gredu na stropu. Fenjer je mutnim svjetlom obasjao jedan stari stol i tri stolca oko njega.

Oliver Twist Trideset osmo poglavlje

— A sad — reče Monks kad su sve troje posjedali za stol — što prijepristupimo našem zajedničkom poslu, to će biti bolje za sve nas. Ovažena zna o čemu se radi, je li?Pitanje je bilo upućeno Bumbleu, ali umjesto njega odgovori njegova žena da je o svemu dobro obaviještena.Je li istina što kaže da ste bili s onom vješticom, nasamo kad jeumrla, i da vam je nešto rekla... w*O majci onog dječaka kojeg ste vi spomenuli? — upadne mu časnagospa u riječ. — Jest, bila sam.Prvo pitanje glasi kakve je naravi ono što vam je ona rekla? — rečeMonks.To neće biti prvo, nego drugo pitanje — dočeka žena odmjerenimglasom. — Prvo pitanje glasi koliko vama ta obavijest vrijedi?Ma koji bi vrag to mogao znati prije nego što čuje kakva je ta obavijest? — odsiječe Monks.Uvjerena sam da ćete vi to najbolje sami znati — odgovori Bum-bleovka, kojoj nije nedostajalo borbenosti, o čemu je najbolje mogaoposvjedočiti njezin bračni drug.Hm! — značajno će Monks, s izrazom nestrpljive radoznalosti nalicu. — A može li se na tome zaraditi koja para, a?Možda — glasio je staložen odgovor.Je li to nešto što je njoj bilo oduzeto? — upita je Monks. — Neštošto je ona nosila na sebi? Nešto što...Bolje će vam biti da kažete koliko ćete platiti — presiječe ga Bum-bleovka u riječi. — Sad sam već dovoljno čula pa znam da ste baš vičovjek s kojim treba razgovarati.Bumble, kojeg njegova bolja polovica nije bila još uputila nimalo više u svoju tajnu nego što je otprije znao, pratio je ovaj razgovor istegnuta vrata i izbečenih očiju, koje je naizmjence upirao u svoju ženu i u Monksa, ne trudeći se prikriti čuđenje — što je još poraslo, ako je to uopće bilo moguće, kad ovaj potonji oštro zapita njegovu ženu koliko traži za svoju tajnu.A koliko ona vama vrijedi? — upita ga žena isto onako pribranokao i prije.Možda mi ne vrijedi ništa, a možda dvadeset funti — odgovoriMonks. — Dajte najprije da čujem, pa ću vam reći.Dometnite još pet funti svoti koju ste spomenuli; dajte mi dvadeset pet funti u zlatu — reče žena — pa ću vam reći sve što znam. Aliprije toga neću zucnuti ni riječi.Dvadeset i pet funti! — usklikne Monks i zavali se na naslon stolca.

Lijepo vam kažem — odvrati Bumbleovka. — A nije to baš ni takovelik novac.Da to nije velik nove za jednu tričavu tajnu koja mi možda nećeništa vrijediti kad je doznam! — nestrpljivo uzvikne Monks. — I kojaveć dvanaest ili više godina leži kao zakopana u grobu!__Takve se tajne dobro drže i često im se, kao i dobru vinu, udvostruči vrijednost tijekom vremena — odgovori časna gospa, svejednako sedržeći isto onako odlučno i ravnodušno kao u početku. — A što se tičetoga da leži kao zakopana u grobu, ima tajni koje će ležati zakopane ugrobu još dvanaest tisuća godina, ili dvanaest milijuna godina, kolikoje vama ili meni poznato, pa ipak će jednog dana izaći na vidjelo.A što ako meni ta vaša tajna ne bude ništa vrijedila? — neodlučnoje priupita Monks.Onda vam neće biti teško novac mi opet oduzeti — odgovori časnagospa. — Ja sam tek slabo žensko, sama i bez zaštite.Nisi sama, draga, niti si bez zaštite — javi se Bumble glasom što jedrhtao od straha. — Ja sam ovdje, draga moja! A osim toga — nadodaBumble cvokoćući zubima — gospodin Monks je zbilja pravi gospodini ne bi nikad podigao ruku na općinske službenike. Gospodin Monkszna, draga, da ja nisam više mlad čovjek i da sam se možda malo izapustio, da tako kažem, ali je jamačno čuo — nimalo ne sumnjam,draga, da je već čuo — da sam vrlo odrješit službenik i čovjek neobične snage kad se jednom raspalim. Samo se trebam malo raspaliti,ništa više.Dok je to govorio, gospodin Bumble pokuša tobože odlučno i srdito dohvatiti svoj fenjer, ali svaka crta na njegovu usplahirenu licu jasno odavaše kako se zaista treba ražestiti, štoviše, kako mu treba jako puno da se ražesti prije nego što će učiniti kakvu ratobornu gestu, osim ako mu protivnici nisu ubogari ili neka druga osoba ili osobe koje mu se nisu kadre oduprijeti.— Ti si obična budala — skreše mu gospođa Bumble u brk — i boljeda držiš jezik za zubima.Bilo bi još bolje da ga je pregrizao prije nego što je došao ako nemože govoriti malo tiše — zlokobno će Monks. — Tako, dakle! Tovam je muž, a?On da je moj muž! — zasmijulji se časna gospa kloneći se odgovora.Pomislio sam to čim ste došli — napomene Monks, kojem nijepromaknuo srdit pogled kojim je dama ošinula svog supruga dok jegovorio.

Oliver Twist Trideset osmo poglavlje

— To je još bolje; uvijek radije pregovaram s dvoje ljudi kad znam dasu povezani zajedničkom voljom. Ozbiljno vam kažem. Evo, pogledajte!Pa turi ruku u džep sa strane, izvadi platnenu kesu, izbroji na stol dvadeset pet zlatnika i gurne ih preko stola do žene.Hajde, pokupite ih — reče joj — a kad prođe ova grmljavina kojuosjećam kako se približava i koja će svojski prodrrnafi ovu kuću, ispričajte mi sve što znate. ■»Kad se grmljavina, koja se zaista primicala sve bliže, prolomila i tre-snula takoreći nad njihovim glavama pa se izgubila u daljini, Monkspodigne glavu sa stola i nagne se da bolje čuje što će mu žena kazati.Glave su im se svima malne dodirnule jer su se oba muškarca bilasagnula bliže goreći od radoznalosti, a žena se također nadnijela nadstolić kako bi što bolje čuli njen šapat. Slabašne zrake padale su s fenjera obješenog o strop ravno na njih, ističući još više bljedilo i tjeskobu što su se ocrtavali na njihovim licima, koja su se, okružena mrklimmrakom i sumornošću, doimala kao prave pravcate sablasti.Kad je ta starica koju smo svi zvali stara Sally umirala, nas smodvije bile same u sobi — počne časna gospa.I nije nikog drugog bilo u blizini? — priupita Monks onim svojimpromuklim šaptom. — Nije li u drugom krevetu bila kakva bijednabolesnica ili luđakinja? Nije bilo nikoga tko je mogao čuti i, možda,razumjeti o čemu govorite?Nije bilo ni žive duše — odgovori žena — bile smo posve same.Samo sam ja bila uz nju kad je izdahnula.Dobro — reče Monks motreći je pozorno. — Nastavite!Pričala mi je o jednoj mladoj ženi koja je nekoliko godina prije togabila donijela na svijet dijete, i to ne samo u onoj istoj sobi nego čak i uonom istom krevetu u kojem je ona tada ležala na samrti.Je li? — reče Monks i usna mu zadrhti dok se obaziraše oko sebe.Do vraga! Kako se neki događaji poklope!To je bilo ono isto dijete koje ste sinoć pred njim spomenuli —reče časna gospa i nehajno mahne glavom prema svom mužu. — A taje baba pokrala njegovu majku.Živu?Mrtvu — odgovori žena i kao da se naježi. — Opljačkala joj je mrtvo tijelo prije nego što se ohladilo, ukrala je upravo ono za što ju jepokojnica na samrti preklinjala da sačuva djetetu za uspomenu.I je li to onda kome prodala? — uzvikne Monks očajnički nestrpljivo. — Je li prodala? Gdje? Kada? Kome? Je li već odavno?

Baš kad mi je na jedvite jade rekla što je učinila, klonula je nauznaki umrla — odgovori časna gospa.I ništa više nije rekla? — uzvikne Monks glasom koji je zvučao jošbješnje upravo zato što je bio prigušen. — To je laž! Nemojte se glavom šaliti. Još je nešto rekla. Doznat ću što je još rekla pa makar vammorao oboma iščupati srce iz njedara.Nije više ni riječi izustila — reče žena, koju kao da nije ni najmanjedirnula naprasitost tog čudnog čovjeka (što se za Bumblea ne bi nipošto moglo reći). — Ali se grčevito uhvatila napol zgrčenom rukom zamoju haljinu, a kad sam vidjela da je mrtva i silom joj otrgnula ruku,našla sam joj u šaci komadić prljava papira.A na njemu... — unese joj se Monks u riječ i još se više nagnenaprijed.Ništa — odgovori žena. — Bila je to priznanica zalagaonice.A za što? — upita je Monks.Ispričat ću vam lijepo sve po redu — odvrati žena. — Bit će da jeneko vrijeme čuvala nakit jer se nadala da će ga bolje unovčiti, a ondaga je valjda založila pa je štedjela i otkidala od usta da bi mogla iz godine u godinu plaćati kamate u zalagaonici, kako ga ne bi izgubila i kakobi ga mogla iskupiti kad se ukaže kakva povoljna prilika. Ali od toganije bilo ništa, pa je, kako rekoh, umrla s tim zgužvanim i poderanimpapirićem u ruci. Rok za plaćanje kamata istjecao je za dva dana, pasam pomislila da bih jednog dana mogla imati kakve koristi od toga izato sam iskupila zalog.I gdje je sad? — brže je upita Monks.Evo ga — odgovori žena. I kao da je jedva dočekala taj čas, brže-bo-lje baci na stol kožnu kesicu u koju jedva da bi stao džepni sat. Monksumah zgrabi kesicu i otvori je drhtavim rukama. U njoj je bio malenzlatni medaljon, a u njemu dva uvojka i običan zlatni vjenčani prsten.Iznutra na prstenu urezano je ime Agnes — reče žena. — Ostavljeno je i mjesto za prezime, a onda slijedi datum, nešto manje od godinu dana prije nego što se dječak rodio. Tako sam bar ja izračunala.I to je sve? — reče Monks, pošto je pomno i požudno razgledao svešto je bilo u kesici.— Sve — odgovori žena.Gospodin Bumble odahne, kao da mu je drago što je priči došao kraj a da Monks nije zatražio da mu vrate onih dvadeset pet funti. I toliko se osmjeli da otare znoj što mu je za cijelog tog razgovora nesmetano kapao s nosa.— Ništa više ne znam osim onoga što još mogu naslutiti — reče njego-

O liv e r T w is t

va supruga Monksu nakon kraće šutnje. — I ništa više i ne želim znati jer sam ovako mirnija. Pa ipak, mogu li vam postaviti dva pitanja?Možete — reče Monks pomalo začuđen — ali drugo je pitanjehoću li vam odgovoriti na njih.To su onda zapravo tri pitanja — pripomene gospodin Bumblepokušavajući se našaliti.Je li to ono što ste očekivali da ćete doznati ocfmene? — zapitačasna gospa. »Jest — odgovori Monks. — A koje je drugo pitanje? — Sto kanitesad s time učiniti? Ne bi li se to moglo kako protiv mene okrenuti?Nipošto — odvrati Monks — a ni protiv mene. Evo pogledajte! Aline prilazite ni koraka bliže ako vam je život mio!Rekavši to, iznenada odgurne stol u stranu, potegne za željeznu kariku na podu i odigne velik poklopac tako da se razjapi otvor do samih nogu gospodina Bumblea, koji brže-bolje uzmakne nekoliko koraka.Pogledajte ovamo dolje — reče Monks spuštajući fenjer u otvor.Ne morate se bojati. Da sam baš htio, mogao sam vas lijepo bacitidolje dok ste sjedili na poklopcu.Ohrabrena tim riječima, časna gospa priđe samom rubu, a ni gospodin Bumble ne mogaše odoljeti radoznalosti te se povede za njenim pri-mjerom. Mutna voda nabujala od velikih kiša hučala je ispod njihovih nogu; svi su drugi šumovi bili zaglušeni bučnim klokotanjem i kovi-tlanjem vode oko zelenih i ljigavih potpornja. To je dolje bila nekoć vodenica; matica što se pjenila i prštala oko ono nekoliko nagnjilih kolaca i ostataka vodeničkog kola kao da je zadobivala novu snagu kad bi se oslobodila zapreka koje su uzalud pokušavale zaustaviti njen plahoviti tok.Kad biste ovamo dolje bacili ljudsko tijelo, gdje bi se našlo sutradan ujutro? — zapita Monks mašući fenjerom amo-tamo po mračnomgrotlu.Dvanaest milja dalje niz rijeku, a uz to bi još bilo raskomadanoodgovori Bumble i protrne pri toj pomisli.Monks izvadi kesicu iz njedara u koja ju je bio nabrzinu turio, priveže za nju olovni uteg što je nekad bio dio kolotura a sad je ležao na podu, i baci sve skupa u rijeku. Predmet padne ravno dolje u vodu i jedva čujno bućne te nestane u nepovrat. Sve se troje zgledaju i počnu nekako slobodnije disati.— Eto, tako! — reče Monks i spusti poklopac, koji tresne vraćajućise u prvotni položaj. — Ako more ikad vrati svoje mrtve, kao što uknjigama piše, zadržat će ipak za sebe zlato i srebro, a među njima i

T ridese t o sm o p og lav lje

ove trice. Više nemamo što reći jedni drugima, pa možemo zaključiti ovaj naš razgovor ugodni.Svakako, svakako — neobično živahno priklopi gospodin Bumble.Vi ćete držati jezik za zubima, je li? — reče Monks i osine ga pogledom. — Za vašu se ženu ne bojim.Možete se pouzdati u mene, mladiću — odvrati Bumble klanjajućise pretjerano udvorno i uzmićući polako prema ljestvama. — To namje svima u interesu, mladiću, pa i meni, znate, gospodine Monkse.Drago mi je, radi vas, što to čujem — pripomene Monks. — Upalite fenjer! I gledajte da se što prije izgubite odavde.Sva je sreća što je razgovor tu završio jer se Bumble u svom klanjanju bio primaknuo sasvim blizu ljestvama i mogao je lako pasti naglavice u donju prostoriju. Napalio je svoj fenjer na plamenu fenjera što ga je Monks bio odvezao s užeta, pa nije ni pokušao nastaviti razgovor nego je bez riječi počeo silaziti, a za njim i njegova žena. Monks popostane da se uvjeri kako ne čuje nikakav drugi šum osim kiše što lijeva vani i hučanja vode ispod sebe, pa i on pode za njima. Prošli su kroz donju prostoriju polagano i oprezno; Monks je prezao i od najmanje sjene, a Bumble je držao fenjer pola metra iznad poda i stupao ne samo neobično pomno nego i iznimno lakim korakom za gospodina njegova stasa, strepeći da ne nagazi na kakva tajna vrata u podu. Monks im polako otkračuna i otvori vrata na koja su bili ušli, pa se bračni par pozdravi samo klimanjem glave sa svojim tajnovitim znancem i iziđe u mračnu i kišnu noć.Čim su oni otišli, Monks, kojem se, čini se, nekako nije mililo ostati sam, zovne dječaka koji je bio sakriven negdje dolje i zapovjedi mu da pođe ispred njega i ponese fenjer, te se vrati u prostoriju koju je bio netom napustio.

Trideset deveto poglavljeu kojem se pojavljuju neke ugledne osobe koje čitatelj već

poznaje, i u kojem se pokazuje kako se Monks i Židovdogovaraju što će i kako će.

Sutradan navečer nakon događaja koji smo opisali u prethodnom pogla-vlju, kad su one tri časne osobe obavile svoj mali posao, William Sikes prene se iz drijemeža i, pospano gunđajući, upita koliko je sati. Soba u kojoj se Sikes nalazio nije bila od onih u kojima je boravio prije putovanja u Chertsev, iako je bila u istoj gradskoj četvrti, štoviše, nedaleko od njegova posljednjeg prebivališta. Na prvi pogled to nije bilo tako udobno boravište kao onaj njegov prijašnji stan, nego bijedna i sirotinjski namještena sobica u koju je svjetlo ulazilo samo na pro-zorčić u potkrovlju, što je gledao na tijesnu i prljavu uličicu. Pa i po nekim drugim znacima moglo se razabrati da su tom dičnom gospodinu u posljednje vrijeme kola krenula nizbrdo, jer su vrlo oskudno pokuć-stvo i posvemašnje pomanjkanje udobnosti, uz nestašicu takvih sitnih potrepština kao što su odjeća i rublje, govorili o krajnjoj neimaštini, a omršavjela i istanjena pojava samog Sikesa potvrđivala je u punoj mjeri te znake, ako je takva potvrda uopće bila potrebna. Provalnik je ležao na postelji umotan u svoj bijeli ogrtač koji mu je služio umjesto sobnog kaputa, a mrtvačko bljedilo kao posljedica bolesti, prljava noćna kapa i čekinjasta crna brada, neobrijana tjedan dana, nisu nimalo popravljali opći dojam. Pas mu je sjedio do uzglavlja čeznutljivo gledajući gospodara, a kad bi mu pozornost privukao kakav šum s ulice ili iz prizemlja, naćulio bi uši i tiho zarežao. Uz prozor je sjedila jedna ženska osoba zaokupljena krpljenjem starog prsluka koji je pripadao ra-zbojnikovoj svakidašnjoj odjeći. Lice joj bilo toliko blijedo i izmoždeno od bdjenja i gladovanja, da bi u njemu bilo prilično teško prepoznati onu istu Nancy s kojom smo se već upoznali u ovoj pripovijesti da nije

Trideset deveto poglavlje

bilo glasa kojim je odgovorila na Sikesovo pitanje:Tek je prošlo sedam. Kako ti je večeras, Bille?Slab sam k'o pile — odgovori Sikes proklinjući sam svoje oči, nogei ruke. — 'Ajde, daj mi ruku da se bar izvučem iz ovog prokletog kreveta.Bolest nije ublažila Sikesovu narav jer, dok ga je djevojka podizala i vodila do stolca, promrsio je više psovki na račun njene nespretnosti, pa čak ju je i udario.Što sad opet cmizdriš? — reče joj Sikes. — 'Ajde, prestani slinit'lAko ne znaš ništa pametnije od toga, onda idi dovragal Čuješ li me?Čujem odgovori djevojka, pa okrene glavu od njega i pokuša se nasmijati. — Što ti je sad opet?Oho, ipak si se predomislila, je li? — progunđa Sikes kad opazi da sujoj se oči zalile suzama. — Tako je već malo bolje.Nećeš valjda, Bille, i večeras biti grub sa mnom? — reče djevojkastavljajući mu ruku na rame.A zašto ne bih bio? — uzvikne Sikes.Koliko sam noći — reče djevojka s prizvukom ženske nježnosti kojaje njenu glasu dala čak i nekakvu umiljatost — koliko sam noći pro-bdjela uza te, njegujući te i brinući se za tebe kao da si dijete, i sad sitek prvi put došao malo k sebi. Da si samo načas pomislio na to, ne bibio tako grub sa mnom kao što si bio maloprije, je li da ne bi? Hajde,reci da ne bi.

Ma dobro, ne bih — odvrati Sikes. — Eto na, grom i pakao, opetcmizdri!Nije to ništa — reče djevojka i svali se na stolac. — Nemoj ti na togledati. To će začas proći.Što će proć'? — upita je Sikes divljačkim glasom. — Kakva ti seopet sad ludorija mota po glavi? Diž' se i pri'vati se posla, nemoj mi višezanovijetat' tim svojim ženskim glupostima!U svako drugo doba ta opomena i glas kojim je bila izrečena postigli bi željeni učinak, ali je djevojka sad bila uistinu slaba i iznemogla, pa joj glava klone na naslon stolca i ona se obeznani prije nego što ju je Sikes stigao obasuti bujicom kletvi kojima je u sličnim prigodama začinjao svoje prijetnje. Ne znajući pravo što da radi u ovom nepredviđenom slučaju, jer su histerični napadi gospođice Nancy bili obično od one žestoke vrste s kojima se bolesnik sam bori i suzbija ih bez ičije osobite pomoći. Sikes opsuje nekoliko svetaca, a kad uvidi da od toga nema nikakve koristi, pozove u pomoć.— Što se dogodilo, dragoviću moj? — upita ga Fagin zavirujući u sobu.

O liver T w ist T rid e se t d e v e to p o g la v lje

— Daj pomozi ovoj curi ako možeš — nestrpljivo će Sikes. — Što sadtu blejiš i blebećeš?Uzviknuvši od iznenađenja, Fagin pohita u pomoć djevojci, a gospodin John Dawkins (iliti Lisac Prefriganac), koji je pristigao u sobu za svo-jim časnim prijateljem, brže-bolje odloži na pod zavežljaj koji je nosio u ruci, pa dohvati bocu iz ruku gospara Charlesa Batesa, koji je došao odmah za njim, te je u tren oka odčepi zubima i izlije malo tekućine iz nje bolesnici u usta, pošto je prije toga i sam malo gucnuo da ne bi došlo do zabune.— Daj joj malo, Charlev, puhni mijehom u lice — reče gospodin Daw-kins. — A ti je malo pljesci po rukama, Fagine, dok joj Bili ne raskopčahaljinu.Ti udruženi napori, u kojima su svi prisutni svojski sudjelovali, oso-bito gospar Bates, koji je, čini se, držao da je njegov posao u svemu tome izvanredno zabavan, ubrzo su urodili željenim plodom. Djevojka se malo-pomalo osvijesti pa otetura do stolca koji je stajao uz postelju i zarije glavu u jastuk, ostavljajući Sikesa da se bakće s pridošlicama koji su se tako neočekivano bili pojavili.Pa dobro, koji te je bijes konačno donio? — upita on Fagina.Nije nikakav bijes, dragoviću moj, jer bjesovi ne donose ništa dobro, a ja sam ti donio nešto što će te obradovati. Lišče, dragoviću, dajrazveži taj zavežljaj pa dodaj Billu te sitnice na koje smo jutros spiskalisve svoje pare.Postupajući po Faginovu nalogu, Prefriganac razriješi pozamašan zave-žljaj umotan u stari stolnjak i uzme dodavati predmete iz njega, jedan po jedan, Charlevju Batesu, koji ih slagaše na stol, kujući u zvijezde njihovu vrsnoću i rijetkost.— Pogledaj samo ovu zečju paštetu, Bille — usklikne taj mladi gospodin iznoseći na vidjelo golemu paštetu — tako fine životinjice, s takonježnim nožicama, Bille, da ti se čak i koščice tope u ustima pa ih nemaš kad ni povaditi; pa gle ovo četvrt kile zelenog čaja po sedam i polšilinga, toliko je jak da kad ga baciš u kipuću vodu, odletjet će ti poklopac od čajnika u zrak; pa gle tri četvrt kile šećera od trske oko koje secrnci uopće nisu naznojili dok su iz nje iscijedili ovoliku slatkoću — makakvi! Pa dva velika bijela kruha, pa pola kile najboljeg svježeg maslaca,pa ova komadina sira iz Glo'stera, a kao kruna svega kapljica kakvu jošnisi u životu okusio1.Izgovarajući ovaj posljednji hvalospjev, gospar Bates izvuče iz jednog od svojih širokih džepova poveliku vinsku bocu, dobro začepljenu, a gospodin Dawkins natoči u istom trenutku punu vinsku čašu rakije iz

boce koju je on donio sa sobom. Bolesnik, ne časeći ni časa, dohvati čašu i izlije je u grlo.__Oho-ho! — reče Fagin trljajući ruke neobično zadovoljno. — Sad ćeti odmah biti bolje, Bille, odmah će ti biti bolje.__Bolje! — uzvikne Sikes. — Mog'o sam već dvadeset puta otegnut'papke prije nego šta si doš'o da mi pomogneš. Kako si mog'o ostavit'čovjeka da crkava 'vako više od tri tjedna, bitango jedna podmukla!__Slušajte ga samo, dečki, što govori! — reče Fagin sliježući ramenima.A mi njemu donijeli sve one pre-kra-sne stvarčice!Stvarčice i nisu tako loše — napomene Sikes, koji se malo primirikad baci pogled na stol. — Al' što imaš reć' u svoju obranu, zašto si meostavio ovdje samog, gladnog i bolesnog, bez prebite pare i bez igdjeičeg; manje si se brinuo sve to prokleto vrijeme za mene nego što se jabrinem za ovog psa ovdje. Otjeraj ga pod krevet, Charlev!Nisam u životu vidio tako pametna psa — uzvikne gospar Batespostupajući po Sikesovoj želji. — Nanjuši klopu k'o kakva baba kad idena tržnicu! To bi se pseto proslavilo u kazalištu, a uz to bi još oživjelodramsku radnju.Kuš, mrcino! — izdere se Sikes na psa dok se ovaj zavlačio pod krevet svejednako srdito režeći. Šta imaš reć' u svoju obranu, a, strašilojedno jatačko?Više od tjedan dana bio sam po poslu izvan Londona, dragoviću mojodgovori Židov.A šta je s ona druga dva tjedna? — zapita Sikes. — Što si radio onadruga dva tjedna dok sam ja ovdje crkav'o k'o bolestan štakor u svojojrupi?Nisam mogao doći, Bille. Ne mogu ti sad pred svima ovdje nadugo inaširoko objašnjavati zašto, ali nisam mogao doći, poštenja mi!Šta, poštenja ti? — progunđa Sikes grcajući od gađenja. — Ajde,dečki, nek' mi jednn od vas odreže komad te paštete, da mi u ustimane ostane okus od tog njegovog poštenja jer bih se još mog'o ugušit' odnjega.Nemoj se srditi, dragoviću moj — ponizno mu se Židov umiljavaše.Nisam te ja ni u jednom trenutku zaboravio, Bille, ni u jednomtrenutku.Nisi, dabome da nisi — odvrati Sikes i gorko se osmjehne. — Doksam se ja ovdje tres'o u groznici da su mi zubi cvokotali, ti si neprestanonešto smišlj'o i snov'o; te Bili će ovo, te Bili će ono, te Bili će sve to zajeftine pare, čim se malo oporavi i čim mu ponestane love. Da nije bilo°ve cure ovdje, crk'o bih k'o pseto!

Oliver Twist

Eto vidiš, Bille — jedva dočeka Fagin hvatajući se za riječ — da nijebilo ove djevojke ovdjel A kome imaš zahvaliti što je ta vrijedna djevojka uza te nego dobrom starom Faginu?Što se toga tiče, ima potpuno pravo — dobaci Nancy i žurno stanemeđu njih. — Ostavi ga, neka ga voda nosi!Nancvna upadica usmjeri razgovor na drugu stranu jer su dječaci, koji-ma je prepredeni stari Židov krišom dao znak, počelf nutkati djevojku pićem. Ipak, ona je vrlo umjereno pila. Dotle se Fagin neuobičajeno brzo oraspoložio i malo-pomalo uspio udobrovoljiti Sikesa, praveći se da njegove prijetnje shvaća samo kao dobroćudno bockanje. Štoviše, od srca se nasmijao dvjema-trima grubim šalama što ih je Sikes izvalio, pošto je više puta dobrano potegnuo iz boce.Sve je to lijepo i dobro — reče Sikes — al' mi moraš još večeras dat'koju paru.Nemam kod sebe ni prebite pare — odvrati Židov.Al' zato imaš kod kuće para k'o blata — odbrusi mu Sikes — i morašmi dat' nešto od toga.Para k'o blata! — uzvikne Fagin dižući ruke uvis. — Nemam nitoliko da...Ne znam ja kol'ko imaš, a rek'o bih da ni ti pravo ne znaš jer bitrebalo poprilično vremena da ih izbrojiš — reče Sikes — al' ja moramvečeras doći do para i Bog!Pa dobro, dobro — uzdahne Fagin. — Poslat ću sad odmah Prefri-ganca pa njih.Paz' da ne bi! — odsiječe Sikes. — Prefriganac je suviše prefrigan pabi se možda zaboravio vratit', il' bi zalut'o, il' bi pao u ruke cajkanima,il' bi izmislio bilo koji drugi izgovor kad bi njemu povjerio taj zadatak.Nego će Nancy s tobom do tvoje jazbine i donijet' lovu, a ja ću dotlemalo prileć' i odspavat'.Nakon mnogo natezanja i cjenkanja, Fagin je uspio sniziti zatraženi pre-dujam s pet funti na tri funte, četiri šilinga i šest penija, tvrdeći i sve-čano se zaklinjući da će nakon toga njemu ostati za kućanske troškove samo osamnaest penija. Sikes je mrzovoljno pripomenuo kako će se morati i time zadovoljiti kad ne može dobiti više. Nancy se spremi da pođe s Faginom po novac, a Lisac i gospar Bates potrpaju namirnice u ormar. Zatimse Židov oprosti sa svojim vjernim prijateljem i pođe kući s Nancy i dječacima, a Sikes se izvali na postelju da malo odspava dok se djevojka ne vrati. U Faginovu obitavalištu zatekli su Tobyja Crackita i gospodina Chitlinga

Trideset deveto poglavlje

kako igraju petnaestu partiju karata, a jedva da je potrebno reći da je ovaj potonji gospodin izgubio i tu partiju, a s njom i svoju posljednju, petna-estu šestaču1, na veliko veselje svojih mladih prijatelja. Crackit je, čini se, bio malo posramljen što su ga zatekli kako se zabavlja s čovjekom koji mu po svom položaju i umnim sposobnostima nije ni približno ravan, pa zijevne, zapita kako je Sikes i dohvati šešir, u namjeri da ode.Je li tko dolazio, Tahy? — upita ga Fagin.Nitko živ — odgovori Crackit zadižući ovratnik kaputa. — Bilo jedozlaboga dosadno. Trebao bi mi još platiti, Fagine, što sam ti ovolikočuvao kuću. Dosađivao sam se, bogami, k'o kakav porotnik i bio bihslatko zaspao k'o u bajboku da se nisam smilovao ovom mladcu i malose s njim pokartao. Užasno mi je bilo dosadno, bog i bogme!Uz te i slične žalopojke, Toby Crackit skupljaše svoj dobitak i trpaše ga u džep na prsluku držeći se uznosito, kao da je čovjeku njegova formata ispod časti skupljati taj sitniš od srebrnjaka; nakon toga iziđe toliko otmjeno i gospodstveno, da je Chitling zadivljeno promatrao njegove noge i čizme dok mu god nisu iščezle iz očiju, a onda počne uvjeravati cijelo društvo kako takvo poznanstvo vrijedi najmanje petnaest šestača i kako ni najmanje ne žali za svojim gubitkom.Ala si ti neki čudan svat, Tome! — reče gospar Bates, kojeg su teriječi neobično razgalile.Ni govora — odvrati Chitling. — Je 1' da nisam, Fagine?Ti si, dragoviću moj, mudra glavica — reče Fagin tapšući ga po ramenu i namigujući ostalim učenicima.A gospodin Crackit je zbilja sila, je 1' da, Fagine? — priupita opetTom.O tom nema ni najmanje sumnje, dragoviću moj.I njegovo poznanstvo zbilja zlata vrijedi, je 1' da, Fagine? — nastaviTom.Još pitaš, dragoviću moj! Oni su tebi zavidni, Tome, samo zato štose ne on želi kartati s njima.Aha! — slavodobitno će Tom. — U tom grmu leži zec! On me jestoperušao, ali ja mogu opet zaraditi koju paru kad god mi se prohtije, je1' tako, Fagine?Dakako da možeš, a ukoliko prije zaradiš, utoliko bolje, Tome. I zatogledaj da što prije nadoknadiš taj gubitak, nemoj više dangubiti. Lišče!

1- Šestača — novčić od šest penija.

Oliver Twist

Charley! Vrijeme je da zasučete rukave. Haide! Skoro će deset a još ništa niste privrijedili.Pokoravajući se toj zapovijedi, dječaci klimnu glavom djevojci u znak pozdrava, dohvate svoje šešire i iziđu iz sobe. Usput su Lisac i njegov nestašni prijatelj neprestano sipali dosjetke na račun gaspodina Chitlin-ga, koji se, ako ćemo pravo, nije ponio ni osobito čudno ni smiješno kad uzmemo u obzir da ima podosta nadobudnih mladacš i iz boljih kuća koji plaćaju kudikamo veću cijenu nego Chitling samo zato da budu vi-đeni u dobru društvu, a jednako tako i podosta otmjene gospode (koja pripadaju spomenutom dobrom društvu) koja su stekla svoj ugled na vrlo sličan način kao i lijepi dečko Toby Crackit.A sad — reče Fagin kad su oni otišli — idem ti donijeti taj novac,Nancy. Ovo je, dušo, samo ključ od ormarića u kojem čuvam kojekakvedrangulije koje su mi donijeli dečki. A novac nikad ne zaključavam,dušo, jer nemam šta zaključavati, ha-ha-ha, nemam šta zaključavati.Slab ti je ovaj moj posao, Nancy! I nezahvalan, ali mi je drago kad vidim mlađariju oko sebe, pa nekako sve ipak podnosim, podnosim. Pst!reče i žurno strpa ključ u njedra. — Tko je to? Slušaj!Djevojka je sjedila za stolom prekriženih ruku, kao da je ni najmanje ne zanima hoće li tko doći ili otići, sve dok joj do ušiju ne dopre nečiji prigušen muški glas. Čim ga je začula, makne munjevito kapu i rubac sa sebe i baci ih pod stol. Kad se Židov odmah zatim okrenuo njoj, ona mu se požali na vrućinu mlitavim i umornim glasom, što se nikako nije sla-gao s onim maloprijašnjim hitrim i naglim kretnjama, koje Fagin, me-đutim, nije primijetio jer joj je u tim trenucima bio okrenut leđima.— Ih! — prošapće on kao da mu je krivo zbog te smetnje. — To ječovjek kojeg sam još prije očekivao; evo ga, silazi niza stepenice. Niriječi o novcu pred njim, Nancy! Neće se on dugo zadržati. Ni desetminuta, dušo!Prinijevši svoj mršavi kažiprst ustima, Židov priđe sa svijećom vratima dok je sa stubišta dopirao bat nečijih koraka. Dođe do vrata u isti tre-nutak kad i njegov gost, koji žurno uđe u sobu i obrete se pred djevoj-kom prije nego što ju je opazio. Bijaše to Monks.— To je samo jedna od mojih mladih štićenica — reče Fagin kad primijeti kako je Monks ustuknuo pred neznankom. — Ostani samo tu,Nancy!Djevojka primakne stolac bliže stolu i, zirnuvši na Monksa nehajno i bezbrižno, svrne pogled na drugu stranu; ali kad se obrati Faginu, ona ga opet krišom odmjeri, tako oštrim, ispitivačkim i značajnim pogledom

Trideset deveto poglavlje

da bi se promatrač iz prikrajka čudom začudio toj promjeni — jedva da bi povjerovao svojim očima da je to ona ista osoba.Ima li kakvih novosti? — zapita Fagin.Još kakvih.A jesu li... dobre? — neodlučno će Fagin, kao da se boji da ne ozlo-volji sugovornika prevelikom radoznalošću.Pa nisu baš loše — odgovori Monks smješkajući se. — Ovaj put samdošao u pravi čas. Trebali bismo malo porazgovarati.Djevojka se još bliže primakne stolu i ne pokaže volju da iziđe iz sobe iako je vidjela da Monks pokazuje na nju. Međutim, Židov se valjda pribojavao da bi ona mogla spomenuti pred njim novac kad bi je se pokušao otresti, te pokaže rukom na strop i odvede Monksa iz sobe.— Nećemo valjda opet u onu tvoju prokletu rupčagu gdje smo onda razgovarali? — čula je onoga kako govori dok se penjao stubama. Fagin senasmije i reče nešto što ona nije mogla razumjeti. Sudeći po škripanjustuba, reklo bi se da Fagin vodi gosta na drugi kat.Prije nego što je utihnuo bat njihovih koraka, djevojka hitro izuje ci-pele, prebaci rubac preko glave i umota ruke u njega, pa zastane pred vratima i počne napeto osluškivati. Čim je zamro bat njihovih koraka, ona se iskrade iz sobe i uzme se nevjerojatno lako i tiho penjati uza stube, te se izgubi gore, u mraku.Soba je ostala pusta više od četvrt sata; djevojka se vrati istim onakvim nezemaljskim korakom, a neposredno zatim razlegnu se i koraci one dvojice. Monks iziđe odmah na ulicu, a Židov se opet odšulja gore, po novac. Kad se vratio, djevojka je namještala kapu i rubac spremajući se da pođe.Što je, Nancy? — uzvikne Židov i ustukne pošto spusti svijeću.Kako si blijeda!Blijeda? — ponovi djevojka zaklanjajući oči rukama da bi ga tobožebolje vidjela.Blijeda si kao smrt. Što si to radila?Ništa, koliko ja znam, osim što sam sjedila u ovoj zagušljivoj prostoriji, ni sama ne znam koliko dugo — nemarno odgovori djevojka.Hajde, daj mi te pare pa da idem. Tako, vidiš.Fagin joj izbroji na ruke dogovoreni iznos uzdišući za svakom kovani-com. Rastali su se a da nisu više progovorili ni riječi, samo su poželjeli jedno drugome laku noć.Kad je djevojka izišla na ulicu, sjedne na nečiji prag i kao da neko vri-jeme bijaše posve smućena i nesposobna nastaviti put. Iznenada ustane i pohita u sasvim suprotnom smjeru od kuće u kojoj ju je Sikes čekao,

•mm"'G jliv e r T w is t

ubrzavajući korake sve dok ne prijeđe u bjesomučan trk. Kad je već bila posustala, stane da predahne, a onda, kao da se odjednom nečeg sjeti i kao da zdvaja što nije kadra ostvariti nešto što je naumila, počne kršiti ruke i udari u plač.Možda joj je bilo lakše kad se isplakala, ili je možda pojmila da je u posve beznadnu položaju, tek, okrene se i pojuri natrag isto onako brzo— dijelom da nadoknadi izgubljeno vrijeme, a dijelorif da koliko-tolikoodrži korak s naglim tokom svojih misli —- te tako uskoro stigne dokuće u kojoj je bila ostavila provalnika.Ako su se na njoj možda i mogli zapaziti tragovi uzrujanosti koja ju je bila obuzela, Sikes nije ništa primijetio kad je stupila pred njega; samo ju je upitao je li donijela novac, a kad je dobio potvrdan odgovor, za-dovoljno je nešto promrmljao i opet spustio glavu na jastuk te nastavio drijemati.Bila je sva sreća što je Sikes sutradan, pošto se domogao novca, bio toliko zaokupljen jelom i pilom, te što je ta okolnost tako povoljno djelovala na njegovu goropadnu narav, da nije imao ni vremena ni volje da mnogo pazi na djevojčino držanje i vladanje. Faginovu oku sokolovu zacijelo ne bi promaklo da je Nancy rastresena i nemirna kao netko tko se sprema učiniti neki smioni i pogibeljni korak, na koji se odlučio tek nakon teške borbe sa samim sobom, pa bi jamačno bio odmah zazvonio na uzbunu. Ali Sikesu je nedostajao takav dar zapažanja, a nisu ga morile ni zle slutnje, osim onih koje se prevraćaju u tvrdokornu grubost prema svakome oko sebe. Osim toga, kako je bio neobično dobre volje, kao što smo već napomenuli, nije primijetio ništa neobično u njenu ponašanju. Zapravo je toliko malo mario za nju da zacijelo njen nemir ne bi bio u njemu pobudio nikakve sumnje, čak ni da je taj nemir bio kudikamo upadljiviji.Što se dan više bližio kraju, djevojčino je uzbuđenje bivalo veće, a kad je pala noć i Nancy sjela uz provalnikovu postelju čekajući da ga piće shrva pa da zaspi, obrazi su joj bili toliko blijedi a oči tako užagrene da to čak i Sikes u čudu primijeti.On je, iscrpljen od groznice, ležao u krevetu i pijuckao borovičku ra-zrijeđenu vrućom vodom kako ga ne bi odviše palila, i već po treći ili četvrti put pružio Nancy čašu da mu je napuni, kad zapazi na njoj te čudne znake.Pa dobro, bogamu! — uzvikne on pridižući se na postelji i zurećidjevojci u lice. — Izgledaš k'o da si iz groba ustala. Šta ti je?Što mi jel — ponovi djevojka. — Ništa. Što si se tako zagledao umene?

i

Trideset deveto poglavlje

Kakve su ti opet ludorije na pameti? — upita je Sikes pa je ščepaza mišicu i snažno prodrma. — Šta je? Što si naumila? O čemu razmišljaš?O koječemu, Bille — odgovori djevojka drhtureći i zaklanjajući očirukama. — Ah, Bože moj, zar je to važno?Ton usiljene vedrine kojim su izrečene te posljednje riječi kao da su se snažnije dojmile Sikesa, nego onaj njen unezvijereni i ukočeni pogledprije toga.Znam ja šta je tebi — reče Sikes. — Ako nije i tebe spopala groznicapa te sad pomalo trese, onda si nešto neobično naumila, dapače, neštoopasno. Nećeš valjda... Ma vraga, ne bi ti to nikad učinila!A što? — priupita ga djevojka.Ama, nema na svijetu pouzdanije cure od tebe — reče Sikes mrmljajući sebi u bradu i gledajući je netremice — inače bih ti još prije trimjeseca prefikario grkljan. To te samo groznica 'vata, ništa drugo.Pošto je tako sam sebe umirio, Sikes iskapi čašu, a onda zatraži lijekgunđajući i psujući na sva usta. Djevojka žustro skoči na noge i bržemu saspe lijek, ali leđima okrenuta njemu, pa mu prinese čašu usnamapridržavajući mu je dok nije sve popio.— A sad — reče joj razbojnik — sjedni 'vamo do mene i drži se onakokako se svaki dan držiš, jer ću te inače tako udesit' da te ni rođenamajka neće poznat'.Djevojka ga posluša. Sikes je čvrsto uhvati za ruku, klone na uzglavlje i zagleda se u nju. Sklopi oči, pa ih otvori, pa ih još jednom sklopi, pa ih opet otvori. Neprestance se bacakao amo-tamo, svaki bi čas zadri-jemao na dvije-tri minute, pa bi opet prestravljeno poskočio i zabludio pogledom oko sebe, a onda iznenada, dok je još bio pridignut, takoreći kao gromom pogođen, padne u dubok i težak san. Stisak mu je ruke popustio, podignuta je ruka mlitavo klonula — ležao je kao da je u duboku zanosu.— Napokon je laudanum počeo djelovati — promrmlja djevojka usta-

jući s postelje. — Samo da ne bude već kasno!Brže-bolje stavi kapu na glavu i zaogrne se rupcem, bojažljivo se obazirući oko sebe, kao da se boji da joj se, unatoč sredstvu za uspavljivanje, teška Sikesova ruka iznenada ne spusti na rame; zatim se polako sagne nad krevet i poljubi razbojnika u usta, a onda nečujno otvori i opet zatvori za sobom vrata, te hitro iziđe iz kuće.Na kraju mračnog prolaza kroz koji je morala proći da bi se dohvatila glavne ulice, noćobdija je objavio da je prošlo devet i pol.— Je li već odavno prošlo devet i pol? — upita ga djevojka. — Za četvrt

970

Oliver Twist Trideset deveto poglavlje

sata izbit će deset — odgovori čovjek prinoseći fenjer djevojčinu licu.— A meni donde treba još najmanje sat vremena — promrsi Nancy ipojuri mimo njega grabeći žurno niz ulicu.Mnoge su se trgovine već zatvarale u širokim ulicama i pokrajnim uli-čicama kroz koje ju je vodio put od Spitalfieldsa do West Enda, na-jotmjenije londonske četvrti. Kad je sat na tornju odbio deset, njena je nestrpljivost još više porasla. Jurila je uskim ndgVfctupom, gurajući lijevo i desno prolaznike laktovima i provlačeći se, takoreći, konjima ispod glava. Probijala se kroz gustu vrevu na ulicama gdje su prolaznici u gomilama čekali da prođu.— Ta je žena luda! — govorili su ljudi okrećući se za njom dok je onasvejednako grabila dalje.Kad je stigla do nešto bogatije gradske četvrti, na ulicama je bilo mnogo manje prolaznika, ali baš je zato njena bjesomučna jurnjava izazivala još veću radoznalost među šetačima mimo kojih je trkom prolazila. Poneki bi za njom ubrzali korake, kao da žele vidjeti kamo to ona hita, a gdje-koji bi je i prestigli i u čudu se okretali za njom, jer je ona i dalje grabila nesmanjenom brzinom. Međutim, svi su oni jedan za drugim zaostajali pa je, kad se približila cilju, ostala posve sama.Zastala je pred gospodskom kućom u mirnoj, ali lijepoj ulici nedaleko od Hyde Parka. U trenutku kad joj je jarko svjetlo svjetiljke što je gorjela nad ulazom pokazalo da je to kuća koju traži, izbije jedanaest sati. Nekoliko se posljednjih koraka vukla nekako neodlučno, kao da se još skanjuje, ali joj je izbijanje sata pomoglo da se odluči, te uđe u predvorje. U vratarnici nije bilo nikoga. Nesigurno se obazre oko sebe i pođe prema stubama.Hej, djevojko! — dovikne za njom gizdavo obučena mlada žena izvirujući na vrata. — Koga tražiš?Jednu damu koja stanuje u ovoj kući — odgovori djevojka. — Damu?ponovi žena i prezirno je pogleda. — Koju to damu?Gospođicu Mavlie — reče Nancy.Mlada žena, koja ju je dotle bila promotrila od glave do pete, uzvrati samo pogledom punim kreposnog prezira i pozove nekog muškarca da joj odgovori. Nancy ponovi svoju molbu.A koga da najavim? — upita je sluga.Moje ime ne bi joj ništa reklo — odgovori Nancy. — A koja je svrhavašeg posjeta? — priupita je čovjek. — Ni to vam ne mogu reći — otpo-vrne djevojka. — Ali moram porazgovarati s gospođicom.Hajde, hajde! — reče joj čovjek gurajući je prema izlazu. — Od toganeće ništa biti. Kupi se odavde!

— Samo me silom možete otjerati! — plahovito će djevojka. — A nidvojica takvih kao što ste vi neće me maknuti s mjesta. Pa zar ovdjenema baš nikoga — nastavi ona gledajući oko sebe — tko bi htio najaviti siroticu kao što sam ja?Ta je molba djelovala na dobroćudnog kuhara, koji je s ostalom poslu-gom došao vidjeti što se tu zbiva, pa se on zauzme za djevojku.Ma hajde, Joe, najavi je — reče mu.Ama čemu? — odgovori onaj. — Ne misliš valjda da će gospodičnaprimiti takvu neku k'o što je ona?Te riječi koje su ciljale na djevojčin sumnjivi zanat izazovu silnu provalu čednog gnjeva u četiriju služavki, koje neobično vatreno ustvrde da ta ženskinja služi na sramotu cijelom ženskom rodu, te se svesrdno založe da je nesmiljeno izbace na ulicu.— Činite sa mnom što vas je volja — reče djevojka obraćajući se muškarcima — ali prvo učinite nešto što ću vas zamoliti, a to je da prene-sete gospođici moju poruku, molim vas, ako Boga znate!Kuhar meka srca podupre njenu molbu, pa onaj prvi sluga pristane na-pokon prenijeti poruku.

A što da kažem? — zapita sluga pošto je već zakoračio na prvu ste

penicu.Da jedna djevojka lijepo moli gospođicu Maylie da porazgovara načas s njom nasamo — reče Nancy — i da će gospođica, čim čuje njenuprvu riječ, odmah znati treba li je saslušati do kraja ili je izbaciti iz kućekao varalicu.Ipak si malo prekardašila — reče joj sluga.Samo joj vi tako recite — odlučno će djevojka — pa mi javite što je

ona odgovorila.Čovjek otrči uza stube. Nancy ostane čekajući blijeda i gotovo bez daha, slušajući uzdrhtalih usana kako kreposne služavke vrlo glasno daju maha svom preziru, pogotovo kad se sluga vrati i pozove djevojku da pođe za njim.Dandanas ne vrijedi više biti pošten — napomene prva služavka.Mjed se više cijeni od suhog zlata — dobaci druga.Treća se zadovolji čuđenjem »što još gospodi neće pasti na pamet«, a četvrta u tom kvartetu otpjevuši sopranom: — Sramota! — čime taj zbor ljepotica završi svoju točku.Ne obazirući se na njih zato što su joj na srcu ležale teže brige, Nancy pođe klecavih koljena za slugom do malog predsoblja što bijaše osvije-tljeno svjetiljkom obješenom o strop. Tu je ostavi i izgubi se.

O liver tto ist

Č etrdeseto poglavljeneobičan razgovor koji je zapravo nastavak prethodnog

poglavlja.

Nancv je svoju mladost bila profućkala po ulicama i po najgorim lon-donskim bludilištima i jazbinama, ali je u njoj ostalo još nešto od pr-votne ženske naravi, pa kad je začula laki korak kako se približava vratima sučelice onima na koja je ona bila ušla, i kad je pomislila na veliku opreku između dva stvorenja što će se sad naći licem u lice, osjeti kako je pritišće teret vlastite sramote, pa se sva skupi, kao da ne može podnijeti prisutnost djevojke s kojom se željela sastati. Ali protiv tih plemenitih osjećaja u njoj bunila se oholost — porok od kojeg podjednako pate najbjedniji i najpotlačeniji stvorovi kao i oni koji su najsamopouzdaniji i na najvišem položaju. Kukavna družica lopova i vucibatina, prezrena pripadnica velegradskog podzemlja, ortakinja zatvorskog i robijaškog ološa, koja i sama živi u sjeni vješala— čak je i ta propala djevojka bila odveć ponosita da pokaže i najmanji trag ženske osjećajnosti koju je smatrala slabošću, a koja ju je jošjedina vezala za ljudskost, čije je mnoge osobine razvratni život bioizbrisao u njoj dok je još bila dijete.Podigla je oči tek toliko da vidi kako pred njom stoji nježna i lijepa djevojka, a onda ih opet obori na pod i tobože nehajno zabaci glavu, te prozbori ovako:Nije lako doći do vas, milostiva gospođice. Da sam se uvrijedila iotišla, kao što bi mnoge druge učinile na mom mjestu, lažAfa bistezbog toga jednog dana, a imali biste i za čim žaliti.Zaista mi je žao ako se tko grubo ponio prema vama — odvratiRose. — Ali nemojte sad misliti na to. Recite mi zašto ste htjeli razgovarati sa mnom. Jer ja sam ona koju ste tražili.Prijazan ton tih riječi, umilan glas, blago držanje, bez trunka uznosi-

Č etrde se to p og lav lje

tosti ili nezadovoljstva, sve je to neobično iznenadilo djevojku pa ona brižne u plač.O, gospođice, gospođice! — reče sklapajući plahovito ruke predlicem. — Kad bi bar bilo više takvih kao što ste vi, bilo bi manje ovakvih kao što sam ja... vjerujte mi... kad vam kažem!Sjedite — ozbiljno će Rose. — Ako ste se našli u oskudici ili u nevolji, bit će mi zaista drago da vam pomognem ako mognem... vjerujtemi. Sjedite.Dopustite mi da ostanem na nogama — reče djevojka svejednakoplačući — i nemojte biti tako ljubazni sa mnom dok me bolje ne upoznate. Prilično je kasno. Je li... jesu li... ta vrata zatvorena?Jesu — odgovori Rose i uzmakne dva-tri koraka, kao da se želi osigurati da može pozvati u pomoć ako zatreba. — A zašto?Zato što vam kanim izručiti na milost i nemilost svoj život i životenekih drugih ljudi. Ja sam ona djevojka koja je odvukla malog Oliveranatrag k starom Faginu, one večeri kad je otišao od kuće u Penton-villeu.Vi ste to! — uzvikne Mavlie.Ja, gospođice! — odgovori djevojka. — Ja sam ta bijednica o kojojste čuli, koja živi među lopovima i koja se ne sjeća da je ikad, otkad sujoj oči prvi put ugledale londonske ulice, upoznala bolji život ili čulaljubaznije riječi od onih koje su joj oni upućivali, tako mi Bog pomogao! Ne morate prikrivati svoje zgražanje preda mnom, gospođice!Ja sam mlađa nego što mislite kad me ovako gledate, ali sam se većnavikla na zgražanje.I najveće bijednice sklanjaju mi se s puta kad se probijam kroz uličnuvrevu.— Kako je sve to grozno! — reče Rose i nehotice ustukne od svoječudne gošće.Na koljenima hvalite Bogu, draga gospođice — uzvikne djevojkašto ste imali prijatelje koji su se brinuli za vas i čuvali vas dok stebili dijete, i što nikad niste iskusili glad i studen, i pijanstvo, i razu-zdanost i... i... još nešto gore od toga... kao što sam ja od kolijevke pado danas. Mogu to slobodno reći jer su mi ulica i odvodni kanali bili

kolijevka, a bit će mi isto tako i samrtna postelja.Kako

vas

žalim!

—

izusti

Rose

skršeni

m

glasom

. —

Srce

mi se

steže

dok

vas

slušam

.Bog vas blagoslovio za tu vašu dobrotu! — odvrati djevojka. — Kadbiste samo znali kako mi je

katkad pri duši, kako biste me tek ondažalili! Nego, ja sam potajno pobjegla od onih koji bi me sigurno ubili

O liv e r T w is t

kad bi znali da sam ovdje, a došla sam vam reći što sam slučajno čula. Poznajete li možda čovjeka po imenu Monks?Ne poznajem — odgovori Rose.Ali on vas poznaje — ustvrdi djevojka — i zna da ste ovdje, jer sam,prisluškujući što on govori, doznala gdje stanujete.Nikad nisam čula za to ime — reče Rose.Onda mu je to lažno ime, kao što sam i mislila — pripomene djevojka. — Prije nekog vremena, ubrzo nakon one noći kad je izvršenaprovala kod vas i kad je Oliver dospio u vašu kuću, ja sam posumnjalau tog čovjeka pa sam prisluškivala razgovor između njega i Fagina umraku. Tako sam doznala da je Monks... taj čovjek za kojeg sam vaspitala, znate...Da — umetne Rose — znam.... Da je Monks slučajno vidio Olivera s naša dva dečka onoga danakad smo ga prvi put izgubili, i da je odmah prepoznao u njemu dječaka za kojim on, ne znam zašto, već odavno traga. I tako se pogodios Faginom da će mu platiti određenu svotu ako mu ponovo pronađeOlivera, a obećao mu je i više ako od njega napravi lopova, što je Mon-ksu bilo potrebno iz nekih njegovih razloga.Iz kojih to razloga? — priupita je Rose.Ne znam jer je u tom trenutku, dok sam prisluškivala, primijetiomoju sjenu na zidu — odgovori djevojka. — I znajte da bi im malotkoosim mene uspio tada umaknuti. Ali ja sam uspjela i nisam ga viševidjela sve do sinoć.I što se sinoć dogodilo?Ispričat ću vam sve po redu, gospođice. Sinoć je opet došao i opetsu njih dvojica otišli gore, a ja sam prebacila rubac preko glave da mesjena slučajno ne oda pa sam opet prisluškivala pred vratima. Prveriječi koje sam čula da je Monks izgovorio bile su: »I tako jedini dokaz0 dječakovu podrijetlu leži sad na dnu rijeke, a ona stara vještica kojaje primila taj dokaz od njegove majke trune u grobu«. Smijali su se0 pričali o tom njegovu uspjehu, a Monks je onda nastavio govoriti odečku i opet se ražestio, i rekao da mu sad, doduše, dječakov novacne može izmaći, ali da bi ipak radije da je drukčije ispalo, jer kakvabi to smijurija bila da je ona očeva velevažna oporuka bila proglašena bezvrijednom, pošto bi maloga najprije proveli kroz sve zatvore ugradu i onda ga još upleli u kakav zločin koji povlači za sobom smrtnukaznu, što bi Fagin mogao lako udesiti, a uz to bi ga još dobro i samiskoristio.— Sto vi to govorite? — upita je Rose.

Četrdeseto poglavlje

Sve je to živa istina, gospođice, iako dolazi iz mojih usta — odgovori djevojka. — Zatim je, sipajući psovke na koje sam ja već navikla,ali vas bi sablaznile, rekao da bi drage volje udovoljio svojoj mržnji ipristao da ubiju dječaka kad se ne bi on sam izvrgnuo opasnosti. Međutim, budući da je to nemoguće, neprestano će ga držati na oku pa,ako Oliver samo pokuša okoristiti se svojim podrijetlom i prošlošću,lako će mu stati na rep. »Ukratko, Fagine«, rekao je, »premda si tiŽidov, nikad ne bi smislio takve zamke kakve ću ja namjestiti svommlađem bratu Oliveru«.Bratul — usklikne Rose.Tako je rekao od riječi do riječi — prisnaži Nancy gledajući nemirno oko sebe, kao što je gotovo neprestance gledala otkako je počelagovoriti, jer joj je Sikes svaki čas izlazio pred oči. — I to još nije sve.Kad je govorio o vama i onoj drugoj dami, rekao je da se valjda samBog ili nečastivi urotio protiv njega kad se Oliver našao pod vašimokriljem, pa se nasmijao i dodao da to ima i svoju dobru stranu, jerbiste vi dali tisuće, pa i stotine tisuća funti, kad biste ih imali, samoda doznate tko je zapravo to vaše dvonožno psetance.

Ne mislite valjda da je to ozbiljno kazao? — reče Rose i problijedi

kao krpa.Rekao je to sasvim ozbiljno i ljutito — odgovori djevojka klimajućiglavom. — Taj ne zna za šalu kad u njemu uskipi mržnja. Poznajem jamnoge koji čine i gora zlodjela, ali bih radije deset puta njih slušalanego Monksa jedanput. Sad je već zbilja kasno, moram se vratiti kućida ne izazovem ni najmanje sumnje gdje sam bila. Moram odmahnatrag.Ali što da ja sad radim? — upita Rose. — Kako mogu iskoristiti bezvas to što ste mi rekli? Vi morate natrag! A zašto se uopće želite vratititom društvu koje ste oslikali tako strašnim bojama? Kad biste ponovilito što ste meni rekli pred jednim gospodinom kojeg bih mogla začasdozvati iz susjedne sobe, mogli bismo vas za pola sata smjestiti nekamo gdje biste bili na sigurnom.Ali ja se želim tamo vratiti — reče djevojka — i moram se vratitijer... kako da kažem tako nešto nevinoj djevojci kao što ste vi? Jermeđu ljudima o kojima sam vam govorila postoji čovjek koji je moždanajstrašniji od svih njih, ali kojeg ne mogu ostaviti... ne, čak ni pocijenu da se izvučem iz života kakav sad vodim.To što ste se već prije jednom zauzeli za tog našeg dragog dečkareče Rose — i što ste, usprkos opasnosti koja vam prijeti, došliovamo reći mi ono što ste čuli, pa vaše držanje koje me uvjerava u

istinitost svega toga što govorite, pa vaše očito kajanje i stid koji osjećate — sve me to podržava u uvjerenju da biste se još mogli spasiti.Ah! — produži ta čestita djevojka i sklopi ruke roneći suze. — Nemojte se oglušiti na usrdnu molbu ženskog stvorenja kao što ste i vi,prvog... prvog, vjerujem, koje vam se ikad obratilo glasom sažaljenjai samilosti. Poslušajte me i dopustite da vas još spasim, da započnetebolji život. '■'"•*Gospođice — uzvikne djevojka padajući na koljena — draga, mila,anđeoska gospođice, vi ste zaista prvo stvorenje koje mi je ikad uputilo takve riječi, i da sam ih čula prije nekoliko godina, možda bi me bileodvratile od grešnog i nevoljnog života; ali sad je kasno, kasno!Nikad nije kasno... za kajanje i ispaštanje — reče Rose.Kasno je — uzvikne djevojka grčeći se od duševnog bola. — Nemogu ga sad ostaviti! Ne mogu mu donijeti smrt.A zašto biste mu donijeli smrt? — upita je Rose.Njega ne može ništa više spasiti — uzvikne djevojka. — Kad bihdrugima rekla ono što sam vama ispričala, sve bi njih pohapsili, a onbi sigurno izgubio glavu. On je najodvažniji među njima i počinio jegrdna nedjela!Pa zar je moguće da se radi takva čovjeka odričete svake nade ubolji život i sigurnost da budete odmah spašeni? — usklikne Rose.Pa to je ludost.Ne znam što je to — odgovori djevojka — samo znam da je tako.A tako nije samo sa mnom nego i sa stotinama drugih djevojaka kojesu isto ovako bijedno propale kao i ja. Moram se vratiti. Možda je toBožja kazna za sve ono što sam počinila, ne znam, ali me nešto vuček njemu, usprkos svim patnjama i jadima što mi ih je zadao. I činimi se da bih pošla za njim i kad bih znala da ću na kraju poginuti odnjegove ruke.Pa što da radim? — reče Rose. — Ne mogu vas pustiti da samotako odete.Možete, gospođice, i znam da ćete me pustiti — odvrati djevojka iustane. — Nećete me spriječiti da odem, jer sam se pouzdala u vašudobrotu i nisam izmamila od vas nikakva obećanja, iako sam mogla.Pa kakva korist onda od toga što ste mi rekli? — opet će Rose.Ta se tajna mora razotkriti ako želimo pomoći Oliveru, do kojeg jei vama toliko stalo.Zacijelo imate među svojim prijateljima nekog plemenitog čovjekakojem ćete moći povjeriti tu tajnu i koji će vas posavjetovati što daradite — otpovrne djevojka.

Četrdeseto poglavlje

—- Ali kako ću vas ponovo naći kad zatreba? — upita je Rose. —- Nije mi do toga da doznam gdje stanuju ti grozni ljudi, samo bih htjela znati gdje ćete se vi u određeno vrijeme zadržavati ili prolaziti.Hoćete li mi obećati da ćete strogo čuvati tajnu koju sam vam povjerila, i da ćete doći sami, ili samo s osobom kojoj se budete povjerili,i da me nitko neće uhoditi ni pratiti? — upita je djevojka.Svečano vam obećavam — odgovori Rose.Svake nedjelje uvečer, od jedanaest pa dok ne otkuca dvanaest —reče djevojka bez skanjivanja — šetat ću se po Londonskom mostu1,ako budem živa.Čekajte još malo! — zadrži je Rose kad djevojka žurno pođe premavratima. — Razmislite još jednom o položaju u kojem se nalazite i oprilici koja vam se pružila da se izbavite iz njega. Imate pravo uzdati seu moju pomoć, ne samo zato što ste mi sve to sami od sebe povjerilinego i zato što ste žena koja je već gotovo potpuno propala. Pa zarćete se zbilja vratiti onoj razbojničkoj družini, i onom čovjeku, kad vasjedna jedina riječ može spasiti? Kakva je to čarobna moć koja vas vučenatrag i drži u pandžama opačine i bijede? Ah; pa zar u vašem srcunema nijedne žice u koju bih mogla dirnuti? Zar nije ništa ostalo našto bih se mogla pozvati da se oslobodite te užasne zaslijepljenosti?— Kad tako mlade, dobre i lijepe djevojke kao što ste vi poklonenekom svoje srce — odvrati Nancy čvrstim glasom — ljubav ih možeučiniti spremnim na sve, čak i one koje, kao vi, imaju svoj dom, prijatelje i obožavatelje, sve što im srce zaželi. Ali kad djevojka kao ja,koja nema drugog sigurnog krova nad glavom do poklopca lijesa, nitiprijatelja u bolesti ili smrti do bolničarke, pokloni svoje pokvarenosrce nekom muškarcu, i kad on zauzme u njemu mjesto koje je biloprazno od početka njena kukavnog života, tko se još može nadati daće je izliječiti od toga? Žalite nas samo, gospođice... žalite nas što namje ostao samo jedan jedini ženski osjećaj i što se taj osjećaj, umjesto danam bude utjeha i ponos, zbog nekog teškog prokletstva prometnuo ujoš jedan izvor patnji i muka.

Hoćete li bar primiti od mene nešto novca, što će vam omogućitida živite pošteno, bar dok se ponovo ne sastanemo? — upita je Rosenakon kraće stanke.Ni pare — odgovori djevojka vrteći glavom.

1. Londonski most (London Bridge) - jedan od najpoznatijih Temzi u Londonu. Srednji mu se dio može podići da propusti

287

Oliver Twist Četrdeset prvo poglavlje

Nemojte odbijati svaki moj pokušaj da vam pomognem — rečeRose prilazeći joj ljubazno. — Zaista vam želim biti od pomoći.Najbolje biste mi pomogli, gospođice — odgovori djevojka kršećiruke — kad biste mi sad odmah oduzeli život, jer sam večeras bolnijenego ikad osjetila što sam i kakva sam, a voljela bih da ne umrem upaklu u kojem inače živim. Bog vas blagoslovio, mila moja gospođice,i podario onoliko sreće koliko sam ja na sebe navuMa sramote!Govoreći tako i jecajući na sav glas, nesretno stvorenje izađe iz sobe,a Rose Mavlie, potresena tim neobičnim razgovorom, koji je bio višenalik na trenutan san nego na zbiljski događaj, klone u naslonjač i pokuša sabrati uzburkane misli.

Č etrdeset p ryo pog lav ljesadrži neka nova otkrića i pokazuje kako iznenađenja, baš kao

i nesreće, nikad ne dolaze sama.

Rose se zaista našla u tešku i nezavidnu položaju. S jedne strane, go-rjela je od nestrpljenja i želje da prozre tajnu kojom bijaše obavijeno Oliverovo podrijetlo, a s druge strane morala je šutjeti kao grob o onom što joj je kao mladoj i poštenoj djevojci povjerila sirotica s ko-jom je netom razgovarala. Njene riječi i držanje dirnule su u srce Rose Mavlie, u kojoj se ljubav prema njenu mladom štićeniku izmiješala s jednako tako snažnom i žarkom željom da probudi u toj otpadnici kajanje i nadu.Namjeravali su se zadržati u Londonu samo tri dana prije nego što otputuju na nekoliko tjedana u jedno daleko mjesto na moru. Upravo je bila prošla ponoć nakon prvog dana. Sto bi mogla poduzeti u četrdeset osam sati što joj stoje na raspolaganju? Ili kako bi mogla odgoditi putovanje a da ne pobudi nikakve sumnje? Gospodin Losberne bio je kod njih i ostat će još dva dana, ali Rose je dobro poznavala naglost toga dobrijana pa je mogla lako predvidjeti kako bi, u prvom naletu ogorčenja, planuo gnjevom na djevojku koja je bila upletena u ponovnu otmicu Olivera, te se nije usuđivala povjeriti mu tajnu dok joj u zauzimanju za Nancy ne pomogne neka iskusnija osoba. Isti su joj ti razlozi nalagali da bude vrlo obzirna i oprezna i s go-spođom Mavlie, kojoj bi prva pomisao bezuvjetno bila da se posavjetuje s dičnim doktorom. Jednako tako nije smjela ni pomisliti da se obrati kojem pravnom savjetniku, čak i kad bi znala kako se to radi. U jednom trenutku padne joj na pamet da se obrati Harrvju za pomoć, ali odmah se sjeti njihova posljednjeg rastanka pa joj se učini da bi bilo neprilično da ga zove sad — suze joj udare na oči dok je raspredala te misli — kad je već možda zaboravio na nju i našao sreću na drugoj strani.

7S8 289

Olivcr Tivist

Smućena svim tim mislima, priklanjajući se sad jednom, sad drugom rje-šenju, pa onda odustajući od svih njih redom čim bi malo bolje promislila, Rose je provela noć u teškoj besanici. Pošto se sutradan još dugo lomila, donijela je očajničku odluku da se posavjetuje s Harrvjem. »Ako njemu bude teško doći ovamo«, mislila je, »kako li će tek meni biti pri duši! A možda neće ni doći; možda će se javiti pismom, a možda će, ako i dođe, izbjegavati vidjeti se sa mnom, kao i onda kad je otišao bez pozdrava. Nisam vjerovala da će to učiniti, ali tako je bilo svakakobolje za nas oboje.« I tu Rose odbaci pero i okrene se na drugu stranu, kao da ne želi ni da je sam papir, kojem treba povjeriti svoju poruku, ne vidi kako plače.I tako je bezbroj puta prihvaćala pero i ostavljala ga, ne znajući kako da počne, i nije bila napisala još ni prvu riječ kad Oliver, koji je dotle šetao londonskim ulicama s gospodinom Gilesom kao svojim tjelesnim čuva-rom, bane u sobu sav zadihan i neobično uzbuđen, baš kao da se opet kakva nova opasnost nadvila nad njim.Što si se tako usplahirio? — upita ga Rose idući mu ususret.Ne znam kako da vam kažem; tako mi je kao da ću se ugušiti — odgovori dječak. — O, Bože! Kad samo pomislim da ću ga napokon vidjeti i daćete se moći uvjeriti da sam govorio istinu!Ja nikad nisam ni pomislila da nam nisi govorio istinu — reče Roseumirujući ga. — Ali što se dogodilo? O kome to govoriš?Vidio sam onog gospodina — odgovori Oliver jedva istiskujući riječi izsebe — onog gospodina koji je bio onako dobar prema meni... gospodinaBrownlowa, o kojem smo toliko pričali.Gdje? — upita ga Rose.Upravo je izlazio iz kočije — odgovori Oliver lijući suze radosnice — iušao u jednu kuću. Nisam razgovarao s njim... nisam mogao jer on menenije vidio, a ja sam toliko drhtao da mu nisam mogao ni pristupiti. Ali Gi-les je, umjesto mene, pitao stanuje li on u toj kući, i doznao je da stanuje.Evo, vidite — reče Oliver i razmota papirić — evo njegove adrese... idemsad odmah tamo! O, Bože, Bože! Ne znam što ću od radosti kad ga opet!;.ugledam i začujem mu glas. -. fZbog tih i mnogih drugih sličnih radosnih usklika, Rose je imala muke dai Ipročita adresu koja je glasila ulica Craven, na Strandu. Ubrzo je odlučila iiskoristiti to otkriće. \Brzo! — reče. — Kaži im neka smjesta pozovu fijaker, i spremi se dapođeš sa mnom. Odmah ću te tamo odvesti, ne časeći ni časa. Reći ćusamo tetki da ćemo se malo provozati, a bit ću spremna za polazak kadi ti.

Četrdeset prvo poglavlje

Olivera nije trebalo požurivati pa su se za nešto više od pet minuta već vozili u ulicu Craven. Kad su stigli na odredište, Rose je ostavila Olivera u fijakeru pod izgovorom da mora najprije pripremiti starog gospodina na veliko iznenađenje, a po sluzi je poslala svoju posjetnicu i zamolila gospo-dina Brownlowa da je primi radi jednog važnog posla. Uskoro se sluga vrati i pozove je da se popne uza stube; ona pođe za njim i domalo se nađe pred postarijim gospodinom dobroćudne vanjštine, u ta-mnozelenu kaputu. Blizu njega sjedio je još jedan postariji gospodin, koji, međutim, nije djelovao tako dobroćudno. Bio je u pamučnim hlačama i kožnim dokoljenicama, a bradu je naslonio na jabuku svog debelog štapa što ga je obuhvatio objema rukama.O, Bože — reče gospodin u tamnozelenu kaputu ustajući žurno i vrloudvorno — oprostite, molim vas, gospođice... mislio sam da to opet dolazi netko da mi dosađuje... molim vas da me ispričate. Izvolite sjesti.Vi ste gospodin Brownlow, ako se ne varam? — reče Rose pošto jepogledala i onog drugog gospodina.Tako je — potvrdi stari gospodin. — A ovo je moj prijatelj, gospodinGrinrvvig. Hoćete li nas ostaviti časkom nasamo, Grinvvvige?Mislim — ubaci gospođica Mavlie — da u ovom trenutku neće bitipotrebno da se gospodin potrudi izaći. Ako sam dobro obaviještena, gospodin je također upućen u ono o čemu bih htjela porazgovarati s vama.Gospodin Brownlow se nakloni, a gospodin Grimwig, koji se najprije biovrlo ukočeno poklonio i ustao iz naslonjača, ponovo se vrlo ukočeno pokloni i sjedne u naslonjač.Nema sumnje da ćete se začuditi kad vam kažem — reče Rose priličnozbunjeno — da ste svojedobno iskazali veliku ljubaznost i dobrotu jednommom dragom mladom prijatelju, i uvjerena sam kako će vas zanimati daponovo čujete za njega.Ma nemojte? — usklikne gospodin Brownlow.Riječ je o Oliveru Twistu — reče Rose.Čim je ona izustila te riječi, gospodin Grimwig, koji je tobože bio zadu-bljen u čitanje neke velike knjige što je ležala na stolu, umah je bučno za-klopi i zavali se u naslonjač. Lice mu je odražavalo golemo zaprepaštenje. Zagledao se tupo preda se, a onda, kao da se srami što je pokazao koliko je uzbuđen, naglo se trgne i grčevito zauzme prijašnje držanje. Gledajući ravno preda se, ispusti otegnut krupan zvižduk koji kao da se ne izgubi u zraku, nego kao da zamre u najdubljim zakucima njegova želuca. Gospodin Brownlow nije bio ništa manje iznenađen, iako nije tako neobično izrazio svoju zgranutost. On privuče svoj stolac bliže gospođici Mavlie i reče joj:

291

Oliver Twist

Budite tako dobri, draga gospođice, i ne spominjite mi više onu mojudobrotu i ljubaznost o kojima nitko drugi ništa ne zna, a ako mi možeteiznijeti koji dokaz o tome da sam neopravdano stekao nepovoljno mišljenje o tom sirotom djetetu, iznesite mi ga, za miloga Boga?To je mali nevaljalac! Sam ću sebi izjesti glavu ako to nije mali nevalja-lac — progunđa gospodin Grimwig kao da govori iz trbuha, ne pomičućini jednog mišića na licu.U tog je djeteta dobro srce i plemenita narav — reče Rose i pbrumenia providnost koja ga je izvrgnula kušnjama, preteškim za njegova mladaljeta, usadila mu je u dušu osjećaje i nježnost koji bi mogli poslužiti na časti onima koji su šest puta stariji od njega.Meni je tek šezdeset i prva — reče gospodin Grimvvig isto onako ukočena lica. — A tom je Oliveru, kao brat bratu, najmanje dvanaest godina,pa ne vidim kako bi se ta vaša napomena mogla odnositi na mene.Nemojte se obazirati na mog prijatelja, gospođice Mavlie — reče Bro-wnlow. — On ne misli to ozbiljno.Misli, misli — progunđa gospodin Grimvvig.Ma ne misli — reče gospodin Brownlow, koji se, očito, sve više žestio.Izjest će on sam sebi glavu ako ne misli — progunđa gospodin Grimvvig.Ako zaista tako misli, onda je zaslužio da mu je odrube — reče gospodin Brownlow.Baš bi rad vidjeti čovjeka koji će to učiniti — odvrati gospodin Grimvvig lupajući štapom o pod.Pošto su dotle dotjerali, oba stara gospodina ušmrknu svaki po čupak bur-muta pa se, po staroj navadi, izrukuju.— A sad, gospođice Mavlie — opet će gospodin Brownlow — da se vratimo na temu koja vam toliko leži na srcu. Budite tako dobri pa mi ispričajte što znate o tom sirotom djetetu; mogu vam odmah reći da sampoduzeo sve što sam mogao da ga pronađem, a da je moj prvotni dojam,da me je on obmanuo i da su ga njegovi prijašnji drugovi nagovorili da mepokrade, znatno pokoleban otkako sam se vratio iz inozemstva.Rose, koja je dotle imala vremena pribrati se, odmah ispriča u dvije-tri riječi sve što je snašlo Olivera od onog časa kad je otišao od kuće gospo-dina Brownlowa, ali ono što je doznala od Nancy ostavi da povjeri tom gospodinu poslije, kad ostanu sami. Na kraju ga je nastojala uvjeriti kako je Olivera u posljednjih nekoliko mjeseci jedino mučila briga što ne može pronaći svog starog dobročinitelja i prijatelja.— Hvala ti, Bože! — usklikne stari gospodin. — Sad sam sretan, zbilja

Četrdeset prvo poglavlje

sretan! Ali niste mi rekli gdje je on sad, gospođice Mavlie. Oprostite što vam to zamjeram, ali zašto ga niste doveli sa sobom?Čeka u fijakeru pred kućom — odgovori Rose.Pred kućom? — uzvikne stari gospodin, pa bez riječi izjuri iz sobe, strci

niza stube i uskoči u fijaker.Kad su se vrata za njim zatvorila, gospodin Grinvvvig digne glavu, nakrene stolac na jednu od stražnjih nogu i opiše na njemu tri kruga pomažući se pri tome štapom i pridržavajući se stola. Nakon te vrtnje ustane i uspro-pada se pocupkujući po sobi, te prođe tako desetak puta gore-dolje, a onda iznenada stane pred Rose i, ni pet ni šest, poljubi je.— Pst! — izusti kad je mlada dama ustala, osupnuta tim neobičnim postupkom. — Ne bojte se! Ja bih vam po godinama mogao biti djed. Vi stedraga djevojka. Sviđate mi se. A, evo i njih!I zaista, u istom trenu kad je akrobatski vješto zauzeo opet svoje mjesto, u sobu uđe gospodin Brownlow s Oliverom, kojega gospodin Grimwig vrlo srdačno dočeka; i da je sreća koju je u tom času osjetila bila jedina njena nagrada za svu brigu i tjeskobu što ih je pretrpjela zbog Olivera, Rose Mavlie bila bi dovoljno nagrađena.— Ima tu još netko koga ne smijemo zaboraviti — reče gospodin Brown-low i pozvoni. — Pozovite, molim vas, gospođu Bedvvin.Stara gazdarica odazove se u tren oka na taj poziv i, poklecnuvši na vrati-ma u znak pozdrava, stane čekajući daljnje naloge.— Vi, gospođo Bedwin, svakog dana nekako sve slabije vidite — pripomene gospodin Brownlow prilično mrzovoljno.Pa, to je istina, gospodine — odgovori stara gospa. — U mojim segodinama, gospodine, vid ne poboljšava.To i sam znam — potkrijepi njene riječi gospodin Brownlow — alistavite naočale na nos i pogledajte malo bolje, pa da vidimo hoćete lipogoditi zašto smo vas pozvali.Stara gospa počne prekopavati po džepu tražeći naočale. Ali Oliver nije mogao podnijeti još jednu kušnju, pa pohrli u njeno naručje, odazivajući se pozivu svog srca.Bože mili, smiluj nam se! — uzvikne stara gospa grleći dječaka. — Pato je moje nevinašce!Moja draga stara njegovateljice! — usklikne Oliver.Znala sam ja da će se on vratiti — reče stara gospa držeći ga u naručju.— Kako lijepo izgleda, i kako je opet obučen, kao gospodski sin! A gdjesi bio da te nema pa nema? Ah, ono isto drago lice, samo nije više onakoblijedo; one iste umiljate oči, samo što nisu onako tužne. Nikako nisammogla zaboraviti taj pogled, i taj mirni smiješak, svaki su mi dan izlazili

O li v e r T v v i s t

pred oči, kao i moja draga rođena djeca koju mi je Bog uzeo dok sam još bila mlada i bezbrižna.I sve tako govoreći, ta je dobra duša čas odmicala Olivera od sebe da vidi koliko je porastao, čas ga opet privijala uza se i nježno mu mrsila kosu, smijući se i plačući naizmjence na njegovu ramenu. Ostavivši nju i Olivera da se napričaju do mile volje, gospodin Brownlow odvede Rose u drugu sobu, gdje mu ona prepriča cijeli svoj razgovor s Nancy, koji ga nemalo iznenadi i uznemiri. Rose mu također objasni zašto se nije najprije povjerila svom prijatelju gospodinu Losberneu. Stari gospodin držaše da je pametno postupila, i sam se ponudi da će se osobno posavjetovati s dičnim doktorom. Kako bi mogao što prije ostvariti tu svoju namjeru, dogovore se da on još iste večeri oko osam sati dođe k njima, a da Rose prije toga oprezno obavijesti gospođu Mavlie o svemu što se dogodilo. Pošto je to uglavljeno, Rose i Oliver vrate se kući. Pokazalo se da je Rose imala pravo kad je strepjela od gnjeva čestitoga doktora. Tek što mu je ispričala ono što je njoj Nancy bila povjerila, osuo je drvlje i kamenje, zaprijetio je da će Nancy biti prva žrtva udružene oštroumnosti gospode Blathersa i Duffa, i zaista već ustakne šešir na glavu spremajući se da trkom zatraži pomoć od te dične gospode. I zacijelo bi u tom prvom bijesu i ostvario svoju nakanu, ne obazirući se na posljedice takva postupka, da ga nije djelomice silom zadržao gospodin Brownlow, koji je također bio prijeke naravi, a djelomice razlozima i objašnjenjima koji su bili sračunati na to da ga odvrate od njegove prenagljene namjere.Pa kog ćemo onda vraga? — upita naprašiti doktor kad su se vratili usobu gdje su bile dame. — Da nećemo možda uputiti još i zahvalnicu timnevaljalcima i nevaljalicama, i zamoliti ih da prime po stotinu funti kaoskroman darak u znak poštovanja i zahvalnosti za svu dobrotu što su jeiskazali Oliveru?Ma nećemo baš tako — odvrati gospodin Brownlow smijući se — alimoramo postupiti oprezno i vrlo promišljeno.Oprezno i promišljeno — uzvikne doktor. — Ja bih sve njih odredaposlao...Nije važno kamo — presiječe ga gospodin Brownlow u riječi. — Alirazmislite malo, bismo li time da ih pošaljemo nekud postigli cilj za kojimtežimo?A koji je to cilj? — upita ga doktor.Jednostavno da otkrijemo tko su bili Oliverovi roditelji, i da mu vratimo nasljedstvo koje mu je na prijevaru oduzeto, ako je istina ono štosmo čuli.Ah! — uzdahne gospodin Losberne hladeći se džepnim rupčićem.

Č etrdese t p rvo pog lav lje

__Umalo što nisam to zaboravio.__Eto, vidite — nastavi gospodin Brownlow — ostavimo li tu sirotu djevojku sasvim po strani, i uzmemo li, štoviše, da bismo mogli te lupežeprivesti zasluženoj kazni, a da njoj ne ugrozimo život, što bismo time postigli?__Po svoj prilici bismo bar nekolicinu njih poslali na vješala — nabacidoktor — a ostale u progonstvo.__Dobro — reče gospodin Brownlow smješkajući se — ali nema sumnjeda će se s vremenom i oni sami za to pobrinuti, a kad bismo se sad mi u to upleli da ih preteknemo, čini mi se da bismo postupili vrlo nerazborito i u očitoj suprotnosti s našim probicima... ili bar s Oliverovim probicima, što izlazi opet na isto.— Kako to? — upita ga doktor.__Pa evo kako. Jasno je kao dan da ćemo imati grdne muke da do krajarasvijetlimo tu tajnu ako ne uspijemo natjerati tog čovjeka, Monksa, da sve prizna. A to možemo postići samo lukavštinom, tako da ga ulovimo kad ne bude okružen tim ljudima. Jer, recimo da ga i uhapse, nemamo ni-kakvih dokaza protiv njega. On čak nije umiješan (koliko je nama poznato i koliko možemo zaključiti iz činjenica) ni u kakvu pljačku koju je izvršila ta banda. Ako ne bi bio oslobođen krivnje, sva je prilika da bi bio osuđen samo kao skitnica i vucibatina; a dakako da bi nakon toga šutio kao grob, što bi za nas bilo isto kao da je gluh, nijem, slijep i slabouman.E pa, onda — plahovito će doktor — ponovo vas pitam: zar mislite daje pametno smatrati se vezanim obećanjem zadanim toj djevojci, obećanjem zadanim u najboljoj i najpoštenijoj namjeri, ali zaista...Nemojte se, molim vas, draga gospođice, upuštati u raspru o tomereče gospodin Brownlow, ne dajući Rosi da dođe do riječi. — Održatćemo zadano obećanje. Mislim da to neće ni najmanje utjecati na ostvarenje naših planova. Ali, prije nego što se odlučimo kako ćemo zapravopostupiti, morat ćemo se sastati s tom djevojkom, pod uvjetom, naravno,da ne pozovemo u pomoć policiju; a ako nam neće ili ne može pokazati,da nam bar kaže gdje se on kreće i da nam ga opiše kako bismo ga moglipronaći. Ne možemo razgovarati s njom prije nedjelje uvečer, a danas jetek utorak. Predlažem da se dotle pritajimo i da sve ovo zasad zadržimo utajnosti, čak i pred Oliverom.Premda je gospodin Losberne kisela lica dočekao prijedlog da pet dana sjede skrštenih ruku, morao je priznati da mu ništa pametnije trenutno ne pada na pamet, a kako su i Rose i gospođa Maylie svesrdno podržale go-spodina Brownlowa, prijedlog je toga gospodina jednodušno prihvaćen.— Htio bih se obratiti za pomoć i svom prijatelju Grimwigu — reče.

Oliver Twist Četrdeset drugo poglavlje

On je čudan svat, ali je vrlo dovitljiv i mogao bi nam biti zaista od koristi. Moram vam reći da je diplomirani pravnik, a da se odrekao advoka-ture zbog razočaranja što mu je tijekom dvadeset godina povjerena samojedna molba i jedna parnica, ali je li to preporuka ili nije, sami morateprosuditi.Ja nemam ništa protiv toga da pozovete u pomoć svoga prijatelja ako ija mogu pozvati svoga — reče doktor.Moramo to dati na glasanje — odvrati gospodin Brownlow. — A tkoje taj vaš prijatelj?Sin ove gospođe i... stari prijatelj ove gospođice — reče doktor poka-^zujući na gospođu Mavlie i upućujući značajan pogled njenoj nećakinji.Rose porumeni do ušiju, ali se ne usprotivi nijednom riječju tom prijedlogu (možda se bojala da je u beznadnoj manjini). I tako su Harrv Mavlie igospodin Grimwig primljeni u akcijski odbor.Mi ćemo, naravno, ostati u Londonu — reče gospođa Mavlie — dokgod budu postojali i najmanji izgledi za uspjeh ovog našeg pothvata. Janeću žaliti ni truda ni novca samo da ostvarimo ono do čega nam je svimatoliko stalo, rado ću ostati ovdje i godinu dana ako treba, dok god budepostojao i tračak nade da ćemo uspjeti.Dobro! — odvrati gospodin Brownlow. — A kako na svim licima okosebe čitam želju da me upitate kako se dogodilo da nisam bio ovdje kakobih potvrdio ono što vam je Oliver bio ispričao, i zašto sam onako naglootputovao iz zemlje, dopustite mi da vam postavim uvjet da me ništane zapitkujete sve do onog časa kad budem smatrao potrebnim sve vamispripovjediti sam od sebe. Vjerujte mi da imam jakih razloga za ovajzahtjev, jer bih inače mogao kod vas probuditi nade koje bi se mogle izjaloviti, te tako samo povećati poteškoće i razočaranja, kojih ionako imamonapretek. Hajdemo! Javili su nam da je večera na stolu, a naš mali Oliversjedi potpuno sam u susjednoj sobi i još bi mogao pomisliti da nam jedozlogrdilo njegovo društvo, i da smo skovali neku mračnu urotu kakobismo ga poslali da se opet potuca od nemila do nedraga.Nakon tih riječi stari gospodin pruži ruku gospođi Mavlie i povede je u blagovaonicu, a za njima pođe gospodin Losberne vodeći Rosu ispod ruke.: I tako je vijećanje bilo za taj put okončano.

Č etrdeset drugo poglavljejedan Oliverov stari znanac, koji pokazuje izrazite znake

darovitosti, stupa u javni život prijestolnice. ,

One iste noći kad je Nancy, uspavavši Sikesa, hitala na razgovor s Rosom Mavlie, odazivajući se glasu svoje savjesti, Londonu su se pje-šice primicale glavnom sjevernom cestom dvije osobe kojima u ovoj pripovijesti valja posvetiti nešto više pažnje.Bijahu to čovjek i žena, ili, možda bi bilo bolje reći muško i žensko, jer je prva od njih bilo jedno od onih krakatih, krivonogih, gegavih, košča-tih stvorenja kojima je teško točno odrediti godine — kad su dječaci, nalik su na nedorasle ljude, a kad porastu do muževne dobi, nalik su na ižđikljale dječake. Ženskinja je bila mlada, snažna i jedva, kakva je i morala biti da bi mogla nositi teško breme na leđima. Njen suputnik nije bio prenatovaren prtljagom, jer mu je o štapu koji je bio prebacio preko ramena visio samo omanji zavežljaj u običnom džepnom rupčiću, očito prilično lagan. Zbog toga, a i zbog neobično dugih kraka, nije mu bilo teško izmaknuti po pet-šest koraka svojoj suputnici, na koju se ovda-onda osvrtao nestrpljivim trzajem glave, kao da joj prigovara što zaostaje i kao da je tjera na još veće napore. I tako su klipsali prašnom cestom ne gledajući ni lijevo ni desno, samo bi kadikad stali u stranu da propuste poštanske kočije koje su u oblaku prašine jurile iz grada, sve dok nisu prošli ispod luka na Highgateu, kad putnik predvodnik zastane i okomi se nestrpljivo na svoju suputnicu:'Ajde, zar ne možeš brže? Ala si ti, Charlotte, neko mrtvo puhalo!

Vjeruj mi da je teško ovo što nosim — reče žena prilazeći mu i

jedva dišući od umora.Teško! Šta znači teško! Ionako nisi ni za šta drugo — odbrusi joj neumorni putnik prebacujući svoj zavežljajčić na drugo rame. — Eto na,

297

opet se odmaraš! E pa, kako ne bi čovjek uz tebe izgubio strpljenje!Je 1' još daleko? — upita ga žena sjedajući na nasip i dižući oči prema njemu dok joj je znoj ćurkom curio niz lice.Daleko! Samo što nismo stigli — reče krakati pješak pokazujućirukom ispred sebe. — Pogledaj tamo! To su ti već svjetla Londona.Ali do njih ima još dobre dvije milje — zdvojno će žena.Svejedno je ima li dvije milje iP dvadeset — ofpovrne Noah Clay-pole jer, to je bio on. — Nego, radije ustaj i put pod noge dok te nisamzviznuo nogom, pazi šta ti velim!Kako je Noahu crveni nos još više pocrvenio od srdžbe, i kako je pošao preko ceste kao čovjek koji je spreman izvršiti svoju prijetnju, žena bez pogovora ustane i nastavi klipsati pored njega.A gdje misliš da prenoćimo, Noah? — upita ga ona pošto su prevalili još dvije-tri stotine koraka.Ma šta ja znam? — odgovori Noah, koji je bivao sve slabije volješto su dulje pješačili.Valjda negdje blizu — nabaci Charlotte.Ne, neće biti blizu — odvrati gospodin Clavpole. — Eto, sad znašda neće biti blizu, pa nemoj ni misliti na to! — A zašto ne?Kad ti ja kažem da nešto neću, nek' ti to bude dosta, nemoj me višepitati kako i zašto — dostojanstveno odgovori gospodin Clavpole.Pa ne moraš se odmah ljutiti — reče mu suputnica.To bi zbilja bilo divno, nema šta, da odsjednemo u prvom svratištuna koje naiđemo, pa da Sowerberry, ako pođe u potjeru za nama, čimzaviri svojom surlom na vrata, odmah nabasa na nas i lijepo nas vratikući s lisičinama na rukama — reče gospodin Clavpole posprdnimglasom. —A, ne, nećemo tako, nego ćemo se lijepo zavući u najzabiti-je ulice i nećemo stati sve dok ne nađemo najskriveniju krčmu, negdjegdje je vrag rekao laku noć. Možeš zahvaliti Bogu što ja ipak imamtoliko soli u glavi te smo u prvi mah navlas udarili krivim putem, pase kroz polja vratili na pravi put, jer bi inače još prije tjedan dana, gospojice, završila u bajboku. A kakva si glupača, to bi i zaslužila.Znam da nisam tako pametna k'o ti — odvrati Charlotte — al'nemoj opet svu krivnju bacati na mene i govoriti kako bih samo ja bilau bajboku, jer bi i ti sigurno bio sa mnom.I sama dobro znaš da si ti uzela pare iz ladice — reče gospodinClavpole.Uzela sam ih za tebe, Noah dragi — otpovrne Charlotte.A jesam li ih ja zadržao? — upita je gospodin Clavpole.Nisi, nego si ih meni povjerio na čuvanje, i bio si tako dobar da si

Č etrd ese t d ru g o po g lav lje

meni dao da ih ja nosim — reče mladojka tapšući ga po bradi i hvata-

jući ga pod ruku.Tako je zaista i bilo; ali kako gospodin Clavpole nije običavao svakom

slijepo vjerovati, valja napomenuti, istini za valju, da je taj gospodin ukazao toliko povjerenje Charlotti samo zato da novac pronađu kod nje ako ih slučajno uhite — što bi njemu dalo priliku da tvrdi kako nije upleten u krađu, te mu uvelike pomoglo da se izvuče iz škripca. Dakako da se zasad još nije htio upuštati u objašnjavanje svojih pobu-da, pa su vrlo nježno i složno nastavili put.Držeći se svog razboritog plana, gospodin Clavpole išao je bez zadrža-vanja dalje, sve dok nisu stigli do Angela u Islingtonu, gdje je, sudeći po mnoštvu prolaznika i mnogobrojnim vozilima, mudro zaključio da tu počinje pravi London. Zastavši samo toliko da procijeni koje su naj-prometnije ulice, kojih se dakle ulica treba najviše kloniti, skrenu na cestu Saint John i domalo se nađu u spletu vijugavih i prljavih uličica između Grav's Inn Lanea i Smithfielda, zbog kojih je taj dio grada jedna od najgorih i najbjednijih londonskih četvrti što su se, unatoč općem napretku, zadržale u srcu Londona.Kroz te je uličice sad prolazio Noah Clavpole vukući Charlottu za so-bom. Svaki bi čas zagazio u jarak da obuhvati pogledom cijelo pročelje neke krčme, a onda bi odmah produžio gegajući se dalje, jer bi mu se po nekom beznačajnom znaku učinilo kako je to odveć upadijivo mjesto da bi moglo poslužiti njegovoj svrsi. Napokon zastane pred kr-čmom koja je bila neuglednija i prljavija od svih onih što ih je do tada bio vidio, pa pošto prijeđe prekoputa i promotri je s druge stane ulice, milostivo obznani svoju namjeru da tu odsjednu i prenoće.Dajder sad meni taj zavežljaj — reče Noah odvezujući ga djevojcis leđa i prteći ga sebi na rame. — I šuti k'o riba ako te nitko ništa nepita. Kako se ono zove ova gostionica? T-r-i... tri šta?Kljakavca — reče Charlotte.Tri kljakavca — ponovi Noah. — imaju baš zgodnu firmu. A saddobro pazi! Drži se samo mene. Ajdemo!Nakon tih riječi gurne ramenom rasklimana vrata i uđe u krčmu, a zanjim njegova suputnica.U točionici je bio samo jedan mladi Židov koji je, nalakćen na tezgu,čitao nekakve prljave novine. Zagleda se u Noaha, a Noah se zagledau njega.Da je Noah bio u svom odijelu sirotinjske škole, možda bi se moglodonekle shvatiti zašto je Židov izbečio oči, ali kako je odbacio onajsvoj kaput i značku i imao na sebi kratku radnu bluzu i kožne hlače,

O liver lw ist

O liv e r T w is t

činilo se da nema nikakvih osobitih razloga što je pobudio takvu po-zornost u krčmi.Jesu li ovo »Tri kljakavca«? — zapita Noah.Jenst, tako se zonve ova krčma — odgovori Židov.Jedan gospodin kojeg smo sreli na putu preporučio nam je da ovdjeodsjednemo — reče Noah gurkajući laktom Charlottu, bilo zato daje upozori kako se dobro dosjetio da zadobije posfovanje, bilo zato daje opomene neka se ne čudi tim njegovim riječima. — Htjeli bismotu prenoćiti.Nisam baš singuran ima li mjesta — reče Barnev, jer on je bio tajvilenjak za tezgom — ali ću pintati.A ne biste li nam prvo pokazali gdje da sjednemo i donijeli nammalko hladnog mesa i piva? — reče mu Noah.Barnev ga posluša i uvede u omanju stražnju prostoriju, te iznese pred njih naručeno jelo i piće. Zatim obavijesti putnike da mogu dobiti prenoćište, i ostavi ljupki par da se krijepi.Ta je prostorijica bila odmah iza točionice, nekoliko stepenica ispod njene razine, tako da je svak mogao povući mali zastor na prozorčiću ugrađenom u zidu oko dva metra iznad poda i ne samo gledati goste kako dolje sjede, bez velike opasnosti da ga oni primijete (okance je bilo u mračnu kutu, zaklonjeno debelom uspravnom gredom iza koje se promatrač mogao skriti), nego je mogao i prilično dobro razabrati o čemu razgovaraju kad bi prislonio uho na tanku gredu. Gostioničar nije već pet minuta odvajao očiju od te promatračnice, a Barnev je upravo obavijestio goste da mogu prenoćiti, i vratio se u točionicu, kad uđe Fagin, kao i svake večeri, da se raspita za svoje mlade štiće-nike.Pst! — upozori ga Barnev. — Ontraga su nenki nepoznati gonsti.Nepoznati gosti? — ponovi starac šaptom.Aha, i to neki čudni svanti — nadoda Barnev. — Iz provincije, alinešto za vas ako se ne varam.Činilo se da je ta obavijest bila Faginu vrlo zanimljiva. Uspevši se na stoličicu, oprezno prisloni oko na okance. S tog skrovitog mjesta promatraše kako gospodin Clavpole u slast jede hladnu govedinu i otpija pivo iz vrča, a ovda-onda udjeljuje tek pokoju mrvicu i kapljicu Charlotti što strpljivo sjedi do njega.— Aha! — šapne Židov osvrćući se na Barnevja. — Sviđa mi se tajmomak. Mogao bi nam dobro doći. Već zna kako treba postupati sdjevojkom. A ti sad, dragoviću moj, budi miran kao bubica jer bih htiočuti o čemu razgovaraju.

Četrdeset drugo poglavlje

I ponovo prislonivši oko na staklo a uho na pregradu, pozorno oslu-škivaše, s napetim i pohlepnim izrazom na licu, kao kakav stari vuko-dlak.— I tako sam odlučio postati pravi gospodin — reče gospodin Clavpole i ispruži noge ispod stola nastavljajući razgovor čiji početak Faginnije čuo. — Dosta mi je bilo onih vražjih lijesova, Charlotte, sad hoćuda živim k'o gospodin čovjek; a ti, ako hoćeš, možeš postati pravadama.Ne bi bilo zgorega, dušo — odvrati Charlotte. — Ali ne možemosvakog dana prazniti dućanske kase a onda hvatati maglu.Nek' idu do vraga dućanske kase! — reče gospodin Clavpole. —Ima i mnogo toga drugog što se može prazniti. — Kako to misliš?upita ga suputnica.Mislim na džepove, ženske torbice, kuće, poštanske kočije, banke! — reče gospodin Clavpole, kojem je crno pivo sve više udaralo uglavu.Ali ne možeš opet sve to, dragi — reče Charlotte.Gledat ću da se udružim s onima koji mogu'— otpovrne Noah.Takvi će nam već naći posla. Pa ti sama vrijediš koliko pedesetdrugih žena; nisam u životu vidio tako lukava stvorenja k'o što si tikad ti dam na volju.Bože, kako te je lijepo slušati kad tako govoriš! — usklikne Charlotte i utisne mu poljubac u ružno lice.Ajde, dosta, dosta! Nemoj mi se tu previše umiljavati kad sam ljutna tebe — reče Noah oslobađajući se vrlo ozbiljno iz njena zagrljaja.— Volio bih da budem harambaša neke družine pa da ih sve redommuštram i pazim na njih što rade, a da oni to i ne znaju. To bi mi hašodgovaralo, ako bi još od toga bilo kakve fajde. Samo kad bismo moglinekako doći do takvih ljudi, mislim da bi vrijedilo dati i onu novčanicu od dvadeset funta koja je kod tebe, pogotovo kad ni sami ne znamokako da je razmijenimo.Pošto je izrekao to mišljenje, gospodin Clavpole zaviri u vrč držeći sevrlo mudro, a onda dobro promućka ostatak piva, milostivo klimneCharlotti glavom i potegne gutljaj koji ga neobično okrijepi. Upravose spremao još gucnuti kad se iznenada otvore vrata i na njima sepojavi neki neznanac.Taj je neznanac bio gospodin Fagin. Bio je vrlo prijazan i duboko sePoklonio kad je ušao, a onda je sjeo za najbliži stol i naručio piće odnacerenog Barnevja.— Ugodna večer, gospodine, ali prilično svježa za ovo doba godine

Oliver Twist

reče Fagin trljajući ruke. — Dolazite iz unutrašnjosti, kako vidim,gospodine?Po čemu to vidite? — upita ga Noah Clavpole.Mi u Londonu nemamo toliko prašine — odgovori Fagin i pokaženajprije na Noahove cipele, pa onda na cipele njegove suputnice, inapokon na njihove zavežljaje. > ,Vi ste neki bistar čovo — reče Noah. — Ha-ha, jesi li ga čula,Charlotte?E pa, dragoviću moj, čovjek mora biti bistar u gradu — odvratiŽidov spuštajući glas sve dok ne prijeđe u povjerljiv šapat. —Vjerujtemi kad vam kažem.Nakon tih riječi Fagin se zvrcne desnim kažiprstom po nosu, a Noah pokuša ponoviti tu kretnju, ali bez osobita uspjeha, jer mu nos nije bio dosta velik za tu svrhu. Međutim, čini se da je gospodin Fagin protumačio taj pokušaj kao potpuno slaganje s njegovim mišljenjem, jer počne vrlo prijateljski nutkati svoje subesjednike rakijom koju mu je Barnev upravo donio.Dobro piće — pripomene gospodin Clavpole oblizujući se.Ali skupo! — ubaci Fagin. — Tko ga želi redovito piti, taj morasvaki dan prazniti tuđe džepove, ili dućanske kase, ili ženske torbice,ili kuće, ili poštanske kočije.

'Čim je začuo taj izvadak iz svojih vlastitih umovanja, gospodin Clavpole samo što ne padne pod stolac. Prestravljena lica i blijed kao krpa,blenuo je čas u Zidova, čas u Charlottu.Mene se ne trebate bojati, dragoviću moj — reče Fagin privlačećibliže stolac. — Ha-hal Sva je sreća što sam vas slučajno samo ja čuo.Sva je sreća što sam vas samo ja čuo.Nisam ja uzeo taj novac — promuca Noah, koji više nije držaoispružene noge ispod stola kao pravi gospodin, nego ih je podvukaopod stolac koliko je god više mogao. — Sve je to njezino maslo; pa isad je kod tebe taj novac, Charlotte, nemoj ništa tajiti.Nije važno, dragoviću moj, kod koga je ni tko ga je uzeo! — rečeFagin, ali svejedno zime kao jastreb na djevojku i na ona dva zavežljaja. — I ja se bavim tim poslom, i baš mi se zato i sviđate. !

Kojim poslom? — priupita ga gospodin Clavpole pribirući se malo-pomalo. \Tim istim poslom kojim se vi bavite — odvrati Fagin — a isto takoi ljudi u ovoj gostionici. Pogodili ste kao prstom u pekmez, ovdje vanine prijeti nikakva opasnost. U ovom gradu nema sigurnijeg mjesta od f»Kljakavaca«; naime, kad ja tako hoću. A baš ste mi nekako po ćudi, i r

Četrdeset drugo poglavlje

vi i ova djevojka. Sad znate gdje ste pa možete biti mirni. Noah je nakon tih riječi u duši možda bio miran, ali tijelo nikako da mu se smiri — vrpoljio se i batrgao zauzimajući svakojake neudobne položaje i promatrajući svog novopečenog prijatelja uplašeno i sumnjičavo u isti mah..— Reći ću vam još nešto — produži Fagin, pošto je umirio djevojku klimajući joj prijazno glavom i hrabreći je šaptom. — Imam jednog prijatelja koji bi, mislim, mogao ispuniti vašu najveću želju i uputiti vas u sve šta je potrebno. On bi vam mogao pomoći da izaberete po-sao koji vam najbolje odgovara i ujedno da ispečete zanat.Vi kao da govorite ozbiljno? — pripomene Noah.A što ste mislili, da se šalim? — reče Fagin sliježući ramenima.Hajdemo van da progovorimo koju riječ nasamo.Nema potrebe da se mičemo odavde — odvrati Noah, koji je opetpočeo malo-pomalo istezati noge. — Ona će dotle odnijeti prtljagugore. Charlotte, pobrini se za naše stvari!Charlotte bez pogovora izvrši taj veličanstveno izdani nalog — uprti oba zavežljaja, a Noah joj otvori vrata i isprati je pogledom.Držim je prilično dobro na uzdi, je 1' te? — priupita Noah kad jeponovo sjeo, kao čovjek koji je ukrotio divlju zvijer.Izvrsno — odgovori Fagin tapšući ga po ramenu. — Vi ste zbiljasila, dragoviću moj.Da nisam, ne bih valjda ni bio ovdje — napomene Noah. — Nego,da ne gubimo vrijeme, jer ona će se začas vratiti.

E pa, što velite? — reče Fagin. — Ako vam se moj prijatelj svidi,

najbolje će biti da mu se pridružite.

A kako mu ide posao, to je ono najvažnije! — odgovori Noah i

lukavo prižmiri na jedno oko.Pravi je majstor svog zanata, ima velik broj ortaka i najbolje ljudeu svojoj struci.Sve same ljude iz grada? — upita ga gospodin Clavpole.Nema ni jednog iz provincije, i mislim da ne bi ni vas uzeo, čak nina moju preporuku, da nije upravo ostao bez pomoćnika — odgovoriFagin.— A hoće li trebati da malo podmažem? — upita Noah i lupne se po

džepu na hlačama.— Bez toga ne ide — odgovori Fagin najodlučnije što može. — Ipak,dvadeset funti — to su grdne pare!— Nisu kad je riječ o novčanici koje se ne možete otarasiti — odbrusimu Fagin. — Sigurno je već zabilježen broj i datum izdanja, pa su

303

O liver lw ist

banke dobile nalog da je ne prime? Ah, neće ni njemu ta novčanica mnogo vrijediti. Morat će je poslati u inozemstvo, ali nigdje neće do-biti bogzna što za nju.Kad bih ga mogao vidjeti? — neodlučno zapita Noah.Sutra ujutro.Gdje?Ovdje.Hm! A koliko se zarađuje? *Živjet ćete kao gospodin — stan i hrana badava, duhan i piće badava — i pola od onog što sami zaradite, i pola od onog što djevojkazaradi — odgovori Fagin.Veliko je pitanje bi li Noah Clavpole, čija lakomost nije znala za gra-nice, pristao i na te sjajne uvjete da je imao potpuno slobodne ruke; ali sjetio se da bi ga njegov novi znanac, kad bi odbio njegovu ponudu, mogao odmah predati vlastima (dogodilo se već i štošta nevjerojatnije od toga!), pa je malo-pomalo popuštao i najposlije rekao da pristaje.Nego, znate šta — pripomene Noah — ona će sigurno mnogo privređivati, pa bih ja uzeo neki lakši posao. — Nešto lagano? — priupitaga Fagin.Pa, tako nešta — odgovori Noah. — Sto mislite da bi meni najboljeodgovaralo? Nešto za što nije potrebna velika snaga, a da nije ni previše opasno, znate. Eto, nešto u tom smislu.Čuo sam kako ste spomenuli nešto o uhođenju, dragoviću mojreče Fagin. — Mom bi prijatelju i takav čovjek bio i te kako potreban.Pa jest, spomenuo sam, i ne kažem da ne bih ponekad i to radiopolako će gospodin Clavpole — ali se to, znate, obično ne isplati.To je istina! — priklopi Židov razmišljajući, ili praveći se da razmišlja. — Možda vam se ne bi isplatilo.Pa šta ćemo onda? — upita ga Noah gledajući ga tjeskobno. — Kadbi bilo nešto k'o sitne krađe, da je posao siguran a da nema nikakveopasnosti.A što mislite o babama? — upita ga Fagin. — Tu se da lijepa parazaraditi; samo im istrgnete torbicu ili zavežljaj iz ruke i kidnete zaugao.Ali mnoge se od njih deru na sav glas, a poneke hoće i ogrepsti, je 1'da? — reče Noah vrteći glavom. — Mislim da mi to ne bi odgovaralo.Nema li koje drugo slobodno mjesto?Čekajte! — reče Fagin i stavi Noahu ruku na koljena. — Da rušite;kegle? ;

r

Č e trd e s e t d ru g o p o g lav lje

A šta je to? — začudi se gospodin Clavpole.Kegle su, dragoviću moj — reče Fagin — mala djeca koju

majkešalju da im nešto kupe u dućanu za koji peni ili šiling, a rušite ih takoda im jednostavno otmete novčiće — koje uvijek drže spremne u šaci__pa da ih srušite u jarak i lijepo odete dalje, kao da se ništa pod milim Bogom nije dogodilo, samo je dijete palo i udarilo se. Ha-ha-ha!__Ha-ha! — prasne gospodin Clavpole u smijeh mlatarajući nogamaod užitka. — Bogami, to bi baš bilo za mene.— Dabome — pritvrdi Fagin — a možete birati gdje hoćete operirati,u Camden Townu, u Battle Bridgeu i u sličnim četvrtima, gdje seuvijek nađe pokoje dijete koje ide u kupnju, pa možete srušiti keglikoliko god hoćete u svako doba dana. Ha-ha-ha!I tu Fagin mune gospodina Clavpolea pod rebra pa obojica prasnu u

dugotrajan i grohotan smijeh.E pa, sad smo sve sredili! — reče Noah kad se oporavio od napadasmijeha a Charlotte se vratila. — U koliko sati da se sutra nađemo?Može u deset? — upita Fagin, a kad gospodin Clavpole klimne glavom, dometne: — A kako da kažem mom prijatelju" da se zovete?Bolter — odgovori Noah, koji se već bio spremio za ovakvo pitanje.Morris Bolter. A ovo je moja supruga.Sluga pokoran, gospođo Bolter — reče Fagin klanjajući se pretjerano uljudno. — Nadam se kako ću imati priliku da se uskoro boljeupoznamo.

— Jesi li čula, Charlotte, što kaže gospodin? — zagrmi gospodin Cla

vpole.— Čula sam, Noah dragi! — odgovori gospođa Bolter i pruži Židovuruku.— Ona me samo odmila zove Noah — reče gospodin Morris Bolter,bivši gospodin Clavpole, obraćajući se Faginu. — Razumijete?•— O, kako ne bih razumio, potpuno vas razumijem —odvrati Fagin — i ovaj put bar reče istinu. — Laku noć! Laku noć!Uz još mnoge pozdrave i lijepe želje, Fagin ode svojimputem, a Noah Clavpole upozori svoju dobru gospu neka ga dobrosasluša, pa joj počne razlagati pogodbu koju je sklopio, onako nabusitoi svisoka kao što se i priliči ne samo predstavniku jačeg spola nego igospodinu kojem je ukazana čast da budespecijalno imenovan za rušenje kegli u gradu Londonu i okolici.

I

Oliver Twist

Četrdeset treće poglavljeu kojem se pripovijeda o tome kako je Lisac Prefriganac zapao u nepriliku.

Vi ste sami, dakle, taj vaš prijatelj, je 1' da? — reče gospodin Cla-ypole, iliti Bolter, kad se sutradan, prema dogovoru koji su uglavili,preselio u Faginovu kuću. — Pa ja sam već sinoć tako nešto pomislio.Svatko je sam sebi najbolji prijatelj, dragoviću moj — reče Faginsmijuljeći se najumiljatije što je mogao. — Nema čovjek boljeg prijatelja od samog sebe.Ponekad ipak nije tako — otpovrne Morris Bolter držeći se kaoiskusan svjetski čovjek. — Neki su ljudi, znate, sami sebi neprijatelji.Nemojte u to vjerovati — reče Fagin. — Kad je netko sam. sebineprijatelj, to je samo zato što je prevelik prijatelj sam sebi, a ne zatošto više mari za druge nego za sebe. Ih, koješta! To se protivi ljudskojnaravi.Kad bi se takvo što i dogodilo, ne bi bilo u redu —napomene gospodin Bolter.To je jasno samo po sebi. Neki čarobnjaci tvrde da je tri magičanbroj, a neki kažu da je to sedam. Ali nije ni jedan od njih, dragovićumoj, nego broj jedan.Ha-ha! — nasmije se gospodin Bolter. — Živio brojjedan!U ovakvoj maloj zajednici kao što je naša, dragoviću moj — rečeFagin, koji se osjetio ponukan da objasni svoje stajalište — svi mi imamo zajednički broj jedan; to znači da ne možeš smatrati sebe za brojjedan, a da i mene i svu ostalu mlađariju ne smatraš isto tako za brojjedan.Eh, dovraga! — uzvikne gospodin Bolter.

Četrdeset treće poglavlje

Znate — nastavi Fagin kao da nije ni čuo taj uzvik — svi smo mitoliko povezani jedan s drugim i probici nam se tako poklapaju damora biti tako. Na primjer, vama je cilj brinuti se za broj jedan — štoznači za samog sebe.Svakako — potvrdi gospodin Bolter. — Tu ste potpuno u pravu.E pa, ne možete se brinuti za samog sebe — broj jedan, ako se nebrinete i za mene — broj jedan.Broj dva mislite — reče gospodin Bolter, koji je bio bogato obdarenosobinom koja se zove sebičnost.

j.— Ne, ne mislim ja tako — odbrusi mu Fagin. — Ja sam vama isto I toliko važan koliko i vi sami sebi.i — E pa, čujte — upadne mu gospodin Bolter u riječ — vi ste krasan i čovjek i vrlo ste mi simpatični, ali opet, nismo mi toliko prisni k'o što bi se iz vaših riječi moglo zaključiti.Ali promislite malo — reče Fagin sliježući ramenima i šireći rukepromislite malo! Vi ste učinili nešto vrlo zgodno zbog čega sam vasodmah zavolio, ali zbog toga bi vam isto tako drugi mogli svezati okovrata kravatu, koja se vrlo lako sveže ali se vrlo teško odveže —jedno-

| stavno rečeno, konopac!Gospodin Bolter posegne rukom za vratni rubac kao da ga žulja, pa promrmlja nešto nerazumljivo, iz čega se moglo razabrati da se slaže sa sugovornikom.— Vješala — produži Fagin — vješala su, dragoviću moj, vrlo ružanprometni znak, koji upozorava da ubrzo dolazi oštar zavoj na kojem sezavršila karijera mnogih odvažnih putnika na carskom drumu. Vaš jecilj broj jedan da se držite ravne crte i da izbjegavate taj zavoj.Svakako, svakako — složi se s njim gospodin Bolter. — Ali zašto

mi uopće pričate sve to?Samo zato da vam jasno izložim svoje mišljenje — reče Židov uzvi-jajući obrvama. — Da biste vi mogli svoje postići, morate se u menepouzdati. A da bi moj posao dobro napredovao, ja se moram pouzdatiu vas. Ono prvo je vaš broj jedan, a ovo drugo je moj broj jedan. Štovam je više stalo do vašeg broja jedan, to više morate paziti na mojbroj jedan; i tako najposlije dolazimo do onoga što sam vam u početkurekao — da nas zajednička briga za broj jedan sve drži na okupu, i danas mora držati na okupu ako ne želimo svi skupa propasti.

— To je istina — odvrati gospodin Bolter zamišljeno. — Eh, vi ste

zbilja mudra glava!Fagin zadovoljno zapazi da to priznanje njegovim sposobnostima nije Puka pohvala, nego da se novajlije zaista snažno dojmila njegova do-

O liv e r T w is t

vitljivost i prepredenost, što je bilo neobično važno da mu utuvi u glavu na samu početku njihova poznanstva. Kako bi još potkrijepio taj poželjni i korisni dojam, upoznao ga je i s nekim pojedinostima svog zamašnog i značajnog poslovanja, ispreplećući istinu s izmišljotinama kako mu je najbolje odgovaralo, a opet toliko vješto i uvjerljivo da je poštovanje gospodina Boltera prema njemu naočigled poraslo, iako je u isto vrijeme bilo pomućeno zdravim strahom) koji je bio isto tako poželjan.Upravo me to uzajamno povjerenje tješi kad me pritisne kakvateška nevolja — reče Fagin. — Eto, baš sam jučer ujutro ostao bezsvog najboljeg čovjeka.Nije valjda umro? — uzvikne gospodin Bolter.Nije, nije — odgovori Fagin — nije opet tako strašno.Nije umro.Pa što, da nije...Uhapšen je — presiječe ga Fagin u riječi. — Da, policija ga jeuhapsila.Nešto ozbiljno? — priupita ga gospodin Bolter.Nije — odgovori Fagin — nije ništa strašno. Optužili su ga zbogpokušaja džeparenja, i našli su kod njega srebrnu burmuticu — njegovu rođenu burmuticu, dragoviću moj, njegovu rođenu burmuticu,jer on sam šmrče burmut, uživa u šmrkanju. Zadržali su ga u pritvorujer misle da znaju tko je vlasnik te burmutice. A on mi vrijedi pedesettakvih burmutica i rado bih platio protuvrijednost samo da mi ga vrate. E, da ste bar poznavali Lisca, dragoviću moj, da ste bar poznavaliLisca!Valjda ću ga još upoznati? — reče gospodin Bolter.Sumnjam — odgovori Fagin i uzdahne. — Ako ne pribave novedokaze, osudit će ga samo kratkim postupkom i vratit će nam se zaotprilike šest tjedana; ali ako mu što dokažu, otići će na ladanje. Znaju oni kako je to bistar momak, i penzionirat će ga. Dobit će Lisac unajmanju ruku penziju.Što znači »ladanje« i »penzija«? — upita ga gospodin Bolter. — Zašto govorite sa mnom tako da vas ne mogu razumjeti?Fagin zausti da mu prevede te tajnovite izraze na običan jezik, a tada bi gospodin Bolter doznao da »ladanje« znači zatvor, a »penzija« doživotno progonstvo, ali u tom času njihov razgovor prekine gospar Bates, koji uđe s rukama u džepovima i lica iskrivljena od tragikomična izraza.— Gotovo je, Fagine — reče Charlev pošto se upoznao s novim ko-tlegom. u

Četrdeset treće poglavlje

Kako to misliš?Našli su vlasnika burmutice, a javila su se i dva-tri svjedoka koji suga prepoznali, tako da je Prefriganac predbilježen za put preko moraodgovori gospar Bates. — Moraš mi pribaviti crno odijelo, Fagine,i crnu vrpcu za šešir, da ga mogu posjetiti prije nego što se otisne naputovanje. Tko bi rekao da će Jack Dawkins, iliti Jack Famozni, ilitiPrefriganac, na put preko mora zbog jedne pišljive burmutice vrijednedva i pol penijal Nikad ne bih vjerovao da će na ladanje zbog nečegamanjeg od zlatnog sata s lancem i privjescima! Ah, zašto bar nije dokože operušao nekog bogatog starog gospodina pa otišao na put kaogospodin, a ne kao obična lopina, neslavno i bijedno1.Pošto je tako dao oduška svojim osjećajima prema zlosretnom prijatelju, gospar Bates sjedne na najbliži stolac, žalostan i potišten.Sta nam tu pričaš da će otići neslavno i bijedno! — uzvikne Fagini osine svog štićenika srditim pogledom. — Zar nije on oduvijek bioekstra-klasa među vama? Zar mu je i jedan od vas bio do koljena, a?Nije — odgovori gospar Bates glasom promuklim od sućuti. — Nijedan.Pa šta onda tu pričaš? — opet će Fagin srdito. — Sto tu sliniš?Zato što ništa od toga nije zabilježeno! — reče Charlev, koji se,ophrvan žaljenjem za svojim drugom, ražestio i otvoreno suprotstaviosvom poštovanom prijatelju. — Zato što o tome neće biti ni riječi upresudi, zato što nitko nikad neće saznati ni polovicu onoga što je onpočinio. Kakvo će mu mjesto pripasti u Kalendaru Nevvgatea1? Možda ga neće ni spomenuti. O, Bože, Bože, kakav je to udarac!— Ha-ha! — nasmije se Fagin i ispruži desnu ruku, okrećući se gospodinu Bolteru i tresući se sav od prigušena smijeha. — Vidite likoliko se ti dečki ponose svojom strukom, dragoviću moj? Zar nijeto divno?Gospodin Bolter klimne glavom, a Fagin, pošto se nagledao do mile volje Charlevja Batesa kako tuguje, pristupi tom mladom gospodinu i potapše ga po ramenu:— Ne beri brigu, Charlev — reče Fagin umirujući ga. — Sve će tojoš izaći na vidjelo, svakako će izaći na vidjelo. Svi će saznati kakvaje to mudra glavica bila, on će to i sam pokazati, neće obrukati svoje

1- Kalendar Newgatea — publikacija u kojoj su, negdje do kraja XVIII. stoljeća, bili redovito opisivani životi najvećih zločinaca, njihova suđenja i Posljednji dani provedeni u tamnici Newgate.

gtfi'

O liv c r T w is t

stare pajdaše i učitelje. Pomisli samo kako je mladi To nije mala stvar, Charlev, kad te u njegovim godinama penzioniraju]Pa sad, to je zbilja čast] — prihvati Charlev, donekle utješen.Imat će on tamo sve što mu treba — nastavi Židov. — S njim će ubuksi, Charlev moj, postupati kao s gospodinom. Kao s pravim gospodinom! Dobivat će svaki dan pivo, a imat će i para, pa ako ih ne budeimao na što potrošiti, bar će moći igrati pismo-glava. <J*Misliš da će moći? — uzvikne Charlev Bates. •Dabome da će moći! — odgovori Fagin — a uzet ćemo mu, Charlev, najbolju marku među fiškalima, koji ima najdužu jezičinu, da gabrani. I on će sam održati govor ako bude htio, pa ćemo o svemu tomečitati u novinama: »Lisac Prefriganac... buran smijeh... suci se valjajuod smijeha... « A, Charlev, što veliš?Ha-ha — nasmije se gospar Bates. — Kakva će to biti smijurija, je1' da, Fagine? Prefriganac će ih vraški izmasirati, je 1' da?Nego šta! — uzvikne Fagin. — Još kako će ih izmasirati! — Padabome da hoće — opet će Charlev trljajući ruke. — Kao da ga većgledam — uzvikne Židov upirući pogled u svog štićenika.I ja — usklikne Charlev Bates. — Ha-ha-ha! I ja. Baš k'o da je sadtu pred nama, duše mi, Fagine! Kakav će to cirkus biti! Pravi pravcaticirkus! Svi oni fiškali u vlasuljama držat će se važno i svečano, a JackDawkins opalit će im govoranciju, onako slobodno i nehajno k'o daje rođeni sin predsjednika suda pa im za ručkom drži zdravicu... ha-ha-ha!Zapravo je Fagin toliko udobrovoljio svog mladog mušičavog prijatelja i razigrao mu bujnu maštu da je gospar Bates, koji je u prvi mah bio sklon zatočenog Lisca smatrati žrtvom nesmiljene sudbine, sad gledao u njemu glavnog junaka iznimne i vesele lakrdije, pa je jedva čekao da dođe vrijeme kad će se njegovu starom drugu ukazati tako zgodna prilika da pokaže sve svoje sposobnosti.Moramo pošto-poto nekako doznati što ima danas kod njega novoreče Fagin. — Hajdemo smisliti nešto!Kako bi bilo da ja odem tamo? — predloži Charlev.Ni za živu glavu — odgovori Fagin. — Ti si poludio, dragoviću moj,načisto poludio kad bi htio da odeš ravno u... Ne, Charlev, ni govora.Dosta mi je što sam jednog izgubio...Ne misliš valjda sam otići? — reče Charlev gledajući ga podrugljivoispod oka.— Ni to ne bi bilo baš pametno — odvrati Fagin odmahujući gla-vom.

Četrdeset treće poglavlje

Pa šta onda ne pošalješ ovog novajliju? — upita ga gospar Bateshvatajući Noaha za mišicu. — Njega nitko ne poznaje. — Pa ako onnema ništa protiv... — pripomene Fagin.Protiv! — upadne mu Charlev u riječ. — Što bi on mogao imatiprotiv?Ma zbilja ništa, dragoviću moj — otpovrne Fagin okrećući se gospodinu Bolteru — zbilja ništa.E pa, sad, znate, što se toga tiče... — pripomene Noah uzmičućiprema vratima i vrteći glavom nekako ozbiljno i zabrinuto. — Ne, tone ide... nipošto. To nije u mom fahu, ne, ne.A koji je to njegov fah, Fagine? — zapita gospar Bates promatrajućineobično gadljivo krakatog Noaha. — Da podvije rep kad zagusti, ada bude prvi na jaslama kad je sve u redu? Da nije to njegova specijalnost?Šta te briga — odbrusi mu gospodin Bolter — i pazi malo kakorazgovaraš sa starijima od sebe, balonja jedan, jer bi se mogao lošeprovesti.Gospar Bates se grohotom nasmije na tu groznu prijetnju, tako da je trebalo dosta vremena dok Faginu ne pođe za rukom objasniti go-spodinu Bolteru kako se odlaskom na policiju neće izvrgnuti nikakvoj opasnosti, kako u prijestolnicu nije još stigla nikakva vijest o njegovu sitnom prekršaju, a kamoli tjeralica za njim, pa je sva prilika da nitko i ne sumnja da je potražio utočište u Londonu. A ako se valjano preruši, bit će na policiji sigurniji nego igdje drugdje u Londonu, jer je to po-sljednje mjesto za koje bi se posumnjalo da je dragovoljno posjetio. Donekle umiren svim tim razlozima, ali ponajvećma natjeran strahom koji mu je Fagin utjerao u kosti, gospodin Bolter pristane napokon, iako vrlo nevoljko, upustiti se u taj pothvat. Postupajući po Faginovim uputama, odmah se presvuče u kirijašku bluzu, baršunaste hlače i ko-žnate dokoljenice, što je sve Židov imao pri ruci. Isto je tako dobio bič i pusten šešir za koji bijahu zadjenute mnogobrojne mitničarske karte. Tako opremljen, trebao je odšvrljati na policiju kao kirijaš koji je s tržnice u Covent Gardenu zavirio iz puke radoznalosti u tu usta-novu, a budući da je bio nespretan, nezgrapan i koščat kao što se samo poželjeti može, Fagin se nije ni najmanje bojao da neće savršeno odigrati svoju ulogu.Pošto su te pripreme obavljene, dali su mu sve potrebne podatke po kojima će prepoznati Lisca Prefriganca, a onda ga gospar Bates odve-de kroz mračne i krivudave uličice do nadomak Bow Streetu. Pošto mu je točno opisao gdje se nalazi tražena zgrada, i potanko ga uputio

Oliver Twist

kako će ravno ući unutra, pa kad dođe na dvorište, kako će se popeti desnim stubama i skinuti šešir kad stupi u dvoranu, Charlev Bates mu reče neka pohita sam dalje, i obeća da će ga pričekati na mjestu gdje se rastaju.Noah Clavpole iliti Morris Bolter, kako je god čitatelju drago, savjesno se držao primljenih uputa koje su — budući da je gospar Bates prilično dobro poznavao dotičnu ustanovu — bile toliteS točne da je stigao na mjesto gdje se kroji pravda a da nije nikog ništa pitao niti je naišao na bilo kakve zapreke. Našao se usred gomile svijeta, uglavnom žena, u prljavoj i zagušljivoj dvorani u dnu koje bijaše ograđen podij na kojem se slijeva uza zid nalazila optuženička klupa, u sredini mjesto za svjedoke, a zdesna sudački stol. Ovaj potonji bio je zaklonjen posebnom pregradom koja je skrivala sud od pogleda prostog puka, koji je mogao samo zamišljati (ako je imao mašte) kako je pravda nešto uistinu veličanstveno.Na optuženičkoj su klupi u tom trenutku sjedile samo dvije žene koje su klimanjem glave odzdravljale svojim zadivljenim prijateljima, dok je sudski pisar čitao iskaze svjedoka dvojici policajaca i jednom čovjeku u civilu koji se naginjao preko stola. Ključar je stajao naslonjen na ogradu optuženičke klupe i nehajno češkao nos golemim ključem. Samo bi pokatkad, kad bi dokoni slušatelji pokazali nedoličnu sklonost za razgovor, zatražio da ušute, ili bi strogo pogledao neku ženu i obrecnuo se na nju »Nosite to dijete van!« kad bi dostojanstvo pravde narušilo tiho kmečanje slabačkog djetešceta napola prigušeno majčinim rupcem. U dvorani se osjećao neugodan i nezdrav zadah; zidovi bijahu izgubili boju od prljavštine, a strop je pocrnio. Na kaminu je stajalo neko staro čađavo poprsje, a iznad optuženičke klupe visio je prašan sat —jedini predmet u toj prostoriji koji je išao kako treba, jer su porok ili neimaština, ili oboje, ostavili trag na svakom živom biću, što bijaše gotovo isto toliko odbojno koliko i debeli masni sloj koji je pokrivao sva neživa bića u dvorani.Noah se žudno obazirao na sve strane neće li gdje ugledati Lisca, ali premda je bilo podosta žena koje bi, po svemu sudeći, mogle biti majka ili sestra toj dotičnoj osobi, i više muškaraca za koje bi se moglo reći da bi mu mogli biti otac, nije vidio nikoga tko bi odgovarao osobnom opisu gospodina Dawkinsa. Stajao je obuzet velikom napetošću i neizvjesnošću dok nisu one dvije žene bile osuđene i izišle iz dvorane šepureći se, a onda mu je iznenada odlanulo jer je ugledao okrivljenika za kojega je odmah pomislio da mora biti osoba koju traži. To je zaista bio gospodin Dawkins. Ušao je u sudnicu stružući no-

Četrdeset treće poglavlje

gama, zavrnutih rukava na svom dugačkom kaputu, kao i obično, s lijevom rukom u džepu, a u desnoj držeći šešir. Za njim je išao ključar, gegajući se na upravo neopisiv način. Kad je zauzeo mjesto na optuženičkoj klupi, gospodin Dawkins zapita jasno i glasno zašto je doveden u taj sramotni paložaj.Jezik za zubel — dovikne mu ključar.Jesam li ja Englez ili nisam? — odvrati mu Lisac. — I gdje su sadta moja građanska prava?Sad ćeš ti odmah dobiti svoja građanska prava — odbrusi mu uzničar — i to dobro zapaprena!Vidjet ćemo još što će tim fiškalima reći ministar unutarnjih poslova ako ja ostanem bez svojih prava — napomene gospodin Dawkins.E pa, da vidimo] Sta je sad? Bit ću zahvalan gospodi sucima da sešto prije pozabave ovom mojom sitnicom, da me ne zadržavaju ovdječitajući novine, jer sam ugovorio sastanak s jednim gospodinom u Ci-tyju, a kako sam čovjek od riječi i vrlo točan u poslovnim stvarima, tajbi gospodin mogao otići ako ne dođem na vrijeme, pa što će biti akopovedem parnicu za naknadu štete što ste me ovdje zadržali, pitamja vas?!Zatim, želeći valjda pokazati kako se poslije suđenja ozbiljno namjerava žaliti na postupak primijenjen protiv njega, Lisac zamoli ključara da mu priopći »imena one dvojice pametnjakovića što sjede za stolom«, što toliko razdraga gledaoce da prasnu u grohotan smijeh, gotovo isto onako kao što bi se nasmijao gospar Bates da je mogao čuti to pitanje svoga prijatelja.Tišina tamo! — vikne ključar.O čemu se radi? — zapita jedan sudac.Tužba protiv džepara, vaše gospodstvo.Je li taj dječak već odgovarao pred sudom?Nije, ali već je odavno trebao odgovarati — odgovori ključar. — Tajje već prošao sito i rešeto. Ja ga dobro poznajem, vaše gospodstvo.Oho, vi da mene poznajete? — uzvikne Prefriganac kao da kanidobro upamtiti tu izjavu. — Lijepo, bogami! To je svakako za meneuvreda časti.Tu se opet razlegne smijeh, i opet uzvik: ■— Tišina tamo!Dobro, a gdje su svjedoci? — zapita pisar.Ah, pa da, zbilja — prihvati Lisac. — Gdje su svjedoci? Baš bih ihhtio vidjeti.Ta mu je želja odmah ispunjena jer se pred sudom pojavi policajac koji

ih

Oliver Twist Četrdeset treće poglavlje

je vidio optuženoga kako je u gužvi zavukao ruku u džep nepoznatu gospodinu i izvukao mu rupčić, pa se useknuo u njega i lijepo mu ga vratio u džep jer je rupčić bio star. Stoga je policajac uhapsio Lisca čim se progurao do njega, a kad je rečenog Lisca pretresao, našao je kod njega srebrnu burmuticu kojoj je na poklopcu bilo urezano vlasni-kovo ime. Taj je gospodin pronađen u sudskom imeniku i odazvao se na poziv, pa se zakleo sad pred sudom da je burmutica' 'njegova i da je opazio da mu je nestala jučer, kad se izvukao iz gužve o kojoj je riječ. Također je u toj gužvi zapazio jednog mladića kako se gura rukama i nogama oko njega, i izjavio da je taj mladić upravo optuženi koji tu stoji.Imaš li kakvo pitanje za svjedoka, momče? — upita sudac. — Nisam pao na tako niske grane da još s njim razgovaram — odgovoriLisac.A imaš li uopće što reći u svoju obranu?Čuješ li kako te njegovo gospodstvo pita imaš li što reći u svojuobranu? — zapita ključar Lisca i mune ga laktom pod rebra, ali jeLisac šutio kao zaliven.Oprostite, molim vas — reče Lisac dižući rastreseno pogled. — Jeste li to vi mene pitali?Nisam još u životu vidio takva prefrigana fakina, vaše gospodstvopripomene ključar cerekajući se. — Kaniš li ti uopće štogod reći,derane balavi?Ne kanim — odgovori Lisac — ne kanim ništa reći, jer se ovdje nekroji pravda; osim toga, moj branitelj je danas na užini kod potpredsjednika Donjeg doma; ali imat ću što kazati negdje drugdje, a istotako i on, kao i naši brojni ugledni prijatelji, tako da će gospoda fiškalijoš proklinjati čas kad su se rodili, i zažalit će što ih vlastite sluge nisuradije jutros objesile o klinčanicu nego što su ih pustile da dođu ovamo meni suditi. Ja ću...Dosta! Krivnja je dokazana! — presiječe ga pisar u riječi. — Voditega!Hajde! — reče ključar.A, tako! Evo me, već idem — odvrati Lisac gladeći šešir u ruci,pa se obrati sucima: — Ah! Ništa vam neće pomoći što ste se takoutrtarili; neću vam se ni najmanje smilovati. Platit ćete vi meni zaovo, ptice ribolovne! Ne bih vam htio biti u koži! Upravo da me nakoljenima molite i preklinjete, ne bih sad pristao da me pustite naslobodu. Hajde, vodite me u zatvor! Što čekate?Nakon tih riječi Lisac dopusti ključaru da ga ščepa za ovratnik i izve-

de iz sudnice. Sve dok nije stigao u dvorište, prijetio je da će iznijeti svoj slučaj i pred parlament, a onda se veselo i zadovoljno nasmije tamničaru u brk.Pošto je još vidio kako su ga zatvorili samog u jednu malu ćeliju, Noah se vrati što je brže mogao na mjesto gdje se bio rastao s gosparom Batesom. Počekao je dok se nije pojavio taj mladi gospodin, koji se bio mudro sakrio na sigurno mjesto i najprije se uvjerio da njegova novopečenog prijatelja ne prati nikakva nepoćudna osoba. Zajedno su zatim pohitali do gospodina Fagina da mu priopće radosnu vijest, kako se Lisac u punoj mjeri pokazao dostojnim odgoja koji je stekao, i kako se slavno ponio.

1 :

Oliver Twist

vi-

Četrdeset četvrto poglavljekucnuo je čas da Nancy održi riječ koju je dala Rose Maylie, ali joj to ne polazi za rukom.

Koliko god bila vična nadmudrivanju i pretvaranju, Nancy nije mogla posvema prikriti tragove spoznaje o onome što je poduzela. Dobro je pamtila kako su joj i prepredeni Židov i okrutni Sikes povjeravali zločinačke planove koje su tajili od drugih, čvrsto uvjereni da se u nju mogu pouzdati i da ih ona nikad neće izdati. Ali, koliko god ti planovi bili strašni, koliko god njihovi začetnici bili opaki, i koliko god ona bila ogorčena na Fagina koji ju je, korak po korak, gurao sve dublje i dublje u ponor zločina i bijede iz kojeg više nema izlaza, ipak, bilo je trenutaka kad je čak i prema njemu osjećala nekakvu samilost, bojazan da mu upravo ona svojom rukom ne namakne omču oko vrata, kojoj se toliko dugo izmicao, koju je inače više nego zaslužio i koja ga nikako nije mogla mimoići.Međutim, to su bile samo prolazne misli stvorenja koje nije moglo preko noći raskrstiti sa svojim starim društvom, ali je svejedno bilo kadro ostati pri svojoj odluci i provesti u djelo ono što je naumilo. Strahovanje za Sikesa moglo ju je još jedino nagnati da odustane od svog nauma, ali kako je dobila obećanje da će se njena tajna strogo čuvati, i kako nije ostavila ni najmanji znak po kojem bi mu mogli ući u trag, te je upravo radi njega odbila spasiti se iz bijede i opačine u koje je bila zapala — što je mogla više učiniti? Ostat će pri svojoj odluci. Premda su se sve njene duševne borbe završavale tim zaključkom, one su se neprestance obnavljale u njoj i također ostavljale tragove za sobom. U samo dva-tri dana poblijedjela je i omršavjela. Na mahove nije uopće marila ni za što od onoga što se oko nje zbiva niti se upletala u razgovore u kojima je nekoć bila najglasnija. Gdjekad bi se opet nasilu smijala i halabučila bez razloga i smisla. Na mahove

Četrdeset četvrto poglavlje

bi opet — često već u idućem trenutku — sjedila nijema i nevesela, podbočivši glavu rukama, a sam napor da se prene iz te zamišljenosti govorio je jasnije nego svi ostali znaci da joj ništa nije po volji, i da joj se po glavi vrzu misli koje su vrlo različite i daleko od onoga o čemu ostali razgovaraju.Bila je nedjelja navečer i ura je s obližnjeg zvonika odbijala puni sat. Sikes i Židov su usred razgovora umuknuli da oslušnu koliko je sati. Djevojka je sjedila na niskoj klupčici i također digla glavu. Bilo je jedanaest sati.Još sat do ponoći — reče Sikes i podigne zastor da pogleda van,pa se vrati na svoje mjesto. — Mrak da ne vidiš ni prsta pred nosom.Noć k'o stvorena za pos'o.Ah! — odvrati Fagin. — Kakva šteta, Bille dragi, što baš sad nemamo nikakva posla.E, prvi put što reče istinu — osorno će Sikes. — Šteta je, zbilja,jerbo sam i ja raspoložen za pos'o.Fagin uzdahne i potišteno zavrti glavom.Morat ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme kad se poslovi opetzahuktaju. To je sve što ti mogu reći — reče Sikes.To je prava riječ, dragoviću moj — prihvati Fagin i odvaži se potapšati ga po ramenu. — Drago mi je kad te čujem da tako govoriš.Drago ti je, veliš! — uzvikne Sikes. — Pa nek' ti bude!Ha-ha-ha! — nasmije se Fagin, kao da ga je čak i to sitno priznanjerazgalilo. — Večeras si opet onaj stari, Bille! Opet onaj stari Bili.Ne osjećam se baš tako kad mi držiš tu svoju smežuranu šapetinuna ramenu i zato je skidaj! — reče mu Sikes te zbaci sa sebe Žido-vljevu ruku.Ide ti na živice, Bille. imaš osjećaj kao da su te ukebali, je li? — rečeFagin, koji je odlučio da se nipošto ne vrijeđa.Imam osjećaj da me je sam vrag ukeb'o — odvrati Sikes. — Nikadnije bilo na svijetu takve njuške k'o što je tvoja, osim možda u tvogćaće, ali njemu su valjda već dobrano osmudili onu njegou prosijeduriđu bradu, ukoliko ti je on uopće otac, ukoliko te nije začeo sam nečastivi, čemu se ne bih ni najmanje začudio.Fagin ništa ne odgovori na taj kompliment, nego samo potegne Sikesa za rukav i upre prstom u Nancy, koja je iskoristila priliku dok su oni razgovarali da stavi na glavu kapu i zaputi se do vrata.Hej! — prodere se Sikes. — Nance! Kud' je to moja cura zapela uovo doba noći?Neću daleko.

li Oliverfwist

Kakav je sad to odgovor? — odvrati Sikes. — Kud' ćeš? — Kažemti da neću daleko.A ja te pitam kud' ćeš? — odsiječe Sikes. — Jesi 1' me čula?Ni sama ne znam kud' ću — odgovori djevojka.Ali ja znam — ustvrdi Sikes, više iz prkosa nego što bi zaista imaonešto protiv toga da djevojka ide kamo joj drago. — Nećeš ti nikud.Sjedi 'vamol "'"***Već sam ti rekla da mi nije dobro — odvrati djevojka. — Idemmalo na zrak.Turi glavu kroz prozor pa se naužij zraka do mile volje — predložijoj Sikes.Nema tu dosta zraka — reče djevojka. — Hoću da ga se nadišemna ulici.E, onda ga se nećeš nadisat' — odvali Sikes, pa ustane, zaključavrata, uzme ključ i, strgavši joj kapu s glave, hitne je na neki stari ormar. — Eto, tako — reče razbojnik. — A sad lijepo sjedi tu s mirom!Pa neće mene valjda kapa ovdje zadržati — reče djevojka pošto jenaglo problijedjela. — Što ti pada na pamet, Bille? Znaš li uopće štoto radiš?Da li ja znam. Ej, Faginel — uzvikne Sikes. — Pa ova je cura pobe-navila, znaš, inače se ne bi usudila tako razgovarat' sa mnom.Natjerat ćeš me da počinim kakvu glupost iz očaja — promrljadjevojka pritiskujući grudi rukama, kao da silom želi obuzdati gnjevšto je obuzima. — Pusti me kad ti kažem, odmah, ovog časa!Neću! — odbrusi joj Sikes.Reci mu ti, Fagine, neka me pusti. Bolje će mu biti. Da, bolje ćemu biti da me pusti. Čuješ li? — uzvikne Nancy i lupi nogom o pod.Da 1' te čujem? — ponovi Sikes i okrene se na stolcu prema njoj.Aha, čujem! Ako još samo pisneš, ovaj će te pas tako šćapit' zagrkljan da se nećeš više šale derat'. Šta te je spopalo, opajdaro jedna?Šta ti je?Pusti me! — reče mu djevojka neobično ozbiljno, a onda sjedne napod pred vrata i produži: — Pusti me, Bille; ti ne znaš što činiš, zbiljane znaš. Pusti me samo na jedan sat. hajde, pusti me!Nek' me vrag odnese ako ova djevojka nije načisto pomahnitala!uzvikne Sikes. — De ustaj!Neću se maknuti odavde dok me ne pustiš, neću i neću! — završidjevojka. Sikes je gledaše časak vrebajući priliku, a onda je iznenadazgrabi za obje ruke i oduče u susjednu sobu, iako se otimala rukama inogama. Tu je sjeo na klupu, a nju je odgurnuo na stolac ispred sebe

Četrdeset četvrto poglavlje

držeći je svejednako za ruke. Ona se čas otimala a čas ga preklinjala neka je pusti, sve dok nije izbila ponoć. Tada je odustala od daljnjeg otpora, umorna i iscrpljena. Pošto ju je obasuo psovkama i još jednom opomenuo neka više ne pokušava noćas izići iz kuće, Sikes je ostavi neka se na miru sabere, pa se vrati do Fagina.Uh! — othukne provalnik brišući znoj s lica. — Ala je to čudnovatadjevojka!To je istina, Bille — zamišljeno potvrdi Fagin. — To je istina.Šta misliš, zašto je uvrtjela sebi u glavu da noćas iziđe? — upita gaSikes. — Reci, ti je ipak bolje poznaješ nego ja. Šta joj bi?Mislim, dragoviću moj, da je posrijedi puka tvrdoglavost, ženskatvrdoglavost.Hja, bit će da je tako — promrsi Sikes. — Mislio sam da sam jeukrotio, a sad vidim da nije ništa bolja nego što je i bila.Još je i gora — zamišljeno će Fagin. — Nikad je prije nisam vidioda se tako razgoropadila zbog obične sitnice.Ni ja — priklopi Sikes. — Valjda joj još nije isparila groznica iz krvi,pa još gori, a?Može biti.Ako je ta opet spopadne, pustit ću joj ja malo krvi, mjesto doktorareče Sikes.Fagin značajno kimne glavom odobravajući taj način liječenja.Dok sam lež'o k'o klada, bila je dan i noć uza me, a tebe nije bilonigdje ni od korova, kurjače bezdušni — reče Sikes. — A za sve to vrijeme nismo imali ni prebite pare pa je valjda i šenula od silne muke inevolje. Nije ni čudo što joj je dotužilo da bude tu stalno zatvorena, a?Tako je, dragoviću moj — potvrdi Židov šaptom. — Pst!U taj mah vrati se djevojka u sobu i opet sjedne na svoje mjesto. Oči su joj bile crvene i natečene; njihala se amo-tamo i zabacivala glavu, a onda najednom prasne u smijeh.Eto, sad je opet 'vata ono drugo! — uzvikne Sikes gledajući u čudu svoju družicu.Fagin mu dade glavom znak neka se ne osvrće više na nju, a djevojka nakon dvije-tri minute poprimi svoje uobičajeno držanje. Pašto je ša-pnuo Sikesu da nema više opasnosti da Nancy ponovo pomahnita, Fa-gin dohvati svoj šešir i poželi mu laku noć. Kad dođe do vrata, zastane, obazre se i zapita neće li mu tko posvijetliti put niz mračne stube.— Daj mu ti posvijetli — reče Sikes djevojci puneći lulu. — Bilo bišteta da sam skrha vrat pa da rulja ostane prikraćena uživancije! Dajmu posvijetli!

O liv e r T to is t

Nancy pođe za starcem držeći svijeću u ruci. Kad su stigli pred vrata, starac prinese prst usnama, primakne se djevojci i prošapće:Sto ti je, Nancy draga?Što bi mi bilo? — odgovori djevojka istim tonom.Koji je razlog svemu tomu? — opet će Fagin. — Aka je on. — tuupre tankim kažiprstom gore, u strop — tako grub s tobom (a zbiljajest zvijer, Nance, prava zvijer), zašto onda. • •■'Sta? — priupita ga djevojka kad Fagin ušuti, malne joj dodirujućiustima uho i gledajući je ravno u oči.Ma dobro, nije sad važno. Popričat ćema o tome drugi put. Ja samti prijatelj, Nance, prijatelj u koga se možeš pouzdati. Uvijek imampri ruci dobra i sigurna sredstva. Ako hoćeš da se osvetiš onima kojipostupaju s tobom kao sa psetom, kao sa psetom, pa i gore nego sapsetom, jer pseto katkad i pomiluje, samo mi reci! Kažem ti, samo mireci. On danas jest, sutra nije, a mene već odavno poznaješ, Nance.Poznajem te i te kako dobro — odvrati djevojka ne odajući ni trunka uzbuđenja. — Laku noć!I ustukne kad joj Fagin pruži ruku, ali mu ponovo poželi laku noć čvrstim glasom i kimne glavom na njegov posljednji pogled, pa zatvori vrata za njim.Fagin ode kući zaokupljen mislima što su mu se rojile u glavi. Došao je do zaključka — ne na temelju onoga što se netom dogodilo (iako je to potvrđivalo njegove sumnje), nego postupno i malo-pomalo — da je djevojci dojadila provalnikova osornost pa da je našla sebi nekog novog prijatelja. Njeno promijenjeno držanje, učestalo izbivanje od kuće, poprilična ravnodušnost prema probicima družine koji su joj nekad ležali na srcu, pa uz to još noćašnja očajnička želja da ode od kuće u određeno vrijeme, sve je to išlo u prilog toj njegovoj pretpo-stavci te je bio gotovo uvjeren da se nije prevario. Ali taj čovjek koga je Nancy zacijelo zavoljela nije mogao biti ni jedan od njegovih poma-gača, a Fagin je držao da bi mu i te kako dobro došao uz Nancy i da bi ga morao što prije pridobiti za se.Pred očima mu je bio još jedan, mračniji cilj. Sikes je previše toga znao, a njegova gruba zabadanja nisu Fagina ništa manje pekla zato što je krio koliko ga bole. Djevojka mora biti načisto da nikad neće biti sigurna od njegova gnjeva ako ga jednom ostavi i da će Sikes jamačno iskaliti svoj bijes na njenom novom ljubavniku, da će ga osakatiti a možda i ubiti. »Ako se malo potrudim, što može biti lakše nego da je nagovorim neka ga otruje?« pomisli Fagin. »Žene su se laćale takvih, pa i gorih sredstava da postignu isti takav cilj. Tako ću se otresti tog

Četrdeset četvrto poglavlje

opasnog zlikovca, čovjeka koga mrzim, a na njegovo će mjesto doći drugi i nad djevojkom ću zadobiti neograničenu vlast, jer ću znati za njen zločin.«Takve su misli prolazile Faginu glavom za ono kratko vrijeme koliko je sjedio sam u provalnikovoj sobi. Zaokupljen svejednako tim mislima, iskoristio je priliku koja mu se zatim ukazala da iskuša djevojku onim mutnim nagovještajem. Reklo bi se da ona nije bila nimalo iznenađena i da ga je i te kako dobro shvatila. Djevojci je očito sve jasno. To je pokazivao i pogled kojim ga je ispratila.Ali možda će se žacati da oduzme život Sikesu — a to je ipak ponaj-važniji cilj koji valja postići. »Kako bih mogao pojačati svoj utjecaj na nju?« pitao se Fagin vukući se kući. »Kako bih je mogao još čvršće vezati uza se?«Takvi ljudi kao što je on obično ne biraju sredstva. Ako i ne izmami priznanje od nje, mogao bi je uhoditi i otkriti tko je taj njen novi dra-gan, pa joj zaprijetiti da će sve skupa odati Sikesu (koga se ona boji kao vrag tamjana) ako ne bude htjela da se s njim udruži, te bi tako mogao osigurati njenu pomoć.»Mogao bih«, reče Fagin gotovo naglas. »Onda se ne bi usudila da me odbije, ni za živu glavu, ni za živu glavu! Sad je sve spremno. Zamka je namještena i treba samo da se sklopi. Dolijat će on već meni!« Baci još jedan mračan pogled unatrag i zaprijeti šakom prema mjestu gdje je ostavio zlikovca odvažnijeg od sebe, pa nastavi put i zavuče koščate ruke u nabore svog odrpanog kaputa, stežući ih grčevito, kao da svakim pokretom prstiju drobi po jednog nevidljivog mrskog du-šmanina.

320

Oliver Twist

Četrdeset peto poglavljeFagin povjerava Noahu Claypoleu tajni zadatak.

Sutradan je starac poranio i nestrpljivo čekao da dođe njegov novi pomagač. Nije ga bilo neobično dugo, a kad je napokon došao, halapljivo je navalio na doručak.Boltere — reče Fagin privlačeći stolac i sjedajući naspram MorrisaBoltera.Izvolite — odazva se Noah. — Što je? Nemojte me ništa pitatidok se ne najedem. To je nešto što nikako ne valja tu kod vas. Čovjeknikad nema vremena da se pošteno najede.Pa valjda možeš razgovarati i dok jedeš? — reče Fagin proklinjućiiz dubine duše proždrljivost svoga mladog prijatelja.Kako ne bih mogao! Čak mi bolje prija kad ručam — reče Noah iodreže komadinu kruha. — A gdje je Charlotte?Izišla je — odgovori Fagin. — Poslao sam je jutros s onom drugomdjevojkom da budemo sami.Ah! — uzdahne Noah. — Da ste joj bar rekli da najprije isprži malo kruha i namaze ga maslacem. Dobro, tjerajte slobodno dalje, nećete mi ni najmanje smetati.Zaista se činilo da ga ništa ne može omesti pri jelu, jer je očito zasjeo u namjeri da se svojski prihvati posla.Jučer si bio vrijedan, dragoviću moj — reče Fagin. — Svaka ti čast!Šest šilinga i devet i pol penija već prvog dana! Namlatit ćeš grdnihpara rušenjem čunjeva.Nemojte zaboraviti još tri vrča za pivo i kanticu za mlijeko — rečegospodin Bolter.Neću zaboraviti, dragoviću moj. Ono s vrčevima lukava si izveo, aono s kanticom bila je prava majstorija.Mislim da je za početak dosta dabro — pripomene gospodin Bol-

Četrdeset peto poglavlje

ter, zadovoljan samim sobom. — Vrčeve sam pokupio s prozora, a kantica je stajala sama ispred jedne gostionice. Pomislio sam da bi mogla zahrđati na kiši ili se prehladiti, kužite, a? Ha-ha-ha! Fagin se tobože od srca nasmije. Kad se gospodin Bolter dosita na-kikotao, više puta junački zagrize u prvu komadinu kruha namazana maslacem i smaže je, pa se prihvati druge.Htio bih, Boltere dragi — reče Fagin naginjući se nad stol — da miobaviš jedan posao, ali posao koji iziskuje mnogo opreza i takta.Slušajte — odvrati Bolter — nemojte da me opet uvalite u kakvuopasnost ili da me opet pošaljete na policiju. To mi ne bi bilo po volji,da znate, odmah vam to kažem.Tu ti nema ni najmanje opasnosti, ni najmanje, kad ti kažem —reče Židov. — Treba samo da uhodiš jednu ženu. — Staru? — priupitagospodin Bolter.Mladu — odgovori Fagin.Pa to mi ide dosta dobro od ruke — reče Bolter. — U školi sam bioglavni u njuškanju i tužakanju. A zašto bih je morao uhoditi? Valjdane.Samo da mi kažeš kuda se kreće, s kim se sastaje i, po mogućnosti,što govori; da zapamtiš ulicu, ako je posrijedi ulica, kuću, ako je posrijedi kuća, i da mi dojaviš sve što doznaš.A što ću dobiti za svoj trud? — upita ga Noah odlažući šalicu igledajući radoznalo u oči svom poslodavcu.Ako dobro obaviš posao, dobit ćeš funtu, dragoviću moj. Čitavufuntu — reče Fagin nastojeći pobuditi u njemu što veće zanimanje.Toliko nisam još nikom dao za posao na kojem se nema bogzna štozaraditi.A tko je ta ženska? — upita ga Noah.Jedna od naših.Do vraga! — uzvikne Noah nabirući nos. — Sumnjate nešto nanju, je 1' da?Našla je sebi neke nove prijatelje, dragoviću moj, a ja moram doznati tko su oni — odgovori Fagin.Kužim — reče Noah. — Radi pukog zadovoljstva da se upoznates njima, ako su to ugledni i čestiti ljudi, a? Ha-ha-ha! To je posao zamene.Znao sam ja da je to posao za tebe — uzvikne Fagin, oduševljen štoje pridobio momka za svoju ponudu.■— Naravno, naravno — priklopi Noah. — A gdje je ta ženska? Gdje da je pričekam? Kamo da idem?

Oliver Twist Četrdeset peto poglavlje

— Sve ću ti ja to na vrijeme reći, dragoviću moj. Pokazat ću ti je upravi čas — reče Fagin. — Samo budi spreman, sve ostalo prepustimeni.Te večeri, sutradan navečer i prekosutradan navečer uhoda je sjedio u čizmama i u svom kirijaškom odijelu, spreman da krene na prvu Faginovu riječ. Šest je večeri tako prosjedio — šest dugih i zamornih večeri — ali Fagin se svaki put vraćao kući razočarana lic'đf kratko mu saopćavao da još nije došao pravi trenutak. Sedme se večeri vratio malo ranije, ne mogavši zatomiti radost. Bila je nedjelja.— Večeras izlazi — reče Fagin — siguran sam da ide po pravom poslu,jer je cijeli dan bila sama, a čovjek koga se boji vratit će se tek negdjepred zoru. Hajde sa mnom. Brže!Noah skoči bez riječi na noge jer je Židov bio toliko uzbuđen da je i njega obuzelo uzbuđenje. Kradom se izvuku iz kuće i, hitajući kroz zamršen splet uličica, stignu napokon pred onu gostionicu u kojoj je Noah proveo svoju prvu noć u Londonu.Bilo je prošlo jedanaest sati i vrata su bila zatvorena. Ali čim Fagin tiho zazviždi, vrata se polagano otvore. Oni nečujno uđu i vrata se opet za njima zatvore.Ne usuđujući se ni šaptom progovoriti, Fagin se sporazumijevao pr-stima s mladim Židovom koji im je otvorio vrata. Oni pokažu Noahu prozorčić i dadu mu znak da se popne i pogleda osobu u susjednoj prostoriji.Je li to ta žena? — zapita on tek malo čujnije od daha. Fagin kimneglavom.Ne vidim joj dobro lice — šapne Noah. — Oborila je glavu, a svijeća joj je za leđima.Ostani samo tu — šapne mu Fagin, pa namigne Barnevju koji začasnestane. Ubrzo se momak pojavi u susjednoj prostoriji i, pod izlikomda želi useknuti svijeću, prinese je bliže djevojci i povede s njom razgovor tako da ona digne glavu.Sad je vidim — reče uhoda.Vidiš li je dobro?Prepoznao bih je među tisućama drugih.I brže-bolje siđe s klupčice. Vrata se one prostorije otvore i djevojka iziđe. Fagin odvuče Noaha iza pregrade koja bijaše zastrta zavjesom. Tu su stajali bez daha dok ona ne prođe na dva-tri koraka od njihova skrovišta i iziđe na vrata na koja su oni bili ušli.— Pst! — psikne momak koji je držao vrata otvorena. — Dođi!Noah se pogleda s Faginom i šmugne iz krčme.

— Nanlijevo — šapne mu momak. — Drži se samo lijenvo, nemoj prelaziti na drungu stranu.Noah ga posluša i, pri svjetlu ulične rasvjete, opazi djevojčinu priliku kako odmiče prilično daleko pred njim. Približi joj se što je više mogao a da ga ona ne primijeti. Držao se suprotne strane ulice kako bi što bolje pratio svaki njen pokret. Dva-tri puta nemirno se osvrnula, a jednom je zastala da propusti dvojicu ljudi koji su išli za njom. Što je dalje išla, to je bivala nekako hrabrija i stupala odlučnijim i čvršćim korakom. Uhoda je neprestano zadržavao podjednak razmak između nje i sebe, ne puštajući je s oka.

O liv e r T w is t

Četrdeset šesto poglavljeNancy je došla na sastanak.

S crkvenih zvonika izbijalo je četvrt do dvanaest kad su dvije spodo-be izronile na Londonski most. Prva je od njih bila žena koja je išla oštrim i hitrim korakom i žustro se obazirala naokolo kao da nekog traži, a druga je spodoba bio muškarac koji se šuljao po najgušćoj sjeni i, poizdalje, podešavao korak prema njezinu koraku — zastao kad bi ona zastala i nastavio se šuljati za njom kad bi ona pošla dalje — ali neprestano pazeći da joj se, u žaru praćenja, previše ne približi. Tako su prešli cijeli most što spaja Middlesex sa Surrevjem kad se žena, očito razočarana što među rijetkim prolaznicima nije našla osobu koju traži, naglo okrene i pođe natrag. Taj je njen pokret bio iznenadan, ali je čovjek koji ju je pratio bio na oprezu, te se zavukao u jednu od onih udubina iza stupova mosta i nagnuo se nad ogradu da se što bolje sakrije, čekajući da ona prođe po drugoj strani. Kad je odmakla otpri-like isto onoliko koliko je prije bila pred njim, izvukao se tiho iz svog skloništa i nastavio je pratiti. Kad je došla gotovo do sredine mosta, žena zastane, a za njom i čovjek.Bila je vrlo mračna noć. Vrijeme nije bilo lijepo pa je u to doba na tom mjestu bilo vrlo malo ljudi. Malobrojni prolaznici žurno su odmicali i možda nisu ni primjećivali muškarca i ženu, a svakako se nisu na njih obazirali. Vanjština tog para nije bila takva da bi pobudila pozornost siromašnih stanovnika te londonske četvrti, koje je te noći put nanio preko mosta u potrazi za kakvim hladnim svodom ili kolibom bez vrata kamo bi mogli skloniti glavu. Čovjek i žena stajali su tako šutke, ni s kim ni da bi riječ progovorili.Po rijeci je popala magla prigušujući crveni odsjaj vatrica što su gorjele na brodicama usidrenim uz gatove, a sumorne zgrade na obali bile su još tamnije i nejasno se razabirale. Stara čađava skladišta s obje strane

Četrdeset šesto poglavlje

rijeke izdvajala su se, onako glomazna i mutna, iz guste mase krovova i zabata, mrko nadvijena nad vodom koja bijaše precrna da bi se u njoj ogledali čak i njihovi divovski obrisi. Toranj stare crkve Svetog Spasi-telja i šiljasti vrh Svetog Magnusa, koji od davnine čuvaju drevni most kao dva gorostasna stražara, nazirali su se u tami, ali šuma jarbola ispod mosta i gusto razasuti zvonici iznad njega bijahu gotovo posve skriveni od pogleda.I dok ju je pritajeni uhoda budno motrio, djevojka je nemirno prošla nekoliko puta gore-dolje, kadli teško zvono Svetog Pavla oglasi da je prošao još jedan dan. Ponoć je stigla u gusto napučen grad. U palaču, u noćnu jazbinu, u tamnicu, u ludnicu — u rodilište i mrtvačnicu, među zdrave i bolesne, među ukočena lica mrtvaca i u bezbrižan san djece — svuda je stigla ponoć.Nije prošlo ni dvije minute od ponoći kad mlada dama u pratnji sijeda gospodina iziđe iz fijakera nedaleko od mosta. Pošto su platili kočija-šu, zapute se ravno na most. Tek što su stupili na nj, ona se djevojka trgne i pode prema njima.Ono dvoje išlo je obazirući se lijevo i desno, kao ljudi koji jedva da se nadaju da će naći onoga koga traže, kad im djevojka naglo priđe. Oni zastanu i uskliknu od iznenađenja, ali odmah zatome taj usklik jer im se baš u tom trenutku primakne čovjek u kirijaškom odijelu, te umalo što se ne sudari s njima.— Nemojte tu — brzoreko će Nancy — bojim se ovdje razgovarati s vama. Hajdemo dalje, maknimo se odavde, pođimo niz one stepe-nice!Dok je ona to govorila i rukom pokazivala na onu stranu kuda ih je zvala, kirijaš pogleda oko sebe i osorno ih upita kako su mogli tako zakrčiti prolaz pješacima, pa produži dalje.Stepenice na koje je djevojka pokazala nalaze se na surrevjevskoj obali, na onoj istoj strani gdje je i crkva Svetog Spasitelja, a vode na gat. Prema tom mjestu uputio se bio neopazice i čovjek koji je nalikovao na kirijaša i, pošto je časkom promotrio okolicu, počeo je silaziti niza stube.Te su stube dio mosta i sastoje se od tri dijela. Pri samom kraju dru-gog dijela, kad se silazi, kameni se zid završava ukrasnim stupom koji je okrenut Temzi. Od tog se mjesta stube šire, tako da čovjeka koji zamakne za taj zid ne može nitko sa stuba odozgo vidjeti, pa ma bio samo i stepenicu iznad njega. Kad je došao do tog mjesta, kirijaš se brže-bolje obazre oko sebe, pa kako nije vidio u blizini boljeg skrovi-šta a voda je bila niska, pripije se leđima uza zid i tu pričeka, prilično

Oliver Twist

siguran da ono troje neće silaziti dalje, a ako baš i ne bude sve čuo, moći će ih i dalje neprimjetno pratiti.Vrijeme mu je tako sporo prolazilo na tom pustom mjestu, i toliko je gorio od želje da dozna razloge tom sastanku koji se znatno razlikovao od onoga što je očekivao, da je više puta izgubio svaku nadu i uvjerio sama sebe da su se ili zaustavili visoko gore, ili otišli na neko sasvim drugo mjesto da obave svoj tajanstveni razgovor. Upravi/se spremao da iziđe iz svog zaklona i ponovo popne na most kad začuje bat nečijih koraka, a odmah zatim i glasove iz neposredne blizine. Pripije se uza sam zid i, pritajivši dah, pretvori se sav u uho.Dosta smo daleko sišli — reče muški glas, očito glas onog gospodina što je bio s njima. — Ne mogu dopustiti da gospođica ide još dalje.Mnogi ljudi ne bi imali ni toliko povjerenja da dovde dođu, ali viditeda vam nastojimo ugoditi.Meni ugoditi! — uzvikne djevojka koju je uhoda pratio. — Zaistaste, gospodine, vrlo ljubazni. Meni ugoditi! Dobro, dobro, nije važno.Pa dobro, recite mi zašto — reče onaj gospodin nešto blažim glasom — radi čega ste nas doveli na ovo neobično mjesto? Zašto nistehtjeli razgovarati s nama gore, gdje je sve osvijetljeno i kuda prolazisvijet, nego ste nas doveli u ovu mračnu i jezovitu jamu?Pa već sam vam rekla da se ne usuđujem razgovarati tamo s vamaodgovori Nancy. — Ne znam zašto — nastavi djevojka i strese se —ali noćas me spopao tako jeziv strah da mi još i sad klecaju koljena.A čega se bojite? — upita je gospodin s prizvukom sažaljenja uglasu.Ni sama ne znam — odgovori mu djevojka. — Kamo sreće daznam! Danas me cijeli dan salijeću grozne misli na smrt i na krvavemrtvačke pokrove, a strah me peče kao žeravica.Večeras sam čitala jednu knjigu, da prekratim vrijeme, ali su mi sve takve neke slike neprestano izlazile pred oči.Sve je to samo plod vaše mašte — reče gospodin ne bi li je umirio.Nije — odvrati djevojka promuklim glavom. — Zaklela bih se dana svakoj stranici te knjige piše krupnim crnim slovima lijes, jest, lijes,a noćas sam još srela na ulici ljude koji su nosili lijes.Pa u tome nema ničega neobičnog — reče gospodin. — I ja samviše puta sreo ljude koji su nosili lijes.Žive — ubaci djevojka. — Ali ovi nisu bili živi.U njenu je glasu bilo nečeg tako neobičnog da se sakriveni uhoda

Četrdeset šesto poglavlje

naježi i krv mu se sledi u žilama kad začuje ove posljednje djevojčine riječi. Nikad u životu nije osjetio veće olakšanje nego kad je čuo umilni glas mlade dame kako preklinje djevojku neka se smiri, neka se ne predaje takvim groznim mislima.Budite ljubazni prema njoj — šapne mlada dama svome pratiocu.Sirotica! Čini se da joj je potrebna nježnost.Kad bi me noćas vidjeli oni vaši oholi bogomoljci, sigurno bi okrenuli glavu od mene i održali prodiku o paklenskom ognju i osveti Božjoj — uzvikne djevojka. — Ah, draga moja gospođice, zašto nisu i onikoji tvrde da su Božji pravednici isto tako blagi i dobri prema namabijednicima kao što ste vi. Vi ste mladi i lijepi i imate sve što su oniizgubili, pa biste se mogli i te kako ponositi, a ipak ste tako skromni!Ah! — uzdahne gospodin. — Turčin se najprije umije pa se okreneistoku i moli Bogu, a ti dobri ljudi najprije se očešu o svijet tako daim smiješak posve nestane s lica, pa se onda isto tako redovito okrenunajtamnijoj strani neba. Ako treba da biram između muslimana i farizeja, ja sam za one prve!Reklo bi se da su te riječi upućene mladoj dami, a možda su bile izre-čene i zato da omoguće Nancy da se sabere. Uskoro zatim gospodin se opet obrati njoj:Prošle nedjelje niste došli?Nisam mogla — odgovori Nancy. — Silom su me zadržali.Tko?Onaj čovjek o kome sam govorila gospođici.Nisu valjda posumnjali da održavate s kim vezu radi ovoga što nasje sad dovelo ovamo? — upita je stari gospodin.Nisu — odgovori djevojka i odmahne glavom. — Ne mogu lakootići od njega ako mu ne kažem kamo idem. Ni onda kad sam posjetila gospođicu, ne bih bila mogla doći da mu nisam prije toga dala dapopije malo laudanuma.Da se nije probudio prije nego što ste se vratili? — upita je gospodin.Nije. Ni on ni bilo tko drugi ne sumnja u mene.To je dobro — reče gospodin. — A sad slušajte što ću vam reći.Slušam vas — odgovori djevojka nakon kraće šutnje.Ova je mlada dama povjerila meni i još nekim svojim prijateljima ukoje se može pouzdati ono što ste joj vi ispričali prije četrnaest dana.Moram priznati da u prvi mah nisam bio potpuno načisto možemo livam u svemu vjerovati, ali sad sam čvrsto uvjeren da možemo.Možete — ozbiljno potvrdi djevojka.

Oliver Twist Četrdeset šesto poglavlje

Opet vam velim da sam čvrsto uvjeren u to. A da vam dokažemkoliko imam povjerenja u vas, reći ću vam bez okolišanja da kanimopošto-poto, makar i silom, izvući tajnu od onog čovjeka, Monksa, pama kakva to tajna bila. Ali ako. ako. — nadoda gospodin — ako nebudemo nikako mogli doći do njega ili ako ne uspijemo izmamiti odnjega ono što želimo, morat ćete nam izručiti Židova.Fagina? — uzvikne djevojka i ustukne. '''"*Jest, tog ćete nam čovjeka morati sami izručiti — reče joj gospo- *din.Neću! To nikad neću učiniti! — odvrati djevojka. — Koliko god onbio vrag, pa i gori od vraga prema meni, nikad to neću učiniti.Nećete? — ponovi gospodin, koga taj odgovor, čini se, nije ni najmanje iznenadio.Nikad! — opet će djevojka.A hoćete li mi reći zašto?Iz jednog običnog razloga — odlučno će djevojka — iz razloga kojije gospođici poznat, a ona će se u tome složiti sa mnom, znam dahoće jer mi je to obećala, i iz još jednog drugog razloga, a taj je da nija nisam mnogo bolja od njega, koliko god on bio nevaljao. Ima nasviše takvih koji smo išli tim istim putem i neću izdati nikog od njihjer su i oni mene mogli izdati, svaki od njih. a nisu me izdali, kolikogod bili nevaljali.E pa, onda — reče brzo gospodin, kao da je te njene riječi jedvadočekao — predajte mi Monksa, prepustite ga samo meni da se ja snjim obračunam.A što će biti ako on prokaže ostale?Obećavam vam da nećemo dalje tjerati stvar ako izvučemo od njega istinu; zacijelo ima nekih okolnosti u vezi s Oliverovim porijeklomkoje bi bilo mučno iznositi u javnost, pa ćemo sve to ostaviti radije namiru kad se jednom domognemo istine.A ako se ne domognete istine? — upita ga djevojka.E, onda — nastavi gospodin — tog vašeg Fagina nećemo izvestipred sud bez vašeg pristanka. U tom slučaju mogao bih vam, mislim,iznijeti razloge koji bi vas naveli da ipak popustite.A hoće li mi to i gospođica obećati? — zapita djevojka.Hoću — odgovori Rose. — Dajem vam svoju časnu riječ.A Monks neće nikad doznati kako ste sve to otkrili? — zapita djevojka nakon kraće stanke.Nikad — odgovori gospodin. — Tako ćemo nastupiti da neće ninaslutiti kako smo doznali za njegovu tajnu.

Ja sam od malih nogu lagala i živjela među lažljivcima — reče djevojka, pošto su još časkom pošutjeli — ali vama vjerujem na riječ.Pošto su je još oboje uvjeravali da im može mirne duše vjerovati, onaprogovori toliko tiho, opisujući gostionicu iz koje je te noći bila praćena, da je uhodi počesto bilo teško uopće razabrati o čemu je riječ.Po tome kako je ovda-onda zastajkivala u govoru moglo se zaključitida gospodin na brzinu zapisuje podatke koje im ona daje. Kad je do utančine opisala gdje je ta krčma i odakle se može najbolje motriti nanju a da se ne pobudi ničija sumnja, i u koje večeri i u koji sat Monksnajčešće dolazi u nju, kao da je još malo razmišljala ne bi li se što boljeprisjetila njegova lica i pojave.Visok je — nastavi djevojka — snažno građen čovjek, ali nije krupan; hoda kao da se šulja i neprestance se obazire lijevo i desno zasobom. I nemojte zaboraviti da su mu oči toliko duboko usađene dabiste ga već po tome mogli prepoznati. Tamne je puti, a isto su mutako tamne kose i oči. I premda mu nikako ne može biti više od dvadeset šest, najviše dvadeset osam godina, lice mu je naborano i upalo.Usne su mu često blijede i izgrizene od vlastitih zuba jer ima strahovite napade, pa se ponekad čak grize za ruke i ima rane na rukama. Štovam je, što ste se trgli? — zapita djevojka pošto je naglo ušutjela.Gospodin brže-bolje odgovori da nije ni primijetio kako se trgnuo, teje zamoli neka samo nastavi.Nešto od ovoga što sam vam ispričala doznala sam od drugih ljudiiz te krčme, jer sam ga svega dva puta vidjela, a oba puta bio je u nekom širokom ogrtaču — reče djevojka. — To je, mislim, sve što bihvam znala reći o njemu. Da, još nešto — dometne. — Na vratu mu je,toliko visoku da mu izviruje iz rupca, kad okrene glavu.Široka crvena brazgotina, kao da se jednom davno opekao ili ofu-rio? — uzvikne gospodin.Otkud znate? — reče djevojka. — Poznajete ga?Mladoj se dami otme uzvik iznenađenja i načas svi zanijeme tako da je uhoda lijepo čuo kako dišu.Mislim da ga poznajem — odgovori gospodin prekidajući šutnjusudeći bar po vašem opisu. Vidjet ćemo. Mnogi ljudi neobičnonalikuju jedan na drugoga. Možda to ipak nije taj čovjek.Pošto je to rekao tobože ravnodušno, primakne se zacijelo korak-dva bliže sakrivenom uhodi, jer je ovaj potonji sasvim jasno čuo kako go-spodin promrsi:— Ne može biti nitko drugi!Zatim se vrati (tako se bar činilo po njegovu glasu) na ono mnjesto

O liv e r T w is t

gdje je prije stajao i reče:Zaista ste nam, djevojko, pružili dragocjenu pomoć i volio bih daimate od toga nekakve koristi. Mogu li vam ja kako pomoći?Ne možete — odgovori Nancy.Ne smijete tako govoriti — reče joj gospodin toliko blagim i prijaznim glasom da bi dirnuo i mnogo tvrđa i okorjelija srca od njezina.Razmislite malo pa mi recite]Ne možete, gospodine — ponovi djevojka plačući. — Ne možete«mi nikako pomoći. Za mene nema više nade.Ne smijete očajavati — reče gospodin. — Istina je da ste žalosnoprotratili prošlost i zloupotrijebili svoje mladenačke snage, rasipajućiono neprocjenjivo blago koje nam Stvoritelj samo jednom daruje inikad više, ali se svejedno možete nadati boljim danima. Ne kažem daje u našoj moći da vam vratimo duševni mir i bezbrižnost, jer ćete njihsteći samo ako ih budete sami tražili, ali ne samo što smo kadri negoi svesrdno želimo da vam osiguramo neka mirno utočište u Engleskojili, ako se bojite ostati ovdje, u kojoj stranoj zemlji. Još prije nego štosvane, prije nego što na ovu rijeku padne prvi tračak zore, možete senaći daleko izvan dohvata svog dosadašnjeg društva a da ne ostaviteza sobom nikakva traga, baš kao kad biste u ovom času nestali s licazemlje. Odlučite se! Ne bih htio da progovorite više i jednu riječ bilos kim od svojih starih drugova, ni da zavirite u koju od onih starihjazbina, ni da udišete više onaj kužni i pogubni zrak. Ostavite ih svedok još nije kasno!Samo što je niste nagovorili — uzvikne mlada dama. — Koleba sejoš, ali će sigurno pristati.Bojim se da neće, dijete moje — reče gospodin.Ne, gospodine, neću — odvrati djevojka nakon kraće borbe sa samom sobom. — Vezana sam za svoj dosadašnji život. Sad mi je većmrzak i odvratan, ali ga se ne mogu okaniti. Valjda sam predubokoogrezla da bih se mogla izvući. Pa ipak, ne znam, da ste mi još nedavnoto ponudili, samo bih vam se u brk nasmijala. Ali evo — doda obazirući se naglo oko sebe — opet me spopada onaj strah. Moram kući.Kući! — ponovi mlada dama posebno naglašavajući tu riječ.Kući, gospođice — odvrati djevojka. — Kući koju sam skućila samasebi svojim dosadašnjim životom. Moramo se rastati. Mogao bi me jošnetko vidjeti. Idite! Idite! Akv sam vam učinila kakvu uslugu, tražimod vas samo da me ostavite na miru i da me pustite da idem svojimputem.Sve je uzalud — reče gospodin uzdišući. — A možda je i izlažemo

Četrdeset šesto poglavlje

opasnosti zadržavajući je ovdje? Možda smo je već dosad zadržali dulje nego što je smjela ostati.Jeste, jeste — priklopi djevojka. — Predugo ste me zadržali.Kako li će ova sirotica završiti život? — uzvikne mlada dama.Kako! — ponovi djevojka. — Pogledajte malo preda se, gospođice.Pogledajte tu tamnu vodu pred sobom. Koliko ste već puta čitali oovakvima kao što sam ja kako su skočile u nabujalu rijeku, a da nisuostavile za sobom nekog živog tko bi mario za njih ili ih oplakao! Možda će dotle proći više godina, a možda i svega nekoliko mjeseci, alina kraju ću tako završiti.Nemojte, molim vas, tako govoriti — reče joj mlada dama i zaje-ca.Nikad to neće doprijeti do vaših ušiju, draga gospođice, sačuvajBože da ikad čujete za takve strahote! — opet će djevojka. — Lakunoć, Laku noć!Gospodin se okrene da pođe.Uzmite ovu novčarku — uzvikne mlada dama. — Uzmite je meniza ljubav, da vam se nađe pri ruci u nuždi ili nevolji.Neću, neću! — odgovori djevojka. — Nisam ovo učinila radi novca.Ostavite mi bar tu utjehu. Ipak. dajte mi nešto za uspomenu, neštošto nosite sa sobom, ne, neću prsten, rukavice ili rupčić, nešto što bihmogla zadržati a što pripada vama, slatka moja gospođice. Eto, tako.Hvala vam. Bog vas blagoslovio! Laku noć, laku noć.Činilo se da je stari gospodin odlučio da joj popusti zato šio je vidio da je silno uzrujana, pa i zato što je strepio da djevojka ne bude izvrgnuta zlostavljanju i nasilju ako zakasni. Razlegnu se koraci što se udaljava-hu, glasovi umuknu. Ubrzo zatim ocrtaju se na mostu dvije spodobegospođice i njena pratioca. Još zastanu na vrhu stuba.Pst! — psikne mlada dama osluškujući. — Nije li nas zovnula?Učinilo mi se da čujem njen glas.Nije, nije, dušo — odvrati gospodin Brownlow osvrćući se tužnoza sobom. — Nije se ni pomaknula, niti će se pomaknuti dok god mine odemo.Rose Mavlie je još krzmala, ali je stari gospodin uhvati ispod ruke i povede dalje, nježno ali odlučno. Čim su se izgubili, djevojka se svali na jednu kamenu stepenicu i polije se gorkim suzama, dajući maha tjeskobi od koje joj se stezalo srce.Nakon nekog vremena ustane i popne se na most nesigurnim koraci-ma. Zgranuti uhoda ostao je još nekoliko minuta nepomično na svom mjestu, a kad se osvjedočio, oprezno zirkajući oko sebe na sve strane,

O liv er T iv is t

da je ostao potpuno sam, polako se izvuče iz svog zaklona i, šuljajući se u sjeni zida, popne se uza stube isto onako kao što je i sišao. Kad se opet nađe na mostu, više puta izviri da se uvjeri da ga nitko ne motri, pa pojuri kao strijela da bi što prije stigao do kuće starog Zidova.

•vjr

Četrdeset sedmo poglavlje

Četrdeset sedmo poglavljeKobne posljedice.

Bilo je još gotovo dva sata do zore, vrijeme o kojem se u jesen može zaista reći da je gluho doba noći, kad su ulice nijeme i puste, kad i zvukovi kanda zadrijemaju, a razvratnici i mangupi se već razišli te-turavim korakom kući na počinak — u taj mirni i gluhi sat, Fagin je svejednako bdio u svom starom brlogu, toliko blijeda i iskrivljena lica, tako crvenih i zakrvavljenih očiju da je više bio nalik na groznu sablast koja je ustala iz groba i koju progoni zloduh, nego na čovjeka. Čučao je ispred ugašena ognjišta, zaogrnut starim poderanim pokrivačem, okrenut licem svijeći što je na stolu pored njega dogorijevala. Desnu je ruku prinio ustima i, zanesen mislima, griskao dugačke crne nokte otkrivajući krezube desni iz kojih je virilo nekoliko očnjaka, kao u psa ili štakora.Na slamnjači je ležao izvaljen Noah Clavpole i spavao kao zaklan. Sta-rac bi kadikad bacio pogled na nj, onda opet na svijeću kojoj se du-gački stijenj malne raspleo nadvoje, a vreli joj loj kapao po stolnjaku, po čemu se moglo lako zaključiti da su starcu misli na posve drugoj strani.Zaista su i bile. Kivnost zbog toga što mu je osujećen izvanredni plan, mržnja na djevojku koja se usudila šurovati s nepoznatim ljudima, posvemašnje nepovjerenje u njenu iskrenost kad je odbila da ga izda, gorko razočaranje što se neće moći osvetiti Sikesu, strahovanje da ne bude otkriven, upropašten i smaknut, te žestok i mahnit bijes što ga je zbog svega toga obuzimao — takve su se misli i osjećaji neprestance smjenjivali i kovitlali Faginu u glavi dok je u duši kovao nova zlodjela, sve gora i crnja jedno od drugoga.Sjedio je posve nepomično i reklo bi se da uopće ne mari što prolazi vrijeme, sve dok mu pozornost ne privuku nečiji koraci s ulice.

"Uv'i

Oliver Twist

Napokon — promrmlja i obriše suha i od groznice ispucana usta.Napokon!U isti mah odjekne zvonce. Odšulja se brže uza stube i začas se vrati s čovjekom umotanim rupcem do brade, koji je nosio nekakav zavežljaj pod miškom. Kad je sjeo i raskopčao ogrtač, ukazalo se krupno tijelo Williama Sikesa.— Evo ti! — reče stavljajući zavežljaj na stol. — Pazi samo dobro nato i gledaj da što bolje prodaš. Bilo je povuci-potegni; mislio sam d&ću doć' još prije tri sata, al' nisam stig'o.Fagin dohvati zavežljaj, zaključa ga u ormar i ponovo sjede bez riječi, a da za sve to vrijeme nije ni načas odvojio očiju od razbojnika. I sad kad su sjedili jedan sučelice drugom, licem u lice, netremice ga je gledao, a usne mu toliko podrhtavale i lice mu bilo toliko iskrivljeno od uzru-janosti da provalnik i nehotice odmakne stolac od njega i promotri ga uistinu prestravljeno.Šta je sad? — uzvikne Sikes. — Što me tako gledaš, čovječe?Fagin digne desnu ruku i zamaše uzdrhtalim kažiprstom, ali je bio toliko uzrujan da nije mogao ni riječi istisnuti iz sebe. — U vražju mater!reče Sikes hvatajući se unezvijereno za unutarnji džep. — Poludiočovjek! Moram ga se pričuvat'.Ne boj se — reče Fagin kad mu se povrati glas. — Nije to. ne radise o tebi, Bille. Tebi. tebi nemam što zamjeriti.A, nemaš ipak, je 1' da? — reče Sikes strijeljajući ga pogledom i napadno premještajući pištolj u drugi džep da mu bude pri ruci. — Svasreća, za jednog od nas. Nije važno za kojeg.Kad ti budem rekao ono što ti imam reći, Bille — reče Fagin privlačeći stolac bliže njemu — razbjesnit ćeš se još više nego ja.Ma nemoj! — odvrati razbojnik kao da mu ne vjeruje. — Gukni-der! I požuri jer će Nancy još pomislit' da sam nastrad'o.Nastrad'o! — uzvikne Fagin. — A Nancy ti je već iskopala jamu.Sikes pogleda Zidova neobično zbunjeno, a kad mu ne pročita na licuodgovor na te zagonetne riječi, ščepa ga ručetinom za ovratnik i svojski ga prodrma.Govori, kad ti velim! — reče mu. — Govori, iP ću te zadavit k'opile. Zini i reci jasno i glasno što imaš da kažeš. Na sunce s tim, pasjisine, na sunce!— Recimo da je taj momak što tu leži. — počne Fagin.Sikes se okrene na onu stranu gdje je Noah spavao, kao da ga nije prije toga ni primijetio.— Šta? — reče okrećući se ponovo Židovu.

Četrdeset sedmo poglavlje

Recimo da nas je taj momak sve otkucao. — nastavi Fagin. — Danas je otcinkao. najprije potražio prave ljude za tu svrhu, pa se ondasastao s njima na ulici da nas do u tančine opiše kako bi nas mogliprepoznati i bircuz gdje će nas najlakše moći pohvatati. Recimo daje sve to učinio i uz to još otkucao akciju u kojoj smo svi manje-višesudjelovali — i sve to sam od sebe, nit' su ga hapsili, nit' preslušavali,nit' zastrašivali, nit' mu obećavali brda i doline, nit' mu iznudili priznanje držeći ga na kruhu i vodi — nego je sve lijepo priznao sam odsebe, iz puka hira. Iskradao se noću da se sastaje s onima koji su namnajljući neprijatelji, pa nas pred njima lijepo otkucavao. Čuješ li timene? — uzvikne Židov sijevajući očima. — Recimo da je sve to onučinio, što bismo onda?Što bismo onda! — ponovi Sikes i masno opsuje. — Kad bi me jošdoček'o živ, smrsk'o bih mu lubanju ovim svojim okovanim čizmamai prosuo mu mozak na sve strane.A što bi da sam to ja učinio? — umalo što ne zaurla Fagin. — Jakoji svašta znam i koji bih mogao mnoge ljude povući za sobom navješala.Ne znam — odgovori Sikes, ali na samu tu pomisao zaškrgućezubima i problijedi. — Uradio bih u ćeliji tako nešto da bi me moraliokovat'. A kad bi nam zajedno sudili, okomio bih se okovima na tebeu sudnici i prosuo ti mozak pred cijelim svijetom. Dobio bih takvusnagu u tom času — promrsi razbojnik razmahujući se mišićavomrukom — da bih ti smrsk'o glavu k'o kad bi ti preko nje prešla natovarena kola.Bi li zaista?Bi li? — reče provalnik. — Probaj pa ćeš vidjet'.A kad bi to bio Charlev, ili Lisac, ili Bet, ili.Svejedno 'ko — nestrpljivo će Sikes. — 'Ko bio da bio, jednako bise proveo.Fagin se zagleda u razbojnika — pa mu mahne rukom neka šuti, na-dnese se nad ležaj na podu i prodrma spavača ne bi li ga probudio. Sikes se podupre šakama o koljena i sagne na stolcu, čudeći se čemu sva ta zapitkivanja i pripreme.Boltere! Boltere! Siroti dečko! — reče Fagin dižući pogled u kojem se odražavao demonski predosjećaj užitka, te nadoveže polako,naglašavajući svaku riječ: — Umoran je. nahodao se za njom. pratećije, Bille.Kako to misliš? — upita ga Sikes, trgnuvši se.Fagin mu ništa ne odgovori, samo se ponovo nadnese nad spavača i

O liver fw ist

uspravi ga da sjedne. Pošto je starac još nekoliko puta ponovio njegovo lažno ime, Noah napokon protrlja oči, razjapi usta i pogleda bunovno oko sebe.Ispričaj mi opet ono. još jedanput, samo da on čuje — reče muŽidov, upirući prstom u Sikesa.Šta da ispričam? — priupita pospani Noah protežući se zlovoljno.Ono o . NANCY — reče Fagin i zgrabi Sikesa za rukuf kao da seboji da ne ode prije nego što je sve čuo. — Jesi li je pratio? •Jesam.Do Londonskog mosta?Da.I tamo se sastala s dvoje ljudi?Tako je.S jednim gospodinom i jednom damom, kod koje je već jednomprije bila sama, svojevoljno. Oni su zatražili od nje da izda sve svojedrugove, a ponajprije Monksa, što je ona i učinila, i da im ga opiše, štoje i učinila, i da im kaže u kojoj se krčmi sastajemo i u koju zalazimo,što je i učinila, i odakle se može najbolje motriti na tu krčmu, što jei učinila, i u koje se vrijeme tamo okupljamo, što je i učinila. Sve jeto učinila. Sve im je ispričala, od početka do kraja, bez pogovora, ada joj nitko ništa nije prijetio, je li tako. ili nije tako? — vikne Faginbjesomučno.Tako je — odgovori Noah češkajući se po glavi. — Upravo je takobilo.A što su ono rekli o prošloj nedjelji?O prošloj nedjelji? — ponovi Noah razmišljajući. — Pa već samvam rekao.Ponovi! Još jedanput! — uzvikne Fagin stežući još grčevitije Sikesuruku i mlatarajući drugom rukom više glave dok mu je pjena udaralana usta.Pitali su je — reče Noah, kome je, čini se, ukoliko se više rasanji*|vao, utoliko jasnije bivalo tko je Sikes — pitali su je zašto nije došl^prošle nedjelje, kao što je obećala, a ona je odgovorila da nije moglidoći.A zašto.? Reci i to!Zato što ju je silom zadržao kod kuće Bili, čovjek o kome im je većprije govorila — odgovori Noah.I što je još rekla o njemu? — uzvikne Fagin. — Sto je još rekla otom čovjeku o kome im je već prije govorila? I to mu reci, i to mureci!

Č etrdese t sedm o pog lav lje

Pa, da se ne može baš lako izvući iz kuće ako on ne zna kamo onaide — reče Noah. — I da mu je zato onda, kad je prvi put otišla dote gospođice, ha-ha-ha, morao sam se nasmijati kad je to rekla, dalanešto da popije.Grom i pakao! — vikne Sikes otimajući se mahnito Židovu. -— Pusti me!Odgurnuvši starca od sebe, izleti iz sobe i jurne uza stube, izbezu-mljen i razjaren.— Bille! Bille! — vikne Fagin i potrči za njim. — Samo još nešto dati kažem.Ne bi mu bio stigao ništa reći samo da je provalnik mogao otvoriti vrata — ovako je uzalud psovao i drmao vratima kad je Židov stigao sav zadihan za njim.Pusti me van — reče mu Sikes. — Nemoj mi ništa govorit', boljeće ti bit'. Pusti me van kad ti velim!Samo da ti nešto kažem — opet će Fagin stavljajući ruku na bravu.—■ Nećeš valjda.Šta? — upita ga Sikes.Nećeš valjda, biti. suviše grub, Bille?Svitalo je i bilo toliko svijetlo da su mogli jedan drugom vidjeti lice. Načas im se ukrste pogledi; obojica sijevnu očima i shvate jedan dru-goga.— Hoću reći — produži Fagin pokazujući kako misli da je sad većsvako pretvaranje nepotrebno — da pripaziš kako ne bismo poslijeimali neprilika. Budi lukav, Bille, nemoj pretjerivati!Sikes mu ništa ne odgovori, samo otvori širom vrata koja je Fagin otključao, pa izjuri na pustu ulicu.Ni časkom nije premišljao ni zastao, nije pogledao ni lijevo ni desno, ni u nebo ni na zemlju, gledao je samo ravno preda se, s izrazom divlje odrješitosti na licu, a zube je tako grčevito stiskao te se činilo kao da će mu stegnute vilice probiti kožu. Grabio je ravno dalje a da nije ni pisnuo. Nijedan mu se mišić na licu nije trznuo sve dok nije stigao do svoje kuće. Tiho je otključao vrata, uspeo se lakim korakom uza stube i, ušavši u svoju sobu, dva puta okrenuo ključ u bravi, navalio težak stol na vrata i odgrnuo zastor s postelje.Djevojka je ležala napol svučena u krevetu. Očito ju je probudio jer se naglo i iznenađeno prenula.Diž' se! — reče Sikes.To si ti, Bille! — otpovrne djevojka, obradovana njegovim povratkom.

Oliver Twist Četrdeset sedmo poglavlje

— Da, ja sam — glasio je odgovor. — Diž' se!Na stolu je gorjela svijeća, ali je čovjek naglo izvuče iz svijećnjaka i baci na ognjište. Videći da je vani bijeli dan, djevojka pođe da odgrne zastor.Ostavi to — reče joj Sikes i ispruži ruku da je zadrži. — Ima sasmadosta svjetla za ono što sam naumio.Bille — protisne djevojka tihim i uznemirenim glavom — zašto metako gledaš?Razbojnik je nekoliko časaka sjedio i nijemo je promatrao, samo su mu se nosnice širile i prsa nadimala, a onda je ščepa za glavu i vrat, odvuče je do sredine sobe i, bacivši pogled na vrata, začepi joj usta svojom teškom šakom.Bille! Bille! — prohriplje djevojka otimajući se u smrtnom strahu.Ne. neću vikati ni plakati, neću. čuj me. reci. kaži mi što sam tiskrivila?Znaš ti dobro, vještice prokleta! — odgovori joj razbojnik suzdržavajući dah. — Noćas su te pratili i čuli svaku riječ koju si izgovorila.Onda mi poštedi život ako Boga znaš, kao što sam ja tvoj poštedjelaodvrati djevojka povijajući se uza nj. — Bille, dragi Bille, nećešvaljda imati srca da me ubiješ. O, sjeti se svega čega sam se noćasodrekla radi tebe! Moraš uzeti sebi toliko vremena da razmisliš, dane ogriješiš dušu još jednim zločinom; neću te pustiti, ne možeš višenikud. Bille, Bille, Boga radi, tebe radi, mene radi, stani, nemoj prolijevati krv! Bila sam ti vjerna, tako mi grešne duše!Čovjek se svom snagom otimao da oslobodi ruke, ali gaje djevojka grčevito stezala i, koliko se god on upinjao, nije se mogao istrgnuti iz njena zagrljaja.Bille — uzvikne djevojka nastojeći da mu glavu nasloni na prsaonaj gospodin i ona draga gospođica rekli su mi noćas kako bi memogli skloniti u neku stranu zemlju da poživim tamo sama i na miru.Pusti me da odem opet do njih i da ih na koljenima zamolim da buduisto tako milostivi i dobri prema tebi, pa da oboje pobjegnemo iz ovogužasnog mjesta i, daleko jedno od drugoga, započnemo bolji život, dazaboravimo kako smo dosad živjeli, da se sjećamo svega ovoga samo umolitvama i da se nikad više ne vidimo. Nikad nije kasno za kajanje.Tako sumi i oni rekli, i sad mi je to jasno, samo moraš uzeti sebi vremena, malo, malo vremena!Provalnik oslobodi jednu ruku i dohvati pištolj. Premda je bio izbe-zumljen od bijesa, glavom mu proleti misao da će ga odmah uhvatiti ako bude pucao, pa je svom snagom koju je mogao prikupiti udari dva

puta kundakom po licu koje bijaše okrenuto njemu, samo što im seobrazi nisu dodirivali.Ona zaglavinja i padne, obnevidjela od krvi što joj je šiknula iz dubokerasjekotine na čelu, ali se nekako na jedvite jade pridigne na koljena,izvuče iz njedara bijeli rupčić — onaj isti koji joj je dala Rose Mavlie— podigne ga posljednjim ostacima snage uvis u sklopljenim rukama,koliko je god mogla bliže nebu, i u posljednjem dahu uputi Stvoriteljumolitvu neka joj se smiluje.Bijaše to sablastan prizor. Ubojica ustukne teturajući do zida i, zaklo-nivši oči rukom, dohvati tešku toljagu i dotuče nesretnicu.

O liv e r T w is t

Četrdeset osm o poglavljeSikesov bijeg.

Od svih nedjela što su pod okriljem tame počinjena te noći na pro-stranom londonskom području, to je bilo najgroznije. Od svih strahota što su svojim zadahom okužile zrak toga jutra, ta je bila najprljavija i najokrutnija.Sunce — jarko sunce koje ne donosi čovjeku samo svjetlo nego i nov život, i nadu, i svježinu — obasjalo je gusto napučeni grad bistrim i čistim sjajem. Njegove su zrake podjednako prodirale kroz skupocje-na šarena okna i prozore oblijepljene papirom, kroz kupolu katedrale i pukotine potleušica. Osvijetlile su i sobu u kojoj je ležala umorena žena.Jesu, osvijetlile su je. Ubojica je pokušao spriječiti zrake da uđu, ali su one preplavile sobu. Kad je prizor bio sablastan pri mutnom jutar-njem svjetlu, kakav je tek bio sad, obasjan jarkim suncem! Sikes ni da se pomakne. Bojao se pomaknuti. Žrtva je zastenjala i tr-znula rukom pa je on, obuzet stravom kojoj se pridružio bijes, ponovo udari, i ponovo. U jednom trenutku baci prostirku preko nje, ali je još gore bilo zamišljati njene oči kako se okreću prema njemu, nego ih gledati kako zure nekud gore, kao da promatraju kako odbljesak lokve zgrušane krvi treperi i podrhtava na stropu. Naglo odbaci prostirku s nje. Pred njim je ležalo mrtvo tijelo — sama krv i meso, ništa više — ali kakvo meso, i koliko krvi!Ukreše vatru i baci toljagu u nju. Na kraju toljage bio se prilijepio pramen kose što umah plane, svine se i pretvori u lagan puhor koji zahvati zračna struja i ponese, kovitlajući ga, u dimnjak. Čak ga i to preplaši, ma koliko da je bio okorio. Svejedno je držao svoje oružje u vatri dok se nije raspalo, a onda ga baci na ugljevlje da do kraja izgori i pretvori se u pepeo. Zatim se opere i očisti odijelo na kojem je bilo

Č etrdese t osm o pog lav lje

mrlja što ih nije mogao odstraniti, pa ih stoga izreže i spali. A koliko je takvih mrlja bilo po cijeloj sobi! Čak su i psu bile šape krvave. Za sve to vrijeme nije se nijednom okrenuo lesu, ni na trenutak. Pošto je sve to obavio, pođe natraške prema vratima vukući psa za sobom da ne bi opet okrvavio šape i iznio na ulicu nove dokaze o počinjenom zločinu. Tiho zatvori vrata za sobom, zaključa ih, strpa ključ u džep i iziđe iz kuće.Prijeđe na drugu stranu ulice i pogleda gore, na prozor, kako bi se uvjerio da se izvana ništa ne vidi. Još je bio navučen zastor koji je ona htjela odgrnuti da u sobi zasine svjetlo što ga nikad više neće vidjeti. Tijelo je njeno ležalo do prozora. On je to znao. Bože, kako sunce upire baš u to mjesto!Bijaše to samo letimičan pogled. Odlanulo mu je čim je izišao iz sobe. Fućne psu i brže ode s njim dalje.Prođe kroz Islington, popne se na zaravanak u Highgateu gdje stoji spomen-kamen podignut u čast Whittingtonu', siđe niz Highgate Hill dvoumeći se i ne znajući na koju stranu da krene — gotovo odmah čim je počeo silaziti, udari opet desno i zaputi se stazom preko polja, pored Caenske šume, i tako izbije na Hamsteadsku pustopoljinu. Po-što je prošao kroz udolinu kod Vale of Healtha, popne se na suprotni obronak i prijeđe preko ceste što spaja sela Hampstead i Highgate, te produži preostalim dijelom pustopoljine sve do poljana u North Endu. Legne pod živicu i zaspi.Uskoro je opet bio na nogama i nastavio put, ali ne dalje u polja nego glavnom cestom prema Londonu, pa onda opet natrag, pa onda opet jednim dijelom puta kojim je već bio prošao, pa je lunjao amo-tamo po poljima, i otpočivao na rubu jarka, i kretao dalje prema nekom drugom mjestu, i ponovo se vraćao, i opet dalje lunjao. Ima li u blizini kakvo mjesto koje nije suviše živo i u kojem bi mogao nešto pojesti i popiti? Ima, Hendon. To je zgodno mjesto, nije daleko, nekako je izvan ruke. Onamo usmjeri svoje korake — gdjekad bi potrčao, a gdjekad bi, iz neke čudne nastranosti, milio kao puž ili bi čak stao i tratio vrijeme lomeći štapom živice. Ali kad je došao u to mjesto, učinilo mu se da ga svi ljudi na koje nailazi — čak i djeca pred vratima kuća — nekako sumnjičavo gledaju. I vrati se istim putem jer nije imao hrabrosti kupiti štogod da založi ili okvasi grlo, iako nije sate

1. Whittington — Richard Whittington dobrotvor i gradonačelnik Londona.

(1358. — 1423.), legendarni

Oliver Twist

i sate ništa okusio; i opet je tumarao pustopoljinom ne znajući na koju stranu da krene.Prevalio je već milje i milje i opet se vraćao na isto mjesto. Jutro i podne su prošli i dan je bio na izmaku, a svejednako je lunjao amo-tamo, i gore-dolje, i okolo-naokolo, i svejednako se motao oko istog mjesta. Najposlije je upravio korake put Hatfielda.Bilo je već devet sati navečer kad su čovjek, posve iscrpljen, i pas koji se jedva vukao i hramao od neuobičajenih napora, sišli niz brdo do crkve u tom mirnom selu i, klipšući cestom, ušuljali se u malu krčmu čije ih je šturo svjetlo bilo još izdaleka privuklo. U točionici je gorjela vatra, a oko nje je sjedilo i pilo nekoliko težaka. Razmakli su se da naprave mjesta neznancu, ali je on sjeo u najdalji kut, jeo i pio sam, ili bolje reći sa psom, kojem bi od vremena do vremena bacio koju mrvicu.Razgovor ljudi okupljenih u krčmi vrtio se oko obližnjih njiva i njihovih vlasnika, a kad su te teme bile iscrpljene, prešlo se na to koliko je godina doživio neki starac koji je umro prošle nedjelje. Mlađi ljudi među prisutnima držali su da je bio vrlo star, a stariji su tvrdili da je umro u najboljim godinama — jedan je sijedi djedica rekao da nije bio stariji od njega i da je mogao poživjeti još najmanje deset-petnaest godina — samo da se bolje čuvao, samo da se bolje čuvao] U tom njihovu razgovoru nije bilo ničega što bi moglo privući razboj-nikovu pozornost ili ga uznemiriti, pa je on, pošto je platio račun, sjedio šutke i nezapažen u svom kutu. Samo što nije zadrijemao kad se prene od bučnog dolaska jednog čovjeka.Bijaše to nekakav vandrokaš, napol torbar a napol sajamski lakrdijaš, koji se potucao od mjesta do mjesta prodajući brusove, brijačko remenje, britve, sapun za brijanje, mast za konjsku opremu, ljekarije za pse i konje, jeftine mirisave vodice, pomade i sličnu robu koju je nosio u torbi obramnici. Težaci su njegov dolazak dočekali kojekakvim neslanim šalama, koje nisu prestajale sve dok nije povečerao i izložio svoje blago, te vješto povezao posao sa zabavom.A što ti je to tu? Jede li se to, Harry? — priupita ga nasmijani težakupirući prstom u kockice od nekakve mase.To — reče čovo uzimajući jednu kockicu u ruku — to vam je najpouzdanije i najbolje sredstvo za odstranjivanje svakojakih mrlja odhrđe, nečistoće, plijesni i snijeti, masti i masnoće, pjega i točkica, sasvile, atlasa, platna, batista, sukna, krepa, štofa, tepiha, merina, mu-slina, pamučnih i vunenih tkanina. Mrlje od vina, od voća, od piva, odvode, od boje, od katrana, sve se mrlje gube kao rukom odnesene za-

Četrdeset osmo poglavlje

hvaljujući ovom najpouzdanijem i najboljem sredstvu za odstranjivanje mrlja. Ako dama okalja čast, dovoljno je da proguta ovakvu jednu kockicu i ne treba ništa više da brine — jer ovo je otrov. Ako tko od gospode želi to provjeriti, neka samo proguta ovakvu jednu kockicu i neće mu više trebati dokaza — jer ovo djeluje isto tako pouzdano kao i kugla iz pištolja, samo što ima mnogo neugodniji okus pa služi više na čast onome tko za tim posegne. Samo peni komad. Ovolika vrijednost, a samo peni komad!Odmah se jave dva kupca, a nekolicina se prisutnih očito još skanjivala. Prodavač to zapazi pa navali još više hvaliti svoju robu.Hajde, narode, još malo pa nestalo — nastavi čovo. — Četrnaestvodenica, šest parostroja i jedna galvanska baterija izrađuju dan i noćovo univerzalno sredstvo, pa ipak ga ne mogu dovoljno nasmagati,iako ljudi toliko rade da ih mrtve odnose s posla, a njihove udoviceodmah dobivaju penziju, po dvadeset funti godišnje za svako dijete,a za blizance premije od pedeset funti! Samo peni komad! Primajuse i dva polupenija, a neće biti odbijene ni četiri četvrtine penija.Samo peni kockica! Skida mrlje od vina, od voća, od piva, od vode,od boje, od katrana, od blata i od krvi! Evo jedne mrlje na šeširu ovoggospodina ovdje koju ću odstraniti prije nego što mi gospodin stignenaručiti vrč piva.Hej! — uzvikne Sikes i skači na noge. —■ Daj 'vamo taj šešir!Očistit ću vam ga, gospodine — odgovori čovjek namigujući društvu — prije nego što stignete do mene da ga uzmete. Gospodo moja,pogledajte ovu tamnu mrlju na šeširu ovoga gospodina, nije veća odšilinga, ali je deblja od pola krune. Svejedno je li to mrlja od vina, odvoća, od piva, od vode, od boje, od katrana, od blata ili od krvi.Nije dopro dalje jer Sikes u tom trenutku ružno opsuje, prevrne stol,istrgne mu šešir iz ruke i izleti iz krčme.Obuzet onom istom mješavinom čudnovatih osjećaja i neodlučnosti koje se cijeli dan nikako nije mogao osloboditi, ubojica, videći da ga nitko ne prati i da ga ljudi u gostionici po svoj prilici smatraju za neku mrzovoljnu ispičuturu, krene natrag, put grada. Zaobilazeći svjetla fenjera na poštanskoj kočiji što je stajala na ulici, zapazi da su ta kola upravo stigla iz Londona i da stoje ispred poštanskog ureda. Gotovo da je znao što će se dogoditi, ali svejedno prijeđe preko ceste i počne prisluškivati.Oružani je pratilac stajao na vratima i čekao da mu predaju poštansku vreću. U tom hipu priđe mu čovjek obučen kao lovočuvar i doda mu košaru što je već spremna stajala na pločniku.

O liver T toist Č e trd ese t o sm o p o g lav lje

To je za vaše ljude? — priupita ga pratilac. — Hej, ima li tko živunutra? K vragu i ta vaša vreća, ni preksinoć je niste spremili na vrijeme; ovako ne može dalje, da znatelIma li šta novo u gradu, Bene? — upita ga lovočuvar i primakne semalo prozoru kako bi se mogao što bolje diviti konjima.Nema ništa, koliko ja znam — odgovori čovjek navlačeći rukavice.Žitu je malko skočila cijena. A čuo sam i za neko ubojstvo, tamodolje oko Spitalfieldsa, ali ljudi svašta pričaju. 'To je ipak živa istina — dobaci jedan putnik iz kočije gledajući krozprozor. — Strašno ubojstvo]Ma nemojte! — odvrati pratilac prinoseći ruku kapi. — A je liubijen muškarac ili žena, gospodine?—Žena — odgovori putnik. — Pretpostavlja se da je.Sto je sad, Bene? — nestrpljivo će kočijaš.K vragu i ta njihova vreća — reče pratilac. — Jeste li vi tamo po-zaspali, što li?Evo me, dolazim! — dovikne poštar i dotrči.Dolaziš — progunđa pratilac. — Dolaziš k'o što dolazi i ona mladabogatašica koja će se zagledati u mene, samo ne znam kad. Dobro, dajto 'vamo. Tako, vidiš.Rog veselo zatrubi i kočija krene.Sikes je i dalje stajao na ulici, kao da ga nije nimalo kosnulo ono što je čuo, zaokupljen jedino mišlju na koju stranu da krene. Na kraju opet udari natrag, cestom koja vodi iz Hatfielda u St. Albans. Uporno je išao dalje, ali kad je ostavio gradić za sobom i utonuo u mrak na pustoj cesti, osjeti kako mu se strava i užas uvlače u kosti. Sve oko njega, i stvari i njihove sjene, bilo da miruju ili da se kreću, poprimalo je obrise jezovitih priviđenja, ali to strahovanje nije bilo ništa prema sjećanju na onu sablasnu priliku koju je jutros vidio i koja ga je progonila u stopu. Nazirao je njenu sjenu u tmini, uočavao i najsitnije pojedinosti na njenim obrisima i zapažao kako ukočeno i svečano stupa pored njega. Čuo je kako joj odjeća šušti po uvelu Ušću, a svaki dašak vjetra donosio mu je sa sobom onaj njen posljednji pri-gušeni krik. Kad bi zastao, zastala bi i ona. Kad bi potrčao, pošla bi i ona za njim — ali ne trkom — to bi već bilo olakšanje — nego kao leš koji je od života zadržao samo sposobnost da se kreće, nošen nekim laganim i sjetnim, jednoličnim povjetarcem.Katkad bi se okrenuo njoj, obuzet očajničkom odlučnošću da siloift* odagna tu utvaru od sebe, pa makar ga i usmrtila svojim pogledorri| ali bi mu se u isti mah kosa digla na glavi i krv mu se sledila u žilamaš

jer bi se i ona okrenula s njim i opet mu se našla za leđima. Prije po-dne je neprestano bila pred njim, a sad je bila za njim — vječito za njim. Naslonio se leđima na nasip i umah osjetio kako mu lebdi nad glavom, ocrtavajući se jasno na hladnom noćnom nebu. Izvali se na ce-stu — poleđuške na cestu. Stajala mu je više glave, nijema, uspravna i nepomična — živi nadgrobni spomenik na kojem je natpis ispisan krvlju.Neka mi nitko ne kaže da ubojica može izmaknuti pravdi i neka ne tvrdi da je providnost slijepa! Ta duga minuta smrtnog straha bila je sto puta gora od ne znam kakve nasilne smrti.U polju pored kojeg je prolazio stajala je koliba u koju se mogao sklo-niti. Pred njom su se dizala tri visoka jablana pa je unutra bio još veći mrak, a vjetar je hujao kroz njihove krošnje kao da žalostivo nariče. Nije mogao dalje dok ne svane dan, pa se opruzi u kolibi uza sam zid, ali su ga tu čekale nove muke.Jer, sad mu se počelo priviđati lice, isto onako uporno ali još strasnije od onog priviđenja kojeg se bio oslobodio. One njene razrogačene oči, onako mutne i staklaste, koje mu je bilo lakše gledati nego ih zami-šljati, pojavile se usred tame — svijetle bijahu same po sebi iako nisu ništa osvjetljavale. Bila su samo dva oka, ali su bila posvuda. Čim bi zažmirio, pred oči bi mu izišla ona njihova soba, sa svim dobro znanim predmetima — neke bi od njih bio zacijelo zaboravio kad bi ih se baš htio prisjetiti — svaki od njih na svom mjestu. I leš je bio na svom mjestu, a oči su mu bile iste onakve kako ih je vidio kad se iskradao iz sobe. Ustane i izjuri iz kolibe u polje. Priviđenje je izišlo za njim. Vrati se u kolibu i opet se skutri u njoj. Još prije nego se opružio, ugleda ponovo one oči.I ležao je tako sav prestravljen, i podrhtavao od glave do pete, i hladan mu znoj izbijaše na svaku poru, kad odjednom noćni vjetar donese do njega huku odnekuda iz daljine i glasove što su odavali iznenađenje i stravu. Svaki ljudski glas na tom pustom mjestu bio mu je dobro došao, pa ma bio to i poziv na uzbunu. Pri pomisli na neposrednu opasnost, vrate mu se snaga i odrješitost, te skoči na nage i izjuri iz kolibe.Reklo bi se da cijelo nebo gori. Plameni su se jezici propinjali uvis pro-sipljući iskre na sve strane i valjajući se jedan preko drugog, osvjetlja-vajući na milje nadaleko sve oko sebe i tjerajući oblake dima prema mjestu gdje je stajao. Vika je bivala sve glasnija kako su pristizali ljudi, već je čuo uzvike: »Vatra!« izmiješane sa zvonjavom na uzbunu, ruše-nje teških predmeta i praskanje plamenova dok obavijaju novu zapre-

Oliver Twist

Četrdeset deveto poglavljekako su se Monks i gospodin Broumloiv napokon sastali, o čemu su razgovarali i što je omelo njihov razgovor.

Već se počeo hvatati mračak kad je gospodin Brownlow pred svojom kućom izišao iz fijakera i tiho pokucao. Kad su se kućna vrata otvorila, iz fijakera iziđe krupan čovjek i stane s jedne strane potege, a s kozlića siđe drugi i stane s druge strane. Na mig gospodina Brownlowa, oni izvedu i trećeg čovjeka iz kočije, poduhvate ga između sebe i brže-bolje uguraju u kuću. Taj je čovjek bio Monks.Isto su se tako popeli uza stube a da nisu ni riječi progovorili. Gospodin Brownlow išao je pred njima i odveo ih do jedne stražnje sobe. Monks, koji se očito nerado popeo uza stube, zastane pred vratima te prostorije. Ona dvojica pogledaju starog gospodina kao da očekuju njegove daljnje naloge.On dobro zna kakav je izbor pred njim — reče gospodin Brownlow.Ako se bude skanjivao ili samo prstom maknuo bez vašeg odobrenja, odvući ćete ga na ulicu, pozvati policiju u pomoć i optužiti ga umoje ime da je opasan zločinac.Kako se usuđujete govoriti tako nešto o meni? — upita ga Monks.A kako se vi, mladiću, usuđujete da me na to nagonite? — odvratigospodin Brownlow gledajući ga netremice. — Niste valjda toliko ludida sad odete iz ove kuće? Pustite ga. Eto, gospodine, možete slobodno ići, ali mi ćemo za vama. Kunem vam se svim što mi je najdražei najsvetije na ovom svijetu da ću vas onog časa kad stupite na ulicudati uhapsiti zbog prevare i krađe. Spreman sam na to i neću od togaodustati. Ako ne popustite, sami ćete biti krivi za svoju propast.Po čijem su me nalogu ove psine ovdje ugrabile na ulici i silomdovele ovamo? — upita ga Monks gledajući sad jednog, sad drugog odone dvojice što su stajali uza nj.

Četrdeset deveto poglavlje

Po mom nalogu — odgovori gospodin Brownlow. — Ja odgovaramza njihov postupak. Ako držite da vam je protuzakonito uskraćenasloboda — imali ste mogućnost i prilike da se domognete slobodedok smo vas vodili ovamo, ali ste smatrali za uputno da se ne opireteponavljam vam, zatražite zaštitu vlasti. Ja ću se također obratitivlastima, ali ako budete išli tako daleko, kad se jednom nađete u rukama vlasti, onda se nemojte žaliti da sam bio nemilosrdan prema vamai nemojte reći da sam vas ja gurnuo u ponor u koji sami srljate.Monks je, očito, bio smeten i zabrinut. Dvoumio se.Samo se brže odlučite! — reče gospodin Brownlow posve mirnoali odlučno. — Ako želite da javno iznesem svoju optužbu i da vasprepustim sudskoj kazni na koju ne mogu utjecati — ali je mogu, sazebnjom u srcu, predvidjeti — ponovo vam velim da vas nitko ovdjeneće više zadržavati. Ako se pak pouzdate u moju dobronamjernost iu milost onih kojima ste učinili mnogo nažao, sjedite bez riječi na ovajstolac koji vas čeka puna dva dana.Monks promrsi nešto nerazumljivo, ali još krzmaše.— Nemojte se dugo premišljati — reče gospodin Brownlow. — Kadbih rekao samo jednu riječ, ne biste više mogli ništa birati.Čovjek se svejednako dvoumio.Ne kanim se pogađati s vama — proslijedi gospodin Brownlow — anemam ni prava jer zastupam životne probitke drugih ljudi.A nema li. — priupita ga Monks zamuckujući — nema li možda,kakav srednji put?Nema.Monks baci tjeskoban pogled na starog gospodine, a kad mu na licu pročita samo strogost i odrješitost, uđe u sobu i sjedne sliježući ramenima.Zaključajte vrata izvana — reče gospodin Brownlow pratiocimai uđite tek na znak zvonca.Ljudi ga poslušaju i tako njih dvojica ostanu sami u sobi.Krasan postupak, gospodine — reče Monks odbacujući šešir i ogrtač. — Krasan postupak od najstarijeg prijatelja mog oca!Upravo zato i postupam ovako s vama, mladiću, što sam bio najstariji prijatelj vašeg oca — odvrati gospodin Brownlow — što su svenade i snovi mojih mladenačkih i sretnih godina bili vezani za njega iza ono divno stvorenje koje je bilo u krvnom rodu s njim i koje me ucvijetu mladosti ostavilo samog i neutješnog na ovom svijetu, zato štoje on klečao sa mnom pred odrom svoje jedine sestre dok je još biodijete, onog jutra kad je imala postati mojom nevjestom — da se nije

mm"-

Oliver Twist

nebu drukčije prohtjelo, zato što je od tog trenutka moje ucviljeno srce prionulo uz njega i ostalo mu privrženo u svim kušnjama i zablu-dama kroz koje je prolazio sve dok nije umro, zato što mi je duša puna starih uspomena i sjećanja, pa čak i sad — pogled na vas budi u meni misli na njega, eto, sve me to nuka da dan-danas blago postupam s vama. jest, Edwarde Leeforde, i dan-danas. i da se crvenim što kaljate njegovo ime.Kakve veze ima sa svim tim moje ime? — upita ga mladić, poštoje šutio neko vrijeme i u čudu gledao subesjednika kako se uzrujava.Sto uopće meni znači moje ime?Ništa — odgovori gospodin Brownlow — vama ne znači ništa, ali jeto bilo i njezino ime, i meni, starcu, čak i nakon toliko vremena, srceu grudima uzdrhti i zaigra kao nekad čim čujem da netko izgovori toime. Baš mi je drago, zaista drago što ste ga promijenili.Sve je to lijepo i dobro — reče Monks (i dalje ćemo ga nazivati timposuđenim imenom) nakon duge šutnje za koje se zlovoljno i prkosnovrpoljio na stolcu, a gospodin Brownlow sjedio zaklonivši lice rukomali što vi zapravo hoćete od mene?Vi imate brata — reče gospodin Brownlow pošto se prenuo — ibilo je gotovo dovoljno da vam šapnem na uho njegovo ime kad samvam prišao s leđa na ulici pa da pođete sa mnom ovamo, toliko ste bilizatečeni i uplašeni.Nemam ja nikakva brata — reče Monks. — I sami znate da sambio jedinac. Zašto mi govorite tu o nekom bratu kad znate da ga nemam?Slušajte dobro što ću vam reći, a što možda ne znate — opet ćegospodin Brownlow. — Vjerujem da će vas to zanimati. Znam daste vi jedini i posve neprirodan plod onog nesretnog braka, u koji suobiteljska oholost i najprljavija i najuskogrudnija taština gurnule vašegjadnog oca dok je još bio, tako reći, dijete.Ne diraju me mnogo te vaše riječi — upadne mu Monks u riječsmijući se podrugljivo. — Vama je poznata ta činjenica i meni je todovoljno.Ali ja isto tako znam — produži stari gospodin — do kakvih jesve jada, dugotrajnog natezanja i beskrajnih muka dovela ta naopakabračna veza. Znam kako su teško i mučno oba ta jadna bračna drugavukla svoj preteški jaram u životu koji im je i jednom i drugom biozatrovan. Znam kako su nakon hladne uljudnosti uslijedila otvorena bockanja, kako je ravnodušnost ustupila mjesto kivnosti, kivnostmržnji, a mržnja gnušanju, dok nisu napokon raskinuli lance kojima

Četrdeset deveto poglavlje

su bili okovani, te se razišli svako na svoju stranu. Oboje su u srcu ponijeli gorčinu od koje ih je samo smrt mogla osloboditi, a koju su pred svijetom nastojali prikriti najveselijim držanjem što su ga mogli zauzeti. Vaša je majka u tome uspjela, sve je uskoro zaboravila, ali vašeg je oca taj crv grizao još godine i godine.Pa dobro, razišli su se — reče Monks — i šta onda?Kad su već živjeli neko vrijeme razdvojeni — nastavi gospodin Bro-wnlow — i vaša se majka lijepo zabavljala na kontinentu i posve bilazaboravila na svoga muža koji je bio deset godina mlađi od nje, on jeskršena srca čamio kod kuće i sklopio neka nova prijateljstva. Ta vamje činjenica valjda ipak poznata.Nije — odgovori Monks odvraćajući pogled i lupajući nogom opod, kao čovjek koji je nakanio sve nijekati. — Nije.Vaše mi držanje, kao i vaši postupci, pokazuju da to niste zaboravili i da vas je to uvijek ispunjalo gorčinom — napomene gospodinBrownlow. — Govorim vam o onome što se dogodilo prije petnaestgodina, kad vama nije bilo više od jedanaest, a vašem ocu tek trideseti jedna, jer je on, ponavljam, bio još dječak kad je njemu njegov otacnaložio da se oženi. Treba li baš da se vraćam na događaje koji bacajusjenku na uspomenu vašeg oca, ili želite da vas toga poštedim, da mipriznate svu istinu?Nemam ja vama šta priznavati — odvrati Monks. — Nastavitesamo, ako želite.Dobro, onda — nastavi gospodin Brownlow. — Ti novopečeni prijatelji vašeg oca bili su jedan umirovljeni mornarički oficir kome ježena bila umrla prije otprilike pola godine i ostavila mu dvoje djecebilo ih je više, ali su, srećom, ostale na životu samo te dvije kćeri,od kojih je jedna bila devetnaestogodišnja ljepotica, a drugoj je bilotek dvije-tri godine.Pa što se to mene tiče? — upita ga Monks.Živjeli su — produži gospodin Brownlow kao da nije ni čuo njegovu upadicu — u jednom kraju naše zemlje u kojem se vaš otac našaona svojim lutanjima i u kojem se nastanio. Upoznali su se, zbližili,sprijateljili, sve je to išlo brzo jedno za drugim. Vaš je otac bio izuzetno darovit čovjek. Bio je u svemu nalik na svoju sestru. Što ga je starioficir bolje upoznavao, to ga je više volio. Kamo sreće da se na tomesvršilo, ali ga je zavoljela i njegova kći.Stari gospodin ušuti. Monks je grizao usne i zurio u pod. Kad je to vidio, gospodin Brownlow proslijedi:— Nakon godinu dana zaručio se, svečano se zaručio s njegovom kćer-

■ n

Oliver Twist Četrdeset deveto poglavlje

kom. On je bio prva prava, žarka i jedina ljubav te bezazlene djevojke.Vaša je priča neobično duga — pripomene Monks meškoljeći sena stolcu.To je, mladiću, istinita, tužna i bolna priča — odvrati gospodinBrownlow — a takve su priče obično duge; kad bi bila ispunjena nepomućenom srećom i radošću, bila bi vrlo kratka. Najposlije umrejedan od onih bogatih rođaka radi čijeg je probitka i ugleda bio vašotac žrtvovan, kao i mnogi drugi — to nije nikakva rijetkost — a da bi;

nekako ispravio zlo koje mu je nanio, ostavi mu svoj lijek protiv svihzala — novac. Vaš je otac morao odmah otputovati u Rim, gdje je tajnjegov rođak bio na liječenju i gdje je umro ostavivši svoje posloveposve nesređene. Otputovao je, a onda se i sam nasmrt razbolio. Čimje ta vijest stigla u Pariz, vaša je majka doputovala za njim i dovela vassa sobom. On je umro sutradan po vašem dolasku a da nije ostavio zasobom oporuke — nikakve oporuke — tako da je cijeli njegov imutakpripao njoj i vama.Ovaj je dio kazivanja Monks slušao pritajena daha. Na licu mu se zr-calila velika radoznalost, iako nije gledao u sugovornika. Kad je gospo-din Brownlow načas ušutio, pomakne se na svom mjestu, kao čovjek kome je naglo odlanulo, i otare rupčićem zažareno čelo i ruke.Prije nego što je otputovao u inozemstvo, na proputovanju krozLondon, vaš je otac navratio do mene — reče gospodin Brownlowpolako, upirući pogled u svoga subesjednika.To nisam znao — uplete Monks glasom koji je tobože izražavaonevjericu, ali je iz tog glasa više izbijalo neugodno iznenađenje.Navratio je do mene i ostavio mi, između ostalih stvari, sliku —portret koji je sam naslikao — one sirote djevojke — nerado ju jeostavljao kod mene, ali je nije mogao ponijeti na taj nepredviđeniput. Bio je, tako reći, sjena od čovjeka, iscrpljen od tjeskobe i kajanja,govorio je nesuvislo i zdvojno o tome kako je upropastio i obeščastiotu djevojku, povjerio mi svoju namjeru da svu imovinu pošto-potorasproda pa da jedan dio tog svog novog bogatstva ostavi ženi i vama ida napusti domovinu — bilo mi je jasno da je neće napustiti sam — ida se nikad više ne vrati. Čak ni meni, svom starom i dobrom prijatelju s kojim je bio vezan uspomenom na stvorenje koje nam je obojicibilo od svih najdraže, čak ni meni nije htio ništa više povjeriti, samomi je obećao da će mi u pismu sve objasniti i da će me nakon toga jošjednom posjetiti, po posljednji put na ovom svijetu. Na žalost, tadaje već bilo posljednji put. Nisam više primio nikakva pisma i nikad gaviše nisam vidio.

Nakon kraće šutnje gospodin Brownlow nastavi ovako:— Kad je sve to prošlo, otišao sam na poprište njegove — da se poslužim izrazom koji bi svijet olako upotrijebio, a njemu je sad ionakosvejedno je li svijet obziran ili bezobziran prema njemu — njegovegrešne ljubavi, jer sam odlučio, ako se moje bojazni obistine, da tojdjevojci ponudim srce i dom u kojima će naći utočište i utjehu. Njenase obitelj, međutim, tjedan dana prije toga bila odselila odande; poplaćali su sve svoje sitne dugove i preko noći nestali. Kamo su otišli, izašto, to mi nitko nije znao reći.Monks dahne još slobodnije i pogleda oko sebe smješkajući se slavo-dobitno. Gospodin Brownlow primakne bliže stolac i produži:Kad me jedna ruka, koja je moćnija od pukog slučaja, nanijela naput vašeg brata — slabačko zapušteno dijete u prnjama koje sam spasio od zla i opačine.Sta? — uzvikne Monks.Da, ja sam ga spasio — ponovo će gospodin Brownlow. — Pa rekao sam vam da će vas moja priča još zanimati. Kažem vam da samga spasio, vidim da vam je vaš prepredeni ortak zatajio moje ime,iako ono vama, koliko ja znam, ne bi ništa značilo. Kad sam ga daklespasio, dok se on kod mene oporavljao od bolesti, zaprepastila menjegova nevjerojatna sličnost s portretom koji sam vam spomenuo.Već onda kad sam ga prvi put vidio, onako prljavog i jadnog, zapaziosam kako mu na licu titra izraz koji mi se učinio poznat, kao da samnačas u snu ugledao lice nekog starog prijatelja. Ne moram vam sadvaljda pričati o tome kako je bio ugrabljen prije nego što mi je ispričao

. svoju prošlost.A zašto ne? — žurno ga priupita Monks.Zato što vi vrlo dobro znate kako je to bilo.Ja?•— Uzalud vam je poricati — odvrati gospodin Brownlow. — Dokazat ću vam da znam i mnogo više od toga.Ne. ne. ne možete vi meni ništa dokazati — promuca Monks. —Hajde, dokažite ako možete!Vidjet ćemo — pripomene stari gospodin gledajući ga ispitljivo.Dječak se izgubio i nikako ga više nisam uspio pronaći. Budući daje vaša majka umrla, znao sam da biste još jedino vi mogli razriješiti tutajnu, pa kad sam doznao da živite na svom imanju u zapadnoj Indijikamo ste se, kao što i sami dobro znate, povukli nakon majčinesmrti, da biste izbjegli posljedicama nevaljalština koje ste ovdje počinili — otisnuo sam se na putovanje. Međutim, vi ste nekoliko mjeseci

Oliver Twist

prije toga bili otputovali iz Indije i navodno ste bili u Londonu, ali mi nitko nije znao reći gdje ste zapravo. Vratio sam se i ja. Vaši zastupnici nisu imali pojma o vašem boravištu. Rekli su mi da, kao i uvijek, do-lazite i odlazite kako vam padne na pamet — da ponekad navraćate svaki dan, a ponekad vas nema mjesece i mjesece — ali da se, po svemu sudeći, i dalje skrivate i družite s onim istim groznim propali-cama s kojima ste drugovali još dok ste bili neposlušan i divlji dječak. Dodijavao sam vašim zastupnicima neprestanim zapitkivanjem za vas,' šalabazao sam ulicama danju i noću, ali je do prije dva sata sav moj trud bio uzaludan jer vas nigdje ni načas nisam uspio vidjeti.E pa, sad me vidite — reče Monks i drzovito ustane. — I što sad?Prevara i krađa su krupne riječi, a vi mislite da se možete njima razbacivati samo zato što ste uvrtjeli sebi u glavu da postoji neka sličnostizmeđu jednog zločestog derana i slike jednog pokojnog dokonog mazala, a ne znate ni je li taj plačljivi par uopće imao dijete, čak ni to neznate pouzdano.Nisam znao, ali sam u ovih četrnaest dana sve doznao — odvratigospodin Brownlow i također ustane. — Imate vi, imate brata, i znateda ga imate, i poznajete ga. Postojala je oporuka koju je vaša majkauništila, a na samrti vam je povjerila tu tajnu i ostavila cijelo nasljedstvo. U toj se oporuci spominjalo dijete koje će se vjerojatno roditikao plod te nesretne veze. To se dijete i rodilo i vi ste ga slučajno sreli,a kad ste primijetili koliko je nalik na oca, u vama se probudila sumnja. Otišli ste u mjesto gdje se dječak rodio. Postojali su još dokazi,dugo prikrivani dokazi, o njegovu rođenju i porijeklu. Te ste dokazevi osobno uništili, jer ste od riječi do riječi rekli svom ortaku Židovuovako: jedini dokazi o dječakovu porijeklu leže sad na dnu rijeke, aona stara vještica koja ih je dobila od njegove majke trune u lijesu.Nevrijedni sine, kukavico, lažljivče, ti koji noću šuruješ po mračnimzakucima s lopovima i ubojicama, ti čije su spletke i smicalice stajaleglave djevojke koja je bila milijun puta bolja od tebe, ti koji si još odkolijevke zagorčavao život svom ocu i u kome su bujale sve zle strasti,poroci i opačine dok nisu napokon izbile u strašnoj bolesti koja ti jeiznakazila lice, kao što ti je iznakažena i duša — zar ti, Edwarde Lee-forde, imaš još obraza da mi prkosiš?Ne, ne, nemam! — uzvikne kukavica, dotučen teškim optužba-ma.— Znam za svaku riječ — nastavi stari gospodin — za svaku riječ koju ste izgovorili ti i onaj mrski nitkov. Sjene na zidu čule su vaše riječi izrečene šaptom i dojavile ih meni; pogled na siroto progonjeno

Četrdeset deveto poglavlje

dijete ganuo je čak i djevojku ogrezlu u zlu, dao joj hrabrosti i gotovo je preobrazio u uzor vrline. Počinjeno je umorstvo u koje si moralno, ako ne i stvarno, upleten.— Nisam, nisam — unese mu se Monks u riječ. — Ne. ne. ništa jao tome ne znam; baš sam se htio raspitati što se to dogodilo kad sume vaši ljudi na ulici pograbili. Ne znam koji je razlog tom ubojstvu;mislio sam da je posrijedi bila obična svađa.— Razlog je bio taj što je djelomično otkrivena tvoja tajna — napo

mene gospodin Brownlow. — Hoćeš li je sad otkriti čitavu?Hoću, hoću.Hoćeš li potpisati iskaz u kojem će biti iznesene sve činjenice, aonda sve to ponoviti pred svjedocima?Hoću, sve ću priznati.Hoćeš li ostati ovdje na miru dok ne sastavimo taj iskaz i hoćeš lionda poći sa mnom na bilo koje mjesto koje ja odaberem da usmenoposvjedočiš svoj iskaz?Učinit ću i to ako vam je baš toliko stalo do toga — reče Monks.Morat ćeš još nešto učiniti — reče gospodin Brownlow. — Moratćeš vratiti sve ono što je oduzeto jednom nedužnom i bezazlenomdjetetu, jer on to i jest, premda je plod grešne i nesretne ljubavi. Nisijoš zaboravio odredbe one oporuke. Postupi po njima prema svombratu, a onda možeš ići kamo te volja. Bolje da se više s njim nikad nevidiš na ovom svijetu.Dok je Monks hodao gore-dolje po sobi, mrka i zla pogleda, razmi-šljajući o tom prijedlogu i o tome kako bi ga mogao izigrati, razapet između strahovanja i mržnje, netko žurno otključa vrata i u sobu uđe gospodin Losberne, uzrujan i izbezumljen.Ulovit će ga — uzvikne. — Još će ga večeras uloviti.Ubojicu? — upita ga gospodin Brownlow.Da, da — potvrdi doktor. — Primijetili su mu psa kako se motaoko neke straćare i gotovo da nema sumnje da je tu i njegov gospodarili da će doći čim padne mrak. Zbiri su razaslani na sve strane. Razgovarao sam s ljudima kojima je povjeren zadatak da ga ulove, vele mi daim ne može umaknuti. Večeras je raspisana nagrada od stotinu funtionome tko ga preda vlastima.Ja ću pridodati još pedeset funti — reče gospodin Brownlow — isam ću to objaviti na licu mjesta, samo ako stignem tamo na vrijeme.Gdje je gospodin Mavlie?Harry? Čim je vidio da ste ovog svog prijatelja ovdje sretno utrpaliu kočiju, pohitao je tamo gdje je sve to doznao — odgovori doktor

O liv e r T w ist

— pa je na konju odjurio na dogovoreno mjesto negdje u predgrađuda se pridruži potjeri.— A Fagin? — upita ga gospodin Brownlow. — Što je s njim?

. — Prema onom što sam dosad čuo, nisu ga još ulovili, ali ćega sigurno uloviti, možda već i jesu. Sigurni su da im ne može umaknuti.— Onda, jeste li se odlučili? — upita gospodin Brownlowpotiho Monksa. *Jesam — odgovori Monks. — Ali. ali. nećete me valjda onda izručiti vlastima?Neću. Ostanite ovdje dok se ne vratim. To vam je jedina nada dase spasite.I oni iziđu iz sobe i opet zaključaju vrata za sobom.Što ste dosad postigli? — upita doktor šaptom.Sve čemu sam se nadao, pa i više. Povezao sam ono što mi je ispričala ona sirota djevojka s onim što sam već otprije znao i s onim što jenaš dobri prijatelj doznao na licu mjesta, pa sam razotkrio na taj načincijelu tu prljavu rabotu tako da nije više imao kud. Možete javiti našim prijateljima da će sastanak biti prekosutra navečer u sedam sati.Stići ćemo tamo dva-tri sata ranije, ali će nam dobro doći da se maloodmorimo — pogotovogospođica, kojoj će možda trebati mnogo više snage nego što vi ili ja možemo u ovom trenutku uopće predvidjeti. Nego, u meni sve kipi od želje da osvetim onu sirotu ubijenu djevojku. Na koju je stranu krenula potjera?— Odvezite se ravno na policiju, još ćete stići na vrijeme — odgovorigospodin Losberne. — A ja ostajem ovdje.I njih se dvojica žurno rastanu, jedva obuzdavajući grozničavo uzbuđenje što ih je obojicu bilo obuzelo.

Pedeseto poglavlje

Pedeseto poglavljepotjera i umaknuće.

Nedaleko od onog dijela Temze gdje stoji crkva u Rotherhitheu, gdje su zgrade na obje obale najprljavije a brodovi na rijeci najgaraviji od ugljene prašine i dima što se izvija iz gusto zbijenih i niskih kuća, nalazi se najzagađenija, najružnija i najneobičnija četvrt koja se može naći u golemom Londonu, četvrt koja je čak i po imenu posve nepoznata velikom broju njegovih stanovnika.Da bi došao do tog mjesta, čovjek se mora probiti kroz zamršen splet tijesnih, uskih i blatnih uličica u kojima se tiskaju najneotesaniji i naj-bjedniji ljudi koji žive u tom obalnom predjelu. Po dućanima su nagomilane najjeftinije i najneukusnije jestvine a na vratima, zidovima i prozorima vise komadi odjeće od najgrubljeg i najprostijeg materijala. Gurajući se s besposlenim lučkim radnicima, nosačima, ugljenarima, uličarkama, odrpanom dječurlijom i najgorim ološem lučkog stano-vništa, čovjek jedva može prokrčiti sebi put kroz svjetinu. Hvata ga muka od groznih prizora i smrada što dopire iz uskih prolaza slijeva i zdesna, zaglušuje ga štropot glomaznih teretnih kola što prevoze cijela brda robe iz skladišta što se dižu na svakom uglu. Kad napokon dođe do udaljenijih ulica, koje nisu toliko prometne koliko one kroz koje je prošao, čovjek prolazi pored oronulih pročelja nadnesenih nad sam pločnik, pored razvaljenih zidova koji kao da glavinjaju nad njim, pored uleknutih dimnjaka koji samo što se nisu srušili, pored prozora zaštićenih zahrđalim željeznim rešetkama koje su vrijeme i prljavština gotovo potpuno izgrizli — sami znaci bijede i zapuštenosti kakvi se samo mogu zamisliti.U takvom kraju, s onu stranu Dockheada u okrugu Southwark, nalazi se Jacob's Island (Jakovljev otok), opasan blatnim jarkom, pet-šest metara širokim i oko dva metra dubokim kad je plima, koji se nekoć

O liver T w ist P e d e se to p o g la v lje

zvao Mili Pond (Vodenični jaz), ali je u doba o kojem je riječ bio poznat pod imenom Folly Ditch (Pogana graba). To je zaton ili rukavac Temze i može se uvijek, kad je visok vodostaj, napuniti tako da se dignu brane kod Lead Millsa (leadskih vodenica) po kojima je graba dobila svoje prvotno ime. Kad se to dogodi, promatrač koji stoji na kojem od onih drvenih mostića što kod Mili Lanea (Mlinarske ulice) vode preko gra-be, može vidjeti stanovnike kuća na obje obale kako sa stražnjih vrata i prozora spuštaju vedra, kante i svakojake druge posude i njima grabe vodu, a kad zatim svrne pogled na same kuće, uvelike će se začuditi onome što bude ugledao. Tu su trošne drvene galerije kojima su pove-zani stražnji dijelovi desetak kuća, a kroz otvore na njima može se vidjeti kako dolje protječe prljava voda; tu su prozori, razlupani i kojeka-ko zakrpljeni, iz kojih strše motke za sušenje rublja, samo što na njima nikad nema rublja; tu su sobice toliko tijesne, toliko zagađene, toliko skučene te se čini da je zrak u njima suviše okužen čak i za ono smeće i nečistoću što se u njima nalaze; tu su drvene potleušice što vire iz gliba i samo što se nisu srušile u nj — a neke se i jesu; tu su zamazani zidovi i labavi temelji; tu su sva odvratna obilježja neimaštine, svi gnusni znaci pogani, truleži i smeća — sve su to ukrasi obale Folly Ditcha. Skladišta na Jacob's Islandu ostala su bez krovova i zjape prazninom, zidovi se ruše, prozori više nisu prozori, vrata su izvaljena na ulicu, dimnjaci su čađavi ali na njih više ne izlazi dim. Prije trideset-četrdeset godina, dok još nisu bili zaredali gubici i stečajevi, to je mjesto cvjetalo, ali sad je to zaista pust otok. Kuće su ostale bez vlasnika, u njih provaljuju ljudi koji imaju hrabrosti da u njih uđu; tu žive i tu umiru. Onaj tko traži utočište na Jacob's Islandu mora zaista imati jakih ra-zloga da se krije, ili mora zaista živjeti u najvećoj neimaštini. Na prvom katu jedne od tih kuća — izdvojene od ostalih, povelike, inače ruševne ali s dobro očuvanim vratima i prozorima — kojoj je stražnja strana bila okrenuta grabi kao što smo već opisali, našla su se u jednoj sobi na okupu tri čovjeka. Sjedili su već neko vrijeme nijemo i neveselo, samo bi se kadikad zgledali u nedoumici, kao da nešto iščekuju. Jedan je od njih bio Toby Crackit, drugi je bio gospodin Chitling, a treći je bio razbojnik od svojih pedeset godina, kome je nos bio gotovo spljošten u nekoj davnoj tučnjavi, a lice nagrđeno strašnom brazgotinom koju je zacijelo bio zaradio u toj istoj prigodi. Taj je čovjek bio odbjegli prognanik, a zvao se Kags. — Da si bar izabrao kakvu drugu gajbu, pobogu brate — obrati se Toby gospodinu Chitlingu — kad ti je već prigustilo u ona dva prijašnja brlogal

A zašto ti nisi našao nešto bolje, tupane jedan? — reče Kags.E pa, mislio sam da ćeš se ipak malo više obradovati kad me ugledaš — snuždeno odvrati gospodin Chitling.E pa, da znaš, mladiću — reče Toby — kad čovjek živi ovako povučeno k'o što ja živim, a to znači da ima krov nad glavom i da se nitkone mota i ne njuška oko njega, onda se mora prilično iznenaditi kadga mladić u tvom položaju počasti svojim posjetom (koliko god tajmladić inače bio ugledna i simpatična osoba s kojom se može kadikadpokartati).I pogotovo kad taj povučeni mladić ima kod kuće gosta koji sevratio iz inozemstva prije nego što se moglo očekivati, a previše jeskroman da bi se htio nakon povratka javiti gospodi sucima — nadodaKags.Nastane kratka šutnja nakon koje kao da je Toby Crackit uvidio da nema smisla da se i dalje junaci i šepiri, jer se okrene Chitlingu i reče:Pa kad su to onda upecali Fagina?Upravo za ručkom — danas oko dva sata. Charley i ja smo zbrisalikroz dimnjak praonice, a Bolter se zavukao naglavce u praznu kacuza kišnicu, ali su mu noge bile predugačke i virile su mu van, pa su injega ulovili.A Bet?Sirota Bet! Odveli su je da vidi leš, da im kaže tko je to —■ odgovoriChitling, nekako izdužena lica — pa je pomahnitala, počela vrištati iludovati, udarati glavom o zid, tako da su joj navukli luđačku košuljui odvezli je u bolnicu, i zadržali je tamo.-— A šta je s malim Batesom? — zapita Kags.— Tumara po gradu, ali će doći ovamo čim se smrači — odgovori Chitling. — Sad nema više kud jer su svi oni iz »Kljakavaca« pohapšeni, akrčma je puna žaca — bio sam tamo i vidio ih rođenim očima.Ovo je zbilja gadan udarac — pripomene Toby griskajući usnu.Još će mnogi od nas zaglaviti.Sazvan je porotni sud — reče Kags. — Kad se završi istraga, i akose Bolter pojavi kao svjedok optužbe — a sigurno je da će se pojaviti,sudeći po onome što je izlajao — moći će se lako dokazati Faginu da jesukrivac i suditi mu već u petak, pa bi za šest dana mogao i visiti!Da ste samo čuli kako rulja urla! — reče Chitling. — Policajci suga morali svojski braniti da ga ne rastrgaju na komade. Jedanput su gai srušili na zemlju, ali su ga žace opkolile i probile se s njim kroz rulju.Da ste ga samo vidjeli kako zvjera oko sebe, onako blatan i krvav, i

y*.

O liv e r T to is t

kako se drži žaca k'o da su mu najdraži prijatelji. Još su mi pred očima kako se jedva drže na nogama pod pritiskom rulje i kako ga vuku među sobom, kako se ljudi propinju na prste, jedan za drugim, i kako kese zube i nasrću na njega, kako mu se zgrušala krv u kosi i bradi, kako mu sumanute žene usred svjetine na uglu ulice iz sveg glasa prijete da će mu živom srce iščupati!Prestravljeni je svjedok tog prizora začepio prstima uši, ustao sklopljenih očiju i uspropadao se gore-dolje po sobi, kao da je šenuo pameću.Dok je on tako hodao a ostala dvojica šutke sjedila zureći u pod, sa stubišta dopre nekakvo tapkanje i u sobu bane Sikesov pas. Brže otrče do prozora, pa niza stube i izjure na ulicu. Pas je bio uskočio kroz jedan otvoreni prozor, ali nije ni pokušao poći za njima. Od njegova gospodara nije bilo ni traga ni glasa.Sto li ovo ima da znači? — zapita Toby kad su se vratili u kuću.Neće valjda i on doći za njim? Valjda, valjda neće.Da je nakanio doći, došao bi sa psom — reče Kags i sagne se darazgleda životinju koja je dašćući ležala na podu.Ajde da mu damo malo vode, lipsat će od žeđi.Popio je sve, do posljednje kapi —reče Chitling pošto je neko vrijeme šutke gledao psa. — Sav je blatan, i šepa. obnevidio je. mora daje prevalio dug put.Da mi je samo znati otkale je došao! — uzvikne Toby. — Sigurno jeobišao i ostala naša skrovišta, pa kad je vidio da su u njima nepoznatiljudi, došao je ovamo jer je ovdje bio već mnogo puta. Ali da mi jeznati otkale je najprije pošao i kako to da je došao ovamo sam, bezgazde!Nije valjda onaj digao ruku na sebe? — Ni jedan od njih nije htionazvati ubojicu njegovim pravim imenom. — Što ti misliš? — priupitaChitling.Toby odmahne glavom.— Da se ubio — reče Kags — pas bi nas pokušavao odvesti na mjestogdje se ubio. Nije se ubio. Mislim da je zbrisao iz zemlje, a psa ostavio.Mora da ga je nekako zavarao jer inače pas ne bi bio ovako miran.Svi prihvate to objašnjenje koje im se činilo i najvjerojatnijim. Pas sezavuče pod stolac i sklupča se da spava. Nitko se više nije obaziraona nj.Kako se već bilo smrklo, zatvore kapke na prozorima, upale svijeću i postave je na stol. Strašni događaji što su se zbili u posljednja dva dana ostavili su snažan dojam na svu trojicu, a taj je dojam bio još više poja-

Pedeseto poglavlje

čan strahom i neizvjesnošću vlastite sudbine. Primakli su bliže stolce i trzali se na svaki šum. Govorili su malo, samo šaptom. Bili su toliko mučaljivi i prestravljeni kao da umorena žena leži u susjednoj sobi. I tako su neko vrijeme sjedili kad iznenada začuju kako netko žurno kuca na vrata u prizemlju.— To je sigurno mali Bates — reče Kags i pogleda srdito oko sebe nebi li odagnao strah koji ga je obuzeo.Kucanje se ponovi. Ne, nije to bio Bates. On nikad nije takokucao.Crackit priđe prozoru, a onda naglo povuče glavu dršćući kao prutna vodi. Nije bilo potrebno da im kaže tko je; njegovo blijedo licegovorilo je dovoljno samo za se. I pas u tren oka skoči na noge i pritrčivratima cvileći.Moramo ga pustiti unutra — reče Crackit dohvaćajućisvijeću.Zar zbilja nema druge? — priupita Kags promuklim glasom.Nema. Moramo ga pustiti.Nemoj nas ostavljati u mraku — reče Kags i uzme drugu svijeću sokvira kamina, ali mu je ruka toliko drhtala da se kucanje još dva putaponovilo prije nego što mu je pošlo za rukom upaliti svijeću.Crackit siđe niza stube i vrati se s čovjekom kome je donji dio licabio umotan u rubac. Isto mu je tako i glava ispod šešira bila zavezanarupcem. Polako odveže oba rupca. Ukaže se blijedo lice, upale oči,ispijeni obrazi, brada neobrijana tri dana i izmršavjelo tijelo, a dah mubijaše kratak i čest — ni sjena od nekadašnjeg Sikesa.Dohvati stolac što je stajao nasred sobe, ali dok se spremao da sjedne na nj, strese se i obazre kao da mu tko stoji za leđima, pa odvuče sto lac do zida — nasloni se uza sam zid — i sjedne. Svi su šutjeli kao zaliveni. Nijemo je prelazio pogledom s jednog na drugog. Čim bi tko krišom zirnuo na nj i skobio se s njegovim po-gledom, oborio bi umah oči. Kad on napokon presiječe tajac svojim šupljim glasom, sva se trojica lecnu. Reklo bi se da nikad do tada nisu čuli takav glas.Kako je to pseto došlo 'vamo?Samo je došlo. Prije jedno tri sata.U večernjim novinama piše da su Fagina ukebali. Je I' to istina il'lažu?Istina je.Opet nastane tajac.— Idite vi lijepo svi skupa do vraga! — procijedi Sikes prelazeći ru-

kom preko čela. — Zar mi nitko nema ništa reć?Svi se promeškolje na svojim mjestima, ali nitko ni riječi da prozbo-ri.Ti si ovdje gazda — reče Sikes obraćajući se Crackitu. — 'Oćeš lime prodat' il' ćeš me pustit' da ostanem dok ne prođe hajka?Možeš ostati ako misliš da si tu siguran — odgovori upitani nakonkraćeg skanjivanja. '""**Sikes polako digne pogled na zid iza sebe, ali prije bi se reklo da žeh odvratiti pogled nego što ga je uistinu odvratio, pa ih zapita:Jesu P. jesu P. jesu P je pokopali?Sva trojica odmahnu glavom.A zašto nisu? — upita on svejednako se obazirući. — Kog vragadrže takve grozote na zemlji? Tko to lupa?Crackit mu rukom dade znak da nema nikakve opasnosti, pa iziđe izsobe i ubrzo se vrati s Charlevjem Batesom.Sikes je sjedio naspram vrata tako da ga dječak spazi čim stupi usobu.— Toby — reče dječak i ustukne kad ga Sikes pogleda — zašto mi tonisi dolje rekao?Bilo je nečeg toliko jezovitog u skamenjenosti sve one trojice da je pragonjeni jadnik želio bar dječaka predobiti za sebe. Stoga mu kimne glavom i pruži ruku.Idem ja u drugu sobu — reče dječak uzmičući i dalje pred njim.Charlev! — reče Sikes i priđe mu. — Zar me. zar me ne pozna-ješ?Odbij od mene] — odvrati dječak uzmičući još i dalje i gledajućiprestravljeno ubojicu u oči. — Čudovište jednolČovjek zastane napol puta. Neko su se vrijeme netremice gledali, a onda Sikes malo-pomalo obori pogled.— Evo, vi ste mi svjedoci — uzvikne dječak mašući stisnutom šakomi žesteći se sve više i više. — Vi ste mi sva trojica svjedoci, ne bojimse ja njega, ako dođu po njega, ja ću im ga izdati, hoću, bogami! Otvoreno vam kažem. Može me ubiti ako hoće, ili ako se usudi, ali ću gaizdati ako ostanem ovdje. Izdat ću ga pa makar ga živa pekli. Ubojica!U pomoć! Pomozite mi ako niste kukavice. Ubojica! U pomoć! Hajdeda ga oborimo!Vičući tako i mlatarajući rukama, dječak zaista nasrne goloruk na lju-deskaru i, u tom prvom, odlučnom i iznenadnom naletu, pođe mu za rukom da ga svali na pod. Sva trojica gledalaca kao da su se skamenili. Nisu ni pomišljah" da se

Pedeseto poglavlje

umiješaju dok su se dječak i čovjek valjali po podu — dječak se nije obazirao na udarce koji su pljuštali po njemu, samo je sve grčevitije hvatao ubojicu za odjeću na prsima i neprestano zazivao u pomoć iz sveg glasa.Borba je međutim bila odviše neravnopravna da bi mogla dugo po-trajati. Sikes je povalio dječaka i prignječio mu koljenom vrat kadli ga Crackit prestrašeno povuče nazad i pokaže mu rukom na prozor. Dolje su gorjele baklje, ljudi su glasno i vatreno nešto govorili, razli-jegao se užurban bat koraka — reklo bi se da im nema kraja — preko najbližeg drvenog mostića. Činilo se da je među svjetinom i jedan ko-njanik jer je odjekivao i topot potkova po neravnoj kaldrmi. Svjetlost je bivala sve jača a koraci sve češći i glasniji. Zatim se razlegne snažno kucanje na vratima, a onda potmuo žagor razjarene rulje od kojeg bi i najhrabrijeg čovjeka zazeblo oko srca.U pomoć! — vrisne dječak glasom koji propara zrak. — Evo ga,ovdje je! Razvalite vrata!Otvarajte, u ime zakona! — dovikivahu ljudi izvana, a potmula sevika ponovi još glasnije.Razvalite vrata! — vrištao je dječak. — Kad vam kažem da vamneće sami otvoriti. Dođite ravno ovamo gore gdje gori svjetlo. Razvalite vrata!Kad je on umuknuo, zapljušte teški udarci po vratima i kapcima na prozorima, a iz svjetine se prolomi gromoglasno »hura« po kojem se prvi put moglo donekle razabrati koliko se dolje okupilo svijeta.Otvorite vrata koje sobe da zaključam ovog lajavog paklenjaka —pomamno vikne Sikes motajući se amo-tamo po sobi i vukući dječakaza sobom kao da je prazna vreća. — Ova ovdje. Brže! — I ubaci ga ususjednu sobu, zakračuna vrata i okrene ključ u bravi. — Jesu li ulaznavrata dobro osigurana?Duplom bravom i lancem — odgovori Crackit, koji je s ostalomdvojicom svejednako stajao posve zbunjen i skamenjen.A jesu P daske na vratima čvrste?Okovane su.I prozori?Da, i prozori.Prokleti bili! — vikne očajni zlikovac, pa podigne kapak s prozorai zaprijeti svjetini. — Radite vi što vas volja, aP ću vas ja ipak nadmu-drit!Nikad ljudsko uho nije čulo groznijih krikova od onih što su se tada prolomili iz raspomamljene svjetine. Jedni su dovikivali onima koji

O liv e r T w ist

mm'"-

O liv e r T w is t

su bili bliže da potpale kuću, drugi su nagovarali policajce neka ga ustrijele, ali nitko među njima nije bio toliko razjaren koliko konjanik koji skoči s konja i, probijajući se kroz rulju kao da pliva, vikne ispod prozora glasom kojim nadviče sve ostale:— Dvadeset gvineja onome tko mi donese ljestve!Oni najbliži do njega ponove taj njegov povik, a zatim ga prihvate na stotine grla. Jedni su tražili ljestve, drugi maljeve, treći trčkarali amo-tamo s bakljama u rukama kao da traže te predmete, pa su se vraćali i dalje urlali, četvrti su gulili grlo do iznemoglosti psujući i proklinjući sve na svijetu, peti se gurali kao da su pomahnitali te tako ometali one koji su razvaljivali vrata, a neki od najsmionijih pokušavali su se uzve-rati uz žljebove i pukotine na zidu. Sve se to bibalo amo-tamo dolje u mraku, kao klasje žita kojim vitla vihor, i stapalo se od vremena do vremena u jedan jedini gramoglasni i bijesni urlik.— Bila je plima kad sam dolazio — vikne ubojica pošto se posrćućipovukao od prozora da ne gleda više ona razjarena lica. — Dajte mineki konopac, dugačak i čvrst. Dok oni stoje pred kućom, ja bih semog'o spustit' u Folly Ditch i odmaglit' na drugu stranu. Dajte mikonopac, ako nećete da ne pobijem još i vas trojicu i samog sebelPrestravljeni ljudi pokažu mu mjesto gdje stoji alat. Ubojica brže-bo-lje izabere najduže i najčvršće uže i pohita na tavan.Svi prozori na stražnjem dijelu kuće bijahu već odavno zazidani osim jednog prozorčića u sobi u kojoj je bio zaključan dječak, ali je taj pro-zorčić bio toliko uzak da se čak ni on nije mogao provući kroza nj. Međutim, dječak je kroz taj otvor neprestance dovikivao onima dolje neka paze na stražnju stranu kuće, pa kad se ubojica najposlije ispeo kroz tavanski prozor na krovu, glasan povik dojavi to onima sprijeda i svi odmah navale da zaobiđu kuću, poput divlje bujice, pretječući i gazeći jedni druge.Daskom koju je bio ponio sa sobom, Sikes je podupro vrata prostorije iz koje se popeo na krov tako da ih je bilo teško izvana otvoriti. Zatim se niz crepove spusti do krovnog vijenca i pogleda dolje. Nastupila je bila oseka i u jarku je bilo samo blato.Graja se bila časkom stišala jer su svi pratili njegovo kretanje i pitali se što je naumio, ali čim su prozreli njegovu nakanu i pojmili da mu nema spasa, prolomi se strahovit, slavodobitan urnebes prema kojem je sva prijašnja vika bila puki šapat. Urnebes nije jenjavao. Oni koji su bili predaleko da bi mogli znati što zapravo znači, prihvaćali su ga i prenosili dalje; reklo bi se da se cijeli grad slegao na jedno mjesto da prokune ubojicu.

Pedeseto poglavlje

Svje t ina nadi re sp r i jeda, sve da lje i da l je , kao snažna uzburkana bujica gnjevnih l ica koja ovdje-ondje obasja pokoja baklja i pokaže svu nj ihovu srdžbu i jarost. Rulja je prodrla i u kuće na drugoj strani grabe , pa o tvara na brzinu prozore i l i ih čak izval juje, nat iskuje g lave po otvor ima , k rovovi su načičkan i l jud im a. Svi se m ost ić i ( im a ih t r i na v id iku) sv i ja ju pod ter e tom svje t ine , a l judska bu j ica nep res tan o na -vi re preplav l ju jući svako s lobodno m jesto i zaku tak s ko jeg b i mogla iskal iti bi jes i bar načas vidjet i zlikovca.Sad je gotov — vikne čovjek s na jb ližeg most ića. — Hura!Svjetina prihvati poklik i zabje lasa se bacajući kape i šešire uvis.P e de se t f un t i o no m e tk o ga u h va t i ž i v a — v i kn e s to g i s to g m os t ića jed an s ta r i j i g o spod in . — Č ek a t ću g a ovd je do k ne dođ e d a g aisplat im.I op e t u rn e be s . U tom ča su pro ne se se g l a s da su v ra ta na pok on p ro-val jena i da se onaj koj i je prv i t ražio l je stve popeo uza s tube . Čim se ta v i je s t p ročula, l judska bu j ica k rene na trag, a oni na prozor im a, kad su v id jel i kako se l jud i vraća ju p reko most ića , napuste svo ja m jesta, is t rče na ul icu i p r id ruže se sv je t in i ko ja je nag rnula onam o odakle je b i la došla . Svi se gnje tu i bore kako tko s t igne i dohvat i , sv i predišu i gore od nestrp l jen ja da se probi ju š to b liže vra t im a da bi v id je l i kako policajci izvode z iočinca. S trašna je vr iska i c ika onih koj i samo što se , nisu ugušili il i onih koji su u toj gužvi oboreni i pogaženi; uski su prolaz i po tpuno zakrčeni; i u t im t renuc im a, dok se jedn i up in ju da prokrče seb i pu t š to b l iže v ra t im a a d rug i se uza lud t rude da se i ščup aju iz v re ve , uboj ica je izmakn uo nepo sred noj pozornos t i sv je t in e , ia ko sv i go re od pomam ne že l j e da ga se š to p r i je dom ognu . Čov jek se skutr io na krovu, posve skršen krvoločnošću ru l je i nemogućn ošć u da po b jeg n e , a l i kad op az i tu iz n en ad nu p ro m jen u , i s to on ak o brzo kao š to se ona zbi la , skoči na noge u namjer i da se još posl jednj i pu t poku ša spasi t i , t ako š to će se spu st i t i u g rabu i , po c i jen u opasn os t i d a se u to p i u m ul ju , um akn u t i p od ok r i l jem mra ka i o pć e zb rk e . O sjeća juć i u sebi novu sn agu i od lučno st , podbode n v ikom ko ja je do p i r a la i z kuć e i ko ja j e zna č i l a da su p ro g on i te l j i za i s ta p rod r l i u nju , odupre se nogom o d imnjak , obav i je jedan kra j uže ta oko n jega i čv r s to ga sv eže , a od d rugo g u t ren ok a naprav i om ču i spom ažu ći se zu b im a . T ako ć e se sp u s t i t i uz e to m do m an je v i s ine od z em l je n eg o š to je sam v isok , a u ruc i d rž i nož sp rem an da tada prereze konopac i skoči na zemlju .M eđ u t im , baš u ča su ka d j e nam a ka o se b i om ču ok o v ra t a u n am jer i da j e s te gn e i sp od pa zuha , i k ad j e sp o me n u t i s t a r i ga spo d in (ko j i se

»'-¥

O liver T w ist P e d e se t p rv o p o g la v lje

grčevito držao za ogradu mostića ne bi li se odupro navali svjetine i ostao na mjestu) žustro upozoravao ljude oko sebe kako se ubojica sprema da se spusti odozgo konopcem — u tom istom času zločinac se osvrne za sobom na krov, zabaci ruke više glave i vrisne od užasa. — Opet one oči! — prolomi se vrisak kao da dolazi s drugog svijeta. Zaglavinjavši kao da je gromom ošinut, izgubi ravnotežu i prevrne se preko krovnog vijenca. Omča mu bijaše namaknuta oko vrata. Pod njegovom težinom zategne se kao tetiva na luku, brzo kao odapeta strijela. Padao je s visine od dvanaest metara. Iznenada se u zraku trgne, noge i ruke mu se strahovito zgrče i tako ostane visiti držeći rasklopljeni nož u ruci što se već kočila. Stari dimnjak zadrhti od potresa ali junački izdrža. Ubojica se mlitavo klatio udarajući o zid. Dječak odgurne mrtvo tijelo što mu je zaklanjalo vidik i poviče ljudima neka ga oslobode, za miloga

Pas, koji je sve do tada ležao sakriven, ustrči se po krovu zavijajući grozno, a onda se zaleti da skoči na rame obješenom čovjeku. Ali pro-maši cilj, padne naglavce na kamen u grabi i razmrska glavu.

Pedeset prvo poglavljeu kojem se razjašnjava više tajni i govori o prosidbi u kojoj

nije bilo riječi ni o mirazu ni o nevjestinu džeparcu.

Svega dva dana nakon događaja koje smo ispripovijedali u pretho-dnom poglavlju, Oliver se našao oko tri sata popodne u putničkoj ko-čiji koja je brzo odmicala prema njegovu rodnom gradu. S njim su bili gospođa Mavlie, Rose, gospođa Bedwin i čestiti doktor, a gospodin Brownlow vozio se za njima u poštanskim kolima s osobom čije ime nije bilo javno spomenuto.Putem se nije mnogo razgovaralo jer je Oliver bio obuzet takvim uzbuđenjem i neizvjesnošću da se nikako nije mogao sabrati, jedva da je mogao i govoriti, a reklo bi se da su i njegovi suputnici bili slično raspoloženi. Gospodin je Brownlow i njega i obje dame vrlo obzirno obavijestio o priznanju što ga je bio iznudio od Monksa, ali premda su znali da je cilj njihova sadašnjeg putovanja da se završi posao koji je tako dobro započet, ipak je sve skupa bilo još obavijeno takvom sumnjom i tajnovitošću da su bili napeti kao puške. Njihov se plemeniti prijatelj isto tako pobrinuo, uz pomoć gospodina Losbernea, da do njih ne dopre glas o užasnim događajima koji su se netom zbili. — Istina je — rekao je — da će oni uskoro doznati za njih, ali će to možda biti u povoljnijem trenutku nego sada, a nikako ne može biti u nepovoljnijem. — I tako su šutke putovali, svatko od njih zaokupljen mislima o zajedničkom cilju zbog kojeg su se našli na okupu, ali nitko nije bio raspoložen da govori o onome što mu se vrze po glavi.Međutim, dok je Oliver, pod utjecajem takvih misli, šutio na putu do svoga rodnog grada, vozeći se putem koji mu je bio sasvim nepoznat, u njemu se probudi cio roj sjećanja na davne dane i srce mu zaigra od uzbuđenja kad skrenu na cestu kojom je nekad pješačio — kao širo-

O liv e r T to is t

ta mala lutalica bez igdje ikoga svoga i bez krova pod koji bi mogao skloniti glavu.Pogledajte tamo, tamo! — uzvikne Oliver hvatajući Rosu žustro zaruku i pokazujući joj nešto kroz prozor. — Eno nogostupa preko kojegsam prešao, a iza onih sam se živica sakrivao da me ne uhvate i ne vrate silom u sirotište! A eno, ona staza vodi preko polja do stare kuće ukojoj sam živio dok sam bio sasvim mali! Oh, Dick, Diclc, dobri mojstari prijatelju, da te bar sad mogu vidjeti!Uskoro ćeš ga vidjeti! — odgovori mu Rose, nježno ga hvatajući zasklopljene ruke. — Reći ćeš mu kako si sretan, i kako si sad bogat, ikako si najsretniji što si se vratio da i njega usrećiš.Da, da — potvrdi Oliver — pa ćemo ga. pa ćemo ga odvesti odavde, i lijepo ćemo ga obući i školovati, i poslati u neko mirno mjesta-šce gdje će ozdraviti i ojačati, je li da hoćemo?Rose samo kimne glavom jer se dječak smiješio kroz suze radosnice, te od ganutosti nije mogla ni riječi prozboriti.A vi ćete biti dobri i nježni s njim jer ste sa svakim takvi — rečeOliver. — Znam da ćete se rasplakati kad budete čuli od njega što jesve proživio, ali ništa, ništa, sve će to proći i opet ćete se nasmiješitii to znam — kad budete pomislili kako se sve na dobro okrenulo;tako je bilo i sa mnom. Kad sam bježao iz sirotišta, rekao mi je: »Bogte blagoslovio!« — usklikne dječak obuzet snažnim uzbuđenjem. — Aja ću sad njemu reći: »Bog i tebe blagoslovio!« i reći ću mu koliko gavolim što mi je to rekao.Kad su se približili gradu i napokon ušli u njegove uske ulice, nije bilo nimalo lako zadržati dječaka u razumnim granicama. Sowerberryjev pogrebni zavod bio je isti onakav kao što je i nekad bio, samo mu dođe nekako manji i neugledniji nego što ga je upamtio — vidio je opet sve one dobro znane trgovine i kuće — gotovo sa svakom vezala ga je i neka sitna uspomena, eno Gamfieldovih kolica, onih istih kolica koja je i nekad imao, eno ih gdje stoje ispred stare gostionice, eno ubožnice, tužne tamnice njegovih dječačkih dana, s onim istim sumornim prozorima što mrko gledaju na ulicu, eno, na vratima stoji onaj isti su-honjavi vratar. Kad ga ugleda, Oliver se i nehotice lecne, pa se nasmije sam sebi što je tako budalast, pa zaplače, pa se opet nasmije, vidio je na vratima i prozorima na desetke lica koja je dobro poznavao, gotovo je sve bilo kao da je tek jučer otišao odatle i kao da je cijeli njegov život tek pusti san.Pa ipak, bila je to odistinska, živa, radosna java. Dovezli su se ravno do ulaza u glavni hotel (u koji je Oliver nekoć zadivljeno blenuo i smatrao

P edese t p rvo pog lav lje

ga za divotnu palaču, ali koji je podosta izgubio od svoje nekadašnje velebnosti i veličine). Tu je već bio gospodin Grimwig da ih dočeka. Kad su izišli iz kočije, poljubio je mladu damu, pa i staru, kao da je svima prisutnima djed, smješkajući se i topeći se od ljubaznosti i ne govoreći nikom da će izjesti sam sebi glavu — ni jedan jedini put, čak ni onda kad je zapodjeo prepirku s nekim starim poštanskim mom-kom o tome koji je najkraći put do Londona, tvrdeći da on to najbolje zna, iako je samo jedanput prošao tim putem, a i tada je spavao kao zaklan. Ručak je već bio gotov, i sobe su bile spremne, i sve je bilo uređeno kao nekom čarolijom.Usprkos svemu tame, kad je prošla prva užurbanost, zavladala je opet ona ista mučaljivost i suzdržljivost koje su prevladavale u toku putova-nja. Gospodin Brownlow nije ni ručao s njima, nego je ostao u svojoj sobi. Ostala dva gospodina zabrinuto su i žurno dolazila i odlazila, a za ono kratko vrijeme koliko su se zadržavali u blagovaonici, razgovarali su odvojeno od ostalih. U jedan mah poslali su i po gospađu Mavlie, a ona se vratila nakon gotovo sat vremena očiju natečenih od plača. Sve je to uznemirivalo i zabrinjavalo Rosu i Olivera koji nisu bili upućeni u najnovije tajne, pa su šutke sjedili ili su, kad bi i progovorili koju riječ, šaputali, kao da se boje vlastita glasa.Napokon, kad je bilo već deset sati i kad su mislili da neće više ništa doznati te večeri, u sobu uđu gospodin Losberne i gospodin Grimwig, a za njima i gospodin Brownlow i još jedan čovjek. Kad Oliver ugleda tog čovjeka, umalo što ne vrisne od iznenađenja jer mu rekoše da je to njegov brat, a bio je to onaj isti čovjek koga je sreo u onom trgovištu i koga je poslije vidio kako ga s Faginom gleda kroz prozor u njegovoj sobici. Monks baci na zgranutog dječaka pogled u kojem se ogledala mržnja koju nije mogao čak ni u tom trenutku zatomiti, pa sjedne blizu vrata. Gospodin Brownlow, koji je u rukama držao neke spise, priđe stolu za kojim su sjedili Rose i Oliver.Ovo nije nimala ugodna dužnost — reče on — ali ove izjave koje supotpisane u Londonu pred više svjedoka treba i ovdje uglavnom sveponoviti. Poštedio bih vas ovog poniženja, ali moramo sve ovo čuti izvaših usta prije nego što se raziđemo — znate i sami zašto.Nastavite samo — reče čovjek kome su te riječi bile upućene, paokrene glavu na drugu stranu. — Samo brže jer mislim da sam većdosta učinio, nemojte me još dugo ovdje zadržavati.Ovo je dijete — reče gospodin Brownlow privlačeći Olivera k sebii polažući mu ruku na glavu — vaš polubrat, nezakonit sin vašeg oca,mog dragog prijatelja Edvina Leeforda i sirote Agnes Fleming, koja je

umrla pri porođaju.Da — potvrdi Monks gledajući poprijeko uzdrhtalog dječaka, komese moglo čuti srce kako lupa. — To je njihovo kopile.Izraz kojim ste se poslužili — oštro će gospodin Brownlow — bacasjenu na one koji već odavno ne podliježu nepouzdanu sudu ovog svijeta, a sramota ne pada ni na koga od živih osim na vas koji ste seposlužili tim izrazom. Ali pustimo sad to! Je li se on rodio u ovomgradu?U uboškom domu ovoga grada — glasio je zlovoljan odgovor. — Tovam sve tu piše — i nestrpljivo upre prstom u spise.Morate nam to i ovdje ponoviti — reče gospodin Brownlow gledajući redom sve prisutne.Pa dobro, onda, slušajte! — odvrati Monks. — Kad se njegov otacrazbolio u Rimu, za njim je doputovala njegova žena, moja majka, skojom on nije već odavno živio i koja je povela i mene iz Pariza — adoputovala je, koliko znam, radi toga da pripazi na njegov imutak jer,niti je ona mnogo marila za njega niti on za nju. Nije nas više prepoznao jer nije bio pri sebi i ležao je bez svijesti do sutradan, kad jeumro. Među njegovim spisima u pisaćem stolu nađena su dva pismakoja su bila datirana one iste večeri kad se razbolio i naslovljena navas — tu se obrati gospodinu Brownlowu — i bilo je nekoliko redakaupućenih vama, a na zajedničkoj je omotnici pisalo da vam se sveskupa pošalje tek nakon njegave smrti. Jedno je od tih pisama bilonamijenjeno toj djevojei koja se zvala Agnes, a drugo je sadržavalonjegovu oporuku.I što je pisalo u onom pismu? — upita ga gospodin Brownlow.U onom pismu? To je bio list papira sav isprecrtan, a sadržavaoje pokajničko priznanje i molitve neka joj Bog bude u pomoći. Bioje nabajao djevojci kako je ne može odmah uzeti za ženu zbog nekihtajanstvenih okolnosti koje će joj razjasniti jednog dana, a ona je zagrizla na tu udicu i slijepo mu povjerovala i malo pretjerala u tom svompovjerenju, tako da je izgubila ono što joj nitko više nije mogao vratiti.U to je vrijeme trebala za nekoliko mjeseci roditi, pa joj je pisao štosve kani učiniti da prikrije njenu sramotu ako pozivi i preklinjao je,ako ga snađe smrt, neka ga ne proklinje u grobu i neka ne misli daće posljedice njihova grijeha pogoditi nju ili njihovo dijete, jer je onjedini svemu kriv. Podsjećao ju je na onaj dan kad joj je darovao malimedaljon i prsten, u koji je dao urezati njezino ime i ostavio slobodnomjesto za prezime, koje se nadao da će joj dati jednoga dana. molio jeneka to čuva i nosi i dalje na srcu, kao što je do tada nosila, a onda je

Pedeset prvo poglavlje

sve to počeo nesuvislo ponavljati, istim riječima, kao da nije više prisebi. Valjda i nije bio.-— A oporuka? — upita ga gospodin Brownlow dok su Oliveru suzećurkom curile.Monks je šutio. Gospodin Brownlow nastavi umjesto njega:Oporuka je bila sastavljena u istom duhu kao i pismo. Spominjao jenevolje u koje ga je uvalila žena, govorio je o vašoj nepokornoj naravi,o nevaljalstvu, pakosti i lošim sklonostima koje ste pokazivali i u najranijim godinama, vi, njegov sin jedinac koji je odgojen tako da mrzisvog rođenog oca, a ostavio je vama i vašoj majci godišnju rentu odosam stotina funti. Glavninu svog imutka podijelio je na dva jednakadijela — od kojih je jedan imala dobiti Agnes Fleming, a drugi njihovodijete ako se rodi živo i poraste da punoljetnosti. Ako bude djevojčica,pripast će joj polovica bez ikakvih uvjeta, ali ako bude dječak, samopod uvjetom da u maloljetnim godinama ne okalja svoje ime nikakvimnečasnim postupcima, podlošću, kukavičlukom ili kakvim krivičnimdjelom. Rekao je da postavlja taj uvjet kako bi pokazao koliko imapovjerenja u majku djeteta i potvrdio svoje uvjerenje — koje se samoučvrstilo u času kad mu je smrt bila za vratom — da će njihovo dijete naslijediti od nje meko srce i plemenitu narav. Ako se ta njegovanada izjalovi, novac će pripasti vama, jer samo kad bi oba djeteta bilapodjednako nevaljala, priznao bi vama preče pravo na njegovo nasljedstvo, jer ste pravo na njegovu ljubav izgubili kad ste ga još od malihnogu odbili svojim hladnim i odbojnim držanjem.Moja je majka učinila ono što bi učinila i svaka druga žena na njenumjestu — glasnije preuzme Monks. — Spalila je tu oporuku. Pismonije nikad stiglo na svoju adresu, ali ga je ona sačuvala, kao i drugedokaze, za slučaj da netko pokuša sprati ljagu s djevojčina imena. Iiznijela je djevojčinu ocu svu istinu, štoviše, još ju je napuhala svojom žestokom mržnjom, zbog čega je sad još više volim. Obeščašćen iosramoćen, on je pobjegao sa svojom obitelji u jedno zabačeno mjestou Walesu i promijenio čak i prezime da mu prijatelji ne bi nikad doznali kamo se sklonio. Nedugo zatim našli su ga jednog jutra mrtva ukrevetu. Djevojka je bila potajno otišla od kuće nekoliko tjedana prijetoga; otac ju je tražio pješice po svim obližnjim gradovima i selima.One noći kad se vratio kući, uvjeren da je sama sebi oduzela životkako bi prikrila i svoju i njegovu sramotu, prepuklo mu je srce.Nastane kratka šutnja dok gospodin Brownlow ne nastavi tužnu priču.Mnogo godina kasnije — reče — posjetila me majka ovog čovjeka— Edwarda Leeforda. On je nju bio ostavio kad mu je bilo svega

O liv e r T w is t

osamnaest godina, pokrao joj nakit i novac, kockao se, rastrošno živio, bavio se krivotvorenjem i pobjegao u London, gdje se dvije godine družio s najgorim ološem. Nju je pak izjedala teška i neizlječiva bolest pa je željela da ga još jednom vidi prije nego što umre. Tražili su ga na sve strane, dugo vremena uzalud, ali su ga najposlije našli i on je opet otputovao s njom u Francusku.Gdje je i umrla nakon dugog bolovanja — preuzme op*et Monks.Na samrti mi je povjerila te tajne i prenijela na mene svu svoju«neutaživu i nepomirljivu mržnju prema svima onima kojih su se tetajne ticale, iako to nije bilo ni potrebno jer sam već odavno tu mržnjunosio u svom srcu. Ona nije vjerovala da je ona djevojka oduzela životi sebi i djetetu, nego je nekako slutila da je rodila dječaka koji je ostao u životu. Zakleo sam joj se, ako ga ikad sretnem na svom životnom putu, da ću ga tjerati od nemila do nedraga, da mu nikad neću dati mira, da ću ga progoniti neumoljivo i nemilosrdno, da ću iskaliti na njemu svu svoju mržnju, da ću se narugati pustom razmetanju one uvredljive oporuke time što ću, ako budem ikako mogao, otpraviti tog dječaka na vješala. Imala je pravo moja majka. Najposlije sam ipak nabasao na njega. Dobro sam počeo i vjerojatno bih bio dobro i završio da me ona drolja nije otkucala.I dok se nitkov obuhvaćao rukama za mišice i proklinjao sam sebe ispod glasa u nemoćnu bijesu zbog osujećene pakosti, gospodin Bro-wnlow se obrati užasnutim slušateljima i objasni im kako je Židov, koji je bio Monksov stari ortak i pouzdanik, dobio veliku svotu novaca kao nagradu što je upleo Olivera u svoju mrežu, ali je jedan dio te svote morao vratiti ako mu dječak umakne, pa su njih dvojica upravo radi toga i posjetili ladanjsku kućicu, da utvrde je li to zaista dječak za kojim Monks traga.A što je bilo s onim medaljonom i prstenom? — upita ga gospodinBrownlow.Otkupio sam ih od onog čovjeka i žene o kojima sam vam govorio,a oni su ih bili ukrali od njegovateljice, koja ih je opet bila ukrala sdjevojčina lesa — odgovori Monks ne dižući očiju. — Znate i sami štoje bilo dalje.Gospodin Brownlow samo kimne glavom gospodinu Grimvvigu, koji brže-bolje iziđe i ubrzo se vrati gurajući ispred sebe gospođu Bumble i vukući za sobom njena supruga, nesklonog da uđe.— Koga to moje oči vide? — uzvikne Bumble nevjesto hineći oduševljenje. — Je li to zbilja naš mali Oliver? Ah, Olivere, da samo znaškoliko mi je bilo teško bez tebe.

Pedeset prvo poglavlje

Jezik za zube, budalo! — promrsi Bumbleovka.Pa što čovjek može protiv prirode, ženo moja? — usprotivi joj seupravitelj ubožnice. — Kako ne bih bio ganut, ja, koji sam ga othraniokao općinsko siroče, kad ga vidim kako ovdje sjedi među tako prijaznim damama i gospodom! Oduvijek sam volio tog dječaka kao da mije rođeni, rođeni, rođeni djed — bubne Bumble tražeći pravu riječ.Dragi moj mladi gospodine Olivere, sjećate li se još onog čestitoggospodina u bijelom prsluku? Eh, prošlog je tjedna otišao ravno unebo, u hrastovu lijesu s posrebrenim rukkama, Olivere moj!Gospodine — zajedljivo će gospodin Grimvvig — dajte obuzdajtemalo svoje osjećaje.Nastojat ću, gospodine, koliko to bude u mojoj mogućnosti —odgovori Bumble. — Kako zdravlje, gospodine? Nadam se da ste dobro.Te su riječi bile upućene gospodinu Brownlowu, koji je prišao sasvim blizu tom dičnom paru. Pošto je upro prstom u Monksa, upita ih:Poznajete li ovoga čovjeka?Ne poznajem — odgovori Bumbleovka a da ni okom ne trepne.Možda ga vi poznajete? — obrati se gospodin Brownlow njenusuprugu.Nikad ga u životu nism vidio — reče Bumble.A da mu niste možda štogod prodali?Nisam — odgovori Bumbleovka.Niste li možda nekad imali kakav zlatan medaljon i prsten? — upita je gospodin Brownlow.Bože sačuvaj — odgovori časna gospa. — Jeste li nas zato doveliovamo da odgovaramo na takva besmislena pitanja?Gospodin Brownlow ponovo dade glavom znak gospodinu Grimvvigu, pa ovaj potonji opet vrlo spremno othramlje iz sobe, ali ovaj put ne dovede krupna čovjeka i ženu, nego dvije napola uzete štaffčelcoje uđu tresući se i teturajući.Vi ste one noći kad je stara Sally umrla zaključali vrata — reče prvaod njih dižući svoju smežuranu ruku — ali niste mogli nama začepitiuši niti ste mogli začepiti pukotine na vratima.Niste, niste — pridometne ona druga zirkajući oko sebe i mašućisvojom bezubom donjom vilicom. — Niste, niste, niste.Čule smo mi kako se ona upinje da vam kaže što je učinila, i vidjelesmo kako ste uzeli iz njene ruke neki papirić, i pratile smo vas sutradan kad ste išli u zalagaonicu — opet će ona prva.Jesmo, jesmo — potvrdi ona druga. — A na cedulji je pisalo »me-

Oliver Twist

daljon i zlatni prsten«. I to smo vidjele kad ste podigli. Bile smo blizu? O, da, bile smo blizu.-— A znamo još i nešto više — preuzme opet ona prva — jer nam je pokojnica više puta, davno, pričala da joj je ona mlada žena rekla kako je predosjećala da neće preživjeti i kako je u trenutku kad se razboljela bila na putu da umre blizu groba djetetova oca.Želite li možda čuti i samog zalagaoničara? — zapita gospodin Gri-mwig i mahne rukom prema vratima. •Ne treba — odgovori Bumbleovka. — Kad je već on — tu upre prstom u Monksa — bio tolika kukavica da je sve priznao, kao što vidim,a vi ste među svim onim babetinama uspjeli pronaći ove dvije, nemamviše šta tajiti. Jesam, prodala sam medaljon i prsten, ali oni sad ležetamo gdje ih nikad nećete naći. I što sad još hoćete?Ništa — odgovori gospodin Brownlow — osim što je na nama dase pobrinemo da ni vi ni vaš muž nikad više ne dobijete nikakvu odgovornu službu. A sad možete ići.Pa neću valjda — reče Bumble gledajući skrušeno oko sebe kad jegospodin Grimwig otišao s one dvije starice — neću valjda zbog tenesretne malenkosti ostati bez svoje općinske službe?Hoćete, hoćete — odgovori mu gospodin Brownlow. — Morat ćetese pomiriti s tim, a možete biti još sretni ako samo na tome ostane.Svemu je tome kriva moja žena. Ona je tako htjela — ustvrdiBumble, pošto se obazro da se uvjeri da mu je bračna družica većizišla iz sobe.To vas nimalo ne opravdava — napomene gospodin Brownlow. —Vi ste bili prisutni kad su zauvijek uklonjene one stvarčice i zapravoste u očima zakona krivlji od svoje žene, jer zakon pretpostavlja davaša žena postupa po vašim uputama.Ako zakon to pretpostavlja — reče Bumble gužvajući napadno šeširobjema rukama — onda je zakon magare, glupan. Ako zakon gleda nato takvim očima, onda je zakon neoženjen; i najgore što želim zakonujest da mu iskustvo otvori oči pa da progleda, da progleda.Pošto je posebno naglasio te dvije posljednje riječi, Bumble nabije šešir na glavu, turi ruke u džepove i pođe niza stube za svojom dru-žicom.Gospođice — obrati se gospodin Brownlow Rosi — dajte mi ruku.Nemojte tako drhtati, ne morate se bojati ovih dviju-triju riječi kojemi je još ostalo da kažem.Ako se te riječi, ne znam kako bi se mogle ticati mene, ali ako seipak tiču mene — reče Rose — molim vas da mi ih kažete drugi put.

Pedeset prvo poglavlje

Nemam u ovom času hrabrosti ni snage da ih saslušam.Ma kakvi — odvrati stari gospodin i uhvati je ispod ruke. — Siguran sam da ste mnogo jači nego što mislite. Poznajete li, gospodine,ovu gospođicu?Poznajem — odgovori Monks.Ja vas nisam nikad dosad vidjela — prousti Rose slabašnim gla-som.Ja sam vas više puta vidio — pripomene Monks.Otac one nesretne Agnes imao je dvije kćerke — reče gospodinBrownlow. — Kakva je bila sudbina one druge, one što je bila jošdijete?To su dijete — odgovori Monks — kad joj je otac umro u tuđini,pod tuđim imenom, a da nije ostavio za sobom nikakvo pismo, bilježnicu ni spis, ama baš nikakav trag po kojem bi se mogli otkriti njegoviprijatelji ili rodbina, to su dijete uzeli neki siromasi i othranili ga kaoda je njihovo rođeno.Nastavite — reče gospodin Brownlow dajući znak gospođi Mavlieneka priđe bliže. — Nastavite samo!Znam da vi niste uspjeli pronaći mjesto u koje su se ti ljudi sklonili — reče Monks — ali ondje gdje prijateljstvo zataji, često uspijemržnja. Moja ih je majka pronašla nakon godinu dana neumornog traganja, da, pronašla je i dijete.I je li ga uzela k sebi?Nije. Ti su ljudi bili velika sirotinja i napokon im je dojadila, ili barčovjeku, ta njihova divna plemenitost. Zato im je moja majka ostaviladijete i dala im nešto malo novca što su morali brzo potrošiti, a obećalaim je poslati još, što uopće nije namjeravala učiniti. Ipak, nije bila potpuno sigurna da će dijete biti nesretno zbog njihova nezadovoljstva isiromaštva, pa im je ispričala grešni život njezine starije sestre, a svojuje priču iskitila kako je najbolje njoj odgovaralo. Upozorila ih je nekadobro pripaze na to dijete jer ima u sebi nečiste krvi i rekla im je daje to nezakonito dijete koje će svakako kad-tad krenuti stranputicom.Qkolnosti su išle u prilog tim tvrdnjama i ljudi su im povjerovali, pa jedijete tolika bijedno životarilo da smo čak i mi bili zadovoljni, sve doknije jedna udovica, koja je tada stanovala u Chesteru, slučajno negdjevidjela tu djevojčicu, pa joj se smilovala i uzela je k sebi. Baš kao daje neki vrag umiješao tu svoje prste, jer je mala, usprkos svim našimnaporima, ostala kod nje i bila sretna. Prije dvije-tri godine izgubila mise iz očiju i tek sam je prije nekoliko mjeseci ponovo vidio.Vidite li je sad?

O liv e r T w is t

Vidim. Naslonjena je tu na vas.Ali će svejedno ostati moja nećakinja — uzvikne gospođa Mavliei dočeka u naručje napola obeznanjenu djevojku — moje najdražedijete. Ne bih je sad dala ni za sve blago ovoga svijeta. Slatka mojadružbenica, draga moja djevojčica!A vi ste moja jedina prijateljica — uzvikne Rose privijajući se uznju. — Najbolja, najdraža prijateljica! Srce će mi prepući 6a sreće. Nemogu sve ovo podnijeti.

"Podnijela si ti i mnogo više od ovoga; oduvijek si bila najbolje i najplemenitije stvorenje, vječito si obasipala srećom sve ljude oko sebereče gospođa Mavlie grleći je nježno. — De, de, srce moje, sjeti sesamo tko još ovdje jedva čeka da te zagrli, siroto moje dijete! Pogledajga samo. gle, gle, dušo!Neću ja nju nikad zvati tetkom — uzvikne Oliver obavijajući Rosiruke oko vrata — nego sestrom, svojom dragom sestrom, kojoj me odsamog početka nekako vuklo srce! Rose moja draga, Rose!Svete neka budu suze koje su kanule i isprekidane riječi koje su izgovo-rila ta dva siročeta kad su pala jedno drugom u zagrljaj! U tom jednom jedinom trenutku stekli su oca, sestru i majku i opet ih izgubili. Radost i tuga bijahu izmiješani u istom peharu, ali nije bilo gorkih suza jer je i sama tuga bila toliko ublažena i zaodjevena u slatke i nježne uspomene da se prometnula u uzvišenu radost i izgubila svaku bolnu primjesu. Dugo su, dugo ostali sami. Tiho kucanje na vratima navijesti napokon da netko želi ući. Oliver otvori vrata, povuče se i ustupi mjesto Har-ryju Mavlieju.Sve znam — reče Harry sjedajući do ljupke djevojke. — DragaRose, sve znam. — Nakon podulje šutnje nadoda: — Nisam slučajnodošao ovamo niti sam sve to večeras čuo, nego jučer, tek jučer. Pogađaš li da sam došao da te podsjetim na jedno tvoje obećanje?Čekaj malo — reče Rose. — Doista znaš sve?Sve. Dopustila si mi da još jednom u roku od godine dana obnovimpredmet našeg posljednjeg razgovora.Da.Ali da ne smijem navaljivati da se predomisliš — nastavi mladićnego samo da te zamolim da mi kažeš ostaješ li pri svojoj odluci.Obećao sam da ću ti svoj položaj ili bogatstvo koje budem stekaopoložiti pred noge, a ako budeš i dalje ostala pri svome, da te nećunagovarati ni riječju ni djelom da se predomisliš.Oni isti razlozi koji su onda utjecali na mene utječu i sad — odlučno će Rose. — Nikad nisam jače nego večeras osjetila koliko du-

P edese t p rvo pog lav lje

gujem onoj koja me svojom dobrotom izbavila od života ispunjenog neimaštinom i jadima. Borim se sama sa sobom — reče Rose — ali sam ponosna na tu svoju borbu, boli me sve to, ali će moje srce po-dnijeti i tu bol.A ono što si večeras doznala. — počne Harrv.Ono što sam večeras doznala — blago preuzme Rose — ne mijenjaništa u mom odnosu prema tebi.Tvrda si srca prema meni, Rose! — ustvrdi zaljubljeni mladić.O, Harrv, Harrv — usklikne djevojka i brižne u plač. — Kamosreće da sam tvrda srca, da mogu sebi prištedjeti ovu bol!Pa zašto onda nanosiš sama sebi bol? — reče Harrv i uhvati je zaruku. — Promisli malo, draga moja Rose, promisli o onome što sivečeras čula.Pa što sam čula? Što sam čula? — uzvikne Rose. — Da je stid zbognanesene sramote toliko djelovao na mog oca da se potpuno povukaood svijeta, eto, sad smo dosta toga rekli, Harrv, dosta smo rekli.Nismo, nismo — reče mladić zadržavajući je da ne ode. — Svemoje nade, želje, planovi, osjećaji, svaka moja misao u životu, sve sepromijenilo, osim moje ljubavi prema tebi. Ne nudim ti više nikakavsjajan položaj u društvu, život u svijetu punom zlobe i omalovažavanja, gdje se ljudi crvene zbog svačega, samo ne zbog prave sramote istida, nego ti nudim dom — svoje srce i dom — da, najdraža mojaRose, samo to ti nudim i ništa drugo.Kako to misliš? — promuca djevojka.Mislim ovako — kad smo se prošli put rastali, čvrsto sam nakanioukloniti sve tobožnje zapreke koje nas dijele. Kad već moj svijet nemože postati tvoj, odlučio sam da tvoj svijet učinim svojim, da seodreknem svog svijeta kako ne bi nitko gledao s visoka na tebe zbogtvoga porijekla. Tako sam i učinio. Oni koji su mi zbog toga okrenulileđa, okrenuli su tebi leđa i pokazali da si imala pravo. Moji moćnizaštitnici i utjecajni rođaci koji su mi se nekad ljubazno smješkali, dočekuju me sad hladno, ali u najljepšem kraju Engleske ima nasmijanihpolja i prijaznog drveća, a pored jedne seoske crkvice, moje crkvice,Rose, stoji priprosta kućica kojom ću se više ponositi, ako samo budešhtjela da živiš sa mnom u njoj, nego da su mi se ostvarile sve nadekojih sam se odrekao, pa makar bile još tisuću puta sjajnije. To je sadamoj položaj i status i njih ti polažem pred noge.— Nije, bome, lako čekati zaljubljene na večeru — reče gospodinGrimwig, pošto se prenuo iza sna i skinuo rupčić kojim se bio pokriopreko lica.

O liv e r T w is t

Istini za volju, večera je čekala dugo, preko svake mjere. A ni gospođa Mavlie, ni Harry, ni Rose (koji su došli svi zajedno) nisu se mogli ni jednom riječju opravdati.Večeras sam već najozbiljnije pomišljao da sam sebi izjedem glavuopet će gospodin Grimwig — jer sam se pobojao da neću ništadrugo dobiti za jelo. Ako dopustite, bit ću toliko slobodan da čestitambudućoj mladoj.Gospodin Grimwig nije se nimalo skanjivao da tu namjeru provede u djelo, te poljubi djevojku koja sva porumeni, a kako je njegov primjer djelovao zarazno, za njim se povedu i doktor i gospodin Brownlow. Zli jezici tvrde da je Harry Mavlie viđen kako je to prvi učinio u susjednoj mračnoj sobi, ali mjerodavne osobe drže da je to puka kleveta, s obzi-rom na to da je riječ o vrlo mladom čovjeku i pastoru.— Olivere, dijete moje — reče gospođa Mavlie — gdje si dosad bio išto si tako neveseo? Eto, oči su ti pune suza. Što ti je?Svijet je ovaj prepun izjalovljenih nada do kojih nam je često najviše stalo i koje ponajvećma služe na čast našoj naravi. Sirotog Dicka nije više bilo među živima]

Pedeset drugo poglavlje

Pedeset drugo poglavljeFaginova posljednja noć.

Sudnica je od poda do stropa bila popločena ljudskim licima. Oda-svud su piljile radoznale i ispitljive oči. Od ograde ispred optuženičke klupe pa sve do najudaljenijih zakutaka na galeriji, svi su pogledi bili uprti u jednog jedinog čovjeka — Fagina. Ispred sebe i iza sebe, odozgo i odozdo, slijeva i zdesna, sa svih strana kao da je bio okružen svodom koji se sjajio od užagrenih očiju.Stajao je obasjan tom živom rasvjetom, jednu je ruku držao na drvenoj ploči ispred sebe, a drugu je prislonio na uho i istegao vrat ne bi li što bolje čuo svaku riječ koju je izgovarao predsjednik suda čitajući optužnicu pred porotom. Na mahove bi upro oštar pogled u porotni-ke da procijeni kakav je dojam na njih učinila i najneznatnija okolnost koja ide njemu u prilog; a kad bi navodi optužnice govorili strahovito jasno protiv njega, okrenuo bi se svom branitelju preklinjući ga nijemo da i u ovoj prilici rekne štogod u njegovu korist. Osim tih znakova tjeskobe, nije se uopće micao s mjesta. Takav je bio otkako je započelo suđenje, a kad je predsjednik pročitao optužnicu, ostao je u onom istom napregnutom položaju koji je odavao najveću pozornost, zureći i dalje u njega, kao da ga još sluša.Prenuo se tek kad je začuo prigušen žamor u sudnici. Okrenuvši se, opazi kako se porotnici dogovaraju kakvu osudu da mu izreknu. Pogled mu zabludi na galeriju pa primijeti kako se ljudi propinju na prste jedan iza drugoga ne bi li ga bolje vidjeli. Drugi su žurno prinosili lornjone očima, a treći se došaptavali sa susjedima ne krijući zgražanje. Samo se nekolicina nije obazirala na njega nego samo nestrpljivo gledala porotnike, čudeći se što još čekaju. Ali ni na jednom licu — čak ni na licima žena kojih je bilo mnogo u sudnici — nije mogao otkriti ni traga samilosti prema sebi ni bilo kakav drugi osjećaj doli opće želje da bude osuđen.

Oliver lwist

Pošto je sve to obuhvatio zbunjenim pogledom, ponovo zavlada grobna tišina. Obazre se i opazi da su se porotnici okrenuli predsjedniku suda. Pst!Samo su zatražili dopuštenje da se povuku na vijećanje.Dok su jedan po jedan odlazili pored njega, željno im je zagledao ulica, kao da želi pogoditi na koju stranu naginje većina, ali je to biojalov posao. Ključar ga uhvati za rame. ''•'*'Mehanički pođe za njim do kraja ograđenog prostora i sjedne na stolac. Ključar mu ga je pokazao, inače ga ne bi bio ni primijetio. Ponovo baci pogled na galeriju. Jedni su ljudi jeli a drugi se hladili rupčićem, jer je u krcatoj sudnici bilo i te kako vruće. Jedan je mladić crtao u malu bilježnicu njegov lik. Pitao se da li ga je pogodio, a kad se crtaču slomio vršak olovke pa je uzeo nož da je opet zašilji, gledao ga je mirno, kao i svaki drugi dokoni gledalac.Isto tako, kad je svrnuo pogled na suca, misli mu je zaokupio kroj njegova odijela, i koliko to odijelo može stajati, i kako se oblači. Za sudačkim stolom sjedio je i debeo gospodin koji je prije jedno pola sata bio izišao, a sad se opet vratio. Pitao se u sebi je li taj čovjek bio na ručku, i što li je jeo, i gdje li je ručao, i tako se predavao sličnim beznačajnim mislima, sve dok mu pozornost ne bi privuklo nešto drugo i skrenulo misli na drugu stranu.Ipak ga za sve to vrijeme nije ni na trenutak napuštao mučan i snažan osjećaj da mu se pod nogama razjapio grob. Taj je osjećaj bio neprekidno prisutan, ali nekako maglovito i neodređeno, nikako se nije mogao usredotočiti na njega. Tako je čak i onda dok je drhtao od jeze i preznojavao se pri pomisli na skoru smrt, iznenada počeo brojiti željezne šiljke na ogradi ispred sebe, pitajući se kako li se jedan od njih slomio i hoće li ga tko popraviti ili će ga ostaviti takvog kakav jest. Zatim su mu izišle pred oči sve strahote vješala i stratišta — a onda se zagleda u čovjeka koji je škropio vodom pod da malo rashladi sudnicu — te opet ogrezne u svoje crne misli.Najposlije se razlegne povik: — Tišina! — i svi bez daha pogledaju na vrata. Porotnici se vrate i prođu opet blizu njega. Ništa nije mogao razabrati po njihovim licima, baš kao da su od kamena. Nastane tajac, nigdje ni šuma. ni daha. Proglašava se krivim!Sudnicom se prolomi urnebesno klicanje koje se ponavljaše u valovima, a izvana dopre jeka što je neprekidno rasla i orila se kao gnjevna grmljavina. Bijaše to svjetina koja je vani burnim i radosnim povicima pozdravljala vijest da će zločinac biti smaknut u ponedjeljak. Kad se graja stišala, sudac ga upita ima li još što reći što bi moglo

Pedeset drugo poglavlje

utjecati na izvršenje smrtne kazne. Ponovo je zauzeo držanje čovjeka koji pozorno sluša, napeto zureći u predsjednika suda dok mu je ovaj postavljao to pitanje, ali je pitanje moralo biti dva puta ponovljeno prije nego što ga je razumio, a onda je samo promrmljao da je on star čovjek, star čovjek, star čovjek, i tako je, mrmljajući sve tiše, posve umuknuo.Predsjednik suda ustakne svoju crnu kapu na glavu, a osuđenik svejednako stoji. Neka žena na galeriji, pod dojmom te svečane jeze, vrisne iz sveg glasa; on brzo uzgleda, kao da se ljuti zbog te upadice, pa se još pozornije nakloni. Sudac je čitao presudu svečano i ozbiljno. Presudu je bilo strašno čuti, ali je osuđenik stajao kao mramorni kip, ni jedan mu mišić na licu nije zaigrao. Kad ga ključar uhvati za mišicu i dade mu glavom znak da pođe, lice mu na istegnutu vratu bijaše svejednako unezvijereno, donja vilica otromboljena a oči uprte ukočeno preda se. Tupo se načas obazre oko sebe i posluša zapovijed. Poveli su ga kroz jednu prostoriju poplačenu kamenom koja se nala-zila ispod sudnice, gdje su još neki optuženi čekali da dođu na red, a drugi su razgovarali s prijateljima što su se natiskali oko rešetke na prozoru koji je gledao na dvorište. Nikog nije bilo da s njim progovori koju riječ, ali dok su ga vodili pored zatvorenika, ovi su se odmicali od prozora da bi ga bolje vidjeli oni vani koji su stajali natiskani pod prozorom i koji su ga dočekali pogrdnim imenima, psovkama i zvižducima. On im zaprijeti stisnutom šakom i htjede pljunuti na njih, ali ga čuvari brže-bolje odvuku dalje, kroz mračan hodnik osvijetljen tek -pokojom mutnom svjetiljkom, u dubinu tamnice. Tu su ga pretražili kako mu ne bi ostalo kakvo sredstvo kojim bi mogao preduhitriti izvršenje smrtne kazne, a zatim su ga odveli u jednu od ćelija na smrt osuđenih i tu ga ostavili samog. Sjeo je na kamenu klupu sučelice vratima, klupu koja je služila i za sjedenje i za ležanje, pa se zagledao zakrvavljenim očima u pod nastojeći da se sabere. Nakon nekog vremena počeo se prisjećati iskidanih odlomaka iz sučeve besjede, iako mu se onda činilo da ne razumije ni riječi. Ti su odlomci postupno dolazili svaki na svoje mjesto i nado-vezivali se jedan na drugoga, tako da se ubrzo prisjetio cijele besjede, gotovo isto onako kako je bila izrečena. Osuđuje se na kaznu smrti vješanjem — tako je glasio kraj presude. Osuđuje se na kaznu smrti vješanjem.Kad se posve smrklo, počeo se sjećati svih svojih znanaca koji su završili život na stratištu, neki i njegovom krivnjom. Toliko su se brzo smjenjivali pred njegovim očima da ih je jedva stizao brojiti. Neke je

Oliver lwist Pedeset drugo poglavlje

od njih gledao kako umiru — i zbijao šale na njihov račun jer su umi-rali s molitvom na usnama. Kakvo bi se krkljanje razleglo kad bi im izvukli dasku ispod nogu; i kako bi se odjednom snažni i krepki ljudi pretvarali u hrpu odjeće što se nemoćno klati!

Neki su od njih možda bili zatočeni u ovoj istoj ćeliji — sjedili na ovom istom mjestu. Mrak je kao u grobu; zašto ne donesu svjetlo? Ćelija je sagrađena prije mnogo godina. Tko zna koliko'Je ljudi ovdje provelo svoje posljednje sate! Tako mu je pri duši kao da sjedi u gro-bnici punoj leševa — mrtvačka kapa, omča, svezane ruke, lica koja poznaje, čak i pod tom groznom koprenom. Svjetla, svjetla! Naposljetku, kad su mu ruke već prokrvarile od lupanja o teška vrata i zidove, pojave se dva čovjeka, jedan je nosio svijeću koju zatakne u željezni svijećnjak na zidu, a drugi je vukao za sobom slamnjaču da osuđenik na njoj provede noć jer ga neće više ostavljati sama. I dođe noć — mračna, zlokobna, nijema noć. Drugi ljudi koji bde raduju se kad čuju kako zvono s crkvenog tornja odbija sate jer svjedoči o životu i navješćuje dan. Njega je pak zvono tjeralo u očaj. U metalnom brujanju svakog otkucaja odjekivao je samo jedan dubok i potmuo glas — smrt. Što njemu vrijedi radosna jutarnja graja i kome-šanje što dopiru čak i do njega? To je opet posmrtno zvono u drugom obliku, ne samo što ga opominje nego mu se i ruga. I prođe dan. Dan? To i nije bio dan, prohujao je tek što je svanuo — i opet je došla noć, noć tako duga pa ipak tako kratka, duga u svojoj užasnoj tišini i kratka po satima koji su proletjeli. U jedan mah je divljao i bogohulio, a u drugi urlao i čupao kosu. Došli su časni ljudi njegove vjeroispovijedi da se pomole s njim Bogu, ali ih je on ispsovao i otjerao. Obnovili su svoje milosrdne pokušaje, a on ih je udarcima ponovo otjerao.Subotnja noć. Ostala mu je još samo jedna noć života. I dok je još mislio na to, osvanuo je dan — nedjelja.Tek kad je pala noć tog užasnog posljednjeg dana, njegovu skršenu dušu prožme svom silinom ubitačna spoznaja o beznadnom, očajnom položaju u kojem se nalazi; ne bi se moglo reći da je sve do tada gajio kakvu određenu ili čvrstu nadu da će ga pomilovati, nego je samo ne-kako maglovito zamišljao da će ubrzo umrijeti. Vrlo je malo i rijetko razgovarao s onom dvojicom ljudi koji su ga naizmjence čuvali, a oni se nisu trsili da privuku njegovu pozornost. Sjedio je tako budan, ali kao da sanja. Sad se pak svaki čas trzao pa bi se sav zadihan i zažaren uspropadao po ćeliji, obuzet takvim grčevitim strahom i gnjevom da su čak i oni — naviknuti na slične prizore — uzmicali zgroženi od nje-

ga. Najposlije je toliko pomahnitao od nečiste savjesti što ga je mučila da jedan čovjek nije više mogao sam sjediti s njim i gledati ga, pa su ga oba čuvara zajedno čuvala.Zgurio se na svom kamenom logu i mislio na prošlost. Onoga dana kad su ga uhapsili pogodilo ga je nekolika kamenica koje je svjetina bacala na nj, pa mu je glava sad bila omotana platnenim zavojem. Riđa kosa padala mu niz beskrvno lice; brada mu bila raščupana i zamršena, oči strahovito užagrene, a neoprana koža ispucala od groznice koja ga je palila. Osam. devet, deset. Samo ako to nije varka da ga zaplaše, ako su to pravi sati koji se tako munjevito nižu jedan za drugim, gdje li će biti kad bude sat opet ovoliko otkucavao? Jedanaest! Još je jedan sat otkucao prije nego što je zamrlo brujanje prethodnog sata. U osam će biti jedini žalobnik na vlastitu sprovodu; u jedanaest. Strašne zidine tamnice u Newgateu koje skrivaju toliko jada i neizrecive tjeskobe, ne samo od očiju nego prečesto i predugo i od ljudskih misli, nikad nisu skrivale toliko jezovit prizor. Ono malo ljudi koji su se, prolazeći onuda, pitali što li radi čovjek koji će sutra biti obješen, vrlo bi loše spavali te noći da su ga samo mogli vidjeti. Od rane večeri pa do kasno u noć dolazili su ljudi u malim skupinama, po dvojica-trojica, do vratarnice i pitali zabrinuto da nije možda odgođeno izvršenje smrtne kazne. Kad bi dobili niječan odgovor, prenijeli bi tu radosnu vijest promatračima okupljenim na ulici, koji su pokazivali jedni drugima vrata na koja osuđenik mora izići, i mjesta gdje će biti podignuta vješala, pa su se, nerado odlazeći odatle, osvrtali za sobom zamišljajući kako će se odigrati taj prizor. Malo-pomalo su se ipak razišli i oko ponoći je ulica opustjela i utonula u mrak. Kad su do vratarnice stigli gospodin Brownlow i Oliver i pokazali ključaru propusnicu koju im je izdao jedan od šerifa1, trg je ispred tamnice bio već raskrčen i nekoliko je crno obojenih debelih brklji bilo postavljeno preko ulice da zadrže očekivanu navalu svjetine. Njih dvojicu odmah su pustili unutra.— Hoće li i mladi gospodin s vama, gospodine? — zapita čovjek koga je zapala dužnost da ih vodi. — Takav prizor nije za djecu, gospodi-ne.— Znam da nije, prijatelju — odvrati gospodin Brownlow — ali ono radi čega sam došao da vidim tog čovjeka tijesno je s njim povezano; a

1. Šerif — u Engleskoj najviši (administrativni i sudski) činovnik jedne grofovije (općine), okruga ili mjesta.

kako je dječak vidio osuđenoga kad je on bio na vrhuncu svojih zloči-načkih uspjeha, mislim da neće biti naodmet da ga i sad vidi, pa makar mu bilo i teško i neugodno.Ovo su nekoliko riječi bili izmijenili po strani, da ih ne čuje Oliver. Čovjek samo dotakne šešir i, pogledavši pomalo radoznalo Olivera, otključa druga vrata, sučelice onima na koja su bili ušli, i povede ih kroz mračne i vijugave hodnike do ćelija osuđenih na smrt."— Ovuda — reče čovjek pošto je zastao u mračnom hodniku u kojemsu dva radnika u najvećoj tišini obavljala nekakve pripreme — ovudaće proći. Ako načas uđete ovamo, vidjet ćete vrata na koja će izići.I odvede ih u kamenu kuhinju u kojoj su stajali kotlovi za priređi-vanje kažnjeničke hrane i pokaže im tu na jedna vrata. Iznad njih je bila željezna rešetka kroz koju su dopirali ljudski glasovi izmiješani s lupnjavom čekića i trijeskom dasaka koje su tesari bacali na zemlju podižući stratište.Odatle su prošli kroz nekoliko okovanih vrata koja su im iznutra otvo-rili ključari, a kad su izbili na jedna dvorište, popnu se uz nekakve uske stube i uđu u hodnik u kojem je slijeva stajao niz okovanih vrata. Ma-hnuvši im neka ne idu dalje, ključar pokuca svežnjem ključeva na jedna od tih vrata. Nakon kratkotrajnog šaputanja, dva čuvara iziđu u hodnik protežući se kao da im je drago što će ih netko bar malo odmijeniti i dadu znak posjetiocima neka uđu za tamničarom u ćeliju. I oni uđu. Osuđeni zločinac sjedio je na svom ležaju njišući se lijevo-desno, više nalik na ulovljenu zvijer nego na čovjeka. Misli su mu zacijelo bile za-lutale u prošlost jer je i dalje nešto mrmljao, gledajući u došljake kao u priviđenja koja ga opsjedaju:— Bravo, Charlev. dobar si. — promrsi. — I Oliver isto tako, ha-ha-hal I Oliver. postao je pravi gospodin, pravi, odvedite malog naspavanje!Tamničar uhvati Olivera za ruku i šapne mu neka se ništa ne boji, pa gledaše dalje bez riječi što se zbiva.— Odvedite ga na spavanje! — vikne Fagin. — Čujete li što vamkažem? On je. on je. u neku ruku svemu kriv. Ali za te pare vrijedinapraviti od njega lopova. Bolteru prefikari vrat,Bille, a djevojku ostavi na miru. Prefikari mu vrat od uha do uha. Otpili mu glavu!Fagine — zovne ga tamničar.Evo me — vikne Židov i začas zauzme isto onakvo napregnutodržanje kakvo je imao na sudu. — Star sam vam ja, vaše gospodstvo,star, star.

Pedeset drugo poglavlje

Slušajte — reče mu ključar otiskujući ga rukom da ne ustane.Evo, došao vam je čovjek u posjet, da vas nešto priupita, valjda.Fagine, Fagine! Jeste li, bogamu, muško ili niste?Neću dugo biti — odgovori on i digne glavu. Na licu mu nije bilodrugog ljudskog izraza doli bijesa i užasa. — Sve njih treba pomlatiti!Tko im je dao pravo da me ovako mrcvare?Uto spazi Olivera i gospodina Brownlowa, pa uzmakne do samog kraja klupe i upita ih što tu traže.Mir, mir — reče uzničar držeći ga još za prsa. — De, gospodine,recite mu sad što želite. Samo brže, molim vas, jer će vam s njim bitisve teže.Kod vas su neki spisi — reče gospodin Brownlow prilazeći mukoje vam je predao na čuvanje čovjek po imenu Monks.Sve je to puka laž — odgovori Fagin. — Nemam ja nikakvih spisa,ni jednog jedinog.Za ime Božje — svečano će gospodin Brownlow — nemojte takogovoriti kad ste već jednom nogom u grobu, nego mi radije recite gdjesu ti spisi. Znate da je Sikes mrtav, da je Monks sve priznao i da nemožete iz njih izbiti više nikakve koristi. Gdje su ti spisi?Olivere — vikne Fagin i mahne mu rukom. — Hodi amo, tebi ćureci.Ne bojim se ja njega — potiho reče Oliver ispuštajući ruku gospodina Brownlowa.Spisi su u platnenoj vrećici — reče Fagin privlačeći Olivera k sebiu rupi iznad samog kamina, u prednjoj sobi na katu. Htio bih porazgovarati s tobom, sinko. Htio bih porazgovarati s tobom.Dobro, dobro — odgovori mu Oliver. — Pustite me da se pomolim! Da se samo pomolim. Pomolite se sa mnom, kleknite, pa ćemoposlije sve do jutra razgovarati.Ali vani, vani — odvrati Fagin gurajući dječaka pred sobom do vrata i tupo buljeći iznad njegove glave. — Reci im da sam zaspao, tebiće vjerovati. Ti me možeš izvući odavde ako me povedeš sa sobom.Hajde, hajde!Ah, oprosti, Bože, ovom nesretniku! — uzvikne dječak i brižne uplač.Tako, tako — reče mu Fagin. — To će nam pomoći. Najprije daiziđemo na ova vrata. Ako se budem tresao i cvokotao zubima dok budemo prolazili pored vješala, nemoj se obazirati na mene nego samoproduži dalje. Hajde, hajde, hajde!Imate li još kakvo pitanje za njega, gospodine? — zapita ključar.

< «*,.■

Oliver Twist Pedeset treće poglavlje

Nemam — odgovori gospodin Brownlow. — Kad bismo mu barmogli kako utuviti u glavu u kakvom se položaju nalazi.Ništa se tu ne može, gospodine — odgovori čovjek vrteći glavom.Bolje će biti da ga ostavite.Vrata se ćelije otvore i čuvari se vrate.— Idemo, idemo — vikne Fagin. — Tiho, ali ne opet tako sporo! Bržemalo, brže! w*'Čuvari ga uhvate i, oslobodivši Olivera iz njegova stiska, ne dadu mu" da ustane. Časak se očajnički otimao, a onda zavrišti tako užasno da mu vriskovi prodirahu čak i kroz one debele zidove i odzvanjahu im u ušima sve dok ne iziđu na dvorište.Nisu mogli odmah izići iz tamnice. Nakon tog groznog prizora Oliver umalo što se nije onesvijestio — bio je toliko slab da više od jednog sata nije imao snage stati na noge. Svitalo je kad su opet izišli na ulicu. Veliko se mnoštvo već bilo okupilo, prozori su bili načičkani ljudima koji su pušili i kartali se da prekrate vrijeme; svjetina se tiskala, sva-đala, šalila. Sve je odisalo životom i žustrinom osim sumorne gomile predmeta usred svega toga — crnog postolja, stupova s poprečnom gredom, konopca i ostale jezovite aparature smrti.

Pedeset treće poglavljei ujedno posljednje.

Sudbina junaka ove pripovijesti uglavnom je zaključena. Ono malo što je još njihovu životopiscu ostalo da ispriča može se sažeti u dvije-tri obične riječi.Još prije nego što je isteklo tri mjeseca, Rose Fleming i Harrv Mavlie vjenčali su se u onoj istoj seoskoj crkvici koja će ubuduće biti popri-šte djelatnosti mladoga pastora. Istoga dana uselili su se u svoj novi i sretni dom.Gospođa Mavlie nastanila se kod sina i snahe da tu na miru provede ostatak svojih dana, uživajući u najvećem zadovoljstvu što ga može pružiti čovjeku časna starost — u promatranju sreće onih kojima je u toku cijelog čestito provedena života posvetila najtopliju ljubav i najnježniju skrb.Nakon temeljita i brižna ispitivanja pokazalo se, ako se ostatak imovine koja je ostala u Monksovu vlasništu i kojom su on i njegova majka vrlo loše gospodarili, podijeli na dva jednaka dijela između njega i Olivera, da će svakom od njih pripasti nešto više od tri tisuće fun-ti. Prema odredbama očeve oporuke, Oliver bi imao pravo na cijeli imutak, ali gospodin Brownlow nije želio uskratiti Monksu priliku da se okani svojih dotadašnjih poroka i da započne čestito živjeti, pa je sam predložio takvu diobu, koju je njegov mladi štićenik objeručke prihvatio.Monks je zadržao svoje lažno prezime i otišao sa svojim dijelom na-sljedstva u neki daleki kraj Novoga svijeta1, gdje je ubrzo prorajtao sve što je imao, te je opet krenuo starim putem i bio osuđen na dugo

1. Novi svijet — Sjeverna Amerika tj. Sjedinjene Američke Države.

tamnovanje zbog nekih novih prevara i nepodopština. Tu ga je opet spopala njegova stara bolest pa je u zatvoru i umro. Isto su tako da-leko od kuće pomrli i ostali glavni članovi družine njegova prijatelja Fagina.Gospodin Brownlow posinio je Olivera i preselio se s njim i sa sva-jom starom gazdaricom na milju daleko od pastorske kuceu kojoj su prebivali njegovi stari prijatelji, ispunjavajući tako još jedinu preostalu želju Oliverova toplog i plemenitog srca. Tako se stvorilo malo druš-" tvo koje je bilo gotovo savršeno sretno, ako se uopće može govoriti o savršenoj sreći na ovom varljivom svijetu.Uskoro nakon vjenčanja mladog para, čestiti liječnik vratio se u Chert-sey, gdje bi zacijelo, bez svojih starih prijatelja, bio vrlo nezadovoljan da je uopće po svojoj naravi mogao biti nezadovoljan, ili bi postao staro zanovijetalo da je znao kako se to postaje. Dva-tri mjeseca zado-voljavao se time da se tuži kako mu tamošnji zrak nikako ne prija, a onda, pošto je ustanovio da to mjesto zaista nije više ono što je nekoć bilo, prepustio je posao svom pomoćniku, unajmio momačku kućicu nedaleko od sela, u kojem je njegov mladi prijatelj bio pastor, i preko noći ozdravio. Tu se počeo baviti vrtlarstvom, voćarstvom, ribolovom, stolarstvom i drugim sličnim poslovima. Sve je to, pa svom običaju, zdušno obavljao i domalo je u cijeloj okolici postao poznat i priznat stručnjak za sve te poslove.Prije nego što se odselio, sprijateljio se bio s gospodinom Grimwi-gom, a taj mu je čudni svat svesrdno uzvratio prijateljstvo. Stoga mu i sad gospodin Grimwig vrlo često u toku godine dolazi u pohode. U takvim prigodama gospodin Grimwig bavi se vrlo revno voćarstvom, ribolovom i stolarstvom, radeći sve na neki svoj neobičan i neviđen način, ali vazda tvrdi, služeći se svojom omiljenom izrekom, da je upravo taj njegov način najbolji. U nedjelju nikad ne propusti prili-ku da mladom pastoru u lice ne skreše što mu se ne sviđa u njego-voj propovijedi, a poslije u najvećem povjerenju priznaje gospodinu Losberneu kako drži da je to bila izvrsna besjeda, ali kako ne bi bilo uputno da to i javno kaže. Gospodin Brownlow redovito ga i vrlo rado zadirkuje zbog onog njegovog nekadašnjeg proročanstva o Oliveru, podsjećajući ga na onu večer kad su sjedili sa satom između sebe i čekali da se Oliver vrati, ali gospodin Grimvvig na to uzvraća da je u onom glavnom imao pravo, a kao dokaz navodi činjenicu da se Oliver ipak onda nije vratio — što svagda natjera njega samog na smijeh i popravlja mu raspoloženje. Gospodin Noah Clavpole bio je pomilovan zato što je svjedočio pro-

Pedeset treće poglavlje

tiv Fagina, ali je došao do zaključka da njegova struka nije baš onako bezopasna kao što je mislio, pa je neko vrijeme jedva sastavljao kraj s krajem, tražeći posao koji ga ne bi previše zamarao. Nakon stanovita razmišljanja stupio je u policijsku službu kao zbir i sad na taj način sasvim lijepo zarađuje. Radi tako da se jedanput tjedno, u nedjelju, lijepo obuče i pođe sa Charlottom u crkvu. Dama se tada pred nekom gostionicom onesvijesti, a gospodin zamoli milosrdna gostioničara za čašicu konjaka da mu se žena potkrijepi. Sutradan podnese prijavu protiv gostioničara što toči alkoholna pića u nedjelju1, i tako se domo-gne polovice globe. Katkad se onesvijesti i sam gospodin Clavpole, ali je ishod svagda isti.Bumble i Bumbleovka izgubili su svoja namještenja pa su malo-poma-lo zapali u oskudicu i bijedu, i najposlije završili kao ubogari u onom istom uboškom domu u kojem su nekad bili bog i batina. Navodna je Bumble jednom izjavio kako u toj nesreći i poniženju nema više ni toliko snage da bude zahvalan Bogu što je razdvojen od žene. Sto se pak tiče Gilesa i Brittlesa, oni su i dalje na svojim starim mjestima, iako je prvi od njih oćelavio a onaj je drugi dečko posve osi-jedio. Stanuju kod pastora, ali podjednako služe sve ukućane, i Olivera, i gospodina Brownlowa, i gospodina Losbernea, tako da seljani ni dandanas još nisu načisto kojem kućanstvu njih dvojica zapravo pripadaju.Prestravljen Sikesovim zločinom, gospar Charles Bates počeo je ra-zmišljati nije li ipak najbolje živjeti pošteno. Pošto je zaključio da sva-kako jest, raskrstio je sa svojom prošlošću i odlučio da se prihvati nekog čestitog posla. U prvo je vrijeme muku mučio i kojekako živio, ali kako je bio dobre naravi i imao plemeniti cilj pred sobom, na kraju je uspio. Najprije je bio sluga kod seljaka i kirijaški pomoćnik, a danas je najveseliji mladi stočar u cijelom Northamptonshireu. A sad, kad se ova pripovijest bliži kraju, ruka koja ispisuje ove retke pomalo se zanosi pri pisanju, kao da bi htjela još malo dulje ispredati nit daljnjih događaja.Rado bih se još zadržao među nekolicinom onih ljudi u čijem sam se društvu ovoliko dugo kretao, rado bih podijelio s njima njihovu sreću trseći se da je što bolje opišem. Rado bih prikazao Rosu Mavlie u pu-nom cvatu i ljupkosti rane ženstvenosti kako obasjava svaju skrovitu

1. U ono vrijeme bilo je u Engleskoj zabranjeno svako točenje alkoholnih pića u nedjelju.

Oliver Twist Rječnik

životnu stazu blagim i nježnim svjetlom, koje svijetli i svima onima što stupaju uz nju i razgaljuje im srca. Rado bih je naslikao u središtu života i radosti domaćeg kruga, okupljenog zimi oko kamina, a ljeti u prirodi; pratio bih je oko podne kroz polja kad pripeče sunce, i osluškivao bih tihe tonove njena umilna glasa u večernjim šetnjama na mjesečini; promatrao bih je kako je dobra i milosrdna izvan kuće, a kako je neumorna i nasmijana dok obavlja poslove kod Icuće; naslikao bih je sretnu s djetetom svoje pokojne sestre s kojim je veže uzajamrla ljubav, i kako sate i sate razgovaraju o prijateljima koje su onako ne-sretno izgubili; još bih jednom prizvao u sjećanje radosna lica mališana okupljenih oko njenih skuta i slušao njihovo veselo čavrljanje; doča-ravao bih njihov zvonki smijeh i spomenuo bih suzu što se zacaklila u pitomom plavom oku. Sve to, i tisuće drugih pogleda i osmijeha i obrata u mislima i riječima — rado bih vam sve to još dočarao.0 tome kako je gospodin Brownlow i dalje, iz dana u dan, kljukaoznanjem svoga posinka, i kako ga je sve više volio što se njegov karakter bolje razvijao i pokazivao da je sjeme što ga je posijao palo naplodno tlo — kako je otkrivao u njemu nove crte svog prijatelja izmladih dana, crte što su mu budile u srcu stare uspomene i sjetu, alisu mu opet bile slatke i mile — kako su oba siročeta dobro upamtilanevolje kroz koje su bili prošli i izvukla iz njih pouku da budu milostivi prema drugima, i da se vole, i da usrdno zahvaljuju Bogu što ih jezaštitio i spasio — o svemu tome možda i ne treba posebice govoriti.Rekao sam da su bili uistinu sretni, a sreća se nikad ne može postićibez velike ljubavi i čovjekoljubivosti i harnosti onom Biću čiji je zakonmilost i čije je najvažnije obilježje dobrota prema svemu što živi.Pored oltara stare seoske crkvice nalazi se bijela mramorna ploča nakojoj piše samo jedna riječ: AGNES. U toj grobnici nema lijesa; i daoBog da prođe još mnogo, mnogo godina prije nego što u ploču urezu1 koje drugo imel Međutim, ako se duše pokojnika ikad vraćaju nazemlju da pohode mjesta što su ih posvetili svojom ljubavlju — ljubavlju onkraj groba — prema onima koje su voljeli za života, vjerujem daAgnesina sjena lebdi katkad nad tim posvećenim kutkom. Vjerujem uto, iako je taj kutak u crkvi, a Agnes je bila slabo i grešno stvorenje.

R ječn ik šatrovačkih i m anje poznatih izraza upotrijebljenih u ovom prijevodu

bajbok — zatvor, tamnica bakaruša — bakreno zvonce bircuz — birtija, krčma brisati — bježati brlog — bijedan stan, jazbina buksa — zatvor, tamnica butura — isto što i buksa

cajkan — policajac

ćuskija — poluga (obična metalna)

dekintiran — bez »kinte« (novca), »švorc«dekster — detektivdobiti nogu — biti otpušten ili ostavljen

faca — lice; osobafaculet — džepni rupčićfiškal — pravnik, odvjetnikfrajer — čovjek, momak (osobito jadan)

gajba — stan

izmasirati — izgnjaviti, dodijatikeba — džepni nožićkidnuti — pobjećiklinac — dječak, dijeteklinjo — isto što i klinac (samo još podrugljivije)kužiti — razumjeti, znati

O liv e r T w is t S a d r ž a j

ladanje — boravak u zatvorulopina — lopov, lopužalova — novacmarka — autoritet u svojoj struci, stručnjakmažnjavati — krastimustra — podrugljiv naziv za osobu sumnjiva vladanja ■,

njupati — jesti

odcinkati — odati, prijaviti otkucati — isto što i otcinkati

pacer — šeprtlja, petljanac, neznalica penzija — doživotni zatvor ili progonstvo piksa — glavaprefikariti — prerezati, presjeći prigustiti — gorjeti pod nogama pucaljka — pištolj

raja — svijet, svjetina, rulja

skužiran — dobro odjeven, uparađen smotati — ukrasti surla — nos, nosina

štos — smicalica, trik

tiktakalica — sat, uratintara — glavatupan — glupan, bukvan, tikvan

ukebati — uloviti, uvrebati utrtariti se — uplašiti se, prepasti se

zacopan — zaljubljenzbrisati — pobjećizelen — neiskusanzbuturiti — strpati u »buturu« (zatvor)žaca — policajac

S a d r ž a jPrvo poglavlje..................................5U kojem je riječ o mjestu gdje se rodio Oliver TVvist i o prilikama u kojima je došao na svijet

Drugo poglavlje...............................8U kojem je riječ o tome kako je Oliver Twist rastao, kako su ga odgajali i hranili

Treće poglavlje.................................17U kojem se pripovijeda kako Oliver Twist umalo što nije dobio mjesto na kojem ne bi dangubio

Četvrto poglavlje.............................25Oliveru je ponuđeno drugo mjesto i tako prvi put stupa u javni život

Peto poglavlje...................................32Oliver među novim znancima. Prvi put na sprovodu, stječe nepovoljno mišljenje o poslu svoga gazde

Šesto poglavlje..............................41Podbadan Noahovim zadirkivanjem, Oliver ga nemalo iznenađuje prelazeći u napad

Sedmo poglavlje...........................46Oliver ostaje tvrdokoran

Osmo poglavlje................................52Oliver odlazi pješice u London. Na putu susreće jednog čudnog mladog gospodina

Deveto poglavlje..............................59Sadrži daljnje potankosti o prijaznom starom gospodinu i njegovim nadobudnim učenicima

O liv e r T w is t

Deseto poglavlje...........................64Oliver sve bolje upoznaje svoje nove drugove i skupo plaća stečeno iskustvo. Ovo je poglavlje kratko ali neobično važno za daljnji tok naše pripovijesti

Jedanaesto poglavlje....................69U kojem je riječ o gospodinu Fangu, sucu za prekršajen(|pavodi se i jedan mali primjer kako taj gospodin kroji pravdu

Dvanaesto poglavlje.....................76U kojem je Oliver bolje zbrinut nego što je ikad bio, i u kojem se vraćamo starom veseljaku i njegovim prijateljima.

Trinaesto poglavlje.......................84U kojem se bistroumni čitatelj upoznaje s nekim novim osobama, o kojima se pričaju kojekakve zanimljive zgode što su u tijesnoj vezi s ovom pripovijesti

Četrnaesto poglavlje....................91Sadrži daljnje potankosti o Oliverovu boravku kod gospodina Brownlowa i značajno proročanstvo što ga je izvjesni gospodin Grimwig izrekao o Oliveru kad su Olivera poslali nekim poslom u grad

Petnaesto poglavlje.......................200Pokazuje koliko je starom veselom Židovu i gospođici Nancy bilo stalo do Olivera Tvvista.

Šesnaesto poglavlje......................106U kojem se pripovijeda što je bilo s Oliverom Twistom nakon susreta s Nancy

Sedamnaesto poglavlje.................115Olivera i dalje progoni zlehuda sudbina, dovodeći u London jednog velikana da naudi njegovu dobru glasu

Osamnaesto poglavlje..................125Kako je Oliver provodio vrijeme u krasnom društvu svojih dičnih prijatelja

Devetnaesto poglavlje..................130U kojem se kuje i usvaja značajan plan

Dvadeseto poglavlje.....................138U kojem je Oliver izručen na milost i nemilost Williamu Sikesu

Dvadeset prvo poglavlje..............145Na putu

S a d rža j

Dvadeset drugo poglavlje............150Provala

Dvadeset treće poglavlje..............156Sadrži srž zanimljiva razgovora između gospodina Bumblea i jedne dame, te pokazuje kako čak i općinski pandur ima slabih točaka

Dvadeset četvrto poglavlje...........163U kojem je riječ o jednom vrlo jadnom stvorenju, ali je kratko i možda nije nevažno za daljnji tok ove pripovijesti

Dvadeset peto poglavlje...............168U kojem se vraćamo Faginu i njegovoj družini

Dvadeset šesto poglavlje..............174U kojem se pojavljuje jedna tajanstvena osoba, a zbivaju se i mnogi događaji koji su neodvojivi dio ove pripovijesti

Dvadeset sedmo poglavlje............184U kojem nastojimo popraviti neuljudnost iz jednog ranijeg poglavlja, kad smo sasvim bezobzirno napustili društvo jedne dame

Dvadeset osmo poglavlje.............191U kojem se vraćamo Oliveru i pratimo njegove daljnje dogodovštine

Dvadeset deveto poglavlje...........199Upoznaje nas sa stanovnicima kuće u koju se Oliver sklonio

Trideseto poglavlje.......................203U kojem se iznosi štu su Oliverovi posjetitelji mislili o njemu

Trideset prvo poglavlje.................209U kojem je riječ o vrlo kritičnu položaju

Trideset drugo poglavlje...............219O sretnim danima što ih je Oliver provodio kod svojih plemenitih prijatelja

Trideset treće poglavlje................226U kojem je sreća Olivera i njegovih prijatelja iznenada pomućena.

Trideset četvrto poglavlje.............254Sadrži nekoliko uvodnih podataka o jednom mladom gospodinu koji prvi put stupa na scenu, a riječ je i o jednoj novoj pustolovini koju je doživio Oliver

Trideset peto poglavlje.................242U kojem je riječ o neuspjeloj potjeri na kraju Oliverove pustolovine i o prilično važnu razgovoru između Harrvja Mavlieja i Rose

"3O"7

Oliver Twist

Trideset šesto poglavlje................249Vrlo je kratko, a čitatelju se može učiniti da nije u ovom trenutku ni osobito važno, ali ga svejedno valja pročitati kao nastavak prethodnog, te radi boljeg razumijevanja jednog od idućih poglavlja koje će doći na red kad mu bude vrijeme

Trideset sedmo poglavlje..............252 %♦#U kojem će čitatelj možda primijetiti razlike do kakvih počesto dolazi u bračnom životu.

Trideset osmo poglavlje................262U kojem se pripovijeda što se dogodilo između gospodina i gospođe Bumble i gospodina Monksa za njihova noćnog razgovora.

Trideset deveto poglavlje.............270U kojem se pojavljuju neke ugledne osobe koje čitatelj već poznaje, i u kojem se pokazuje kako se Monks i Židov dogovaraju što će i kako će

Četrdeseto poglavlje.....................282Neobičan razgovor koji je zapravo nastavak prethodnog poglavlja

Četrdeset prvo poglavlje...............289Sadrži neka nova otkrića i pokazuje kako iznenađenja, baš kao i nesreće, nikad ne dolaze same

Četrdeset drugo poglavlje............297Jedan Oliverov stari znanac, koji pokazuje izrazite znake darovitosti, stupa u javni život prijestolnice

Četrdeset treće poglavlje..............306U kojem se pripovijeda o tome kako je Lisac Prefriganac zapao u nepriliku

Četrdeset četvrto poglavlje...........316Kucnuo je čas da Nancv održi riječ koju je dala Rosi Mavlie, ali joj to ne polazi za rukom

Četrdeset peto poglavlje...............322Fagin povjerava Noahu Clavpoleu tajni zadatak

Četrdeset šesto poglavlje.............326Nancv je došla na sastanak

Četrdeset sedmo poglavlje............335Kobne posljedice

Četrdeset osmo poglavlje.............342Sikesov bijeg

Sadržaj

Četrdeset deveto poglavlje...........350Kako su se Monks i gospodin Brownlow napokon sastali, o čemu su razgovarali i što je omelo njihov razgovor

Pedeseto poglavlje........................359Potjera i umaknuće

Pedeset prvo poglavlje..................369U kojem se razjašnjava više tajni i govori o prosidbi u kojoj nije bilo riječi ni o mirazu ni o nevjestinu džeparcu

Pedeset drugo poglavlje................382Faginova posljednja noć

Pedeset treće poglavlje.................389I ujedno posljednjeRječnik šatrovačkih i manje poznatih izraza upotrijebljenih uovom prijevodu............................. 393

399 .