Chomsky – Gramatika i um

Četiri osnovna atributa ljudskog jezika:

1. jezik je stvaralački2. on je izrazito apstraktne prirode3. njegova temeljna struktura je univerzalna4. ova univerzalnost je posljedica suštinskog ustroja ljudskog uma jer je jezik čovjeku

urođen.

Pod stvaralačkim vidom upotrebe jezika Chomsky podrazumijeva sposobnost svih normalnih ljudi da u neograničenom broju proizvode i ispravno razumijevaju rečenice koje nikad ranije nisu izrekli niti čuli (jezična kreativnost). Uvodi pojam stvaralaštva podčinjenog pravilima (rule-govorned creativity) da bi istaknuo kako se kreativnost u jeziku ipak odvija u domeni djelovanja određenih pravila.

Izdvaja dvije glavne tradicije u novijoj lingvističkoj teoriji – filozofske gramatike i strukturalne lingvistike. Smještena u ovaj okvir, suvremena generativna gramatika (GG) prikazuje se kao nastavak racionalističke filozofije jezika. GG je prvi tip jezičnog stvaralaštva u najvećem interesu.

Smatra da postoji samo jedna ispravna teorija ljudskog jezika u cjelini i samo po jedna ispravna teorija svakog pojedinačnog jezika (tj. njegova gramatika) koja slijedi iz istinite opće teorije. Glavni zadatak GG je da otkrije i obrazloži ovu opću teoriju.

Subjekt lingvističke teorije definira kao „idealni govornik-slušalac, u potpuno homogenoj govornoj zajednici, koji savršeno zna njen jezik…“.

Competence/performance – jezična sposobnost/govorna djelatnost

Sposobnost – moć proizvođenja i razumijevanja iskaza na materinjem jeziku, tj. znanje svoga jezika koje posjeduje govorni predstavnik. Ono što netko o svom jeziku zna – pa makar najvećim dijelom i nesvjesno. Djelatnost je ono što s njim čini.

1

1. LINGVISTIČKA TEORIJA

Najočiglednije i najkarakterističnije svojstvo normalnog jezičnog ponašanja jest to što je ono inovativno i nezavisno od nadražaja. Ponavljanje utvrđenih fraza je prava rijetkost. Zamisao da se jezično ponašanje sastoji od „reakcija“ na „nadražaje“ je običan mit. Svojstvo inovativnosti i nezavisnosti od nadražaja je označivan terminom „stvaralački vid upotrebe jezika“.

Generativna gramatika

- sistem pravila koja se mogu upotrebljavati u novim i neisprobanim kombinacijama da bi se obrazovale nove rečenice i da bi se novim rečenicama pripisale semantičke interpretacije.

- teorija jezične sposobnosti govornog predstavnika. Ako je ispravna, izražava principe koji određuju unutrašnju korelaciju između zvuka i značenja u nekom jeziku.

- daje eksplicitna pravila koja određuju strukturu rečenica, njihov fonetski oblik i njihovu semantičku interpretaciju.

Pravila koja određuju formu rečenica i njihove interpretacije nisu samo suptilno isprepletena nego i sasvim apstraktna, u tom smislu što su strukture kojima ona manipulira povezane sa fizičkim činjenicama tek sa određene udaljenosti, a putem dugačkog lanca interpretativnih pravila.

Ako je točno da se principima koji leže u osnovi GG-a ne može ovladati putem iskustva i uvježbavanja, onda oni moraju biti dio one intelektualne organizacije koja je neophodna pretpostavka sticanja jezika. Oni otuda moraju biti univerzalna svojstva, svojstva svake GG. Postoje dva odvojena načina pristupanja pitanju jezičnih univerzalija.

1. Ispitivanje širokog raspona jezika 2. Dubinsko ispitivanje nekog pojedinačnog jezika, usmjereno ka utvrđivanju temeljnih i

krajnje apstraktnih principa organizacije u ovom jeziku. Jedna plauzibilna hipoteza jest da su oni urođeni i otuda univerzalni. Druga je da se oni stiču iskustvom i uvježbavanjem. „Meni izgleda da se mnogi duboko ukorijenjeni vidovi jezika nikako ne daju protumačiti na bazi uvježbavanja ili iskustva i da se njihovo objašnjenje otuda mora tražiti u suštinskoj organizaciji intelekta.“

Uloga GG u percepciji nalazi svoju paralelu u ulozi koju univerzalna gramatika (sistem invarijantnih temeljnih principa jezične organizacije) igra u stjecanju jezika.

2

2. DANAŠNJA LINGVISTIČKA SCENA

Dvije važnije tradicije u modernoj lingvističkoj teoriji - tradicija univerzalne ili filozofske gramatike (koja je cvjetala u 17/18. st) i tradicija strukturalne ili deskriptivne lingvistike. Smatra da je jedna sinteza ovih dvaju glavnih tradicija moguća, ali najprije izlaže najvažnija obilježja ovih dviju tradicija.

1. Univerzalna gramatika (opća teorija jezične strukture koja određuje formu gramatike) je zaokupljena općim obilježjima jezične strukture, a ne pojedinačnim osobitostima. Nasuprot deskriptivistima koji su smatrali da je jedini zadatak gramatičara da iznesu podatke i pruže neku vrstu jezičnog „prirodopisa“, univerzalni gramatičari su se zalagali za uzdizanje studija jezika sa plana „prirodopisa“ na plan „filozofije prirode“. Otud termin „filozofska gramatika“ gdje atribut „filozofska“ treba shvatiti u smislu našeg termina „naučna“. Gramatika ne treba biti samo registar podataka o upotrebi, već treba ponuditi objašnjenje takvih podataka. Treba ustanovit opće principe primjenjive na sve jezike.

Tradicija univerzalne gramatike je naglo prekinuta u 19. st. Neki su smatrali da je uni. gram. patila od sljedećih slabosti:

a) nije se bavila govornim glasovima, već samo pisanjemb) zasnivala se prvenstveno na modelu latinskog jezikac) njene pretpostavke o jezičnoj strukturi oborene su od strane moderne „antropološke

lingvistike“d) mnogi bi rekli da je u principu pogrešno postavljena - želi pružiti objašnjenje umjesto

opisa upotrebe.

Chomsky tvrdi da su prve dvije zamjerke ništavne, treću pobija, a četvrta ga jako iritira i ukratko, smatra da je nema smisla ni razmatrati.

c) Vjerovanja da je moderna „antropološka lingvistika“ opovrgla pretpostavke uni. gramatike je, ne samo netočno, nego iz više razloga ne bi ni moglo biti točno. Taj razlog je što je univerzalna gramatika povlačila oštru distinkciju između nečega što možemo nazvati „dubinskom strukturom“ i „površinskom strukturom“. Dubinska struktura jedne rečenice jest apstraktna forma koja joj leži u osnovi i koja određuje njeno značenje; ona je prisutna u umu ali nije nužno direktno predstavljena u fizičkom signalu. Površinska struktura jedne rečenice je stvarna organizacija fizičkog signala u fraze različite veličine, u riječi iz različitih kategorija… Fundamentalna pretpostavka uni. gramatičara bila je da se jezici gotovo i ne razlikuju na nivou dubinske strukture. Pažnja moderne antropološke lingvistike je na površinskoj strukturi.

Divi se uni. gramatičarima 17/18. st. i kaže da oni, ne samo da povlače dosta jasnu i valjano zasnovanu razliku između dubinske i površinske strukture, već idu i dalje, proučavajući

3

prirodu dubinske strukture i dajući vrijedne nagovještaje i uvide u vezi sa pravilima koja apstraktne osnovne mentalne strukture povezuju sa površinskom formom, pravilima koja bismo danas nazvali „ gramatičkim transformacijama “.

Tradicija uni. gramatike okončana je prije više od jednog stoljeća. Problem formuliranja pravila koja određuju dubinske strukture i povezuju ih sa površinskim kao ni dublji problem određivanja općih apstraktnih karakteristika ovih pravila, nisu se mogli studirati ni sa kakvom mjerom preciznosti, pa je raspravljanje otuda ostajalo na nivou nagovještaja, primjera i nejasno formuliranih namjera. Drugi razlog sumraka tradicionalne ling. teorije leži u zapaženim uspjesima indoeu. poredbene lingvistike u 19. st.

2. Strukturalna lingvistika je neposredan nastavak shvaćanja izniklih u indoeu. komparativnim proučavanjima, koja su se prethodno bavila jezikom kao sistemom fonoloških jedinica. Njena temeljna pretpostavka je da procedure segmentacije i klasifikacije, primjenjene na podatke na neki sistematičan način, mogu izdvojiti i identificirati sve tipove elemenata koji funkcioniraju u nekom pojedinačnom jeziku usporedno sa odgovarajućim ograničenjima što za njih važe. Jedan katalog ovih elemenata, njihovih odnosa i ograničenja na njihovu „distribuciju“ predstavljao bi, u većini strukturalističkih shvaćanja, potpunu gramatiku danog jezika. Glavni domet strukt. lingvistike je u tome što je stvorila jednu činjeničnu i metodološku osnovu koja omogućuje povratak problemima što su zaokupljali pažnju univerzalnih gramatičara.

Gramatika jezika - teorija koja se bavi mehanizmima konstruiranja rečenica, koji u ovom jeziku utvrđuje odnos zvuk-značenje. Deskriptivna gramatika je inventar elemenata raznih vrsta koji igraju neku ulogu u danom jeziku.

Od 55. do 58. stranice su primjeri komparativnih konstrukcija u engleskom jeziku:

1. „I have never seen a man taller than John.“

2. „I have never seen a taller man than John.“

Ove rečenice nam ukazuju da u eng. postoji pravilo koje dozvoljava da rečenica koja sadrži imenicu praćenu komparativnim pridjevom bude transformirana u odgovarajuću rečenicu koja sadrži sekvencu komparativni pridjev-imenica.

Ali:

3. „I have never seen a man taller than Mary.“

4. „I have never seen a taller man than Mary.“

4

Pitanje je zašto ne možemo primijeniti isto pravilo analogije prema kojoj je rečenica 3. nastala prema uzoru na rečenicu 1. da bismo dobili rečenicu 4. (Jasno? Jasno.)

Zaključak, odnosno pitanje, jest kako? svatko tko govori engleski jezik ovlada ovim još uvijek nepoznatim principom eng. gramatike. Ove činjenice su zanimljive jer pokazuju da neki opći princip eng. gramatike tu mora nesvjesno funkcionirati. (Ugl. dugo je i semikomplicirano i ovo je sve što sam smatrala potrebnim/zanimljivim.)

Deskriptivne gramatike se mogu neposredno izvesti iz generativnih, ali ne i obratno. Desk. gram. je samo jedan aspekt potpune generativne gramatike.

Razlika između desk. i gen. gramatike => U pozadini desk. gramatike leži intuicija da jedinice logički prethode gramatici, koja se svodi na njihov zbir. U pozadini generativne gramatike leži intuicija koja je sasvim suprotna; ona kaže da gramatika logički prethodi jedinicama koje su prosto elementi što se javljaju na danim stupnjevima funkcioniranja gramatičkih procesa.

3. GENERATIVNE GRAMATIKE KAO TEORIJE JEZIČNE SPOSOBNOSTI

Ling. teorija prvenstveno se bavi idealnim govornikom-slušaocem, u potpuno homogenoj govornoj zajednici koji savršeno zna njen jezik. Problem koji se postavlja pred lingvistu, kao i pred dijete koje uči jezik, jest da se iz podataka djelatnosti odredi osnovni sistem pravila kojim je govornik-slušatelj ovladao i koji on aktivira kad stvarno djeluje. Otuda je ling. teorija mentalistička jer se bavi otkrivanjem jedne mentalne realnosti što leži u temelju stvarnog ponašanja. Ta distinkcija je u vezi sa Saussureovom distinkcijom langue-parole; ali je potrebno da se odbaci njegova koncepcija po kojoj langue nije ništa više od sistemskog inventara jedinica i da se umjesto toga vratimo humboltovskom shvaćanju temeljne sposobnosti kao sistema generativnih procesa.

Gramatika jednog jezika nam se ukazuje kao opis sposobnosti idealnog govornika-slušaoca.

U okviru tradicionalne ling. teorije jasno se shvaćalo da jedna od zajedničkih odlika svih jezika jest njihov „stvaralački“ vid. Jedno od osnovnih svojstava jezika jest da on pruža sredstva za izražavanje neodređenog broja misli i za prikladno reagiranje u neodređenom rasponu novih situacija. U skladu s tim, gramatika nekog jezika treba biti dopunjena jednom univerzalnom gramatikom koja daje mjesta stvaralačkom vidu upotrebe jezika i izražava duboke pravilnosti koje se, budući da su univerzalne, izostavljaju iz one pojedinačne gramatike.

5