Chris Carter

KIPAR

Prevela: Dolores Jovanović

Ovaj je roman posvećen svim čitateljima koji su sudjelovali u natjecanju da

njihovo ime nosi jedan od likova u ovoj knjizi, posebno pobjednici Alice

Beaumont iz Sheffielda. Nadam se da ćete svi uživati.

Zahvale

Mnogi smatraju pisanje samotnom profesijom, no ja ni izbliza nisam bio

sam. Pravi sam sretnik što sam imao podršku nekih izuzetnih osoba kao što je

Darley Anderson, prijatelj i najbolji agent kakvom se pisac može nadati.

Zahvaljujem Camille Wray na pomoći pri uobličavanju jednostavne skice

rukopisa u gotov roman. Mojoj fantastičnoj urednici u Simon & Shusteru, Maxine

Hitchcock, na podršci, prijedlozima, zato što je izvanredna u svome poslu i što

me vodila od prve do posljednje riječi u ovoj knjizi. Zahvaljujem Emmi Lowth na

savjetima i stručnom oku. Samanti Johnson na slušanju i podršci. Svima u

književnoj agenciji Darley Anderson na njihovom napornom radu u svim fazama

izdavačkog posla. Ianu Chapmanu, Suzanne Baboneau, Florence Partridge, Jamie

Groves i svima ostalima u Simon & Shusteru u Velikoj Britaniji – vi ste najbolji.

Također zahvaljujem svim čitateljima i svima koji su od početka podržavali i

mene i moje knjige.

1. »O, Bože, kasnim«, reče Melinda Wallis i skoči iz kreveta čim umornim

očima pogleda digitalni sat na noćnom ormariću. Sinoć je bila budna do 3:30

ujutro, učila je za ispit iz kliničke farmakologije koji ima za tri dana.

Još uvijek malo omamljena od sna, nespretno tumara po sobi dok razmišlja

što joj je prvo učiniti. Pohita u kupaonicu i baci pogled na svoj odraz u ogledalu.

»Sranje, sranje, sranje.«

Uzme neseser sa šminkom i počne nanositi puder na lice.

Melinda ima dvadeset tri godine i malo previše kila za svoju visinu, sudeći

barem prema članku koji je prije nekoliko dana pročitala u jednom modnom

časopisu tiskanom na sjajnom papiru – visoka je samo metar šezdeset. Dugu

smeđu kosu uvijek vezuje u konjski rep, čak i kad ide na spavanje, i nikad nije

kročila iz kuće a da lice nije ožbukala tekućim puderom kako bi prekrila ožiljke

od akni. Nije oprala zube, samo je u usta istisnula malo paste za zube da se riješi

neugodnog zadaha.

Vrati se u sobu i nađe svoju odjeću uredno složenu na stolici kraj pisaćeg

stola – bijelu bluzu, čarape, bijelu suknju dugu do koljena i bijele cipele bez

potpetica. Odjene se u rekordnom vremenu i istrči iz male kuće za goste prema

glavnoj zgradi.

Melinda je na trećoj godini UCLA-e, studira njegu bolesnika, i da bi obavila

praksu, svakoga vikenda radi kao njegovateljica u privatnoj kući. Posljednjih

četrnaest vikenda radi za gospodina Dereka Nicholsona u Cheviot Hillsu u

zapadnom Los Angelesu.

Dva tjedna prije nego što je dobila posao, gospodinu Nicholsonu

dijagnosticiran je uznapredovali rak pluća. Tumor je već bio velik kao koštica

šljive i brzo ga je izjedao. Čak mu je i hodanje bilo previše bolno, a katkada je

mogao disati samo uz pomoć aparata i govoriti jedva čujnim glasom. Usprkos

preklinjanju njegovih kćeri, odbio je liječenje kemoterapijom. Odbio je ostati

zatvoren u bolničkoj sobi, vrijeme koje mu je preostalo želio je provesti kod kuće.

Melinda otključa ulazna vrata i uđe u prostrano predvorje, zatim protrči kroz

veliku, no oskudno namještenu dnevnu sobu. Spavaća soba gospodina Nicholsona

nalazi se na prvom katu. Kao i svakoga jutra, kuća je jezivo tiha.

Derek Nicholson živi sam. Njegova je žena umrla prije dvije godine, a

njegove kćeri ga posjećuju svaki dan, ali imaju vlastite živote i brige.

»Oprostite što kasnim«, poviče Melinda iz prizemlja. Opet pogleda na svoj

sat. Kasni točno četrdeset tri minute. »Sranje!«, promrmlja ispod glasa. »Derek,

jeste li budni?«, vikne dok se penje stubištem preskačući po dvije stepenice.

Kad je prvog vikenda došla u ovu kuću, Derek je zatražio da ga zove krsnim

imenom. Nije mu se sviđala formalnost oslovljavanja s »gospodine Nicholson«.

Dok Melinda prilazi njegovim vratima, osjeti kako iznutra dopire snažan i

oduran smrad.

Oh, prokletstvo, pomisli. Očito je zakasnila na njegovu prvu jutarnju toaletu.

»U redu, najprije ćemo vas očistiti...«, govori dok otvara vrata, »... a zatim

ću vam donijeti vaš doruč...«

Cijelo joj se tijelo ukoči, oči razrogače od užasa, pluća ostanu bez zraka kao

da je iznenadno lansirana u svemir. Osjeti kako joj se sadržaj želuca penje u grlo

pa povrati tamo uz vrata.

»Dragi Bože na nebesima!« Upravo to htjede reći, no iz njenih drhtavih

usana ne izađe nikakav zvuk. Noge joj se odsijeku i svijet se počne vrtjeti, pa se

objema rukama uhvati za dovratak. U tom trenutku njezine užasnute zelene oči

opaze nasuprotni zid. Prođe nekoliko trenutaka dok njezin mozak ne shvati ono

što vidi, a tada je poput oluje preplave iskonski strah i panika.

2. Ljeto je tek počelo u Gradu Anđela, a temperatura je već 20°C. Kad stigne

do stambenog bloka u Huntingdon Parku, jugoistočno od centra grada, detektiv

Robert Hunter iz losanđeleškog Odjela za pljačke i ubojstva (OPU) zaustavi

štopericu na svom satu. Jedanaest kilometara za trideset osam minuta. Nije loše,

pomisli, no znoji se poput purice u pećnici na Dan zahvalnosti, stopala i koljena

bole ga kao sam vrag. Možda bi se trebao istezati. Zapravo, zna da bi se trebao

istezati i prije i nakon trčanja, posebno na duge pruge, ali se time nikad previše ne

zamara.

Krene stubištem na treći kat. Ne voli dizala, a ovo u njegovoj zgradi s

razlogom zovu »kutija sardina«.

Otvori vrata svoga jednosobnog stana i uđe. Stan je malen, ali je čist i

udoban, iako bi ostali s pravom mislili da je pokućstvo skupio na otpadu: crni

dvosjed od imitacije kože, rasparene stolice, izgrebeni blagovaonički stol koji mu

služi i za držanje kompjutora te stara polica natrpana knjigama koja izgleda kao

da će se svaki čas urušiti pod težinom.

Skine majicu i njome obriše znoj s čela, vrata i mišićavih prsa. Disanje mu

se već vratilo na normalu. U kuhinji iz hladnjaka uzme vrč ledenog čaja i napuni

veliku čašu. Već unaprijed se veseli što će provesti miran dan, daleko od upravne

policijske zgrade i OPU-a. Nije često dobivao slobodne dane. Možda bi se mogao

odvesti dolje do Venice Beacha i odigrati koju partiju odbojke. Već godinama nije

igrao odbojku. Ili bi možda mogao pogledati utakmicu Lakersa. Siguran je da

večeras igraju. No najprije se mora istuširati i brzo skočiti do praonice rublja.

Popije ledeni čaj do kraja, uđe u kupaonicu i provjeri svoj izgled u ogledalu.

Da, morao bi se i obrijati. Dok uzima britvicu i pjenu za brijanje, u spavaćoj sobi

oglasi se njegov mobitel.

Podigne ga s noćnog ormarića i provjeri zaslon – Carlos Garcia, njegov

partner. Tek tada primijeti malu crvenu strelicu na vrhu zaslona koja pokazuje da

je propustio pozive – njih deset.

»Krasno!«, šapne. Točno zna što na slobodan dan i ovako rano ujutro znači

deset propuštenih poziva njegova partnera.

»Carlose«, reče Hunter prinijevši mobitel uhu. »Što je?«

»Isuse! Gdje si? Zovem te već pola sata.«

Svake tri minute, pomisli Hunter. Ovo nikako ne miriše na dobro.

»Bio sam vani, na trčanju«, mirno odvrati. »Nisam provjerio mobitel kad

sam se vratio. Tek sada vidim da sam propustio deset poziva. Dakle, o čemu se

radi?«

»O vraškom problemu. Bolje da odmah dođeš ovamo, Roberte. Još nikad

nisam vidio nešto slično.« Garcia nakratko ušuti. »Mislim da nitko nikad nije

vidio nešto slično.«

3. Čak i u nedjelju ujutro Hunteru treba gotovo sat vremena da prijeđe

dvadesetak kilometara između Huntingdon Parka i Cheviot Hillsa.

Garcia mu preko telefona nije rekao mnogo, no očita šokiranost i lagano

podrhtavanje njegova glasa nimalo mu nisu svojstveni.

Hunter i Garcia su članovi male, specijalizirane jedinice unutar OPU-a,

Jedinice za teška ubojstva ili JTU-a. Jedinica je oformljena samo za rješavanje

posebno teških i serijskih ubojstava koja zahtijevaju opsežnu istragu i posebnu

stručnost. Zbog svoje diplome iz psihologije kriminalnog ponašanja, Hunter

pripada još uže specijaliziranoj skupini, onoj koja rješava slučajeve u kojima su

počinitelji primijenili posebnu brutalnost ili sadizam, a u odjelu ih zovu »UN«

(ultra nasilnima). Robert Hunter i Carlos Garcia su UN jedinica, pa ih malošto

može uzdrmati. Vidjeli su i više nego dovoljno onoga što nitko drugi na kugli

zemaljskoj nije vidio.

Hunter stane uz jedno od više crno-bijelih policijskih vozila parkiranih ispred

dvokatnice u zapadnom Los Angelesu. Novinari su već ovdje, okupljaju se u

maloj ulici, no to i nije neko iznenađenje. Obično stižu na poprišta zločina čak i

prije detektiva.

Hunter izađe iz svoga starog Buicka LeSabrea. Zapahne ga val vrućega

zraka. Otkopča jaknu, zakači policijsku značku za remen i polako se ogleda

naokolo. Iako se kuća nalazi u skrovitoj ulici mirnog predgrađa, masa

znatiželjnika koja se okupila oko policijske vrpce već je veoma velika i stalno se

povećava.

Hunter se okrene prema kući. Lijepa dvokatnica od crvene opeke, s

tamnoplavim prozorskim okvirima i strmim krovom. Prednje dvorište je veliko i

dobro održavano. S desne strane kuće je garaža za dva vozila, no nema ih na

kolnom prilazu, tamo je parkirano još policijskih automobila. Kombi forenzičara

parkiran je samo nekoliko metara dalje. Hunter ubrzo ugleda Garciu kako izlazi

kroz vrata. Na sebi ima klasično bijelo zaštitno odijelo. Visok je metar osamdeset

pet, samo pet centimetara viši od Huntera.

Garcia stane uz kamene stube koje vode s trijema i skine kapuljaču. Podulju

tamnu kosu zavezao je u tanak konjski rep. I on odmah ugleda svoga partnera.

Ne obraćajući pažnju na napasni čopor novinara, Hunter pokaže značku

policajcu koji čuva stražu i provuče se ispod žute policijske vrpce.

U gradu kao što je Los Angeles, što je zločin stravičniji i nasilniji, to su

novinari uzbuđeniji. Većina njih poznaje Huntera, kao i slučajeve kojima se bavi.

Zaspe ga lavina njihovih pitanja.

»Loše vijesti najbrže putuju«, reče Garcia Hunteru, pokazujući glavom na

mnoštvo. »A potencijalno dobra priča putuje još brže.« Doda partneru potpuno

novi zaštitni kombinezon, hermetički zatvoren u plastičnoj vrećici.

»Kako to misliš?« Hunter uzme vrećicu, otvori je i počne se odijevati.

»Žrtva je odvjetnik«, objasni mu Garcia. »Gospodin Derek Nicholson,

tužitelj iz Ureda javnog tužitelja države Kalifornije.«

»O, izvrsno.«

»Doduše, više se nije bavio pravom.«

Hunter zatvori patentni zatvarač na kombinezonu.

»Dijagnosticiran mu je uznapredovali rak pluća«, nastavi Garcia.

Hunter ga znatiželjno pogleda.

»Nije mu preostalo mnogo. Maska s kisikom, noge su mu otkazale...

Liječnici su mu davali najviše šest mjeseci... To je bilo prije četiri mjeseca.«

»Koliko je imao godina?«

»Pedeset. Nije bila nikakva tajna da umire. Zašto ga onda dokrajčiti na

ovakav način?«

Hunter zastane. »I nema nikakve sumnje u to da je ubijen?«

»O, ne, apsolutno nikakve sumnje.«

Garcia ga povede u kuću. Uđu u predvorje. Uz vrata je alarmni uređaj.

Hunter pogleda Garciu.

»Alarm nije bio uključen«, objasni mu. »Očito ga nisu previše često

koristili.«

Hunter napravi grimasu.

»Znam«, reče Garcia. »Kakva je onda svrha imati ga, zar ne?«

Nastave dalje.

U dnevnoj sobi dvojica forenzičkih tehničara nanose prašak na stubište uz

nasuprotni zid.

»Tko je našao tijelo?«, upita Hunter.

»Osobna njegovateljica žrtve«, odvrati Garcia i pokaže Hunteru otvorena

vrata na istočnoj strani. Vode u veliku radnu sobu. Unutra, na antiknoj kožnatoj

Chesterfield sofi sjedi mlada žena, sva odjevena u bijelo. Kosa joj je začešljana u

konjski rep, oči krvavo crvene i podbuhle od plača. Objema rukama na koljenima

drži šalicu kave. Izgleda odsutno i izgubljeno. Hunter primijeti kako lagano njiše

gornji dio tijela. Očito je u šoku. S njom je jedan uniformirani policajac.

»Je li netko pokušao razgovarati s njom?«

»Ja sam«, kimne Garcia. »Uspio sam dobiti neke osnovne informacije, no

sve se više zatvara, što me nimalo ne iznenađuje. Možda bi ti mogao kasnije

pokušati. Ti si u tim stvarima bolji od mene.«

»Ovdje je iako je nedjelja?«, upita Hunter.

»Ovdje je samo vikendima«, razjasni Garcia. »Zove se Melinda Wallis.

Pohađa UCLA-u. Na završnoj je godini studija za njegovateljicu. Ovo je dio

njezine prakse. Dobila je posao tjedan dana nakon što je gospodinu Nicholsonu

dijagnosticirana bolest.«

»Što je s preostalim dijelom tjedna?«

»Gospodin Nicholson je imao drugu medicinsku sestru.« Garcia otvori

patent na svom kombinezonu i iz unutarnjeg džepa izvadi notes. »Amy Dawson«,

pročita ime. »Za razliku od Melinde, Amy nije studentica. Ona je iskusna

medicinska sestra. Brine se za gospodina Nicholsona tijekom tjedna. Isto tako,

svakoga dana posjećuju ga njegove dvije kćeri.«

Hunter upitno podigne obrve.

»Još ih nismo kontaktirali.«

»Znači, žrtva je ovdje živjela sama?«

»Tako je. Žena s kojom je dvadeset šest godina bio u braku, poginula je prije

dvije godine u prometnoj nesreći.« Garcia vrati notes u džep. »Truplo je gore.«

Pokaže na stubište.

Dok se penje stubama, Hunter pazi da ne smeta forenzičarima u njihovom

poslu. Odmorište na prvom katu sliči čekaonici – dvije stolice, dva kožna

naslonjača, mala polica s knjigama, stalak za časopise i komoda prekrivena

fotografijama u skupim okvirima. Slabo osvijetljeni hodnik vodi dublje u kuću,

prema četirima spavaćim sobama i dvjema kupaonicama. Garcia povede Huntera

sve do posljednjih vrata s desne strane i zastane pred njima.

»Roberte, znam da si već vidio mnogo nastranih stvari. I sam bog zna da sam

ih i ja vidio.« Stavi ruku u lateks rukavici na kvaku. »Ali ovo... ovo nisi vidio čak

ni u svojim noćnim morama.« Otvori vrata.

4. Hunter stane uz vrata velike spavaće sobe. Očima registrira prizor pred

sobom, no njegov logični um svejedno ne može shvatiti ono što vidi.

Na sredini sjevernoga zida je podesivi dvostruki krevet. S njegove desne

strane ugleda mali spremnik s kisikom i masku na drvenom stolu pokraj njega. Uz

uznožje kreveta su invalidska kolica, s druge strane kreveta antikna komoda s

ladicama, pisaći stol od mahagonija i velika polica s knjigama. Na sredini police

je veliki televizijski ravni ekran.

Hunter dahne, ali se ne pomakne, ne trepne, ne izusti ni riječ.

»Gdje ćemo početi?«, šapne mu Garcia.

Krv je posvuda – na krevetu, podu, sagu, zidovima, stropu, zavjesama, na

većini pokućstva. Truplo gospodina Nicholsona je na krevetu. Barem ono što je

od njega ostalo. Razrezan je na komade. Obje ruke i noge istrgnute su mu iz tijela.

Jedna ruka je na zglobovima razrezana u manje komade. I stopala su mu odrezana.

No ono što osupne svakoga tko uđe u sobu je skulptura.

Na malom stoliću uz prozor, odrezani dijelovi žrtve aranžirani su u krvavu,

perverznu, neshvatljivu skulpturu.

»Nemoj me zezati«, šapne Hunter sebi u bradu.

»Neću te ništa ni pitati, Roberte, jer znam da ovakvo nešto još nikad nisi

vidio«, reče liječnica Carolyn Hove s druge strane sobe. »Nije nitko od nas.«

Liječnica Hove je glavna patologinja u losanđeleškom mrtvozorničkom

uredu. Visoka je i vitka, dubokih, prodornih, zelenih očiju. Duga kestenjasta kosa

zataknuta joj je ispod kapuljače bijelog zaštitnog kombinezona, pune usne i mali

nos prekriva kirurška maska.

Hunter se nekoliko trenutaka zagleda u nju, zatim u veliku lokvu krvi na

podu. Načas oklijeva. Nema šanse da uđe u tu prostoriju, a da ne ugazi u krv.

»U redu je«, reče liječnica i pokaže njemu i Garcii da uđu. »Cijeli je pod već

fotografiran.«

Hunter ipak pazi da zaobiđe krv. Priđe krevetu i onome što je ostalo od tijela

gospodina Nicholsona. Lice mu je potpuno prekriveno zgrušanom krvlju. Oči i

usta širom otvoreni, kao da je zamrznut njegov posljednji užasnuti krik i prije

negoli je izašao. Plahte, jastuci i madrac, sve je razrezano na više mjesta.

»Ubijen je u tom krevetu«, reče liječnica prilazeći Hunteru.

Hunter ne miče pogled s trupla.

»Sudeći po prskanju i količini krvi«, nastavi Hove, »ubojica je žrtvi prije

smrti nanio neizmjernu bol.«

»Najprije ga je izrezao?«

Liječnica kimne. »I počeo je s malim dijelovima, čije rezanje nije

smrtonosno.«

Hunter se namršti.

»Odrezao mu je sve nožne prste i jezik.« Odvrati pogled s trupla na odurnu

skulpturu od dijelova tijela. »Rekla bih da je najprije to napravio, a zatim mu

odrezao udove.«

»Bio je sam u kući?«

»Da«, odgovori Garcia. »Melinda, studentica koju si vidio dolje, ovdje

provodi vikende, ali spava u kućici za goste iznad garaže. Rekla je da kćeri

gospodina Nicholsona dolaze svaki dan i provode s njim dva sata, katkada i više.

Sinoć su otišle oko 21 sat. Nakon što ga je spremila na spavanje i završila posao

u kući, Melinda je otišla oko 23 sata. Vratila se u kućicu za goste i ostala budna

do tri i trideset ujutro. Učila je za ispit.«

Hunteru nije teško shvatiti zašto njegovateljica nije ništa čula. Garaža je

skroz na prednjoj strani, dvadesetak metara udaljena od glavne zgrade. Soba u

kojoj su sada nalazi je na drugoj strani kuće, na kraju dugog hodnika. Prozori su

okrenuti prema stražnjem dvorištu. I da je ovdje bio kakav tulum, ona ništa ne bi

čula.

»Nema dugmeta za uzbunu?«, upita Hunter.

Garcia pokaže na jednu vrećicu s dokazima u kutu sobe. Unutra je komad

električne žice na čijem je kraju dugme. »Žica je odrezana.«

Hunter usmjeri pažnju na mrlje krvi na krevetu, pokućstvu i zidu do njega.

»Je li nađeno oružje?«

»Ne, još nije«, odgovori Garcia.

»Način na koji je prskala krv i nazubljeni rubovi na ranama ukazuju na to da

je ubojica koristio neku vrstu električne pile«, kaže liječnica.

»Nešto poput motorne pile?«, upita Garcia.

»Moguće.«

Hunter odmahne glavom. »Motorna pila bila bi previše bučna. Previše

riskantna. Posljednja stvar koju je ubojica htio bila je podizanje uzbune prije nego

što završi s poslom. Motornom pilom je i teže upravljati, posebno kad želiš biti

precizan.« Još neko vrijeme promatra truplo na krevetu, zatim se odmakne i priđe

stoliću s morbidnom skulpturom.

Obje šake gospodina Nicholsona nezgrapno su savijene u zglobu zapešća,

tvore dva neobična i besmislena oblika. Njegova stopala su odrezana i na osebujan

način stavljena zajedno s rukama i šakama. Cijelu skulpturu na mjestu drže tanki,

ali veoma čvrsti komadi žice. Žicom je spojeno i nekoliko odrezanih nožnih prsta

uz rubove. Noge su postavljeno ravno, jedna uz drugu, i tvore bazu skulpture. Sve

je prekriveno krvlju.

Hunter polako obiđe oko nje, pokušava upiti svaki detalj.

»Što god ovo bilo«, reče liječnica, »ne može se sastaviti u nekoliko minuta.

Za ovo treba vremena.«

»A ako je ubojica utrošio mnogo vremena da sve ovo sastavi«, doda Garcia

prišavši bliže, »onda to ima neko značenje.«

Hunter se odmakne par koraka i s udaljenosti promotri stravično djelo.

Njemu ne znači ništa.

»Može li vaš laboratorij napraviti reprodukciju ovoga u prirodnoj veličini?«,

upita liječnicu.

Usne joj se ispod kirurške maske izviju u osmijeh. »Ne znam zašto ne bi

mogao. Već je fotografirano, no mogu opet pozvati fotografe i reći im da slikaju

sa svih strana. Sigurna sam da laboratorij to može izvesti.«

»Učinimo tako«, reče Hunter. »Ionako ovdje nećemo ništa skužiti.« Okrene

se prema nasuprotnom zidu i ukoči. I on je bio sav prekriven krvlju, pa mu je

zamalo promaknulo. »Koji je pak ovo vrag?«

Garcia ga pogleda, zatim skrene pogled na zid. Ispusti glasan uzdah.

»To... to je svačija najgora noćna mora.«

5. Liječnica skine kiruršku masku i pogleda Garciu. »On ne zna?«

Hunter upitno podigne obrve.

Garcia otvori patentni zatvarač na kombinezonu i opet izvadi svoj notes. »Da

te upoznam s onime što znamo, ali da bi to u potpunosti shvatio, moramo se vratiti

na jučerašnje poslijepodne.«

»U redu«, zaintrigirano odvrati Hunter.

Garcia počne čitati. »Najstarija kći gospodina Nicholsona, Olivia, došla je

oko 17 sati. Njezina mlađa sestra, Allison, stigla je pola sata kasnije. Večerale su

s ocem i radile mu društvo sve do otprilike 21 sat, kad su obje otišle. Nakon toga

je Melinda, njegovateljica, pomogla gospodinu Nicholsonu u obavljanju večernje

toalete i spremila ga na spavanje, kao što radi svakoga vikenda. Zaspao je za

otprilike pola sata. Ona za to vrijeme nije izlazila iz njegove sobe.« Garcia pokaže

stolicu s druge strane kreveta. »Sjedila je tamo. Sa sobom je imala neke svoje

udžbenike.« Okrene stranicu u notesu. »Nakon toga je ugasila svjetla, ispraznila

perilicu suda dolje u prizemlju i oko 23 sata otišla u svoju sobu u kućici za goste.«

Hunter kimne i opet pogleda zid.

»Doći ću i do toga«, kaže Garcia. »Melinda se sjeća da je zaključala sva

vrata, čak i stražnja u kuhinji, ali ne može reći isto i za prozore. Kad sam jutros

stigao ovamo, dva u prizemlju bila su otključana, jedan u radnoj sobi i drugi u

kuhinji. Pozornici koji su stigli prije mene rekli su da ništa nisu dirali.«

»Znači, postoji mogućnost da su cijelu noć bili otvoreni«, reče Hunter.

»Da, najvjerojatnije.«

Hunter pogleda staklena klizna vrata balkona.

»Ta često ostavljaju otvorena«, objasni Garcia. »Navodno u ovoj sobi bude

malo zagušljivo, osobito ljeti. Gospodin Nicholson ne voli klima-uređaje. S

balkona se pruža pogled na stražnje dvorište i bazen. Problem je u tome što je

cijeli vanjski zid prekriven ukrasnim slakom – kao što znaš, najčešćom

penjačicom u Kaliforniji. Njezin drveni rešetkasti potporanj dovoljno je čvrst da

se po njemu može popeti osoba. Zato pristup ovoj sobi iz stražnjeg dvorišta nije

nikakav problem.«

»Forenzičari će pregledati stražnje dvorište i balkon čim završe s

unutrašnjošću kuće«, doda liječnica.

»Otprilike oko ponoći«, nastavi čitati Garcia iz svoga notesa, »Melinda se

sjetila da je ovdje u sobi ostavila jedan svoj udžbenik. Vratila se u kuću, otvorila

ulazna vrata i krenula na kat.« Garcia predvidi Hunterova sljedeća pitanja, pa ga

preduhitri i odgovori na njih prije nego što mu ih uspije postaviti. »Da, ulazna

vrata bila su zaključana. Sjeća se da ih je otključala. I ne, nije primijetila ništa

neobično kad se vratila u kuću. Nije čula nikakve zvukove.«

Hunter kimne.

»Melinda se vratila na kat«, nastavi Garcia, »ali nije htjela uznemiravati

gospodina Nicholsona, a i zapamtila je da je ostavila udžbenik...«, pokaže na

pisaći stol od mahagonija, »... na tom stolu, pa nije upalila svjetlo. Jednostavno je

tiho ušla u sobu, uzela knjigu i jednako tiho izašla.«

Hunterov pogled opet odluta na krvavi zid uz krevet. Srce mu zastane kad

Garciina priča o onome što se dogodilo napokon počne poprimati smisao.

»Melinda jutros nije čula budilicu«, nastavi Garcia. »Ustala je, spremila se

najbrže što je mogla i dotrčala ovamo. Rekla je da je ulazna vrata otključala u

8:43. Pogledala je na svoj sat.« Garcia zatvori notes i vrati ga u džep. »Otišla je

ravno gore i ušla u sobu gdje ju nije dočekalo samo ono što vidiš ovdje, već i

poruka.« Pokaže na zid.

Među krvavim mrljama stajala je poruka napisana velikim krvavim slovima:

»SVA SREĆA ŠTO NISI UPALILA SVJETLO.«

6. U sobi zavlada neugodna tišina. Hunter se približi zidu i dugo vremena

proučava riječi i slova.

»Čime je ubojica ovo napisao? Komadom tkanine umočenim u krv?«, upita.

»I ja bih rekla«, složi se liječnica. »No forenzički laboratorij će točno znati

za dan-dva.« Okrene se od zida i opet pogleda krevet. Glas joj zadrhti od

potresenosti. »Roberte, ovo se ne može pojmiti. Još nikad nisam radila na

ovakvom slučaju. Ubojica je ovdje proveo sate i sate, najprije mučeći, zatim

komadajući žrtvu. I ne samo to, nego je napravio još i ono.« Pokaže na krvavu

skulpturu. »I još je našao vremena napisati ovu poruku.« Pogleda Garciu. »Koliko

ono godina ima ta cura? Studentica njegovateljica?«

»Dvadeset tri.«

»Ti, Roberte, bolje od ikoga znaš da će joj trebati mjeseci, možda čak i

godine terapije kako bi se oporavila od ovoga, ako se ikad uspije oporaviti.

Ubojica je bio ovdje kad se vratila po svoju knjigu. Da je upalila svjetlo, sada

bismo imali dva trupla i ona bi vjerojatno bila dio one groteskne stvari.« Opet

pokaže skulpturu. »Njezina karijera njegovateljice završila je prije nego što je i

počela. Psihička stabilnost zauvijek joj je poljuljana. A još nisu ni počele noćne

more i besane noći. Ti iz prve ruke znaš koliko to može biti razorno.«

Hunterova nesanica nije neka velika tajna. Počeo je patiti od nesanice u dobi

od sedam godina, nakon što mu je rak oduzeo majku.

Rođen je u siromašnoj radničkoj obitelji u Comptonu, siromašnoj četvrti u

južnom Los Angelesu. Ostavši sam s ocem, pokazalo se da je prevladavanje

majčine smrti veoma težak i samotan zadatak. Toliko mu je strašno nedostajala

da je osjećao fizičku bol.

Nakon pogreba počeo se bojati svojih snova. Svaki put kad bi zatvorio oči,

vidio bi majčino lice. Vidio bi je kako plače, kako lica iskrivljena od boli preklinje

za pomoć, kako moli da umre. Vidio bi kako život polako istječe iz njezina nekoć

zdravog i pristalog tijela, sada tako slabog i krhkog da više nije mogla samostalno

ni sjediti. Vidio bi kako se tijekom posljednjih nekoliko mjeseci njeno lijepo lice

s najljepšim osmijehom na svijetu pretvara u nešto potpuno neprepoznatljivo. No

to je ipak ostalo lice koje nikad nije prestao voljeti.

San mu je postao kao zatvor i činio je sve samo da pobjegne iz njega.

Nesanica je bila logična reakcija njegova tijela na strah i jezive noćne more koje

bi noću dolazile. Jednostavan obrambeni mehanizam.

Hunter ništa ne odgovori liječnici.

»Tko je, zaboga, sposoban učiniti nešto ovakvo?« Liječnica s gađenjem

odmahne glavom.

»Netko tko u sebi ima mnogo mržnje«, tiho odvrati Hunter.

Pažnju svih u sobi zaokupe glasni povici iz prizemlja. Ženski glas koji veoma

brzo postane histeričan. Hunter zabrinuto pogleda Garciu.

»Jedna od kćeri«, reče i brzo krene prema vratima. »Ne otvarajte vrata«, reče

i izađe van, začas prijeđe hodnik i stigne do vrha stubišta. Dolje su dva policajca

prepriječila put ženi ranih tridesetih godina. Valovita plava kosa spušta joj se do

polovice leđa. Srcoliko lice. Svijetlozelene oči, istaknute jagodice i malen, prćast

nos. Na licu joj je čisti očaj. Hunter stigne do nje prije nego što se uspjela

osloboditi policajaca.

»U redu je«, reče i podigne desnu ruku. »Ja ću preuzeti.«

Policajci je puste.

»Što se događa? Gdje je otac?« Glas joj je hrapav od straha i tjeskobe.

»Ja sam detektiv Robert Hunter iz LAPD-a«, reče joj mirnim glasom.

»Ne zanima me tko ste. Gdje je moj otac?«, reče žena, pokušavajući proći

mimo njega.

On se povuče natrag i zapriječi joj put. Na trenutak im se pogledi sretnu i on

lagano odmahne glavom. »Žao mi je.«

Žena zatvori oči i prinesu ruku ustima. »Oh, Bože. Tata...«

Hunter joj ostavi malo vremena.

Ona zastane i zabulji se u Huntera kao da joj je odjednom nešto sinulo.

»Zašto ste vi ovdje? Zašto je policija ovdje? Zašto je sve okruženo policijskom

vrpcom?«

Otkako su liječnici prije četiri mjeseca dijagnosticirali bolest Dereku

Nicholsonu, njegova je obitelj na neki način bila pripravna na njegovu smrt.

Očekivali su smrt, ona nije bila nikakvo iznenađenje za njegovu kćer. Ali sve

drugo jest.

»Oprostite, nisam čuo vaše ime«, reče Hunter.

»Olivia, Olivia Nicholson.«

Hunter je već zamijetio blijedi trag prstena na njezinu prstenjaku. Ili je

nedavno postala udovica ili se nedavno razvela. Većina udovica u Americi obično

zadržava vjenčani prsten i muževljevo prezime. Olivia izgleda premlada da bi bila

udovica, osim ako nije došlo do kakve tragedije. I zato je zaključio da je posrijedi

razvod.

»Gospođo Nicholson, možemo li negdje nasamo porazgovarati?«, predloži

joj i pokaže na dnevnu sobu.

»Možemo razgovarati i ovdje«, prkosno odvrati. »Što se to ovdje događa?

Što je sve ovo?«

Hunter pogleda dvojicu policajaca koji stoje u dnu stubišta i pažljivo slušaju.

Obojica brzo shvate mig i krenu dalje, prema ulaznim vratima. Hunter pogleda

Oliviu.

»Vaš otac nije umro od bolesti.« Pričeka da Olivia u potpunosti shvati

njegove riječi, zatim nastavi. »Ubijen je.«

»Što? To je... to je apsurdno.«

»Molim vas, sjednimo negdje«, inzistira Hunter.

Olivia duboko udahne, suze se opet pojave u njenim očima. Napokon popusti

i krene za Hunterom u dnevnu sobu. Nije ju htio odvesti u istu prostoriju u kojoj

je bila mlada njegovateljica.

Olivia sjedne u svijetlosmeđi naslonjač kraj prozora. Hunter na dvosjed

nasuprot njoj.

»Hoćete li čašu vode?«, upita.

»Da, molim vas.«

Hunter pričeka uz vrata dok im pozornik ne donese dvije čaše vode. Jednu

doda Olivii koja je ispije u velikim gutljajima.

Hunter opet sjedne i mirnim joj glasom objasni da je rano toga jutra netko

ušao u kuću i sobu gospodina Nicholsona.

Ona se nije prestala tresti i plakati i, posve razumljivo, stalno zapitkivati.

»Još ne znamo zbog čega je ubijen vaš otac. Ne znamo kako je počinitelj

ušao u kuću. Trenutno imamo samo gomilu pitanja bez odgovora. No učinit ćemo

sve što je u našoj moći da ga nađemo.«

»Drugim riječima, nemate pojma što se ovdje dogodilo«, ljutito mu odvrati.

Hunter ne reče ništa.

Olivia ustane i počne koračati prostorijom. »Ne razumijem. Tko bi želio ubiti

moga oca? Imao je rak. Već je... već je ionako umirao.« Oči joj se opet napune

suzama.

Hunter opet ne reče ništa.

»Kako?«, upita ga.

Hunter je pogleda.

»Kako je ubijen?«

»Moramo pričekati nalaz obdukcije kako bismo sa sigurnošću utvrdili uzrok

smrti.«

Olivia se namršti. »Pa kako onda znate da je ubijen? Je li ustrijeljen?

Izboden? Zadavljen?«

»Nije.«

Sada je potpuno zbunjena. »Pa kako onda znate?«

Hunter ustane i priđe joj. »Jednostavno znamo.«

Olivia pogleda stubište. »Želim otići u njegovu sobu.«

Hunter nježno stavi ruku na njezino lijevo rame. »Gospođo Nicholson,

molim vas, vjerujte mi. Uđete li u tu sobu, nećete dobiti odgovor ni na jedno svoje

pitanje. Ništa vam neće olakšati bol.«

»Zašto? Želim znati što mu se dogodilo. Što ste mi prešutjeli?«

Hunter trenutak oklijeva, no zna da joj mora reći. »Tijelo mu je unakaženo.«

»Oh, moj Bože!«, objema rukama prekrije usta.

»Znam da ste sinoć vi i sestra bile ovdje. Večerale ste s ocem, je li tako?«

Olivia se toliko trese da jedva uspije kimnuti.

»Molim vas«, reče Hunter. »Neka vam to bude posljednja uspomena na oca.«

Olivia brižne u zdvojan plač.

7. Sredinom poslijepodneva Hunter i Garcia vrate se u svoj ured na petom katu

upravne policijske zgrade na 1. West Streetu. Ovo je nova zgrada losanđeleške

policije, zamjena za gotovo 60 godina staru zgradu Parker Center.

Nakon što je čula vijesti, načelnica Barbara Blake također je prekinula svoj

slobodni dan i dočekala detektive s paljbom pitanja.

»Istina je ono što sam čula?«, upita zatvarajući vrata za sobom. »Netko je

raskomadao žrtvu?«

Hunter kimne, a Garcia joj doda hrpu fotografija.

Barbara Blake je već tri godine načelnica Odjela za pljačke i ubojstva. Na to

mjesto postavio ju je sam bivši načelnik William Bolter, a odluku je odobrio

tadašnji gradonačelnik Los Angelesa, no nije joj dugo trebalo da stekne reputaciju

beskompromisne načelnice željezne ruke. Blake je intrigantna žena – otmjena,

privlačna, duge crne kose i hladnih tamnih očiju zbog kojih bi većina zadrhtala

kad bi ih samo pogledala. Nije se lako zbližavala, nije podnosila ničija sranja i

nije se libila uznemiravati moćne političare i vladine službenike ako bi time

doprinijela završetku posla.

Načelnica prelista fotografije, lice joj sa svakom slikom postaje sve

zabrinutije. Dođe do zadnje, zastane i zadrži dah.

»Što je, zaboga, ovo?«

»Neka... neka vrsta skulpture«, odvrati Garcia.

»Napravljene... od žrtvinih dijelova tijela?«

»Da.«

Narednih nekoliko trenutaka u prostoriji zavlada muk.

»To bi trebalo nešto značiti?«, upita načelnica.

»Da, to nešto znači«, odgovori Hunter. »Samo još ne znamo što.«

»Kako možeš biti siguran da ima neko značenje?«

»Zato što ako želiš nečiju smrt, dođeš i ustrijeliš ga. Ne riskiraš toliko puno

vremena da bi napravio nešto slično tome, osim ako to nema neko značenje. I

obično, kad ubojica ostavi nešto slično tome, znači da pokušava komunicirati.«

»S nama?«

Hunter slegne ramenima. »S nekim. Najprije moramo skužiti značenje da

bismo znali s kim pokušava komunicirati.«

Načelnica opet pogleda sliku. »To znači da ovo nije nasumično. Ubojica nije

tamo i u tom trenutku nasumično složio ovo, u trenutku svoje sadističke

inspiracije?«

Hunter odmahne glavom. »Malo vjerojatno. Rekao bih da je ubojica i prije

ubojstva Dereka Nicholsona točno znao što će napraviti s njim. Točno je znao koji

mu dijelovi tijela trebaju. I točno je znao kako će njegova jeziva kreacija izgledati

kad bude gotov.«

»Prekrasno.« Načelnica zastane. »A što ovo znači?« Pokaže im sliku krvave

poruke na zidu.

Garcia joj sve ispriča. Kad završi, načelnica ostane bez riječi, što je za nju

jako neuobičajeno.

»S čim smo, dovraga, ovdje suočeni, Roberte?«, napokon reče i vrati hrpu

fotografija Garcii.

»Nisam siguran, načelnice.« Hunter se nasloni na svoj stol. »Derek

Nicholson bio je dvadeset šest godina tužitelj u kalifornijskom okružnom

tužilaštvu. Mnogo je ljudi strpao iz rešetaka.«

»Misliš da bi ovo mogla biti osveta? Koga je to onda poslao u zatvor:

Lucifera i škvadru iz Teksaškog masakra motornom pilom?«

»Ne znam, ali tu bismo trebali započeti.« Hunter pogleda Garciu. »Treba

nam popis svih onih koje je Nicholson strpao iza rešetaka – ubojica, onih koji su

pokušali ubojstvo, silovatelja, svih. Usredotočit ćemo se na one koji su odslužili

kaznu, uvjetno otpušteni ili pušteni uz jamčevinu u proteklih...«, načas razmisli,

»petnaest godina... kao i na težinu njihovih zločina. Na osobe koje je zatvorio

zbog bilo kakve vrste sadizma.«

»Dat ću zadatak istraživačkom timu«, potvrdi Garcia, »ali, nedjelja je.

Nećemo dobiti ništa barem do sutra navečer.«

»U redu je. Također moramo usporediti imena koja dobijemo s bliskim

članovima obitelji, rođacima, članovima bandi i slično. Svakoga tko bi se uime

nekoga drugoga mogao osvetiti Dereku Nicholsonu. Postoji mogućnost da se radi

o neizravnoj osveti. Možda je osoba koju je Nicholson poslao u zatvor još uvijek

tamo... možda je umrla u zatvoru, a netko vani se htio osvetiti.«

Garcia kimne.

Hunter uzme fotografije i raširi ih po stolu. Pogled mu padne na onu sa

skulpturom.

»Kako je počinitelj sastavio tu stvar?«, upita načelnica pridruživši se

Hunteru za stolom.

»Žicom je spojio dijelove.«

»Žicom?«

»Tako je.«

Ona se sagne i ponovno zagleda u fotografiju. Iznenadna hladnoća preplavi

joj cijelo tijelo. »I kako ćemo skužiti što ova stvar znači? Što više gledam u ovo,

to mi izgleda sve neshvatljivije i bizarnije.«

»Forenzički laboratorij će nam napraviti vjernu reprodukciju. Možemo

dovesti jednog ili dva stručnjaka za umjetnost i vidjeti što će oni zaključiti.«

U godinama koje je provela u policiji, načelnica Blake je vidjela mnoge

nezamislive stvari, ali ništa slično ovome. »Jeste li ikada vidjeli ili čuli za zločin

sličan ovome?«, upita ih načelnica.

»Znam za jedan slučaj u kojem je ubojica koristio žrtvinu krv da naslika

platno«, odvrati Garcia, »ali ovo je bez premca.«

»Ja nikad nisam čuo ni čitao o nečemu sličnom«, prizna Hunter.

»Je li žrtva možda nasumično odabrana?«, upita načelnica dok pregledava

Garciine nažvrljane bilješke. »Mislim reći, čini mi se da su ubojici bili važni

sadizam samoga čina i stvaranje te groteskne stvari, ne sama žrtva. Možda je

ubojica odbrao Nicholsona jer je bio laka meta.« Okrene stranicu Garciinih

bilješki. »Derek Nicholson bolovao je od neizlječivog raka. Bio je slab i praktički

vezan za krevet. Potpuno bespomoćan. Nije mogao vrištati i dozvati pomoć ni da

mu je ubojica dao megafon. I bio je sam u toj kući.«

»Načelnica ima pravo«, složi se Garcia nagnuvši glavu na jednu pa na drugu

stranu.

»Ne bih rekao«, reče Hunter. Odmakne se od stola i priđe otvorenom

prozoru. »Da, slažem se da je Derek Nicholson bio laka meta, ali u gradu kao što

je Los Angeles ima obilje još lakših – skitnice, beskućnici, narkomani,

prostitutke... Ako žrtva ništa nije značila ubojici, zašto bi riskirao i ušao u dom

okružnog tužitelja i tamo proveo sate i sate. Isto tako, Nicholson nije bio potpuno

sam. Njegova njegovateljica bila je u kućici za goste iznad garaže, sjećate se? I,

kao što nam je poznato...« pokaže na fotografiju s porukom na zidu, »... zatekla je

ubojicu u sobi. Na svu sreću, nije upalila svjetlo.« Okrene se i pogleda ih.

»Vjerujte mi, načelnice, ovaj ubojica je htio baš ovu žrtvu. Htio je ubiti Dereka

Nicholsona. I htio je da prije smrti jako pati.«

8. Umjesto igranja odbojke u Venice Beachu ili gledanja utakmice Lakersa,

Hunter je preostali dio dana proveo pomno proučavajući fotografije s poprišta

zločina. Uvijek iznova nametalo mu se jedno te isto pitanje.

Što, dovraga, znači ta skulptura?

Odluči ponovno otići u kuću Dereka Nicholsona.

Tijelo i morbidna skulptura odvezeni su u ured mrtvozornika. Ostala je samo

tužna i pusta kuća puna tuge, žaljenja i straha. Posljednji sati života Dereka

Nicholsona poprskani su po cijeloj njegovoj sobi i svi govore o samo jednoj stvari

– o strahovitoj boli.

Hunter se zagleda u poruku koju je ubojica ostavio na zidu i osjeti u sebi

veliku prazninu. Ubojica je oduzeo život Dereku Nicholsonu i uništio još tri života

– obiju Nicholsonovih kćeri i mlade njegovateljice.

Forenzički tim našao je u kući najmanje četiri različita otiska, no njihova

analiza potrajat će dan-dva. Našli su i nekoliko dlaka i vlakana u sobi na katu.

Iako su satima pročešljavali stražnje dvorište i rešetkasti potporanj za penjačicu

na zidu, nisu otkrili ništa. Nije bilo nikakvih tragova nasilnog ulaska. Nije razbijen

nijedan prozor, nije oštećen nijedan zasun, nije razvaljena nijedna brava, a opet,

Melinda Wallis nije se mogla sjetiti je li zaključala stražnja vrata. Dva prozora u

prizemlju ostala su nezaključana tijekom noći, a balkonska vrata sobe gospodina

Nicholsona bila su širom otvorena.

Hunter je pokušao razgovarati s Melindom Wallis, no Garcia je bio u pravu:

ona se potpuno zatvorila. Njezin um nije mogao prevladati šok kad je otkrila tijelo

Dereka Nicholsona prekriveno krvlju, no više od toga, njezin um se svim silama

trudio zaštititi je od saznanja da je za dlaku izbjegla smrt.

Cijelo vrijeme u kući Hunter provede u pretraživanju sobe na katu, traži

tragove koji su im možda ranije promakli. Ne pronađe ništa što već nije našao

forenzički tim, no divljaštvo koje je ovdje napravljeno djeluje mu i više nego

uznemiravajuće. Učini mu se kao da je ubojica htio nešto poručiti time što je krv

rasprskana po cijeloj sobi.

Poruka na zidu nije bila dio ubojičina prvotnog plana, već čin drskoga

ruganja napravljen u posljednji tren. Cijeli prizor izgleda kao izlog ubojičina

bijesa i bešćutnosti, i to je ono što Huntera najviše muči.

Noć se već spustila kad se vratio u svoj stan. Zatvori vrata za sobom i na njih

nasloni svoje umorno tijelo. Pogleda mračnu i pustu dnevnu sobu i počne se pitati

je li ostanak ovdje baš tako dobra ideja.

Živi sam, bez žene, bez djevojke. Nikad se nije ženio, njegove veze nikad

nisu dugo trajale. Pritisak koji je stvarao njegov posao i predanost koju je

zahtijevao, većina žena nije mogla razumjeti. Njemu nije smetalo što je sam. Ni

što živi sam. No nakon što je većinu dana proveo okružen smrću i zidovima

poprskanim krvlju, usamljenost njegova malog stana je posljednja stvar koju

treba.

Noćni život Los Angelesa spada među najživahnije i najuzbudljivije u

svijetu, sa širokim spektrom ponude, od luksuznih i pomodnih noćnih klubova u

koje zalaze najpoznatije slavne osobe, do tematskih barova i ozloglašenih,

prljavih i tajnih mjesta u koje zalaze čudaci. U kakvom god se raspoloženju

nalazili, u Los Angelesu ćete sigurno naći mjesto koje vam odgovara.

Hunter krene u Jay’s Rock Bar, jazbinu udaljenu samo dva bloka od njegova

stana. To je jedno od njegovih najomiljenijih mjesta, s velikim izborom škotskih

viskija, džuboksom s rock-glazbom i prijateljski nastrojenim i veselim osobljem.

Sjedne za šank i naruči dvostruki, 12 godina star GlenDronach s dvije kocke

leda. Single malt škotski viski je njegova najveća strast i, premda se par puta

dobrano nalio, znao je cijeniti njegov okus i kvalitetu i polako uživati, umjesto da

ga na brzinu izlije u sebe.

Srkne gutljaj viskija i pusti da u ustima u potpunosti osjeti njegov okus

lješnjaka i hrasta. Bar je prepun ljudi, a nakon onoga što je danas vidio, drago mu

je što je među ljudima koji se smiju i zabavljaju.

Četiri žene sjede za stolom najbližim njemu i razgovaraju o najgorim

upucavanjima s kojima su im pristupili muškarci.

»Jedne noći bila sam u baru u Santa Monici«, kaže plavuša kratke kose, »kad

mi priđe jedan ćelavko i reče:«, tu snizi glas do baritona, »‘Srce, nisam Fred

Kremenko, ali te mogu dovesti do Bedrocka!’«1

Na trenutak zavlada tišina, zatim sve četiri prasnu u glasan smijeh.

»To je tako jadno«, kaže ona koja izgleda najmlađe. »Ali ja imam nešto

bolje. Prošlog vikenda bila sam na Sunset Boulevardu i usred bijela dana, usred

ulice, priđe mi netko i kaže: ‘Dušo, sigurno se zoveš Gillette, jer si najbolje što

muškarac može poželjeti.’«

Žene opet prasnu u smijeh.

»Dobro, dobro«, kaže dugokosa brineta, »to bi upucavanje trebalo dobiti

medalju. Nikad u životu nisam čula nešto jadnije od toga.«

Hunter se složi i potajice nasmiješi. Ovo je njegov prvi osmijeh danas.

»Još jedan?«, upita Huntera Emilio, mladi barmen Portorikanac, pokazujući

glavom na njegovu praznu čašu.

1 Igra riječi: Bedrock je mjesto gdje živi crtani lik Fred Kremenko, a u doslovnom prijevodu znači ljuljanje kreveta.

Hunter skrene pogled sa žena na Emilia, zatim na čašu. Osjeća umor, no zna

da neće moći zaspati kad se vrati kući. Ionako jedva da je spavao. Za to se

pobrinula njegova nesanica.

»Naravno, zašto ne.«

Emilio mu natoči još jedan dupli viski i ubaci još jednu kockicu leda u

njegovu čašu. Hunter promatra kako se rastapa u svijetlosmeđoj tekućini.

Muškarac koji sjedi na drugom kraju šanka u otrcanom sivom odijelu hroptavo se

zakašlje pravim pušačkim kašljem, a Hunter se opet u mislima vrati na slučaj

Dereka Nicholsona. Zašto ubiti nekoga tko ionako umire od raka pluća? Nekoga

tko je već osuđen na bolnu smrt? Za jedan ili najviše dva mjeseca, rak bi ga ionako

dokrajčio. A ubojica nije mogao... nije želio da se to dogodi. On je htio biti taj

koji će mu zadati smrtonosni udarac. Onaj koji će gledati u Nicholsonove oči dok

bude umirao. Onaj koji se želi igrati Boga.

Hunter otpije gutljaj i zatvori oči. Ima loš predosjećaj o ovome slučaju. Jako

loš predosjećaj.

9. U gradu kao što je Los Angeles, nasilni zločini nisu nikakva rijetkost.

Zapravo, veoma su česti. Nimalo ne iznenađuje da su u prosjeku losanđeleški

mrtvozornici tijekom godine jednako zauzeti kao i liječnici u hitnim službama.

Posao se gomila poput gustog snijega i sve mora teći po redu. Čak i uz zahtjev za

hitnošću, prošao je cijeli dan prije nego što je liječnica Hove mogla započeti s

obdukcijom Nicholsonova tijela.

Hunter je uspio odspavati samo četiri sata. Ujutro osjeća žuljanje u očima i

začetak glavobolje u zatiljku koja sliči na jutarnji mamurluk. Iz iskustva zna da

po tom pitanju ne može poduzeti ništa. Ona mu je stalni suputnik već više od

trideset godina.

Upravo se sprema izaći iz stana i krenuti na posao, kad ga nazove liječnica

Hove i kaže da je završila s obdukcijom.

U 7:30 krene iz stana i točno za sedamnaest minuta prijeđe udaljenost od

jedanaest kilometara do Okružnog mrtvozorničkog ureda na North Mission

Roadu. Garcia je stigao minutu prije njega, pa ga čeka na parkiralištu. Friško je

izbrijan, kosa mu je još uvijek mokra od tuširanja, no podbuhle vrećice ispod očiju

kvare njegov svjež jutarnji izgled.

»Moram ti reći, nimalo se ne veselim ovome«, kaže Garcia čim Hunter izađe

iz automobila.

Hunter ga znatiželjno pogleda. »Zar si se ikada radovao bilo čemu kad smo

ulazili u ovu zgradu?«

Garcia pogleda staru bolničku zgradu prenamijenjenu u mrtvačnicu. Zgrada

je arhitektonski veoma impresivna. Fasada joj je stilska kombinacija crvene opeke

i svijetlosivih nad vratnika nad prozorima i vratima. Raskošne stube koje vode do

ulaza doprinose njezinu elegantnom izgledu, pa veoma sliči tradicionalnom

europskom sveučilišnom zdanju. Prekrasna ljuštura za zgradu prepunu smrti.

»Primljeno na znanje«, prizna Garcia.

Liječnica ih dočeka na ulazu za osoblje, s desne strane zgrade. Kosu je

začešljala u konzervativnu punđu. Na licu nema nikakve šminke, bjeloočnice su

joj crvene i sugeriraju da ni ona nije dobro spavala.

Pozdrave se jednostavnim kimanjem, pa Hunter i Garcia krenu za njom u

dugi i dobro osvijetljeni hodnik. U ovo doba jutra ovdje nema nikoga, zbog čega

ovo mjesto, uz bezlične bijele zidove i škripu njihovih koraka po čistom vinilu na

podu, djeluje još zlokobnije.

Na kraju hodnika počnu se spuštati stubama u podrum i uđu u kraći i ne baš

dobro osvijetljen hodnik.

»Radila sam u našoj specijalnoj sali«, reče liječnica kad stignu do posljednjih

vrata na desnoj strani.

Specijalna sala broj jedan obično se koristi za obdukcije tijela koja iz nekoga

razloga još uvijek mogu predstavljati opasnost – zbog zaraze nekom virusnom

bolesti, izloženosti radioaktivnim materijalima i/ili mjestima, opasnosti od

kemijskog oružja i slično. Prostorija ima svoj poseban sustav baze podataka i odjel

za zamrzavanje. Debela vrata osigurana su elektroničkom bravom koja se otvara

šifrom od šest brojeva. Isto tako, ova se prostorija katkada koristi tijekom istraga

teških ubojstava kako bi se spriječilo curenje podataka do novinara i drugih

neželjenih strana. Hunter je bio ovdje već nebrojeno puta.

Liječnica utipka šifru u metalnu tipkovnicu na zidu i teška se vrata uz zujanje

otvore.

Svi uđu u veliku prostoriju hladnu poput leda. Osvijetljena je s dva reda

fluorescentnih svjetiljaka postavljenih cijelom dužinom stropa. Prostorijom

dominiraju dva čelična stola, jedan fiksiran, drugi na kotačićima. Plava

hidraulična dizalica stoji uz jedan zid, sav prekriven hladnjacima s malim

četvrtastim staklenim otvorima. Oba stola prekrivena su bijelim plahtama.

Liječnica stavi novi par rukavica od lateksa i priđe onom najbližem vratima.

»O.K., da vam pokažem što sam našla.«

Garcia se u iščekivanju popne na prste, a Hunter uzme kiruršku masku. Ne

boji se zaraze, već mrzi ovaj poseban zadah kakav ima svaka sala za obdukciju –

smrad nečega trulog koji nastoje suzbiti jakim dezinfekcijskim sredstvima.

Zagušljivi miris koji prodire iz groba i opsjeda one koji su još uvijek živi.

»Službeni uzrok smrti je zatajenje srca...«, reče liječnica i odgrne plahtu s

raskomadanog trupla Dereka Nicholsona, »... zbog gubitka krvi i vjerojatno

veoma jake boli. No izdržao je neko vrijeme.«

»Kako to mislite?«, upita Garcia.

»Na koži i mišićima vidljivo je da je ostao bez prstiju na rukama i nogama

te jezika i barem jedne ruke prije nego što je njegovo srce prestalo kucati.«

Garcia duboko udahne i strese se od nelagode.

»Bili smo u pravu što se tiče instrumenta kojim su izvršene sve amputacije.

Nalik je pili«, nastavi liječnica. »Definitivno se radi o nečemu veoma oštrom i

nazubljenom. No zupci nisu onoliko sitni koliko smo očekivali. I razmak između

njih je svakako veći nego na instrumentima koje liječnici koriste za amputacije.«

»Možda ručna tesarska pila?«, upita Garcia.

»Mislim da ne.« Liječnica odmahne glavom. »Rezovi su previše jednoliki.

Ima i ureza, ali samo tamo gdje je instrument zarezao u kost, što ne iznenađuje,

posebno kad uzmemo u obzir da žrtva nije bila pod narkozom. Toksikologija će

pokazati je li u žrtvinoj krvi bilo kakvih lijekova ili droga, no to će potrajati dan

ili dva. Bez anestezije, bol je bila nepodnošljiva. Čak i ako ga je čvrsto držao,

žrtva je vrištala i bez prestanka se previjala od boli, što je ubojici uvelike otežalo

amputaciju.«

Garcia kroz stisnute zube udahne hladan zrak.

»No htio je što duže održati žrtvu na životu. Inače mu je jednostavno mogao

odrezati ruke i noge kad god i kako god je htio.«

»Ali nije«, reče Hunter.

»Ne, nije«, složi se liječnica. »Ubojica je htio da žrtva što duže poživi. Htio

je da što duže pati. Rezovi su dobro izvedeni.«

»Razumije se u medicinu?«, upita Hunter.

»Unatoč činjenici da u današnje vrijeme svatko može provesti nekoliko sati

na Internetu i dobiti detaljne upute i crteže kako treba izvesti amputaciju, rekla

bih da ubojica posjeduje barem osnovno znanje medicinskih postupaka i ljudske

anatomije.« Usmjeri pogled na drugi stol. »Sasvim sigurno je znao što radi.

Pogledajte samo ovo.«

10. Oba detektiva zabrinu se zbog nečega u liječničinu držanju i glasu. Krenu za

njom prema drugom stolu.

»Nimalo ne sumnjam da je sve ono što se dogodilo u toj sobi bilo isplanirano,

i to jako dobro isplanirano.« Podigne bijelu plahtu. Stravična skulptura koju je

ostavio ubojica sada je rastavljena. Odrezani dijelovi tijela Dereka Nicholsona

pažljivo su složeni na hladan metalni stol. Svi su oprani i očišćeni od skorene krvi.

»Ne brini«, reče liječnica Hunteru kad primijeti njegovu zabrinutost. »U

laboratoriju su snimili dovoljno slika i uzeli mjere kako bi napravili reprodukciju

koju želiš. Dobit ćeš je za dan-dva.«

Hunter i Garcia zagledaju se u dijelove tijela.

»Jeste li našli nešto na skulpturi, doktorice?«, upita Garcia.

»Ama baš ništa. I morala sam sama rastaviti tu stvar.« Nakašlje se da pročisti

grlo. »Uzela sam uzorke ispod noktiju. Nema ni dlaka ni kože. Samo obična

prljavština i izlučevine.«

»Izlučevine?« Garcia napravi grimasu.

»Njegove«, potvrdi liječnica. »Kad tijelo trpi neizmjernu bol, onakvu kakvu

uzrokuje amputacija bez anestezije, osoba nesumnjivo gubi kontrolu nad

mjehurom i crijevima. I to je ono što je čudno.«

»Što to?«, upita Garcia.

»Bio je čist«, reče Hunter. »Kad smo stigli na poprište zločina, plahte na

krevetu trebale su biti pune mokraće i fekalija. Ali nisu bile.«

»Zbog bolesti i nemogućnosti kretanja, odlazak u toalet nije mu bio tako

jednostavan«, preuzme riječ liječnica, »zato su mu njegovateljice pomagale da

dođe do kupaonice, a kad nisu bile u kući, onda su mu stavljale pelene za odrasle.«

»Da, vidjeli smo paket pelena u jednoj od ladica«, reče Garcia.

»Forenzičari su u prizemlju u kanti za smeće našli dvije upotrijebljene,

zamotane u plastičnu vrećicu.«

Garcia razrogači oči. »Ubojica ga je očistio?«

»Nije ga očistio, ali mu je skinuo prljavu pelenu.«

Nekoliko trenutaka nitko ne reče ništa, pa liječnica nastavi dalje. »Razlog

zbog kojeg sam uvjerena da ubojica posjeduje neko znanje o medicini je taj što

sam našla ovo.« Pokaže gornji dio jedne od odrezanih ruku, tik uz mjesto reza.

»Primijetila sam to tek kad sam oprala krv s ruku i nogu.«

Hunter i Garcia priđu bliže. Na koži nalik na gumu ugledaju izblijedjelu crtu

crnog markera, u obliku nezavršene kružnice oko ruke, tik iznad mjesta gdje je

ruka odrezana.

»U kompliciranim medicinskim zahvatima kao što su amputacije, gdje rez

treba napraviti na točno određenom mjestu, nije neuobičajeno da liječnici ili druge

osobe koje vrše amputaciju, flomasterom točno označe mjesto reza.«

»Ali to bi učinio i netko tko je našao informacije u knjigama ili na Internetu,

kao što ste rekli, doktorice«, izjavi Garcia.

»Istina«, složi se liječnica, »ali pogledajte ovo.« Vrati se do prvoga stola i

Nicholosnova trupa. Hunter i Garcia krenu za njom. »Za vrijeme amputacije

veoma je važno da su sve glavne krvne žile, poput brahijalne arterije u rukama i

femoralne u nogama, dobro podvezane, jer bi u protivnom pacijent veoma brzo

iskrvario.«

»Nisu bile podvezane«, reče Hunter i sagne se da bolje pogleda. »Provjerio

sam to još na poprištu zločina. Nije bilo ni šavova ni čvorova.«

»Zato što ubojica nije koristio kirurški konac da zaustavi krvarenje, što bi

učinila većina liječnika. Brahijalna arterija u lijevoj ruci je stisnuta štipaljkom.

Tragovi se mogu vidjeti pod mikroskopom. Koristio je forceps.«

Hunter se uspravi. »Samo na desnoj ruci?«

Liječnica popravi kiruršku kapicu. »Tako je. A razlog je vjerojatno taj što je

žrtvino srce zakazalo prije nego što mu je ubojica uspio amputirati druge udove.

Činjenica je, Roberte, da je ubojica htio što više produljiti žrtvin život i patnju.

Ali bez pomoći kirurškog tima, morao je što brže i čišće izvesti rezove i zaustaviti

krvarenje«, zaključi liječnica.

»I sigurni ste da nije koristio profesionalnu kiruršku pilu poput ovih koje

koristite u mrtvačnici?«, ustraje Garcia.

»Da«, odvrati liječnica i podigne Mopecovu pilu za obdukciju s radne

površine iza sebe. »Prijenosne pile za obdukciju imaju male, okrugle oštrice

izuzetno sitnih zubaca.« Pokaže im instrument. »Što su zupci manji, to je rez

precizniji i lakše je rezati tvrde dijelove poput kostiju i mišića kad nastupi potpuna

mrtvačka ukočenost.«

Obojica detektiva brzo pogledaju pilu i njezinu oštricu.

»No oštrica za obdukciju nije dovoljno široka. Potrebno je nešto što je široko

jednako kao i dio tijela koji se amputira. Kružna pila također ostavlja veoma

karakterističan trag, glađi od većine pila.«

»A mi toga nemamo ovdje«, reče Hunter.

»Ne. Ovdje imamo tragove trenja. Dvije veoma oštre oštrice, jedna uz drugu,

kreću se naprijed-natrag u suprotnim smjerovima kako bi se izvršilo piljenje.«

Hunter joj vrati pilu za obdukciju. »Mislite na nešto... poput kuhinjskog

električnog noža?«

»Šališ se«, upadne Garcia.

»Mislim da je ubojica koristio upravo to«, reče liječnica. »Velik, snažan,

električni kuhinjski nož.«

»Takvi mogu prerezati kosti?«, upita Garcia.

»Oni snažni mogu prerezati zamrznuti goveđi zglob«, reče liječnica,

»osobito ako ima potpuno novu oštricu.«

»Znamo li je li žrtva imala jedan takav u kući?«, upita Garcia.

»Ako ga je ubojica koristio«, reče Hunter, »onda nije bio u žrtvinoj kuhinji.

Ubojica ga je donio sa sobom.«

»Otkud znaš?«

»Jer da sa sobom nije imao instrument za amputaciju, to bi ukazivalo da je

do amputacije došlo neplanirano i da je ubojica nespreman došao u kuću.«

»A ovaj ubojica nikako nije došao nespreman«, reče liječnica. »To me na

nešto podsjetilo. Ubojica nije za sklapanje skulpture koristio samo metalnu žicu,

već i neko super brzo vezivo, poput super-lijepila.«

»Super-lijepila?« Garcia se umalo zahihoće.

Liječnica kimne. »Savršen za posao, stvarno – lak je za uporabu, začas se

osuši, lako prianja uz kožu i drži veoma čvrsto. No ono što me ovdje muči je to

što mi se ovo čini potpuno besmislenim ubojstvom.«

»Zar nisu sva besmislena?«, izjavi Hunter.

»Istina, no htjela sam reći da ubijanjem ove žrtve ubojica ništa nije

postigao.« Priđe popisu na zapadnom zidu na kojem su navedene težine žrtvinih

organa: mozga, srca, pluća, jetara, bubrega i slezene. Na ormariću ispod toga je

plastična vrećica sa žrtvinim organima. Liječnica uzme jednu i podigne je. »Rak

je prilično uništio njegova pluća. Vjerojatno bi poživio još tjedan, najviše dva. A

ovakva vrsta oštećenja znači bol, mnogo boli. Već je ionako umirao i patio od

nezamislivih bolova. Zašto ga je onda ubio?«

Nitko ne odvrati ništa.

Nitko ne zna što bi mogao reći.

11. Okružni tužitelj Los Angelesa, Dwayne Bradley, je odlučan i nepopustljiv

muškarac koji ne pokazuje strpljenje prema nikome tko čak i pomisli prekršiti

zakon. Ima šezdeset jednu godinu, radi u tužilaštvu već trideset godina, a kao

okružni losanđeleški tužitelj od izbora 2000. Nakon polaganja prisege, rekao je

svom osoblju da se ne boji progoniti kriminalce i zahtijevati pravdu uvijek i pod

svaku cijenu. Dwayne Bradley u potpunosti živi u skladu s tim pravilom.

Bradley je nizak i nabijen, s tek malo bijele kose iznad ušiju. Njegovi

bucmasti obrazi svaki put bi poprimili jarku ružičastu boju i žestoko se tresli kad

bi dokazivao da je u pravu. Imao je kratak fitilj, a da je gestikulacija neka vrsta

natjecanja, Dwayne Bradley bi nesumnjivo bio šampion. Ukratko, izgleda kao

previše nervozni mafijaški don koji je odlučio krenuti pravim putem.

Ovoga jutra se ne odveze u svoj ured u West Temple Streetu, već u upravnu

policijsku zgradu i ured načelnice Blake. Unutra je već pet minuta kad Hunter

pokuca na vrata.

»Uđi«, vikne načelnica sjedeći za svojim stolom.

Hunter uđe u ured i za sobom zatvori vrata. »Htjeli ste me vidjeti?«

»Ja sam vas htio vidjeti«, kaže Bradley iz kuta prostorije.

Ako je Huntera i iznenadio dolazak okružnog tužitelja, nije to ničim

pokazao. »Okružni tužitelju Bradley«, pozdravi ga Hunter pristojnim kimanjem,

ali bez rukovanja.

»Detektive.« Bradley mu uzvrati istom gestom.

Hunter na trenutak svrne pogled na načelnicu, zatim opet pogleda tužitelja.

»Pa, nisam došao ovamo da na sranja trošim i vaše i svoje vrijeme«, reče

Bradley, prelazeći ravno na stvar. »Svi smo mi veoma zaposleni i to poštujem.«

Zastane radi efekta – moć navike. »Derek Nicholson. Vi ste glavni detektiv u

istrazi njegova ubojstva. Istrazi koju ću osobno nadgledati.« Nagne glavu prema

dosjeu na stolu načelnice Blake. »Detektive, pročitao sam vaš prvi izvještaj. I

vidio sam slike s poprišta zločina.« Bradley počne koračati po prostoriji. »U

trideset godina koliko radim u tužilaštvu, nikad nisam vidio nešto slično, a vjerujte

mi, vidio sam mnogo bolesnih sranja. Ovo nije bilo ubojstvo. Ovo je krvoločnost

bez premca. Kukavičko, poremećeno djelo nezamislivog nasilja neke živine koju

se ne može nazvati ljudskim bićem. I, kao prvo, želim smrtnu kaznu za tog gada.

Dovraga, opet ću uvesti jebenu giljotinu samo zbog te vreće govana. A ja ću sjediti

u prvom redu i smijati se kad njegova glava padne na tlo.« Obrazi mu počnu

poprimati ružičastu boju. »I kakvu je to poremećenu stvar ostavio za sobom?«

Nitko ništa ne odgovori.

»Fotografije s poprišta zločina prikazuju totalni kaos, potpunu provalu bijesa

neizmjernih proporcija. A u vašem izvještaju piše da je sve dobro unaprijed

isplanirano i promišljeno. Govorite li to da je ubojica planirao potpuno izgubiti

kontrolu?«

»Nije«, odvrati Hunter.

Bradley se namršti. »Što nije?«

»Izgubio kontrolu.«

Bradley pričeka, ali Hunter ne reče ništa više. »Imate li kakvu govornu

manu? Jeste li sposobni uobličiti cijele rečenice?«

»Da.«

»Što, da?« Bradley pogleda načelnicu Blake. »Zar ste stvarno ovu osobu

zadužili za vođenje istrage?«

»Da, sposoban sam oblikovati cijele rečenice.«

»Onda, molim vas, imajte muda. Oblikujte ih koliko god hoćete i razvežite

malo svoju prijašnju izjavu.«

»Koju izjavu?«

»Nemojte me zajebavati.« U kutovima usana državnog tužitelja počne se

nakupljati slina. »Onu u kojoj ste rekli da ubojica nije izgubio kontrolu.«

Hunter slegne ramenima. »Počinitelj je koristio neuobičajeno sredstvo za

komadanje žrtve, vjerojatno obični kuhinjski električni nož. Prije toga je

markerom označio mjesta rezova na žrtvinim rukama i nogama. Nakon najmanje

jedne amputacije, koristio je kirurške štipaljke za začepljenje arterija i

zaustavljanje krvarenja i time produžio žrtvin život za nekoliko minuta. Da bi

napravio skulpturu, trebalo mu je više komada čvrste žice i super-ljepilo. I u kući

nigdje drugdje nije bilo krvi, osim u toj sobi.« Hunter ušuti i pusti da se rečeno

slegne.

Tužitelj Bradley još uvijek zuri u njega onim svojim pogledom »ne shvaćam

ništa od toga što melješ«.

»Počinitelj je svu opremu donio sa sobom«, razjasni načelnica Blake. »Ušao

je u tu kuću potpuno spreman na ono što je učinio. Isto tako, nema šanse da

počinitelj nakon obavljenog posla nije bio sav prekriven krvlju, ne zbog one silne

krvi na poprištu zločina. Nedostatak tragova krvi u drugim prostorijama kuće

ukazuje na to da se ubojica presvukao prije nego što je izašao iz spavaće sobe.

Vjerojatno je svoju krvavu odjeću spremio u plastičnu vrećicu.« Zatakne pramen

kose iza uha. »Unatoč kaotičnom izgledu mjesta zločina, Dwayne, naš ubojica

uopće nije kaotičan. Sve je isplanirao, sve do posljednjeg detalja.«

Bradley duboko udahne i prijeđe rukom preko usta. »Derek mi nije bio samo

kolega nego i prijatelj.« Ton mu se promijeni u tren oka. Sada zvuči kao da se u

uvodnoj riječi obraća poroti. »Znam ga više od dvadeset godina. Mnogo sam puta

jeo i pio u njegovoj kući, kao i on u mojoj. Poznavao sam mu ženu. Poznam

njegove kćeri. Ja sam taj koji će ih pratiti u mrtvačnicu da službeno identificiraju

oca.« Napne mu se mišić na vilici. »A one još uvijek ne znaju sve sadističke

detalje očeva ubojstva. I nisam siguran bi li uopće trebale znati. To će ih skroz

uništiti.« Pogledom prijeđe po prostoriji, zatim se vrati na Huntera. »Derek je bio

izvanredan tužitelj i odan obiteljski čovjek. Svi smo žalili za njim i osjećali

gubitak kad je prije samo nekoliko mjeseci tom izvanrednom čovjeku

dijagnosticiran posljednji stadij raka pluća, ali ovo...« Obori pogled na dosje i

fotografije na stolu načelnice Blake. »Ovo je van svake pameti.«

Ako je Bradley očekivao kakav komentar, ostao je razočaran.

»Barbara mi je rekla da ćete istragu najprije usmjeriti na provjeru zločinaca

koje je Derek spremio iza rešetaka«, reče nakon kratke stanke.

»Da, otprilike«, složi se Hunter.

»Pa, ja bih upravo tu počeo, tako da možda vaš mozak ipak nije veličine zrna

graška.« Bradley otkopča jaknu, izvadi posjetnicu iz džepa i preda je Hunteru.

»To je moj najbolji istražitelj.«

Hunter pročita ime na posjetnici – Alice Beaumont, istražiteljica, Okružni

ured državnog tužitelja, Los Angeles.

»Sjajna je kad treba kopati po nečijem životu. Prava genijalka za kompjutore.

Ima pristup svim našim arhivima i još nekima. Alice će vam pomoći naći svaki

dosje koji vam treba, a odnosi se na Derekove slučajeve.«

Hunter ubaci posjetnicu u džep jakne.

»Nadam se da niste jedan od onih koji se libe raditi sa ženom koja je

pametnija od njih«, nasmiješi se Bradley.

Hunter mu uzvrati osmijeh.

»A sad ono što me najviše brine«, reče Bradley, opet svojim super ozbiljnim

glasom. »Derek je tijekom godina mnogo smeća spremio iza brave. Mnoge od

njih ste vi uhvatili.« Pogleda Huntera pa načelnicu. »Ili neki drugi detektiv iz

tvoga odjela, Barbara. Postupak je jednostavan. Vi ih uhvatite. Mi pripremimo

slučaj. Odvedemo ih pred sud. Sudac vodi suđenje, a presudu donosi porota od

dvanaest porotnika. Znaš li što ovime mislim reći?«

Načelnica ništa ne odgovori.

Hunter kimne. »Ako je ubojstvo Dereka Nicholsa osveta, onda je on samo

jedna karika u dugom lancu.«

»Točno.« Na sjajnom čelu državnog tužitelja pojave se kapljice znoja. »Ako

se radi o osveti zbog nekog starog Derekova slučaja, onda bi vam bilo bolje da

uhvatite tog ludog kurvinog sina. Jer ako ga ne uhvatite... možemo očekivati nova

trupla.«

12. Dok sunce prži s neba bez ijednog oblačka, klima-uređaj ispuhuje hladan

zrak u metalik srebrnoj Hondi Civic koja je upravo skrenula na cestu Interstate

105 prema zapadu. Putovanje nije trebalo trajati više od dvadeset pet minuta, no

Hunter i Garcia su trideset pet minuta zapeli u koloni i sad su još uvijek dvadeset

minuta udaljeni od svoga odredišta.

Amy Dawson, njegovateljica koja je tijekom tjedna pazila na Dereka

Nicholsona, živi u jednokatnoj trosobnoj kući s mužem, dvjema tinejdžericama i

bučnim psićem Screamerom. Kuća se nalazi u mirnoj ulici iza niza trgovina u

Lennoxu, u jugozapadnom Los Angelesu.

Amy je unajmljena za Nicholsonovu njegovateljicu samo par dana nakon što

mu je dijagnosticirana bolest.

Kad Garcia napokon skrene u Amyinu ulicu, termometar na komandnoj ploči

pokazuje 31°C. Parkira auto na ulici preko puta kuće, pa oba detektiva izađu na

sparan i zagušljiv zrak dok im sunce prži lica.

Kuća izgleda staro. Boja na prozorskim okvirima i ulaznim vratima je

izblijedjela i ispucana od sunca i kiše. Ograda od žičane mreže koja okružuje

imanje je zahrđala i iskrivljena na pojedinim mjestima. Malom prednjem dvorištu

svakako ne bi škodilo malo njege.

Hunter pokuca tri puta i istoga časa iz unutrašnjosti kuće zaspe ga baražni

lavež, ne onaj prodorni i divlji koji bi prestrašio provalnika, već škripav i iritantan,

od kojeg začas dobiješ glavobolju. A Hunter je već ima.

»Začepi, Screameru«, začuje se iznutra ženski glas. Pas nevoljko prestane

lajati. Vrata otvori crnkinja okrugla lica i mačjih očiju, s mnoštvom sitnih

pletenica na glavi. Visoka je oko metar šezdeset, tanka tkanina ljetne haljine

previše je napeta preko njezina krupnog tijela. Amy ima pedeset dvije godine, no

na ljubaznom licu vide se tragovi mnogo starije osobe koja je vidjela previše

patnje.

»Gospođa Dawson?«, upita Hunter.

»Da?« Amy zaškilji iza tankih naočala za čitanje. »O, vi ste sigurno onaj

policajac koji je nazvao ranije?« Ima nježan, iako pomalo hrapav glas.

»Ja sam detektiv Hunter, a ovo je detektiv Garcia.«

Provjeri njihove iskaznice, ljubazno se nasmiješi i širom otvori vrata. »Uđite,

molim vas.«

Čim uđu, Screamer počne opet lajati stojeći ispod stola. »Screameru, neću ti

opet govoriti. Prestani i idi tamo.« Amy mu pokaže vrata na drugom kraju dnevne

sobe, pa sićušni psić potrči i nestane u malom hodniku. Iz kuhinje zamiriši svježe

pečeni kolač i ispuni mirisom cijelu kuću. »Molim vas, raskomotite se.« Pokaže

im malu i zamračenu dnevnu sobu. Hunter i Garcia sjednu na dvosjed zelene boje

metvice, a Amy na naslonjač nasuprot njima.

»Hoćete li malo ledenog čaja?«, ponudi im. »Vani je strahovito vruće.«

»Izvrsno«, odvrati Hunter. »Puno vam hvala.«

Amy uđe u kuhinju i začas se vrati noseći pladanj s aluminijskim vrčem i tri

čaše.

»Ne mogu vjerovati da je netko htio nauditi gospodinu Nicholsonu«, kaže

dok im poslužuje piće. Zvuči žalosno.

»Jako nam je žao zbog onoga što se dogodilo, gospođo Dawson.«

»Molim vas, zovite me Amy.« Obojici se slabašno nasmiješi.

Hunter joj uzvrati osmijeh. »Hvala što ste odvojili vrijeme da razgovarate s

nama, Amy.«

Amy gleda svoj čaj. »Tko bi htio nauditi bolesniku u posljednjem stadiju

raka? To jednostavno nema smisla.« Pogleda Huntera u oči. »Rečeno mi je da se

ne radi o provali.«

»Ne«, odvrati Hunter.

»Bio je tako drag i ljubazan čovjek. Znam da je sada u mnogo boljim

rukama.« Podigne pogled prema stropu. »Počivao u miru.«

Huntera ne iznenadi što Amy nije šokirana. Nisu joj ništa rekli o ogavnim

pojedinostima zločina. Hunter je i nju provjerio. Amy je dvadeset sedam godina

njegovateljica, od toga je osamnaest provela pomažući bolesnicima u posljednjem

stadiju raka. Bila je predana svome poslu, ali na kraju su ipak svi njezini pacijenti

neizbježno umirali. Navikla je na smrt, a davno je naučila kontrolirati svoje

osjećaje.

»Vi ste tijekom tjedna njegovali gospodina Nicholsona, je li tako?«, upita

Garcia.

»Da, od ponedjeljka do petka.«

»Jeste li koristili istu sobu kao Melinda Wallis, njegovateljica koja vas je

zamjenjivala vikendima?«

Amy odmahne glavom. »Ne, nisam. Mel je koristila kućicu za goste iznad

garaže, a ja gostinsku sobu u kući. Dvoja vrata dalje od sobe gospodina

Nicholsona.«

»Rečeno nam je da su ga njegove kćeri posjećivale svakoga dana.«

»Tako je, zadržavale su se najmanje dva sata. Katkada su dolazile ujutro,

katkada popodne, katkada navečer.«

»Je li još netko nedavno posjetio gospodina Nicholsona?«

»Nedavno nije nitko.«

»A prije?«, ustraje Garcia.

Amy se na trenutak zamisli. »Da, čim sam počela raditi. Sjećam se samo dva

posjetitelja u prva dva tjedna. No čim su se počeli manifestirati teški simptomi,

više ga nitko nije posjećivao. Uglavnom zato što gospodin Nicholson više nije

htio vidjeti nikoga. I nije htio da drugi vide kako izgleda. Bio je veoma ponosan

čovjek.«

»A ti posjetitelji, možete li nam reći nešto više o njima?«, upita Garcia.

»Znate li tko su oni?«

»Ne. No izgledali su kao odvjetnici, znate, jako lijepa odijela i sve to.

Vjerojatno kolege s njegova posla.«

»Sjećate li se o čemu su razgovarali?«

Amy pomalo ogorčeno pogleda Garciu. »Ja nisam bila u sobi i ne

prisluškujem razgovore drugih.«

»Ispričavam se, uopće nisam tako mislio«, brzo se povuče Garcia. »Htio sam

pitati je li vam možda gospodin Nicholson nešto spomenuo.«

Amy slabašnim osmijehom prihvati njegovu ispriku. »Istinu govoreći, nema

baš previše razgovora kad netko dođe posjetiti oboljele od raka. Bez obzira koliko

ljudi bili pričljivi, obično ostanu bez riječi kad vide što je bolest napravila od

njihova prijatelja ili člana obitelji. Obično samo stoje tamo i šute i daju sve od

sebe da izgledaju snažno. Teško je naći riječi kad znaš da netko umire.«

Hunter ne reče ništa, ali točno zna što Amy Dawson misli reći. Imao je tek

sedam godina kad je njegovoj majci dijagnosticiran glioblastoma multiforme,

najagresivnija vrsta primarnog raka mozga. Kad su ga liječnici otkrili, tumor je

već previše uznapredovao. U nekoliko tjedana njegova se majka iz nasmiješene

žene pune života pretvorila u neprepoznatljivu kost i kožu. Hunter nikad neće

zaboraviti svoga oca kako očiju punih suza stoji kraj njenog kreveta i ne može

izustiti ni jednu jedinu riječ. Nije imao što reći.

»Sjećate li se njihovih imena?«, navali opet Garcia.

Amy dugo razmišlja. »Moje pamćenje nije više tako dobro, znate? No

sjećam se da sam za onoga koji je prvi došao pomislila da mora biti jako važna

osoba. Stigao je u ogromnom mercedesu s vozačem i sve to.«

»Možete li ga opisati?«

Naginje glavu na jednu pa na drugu stranu. »Stariji, punašni tip s bucmastim

obrazima. Nije bio jako visok, ali je bio jako dobro odjeven. Puno je mahao

rukama.«

»Okružni tužitelj Bradley?«, reče Garcia i pogleda Huntera koji mu

kimanjem odvrati »vjerojatno«.

»Da«, reče Amy i nasmiješi se. »Mislim da se tako zvao, Bradley.«

»A drugi posjetitelj, sjećate li se njega?«

Amy se opet zamisli. »Mršaviji i viši.« Pogleda Huntera. »Otprilike vaše

visine, možda čak i iste dobi. Izgledao je veoma privlačno. Jako lijepe

tamnosmeđe oči.«

Garcia zapiše. »Sjećate li se još čega o njemu?«

»Čini mi se da je imao neko kratko ime. Ben, Dan ili Tom.« Oklijeva, duboko

udahne. »Da, nešto slično tome, ali nisam sigurna.«

»Amy«, reče Hunter. Nagne se naprijed i stavi svoju praznu čašu na stolić

između njih. »Siguran sam da ste vi i gospodin Nicholson više puta razgovarali, s

obzirom na to da ste mnogo vremena provodili s njim.«

»Jesmo, ponekad, u početku«, prizna. »Ali kako su prolazili tjedni, sve je

teže disao. Bilo mu je jako naporno govoriti. Tada smo jako malo razgovarali.«

Hunter kimne. »Je li vam rekao bilo što, nešto što bi nam moglo biti od

pomoći? Nešto o svom životu? O svojim slučajevima? O nekoj osobi?«

Amy se namršti i odmahne glavom. »Ja sam bila samo njegova

njegovateljica. Zašto bi se povjerio baš meni?«

»Posljednjih nekoliko tjedana proveli ste s njim više vremena nego bilo tko

drugi. Više čak i od njegovih kćeri. Zar se baš ničega ne možete sjetiti?«

Hunter u potpunosti razumije urođenu ljudsku potrebu za razgovorom.

Razgovor ima psihološki učinak, pročišćuje dušu, a ta potreba eksponencijalno

raste kad je netko suočen sa skorašnjom smrću. Zato što je toliko vremena

provodila nasamo s Derekom Nicholsonom i brinula se o njemu, Amy Dawson

postala mu je nešto poput najstarijeg i najboljeg prijatelja. Osoba s kojom može

razgovarati. Osoba kojoj se može povjeriti.

Amy načas odvrati pogled i zagleda se u prozor s Hunterove desne strane.

»Jednom je rekao nešto što me začudilo.«

»Što je to bilo?«

I dalje promatra prozor. »Rekao je da je život čudna stvar. Nije važno koliko

se trudiš biti dobar ni koliko si ljudima pomogao. Tvoje greške progone te sve do

smrtnoga časa.«

Ni Hunter ni Garcia ne kažu ništa.

»Rekla sam mu da svi mi činimo greške. Nasmiješio se i rekao da to zna. A

zatim je rekao nešto o tome da će se pomiriti s Bogom i nekome reći istinu.«

»Istinu o čemu?«, upita Garcia i pomakne se na sam rub dvosjeda.

»Nije rekao. A ja nisam pitala. Nisam htjela zabadati nos. No sigurno se

radilo o nečemu što ga je izjedalo iznutra. Htio je imati čistu savjest prije nego što

bude prekasno.«

13. Hunter se dogovorio da se tog popodneva nađe s obje Nicholsonove kćeri.

Olivia, starija sestra koju je upoznao u Nicholsonovoj kući, rekla mu je da dođe u

njezinu kuću u Westwoodu. I njezina mlađa sestra Allison će doći tamo.

Hunter i Garcia stignu u 16:35. Prema standardima u Westwoodu, dvokatna

kuća izgleda skromno, ali je ipak veća i izgleda mnogo skuplje od većine onih

kakve si može priuštiti većina stanovnika Los Angelesa. Popnu se uz par stuba od

crvene opeke ispred kuće i krenu kratkom stazom kroz dobro održavano prednje

dvorište u kojem već cvjeta ljetno cvijeće. Ispred garaže za dva vozila parkirana

su dva automobila, crveni BMW serije 3 i glanc novi crni Ford Edge.

Hunter pozvoni. Čekaju gotovo cijelu minutu dok Olivia osobno ne otvori

vrata. Odjevena je u crnu haljinu bez rukava, dugu do koljena, na nogama ima

crne cipele. Kosu je začešljala u uredan i konzervativan konjski rep. Lice joj je

prekriveno debelim slojem šminke, no svejedno se vide tragovi besane noći

provedene u plakanju.

Ugledavši Huntera i Garciu, oči joj se opet napune suzama, no potrudi se da

tamo i ostanu.

»Hvala vam što ste pristali da se tako brzo sastanemo, gospođo Nicholson«,

kaže Hunter.

»Već sam vam rekla«, reče i hrabro se nasmiješi, »zovite me Olivia. Molim

vas, uđite.«

Uđu za njom u predvorje uređeno s mnogo ukusa i elegancije. Vaze, cvijeće

i pokućstvo stvaraju ugodan dojam dobrodošlice. Olivia ih povede u prvu

prostoriju s desne strane – svoju radnu sobu. Prostorija je velika, cijeli južni zid

od poda do stropa prekriva polica s knjigama. I ova je uređena jednako elegantno

kao i predvorje, no za razliku od atmosfere vani, gdje vedro nebo i sunce mame

osmijeh na svačije lice, ovdje unutra sve djeluje ozbiljno. Soba je mračna i

zagušljiva zbog zatvorenih prozora i navučenih zavjesa. Jedino svjetlo dolazi od

stajaće svjetiljke u jednome kutu.

Uz impozantan pisaći stol stoji žena kasnih dvadesetih godina. I ona je

odjevena u crno. Kad oba detektiva uđu u sobu, okrene se prema njima.

Allison Nicholson je veoma lijepa, iako veoma mršava. Ima ravnu crnu kosu

do ramena i veoma tamne osjećajne oči koje izgledaju mnogo iskusnije od njezine

dobi. I njezine su isto tako crvene od plača.

»Ovo je moja sestra Allison«, kaže Olivia.

Allison pogleda Huntera pa Garciu, ali ostane stajati na mjestu. Ni ne pokuša

se rukovati.

»Ally, ovo su detektivi Hunter i Garcia«, kaže Olivia prilazeći sestri.

»Žao nam je zbog vašega gubitka«, reče Hunter. »Znamo koliko vam je

objema sada teško i veoma cijenimo što ste odvojile vrijeme za nas. Nećemo vas

puno zadržati.« Zavuče ruku u džep i izvadi svoj crni notes. »Možemo li vam

postaviti samo nekoliko brzih pitanja?«

Tišina ga potakne da nastavi.

»Obje ste prošle subote posjetile oca. Je li to točno?«

»Da«, odgovori Olivia.

»Sjećate li se kad ste došle tamo i kad ste otišle?«

»Ja sam stigla prije Ally«, reče Olivia. »Popodne sam morala obaviti par

stvari. Otvaramo novu trgovinu.«

Hunter zna da Olivia posjeduje Healthy Eats, lanac trgovina zdravom

hranom. Ima nekoliko trgovina u centru i na širem području Los Angelesa. S

druge strane, Allison je krenula očevim stopama. Bila je tužiteljica.

»Stigla sam tamo oko četiri ili pol ili pet sati«, nastavi Olivia. »Ally...«

»Ja sam stigla oko pet i petnaest«, nadopuni Allison.

Hunter pričeka.

»Sjedile smo s tatom kao i obično i razgovarale, ili smo barem pokušavale«,

nastavi Allison. »Levy obično kuha vikendima.« Glavom pokaže na sestru. »Ja

joj katkada pomažem.« Odmahne glavom. »Nisam baš dobra kuharica.«

»Kuhali ste i u subotu?«, upita Hunter Oliviu.

»Jesam. Zatim smo zajedno jeli.«

»A Melinda Wallis, njegovateljica?«, upita Garcia.

»Mel uvijek jede s nama. Ona je draga osoba, veoma brižna.«

»Kad ste otišle?«

»Levy je otišla nekoliko minuta prije mene«, odvrati Allison. »Ja sam otišla

oko devet sati.«

Olivia kimne.

»Sjećate li se, jeste li vidjele nekoga na ulici ili u blizini kuće? Je li vam

netko ili nešto privuklo pažnju?«

»Ne sjećam se jesam li išta vidjela«, odgovori Allison.

»Ni ja«, reče Olivia.

»Danas smo razgovarali s Amy Dawson. Rekla je da je vaš otac prije

otprilike tri i pol mjeseca imao dva posjetitelja. Je li vam otac nešto govorio o

tome? Znate li tko su oni bili?«

Njih dvije se na trenutak pogledaju.

»Znam da je tatu, čim je obolio, posjetio okružni tužitelj Bradley«, reče

Allison.

»Da, to smo i mi skužili«, izjavi Garcia. »Ali navodno ga je posjetio još

netko.« Brzo provjeri u svom notesu. »Vitak, visok oko metar osamdeset, iste dobi

kao i vaš otac, smeđe oči. Zvuči li vam poznato?«

Olivia odmahne glavom.

»Polovica muškaraca u uredu okružnog tužitelja odgovara tom opisu«,

primijeti Allison.

»Vaš otac vam nije spominjao ništa o tome da ga je netko posjetio prije par

tjedana?«

»Meni nije«, odgovori Allison.

»Ni meni«, doda Olivia. »Što je jako čudno jer mi je rekao kad ga je posjetio

okružni tužitelj Bradley.«

Hunter vrati notes u džep. »Gospođa Dawson nam je rekla i da je vaš otac

govorio kako se pomirio s nekim, da je nekome rekao istinu o nečemu.«

Obje se namršte.

»Znate li nešto o tome?«

»Istinu o čemu?«, upita Allison.

Garcia slegne ramenima. »To bismo htjeli saznati.«

»O nekom svom slučaju?«

»Ne znamo. To su sve informacije koje imamo.«

Nekoliko trenutaka zavlada tišina.

»Ne sjećam se da je otac išta govorio o tome kako se s nekim pomirio«, reče

Olivia. »Amy je sigurna u to?«

I Hunter i Garcia kimnu.

Olivia pogleda Allison.

»Ni meni tata to nikad nije rekao.«

Postojalo je još jedno pitanje koje im je Hunter htio postaviti, ali je morao

jako pažljivo odabrati riječi. Potrudio se da zvuči ležerno. »Je li se vaš otac

zanimao za modernu umjetnost?«

Po izrazu na licima sestara, nije im mogao postaviti pitanje koje bi ih više

iznenadilo.

»Primjerice, je li volio skulpture?«, doda.

Ovo ih još više zbuni.

»Nije«, reče Olivia, zatim pogleda Allison. Nakon toga jednoglasno nastave.

»Mama ih je voljela.«

14. Iako je Hunterovo pitanje iznenadilo Allison i Oliviu, njihov odgovor u

jednakoj je mjeri iznenadio njega.

»Zašto pitate?«, upita Olivia, malo suzivši oči.

Hunter izdrži njen pogled. Mora smisliti nešto jako dobro. Nijedna od kćeri

gospodina Nicholsa ne zna za skulpturu koju je ubojica ostavio. Psihička trauma

koju bi ostavilo to saznanje mučila bi ih do kraja života.

»Našli smo nešto u sobi vašega oca«, jednostavno odgovori. »Mislimo da bi

to mogao biti dio neke razbijene skulpture ili nešto slično.«

»U očevoj sobi?«

Hunter kimne. »Možda je namjerno ostavljeno tamo.«

Čini se kao da su ove njegove riječi isisale sav zrak iz prostorije. Obje se

žene napnu.

»Ubojica je to ostavio?«, upita Allison.

»Da.«

Oliviine oči opet se napune suzama.

»O čemu se radi?«, uporno nastavi Allison. »Možemo li to vidjeti?«

»Nalazi se u forenzičkom laboratoriju. Moraju provesti više testova«, mirno

i samouvjereno odvrati Hunter. »Ali rekle ste da je vaša mama voljela skulpture.

Moderne skulpture?« Brzo preusmjeri razgovor na željenu temu.

»Da«, odgovori Olivia i obriše suzu s obraza. »Mislim da se može tako reći.

Mama je obožavala lončariju. Tim se hobijem počela baviti u kasnijim

godinama.« Pokaže vazu srednje veličine na stoliću za kavu u kojoj je buket žutog

i bijelog cvijeća. »Ovu je ona napravila, kao i one u mom predvorju.«

Oba detektiva kimnu.

»Ali mama je voljela raditi i skulpture«, izjavi Allison. Okrene se i pokaže

kip na jednoj od polica s knjigama. Visok je oko dvadeset pet centimetara i

prikazuje dvije androgene osobe. Jedna stoji raširenih nogu, drži ispružene obje

ruke i pokazuje dolje. Druga ima identičan oblik kao i prva, stoji ispred nje, ali

izgleda kao da pada na leđa. Ukočeno tijelo nagnuto je pod kutom od četrdeset

pet stupnjeva. I ova drži ruke ispružene ispred tijela i pada u naručje drugoga kipa.

»Neće vam smetati ako malo pogledam?«, upita Hunter.

»Samo izvolite.«

Hunter podigne figuru i nakratko se zagleda u nju. Napravljena je od gline,

na drvenoj osnovi.

»Povjerenje«, šapne.

»Što?« Garcia svrne pogled s figure na Huntera.

»Povjerenje«, ponovi Hunter. »Uhvatit ću te da ne padneš.«

Olivia i Allison ga iznenađeno pogledaju. »Točno tako«, reče Allison.

»Mama je isti takav kipić napravila i meni. I tata ima jedan. Oni znače da uvijek

možemo vjerovati jedni drugima. Da smo, bez obzira na sve, uvijek tu jedni za

druge.«

»Ovo je veoma lijepa skulptura.« Hunter je vrati natrag na njezino mjesto na

polici.

»To ste našli u tatinoj sobi?«, upita Olivia. »Od čega je napravljena?«

»Od neke vrste tanke slitine«, opet slaže Hunter. »Čini mi se da je većinom

bronca.«

Garcia se ugrize za usnu.

»Znači da to nije mamina skulptura. Ona je radila samo u glini.«

»Napravila je mnogo skulptura?«

»Vaza – nekoliko. Skulptura – samo šest, mislim.« Pogleda Allison tražeći

njenu potvrdu. Ona kimne. »Kao što je Ally već rekla, ona u svome stanu ima

jednaku ovoj mojoj. Ostale četiri su u tatinoj radnoj sobi.«

15. Hunter zaključi kako više nema nikakve svrhe trošiti Oliviino i Allisonino

vrijeme žalovanja. No njihovo otkriće potaknulo je njegovu znatiželju, pa je prije

kraja dana htio još jednom otići u kuću Dereka Nicholsona i pogledati radnu sobu

i četiri skulpture koje je izradila Lindsay Nicholson, Derekova pokojna supruga.

»Tvoje pokeraško lice bilo je veoma impresivno«, reče Garcia kad stignu do

automobila. »Komad tankog metala koji je ostavio ubojica, a može potjecati od

neke skulpture? Jako domišljato. Čak sam i ja povjerovao. No reci mi nešto. Što

bi bilo da je njihova majka izrađivala i metalne skulpture?«

»Malo vjerojatno«, odvrati Hunter zavezujući sigurnosni pojas.

»Otkud znaš?«

»Većina kipara, posebno amatera, voli raditi skulpture samo u jednom

materijalu. Onom s kojim im je ugodno raditi. Nekolicina koja prijeđe na druge

materijale, vrlo rijetko prijeđe s tako mekanog materijala kao što je glina na one

tvrde kao što je metal. Metal zahtijeva drukčije kiparske tehnike.«

Garcia pogleda partnera i napravi grimasu. »Nisam imao pojma da se kužiš

u umjetnost.«

»Ne kužim se. Samo puno čitam.«

Hunter je već jednom bio u radnoj sobi Dereka Nicholsona, ali veoma kratko.

U toj je prostoriji sjedila Melinda Wallis kad je jučer ujutro prvi put ušao u tu

kuću. Navečer, kad opet obiđe poprište ubojstva, svu će pažnju usmjeriti na radnu

sobu na katu.

Od Oliviine kuće u Westwoodu treba im samo deset minuta da stignu do

Cheviot Hillsa. Otključaju vrata i uđu u kuću koja je, po Hunterovu uvjerenju,

nekoć pripadala sretnoj obitelji. A sada će zauvijek nositi biljeg brutalnog

ubojstva. Svaku sretnu uspomenu među tim zidovima zauvijek je izbrisao jedan

čin nezamislive opačine.

Zrak unutra je topao i ustajao, sastavljen od one posebne mješavine

neugodnih mirisa. Garcia protrlja nos i više puta pročisti grlo, pa partneru prepusti

vodstvo.

Hunter otvori vrata duge prostorije obložene drvom, s policama knjiga na

dva zida. Prostorija podsjeća na sučevu odaju na sudu, s velikim pisaćim stolom,

udobnim naslonjačima i pljesnivim mirisom starih knjiga uvezanih u kožu. Istoga

časa ugledaju četiri skulpture koje je spomenula Olivia. Dvije su na polici, jedna

na pisaćem stolu i jedna na stoliću kraj kožnog naslonjača boje viskija. Iako

izgledaju neobično, nijedna ni izdaleka ne sliči na grotesknu skulpturu koju je

ostavio ubojica.

»Pa, ako ništa drugo, barem znamo da ubojica nije kopirao ovo«, reče Garcia

i odloži malu skulpturu na stolić. »Sam Bog zna što je kopirao.«

Hunter je pregledao sve kipiće i sada promatra neke knjige na polici. Većina

se odnosi na krivično pravo, tek par njih na lončarstvo i keramiku. Dvije su o

modernoj skulpturi. Hunter izvadi jednu i prelista prvih nekoliko stranica.

»Misliš li da je ubojstvo stvarno povezano s onim što je rekla

njegovateljica?«, upita Garcia. »Nešto o pomirenju s nekim i priznavanju istine

nekome?«

»Nisam siguran. No znam da svi mi imamo tajne, više ili manje važne. Jedna

tajna Dereka Nicholsona bila mu je veoma važna... toliko ga je mučila da nije htio

napustiti ovaj svijet prije nego raščisti stvari, dok ne ‘sklopi pomirbu’.« Hunter

prstima u zraku napravi navodnike.

»A to bi trebalo nešto značiti, je li tako?«, reče Garcia.

»Da, to bi trebalo nešto značiti«, složi se Hunter. »No ne znamo je li to učinio

ili ne. Mislim reći, pomirio se.«

»Prema onome što je rekla njegovateljica, spominjao joj je pomirenje negdje

između prvog i drugog tjedna njezina zaposlenja. Otada je, osim s njegovateljicom

preko vikenda i svojim kćerima, izgleda razgovarao još samo s dvije osobe.«

Hunter kimne. »Okružnim tužiteljem Bradleyem i tajanstvenim posjetiteljem

smeđih očiju i visine metar osamdeset.« Vrati knjigu na policu i uzme drugu o

kiparstvu. »Možda Bradley zna tko bi to mogao biti. Pokušat ću sutra razgovarati

s njim.«

»Njegovateljica koja se brinula za njega tijekom tjedna koristila je sobu na

katu«, napomene Garcia. »A Melinda je imala svoju iznad garaže. Nije slučajnost

što je ubojica za ubojstvo odabrao baš vikend, zar ne?«

»Nije.« Hunter bez ikakva razloga pogleda strop i zidove. »Ubojica je

nekako doznao kako se odvijaju stvari u ovoj kući. Znao je kad ljudi dolaze i

odlaze. Znao je da njegove kćeri dolaze i zadržavaju se nekoliko sati svakoga

dana, a zatim odlaze. Znao je kad će Nicholson biti sam i da je to najbolje vrijeme

za napad. Možda je znao čak i to da alarmni uređaj obično nije uključen, da Derek

Nicholson ne voli klima-uređaje i da će balkonska vrata njegove sobe vjerojatno

biti otvorena u ovo doba godine.«

»To onda znači da je ubojica motrio na kuću«, reče Garcia. »I to ne samo

jedan dan.«

Hunter podigne glavu kao da razmišlja o Garciinim riječima.

»Misliš da se radi o još nečemu, zar ne?«, upita Garcia.

Hunter kimne. »Mislim da je ubojica već prije bio ovdje. Mislim da poznaje

obitelj.«

16. »Onda, znate li u čemu je problem?«, upita Andrew Nashorn mehaničara

sagnutog nad motor u kabini njegove jedrilice srednje veličine.

Nashorn ima pedeset jednu godinu, gustu svijetlosmeđu kosu, krupna prsa i

ruke te razmetljivo ponašanje koje svima govori da se još uvijek zna dobro snaći

u tuči. Ožiljak iznad lijeve obrve i kriv nos ima još iz mladosti kad se bavio

boksom.

Cijelu je godinu proveo čekajući službeni početak ljeta. Istinabog, u Los

Angelesu i najjužnijem dijelu Kalifornije ljeto traje gotovo bez prestanka, no prva

dva tjedna službenog početka ljeta mnogi vlasnici jedrilica drže najboljima za

plovidbu. Tada su vjetrovi blagi, ali praktički ne prestaju puhati. Ocean je miran

da mirniji ne može biti. Voda je bistra, oblaci ta dva tjedna odlaze na neki drugi

dio neba.

Nashorn se uvijek na početku godine predbilježi na dvotjedni godišnji

odmor. To razdoblje je uvijek isto – prva dva tjedna ljeta. Čini to već dvadeset

godina. I tih posljednjih dvadeset godina njegov godišnji odmor uvijek je isti:

spakira malo odjeće, nešto hrane i pribor za pecanje pa na četrnaest dana nestane

na Pacifiku.

On ne jede ribu, ne sviđa mu se njezin okus. Lovi ribu samo iz zabave i zato

što ga to opušta. Čim otkači ulovljenu ribu s udice, uvijek je opet baca u more.

Koristi samo okrugle udice jer one ne ostavljaju velike ozljede na ribama.

Iako ima mnogo prijatelja, uvijek plovi sam. Ženio se jednom, prije više od

dvadeset godina. Jednog popodneva dok je bio na poslu, njegova žena Jane dobila

je srčani udar. Dogodilo se toliko brzo da nije stigla do telefona. U braku su bili

tek tri godine. Nashorn nije ni znao da ima bolesno srce.

Janeina smrt ga je shrvala. Jedino je ona bila prava žena za njega. Od prvoga

dana kad ju je upoznao, znao je da želi ostarjeti s njom, barem se tome nadao.

Prve dvije godine nakon njezine smrti bile su pravo mučenje. I više nego jednom

pomišljao je skončati svoj život samo da opet bude s Jane. Za tu je priliku imao

spremljen specijalni metak – .38-milimetarsko zrno šupljega vrha – ali taj dan

nikad nije došao. Malo-pomalo uspio se iskobeljati iz mračne depresije. No nikad

se više nije ženio i nije prošao nijedan dan a da nije pomislio na nju.

Ljeto je službeno započelo jučer, pa je planirao isploviti ovoga popodneva,

ali kad je pokušao upaliti dizel motor od 29 konjskih snaga, on je samo nekoliko

puta zakašljucao i zatim krepao. Pokušao je opet, no jednostavno se nije htio

upaliti. Neki moreplovci isplovljavali su i s pokvarenim motorom – napokon, pa

ovo je jedrilica – ali to bi bilo jako nepromišljeno, a Nashorn nikako nije bio

nepromišljen.

Doduše, imao je sreće. Baš se spremao nazvati svoga mehaničara Warrena

Donnellya, kad je mehaničar koji je popravljao čamac tik do njegova čuo kako

njegov motor zavija poput umirućeg psa, pa je upitao Nashorna treba li mu pomoć.

To je Nashornu uštedjelo najmanje dva sata, ako ne i više.

Mehaničar je nešto više od pet minuta pregledavao mali motor.

»Dakle«, ponovi Nashorn, »je li nešto ozbiljno? Može li se danas popraviti?«

Mehaničar ne podigne pogled već jedan prst, pokazujući mu da mu treba još

jedna minuta.

Nashorn priđe bliže, pokušava zaviriti preko mehaničareva ramena.

»Imate rupu u pumpi za ulje«, mirnim glasom napokon kaže mehaničar.

»Curi već dan ili dva. Nešto ulja kapnulo je na mlaznicu i začepilo je.«

Nashorn se tupo zabulji u mehaničara. Ne zna ništa o motorima. »Možete li

to popraviti?«

»Pumpa za ulje se mora promijeniti jer je rupa prevelika. Morate kupiti

novu.«

»Nemojte me zezati.«

Mehaničar se nasmiješi. »Na svu sreću, ovo je jedna od običnijih pumpi. Ne

pucaju lako, ali događa se. Mislim da imam rezervnu negdje u torbi.«

»O, to bi bilo super.« Nashorn se napola nasmiješi. »Možete li provjeriti?«

»Nema problema.« Mehaničar se odmakne od motora i pretraži veliku torbu

kraj stuba. »Čini se da je danas vaš sretan dan. Imam jednu. Nije posve nova, ali

je u dobrom stanju i dobro će poslužiti.«

Nashornov sumnjičavi osmijeh sada se razvuče od uha do uha.

»Ali prije nego što promijenim pumpu moram očistiti ulje i odčepiti

mlaznicu. Neće trajati više od desetak minuta, najviše petnaest.«

Nashorn pogleda svoj sat. »To bi bilo super. Mogao bih isploviti prije zalaska

sunca.«

Mehaničar se vrati do motora i prljavom krpom počne čistiti ulje koje je

iscurilo iz pumpe.

»Onda, idete daleko?«

Nashorn priđe hladnjaku i izvadi dva piva. »Još ne znam. Zapravo ništa ne

planiram. Samo se prepustim vjetru. Može pivo?«

»Ne hvala. Popio sam ih previše preko vikenda.«

Nashorn otvori čep, otpije gutljaj i vrati drugu bocu u hladnjak. »Ovo je

jedini godišnji odmor koji uzimam tijekom godine. Dva tjedna daleko od svega.«

»I ne možete dočekati da krenete, ha? Točno znam kako vam je. Ja nisam

bio na godišnjem odmoru već...« Ušuti na trenutak i žalosno se nasmije. »Ajme,

ne mogu se niti sjetiti kad sam zadnji put bio na godišnjem.«

»A vidite, ja to ne bih mogao. Izludio bih. Trebaju mi ta dva tjedna.«

»O, sranje!«, prekine ga mehaničar i ustukne. Gorivo iz motora štrcne na

palubu.

»Što se dogodilo?« Zabrinuta lica, Nashorn priđe bliže.

»Jedna od mlaznica pod tlakom se otkačila.«

»To ne zvuči dobro.«

Mehaničar se brzo ogleda naokolo kao da nešto traži. »Treba mi ključ da je

vratim na mjesto. Možete li pridržati ovo crijevo, evo baš ovako, dok ja ne nađem

odgovarajući ključ da je pričvrstim?«

»Naravno.« Nashorn odloži pivo i prihvati crijevo onako kako mu je

mehaničar pokazao.

»Nemojte ga ispuštati iz ruke, odmah se vraćam.«

Nashorn čvrsto drži prst i svu svoju pažnju na komadu tamnog gumenog

crijeva. Čuje kako mehaničar iza njega prekapa po svojoj kutiji s alatom. »Ovo

neće zakomplicirati popravljanje motora, zar ne?«

Bez odgovora.

»Stvarno bih volio isploviti prije večeri.«

Tišina. Više se ne čuje prekapanje.

»Hej...?« Nashorn nespretno zakrene tijelo da pogleda iza.

U tom trenutku mehaničar zamahne metalnim ključem za odvijanje kao

bejzbolskom palicom. Vrijeme za Nashorna počne usporeno teći. Ključ ga uz

jeziv tresak udari po licu. Razbije mu vilicu na jednom, dva, tri mjesta. Koža stane

pucati na dnu vilice, sve do brade, ispod izvire meso i kost. Krv u svim

smjerovima šikne visoko u zrak. Tri Nashornova zuba smrskaju se i odlete na tlo.

Iz slomljene vilice odvoji se komad kosti i razdere mu desni, tik ispod otpalog

prvog kutnjaka, njezin vrh pritisne živac koji je ostao razotkriven nakon ispadanja

zuba. Od boli mu se zamrači pred očima. Udarac je bio toliko snažan i precizno

zadan da je njegovo tijelo katapultirao unatrag: leđima lupi o motor, glavom o

drvenu palubu iznad motora.

Vid mu se istoga časa zamrači. Usta mu se napune krvlju, krv mu curi niz

grlo, zatvara mu dišne putove, jedva uspijeva disati. Pokušava govoriti, ali jedino

što uspije izustiti je nerazumljiv mrmor. Netom prije nego što izgubi svijest,

ugleda mehaničara kako stoji iznad njega i još uvijek drži ključ za odvijanje.

»S tobom...«, kaže mehaničar uz zloban smiješak. »S tobom neću žuriti.«

17. Hunter u 8:33 stigne u upravnu policijsku zgradu, samo minutu kasnije od

Garcie.

»Prokletstvo, i tebe su se dočepali?«, upita Garcia.

»Misliš na novinare vani?«

Garcia kimne. »Zar kampiraju vani ili što? Izašao sam iz auta i istoga časa

trojica su me zasula pitanjima.«

»Naša žrtva bila je tužitelj, prije tri dana raskomadano je njegovo tijelo u

njegovoj vlastitoj kući, na njegovoj samrtnoj postelji. Carlose, od tog se materijala

snimaju TV-serije. U stanju su poubijati se samo da prvi dobiju mišljenje nekoga

tko radi na slučaju. Ovo će postajati sve gore i gore.«

»Da, znam.« Iz automata u kutu, Garcia natoči Hunteru i sebi veliku

plastičnu čašu kave. »Posrećilo ti se s tim?«, upita dodajući partneru čašu i glavom

pokazujući na knjige ispod Hunterove ruke.

Sinoć je Hunter sa sobom uzeo sve knjige o modernoj umjetnosti i kiparstvu

koje je našao u kući Dereka Nicholsona.

»Ma kakvi. Ništa.« Hunter odloži knjige na svoj stol i uzme čašu. »Hvala ti.

Pola noći proveo sam pretražujući Internet i čitajući sve o svakom losanđeleškom

kiparu. Ni tu nisam našao ništa. Mislim da naš ubojica ne pokušava reproducirati

neko već postojeće djelo.«

Garcia se vrati za svoj stol. »I ja mislim isto.«

»Danas ću svratiti do okružnog tužitelja Bradleya«, nastavi Hunter. »Pitat ću

ga zna li nešto o tome da se Nicholson prije smrti htio pomiriti s nekim i zna li

možda tko je bio drugi muškarac koji ga je posjetio.«

»Zar nije lakše nazvati?«

Hunter napravi grimasu »možda«, ali mrzio je postavljati pitanja preko

telefona, bez obzira tko je na drugom kraju linije. Prilikom razgovora licem u lice

mogao je promatrati pokrete, reakcije i izraze lica osobe s kojom razgovara, a za

detektiva koji istražuje ubojstvo, to je od neprocjenjive vrijednosti.

Zazvoni telefon na Hunterovu stolu. Hunter najprije pogleda na sat, zatim

podigne slušalicu.

»Detektiv Hunter.«

»Roberte, upravo sam dobila prve nalaze iz laboratorija«, reče liječnica

Hove. Glas joj zvuči ozbiljnije nego obično.

Hunter uključi kompjutor. »Slušam, doktorice.«

»Najprije moram reći da su u laboratoriju napravili izvrstan posao s

reprodukcijom koju si tražio.«

»Gotova je?«

»Da, radili su cijelu noć. Sad je na putu prema tebi.«

»Izvrsno.«

»U redu«, nastavi liječnica. »Forenzičari su našli pet različitih otisaka prstiju

na samom poprištu i u ostalim dijelovima kuće – kuhinji, kupaonici, ogradi

stubišta... znaš i sam kako to već ide. Kao što smo i očekivali, ništa posebno.

Otisci pripadaju dvjema njegovateljicama, samoj žrtvi i žrtvinim kćerima.«

Hunter ne odvrati ništa. Ionako od otisaka nije ništa očekivao.

»Dlake pronađene na istim lokacijama kao i otisci, također pripadaju istim

osobama«, nastavi liječnica. »Mislim da ne moramo provesti DNK test. Analiza

pronađenih vlakana i dalje se nastavlja. Ona koja su analizirana pripadaju crnom

pamuku, poliesteru, akrilu... najuobičajenijim materijalima današnje odjeće. Ništa

što bi nas moglo nekamo odvesti.«

Hunter nasloni lakat na stol. »Ima li kakvih toksikoloških rezultata,

doktorice?«

»Ima. Doduše, morala sam urgirati. Laboranti su zatrpani poslom.« Zastane

samo na trenutak. »A ovdje stvari postaju zanimljivije. I svakako opakije.«

Hunter brzim mahanjem privuče Garciinu pažnju i gestama mu pokaže da i

on posluša.

»Doktorice, što kaže nalaz?«, upita Hunter.

»Znamo da je počinitelj, kako bi produžio patnju žrtve, forcepsom stisnuo

brahijalnu arteriju na mjestu amputacije desne ruke, što je spriječilo iskrvarenje.

No svejedno me nešto otpočetka zbunjivalo.«

Hunter izvuče stolicu ispod stola i sjedne. »Žrtvino krhko fizičko stanje.«

Ovo ne izgovori kao pitanje.

»Tako je. Žrtva je već bila u posljednjem stadiju raka pluća. Tijelo mu je bilo

slabo kao u 90-godišnjaka. Njegova otpornost na bol i izdržljivost već su bile

svedene na minimum. Osoba u takvom stanju trebala je umrijeti od šoka već

nakon što joj je odrezan prst. Odrezao mu je pet prstiju na ruci, deset na nogama,

jezik i cijelu ruku prije nego što je umro.«

Hunter i Garcia razmijene zabrinute poglede.

»Kao što sam i očekivala«, nastavi liječnica, »nije bio pod sedativima, ali je

do maksimuma nakljukan lijekovima. Toksikološki testovi pokazali su visoku

razinu nekoliko vrsta lijekova, što se i može očekivati s obzirom na zdravstveno

stanje žrtve. No velika količina nekih lijekova jednostavno se ne uklapa.«

»Što, na primjer?«

»Našli smo visoku razinu propafenona, felodipina i carvedilola.«

Garcia pogleda Huntera i odmahne glavom. »Čekajte malo, doktorice. Lakše

malo s tim kemijskim žargonom. Kemija nije bila jedan od mojih jačih predmeta

u školi, a i školu sam davno završio. Što je to?«

»Propafenon je natrijev blokator. Usporava dopiranje natrijevih iona do

srčanog mišića. Felodipin je blokator kalcija, veoma važan za kontrolu visokog

krvnog tlaka. Carvedilol je beta-blokator. Blokira vezivanje norepinefrina i

epinefrina na beta-adrenoceptore. Kombinacija ta tri lijeka sasvim sigurno

sprečava proizvodnju adrenalina u tijelu.«

Garcia se toliko namršti da mu čelo izgleda poput suhe šljive. »Doktorice,

čuli ste kad sam rekao da mi kemija nije bila omiljeni predmet u školi? Dobro,

nije baš ni biologija. Pretvarajte se da sam sedmogodišnji klinac i sve mi to još

jednom recite.«

»Ukratko, to je veoma snažan koktel lijekova koji usporava rad srca, snižava

krvni tlak i sprečava nadbubrežne žlijezde u proizvodnji adrenalina. Kao što znate,

tijelo ispušta adrenalin u krv kad osoba osjeti opasnost. To je hormon straha i boli.

On ubrzava rad srca i širi dišne putove, priprema osobu da se bori ili pobjegne.«

Garcia još uvijek izgleda malo zbunjeno.

»Znači, ubojica je usporio žrtvin krvotok«, reče Hunter, »i spriječio da

njegovo tijelo proizvodi adrenalin.«

»Točno tako«, odvrati liječnica. »Kad tijelo osjeti opasnost ili bol, kao

naprimjer, kad mu je odrezao prste na rukama i nogama te jezik, tijelo ispušta

adrenalin u krv, čime se ubrzava rad srca pa srce pumpa više krvi u mozak, mišiće

i ozlijeđeni dio. A ti lijekovi su spriječili takvo djelovanje. Srce je i dalje mirno

radilo, ako ne i sporije. Na taj način je žrtvinim tijelom kolala manja količina krvi.

Krvario je mnogo manje od očekivanog. No nijedan ovaj lijek ne djeluje kao

sedativ.«

»Što znači da je osjetio svu bol«, shvati Garcia. »Ali je dulje ostao živ.«

»Točno«, složi se liječnica. »Kad su žrtvi odrezani dijelovi tijela, a nije

oštećen nijedan vitalni organ, može umrijeti na dva načina: iskrvariti do smrti ili

od zatajenja srca, jer se srce toliko prenapregne da na kraju prestane raditi. Ovom

kombinacijom lijekova ubojica je riješio oba problema. Nije htio da žrtva prerano

umre. I svakako je htio da žrtva osjeti što više boli. No bez pomoći kirurškog tima,

morao je raditi veoma brzo kako bi izveo amputaciju i smanjio krvarenje da žrtva

ne bi iskrvarila do smrti. Taj koktel lijekova uvelike mu je pomogao.« Zastane i

razmisli o značenju svoji riječi. »Roberte, mislim da se ovo potkrepljuje našu

sumnju da se ubojica razumije u medicinu. I rekla bih da se razumije jako dobro.«

18. Hunter i Garcia istovremeno odlože slušalice na njihovo mjesto. Hunter

ispreplete prste, nalakti se na naslon za ruke i zavali u stolicu.

»Dakle«, reče i okrene se prema partneru. »Znam da je ovo malo klimavo,

ali budući da se sva tri lijeka pronađena toksikološkom analizom mogu dobiti

samo na recept, počnimo s provjeravanjem ljekarni i ljekarnika. Možda otkrijemo

je li netko prodao sva tri lijeka odjedanput. Mislim reći, jesu li sva tri lijeka bila

na jednom receptu i namijenjena jednoj osobi. Tko zna, možda nam se posreći.«

Garcia čita upravo primljeni liječničin e-mail i zapiše nazive tri lijeka.

»Kako ide s popisom zločinaca koje je Nicholson spremio iza rešetaka?«,

upita Hunter.

»Još ga nismo dobili, ali tim radi na njemu.«

»Reci im da je to najhitnije. Neka provjere ima li netko s tog popisa kakvo

medicinsko obrazovanje, je li radio u bolnici, kao kućni njegovatelj ili čak i u

teretani.«

Garcia upitno podigne obrve.

»Instruktori i osobni treneri moraju znati pružiti prvu pomoć«, objasni

Hunter. »Ako bilo tko s tog popisa zna pravilno staviti čak i flaster, želim to

znati.«

Začuju kucanje na vratima.

»Uđite«, vikne Hunter sjedeći za stolom.

Vrata otvori sitna i veoma lijepa žena u tamnom poslovnom kostimu. Ima

dugu, ravnu, u plavo ofarbanu kosu i duboke smeđe oči. U desnoj ruci drži crnu

kožnu aktovku. Nema sumnje, odvjetnica je ili radi za odvjetnika.

»Detektiv Hunter?«, upita gledajući pravo u njega.

»Da. Kako vam mogu pomoći?« Hunter ustane.

Žena krene naprijed i pruži mu ruku.

»Ja sam Alice Beaumont. Radim za Ured losanđeleškog okružnog tužitelja.

Za samog okružnog tužitelja Bradleya. Rekao je da vam treba moja pomoć u

istrazi smrti Dereka Nicholsona.« Rukuje se s njim samouvjerenim i čvrstim

stiskom.

Garcia se namršti.

Hunter na trenutak promotri ženu ispred sebe. Ima veoma inteligentne oči –

znanje i iskustvo stečeno školovanjem i na ulici. Primijeti kako je diskretno i

stručno odmjerila cijelu prostoriju. Trebale su joj manje od dvije sekunde da uoči

sve. Nešto na njoj čini mu se poznato.

»Tužitelj Bradley dao mi je vašu posjetnicu«, reče Hunter. »No možda sam

ga krivo shvatio. Mislim da je rekao da vas nazovem ako zatrebam vašu pomoć.«

»Vjerujte mi, detektive, treba vam moja pomoć.« Glas joj je jednako

samouvjeren kao i držanje. Okrene se prema Garcii. »Vi ste sigurno detektiv

Carlos Garcia.«

»Da, legenda, glavom i bradom«, našali se Garcia rukujući se s njom.

Alice se ne nasmije, već priđe Hunterovu stolu, stavi na njega aktovku, otvori

je i izvadi nekoliko spojenih listova papira.

»Ovo je popis zločinaca koje je Derek Nicholson tijekom godina poslao ili

pomogao da se pošalju u zatvor.« Doda ih Hunteru. »Na tom popisu ima nekih

stvarno gadnih ljudi. Složen je po težini zločina: najprije su navedeni oni koji su

počinili ultranasilne ili sadističke zločine. Tu su i oni koji su nedavno odslužili

kaznu, uvjetno pušteni ili pušteni uz jamčevinu.« Pogledava čas Huntera, čas

Garciu. »Već sam provjerila. Nijedan od zločinaca koji su počinili teške zločine

nije odslužio kaznu, niti je uvjetno pušten. I nijedan nije pobjegao. Iz dosjea onih

koji su počinili lakše zločine i odslužili svoju kaznu ili su ranije pušteni iz bilo

kojeg razloga, vidljivo je da nisu osobe koje su sposobne počiniti tako težak

zločin.«

»Iznenadili biste se što su sve ljudi sposobni učiniti«, reče Garcia i priđe

Hunteru da pogleda popis. »Posebno oni koji ne izgledaju kao takav tip.«

»Pročitali ste te dosjee?«, upita Hunter.

»Da, one najvažnije.«

»Tko je odredio njihovu važnost, vi?«

Alice ne odgovori.

Hunter se zagleda u nju, zatim prelista stranice. Na njima je više od 900

imena. »Rekli ste da nijedan od teških zločinaca nije nedavno pušten. Što znači to

nedavno?«

»U proteklih godinu dana.«

»Moramo se vratiti još dalje u prošlost«, reče Hunter.

»Nema problema. Koliko daleko?«

»Za početak, pet, možda i deset godina.«

»Dajte mi kompjutor s brzom internetskom vezom i imat ćete sve za par

minuta.«

»Za svaku osobu na ovom popisu moram znati zbog čega je osuđena.«

»Piše vam tu, uz njihova imena i dob«, odvrati Alice pomalo zajedljivim

glasom dok glavom pokazuje na popis.

Hunter ne miče pogled s njezina lica. »Ovdje piše ubojstvo, teško ubojstvo,

oružana pljačka i slično. Moramo točno znati što su učinili i na koji način. Koje

su oružje koristili? Je li bilo mnogo krvi na poprištu zločina? Je li počinitelj bio

nasilan jer je izgubio kontrolu ili zato što je u tome uživao? Trebaju nam svi

podaci.«

»Nema problema. Samo mi dajte kompjutor.«

»Isto tako, trebaju nam i imena članova obitelji zločinaca, daljnjih rođaka ili

članova bande koji su na slobodi, a koji su dovoljno ćaknuti da se žele osvetiti

umjesto zatvorenika.«

»Nema problema.«

Hunter pogleda popis, zatim Garciu i na kraju Alice. »Veoma ste

samouvjereni. Mislite da ste toliko dobri?«

Načas joj osmijeh ozari lice. »Još i bolja«, odgovori bez oklijevanja. »Dajte

mi kompjutor i odmah se bacam na posao.« Pokaže popis u Hunterovim rukama.

»No zasad nam ovo može biti polazna točka.«

Na trenutak zavlada tišina.

»Nama...?«, upita Garcia.

»Tužitelj Bradley želi da vam pomognem koliko god mogu. To znači da

ćemo raditi kao tim, je li tako?« Pogleda Huntera.

»Gospođice Beaumont«, reče Hunter i odloži popis na stol. »Mi smo Jedinica

za teška ubojstva u Odjelu za pljačke i ubojstva. Ovo nije zabavni klub. Znamo

da tužitelj Bradley što prije želi rezultate, ali želimo ih i mi. Cijenimo vašu pomoć

i ovaj popis će nam biti dobra polazna točka, tu imate pravo. No ja nemam nikakve

ovlasti da bez savjetovanja s našom načelnicom još nekoga uvedem u istragu. A

ona, za početak, neće biti previše oduševljena uvlačenjem civila u naše istrage.«

Alice se nasmiješi i priđe panou s fotografijama poprišta zločina. Ima

senzualan hod. Polagan i neusiljen, kao da zna da je muškarci vole promatrati dok

hoda.

»Nemojte biti toliko skromni, detektive. Vi imate ovlast da u svoj tim uzmete

koga god hoćete«, odvrati nimalo agresivno. »Provjerila sam. Vi ste ovdje glavni

i svi vas slušaju. No, za svaki slučaj, tužitelj Bradley je razgovarao s ravnateljem

policije Martinom Collinsom koji je pak razgovarao s vašom ‘ne baš

oduševljenom’ načelnicom. Nije imala previše izbora. A bojim se da ga nemate

ni vi. Tužitelj Bradley uvijek dobiva ono što želi.«

Hunter ima dovoljno iskustva pa zna da protivljenje neće promijeniti stvar

ni koliko je crno pod noktom. Mrzio je sve koji su se uplitali u njegovu istragu i

određivali mu što bi trebao učiniti, a što ne. Zato je i imao reputaciju osobe koja

katkada zna zaobići protokol, ali u LAPD-u postoji zapovjedni lanac, a on je na

samom njegovu dnu. Ponekad je morao poslušati ono što mu je naređeno, a ovo

je svakako bila jedna od takvih prilika. Zato ne reče ništa.

Alice jedno vrijeme proučava fotografije na panou. »O, moj Bože«, šapne i

brzo se okrene.

Hunter ne skida pogled s nje.

»Dobro sam poznavala Dereka«, reče Alice drhtavim glasom. »Pomagala

sam mu u brojim slučajevima. Pomogla sam mu zatvoriti mnogo tih s tog popisa.

Bio je dobar čovjek i nije ovo zaslužio. Želim vam pomoći. A znam da mogu jer

sam izvrsna u svom poslu. Molim vas, pružite mi šansu da vam pomognem

uhvatiti tog kučkinog sina koji je ovo napravio Dereku.«

19. Prije nego što Hunter uspije bilo što reći, na vratima se opet začuje kucanje.

»Ovdje je jutros veoma prometno«, našali se Garcia, zatim vikne: »Uđite.«

»Žao mi je gospodine«, odvrati izvana muški glas. »Nemam dovoljno ruku.«

Svi u prostoriji se namršte. Garcia priđe vratima i otvori ih.

Vani stoji pozornik novajlija, tek izašao iz puberteta, u čistoj, glanc novoj

uniformi. Objema rukama drži veliki paket umotan u debelu crnu plastičnu vreću

zalijepljenu ljepljivom trakom.

»Detektive, ovo vam šalje forenzički laboratorij.«

»U redu, hvala. Ja ću preuzeti«, reče Garcia i ispruži ruke. Paket je lakši nego

što izgleda. Ima ravno dno pa ga je lako držati. »Da ga stavim tamo kraj panoa?«,

upita Huntera nakon što se zatvore vrata.

»Da, mislim da će tako biti najbolje.« Hunter raščisti mali stol i dovuče ga

bliže panou. Garcia na njega pažljivo odloži paket.

»Što je to?«, upita Alice i priđe s druge strane.

»Reprodukcija ovoga u prirodnoj veličini«, odgovori Garcia i pokaže

fotografiju na panou.

Hunter opazi kako Alice zadržava dah. »Jeste li ikada ovako usko surađivali

s timom koji istražuje ubojstvo?«, upita je.

»Nisam«, odlučno odvrati. Nije joj neugodno.

Hunter iz džepa izvadi džepni nožić i otvori ga. »Kao što sam već prije rekao,

ovo nije zabavni klub.« Vješto razreže ljepljivu traku. »Možete ostati ako želite.

Ali ovo neće biti nikakav piknik.«

»Mrzim piknike.« Alice se ne pomakne.

Hunter i Garcia skinu plastičnu vreću i bace je na pod. Dugo vremena u uredu

se čuje jedino zvuk ventilatora na Garciinu stolu. Liječnica Hove je imala pravo:

unatoč kratkom vremenu, forenzičari su obavili fantastičan posao napravivši

reprodukciju morbidne skulpture. Napravljena je od bijeloga gipsa, modeliranog

oko drvene osnove. Iako skulptura nije obojena, Garcii se ipak naježe dlačice na

zatiljku. Alice ostane bez zraka.

Hunter ne može odvojiti pogled od skulpture. U mislima mu se poput

bljeskova vatrometa svako toliko pojavljuje slika originalne skulpture,

podsvjesno ga obuzima isti onaj osjećaj kao i prije dva dana kad je prvi put stigao

na poprište zločina. Može osjetiti jetki miris one sobe. Može vidjeti krv poprskanu

po svim zidovima i podu, način na koji kaplje sa skulpture od ljudskih dijelova.

Na trenutak može vidjeti čak i krvlju napisane riječi na zidu: »SVA SREĆA ŠTO

NISI UPALILA SVJETLO«.

»Mogu li natočiti čašu vode?«, reče Alice i konačno prekine tišinu. Čini se

kao da je svojim riječima prekinula masovni trans. I Hunter i Garcia gotovo

istovremeno trepnu.

»Samo izvolite«, odvrati Hunter. Prekriži ruke na prsima. Još uvijek pomno

promatra skulpturu. Prijeđe na drugu stranu i pogleda je iz drugog kuta.

Garcia se pak odmakne, kao da želi vidjeti širu sliku.

No ništa ne vide. Skulptura ne sliči ničemu što su dosad vidjeli. Nijednoga

od njih ni na što ne podsjeća.

»Ovo je najgrotesknija stvar koju sam vidjela u životu«, izjavi Alice i iskapi

vodu kao da želi ugasiti vatru u sebi. »A sudeći po načinu na koji je vas dvojica

gledate, ni vi nemate pojma što bi to moglo značiti, zar ne?«

»Skužit ćemo«, odvrati Hunter.

Ona opet napuni čašu. »Pa, ja znam nekoga tko bi nam mogao pomoći.«

20. Silver Lake je brežuljkasta četvrt istočno od Hollywooda i sjeverozapadno

od centra Los Angelesa. Ovdje živi širok dijapazon različitih etničkih i

socioekonomskih skupina, ali je najpoznatija po eklektičkim okupljanjima

avangardnih i kreativnih ljudi koji ovdje žive, kao i po velikoj homoseksualnoj

zajednici. U ovoj četvrti žive i neki od najpoznatijih modernističkih arhitekata

Sjeverne Amerike i upravo tamo se upute Hunter i Alice.

Alice ima crvenu corvettu. Vozi je kao pubertetlija koji se želi dokazati:

prelazi iz jedne u drugu traku bez davanja žmigavca, pretječe svakoga tko joj se

nađe na putu i ubrzava svaki put kad se na semaforu upali žuto svjetlo, kao da želi

pobjeći pred tsunamijem. Hunter sjedi na suvozačevu sjedalu, čvrsto zavezanog

sigurnosnog pojasa.

»Gospođice Beaumont, ako još više ubrzate, mogli bismo se vratiti natrag u

prošlost«, reče joj kad skrenu na West Sunset Boulevard.

Ona se nasmiješi. »Zar se bojite?«

»Način na koji vozite prestrašio bi i Michaela Schumachera.«

Još jedan osmijeh. »Znaš što: usporit ću ako me prestaneš zvati gospođica

Beaumont. Zovi me Alice.«

»Vrijedi, Alice. A sad, molim te, makni nogu s gasa da ne završimo u 1842.

godini.«

U Silver Lake stignu za manje od petnaest minuta.

»Nemoj se uznemiriti«, reče Alice kad parkira ispred galerije Jalmar Art.

»Miguel je malo ekscentričan.«

Hunter sa stražnjeg sjedala uzme reprodukciju skulpture i krene za njom.

Miguel Jalmar je kolekcionar umjetničkih djela, vlasnik galerije i izvanredan

poznavatelj modernog kiparstva. Od djetinjstva strastveno voli umjetnost,

umjetnička djela skuplja još od tinejdžerske dobi.

»Alice, draga«, reče Miguel piskutavim glasom. Odloži knjigu koju je čitao

i skoči na noge čim Alice i Hunter uđu u galeriju.

Miguel je srednjih četrdesetih godina, visok i vitak, poput ugljena crne ravne

kose koja mu pada sve do prsa. Besprijekorno je odjeven u Dolce & Gabbana

odijelo, ima pomodnu trodnevnu bradu i miriši na skupu kolonjsku vodu. Zagrli

Alice kao da je upravo našao svoju davno izgubljenu sestru, zatim je poljubi u oba

obraza.

»Hvala ti, Miguel, što si nas tako brzo primio«, reče Alice, oslobađajući se

njegova zagrljaja. »Uistinu smo ti jako zahvalni.«

»Dušice, pa znaš da bih za tebe učinio sve.« Piskutavost nestane iz njegova

glasa, ali ne i ženstvenost. Skrene pogled na Huntera i u čudu izvije obrve. »A tko

je to? I nešto još važnije, gdje si ga dosad skrivala?«

»Ovo je Robert Hunter. Moj prijatelj.«

Hunter se nasmiješi i kimne Miguelu.

»Robert Hunter...? To je izrazito muževno ime. Sviđa mi se. O, Bože sveti,

pogledaj samo ta široka ramena i te bicepse. Kladim se da se baviš body-

buildingom.«

Na to je, znači, Alice mislila kad je rekla da je »ekscentričan«, pomisli

Hunter.

»O«, Miguel skrene pogled na paket koji drži Hunter, »to je djelo koje želiš

da pogledam?«

»To je to.«

»Pa, dođite u moj ured.«

Njegov ured je prava zbirka svih umjetničkih razdoblja. Moderna umjetnost

i antikna djela pomiješana na nezamisliv način koji bi trebao djelovati odbojno,

ali uopće nije tako. Skulpture svih oblika i veličina nalaze se doslovno posvuda.

Na zidovima su maske, na podu sag sa zebrinim prugama, na njemu crni kožni

kauč s prekrivačem na tigrove pruge i jastučićima s leopardovim uzorkom.

»Stavimo to ovdje«, reče Miguel i pokaže na stolić za kavu. Makne dva kipa

koja stoje na njemu, a Hunter stavi paket na stol i skine crni plastični pokrov.

»Ajme meni!« Miguel tutne ruku u džep i izvadi naočale. »Ajoj. Ovo je...«

Ušuti i upitno pogleda Huntera. »Dušice, ti si ovo napravio?«

»Ne, nisam ja.«

»Onda dobro. U tom slučaju, ovo je jednostavno groteskno.« Miguel obilazi

oko skulpture, promatra je iz svakoga kuta. Zastane i lecne se. »Prikazuje li ovo

dijelove ljudskog tijela?«

Alice kimne. »Valjda.«

»Nikad u životu nisam vidio nešto tako bolesno i jezivo. No jedno je

sigurno... veoma je kreativno. To moram priznati umjetniku. Ovo je jedno od onih

ludih djela, onih ‘koji-je-ovo-vrag’, koje bi moglo osvojiti Turnerovu nagradu u

Londonu. Sam vrag zna što oni kritičari misle.«

»Jeste li ikada vidjeli nešto slično?«, upita Hunter.

»Samo u noćnim morama, dušice.« Miguel čučne i nagne glavu na jednu

stranu. Promatra jedno stopalo na rubu. »Tko je umjetnik?«

»Nisam sigurna da ga možemo tako nazvati«, izjavi Alice, ali odmah požali.

Miguel je pogleda.

»Ne znamo«, ubaci se Hunter, »ali bih stvarno htio otkriti.«

»Vi ste kolekcionar?«

»Pa valjda možemo to tako reći«, suho odvrati Hunter. »Doduše, tek sam

počeo.«

»Možda bismo se mogli naći jedne večeri i razgovarati o umjetnosti i...

drugim stvarima.« Miguel se nasmiješi. »To bih stvarno volio. Rado ću vam dati

nekoliko savjeta.«

»Ovo je veoma intrigantno djelo«, reče Hunter, vrativši se na temu. »Prema

vašemu iskustvu, Miguel, što mislite, što nam umjetnik pokušava reći?«

Miguel opet skrene pažnju na skulpturu. »Pa, malo se dvoumim. No rekao

bih da tom umjetniku ovo nije prvo djelo.«

»Zašto?«

»Zbog načina na koji je sastavljeno, lude mašte i kreativnosti, zbog svega

toga djeluje mi kao... netko tko ima mnogo iskustva u kiparstvu. Netko koga nije

briga što drugi misle, tko se ne boji pokazati svoju umjetnost, bez obzira tko bi se

zbog toga mogao naći uvrijeđenim. Ali, s druge strane, skulptura je napravljena u

gipsu, što jednostavno ukazuje na amaterizam. U današnje vrijeme nitko ništa ne

radi u gipsu. A ako želi ovo prodati, trebao bi razmisliti o tome da doda malo boje.

Možda krvavocrvene, da bude u skladu s motivom.« Miguel ustane, odmakne se

par koraka i stavi ruke na bokove. »No radi se o hrabrom i izazovnim umjetniku

koji se ne boji kršiti konvencije. A to mi se sviđa. Ovime nam sasvim sigurno želi

nešto poručiti.«

»Što ti misliš, što bi to bilo?«, upita Alice.

Miguel vrati naočale u džep. »Zbog načina na koji se umjetnik poigrao s

ljudskim tijelom i složio ga na vlastiti način – mislim da se suprotstavlja

stvaranju.« Slegne ramenima. »K vragu, ovo je toliko smiono da se, po njegovu

mišljenju, suprotstavlja i samom Stvoritelju.«

Alice osjeti žmarce na leđima. »Miguel, kažeš da ovaj umjetnik misli da je

Bog?«

Miguel kimne. Još uvijek promatra skulpturu. »Da, ovo mi govori upravo to,

dušice: ja sam Bog i mogu raditi što me volja.«

21. Na putu natrag u upravnu policijsku zgradu, Hunter svrati u Ured okružnog

tužitelja u West Temple Streetu. Posreći mu se: okružni tužitelj Bradley upravo

se vratio s trosatnog sastanka s tužiteljima.

Njegov ured velik je kao omanji stan. Dva zida zauzimaju duge, prastare

police s knjigama. Preostala dva prekrivena su diplomama, nagradama,

certifikatima i uokvirenim fotografijama koje prikazuju Bradleya u obavljanju

veoma važnih poslova: rukovanju s političarima i slavnim osobama, poziranju s

odvjetnicima na sudu, stajanju iza podija za vrijeme održavanja govora i slično.

U ured ga uvede osobna tajnica okružnog tužitelja, veoma mlada i privlačna

brineta, odjevena u uzak i elegantan crni kostim. Bradley sjedi iza impozantnog

stola od mahagonija i odmotava sendvič kojim bi se mogle nahraniti najmanje tri

osobe.

»Detektive«, reče Bradley i glavom pokaže Hunteru da sjedne na jedan od

tri otmjena kožna naslonjača nasuprot njemu. »Hoće li vam smetati ako jedem

dok razgovaramo? Danas još nisam ručao.«

»Ne smeta mi.« Hunter odmahne glavom i sjedne na naslonjač s lijeve strane.

Bradley odgrize mamutovski komad sendviča. Na papir iscure majoneza,

kečap i senf.

»Dobra je, ha?«, kaže Bradley dok žvače.

»Molim?«

»Alice«, pojasni Bradley. »Cura koju sam vam poslao. Ima krasnu guzu, zar

ne? I mozak joj radi k’o urica. U današnje vrijeme teško je naći takvu

kombinaciju. Ali ni slučajno nemojte ništa pomišljati. Ona je skroz izvan vaše

lige.«

Hunter ne reče ništa, samo promatra kako okružni tužitelj papirnatom

salvetom briše senf koji mu je ostao u kutu usana.

»Onda, detektive«, nastavi Bradley, »što imate za mene? I, molim vas,

govorite cijelim rečenicama.«

»Pokušat ću. Imam nekoliko pitanja za vas.«

Tužitelj ga pogleda. Ovo nikako nije odgovor koji je očekivao.

»Moramo povezati neke dijelove.«

»U redu, detektive. Pitajte.« Opet odgrize komad sendviča i žvače otvorenih

usta.

»Rečeno mi je da ste prije nekoliko mjeseci posjetili gospodina Nicholsona

u njegovu domu, nakon što mu je dijagnosticirana bolest.«

»Tako je. Odvezao sam se do njega nakon posla. Htio sam mu reći da može

računati na mene ako mu bilo što zatreba. Dvadeset godina radio je u ovom uredu.

To je bilo najmanje što sam mogao učiniti.«

»Sjećate li se kad je to točno bilo?«

Bradley odvrne čep Dr. Peppera i u velikim gutljajima ispije polovicu.

»Mogu veoma lako saznati.« Skeptično bulji u Huntera.

»Hoćete li, molim vas?«

Bradley pritisne interfon na svom telefonu. »Grace, prije nekoliko vikenda

svratio sam do kuće Dereka Nicholsona. Imaš li što upisano u mom rasporedu?

Možeš li provjeriti i javiti mi kad je to bilo?«

»Naravno, okružni tužitelju Bradley.« Nastane kratka stanka koju ispuni

zvuk kuckanja po tipkovnici. »Posjetili ste gospodina Nicholsona sedmog ožujka.

Nakon radnog vremena.«

»Hvala, Grace.« Kimne Hunteru.

Hunter zapiše u svoj notes. »Otprilike u to isto vrijeme, još je netko posjetio

gospodina Nicholsona. Znate li nešto o tome? Znate li je li to bio netko iz vašega

ureda, možda netko s kim je bio dobar prijatelj?«

Bradley se zahihoće. »Detektive, u mom redu radi više od tristo prvoklasnih

tužitelja i otprilike isto toliki broj ljudi na drugim poslovima.«

»Visok je oko metar osamdeset, otprilike iste dobi kao i gospodin Nicholson,

ima smeđu kosu... mislio sam da vam je možda spomenuo ako je to bio netko iz

vašega ureda.«

»Nitko mi nije rekao da je posjetio Dereka, ali se mogu raspitati.« Uzme

kemijsku i zapiše nešto na komad papira. »Detektive, Derek je bio dobar i častan

čovjek. Sa svima se slagao. Suci su ga voljeli. I nije imao prijatelje samo u ovom

uredu.«

»Shvaćam, ali ako je taj posjetitelj bio netko iz vašega ureda, volio bih mu

postaviti par pitanja.«

Bradley se jedan dugi trenutak nijemo zagleda u Huntera, zatim se posprdno

nasmije. »Govorite li vi to, detektive, da bi netko iz ovoga ureda mogao biti

osumnjičenik?«

»Bez dostatnih informacija, svatko je osumnjičenik«, odvrati Hunter. »To

piše u priručniku za detektive. Prikupljamo informacije i koristimo ih da

eliminiramo ljude s popisa osumnjičenika. Tako se to obično radi.«

»Ne izigravajte prokletog pametnjakovića. Možda je to sranje smiješno

vašim prijateljima majmunima, ali meni nije. Ja vodim ovu prokletu istragu pa bi

vam bilo bolje da pokažete malo poštovanja, jer ako ne pokažete, vaš će sljedeći

posao biti vođenje policijskih pasa na sranje, jeste li me čuli?«

»Jasno i glasno, ali bih svejedno volio znati je li ta druga osoba koja je

posjetila gospodina Nicholsona netko iz ovoga ureda.«

»Dobro«, reče Bradley nakon nove stanke. »Provjerit ću i javiti vam. Još

nešto, detektive?« Pogleda na svoj sat.

»Još samo jedna stvar. Je li vam gospodin Nicholson ikada govorio o tome

kako se namjerava pomiriti s nekime? Reći nekome istinu o nečemu?«

Na Bradleyevoj čeljusti trgne se mišić i iznenada prestane žvakati. »Pomiriti

se s nekim? Što time mislite reći?«

Hunter mu ispriča što mu je rekla Amy Dawson.

»A vi mislite da bi taj koji ga je posjetio prije par mjeseci mogao biti onaj na

koga se to odnosilo?«

»Moguće je.«

Bradley obriše usta i ruke novom papirnatom salvetom, zavali se u svoju

stolicu i zagleda neko vrijeme u Huntera. »Derek mi to nikad nije spomenuo. Ni

da će se pomiriti s nekim ni da će reći nekome istinu o nečemu.«

»Znate li možda na koga je mislio?«

Bradley brzo pogleda zidni sat, zatim Huntera. »Detektive, živimo u

sjebanom svijetu. Vi bolje od ikoga drugoga znate da je tako. Mi, državni tužitelji,

dajemo sve od sebe da održimo red u našem društvu tako da zatvaramo osobe koje

se u njega ne uklapaju. Radimo s činjenicama koje prikupe detektivi poput vas,

forenzičari, tehničari, naši vlastiti istražitelji, svjedoci i tako dalje. No i mi smo

samo ljudi pa i mi radimo greške. Problem je u tome što naše greške, s obzirom

na prirodu našega posla, mogu imati dramatične posljedice.«

Hunter se promeškolji na naslonjaču. »Mislite na slučajeve kad krivu osobu

strpate u zatvor, a prava i dalje slobodno šeće ulicama.«

»Detektive, stvari nikad nisu toliko jednostavne.«

»I je li gospodin Nicholson ikad bio kriv za neku takvu ‘grešku’?«

»Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje.«

Hunter se nagne naprijed. »Ne možete ili nećete?«

Bardleyev pogled otvrdne. »Ne mogu zato što ne znam odgovor.«

Hunter se zagleda u njegovo pokeraško lice.

»No, mogu vam reći da je svatko tko je dulje vremena radio kao tužitelj

barem jednom bio u takvoj situaciji. Ja sam prestao brojati koliko sam puta

optužio nekoga čija je krivica bila jasna kao dan, a zbog neke tehničke greške

nekog idiota u laboratoriju ili novopečenog murjaka koji je zajebao prilikom

uhićenja ili na poprištu zločina kontaminirao neki dokaz, ti su govnari

oslobođeni.«

I Hunter je mnogo puta bio u takvoj situaciji, ali zna da je istina i ono

suprotno: uvijek će biti nedužnih osoba koje služe kaznu ili su, još gore, osuđene

na smrt zbog nečega što nisu učinile.

»Svi smo mi to prošli, detektive. A Derek Nicholson nije bio nikakva

iznimka.«

22. Ostatak dana Hunter provede u uredu. U glavi mu se roji bezbroj pitanja, ali

nikako ne može prestati misliti na ono što je rekao Miguel Jalmar.

Zar se stvarno radi o tome?, pomisli. Zar im to ubojica pokušava reći tom

skulpturom? Zar je toliko umišljen i toliko zaluđen da misli da je Bog? Misli da

može raditi što ga volja i da ga nitko neće spriječiti?

Zna da je odgovor na to pitanje jedno glasno »da«. Događalo se to mnogo

češće nego što je većina psihologa kriminalnog ponašanja voljna priznati. Neki to

nazivaju »ubilačkim kompleksom Boga«. U većini slučajeva taj se kompleks

Boga pojavljuje u trenutku kad ubojica umisli da ima moć koja se obično pripisuje

samo Bogu – moć odlučivanja tko će živjeti, a tko umrijeti, kad umisli da je

vrhovni gospodar smrti. A ta moć može izazvati tisuću puta veću ovisnost nego

bilo koja droga. Ona uzdiže narušeni ego ubojica u visine kakve nisu ni sanjali. I

u tom trenutku se izjednačavaju s Bogom. Kad se jednom navuku, obično žele

još.

Skulptura sada opet stoji pored panoa s fotografijama. Toliko opčinjava

Huntera da ne može s nje skrenuti pogled više od minute. Opsjeda ga, počinje se

poigravati njegovim mislima.

Alice se zabila u kut, radi na laptopu. Zadatak joj je svrstati počinitelje koje

je Nicholson strpao u zatvor u nekoliko različitih kategorija. Nakon sastanka s

okružnim tužiteljem Bradleyem, Hunter ju je zamolio i da sastavi novi popis – sve

slučajeve Dereka Nicholsona koje je trebao dobiti, ali ih je izgubio zbog nekog

formalnog propusta ili pogreške prilikom uhićenja ili prikupljanja dokaza. Morao

je saznati tko su žrtve, krive li Nicholsona što je izgubio slučaj i jesu li sposobne

za izvršenje bilo kakve vrste osvete.

Garcia je cijeli dan proveo provjeravajuće drogerije i ljekarne. Zasad nitko

nije na isti recept prodao sva tri lijeka koja je ubojica koristio za usporavanje rada

srca Dereka Nicholsona. No problem je u tome, kako je Garcia otkrio, što se svaki

od tih lijekova mogao ilegalno nabaviti preko Interneta, jednako lako kao i bilo

koji slatkiš.

Hunter pogleda na svoj sat. Već je kasno. Ustane i po stoti put priđe skulpturi.

»Carlose, imaš li još uvijek ovdje digitalnu kameru?«

»Aha.« Garcia otvori ladicu i izvadi veoma tanku kameru veličine mobitela.

»Zašto?«

»Ne znam. Želim snimiti ovu stvar iz različitih kutova.« Glavom pokaže na

skulpturu. »Da vidim što ću dobiti.«

»Nisi baš uvjeren u ono što ti je rekao stručnjak?«

»Možda je u pravu. Možda ubojica jest toliko lud pa je umislio da je Bog.

Napokon, život Dereka Nicholsona okončan je njegovom odlukom, ne Božjom.

A to je nevjerojatna moć. No ja još uvijek mislim da smo nešto previdjeli. Problem

je u tome što mi ova skulptura, što je više gledam, ima sve manje smisla. Možda

će kamera pomoći.«

»Vrijedi pokušati«, reče Garcia i približi se panou.

»U redu, počnimo odavde«, pokaže Hunter mjesto točno ispred skulpture.

»Snimimo tri slike – jednu iz ptičje perspektive, jednu iz normalne vizure i jednu

iz žablje perspektive. Zatim ćemo napraviti jedan korak ulijevo i učiniti isto to.

Obiđimo je jednom.«

»O.K.« Garcia stane okidati snimke, svake dvije sekunde u prostoriji

zabljesne fleš.

Alice se za svojim stolom naglo trgne.

Hunter to primijeti. »Dobro si?«

Ona ne odgovori.

»Alice, jesi li dobro?«, ponovi Hunter.

»Da, dobro sam. Malo mi smeta bljeskanje fleša.«

Hunter vidi da je ne smeta malo, nego veoma. Izgleda potreseno, ali odluči

da ništa neće pitati.

Garcia snimi sedamnaestak slika, kad Hunter ugleda nešto od čega mu

zastane dah i sav se naježi.

»Stani«, vikne i podigne ruku.

Alice podigne pogled s laptopa.

Garcia prestane snimati.

»Ne miči se«, reče Hunter. »Snimi još jednu sliku točno iz te pozicije. Nemoj

se pomaknuti ni centimetar.«

»Što...? Zašto...?«

»Samo tako napravi, Carlose. Vjeruj mi.«

»U redu.« Garcia snimi još jednu sliku.

Hunteru ubrza srce kad adrenalin navre u njegove žile. »Nije moguće«,

šapne.

Alice ustane i priđe im.

»Još jednu, Carlose.«

Garcia okrene kameru prema skulpturi i okine još jednom.

»Isuse!«

»Što se događa, Roberte?«

Hunter zastane i pogleda partnera. »Mislim da sam upravo otkrio što nam

ubojica želi poručiti ovom skulpturom.«

23. Andrew Nashorn skupi svu snagu i prisili se otvoriti kapke koji se veoma

polako pomaknu. Iako u prostoriji gore samo svijeće, svjetlo mu poput eksplozije

granate sprži oči. Nijedan oblik nema smisla: sve je samo jedna golema mrlja.

Usta su mu suha poput pustinje. Zakašlje se. Bol ga prostrijeli u vilici i sune

u glavu, ima osjećaj kao da mu netko škripom steže mozak, osjeća silan pritisak,

čini mu se da će eksplodirati. Toliko je dehidriran da su mu usne ispucane,

slinovnice jedva proizvode slinu. Pokušava ih prisiliti na izlučivanje, stišće

žlijezde ispod jezika tako da svom snagom gura vrh jezika o nepce, baš onako

kako je radio dok je bio klinac. Zapamtio je kako se to radi i zato biva nagrađen s

nekoliko sluzavih kapi. Kad dospiju u njegovo grlo, ima osjećaj kao da guta

zalogaj slomljenog stakla. Opet se zakašlje, ovaj put očajničkim suhim kašljem,

bol u grlu i vilici širi se poput vatrene kugle, ispuni mu cijelu lubanju. Kapci mu

zatrepere i pomisli da će se onesvijestiti, ali nešto duboko u njemu govori mu da

nikad više neće otvoriti oči ako ih sada zatvori.

Svom snagom bori se protiv boli pa se ipak nekako uspije othrvati

nesvjestici.

O, Bože, kako mu treba voda. Još se nikad nije osjećao toliko malaksalo,

toliko iscijeđeno od života.

Nema pojma koliko je dugo pri svijesti, no konačno počinje razaznavati

stvari. Vidi obris malog stola od ultrapasa, dvije stolice i malu klupu u obliku

slova L, ugrađenu u kut zida. Dva stara i spljoštena jastučića služe kao nasloni za

leđa.

»Aah...?« Jedino to uspije izustiti kroz slomljenu vilicu. Pozna to mjesto,

jako dobro ga pozna. On je na svojoj jedrilici.

Pokuša se pomaknuti, no ništa se ne dogodi. Ruke ga ne slušaju, kao ni noge.

Zapravo, nijedan dio njegova tijela ne reagira. Uopće ne osjeća svoje tijelo.

U utrobi mu se počne nakupljati očajnička panika. Prisili se usredotočiti,

traži bilo kakav osjet, bilo gdje – u prstima, šakama, rukama, nožnim prstima,

stopalima, nogama, trupu.

Ama baš ništa.

Osjeća jedino mučnu glavobolju, čini mu se da mu izjeda mozak, djelić po

djelić.

Osjeća se poraženo, glava mu klone. Tek tada vidi da je gol i da sjedi na

drvenoj stolici. Ruke mu slobodno vise sa strane. Nisu zavezane. Čini se da nisu

ni noge, ali ih ne može vidjeti jer su mu koljena savijena pa pred njima ne vidi

donji dio nogu pod sjedalom stolice. Na svoj užas opazi kako ispod stolice istječe

lokva krvi. Čini se da su mu noge u toj krvi. Pokuša nagnuti gornji dio tijela kako

bi ih pogledao, no taj trud je uzaludan. Ne pomakne se ni centimetar. Nijedan dio

tijela ne reagira na zapovijedi njegova mozga.

Krajičkom oka opazi kretanje, pa zadrži dah.

Iz mraka stupi osoba, obiđe oko stolice i zaustavi se točno ispred njega.

Pogledom joj potraži lice. Na trenutak upitno suzi oči. Treba mu samo

trenutak da je prepozna. Mehaničar koji je došao pogledati njegov pokvareni

motor.

»Sigurno je jako čudno ne osjećati svoje tijelo«, reče mehaničar gledajući ga

ravno u oči.

Nashorn zadahće i nesvjesno ispusti užasnuti slabašni jecaj koji se formirao

u njegovu grlu.

Mehaničar se smiješi.

»Uhhh, aghhh.« Nashorn pokušava govoriti, ali u ne može pomicati vilicu,

ne može artikulirati riječi, ispušta samo nerazumljive zvukove.

»Oprosti zbog vilice. Nisam je htio slomiti. Trebao sam te maznuti po

zatiljku, ali si se u posljednji trenutak okrenuo. Doduše, ja sam na gubitku jer sada

ne možeš govoriti, a ja bih stvarno htio da govoriš.«

Ako strah ima miris, onda je Nashorn natopljen njime.

»Da to pokažem nešto. Htio bih vidjeti kako ti se čini, u redu?«

Nashorn pokuša gutnuti. Toliko je prestrašen da uopće ne osjeti bol.

Mehaničar pokaže prljavu krpu koja prekriva nešto na malom šanku, lijevo

od Nashornova vidnog polja.

Usmjeri na to pažnju.

»Jesi li spreman?«, upita mehaničar pa pričeka par sekundi da poveća

napetost. »Naravno da nisi. Nitko nikad nije spreman za ovo.«

Mehaničar brzim pokretom skine krpu i ona padne na pod.

Nashorn zadahće, od užasa razrogači oči.

Na šanku su dvije ljudske noge, potpuno prekrivene krvlju.

Mehaničar zastane, uživa u ovom trenutku. »Prepoznaješ li ih?«

Strah i suze ispune Nashornove oči.

»Onda ću ti malo pomoći.« Mehaničar iza šanka izvuče ogledalo veličine

sedamdeset pet puta pedeset centimetara, uspravi ga i malo nakrivi, tek toliko da

Nashorn u njemu može vidjeti svoje noge.

I tada Nashorn napokon shvati zašto ima toliko krvi ispod njegove stolice.

24. Alice škilji u reprodukciju skulpture. Na licu joj izraz mješavine zbunjenosti

i iznenađenja. Nema pojma što to Hunter vidi.

Garcia se još uvijek ne miče s mjesta. Upitno pogledava reprodukciju pa

Huntera, zatim zaslon sa stražnje strane digitalne kamere. Pregleda posljednje tri

fotografije koje je snimio, svaku pažljivo zagleda. Njemu ništa ne izgleda

drukčije.

»O.K., sad sam i službeno zbunjen«, reče. »Roberte, što vidiš?« Pogleda

Alice i na njezinu licu također vidi iznenađenje. »Što ti vidiš, a mi ne?«

»Moraš to sam vidjeti. Pokazat ću ti.« Hunter priđe stolu i donese standardnu

policijsku baterijsku svjetiljku Maglite, zatim stane tik do Garcie. Upali svjetiljku,

stavi je u visinu struka i osvijetli skulpturu.

Garcia i Alice pogledaju. Sad su još više zbunjeni.

»Dobro, i...?«, upita Alice.

»Ne gledajte skulpturu«, reče Hunter. »Gledajte zid iza nje. Njezinu sjenu.«

Garcia i Alice istovremeno pogledaju zid.

Iznenađenje zamijeni zbunjenost.

Alice zine od čuda.

»Nemoj me zajebavati«, reče Garcia.

Sjena koju skulptura baca pod određenim kutom svjetla sastoji se od dva

jasna oblika. Dvije jasne sjene kao u kazalištu sjena.

»Pas i ptica?«, kaže Alice i korakne bliže. Okrene se i opet pogleda

reprodukciju. »Koji je to vrag?« S mjesta na kojem stoji, povezani dijelovi tijela

nimalo ne sliče psu i ptici. Nije ni čudo da to dosad nitko nije vidio.

Hunter stavi svjetiljku na policu iza sebe, tako da njezina zraka pod istim

kutom i na istoj visini osvjetljava skulpturu. Sjene se malo pomaknu, ali još su

uvijek tamo. Približi se zidu da bolje pogleda.

»Znači, ubojica je raskomadao žrtvu samo zato da napravi kazalište sjena?«,

upita Garcia. »Sada mi sve izgleda još besmislenije.«

»On komunicira, Carlose«, odvrati Hunter. »Ove sjene moraju imati neko

skriveno značenje.«

»Misliš reći... zagonetka u zagonetki? Najprije skulptura, a sada sjene. Tko

zna što dalje slijedi? Dao nam je nekakvu slagalicu?«

Hunter kimne. »I želi da je sastavimo.« Još se jedan dugi trenutak zagleda u

sjene. Zatim se okrene i pogleda reprodukciju skulpture pa priđe panou s

fotografijama i skine dvije fotografije originalne skulpture s poprišta zločina.

Proučava ih dugo vremena, potom se opet okrene k zidu. »Što misliš, koja je ovo

ptica?«, upita.

»Što...? Ne znam. Možda grlica«, odgovori Alice.

Hunter odmahne glavom. »Grlica nema takav kljun. Ovaj je dulji i

zaobljeniji. Ovo je neka veća ptica.«

»Ti misliš da je ovo namjerno tako napravljeno?«

Hunter opet pogleda skulpturu. »Ubojica se jako namučio da bi sve ovo

spojio. Vidiš način na koji je odrezao prst baš na zglobu?« Pokaže reprodukciji,

zatim fotografiju. »A zatim ga je savio na točno određeni način da bi izgledao kao

kljun. To nije slučajno.«

»Najlakše je napraviti sjenu grlice«, doda Garcia. »Nju vjerojatno svi

najprije nauče. Čak i ja znam kako se radi.« Spoji palčeve, raširi ostale prste i

pomiče ih kao da lepeće krilima. »Vidiš? Robert ima pravo. Ovo nije grlica.«

Alice zastane i još se neko vrijeme zagleda u sjenu. »Dobro, ako imaš pravo

u vezi kljuna, onda ovo nije ni sokol ni jastreb. Njima su vrhovi kljunova savijeni

prema dolje, poput kuke.«

»Tako je«, složi se Hunter.

»Mogla bi biti vrana«, reče Garcia.

»To sam i ja mislio«, reče Hunter. »Vrana, gavran ili možda čavka.«

»I misliš da ta vrsta ptice ima neko značenje?«, upita Alice.

»Da.«

»Onda možda ni taj pas nije samo pas«, ustraje Alice. »Izgleda kao da zavija

na nešto. Možda na mjesec?«

Sjena psa ima lagano podignutu glavu i napola otvorena usta.

»Tako je. Može biti pas, vuk, šakal, kojot... još ne znamo. No ta dva lika su

s razlogom tamo i moramo otkriti što točno predstavljaju kako bismo shvatili

njihovo značenje. Da shvatimo što nam ubojica pokušava reći.«

Svi se opet zagledaju u zid i sjene.

»Provjerio si stražnje dvorište Dereka Nicholsona, je li tako?«, upita Hunter

Garciu.

»Znaš da jesam.«

»Jesi li tamo vidio pseću kućicu?«

Garcia se na trenutak zagleda u daljinu štipkajući donju usnu. »Nisam.«

»Ni ja«, reče Hunter i pogleda na svoj sat. Priđe svome stolu i počne

prekapati po papirima i notesima na njemu. Za minutu nađe ono što je tražio.

Izvadi mobitel i nazove broj zapisan na komadu papira koji drži u rukama.

»Halo«, javi se umorni ženski glas.

»Gospođice Nicholson, ovdje detektiv Robert Hunter. Oprostite što vas

uznemiravam, ali bit ću veoma kratak. Moram vam postaviti par brzinskih pitanja

u vezi vašega oca.«

»Da, dobro«, odvrati Olivia. Sada zvuči budnije.

»Je li vaš otac imao psa?«

»Molim...?«

»Je li vaš otac imao psa, kućnog ljubimca?«

Na dvije sekunde zavlada tišina, dok Olivia ne registrira pitanje.

»Ovaj, ne... nije.«

»Je li ga ikada imao? Možda dok ste bili dijete ili nakon smrti vaše majke?«

»Ne. Nikad nismo imali psa. Mama je više voljela mačke nego pse.«

»A pticu?« Hunter gotovo može vidjeti kako se Olivia mršti.

»Pticu...?«

»Da, bilo kakvu vrstu?«

»Ne, nikad nismo imali ni pticu. Zapravo nikad nismo imali nikakvog

kućnog ljubimca u kući. Zašto pitate?«

Vrhom prsta Hunter protrlja čelo između obrva. »Samo provjeravam neke

stvari, gospođice Nicholson.«

»Ako će vam to pomoći, moj je otac u uredu imao akvarij s nekoliko riba.«

»Riba?«

»Aha. Znao je govoriti da ga psihički smiruje dok ih promatra kako plivaju.

Smirivale su ga prije, za vrijeme i nakon nekog velikog suđenja.«

Hunter se morao zadovoljiti tom izjavom. »U redu, puno vam hvala na

pomoći, gospođice Nicholson. Možda ću vas uskoro opet nazvati, ako vam to ne

smeta.«

»U redu.«

Hunter prekine vezu.

»Ništa?«, upita Garcia.

»Ni psa, ni pticu, nikakve kućne ljubimce, samo ribe u akvariju u njegovu

uredu. Veza je negdje drugdje.«

U tom trenutku načelnica Blake otvori vrata njihova ureda. Nije kucala.

Nikad nije. U takvoj je žurbi da niti ne primijeti sjene na zidu.

»Nećete vjerovati, ali opet je to učinio.«

Svi se namršte.

Načelnica pokaže glavom na reprodukciju. »Imamo još jednu takvu.«

25. Marina Del Rey nalazi se veoma blizu Venice Beacha, u blizini ušća Ballona

Creeka. Jedna je od najvećih umjetnih luka za male brodice u Sjedinjenim

Državama i sastoji se od devetnaest marina. U njoj se može usidriti 5 300 brodica.

Čak i u ovo doba noći, sa sirenama i rotacionim policijskim svjetlima, treba

im četrdeset pet minuta da iz upravne policijske zgrade dođu do luke. Vozi Garcia.

Skrenu ulijevo na Tahiti Way i na četvrtom skretanju udesno stignu do

parkirališta iza kina New World, gdje nekoliko policijskih vozila blokira pješački

prilaz doku A-100 u Marina Harboru. Oko policijske trake već je okupljeno veliko

mnoštvo. Čini se kao da su reportažni kombiji, novinari i fotografi posvuda. Da

bi prišao bliže, Garcia mora usporiti i voziti slalom oko automobila te zatrubiti

nekolicini pješaka.

Čim stanu uz policijsku traku, priđe im pozornik.

»Vi ste iz Odjela za ubojstva?« Pozornik je u kasnim četrdesetima, visine

oko metar sedamdeset, obrijane glave i debelih brkova. Govori promuklim

glasom, kao da je upravo prebolio prehladu.

Hunter i Garcia kimnu i pokažu mu svoje značke. On ih pogleda i okrene lice

prema prilaznom putu. »Slijedite me. Jedrilica je skroz na kraju s lijeve strane.«

Krene prema njoj.

Hunter i Garcia za njim.

Na dugom prilaznom putu ima tek nekoliko rasvjetnih stupova na velikoj

međusobnoj udaljenosti, tako da je prilazni put jako slabo osvijetljen.

»Ja sam pozornik Rogers iz postaje West. Partner i ja smo prvi stigli na

poprište«, nastavi pozornik. »Odazvali smo se na poziv 911. Navodno je netko do

daske otvorio radio iz kojeg trešti heavy-metal. Neka žena iz susjedne brodice

odlučila je zakucati na vrata i zamoliti da stišaju glazbu. Pokucala je ali se nitko

nije odazvao, pa se popela na palubu. Svjetla nisu bila upaljena, ali je u kabini

gorjelo par svijeća. Kao kad želite napraviti romantičnu atmosferu, znate na što

mislim?« Rogers odmahne glavom. »Sirota žena, stupila je u najgoru noćnu moru

u svom životu.« Ušuti i pogladi brkove. »Zašto bi netko drugom ljudskom biću

učinio nešto takvo? Ovo je nešto najbolesnije što sam vidio u životu, a vjerujte

mi, već sam vidio svakakva odvratna sranja.«

»Žena...?«, upita Hunter.

»Molim?«

»Rekli ste da je žena stupila u najgoru noćnu moru u svom životu.«

»O, da. Zove se Leanne Ashman, ima dvadeset pet godina. Njezin dečko ima

onu jahtu tamo.« Pokaže veliku bijelo-plavu jahtu. Na pramcu piše njezino ime:

Sonhador. Usidrena je dva sidrišta dalje od posljednje brodice.

»Dečko nije u blizini?«, upita Hunter.

»Sada jest. S njom je, na svojoj jahti. Ne brinite, s njima je policajac.«

»Jeste li razgovarali s njom?«

»Jesam, ali sam dobio samo sažetak onoga što se dogodilo. Bolje je da takvu

stvar prepustim vama detektivima.«

»Bila je sama na jahti njezina dečka?«, upita Garcia.

»Aha. Pripremala je romantičnu večeru – svijeće, šampanjac, tiha glazba,

znate na što mislim? Trebao je doći kasnije večeras.«

Stignu do posljednje brodice. Policijska traka priječi ulaz s doka na dasku

koja vodi na palubu. Tu se motaju tri policajca. Hunter im na licima vidi čisti

bijes.

»Tko je isključio glazbu?«, upita Hunter.

»Što?«

»Rekli ste da je glasno treštala glazba. Sad se ništa ne čuje. Tko ju je

isključio?«

»Ja«, odgovori Rogers. »Daljinski upravljač glazbene linije bio je na stolici

uz vrata kabine. I ne brinite, nisam ga dirao rukama. Svjetiljkom sam pritisnuo

dugme.«

»Izvrsno.«

»Usput, svirala je pjesma koja se stalno ponavljala – broj tri na CD-u.

Primijetio sam to prije nego što sam je isključio.«

»Stalno se ponavljala ista pjesma?«

»Tako je. Uvijek iznova.«

»Sigurni ste da je to bila samo jedna pjesma, ne cijeli CD?«

»Rekao sam vam. Pjesma broj tri.« Rogers opet odmahne glavom. »Mrzim

rock. To je vražja glazba, ako mene pitate.«

Garcia pogleda Huntera i neprimjetno slegne ramenima. Zna koliko njegov

partner obožava rock.

Rogers popravi kapu. »Onda, koga još mogu pustiti ovamo?«

Hunter i Garcia se namršte.

»Forenzičare, naravno, i koga još? Neke druge detektive?«

Hunter polako odmahne glavom. »Ne razumijem vas.«

»Pa, ovo će mjesto uskoro biti prepuno bijesnih murjaka.«

Lica detektiva još su uvijek veoma zbunjena.

»Žrtva«, objasni Rogers. »Zvao se Andrew Nashorn. Bio je jedan od nas.

Murjak iz LAPD-a.«

26. Hunter i Garcia navuku nove rukavice od lateksa i plastične navlake za

cipele. Obojica izvade baterijske svjetiljke i prijeđu dasku koja vodi na jedrilicu.

Stigavši na palubu, Hunter stane i pogleda naokolo. Ne vidi nikakve otiske cipela,

nikakvih kapljica ni mlazova krvi, nikakvih tragova borbe.

Garcia odmah nazove Operativni ured i zatraži da mu na mobitel pošalju

osnovne podatke o Andrewu Nashornu. Detaljniji dosje može pričekati.

S desnog boka jedrilice na kojem stoji, Hunter vidi kako na parkiralište stiže

još policijskih vozila s upaljenim rotacionim svjetlima. Rogers je imao pravo,

američke policajce ništa ne može toliko uznemiriti kao ubojica murjaka.

Policijske postaje u L.A.-u veoma se razlikuju, katkada među njima ima i

rivalstva. Neki odjeli uopće ne mare za druge, neki njihovi detektivi i policajci

nikad ne dolaze u doticaj jedni s drugima. No svi murjaci, svi odjeli i sve postaje

zbiju se poput najbližih članova obitelji kad god je ubijen netko sa značkom. Bijes

se širi svakom policijskom postajom u Los Angelesu kao što se tračevi o slavnim

osobama šire u Hollywoodu.

»Ako je ovo stvarno isti ubojica, Roberte«, reče Garcia zaklopivši mobitel,

»govna će se gomilati brzinom mlažnjaka. Najprije tužitelj iz Okružnog ureda, a

sada murjak? Tko god ubojica bio, stvarno ima muda.«

Garcia je u pravu. Hunter je svjestan koliki će se pritisak vršiti na njih i

njihovu istragu – stostruko će se povećati da se što prije dobiju odgovori. Okrene

se prema kabini i začuje korake na doku.

»Došla sam što sam prije mogla«, reče liječnica Hove pokazujući svoju

iskaznicu trojici pozornika koji stoje kraj daske za ukrcaj na palubu. I ona prije

dolaska na palubu navuče rukavice od lateksa i navlake za cipele. »Što tu imamo?

Stvarno sliči djelu istoga počinitelja?« Zaliže svoju kestenjastu kosu, zaveže je u

konjski rep i ugura ispod kirurške kape koju izvadi iz torbe.

Na poprištu zločina prioritet uvijek ima forenzička pretraga, ali liječnica zna

da Hunter, kad god je moguće, želi steći dojam dok se truplo još uvijek nalazi na

licu mjesta, prije nego što se bilo što pomakne.

»Još nismo sišli dolje u kabinu«, reče Hunter. »Ovdje smo kraće od dvije

minute.«

I liječnica, jednako kao i Hunter, zastane i ogleda se naokolo po palubi. Ima

vlastitu Magliteicu. »Dobro, idemo to pogledati.«

U malu kabinu vodi pet uskih drvenih stuba. Vrata su otvorena, svjetlo koje

dopire iznutra potječe od šest upaljenih svijeća. Dogorjele su gotovo do kraja.

Nitko ne uđe unutra. Svi troje zastanu na posljednjim dvama stubama koje

vode u kabinu.

Nekoliko trenutaka nitko ne izusti ni riječ. Promatraju užasan prizor ispred

sebe. Kao i na prvom poprištu zločina, ne znaju otkud bi mogli započeti. Sve je

prepuno krvi. Veći dio poda prekrivaju velike lokve, debeli mlazovi još uvijek

cure po zidovima i oskudnom namještaju, no ovaj put ima nekoliko otisaka na

podu koji sliče otiscima cipela.

Čini se da neugodan smrad istovremeno dopre do svih, jer simultano svi

prinesu ruke licima i pokriju nosove.

»Dragi Isuse«, šapne Garcia. Netremice se zagleda u drugi kraj kabine.

»Ovaj put mu je odrezao i glavu.«

27. Svi prate Garciin pogled.

Tik uz malu kuhinju, na drvenoj stolici sjedi nago muško tijelo. Nema glave

ni ruku, potpuno je prekriveno krvlju. Koljena su mu lagano savijena, tako da su

mu potkoljenice ispod sjedala stolice. Stopala su mu odrezana na gležnjevima.

Hunter prvi opazi glavu. Nalazi se na niskom stoliću za kavu, tik iza vaze s

posađenom biljkom. Nashornova usta su širom otvorena, kao da iz njih još nije

izašao njegov posljednji užasnuti krik. Oči prekrivene mliječnom mrenom upale

su još dublje u svoje duplje, što ukazuje na to da je mrtav više od sat vremena. No

u njima se još uvijek vidi njegov pogled. Izgubljen pogled pun nevjerice i užasa.

Pogled osobe koja zna da će umrijeti groznom smrću. Hunter slijedi njegov

pogled. Uperen je u ono čega se užasavaju. U novu skulpturu sastavljenu od

žrtvinih dijelova tijela. Nalazi se na visokom šanku za doručkovanje.

Garcii i liječnici treba nekoliko trenutaka da je uoče.

»Oh, sranje!«, šapne Garcia i uperi u nju svjetiljku.

»Pretpostavljam da je ovo potvrdan odgovor na moje prijašnje pitanje – da,

to je isti počinitelj«, reče liječnica.

Hunter usmjeri svoju svjetiljku na pod, pa jedan po jedan uđu u kabinu pazeći

da zaobiđu lokve krvi. Hunter u zraku namiriše čudan, jedak miris. Uvjeren je da

ga je već prije osjetio, ali uz svu onu mješavinu mirisa u kabini, ne može ga točno

identificirati.

»Smijemo li upaliti svjetlo, doktorice?«, upita Garcia.

»Može«, kimne mu.

Garcia upali svjetlo.

Žarulja na stropu dvaput zatreperi, zatim se sasvim upali. Tek je nešto malo

snažnija od svjetlosti svijeća.

Liječnica čučne uz vrata i najprije promotri prvu veliku lokvu krvi. Umoči u

nju vrh kažiprsta, zatim ga protrlja o palac kako bi provjerila gustoću. Njezin

snažan, metalni zadah žeže je u nosu, no ona se uopće ne trgne. Uspravi se,

zaobiđe lokvu i priđe stolici s truplom bez glave i udova.

Hunter krene prema stoliću za kavu i glavi. Mlazovi poprskane krvi

prekrivaju lice poput ratničkih boja, na njemu je ostao uklesan neizmjeran strah.

Sagne se i pogleda u usta. Za razliku od prve žrtve, Nashornu nije odrezan jezik.

Savijen je unatrag, gotovo dodiruje krajnike, ali tu je. Lijeva strana lica je strašno

ozlijeđena. Otvoreni prijelom vilice, kroz kožu viri komadić kosti veličine pet

milimetara, sav je prekriven krvlju.

»Još nije započela mrtvačka ukočenost«, izjavi liječnica. »Rekla bih da je

mrtav manje od tri sata.«

»Zato što je ubojica htio da brzo nađemo žrtvu«, reče Hunter.

Liječnica ga znatiželjno pogleda.

»Pozornik koji je prvi stigao ovamo rekao je da je stereo-linija bila uključena

i da je treštala rock-glazba.«

»Ubojica ju je uključio?«

»Tko drugi?«, odvrati Garcia. »Htio je privući pažnju na jedrilicu. Znao je

da će se ubrzo netko žaliti, doći na vrata i slično.«

»Točno.« Hunter se natraške vrati do ulaza u kabinu. Baš kako je pozornik

Rogers rekao, na stolici uz vrata nalazi se mali crni daljinski upravljač. »Rekao je

da se stalno ponavljala pjesma broj tri.«

»Samo ta?« Liječnica pogleda naokolo i ugleda stereo-uređaj na malom

šanku.

»Tako je rekao.«

»Da je čujemo«, reče liječnica.

Hunter odabere treću pjesmu i pritisne play.

Odjekne veoma glasna glazba. Najprije bas-gitara, zatim bubnjevi, nakon

kojih brzo slijede klavijature. Nakon nekoliko taktova začuju se vokali i električne

gitare.

»Prokletstvo, ovo je previše glasno«, reče Garcia i prekrije uši.

Liječnica se trgne.

Hunter utiša, ali pusti da i dalje svira.

»Znam tu pjesmu«, reče liječnica. Namršti se dok se pokušava sjetiti.

Hunter kimne. »Ovo je rock-sastav Faith No More. Čini se da naš ubojica

ima smisla za humor.«

»Zašto?«, upita Garcia.

»Ovo je jedna od njihovih najpoznatijih pjesama«, objasni Hunter. »Dosta je

stara – mislim da je nastala krajem 1980-tih. Zove se ‘Falling to Pieces’. A u

refrenu se govori o tome kako se netko raspao i moli da ga ponovno sastave.

Metaforički, naravno.«

Garcia i liječnica se pogledaju.

»Evo ga«, reče Hunter. »Možete i sami poslušati.«

Garcia i liječnica se instinktivno okrenu prema stereo-uređaju i poslušaju.

Čim refren završi, Hunter zaustavi pjesmu.

Na trenutak zavlada tišina.

»Otkud sve to znaš?«, upita ga liječnica. »I, molim te, samo mi nemoj reći

da puno čitaš.«

Hunter slegne ramenima. »Volim rock. Obožavao sam ovaj album.«

»Taj tip mora da je skroz pošandrcao«, reče Garcia i korakne unatrag.

»Koliko netko mora biti bolestan da napravi nešto poput ovoga...«, podigne ruke

i pogleda naokolo, »...i još se sa svim tim šali?«

Ni Hunter ni liječnica ne izuste ni riječ.

28. Dugu tišinu prekinu koraci i glasovi izvana. Hunter, Garcia i liječnica Hove

okrenu se prema ulazu u kabinu. Trenutak kasnije, na vratima se pojave dva

forenzička tehničara odjevena u bijele kombinezone s kapuljačama, noseći u

rukama metalne kovčege.

»Glen, daj nam još malo vremena«, reče liječnica i podigne desnu ruku prije

nego što tehničari uđu u kabinu.

Glen Egan i Shawna Ross ostanu stajati na stubama.

»Htjeli bismo najprije provjeriti neke stvari«, nastavi liječnica. »Ako želite,

možete započeti gore na palubi.«

»Nema problema, doktorice.« Okrenu se i vrate na palubu.

»Pošandrcao ili ne«, nastavi liječnica, »ovaj ubojica točno zna što radi.« Opet

obrati pažnju na osakaćeno tijelo na stolici. »Ovaj put je za zaustavljanje krvarenja

na obim brahijalnim arterijama koristio iglu i konac, a čini mi se da je napravio

jako dobar posao.« Pogleda ispod stolice. Obje Nashornove noge zamotane su na

gležnjevima, tamo gdje mu je odrezao stopala. »I tko zna iz kojeg razloga,

povezao je mjesto reza na nogama.«

Hunter priđe bliže da bolje pogleda. »Čudno«, prokomentira i iznenada opet

osjeti onaj čudni, jetki miris.

»Da, jako čudno«, složi se liječnica.

Garcia izvadi CD iz stereo-linije i spremi ga u plastičnu vrećicu za dokaze.

Omot CD-a ugleda na polici među drugim CD-ima. Brzo ih pregleda. Većinom

rock-sastavi iz osamdesetih i devedesetih.

Hunter napokon priđe novoj skulpturi. Ova izgleda još više zastrašujuće i

jezivije od prve.

Ovdje su ruke odsječene tik ispod ramena i još na laktima, tako da su

dobivena četiri dijela. Obje podlaktice spojene su žicom na zapešćima i

postavljene u uspravan položaj. Šake su nekako nespretno otvorene, s dlanovima

okrenutim prema gore, izgledaju kao da su spremne uhvatiti dobačenu lopticu.

Palčevi su izobličeni, očito su slomljeni. Nema nijednog drugog prsta na šakama.

Odrezani su na zglobovima i dva po dva čvrsto spojeni žicom i jakim ljepilom u

četiri zasebna dijela. No ubojica se potrudio da sva četiri izgledaju gotovo

identično – izrezbario ih je u čudne oblike: zaobljene i deblje na vrhovima,

zakrivljene na sredini i stanjene na dnu. Zatim ih je stavio na šank za

doručkovanje, tridesetak centimetara dalje od šaka. Dva dijela stoje uspravno,

ostala dva su postavljena vodoravno, jedan na drugi.

»Onda, što misliš, o čemu se ovaj put radi?«, upita Garcia Huntera i priđe

bliže. »Krokodilu?«

Liječnica iznenađeno podigne obrve. »Ovaj put...? Skužili ste što znači prva

skulptura?«

»Još nismo skužili njezino značenje«, odvrati Hunter.

»Ali znamo što joj je svrha«, doda Garcia.

»Svrha...?«

Garcia brzo pogleda Huntera, zatim napravi grimasu. »Skulptura tvori

kazalište sjena na zidu.«

»Molim?«

Garcia kimne. »Da, dobro ste čuli, doktorice«, potvrdi. »Kazalište sjena.

Jako dobro napravljeno. Skulptura s prvog poprišta zločina baca na zid sjenu ptice

i psa.« Zastane. »Ili nečega sličnog.«

Liječnica izgleda kao da očekuje da jedan od njih prasne u smijeh.

Nijedan to ne učini.

»Otkrili smo ih sasvim slučajno«, reče Hunter. »Par minuta prije nego što

smo primili poziv iz marine. Još nismo imali priliku proanalizirati.« Ukratko

upozna liječnicu s onime što se dogodilo u uredu.

»I izgledaju kao pas i ptica?«

»Točno.«

Njezine zelene oči skrenu pogled sa skulpture na šank. »I sigurni ste da te

sjene nisu slučajno ispale?«

Oba detektiva odmahnu glavom.

»Sjene su previše precizne da bi pukim slučajem tako izgledale«, reče

Hunter.

»Znači, sada morate skužiti što znače taj pas i ptica?«

»Tako je«, odvrati Garcia. »Ubojica se s nama igra igre pogađanja,

doktorice. Daje nam zagonetku u zagonetki. Nešto što možda ne znači apsolutno

ništa. Možda nam se upravo sada smije. Tjera nas da se vrtimo u krugu dok

pokušavamo skužiti što znače Scooby-Doo i Tweety.2 A on u međuvremenu

nastavlja svoj ubilački pohod i komada ljudska tijela.«

»Čekaj.« Liječnica podigne ruku. »Sjene izgledaju kao likovi iz crtanih

filmova?«

»Ne, ne izgledaju«, pojasni Garcia. »Ispričavam se na svom usranom smislu

za humor.«

2 Pas i ptica iz crtanih filmova

Liječnica pogleda Huntera i rukom pokaže na skulpturu. »Ako ste u pravu,

ona bi i ova stvar trebala prikazivati neke likove.«

»Vjerojatno.«

Da se u kabini nalazila kakva sprava koja mjeri napetost, probila bi vrh.

»Dobro, onda idemo odmah provjeriti«, reče liječnica. Toliko je znatiželjna,

da se to gotovo može opipati. Uključi svoju svjetiljku, zatim priđe prekidaču i

ugasi svjetlo u kabini.

I Hunter i Garcia upale svoje svjetiljke. Narednih nekoliko minuta provedu

obilazeći ogavnu skulpturu, osvjetljavajući je sa svih strana i provjeravajući kakve

sjene baca na zid.

Ne dobiju ništa – nikakvih životinja, nikakvih predmeta, nikakvih riječi.

Tada Hunter pogleda Nashornovu glavu na stoliću. Pažnju mu privuče način

na koji je postavljena. Gleda pravo u skulpturu, ali iz niskog kuta, u dijagonali.

»Čekajte da nešto probam.« Opet upali svjetiljku i premjesti se, pa uperi

svjetlo u skulpturu pod istim kutom pod kojim je okrenuta Nashornova glava.

»Možda nam je ubojica pokazao kako trebamo gledati.«

»Postavljanjem žrtvine glave?«, upita liječnica. Izgleda sumnjičavo.

»Tko zna? S ovim čudovištem moramo biti spremni na sve.«

Svi stanu i zagledaju se u čudnu sjenu koju sada skulptura baca na zid.

Liječnici se naježi cijelo tijelo kao da ju je protresla struja.

»Ne mogu vjerovati.«

29. Iza kina New World u Marina Harboru parkirano je najmanje dvanaest

policijskih vozila. Skupina znatiželjnika koja se sada okupila znatno je veća, u

posljednjih sat vremena udvostručio se broj reportažnih kombija i novinara.

»Oprostite«, reče mlada žena srednjih dvadesetih godina mehaničaru koji

stoji na začelju gomile i dokono promatra policijski i medijski cirkus. »Znate li

što se dogodilo?« Ima naglasak sa Srednjeg Zapada. Možda iz Missouria ili

Wisconsina. »Ukradena je brodica?«

Mehaničar se nasmije ženinoj naivnosti i okrene se prema njoj.

»Mislim da zbog ukradene brodice ne bi ovamo došlo ovoliko murjaka i

reportažnih kombija. Čak ni u Los Angelesu.«

Žena malo razrogači oči. »Netko je ubijen?« Glas joj se povisi od uzbuđenja.

Mehaničar je kratko vrijeme drži u napetosti, zatim kimne. »Da. U

posljednjoj jedrilici na desnoj strani doka.«

Žena se popne na prste kako bi mogla vidjeti jedrilicu. Ne vidi ništa osim

stražnjih dijelova glava ostalih znatiželjnika. »Jesu li već odvezli tijelo?«, upita.

Pomiče se na sve strane, još uvijek pokušavajući nešto vidjeti.

»Mislim da nisu.«

»Dugo ste ovdje?«

Mehaničar kimne. »Moglo bi se reći.«

»Ajoj, baš me zanima što se dogodilo.«

Mehaničar je jednom negdje pročitao da je većina ljudi opčinjena smrću. Što

je jezivija i stravičnija, to više žele znati i vidjeti. Neki znanstvenici to pripisuju

iskonskom nasilnom instinktu koji je u nekih ljudi potpuno zatomljen, ali u većine

veoma aktivan. Neki psiholozi vjeruju kako je sve to povezano s ljudskom

opsesijom da se pokuša shvatiti smrt i što se događa nakon nje.

»Čuo sam da mu je odrezana glava«, reče mehaničar, iskušavajući morbidnu

znatiželju žene.

»Nije valjda.« Žena još više živne, stalno se propinje na prste i krivi vrat

poput merkata dok pokušava nešto vidjeti kroz gomilu ljudi.

»Tako sam čuo«, nastavi mehaničar. »I da je cijela jedrilica prekrivena

krvlju. Prilično nastrano, očito.«

»Majko Božja«, reče žena i rukom prekrije usta.

»Da, dobrodošli u L.A.«

Nekoliko trenutaka žena izgleda zgroženo, sve dok ispred njih ne ugleda

pozornika. Tada se oduševljeno opet popne na vrhove prstiju, poput klinke kojoj

je upravo rečeno da prvi put ide u Disneyworld. »O, tamo je murjak. Pitajmo ga.«

»Ne, hvala. Ja sam ovdje završio s poslom. Ionako moram ići.«

»Ne mogu vjerovati da vas ne zanima.«

»Mislim da mi murjak ne može reći ništa što već ne znam.«

Žena se namršti na njegove riječi, ali je previše uzbuđena da bi razmišljala o

njima. »Pa, ja ću ga pitati. Želim znati.«

Mehaničar kimne i izgubi se u mnoštvu.

Žena se progura do pozornika.

Ni ona, ni pozornik ni nitko drugi u mnoštvu ne primijeti sitne kapljice krvi

na rubovima mehaničarevih hlača.

30. Bližio se 1 sat ujutro kad se Hunter napokon vratio u svoj stan. Očajnički

treba tuširanje. U onoj kabini bilo je toliko krvi pa ima osjećaj kao da mu je,

unatoč zaštitnom kombinezonu koji je nosio, okrvavljena koža, čak i duša.

Zatvori oči, nasloni glavu na bijele pločice i pusti da mu snažan, vrući mlaz

masira napete mišiće vrata i ramena. Polako prođe rukom kroz kosu. Vrhovima

prstiju napipa dubok i ružan ožiljak na zatiljku, zastane i polako opipava grubu,

naboranu kožu. Podsjetnik na to koliko zločinački um može biti odlučan i

smrtonosan. No njemu ne treba nikakav podsjetnik. Iako se to dogodilo prije

nekoliko godina, njegovo suočenje s čudovištem koje je tisak nazivao Ubojica

Krucifiks, još uvijek je jednako svježe kao i ono što se dogodilo prije nekoliko

minuta. Bolni ožiljak na zatiljku zauvijek će ga podsjećati na to koliko su on i

Garcia bili blizu smrti.

Problem je u tome što, bez obzira što on učinio, bez obzira koliko brzo i

naporno radila policija, jednostavno nisu mogli dovoljno brzo uhvatiti ubojice.

Čim bi našli i poslali u zatvor jednog poremećenog ubojicu, na ulicama bi se

pojavila nova dva, tri, četiri i više. Vaga bi uvijek prevagnula na krivu stranu.

Ironično je što Grad Anđela privlači više zla nego bilo koji drugi grad u SAD-u.

Nema pojma koliko je vremena stajao pod tušem, ali kad se otrese uspomena

i zatvori vodu, njegova tamna koža je tamnoružičaste nijanse, vrhovi prstiju

izgledaju mu smežurano poput suhih šljiva.

Obriše tijelo, umota se u čisti bijeli ručnik i vrati u dnevnu sobu. Njegov

ormarić s pićima je malen, ali sadrži impresivnu zbirku single-malt škotskih

viskija. Treba mu nešto jako, ali umirujuće i utješno. Ne traži dugo, odmah

odabere kad mu pogled zapne za 15 godina star Balvenie.

Natoči velikodušnu količinu, doda kapljicu vode i zavali se u crni dvosjed

od umjetne kože. Daje sve od sebe da ne misli na slučaj, no ne može se otresti

prizora onoga što je vidio u zadnjih nekoliko dana. Stalno se vrte pred njegovim

očima. Tek su otkrili sjene prve skulpture, još nisu stigli ni dokučiti njihovo pravo

značenje, a ubojica im je dao drugu žrtvu, drugu skulpturu i druge sjene koje, na

prvi pogled, imaju još manje smisla od prvih. Nema pojma gdje bi trebao započeti.

Otpije dugi gutljaj viskija i usredotoči se na njegov snažan okus. Viši udio

alkohola daje sladu jačinu, a ne utječe na njegov bogat, voćni okus.

Nekoliko minuta kasnije, nakon još jedne ispijene čaše, počne se polako

opuštati. A tada zazvoni mobitel.

Instinktivno pogleda na sat. »Nije moguće.« Otvori poklopac mobitela i

prisloni ga uz uho. »Detektiv Hunter.«

»Roberte, ovdje Alice.«

Namršti čelo. »Alice...? Što je?«

»Pa, pitala sam se bi li možda htio otići na piće.«

»Piće...? Samo što nisu dva sata ujutro.«

»Znam.«

»Onda vjerojatno znaš da smo u Los Angelesu, gdje se gotovo svaki bar

zatvara u dva.«

»Da, i to znam.«

»Pa zar to nije mala zapreka tvojoj ideji da sada izađemo na piće?«

Kratka stanka.

»Možda bi me mogao pozvati u svoj stan pa ćemo tamo popiti piće.«

Hunter se namršti. »Želiš doći u moj stan na piće?«

»Pa, tu sam u blizini. Mogu stići za... dvije minute i brže.«

Refleksno pogleda kroz prozor. Nije imao vremena provjeriti, ali je siguran

da Alice Beaumont ne živi u ovom dijelu grada. Dvije minute od njegova stana u

bilo kojem smjeru nema ničega ili je kvart bandi.

Hunter oklijeva.

»Roberte, mislim da sam nešto otkrila«, kaže Alice.

»Što si otkrila?«

»Mislim da znam što znače one sjene.«

31. Hunter navuče stare traperice i bijelu majicu, pamučno platno napne se na

njegovim širokim ramenima i prione mu uz trup poput druge kože. U njegovoj

dnevnoj sobi posvuda su rasute novine, časopisi i knjige. Pomisli da bi je mogao

malo srediti, ali prije nego što započne, začuje kucanje na vratima. Zgrabi svoj

pištolj Heckler & Koch USP .45, provjeri je li zakočen i prije nego što priđe

vratima, zatakne ga između struka traperica i svojih slabina.

Začuje tri nova kucaja.

»Roberte? Ja sam, Alice«, vikne ona izvana.

Hunter otključa vrata, skine sigurnosni lanac i dopola otvori vrata.

Pred vratima stoji Alice Beaumont, u ruci drži crnu kožnu aktovku. Više

nema konjskog repa, raspustila je plavu kosu koja se sjaji čak i na slabom svjetlu

Hunterova hodnika. Sada sasvim sigurno ne izgleda kao odvjetnica.

Konzervativni kostim zamijenila je uskim plavim trapericama, crnom pamučnom

bluzom s velikim dekolteom i crnim čizmama visokim do koljena, s četvrtastim

potpeticama. I sad je diskretno našminkana, ali ipak malo smjelije. Ima izazovan

cvjetni parfem.

Hunter je nijemo promatra.

»Mogu li ući ili ćemo razgovarati ovdje u hodniku?«

»Da, oprosti.« Korakne udesno i pokaže joj da uđe. Stan je u polutami.

Upaljena je samo stolna svjetiljka na stolu.

Alice se ogleda po maloj prostoriji. Ne treba joj dugo da sve promotri.

»Lijepo... udobno«, kaže. U njezinu glasu nema sarkazma. »Doduše, trebalo

bi ga malo srediti.«

Hunter zatvori za njom vrata i krene ispred nje. »Zar ne bi trebala spavati?«

Alice se zahihoće. »Nakon svega onoga što se danas dogodilo? Nakon

otkrića sjena? Nakon što ste vi momci izjurili iz ureda zbog drugog ubojstva istoga

ubojice?« Odmahne glavom. »Nema šanse da mi se nakon svega toga isključi

mozak.«

Ne može joj spočitavati. Skrene pogled s njezina lica.

Alice čeka, no on ništa ne govori.

»Vaša načelnica je imala pravo, zar ne? Opet je to učinio.«

Hunter kimne.

»Još jedna skulptura?«

Hunter kimne.

Alice duboko udahne. »Stvarno bi mi dobro došlo piće.« Odloži aktovku na

pod.

»Bojim se da nemam velik izbor. Škotski viski ili pivo. To je sve.«

»Pivo će biti sasvim u redu.«

Hunter uzme hladno pivo iz hladnjaka, odvrne čep i doda joj ga.

Alice načas pogleda bocu, zatim Huntera. »Mogu li dobiti čašu?«

On joj pokaže ormarić iznad sudopera. »Samo izvoli.«

Alice ga otvori i nađe dvije velike šalice, jednu visoku čašu Coca-Cole, četiri

male čašice i šest čaša za viski. Uzme visoku čašu.

Vrate se u dnevnu sobu pa Hunter sebi natoči novu čašu viskija.

»Misliš da si otkrila značenje onih sjena? Slušam.«

Alice otpije malo piva. »O.K. Nakon što ste ti i Carlos otišli iz ureda, nisam

mogla prestati razmišljati o skulpturi i sjenama. Ono što si rekao imalo je smisla:

da ćemo shvatiti što te sjene znače ako točno utvrdimo koju vrstu ptice i psa te

sjene predstavljaju.«

Hunter kimne i pokaže joj da sjedne na dvosjed. Ona tako i učini i privuče

aktovku.

Hunter ispod stola izvuče jednu stolicu od borovine, okrene je i zajaši kao da

je na konju.

»I tako, dok ste vi momci bili na terenu, ja sam se bacila na posao«, nastavi.

»Na Internetu sam potražila sve vrste pasa i ‘zdepastih’ ptica srednje veličine. Kao

što si ti predložio – vrane, gavrani, čavke i slično. Usporedila sam njihove slike...«

Ušuti i ispravi se: »Zapravo, njihove siluete, s onime što mi imamo.«

»I što si dobila?«

»Cijelu hrpu stvari.« Otvori aktovku i izvadi više listova papira. »Dakle, za

svaku pojedinu vrstu potražila sam njezino metaforičko značenje. Što sam više

tražila, to je postajalo sve kompliciranije. Kad sam pak počela pretraživati

različite kulture u različitim razdobljima, bila sam zatrpana simbolikom.«

Hunter znatiželjno podigne obrve.

»Naprimjer«, stavi list papira na stolić između njih, »indijanskim plemenima

u Sjevernoj Americi kojoti i vukovi imaju različito značenje: mogu simbolizirati

dobro ili zlo stvorenje, čak samoga vraga. Nisu slučajno demoni poput Satane,

Belzebuba, Azazela i ostalih demonskih bića prikazani u psećem obliku, od

crtanih filmova pa sve do ozbiljnih umjetničkih djela.«

Hunter uzme papir i letimice pogleda podatke.

»U egipatskoj mitologiji se Anubis, bog s glavom šakala, povezuje s

mumificiranjem i zagrobnim životom.«

Hunter kimne. »U natpisima u piramidama iz Starog kraljevstva, Anubis je

najvažniji bog smrti. U kasnijem razdoblju njegovu ulogu preuzeo je Oziris.«

Sada Alice njega znatiželjno pogleda.

Hunter slegne ramenima. »Puno čitam.«

Alice nastavi: »Više kultura u svijetu vjeruje da je gavran stvorenje koje

dolazi iz tame, jednako kao i šišmiš. Zato simbolizira tajanstvenost, kaos, bijes,

mržnju, agresiju i sve što se obično povezuje s mračnom stranom.« Na stolić

odloži drugi list papira.

Hunter ga uzme.

»Gavran i vrana najčešće simboliziraju...«, zastane poput učiteljice koja želi

potaknuti što veću znatiželju učenika, »... smrt. Neke kulture običavale su svojim

neprijateljima slati vranu ili gavrana kao znak da su osuđeni na smrt. Katkada

cijelu pticu, katkada samo njezinu glavu.« Duboko udahne. »Neki u Južnoj i

Srednjoj Americi još uvijek to rade.« Pokaže pasuse na papiru koji Hunter drži u

rukama.

On ih pročita i otpije gutljaj viskija. U tišini pročita i preostali dio.

»Prije nego nastavim, moram te nešto pitati«, reče Alice.

»Pitaj.«

»Zbog čega je ubojica uopće napravio onu skulpturu koja baca određene

sjene? Mislim reći, ako pokušava komunicirati, zašto onda jednostavno nije

napisao poruku na zid, onako kao što je napisao onoj sirotoj njegovateljici? Zašto

se toliko trudio i toliko riskirao trošeći vrijeme na stvaranje skulpture samo zato

da bi nam ostavio zagonetku?«

Hunter polako okrene glavu na lijevu pa na desnu stranu. Čak i nakon

tuširanja i dva pića, trapezoidni mišić i dalje mu je ukočen.

»Kad zločinci namjerno ostave neki trag, onda je to najčešće zbog dva

razloga. Prvo: da muče i izazivaju policiju. Uvjereni su da su jako pametni, da ih

policija ne može uhvatiti. Njima je to poput igre. Tragovima koje ostavljaju

povećavaju rizik i sve im postaje još uzbudljivije.«

»Vjeruju da su sam Bog?«, upita ga, sjetivši se što je rekao njezin prijatelj,

stručnjak za umjetnost.

»Da, ponekad.«

Alice malo razmisli o tim riječima. »A koji je drugi razlog?«

»Da zbune policiju, da ih skrenu s traga, da to tako kažemo. Tragovi koje

ostavljaju nemaju nikakve veze ni s čim, ali mi to ne znamo, a oni znaju da policija

mora istražiti svaki trag koji ostave za sobom. Tako se na odgonetanje lažnog

šifriranog traga troši dragocjeno vrijeme.«

»A što je trag zagonetniji, to policija gubi više vremena.«

»Da.«

Alice uoči njegov izraz. »Ali ti ne vjeruješ da se ovdje može primijeniti ta

teorija, zar ne?«

»Ova druga ne, ali postoji mogućnost da je ovaj ubojica uvjeren kako je

nepobjediv, da ga nitko ne može uhvatiti. Misli da je Bog.«

»Ali nisi ni u to sto posto uvjeren.«

»Nisam«, odvrati bez oklijevanja.

»Kakvo je, onda, tvoje mišljenje?«

Hunter pogleda svoju čašu, zatim Alice. »Mislim da ovaj ubojica ostavlja

tragove jer su mu oni veoma važni. Mislim da skulptura i sjene imaju točno

određeno i važno značenje za ovaj slučaj. Mi još ne znamo kakvo je to značenje,

ali sam siguran da je važno. Nešto što je izravno povezano s ubojicom ili sa žrtvom

ili sa samim činom ubojstva ili sa svim tim zajedno. Skulptura i sjene nisu

napravljeni samo iz zabave ni radi izazivanja policije ni da nas skrenu s pravoga

traga. Nije napravio skulpture zato da nam pokaže koliko je pametan. Napravljene

su zato što bez njih njegov čin ne bi bio kompletan. Ne za ubojicu.«

Alice se promeškolji. Nešto u njegovim riječima izazove joj veliku nelagodu.

»Dakle, što si još otkrila?«

Alice na stolić stavi posljednji list papira. »Nešto jako zanimljivo. I mislim

da bi to mogao biti odgovor koji tražimo.«

Hunter se nagne naprijed, pogledom prijeđe po papiru.

»Sjećam se da je Derek volio mitologiju. Uvijek je čitao o njoj. I nikad nije

propuštao priliku da istakne analogiju ili citira neki navod iz mitologije, bilo u

običnom razgovoru ili u svojim govorima na sudu. I zato sam nešto pokušala, pa

što bude.«

»I...?«

»Otkrila sam da kojot ima mnogo zajedničkih obilježja s mitološkim likom

gavrana«, odvrati. »Brzinu, spretnost, tajanstvenost... a kad se kombiniraju oba

lika, onda to većinom znači...« Pokaže na papir.

Hunter pročita rečenicu.

»Lik kojota, kombiniran s gavranom, uglavnom simbolizira varalicu,

lažljivca, prevaranta... stvorenje ili osobu koja iznevjeri povjerenje.«

32. Zavijanje policijske sirene u daljini prekine jezivu tišinu koja je zavladala

Hunterovom dnevnom sobom. Alice pokušava odgonetnuti Hunterov izraz, ali ne

uspijeva.

»Ubojica nam sigurno poručuje što je osjećao prema Dereku«, reče Alice.

»Govori nam da ga je smatrao lažljivcem, prevarantom i izdajnikom.« Podigne

ruku da je Hunter ne prekida. »Znam što želiš reći. Derek je bio odvjetnik, a mnogi

odvjetnike, zbog njihova posla, smatraju prevarantima i lažljivcima.«

Hunter ne reče ništa.

»Ali Derek Nicholson nije bio običan odvjetnik koji zastupa različite osobe

u uobičajenim slučajevima radi odgovornosti ili ozljede. On je bio državni tužitelj.

Imao je samo jednog klijenta – državu Kaliforniju. Njegov je posao bio da tuži

kriminalce koje je uhvatila državna kalifornijska policija ili losanđeleška policija.

I njegova plaća nije ovisila o tome hoće li dobiti ili izgubiti spor ili koliko će

iscijediti iz protivne stranke.«

Hunter još uvijek ništa ne govori.

Alice je sve uzbuđenija. »Želim reći da ubojica ne aludira na to da je on sâm

prevarant. To se odnosi na Dereka, ali ne samo zato što je bio odvjetnik. Mora se

raditi o nečemu drugom. Nečemu što još nismo otkrili.«

»Jesi li našla nešto u onom popisu zločinaca koje je Nicholson poslao u

zatvor?«, upita Hunter.

»Ništa značajno, zasad«, odvrati Alice i ustane. »Ništa o onima koji su

pušteni ni njihovim rođacima, kao ni o onima koji su još unutra, ne ukazuje na to

da su sposobni učiniti nešto ovako veliko. Ali ako takvih ima, ja ću ih naći. Mogu

li uzeti još jedno pivo?« Pokaže na kuhinju.

»Osjećaj se kao kod kuće.«

Alice otvori hladnjak i namršti se kad vidi koliko je prazan. »Ajme, na čemu

ti živiš? Proteinskim napicima, viskiju i...«, brzo pogleda po kuhinji, »... zraku?«

»Jelovnik šampiona«, odvrati Hunter. »Što je s onima koje Nicholoson nije

strpao u zatvor? Onima koji nisu osuđeni zbog proceduralnog propusta ili greške?

Što je s obiteljima žrtava? Onima koje misle da država nije izvršila svoju dužnost?

Je li netko od njih sposoban za takvu osvetu? Je li itko ikada izravno optužio

Nicholsona zbog izgubljenog slučaja?«

Alice natoči pivo u čašu i vrati se u dnevnu sobu. »Moram priznati da to još

nisam imala vremena provjeriti. Ali vjeruj mi, ako postoji kakva veza između

Derekova ubojstva i nekog njegova slučaja, ja ću je otkriti.«

Hunter je netremice promatra. Zbog nečega u njezinu prirodnom

samopouzdanju siguran je da ovo nije puko hvalisanje i razmetanje

samouvjerenošću, što ga veoma iznenadi, s obzirom na to da radi za najhvalisaviji

i najsamodopadniji državni odjel u cijeloj Kaliforniji – za Ured okružnog

tužilaštva. Ne, njezina samopouzdanost nisu samo prazne riječi. Ona je

jednostavno takva: vjeruje u sebe i zna što sve može učiniti.

»Druga žrtva...«, upita Alice i otpije pivo. »I on je bio odvjetnik ili državni

tužitelj?«

Hunter ustane i krene prema prozoru. »Još gore. Bio je losanđeleški murjak.«

Alice od iznenađenja razrogači oči, u mislima već počinje odmjeravati

posljedice.

»Zvao se Andrew Nashorn«, reče Hunter.

»Bio je detektiv?«

»Sve do prije osam godina.«

Alice htjede otpiti pivo, ali zastane na pola puta do usta. »Što se dogodilo?«

»Ustrijeljen je u trbuh dok je ganjao osumnjičenika u Inglewoodu. Posljedice

toga bile su kolaps pluća, mjesec dana u bolnici i još šest mjeseci na bolovanju.

Nakon toga više nije mogao raditi na terenu. Odlučio je ostati u Odjelu za logistiku

u Južnoj postaji.«

»Koliko je dugo bio detektiv?«

Hunter vidi da brzo shvaća. »Deset godina.«

Na licu joj se odrazi ista ona misao koja je i njemu prije nekoliko sati pala

na pamet.

»Možda njega i Dereka povezuje neki slučaj«, reče Alice. »Ili možda ne

samo jedan. Deset godina je jako dugo razdoblje kad hvataš kriminalce.«

Hunter se složi.

»Derek je dvadeset šest godina radio kao tužitelj.« Alice se sada skroz

zahuktala. »Postoji mogućnost da je optužio barem jednog počinitelja kojeg je

taj... kako se ono zove?«

»Andrew Nashorn.«

»Taj Nashorn uhvatio.«

Hunter ponovno kimne.

»To bi nam mogla biti prva prava veza. Možda čak i napredak. Usporedit ću

podatke i vidjeti što ću dobiti.«

Hunter pogleda na svoj sat. »Da, ali ne sada. I tebi i meni treba sna.«

Alice kimne, ali se ne pomakne. Pogledom fiksira Huntera. »Rekao si da

postoji i druga skulptura.«

Hunter šuti.

»Jeste li je uspjeli provjeriti? Baca li i ona neku određenu sjenu na zid?«

»Alice, zar nisi čula što sam rekao? Moramo malo odspavati. I moraš se

isključiti barem na nekoliko sati.«

»Baca, zar ne? Sad imamo još nešto. Novi trag koji je ubojica ostavio. Novu

sjenu. Što prikazuje?«

»Još ne znamo«, slaže Hunter.

»Naravno da znate«, usprotivi se Alice. »Zašto mi ne želiš reći?«

»Jer ako ti kažem, otići ćeš kući, sjesti za kompjutor i pretraživati Internet

sve dok nešto ne nađeš. A stvarno se moramo naspavati. To uključuje i tebe.

Prestani. Pusti mozak na pašu par sati ili ćeš izgorjeti.«

Alice zastane kraj komode na kojoj je uredno složeno nekoliko uokvirenih

fotografija. Podigne jednu koja stoji straga – mladi i nasmiješeni Hunter u togi,

na dan primanja diplome. Uz njega stoji njegov otac. Izraz na njegovu licu govori

svima kako na svijetu nema ponosnijeg oca od njega. Alice se nasmiješi i vrati

sliku na njezino mjesto, a zatim se okrene Hunteru. »Ti me se uopće ne sjećaš, zar

ne?«

33. Hunter se ne trgne, ne izusti ni riječ. Ne miče pogled s Alice. U mislima

prekapa po sjećanju, ali nema pojma gdje bi trebao tražiti.

Kad ju je jučer ujutro prvi put ugledao, učinilo mu se poznatim nešto na njoj,

ali je nigdje nije mogao smjestiti. A jučer su se stvari tako brzo odvijale da nije

imao priliku provjeriti. Nastojao je ostati miran.

»Trebao bih te se sjećati?«

Alice odmakne kosu u stranu.

»Valjda ne. Nikad nisam bila od onih koje ljudi pamte.«

Ako je tražila suosjećanje ili sažaljenje, od Huntera ih nije dobila.

»Ti si bio mali genijalac«, reče. »Pohađao si Mirman, školu za posebno

nadarenu djecu. Ako sam dobro zapamtila, za tebe su govorili da je ‘tvoj kvocijent

inteligencije izvan svih mjerila’. Čak i za čudo od djeteta.«

Hunter se nasloni na prozor i osjeti kako ga pištolj žulja na slabinama.

Od malih nogu bio je drukčiji od ostalih. Sve je shvaćao brže od većine. Od

prosječnog učenika očekuje se da završi srednju školu u dobi od četrnaest godina,

a on je do jedanaestog rođendana savladao sve predmete niže i više srednje škole.

Nedugo nakon toga ravnatelj njegove škole preporučio ga je Mirmanovoj školi za

nadarenu djecu na Mulhollnad Driveu.

»No čak ni specijalni program te škole nije za tebe bio dovoljno težak. Četiri

godine završio si za, koliko, dvije?«

Tada se Hunter sjeti. »I ti si pohađala Mirman«, reče.

Alice kimne. »Bila sam u tvom razredu kad si stigao.« Nasmiješi se. »Ali

nisi dugo ostao. Za nekoliko mjeseci savladao si cjelogodišnji program, pa su te

upisali u naredni razred. Tebi je Mirmanov program bio toliko lagan, da nisu znali

kamo bi te mogli smjestiti. I tako si četverogodišnje školovanje sveo na samo

dvije godine, je li tako?«

Hunter lagano slegne ramenima.

»Znam to jer je moj otac tamo bi profesor.«

Hunter je pogleda. U očima joj se pojavi melankolija.

»Predavao je filozofiju.«

»Gospodin Gellar?«, upita Hunter. »Gospodin Anton Gellar?« Odjednom

pred očima vidi jasnu sliku ove djevojke – sitna, bucmasta, tamne kose, obraza

punih pjegica, sjajnog aparatića na zubima. Sjeti se da je nekoliko puta razgovarao

s njom, onda kad je imao četrnaest ili petnaest godina. Bila je strašno sramežljiva,

ali veoma draga i pametna.

»Da, to je on«, odvrati Alice. »Gospodin Gellar, to jest, tata. Znači, sjećaš ga

se?«

»Bio je fantastičan profesor.«

Alice obori pogled na svoja stopala. »Znam.«

»Promijenila si boju kose.«

Ona se nasmije. »Plavuša sam već više od petnaest godina.«

»I više nemaš pjegica.«

Zadovoljno ga pogleda, kao da mu govori: Ipak me se sjećaš! »Ne, još uvijek

ih imam. Samo što su prekrivene stručno nanesenom šminkom. Doduše, aparatića

više nema, a i prilično sam smršavjela.« Otpije još jedan gutljaj piva. »Moj otac

se stvarno ponosio tobom. Mislim da si bio najbolji učenik u cijelom njegovu

životu.«

Hunter ne reče ništa.

»Čula sam da si dobio školarinu za Stanford pa si i njihov program svladao

kao od šale. Stekao si doktorsku titulu iz analize kriminalnog ponašanja i

biopsihologije u dobi od dvadeset tri godine.«

Hunter još uvijek šuti.

»To je impresivno, čak i za Mirmanova učenika. Moj otac je znao govoriti

da ćeš jednoga dana vjerojatno postati predsjednik Sjedinjenih Država ili kakav

znanstvenik. Definitivno neka poznata osoba.« Premjesti težinu s noge na nogu.

»Ali pretpostavljam da ti se više sviđa uzbuđenje dok ganjaš psihopate, ha?«

Bez odgovora.

»Isto tako, odbio si pet poziva da se pridružiš FBI-u. No tvoj doktorat postao

je, i još je uvijek, obavezna literatura u njihovu NCAVC-u.« Ušuti i opet pogleda

njegovu fotografiju s dodjele diplome. »Ja sam nakon Mirmana otišla na MIT.«

Većina ljudi izrekla bi ove riječi s golemim ponosom. Masačusetski

tehnološki institut je najprestižnije i najpoznatije istraživačko sveučilište u SAD-

u, vjerojatno i u svijetu. A Alice izgleda kao da se malo srami.

»Doktorirala sam elektrotehniku i kompjutorske znanosti.«

»Pretpostavljam da se tebi više sviđa uzbuđenje istraživanja za losanđeleški

okružni ured, ha?«, reče Hunter.

Ona se zahihoće. »Touché. Zapravo, istina je da mi je dojadilo hakiranje

različitih sustava za vladu. To sam prije radila.«

»Neka posebna specijalnost?«

Sad ona ne odgovori. Hunter ne ustraje.

»Nemoj se zavaravati«, reče joj. »Još uvijek radiš za vladu.«

»Znam da radim«, prizna. »Ali je posao drukčiji.«

»Plemenitiji?«

Na trenutak oklijeva. »Moglo bi se tako reći.«

»Ali svejedno se baviš hakiranjem«, prigovori Hunter.

Ona nagne glavu na jednu stranu, suptilno, ali dražesno. »Ponekad. I oprosti.

Zato toliko znam o tebi. I o onome što si radio nakon Mirmana, Kad mi je okružni

tužitelj Bradley rekao da ću raditi s detektivom Robertom Hunterom, navrle su

sve one uspomene iz Mirmana. Morala sam saznati čime si se otada bavio.«

»Hakirala si FBI-evu bazu podataka?«, upita je. Zna da činjenica kako je

točno pet puta odbio FBI-ev poziv nije baš svima dostupna informacija.

»Ne drže oni sve svoje dosjee pod neprobojnim šifriranim algoritmima«,

odvrati Alice. »Zapravo, drže ih veoma malo. Upad u bilo koji sustav nije težak

kad znaš što radiš. Kad jednom upadneš, onda samo moraš znati kako se kroz

njega treba kretati.«

»Pretpostavljam da si ti jako dobra u tom kretanju.«

Alice slegne ramenima. »Svi smo mi dobri u nečemu.«

Hunter dovrši svoj viski. »Kako je tvoj otac?«

U očima joj se pojavi tuga. »Umro je.«

»Žao mi je.«

»Bilo je to prije deset godina, ali svejedno hvala.« Skrene pogled na drugu

fotografiju – Hunter kao mali klinac, star deset ili jedanaest godina, pomisli Alice.

Kratke hlače, štrkljaste noge, bijela majica, strašno mršave ruke i preduga ravna

kosa. Baš onakav kakvog pamti. »Bio si štreber i mršav kao štapić. Zvali su te...«

»Čačkalica«, pomogne joj.

»Tako je. Bože, sad si golem kao Hulk.« Spusti pogled na njegove prsne

mišiće. »Što radiš, dižeš utege, vježbaš u teretani?«

Hunter ne odvrati ništa.

»Znaš«, reče Alice i lagano odmahne glavom, »uopće me nije iznenadila

tvoja odluka da postaneš policajac.«

»Zbog čega?«

Ona otpije gutljaj piva. »Jer si uvijek branio druge i volio im pomagati.«

Hunter je sumnjičavo pogleda.

»Moj najbolji prijatelj u školi bio je Steve MacKay. Sjećaš ga se? Debele

naočale, plava kovrčava kosa, još mršaviji i sramežljiviji od tebe. U školi su ga

zvali Mlitavko.«

Hunter kimne. »Da, sjećam ga se.«

»Sjećaš se kako si ga jednoga dana branio nakon nastave?«

Bez odgovora.

»Vraćao se kući udaljenoj samo nekoliko blokova od Mirmana. Ispred njega

stvorila su se tri velika dečka s ulice i počela ga naguravati. Htjeli su mu uzeti

tenisice i novac koji je imao. Ti si se stvorio niotkuda, udario jednog od njih u lice

i rekao Steveu da bježi.«

»Da, sjećam se«, odvrati nakon kratke tišine.

Alice se nelagodno nasmiješi. »Prebili su te kao psa. Što ti je bilo na pameti,

da možeš samo tako savladati tri veća i jača klinca?«

»Upalilo je. Moj plan je bio da im skrenem pažnju s malog klinca tako da

može pobjeći.«

»I što nakon toga?«

Hunter odvrati pogled. »U redu, imaš pravo. Plan nije bio dobro osmišljen,

ali je ipak upalio. Znao sam da ću pobrati batine, ali ja sam ih mogao podnijeti.

Mislio sam da on ne može.«

Nasmiješi mu se osmijehom punim nježnosti. »Steve se sakrio iza

automobila i sve promatrao. Rekao je da jednostavno nisi htio ostati ležati na tlu.

Bacili su te na pod, a ti si ustao. Opet su te bacili, a ti si opet ustao, sav krvav.

Steve je rekao da su nakon četvrtog ili petog puta jednostavno odustali i otišli.«

»Sva sreća da jesu. Nisam znao koliko bih još mogao podnijeti.« Okrene

glavu i pokaže joj lijevo uho, njegov vrh napola savijen prema dolje. »Ovo je iz

te tučnjave. Skoro su mi otrgnuli uho.«

Alice pogleda neravan ožiljak. »Bio si u višem razredu i podnio vraške batine

umjesto nekoga koga si jedva poznavao. Klinca dvije godine mlađeg od tebe.

Stvarno ne poznam nikoga drugoga tko bi to napravio.«

Hunter ušuti, a ona ne može odgonetnuti je li to zbog nelagode ili ne.

»Znaš«, napokon mu reče, »usprkos činjenici što si bio štreber, mršav da

mršaviji nisi mogao biti, i što si se odijevao kao rocker kad ima loš dan, mnoge

cure iz Mirmana bile su zaljubljene u tebe.«

»A ti?« Prikliješti je upitnim pogledom.

Alice zagrize donju usnu i odvrati pogled. »Mislim da si u pravu. Oboje se

moramo naspavati.« Dovrši pivo u jednom dugom gutljaju, zgrabi svoju aktovku

i priđe vratima.

»Vidimo se u uredu«, reče Hunter.

Ona se samo nasmiješi.

34. Načelnica Blake stoji uz Garciu, ima napola otvorena usta, netremice zuri u

sjenu na zidu. Sad je prvi put vidi.

»Ovo nije moguće«, izjavi nakon duge tišine.

Garcia ništa ne odvrati.

»Kažete mi da je neki ubojica manijak provalio u kuću losanđeleškog

tužitelja, raskomadao ga, spojio odrezane dijelove njegova tijela i napravio neku

ogavnu skulpturu samo zato da bi ona na zid bacala sjenu psa i ptice?«

»To su kojot i gavran«, reče Hunter ulazeći u ured. Uspio je odspavati nešto

više od četiri sata u komadu, što je za njega jako dobro.

»Što?« Načelnica se okrene prema njemu. »O čemu to, dovraga, govoriš,

Roberte? Zar je uopće važno kojoj vrsti pripadaju?«

»I vama dobro jutro, načelnice.«

Ona pokaže reprodukciju skulpture, zatim sjene na zidu. »Zar ovo nekome

može izgledati kao dobro jutro?«

»Kojot i gavran?«, upita Garcia, škiljeći u sjene.

Hunter skine jaknu i uključi kompjutor.

»Kako si to otkrio?«, ustraje Garcia.

»Nisam ja. Alice je.«

Kao da je dobila znak, u tom trenutku vrata otvori Alice Beaumont i uđe u

ured. Kosu je, kao i jučer, opet začešljala u tanak konjski rep, ali je ovaj put izgled

upotpunila dizajnerskim sunčanim naočalama koje izgledaju veoma skupo.

Odjevena je u besprijekorno svijetlosivo odijelo, bijelu bluzu od tankog satena, a

oko vrata ima finu ogrlicu od bijeloga zlata.

Svi se pogledi zalijepe za nju.

Ona podigne glavu, osjeća kao da je žare njihovi pogledi. »Dobro... jutro...

svima. Zar sam učinila nešto krivo?«

»Upravo sam im rekao da si otkrila kako sjene predstavljaju kojota i

gavrana«, reče Hunter. »Možda bi im ti mogla objasniti njihovo značenje.«

Alice stavi aktovku kraj svog improviziranog radnog stola i upozna Garciu i

načelnicu sa svime što je sinoć otkrila. Kad završi, na trenutak u prostoriju zavlada

tišina.

»Ima smisla«, napokon se složi Garcia.

Načelnica prekriži ruke na prsima, još uvijek razmišlja.

»Ja to ovako vidim«, nastavi Alice, »ako je ubojica smatrao Dereka

lažljivcem i zatim mu se osvetio na ovakav način, onda to mora biti povezano s

nečim što se dogodilo dok je radio na nekom slučaju. Mora se raditi o nekoj laži

zbog koje je netko zatvoren ili osuđen na smrt. Netko koga ubojica smatra

nevinim. Ili se možda, kako Robert sugerira, radi o laži zbog koje nekoga nije

snašla pravda koju zaslužuje. Netko tko se osjeća izdanim od sustava i posebno

Dereka.«

Načelnica još uvijek o svemu razmišlja. »Imamo li već kakva imena? Uklapa

li se u tu teoriju netko koga je Derek Nicholson strpao u zatvor?« Opet pogleda

Alice.

»Još ne«, odvrati Alice, nimalo pokolebana načelničinim strogim pogledom.

»Ali saznat ću do kraja dana.«

»Bolje bi ti bilo da to bude do kraja jutra«, odsječno reče načelnica. »Okružni

tužitelj Bradley rekao je da si najbolja koju ima, onda i pokaži da si najbolja.«

Baci primjerak jutrošnjeg L.A. Timesa na Hunterov stol. Na njima je naslov:

JEZIVA SKULPTURA. LAPD-OV POLICAJAC UBIJEN I RAZREZAN NA

KOMADE.

Hunter letimice pročita članak. Pisalo je kako je Nashornova kabina na

jedrilici bila puna krvi, njegovo tijelo bez glave i udova zavezano za stolicu

okrenutu prema vratima, a odrezani dijelovi tijela iskorišteni u grotesknoj i

perverznoj skulpturi. Pisalo je i da je ostavljena uključena glasna heavy-metal

glazba na njegovoj stereo-liniji. Nisu navedeni drugi detalji.

»Kasno sinoć i rano jutros ta je priča bila i na televizijskim vijestima«, ljutito

reče načelnica i počne nervozno koračati uredom. »Jutros sam se probudila i

zatekla novinare i fotografe kako kampiraju pred mojom kućom. Prokletstvo, čim

otkrijem koji je pozornik dao te informacije novinama, do kraja života čistit će

zahode.«

»Načelnice, ne mislim da je priča procurila od policajca«, reče Hunter.

»Od koga, onda? Žene sa susjedne brodice koja je našla tijelo?«

Hunter odmahne glavom. »Sinoć je bila previše potresena za razgovor.

Trebalo mi je pola sata da iz nje iscijedim par osnovnih informacija. Već tada je

podsvjesno počinjala potiskivati taj događaj. Jasno se sjećala samo jedne stvari,

kako je posvuda bilo mnogo krvi. I s njom je bio policajac sve dok nije dobila

sedativ i zaspala. Novinari nisu razgovarali s njom.«

»Pa, s nekim su razgovarali.«

»Vjerojatno sa zaštitarom koji je sinoć bio na dužnosti u marini.« Hunter

uzme svoj notes. »Gospodin Curtis Lodeiro, pedeset pet godina. Živi u

Maywoodu. Leanne Ashman je s Nashornove jedrilice u panici otrčala do

stražarnice. Dok je ona nazivala 911, Lodeiro je otišao provjeriti. On je bolje od

nje vidio poprište zločina.«

»Prekrasno. Jutros, i prije nego što sam ustala iz kreveta, nazvao me okružni

tužitelj. Nakon njega ubrzo je slijedio poziv Nashornova načelnika, a zatim

ravnatelja policije. S novinarima koji sada njuškaju naokolo poput izgladnjelih

pasa, ova istraga upravo je poprimila status najveće žurnosti. Svi odmah žele

proklete odgovore. Ako je ubojici bila namjera privući pozornost, jedna stvar je

sigurna: svaki murjak u ovom gradu žedan je njegove krvi.

35. Alice podigne novine s Hunterova stola i pročita članak.

»Sve ovo je samo nagađanje«, reče, prekinuvši neugodnu tišinu koja je

zavladala u uredu. »Samo nagađanje. Dvije su fotografije: jedna prikazuje

jedrilicu izvana, a druga Andrewa Nashorna. Nema nikakvih svjedoka ni izjava

detektiva. Nema intervjua. Sve pojedinosti, ako ih uopće možemo nazvati tako, u

najbolju su ruku traljave.«

»Pa hvala ti što si uočila ono najočitije«, odvrati načelnica i bijesno je

pogleda. Nagađanja ili ne, to neće promijeniti činjenicu da je ova priča procurila

do novina i televizije. Sad svi znaju za to. Ljudi će početi paničariti. Njima ne

treba nikakav dokaz. Treba im samo da pročitaju novine ili da vide na televiziji.

Sada svi od nas traže odgovore i, kao i uvijek, žele ih još jučer.«

Alice joj ne može prigovoriti. Zna da je načelnica u pravu. Vidjela je to već

mnogo puta na sudu. Odvjetnici se pred porotnicima nabacuju izjavama zbog

kojih će suprotna strana uložiti prigovor, sudac će ga uvažiti i izjava će biti brisana

iz zapisa. No to svejedno neće imati nikakva učinka. Izjava je izrečena. Bila ona

izbrisana iz zapisnika ili ne, porotnici će je čuti. A to je sve što je potrebno da

njihove misli krenu tokom koji odgovara odvjetniku.

Načelnica se okrene Hunteru. »O.K., Roberte, pričaj. Ako imaš pravo u vezi

ovih sjena, tada to znači da nam Nashornova jedrilica daje neke nove

informacije.«

Hunter pogleda Garciu. On stoji uz pano i slaže fotografije s novog poprišta

zločina u skupine.

»I dala je«, odvrati Garcia.

Načelnica i Alice priđu bliže i pomno zagledaju svaku fotografiju koju

Garcia pričvrsti na veliki bijeli pano. Slike kabine, krvi na zidovima i podu, tijelo

ostavljeno na stolici, Nashornovu glavu na stoliću i novu skulpturu na visokom

šanku.

»Isuse Kriste!«, reče Alice i vrhovima prstiju prekrije usta. Iako je užasnuta,

ne može odvojiti pogled od fotografija.

Načelničin stručni pogled prelazi s jedne fotografije na drugu, upija svaki

detalj. Uvjerena je da je u svojoj dugoj karijeri već vidjela sve gadosti zločina i

ubojstava, no ono što je vidjela u protekla tri dana, razbilo je to njeno uvjerenje

na komadiće i pomaklo granice na jednu novu razinu. Čini se da je zlo veoma

inventivno.

Na kraju usmjeri pažnju na fotografije koje prikazuju novu skulpturu – ruke,

šake, prste na nogama i rukama, sve prekriveno krvlju, razrezano i zatim

sastavljeno na užasan i potpuno besmislen način.

»Je li ubojica opet koristio žicu i ljepilo?«, upita Alice škiljeći u fotografiju

skroz na desnom kraju panoa.

»Da«, potvrdi Garcia.

»Ali ovaj put nema poruke na zidu.«

»Nije imao razlog za poruku«, reče Hunter. »Poruka na zidu Nicholsonove

sobe nije se odnosila izravno na počinjeni zločin. To je bio nenadani potez.«

»Dobro, to shvaćam, ali zašto je to učinio?«, ne odustaje Alice. »Zašto je

ostavio takvu poruku? Samo da psihički rastroji sirotu djevojku?«

»Ona poruka nije bila namijenjena samo njegovateljici.«

Hunterove riječi iznenade Alice. »Molim?«

»Bila je namijenjena i nama.«

»Što?« Načelnica se napokon okrene od panoa. »O čemu to, dovraga,

govoriš?«

»O odlučnosti, nakani, predanosti«, odvrati Hunter, ali ne objasni ništa.

»Nastavi govoriti, pametnjakoviću«, ponuka ga načelnica. »Reći ću ti kad

shvatimo.«

Hunter je navikao na sarkazam u načelničinu glasu.

»To je bio ubojičin način kojim nam je poručio da ga ništa neće zaustaviti,

načelnice«, pojasni. »Da ga je na djelu zatekla potpuno nedužna osoba i na bilo

koji način ugrozila njegov cilj, ubio bi je bez oklijevanja. Bez žaljenja. Bez

osjećaja krivnje. Bez razmišljanja.«

»To potvrđuje da u Nicholsonovu ubojstvu ništa nije nasumično«, nastavi

Garcia. »Robert je izrekao pravu riječ – cilj. Naš ubojica ga je svakako imao: ubiti

Dereka Nicholsona i od dijelova njegova tijela sastaviti morbidno djelo.

Njegovateljica nije bila dio njegova plana i nije ugrozila njegov cilj. Ugrozila bi

ga da je upalila svjetlo.«

»I to nam govori još jednu važnu stvar«, opet se uključi Hunter. »Da ovaj

ubojica nije podložan panici.«

»Zašto?«, upita Alice.

»Baš zato što nije ubio njegovateljicu.« Priđe prozoru, istežući leđa i ruke.

»Kad je čuo kako se te noći njegovateljica vraća u kuću, bio je dovoljno staložen

da prestane raditi ono što je radio, ugasi svjetlo u Nicholsonovoj sobi i pričeka.

Njezina sudbina bila je u njezinim rukama, ne u njegovim.«

»A većina počinitelja koju netko iznenadi na djelu bi se uspaničila i ubila

je«, shvati načelnica »Ili bi pobjegla ostavljajući nedovršen posao.«

»Točno. Poruka na zidu nije bila dio plana. Nastala je u nuždi. No ubojica je

uočio priliku da... nas upozori na svoju odlučnost i posvećenost svom cilju, bez

obzira koliko on bio destruktivan.« Makne zasun i otvori prozor. »U početku to

nismo shvatili jer nismo mogli znati da će opet ubiti.«

»Taj tip je veoma samouvjeren i voli se time razmetati«, reče Garcia i

pričvrsti posljednju fotografiju na pano. »Sinoć nam nije napisao poruku, ali nam

je odlučio pokazati kako ima smisla za humor.«

»Pjesma koju je ostavio da svira«, reče načelnica.

Alice se trgne. »Pročitala sam to u članku. O čemu se radi?«

»Ubojica je na Nashornovoj jedrilici uključio stereo-liniju – do daske«,

objasni Garcia. »Stalno se ponavljala ista pjesma.«

»I gdje je tu smisao za humor?«, upita ga Alice i lagano nakrivi glavu.

»Ubojica je odabrao pjesmu koja se zove ‘Falling to Pieces’«, reče joj

Hunter.

»A tekst u pripjevu govori o tome kako se netko raspao na komadiće i moli

da ga opet sastave«, doda Garcia.

Alice načas zastane.

»Znači, smije nam se«, reče načelnica ljutitim glasom. Nasloni se na Garciin

stol, u očima joj čelični sjaj. »Ne samo da je ovaj ubojica toliko lud da ubije

državnog tužitelja i losanđeleškog murjaka, već je i toliko hrabar da nas muči

natpisima na zidu, pjesmama dvostrukog značenja, skulpturama napravljenim od

dijelova žrtava i kazalištem sjena. Sve je ovo pretvorio u svoj vlastiti prokleti

cirkus. A mi smo klauni.«

Nitko ništa ne govori.

Alice opet usmjeri pažnju na slike na panou. »Što ste dobili kad ste u ovo

uperili svjetlo?« Pokaže fotografiju nove skulpture. »Znam da niste čekali dok

laboratorij ne napravi reprodukciju. Provjerili ste već sinoć, zar ne?«

»Jesmo.«

»I što ste dobili?«, upita načelnica. »Sjene četiri jahača apokalipse?«

Garcia priđe svome stolu, podigne smeđu papirnatu omotnicu i iz nje izvadi

jednu jedinu fotografiju. Okrene je i pokaže ostalima.

»Ovo.«

36. Garcia priđe panou i pričvrsti novu fotografiju, tik ispod onih koje prikazuju

skulpturu nađenu na jedrilici Andrewa Nashorna.

Načelnica i Alice istovremeno iskrive vratove i zaškilje, kao u

sinkroniziranom plesnom pokretu.

»Kako bismo dobili sjenu na zidu, koristili smo forenzički reflektor koji smo

uperili u skulpturu«, objasni Hunter. »Tako smo uspjeli fotografirati sjenu. Nije

nam trebao fleš. Malo je potrajalo dok nismo našli pravi kut. Zapravo, ubojica

nam je pokazao iz kojeg kuta treba gledati skulpturu. Ostavio nam je naznaku.«

Čini se da ni načelnica ni Alice ne obraćaju pažnju na njegove riječi. Za njih

dvije je u posljednjih nekoliko sekundi nestao cijeli svijet i ostala samo fotografiju

koju je Garcia upravo pričvrstio na pano.

Načelnica prva progovori, veoma polako, riječima punim sumnje. »Koji je

to vrag?«

Hunter prekriži ruke i još jednom pogleda prizor koji mu je stalno pred očima

otkako ga je sinoć prvi put vidio. »Na što vam sliči, načelnice?«

Ona duboko udahne. Spojene ruke Andrewa Nashorna, zapešće sa zapešćem,

otvorenih dlanova kao da će uhvatiti bačenu loptu, bacaju sjenu koja izgleda kao

iskrivljeno lice. Slomljeni palčevi izvijeni prema gore izgledaju kao zakrivljeni

rogovi koji rastu iz glave.

»Kao prokleta divovska glava čudovišta s rogovima ili nešto slično. Možda

kao vrag.« Načelnica još više zaškilji i odmahne glavom, kao da ne vjeruje svojim

očima kad opazi sjenu koju bacaju četiri oblika napravljena od odrezanih prstiju

spojenih dva po dva.

Način na koji je ubojica stručno obradio prste – zaobljene i deblje na vrhu,

izvijene na sredini i tanke na dnu – i zatim ih postavio u odnosu na izvor svjetla,

djeluje hipnotizirajuće. Pravo remek-djelo perverznog genija. Sa svjetlom

uperenim iz točno određenog kuta, sjena dva oblika izgleda poput profila dviju

osoba koje stoje. Sjena koju bacaju dva položena oblika također podsjeća na dvije

osobe, ali one leže na podu, jedna na drugoj.

»A što ovaj vrag radi?«, upita načelnica. »Gleda u ljude? U ove dvije osobe

koje stoje i dvije na podu?«

Hunter slegne ramenima. »Vidite isto ono što i mi, načelnice.«

Načelnica se uzvrpolji. »Prekrasno! I što točno znači sve to sranje?«

»Još jednu zagonetku u zagonetki«, reče Garcia i vrati se k stolu.

»Još ne znamo, načelnice«, prizna Hunter. »Još nismo imali vremena za

analizu prizora i istragu konotacija. Dobili smo je tek sinoć, sjećate se?«

»Sjena koja izgleda kao glava s rogovima mogla bi predstavljati samoga

ubojicu«, izjavi Alice pokazujući fotografiju. »Zato je toliko veća od ostale četiri

sjene. Iskrivljeni palčevi bacaju sjenu rogova pa ova sjena izgleda poput vražje

glave koja očito karakterizira zlo. Možda ubojica vjeruje da ga opsjeda vrag ili

neki zloduh.« Slegne ramenima i promotri ostali dio slike. »I mogli bismo

zaključiti da gleda dolje u ostala četiri lika zato što predstavljaju njegove...« Glas

joj utihne, a zatim se sva strese od pomisli koja joj padne na pamet.

»Žrtve«, dovrši Hunter njezinu rečenicu.

Načelnica se skoro zagrcne. »Čekaj malo. Kažeš da ova nova zagonetka, ova

nova sjena, možda prikazuje ubojicu i njegov plan?« U glasu joj se još uvijek čuje

ljutnja.

Hunter rastvori dlanove u gesti »tko će ga znati«. »Kao što sam već rekao,

načelnice, još ništa ne znamo.«

»Ali ima smisla, zar nema?«, ustraje Alice. »Možda zato ova dva lika već

leže dolje. Pogledajte.« Približi se i pokaže na fotografiji. »Možda predstavljaju

dvije žrtve koje već imamo: Dereka Nicholsona i Andrewa Nashorna. Možda nam

poručuje da u planu ima još najmanje dvije. Maloprije ste upravo o tome govorili,

zar niste?«, obrati se načelnici. »Rekli ste da je ubojica dovoljno drzak da ismijava

našu istragu porukama, pjesmama, skulpturama i kazalištem sjena. Zašto onda ne

bi bio i dovoljno odvažan da nam poruči kako će ubiti još dvije žrtve? Znamo da

je veoma samopouzdan. Znamo da je pametan.« Kažiprstom tapka po velikoj sjeni

koja izgleda poput glave s rogovima. »Znamo da je uvjeren kako ga ne možemo

spriječiti.«

Načelnica podigne ruku da zaustavi Alice. »Uspori malo, profesorice. Jučer

si se nad prvom skulpturom dvoumila je li ubojica toliko lud da sebe drži samim

Bogom. A sad si promijenila mišljenje i govoriš da je vrag? Personifikacija zla?

Ovdje idemo iz krajnosti u krajnost.«

»Prilično sam siguran da sam ovo već rekao, načelnice«, prekine ih Hunter

odlučnim glasom, »ali još uvijek ne znamo točno značenje tih sjena. Sve su ovo

samo nagađanja zasnovana samo na našoj mašti i interpretacijama. Možda je ono

što mislimo o sjenama prve skulpture sasvim pogrešno. Ne možemo nikako biti

sigurni.«

»Onda nađite način«, zareži načelnica krećući prema vratima. »I dajte mi

nešto konkretnije od pukih nagađanja.« Mrko pogleda Alice. »A tebi bi,

gospođice, najbolja istražiteljice okružnog tužitelja, bilo bolje da se baciš na popis

imena.« Izađe iz ureda, namjerno pustivši da se za njom zalupe vrata.

Djelić sekunde kasnije zazvoni telefon na Hunterovu stolu.

»Detektiv Hunter«, javi se, sluša desetak sekundi, a zatim se toliko namršti

da mu se obrve skoro spoje. »Odmah silazim.«

37. Čuvena zgrada Parker Center sjedište je losanđeleške policije od 1954. Cijeli

operativni odjel preseljen je 2009. iz stare zgrade na adresi North Los Angeles

Street 150 u novu građevinu površine 55 500 kvadratnih metara, nešto južnije od

Gradske vijećnice. U novoj policijskoj upravnoj zgradi smješteno je deset

različitih LAPD-ovih odjela, uključujući odjel za poroke, maloljetni kriminal,

privredni kriminal, narkotike i odjel za pljačke i ubojstva. Stoga nije ni čudo da je

prijemno predvorje uvijek krcato ljudima – i civilima i policajcima.

Hunteru nije trebalo dugo da je ugleda. Olivia Nicholson sjedi na jednoj od

plastičnih stolica poredanih u mnogo redova u blizini ulaznih staklenih vrata

visokih od poda do stropa. Odjevena u konzervativnu crnu haljinu od nabranog

šifona i crne cipele s tankim potpeticama, odudara od ostalog mnoštva poput

sjajne laserske zrake. Prevelike sunčane naočale nabila je visoko gore iznad

prćastog nosa.

»Gospođice Nicholson«, reče Hunter i pruži joj ruku.

Ona ustane, ali ne prihvati njegovu ruku. »Detektive, možemo li

razgovarati?« Jedva uspijeva govoriti mirnim glasom.

»Naravno.« Hunter povuče ruku i brzo se ogleda naokolo. »Slijedite me, naći

ću neko mirno mjesto.« Vodi je kroz mnoštvo ljudi, pomoću svoje propusnice

otvori vrata i uvede je dublje u zgradu. Čim uđu u dizalo, Olivia podigne sunčane

naočale na tjeme, usput zabacivši plave pramenove kose dalje od lica. Oči su joj

još uvijek krvave. Hunter zaključi da je uzrok plakanje i nedostatak sna. Šminkom

je uspješno prikrila tamne kolobare ispod očiju, ali svejedno izgleda iscrpljeno.

Izjeda je to što ne zna tko je ubio njezina oca. Hunter to jako dobro zna.

Hunter pritisne dugme za prvi kat na kojem su smještene dvorane za

održavanje konferencija za tisak i prostorije za sastanke. Sa svim onim

fotografijama na panou, reprodukcijom skulpture i dosjeima rasutim na sve strane,

njegov ured nikako ne dolazi u obzir. Prostorije za ispitivanje na drugom katu

djeluju previše zlokobno s onim metalnim stolovima, praznim zidovima bez

prozora i velikim ogledalima za promatranje osumnjičenika. Bolji izbor je glavna

konferencijska dvorana ili neka manja prostorija za sastanke.

U tišini stignu na prvi kat i iz dizala izađu u dugačak, širok i dobro osvijetljen

hodnik. Hunter ide naprijed i pokuša otvoriti prva vrata s desne strane. Prostorija

za sastanke nije zaključana i prazna je. Upali svjetlo i uvede Oliviu.

»Kako vam mogu pomoći, gospođice Nicholson?«, upita i pokaže na jednu

od pet stolica za malim ovalnim stolom.

Olivia ne sjedne. Umjesto toga otvori torbu, izvadi primjerak jutrošnjih

novina i stavi ih na stol. »To se dogodilo mom ocu?« Donji kapak izgleda joj kao

brana koja zadržava suze i samo je pitanje časa kad će briznuti u plač. »Osoba

koja ga je ubila iskoristila je dijelove njegova tijela za stvaranje neke nastrane

skulpture?«

Hunter drži ruke uz tijelo i trudi se da mu glas zvuči mirno. »Taj članak nije

o ubojstvu vašega oca.«

»Ali je o veoma sličnom ubojstvu«, oštro mu uzvrati. »O ubojstvu koje,

prema ovom članku, vi istražujete. Je li to istina?«

Hunter izdrži njezin pogled. »Da.«

»Okružni tužitelj Bradley uvjerava me kako svi čine sve što je u njihovoj

moći da privedu pravdi čudovište koje je provalilo u očevu kuću. Uvjerava me da

na slučaju rade najbolji detektivi i da rade isključivo na istrazi očeva ubojstva. I

zato je jedini logični zaključak da su ta ubojstva povezana.« Na Hunterovu licu

traži odgovor. Ne nađe ga. »Molim vas, nemojte me vrijeđati i reći da su ona

pitanja koja ste nekidan postavili sestri i meni o skulpturama bila zato što ste u

očevoj kući našli komad metala koji je ostao od razbijene skulpture.«

Hunterovo lice ne odaje ništa, ali zna da je igra završena. »Gospođice

Nicholson, molim vas, sjednite.« Ispod stola izvuče za nju stolicu, primjenjujući

postupak ponašanja prema osobi preplavljenoj emocijama. To su jednostavni

postupci kojima se smiruje tjeskoba. Prva faza: nagnati ih da sjednu – sjedeći

položaj uvijek djeluje opuštenije od stajaćeg, i fizički i psihički.

»Molim vas«, inzistira Hunter.

Olivia napokon sjedne.

Hunter priđe automatu s vodom u kutu, napuni dvije plastične čaše ledeno

hladnom vodom, donese ih na stol i sjedne nasuprot njoj.

Druga faza: dati im piće. Time se potiče rad probavnog sustava, pa se tijelo

zaokuplja jednom drugom aktivnošću koja mu odvlači pozornost od napadaja

panike. Hladno piće u vrućem danu rashlađuje organizam, što djeluje veoma

utješno.

Hunter prvi otpije malo vode. Trenutak kasnije i Olivia učini isto.

»Ispričavam se što ste stekli dojam da sam lagao vama i vašoj sestri«, reče

gledajući je u oči. »To mi stvarno nije bila namjera.«

»Ali lagali ste da ste u tatinoj sobi našli komad skulpture.« U njezinu glasu

čuje povrijeđenost.

Hunter kimne. »Saznanje o svim detaljima zločina ili okrutnosti sociopata

nikad nikome nije pomoglo u žalovanju. Često ima potpuno suprotan učinak,

vjerujte mi, gospođice Nicholson. Vidio sam to već mnogo puta. Toga je dana

ispitivanje vas i vaše sestre već ionako bilo dovoljno teško za vas obje. Nisam

smio dodatno produbiti vašu bol. Vaši se odgovori ne bi promijenili da sam vam

rekao istinu o skulpturi.«

Olivia otpije još jedan gutljaj vode, vrati čašu na stol i zagleda se u nju, očito

odvagujući naredne riječi. »O čemu se radilo?«, napokon upita.

Hunter napravi grimasu kao da ne razumije pitanje.

»Kakva je bila ta skulptura? Je li bila sastavljena od očevih...« Ne dovrši

rečenicu. Oči joj se opet napune suzama.

»Ništa prepoznatljivo«, odvrati Hunter. »Neka bezoblična forma.«

»Ima li ona neko značenje?«

Ni najmanje ne želi još više produbiti njezinu bol. Nema izlaza, opet mora

lagati: ne smije ugroziti istragu, a nema nikakva dokaza da je Alice otkrila pravo

značenje sjena. »Ako i ima, mi ga još nismo otkrili.«

38. Olivia se zagleda u njegovo lice. Dugih pet sekundi ne skreće pogled svojih

velikih zelenih očiju, potom zaključi da joj govori istinu. Uhvati čašu, ali je ne

prinese ustima. Ovo je tek nervozna reakcija kojom želi kontrolirati drhtanje ruku.

Ne upali.

»Protekla dva dana nisam oka sklopila«, reče, odvrati pogled i zagleda se u

neku točku na suprotnom zidu. »Radije ostajem budna, jer ne znam kako bih se

nosila sa snovima ako zaklopim oči.«

Hunter ništa ne govori. Čisto sumnja da bi je utješilo saznanje kako on većinu

svoga života živi na takav način.

»Znale smo da tata neće dugo poživjeti, pa iako je bilo teško, mislila sam da

smo se Allison i ja pripremile na to. Ali, na ovakav način saznati pojedinosti onoga

što se stvarno dogodilo...« Gurne novine prema njemu i ne reče ništa više.

»Opet se ispričavam«, reče Hunter, ni ne pogledavši novine. »Morao sam

donijeti odluku. I donio sam je na temelju vlastitog iskustva s ožalošćenim

članovima obitelji žrtava ubojstva.« Izreče to tihim i nimalo pokroviteljskim

glasom. Čini se da je Olivia prihvatila ispriku.

»Ono što se jučer dogodilo...« Brzo pogleda novine na stolu, zatim opet

Huntera. »Postoji li veza?«

Ovo pitanje nikako nije mogao izbjeći.

»Iz onoga što smo dosad otkrili, vjerujemo da je oba zločina počinila ista

osoba«, odgovori i brzo nastavi: »Očito ste pročitali članak.« Glavom pokaže na

novine.

»Jesam.«

»Je li vam poznato ime Andrew Nashorn?«

»Nije«, odvrati uz lagano odmahivanje glavom.

»I ne prepoznajete ga sa slike u novinama?«

»Dok sam jutros čitala članak, detektive, i ja sam se isto to zapitala.«

Odmahne glavom i opet odvrati pogled. »Nije mi poznato ni njegovo ime ni lice.

Ako ga je moj otac i poznavao, ne sjećam se je li ga ikad spomenuo. I ne sjećam

se jesam li ga negdje vidjela.«

Hunter prihvati odgovor laganim kimanjem.

Olivia popije vodu do kraja i preklinjućim se pogledom zagleda u njega.

»Niste baš puno toga otkrili, detektive, zar ne?« Ušuti na trenutak. »I molim vas,

nemojte mi opet lagati.« Glas joj zvuči gotovo kao kreketanje.

Hunter ništa ne govori, razmišlja što bi joj mogao reći. Njezino se iščekivanje

gotovo može opipati. »Trenutno imamo samo komadiće koje pokušavamo

sastaviti. Ali ipak napredujemo«, uvjerava je. »Ne mogu vam otkriti ništa više od

toga. Žao mi je. Nadam se da shvaćate.«

Ona jedan dugi i nelagodni trenutak sjedi u tišini. »Detektive, znam da ništa

više neće vratiti moga oca, ali pomisao da je to čudovište koje ga je ubilo još

uvijek negdje vani... da još ubija... i da možda nikad neće biti priveden licu pravde,

od toga mi je muka. Ne dopustite da se to dogodi, molim vas.«

39. Sredina je jutra i nitko nimalo ne sumnja da će danas biti još jedan prekrasan

ljetni dan. Sunce blista na vedrom plavom nebu pa, iako je još rano, toliko je već

zagrijalo da toplina djeluje gotovo mučno. Klima u Garciinu autu uključena je na

maksimum dok se on i Hunter voze u mrtvozornički ured. Liječnica Hove završila

je s obdukcijom Andrewa Nashorna.

Hunter nijemo sjedi, ruku je naslonio na kvaku vrata, bradu na članke prstiju.

Iako izgleda kao da promatra kaotičan jutarnji promet, misli su mu negdje

drugdje. U ušima mu još uvijek odzvanjaju Oliviine riječi. Njezina patnja jednako

mu je stvarna kao i njoj i njezinoj sestri.

Samo nekoliko tjedana nakon što je Hunter doktorirao iz analize kriminalnog

ponašanja i biopsihologije, njegov otac ustrijeljen je u prsa za vrijeme pljačke u

podružnici Američke banke u centru grada, gdje je radio kao zaštitar. Dvanaest

tjedana proveo je u komi. Cijelo to vrijeme Hunter je bio uz njega, uvjeren da

njegovo društvo, zvuk njegova glasa, možda čak i dodir, mogu pomoći njegovu

ocu da snađe snage i probudi se. Bio je u krivu.

Iako su dva pljačkaša ubijena u banci, preostala trojica bande uspjela su

pobjeći. Nikad nisu uhvaćeni.

Saznanje da ubojice njegova oca nikad nisu izvedeni pred lice pravde

zauvijek je ostavilo gorak okus u njegovim ustima. A to saznanje iz godine u

godinu održavalo je bol živom. Nije želio da se to isto dogodi Olivii i Allison

Nicholson.

»Sve je u redu?«, upita Garcia trgnuvši ga iz misli.

Hunteru treba nekoliko trenutaka da skrene pogled s prometa i pogleda

partnera. »Da. Da. Samo sam...«

»... Negdje drugdje?«, kimne Garcia. »Znam.« Nasmiješi se. »Znaš, što dulje

ovaj ubojica ostane na poprištu zločina, to je veća mogućnost da ga uhvatimo, pa

mislim da se ne zadržava ni sekundu više od potrebnog.«

Hunter se složi.

»Ali one skulpture, one sjene, to nije rad početnika. Nikad nisam vidio nešto

što je toliko komplicirano. Ubojica sigurno nije na licu mjesta jednostavno

odrezao i izvrnuo dijelove tijela, a zatim se nadao da će isprve složiti skulpturu

kako treba. Sigurno je vježbao, i to jako puno.«

»Nimalo ne sumnjam.«

»Što je koristio? Lutke?«

»Sve, Carlose«, reče Hunter. »Mogao je napraviti modele od žice, kaširanog

papira, gipsa, čak i običnih lutka s gumenim rukama i nogama. Onih kakve se

mogu naći u svakoj trgovini.«

»Znači, taj tip sjedi kod kuće i igra se s lutkama, a zatim izlazi van i

raskomada svoje žrtve. Ovaj grad je skroz sjeban, znaš to?«

»Cijeli svijet je sjeban«, ispravi ga Hunter.

»Napokon smo dobili dosje Andrewa Nashorna. Tamo je na stražnjem

sjedalu.« Garcia brzo pokaže glavom.

»Pročitao si ga?«

»Aha. Zvuči kao životopis svakog drugog detektiva. Rodio se u El Granadi,

u okrugu San Mateo u sjevernoj Kaliforniji i živio tamo do dvanaeste ili trinaeste

godine. Nakon toga njegovi roditelji sele u Los Angeles. Njegov otac je bio

računovođa i ovdje je dobio bolji posao. Majka je bila pobožna domaćica.«

Stanu kad se upali crveno svjetlo. Hunter se nagne iza i uzme dosje sa

stražnjeg sjedala.

»Nashorn je bio osrednji učenik«, nastavi Garcia. »Ne među najboljima, ali

ni među najgorima. Iako je živio u Maywoodu, pohađao je srednju školu u Bellu.

Nikad nije otišao na koledž. Nakon srednje škole nekoliko godina zarađivao je

radeći razne poslove, a zatim se odlučio pridružiti policiji. Potrajalo je dok nije

postao detektiv.«

»Dvanaest godina«, pročita Hunter u dosjeu. »Četiri puta pao je ispit.«

»Udovac je. Nema djece.«

Hunter kimne. »Oženio se u dobi od dvadeset šest«, čita iz dosjea. »Njegova

žena umrla je prije manje od tri godine.«

»Da, pročitao sam. Od neke čudne srčane bolesti za koju nisu ni znali da je

ima.«

»Kardiomiopatija«, potvrdi Hunter. »Oboljenje srčanog mišića. Nikad se

nije ponovno ženio.«

»Iz onoga što sam pročitao, bio je dobar murjak«, reče Garcia, ubaci u brzinu

i skrene lijevo na North Mission Road. »Dok je bio detektiv, strpao je mnogo

smeća u zatvor. A onda se dogodilo ono čega se užasava svaki murjak. Ustrijeljen

je na poslu, dok je ganjao nekog uličnog džepara u Inglewoodu.« Odmahne

glavom. »Siroti tip. U Brazilu bi rekli da se rodio s guzicom okrenutom suncu i

posutom čili prahom.«

Carlos Garcia rođen je u Sao Paulu u Brazilu. Sin je brazilskog saveznog

agenta i Amerikanke, učiteljice povijesti. Nakon raspada braka njegovih roditelja,

zajedno s majkom došao je u Los Angeles kad je Garcia imao samo deset godina.

Iako je većinu života proveo u Americi, govorio je portugalski kao pravi Brazilac

i još uvijek je svakih nekoliko godina posjećivao svoju domovinu.

Hunter pogleda partnera i napravi grimasu. »Što? Što to, dovraga, znači?«

»Znači da netko nije rođen pod sretnom zvijezdom i mislim da se to slobodno

može primijeniti na Nashorna.«

»Stvarno? A što Brazilci kažu kad se netko rodi pod sretnom zvijezdom?

‘Rodio se s guzicom okrenutom mjesecu i posutom šećerom’?«

»Točno tako.« Garcia izgleda impresionirano.

»Šališ se?«

»Ne, to bi bilo prilično točan prijevod.«

»Zanimljiva analogija.« To je sve što Hunter može reći. Narednih nekoliko

stranica u Nashornovu dosjeu sažetak su njegovih posljednjih slučajeva.

»Njegov načelnik kaže da je bio rob navika«, reče Garcia. »Svake godine

uzimao je godišnji odmor u isto vrijeme – prva dva tjedna ljeta. Uvijek je ta dva

tjedna provodio sam na moru i pecao. Ispucao je cijelu ušteđevinu na tu jedrilicu.

Prema riječima njegova načelnika, jedrilica je bila njegov mirovinski fond.«

»Nije imao curu ni partnericu«, pročita Hunter iz dosjea. »Najbliži srodnici

su mu ujak i ujna koji još uvijek žive u El Granadi.«

»Da, njegov načelnik će stupiti s njima u kontakt.«

Hunter u dosjeu potraži Nashornovu adresu – stan u istočnom L.A.-u. Jutros

je tamo otišao tim forenzičara. Sinoć na Nashornovoj jedrilici nisu našli nikakav

mobitel, kompjutor, adresar, dnevnik ni ništa slično, a njegov načelnik im je rekao

da ničega nema ni u njegovu stolu na poslu. Na tvrdom disku nema nikakvih

dosjea. Provjeravaju njegove poslovne e-mailove. Hunter se nada da će nešto naći

pretragom Nashornova stana. Zatvori dosje i vrati ga na stražnje sjedalo dok

Garcia skreće na parkiralište mrtvozorničkog ureda.

40. Alice Beaumont isprinta još jednu stranicu i stavi je na pod uz ostalih deset.

Kako Hunter i Garcia trenutno nisu u uredu, privremeno ga je pretvorila u vlastiti

istraživački raj.

Pokušava otkriti što bi mogle značiti sjene koje baca druga skulptura, ali

nakon četrdeset pet minuta pretraživanja Interneta, ništa joj ne zapne za oko. Za

razliku od prvih sjena, ne nađe nikakvo mitološko značenje cjelokupnog prizora.

Ako raščlani sjene, tada je lako povezati izobličenu rogatu glavu s bilo kakvim

demonom, ali to ne objašnjava četiri manja lika koja stvaraju Nashornovi odrezani

prsti.

Voljela bi nastaviti istraživati, ali zna da je zasad prioritet provjeriti popis

zločinaca koje je Nicholson tijekom godina spremio iza rešetaka. Kad bi barem

našla kakvu vezu sa slučajem na kojem je radio Andrew Nashorn, bilo kao

detektiv ili policajac u Odjelu logistike, tada bi im dala polaznu točku koju svi

očajnički traže.

Sjedne na pod, okruži se ispisima pa stane čitati i svrstavati ih u skupine od

dvije, tri, četiri i negdje i po pet stranica.

Jutros je sa sobom donijela vlastiti laptop. Imala je osjećaj da će joj trebati

neke njegove snažne aplikacije s tvrdog diska. I imala je pravo. Hunter joj je rekao

da se vrati pet i deset godina u prošlost i pronađe zločince koji su odslužili kaznu,

pušteni uz jamčevinu ili su pobjegli. Dobije previše imena i dosjea za čitanje.

Dodajući tome i sva nova imena i dosjee slučajeva Andrewa Nashorna, kao i popis

žrtava koje su krivile Nicholsona što je izgubio njihov slučaj, trebat će joj

najmanje tjedan dana da sve pročita. No tu će do izražaja doći njezino stručno

kompjutersko znanje.

Prvo je, nakon Hunterova i Garciina odlaska, napisala aplikaciju koja će

pročešljavati dosjee i tražiti određena imena, riječi ili fraze. Ista ta aplikacija

mogla je prema različitim kriterijima međusobno povezivati dosjee. Problem je

samo u tome što nisu svi dosjei digitalizirani. Zapravo, otprilike 50 posto još

uvijek je samo na papiru. Dobivanje popisa imena bilo je lako, čak i da se vrati

dvadeset šest godina u prošlost. No dosjei slučajeva počeli su se digitalizirati tek

prije petnaest godina. Stariji slučajevi unosili su se u bazu podataka Okružnog

tužilaštva najvećom mogućom brzinom, ali uz toliko velik broj slučajeva i manjak

osoblja, postupak je bio otežan i jako, jako spor. Isto se odnosi i na LAPD i

slučajeve Andrewa Nashorna.

S obzirom na ono čime raspolaže, ide joj prilično brzo. Njezina aplikacija

već je uspjela naći i povezati četrdeset šest dokumenata, a još uvijek nije počela

pretraživati dosjee Nashornih istraga.

41. Hunter stavi kiruršku masku na nos i usta i stane desno od jednog stola u

posebnoj sali za obdukciju broj jedan. Garcia stoji tik iza njega, ruke drži

prekrižene na prsima i leđa malo pognuta naprijed, kao da se štiti od ledenog

naleta vjetra.

Usprkos vrućem ljetnom danu vani, ovdje je, kao i uvijek, previše hladno i

previše tmurno, bez obzira koliko je snažno kirurško svjetlo. Previše je jezivo sa

svim tim stolovima i ormarima od nehrđajućeg čelika, bolničkim mirisom,

golemim zamrzivačima za ljudska trupla i izloženim, poput lasera oštrim

instrumentima za rezanje, od kojih se ledi duša.

»Roberte, ne treba ti maska«, reče liječnica dok joj kutovi usana podrhtavaju

od osmijeha. »Nema opasnosti od zaraze, a ni tijelo ne smrdi.« Zastane, razmisli

o svojim riječima. »Možda samo mrvicu.«

Iako svako truplo na kraju neizbježno počne smrdjeti zbog prirodnog procesa

raspadanja tkiva i neizmjerno brzog razmnožavanja bakterija nakon smrti, sam taj

miris nikad nije smetao Hunteru. Prije obdukcije tijelo bi se pomno opralo pa se

miris nije toliko osjećao.

»Vi znate, doktorice, da je vaš osjet njuha jednako mrtav kao i ispržena

kokoš, je li?«, odvrati Hunter dok navlači rukavice od lateksa.

»To mi govori i moj muž svaki put kad kuham.« Liječnica se opet nasmiješi

i obojici detektiva pokaže na dva stola za obdukciju. Na jednom je Nasbornovo

tijelo, na drugom odrezani dijelovi. Liječnica se približi stolu s dijelovima tijela.

»Službeni uzrok smrti je prestanak rada srca, potaknut velikim gubitkom

krvi. Kao i kod prve žrtve.«

Hunter i Garcia nijemo kimnu. Liječnica nastavi:

»Usporedila sam rezove s onima na prvoj žrtvi. Potpuno se podudaraju.

Ubojica je koristio isti alat.«

»Električni kuhinjski nož?«, upita Garcia.

Liječnica kimne. »No ovaj put je ubojica to napravio malo drukčije.«

»Kako?«, upita Hunter i prijeđe na drugu stranu stola.

»Nije se žurio, već je pokušao zaustaviti krvarenje na pravilan način. Na

rezovima su ostali tragovi pravilne Symeove amputacije.«

»Čega?«, upita Garcia.

»To je postupak amputacije stopala nazvan po Jamesu Symeu«, objasni

liječnica. Bio je profesor kirurgije na sveučilištu u Edinburghu tisuću osamsto i

neke. Razvio je postupak amputacije na gležnjevima koji se i dandanas koristi.

Uglavnom, ovi rezovi napravljeni su čisto, kroz zglob. U skladu sa Symeovom

uputom, arterije su imobilizirane, a velike vene podvezane na najbolji mogući

način, s obzirom na to da je cijeli postupak izveden u kabini jedrilice, bez

kirurškog tima. Tijekom postupka obično se manje krvne žile zatvaraju

elektrokoagulacijom, ali ubojica nije na to gubio vrijeme. Ili zato što nije imao

opremu ili...«

»Zato što nije bilo potrebno«, nastavi Hunter. »Znao je da je smrt žrtve

pitanja sata, možda i minuta, ali nije htio da odmah iskrvari i prebrzo umre.«

»Moram se složiti s tim«, reče liječnica. »Stopala su, sasvim sigurno, prva

amputirana. Ubojica je na batrljak stavio komprese vate i sve učvrstio elastičnim

zavojima. Dobro obavljeno.«

»Mislite, profesionalno obavljeno?«, upita Garcia.

»Da, to mislim. No rane su najprije posute prahom kajenskog papra.«

»Kajenskog papra?«, namršti se Garcia. Trenutak razmisli. »Isuse!«

Hunter se istoga časa sjeti jedrilice i neobičnog, prodornog mirisa u kabini.

Znao je da mu je poznat, samo ga nije mogao identificirati. »Papar nije stavljen

zato da poveća bol«, reče znajući na što Garcia misli. »Koristio ga je da zaustavi

krvarenje.«

»Molim?«

»Robert ima pravo«, izjavi liječnica. »Kajenski papar se godinama koristi

kao prirodni lijek. Posebno za zgrušavanje krvi.«

Garcia pogleda Nashornova odrezana stopala na metalnom stolu. »Kao i

kava u prahu?«

»Da, i kava u prahu ima slično djelovanje«, potvrdi liječnica.« Oba praha

djeluju na organizam tako što stabiliziraju krvni tlak, a to znači da u predjelu rana

nije došlo do velikog krvarenja uzrokovanog visokim tlakom, što bi se dogodilo

u protivnom slučaju. Krv se brzo zgrušava kad je tlak stabiliziran. To je stari trik,

ali uvijek upali. Zavoje sam već poslala na analizu u laboratorij.«

»Je li ubojica s jednakom pažnjom amputirao i ostale dijelove?«, upita

Garcia.

Liječnica nagne glavu u stranu i iskrivi usta. »Otprilike. Arterije i velike vene

na rukama isto su podvezane debelim koncem, ali ako se sjećate, na odsječenim

dijelovima nije bilo zavoja. Za razliku od amputacije stopala, na rukama nije

koristio kajenski papar za zaustavljanje krvarenja. No ono što je napravio svakako

je spriječilo prebrzo iskrvarenje.«

»Još nemamo toksikoloških nalaza, zar ne?«, upita Hunter.

»Još ne«, potvrdi liječnica. »Za dan-dva. Pretpostavljam da ćemo dobiti isto

kao i kod prve žrtve: lijekove koji reguliraju rad srca.«

I Hunter ima isti osjećaj, ali u ponašanju liječnice Hove zamijeti još nešto.

Čini se da je nešto muči. »Ima li još nešto?«, upita.

Liječnica duboko udahne i stavi ruke u velike džepove duge bijele kute.

»Roberte, znaš da sam patologinja već mnogo godina. A kad si patolog u gradu

kao što je L.A., gotovo svakodnevno viđaš ono najgore što ljudska bića mogu

učiniti. Ali kažem ti, ako postoji čisto zlo ili ako među nama hoda pravi demon,

onda je to ovaj ubojica. I ne bi me iznenadilo da se na kraju, kad ga uhvatite,

otkrije kako na glavi ima vražje rogove.«

Ove riječi toliko zapanje Huntera i Garciu da se skamene na mjestu. Sjena

skulpture pronađene u kabini stalno im se vraća, poput noćne more.

»Čekajte.« Garcia podigne ruku, zatim brzo dobaci Hunteru uznemiren

pogled. »Zašto to govorite, doktorice?«

Liječnica se okrene. »Pokazat ću vam.«

42. Alice završi s čitanjem još jednog dosjea i pogleda sat. Radi već tri i pol sata,

a još uvijek nije našla nikakav trag koji bi bio vrijedan daljnje istrage. Pročitala je

trideset osam od četrdeset šest dokumenata koje je označila njezina aplikacija.

Nezadovoljno odmahuje glavom dok promatra dvije kutije s nedirnutim

dosjeima na svom stolu. Nimalo ne sumnja da je ovaj puta zagrizla više nego što

može progutati. Treba joj tim čitača i jedan ili možda dva programera kako bi do

kraja dana pročešljali sve te dokumente. Možda bi se trebala vratiti na istraživanje

značenja sjene koju baca nova skulptura. Možda će tamo imati više sreće.

Natoči novu šalicu kave i nasloni se na zid. Na trenutak se zagleda u

fotografije na panou i zadrhti od brutalnosti svega ovoga. Kako netko može biti

toliko zao? Toliko poremećen? A opet toliko pametan da napravi skulpture koje

bacaju određene sjene? Toliko pametan da uđe u nečiju kuću ili na jedrilicu,

satima muči žrtve, raskomada ih i zatim ode, a da ga nitko ne primijeti? Da za

sobom ne ostavi nijedan trag, osim onoga koji želi da policija nađe?

Prisili se odvratiti pogled, pokušava iz misli izbrisati te slike. Usmjeri pažnju

na dokumente na podu. Na prvim stranicama pišu brojevi slučajeva i imena

optuženika ili zatvorenika. Gleda ih neko vrijeme, prevrće po mislima, prekapa i

traži različite mogućnosti. Već je pročitala nekoliko slučajeva u kojima je Andrew

Nashorn bio glavni detektiv i šačicu onih u kojima je sudjelovao bilo kao detektiv

ili logističar. Gotovo svi su se odnosili na članove bandi, džepare, pljačkaše i sitne

kriminalce. Pojedince koji po njezinu mišljenju nisu imali osobine ovoga ubojice.

Čisto sumnja da će ovdje naći kakvu vezu. No još uvijek nije počela raditi s

popisom žrtava koje su možda krivile državu Kaliforniju i osobno Dereka

Nicholsona zato što je izgubio radeći na njihovu slučaju.

Prebrzo je gutnula kavu i spržila nepce. Najednom zastane, sine joj jedna

nova ideja koju potakne nepostojanje nikakve veze između imena na popisu.

Vrati se za kompjutor i otvori aplikaciju koju je ranije napisala. Treba je

samo malo preinačiti i dobit će novi program za pretraživanje i usporedbu. Za

trideset minuta unese sve potrebne preinake. Uz pomoć njezine lozinke, aplikacija

je dobila pristup bazi podataka losanđeleškog okružnog tužilaštva, a Hunter joj je

dao lozinku za pristup LAPD-ovoj i državnoj bazi podataka.

Uključi program za pretraživanje i vrati se dosjeima. Aplikacija je trebala

spojiti i pretražiti dvije različite baze podataka na dvije različite lokacije, pa je

očekivala da će postupak potrajati neko vrijeme. Nakon promijenjenih kriterija

pretraživanja, prvi rezultati pojave se nakon trideset pet minuta: trideset četiri

različita imena. Alice označi stranice sažetka njihovih slučajeva i uključi pisač.

Čita ih i na marginama zapisuje svoje bilješke. Čim počne čitati sažetak dvadeset

četvrtog slučaja, osjeti kako joj hladnoća obuzima cijelo tijelo. Odloži prvu

stranicu i brzo prelista ostale, tražeći podudaranje na koje je ukazala njezina

aplikacija.

Naglo udahne zrak koji poput hladnog zapuha vjetra navre u njezina pluća.

»Dakle, ovo je jako zanimljivo.«

43. Liječnica Hove usmjeri Hunterovu i Garciinu pažnju na prvi obdukcijski stol

i Nashornove dijelove tijela.

»Glava je posljednja odrezana«, reče, korakne bliže i okrene Nashornovu

glavu pa im pokaže veliku ozljedu na desnoj strani lica. »No, kako bi savladao

žrtvu, najprije je napravio ovo. Veoma snažan udarac u lice. Vjerojatno je koristio

nešto teško i metalno ili pak debelo drvo, primjerice cijev, palicu ili nešto slično.«

Garcia nervozno okreče glavu na jednu pa na drugu stranu, kao da ga guši

ovratnik košulje.

»Vilica mu je slomljena na tri mjesta«, nastavi liječnica i pokaže vidljivu

mandibulu – isti onaj, pet milimetara širok dio čeljusne kosti koji je probio kožu

i koji je Hunter uočio još u kabini jedrilice. »Komadići kosti zabili su mu se u

usta. Neki su poput čavala probili desni. Izgubio je tri zuba.«

Garcia neprimjetno prijeđe jezikom preko zuba i zadrhti.

»Forenzičari su sva tri našli u kabini«, izjavi liječnica.

»Znači, taj udarac u lice ga je onesvijestio?«, upita Hunter.

»Nema nikakve sumnje. No za razliku od prve žrtve koja je praktički bila

vezana za krevet pa se nije mogla suprotstaviti ubojičinim sadističkim nagonima,

ova bi mu žrtva pružila itekakav otpor da je bila svjesna. S obzirom na njegovu

dob i činjenicu da su mu pluća radila smanjenim kapacitetom, bio je u dobrom

zdravstvenom stanju.« Liječnica pokaže odrezane dijelove tijela. »Mišići ruku i

nogu bili su dovoljno snažni i čvrsti zbog redovitog vježbanja. Bio je fizički

aktivan.«

»Ali na zapešćima nema nikakvih vidljivih tragova vezivanja, kao ni drugdje

na rukama«, reče Hunter kad se sagne i pomnije pogleda dijelove tijela.

»Točno«, složi se liječnica. »Forenzičari nisu našli ništa što bi ukazalo da je

žrtva bila zavezana za stolicu na kojoj je nađena ili bilo gdje drugdje.«

»Znači, kažete...«, ubaci se Garcia, »... da je žrtva cijelo vrijeme bila bez

svijesti.«

»To bi bio logičan zaključak.«

Hunter osjeti oklijevanje u njezinu glasu. »Bio bi?«

»Nesumnjivo se onesvijestio od udarca u lice, ali bez sedativa, osvijestio se

od boli čim ga je ubojica počeo rezati.«

»Znači, dao mu je sedativ«, zaključi Garcia.

»Ne bih htjela donositi nikakve zaključke dok ne dobijem toksikološki nalaz,

ali zbog ovoga...« Pokaže mali komad kosti, dug oko sedam i pol centimetara,

stavljen na stol uz Nashornova stopala.

Hunter ga pogleda i zabrinuto zabaci glavu. »Kralježak?«

»Vratni kralježak«, pojasni liječnica.

»Što?« Garcia se sagne da bolje pogleda.

»Dio vratne kralježnice«, reče Hunter.

»Što to znači?«

Liječnica se okrene Garcii. »Dobro, pokušat ću objasniti bez velikog

razglabanja o vratnoj i leđnoj kralježnici. Ovo su kralješci od C5 do C7.« Opet

pokaže komade kostiju na stolu. »Vratnu kralježnicu čine kralješci od C1 do C7 i

to je sam vrh kralježnice.« Dotakne Garciin zatiljak da mu pokaže točno mjesto.

»C1 je prvi kralježak, tik ispod lubanje, a C7 se nalazi na bazi vrata – tamo gdje

počinje gornji dio leđa. To je veoma osjetljiv dio kralježnice, čije oštećenje može

izazvati paralizu. No to uvelike ovisi i o tome oko kojeg je kralješka došlo do

ozljede. Što su bliže glavi, to je leđna moždina osjetljivija i njezino oštećenje

može izazvati veću paralizu. Zasad me pratiš?«

Garcia kimne poput školarca.

»Ozlijedi li se sami vrh, oko kralježaka C1, C2 ili C3, može doći do

tetraplegije – prestanka rada živčanog sustava i paralize od vrata nadolje – tijelo

ispod vrata je potpuno oduzeto. No isto tako može doći i do prestanka disanja, a

bez disanja, smrt nastupa veoma brzo.«

Hunter osjeti brže kucanje srca čim shvati što će im liječnica sljedeće otkriti.

»Oštećenje oko kralješka C4, na polovici vratne kralježnice«, opet dodirne

Garciin vrat, »može uzrokovati tetraplegiju i umrtvljenje živčanog sustava, ali će

rijetko kad utjecati na disanje.« Zastane, odmjerava težinu svoju riječi. »Razlog

zbog kojeg imamo ovaj mali dio njegove leđne moždine je taj što je prilikom

dekapitacije glava odrezana ispod kralješka C7, to jest, dna vrata. Kad sam

pregledala glavu i vrat, otkrila sam da je leđna moždina probušena tik ispod

kralješka C4. Namjerno ga je paralizirao od vrata nadolje. Žrtva na većem dijelu

tijela nije osjećala ništa.«

Garcia osjeti kako mu leđima klizi hladan znoj. »Čekajte malo, doktorice.

Kažete da ga je ubojica paralizirao?«

»Upravo to.«

»Kako?«

»Pokazat ću ti.«

Uzme Nashornovu odrezanu glavu, okrene je i pokaže im njegov zatiljak.

Desetak centimetara niže od baze lubanje vidi se drugi rez, dug oko dva i pol

centimetra.

»Ubojica je prerezao njegovu leđnu moždinu, zabivši mu u zatiljak veoma

oštar nož.«

»Šalite se?« Garcia osjeti grč u želucu.

»Nimalo. Kao što sam rekla. Ovaj ubojica je za mene utjelovljenje zla –

čovjek-demon. Tko bi se na ovome svijetu uopće sjetio napraviti nešto takvo?«

»Zabadalo«, odvrati Hunter.

Svi ga pogledaju kao da je vanzemaljac. »Tako su zvali tu tehniku koju su

za vrijeme vijetnamskog rata koristile sadističke trupe, ali nije bila tako precizna

kao ovo. Vojnici su u ratu jednostavno žrtvama zabadali nož u leđa kako bi im

prerezali leđnu moždinu. Katkada bi to izazvalo paralizu od vrata nadolje, katkada

samo paralizu nogu, nije važno. Bilo im je važno samo to da onesposobe žrtvu.«

»Time ne sugeriraš da je ubojica vijetnamski ratni veteran, zar ne?«, upita

Garcia.

»Samo govorim da ta tehnika nije ništa novoga.«

»Zbog toga što se leđna moždina nalazi veoma blizu površine kože«, nastavi

liječnica, »ubod ne mora biti jako dubok. Da je našoj žrtvi nož zabijen samo malo

dublje, otprilike dva i pol centimetra, zarezao bi dušnik i smrt bi nastupila gotovo

istovremeno.«

»Oho, znači nema nikakve sumnje da se ubojica razumije u medicinu«, reče

Garcia i uzmakne korak.

»Ja uopće ne sumnjam«, potvrdi liječnica. »Znao je da mora prerezati leđnu

moždinu tik ispod kralješka C4 da bi izazvao paralizu od vrata nadolje, a da

istovremeno ne ugrozi dišni sustav. I upravo tako je i učinio. Dodaj tome i gotovo

savršeno izveden Symeov postupak amputacije stopala, podvezivanje vena nakon

amputacije te pomno zamatanje batrljaka i taj bi tip mogao biti kirurg u bolnici.«

44. »Ubojica je paralizirao žrtvu tako što je zabio nož u njegov zatiljak i prerezao

mu leđnu moždinu?« Glas načelnice Blake gotovo drhti dok čita kopiju

obdukcijskog nalaza koju joj je Garcia upravo predao.

Hunter kimne.

Ispred njezina stola u jednom od dva kožnata naslonjača sjedi okružni tužitelj

Dwayne Bradley. I on u rukama drži kopiju nalaza.

»Čekajte malo«, reče čitajući nalaz i odmahujući glavom. »Prema ovome bi

rezanje leđne moždine djelovalo i na živčani sustav, žrtva ne bi osjećala bol.«

»Tako je«, reče Garcia.

»Pa zašto je to onda, dovraga, napravio? Ako je ubojica želio da žrtva pati,

zašto ga je lišio osjeta? Zašto bi umrtvio živčani sustav prije nego što ga je počeo

rezati? To nema nikakvog smisla.« Obrazi su mu već poprimili svijetloružičastu

boju.

»Zato jer je, iz nekog razloga, ubojica želio da žrtva doživi jednu drugu vrstu

boli«, odgovori Hunter i nasloni lakat na policu na zapadnom zidu. »Psihičku

bol.«

Bradley trenutak oklijeva.

»Zamislite da morate gledati kako vam komadaju i sakate vaše vlastito tijelo,

kako vaša krv teče i prska po cijeloj prostoriji, a vi ništa ne osjećate i ne možete

ništa učiniti. Zamislite da morate gledati vlastito umiranje kao da ga gledate na

filmskom platnu. Znate da umirete, ali ne osjećate ništa.«

Bradley ne skida pogled s Huntera dok razmišlja o njegovim riječima. »Vi

stvarno znate dočarati odvratnu sliku.«

»Koliko je to trajalo?«, upita načelnica. »Mislim na sakaćenje i psihičko

mučenje.«

»Teško je reći. No uzimajući u obzir vrijeme koje je potrebno za rezanje

dijelova tijela i ograničavanje krvarenja na način na koji je to napravio, oko sat

vremena, možda i više.«

»Prokletstvo«, prodahće Bradley i okrene stranicu. »Ovdje piše da je smrt

vjerojatno nastupila između šesnaest i devetnaest sati.«

»Tako je«, reče Garcia.

»Jesmo li dobili nešto sa snimaka nadzornih kamera u marini?«, upita

načelnica. »Ljude koji su ulazili i izlazili?«

Garcia se nasmije. »Očekivali smo to, ali tamo još uvijek koriste stari sustav.

Snima se na kasete, možete li vjerovati? I kamere su razbijene već više od dva

mjeseca.«

»Tipično«, reče Bradley. »Što je s raspitivanje od vrata do vrata? U ovom

slučaju od brodice do brodice? Nitko nije primijetio nikoga tko izgleda kao da

tamo ne pripada, kako odlazi s toga doka u vrijeme kad je počela treštati glasna

glazba sa žrtvine jedrilice?«

»Mislim da ubojica nije toliko glup«, reče Hunter.

»Glup? Kako to mislite?«

»Ne postoji način da to potvrdimo, ali stereo-uređaj na Nashornovoj jedrilici

imao je program odgode uključenja. Pretpostavljam da je ubojica namjestio tajmer

da se stereo uključi pola sata nakon njegova odlaska. Dodate li tome činjenicu da

je ljudima glazba počela ići na živce tek nakon nekog vremena, kad je ona žena

napokon reagirala, ubojica je već davno otišao.«

Načelnica zatvori nalaz i gurne ga na rub stola. »Što se sa žrtvinim stanom?

Jesmo li našli nešto? Kompjutor, mobitel?«

»Forenzičari su našli laptop«, odgovori Hunter. »Obrađuju ga dok mi

razgovaramo, pretražuju datoteke, fotografije, e-mailove, sve što pronađu.

Doduše, nisu našli nikakav mobitel.«

»Nashorn se spremao otići na svoj dvotjedni odmor«, doda Garcia. »Zato

možemo pretpostaviti da je sa sobom imao mobitel. Mislimo da ga je uzeo ubojica

ili ga je bacio u vodu da ga uništi.«

»Možemo dobiti njegov broj, kontaktirati njegova davatelja usluge i krenuti

odatle«, reče Bradley.

»To smo već napravili«, reče mu Hunter. »Mobitel je isključen, znači da nije

uništen, ali mu se ne može ući u trag sve dok ne bude opet uključen. No mogli

bismo dobiti rekonstrukciju njegovih poziva.«

»Mogli bismo nije opcija«, prigovori Bradley. »Alice će napraviti

rekonstrukciju.« Brzo pogleda na svoj sat.

»Dobro«, reče Hunter. »Kasnije ću opet svratiti do Amy Dawson.«

Bradley i načelnica suze oči i oboje lagano odmahnu glavom.

»Ona je njegovala Dereka Nicholsona tijekom tjedna«, podsjeti ih Hunter.

»Htio bih joj pokazati sliku Andrewa Nashorna i provjeriti je li on bio onaj drugi

muškarac, koji je, osim tužitelja Bradleya, posjetio Nicholsona u njegovoj kući.

Još uvijek nismo otkrili tko je bio taj drugi posjetitelj. Pitao sam okružnog tužitelja

zna li tko je to bio, a on se raspitao u svim podružnicama okružnog tužilaštva u

okrugu Los Angeles. Nitko ga nije posjetio, pa možemo zaključiti da to nije bio

neki njegov kolega iz tužilaštva.«

Okružni tužitelj kimne.

Načelnica počne kuckati olovkom po stolu dok strelovitom brzinom premeće

po mislima. »Znam da je modus operandi u oba ubojstva jednak, ali me muči ono

što je rekao Dwayne. Zašto je natjerao prvu žrtvu da pati fizički, a drugu psihički?

To nema smisla.«

»Nikad nema, načelnice«, odvrati Hunter.

»Dobro, ali daj mi ugodi. Misliš li da bi se moglo raditi o više počinitelja?

Možda dvojica rade zajedno? Jedan koji je mrzio Nicholsona, a drugi Nashorna?

Možda su se upoznali u zatvoru. Služili su kaznu u istom zatvoru, ali za potpuno

nevezane slučajeve. Unutra su se sprijateljili. Imali su dovoljno vremena smisliti

ovako morbidnu osvetu.«

»Ima pravo«, složi se Bardley.

»To nije nimalo vjerojatno. S obzirom na ono što je napravljeno žrtvama.«

»Kako to?«

Hunter stane na sredinu prostorije. »Ako uzmete u obzir ozbiljnost psihoze

koja se manifestira u oba ubojstva, kao i suludost samoga čina, praktički je

nemoguće da se radi o dva različita počinitelja. Poprišta zločina ukazuju na pomno

planiranje, sve do najsitnijeg detalja. Pogledajte samo skulpture. Gledajući

psihološki, nemoguće je da se radi o dvojici. Ubijanje žrtava, rezanje njihovih

tijela i konstruiranje skulptura od ljudskih dijelova pruža mu silno zadovoljstvo.

Upotpunjuje ga. Nitko drugi ne bi mogao postići takav stupanj zadovoljstva.

Takva vrsta psihičke poremećenosti se ne može dijeliti. Ubojica je isti, načelnice.

Vjerujte mi.«

Prekine ih kucanje na vratima.

»Naprijed«, vikne načelnica.

Vrata se napola otvore i proviri glava Alice Beaumont. Vratila se u Ured

okružnog tužitelja gdje je provjerila neke dosjee do kojih nije mogla preko

Interneta. Od iznenađenja razrogači oči i potpuno se ukoči. Nije znala da su se

Hunter i Garcia vratili iz mrtvačnice, a još manje da je okružni tužitelj Bradley u

uredu.

Svi se okrenu i pogledaju je.

Slijede tri duge sekunde potpune tišine.

»Oprostite što vas prekidam.« Prijeđe pogledom po prostoriji, želi se uvjeriti

da je zadobila pažnju sviju. »Mislim da sam napokon nešto našla.«

45. Bradley gestom pozove Alice da uđe u ured kao da je njegov vlastiti. Pričeka

dok ona ne zatvori vrata.

»Što imaš?«, upita i baci obdukcijski nalaz na načelničin stol.

»Cijelo jutro provela sam pročešljavajući popis kriminalaca protiv kojih je

Derek Nicholson vodio sudski postupak.« Kimne Hunteru. »Ovaj put vratila sam

se petnaest godina u prošlost. Tražila sam poveznice između dviju žrtava, osobe

koje je Nashorn uhitio, a Nicholson nakon toga vodio postupak pred sudom.«

Izvadi četiri lista papira iz zelenog plastičnog fascikla i doda jedan primjerak

svakome u uredu. »Od svih kriminalaca koje je Nashorn uhitio u dvanaest godina

koliko je bio detektiv, Nicholson je vodio postupak protiv njih trideset sedam.«

Svi pogledaju imena na popisu.

»Trideset sedam? Ovdje je samo dvadeset devet imena«, reče okružni tužitelj

Bradley i upitno podigne obrve.

»Zato što sam već provjerila svu trideset sedmoricu«, objasni Alice. »Osam

njih je umrlo. Problem je u tome što su sva trideset sedmorica bili prosječni ulični

kriminalci – oružane pljačke, džeparenje, dilanje droge, seksualno iskorištavanje,

fizički napadi, članovi bandi, takve stvari. Kad sam provjerila njihovu prošlost,

nisam otkrila ništa značajno, osim da su prekinuli školovanje i da su svi odreda

slabo obrazovani ljudi koji potječu iz razorenih domova ili su ih zlostavljali

roditelji. Osobe eksplozivne naravi koje se ne uklapaju u profil.«

»O kakvom profilu govoriš?«, upita Bradley.

»Patološki izvještaj s Nicholsonove obdukcije ukazuje na to da ubojica

posjeduje određeno medicinsko znanje«, objasni Alice.

»To je dodatno potvrđeno nakon jutrošnje Nashornove obdukcije«, doda

Garcia.

»Dakle, moj zaključak je točan«, nastavi Alice. »Kriminalci na tom popisu

nemaju takav stupanj obrazovanja da bi počinili ubojstva koja istražujemo.

Nemaju znanja, strpljenja ni odlučnosti da precizno raskomadaju žrtvu i sastave

skulpturu.«

»Znači, kažeš da nijedno od ovih imena na popisu nije vrijedno

istraživanja?«, upita načelnica oštrim glasom. »Zašto si nam onda ovo dala?«

Nervozno baci papir na stol.

»Ne«, odvrati Alice jednakim tonom. »Kažem da je to moje mišljenje.

Sastavila sam popis jer je to moj posao. Svih ovih godina otkako radim za Ured

okružnog tužitelja naučila sam jednu stvar: u svakoj istrazi vrijeme je veoma

dragocjeno. Ali ako vi imate sredstava i vremena da istražite svako od tih dvadeset

devet imena na popisu, samo izvolite.«

Dok promatra načelnicu Blake, Bradley se smiješi poput ponosnog oca. Još

samo nedostaju riječi: »To je moja cura.«

Hunter opazi kako se stegne mišić na načelničinoj čeljusti. »Ali ti nisi

uzbuđena radi toga«, brzo se umiješa Hunter. »Našla si nešto drugo, zar ne?«

U Aliceinim oči zablista novi sjaj. »Nakon što sam pročešljala taj popis,

sinula mi je jedna ideja. Pomislila sam da bismo trebali sve ovo promotriti iz

drugog aspekta.«

»A koji bi to aspekt bio?« Načelničin glas i dalje je sarkastičan.

Alice priđe načelničinu stolu. »Što ako je osoba koju tražimo povezana samo

s jednom žrtvom, a ne s obje?«

Svi načas razmisle.

»Zašto bi onda ubio i drugoga?«, upita Garcia.

Alice podigne desni kažiprst, kao da govori: »To je ključno pitanje.«

»Jer veza postoji negdje drugdje.« Ne pruži im priliku za postavljanje

pitanja. »Imajući to na umu, brzo sam napisala aplikaciju za pretraživanje baze

podataka Okružnog tužilaštva – posebno slučajeva koje je vodio Nicholson.

Nakon toga aplikacija je trebala povezati rezultate s kriminalcima koje je tijekom

godina uhitio Nashorn.«

»Koje si kriterije koristila?«, upita Hunter.

Alice malo nagne glavu ustranu i slegne ramenima. »To mi je bio problem.

Raspon je toliko širok, pa sam odlučila započeti s nečim jednostavnim, nečim što

mi je Robert sugerirao – članovima obitelji ili rođacima onih koji su nedavno

odslužili kaznu ili uvjetno pušteni na slobodu.« Zastane i nagne glavu na jednu pa

na drugu stranu. »Pa, ne baš nedavno. Za početak, vratila sam se pet godina u

prošlost.«

»I...?« Načelnica se nalakti na naslon za ruke i nasloni bradu na članke

prstiju.

»I možda mi se posrećilo, jer je iskrsnuo jedan potencijalni kandidat.«

46. Alice najprije izvije kutove usana u smiješak, zatim iz zelenog fascikla izvadi

četiri kopije isprintane policijske fotografije.

»Ovo je Alfredo Ortega.«

Svima doda primjerak. Fotografija izgleda staro. Muškarac ima asimetrično

lice, četvrtastu čeljust, šiljast nos, uši premale u odnosu na glavu, krive zube i

debele usne – uopće ne izgleda privlačno. Ima dugu kosu crnu kao ugljen, pada

mu preko ramena.

»U redu«, reče načelnica. »Izgleda dovoljno opako. Kakva je njegova

priča?«

»Pa, gospodin Ortega bio je američki građanin meksičkog podrijetla. Radio

je kao vozač viljuškara i slagač u skladištu na jugozapadu L.A.-a. Bio je krupan –

visok dva metra i težak sto pedeset kila. Ona vrsta s kojom se ne treba zezati.

Jednoga kišnog dana u kolovozu nije se osjećao dobro, navodno zbog nečega što

je pojeo. Njegov šef se poslijepodne sažalio i rekao mu da je slobodan ostatak

dana. U to doba Ortega je bio oženjen dvije godine, ali nije imao djece. Stigao je

kući ranije od uobičajenog i zatekao svoju ženu Pam u krevetu s drugim

muškarcem. Zapravo, sa svojim prijateljem s kojim je odlazio na piće.«

Garcia napravi grimasu. »Dovraga, to ne sluti na dobro.«

Alice premjesti težinu s noge na nogu, zatim nastavi: »Umjesto da se razljuti

i pošizi, podvio je rep i otišao, vozio kroz nekoliko gradova do kuće ženinih

roditelja u San Bernardinu, ubio njezinu majku, oca, baku i njenog mlađeg brata.

Psa nije dirao. Nakon tog krvoprolića, svima je odrezao glave i ostavio ih na

kuhinjskom stolu.«

Četiri zabrinuta pogleda skrenu sa slike na Alice. Ona pričeka dok napetost

još malo ne poraste.

»Nakon toga se Ortega vratio natrag u L.A., do kuće prijatelja koji je spavao

s njegovom ženom. Prijatelj se dotad već vratio kući, svojoj ženi i petogodišnjem

djetetu.« Zastane i duboko udahne. »Ubio ih je na isti način kao i obitelj svoje

žene – mačetom. Njihove glave ostavio je na kuhinjskom ormariću. Nakon toga

se mirno istuširao u njihovoj kući i pojeo nešto iz njihova hladnjaka. Tek tada se

vratio svojoj kući. Vodio je ljubav sa svojom ženom, a zatim joj odrezao glavu.«

Svi gotovo katatonički zure u Alice.

»Ajme... to je stvarno inspirativna priča«, reče Garcia, glasno ispuhnuvši

zrak. »Kad se to dogodilo?«

»Prije dvadeset jedne godine. Nije se opirao uhićenju ni ništa slično. Kad su

ga uhvatili, branio se privremenom neuračunljivošću. Zato mu se sudilo pred

porotom. Tužitelj je bio Derek Nicholson.«

Zavlada zapanjena tišina.

»Sjećam se tog slučaja«, izjavi Bradley.

»Je li ga Nashorn uhitio?«, upita Garcia.

»Nije mogao«, odgovori Hunter i odmahne glavom. »Carlose, to je bilo prije

dvadeset jednu godinu. Nashorn tada nije bio detektiv.«

»Čekaj malo.« Načelnica odloži fotografiju na stol. »Rekla si da su tvoj

kriterij za pretraživanje bile osobe koje su u proteklih pet godina oslobođene ili

su uvjetno puštene. Govoriš li ti to da je ovaj dražesni šarmer oslobođen? Kako je

to moguće?«

»Nije.« Alice odmahne glavom. »Porota je jednoglasno donijela odluku.

Ortega je osuđen na smrt. Pogubljen je injekcijom prije pet godina.«

Svi su zbunjeni.

Ova kap je prelila čašu načelničina strpljenja. »Ti to mene zajebavaš?«

Lupne fotografijom o stol, ustane i pogledava čas Alice, čas okružnog tužitelja.

»Najprije popis imena za koji smatraš da ga nije vrijedno istraživati, sada

fotografija osobe koja je već mrtva. Koji je ovo vrag? Kako uludo trošiti vrijeme

policije? Dwayne, kakvi to idioti rade za tebe?«

»Oni koji su mnogo bolji od idiota u tvom odjelu, Barbara.« Bradley pokaže

glavom na Huntera i Garciu.

»Alfredo Ortega je veza koju sam našla na Nicholsonovoj strani«, odvrati

Alice jednoličnim glasom. Ne želi dodavati ulje na vatru, pa izvadi novi ispis iz

fascikla. Opet svakome doda primjerak. »A sada upoznajte Kena Sandsa.«

Ova policijska fotografija izgleda novije od Ortegine. Muškarac izgleda kao

da je u srednjim dvadesetim godinama. Koža mu je tamna, ali ne zbog etničkog

podrijetla, već od silnog sunčanja. Zbog ožiljaka od pubertetskih akni, obrazi mu

izgledaju šupljikavo poput spužve. Ima toliko tamne oči da izgledaju gotovo crno

i onaj prazan pogled narkomana na intravenoznim drogama. Ali još je nešto u tim

očima – nešto hladno i zastrašujuće. Nešto zlo. Ima kratko ošišanu tamnu kosu i

samouvjeren osmijeh osobe koja zna da će se jednoga dana osvetiti.

»O.K., i što tog Kena Sandsa povezuje s ovime?«, upita Garcia.

Alice se široko nasmiješi. »Mnogo toga.«

47. »Sands je odrastao s Ortegom u Paramountu«, pročita Alice s novog

dokumenta. »Bili su najbolji prijatelji. Ni jedan ni drugi nisu imali braće ni

sestara, što ih je još više zbližilo. Obojica su potjecala iz siromašnih obitelji.

Sandsov otac je puno pio, pa njegov obiteljski život nije bio bajan. Sands je mrzio

biti kod kuće. Mrzio je oca i batine koje je često dobivao. Većinu vremena

provodio je na ulici zajedno s Ortegom. Ubrzo su počeli petljati s drogom,

bandama, tučnjavama – znate kako to već ide.«

Na stolu načelnice Blake zazvoni telefon, pa podigne slušalicu i reče: »Ne

sada.« Zalupi slušalicu. »Nastavi.«

Alice se zakašlje i pročisti grlo. »Sands i Ortega pohađali su srednju školu u

Paramountu. Ortega je bio jako loš učenik, ali Sands je, iako problematičnog

ponašanja, imao jako dobre ocjene. Da je htio, mogao se bez problema upisati na

koledž, a imao je i dovoljno novaca. Ali njihovo potucanje po ulici eskaliralo je u

kriminalno ponašanje, pa su u dobi od sedamnaest godina uhićeni zbog krađe auta

i posjedovanja marihuane. Osuđeni su na godinu dana maloljetničkog zatvora.

Njihov kratki boravak u zatvoru, otrijeznio je Ortegu. Odlučio je da ne želi

nastaviti s takvim životom. Ubrzo nakon izlaska iz zatvora, upoznao je Pam.

Vjenčali su se dvije godine kasnije. Iako se i dalje drogirao, dobio je posao u

skladištu i očito je za sobom ostavio život uličara.«

»Ali Sands nije«, zaključi Hunter.

Alice brzo odmahne glavom. »Sands nije. Nakon izlaska iz zatvora nastavio

je još neko vrijeme s karijerom sitnog zločinca, ali je u maloljetničkom zatvoru

uspostavio više novih veza. Ubrzo je naveliko dilao drogu.«

»Kako si uspjela toliko brzo doći do svih tih informacija?«, upita Garcia.

Ured okružnog tužitelja ima opsežne dosjee o svima protiv kojih smo vodili

postupke«, odgovori Alice, kimne Bradleyu i okrene stranicu izvještaja. »Jedne

noći Sands se vratio kući pijan i drogiran i opet se posvađao sa svojom curom

Ginom Valdez. Stvari su izmakle kontroli. Poludio je, zgrabio bejzbolsku palicu

i otpremio Ginu u bolnicu. Za dlaku je izbjegla smrt. Imala je više slomljenih

kostiju, frakturu lubanje i ostala je slijepa na lijevo oko.«

»Kakav ugodan tip«, reče Garcia i nasloni se na prozor.

»Rekla si da je tvoja aplikacija tražila vezu među bližom obitelji i

srodnicima«, ubaci se Hunter. »Kako si onda uspjela povezati Sandsa i Ortegu?«

»Budući da je njegova žena bila mrtva, Ortega je, nakon što je osuđen na

smrt, naveo Kena Sandsa kao najbližeg srodnika«, objasni Alice. »Već sam rekla

da su u mladosti bili poput braće. Predložio si da potražim članove obitelji,

članove bandi, sve koji su ostali na slobodi, a mogli su se osvetiti u ime nekoga

drugoga. Pa, Ken Sands svakako spada u tu kategoriju.«

»Nesumnjivo«, složi se Garcia.

»Ali ovdje postaje zanimljivo«, doda Alice. »Andrew Nashorn bio je

detektiv koji je uhitio Sandsa.«

U prostoriji se na trenutak osjeti statički elektricitet.

»Sandsova cura Gina bojala ga se kao samoga vraga, i to s pravom.

Ispostavilo se da ju je i prije znao premlatiti i to mnogo puta. Nashorn ju je, nakon

što se oporavila, uspio uvjeriti da podigne tužbu. Sands je optužen za teški napad

smrtonosnim oružjem.«

»Što je krivično djelo prema članku 245. kalifornijskog kaznenog zakona«,

doda okružni tužitelj Bradley.

Alice kimne. »Tome dodajte činjenicu da je prilikom uhićenja bio drogiran i

da je sa sobom nosio više od kile heroina, i dobit ćete devet i pol godina zatvora.

Služio je u Kalifornijskom državnom zatvoru u Lancasteru.«

»Kad je to bilo?«, upita načelnica.

»Prije deset godina. Navodno je, nakon što mu je pročitana presuda i prije

nego što su ga odveli pravosudni policajci, Sand pogledao Nashorna koji je sjedio

iza državnog tužitelja, i promrsio: ‘Platit ćeš mi za ovo’.« Alice stavi izvještaj na

načelničin stol. »Pušten je prije šest mjeseci.«

Učini im se kao da je vrijeme stalo na nekoliko trenutaka.

»Imamo li njegovu adresu?«, upita Hunter.

»Samo onu staru. Sands nije pušten uvjetno, odslužio je kaznu do kraja –

čisto puštanje na slobodu, bez potrebe da se redovito javlja svom probacijskom

službeniku, sucu ili bilo kome drugome. Nije imao nikakvih ograničenja. Da je

htio, mogao je otputovati iz zemlje.«

»U redu«, reče načelnica i opet pogleda ispis na stolu. »Nađimo ga što je

prije moguće i malo porazgovarajmo s njim.« Pokaže Alice da joj preda fascikl i

izvještaj.

»Dok ga ne nađemo«, reče Bradley, »neka sve ovo ostane u tajnosti. Ne

želim da ovo procuri do novinara ni ikoga drugoga.« Pogleda Huntera i Garciu

kao da će oni, čim izađu iz ove prostorije, sve objaviti novinarima. »I tu stvarno

mislim nikoga drugoga. Imamo ubijenog tužitelja i murjaka. Svaki policajac,

svaka policijska postaja, svako tužilaštvo u Los Angelesu jedva čekaju da se

dočepaju osumnjičenika. Iscuri li ovo, imat ćemo takav poziv na linč kakav nitko

od nas još nije vidio. Stoga ni jedne jebene riječi nikome. Je li jasno?«

Ni Hunter ni Garcia ne odgovore. Samo zure u okružnog tužitelja.

»Je li jasno, detektivi?«

»Kristalno«, odgovori Hunter.

48. Nakon jutrošnjih događaja, ostatak dana sporo je prolazio. Nisu otkrili ništa

nova. Nimalo se nisu iznenadili što je adresa Kena Sandsa koju im je dala Alice

bila nevažeća, a budući da je iz zatvora izašao prije samo šest mjeseci, nije

zatražio nikakve dokumente na temelju kojih su mu mogli ući u trag – vozačku

dozvolu, putovnicu, socijalno osiguranje, ništa. I u dosjeu socijalnog osiguranja

bila je navedena njegova stara nevažeća adresa.

Hunterov tim pokušavao je ući u trag bankovnom računu, računu za struju

ili plin, bilo čemu što bi ih usmjerilo na pravi put. Tražili su i Sandsove stare

prijatelje. Ljude s kojima se družio prije odlaska u zatvor, one koje je upoznao u

zatvoru, a sada su bili na slobodi, svakoga. No dobivanje informacija od starih

prijatelja i kolega iz zatvora pokazalo se mnogo težim nego što zvuči, a Hunter je

znao da će tako i biti. Prema losanđeleškom uličnom zakonu, cinkanje nekoga,

posebno murji, zločin je koji se kažnjava smrću. Čak ni njegovi neprijatelji nisu

htjeli zucnuti.

Hunter je zatražio i popise osoba koji su Ortegu i Sandsa posjećivali u

zatvoru, ali prema kalifornijskom zakonu o privatnosti, sudski nalog mogli su

dobiti tek za dan-dva, a zatim će proteći još nekoliko dok ne dobiju popis.

Gina Valdez, Sandsova djevojka koju je gotovo nasmrt isprebijao, nestala je.

Promjena imena u Americi nije neki komplicirani postupak. A u ovom

internetskom dobu, mijenjanje identiteta postalo je još lakše. Nitko nije znao je li

Gina promijenila ime ili stvorila novi identitet. Nitko nije znao je li još uvijek u

L.A.-u, u Kaliforniji ili čak i u SAD-u. No jedno je bilo sigurno: nije htjela da je

bilo tko nađe.

Dok je radio kao detektiv, Andrew Nashorn je katkada radio s partnerom,

detektivom Sebom Stokesom. Stokes nije sudjelovao u Sandsovu uhićenju, ali ga

je Hunter svejedno nazvao. Dogovorili su sastanak sutradan ujutro.

Potkraj popodneva, Brian Doyle, vođa LAPD-ova informatičkog odjela,

došao je Hunteru s rezultatima onoga što su uspjeli izvući iz kompjutora

pronađenog u Nashornovu stanu. Hunter i Garcia provedu sat vremena

pročešljavajući vraćene e-mailove i ono što je izvađeno iz internetske povijesti.

Nashorn je očito često koristio usluge nekih eskortnih agencija, mnogih

specijaliziranih za fetiše, seksualno ropstvo i sadomazohizam. Odlazio je i na

porno-stranice i, iako su mnoge bile i više nego eksplicitne, nijedna nije bila

nezakonita.

U e-mailovima ne nađu ništa sumnjivo, ništa što bi se moglo protumačiti kao

prijetnja. Isto tako, nisu postigli nikakav napredak ni u identificiranju druge osobe

koja je posjetila Dereka Nicholsona u njegovoj kući. Ono što je Nicholosonova

njegovateljica rekla Hunteru o Nicholsonovu olakšavanju savjesti i odavanju

nekome istine o nečemu, još uvijek nije izlazilo iz Hunterovih misli.

Preostali dio dana Hunter i Garcia provedu na Internetu tražeći nešto što bi

makar i izdaleka sličilo sjeni koju je bacala nova skulptura napravljena od

Nashornovih dijelova tijela. Ne nađu ništa što sliči cijelom prizoru. Lik izobličene

glave s rogovima odgovarao je većini prikaza demona i vragova u mnogim

religijama i vjerovanjima različitih kultura iz cijeloga svijeta. No postojali su

mitološki rogati bogovi, poput grčkog Pana, Apolona i Zeusa, koji su u ranom

razdoblju prikazivani s rogovima.

Vrag ili Bog, pomisli Hunter. Odaberi.

Bez ikakve čvrste točke, sve ovo učini mu se kao traženje igle u plastu sijena.

Drugi dio sjene, dva lika koja stoje i dva koja leže, praktički jedan na

drugome, pokazao se još zagonetnijim. Ne nađu ništa, pa Hunter počne razmišljati

kako Alice možda ima pravo. Možda ovi prizori nemaju nikakvog skrivenog

značenja. Ništa religioznog. Ništa mitološkog. Nikakvih drugih konotacija.

Možda je značenje posve jednostavno, kao što je sugerirala – opaki ubojica

promatra dvije žrtve. Dvije su gotove, preostale su još dvije. A to znači da će opet

ubiti.

49. Prošlo je vrijeme večere kad se Hunter vratio u Lennox i parkirao ispred kuće

Amy Dawson. I opet ga je Nicholsonova njegovateljica preko tjedna uz uljudan

osmijeh uvela u kuću, ali ga je ovaj put odvela u kuhinju.

Zrak u kuhinji ugodno miriše na kuhane rajčice, bosiljak, luk, čili i začine.

»Moj muž gleda utakmicu u dnevnoj sobi«, objasni Amy. »Veliki je navijač

Lakersa, a kad se uzbudi, zna biti prilično glasan. Ne smeta vam što ovdje

razgovaramo, je li?«

»Naravno da ne«, uvjerava je Hunter. »Bit ću jako kratak.«

Amy ima na sebi laganu cvjetnu haljinu i gumene japanke. Sada je rasplela

one sitne pletenice i kosu začešljala u gust konjski rep. Ponudi mu da sjedne na

jednu od stolica za sklopivim stolom od ultrapasa.

»Da ste došli malo ranije, mogli ste večerati s nama.«

Hunter se nasmiješi. »Lijepo od vas, hvala. No vjerojatno je dobro što nisam.

Dajte mi domaće jelo s paštom i pojest ću koliko sam težak... možda i više.«

Amy zastane i sumnjičavo se zagleda u njega. »Otkud znate da sam kuhala

paštu?«

»Ovaj... pogodio sam po mirisu u kuhinji od kojeg mi cure sline.« Slegne

ramenima. »Domaći pikantni umak od rajčice?«

Amy ne može sakriti iznenađenje. »Točno. Recept moje majke. Svi volimo

pikantnu hranu.«

»I ja isto.« Hunter kimne, zatim sjedne. Pričeka dok Amy ne sjedne nasuprot

njemu. »Htio bih vas opet nešto pitati o onoj drugoj osobi koja je posjetila

gospodina Nicholsona u njegovoj kući.«

»Nisam se sjetila ničega novog«, reče. Izgleda kao da joj je iskreno žao.

»U redu je. Htio bih samo da pogledate fotografiju i kažete mi bi li to kojim

slučajem mogla biti ta druga osoba.«

»Dobro.« Nagne se naprijed i nalakti na stol.

Pas Screamer počne lajati pred vratima kuhinje. Amy napravi grimasu.

»Oprostite, detektive. Samo časak.« Ustane i otvori vrata, ali ne pušta psa unutra.

»Delroy«, zazove. »Možeš li izvesti Screamera van? Ne mogu se sada natezati s

njim.«

»Gledam utakmicu«, odvrati gromki bariton.

»Možeš li onda reći Leticii da ga odvede na kat?«

»Leticia«, zagrmi Delroy još snažnijim glasom. »Dođi po svoga psa prije

nego što mu zavrnem vratom.«

Odmahujući glavom, Amy zatvori vrata. »Oprostite«, opet reče i vrati se na

svoje mjesto. »Katkada me taj pas izluđuje. I moga muža isto.«

Hunter se nasmiješi. »Nije važno.« Stavi ispred nje fotografiju Andrewa

Nashorna, veličine A4. »Ovo je ta osoba o kojoj sam govorio.«

Ona je podigne i neko je vrijeme pomno promatra.

»Žao mi je, detektive, ali to nije on. Muškarac je bio mlađi i mršaviji. U to

sam sigurna.« Vrati fotografiju na stol.

Hunter kimne, ali ostavi sliku na mjestu. »A ova osoba?« Izvadi drugu sliku,

policijsku fotografiju Kena Sandsa. Nazvao je Kalifornijski državni zatvor u

Lancasteru i uspio od njih dobiti Sandsovu noviju sliku, snimljenu na dan kad je

pušten iz zatvora. Ima dugu i neurednu kosu, pustio je gustu bradu. Nijedna crta

lica nije dobro vidljiva.

»Ovo je njegova najnovija fotografija«, objasni Hunter. Zna da je Sands

namjerno odabrao takav izgled. Mnogi zatvorenici koji služe srednje ili veoma

duge kazne izgledaju slično. To je uobičajeni trik kojim se služe kako državni

sustav ne bi imao njihove novije i preciznije slike. Duga kosa i gusta brada nestale

bi u roku od sat vremena nakon izlaska na slobodu. »Siguran sam da više nema

toliko kose.« Pokaže joj i policijsku fotografiju kad je Sands uhićen. »Ovako je

izgledao prije deset godina.«

Amy pogleda sliku u Hunterovim rukama. Dugo vremena gleda u nju.

Hunter šuti, pušta je da je proučava koliko god hoće.

»Mogao bi biti on«, napokon reče Amy.

Hunter osjeti bockanje po cijelom tijelu.

»Ali, naravno, nisam sto posto sigurna. Muškarac koji je posjetio gospodina

Nicholsona nije imao bradu ni dugu kosu. Bio je odjeven u odijelo i sve to.«

»Shvaćam.«

Amy ne skida pogled s fotografije. »Ali mogao bi biti on.«

50. Krv se zgrušala i osušila na podu i zidovima, a kad su crvene krvne stanice

odumrle i počele se razgrađivati, nestao je onaj poseban metalni miris i zamijenio

ga mnogo jači smrad – nešto poput pokvarenog mesa pomiješanog s ukiseljenim

mlijekom. Mnogi koji su bili na poprištima brutalnih zločina složili bi se da

nasilna smrt ima upravo takav miris.

Hunter još jednom zastane uz vrata kabine Nashornove jedrilice. Odlazak na

poprište zločina u gluho doba noći postala mu je takoreći opsesija. Na taj način

mogao je polako i nesmetano razgledavati, pokušavao barem na djelić sekunde

ući u um ubojice. Ali kako shvatiti besmisleno?

Više je puta pročitao forenzički izvještaj. Oni otisci cipela po podu kabine

koje je jučer vidio bili su jedva vidljivi pa se nije mogla odrediti točna veličina

cipele. Na podu je bilo toliko krvi da je, čim je ubojica maknuo nogu, u otisak

navrlo još krvi i prekrilo ga, što je uvelike otežalo forenzičku analizu. Mike

Brindle, forenzičar koji je predvodio tim na poprištu zločina, ranije je rekao

Hunteru kako mu je nešto čudno na tim otiscima. Činilo se da raspored težine nije

jednak na svakom koraku. To ukazuje na asimetričan hod ubojice – možda šepa

ili je namjerno obuo cipele neodgovarajućeg broja. Na taj je trik Hunter već prije

naišao. Forenzičari nisu uspjeli dobiti ni uzorak na potplatu, što ukazuje na to da

je ubojica na cipele navukao debele plastične nazuvke ili nešto slično. To bi

objasnilo i nepostojanje krvavih otisaka izvan kabine.

Brindle je uvjerio Huntera da je njegov tim ostavio kabinu u istom stanju u

kakvom su je zatekli. Predmeti odneseni u forenzički laboratorij zapisani su na

popisu koji Hunter ima sa sobom. Sve drugo ostalo je na svome mjestu.

Hunter zatvori patentni zatvarač na kombinezonu i uđe u kabinu. Nije

navukao kombinezon zbog toga da ne kontaminira poprište zločina, već da krvlju

ne zaprlja cipele i odjeću i da odjeća ne poprimi onaj mučni zadah. Zna da se

nikakvim mokrim ni suhim čišćenjem ne može riješiti smrada koji se uvijek

nekako uvuče u odjeću. Sve je to na psihičkoj bazi. Mozak će odjeću uvijek

povezivati sa smradom, čak i nakon što potpuno nestane.

Zastane na sredini kabine i polako se ogledava naokolo.

Je li ubojica već bio na jedrilici kad se Nashorn ukrcao?

Na vratima kabine nema nikakvih tragova nasilnog ulaza, iako iskusnoj

osobi obijanje brave uz pomoć dvije igle ne predstavlja neku veliku zapreku.

Obiđe sve ono što su jučer obišli on i Garcia, želi se uvjeriti da ništa nije

propustio. Priđe malom hladnjaku i otvori vrata. Dobro je opremljen – više boca

vode, sir, smrznuto meso i mnogo piva. Ponovno provjeri kantu za smeće – omot

čokoladnog prutića i prazna vrećica sušene govedine. Nema kantica piva. Ni

izvađenih čaša u maloj kuhinji. Ako je Nashorn pozvao nekoga na brodicu prije

isplovljenja, vjerojatno ga nije zvao na čašicu razgovora.

Zašto onda?

Garcia je ranije sugerirao da je ubojica možda prišao brodici s nekakvim

oružjem i prisilio Nashorna da otvori kabinu, a zatim ga tresnuo po licu. S obzirom

na oba poprišta zločina i zaključak liječnice Hove da je ubojica za oružje odabrao

električni kuhinjski nož, Hunteru se ta teorija učini malo vjerojatnom. Ubojica ne

voli vatreno oružje.

Prijeđe kabinu i priđe nasuprotnom zidu na kojem se nalazi velika količina

krvi. Stolicu na kojoj je nađeno tijelo uzeli su forenzičari, ali je njezino mjesto

obilježeno ljepljivom trakom. Hunter zastane na sredini i pogleda naokolo. Nema

nikakvog mjesta za skrivanje. Da se netko pokušao ovdje sakriti, bio bi odmah

uočen, osim ako nije bio patuljak. Nashorn je s ulaza imao pogled na cijelu kabinu,

osim unutrašnjosti kupaonice, ali i to jedino u slučaju da su vrata bila zatvorena.

Ako se ubojica sakrio unutra, imao je dvije opcije: čekati dok Nashorn ne otvori

vrata kupaonice i udariti ga u lice oružjem koje li je već imao sa sobom, ili je pak

sam otvorio vrata i navalio na njega.

U toj teoriji odmah uvidi dva problema. Kao i u svakoj kabini brodice,

kupaonica nije prostrana. Liječnica Hove je sigurna da je Nashorn onesviješten

jednim jedinim udarcem, snažnim zamahom s desna ulijevo. A to je nemoguće

ako je stajao u kupaonici. Jednostavno nema dovoljno mjesta. Ako je pak ubojica

izjurio iz kupaonice i navalio na Nashorna, bez obzira u kojem se dijelu kabine

Nashorn nalazio, u ovako uskom prostoru ubojici bi trebalo dvije do tri sekunde

da stigne do žrtve. Nashornu bi to bilo dovoljno vremena da opazi napad, pa bi

zauzeo osnovni obrambeni stav – podigao bi ruke da zaštiti lice. Iako su mu ruke

odrezane od tijela, na njima i šakama nema nikakvih obrambenih ozljeda.

Hunter još jednom pogleda prostoriju i zamijeti mala vrata u podu koja vode

do odjeljka s motorom. Poput svega ostalog u tom dijelu kabine, i ona su

prekrivena krvlju. Sinoć, s forenzičkim timom koji je što prije htio započeti s

obradom mjesta zločina, Hunter nije ni dobio priliku propisno pogledati dio s

motorom. Čučne i podigne vratašca. Odjeljak je malen, mrvicu veći od običnog

kuhinjskog ormarića. Većinu prostora zauzima motor. Krv je procurila kroz

vratašca i kapala na motor i tlo prekriveno mrljama od ulja. U trenutku kad htjede

vratiti vratašca na mjesto, nešto mu zapne za oko: krv poprskana po sredini

motora. Ne krv koja je kapala kroz vratašca, već poprskana krv. Vidio je to već

mnogo puta – tako prska krv iz rane nanesene snažnim zamahom, primjerice kad

napadač udari žrtvu po licu. Snaga udarca zakrene žrtvinu glavu, a krv iz nanesene

rane štrcne u tankom mlazu.

Uzme fascikl s forenzičkim izvještajem i brzo potraži fotografiju. Čim nađe

ono što je tražio, mozak mu zakuha od silnih mogućnosti koje mu padnu na pamet.

Klekne, gume glavu u otvor i pipka ispod motora dok ne napipa nešto. Izvuče

ruku iz otvora. Sva je prekrivena sluzavom tekućinom.

Osjeti kako mu krv brže kola žilama. »Pametni kurvin sin.«

51. Već u 9:00 sati vrućina se reflektira s prašnjavih cesta kao da su ostavljena

otvorena vrata pećnice. Hunter sjedi za jednim od vanjskih stolova u kafiću Grub

u Seward Streetu. Veliki bijeli suncobran uzdiže se iz sredine stola i pruža ugodan

hlad. Kafić okružuje ograda od unakrsno postavljenih letava, prekrivena

podšišanom zelenom živicom ljubičastih cvjetova, dajući ovom mjestu seoski

ugođaj, iako se nalazi istočno od Zapadnog Hollywooda.

Detektiv Seb Stokes, stari partner Andrewa Nashorna, predložio je da se

nađu ovdje. Stigne nekoliko minuta nakon Huntera, zastane na vratima i pogleda

van na terasu po zauzetim stolovima. Izgleda kao medvjed. Izlizane hlače napete

su oko široka struka, jakna izgleda kao da će puknuti ako slegne ramenima ili

malo jače kihne. Ima prorijeđenu svijetlosmeđu kosu, začešljanu na jednu stranu

kako bi prekrio oćelavjeli dio koji se ničim ne može sakriti. Ima iscrpljen izgled

osobe koja je previše vremena provela na istome poslu pa ga je počela mrziti.

Iako ga nikad prije nije vidio, Hunter ga odmah prepozna, pa podigne ruku

da mu privuče pažnju. Stokes mu priđe.

»Čini se da previše izgledam kao tipičan murjak, je li?« Glas pristaje njegovu

izgledu, samo što zvuči umorno.

»Valjda svi tako izgledamo«, reče Hunter, ustane i pruži mu ruku.

Stokes ga odmjeri od glave do pete, gleda njegovo lice i odjeću. Crne

traperice, kaubojske čizme, košulju zavrnutih rukava na mišićavim podlakticama,

široka ramena i snažna prsa, lice s četvrtastom čeljusti.

»Stvarno?«, reče uz sarkastičan osmijeh. »Ti više izgledaš kao sportaš

američke reprezentacije nego kao murjak.« Rukuje se s njim. »Seb Stokes. Svi me

zovu Seb.«

»Robert Hunter. Zovi me Robert.«

Obojica sjednu.

»Dobro, naručimo.« Bez da pogleda jelovnik, Stokes da znak konobarici i za

doručak naruči specijalitet kuće. Hunter zatraži šalicu crne kave.

Stokes se zavali u stolicu i otkopča dugmad na jakni. »Znači, ti vodiš Andyev

slučaj?« Odmahne glavom, pogleda u daljinu, zatim skrene umoran pogled na

Huntera. »Istina je ono što sam čuo? Da je razrezan na komadiće? Mislim reći...

da je raskomadan? Da mu je odrezana glava?«

Hunter kimne. »Žao mi je.«

»I dijelovi njegova tijela ostavljeni su na stolu, složeni u neku vrstu bolesne

skulpture?«

Hunter opet kimne.

»Misliš da se radi o bandi?«

»Ništa ne ukazuje na to.«

»Što? Samo je jedan počinitelj?«

»Iz onoga što imamo, da.«

Dlanom lijeve ruke Stokes otare znoj sa sjajnoga čela. Hunter uoči kako je

od bijesa stisnuo vilicu.

»Taj je skroz sjeban. Ta usrana kukavica, govno jedno. Policajac ne bi smio

tako umrijeti. Ubio bih za priliku da se na pet minuta nađem nasamo s tim

kurvinim sinom koji je to napravio Andyu. Pa bismo vidjeli tko bi onda bio

raskomadan.«

Hunter ne odvraća pogled, promatra ga dok daje oduška osjećajima.

»Ti znaš da u ovome iza tebe stoji cijeli LAPD, je li tako? Što god ti treba,

iz bilo kog odjela, samo pitaj. Prokleti ubojica murjaka. Dobit će što ga ide.«

Hunter ne reče ništa.

»To nije bio nasumičan napad, je li tako? Radi se o osobnoj stvari? Mislim

reći, izgleda li kao osveta?«

»Moguće.«

»Zbog čega? Andy nije radio na terenu već...« Odmahne glavom i suzi oči.

»Osam godina«, nadopuni Hunter.

»Tako je, osam godina. Radio je u Odjelu logistike...« Ušuti, odjednom

svjestan implikacija. »Čekaj malo. Misliš da se radi o osveti za nešto starije od

osam godina, iz vremena kad je radio na terenu?«

»Ti si bio njegov partner, je li tako?«

»Pa, ne baš partner. Da, zajedno smo radili na nekoliko slučajeva, ali dok

smo radili u Južnoj postaji, za većinu istraga nisu bila potrebna dvojica viših

detektiva. Bavili smo se lakšim zločinima, pljačkama, džeparenjem, obiteljskim

nasiljem, krađama, takvim sranjima. Andy i ja smo zajedno radili na nekoliko

ubojstava, uglavnom povezanim s bandama. Sve teže zločine slali su vama

momcima u Odjel za pljačke i ubojstva.«

Konobarica se vrati s njihovim kavama. Stokesova ima toliko šlaga da

izgleda kao snijegom prekriveno božićno drvce. Hunter pričeka dok Stokes u

šalicu ne istrese vrećicu šećera.

»Misliš da je to netko od ološa koji smo Andy i ja strpali iza rešetaka?«

»Trenutno istražujemo svaku mogućnost.«

»To je sranje kakvo dosad nisam čuo, točno iz detektivskog priručnika.«

Malim drvenim štapićem promiješa kavu. »Čekaj malo. Misliš da će taj šupak

opet ubiti? Molim te, reci da nisi došao zato da mi kažeš da budem oprezan.«

»Ne, nisam došao da ti to kažem, ali ne bi škodilo da budeš na oprezu.«

Stokes se glasno nasmije, škripavim grlenim smijehom. »I, detektive, što

predlažeš, što bih trebao učiniti? Uzeti policijsku zaštitu? Kupiti veći pištolj?«

Nagne se naprijed onoliko koliko mu dopusti velika trbušina i rastvori jaknu tek

toliko da Hunter vidi korice njegova pištolja na ramenu. »Neka samo dođe.

Spreman sam.« Odmakne se i načas se zagleda u Huntera. »Nisam ostao s

Andyem u kontaktu onoliko koliko sam želio. Više nisam u Južnoj postaji. Nakon

razvoda premjestili su me u Zapadnu postaju, u holivudski odjel.«

»Kad je to bilo?«

»Prije sedam godina. Godinu nakon što je Andy ustrijeljen. Ali, reci ti meni

nešto. Andy je bio fizički aktivan. Više nije radio na terenu i nije bio u kondiciji

kao prije, za to se pobrinuo metak koji mu je proburazio pluća, ali nije bio

mlakonja. I bio je jedan od onih koji su stalno na oprezu, znaš što mislim reći?

Brinuo se zbog svega. I znam da je uvijek bio naoružan. Kako ga je onda samo

jedan počinitelj uspio savladati? Zaskočio ga je na njegovoj jedrilici?«

Hunter se nasloni i prekriži noge. »Ne. Pretvarao se da je mehaničar.«

52. Garcia je ranoranilac. Uvijek stigne u OPU prije ostalih, no jutros je sjeo za

svoj radni stol još ranije nego inače. Nije patio od nesanice kao Hunter, ali nitko

ne može kontrolirati svoje misli ni ono što izvlači podsvijest čim se zaklope oči.

Sinoć su ti prizori bili dovoljno strašni da veći dio noći odagnaju njegov san.

Dao je sve od sebe da ne probudi ženu, ali iako je ležao tiho i nepokretno,

Anna je osjetila njegovu uznemirenost kao da puzi po njezinu tijelu. Uvijek bi je

osjetila.

Garcia je upoznao Annu Preston u prvom razredu srednje škole. Njezina

neobična ljepota očarala je mnoge dečke i opčinila Garciu koji se istoga časa

zaljubio u nju. Tada je bio veoma povučen i sramežljiv. Trebalo mu je deset

mjeseci da skupi hrabrost, priđe joj na školskom plesu i promuca riječi: »Hoćeš...

li... ovaj... plesati?«

»Da«, odvratila je uz osmijeh od kojeg su mu klecala koljena.

»Mislim reći... sa mnom... hoćeš li plesati sa mnom?«

Ona se još više osmjehnula. »Da, rado.«

Na plesnom podiju, dok je glazba prelazila u sentiš, šapnula mu je na uho:

»Zašto ti je trebalo toliko vremena?«

Garcia je podigao bradu s njezina ramena i zagledao se u njene od boje

lješnjaka i meda.

»Što?«

»Pet školskih plesova. Ovo je peti ove godine. Zašto ti je toliko trebalo da

me pitaš?«

Nagnuo je glavu ustranu i plaho rekao: »Jer... volim pustiti dame da čekaju?«

Oboje su se nasmijali.

Te su večeri počeli hodati.

Tri godine kasnije, odmah nakon mature, zaprosio ju je.

Kad je postao detektiv u LAPD-u zakleo se samome sebi da nikad neće doma

donositi ništa od grotesknog svijeta s kojim se susretao na poslu. Da nikad, ama

baš nikad, neće razgovarati s Annom o svome poslu. Ne zato što se to protivilo

protokolu, već zato što ju je previše volio i nije htio uprljati njezine misli

prizorima i stvarnošću svoje svakodnevice. Nikad nije prekršio tu zakletvu.

Kasno sinoć u krevetu, Anna se privila uz njega i šapnula mu u uho:

»Želiš li razgovarati, uvijek sam tu. Bez obzira o čemu.«

Okrenuo se prema njoj i lagano odmaknuo kosu s njezina lica. »Znam.«

Nasmiješio se. »Sve je u redu.« Poljubio joj je usne.

Anna je naslonila glavu na njegova prsa i zatvorila oči. »Volim te.«

On ju je pogladio po kosi. »I ja volim tebe.« No san nije došao.

* * *

Garcia sjedi i promatra fotografije na panou. Usmjeri pažnju na onu koja

prikazuje sjene druge skulpture. »Što nam to, dovraga, želi reći?«

»I ja sam se to pitala cijele noći«, reče Alice stojeći iza njega.

Garcia poskoči na stolici. Nije ni primijetio kad je ušla. »Oho«, reče

pogledavši sat. »Rano si ustala.«

»Ili kasno, zavisi kako gledaš.« Odloži nekoliko fascikala na svoj stol.

»Nisi mogla spavati?«

»Nisam htjela spavati. Svaki put kad bih zatvorila oči, moj mozak bi smislio

novu noćnu moru.«

Garcia napravi grimasu – točno zna kako se osjeća.

Uzme fascikle i doda ih Garcii.

»Što je to?«

»Zatvorski dosjei Alfreda Ortege i Kena Sandsa i popis, njihovih

posjetitelja.«

Garcia razrogači oči. »Stvarno? Nisam ni znao da je već odobren nalog.«

»To je jedna od prednosti kad okružni tužitelj, gradonačelnik Los Angelesa

i načelnik policije silno žele rješenje istrage. Stvari idu mnogo brže. Faksiram su

u moj ured jutros, u cik zore.«

»Pročitala si ih?«

Alice obim rukama zatakne pramenove kose iza ušiju. »Da, jesam.«

Garcia obori pogled na fascikle na svom krilu.

»Brzo čitam.« Alice se nasmiješi. »Označila sam neke dijelove.« Razmisli o

svojim riječima. »Zapravo, tek nekoliko. Počni s plavim fasciklom, dosjeom

Alfreda Ortege. Ako se sjećaš, otišao je u zatvor jedanaest godina prije Kena

Sandsa.«

Garcia primijeti ushit u njezinu glasu. »Vidim da si nešto otkrila.«

»Pričekaj dok ne pročitaš oba dosjea.« Zadovoljnog izraza na licu sjedne na

rub svoga stola. »Moraš pročitati, jer inače ne bi vjerovao.«

53. Detektiv Seb Stokes zastane usred dugog gutljaja kave i vrati šalicu na stol.

Na vrhu mesnatog nosa ostala mu je mala mrlja šlaga, a iznad gornje usne gotovo

savršeni bijeli brkovi.

»Mehaničar?«, reče i papirnatom salvetom obriše šlag s lica. »Imate tu

gnjidu snimljenu nadzornim kamerama?«

»Ne, nadzorne kamere nisu radile«, odvrati Hunter ravnodušnim glasom.

»Te jebene kamere nikad ne rade kad ih trebaš. Pa kako ste onda skužili da

se ubojica izdavao za mehaničara?«

»Sinoć sam otkrio da je na unutarnjem motoru Nashornove jedrilice curilo

ulje. Onoga dana kad je ubijen, spremao se isploviti na svoj uobičajeni dvotjedni

odmor. Pretpostavljam da je primijetio kvar dok je obavljao završnu provjeru i

nije htio isploviti s pokvarenim motorom. Previše je riskantno.«

»Da, takav je bio Andy. Uvijek je bio jako temeljit. Nikad neoprezan.

Provjerio si u marini? Imaju li popis mehaničara?«

»Provjerio sam.« Hunter otpije kavu. »Nemaju mehaničarsku radionicu.

Imaju samo popis mehaničara koje mogu preporučiti. Nashorn nije nazvao upravu

marine i zatražio mehaničara. No ionako većina vlasnika brodica već ima svoje

vlastite mehaničare.«

»I Andy je imao?«

Hunter kimne. »Tipa koji se zove Warren Donnelly. Sinoć sam razgovarao s

njim. Rekao je da ga Nashorn nikad nije nazvao zbog curenja ulja.«

»Znači, misliš da je ubojica petljao oko motora prije nego što je Andy stigao

na jedrilicu«, reče Stokes, odgonetnuvši Hunterov izraz. »Možda čak dan ili dva

prije.«

»Moguće.«

»Nakon toga se samo morao motati u blizini, promatrati i čekati pravi

trenutak da mu ponudi svoju pomoć.«

»Tu teoriju istražujemo«, složi se Hunter.

»Ali zašto nije Andya jednostavno dočekao u kabini? Zašto je toliko

zakomplicirao sa svim tim mehaničarskim sranjem?«

»Nisam siguran«, prizna Hunter. »Možda zato što je jedrilica malena. Kabina

još manja. Tamo nema dovoljno mjesta za skrivanje. Nashorn bi primijetio da je

netko na jedrilici i prije nego što bi stupio na nju. Ubojica bi izgubio prednost –

više ne bi na svojoj strani imao faktor iznenađenja.«

»A Andy je još uvijek bio murjak«, reče Stokes, zavali se u stolicu i prijeđe

rukama po golemoj trbušini. »I to jako dobar. Da je primijetio i najmanji sumnjivi

trag, izvadio bi pištolj i bio pripravan na sve.«

Hunter opet kimne. »Nashorn je bio krupan i snažan muškarac, očito bi se

znao pobrinuti za sebe. Možda je ubojica znao da nije pametno upuštati se s njim

u bilo kakvu vrstu fizičkog obračuna. Stvari lako mogu krenuti po zlu. A ovaj

ubojica ne želi nepotrebno riskirati.«

Stokes počne grickati donju usnu. »Zato je on morao pozvati ubojicu na

jedrilicu. Tako Andy ne bi ništa posumnjao. A čim je došao na jedrilicu, samo je

čekao na priliku da savlada Andya.«

»Sudeći prema prskanju krvi i mjestu gdje su pronađeni zubi, čini se da je

Nashorn čučao uz otvor odjeljka u kojem se nalazi motor. Možda mu je ubojica

rekao da nešto pogleda ili pridrži, dok on ne uzme alat iz svoje torbe.

»Zubi?«

»Nashorn je dobio udarac u lice. Smrskana mu je čeljust i otpala su tri zuba.«

Konobarica se vrati sa Stokesovim doručkom. »Sigurno ne želite ništa

više?«, upita Huntera.

»Ne, hvala, u redu je.«

»Dobro, zovite me ako se predomislite.« Konobarica mu dražesno namigne,

zatim se okrene i ode.

Hunter lagano počeše ožiljak od metka na desnom tricepsu. Iako je star više

od dvije godine, ponekad ga neizdrživo svrbi. »Tko god bio taj ubojica«, reče,

»strašno je mrzio Nashorna. I upravo zato sam ovdje. Ti si radio s njim. Bili ste u

istom odjelu. Možeš li se sjetiti slučajeva koje ste zajedno istraživali? Pada li ti na

pamet netko tko bi bio sposoban učiniti nešto ovakvo?«

Stokes odreže dio španjolskog omleta i uzme ga u ruke kao da je kriška pizze.

»Nakon što smo sinoć razgovarali preko telefona, znao sam da ćeš mi postaviti to

pitanje. I zato sam malo razmislio. Mogu se sjetiti samo jednog kučkinog sina,

Raula Escobeda.«

»Tko je on?«

»Serijski silovatelj. Osuđen je za napad na tri žene u Lynwood Parku i

Paramountu u razdoblju od osam mjeseci. Zapravo mislimo da je napao i silovao

desetak žena, ali samo tri su svjedočile. Ujedno je i sadist. Voli ih dobro isprebijati

prije nego što obavi posao. Uhvatili smo ga jer je napravio grešku, a da to nije ni

znao.«

»Kakvu?«, znatiželjno upita Hunter.

»Vidiš, Escobedo je rođen ovdje u L.A.-u, ali njegovi roditelji potječu iz

male savezne države u Meksiku koja se zove Colima.«

»Tamo je vulkan Colima.«

»Točno. Znaš to otprije?«

Hunter kimne.

»Pa, ja sam morao potražiti na atlasu. Uglavnom, njegovi roditelji emigrirali

su u SAD prije nego što je njegova majka ostala trudna. Došli su iz gradića koji

se zove Santa Ines. Iako je Escobedo odrastao u Paramountu, kod kuće su govorili

samo španjolski. Problem je bio u tome što su stanovnici Santa Inesa govorili

drukčijim naglaskom. Ne znam kakva je razlika, ali to je bilo to.« Uzme još jedan

zalogaj omleta. »Nikad nije bio u rodnom gradiću svojih roditelja, ali je govorio

njihovim naglaskom kao da je odrastao tamo. I to ga je sjebalo. Kiksao je na tome

što je volio govoriti prostote dok je silovao žrtve. Posljednja žena koju je silovao

potjecala je iz Las Conchasa, grada u blizini Santa Inesa.«

»Prepoznala je njegov naglasak«, reče Hunter.

»I više od toga«, zacereka se Stokes. »Escobedo je radio u pošti kao

blagajnik. Dva tjedna nakon napada, ta posljednja žrtva posjetila je prijateljicu u

South Gateu. To je bilo tjedan dana prije Majčina dana u Meksiku, pa su zajedno

otišle u lokalnu poštu kako bi prijateljica poslala čestitku svojoj majci. I gle čuda

– posluživao ih je nitko drugi doli sam Escobedo. Čim je žena čula njegov glas,

počela se tresti i sve to, ali se dobro držala. Nije izgubila hladnokrvnost. Umjesto

da se uspaniči i time ga upozori, mirno je izašla iz pošte, našla telefonsku

govornicu i nazvala nas. Postavili smo mu zasjedu i bum – tri tjedna kasnije

uhvatili smo ga s prstima u pekmezu, već se spremao silovati novu žrtvu. Andy i

ja smo ga uhitili.« Stokes se vrati svojoj kavi, a Hunter uoči njegovo oklijevanje.

Dogodilo se još nešto što mu nije rekao.

»Što se dogodilo s njim?«

Stokes odloži krišku španjolskog omleta, salvetom prekrije usta i odmjeri

Huntera. »Može u povjerenju? Kao murjak murjaku?«

Hunter uvjerljivo kimne. »Kao murjak murjaku.«

»Pa, kad smo ga uhitili, malo smo ga protresli.«

»Protresli?«

»Pa znaš, čovječe, kako to ide. I kad je sve gotovo, adrenalin te i dalje tuče

kao otrovana krv. Andy ga je prvi ščepao. Escobedo je odvukao tu 18-

godišnjakinju u napuštenu zgradu Vojske spasa u Lynwoodu. Andy je oduvijek

bio eksplozivne naravi, a njegov fitilj...« Nakrivi usta na jednu stranu i odmahne

glavom. »Može se reći da ga uopće nije imao. Zbog toga što je često znao izgubiti

glavu, naslušao se svakakvih sranja od našega načelnika. Nije bio skroz bez

kontrole, ali je bio na samoj granici, znaš što hoću reći? Kad je Andy stigao u tu

zgradu, Escobedo je već curi strgnuo bluzu i prilično je izlemao. To je bio razlog

zbog kojeg se Andy pretvorio u pravog boksača i zaboravio da je murjak, znaš što

hoću reći?«

Hunter ne odgovori. Tišina potraje nekoliko trenutaka.

»Iskreno govoreći...«, napokon nastavi Stokes, »... ta je gnjida zaslužila svaki

taj udarac. Andy mu je smrskao lice.«

Hunter mirno otpije kavu. »I gdje je on sad? Gdje je Escobedo?«

»Nemam pojma. To se dogodilo prije dvanaest godina. Escobedo je dobio

deset godina i odslužio sve, do posljednje sekunde. Zadnje što sam o njemu čuo

bilo je da je pušten prije dvije godine.«

Nešto slično struji protrese Hunterovo tijelo.

»Reći ću ti nešto«, nastavi Stokes. »Ako je ta vreća govana ubila Andya,

onda...«

»I kamo je otišao?«, prekine ga Hunter i pomakne se na sam rub stolice.

»Što?« Stokes zaškilji i zagladi pramen koji mu je pao na čelo.

»Escobedo. U kojem je zatvoru služio kaznu?«

»U državnom zatvoru okruga Los Angeles.«

»U Lancasteru?«

»Točno.«

U istom zatvoru kao i Ken Sands, pomisli Hunter.

»Ozbiljno ti govorim, ako je Escobedo to napravio, ja ću...«

»Ti nećeš ništa«, presječe ga Hunter. Ni najmanje ne želi da Stokes ode iz

ovoga kafića misleći da zna tko je ubojica policajca. Ta lažna informacija

procurila bi kao voda kroz sito i do ručka bi pola murjaka bilo vani u osvetničkom

lovu. Mora razuvjeriti Stokesa. »Gledaj, Seb, ako je Escobedo jedini tip kojeg se

možeš sjetiti, onda ćemo ga istražiti, ali on trenutno nije čak ni osumnjičenik. Tek

jedno od imena na popisu. Nemamo ništa što ga povezuje s poprištem zločina –

otisaka prstiju, DNK, vlakana, svjedoka. Čak ne znamo ni gdje je bio onoga dana

kad je Nashorn ubijen ni je li sposoban učiniti ono što je učinjeno.« Zastane na

par trenutaka dok Stokes ne shvati što mu govori. »Ti si dobar detektiv. Pročitao

sam tvoj dosje. Točno znaš kako ide istraga. Ako sada počnu kolati glasine,

ugrozit ćeš cijelu istragu. A kad se to dogodi, onda krivci dobivaju priliku da se

izvuku. I sam to znaš.«

»Taj kučkin sin se neće izvući.«

»U pravu si, neće. Ako je Escobedo naš tip, uhvatit ću ga.«

Samouvjerenost u Hunterovu glasu ublaži nemilosrdan pogled u Stokesovim

očima.

Hunter stavi posjetnicu na stol i gurne je k njemu. »Sjetiš li se još nekoga

osim Escobeda, nazovi me.« Uspravi se i zastane. »I slušaj, udovolji mi pa ostani

na oprezu, u redu? Ovaj tip je pametniji od prosječnog počinitelja.«

Stokes se nasmiješi. »Kao što rekoh...«, potapša izbočinu ispod jakne, »...

neka samo dođe.«

54. Garcia upravo završi s čitanjem dosjea koje mu je Alice dala, kad Hunter

otvori vrata. Vožnja od kafića Grub do upravne policijske zgrade trajala je dulje

nego što je očekivao.

»Moraš ovo pročitati«, reče Garcia prije negoli Hunter sjedne za stol.

»Što je to?«

»Zatvorski dosjei Alfreda Ortege i Kena Sandsa i evidencija njihovih

posjetitelja.«

Hunter se namršti i pogleda Alice kako toči kavu.

»Načelnica je rekla da se bacim na posao, pa sam se bacila na posao«,

ravnodušno reče.

»Hakirala si bazu podataka kalifornijskog zatvorskog sustava?«

Alice skoro neprimjetno slegne ramenima.

»Što?« Garcia se skoro zagrcne od smijeha. »Rekla si da su ovi dosjei jedna

od prednosti što su na našoj strani Ured okružnog tužitelja, gradonačelnik Los

Angelesa i načelnik policije.«

Alice ga poprijeko pogleda, zatim se nasmiješi. »Lagala sam. Oprosti. Nisam

znala kako ćeš reagirati na činjenicu da sam prekršila protokol. Neki murjaci

poprijeko gledaju na to.«

Garcia joj uzvrati osmijeh. »Ne u ovom uredu.«

»U redu, što imamo?«, upita Hunter Garciu.

Garcia prelista nekoliko stranica prvoga fascikla. »Alfredo Ortega je otišao

u zatvor jedanaest godina prije Kena Sandsa, koga je, kako nam je Alice jučer

rekla, Ortega naveo kao najbližeg srodnika. Tijekom tih jedanaest godina, do

Sandsova uhićenja, Sands je, ni manje ni više, nego trideset tri puta posjetio

Ortegu u zatvoru.«

Hunter se nasloni na svoj stol. »Tri puta godišnje.«

»Tri puta godišnje«, ponovi Garcia kimajući glavom. »Zbog ogavnosti

zločina, Ortega je bio ono što zovu ‘zatvorenik B kategorije’, što znači da je

mogao primati samo posjete bez osobnog kontakta.«

»Svi takvi posjeti održavaju se u osiguranoj kabini, a zatvorenik se do nje

dovodi u lisičinama«, objasni Alice.

»Posjeti zatvorenika osuđenih na smrt veoma su ograničeni. Obično im se

dopušta jedan posjet svakih tri do pet mjeseci«, nastavi Garcia. »Posjet može

trajati od jedan do dva sata. Ovdje imamo potpunu evidenciju Orteginih posjeta.

Svaki put kad ga je Sands posjetio, ostao je maksimalno dugo.«

»Dobro. Je li još netko posjećivao Ortegu?«, upita Hunter.

»Kako se bližio dan smaknuća, tako su navalili uobičajeni posjetitelji –

novinari, članovi udruženja za ukidanje smrtne presude, oni koji su o njemu željeli

napisati knjigu, zatvorski svećenik... znaš već kako to ide.« Garcia prelista još

nekoliko stranica. »Ali tijekom prvih jedanaest godina služenja kazne, jedini

posjetitelj bio je Sands. Nitko drugi.« Zatvori fascikl i doda ga Hunteru.

»Mogli smo i pretpostaviti da je Sands posjećivao Ortegu«, reče Hunter

prelistavajući stranice. »Iz Aliceinog istraživanja znamo da su bili kao braća, pa

je to i očekivano. To je sve što imamo?«

»Evidencija Orteginih posjeta dokazuje jedino to da je svih tih godina Sands

ostao s njim u kontaktu«, reče Alice iz kuta i otpije kavu. »Posjeti se nadziru, ali

se razgovori ne prisluškuju. Mogli su razgovarati o bilo čemu. I ne, to nije sve što

imamo.« Skrene pogled s Huntera na Garciu kao da mu govori »pokaži mu«.

Garcia uzme drugi fascikl i otvori ga.

»Ovo je zatvorski dosje Kena Sandsa«, objasni. »I tu stvari postaju puno

zanimljivije.«

55. Garcia iz drugog fascikla izvadi novi list A4 i doda ga Hunteru.

»Evidencija Sandsovih posjeta nije nimalo impresivna. U prvih šest godina

služenja kazne, godišnje je imao četiri posjeta iste osobe.«

Hunter pogleda izvještaj. »Njegove majke.«

»Točno. Otac ga nikad nije posjetio, što nimalo ne iznenađuje, s obzirom na

njihov odnos. Preostale tri i pol godine nije imao nijednog posjeta.«

»Nije bio baš popularan, ha?«

»Stvarno nije. Jedini prijatelj bio mu je Ortega, a on je bio u San Quentinu.«

»A zatvorski cimeri?«, upita Hunter.

»Da, imao je cimera, jednog bezosjećajnog tipa imenom Guri Krasnici«,

odgovori Alice.

»Albanac, glavešina neke bande«, reče Hunter. »Čuo sam za njega.«

»Da to je taj.«

Garcia se naceri. »Pa, imamo veću šansu stati u govno jednoroga kad

izađemo iz ovog ureda nego natjerati albanskog gospodara kriminala da

progovori.«

Iako se šali, Hunter zna da Garcia ima pravo.

»Tijekom šeste godine služenja kazne, Sands je doživio dva velika udarca«,

reče Alice. »Prvo, izvršena je Ortegina presuda pa je nakon šesnaest godina

provedenih u zatvoru pogubljen injekcijom. Šest mjeseci kasnije, njegova majka

umrla je od aneurizme. Zato ga je prestala posjećivati. Dopušteno mu je da ode

na njezin pogreb pod naoružanom pratnjom. Na pogrebu je bilo samo desetak

ljudi. Sands nije razmijenio ni riječi sa svojim ocem. I navodno nije pokazivao

nikakve osjećaje. Nije prolio ni jednu jedinu suzu.«

Hunter se ne iznenadi. Ken Sands bio je poznat kao žilav momak, a žilavim

momcima ponos je sve. Nikad ne bi svome ocu ni stražarima pružio takvo

zadovoljstvo da ga vide kako pati ili plače, čak ni za vlastitom majkom. Ako je i

plakao, onda je to radio kad je bio sam u ćeliji.

Garcia ustane i krene na sredinu ureda. »Dobro, sve je to jako zanimljivo, ali

ne kao ovo što slijedi.« Glavom pokaže na papire u rukama. »Znaš da državni

zatvor kao rehabilitacijska ustanova omogućuje zatvorenicima različite tečajeve,

naukovanje i radno iskustvo, je li? To zovu program obrazovanja/stručnog

osposobljavanja, a zadaća mu je potaknuti produktivnost, odgovornost i

napredovanje zatvorenika. Doduše, to nikad nije naročito funkcioniralo.«

»Dobro.« Hunter prekriži ruke.

»Neki zatvorenici mogu, ako im se odobri zahtjev, upisati dopisni tečaj.

Nekoliko sveučilišta u Americi pridružilo se tom programu i nudi zatvorenicima

širok izbor studija.«

»Sands je upisao neki tečaj«, zaključi Hunter.

»Upisao je dva i u zatvoru stekao dvije diplome.«

Hunter upitno podigne obrve.

»Diplomirao je psihologiju na Umjetničkom i znanstvenom koledžu, odjelu

Američkog sveučilišta u Washingtonu i...« Garcia pogleda Alice, produžavajući

napetost, »maturirao njegu bolesnika na Sveučilištu Massachusetts. Za maturu

nije potrebna praksa, ali je zbog tečaja mogao slobodno tražiti medicinske

udžbenike. Knjige kojih nije bilo u zatvorskoj knjižnici.«

Hunter osjeti drhtavicu.

»Sjećaš se...«, upita Alice, »... kad sam rekla da su Sandsove ocjene bile

mnogo bolje nego što bi se očekivalo od učenika veoma problematičnog

ponašanja?«

»Da.«

»Oba tečaja završio je s odličnim. Na diplomi iz psihologije posebno je

pohvaljen, u tečaju njege bolesnika imao je samo najbolje ocjene.« Počne vrtjeti

srebrnu narukvicu s privjescima na desnom zglavku. »Znači, tražimo li osobu koja

se razumije u medicinu, Sands se prokleto dobro uklapa.« Alice otpije kavu ne

mičući pogled s Huntera. »No to još uvijek nije sve.«

Hunter upitno pogleda Garciu.

»Slobodno vrijeme u zatvoru...« Garcia se vrati za svoj stol i nastavi čitati:

»... zatvorenici rijetko provode u ljenčarenju. Potiče ih se da u tom vremenu čine

nešto korisno, primjerice da čitaju, slikaju i slično. Kalifornijski državni zatvor u

Lancasteru organizira nekoliko...«, prstima napravi navodnike u zraku, »...

‘aktivnosti koje unapređuju osobnost’. Sands je puno čitao, redovito je uzimao

knjige iz knjižnice.«

»Problem je u tome«, nastavi Alice, »što registar knjižnice nije na Internetu,

što me, iskreno govoreći, uopće ne iznenađuje. Ali to znači da hakiranjem nikako

ne mogu dobiti taj popis jer ne postoji u elektroničkom obliku. Morat ćemo

pričekati dok nam ga ne pošalju iz Lancastera.«

»Isto tako, Sands je mnogo vremena provodio u teretani«, izjavi Garcia

vrativši se bilješkama. »A kad nije čitao ili učio za neki od dopisnih tečajeva,

bavio se svojim hobijem. Onim koji je otkrio u zatvoru.«

»Kojim?« Hunter priđe automatu s vodom i natoči čašu.

»Umjetnošću.«

»Da, ali ne crtanjem ni slikanjem«, napomene Alice. Njezino držanje ponuka

Huntera da pokuša pogoditi.

»Kiparstvom«, reče.

I Garcia i Alice kimnu.

Hunter jedva obuzda svoje uzbuđenje. U cijelosti je shvaćao psihološki

pristup kalifornijskih rehabilitacijskih ustanova – poticanje svakoga zatvorenika

da svoje negativne emocije usmjeri u nešto kreativno i konstruktivno. Svaki

zatvor u Kaliforniji nudi širok umjetnički program i potiče svakog zatvorenika na

sudjelovanje. Istinabog, velika većina i sudjeluje. Ako ništa drugo, onda da im

barem brže prođe vrijeme. Najpopularnije umjetničke aktivnosti u kalifornijskim

zatvorima su slikanje, crtanje i kiparstvo. Mnogi zatvorenici bave se svim tim

aktivnostima.

»Još uvijek nemamo ništa o mjestu gdje bi se Sands mogao nalaziti?«, upita

Hunter.

Alice odmahne glavom. »Kao da je nestao s lica zemlje otkako je izašao iz

zatvora. Nitko nema pojma gdje bi mogao biti.«

»Uvijek postoji netko tko nešto zna«, suprotstavi se Hunter.

»Istina«, reče Garcia klikajući po svom kompjutoru. Pisač kraj njegova stola

oživi. »Ovo je posljednji popis koji si tražio«, reče Garcia i doda ispis Hunteru.

»Svi zatvorenici smješteni u istom bloku sa Sandsom, tijekom cijelog vremena

služenja kazne. Na tom popisu ima više od četiristo imena, ali poštedjet ću te

muke. Pogledaj drugu stranicu. Prepoznaješ neko ime?«

Alice iznenađeno pogleda Garciu. »Kad si maloprije čitao popis, nisi mi

rekao da ti je poznato neko ime.«

Garcia se nasmiješi. »Nisi me pitala.«

Hunter okrene stranicu, prelazi pogledom po imenima, zastane negdje na tri

četvrtine stranice. »Nemoj me zezati.«

56. Thomas Lynch, poznatiji pod imenom Tito, gnjida je i beznačajan narkić,

uhvaćen prije sedam godina prilikom oružane pljačke trgovine koja je strahovito

krenula po zlu – ubijen je vlasnik trgovine i njegova žena.

Iako za vrijeme pljačke nijedan od maskiranih muškaraca nije skidao masku

s lica, Hunter i Garcia su za vrijeme analize snimke nadzorne kamere zamijetili

jedva primjetan nervozni trzaj glave jednoga od njih. Tik uzrokovan stresom.

Trebala su im tri dana da uhite Tita.

Tito je bio tek sitni kriminalac. To mu je bila prva oružana pljačka. Na nju

ga je nagovorio Donnie Brusco, izgubljeni slučaj sluđen crackom, koji je prije

toga već dvaput ubio.

Garcii je trebalo manje od sat vremena da natjera Tita da progovori. Na

snimci su vidjeli da Tito nije povukao okidač. Zapravo je pokušao spriječiti

drugog maskiranog muškarca da ubije stari par. Garcia ga je uvjerio da će od

okružnog tužitelja tražiti smanjenje kazne ako bude surađivao, budući da mu je to

bio prvi ozbiljni prijestup. Ukoliko ne bude surađivao, sigurno će biti osuđen na

smrt.

Tito je progovorio, Donnie Brusco je uhićen i osuđen na smrt injekcijom.

Sada sjedi u San Quentinu, u odjelu za zatvorenike osuđene na smrt i čeka dan

pogubljenja. Tito je dobio deset godina za oružanu pljačku i pomaganje u

ubojstvu. Hunter i Garcia održali su svoju riječ i zatražili nagodbu s okružnim

tužiteljem koji je preporučio ranije uvjetno puštanje. Nakon što je odslužio šest

godina desetogodišnje kazne, prije jedanaest mjeseci pušten je na slobodu, ali je

ostao pod nadzorom kalifornijskog probacijskog ureda i svoga probacijskog

službenika. Kaznu je odslužio u državnom zatvoru u Lancasteru – u bloku A. U

istome bloku u kojem je gulio i Ken Sands.

57. To što je Tito pod nadzorom kalifornijskog probacijskog ureda znači da ga

nije teško naći. Njegova prijavljena adresa je Bell Gardens u istočnom L.A.-u,

živi u socijalnom stančiću u državnoj zgradi. Njegov probacijski službenik rekao

je Hunteru preko telefona da s Titom nema nikakvih problema. Uvijek na vrijeme

dolazi na sastanke, ima stalni posao u skladištu i nije propustio nijednu grupnu

seansu s dodijeljenim mu psihologom.

Hunter i Garcia najprije svrate na njegovo radno mjesto, privatno skladište u

Cudahyu u jugoistočnom Los Angelesu. Vlasnik, nizak i prilično debeo Židov

koji se nije prestajao smiješiti, rekao im je da je Tito petkom slobodan, ali će doći

sutra ujutro, pa se tada mogu vratiti. Subotom radi noćnu smjenu, od devet

navečer do pet ujutro.

Titova zgrada je četvrtasta grozota izgrađena od crvene opeke, malo južnije

od Bell Gardens Parka. Kad Hunter i Garcia uđu u prljavo predvorje u prizemlju,

metalna ulazna vrata zgrade zatvore se za njima uz zveket sličan zatvorskim

vratima. Mala prostorija smrdi na mokraću i ustajali znoj, nema ni centimetra zida

koji nije ispisan grafitima. Nema dizala, samo usko i prljavo stubište koje se

uspinje do petoga kata. Titov stan je na broju 311.

Grafiti se nastavljaju i na gornjim katovima, stubište izgleda kao psihodelički

tunel. Stignu na treći kat i tu ih dočeka još ogavniji smrad od onog na ulazu –

nešto nalik na pokvareno mlijeko ili staru, osušenu bljuvotinu.

»Prokletstvo«, reče Garcia i rukom začepi nos. »Ovdje smrdi kao u

kanalizaciji.«

Dugi, uski hodnik ispred njih je u polutami. Negdje na njegovoj sredini

pokvarena je jedna od neonki koje se pružaju cijelom dužinom stropa, pa se stalno

pali i gasi poput svjetla u disku.

»Još nam samo treba glazba«, našali se Garcia. »I cijela četa čistača s

dezinfekcijskim sredstvima i osvježivačima zraka.«

Vrata stana 311 nalaze se baš ispod treperave neonke. Iznutra čuju

španjolsku plesnu glazbu. Hunter pokuca tri puta. Instinktivno zauzmu položaj s

lijeve i desne strane vrata. Iznutra se nitko ne javlja. Hunter pričeka petnaestak

sekundi pa opet pokuca i približi vratima desno uho. Unutra čuje kretanje.

Nekoliko trenutaka kasnije vrata otvori 1,60 metara visoka Latino žena crne

kose i ranih dvadesetih godina. I više je nego mršava. Maslinasta koža prianja uz

njezine kosti kao da se nema za što drugo držati. Zjenice su joj proširene poput

zrna kave, pogled udaljen i tupav. Gola je, preko mršavih ramena prebacila je

samo ogrtač s kineskim dezenom. Nije se ni potrudila stegnuti ga oko sebe.

»O, seksi gosti«, reče španjolskim naglaskom prije nego što se Hunter i

Garcia stignu predstaviti. »Obožavamo goste. Što nas je više, to veselije.«

Nasmiješi im se i pokaže zube požutjele od cigareta pa širom otvori vrata. »Uđite

i idemo tulumaritiii.« Dobaci Hunteru poljubac i stane plesati u ritmu glazbe.

»Koji kurac radiš, kučko?« Iz spavaće sobe izađe Tito, noseći na sebi samo

čipkaste ljubičaste gaćice. »Vrati se ovamo i...« Zastane u pola rečenice kad

ugleda pridošlice. »Koji je to kurac?« Pokušava se nečime pokriti. Hunter i Garcia

su već u njegovu stanu, obojica ga gledaju – muškarca visokog metar osamdeset

i nešto i teškog stotinjak kila, kruškolikog tijela, u ženskim gaćicama.

»Ovo nije u redu«, šapne Hunter.

Garcia jedva primjetno odmahne glavom. »Nimalo, nimalo u redu.«

»Tatice, došlo je još ljudi na našu zabavu«, reče žena i zatvori vrata.

»Skinimo se i čagajmooo.« Baci ogrtač na pod i uhvati Hunterovu dugmad na

košulji. On nježno odmakne njene ruke.

»Nažalost, nismo došli na tulum.« Podigne ogrtač s poda i prebaci ga preko

nje.

»Ai, chingado. Glupačo, vrati se u sobu«, reče Tito. Priđe i primi ženu za

ruku pa je odvuče, zatim se umota u bijeli ručnik.

»Hvala što si se pokrio, Tito«, reče Garcia. »Već mi se počelo pomalo

povraćati.«

»Tito, šta je to tu?«, začuje se drugi ženski glas iz sobe. Ovaj zvuči jako

mlado.

»Ništa, curo. Začepi.«

Garcia zatomi osmijeh. »Tito, koliko to ljudi imaš tu?«

»Ne tiče te se, drote.«

Istoga časa otrijezni se Latino žena. »Oni su murjaci?«

»A što si mislila, glupa kurvetino? Ne valjda da su dostavljači pizze. A sad

se vrati tamo i ostani unutra.« Gurne je u spavaću sobu i zalupi vratima. »Što

hoćete? I zašto ste bez naloga ušli u moj stan?«

»Nije nam trebao nalog«, odvrati Garcia ogledavajući se oko sebe. »Srdačno

nas je pozvala tvoja... cura.«

»Nije moja cura...«

»Moramo razgovarati, Tito«, prekine ga Hunter. »Odmah.«

»Tko te jebe, murjače. Ne moram razgovarati s tobom. Ne moram ništa.«

Otvori ladicu drvene komode kraj sebe i brzo nešto izvadi.

58. U tren oka, oba detektiva istovremeno krenu u akciju: izvuku pištolje, Hunter

se odmakne na lijevu, Garcia na desnu stranu, povećavajući razmak među njima.

Obojica upere oružje u Titova prsa. To su napravili toliko brzo da se Tito na

mjestu skameni.

»Polako, Čipkaste Gaćice«, vikne Garcia. »Da ti vidim ruke, samo polako.«

»Hej, hej«, trgne se Tito i podigne ruke visoko u zrak. U njima drži daljinski

upravljač za stereo-liniju. »Jebo vas, kompići. Koji vam je kurac? Samo sam htio

stišati muziku.« Gotovo neprimjetno trzne bradom prema lijevom ramenu. Isti

onaj nervozni tik koji ga je odao na snimkama nadzorne kamere u oružanoj pljački

prije sedam godina.

Hunter i Garcia zakoče pištolje i vrate ih u korice.

»Koji je tebi kurac?«, odvrati Garcia. »Trebao bi znati da pred murjacima ne

smiješ raditi nikakve iznenadne pokrete. Netko će te jednoga dana ubiti.«

»Dosad mi je dobro išlo.«

»Tito, sjedni«, reče Hunter i izvuče stolicu ispod okruglog drvenog stola na

sredini male dnevne sobe. Titova dnevna soba je tmurna i mračna, uredio ju je

netko tko je bio napola slijep i totalno bez ukusa. Zidovi su prljave bež nijanse ili

su možda nekoć bili bijeli. Laminirani drveni pod je toliko izgreben da izgleda

kao da se Tito po njemu kreće u klizaljkama. Sve smrdi na travu i cugu.

Tito oklijeva, pokušava izigravati nepopustljivog tipa.

»Tito, sjedni«, ponovi Hunter nepromijenjenim glasom, ali odlučnim

pogledom koji traži poslušnost.

Tito napokon sjedne i zavali se u stolicu poput prkosnog školarca. Mlohava

gola prsa sva su prekrivena tetovažama, jednako kao i ruke. Na obrijanoj glavi

ima više ožiljaka. Hunter pretpostavi da je većinu zaradio u zatvoru.

»Čovječe, ovo je pravo sranje«, reče Tito nervozno se poigravajući žutim

plastičnim upaljačem. »Vi momci nemate pravo biti ovdje. Čist sam k’o suza.

Možete pitati moga probacijskog službenika. Jamčit će za mene.«

»Naravno da jesi, Tito«, reče Hunter. Gleda ga u oči i tri puta kvrcne po vrhu

nosa. »Misliš reći, kao bijela suza.«

Tito dodirne nos, zatim pogleda vrh palca i kažiprsta. Na njima je ostatak

bijeloga praška. Četiri ili pet puta brzo obriše nos i udahne s prstiju ono što je

obrisao. »O, čovječe, sranje. Ništa strašno, samo se malo zabavljamo u sobi, znate

kako je? Ništa opasno, čovječe. Samo da malo živnemo. Danas imam slobodan

dan. Htjeli smo se malo ispuhati, kužite me?«

»Opusti se, Tito. Nismo ovdje radi tvoje guzice ni da pokvarimo tvoju malu

zabavu«, reče Garcia i nagne glavu prema spavaćoj sobi. »Zato se strpi s tom

erekcijom još samo pet minuta. Stvarno želimo samo razgovarati s tobom.«

»Kompići moji, stvarno ste skrenuli. Da je dignut, prevrnuo bi ovaj stol.«

Kimne i nasmije se. »Da, tako je, kompići, imam veći alat od slona.«

»Dobro, kako god, kraljevski pimpaču«, reče Hunter i stane s druge strane

stola. »Postavit ćemo ti samo par pitanja i kidamo odavde.«

»O čemu?«

»O jednom tvom cimeru iz Lancastera.«

»Sranje, kompići. Zar vam izgledam kao služba za informacije?«

Garcia pljesne rukama da privuče Titovu pažnju. »Obrati pažnju, kompiću,

jer ti ovo neću reći dvaput. Rekao sam da nismo došli ovamo radi tvoje guzice,

ali se lako možemo predomisliti. Siguran sam da bi tvoj probacijski službenik

volio čuti o ovim tvojim zabavicama s drogom. Kako bi ti se svidjelo provesti još

tri i pol godine iza rešetaka?«

»I više od toga«, reče Hunter. »Ako te uhvate radi posjedovanja, a možda i

zbog dilanja, dodat će još par godina.«

Tito zagrize usnu. Zna da se bori u unaprijed izgubljenoj bitki.

»Slušaj, Tito, samo nam reci gdje možemo naći tipa koji se zove Ken Sands.«

Tito raširi oči kao morska psina ralje. »Sigurno me zajebavate.«

»Iz toga zaključujem da ga poznaš«, reče Garcia. »Da, poznam ga. Poznavali

su ga svi u Bloku A. Čovječe, bio je gadan. Mislim reći, stvarno gadan, kužiš?

Pobjegao je?«

»Ne, pušten je prije šest mjeseci«, reče Hunter. »Odslužio je kaznu.«

»I već su mu drotovi za petama.« Tito se zahihoće. »Nisam iznenađen.«

»Onda, vas dvojica ste unutra bili prijatelji?«

»Ma kakvi, čovječe. Znao sam tko je on, ali sam se držao što dalje od njega.

Taj tip ima narav kao atomska bomba. Mrzi cijeli svijet. Ali jako je pametan.

Svaki put kad su stražari dolazili u obilazak bio je miran k’o pičkica. Sav pristojan

i pun poštovanja. U Lancu je rijetko kad upadao u sranja. I stalno je bio okružen

knjigama. Čitao je k’o mahnit. K’o da ima neku misiju, kužite? No imao je lošu

reputaciju i nitko se nije dirao u njega.«

»Reputaciju?«, upita Garcia.

Tito opet trgne glavom. »Bio je tamo neki tip koji ga je izazvao. Znate tu

vrstu, jedan mišićavi gorila koji za sebe misli da je bog i batina. Pa, taj tip je

izazvao Kena pred svima. Ken neko vrijeme nije ništa učinio. Samo je čekao

pravo vrijeme. Bio je jako strpljiv, kužite? Nikad nije srljao. I tako, došlo je pravo

vrijeme pa je navalio na toga tipa pod tušem. Tip ga nije ni vidio kako mu se

približava.

Nitko nije vidio što se dogodilo. Između izazivanja i napada prošlo je toliko

dugo vremena da nitko nije mogao povezati te dvije stvari, kužite što hoću reći?

Ken nikad nije osumnjičen za to.«

Hunter i Garcia znaju da su takve priče uobičajene u zatvorima.

Tito odmahne glavom i opet se počne igrati plastičnim upaljačem. »Čovječe,

taj tip nikad ne zaboravlja. Zakačiš li se s njim, crno ti se piše, završit ćeš sav

crven, bijel i plav s pedeset zvjezdica, kužite me? Jer će ti se jednoga dana

osvetiti.« Zakašlje se kao plućni bolesnik. »Bio sam u dvorištu kad je taj gorila

izazvao Kena. Vidio sam pogled u Kenovim očima. Pogled koji nikad neću

zaboraviti. Ja sam se usrao od straha, a nisam imao nikakve veze s tim. Oči su mu

izgledale kao koncentrat mržnje, kužite me? K’o da u sebi ima samoga vraga ili

nešto slično.

Nisam čuo za njega otkako sam izašao iz Lanca. A ako nikad više ne čujem

i to će biti prerano. Taj tip je, kompiću moj, čisto zlo.«

»Pa, mi ga moramo naći.«

»Zašto pitate mene? Pa vi ste detektivi, što niste? Pa ga lijepo tražite.«

»To i radimo, genije.« Garcia priđe maloj kuhinji. Miris trave miješa se s

mirisom ukiseljena mlijeka. Starinski sudoper krcat je prljavog posuđa, površine

ormarića prekrivene papirnatim tanjurima, kutijama gotove hrane i praznim

kanticama piva. »Sviđa mi se kako si uredio stan«, reče Garcia otvarajući vrata

hladnjaka. »Hoćeš pivo?«

»Nudiš mi moje vlastito pivo?«

»Ja pokušavam biti ljubazan, a ti stalno sve kvariš.« Garcia zalupi vratima

hladnjaka i nogom pritisne papučicu kante za smeće. Podigne se poklopac, a s

njim i snažan miris kanabisa. »Prokletstvo!« Garcia ustukne i iskrivi lice. »Jesu li

ovo opušci marihuane? Sigurno ih je više od stotinu.«

»Hej, čovječe, koji ti je kurac?«

»Tito«, Hunter sjedne ispred njega, što je mnogo manje zastrašujuća

pozicija, jer želi da se Tito opusti. »Stvarno moramo naći Sandsa, shvaćaš ?«

»Otkud ja, dovraga, znam gdje je? Nismo bili čak ni prijatelji.«

»Ali si bio prijatelj s drugima koji možda nešto znaju.« Hunter ga gleda u

oči. Tito trepće, pokušava se sjetiti. Trenutak kasnije treptanje prestane, pogled

mu se ukoči i postane dalek. Hunter zna da se nekoga sjetio.

»Čovječe, ne znam koga da pitam.«

»Da, znaš«, odvrati Hunter.

Tito i on se načas jedan drugome zagledaju u oči.

»Slušaj, čovječe.« Garcia zaobiđe stol s druge strane. »Želimo samo

informaciju. Moramo saznati gdje je Sands. Jako je važno. Zauzvrat ti za sat

vremena neće u posjet doći probacijski službenik i nekoliko naših prijatelja iz

odjela za poroke. Uvjeren sam da bi rado pretražili tvoj stan, posebno onu sobu

gdje su tvoje dvije mlade prijateljice.«

»O, sereš, kompa.«

»Pa, jedino to nudimo.«

»Sranje.« Nakon još jednog nervoznog tika slijedi dubok uzdah. »Vidjet ću

što mogu saznati, ali treba mi vremena.«

»Imaš ga do sutra popodne.«

»Nemoj me zajebavati.«

»Zar ti izgleda da se zajebavamo?«, upita Garcia.

Tito oklijeva.

Garcia izvadi svoj mobitel.

»O.K., kompa. Vidjet ću što mogu saznati i javit ću ti sutra. Mogu sad otići?«

»Ne još«, reče Hunter. »Ima još nešto.«

»O, nema šanse.«

»Još jedan zatvorenik – Raul Escobedo. Čuo si za njega?«

Na putu do Titova stana Hunter je ispričao Garcii sve o svom sastanku s

detektivom Sebom Stokesom i njegovoj priči o Raulu Escobedu.

»Tko?« Tito suzi oči.

»Zove se Raul Escobedo«, ponovi Hunter. »I on je gostovao u Lancasteru.

Zbog seksualnog nasilja.«

»Silovatelj?« Tito zabaci glavu.

»Točno.«

»Ma kakvi, čovječe. Napušen si ili što? Danas policijske krafne mijese s

hašišom?«

»Ne volim krafne.«

»Ni ja«, doda Garcia.

»Čovječe, ja sam bio u Bloku A u kojem su stvarno opaki gadovi. Nema

šanse da bi s nama stavili silovatelja, kužiš što ti govorim? Jedino ako ga je

policija htjela mrtvog. Silovali bi ga svi odreda i za sat vremena bio bi mrtav.«

Tito ne laže. Tako je to u kalifornijskom zatvoru, Hunter to zna. Svaki

zatvorenik, bez obzira koji je zločin počinio, mrzi silovatelje. U zatvoru se na

silovatelje gleda kao na nešto još niže od smeća – smatraju ih kukavicama koje

nemaju muda počiniti pravi zločin i koji ne mogu imati ženu bez primjene sile.

Osim toga, svaki zatvorenik u zemlji ima ili je imao majku, sestru, kćer, ženu,

djevojku – nekoga tko je mogao biti žrtva silovanja. Silovatelji se obično

smještaju u poseban blok ili odjel, podalje od drugih zatvorenika. U protivnom bi

ih zatvorenici naučili pameti, a zatim brutalno ubili. Dogodilo se to već mnogo

puta.

59. Alice Beaumont osjeća sve veću i veću frustraciju. Cijeli je dan provela

istražujući po Internetu slike koje bi mogle imati veze sa sjenama i čekajući da joj

kalifornijski državni zatvor u Lancasteru pošalje tražene informacije. Usprkos

mnogim njenim telefonskim pozivima i hitnom traženju, činilo se da im se nimalo

ne žuri.

Potraga za slikama svaki put bi je odvela u slijepu ulicu. Provela je sate i sate

udubljena u web-stranice o mitologiji i kultovima, a nije otkrila ništa što već nije

znala.

Ona nije jedna od onih koji će besposleno sjediti i čekati da se stvari razriješe

same od sebe. Mora nešto raditi, čekanje je umara.

Vožnja od upravne policijske zgrade do kalifornijskog državnog zatvora u

Lancasteru trajala je nešto više od dva sata. Nazvala je okružnog tužitelja

Bradleya i objasnila mu što joj treba. Nakon dva telefonska poziva i petnaest

minuta kasnije, Bradley je sve sredio. Upravitelj zatvora Clayton Laver rekao je

kako Alice može slobodno doći i sama potražiti spise koji joj trebaju. Mogli bi i

oni ali, kako je rekao upravitelj, nemaju dovoljno osoblja ni sredstava, a i svi su

previše zaposleni, pa bi sve moglo potrajati dan-dva, možda i više.

Alice parkira na drugom od dva velika parkirališta za posjetitelje i uputi se

na prijemni odjel. Dočeka je zatvorski policajac Julian Healy, crnac, dva metra

visok mamut, građen poput riječne brane.

»Upravitelj Laver se ispričava«, reče Healy neprepoznatljivim južnjačkim

naglaskom. Razvlači samoglasnike, riječi izgovara sporo, kao da brzo govorenje

iziskuje silan trud. »Trenutno je zauzet nečim drugim pa vas nije mogao dočekati.

Rečeno mi je da vas odvedem tamo gdje želite ići.« Smiješi se dok je polako

odmjerava. Odjevena je u poslovni kostim mornarskoplave boje i svijetlosivu

svilenu bluzu. Gornje dugme je otkopčano, vidi se njezin vrat i tanak lančić od

bijeloga zlata s dijamantnim privjeskom. »Morat ćete zakopčati bluzu. Predlažem

vam da sasvim zakopčate i jaknu.«

»Ovdje je vruće kao u Africi«, reče Alice i preda mu svoju torbu na pregled.

»To nije ništa u usporedbi s vrućinom koja će zavladati kad svaki zatvorenik

počne pogledom proždirati tu vašu tanku bluzu i vas.« Pogleda njezine cipele.

»Dobro što nemate cipele s otvorenim vrhovima.«

»Što ne valja s njima?«

»Začudilo bi vas koliko se zatvorenika pali na ženska stopala, posebno na

nožne prste. Još i više ako su nokti lakirani crvenim lakom ili bilo kojom nijansom

crvenoga. To ih izluđuje, kao da ste goli. Kako bi se spriječila eksplozija libida,

posjetitelji ne smiju nositi cipele s otvorenim vrhovima.«

Ne zna što bi na to mogla reći, pa ne reče ništa.

»Ovdje piše da želite pogledati našu knjižnicu?«, pročita Healy s papira.

»Tako je.«

»Zbog nekog posebnog razloga?«

Alice se samo zagleda u njega.

»Ne tiče me se, je li?«, nasmiješi se Healy. »U redu. Slijedite me.« Povede

Alice iz prijemnog odjela kroz stražnja vrata pa preko ceste s tri traka. Sada su

unutar zatvorskog kampusa. Iza njih uzdiže se osamsto metara dug sjeverni zid sa

stražarskim kulama na svakih dvjesto metara i teško naoružanim stražarima.

Zatvor u Lancasteru može primiti 2 300 zatvorenika, no ukupan broj žitelja je više

nego dvostruko veći. U njemu služe kaznu zatvorenici I. i IV. stupnja – oni IV.

stupnja zahtijevaju maksimalno osiguranje i najviši stupanj pripravnosti u

kalifornijskim zatvorima, poput zatvorenika koji su osuđeni na smrt. Posao čuvara

zatvora u Lancasteru je veoma zahtjevan.

Stignu do prve zgrade na kampusu, pravokutnog dvokatnog bloka od čelika

i betona. Healy provuče svoju iskaznicu kroz napravu na ulaznim vratima i utipka

osmeroznamenkasti broj. Teška metalna vrata glasno zazuje i otvore se. Unutra

ima još naoružanih stražara. Svi odreda izgledaju kao da su građeni kako bi

izdržali potres jačine 8 stupnjeva. Tiho prolaze zgradom, Healy svaki put nijemo

kimne kad prođu uz nekoga. Izađu iz zgrade i nastave kroz otvoreni prolaz.

»Knjižnica je u podrumu zgrade F«, reče Healy. »Tamo se može stići i

mnogo kraćim putem, ali onda bismo morali proći kroz unutarnje dvorište gdje su

zatvorenici. Ovako sam htio olakšati stvar i vama i sebi.«

Hodaju otprilike tri minute. Kad stignu do zgrade F, Healy ponovi postupak

sa svojom iskaznicom pa se i ova teška vrata otvore uz zujanje. Unutra je sve

dobro osvijetljeno dugim fluorescentnim žaruljama zaštićenim metalnim

mrežama koje se pružaju cijelim stropom. Skrenu lijevo u dugi hodnik. Zatvorenik

u narančastom kombinezonu pere pod kraj stubišta. Potamnjele, mišićave ruke

prekrivene su mu tetovažama i ožiljcima. Zastane i odmakne se ustranu,

sklanjajući se s puta Healyu i Alice. Cijeli hodnik toliko blista od čistoće da Alice

ne može a da se ne upita hoće li zatvorenik nakon što završi s pranjem poda početi

opet ispočetka, i tako od zore do mraka.

»Šefe, pazite na pod, malo je klizav«, reče zatvorenik pognute glave i

pogleda oborenog na pod.

Knjižnica je veća negoli je očekivala, zauzima podrumski dio cijele zgrade.

Healy kimne naoružanom stražaru pred ulaznim vratima i povede Alice u malu

pomoćnu prostoriju.

»Molim vas, sjedite ovdje dok ne dovedem knjižničara. On će vam pomoći

oko onoga što vam treba.«

60. Prostorija je bezlična, jednostavna kutija veličine deset puta šest koraka, bez

prozora, samo s jednim vratima. Ovdje nema ničega osim metalnog stola

zavarenog za betonski pod, dviju plastičnih stolica koje bi više pristajale na vrtnu

terasu i snažnog mirisa izbjeljivača. Ako zanemari miris, ova prostorija podsjeća

je na prostorije za ispitivanje u upravnoj policijskoj zgradi, samo što ovdje nema

velikog dvosmjernog ogledala na zidu.

Prođe cijela minuta dok Healy opet ne otvori vrata. Prati ga muškarac upola

manji i dvostruko stariji od njega. Ono malo bijele kose na glavi uredno je i kratko

podšišano. Na licu ima duboke i tužne bore osobe koja je većinu života provela

iza rešetaka. Naočale za čitanje balansiraju na vrhu nosa koji je više puta bio

slomljen. Oči mu izgledaju kao da su nekoć imale opak i okrutan pogled, od kojeg

je sada ostao samo umor i rezigniranost. Odjeven je u narančasti zatvorenički

kombinezon.

»Naš knjižničar je bolestan. Ovo je Jay Devlin, pomoćni knjižničar«, izjavi

Healy. »Ovdje je devetnaest godina. Zna sve što treba znati o ovoj knjižnici. Ako

vam on ne može pomoći u onome što tražite, onda vam ne može nitko.«

Devlin prijazno kimne, ali ne prihvati njezinu ruku. Ruke drži uz bokove,

pogled oboren na pod.

Healy se okrene k njemu. »Ako bude htjela otići u knjižnicu, zovi čuvara

Toleda da je prati, jesi čuo? Ne želim da odavde izlazi sama.«

»Nema problema, šefe«, reče Devlin glasom tek nešto glasnijim od šapata.

»Ako budete morali na zahod«, obrati se Healy Alice, »čuvar Toledo će vas

otpratiti i pobrinuti se da tamo ne bude nikoga prije nego što uđete. Ovdje nemamo

zahoda za žene, samo u bloku za posjetitelje. Kad završite ovdje dolje, Jay će

nazvati i doći ću po vas.«

»Da, šefe«, odvrati mu Alice, zamalo uz salutiranje.

Healy suzi oči i pogleda je pogledom koji bi mogao ukiseliti mlijeko.

»Nadam se da će vam se svidjeti naša knjižnica«, reče na kraju i izađe, pustivši

da se vrata zalupe za njim.

»Ne mari za šale, zar ne?«, reče Alice.

»Ne, gospođo«, sramežljivo odvrati Devlin. »Ovdašnji stražari ne mare za

šale ako se ne odnose na nas zatvorenike.«

»Ja sam Alice.« Pruži mu ruku.

»Ja sam Jay, gospođo.« I opet ne prihvati njezinu ruku.

Alice se odmakne korak. »Trebam nešto jako jednostavno. Popis svih knjiga

koje je jedan vaš bivši zatvorenik posuđivao iz knjižnice.«

»Dobro.« Devlin kimne i pogleda je u lice. »To će biti jednostavno. Imate li

broj zatvorenika?«

»Imam njegovo ime.«

»Nema problema, možemo početi s imenom. Kako se zove?«

»Ken Sands.«

Devlin istoga časa skrene pogled.

»Vidim da ga poznate.«

Devlin kimne i dvaput brzo pogladi bradu. »Znam svakog zatvorenika koji

je došao ovamo, gospođo. Ovdje sam jako dugo. Zapravo, otkako se otvorila ova

knjižnica. Svaki zatvorski odjel služi se knjižnicom u različite dane i sate tijekom

tjedna. Nije dobro miješati zatvorenike iz različitih odjela, znate što mislim reći?

No samo se nekolicina služi onime što imamo ovdje, a to je stvarno šteta. S druge

strane, Ken nikad nije propustio priliku da dođe i čita. Obožavao je knjige.

Obožavao je učiti. Više je puta bio u ovoj knjižnici od bilo kojeg zatvorenika.«

»Lijepo. Znači da nećemo imati mnogo problema.«

»Pa, gospođo, koliko imate vremena?«

Alice se nasmije. »Toliko je čitao?«

»Da, mnogo je čitao, ali to nije problem. Problem je naš sustav. Moderniziran

je i digitaliziran tek početkom godine. A proces se odvija veoma sporo. Sve dok

se ne završi, moramo se služiti starim kartičnim sustavom za katalogiziranje

knjiga. Bez kompjutora.« Odmahne glavom. »Što meni veoma odgovara. Kad se

počne koristiti novi sustav, morat ću naći nešto drugo što ću raditi. Nisam baš

dobar s kompjutorima, gospođo.«

Budući da radi u Uredu okružnog tužitelja, Alice jako dobro zna da se

digitaliziranje zatvorskih knjižnica odvija puževom brzinom. Sve što državna

uprava radi vezano je uz budžet. Taj budžet je različit svake godine, a sredstva se

raspodjeljuju prema prioritetima. Uz tolike reforme u resoru kalifornijskog

kazneno-popravnog sustava, automatizacija zatvorskih knjižnica nalazi se

prilično pri dnu popisa prioriteta, nagađa Alice.

»Svaki zatvorenik ima u knjižnici svoju evidencijsku karticu«, nastavi

Devlin nakon kratke stanke. »Svaki put kad uzima knjigu, u nju se upisuje

inventurni broj knjige i datum uzimanja, kao i zatvorenikov broj. Ovdje se ne

koriste imena.«

Alice razrogači oči. »Znači, dobit ću Sandsovu evidencijsku karticu, a na

njoj će biti cijela hrpa brojeva, bez ijednog naslova knjige?«

»Tako je. Tada ćete te brojeve morati uspoređivati s katalogom da biste

dobili naslov knjige.«

»Ali to je sulud sustav. Trebat će mi cijela vječnost dok nešto ne nađem.«

Devlin plaho slegne ramenima. »Vrijeme je jedino čega ovdje imamo u

izobilju, gospođo. Nema nikakve svrhe raditi nešto na brzinu. Tako ćete završiti

samo s još više vremena, a nećete znati što bi s njim.«

Tome ne može prigovoriti. »Dobro.« Pogleda svoj sat. »Onda krenimo. Gdje

se drže evidencijske kartice i popisi knjiga?«

»U ormarićima iza pulta u knjižnici.«

»Nazovimo stražara. Koristite li takav sustav, odavde ne mogu učiniti ništa.«

61. Čuvar Toledo je trideset centimetara viši od Alice i širok kao ormar. Ima

debele, sjedinama prošarane brkove iznad tankih usana, obrijanu glavu i duge

zaliske kao Elvis. Isprati Alice i Devlina do knjižnice i zauzme položaj na lijevoj

strani pulta – četiri koraka od ulaza. Zbog načina na koji je svako toliko

pogledavao Alice, osjetila je veliku nelagodu.

U knjižnici ima dovoljno sjedala za stotinu zatvorenika, ali sad ih je tamo

samo šačica, raštrkani su za stolovima od ultrapasa. Poput scene iz nekog starog

vesterna, svi istovremeno prestanu raditi što li su već radili, podignu glave i

zabulje se u Alice. Nakon toga začuje se žamor koji se proširi knjižnicom poput

valova na stadionu. Alice nimalo ne zanima o čemu govore.

»Kakve knjige imate ovdje?«, upita Devlina.

»Od svega pomalo, gospođo, osim o kriminalu. O njemu nemamo nikakvih

knjiga – ni beletristike, ni o stvarnim zločinima, ama baš ništa.« Pokuša se

nasmiješiti. »Kao da to nešto mijenja. Imamo velik odjel vjerskih knjiga i školskih

udžbenika, znate – matematika, povijest, zemljopis... sve to. Ovdje svatko može

naučiti čitati ili dovršiti svoje prekinuto školovanje... ukoliko to želi. A tih je jako

malo. Imamo i veliku zbirku pravnih knjiga.«

»Kakve je knjige čitao Ken?«

Devlin se zahihoće i počeše po bradi. »Ken je čitao sve. I brzo je čitao. No

vraški je mnogo proučavao neke knjige. Upisao je dopisne tečajeve – napredne,

na koledžu, znate. Bio je jako pametan. Zbog tih tečajeva dopušteno mu je da

dobiva posebne knjige za učenje. Knjige kojih ovdje nemamo. No država ih je

kupila pa smo ih zadržali ovdje kad mu više nisu trebale. Nikad ih nitko drugi nije

posudio iz knjižnice.« Zastane, napravi grimasu i prođe rukom kroz kratko

podšišanu kosu. »A ima i knjiga koje je čitao ovdje, sjedio je tamo u onom kutu.«

Pokaže stol na drugom kraju prostorije. »Nije ih uzimao sa sobom. Kad se knjige

čitaju ovdje, onda se ne upisuju u evidencijsku karticu.«

Alice kimne.

Devlin joj pokaže gdje se drže evidencijske kartice i način na koji su složene

– nalaze se u dugom drvenom ormariću koji zauzima cijeli stražnji zid. Alice već

u mislima počne slagati stvari po prioritetu. »Imate li odjel s medicinskim

knjigama?«

»Da, imamo«, odgovori Devlin. »Nije velik. Dajte da vam pokažem.«

Odvede je od pulta do središnjeg dijela knjižnice. Toledo je stalno tri koraka

iza njih. I opet ih promatraju sve oči u knjižnici. Šaputanje se čuje u svakom kutu,

no Alice se opet ne obazire.

Nastave prema policama u stražnjem dijelu.

»Ovo je naš odjel s medicinskim knjigama«, objavi Devlin i pokaže najvišu

policu. Na njoj su dvadeset četiri knjige. Alice zapamti njihove brojeve. »Jedini

razlog zbog kojeg imamo ove knjige je taj što su trebale Kenu za jedan od

njegovih tečajeva«, reče Devlin.

Alice ga zamoli da joj pokaže još dva odjela – psihologije i umjetnosti.

Zapamti i njihove brojeve.

»U redu. Sad mi samo treba papir i kemijska pa mogu započeti.«

»Donijet ću vam olovku.«

»Poslužit će.«

Vrate se u prednji dio knjižnice. Devlin ode iza pulta i doda joj nekoliko

listova papira i olovku, zatim joj pokaže ladicu u kojoj će naći evidencijske kartice

Kena Sandsa, pa je ostavi njenom poslu.

Ken Sands ima devedeset dvije evidencijske kartice, sve krcate inventurnim

brojevima knjiga. Sigurno je bio jedan od onih koji dnevno pročitaju po jednu

knjigu. Kao što je Devlin rekao, svaki zatvorenik ovdje ima vremena u izobilju, a

čini se da je Sands svaki slobodni trenutak utrošio na čitanje. Trebat će joj cijela

vječnost dok temeljito ne provjeri svaku karticu. Zastane na trenutak, razmišlja o

najlakšem i najbržem načinu na koji bi ih mogla provjeriti. Sjeti se nečega pa stane

zapisivati inventurne brojeve.

Zatvorenik obrijane glave koji je sjedio za stolom najbližim pultu, priđe

Devlinu, a on mu pruži knjigu.

»Ovo je dobra knjiga, Toby. Siguran sam da će ti se svidjeti.« Alice je previše

zaposlena zapisivanjem brojeva da bi primijetila kako je Devlin krišom umetnuo

komadić papira među stranice knjige. Ako je itko mogao poslati poruku nekome

izvan zatvora Lancaster, to je bio Toby.

Policajci nisu jedini koji se brinu za svoje ljude.

62. Mnogi dobri poznavatelji reći će da pravi ljubitelj pije viski s malo vode,

najbolje obične, izvorske. Dodavanje vode viskiju prije ispijanja spriječit će da

njegova snaga umrtvi osjetila, što bi smanjilo uživanje u njegovu okusu. Voda

također poboljšava aromu i okus viskija, ističe njegove skrivene značajke.

Rašireno je mišljenje da se viski treba razrijediti s pet puta manjom količinom

vode. Poznavatelji također mrko gledaju one koji u viski dodaju kocku leda, jer

se snižavanjem temperature ublažuje okus i mnogo slabije osjeća aroma.

Huntera nije briga što govore ostali, bili oni poznavatelji ili ne. Uživa u svom

sigle maltu s malo vode, ne zato što je to ispravan način, već jednostavno zato što

je otkrio da su neki viskiji previše jaki da bi se pili čisti. Katkada je uživao u

viskiju s jednom ili dvije kocke leda, sviđala mu se hladna tekućina dok bi klizila

niz njegovo grlo. Garcia je pio viski na sve načine. Večeras obojica u čašama

imaju po jednu kockicu leda.

Sjede za jednim od prednjih stolova u Brennanu na Lincoln Boulevardu –

baru poznatom po utrkama kornjača četvrtkom navečer i zbirci klasičnog rocka u

džuboksu.

Hunter je trebao odmor od svog klaustrofobičnog ureda i njegovih morbidnih

dekoracija – fotografija poprišta zločina i reprodukcije skulpture sastavljene od

ljudskih dijelova.

Obojica u tišini ispijaju viski, svaki od njih bori se s vlastitim mislima.

Hunter je telefonom razgovarao s liječnicom Hove. Stigli su toksikološki nalazi

za Andrewa Nashorna. Njihovo predviđanje bilo je točno. U njegovoj krvi nađeni

su tragovi propafenona, felodipina i carvedilola, isti onaj koktel lijekova koji je

korišten i za usporavanje rada srca Dereka Nicholsona.

U bar uđe visoka, dugokosa plavuša gipka tijela i hoda plesačice, u jednakoj

mjeri dražesna i seksi. Nosi nevjerojatno uske plave traperice, svijetlo-smeđe

visoke štikle i krem košulju zataknutu u hlače. Kirurški povećane grudi toliko

napinju tanko pamučno platno da izgleda kao da će dugmad svaki čas odletjeti.

Hunter je slijedi pogledom na kratkom putu od ulaza do šanka.

Garcia se nasmiješi partneru, ali ništa ne reče.

Hunter otpije gutljaj viskija, zatim opet kradomice pogleda visoku plavušu.

»Možda bi joj se trebao obratiti«, reče Garcia nakrenuvši nakratko glavu

prema šanku.

»Molim?«

»Oči samo što ti nisu iskočile iz glave. Možda bi joj trebao prići i pozdraviti

je.«

Hunter se načas zagleda u njegovo lice, potom polako odmahne glavom.

»Nije ono što misliš.«

»Naravno da nije. No svejedno mislim da bi trebao razgovarati s njom.«

Hunter odloži čašu na stol i ustane. »Odmah se vraćam.«

Garcia iznenađeno gleda dok Hunter prilazi šanku i visokoj plavuši koja je

već privukla pažnju svih muškaraca. Nije očekivao da će Hunter toliko brzo

reagirati, čak ni da će reagirati. »Ovo će biti zanimljivo«, šapne samome sebi.

Premjesti se na stolici da dobije bolji pogled, zatim se nagne naprijed i stavi oba

lakta na stol. Ničim ne odaje da se sav pretvorio u uho.

»Oprostite«, reče Hunter prilazeći ženi za šankom.

Ona ga niti ne pogleda. »Nisam zainteresirana.« Glas joj je hladan, monoton

i pomalo snobovski.

Hunter na trenutak zastane. »Molim?«

»Rekla sam da nisam zainteresirana«, ponovi i otpije gutljaj pića. Još ga nije

nijednom pogledala.

Hunter se nasmiješi. »Pa, nisam ni ja. Samo sam vam htio skrenuti pažnju na

činjenicu da ste sjeli na žvakaću koja je sada zalijepljena za vašu stražnjicu kao

velika zelena mrlja.« Nakrivi glavu na stranu. »Ne izgleda baš lijepo.«

Žena ga napokon na trenutak pogleda u oči, zatim siđe sa stolice. Nespretno

se okreće, pokušava vidjeti stražnju stranu traperica.

»S druge strane«, reče Hunter i pokaže glavom.

Žena se okrene na drugu stranu, rukom opipava stražnjicu. Vrhovima pomno

manikiranih noktiju dodirne ljepljivu žvakaću koja se od guza spušta sve do vrha

noge.

»Sranje«, reče. Odmakne ruku i s gađenjem se zagleda u nju, »Ovo su

traperice Roberto Cavalli.«

Hunter nema pojma o čemu govori. »Lijepe su to traperice«, suosjećajno

reče.

»Lijepe? Koštaju cijelo bogatstvo.«

Hunter tupo zuri u nju. »Uvjeren sam da će ih u vašoj čistionici očistiti.«

»Sranje«, opet reče žena i krene prema toaletu.

»Dakle, to je bilo jako suptilno«, reče Garcia kad se Hunter vrati za stol. »Što

si joj to, dovraga, rekao? Vidio sam samo kako je pipala guzicu i kao raketa

odjurila u zahod.«

Hunter otpije viski. »Rekao sam ti da nije ono što misliš.«

Garcia se naceri i zavali u stolicu. »Čovječe, stvarno moraš malo poraditi na

nabacivanju ženama.«

Zazvoni Hunterov mobitel. Odloži čašu na stol i izvadi ga iz džepa.

»Detektiv Hunter.«

»Roberte, ovdje Terry. Imam nešto za tebe.«

Detektiv Terry Cassidy je član OPU-a. Hunter ga je zamolio da otkrije sve

što može o tome gdje bi se mogao nalaziti sada slobodni Raul Escobedo, silovatelj

kojeg je Nashorn izmlatio prije nego što ga je poslao u zatvor.

»Slušam, Terry.«

»Dakle, taj tip Escobedo je stvarno pravo govno«, započne Cassidy. »Gnjida

prve klase, znaš što hoću reći? Silovatelj koji se pali na nasilje. Vjeruje se da je

silovao barem desetak žena.«

»Znam tu priču«, prekine ga Hunter. »Što još imaš?«

»U redu, naš prijatelj je proveo neko vrijeme iza rešetaka. Dobio je deset

godina za divljačko silovanje tri žene, jedine tri koje su htjele svjedočiti. A slušaj

sad ovo. Dok je bio u zatvoru, ta vreća govana se pokajala. Pronašao je Boga.«

Zastane zbog efekta ili zato što ga je stvarno vrijeđala pomisao da se netko poput

Escobeda može preobratiti. Cassidy je pravi rimokatolik. »U zatvoru je

danonoćno čitao Bibliju i upisao tečaj teologije koji se tamo nudio. Završio ga je

s najboljim uspjehom. Nakon izlaska prije dvije godine...«, još jednom nakratko

zastane, »... vjerojatno nagađaš, počeo je propovijedati. Umišlja da je svećenik,

poslan da širi Božju riječ i pomaže drugim pokajnicima. Samoga sebe zove

velečasni Soldado, po Juanu Soldadu kojeg mnogi u narodu u sjeverozapadnom

dijelu Meksika, odakle potječe Escobedova obitelj, štuju kao sveca.«

»Sveti Vojnik?«, upita Hunter, prevevši prezime sa španjolskog.

»Tako je«, potvrdi Cassidy. »Provjerio sam. Svetac se zapravo zove Juan

Castillo Morales. Bio je redov u meksičkoj vojsci. A sad, molim te, čuj ovo...

Castillo je pogubljen 1938. zbog silovanja i ubojstva 8-godišnje djevojčice iz

Tijuane. Ne serem, Roberte, zbog silovanja. Njegovi sljedbenici vjeruju da je

krivo optužen za zločin i mole se njegovu duhu za zdravlje, obitelj, probleme s

kriminalom, prelazak američko-meksičke granice i ostale probleme svakidašnjeg

života.« Hunter začuje njegovo nelagodno hihotanje. »Vjerovao ti ili ne,

Escobedo je sam sebi nadjenuo ime po svecu silovatelju. To se zove imati muda,

ha?«

Hunter ništa ne komentira, pa Cassidy nastavi:

»Ima vlastitu crkvu ili hram ili kako li se to već zove, u Pico Riveri. Da se

mene pita, ja bih to nazvao kultom. Zove se Isusovi vojnici, možeš li vjerovati u

takvo sranje? Zvuči kao teroristička grupa, zar ne? Ne bi me nimalo iznenadilo da

uvjerava mlade žene koje se pridružuju njegovoj skupini da mu se moraju podati,

kao neka vrsta inicijacije, uvjerava ih da je to Božja volja, a on je novi Mesija.

Ako je išta naučio u zatvoru, onda je to kako zaobići zakon.«

»Jesi li saznao gdje je bio u one dane i sate koje sam ti dao?«, upita Hunter.

»Aha. Iako mrzim toga tipa, nije onaj kojeg tražiš. Onog prvog datuma koji

si mi dao – 19. lipnja, Escobedo nije bio u Los Angelesu, održavao je misu u San

Diegu. Planira proširiti svoje Isusove vojnike. Drugog datuma, 22. lipnja, cijeli je

dan proveo snimajući dva CD-a i DVD-a. Prodaje ih svojim sljedbenicima. Ima

masu svjedoka koji će to potvrditi. Escobedo je zahodska jama smrdljivih govana,

laži i svetogrđa, Roberte, ali nije tvoj ubojica.«

Hunter kimne. Protokol je nalagao da provjeri, ali zapravo nikad nije

sumnjičio Escobeda. Kao psiholog, a zatim i kao detektiv OPU-a, proučavao je,

intervjuirao i uhitio na stotine ubojica. Tijekom svih tih godina otkrio je da se

ubojice po maločemu mogu razlikovati od običnih ljudi na ulici. Upoznao je

ubojice koji su bili naočiti, šarmantni i karizmatični. Neki su izgledali kao

dobroćudni djedice. Neki čak senzualno i seksi. Prava razlika pojavila bi se tek

kad bi počeo čeprkati po njihovim umovima. No postoje različite vrste

kriminalaca i različite vrste ubojica. Escobedo je silovatelj – najniži od najnižih

kriminalaca. Istinabog, nasilan je, ali ga zanima samo zadovoljenje tjelesnih

nagona. Nikad nije uhodio svoje žrtve, jednostavno je nasumično navalio na onu

koja bi naišla. Nikad nije ništa planirao. Hunter zna da takvi kriminalci veoma

rijetko mijenjaju svoj modus operandi. Čak i ako je motiv bila osveta, Escobedo

bi najvjerojatnije ustrijelio ili zaklao žrtvu i istoga časa pobjegao s poprišta. Ne bi

proveo sate i sate komadajući žrtve i slažući one groteskne skulpture – posebno

ne one čije sjene sadrže neko skriveno značenje. Ne, Escobedo nema ni znanja, ni

strpljenja, ni pameti, a ni petlje za počinjenje takvih zločina.

»Izvrsno obavljeno, Terry. Hvala«, reče Hunter, zatvori mobitel i spremi ga

u džep. Saopći Garcii novosti, pa obojica u tišini dovrše piće. U trenutku kad

ustanu, visoka plavuša izađe iz toaleta i priđe njihovu stolu.

»Oprostite zbog onoga prije«, reče Hunteru. Glas joj sada zvuči ljupko i

zavodljivo. »I hvala.«

Na Garciinu licu pojavi se izraz nevjerice. »Nije moguće«, šapne.

»Nema problema«, odvrati Hunter.

»Znam da sam ispala bahato«, nastavi plavuša uz umjetan i uvježban

osmijeh. »Inače nisam takva. Na ovakvim mjestima žena mora biti oprezna,

znate?«

»Kao što rekoh, nema problema.« Hunter je zaobiđe. »Uživajte u ostatku

večeri.«

»Slušajte«, zazove ga na odlasku. »Sada moram doma pokušati srediti ovaj

nered, ali bismo možda mogli nekom drugom zgodom na piće.« Vješto tutne

savijenu salvetu u Hunterove ruke. »Vi odlučite.« Sve okonča seksi namigivanjem

i izađe iz bara.

»Nije moguće«, opet šapne Garcia.

63. Petak je navečer i The Airliner na North Broadwayu je skroz krcat. Prostrani

plesni klub namijenjen gostima s dubljim džepom i vanjska terasa ukrašeni su

motivima aviona u smislu »nemojte previše naprezati maštu«, ali poslužuje

mnogo finiji izbor cuge od bilo kojeg američkog leta u ekonomskoj klasi. S dva

velika i dobro snabdjevena šanka, ogromnim plesnim podijem, elegantnom

terasom i nekim od najpoznatijih losanđeleških DJ-a, The Airliner svakako stoji

uz bok najboljim klubovima u L.A.-u, privlačeći različitu klijentelu i domaćeg

stanovništva i turista. I upravo zbog toga je Eddie Mills volio odlaziti tamo.

Eddie je sitan kriminalac, uhvaćen s kilom i pol kokaina dok je vozio kroz

Redondo Beach. U zatvoru je upoznao Gurija Krasnićija, albanskog kriminalnog

glavešinu. Krasnici nikad neće izaći iz zatvora, ali svejedno iznutra vodi svoje

carstvo. Povezao je Eddiea sa svojim ljudima kad je Eddie prije dvije godine

izašao iz kalifornijskog državnog zatvora u Lancasteru.

Eddie stoji uz šank na katu i pijucka šampanjac. Toliko je zauzet

promatranjem brinete kratke kose na plesnom podiju da uopće ne primijeti kad

mu za šankom priđe metar osamdeset dva visok i veoma krupan muškarac.

»Isuse!« Eddie zamalo iskoči iz kože kad se teška ruka spusti na njegovo

rame.

»Šta ima, Eddie?«

Eddie se okrene prema muškarcu obrijane glave. »Tito?« Zaškilji kao da ne

može vjerovati vlastitim očima. »Majku mu, kompa. Šta je s tobom?« Eddie

razvuče usne u blistavi bijeli osmijeh i širom raskrili ruke.

Tito mu uzvrati osmijeh pa se zagrle poput davno izgubljene braće.

»Kad si, majke ti, izašao?«, upita Eddie.

»Uvjetno prije jedanaest mjeseci.«

»Ne sereš?«

»Ne serem, kompa.«

»Onda, kako ide, crnjo?« Eddie se odmakne da odmjeri prijatelja. »Po

izgledu, čini se jako dobro. Gdje si, jebote, živio? U slastičarnici?«

»Hej, čovjek mora jesti, znaš?«

»Da, vidim. Čovjek mora i prestat’ jest’ prije nego šta se raspukne.«

»Jebi se. Barem ne moram jest’ one splačine koje poslužuju u Lancu.«

»Popit ću u to ime.« Eddie podigne čašu.

»Koji je to vrag?« Tito napravi grimasu. »Šampanjac? Stvarno? Čini se da

nekome stvarno dobro ide.«

»Samo najbolje za mene, kompa. Uzmi i ti.« Eddie mahne barmenu i naruči

drugu čašu šampanjca.

»Izgledaš super«, reče Tito i podigne čašu u zdravicu. »Za slobodu i ostanak

na slobodi.«

Eddie prihvati kimanjem. »Hvala, čovječe.« Rukom pogladi kravatu. »Ovo

je Armani, znaš?«

Pokaže na odijelo. »Izgledam izvrsno u ovom sranju, šta ne?«

»Da, jako zgodno«, složi se Tito.

Čavrljali su tako oko sat vremena, prisjećajući se vremena provedenog u

buksi. Eddie mu je rekao da radi za stranog gazdu, ali izbjegava govoriti

konkretno. Titu nije ni nakraj pameti da navaljuje. Kako bi izbjegao odavanje

pravog razloga zbog kojeg je došao u The Airliner, Tito se tu i tamo nabacuje

imenima, pita Eddiea zna li što se dogodilo s određenim zatvorenicima – Sjećaš

se toga i toga? A onoga i onoga? Takve stvari. Zna da se iza rešetaka Eddie družio

s Kenom Sandsom. Tako polako Tito načne temu.

»Hej, Eddie, sjećaš se Kena?« Može se zakleti da se Eddie načas ukočio.

Eddie popije šampanjac do kraja i zagleda u njega. »Kena? Tip je izašao, šta

nije? Ne uvjetno, odgulio je sve do kraja.«

»Da?« Tito se pravi glup.

»Da, izašao je prije otprilike šest mjeseci.«

»Taj tip je bio oličenje jebenog zla.« Tito se nervozno nasmije. »Ostali ste u

vezi?«

»Ma kakvi, čovječe. Tek nedavno sam čuo da je izašao. Ima on svoje

probleme koje mora riješit’. Stvari koje je htio napravit’ kad izađe, kužiš me?«

»Što, naprimjer?«

»Proklet bio ako znam. Možda se želi osvetit’ onome ‘ko ga je strp’o iza

rešetaka. Žalim svakoga ‘ko mu je stao na žulj.«

»Imaš prokleto pravo. Zar nije bio spetljan s onim albanskim gadnim tipom?

Onim Gurijem? Znaš ga, je li? Vidio sam da si par puta s njim razgovarao.«

»Razgovarao sam s mnogima kad sam bio unutra, isto k’o i ti. Tako brže

prolazi vrijeme«, Eddie ne prida tome veliku važnost.

Tito kimne. »Misliš da Ken opet dila? To je radio prije nego što su ga ćapili,

zar nije? Možda se slizao s Albancima. Čujem da vode velik posao.«

Eddie ga sumnjičavo pogleda. »Šta je, kompa, tražiš pos’o ili šta? Ili samo

tražiš malo droge?«

»Ne, čovječe, ne treba.« Tito rukom prijeđe po obrijanoj glavi.

Eddie kimne. »Zašto te onda Ken tol’ko zanima? Duguje ti lovu ili nešto

slično? Ako duguje, onda jednostavno zaboravi na to, kompa. Nije vrijedno truda,

kužiš me?«

»Ma kakvi, čovječe, samo pitam.«

»Da, vidim. Ali tol’ko raspitivanje moglo bi te sjebat, znaš i sam.«

Tito podigne ruke kao da se predaje. »Samo razgovaramo, kompa, to je sve.

Živo mi se jebe kako je on.«

Eddie ne reče ništa, ali izgleda kao da mu više nije ugodno. Tito je siguran

da zna više nego što je rekao i to mu je dovoljno. Proslijedit će informaciju onim

prokletim drotovima koji su mu pokvarili tulum. Neka se ispušu na Eddieu. To je

sve što može učiniti.

»Naručimo još jednu bocu«, reče Eddie već mašući barmenu.

»Hej, čovječe, nikad neću reći ne šampanjcu, znaš što mislim? Ali najprije

moram pišati.«

Dok Tito odlazi prema toaletu, Eddie silazi niza stube, do mjesta za pušenje,

mjesto gdje može na miru telefonirati.

64. Kasno je, a Tito je zajedno s Eddiem ispraznio još dvije boce šampanjca.

Kad se vratio u svoju zgradu u Bell Gardensu, bio je na dobrom putu prema

jutarnjem paklu mamurluka.

Teturajući uđe u stan. Od šampanjca bi se uvijek brzo napio, ali on je volio

biti pijan. A nalokati se skupog šampanjca na nečiji račun, još je slađe. Doduše,

jezik mu je malo otežao.

U kuhinji otvori vrata hladnjaka, natoči veliku čašu narančinog soka i

nadušak sve iskapi. Vrati se u dnevnu sobu i spusti svoje teško tijelo na stari

dvosjed kestenjaste boje koji smrdi poput pepeljare. Sjedi tako minutu-dvije dok

ne odluči da mu treba nešto za podizanje, nešto od čega će mu ponovno prokolati

krv. Ustane i priđe komodi uz jedan od zidova. Otvori donju ladicu, izvadi malu

srebrnu kutiju zajedno s četvrtastim ogledalom bez okvira i sjedne za kuhinjski

stol. Iz kutijice izvadi presavijenu omotnicu. Iz nje na ogledalo istrese

velikodušnu količinu bijelog praška i žiletom ga složi u dugu, debelu crtu. Ovo je

nešto specijalno, sitno samljeveno. Vrhunski kolumbijski prah koji nikad nije

dijelio ni s jednom droljom ni drugorazrednom kurvom koje je dovodio ovamo.

Ne, ovo je za njegov gušt, samo za njega.

Provjeri ima li u džepovima šuštavu papirnatu novčanicu koju bi mogao

iskoristiti. Ima samo jednu od pet dolara, ali nije šuštava, no morat će poslužiti.

Previše je pijan da bi potražio nešto drugo. Potrudi se koliko god može, smota

novčanicu u tubu i ušmrče pola crte u jednu nosnicu i pola u drugu.

Izvali se na stolici, zatvori oči, čvrsto stisne nos.

»Da, to te ja pitam«, promrmlja stisnutih zuba. Baš to mu je trebalo. Zabaci

glavu i sjedi još uvijek zatvorenih očiju, uživa u djelovanju alkohola i droge koji

se šire njegovim krvotokom.

Toliko je obuzet tripom da ne čuje zvuk otvaranja ulaznih vrata. Previše je

pijan i nije se sjetio okrenuti ključ u bravi.

Još uvijek držeći zabačenu glavu, napokon otvori oči, ali umjesto stropa, nad

sobom ugleda lice kako ga promatra. Već prije je vidio te oči.

65. Ujutro Hunter sjedne za svoj stol i provjeri elektroničku poštu koja je stigla

preko noći. Rano je stigao u ured, samo pet minuta nakon Garcie. Nijedan od njih

nije dobro spavao.

Hunter odvrati pogled s kompjutora i počne pregledavati neke bilješke, kad

Alice pokuca na vrata. Bez poziva otvori vrata i uđe. Po umornim očima vide da

ni ona nije mnogo spavala. Priđe Hunterovu stolu i na njega stavi tri ispisane

stranice. Hunter je pogleda u oči.

»Popis knjiga koje je Sands posudio iz zatvorske knjižnice«, izjavi pomalo

trijumfalnim glasom.

Hunter ne miče pogled s njezinih očiju.

»Morala sam otići tamo i sama ih naći«, objasni mu.

»Što si napravila?«, upita Garcia.

»Nemaju automatizirani sustav, još ništa nije kompjutorizirano, pa nema

baze podataka. U njihovoj knjižnici koriste se starim kartičnim sustavom i na neki

svoj bizaran način arhiviraju stvari. Da nisam otišla gore, prošli bi dani, možda i

tjedni, dok ne bismo ovo dobili.«

Hunter ne odvrati ništa, ali na licu ima upitan izraz.

»Jučer mi je ovdje bilo malo dosadno«, prizna Alice. »Vi ste momci cijeli

dan bili vani. Dojadilo mi je pretraživanje Interneta bez rezultata. Zato sam

nazvala par brojeva, a okružni tužitelj Bradley dogovorio je s upraviteljem zatvora

da mi dopusti provjeriti knjižnicu. Trebalo mi je nekoliko sati da dobijem ovo.«

Hunter napokon uzme popis.

»Ken Sands je, više-manje, pročitao sve knjige u zatvorskoj knjižnici«, reče

Alice. »Ali je nekoliko knjiga posudio više puta. Neke jako puno puta.

Usredotočila sam se na takve.«

Hunter letimice pogleda popis. Alice slijedi njegov pogled.

»Primijetit ćeš da su prve dvadeset četiri sve medicinske knjige«, reče. »Od

tih je pola u knjižnici jer pripadaju Sandsu. To mu je bila literatura za tečaj

njegovanja pacijenata. Posvetila sam neko vrijeme njihovu sadržaju. Najmanje

njih pet sadrže duga poglavlja o tome kako spriječiti veliko krvarenje, s detaljnim

objašnjenjima i crtežima imobilizacije i podvezivanja velikih vena te brahijalnih

i bedrenih arterija.«

Hunter je pogleda.

Alice slegne ramenima. »Pročitala sam obdukcijski izvještaj.«

Garcia ustane sa svog mjesta i priđe Hunterovu stolu. »Doduše, to nije

nikakva novost. Već znamo da se Sands razumije u medicinu.«

»Točno«, složi se Alice. »Ali ovo potvrđuje da ima specijalizirano znanje

potrebno za izvođenje amputacija i smanjenje krvarenja, što je izveo na obje

žrtve.«

Hunter još uvijek šuti, još uvijek čita naslove knjiga.

»Po mom mišljenju«, nastavi Alice, »ako je Sands naš čovjek, očito je još u

zatvoru počeo planirati osvetu. No nije ju odmah proveo u djelo. Treba proći

određeno vrijeme dok se takav plan ne uobliči. A ako je ovo stvarno osveta, ne

samo zbog njega, već i zbog Alfreda Ortege – koji je, sjećate se, bio Sandsu nešto

poput brata – onda je plan počeo poprimati svoj stvarni oblik nakon Ortegina

pogubljenja prije pet godina.«

»Ima smisla«, složi se Garcia nakon što je malo razmislio.

Hunter pogleda datume posudbe knjiga, zatim okrene stranicu.

»Nema datuma posudbe nekih medicinskih knjiga«, reče Alice znajući što

Hunter traži. »Razlog je taj što isprva te knjige nisu pripadale knjižnici. Njih je

knjižnica nabavila za Sandsa da može završiti tečaj. Zatražio ih je i dopušteno mu

je da ih drži u svojoj ćeliji dok ne završi tečaj. Nakon njegova puštanja na slobodu,

knjige su pripale knjižnici. I, ako se sjećate iz mog prvog izvještaja, upisao je oba

dopisna tečaja nakon Ortegina pogubljenja.«

Hunter nastavi čitati popis.

Alice još uvijek prati njegov pogled. »Naredne knjige odnose se na

psihologiju – njegovu drugu diplomu. I opet je zatvor nabavio te knjige kako bi

Sands mogao završiti školovanje. No jedna knjiga je privukla moju pažnju. Nešto

što mi uopće nije palo na pamet sve dok je nisam vidjela.«

Hunter prestane s čitanjem negdje na polovici stranice. Alice zna da ju je i

on ugledao.

66. Stojeći iza Huntera, Garcia čita što brže može, ali ništa mu ne upada u oči.

»U redu, što ja to ne vidim?«

Hunter prstom potapka po naslovu »Načela Rorschachove interpretacije.«

Garcia napravi grimasu. »Oprostite mi na mom glupom pitanju, ali što je to

Rorschach?«

»Hermann Rorschach je bio švicarski psihijatar-frojdovac i psihoanalitičar«,

odgovori Hunter. »Najpoznatiji je po razvoju projektivnog testa – Rorschachovih

mrlja tinte.«

Gotovo se može čuti kako Garcia razmišlja. »Nemoj me zezati. Nisu li to oni

blesavi testovi kad ti pokažu bijeli papir s jednom velikom mrljom? Moraš im reći

što vidiš. Izgledaju kao oblaci na nebu.«

»Ukratko, da, to je taj test«, potvrdi Hunter.

Hunter odloži popis na stol i zavali se u stolicu. »Službeni test sastoji se od

deset kartona. Na svakome je gotovo savršeno simetrična mrlja. Pet mrlja je od

crne tinte, dvije od crvene i crne i tri višebojne. No psiholozi su tijekom godina

izmijenili taj test i napravili vlastite kartone s drukčijim mrljama. Neki više uopće

ne koriste prvotne simetrične mrlje.«

»Dobro, ali čemu to, dovraga, služi? Što se njima testira?«

Hunter lagano nagne glavu na stranu kao da nije potpuno siguran. »Test bi

trebao odrediti mnoge karakterne crte i psihičke smetnje poput osjećaja manje

vrijednosti, depresije, nedoraslosti, nesposobnosti rješavanja problema...« Rukom

pokaže da se popis nastavlja dalje. »Testom se, u osnovi, pokušava procijeniti

inteligencija pojedinca i njegovo uklapanje u društvo.«

»Iz mrlje tinte?«, upita Garcia.

Hunter slegne ramenima i jednom kimne. U cijelosti razumije partnerovu

skepsu.

»Da, ali ne obraćaj pažnju na to što se procjenjuje tim testom«, uključi se

Alice, »već na ono što imamo ovdje. Sjene koje bacaju skulpture možemo

promatrati kao Sandsov vlastiti test mrljama.«

Hunter odlučno odmahne glavom. »Ubojica nas testira, to je sigurno, ali ne

mrljama.«

»Kako možeš biti toliko siguran?«

»Kao što je Garcia rekao, mrlje tinte su upravo to – mrlje, bez ikakva

stvarnog oblika. A ubojica nam je dao savršene oblike sjena. S prvom skulpturom

kojota i gavrana, a za drugu nismo sasvim sigurni što točno predstavlja, ali nikako

nije bezoblična mrlja.«

»U redu, slažem se, ali ipak se sve svodi na interpretaciju, zar nije tako? Na

ono što mislimo da vidimo«, suprotstavi se Alice. »Većina ljudi ne zna da kojot i

gavran zajedno u mitologiji znače izdajicu i lažljivca.«

»Nismo znali ni mi«, reče Hunter, »sve dok ti to nisi otkrila, sjećaš se?

Većina slika je do određene mjere, stvar interpretacije. Način na koji netko vidi

neko umjetničko djelo može se skroz razlikovati od onoga što je umjetnik kanio

reći.«

»Roberte, ovo nije umjetnost.« Alice pokaže skulpturu.

»Za nas nije, ali za ubojicu...« Ostavi nedovršenu rečenicu. »To je njegov

rad, njegova kreacija, njegova umjetnost, bila ona ogavna ili ne. I kladim se da je

on, dok ju je sastavljao, u njoj vidio nešto posve različito od onoga što mi vidimo.

Različita stanja uma vide stvari u drukčijem svjetlu.«

Alice se zagleda u skulpturu. »Različita stanja uma?«

Hunter ustane i priđe fotografijama na panou. »Interpretacija je izravno

povezana sa stanjem uma. Gledajući istu sliku osoba može vidjeti dvije potpuno

različite stvari, ovisno o raspoloženju u kojem se tada nalazi. I upravo to je

problem s Rorschachovim testovima.«

»Kako ista osoba može vidjeti dvije različite stvari?« Alice skrene pogled na

fotografiju sjene pričvršćenu na pano. »Svaki put kad je pogledam, vidim potpuno

istu stvar – lik vraga koji gleda u svoje možebitne žrtve.«

»Znači da nisi otvorena i za druge opcije«, odvrati Hunter. »Slušaj, recimo

da imaš neku bezobličnu sliku koja podsjeća na lice sa široko razjapljenim ustima.

Onda tu sliku pokažeš nekome tko je u tom trenutku sretan. Ta bi osoba mogla

sliku protumačiti kao prizor nekoga tko se grohotom smije.«

Garcia odmah shvati. »Ali ako je ta ista osoba iz nekog razloga mračnije

raspoložena, mogla bi tu istu sliku protumačiti kao da netko vrišti od boli.«

»Točno. Tvoje raspoloženje utječe na tvoj pogled na svijet. To je oduvijek

bio najveći argument protiv Rorschachova testa. Mnogi drže da se njime može

procijeniti samo nečije trenutno stanje uma. Ali, slažem se s tobom, Alice. Bez

obzira što znače te slike«, pokaže na sjene, »važno je samo kako ćemo ih mi

interpretirati, i to je ključ ove mozgalice. Protumačimo li je pogrešno, ako ne

skužimo što nam ubojica točno želi reći ovim sjenama«, odmahne glavom,

»mislim da ga u tom slučaju nikad nećemo uhvatiti.«

67. Cijelu je noć živčana, treba joj šut više nego hrana. Regini Campos nije

važno koja vrste droge, samo nešto da je digne, bilo što. Nema novaca, ali to i nije

neki problem. Točno zna što treba učiniti da dobije svoj šut. Već u dobi od

šesnaest godina otkrila je da se svaki muškarac rastapa poput maslaca kad zna što

mu mora raditi u krevetu.

Ima tek osamnaest godina, a nekolicina onih koji ju poznaju, opisala bi je

kao prosječnu. Prosječne visine, prosječna tijela i prosječna izgleda. Kosa joj nije

ni kratka ni duga, u školi je bila prosječna učenica sve dok nije prekinula

školovanje. No bila je šarmantna i jako je dobro znala kako će od ljudi dobiti ono

što želi.

Imala je cijeli niz ljubavnika ništarija i usputnih kratkotrajnih veza. Zapravo,

ljubavnika ništarija koji su bili dobri samo za jednu stvar – drogu. Njezin

najnoviji, ako ga uopće može nazvati ljubavnikom, prljava je lijenčina, bivši

zatvorenik, koji živi u socijalnom stanu u Bell Gardensu. Pretio je, izdržljiv u

krevetu kao 90-godišnjak i obožava nositi ženske gaćice. Uopće ju nije briga na

što se on pali. Zna jedino da joj on može dati drogu.

Nazvala ga je sinoć, sva očajna, ali joj je rekao da cijelu noć neće biti doma.

Ako želi, može k njemu svratiti ujutro.

Ovo je za Reginu bila jako duga noć.

Poput maratonca potrči stubama na treći kat. Sada već toliko silno želi šut da

škrguće zubima poput zeca. Čak ne primijeti ni da su vrata stana 311

nezaključana, iako ih njezin ljubavnik nikad ne ostavlja nezaključana.

Otvori vrata i uđe u smrdljiv stan.

»Bok, dragi«, zakriješti. U posljednje vrijeme popušila je toliko cracka da

joj je oštetio glasnice. Nikakvog odgovora.

Htjede ga potražiti, ali u tom času ugleda nešto mnogo primamljivije –

srebrnu kutijicu na malom blagovaoničkom stolu. Kraj nje je četvrtasto ogledalo,

a na njemu ostaci bijelog praška. Male smeđe oči zablistaju joj poput neba na Dan

nezavisnosti.

»Dragi?«, zazove opet, ovaj put s malo manje žara. Koga briga što ga nema

kad je ono što traži već tu i samo čeka nju?

Priđe stolu i prijeđe srednjim prstom po ogledalu da skupi ostatke. Brzo

prinese prst ustima i protrlja desni, zatim ga poliže kao da je umočen u med. Istoga

časa desni joj utrnu, a ona zadrhti od užitka zbog djelovanja snažne droge. Ovo je

jako dobra stvar. Otvori kutijicu i pogleda unutra. Unutra je pet papirnatih

paketića. Dobro zna što je u njima. Dosad je to vidjela već mnogo puta. Razvuče

usne u širok osmijeh.

Nekima Božić stiže mnogo ranije.

Zgrabi jedan paketić, odmota ga i istrese malo bijelog praška na ogledalo.

Pogleda stol, tražeći nešto što bi mogla iskoristiti kao tubu za ušmrkavanje.

Ne nađe ništa.

Odmakne se i pogleda naokolo. Ispod stola ugleda smotanu novčanicu od pet

dolara.

Izgleda da će ovo biti jedan fantastičan dan.

Podigne novčanicu, bolje je smota i prinese nosu. Ne trudi se složiti prašak

u ravnu crtu, samo treba nešto malo unijeti u krvotok, i to jako brzo. Prstom začepi

jednu nosnicu i kroz drugu duboko udahne zrak.

Droga počne djelovati gotovo istog časa.

»Ajme.«

Ovo je najbolja stvar koju je ikada isprobala. Nema nikakvog peckanja ni

bockanja, samo čisto blaženstvo.

Premjesti smotanu novčanicu na drugu nosnicu i opet duboko udahne.

Sigurno se ovako čovjek osjeća u raju.

Odloži novčanicu na stol i ostane tako neko vrijeme, uživajući u rajskim

visinama.

Vani je temperatura već dosegla 28°. Regina osjeti curenje znoja s vrha čela.

Droga joj je povisila temperaturu tijela. Otkopča gornje dugme na košulji, ali

mora hladnom vodom malo osvježiti lice. Okrene se i krene prema kupaonici. Kad

stigne do vrata, preplavi je čudan osjećaj, kao da joj nešto puzi po zatiljku, od

čega zadrhti i ukopa se na mjestu.

Zastane, držeći ruku na kvaki, i pogleda naokolo. Učini joj se da je tu još

netko.

»Dragi, jesi li unutra?«, zazove i približi lice vratima.

I opet nikakva odgovora.

Puzanje se sa zatiljka spusti na kralježnicu, proširi se cijelim njezinim

tijelom.

»Ajme, ono je stvarno bila neka dobra stvar«, šapne samoj sebi.

Pritisne kvaku i otvori vrata.

Raj se pretvori u pakao.

68. Kad Hunter i Garcia stignu u stan 311 u Bell Gardensu, forenzički tim je već

u punom pogonu. U malom stanu četiri osobe odjevene u bijele kombinezone s

kapuljačama prekoračuju jedni druge dok obavljaju svoj posao. U dnevnoj sobi

mladi forenzički tehničar nanosi prašak za otiske na komodu. Žena opremljena

malim usisačem skuplja vlakna i dlake s poda. Stariji tehničar s bocom spreja i

prijenosnim ultraljubičastim svjetlom traži kapljice krvi na srebrnoj kutiji koja se

nalazi na stolu. Cijelo vrijeme službeni fotograf sve to snima.

Detektiv Ricky Corbi i njegova partnerica detektivka Cathy Ellison stoje u

hodniku ispred stana. Tri uniformirana policajca zauzeta su standardnim

postupkom raspitivanja od vrata do vrata.

»Vi ste detektiv Corbi?«, upita Hunter prilazeći sa slabo osvijetljenog

stubišta.

Visok crnac se okrene i pogleda Huntera. Ima pedesetak godina, namrgođeno

lice i veoma kratku kosu prošaranu s tek nekoliko sjedina. Nosi naočale rožnatih

okvira i smeđe odijelo, a sudeći po izgledu, u mladosti je vjerojatno igrao football

i još je uvijek fizički aktivan.

»Taj sam«, reče baritonom. »A sudeći prema vašem izgledu, vi ste iz Odjela

za teška ubojstva.« Pruži mu ruku. »Pretpostavljam da ste vi detektiv Hunter.«

Hunter kimne. »Zovite me Robert.« Corbiev stisak je snažan. Dlan je lagano

nagnuo dolje – Hunter iz iskustva zna da je to obično znak autoritativne osobe ili

osobnosti koja voli imati kontrolu. Kad je rekao »idemo«, Hunter zaključi da je

ovdje on glavni. Nije se kanio suprotstavljati tom autoritetu.

»Zovi me Ricky. Ovo je moja partnerica Cathy Ellison.«

Ellisonica se približi i rukuje s Hunterom i Garciom gotovo jednako čvrstim

stiskom kao i Corbi. Visoka je oko metar šezdeset pet, vitka, malo pogrbljenih

ramena, kratke tamne kose ošišane u stepenastom stilu. Po očima joj se vidi da

veoma ozbiljno shvaća svoj posao. »Zovite me Cathy«, reče i brzo odmjeri oba

detektiva.

»Kao što sam rekao preko telefona, nazvao sam vas zbog ovoga što je

pronađeno u žrtvinoj dnevnoj sobi«, reče Corbi i pruži mu njegovu posjetnicu.

»Ovo je vaša, je li tako?«

Hunter kimne.

Corbi iz unutarnjeg džepa izvadi notes. »Thomas Lynch, poznatiji kao Tito.

Uvjetno otpušten iz Lancastera. Vani je jedanaest mjeseci. Prema njegovu

dosjeu«, okrene se Garcii, »ti si ga uhitio prije sedam godina i iz njega iscijedio

priznanje.« Zastane i razmisli o svojim riječima. »Ili, bolje rečeno, uvjerio ga da

pristane na nagodbu. Moram li pogađati, rekao bih da je uvjetno pušten jer vam

je postao neka vrsta doušnika.«

»Zapravo, nije«, reče Garcia.

Corbi skine naočale, dahne u oba stakla i obriše ih vrhom plave kravate.

»Možeš li malo objasniti kako je došao do tvoje posjetnice? Glanc nove

posjetnice?«

Posljednju rečenicu izreče pomalo pijevnim glasom.

Garcia izdrži njegov pogled. »Nedavno smo ga kontaktirali, tražili smo neke

informacije – ali nije bio naš doušnik«, doda prije nego što Corbi uspije nešto reći.

»Njegovo ime jednostavno se pojavilo na našem popisu.«

Ricky Corbi ima dovoljno iskustva pa zna da Garcia nije tvrdoglav, već mu

daje sve informacije koje mu zasad može dati. Daljnje navaljivanje bilo bi

besmisleno, zato jedva primjetno kimne Garcii.

»Možete li nam reći kad ste ga zadnji put vidjeli?«, upita Ellisonica.

»Jučer poslijepodne«, odgovori Hunter.

Corbi i Ellisonica brzo razmjene poglede.

»Prema mrtvozorniku, vaš momak ubijen je u neko doba prošle noći«,

preuzme Corbi vraćajući naočale na nos. »Ili, vjerojatnije, jutros u ranim satima.

Kažu da će ubrzo odnijeti tijelo, pa ako želite prije pogledati...«

I Hunter i Garcia kimnu.

»Nemam pojma koga je sinoć mogao toliko raspizditi«, doda Corbi. Doda

im lateks rukavice i nazuvke za cipele. »Ali tko god to bio, napravio je posao i

pol na tom Titu. Ovdje imamo pravo umjetničko djelo.«

69. Corbi i Ellisonica uđu u stan 311, nakon njih Hunter i Garcia. Uz još četiri

forenzička tehničara, mala dnevna soba izgledala je kao kutija sardina.

»Što je u kutijici?«, upita Hunter i glavom pokaže srebrnu kutiju na stolu.

»Sada ništa«, odvrati Corbi. »Ali je prije bila droga – kokain, da budem

precizniji. Veoma fina roba. Vjerojatno prvoklasna. Laboratorij će potvrditi. Prvi

tragovi ukazuju da je onaj tko ga je sredio uzeo i drogu.«

»Misliš da je ovo ubojstvo radi droge?«, upita Garcia.

»Tko će ga znati u ovoj fazi«, odvrati Ellisonica.

»Tko je prijavio ubojstvo?«

»Neka isprepadana cura. Nije rekla ime. Zvučala je jako mlado.«

»Kad je to bilo? Kad je nazvala?«

»Jutros. Preslušali smo poziv. Cura je rekla da je došla posjetiti prijatelja.

Najvjerojatnije je došla ovamo po drogu. Raspitivali smo se po susjedstvu, ali

nitko ne zna tko bi mogla biti ta mlada prijateljica.« Ellisonica namršti čelo.

»Zapravo, nitko nije dobro poznavao stanara u ovome stanu. Nitko ne govori.

Čisto bih se iznenadila kad bi u ovakvim stvarima netko progovorio. No

forenzičari su već našli više otisaka. Tko zna, možda nam se posreći.«

Hunter u nekoliko sekundi prijeđe pogledom po prostoriji – nigdje nema

nikakve krvi. Dnevna soba je u neredu, ali ista kakva je bila i jučer kad su posjetili

Tita. Nema nikakvih vidljivih tragova napada. Brava je netaknuta, jednako kao i

dovratak iznutra. Ništa ne ukazuje na nasilan ulazak.

»Momci, jeste li gotovi ovdje?«, upita Corbi vođu forenzičara i pokaže na

majušan hodnik koji vodi do spavaće sobe i kupaonice.

»Da, imamo sve. Možete slobodno.«

Prijeđu dnevnu sobu.

»Nema šanse da svi stanemo ovdje unutra«, reče Corbi kad stignu do vrata

kupaonice. »Mislio sam da ne postoji manja kupaonica od one u mom stanu.

Nisam imao pravo. Vi, momci, idite naprijed. Mi smo već sve vidjeli.« On i

Ellisonica se odmaknu i propuste Huntera i Garciu.

Hunter polako otvori vrata.

»O, sranje«, omakne se Garcii.

Hunter ništa ne govori, samo promatra.

Pod, zidovi i umivaonik u maloj kupaonici poprskani su krvlju. Arterijsko

krvarenje iz prerezanog vrata ili tijela. Tito gol sjedi na podu krvlju natopljene

tuš-kabine. Leđa su mu naslonjena na zidne pločice, noge ispružene, ruke mlitavo

vise uz bokove, glava zabačena kao da promatra nešto na stropu. Samo što nema

oči. Toliko su utisnute u očne duplje da se uopće ne vide. Čini se da se jedno

rasprsnulo. Krv nalik na krvave suze, curi iz kutova očiju prema ušima i s obiju

strana obrijane glave. Usta su mu otvorena i dopola puna guste, zgrušane krvi.

Odrezan mu je jezik.

»Jezik smo našli u zahodskoj školjci«, izjavi Corbi stojeći na vratima.

Titu je vrat prerezan od uha do uha, krv se slijevala niz njegova prsa na krilo

i noge.

»Forenzičari kažu«, reče Ellisonica, »da na tijelu nema vidljivih ozljeda, što

znači da nije pretučen. Jednostavno je donesen u kupaonicu i zaklan poput stoke.

Nigdje drugdje u stanu nema krvi.«

»Drogiran?«, upita Garcia.

»Morat ćemo pričekati na potvrdu s obdukcije. No ne bi me iznenadilo da je,

kad se ovo dogodilo, bio nafiksan do daske. Na stolu u dnevnoj sobi našli smo

malo četvrtasto ogledalo s ostacima kokaina.«

»Spavaća soba je skroz u neredu«, nastavi Corbi. »Smrdi na prljavu odjeću,

neoprana tijela i marihuanu. No sudeći prema ostalim dijelovima stana, mislim da

nije bilo tuče. Mislim da je sam odabrao živjeti poput svinje. Marihuanu smo našli

i u spavaćoj sobi, cijelu kilu, zajedno s nekoliko lulica za pušenje cracka i

kokaina. Ako je onaj tko ga je ubio tražio nešto, onda je to vjerojatno bilo u onoj

srebrnoj kutijici, bila to droga ili nešto drugo.« Pričeka dok Hunter i Garcia ne

izađu iz kupaonice. »Neću vas pitati kakvu ste informaciju tražili od tog Tita. To

je vaša stvar, a ja ne želim zabadati nos u tuđe istrage, ali možete li nam reći nešto

o žrtvi, nešto što bi olakšalo našu istragu?«

Hunter zna da ne može Corbiu i njegovoj partnerici dati ime Kena Sandsa.

Corbi bi ga počeo tražiti i raspitivati se naokolo. Glas bi se proširio, a s njim i

šanse da Sands to dočuje i nestane. Ne smije riskirati. Mora lagati.

»Nažalost, ne znamo ništa«, reče.

Corbi se zagleda u Hunterovo lice i ne otkrije ništa što bi proturječilo

njegovim riječima. Ako je ovo samo maska, onda je to najbolje pokeraško lice

koje je vidio u životu. Trenutak kasnije pogleda partnericu, a ona slegne

ramenima.

»U redu«, reče Corbi i popravi kravatu. »Mislim da vam ovdje više nemam

što pokazati.«

70. Vani sunce istom žestinom prži i ljude i automobile. Garcia izvadi sunčane

naočale iz džepa na košulji i prijeđe rukom po zatiljku. Mokra je od znoja. Stoji

uz vozačeva vrata i preko krova svoje Honde Civic pogleda Huntera.

»Ako je Sands sredio Tita, onda se čini da on nije naš ubojica, je li tako?«

Hunter mu uzvrati pogled. »Zašto tako misliš?«

»Za početak, potpuno je drukčiji modus operandi. Dobro, odrezao mu je

jezik, ali u usporedbi s onim divljaštvom na druga dva poprišta i amputacijama,

ono što se ovdje dogodilo izgleda poput ljetnog kampa. I nema skulpture ni

kazališta sjena.«

Hunter se nalakti na krov automobila i ispreplete prste. U ovom trenutku

misli slično kao i Garcia, no svejedno ima mnogo toga nerazjašnjenog, a nešto mu

govori da bi bila velika greška odmah odbaciti Kena Sandsa kao osumnjičenika.

»Iz onoga što smo dosad saznali, ne misliš li da je Sands dovoljno inteligentan da

promijeni M.O. u drugom, nepovezanom slučaju?«

»Nepovezanom?« Garcia daljinskim upravljačem otključa vrata i sjedne u

auto.

Sjedne i Hunter.

Garcia upali motor i uključi klimu. »Kako to misliš, nepovezanom?«

Hunter se nasloni na suvozačeva vrata. »Dobro. Pretpostavimo načas da smo

zasad sve točno pogodili i da je Ken Sands stvarno naš ubojica.«

»O.K.«

»Jedna od naših pretpostavki je da Sands ubija žrtve radi osvete, ne samo da

osveti sebe, nego i svog prijatelja iz djetinjstva, Alfreda Ortegu, je li tako?«

Garcia kimne. »Da.«

»Dobro, gdje se onda Tito uklapa u taj osvetnički plan?«

Garcia se zamisli.

»Sjeti se, Tito je rekao da nikad nije razgovarao s njim dok su bili u zatvoru.

Znači da se nisu mogli zavaditi u Lancasteru.«

Garcia čupka donju usnu. »Tito se ne uklapa.«

»Ne, ne uklapa se. Ako je Sands naš momak, a ubio je Tita, to nije učinio

zato što je Tito bio dio njegova prvotnog plana, već vjerojatno zato što se Tito

raspitivao o njemu na krivi način ili kod krive osobe.«

»Ali ubojice obično ne mijenjaju M.O., osim kad eskaliraju.« Pokaže na

zgradu. »Ovo je sasvim suprotno. Od apsurdne grotesknosti prešao je na...«,

pokušava se sjetiti odgovarajućih riječi, »... jednostavnu opakost, da to tako

kažem.«

»I to opet potvrđuje da Tito nije bio dio njegova prvotnog plana. Razmisli

malo, Carlose. Našem ubojici je njegov M.O. izuzetno važan – način na koji

komada žrtve, način na koji pomno spaja dijelove njihova tijela, slaže skulpture

koje će na zid bacati drukčije sjene. Njemu je sve to obveza, ne izbor, ne nešto što

čini radi zabave. To mu je jednako važno kao i sam čin ubijanja i odabir žrtve. To

je sastavni dio njegove osvete. A ja nimalo ne sumnjam da postoji izravna veza

između skulpture, sjene i određene žrtve. Postoji točno određeni razlog zbog kojeg

je za Nicholsona odabrao kojota i gavrana, a za Nashorna lice vraga koje promatra

četiri osobe.«

»Tito se uopće ne uklapa u to«, reče Garcia.

Hunter se šutke složi.

»Ali mi još uvijek ne znamo kakvo je pravo značenje onih sjena«, nastavi

Garcia. »A ako si u pravu, ako je svaka sjena izravno povezana sa svakom žrtvom,

ipak mi nešto nema smisla.«

»Što?«

»Na prvoj skulpturi ubojica je veliku pažnju posvetio detaljima, precizno je

izrezao i sastavio dijelove žrtvina tijela, tako da njihova sjena ne ostavlja mjesta

nikakvoj dvojbi. I sam si to rekao, zakrivljeni debeli kljun ptice eliminirao je

mnoge ptice i ostavio nam tek nekoliko vrsta. Isto je napravio i sa sjenom kojota.

No sjena druge skulpture nije ni izbliza toliko detaljna. Teško je razaznati

prikazuje li ljudsko lice s rogovima, vraga ili Boga ili neku vrstu životinje. Dva

lika koja stoje i ona dva koja leže mogli bi biti ljudi, ali i ne moraju. Zašto bi

ubojica to učinio? Bio toliko precizan s prvom sjenom, ali ne i s drugom?«

Hunter objema rukama protrlja lice. »Vidim samo jedan razlog – značaj.«

Garcia napravi grimasu i rastvori oba dlana. »Značaj?«

»Mislim da je ubojica prvoj sjeni posvetio toliku pažnju jer je to bilo važno.

Nije htio da krivo identificiramo što sjene predstavljaju. Nije htio da zaključimo

kako se radi o psu i grlici ili lisici i sovi.«

Garcia načas razmisli o tome. »A to mu nije bilo važno na drugoj sjeni?«

»Ne toliko«, reče Hunter. »Detalji druge sjene imaju mnogo manje značenje.

Vjerojatno uopće nije važno je li lik s rogovima čovjek ili nešto drugo. Ubojica

nije htio da to vidimo.«

»Što je, onda, htio da vidimo?«

»Ne znam... još.« Hunter pogleda kroz prozor u policijska vozila parkirana

ispred Titove zgrade. »No, mislim da je Ken Sands dovoljno pametan da

promijeni M.O. samo da nas udalji s pravoga traga.«

71. Dok se dan približava kraju, Nathan Littlewood sjedi za svojim stolom,

preslušava snimku seanse s posljednjim pacijentom i zapisuje bilješke. Njegova

psihijatarska ordinacija nalazi se u Silver Lakeu, istočno od Hollywooda i

sjeverozapadno od središta L.A.-a.

Littlewood ima pedeset dvije godine, visok je metar osamdeset, ima lice

klasične ljepote i vitak stas, održavan kvalitetnom prehranom i redovitim

vježbanjem u teretani triput tjedno. Dobar je u svom poslu, zapravo, jako dobar.

Ima pacijente od tinejdžera do onih dobrano zašlih u šezdesete, samce, vjenčane

i nevjenčane parove, od običnih ljudi do nekolicine manje poznatih slavnih osoba.

Svakoga tjedan deseci pacijenata otvaraju mu svoju dušu i srce.

Njegova zadnja pacijentica toga dana otišla je prije pola sata. Zove se Janet

Stark, 31-godišnja glumica koja ima velike probleme s dečkom s kojim živi. U

posljednje vrijeme stalno se svađaju zbog najprizemnijih stvari, a ona je uvjerena

da on potajno spava s nekim drugim. Problem je u tome što sumnja da spava s

jednim muškarcem.

I sama Janet spavala je s mnogim ženama, a i sad to ponekad radi. Ne srami

se to priznati, ali, po njezinu mišljenju, ženska biseksualnost je prihvatljiva, a

muška nije.

Dosad je imala šest seansi s Littlewoodom. Dvaput tjedno u protekla tri

tjedna, i gotovo odmah je počela koketirati. Nakon prve seanse počela se odijevati

mnogo provokativnije – kraće suknje, bluze dubokog dekoltea, grudnjake koji su

joj još više isticali grudi, seksi cipele, sve samo da privuče njegovu pažnju. Danas

se pojavila u kratkoj ljetnoj haljinici, crnim gležnjačama Christian Louboutin

otvorenih prstiju, sa šminkom »očajnički te želim upoznati« i bez donjeg rublja.

Dok je ležala na kauču, haljina joj se podigla još više s bedara, a ona je držala

noge tako da mu apsolutno ništa nije prepustila mašti.

Littlewood voli žene – što su nastranije i droljastije, to bolje, ali se s

pacijenticama ne želi upuštati u veze, čak ni u flertove. Takve se stvari uvijek

otkriju. A u gradu poput Los Angelesa, potrebna je samo mala glasina i takva se

sranja poput požara prošire cijelim gradom. U Los Angelesu glasina može uništiti

nečiju karijeru. Ali Littlewood je pametan. Svoje nagone zadovoljava drugdje i

dobro ih plaća.

Razveden je. Oženio se kad je bio srednjih dvadesetih godina, no brak je

potrajao kraće od pet godina. Problemi su, manje-više, počeli odmah nakon

obreda vjenčanja. Nakon četiri i pol godine svađa, razmimoilaženja i velike

seksualne frustracije, njihov brak zapao je u toliko duboku depresiju da je oboma

nanio psihičku štetu. Razvod je bio jedini izlaz.

Imali su samo jednog sina, Harrya, koji je sada studirao pravo u Las Vegasu.

Nakon bračnog iskustva, dugog i mučnog postupka razvoda, zakleo se samome

sebi da se nikad više neće ženiti. Otada mu niti jedan jedini put nije palo na pamet

da bi mogao prekršiti to obećanje.

Telefon zazuji na njegovu stolu. Stavi pauzu na diktafonu i pritisne dugme.

»Reci, Sheryl.«

»Samo provjeravam treba li ti još nešto.«

Littlewood pogleda na svoj sat. Davno je prošlo radno vrijeme. Smetnuo je

s uma da je Janet Stark voljela što kasnije započinjati sa seansama.

»Oh, oprosti, Sheryl. Trebala si prije sat vremena otići kući. Izgubio sam

pojam o vremenu.«

»U redu je, Nathane.« Inzistirao je da ga Sheryl zove krsnim imenom. »Nije

važno. Sigurno ti ništa ne treba? Mogu ostati ako treba.«

Sheryl je njegova administratorica i tajnica nešto više od godinu dana.

Seksualna napetost između njih vjerojatno bi mogla zapaliti omanji grad. No

prema njoj se odnosi jednako uljudno kao i prema svim svojim pacijentima, iako

se međusobno silno privlače. Sheryl bi, s druge strane, istoga časa zaboravila na

profesionalnost i uskočila mu u krevet prije nego što bi rekao keks, samo da joj se

pruži prilika.

»Ne, Sheryl, ne treba mi ništa. Samo zapisujem neke bilješke. Uskoro i ja

odlazim. Zadržat ću se najviše pola sata. Idi kući i vidimo se sutra.«

Littlewood se vrati svojoj snimci i bilješkama. Trebalo mu je trideset pet

minuta dok sve nije posložio onako kako je htio. Kad stigne u podzemnu garažu

zgrade, tamo zateče još samo tri automobila. Njegov je parkiran skroz na kraju,

ispod pokvarenog svjetla.

Usprkos tome što jako dobro posluje, vozi srebrni Chrysler Concorde LXi iz

1998. Zove ga klasikom, ali prijatelji ga zezaju kako krama ne može biti klasik

samo zato što je stara.

Ključem otvori vrata i sjedne na mjesto vozača. Strašno je gladan, a dobro

bi mu došlo i neko žešće piće. Zbog cjelodnevnog rješavanja seksualnih aluzija

treba mu još nešto, a on točno zna gdje će to dobiti.

Okrene ključ u bravi. Motor zakašljuca poput psa na samrti, ali ne oživi.

Katkada je njegov stari Chrysler jako temperamentan.

»Daj, mala.« Rukom potapša komandnu ploču.

Tri puta pritisne papučicu gasa i opet pokuša s paljenjem motora.

Opet kašljucanje i klepetanje – i ništa.

Možda je došlo vrijeme da ga zamijeni za noviji model.

Pokuša još jednom.

»Daj, daj.«

Ništa.

»Daj već jednom.«

Opet par puta pritisne gas.

Kghhh, kghhh, kghhh, kghhh.

Udari šakama po volanu i potiho opsuje, zatim zatvori oči i nasloni se na

sjedalo. Po svemu sudeći, večeras će morati pozvati taksi.

U tom trenutku osjeti nešto što još nikad dotad nije osjetio. Duboko u utrobi

probudi se šesto čulo, krv mu se skoro sledi u žilama, naježi se svaka dlačica na

njegovu tijelu.

Instinktivno otvori oči i pogleda u retrovizor.

Iz tame stražnjega sjedala promatraju ga najopakije oči koje je vidio u životu.

72. Hunter sjedi sam u potpunom mraku ureda, okrenut prema fotografijama na

panou. Kasno je i svi su već otišli svojim kućama. U ruci drži baterijsku svjetiljku,

svako toliko pali je i gasi, pokušava prevariti vlastiti um.

Kad svjetlo uđe u oko i prodre do mrežnice, na njoj nastaje obrnuta slika koju

zatim ispravlja naš mozak. Dopusti li se projekcija slike na mrežnicu samo djelić

sekunde prije isključenja izvora svjetla, mozak interpretira samo ono čega se

sjeća, ono što je izvukao iz »trenutnog« ili »kratkoročnog« sjećanja, kako se to

već naziva u modernoj medicini.

Ako je izgled predmeta dobro poznat mozgu, primjerice stolica, sitniji detalji

koje mozak nije uspio registrirati zbog kratkotrajnog svjetla, automatski se

nadopunjavaju iz dugoročnog pamćenja – mozak pomisli »ovo izgleda kao

stolica«, pa iz arhiva sjećanja izvlači sliku stolice. No ako je predmet nepoznat

mozgu, tada se nema na što osloniti. Stoga to kompenzira time što pokušava

identificirati detalje originalnog predmeta. Upravo to Hunter pokušava, prisiliti

svoj mozak da vidi nešto što prije nije uočio.

Zasad nije upalilo.

»Tako ti zamišljaš svjetla u disku?«

Hunter se okrene prema glasu i uključi baterijsku svjetiljku. Alice stoji na

vratima i drži svoju aktovku.

»Nisam znao da si još ovdje«, reče Hunter.

»Što, misliš da si ovdje samo ti radoholičar?« Nasmiješi se.

Hunter se promeškolji na stolici.

»Hoće li ti smetati ako upalim svjetlo?«

»Samo daj«, odvrati joj i isključi baterijsku svjetiljku.

Alice upali svjetlo, zatim glavom pokaže na pano. »Otkrio si nešto novo?«

Zna što je pokušavao.

Palcem i kažiprstom Hunter protrlja oči i odmahne glavom. »Ništa.«

Alice odloži aktovku na pod i nasloni se na dovratak. »Jesi li gladan?«

Cijeli dan nije niti pomislio na hranu, a sada mu glasno zakrči u želucu.

»Umirem od gladi.«

»Voliš li talijansku kuhinju?«

73. Campanile je rustikalni elegantni restoran na South La Brea Avenueu.

Podsjeća na malo mediteransko selo upotpunjeno zvonikom, terasom s

vodoskokom i malom pekarnicom.

»Nisam znao da voliš ovo mjesto«, reče Hunter kad sjednu za stol na terasi.

»Mnogo toga ne znaš o meni.« Pogleda ga uz blijed osmijeh na usnama, ali

ne želi da on razmišlja o njezinim riječima, pa brzo nastavi: »Prije sam često

dolazila ovamo. Obožavam talijansku hranu, a ovdje imaju fantastičnog kuhara.

Vjerojatno najboljeg u ovom dijelu grada.«

Hunter se složi. »Znači da više ne dolaziš ovamo tako često?«

»Ne kao prije. Još uvijek obožavam talijansku hranu, ali ne pomlađujem se,

pa stvarno moram paziti što jedem. Skidanje suvišnih kila sada ne ide tako lako

kao prije.«

Hunter razvije složeni ubrus i stavi ga na krilo. »Mislim da ništa ne moraš

skidati.«

Alice zastane i čudno ga pogleda. »Zar mi to daješ kompliment?«

»Da, ali ti istovremeno govorim istinu.« Alice zatakne kosu iza ušiju i

prebaci je preko lijevog ramena. Samosvjestan i pomalo koketan pokret.

Koji prođe potpuno nezamijećeno.

»Da naručimo?«, upita je.

»Zašto ne?«, odvrati manje oduševljenim glasom.

Oboje naruče špagete. Hunter s umakom primavera, a Alice s kuharovim

specijalitetom: mesnim okruglicama i rajčicama sušenim na suncu. Naruče i bocu

crnog vina i silno se trude ne razgovarati o istrazi.

»Roberte, kako to da se nikad nisi ženio?« Alice ispali pitanje na kraju

večere, dok im konobar toči ostatak vina. »Rekla sam ti da je u školi većina cura

koje znam bila zaljubljena u tebe. Sigurna sam da si imao mnogo prilika.«

Hunter je promatra dok pijucka vino. Zaista ima zanimljiv žar u očima, poput

novinara koji je otkrio novu senzaciju. »Postoje stvari koje jednostavno ne idu

zajedno. Moj posao i brak su jedne od tih.«

Alice naškubi usne i nakrene ih na stranu. »Klimav razlog, najklimaviji koji

sam ikad čula. Mnogi murjaci su oženjeni.«

»Istina, no velik broj se na kraju razvede zbog pritisaka koje nosi murjački

posao.«

»Ali oni su barem pokušali, nisu se skrivali iza loše izlike. Što se dogodilo s

onom starom izrekom: Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti?«

Hunter slegne ramenima. »Nikad nisam čuo tu izreku.«

»Sereš.«

Izda ga blijed smiješak.

»A što je s Carlosom?«, reče Alice. »On je oženjen. Govoriš li to da će ga

žena na kraju ostaviti zbog njegova posla?«

»Neki su ljudi jako sretni, ili barem dovoljno sretni da nađu onu osobu s

kojom im je suđeno biti. Carlos i Anna su takav primjer. Mislim da nećeš naći par

koji se bolje slaže. Ma koliko tražila.«

»A ti nikad nisi upoznao takvu osobu? Osobu s kojom ti je suđeno biti do

kraja života?«

U trenutku mu se u mislima pojavi jedno lice... i jedno ime. Osjeti toplinu u

prsima, no kako se uspomene stanu nizati, toplina se pretvori u hladan led.

»Nisam.« Ne odvrati pogled, ali je siguran da ga je odalo nešto u očima.

Alice je to uočila. Najprije neku nježnost, zatim nešto ledeno i okrutno, nešto

veoma bolno. Usprkos velikoj znatiželji, zna da nema prava postavljati daljnja

pitanja.

»Žao mi je.« Skrene pogled i promijeni temu prije nego što tišina postane

neugodna. »Znači, nisi otkrio ništa novo na drugoj sjeni?«

»Ništa.«

»Reci mi nešto. Misliš li da smo ispravno protumačili onu prvu? Mislim reći,

da nam ubojica poručuje kako je za njega Derek Nicholson izdajica i lažljivac.«

Podigne ruku da joj prebrzo ne odgovori. »Znam da nikad nećemo zasigurno

znati, sve dok ne uhvatimo ubojicu. No čini li se tebi da je to tumačenje točno?«

Hunter zna kamo ovo vodi. »Da.«

»Ali ipak gajiš neke sumnje prema našem tumačenju druge sjene.«

»Da.«

Alice polako otpije vino. »Ti, Carlos i ja proveli smo bezbroj sati

proučavajući onu skulpturu i njezinu sjenu, pokušavajući otkriti njezino značenje.

Mislim da tamo nema ničega drugog, osim onoga što smo vidjeli na samom

početku. Zašto misliš da smo sad pogriješili? Zašto misliš da nam ubojica ne

poručuje kako će ubiti još dvije osobe?«

Priđe im konobar i raščisti stol. Hunter pričeka dok se ne udalji, balansirajući

posuđem na rukama.

»Po mom mišljenu, ta se sjena previše razlikuje od prve. Nema mnogo

smisla.«

Alice razrogači oči. »Smisla? Roberte, što u ovom slučaju ima smisla?

Imamo manijaka koji je krenuo u pohod, reže ljude i slaže skulpture od dijelova

njihovih tijela samo da nam ostavi uvrnute tragove u obliku mozgalica. Gdje je,

dovraga, u tome smisao?«

Hunter brzo pogleda obližnje stolove da se uvjeri je li netko čuo njezine

riječi. Od uzbuđenja je za nekoliko decibela podigla glas. Čini se da su svi više

zaokupljeni hranom i vinom nego razgovorom. Opet pogleda Alice.

»Nama nema nikakvog smisla jer još nismo dokučili što to znači. No ubojici

ima itekakvog smisla. Zato to i radi.«

Alice u tišini odmjerava riječi. »To si pokušavao, zar ne? Misliti kao ubojica.

Vidjeti smisao koji samo on vidi.«

»Pa, već je prošlo sedam dana, a još nisam uspio.«

»Nije istina.« Stavi ruku na stol i vrhovima prstiju dodirne njegovu

nadlanicu. »Dosad si napravio bolji posao od očekivanoga. Da nije bilo tebe, mi

bismo još uvijek gledali u one skulpture i pokušavali skužiti što one znače.«

Hunter zastane i zagleda se u nju. »Ti to meni daješ kompliment?«

»Ne, samo govorim istinu. Ali što si mislio kad si rekao da se druga sjena

previše razlikuje od prve?«

»Želite li pogledati jelovnik s desertima?«, ponudi im konobar.

Alice ga niti ne pogleda, samo odmahne glavom. Hunter mu se suosjećajno

nasmiješi.

»Prejeli smo se glavnim jelom. Nije nam ostalo mjesta za bilo što drugo,

hvala vam.«

»Prego«, odvrati konobar i ode.

»Kako se razlikuje?«, inzistira Alice.

»Ako smo pravilno protumačili prvu sjenu, onda nam je ubojica njome dao

svoje mišljenje o Dereku Nicholsonu, je li tako? Smatra ga lašcem.«

Alice se zavali u stolicu i počne u mislima povezivati stvari.

»A ako smo ispravno protumačili drugu, onda nam ubojica nije dao svoje

mišljenje o Andrewu Nashornu.«

Alice odmah shvati njegovu poantu. »Ako smo u pravu, dao nam je svoje

mišljenje o sebi – ljutiti vrag promatra svoje žrtve.«

Hunter kimne. »Da, a ja ne vidim razlog zbog kojeg bi to učinio. Ne uklapa

se. Ovaj ubojica želi da vidimo nešto s njegova stanovišta. Želi da shvatimo zašto

radi to što radi. Zašto ubija te ljude. To što nam govori da je po njegovu mišljenju

Nicholson lažac koji ga je možda htio izdati, to ima smisla.«

»Ali nema smisla kad nam poručuje kako je on ljuti vrag koji je krenuo u

osvetnički pohod?«

»Zar tebi ima?«

Alice načas nabere čelo. »Nema«, prizna. »Znači, misliš da nam drugom

sjenom pokušava reći nešto drugo o Nashornu?«

»Možda.«

»Da, ali što? Da Nashorna smatra vragom? Čovjekom s rogovima? A što je

s ona ostala četiri lika, dva koja stoje i dva koja leže? Što pak oni, do vraga,

znače?«

Hunter na to pitanje nema odgovor.

74. Kapci mu zatrepere poput leptirovih krila – jako oštećenih leptirovih krila.

Čini mu se da teže najmanje tonu, pa Nathanu Littlewoodu treba nekoliko sekundi

i nevjerojatan napor da ih napola otvori i zadrži u tom položaju. Čini mu se da mu

svjetlo poput krhotina stakla para očne jabučice. Duboko udahne, u plućima ga

zaboli kao da je udahnuo sumporni zrak. Kakva god da je droga uštrcana u njegov

vrat, sada više ne djeluje.

Brada mu klone na prsa, glava mu je preteška, ne može je podići. Ostane u

tom položaju nekoliko trenutaka. Tek tada shvati da je gol, na sebi ima samo

prugaste bokserice natopljene znojem. Treba mu još neko vrijeme da vidi u

kakvom se položaju nalazi. Sjedi na udobnoj kožnoj uredskoj stolici. Ruke su mu

savijene otraga, oko naslona. Vezane su na zglavcima nečim čvrstim i tankim,

nečim što mu se urezuje u meso. I noge su mu svezane zajedno ispod sjedala

stolice, otprilike dva centimetra iznad poda. Boli ga cijelo tijelo kao da ga je netko

premlatio na mrtvo ime, izludjet će od silne boli u glavi.

Nešto ga steže na kutovima usana. Odjednom osjeti snažnu želju za

povraćanjem. Nevjerojatnom silinom zakašlje se duboko u prsima, ali zbog

čvrstog poveza na ustima zrak jedva ulazi i izlazi iz njegovih usta, što samo

povećava nagon za povraćanjem. U ustima okusi žuč pomiješanu s krvlju, pa se

kašalj ubrzo pretvori u očajničku borbu za život.

Diši kroz nos, jedino mu to padne na pamet. Pokuša se usredotočiti na

disanje, ali je u tom trenutku previše prestrašen i omamljen od boli da bi se uspio

koncentrirati. Treba mu još zraka, očajnički mu treba, pa instinktivno još jednom

duboko udahne kroz usta. Mješavina žuči i krvi koju je držao pod jezikom klizne

u njegovo grlo i još više zapriječi put kisiku.

Potpuno se uspaniči.

Zakoluta očima, sadržaj želuca eksplodira u njegovoj nutrini, poput rakete

proleti kroz jednjak, iako se njemu sve to odvija kao u usporenom filmu. Tijelo

mu malaksa. Život brzo istječe iz njega.

U djeliću sekunde u ustima osjeća kiseli okus bljuvotine, a tada se usta

napune toplom tekućinom punom grudica. U tom času popusti mu povez na

ustima kao da ga je netko strgnuo odostraga.

Povrati na svoje krilo. No sada barem može lakše disati.

Nakon napadaja suhoga kašlja i pljuvanja, počne očajnički udisati zrak,

pokušava napuniti pluća kisikom i istovremeno se smiriti. Počne se tresti, grči se

od dviju spoznaja. Prvo: upravo je za dlaku izbjegao smrt, i drugo: još uvijek je

zavezan za stolicu i nema pojma što se to ovdje događa.

S lijeve strane opazi pokret. Prestrašeno okrene glavu na tu stranu. Netko je

tamo, ali ga ne vidi zbog mraka.

»Ima li koga?«, reče toliko tihim glasom da nije siguran je li ga čuo još netko

osim njega samoga.

Još nekoliko puta očajnički udahne zrak da se smiri.

»Ima li koga?«, ponovi.

Bez odgovora.

Pogleda oko sebe. Vidi veliku policu natrpanu knjigama uvezanim u kožu te

stolnu svjetiljku, jedini izvor svjetla, uz veliki pisaći stol na drugom kraju

prostorije. Pogleda udesno i uoči udoban smeđi kožni naslonjač. Metar-dva dalje

od njega prepozna kauč – svoj kauč u svojoj ordinaciji. Vratio se u svoj ured.

»Po izrazu tvoga lica vidim da si skužio gdje se nalaziš.« Rečenica je

izrečena ravnodušnim glasom. Netko istupi iz mraka i sada stoji oko metar i pol

ispred njega, naslanja se na njegov stol.

Littlewood je još više zbunjen, pokušava jasnije vidjeti visoku figuru.

»Ovo je tvoj ured. Četiri kata iznad ulice. Debeli prozori. Debeli zidovi.

Prozori na stražnjoj strani zgrade. Iza ovih vrata je velika čekaonica iz koje se

izlazi na hodnik.« Stanka i slijeganje ramenima. »Vrišti ako želiš, ali nitko te neće

čuti.«

Littlewood se opet zakašlje, pokušava maknuti ogavan okus iz usta.

»Poznam te.« Glas mu je tih i hrapav. Svaka riječ isijava strah.

Smiješak i slijeganje ramenima. »Ne toliko dobro kao ja tebe.«

Littlewoodu još uvijek nije sve bistro u glavi da bi lice mogao spojiti s

imenom. »Što? Što je ovo?«

»Pa, ima nešto što ne znaš o meni. Ja sam... umjetnik.« Namjerno zastane.

»I namjeravam te pretvoriti u pravo umjetničko djelo.«

»Što?« Littlewood napokon zamijeti da osoba ispred njega nosi kombinezon

od debelog prozirnog najlona i rukavice od lateksa.

»No, mislim da nije važno što sam ja. Važno je samo ono što znam o tebi.«

»Što?« Zbunjenost se zgušnjava poput magle, pa se Littlewood počinje pitati

nije li sve ovo samo ružan san.

»Primjerice«, nastavi umjetnik, »znam gdje živiš. Znam sve o tvom groznom

braku. Znam na kojem je koledžu tvoj sin. Znam kamo ideš kad se želiš malo

ispuhati. Znam što voliš u seksu i sva mjesta na koja ideš da ga dobiješ. Što su

prljavija, to bolje, nije li tako?«

Littlewood se opet zakašlje. Slina mu curi niz bradu.

»Ali najbolje je od svega... što znam što si učinio.« U glasu se čuje čisti bijes.

»Ne... ne znam o čemu govorite.«

Umjetnik korakne ulijevo i svjetlo stojeće svjetiljke odrazi se od nečega što

je na Littlewoodovu stolu. Ne može razaznati o čemu se radi, ali vidi nekoliko

metalnih predmeta. Strah se uvuče u svaku stanicu njegova tijela.

»U redu je. Podsjećat ću te tijekom noći.« Začuje posprdan smijeh. »A ovo

će za tebe biti jedna duga, duga noć.« Umjetnik uzme dva predmeta sa stola i

približi se Littlewoodu.

»Čekaj. Kako se zoveš? Mogu li dobiti malo vode, molim te?«

Umjetnik stane točno ispred njega i sarkastično se zacereka. »Što?

Pokušavaš na meni isprobati ta svoja psihološka sranja? Što bi to moglo biti? Da

vidimo... ah, da... Pozovi se na napadačevu humanost tako da zatražiš

najjednostavnije stvari, poput čaše vode ili odlaska na WC. Većini ljudi je

svojstveno da suosjeća s onima u nevolji. Želiš me zvati imenom? Tko zna, možda

ću i ja tebe zvati tvojim – što će u očima napadača humanizirati žrtvu, pretvoriti

bezimenu žrtvu u osobu, u ljudsko biće, nekoga tko ima ime, osjećaje i srce.

Nekoga s kim se napadač može poistovjetiti. Nekoga tko bi, u nekoj drugoj prilici,

mogao biti sličan napadaču, osoba s prijateljima, obitelji i svakodnevnim

problemima.« Slijedi još jedan cerek. »Apeliraj na njegovu ljudsku prirodu, nije

li tako? Navodno je ljudima mnogo teže ozlijediti nekoga koga poznaju. Zato

pokušaj započeti razgovor. Čak i najjednostavniji može imati golem učinak na

psihu napadača.«

Littlewood podigne pogled. U očima mu čisti užas.

»Tako je. Čitao sam iste knjige kao i ti. Dobro mi je poznata i psihologija

talačke situacije. Siguran si da želiš ta svoja sranja isprobati na meni?«

Littlewoodu se osušilo grlo.

»Zgrada je prazna. Imamo vremena do sutra ujutro. Tek tada će netko ući

kroz tvoja vrata. Možda možemo čavrljati dok ja radim. Što kažeš na to? Hoćeš li

pokušati? Možda u meni potakneš kakvu iskru suosjećanja?«

Littlewoodu se oči napune suzama.

»Ja bih htio započeti.«

Bez ikakva upozorenja, umjetnik metalnim bolničkim forcepsom stisne i

uvrne Littlewoodovu golu bradavicu, zatim je povuče toliko snažno da mu zamalo

pukne koža.

Littlewood zaurla od bola. Opet osjeti kako mu se bljuvotina penje u grlo.

»Stvarno se nadam da ti bol neće smetati. Ovaj nož nije jako oštar.« Drugi

instrument koji je umjetnik uzeo sa stola je mali, nazubljeni nož. Izgleda tupo i

staro.

»Slobodno viči ako te zaboli.«

»Oh, Bože, mol... mol... molim te, nemoj. Preklinjem te. Ja...«

Njegove naredne riječi nestanu u kriku od kojeg se ledi krv u žilama kad

umjetnik počne rezati njegovu bradavicu.

Littlewood se zamalo onesvijesti. Očajnički želi povjerovati da nije stvarno

sve ovo što se događa. Sigurno je u nekom apsurdnom svijetu nekog suludog sna.

To je jedino logično objašnjenje. No bol na njegovim prsima natopljenim krvlju i

bljuvotinom veoma je stvaran.

Umjetnik odloži svoj tupi nož i neko vrijeme promatra kako Littlewood

krvari, čeka da dođe do daha, da vrati malo snage.

»Ma koliko ja uživao u tome«, napokon reče umjetnik, »mislim da ću

svejedno pokušati nešto drugo. Ovo bi moglo malo više boljeti.«

Ove riječi preplave Littlewooda tolikim strahom da mu se cijelo tijelo napne.

Osjeti kako su mu se mišići ruku i nogu toliko ukočili da je posve paraliziran.

Umjetnik mu priđe bliže.

Littlewood zatvori oči i počne se moliti, iako nije religiozan. Nakon nekoliko

sekundi osjeti miris. Nečega nepodnošljivo snažnog i nametljivog. Nečega što ga

opet natjera na povraćanje. No u želucu nema ničega što bi mogao povratiti.

Nakon smrada pojavi se neizdrživa bol. Tek tada shvati da mu gore koža i

meso.

75. Sredinom jutra stigne poziv na Hunterov mobitel, baš u trenutku kad se vraća

u svoj automobil. Upravo je još jednom posjetio oba poprišta zločina –

Nicholsonovu kuću i Nashornovu jedrilicu, opet tražeći nešto za što nije siguran

je li uopće tamo.

»Carlose, ima li što nova?«, reče kad prisloni mobitel uz uho.

»Imamo još jedno ubojstvo.«

Dok je Hunter stigao do četverokatne poslovne zgrade u Silver Lakeu, tamo

je sve izgledalo kao da se sprema veliki glazbeni koncert. Golemo mnoštvo

okupljeno oko policijske trake, nitko se ne miče ni centimetar dok ne vidi nešto

morbidno.

Novinari i fotografi šuljaju se naokolo poput čopora gladnih vukova, slušaju

svaku glasinu i vlastitom maštom nadopunjavaju praznine u priči.

Policijska vozila nalaze se na ulici i pločniku, uzrokuju prometni kaos. Tri

pozornika mahnito pokušavaju uvesti red, tjeraju prolaznike da nastave dalje,

govore im da nemaju što vidjeti i signaliziraju vozačima da voze brže kad počnu

usporavati da i oni malo zavire.

Hunter spusti prozor i jednom policajcu pokaže svoju značku. Mladi

policajac škilji na suncu, skine kapu i njome obriše znoj s čela i zatiljka.

»Detektive, možete zaobići sve ovo i parkirati dolje u podzemnoj garaži

zgrade. Tamo su forenzičari i drugi detektivi parkirali svoje kombije i vozila.

Nemojte se uvrijediti, ali ovdje gore ne treba nam još automobila.«

Hunter mu zahvali i nastavi dalje.

Podzemna garaža je prilično prostrana, ali mračna. Dok manevrira između

ostalih automobila kako bi parkirao uz Garciin auto, uoči tri pokvarene žarulje.

Uoči i da nigdje nema nadzornih kamera, čak ni na ulazu u garažu. Parkira, izađe

iz automobila i brzo promotri veliku prostoriju – tek golema betonska kutija sa

stupovima, mračnim kutovima i iscrtanim parkirnim mjestima na tlu. U sredini je

četvrtasti blok sa širokim metalnim vratima koja vode na podzemni podest s

kojega se gore može stubištem ili dizalom. Hunter odabere stubište. Na putu do

četvrtog kata prođe mimo još četiri uniformirana policajca.

Vrata stubišta vode u dugi hodnik, prepun ljudi: forenzičara i policajaca,

uniformiranih i u običnoj odjeći.

»Roberte«, zazove ga Garcia stojeći negdje na polovici hodnika i skidajući

kapuljaču bijelog kombinezona.

Hunter mu priđe i namršti se zbog brojnih ljudi na poprištu zločina. »Što je

ovo? Zar imamo zabavu?«

»Mogli bismo organizirati jednu«, odvrati Garcia. »Sve ovo je jedna velika

zbrka.«

»Vidim, ali zašto?«

»Upravo sam stigao, ali prvi poziv nije došao nama.«

Hunter počne oblačiti kombinezon. »Kako to?«

Garcia otvori patentni zatvarač i izvadi iz džepa svoj notes. »Žrtva je Nathan

Francis Littlewood – psiholog, pedeset dvije godine, razveden. Ovo je njegova

ordinacija. Prema Sheryl Sellers, njegovoj administratorici i tajnici te osobi koja

je jutros našla tijelo, Littlewood je još bio u uredu kad je ona sinoć oko sedam i

trideset otišla kući.«

»Rad do kasnih sati«, izjavi Hunter.

»To sam i ja pomislio. Razlog je bio taj što je posljednja Littlewoodova

pacijentica završila seansu tek u sedam. Gospođica Sellers kaže da ona uvijek

ostaje dok ne otiđe i posljednji pacijent.«

Hunter kimne.

»Našla je tijelo kad je jutros oko osam i trideset došla na posao. Problem je

tome što je, posve razumljivo, počela paničariti kad je vidjela što je tamo unutra.

I u drugim uredima na ovome katu bilo je ljudi koji su došli na posao. Bilo

groteskno ili ne, naše poprište zločina postalo je ranojutarnja atrakcija i prije

dolaska policije.«

Hunter zatvori patentni zatvarač kombinezona. »Predivno.«

»Kao što rekoh, nisu najprije nazvali nas«, nastavi Garcia. »Silver Lake

spada pod nadležnost Centralne postaje i njezina sjeveroistočnog odjela. Poslali

su dva svoja detektiva. Nazvala nas je doktorica Hove kad je stigla ovamo i vidjela

poprište zločina. U biti imamo masu ljudi koja je kontaminirala mjesto zločina.«

»Gdje je doktorica?«

Garcia nakrene glavu prema uredu. »Unutra, radi.«

»Znači ovo je vaš partner?« Pitanje izreče muškarac koji se stvori iza Garcie.

Visok je nešto manje od metar osamdeset, ima kratku crnu kosu, preblizu

postavljene oči i toliko guste i čupave obrve da izgledaju kao dlakave gusjenice.

»Da«, kimne Garcia. »Robert Hunter, a ovo je detektiv Jack Winstanley iz

sjeveroistočnog odjela Centralne postaje.«

Rukuju se.

»Hunter...«, reče Winstanley načas nabravši obrve. »Vi momci istražujete

ubojstvo onoga murjaka, zar ne? Onoga koji je prije par dana ubijen u marini?

Radio je u Južnoj postaji, je li tako?«

»Da. Andrew Nashorn«, odvrati Hunter.

Winstanley kažiprstom protrlja mjesto između svojih gusjenica, a Hunter i

Garcia točno znaju što slijedi.

»Radi se o istom ubojici? I Nashorn je bio razrezan kao i ovaj tip unutra?«

»Još nisam vidio poprište zločina«, odgovori Hunter.

»Nemoj mi govoriti ta sranja. Ako si došao ovamo da preuzmeš moje

poprište ubojstva, onda prokleto dobro znaš o čemu govorim. Ono tamo unutra je

čisto zlo.« Pokaže rukom na psihologovu ordinaciju. »Žrtva je nasjeckana poput

piletine za složenac. I koji kurac je ona bolesna stvar koju je ostavio na stolu? Jesu

li ono dijelovi njegova tijela?«

Hunter i Garcia razmijene brze poglede. Nema smisla poricati.

»Da«, reče Hunter. »Vjerojatno se radi o istom počinitelju.«

»Majko Božja.«

76. Iako je prva prostorija čekaonica, uređena je tako da izgleda kao dnevna soba

– udoban dvosjed, dva udobna naslonjača, niski stolić od stakla i kroma, čupavi

ovalni sag i uokvirene slike na zidovima. Prijemni pult je napola vidljiv, vješto

smješten u kut kako ne bi djelovao napadno. Dva forenzička tehničara šutke

obavljaju svoj posao. Hunter zamijeti da na vratima nema alarma. Ne izgledaju

kao da su nasilno otvorena. Nema ni nadzornih kamera. Na sagu nema otisaka

stopa. On i Garcia priđu vratima na drugoj strani, s desne strane pulta.

Kao i na prva dva poprišta, prva stvar koju zamijeti nakon otvaranja vrata je

krv – velike lokve prekrivaju veći dio saga, tankim mlazovima arterijskog

krvarenja prekriveni su zidovi i pokućstvo. Načas zastanu na vratima kao da je

užas onoga što vide napravio zaštitno polje koje im priječi ulaz u prostoriju.

Ono što je ostalo od Littlewoodova raskomadanog tijela nalazilo se na

uredskoj stolici s kotačićima, postavljenoj otprilike metar i pol ispred velikog

pisaćeg stola od palisandrovine. Nema ruku, nema nogu. Samo izobličen trup

prekriven ljepljivom, grimiznom krvlju. Ima otvorena usta, zaleđena u kriku koji

nitko nije čuo. Po količini sasušene i tamne krvi koja je curila iz njegovih usta i

zgrušala se na bradi i prsima, Hunter zna da mu je odrezan jezik. Po cijelom trupu

ima duboke porezotine – očit dokaz mučenja. Odrezana mu je lijeva bradavica.

Iako je sve prekriveno krvlju, nešto je drukčije na koži oko desne bradavice, ali

Hunter ne može odrediti o čemu se točno radi. Oba očna kapka su otvorena. Desno

oko užasnuto gleda naprijed, ali lijevoga nema, ostala je samo krvava, prazna,

crna rupa. Iako je vruće u prostoriji, Hunteru se sledi krv.

Polako skrene pogled s trupla na uredski stol. Monitor kompjutora, knjige i

sve ostalo što se prije nalazilo na njemu, sada je na podu u neurednoj hrpi. Stol je

pretvoren u postolje ubojičine nove ogavne skulpture.

Obje ruke odrezane su u laktovima i stavljene na nasuprotne krajeve postolja,

jedna na sjevernoj, druga na južnoj strani. Zglavci su slomljeni, ali šake nisu

odrezane. Kažiprsti i srednji prste obiju šaka međusobno su razmaknuti, tvore

slovo V. Ostali prsti, osim palčeva, odrezani su.

Oba su kažiprsta iščašena, na člancima imaju velike otekline koje izgledaju

poput tumora. Zglavci su izvijeni kao da dlanovi pokušavaju dodirnuti donji dio

podlaktica. Prsti lijeve ruke koji tvore slovo V potpuno su ispruženi, njihovi

vrhovi dodiruju postolje. Iz daljine izgledaju baš kao u dječjoj igri »prstiju koji

hodaju« – prsti su noge, šake tijelo. Lijevi palac je iščašen i malo savijen prema

naprijed.

I na desnoj ruci »prsti koji hodaju« dodiruju postolje, ali su im vrhovi

odrezani na prvim člancima, pa izgledaju kao skraćene noge. Jednako kao i na

lijevoj ruci, palac je iščašen i savijen prema naprijed, ali mu je vrh slomljen kao

da nezgrapno pokazuje prema stropu.

Hunter podigne pogled, provjerava pokazuje li taj slomljeni vrh nešto

određeno. Ništa. Na stropu ima malo poprskane krvi, ali to je sve.

Nijedna Littlewoodova noga nije na postolju, već na podu, uz monitor

kompjutora – nemaju stopala, ostali su samo unakaženi batrljci. Jedan dio desnoga

bedra je izrezan. Čini se da noge nisu sastavni dio skulpture na stolu. No sada je

tu još nešto, nešto drukčije. Skulptura se ne sastoji samo od dijelova tijela. Ubojica

je za upotpunjavanje svoga djela iskoristio i običan uredski pribor. Nekoliko

centimetara od jednog ruba stola, otprilike metar dalje od Littlewoodove lijeve

ruke, one koja ima dulje prste, leži tvrdo ukoričena knjiga. Veoma debela knjiga.

Korice su otvorene, stranice su natopljene krvlju. Tri odrezana prsta čudno su

postavljena u knjigu.

Hunter se namršti. Ovdje nešto ne štima.

Krene prema stolu i shvati da to uopće nije knjiga, već jedna od onih kutija

koje izgledaju kao knjige. S mjesta na kojem je prije stajao, izgledala je veoma

uvjerljivo.

Kad priđe stolu, vidi da su prsti u kutiji-knjizi izrezbareni i izobličeni. Dva

vise sa strane. Jedan je postavljen na drugi kraj, njegov vrh strši uvis. Unutrašnjost

kutije puna je krvi.

Na suprotnom kraju stola je desna ruka, ona s kraćim prstima, postavljena je

pod čudnim kutom, prema polici s knjigama u kutu. Komadi odrezanog bedra

postavljeni su oko pola metra dalje od ruke.

Liječnica Hove i glavni forenzičar Mike Brindle stoje s desne strane stola.

Potiho raspravljaju o nečemu kad oba detektiva uđu u prostoriju.

Hunter priđe bliže stolu i stane. Jednako kao i prve dvije skulpture, ovaj kaos

krvi i dijelova tijela nema nikakvog smisla. Još više zbunjuje korištenje običnih

uredskih potrepština. Korakne udesno i sagne se da bolje pogleda kutiju.

»Radi se o istome ubojici«, reče liječnica. »I opet je na ovoj žrtvi primijenio

potpuno drukčiji postupak.«

Hunter ne miče pogled sa skulpture.

»Kako to mislite?«, upita Garcia.

Liječnica se odmakne od stola. »Ubojica je prvu žrtvu nakljukao lijekovima

da stabilizira rad njegova srca i normalizira kolanje krvi kako bi spriječio brzo

iskrvarenje, ali mu nije dao anestetike. Htio ga je što duže održati na životu, ali je

žrtva ipak prilično brzo umrla zbog prijašnjeg slabog zdravstvenog stanja. Na

drugoj je žrtvi, sjećate se, koristio potpuno novi postupak.«

»Zarezana leđna moždina«, reče Garcia.

»Točno. Ubojica je namjerno paralizirao tijelo i umrtvio osjećaj boli. Htio je

da drukčije pati – psihički. Natjerao ga je da promatra kako mu reže dijelove tijela.

Žrtva je znala da će umrijeti, ali nije osjećala bol.«

»A ova treća žrtva?«, upita Hunter.

Liječnica skrene pogled kao da se boji čak i same pomisli.

77. Mike Brindle zaobiđe stol i priđe dvojici detektiva. U kasnim četrdesetima

je, mršav poput štapa i veoma visok, šiljata nosa i glave pune kose prošarane

sjedinama. Radio je s Hunterom i Garciom na više slučajeva no što pamti.

»Gotovo smo sigurni da je ova žrtva umrla prije nego što je raskomadana«, reče

umjesto liječnice.

Hunter opet skrene pogled na unakaženi trup u kožnoj stolici. »Namjerno?«

Brindle kimne. »Čini se.«

Garcia načas izgleda zbunjeno.

»Sudeći prema analizi ovdje na licu mjesta, čini se da ga je ubojica primorao

da što više pati prije nego što mu je amputirao ruke i noge i uzrokovao velik

gubitak krvi. Ima više manjih porezotina na trupu i udovima. Dovoljno dubokih

da veoma bole, ali nedovoljno da uzrokuju smrt. Lijeva bradavica izgleda kao da

je odrezana nekim tupim instrumentom. Desna je spaljena.«

Zbog toga koža oko desne bradavice izgleda drukčije, shvati Hunter. To su

opekline, ali ne izgledaju kao da ih je uzrokovala vatra.

»Izlijevanje krvi ukazuje na to da su manje porezotine napravljene dok je

žrtva još bila živa«, nastavi Brindle.

»Ali ovdje ima strašno puno krvi«, reče Garcia ogledavajući se naokolo.

»Ovo nije nastalo od malih porezotina.«

»Nije«, potvrdi liječnica. »Obdukcija će nam reći kakav je bio slijed

događaja, ali ako moram nagađati, rekla bih da se ubojica zabavljao kako je god

želio prije nego što mu je odrezao prvi ud, a čini se da je to bila desna noga. Srce

je vjerojatno još radilo. Ali sjetite se prve dvije žrtve: ubojica se potrudio

zaustaviti krvarenje – lijekovima, prirodnim sredstvima, podvezivanjem

arterija...« Odmahne glavom kad skrene pogled na truplo na stolici. »Ovdje nije

napravio ništa slično.«

»Amputacije na prve dvije žrtve izvedene su čisto«, reče Brindle. »Ove nisu.

Sudeći prema tragovima na koži i onome što u ovim okolnostima možemo vidjeti

na kostima, amputacija je izvedena divljački, kao da su udovi odrezani sjekirom.

Rezovi na obje ruke...«, ušuti i rukom prijeđe preko nosa i usta, »izgledaju kao da

ih je jednom zasjekao, a zatim je izgubio strpljenje i jednostavno ih otrgnuo od

tijela.«

Garcia malo raskolači oči.

»Nimalo ne sumnjam da je žrtva u tom trenutku već bila mrtva«, doda

liječnica.

Hunter skrene pogled na pod i nekoliko otisaka stopa, uglavnom u blizini

vrata. »Je li nešto dirano?«

Liječnica bojažljivo slegne ramenima. »LAPD pokušava naći sve znatiželjne

službenike u ovoj zgradi koji su zavirili ovamo. Zasad su svi izjavili da ništa nisu

dirali, kao ni detektivi ni policajci koji su prvi stigli ovamo, ali teško je reći.« Opet

se okrene prema skulpturi. »Ne znamo što bi ovo trebalo značiti ni na što sliči. Ne

možemo znati je li sve na svome mjestu kad je djelo poprište iskonstruirano.«

Hunteru ne promakne očekivanje u njezinu glasu. »Nisam koristila baterijsku

svjetiljku«, nastavi. »To je tvoj dio posla.«

Garcia pogleda Huntera kao da ga pita: Kako ćeš ovo izvesti?

Ne mogu maknuti skulpturu sa stola, a da je ne poremete. Hunter je već rekao

Alice kako je ubojica posvetio veliku pažnju prvoj skulpturi, a s drugom nije bio

toliko precizan. Nema pojma što ubojica poručuje ovom trećom, a nešto mu

govori da im curi vrijeme – i to jako brzo. Ne mogu čekati dok u forenzičkom

laboratoriju ne naprave novu reprodukciju. »Imamo li baterijsku svjetiljku?«,

upita.

»Imam ja«, reče Brindle i doda mu srednje veliku Magliticu.

»Pogledajmo«, reče Hunter. Osvrne se na ostatak Littlewoodova tijela u

stolici. Na drugom poprištu zločina žrtvina odrezana glava bila je postavljena

točno na ono mjesto s kojeg je ubojica htio da osvijetle skulpturu, tako da vide

ono što im je htio prikazati. Littlewood nema jednog oka, ali ono drugo gleda

pravo u skulpturu. Sigurno je to nagovještaj. Hunter opet provjeri pod.

»Doktorice, je li sve ovo fotografirano?« Ni slučajno ne može stati tako da

gleda u istome smjeru kao Littlewoodovo oko, a da ne ugazi u krv i malo pomakne

stolicu s truplom.

Liječnica ga ne mora ništa pitati. Slijedi njegov pogled i zna na što misli.

»Da, sve je u redu«, odgovori.

Kapci na prozorima već su zatvoreni. Brindle ugasi jaka forenzička svjetla

kad se Hunter postavi točno ispred trupla i pažljivo namjesti baterijsku svjetiljku

u razini Littlewoodova oka.

Svi istovremeno duboko udahnu.

Hunter zauzme položaj i upali svjetiljku.

78. Svi se premjeste tamo gdje stoji Hunter. Garcia s njegove desne, a liječnica

i Brindle s lijeve strane. Sve su oči uprte u zid iza skulpture, u sjenu koju baca

skulptura. Brindle se nervozno promeškolji.

»Ovo je suludo«, jedva šapne. Kad mu je liječnica Hove pričala o sjenama

koje su stvarale skulpture, zamišljao je nešto jezivo, ali biti ovdje i vidjeti to

vlastitim očima, posve je druga stvar. Davno se nije osjećao ovako nelagodno na

poprištu zločina.

Svi instinktivno zaškilje u sjenu, ali nitko ne mora ništa pitati. Ova je dosad

najjasnija – nema životinja, nema rogatih stvorenja.

Littlewoodovi »prsti koji hodaju« na lijevoj ruci bacaju sjenu koja izgleda

kao osoba koja stoji. Palac savijen prema naprijed izgleda poput ruke. Iščašeni

prvi članak izgleda poput glave. Sjena prikazuje osobu koja hoda ili stoji na

mjestu i pokazuje nešto ispred sebe. Otvorena kutija-knjiga stvara sjenu koja

izgleda kao neka vrsta velikog kontejnera s otvorenim poklopcem.

Na sjenama se ne može vidjeti dubina, pa otvorena kutija-knjiga, udaljena

metar od ruke, izgleda kao da je u razni s njom. Cijela kompozicija izgleda kao

da netko stoji ispred velikog kontejnera i pokazuje na njega.

No iznenađenje čine izrezbareni prsti stavljeni u kutiju-knjigu. Njihova sjena

na neobičan način sliči osobi koja leži u kontejneru. Sjena jednoga prsta čini

glavu, naslonjenu na jedan kraj. Druga dva prsta koja vise sa strane izgledaju

poput ruke i noge. Ne vidi se preostali dio tijela, kao da leži u kontejneru. Sjena

podsjeti Huntera na osobu koja udobno leži u kadi držeći jednu nogu na njezinu

rubu, a glavu naslonjenu na drugi kraj, dok joj ruka visi sa strane.

Garcia prvi prozbori. »Izgleda kao da netko pokazuje na nekoga tko spava u

kutiji ili... leži u kadi ili nešto slično.«

Brindle polako kimne. »Da, i meni se čini. Ali zašto ovaj pokazuje na tu

drugu osobu?«

»To je dio mozgalice«, reče Garcia. »Ne samo da moramo naći pravi kut pod

kojim ćemo vidjeti sjenu, nego je moramo znati i protumačiti.«

»Znači li to što tebi?«, upita liječnica Huntera. »Je li na bilo koji način

povezano s onime što već imaš?«

Hunter ne miče pogled sa sjene. »Nisam siguran i ne bih htio nagađati sve

dok bolje ne proučim sjenu.«

»Izgleda gotovo hipnotički«, doda Brindle. Nakrivi glavu na jednu, zatim na

drugu stranu, kao da iz različitih kutova pokušava vidjeti sjenu.

»A ja sam uvjeren da je upravo to bila ubojičina namjera«, reče Garcia. »U

redu, moramo napraviti isto ono što smo napravili na Nashornovoj jedrilici i

fotografirati sjenu. Moramo postaviti forenzičko svjetlo na mjesto gdje je baterija.

Tako nam neće trebati blic.«

»Nema problema«, odvrati Brindle i krene prema stojećoj forenzičkoj

svjetiljci u kutu.

»Čekaj«, reče Hunter i namršti se. Nešto nije u redu. Isključi baterijsku

svjetiljku, okrene se i pomno promotri prostoriju od poda do stropa.

»Što je?«, upita Garcia.

»Nešto ne štima.«

»Što?«

»Sjena. Nepotpuna je.«

Garcia, liječnica i Brindle razmijene začuđene pogleda. Nitko ne zna o čemu

Hunter govori.

»Kako nepotpuna?«, upita liječnica.

Hunter uključi baterijsku svjetiljku. Sjena se pojavi na zidu iza skulpture,

»Što vidite?«

»Isto ono što sam vidjela prije nekoliko trenutaka«, odvrati liječnica. »Ono

što je sugerirao Carlos. Kao da netko stoji ispred kontejnera u kom leži netko

drugi. Možda nije kontejner, već kada. Zašto? Što ti vidiš?«

»Isto to.«

Svi ga iznenađeno pogledaju.

»Zašto onda kažeš da nešto nedostaje?«, upita Garcia. Naviknut je na to da

Hunter vidi ono što ne vidi nitko drugi, da naslućuje nešto što nikome drugom ne

pada na pamet. Kao da njegov mozak nikad nije zadovoljan. Kao da jednostavno

uvijek mora kopati dalje, čak i kad pred očima vidi jasnu sliku.

»Oblik kontejnera očito stvara ona lažna knjiga na stolu, ali osobu u njemu

odrezani prsti.«

»Točno«, složi se Garcia. »A oblik osobe koja stoji ispred njega stvara ruka.«

»Dobro«, reče Hunter. »Ali gledajući iz ovoga kuta ona druga ruka ne baca

nikakvu sjenu.«

Svi pogledaju žrtvinu desnu ruku na suprotnoj strani velikog stola. Onu s

kraćim prstima. Ispred nje je ubojica postavio nekoliko komada mesa s odrezanog

bedra.

»Ruke su previše udaljene jedna od druge«, nastavi Hunter. »Zraka svjetla

nije dovoljno široka da prikaže obje sjene.«

»Možda ta ruka nije sastavni dio skulpture«, reče Brindle.

Hunter odmahne glavom. »Slažem se da noge i stopala ne čine dio skulpture.

Ostavljene su sa strane stola, ali ne i ruka. Ona je s razlogom na stolu.« Opet

pomno pogleda prostoriju. Pogled mu zapne za policu s lijeve strane velikog stola,

natrpanu debelim knjigama. Na treću policu od poda, otprilike u ravnini s

površinom stola, ubojica je na vodoravno položenu knjigu pažljivo stavio

izvađeno oko. Oko je pod neobičnim kutom usmjereno prema skulpturi.

»Dvije različite sjene«, reče Hunter.

Svi slijede njegov pogled.

»Kurvin sin«, promrmlja Garcia.

Hunter priđe polici, stavi svjetiljku u razinu oka i uključi je.

79. Treba im manje od pet minuta da premjeste forenzička svjetla i fotografiraju

dvije skulpture – ili dva dijela iste skulpture, ovisno o tome kako se gleda. Tijelo

i odrezani dijelovi već su spremni za odvoženje u mrtvačnicu.

Hunter i Garcia ostave liječnicu i Brindlea da nastave s poslom, a oni uđu u

sljedeći ured u hodniku. Pripada računovođi, ali ga sada koristi policija. Tu već

više od sat vremena u društvu policajke sjedi Sheryl Sellers, Littlewoodova tajnica

koja je rano jutros našla truplo. Još uvijek se trese i plače. Policajka ju je doslovno

morala prisiliti da popije malo zašećerene vode.

Sheryl je već odgovorila na neka pitanja detektivu Jacku Winstanleyu i

njegovoj partnerici čim su stigli na poprište zločina. No otada nije prozborila ni

riječ, samo je sjedila u računovođinom uredu i tupo zurila u zid. Odbila je

razgovor s policijskim psihijatrom. Rekla je da samo želi što prije otići s ovoga

mjesta.

Čim Hunter i Garcia uđu u ured, Hunter neprimjetno kimne policajki. Ona

uzvrati kimanjem i izađe van.

Sheryl sjedi na smeđem, izlizanom dvosjedu. Drži skupljena koljena, na krilu

ruke čvrsto stisnute oko napola prazne čaše vode, cijelo tijelo joj je napeto i

ukočeno. Sjedi na samom rubu dvosjeda. Suze su joj razmazale šminku s očiju po

obrazima, ali se niti ne trudi da je obriše. Bjeloočnice joj se uopće ne vide, potpuno

su crvene od plača.

»Gospođice Sellers«, reče Hunter i čučne kako bi je mogao pogledati u oči.

Toliko je obziran da se spustio ispod razine njezinih očiju, tako izgleda manje

prijeteće.

Treba joj nekoliko sekundi da obrati pažnju na muškarca ispred sebe. Hunter

pričeka dok ga ne pogleda u oči.

»Kako ste?«, upita je.

Ona duboko udahne kroz nos, a Hunter primijeti kako joj se opet počnu tresti

ruke.

»Hoćete li čašu svježe vode?«

Ne obazre se odmah na pitanje. Zatim trepne. »Imate li nešto jače?«, upita

drhtavim šapatom.

Hunter se nasmiješi. »Kavu?«

»Nešto malo jače?«

»Duplu kavu?«

Izraz joj se malo smekša. U nekim drugim okolnostima, sada bi se sigurno

nasmiješila. Umjesto toga slegne ramenima i kimne.

Hunter se uspravi i šapne nešto Garcii, pa on izađe van. Hunter se opet spusti

u čučanj.

»Zovem se Robert Hunter. Ja sam detektiv u LAPD-u. Znam da ste već

razgovarali s nekima. Stvarno mi je žao zbog ovoga što se dogodilo i što ste vi to

jutros vidjeli.«

Sheryl primijeti iskrenost u njegovu glasu. Skrene pogled natrag na čašu u

rukama.

»Znam da su vas već ispitivali i ispričavam se što vas moram zamoliti da to

opet učinite, ali možete li mi reći nešto o tome kako su se jučer odvijale stvari. Od

posljednje seanse doktora Littlewooda do toga kad ste jutros stigli ovamo.«

Drhtavim glasom polako mu ispriča sve ono što je već rekla detektivima koji

su prvi došli na poprište. Hunter je sluša bez prekidanja. Priča se točno poklapa s

onime što je već čuo.

»Gospođice Sellers, stvarno mi treba vaša pomoć«, reče joj Hunter kad je

završila s pričom. Njezina tišina nagna ga da nastavi dalje. »Koliko dugo radite

kod doktora Littlewooda?«

Opet ga pogleda. »Počela sam prošlog proljeća. Nešto više od godinu dana.«

»Jeste li primijetili da je doktor Littlewood u posljednje vrijeme bio

uznemiren ili nervozan nakon bilo koje seanse s pacijentima?«

Sheryl načas razmisli. »Ne, koliko se sjećam. Bio je isti kao i uvijek na kraju

seanse i radnoga dana – smiren, opušten, duhovit, većinom...«

»Je li neki njegov pacijent za vrijeme seanse postao nasilan ili se razljutio?«

»Ne, nikad. Barem otkako ja radim ovdje.«

»Je li mu bilo koji od klijenata ikada prijetio na bilo kakav način?«

Sheryl odmahne glavom. »Ne, koliko ja znam. Ako netko i jest, Nathan mi

to nikad nije rekao.«

Hunter kimne. »U ordinaciji doktora Littlewooda našli smo kutiju koja sliči

na knjigu. Znate li na što mislim?«

Ona kimne, ali joj se oči opet napune strahom, potvrđuju ono što je i

naslućivao. Kad je ranije jutros Sheryl otvorila vrata Littlewoodova ureda,

najprije je vidjela raskomadano tijelo na stolici i svu onu krv. To je bilo dovoljno

da se uspaniči. Sve ostalo pretvorilo se u nejasnu mrlju. Hunter nagađa da nije

uočila ni skulpturu na stolu. Zato jer nije ušla u ured, već je odmah otrčala potražiti

pomoć.

»Znate li je li doktor Littlewood držao jednu takvu u svom uredu? Crno-

bijelu s naslovom Podsvijest?«

Sheryl se namršti. Pitanje joj se učini čudnim. »Da. Držao ju je na stolu. Ali

je zapravo nikad nije koristio za skrivanje nečega. U njoj je uvijek držao mobitel

i ključeve automobila dok bi bio u ordinaciji.«

Hunter zapiše neke bilješke u svoj notes. »Jesam li u pravu kad

pretpostavljam da je svaki pacijent preko vas zakazivao nove seanse?«

Kimne.

»I novi klijenti?«

Opet kimne.

Oboje pogledaju prema vratima kad se Garcia vrati noseći šalicu kave.

Nasmiješi se i doda je Sheryl. »Nadam se da nije previše jaka«, reče.

Sheryl uzme šalicu i, ne mareći je li previše vruća, otpije velik gutljaj. Kava

nije toliko vruća da bi joj opržila jezik, ali u njoj osjeti jedan drugi, snažniji okus,

pa iznenađeno pogleda detektive.

»Jedan od momaka vani je Irac«, objasni Garcia. »Zna pripremiti samo irsku

kavu.« Slegne ramenima. »Pa sam ga zamolio da je pripremi.« Opet se nasmiješi.

»Smiruje živce kao malošto drugo.«

Sheryl razvuče usne u osmijeh, otprilike tri milimetra sa svake strane. U

ovim okolnostima to je najbolji osmijeh koji im može dati. Hunter pričeka dok ne

otpije još dva gutljaja. Ruke joj se malo smire, pa opet pogleda Huntera.

»Gospođice Sellers, znam da je doktor Littlewood bio veoma zaposlen.

Možete li mi reći je li u posljednja dva-tri mjeseca mogao primiti neke nove

pacijente?«

Ona gleda u njega, ali ga ne vidi dok prekapa po sjećanju. »Da, mislim da su

došla tri nova klijenta. Morala bih provjeriti u arhivi. Nisam sigurna. U ovom

trenutku ne mogu jasno razmišljati.«

Hunter uviđavno kimne. »Pretpostavljam da je arhiva u vašem kompjutoru?«

Sheryl kimne.

»Veoma je važno da saznamo koliko je novih klijenata imao doktor

Littlewood u posljednjih nekoliko mjeseci, koliko su seansi imali i kako se zovu.«

Sheryl oklijeva. »Ne mogu vam dati njihova imena. To su povjerljivi

podaci.«

»Znam da ste izvrsna tajnica, gospođice Sellers«, reče Hunter jednoličnim

glasom. »I točno znam što mislite reći. Znam da tako ne izgledam, ali i ja sam

psiholog. Znam etička pravila i što ona znače. Nećete iznevjeriti povjerenje

doktora Littlewooda. Ono što se odvijalo na seansama je povjerljivo i ne tiče nas

se. Samo moram saznati imena novih klijenata. Veoma je važno.«

Sheryl otpije još jedan gutljaj kave. Čula je za etička pravila, ali ona nije

psiholog. Nikad nije prisegnula da će ih poštivati. A ako ona može nečime pomoći

u hvatanju onoga tko je ovo učinio Nathanu Littlewoodu, tako joj Boga, ona će to

i učiniti.

»Treba mi moj kompjutor«, napokon reče. »Ali ja ne želim ući unutra. Ne

mogu se vratiti u tu prostoriju.«

»Nema problema«, reče Hunter i kimne Garcii. »Mi ćemo vam ga donijeti.«

80. Načelnica Blake otvori vrata Hunterova ureda samo nekoliko minuta nakon

Garciina povratka. Unutra je već Alice Beaumont.

»Ovaj put je žrtva psiholog?«, upita načelnica čitajući s jedine stranice ispisa

koju drži u rukama.

»Točno«, reče Garcia. »Nathan Littlewood, star pedeset dvije godine,

razveden, živi sam. Bivša žena živi u Chicagu s novim mužem. Imaju jedno dijete,

Harrya Littlewooda, živi u Las Vegasu. Tamo pohađa koledž. Nathan je

diplomirao na UCLA-i. Dvadeset pet godina bio je u kolegiju psihologa grada Los

Angelesa. Ima ordinaciju u Silver Lakeu već osamnaest godina. Živio je u

dvosobnom stanu u Los Felizu koji ćemo kasnije danas pretražiti. Kao psiholog

većinom je rješavao svakodnevne probleme – depresiju, probleme u vezama,

osjećaj manje vrijednosti, slabo samopoštovanje, takve stvari.«

Načelnica podigne ruku. »Čekaj malo. A nešto vezano uz policiju? Je li ikad

pomagao LAPD-u u nekoj istrazi?«

»Mi smo na istoj valnoj dužini kao i vi, načelnice«, odvrati Garcia klikajući

po kompjutoru. »Ako jest, to bi ga povezalo s prethodne dvije žrtve i potvrdilo

ubojičin motiv – osvetu. Istražujemo to, ali moramo pregledati arhiv star dvadeset

pet godina, a dobivanje tih podataka ni slučajno nije toliko jednostavno kao što

zvuči. Tek smo se vratili s poprišta zločina, ali jedan mali tim već radi na tome.«

Načelnica upitno pogleda Alice. Ona je to i očekivala.

»Upravo sam dobila tu informaciju«, reče. »Još nisam počela kopati, ali ako

je Nathan Littlewood ikada na bilo koji način bio uključen u kakvu policijsku

istragu, ja ću to otkriti.«

Načelnica priđe panou i polako prijeđe pogledom po fotografijama poprišta

zločina. Odmah uoči različitosti. »Tijelo mu je puno modrica i porezotina. Zar ga

je mučio?«

»Da«, odgovori Hunter. »Moramo pričekati obdukcijski nalaz, ali doktorica

Hove misli da se ubojica dugo iživljavao na žrtvi, prije nego što je amputirao ruke

i noge.«

Načelnica pogleda Huntera. »Zašto?«

»Ne znamo.«

»Ali ubojica to nije napravio prethodnim žrtvama. Amputiranje je bilo

njihovo mučenje. Zašto je ovdje postupio drukčije?«

»Ne znamo, načelnice«, reče Hunter. »Možda eskalira njegov gnjev, ali

najvjerojatnije se radi o individualizaciji.«

»A to bi značilo, što?«

»Da svaka njegova žrtva u njemu pobuđuje potpuno drukčije osjećaje. Te

osjećaje može promijeniti reakcija žrtve. Neke su žrtve previše prestrašene da bi

govorile. Neke možda misle da će steći prednost ako surađuju ili pokušaju

urazumiti ubojicu. Neke će se pokušati suprotstaviti, vrištati, učiniti nešto... bilo

što, samo se neće tek tako predati. Pojedinci različito reagiraju na strah i

opasnost.«

»A način na koji je reagirala ova žrtva vjerojatno je skroz raspizdio ubojicu«,

zaključi načelnica.

Hunter kimne. »Ako je imao priliku i dovoljno hrabrosti, uvjeren sam da je

Littlewood kao psiholog pokušao razgovarati s ubojicom i odgovoriti ga od onoga

što je nakanio. A ako je ubojica u njegovu glasu osjetio pokroviteljski ton, to je

sigurno aktiviralo njegov bijes. Ne znamo što se dogodilo u toj prostoriji prije

ubojstva, načelnice. Znamo samo to da se na ovom poprištu zločina vidi mnogo

više gnjeva nego na prethodnima.«

»Više gnjeva?« Načelnica pogleda fotografije prethodnih mjesta zločina.

»Kako je to uopće moguće?«

»Porezotine i modrice na žrtvinu tijelu ukazuju na to da je ubojica htio što

više produžiti žrtvinu patnju. Želio mu je što sporiju smrt. A to ne bi ostvario da

je ranije započeo s amputacijama. Littlewoodova tajnica otišla je iz ureda navečer

oko sedam i trideset. Još ne znamo zasigurno, ali mislim da ga je ubojica napao

ubrzo nakon toga. Proveo je najmanje deset sati nasamo sa žrtvom.« Hunter

pokaže fotografiju Littlewoodova trupa na stolici. »I veći dio tog vremena

iskoristio je za mučenje.«

»I nitko ništa nije čuo?«

»To je malena zgrada, puna malih ureda«, odvrati Garcia. »U to doba gotovo

su svi otišli svojim kućama. Zadnji je otišao grafički dizajner čiji je ured na prvom

katu. Otišao je u osam i petnaest. Zgrada nema nikakve nadzorne kamere.«

»A ako su sumnje doktorice Hove točne«, nastavi Hunter, »ubojica je i

prilikom amputacije koristio drugi M.O.«

»Kako to misliš?«

»Kod prve dvije žrtve amputacijski rezovi izvedeni su veoma

profesionalno«, objasni Garcia. »Ali ne i ovdje. Doktorica kaže da postoje tragovi

rezanja i trganja. Ovo je pravi mesarski posao, ne kirurški.«

Načelnica zabrinuto uzdahne. »U redu. A što nam, dovraga, govori nova

skulptura? Pretpostavljam da i ona baca određenu sjenu.«

»Ne«, odgovori Garcia.

»Što?«

»Baca dvije.«

81. Načelnica pogleda oba detektiva, ali bez ikakva iznenađenja u očima. Nakon

svega što su dosad dobili od ovog ubojice, malošto ju je moglo iznenaditi.

»Nismo sigurni je li nam ubojica ostavio dvije različite skulpture ili jednu

skulpturu koja se sastoji od dva dijela«, reče Garcia. »Isto tako, ovaj put je učinio

nešto drukčije: za upotpunjenje svoga djela iskoristio je predmet iz ureda.« Garcia

nastavi opisivati što su našli na stolu Nathana Littlewooda. Dok on priča,

načelnica i Alice šutke promatraju fotografije nove skulpture. Kad im Garcia kaže

da je ubojica izvadio jedno Littlewoodovo oko, vjerojatno samo zato da im pokaže

kako se može vidjeti drugi dio skulpture, Alice osjeti mučninu u želucu.

»Najprije smo pregledali ovaj dio skulpture«, reče Garcia i pokaže

fotografiju na panou. »I evo što smo dobili.« Pričvrsti fotografiju prve sjene, točno

ispod fotografije tog dijela skulpture.

Načelnica i Alice koraknu bliže i pomno promatraju fotografiju.

»Koji je pak ovo vrag?«, reče načelnica ljutitim glasom. »Netko promatra

nekoga u kadi? Sad je ubojica postao i pervertit?«

»Ili nekoga u kutiji«, reče Hunter.

»Upravo sam to htjela reći«, izjavi Alice obraćajući se Hunteru. »Znam što

si mislio kad si rekao da druga skulptura nije napravljena onako pomno kao prva,

no ovdje ipak jest.« Pokaže fotografiju nove sjene. »Ovo nije kada. Ovo ima

poklopac.« Usporedi sjenu s fotografijom skulpture. »Da je ubojica htio da

zaključimo kako je ovo kada, mogao je bez problema otrgnuti poklopac kutije.«

To je i Hunterovo mišljenje. No poklopac je dio slike, znači da za to postoji

neki razlog.

»Dakle, izgleda kao da netko gleda nekoga kako leži u kutiji«, ispravi se

načelnica. »Zna li tko što bi to moglo značiti?«

»Još ne«, odgovori Hunter.

»Znači da je to još jedan besmislen trag. Još jedan dio ove beskrajne

slagalice?«

Hunter ne reče ništa.

Načelnica se uzrujano odmakne. »Što prikazuje ta druga sjena?«

Uz pomoć fotografija s poprišta zločina Garcia objasni kako se taj dio

skulpture nalazio na drugoj strani stola. Postavljanjem žrtvine glave i izvađenog

oka na točno određena mjesta, ubojica im je, poput filmskog redatelja, pokazao s

kojega mjesta moraju usmjeriti zraku svjetla da bi vidjeli sjene.

»Druga prikazuje ovo.« Garcia na pano pričvrsti fotografiju druge sjene.

Budući da je skulptura s drugom rukom veoma slična onoj prvoj, nije

nikakvo čudo da su njihove sjene gotovo identične. Nitko ne sumnja da ujedno

prikazuje osobu, ali kako je ubojica odrezao vrhove prstiju na prvim člancima,

izgleda kao da je veoma niska ili kao da kleči. Zbog načina na koji je postavljen

palac – nagnut naprijed, njegov odrezani vrh pokazuje prema gore – izgleda kao

da je osoba podigla ruku i pokazuje nebo. Na tlu, točno ispred nje, veliki su

komadi nečeg neprepoznatljivog. Te sjene stvaraju odrezani komadi mesa sa

žrtvina bedra.

»Koji je to vrag? On nas zajebava, eto što radi«, reče načelnica nakon

neugodne tišine. »Koji je to kurac? Patuljak? Dijete? Netko kleči? Moli? Pokazuje

u nebo?« Pogleda prethodnu fotografiju sjene. »Dakle, imamo nekoga tko

promatra nekoga drugoga u kutiji...« Zabije prst u najnoviju fotografiju na panou.

»... I patuljka, dijete ili nekoga tko kleči kao da se moli. Kako bilo što od ovoga

može biti povezano s najnovijom žrtvom?«

Svi znaju da je ovo samo retoričko pitanje.

»Reći ću vam što«, nastavi načelnica, ionako im ne dajući priliku da nešto

kažu. »Ama baš ništa. Poigrava se s nama, daje nam životinje, rogata čudovišta,

poruke na zidu, rock-pjesme i sada ovo sranje. Traci naše vrijeme jer zna da ćemo

provesti sate i sate u pokušaju da skužimo što znači sve to smeće.« Rukom opiše

krug u zraku pokazujući cijeli pano. »A on u međuvremenu slobodno hoda

ulicama, planira novo ubojstvo, uhodi novu žrtvu i cijelo nam se vrijeme smije.

Kakvo kazalište sjena? Ovo je kazalište lutaka, a mi smo njegove marionete

kojima manipulira kako god mu se prohtije.«

82. Tijekom poslijepodneva Hunter je zajedno s Garciom i načelnicom Blake

prisustvovao tiskovnoj konferenciji koja je više sličila na stajanje pred

strjeljačkim vodom nego na bio što drugo. Novinari su razgovarali sa svima u

zgradi u kojoj se nalazi ured Nathana Littlewooda i dobili cijeli raspon priča, od

raskomadanog tijela i odrezane glave, do ritualnog ubojstva s voodoo lutkom i

kanibalizma. Jedna je žena čak spomenula vampira.

Hunter, Garcia i načelnica dali su sve od sebe kako bi uvjerili novinare da

nijedna od priča koje su čuli nije istinita. No jedno je bilo sigurno: uskoro će

odjeknuti vijest o novom serijskom ubojici.

Nakon konferencije, Hunter i Garcia bace se na istraživanje imena koja im

je dala Littlewoodova tajnica. U protekla tri mjeseca, zbog već popunjenog

rasporeda, Littlewood je mogao primiti samo tri nova klijenta – Kelli Whyte,

Denise Forde i Davida Jonesa.

Kelli Whyte i Denise Forde započele su sa seansama prošlog mjeseca, svaka

je imala po četiri. David Jones nazvao je prije dva tjedna i raspitivao se o

konzultacijama. Početkom ovoga tjedna došao je na svoju prvu seansu. Sheryl je

rekla da je visok, možda metar osamdeset pet, metar devedeset, ima široka ramena

i prosječne je građe. Doduše, nije mogla mnogo toga reći o izgledu njegova lica.

Jones je nekoliko minuta zakasnio na svoju prvu seansu i jako se potrudio prikriti

svoj izgled. Nosio je sunčane naočale i bejzbolsku kapu duboko navučenu na čelo,

ali je Sheryl rekla kako to nije ništa neuobičajeno među klijentima, posebno onima

iz Hollywooda.

Hunter je otkrio da je Kelli Whyte nedavno razvedena 45-godišnjakinja koja

živi u Hancock Parku. Vodi investicijsku kompaniju u središtu losanđeleškog

financijskog područja i od razvoda, prije šest mjeseci, jedva se nosi sa

svakodnevnim životom.

Denise Forde je 27-godišnja kompjutorska analitičarka, živi sama u South

Pasadeni i radi u softverskoj kompaniji u Silver Lakeu. Dosad su o njoj saznali

samo to da je veoma sramežljiva, da nema mnogo prijatelja ni samopouzdanja.

Ni Kelli ni Denise ne čine se Hunteru kao potencijalne osumnjičenice. S

druge strane, David Jones se dosad pokazao kao prava enigma. Adresa koju je

Sheryl imala u arhivu bila je kriva. Ispostavilo se da je to adresa male trgovine

sendvičima u Zapadnom Hollywoodu. Ni broj mobitel nije odgovarao – zvonio je

u beskraj i nitko se nije javljao. A David Jones je previše često ime da bi mu se

moglo lako ući u trag. Brza pretraga pokazala je da ih samo u središtu Los

Angelesa ima više od četrdeset pet. Bilo kako bilo, Hunter nimalo ne sumnja da

je dao lažno ime. Siguran je da je ubojica bio u Littlewoodovu uredu i prije

ubojstva. Ovaj ubojica je previše temeljit da ne bi najprije krenuo u izviđanje.

Znao je da noću u toj zgradi nema nikoga. Znao je da zgrada nije nikako

osigurana, da nema stražara ni nadzornih kamera. Znao je da je pristup zgradi

dječja igrarija. No ponajprije, znao je da ne mora donijeti kutiju da bi nadopunio

svoju skulpturu. Znao je da Littlewood drži takvu kutiju-knjigu na svom stolu.

Ovaj ubojica je previše odvažan, previše arogantan. Vjerojatno je i prije ubojstva

sjedio licem u lice s Littlewoodom u njegovu uredu. Možda samo iz zabave. A

koji je način bolji od pretvaranja da je klijent? Nije teško ostati anoniman. Možda

je načelnica Blake u pravu – ubojica se poigrava sa svima, kao da su njegove

lutke.

83. Bilo je prilično kasno kad zazvoni telefon na Hunterovu stolu. On nevoljko

skrene pogled s panoa i javi se.

»Roberte, imam neke nalaze«, reče umoran glas liječnice Hove.

Hunter pogleda na sat i iznenadi se koliko je sati. I opet je izgubio pojam o

vremenu. »Još uvijek radite, doktorice?« Mahne Garcii da se i on javi na interni

telefon.

»Da, pravi se javio. I kladim se da je i Carlos još uvijek u uredu.«

»Da, ovdje sam«, reče Garcia i napravi grimasu.

»Roberte, nećete uhvatiti toga tipa silnim mozganjem. Znaš i sam.«

»Da, doktorice. Upravo smo se spremali završiti za danas.«

»Naravno da jeste.«

Hunter se nasmiješi. »Onda, što imate za nas?«

Hunter i Garcia čuju kako prevrće stranice. »Kao što smo i očekivali, sve

porezotine i modrice na trupu žrtve napravljene su dok je još bio živ. Mislim da

je umro jutros, negdje između tri i pet.«

»Tako je ubojica imao najmanje tri sata za stvaranje skulpture«, reče Hunter.

»Tako je«, složi se liječnica. »I ova je žrtva, jednako kao i prethodne dvije,

umrla zbog zatajenja organa, uglavnom srca i bubrega, potaknutog velikim

gubitkom krvi. Žrtva ima i trag opekline na desnoj bradavici, trupu, rukama,

genitalijama i leđima. Sto posto sam sigurna da su napravljene spravom za

ravnanje kose.«

»Čime?«, upita Garcia.

»Neki to zovu peglom za kosu.«

»Da, znam što je to, doktorice. Sigurni ste?«

»Sto posto. Sve opekline izgledaju jednoliko, s asimetričnim ravnim rubom.

One na bradavici odale su sredstvo. Sam vrh bradavice nije spržen. Trag počinje

samo nekoliko milimetara sa svake strane, kao da je vrhom naprave uštipnuta

bradavica, a zatim je sa strane prislonjeno užareno željezo.«

Garcia zaškrguće zubima i lijevom rukom prekrije prsa.

»Opekline su uzrokovale tri centimetra široke štipaljke, plus minus

milimetar-dva, što je standardna širina svih takvih naprava. Kad je ubojica završio

se mučenjem žrtve, započeo je s amputacijama. Najprije je odrezao lijevu nogu.

Žrtva je još bila živa, ali jedva. To je odgovor na pitanje zbog čega je na poprištu

bilo onoliko mnogo krvi. Kao što sam već rekla, ovaj put se ubojica nije potrudio

zaustaviti krvarenje. Nema nikakvog podvezivanja glavnih arterija i velikih vena.

Pustio je da žrtva iskrvari i zbog toga mislim da ovaj put nećemo dobiti bogzna

što iz toksikološkog nalaza. Barem ne lijekove koji usporavaju rad srca.«

»Ali možda nađu neki drugi lijek?«, upita Hunter zamijetivši nesigurnost u

njezinu glasu.

»Možda. Našla sam modricu od uboda igle na desnoj strani žrtvina vrata.

Izgleda kao da je ubojica nešto ubrizgao žrtvi, samo još ne znamo što.«

Hunter nešto naškraba na komad papira.

»Imali smo pravo i što se tiče izvršenja amputacije: ovaj put rezovi nisu bili

precizni«, nastavi liječnica. »Koristio je isti instrument...«

»Električni kuhinjski nož«, reče Garcia.

»Aha. Ali ovaj put ga je koristio kao mesar: rezao je i okretao ga kao da

tranšira meso. Isto tako, našla sam oku nevidljive tragove rezova kao i na

prethodne dvije žrtve. Ubojica se nije previše brinuo hoće li zarezati na pravom

mjestu.«

»Počeo je uživati u rezuckanju«, napomene Garcia.

»Na zglavcima, podlakticama i gležnjevima našli smo i tragove vezivanja.

Za razliku od prve dvije žrtve, ova je bila vezana. I to je još jedno odstupanje od

prvotnog M.O.-a. Na poprištu nismo našli konopac.« Slijedi još šuškanja

papirima. »Žica na skulpturi jednaka je onoj koja je korištena i na prve dvije, kao

i vezivno sredstvo – superljepilo. Kao što smo i očekivali, forenzičari su našli više

otisaka u ordinaciji i prijemnoj prostoriji.«

»Čistačica dolazi dvaput tjedno«, reče Hunter. »Zadnji put je bila prije dva

dana. Trebala bi doći sutra, rano ujutro. Provjerit ćemo otiske, ali sam siguran da

će pripadati pravim klijentima.«

Liječnica uzdahne. »To je sve što vam mogu reći o nalazima obdukcijskog

pregleda.«

»Hvala, doktorice.«

»Jeste li napredovali s novom sjenom? Je li povezana s prethodne dvije?«

»Još uvijek je proučavamo, doktorice«, odvrati Hunter. Sad njegov glas

zvuči umorno.

»Obavijestite me kad nešto otkrijete, hoćete li? Jako sam znatiželjna.«

»Naravno. Usput, Littlewoodova tajnica mi je rekla da je kutiju-knjigu

koristio za držanje mobitela i ključeva automobila dok je bio u ordinaciji. Jesu li

ih forenzičari našli?«

»Samo čas.« Prođe petnaest sekundi. »Ne, nisu na popisu. Upravo gledam u

njega. No pronašli su nekoliko zadnjih računa za mobitel. Držao ih je u ladici

stola.«

»Oni bi mogli biti od pomoći. Možete li nam ih poslati?«

»Nema problema, imat ćete ih odmah sutra ujutro. U redu, sad idem doma

na prijeko potreban odmor i čašu dobrog vina«, reče liječnica.

»Meni zvuči kao jako dobra ideja«, odvrati Garcia gledajući u Huntera.

»Da, doktorice, imate pravo«, složi se Hunter i kimne Garcii. »Svima nam

treba odmor prije prženja.«

»Sad ću vam odmah e-mailom poslati nalaz obdukcije, a laboratorijske

nalaze čim ih dobijem, ali znate kako to već ide. Može proći dan-dva čak i kad se

radi o najhitnijim stvarima.«

»U redu je, doktorice. Hvala što ste nam dali prioritet.«

84. S prvim zrakama sunca probudi se i Eleesha Holt. Ne treba joj budilica.

Unutarnji sat ugođen joj je jednako precizno kao i bilo koji švicarski. No umjesto

da odmah ustane kao što je uvijek radila, jutros samo nastavlja zuriti u strop svoje

male spavaće sobe. Misli na dugi dan koji je pred njom i odjednom je preplavi

neizmjerna tuga i osjećaj bespomoćnosti. Polako se iskobelja iz kreveta i ode u

kupaonicu pod topli tuš.

Nakon tuširanja, omota ručnik oko glave i navuče blijedožuti ogrtač.

Kružnim pokretima obriše paru sa zamagljenog ogledala i cijelu minutu zuri u

svoj odraz. Upale oči, umorna koža i slabe desni posljedica su mladosti izjedene

drogama i alkoholom. Ožiljak na lijevom obrazu posljedica je spavanja s

mnoštvom muškaraca i žena, od kojih su mnogi znali biti nasilni. Njezina crna

koža na svu sreću prikriva tamne kolobare ispod očiju. Kosa joj je izgubila

prirodan sjaj i živost, ali uz malo truda i veoma vrućeg glačala za kosu još uvijek

može postići lijep izgled.

Odmakne se od ogledala, razveže ogrtač i pusti ga da padne na pod. Plaho

prijeđe rukom preko trbuha dodirujući vršcima prstiju tri ubodna ožiljka. U očima

joj se nakupe suze pa brzo podigne ogrtač i otrese se uspomena iz mladosti.

Nakon brzog doručka vrati se u spavaću sobu, nanese malo šminke, navuče

traperice, košulju dugih rukava i udobne cipele, a zatim krene prema postaji

podzemne željeznice. Iz Norwalka, gdje živi, samo su četiri postaje do Comptona,

s presjedanjem na Imperial/Wilmingtonu.

U ovo doba jutra, na postaji Norwalk nema mnogo ljudi. Eleesha zna da bi

morala podnijeti pakleno putovanje kad bi iz stana izašla u vrijeme špice – gužva

na postaji, gužva u podzemnoj, bez ikakve šanse da nađe sjedalo. A ne, ne, ona

radije dolazi pola sata ranije na posao nego da riskira vožnju gradskim

prijevoznim sredstvom u vrijeme špice. Ionako je za stolom uvijek čeka neki

posao.

Nikad nije išla na koledž. Zapravo je prekinula školovanje negdje na sredini

osmog razreda, ali je zbog svog prijašnjeg života postala prava stručnjakinja u

onome što radi. Radi u losanđeleškom odjelu socijalne skrbi, u specijaliziranoj

službi za pružanje potpore. Ova služba pomaže žrtvama obiteljskog nasilja,

zlostavljanja, psihički bolesnim osobama, ženama žrtvama nasilja i razorenim

obiteljima.

Eleesha se bavi isključivo ženama žrtvama obiteljskog i drugog nasilja i

uličarkama koje žele prekinuti s poslom. Dani su joj dugi, naporni, puni tuge,

frustracije i patnje drugih ljudi. Mislila je da je pomogla mnogim ženama, mislila

je da je mnogima promijenila život, a one bi se samo nekoliko mjeseci kasnije

opet vratile svom starom životu. No tu i tamo uspjela bi neku skloniti s ulice i

držati je podalje. Nekolicini žena kojima je pomogla našla je dobar posao,

zasnovale su obitelj i započele potpuno novi život, daleko od patnje i ovisnosti.

Zbog tih trenutaka isplatio se ovaj posao.

Uđe u vlak i sjedne u stražnji dio. Privlačan muškarac od tridesetak i nešto

godina sjedne dva sjedala dalje s desne strane, ima mornarski modro odijelo i u

rukama drži papirnatu čašu kave u koju vjerojatno stanu četiri litre. Ljubazno

kimne glavom. Ona mu uzvrati na jednak način i kimanje poprati osmijehom. I

on se počne smiješiti, ali tada ugleda ožiljak na njezinu lijevom obrazu. Brzo

odvrati pogled i pretvara se da traži nešto u svojoj aktovci.

Njezin osmijeh brzo nestane. Prestala je brojati koliko se puta našla u istoj

situaciji. Pretvara se da joj je svejedno, ali duboko u sebi, na povrijeđenom egu,

nastane još jedan ožiljak.

Na narednoj postaji u Lakewoodu ukrca se nekolicina ljudi. Žena stara oko

dvadeset pet godina sjedne točno ispred nje. Ima svijetlosmeđi kostim s hlačama,

cipele bez potpetica od bež antilopa, u ruci drži kožnatu odvjetničku aktovku.

Muškarac s Eleeshine desne strane popije do kraja svoje četiri litre kave, namjesti

kravatu i blistavo se nasmiješi mladoj ženi. Ona ga niti ne primijeti. Sjedne i iz

aktovke izvadi novine, a Eleesha u sebi umire od smijeha.

Dok žena sjedi i čita novine, Eleeshinu pažnju privuče nešto na naslovnoj

stranici. Suzi oči i pročita naslov: »SERIJSKI UBOJICA KIPAR UZEO I TREĆU

ŽRTVU«. Nagne se naprijed i još više zaškilji u ženine novine. U prvom odlomku

članka opisuje se kako je novi sadistički serijski ubojica otrgnuo ruke i noge s

tijela žrtava samo zato da bi ih iskoristio za stvaranje grotesknih skulptura koje je

ostavljao na poprištima zločina. U članku se nagađalo i o kanibalizmu i izvođenju

obreda crne magije. Eleesha od gađenja iskrivi lice, ali nastavi čitati. Naredna

rečenica poput tornada uskomeša njezine misli.

Ne, pomisli, nije valjda.

Tek tada registrira fotografiju u dnu članka. Srce joj zastane kad se brzo

rasprše sve sumnje.

85. »Jeste li vidjeli ovu hrpu sranja?«, sikne načelnica Blake sjurivši se u

Hunterov i Garciin ured s jutrošnjim izdanjem LA Timesa.

Hunter, Garcia i Alice Beaumont već su pročitali članak. U duhu

senzacionalističkog novinarstva, LA Times je stvorio vlastiti pseudonim za

ubojicu. Sasvim prikladno, nazvao ga je »Kipar«.

U članku su četiri fotografije. Jedna prikazuje zgradu u kojoj je pronađeno

tijelo Nathana Littlewooda. Ostale tri su portreti žrtava. Članak završava izjavom

da, iako su ugledni članovi društva (okružni tužitelj s dijagnosticiranim

neizlječivim rakom, policajac i psiholog) postali žrtve najmonstruoznijeg ubojice

kakvog Los Angeles nije vidio desetljećima, LAPD se još uvijek vrti u krugu

poput glupog psa koji hvata svoj rep.

»Da, načelnice, vidjeli smo«, odgovori Hunter.

»Glupi pas?« Načelnica baci novine na Hunterov stol. »Prokletstvo. Jesu li

oni čuli ijednu jebenu riječ koju smo im jučer rekli na onoj konferenciji? Opisali

su nas kao nesposobne klaunove. A što je najgore, u pravu su. Tri žrtve u dva

tjedna, a nemamo ama baš ništa osim sjena.« Okrene se i pogleda Alice. »Ako si

u pravu što se tiče značenja sjene druge skulpture, onda je na njegovu popisu još

jedna žrtva.« Objema rukama zatakne pramenove kose iza ušiju i duboko udahne.

»Jesi li uspjela povezati treću žrtvu s prethodne dvije?«

»Ne«, poraženo odvrati Alice. »Nisam našla ništa što bi povezalo Nathana

Littlewooda s bilo kojom policijskom istragom. Nikad nije pomagao LAPD-u ni

na kakvom slučaju. Nikad nije svjedočio na sudu niti je pozvan u porotu. Radim

najbrže što mogu. Trenutno pokušavam otkriti je li ikada bio psiholog bilo kojoj

žrtvi zločina. Možda je pomagao nekoj žrtvi, a da na tom slučaju nisu radili ni

Nicholson ni Nashorn. Tada bismo možda taj slučaj mogli na neki način povezati

s Kenom Sandsom. No dobivanje podataka o Littlewoodovim starim klijentima

pokazalo se mnogo težim nego što sam očekivala. Ali to što još nismo otkrili ništa,

ne znači da Nathan Littlewood nije na neki način bio povezan sa slučajem Kena

Sandsa ili Alfreda Ortege.«

»Ma predivno«, ljutito odvrati načelnica. »Znači, ako se ova nova žrtva ne

uklopi u jedinu teoriju koju ste vas troje dosad smislili – osvetu Kena Sandsa –

onda stvarno imamo jedno jebeno ništa.« Okrene se Hunteru. »Roberte, došlo je

vrijeme da taj tvoj veliki mozak smisli nešto novo. Upravo sam prije dvadeset

minuta dobila jezikovu juhu od načelnika policije i gradonačelnika. Dosta im je

više toga da taj ‘Kipar’ terorizira grad i ismijava nas. Okružni tužitelj Bradley već

smatra cijelu ovu istragu totalnim fijaskom, a ne želim ponoviti što je rekao o

detektivima koji je vode. Ovaj članak je upravo to jasno rekao svima. Ne

otkrijemo li neki čvrsti dokaz u naredna dvadeset četiri sata, skidaju nas sa

slučaja.«

»Što?« Garcia zamalo ne skoči sa stolice.

»Slušajte, trenutno tonemo u govna. Prošlo je dvanaest dana od prvog

ubojstva i nemamo ništa čvrsto iako samo radili non-stop. Ne dođemo li sutra

ujutro s nečim konkretnim, okružni tužitelj će reći FBI-u da preuzme slučaj. Mi

ćemo im tada samo pomagati.«

»Pomagati im?«, reče Garcia. »Što ćemo raditi, brisati im guzice? Kuhati im

kavu?«

Hunter je već prije nekoliko godina radio s FBI-em na jednome slučaju i

nimalo mu se nije svidjelo to iskustvo. Sada šuti, ali ni u ludilu ne kani služiti

federalcima i predati im istragu na srebrnom tanjuru.

»Čim je priča objavljena u medijima, federalci su kontaktirali načelnika

policije, gradonačelnika, okružnog tužitelja i mene i ponudili svoju pomoć. Rekli

su, citiram: ‘U slučaju da nas zatrebate, samo zapamtite da smo tu.’ Od svih

navedenih, samo ja smatram da nam ne trebaju.«

»Načelnice, to je samo jedna velika hrpa govana.«

»Nađite nešto konkretno ili se na viknite na to, jer ćemo za dvadeset četiri

sata do vrata biti u toj velikoj hrpi govana i kopati po njima umjesto federalaca.«

86. U kasno poslijepodne modro nebo iznad Los Angelesa uzmakne pred

prijetećim tmastim oblacima koji najavljuju neminovni prvi ljetni pljusak.

U trenutku kad prva munja propara nebo, Hunter stigne u Los Feliz,

brežuljkastu četvrt sjeverno od Istočnog Hollywooda. Garcia se vratio u

ordinaciju Nathana Littlewooda. Htio je opet razgovarati s nekolicinom osoba s

kojima je već razgovarao i još jednom pogledati poprište zločina.

Littlewoodov stan nalazi se na desetom katu četrnaesterokatnice na uglu Los

Feliz Boulevarda i Hillhurst Avenuea. Rezervne ključeve dala mu je

Littlewoodova tajnica. Ulazno predvorje je veliko, dobro osvijetljeno, veoma

čisto i ugodno. Vratar, crnac šezdesetih godina, pomno njegovane kozje bradice,

sjedi iza polukružnog prijemnog pulta. Kad Hunter uđe, podigne pogled s

broširane knjige i pritisne dugme dizala.

»Dolazite nekome u posjet?«, upita i dalje ostane sjediti.

»Ne, gospodine«, odvrati Hunter i pokaže mu značku. »Ovdje sam

poslovno.«

Vratar zaintrigirano spusti knjigu. »Dogodila se neka provala za koju ja ne

znam?« Počne prekapati po papirima oko sebe. »Netko je nazvao 911?«

»Ne, gospodine, ne radi se o provali. Nitko nije nazvao 911. Ovo je samo

rutinski obilazak.« Reče mu samo to i uđe u dizalo čim se otvore njegova vrata.

Hodnik na desetom katu je dug, širok, dobro osvijetljen i miriše na neki

egzotični osvježivač zraka. Zidovi su krem boje sa svijetlosmeđim podnim

letvicama, na podu je bež tepih s desenom trokuta. Stan 1011 nalazi se pri kraju

hodnika. Tajnica je rekla da Littlewood nema sigurnosni alarm. Hunter otključa

vrata i polako okrene kvaku. Vrata se otvore u mračno predsoblje.

Upali baterijsku svjetiljku i izvana provjeri malu prostoriju. Na sredini zida

je pričvršćeno ogledalo srednje veličine, ispod njega stakleni konzolni stolić i na

njemu prazna staklena zdjela. Vjerojatno je Littlewood u nju odlagao ključeve kad

bi stigao kući. Lijevo od ogledala na zid su pričvršćene tri drvene kuke za kapute.

Na zadnjoj visi sivi sportski sako.

Hunter širom otvori vrata, uđe i upali svjetlo. Ravno naprijed predvorje vodi

u malu kuhinju, a na lijevoj strani u dnevnu sobu prosječne veličine.

Brzo provjeri džepove sivog sakoa. Nađe samo račun plaćen kreditnom

karticom u kineskom restoranu prije tjedan dana. Sudeći prema adresi, nalazi se

tek nekoliko blokova dalje od stana.

Vrati račun u džep sakoa i polako razgledavajući, oprezno krene prema

sredini dnevne sobe. Središnja točka je veliki plazma-televizor na sjajnom crnom

elementu uz južni zid. Na polici ispod televizora je DVD-player i satelitski

prijemnik. Desno od DVD-playera je mala stereo-linija. Preostalo mjesto na

elementu zauzimaju CD-i i DVD-i. U prostoriji se još nalaze blagovaonički stol

za četiri osobe, udoban dvosjed od crne kože, dva ista takva naslonjača, stakleni

stolić, drvena komoda i golema polica natrpana knjigama. Prostorija nije

neuredna, ali nije ni pretjerano čista. Nigdje se ne vidi ženska ruka, ali ni istaknuti

muški detalji. Neutralno, prosječno – samo te mu riječi padnu na pamet. Zavjese

su navučene pa prostorija djeluje mračno.

Iza CD-a na sjajnom elementu nađe samo jednu uokvirenu fotografiju,

napola skrivenu u kutu. Prikazuje Littlewooda kako grli mladića ne starijeg od

osamnaest. Mladac je odjeven u togu, obojica se ponosno smiješe od uha do uha.

I Hunter ima dvije slične slike u svom stanu – jednu nakon mature, drugu nakon

završenog koledža.

»Što to, dovraga, tražiš, Roberte?«, šapne sam sebi.

87. Vani munja osvijetli nebo. Samo djelić sekunde kasnije slijedi gromoglasna

tutnjava koja zaljulja zgradu. Kiša počne pljuštati svom silinom i udarati po

prozorskim oknima.

Hunter još nekoliko minuta provede u dnevnoj sobi pretražujući ladice i

policu, ali ne nađe ništa zanimljivo. Ni u kuhinji nema ničeg specijalnog –

raspareno posuđe i jedaći pribor najviše za četiri osobe i napola prazan hladnjak.

Dnevnu sobu s ostatkom stana povezuje mali hodnik. Negdje na njegovoj sredini,

s lijeve strane je jedna soba i još jedna na samom kraju. Kupaonica je s lijeve

strane, točno nasuprot prvoj sobi.

Krene dalje. Odluči započeti s glavnom spavaćom sobom. Velika je i

udobna, s vlastitom malom kupaonicom. Dvostruki krevet drvnog okvira nalazi

se uz jedan zid. Tu je još mali pisaći stol, ugradbeni ormar i visoka komoda s

ladicama. I opet nema nikakvog traga ženskoj ruci ni uokvirenih fotografija –

nema uspomena, nema ničeg skupocjenog. Polako pretraži sve. Ormar je veoma

uredno složen – polovicu prostora zauzimaju odijela i košulje. Samo četiri para

obuće, od toga dvoje tenisice. Jedan kut zauzimaju kravate i pojasevi. Hunter

provjeri svaki džep svake jakne – ništa.

Kiša pada sve jače, bubnja po prozorima kao zloduh koji pokušava ući.

Svakih par minuta munja propara nebo.

Nastavi s pretragom. U komodi s ladicama nađe majice, traperice, džempere,

rublje, čarape i dvije bočice kolonjske vode Davidoff Cool Water.

Provjeri koš za otpatke uz pisaći stol. Ne nađe ništa osim propagandnih

letaka trgovina i nekoliko omota čokoladica. Laptop na stolu zaštićen je lozinkom.

Nije baš siguran hoće li na tvrdom disku naći nešto što bi im moglo pomoći u

istrazi, no u ovom trenutku treba pokušati sve. Predat će laptop Brianu Doyleu u

Odjelu za informatičku tehnologiju. U kupaonici nađe još manje zanimljivih stvari

nego u spavaćoj sobi.

Zastane kraj prozora i neko vrijeme promatra kako kiša poput nebeske kazne

šiba po Los Angelesu. Još jedna munja propara nebo i razgrana se u pet krakova.

Čini se da neće tako skoro izaći iz ovoga stana.

Izađe iz spavaće sobe i krene hodnikom do sobe nasuprot kupaonici. Mala je

i veoma uredna. Nesumnjivo gostinska soba. Najveći komad pokućstva je krevet

za jednu osobu smješten uz jedan zid. Do njegova metalnog okvira s desne strane

nalazi se mali noćni ormarić. Ugradbeni ormar zauzima cijeli istočni zid. I ovdje

su zavjese navučene, no razlikuju se od onih u dnevnoj sobi. Ove su gušće i deblje.

Kroz njih ne dopire nikakvo svjetlo.

Ostavi ih na njihovu mjestu, priđe krevetu i rukom pogladi posteljinu. Sudeći

prema opipu i mirisu, čista je, nedavno oprana. Provjeri ladicu noćnog ormarića.

Ništa. Sasvim prazna. Zatvori je, priđe ormaru i otvori klizna vrata. Unutrašnjost

izgleda kao mala garažna rasprodaja. Sve je staro – usisač, knjige, časopisi,

svjetiljke, nekoliko otrcanih kaputa, umjetno božićno drvce i nekoliko kartonskih

kutija.

»Oho«, reče i odmakne se. »Čini se da je Littlewood mnogo toga sačuvao.«

Pogleda kartonske kutije naslagane na desnoj strani. Izvuče prvu. Relativno

je teška. Stavi je na krevet i otvori poklopac. Prepuna je starih gramofonskih

ploča. Iz čiste znatiželje izvuče ih nekoliko – Mötley Crile, New York Dolls, Styx,

Journey, .38 Special, Kiss, Led Zeppelin, Rush... Nasmiješi se. Čini se da je

Littlewood u mladosti bio metalac.

Zastane i sjeti se nečega, pa brzo prekopa po svim pločama u kutiji. Album

The Real Thing grupe Faith No More nije tu, nema ploče s pjesmom koja je svirala

na Nashornovoj jedrilici.

Vrati se do ormara pa izvadi i drugu kutiju. Ova je puna fotografija – jako

starih fotografija. Izvadi pregršt i počne ih pregledavati. Još jednom razvuče usne

u osmijeh. Nathan Littlewood izgleda nevjerojatno mlado – možda u kasnim

tinejdžerskim godinama, nekoliko kila mršaviji, kose duge do ispod ramena,

začešljane s lica. Izgleda kao odbačeni član nepoznate rock-grupe iz garaže.

Gurne ruku dublje u kutiju i izvuče još jedan pregršt. Sad su to slike s

vjenčanja. Littlewood ima elegantno tamno odijelo i na svakoj slici izgleda

istinski sretan. Nevjesta je otprilike osam centimetara niža od njega, ima oči koje

svakoga mogu nagnati da stane i zagleda se u njih. U vjenčanici izgleda predivno.

I ona izgleda neizmjerno sretno.

Naredne fotografije koje izvadi nisu s vjenčanja, iako Littlewood na njima

izgleda jednako mlado.

Počne ih pregledavati, kad mu nešto privuče pažnju.

»Čekaj malo.« Podigne sliku na desetak centimetara od lica, zaškilji i

usredotoči se. Mozak mu radi poput kompjutora, premeće po sjećanju sve

fotografije koje je vidio u posljednja dva tjedna. A kad napokon nađe vezu, osjeti

adrenalin u svakoj stanici svoga tijela.

88. Munja opet propara nebo. Alice zamalo skoči sa stolice. Ne voli kišu, iz dna

duše mrzi grmljavinske oluje.

»Isuse Kriste.«

Sklopi ruke, prisloni ih na usta i počne puhati u palčeve kao da su zviždaljke.

Uvijek to radi kad je prestrašena, još otkako je bila mala djevojčica.

Cijelo poslijepodne provela je u Hunterovu uredu manijakalno pretražujući

baze podataka, ulazeći na mala vrata u povjerljive Online sustave i tražeći bilo

kakvu vezu između tri žrtve. Još uvijek ništa nije našla. Nije joj se posrećilo ni s

pronalaženjem veze između Littlewooda i Kena Sandsa. No ona već dugo radi

ovaj posao. To što još nije našla vezu ne znači da te veze nema.

Nebo osvijetli još jedna munja, pa čvrsto zatvori oči i zadrži dah. Ne boji se

munja, ali nakon njih slijede gromovi, a od njih se skroz skameni.

Djelić sekunde kasnije zaori se prasak groma. Ovaj ne utihne brzo, tutnjava

se produži još nekoliko trenutaka. Nikako se ne može otresti uspomena. Oči joj

se napune suzama.

Jednom, kad je imala jedanaest godina, dok je bila djedu i baki u posjetu u

Oregonu, zatekla ju je oluja.

Djed i baka živjeli su na farmi u blizini Cottage Grovea. Cijeli je taj kraj

prekrasan, sliči na jedan veliki nacionalni park prepun drveća i jezera. Voljela se

igrati vani. Voljela je pomagati djedu dok je radio oko životinja, posebno kad je

muzao krave, skupljao jaja u kokošinjcu ili hranio svinje. No od svega toga najviše

se voljela igrati s Noskom, bakinim trogodišnjim crno-bijelim biglom. Većinu

vremena u Oregonu provela je držeći i mazeći Noska ili trčeći s njim vani.

Jednoga dana njezini su roditelji zajedno s djedom otišli u grad po namirnice.

Ona je ostala u kući s bakom. Dok je baka Gellar pripremala večeru, Alice i Nosko

otišli su van. Oboje su se voljeli igrati u blizini gustog drveća, kako je ona zvala

brijestov šumarak nešto dalje od kuće. Iako su joj roditelji mnogo puta rekli da se

nikad sama ne udaljuje daleko od kuće, ona onako tvrdoglava, nikad nije obraćala

previše pažnje na njihova upozorenja.

Nije imala pojma koliko je dugo zajedno s Noskom trčala šumarkom, no

mora da se dugo zadržala jer je nebo potamnjelo, na toj crnini ostale su samo male

mrlje plavetnila. Nije primijetila ni snažan miris mokre zemlje koji je zasitio zrak.

Prva munja koja je proparala nebo, na mjestu ju je skamenila. Tek je tada

primijetila snažno puhanje vjetra i njegovu hladnoću. Kad je grom prasnuo iznad

njezine glave i zatresao tlo oko nje, briznula je u plač. Nosko je poludio, počeo je

mahnito lajati i trčati kao muha bez glave.

Nije znala što će, pa je nastavila plakati i skutrila se ispod prvog stabla u

blizini. Dozivala je Noska, no on ju nije slušao. Dok je trčao između drveća, s

neba se poput zlokobna čekića stuštio grom. Meta mu je bila široka metalna

pločica na Noskovoj ogrlici. Širom otvorenih očiju i ispružene ruke dozivala je

psića da joj priđe, ali nije imao nikakve šanse. Grom je pogodio Noska. Psić je

poput odbijene ping-pong loptice odskočio u zrak. Kad je pao na tlo, više se nije

micao. Oči su mu bile mliječnobijele, iz usta mu je beživotno visio jezik crn poput

katrana. Unatoč snažnom pljusku, vidjela je kako se dim uzdiže iz njegova tijela.

Cijelu godinu nakon toga imala je noćne more i od toga se dana neizrecivo

bojala grmljavine. Osjećala je nelagodu čak i zbog fleša fotoaparata. Podsjećao ju

je na munje.

Tropske oluje u Los Angelesu obično ne traju dulje od četrdeset pet minuta

do sat vremena, a ova traje već sat i pol i ne pokazuje nikakve znakove jenjavanja.

Ima mnogo posla, ali sada ni u ludilu ne može sjediti za kompjutorom. Prsti

su joj potpuno ukočeni. Zato odluči pregledati svoje papire. Nekoliko sati ranije

primila je ispis računa za mobitel Nathana Littlewooda koji su forenzičari našli u

njegovoj ordinaciji. Kad je jutros stigla u ured, njega je prvog ugledala na stolu.

Provede desetak minuta u identificiranju brojeva koje je najčešće zvao, a

zatim primijeti nešto zbog čega potpuno zaboravi na oluju koja vani bijesni.

»Čekaj malo«, reče samoj sebi i počne prekapati po hrpi dokumenata. Kad

napokon nađe ono što je tražila, prelista i pročita svaki redak.

To je to.

89. Prije sat vremena kiša je napokon stala. Oblaci su se raspršili, ali je nebo i

dalje ostalo crno jer je dan uzmaknuo pred večeri.

U toj kutiji ima previše fotografija da bi ih sve mogao pregledati ovdje u

stanu Nathana Littlewooda. Jedna mu je već zapalila iskricu sumnje. Mora se

vratiti u ured i uzeti kutiju sa sobom.

Prije odlaska, Hunter provjeri sadržaj i ostalih dviju kutija u ormaru

gostinske sobe. Sadrže različite predmete i sitnice iz Littlewoodove prošlosti, ali

mu se ništa od toga ne učini važnim.

Uđe u ured i zateče Garciu za njegovim stolom. Alice nema.

»Sve je u redu?«, upita Hunter zamijetivši umor na partnerovu licu.

Garcia napuše obraze, zatim polako ispusti zrak. »Nazvao me detektiv Corbi

iz Južne postaje.«

»Detektiv zadužen za istragu Titova ubojstva?«

»Da, on. I pogodi što? Upravo su dobili nalaz DNK testiranja trepavice

nađene u Titovoj kupaonici. Poklapa se s DNK-om Kena Sandsa.«

Hunter odloži kutiju s fotografijama na stol. »Trepavice?«

»Tako je. A ipak mi se nekako čini da Ken Sands ne može biti i Titov ubojica

i Kipar. Kipar nam je ostavio tri poprišta puna krvi, ali nije ostavio ništa što nije

htio da nađemo. Čak ni česticu prašine. Kako je onda, ako je Ken Sands ubio i

Tita i ostale tri žrtve, mogao biti toliko nepažljiv u Titovu stanu?« Ne pričeka

Hunterov odgovor. »Možda je problem u tome što uopće nije bio nepažljiv.

Možda je napravio kardinalnu grešku.«

Hunter se zainteresira.

»Trepavice ne ispadaju toliko često kao vlasi ili dlake. Provjerio sam«,

objasni Garcia. »Čovjeku dnevno otpadne između četrdeset i 120 vlasi i dlaka, a

prosječni životni vijek trepavica je 150 dana, zatim otpadaju, ali se ne radi o nekoj

velikoj količini da bi većina kriminalaca na to obraćala pažnju, bez obzira koliko

su oprezni. I zato, ako Titov ubojica nije nosio zaštitne naočale, napravio je

kardinalnu grešku.«

»Što si rekao Corbiu?«

»Ništa. I dalje ga držim u mraku neznanja. Ne zna da je Sands osumnjičenik

i u našem slučaju. Zamolio sam ga da me izvješćuje o novostima. No sad više

nemamo izlaza. I oni traže Sandsa.«

Hunter kimne s razumijevanjem. »Da, ali sjećaš se Titova stana, zar ne? Bio

je prljav. Mjesecima nije očišćen. I zato ta trepavica može značiti da je Sands bio

u njegovu stanu, ali bez svjedoka koji bi to potvrdili ili bez njegova priznanja,

nikad neće biti osuđen. Sands može reći da je bio u Titovu stanu bilo kad prije

ubojstva.«

Garcia zna da Hunter ima pravo.

»Jesi li našao nešto u Littlewoodovoj ordinaciji?«

Garcia objema rukama odmakne kosu s čela. »Ama baš ništa.« Pogleda na

svoj sat i razdraženo više puta stisne nos.

Hunter itekako shvaća njegovu frustraciju. »Gdje je Alice?«

»Nemam pojma. Nije bila ovdje kad sam se vratio. Što je to?« Glavom

pokaže na kutiju koju je Hunter odložio na stol.

»Nešto iz Littlewoodova stana. Stare fotografije.«

Garcia upitno podigne obrve.

Hunter ostavi kutiju i priđe panou. Ovaj put usmjeri pažnju samo na

fotografije koje prikazuju skulpture i odrezane udove. Promatra ih kao da ih nikad

dosad nije vidio.

»Vidiš nešto zanimljivo?«

Bez odgovora.

»Roberte«, zazove ga Garcia. »Jesi li našao nešto u Littlewoodovu stanu?

Nešto u toj kutiji?«

Hunter podigne ruku prema jednoj fotografiji i skine je s panoa. »Moramo

dolje u načelničin ured prije nego što ode.«

90. Načelnica Blake upravo je završavala telefonski razgovor kad Hunter pokuca

na vrata njezina ureda.

»Naprijed«, dovikne nakon što je rukom prekrila mikrofon. Kad oba

detektiva uđu unutra, pokaže im da sjednu.

Nijedan ne sjedne.

»Pa, Wilks, nije me briga kako ćeš to napraviti, samo to napravi. Ti si vođa

tima, pa onda ga vodi, proklet bio.« Načelnica zalupi slušalicu, prstima pritisne

hrbat nosa i načas zatvori oči.

Hunter i Garcia nijemo čekaju.

»O.K.« Načelnica podigne pogled i teško uzdahne. »Recite mi da ste barem

nanjušili nešto novo.«

Hunter gurne ruku u džep na prsima i izvadi staru fotografiju veličine

petnaest puta deset centimetara pa je stavi na njezin stol.

»Što je to?«, upita ga.

»Ono novo što smo nanjušili«, odgovori Hunter bez sarkazma u glasu.

»Našao sam je u stanu Nathana Littlewooda.«

Garcia korakne naprijed i iskrivi vrat.

Načelnica podigne fotografiju i nekoliko trenutaka se zagleda u nju.

»Roberte, koja vraga ovdje gledam?«

»Mogu li ja pogledati, načelnice?«, upita Garcia i ispruži ruku.

Ona mu doda fotografiju i zavali se u svoju stolicu na kotačićima.

Slika nije osobito dobre kvalitete, ali jasno prikazuje mršavog momka, tek

zašlog u dvadesete godine. Stoji uz stablo, u ruci drži bocu piva. Dan je sunčan,

pa na sebi nema košulju. Ima tamnu kovrčavu kosu. Smiješi se. Bocu u desnoj

ruci nagnuo je prema fotoaparatu, kao da nekome nazdravlja. Garcii ne treba dugo

da ga prepozna.

»Jako mlad Nathan Littlewood«, reče.

Načelnica dobaci Hunteru nimalo impresioniran pogled. »Zar bih se trebala

iznenaditi što si njegovu sliku našao u njegovu stanu?«

»Ne njegovu«, odvrati Hunter. »Ove druge osobe.«

Načelnica opet pogleda fotografiju u Garciinim rukama, zatim Huntera kao

da je poludio. »Govoriš o ovoj slici? Jer ako je odgovor potvrdan, trebao bi

posjetiti okulista, Roberte. Na slici je samo jedna osoba.«

Garcia pogledom pretražuje pozadinu, traži druge osobe. Dovoljno dobro

pozna Huntera i siguran je da je Hunter vidio nešto što je svima promaklo. No ne

vidi nikoga. Littlewood sam stoji uz stablo. U pozadini nema ničega.

»Pogledajte bolje«, reče Hunter.

Tada Garcia u desnom kutu fotografije primijeti dio nečije lijeve ruke. Zbog

blizine fotoaparata malo je mutna, ali se vidi da je savijena u laktu. Veći dio

podlaktice nije na slici.

»Ruka?«, upita Garcia.

Hunter kimne. »Dobro je pogledaj.« Promatra Garciu dok on pomno zuri u

sliku. Na licu mu se najprije pojavi zbunjenost, zatim sumnjičavost, nakon toga

iznenađenje i tada konačno shvati.

»Vrag me odnio«, reče Garcia brzo pogledavši Huntera.

»Ne, vrag odnio mene«, reče načelnica i laserskim pogledom osine oba

detektiva. Glas joj je malo povišen. »Zar sam nevidljiva? Što je s tom rukom?«

Garcia stane ispred njezina stola i pokaže joj sliku. »Ovo nije bilo čija ruka.«

Pogleda Huntera. »Zbog toga opet gore pregledavaš fotografije.«

Hunter kimne i na načelničin stol stavi fotografiju koju je skinuo s panoa.

Prikazuje nekoliko dijelova tijela na stolu od nehrđajućeg čelika. Pokaže jednu

ruku na fotografiji, točnije, mjesto visoko na tricepsu.

»Vidite ih?«, upita.

Načelnica nagne glavu naprijed i zaškilji. »Da, vidim. Što je to?«

»Madeži«, odvrati Garcia i stavi sliku koju drži do one koju promatra

načelnica. Pokaže identičnu skupinu od šest malih, tamnocrvenih madeža

neobičnog oblika na tricepsu osobe koja je nehotice stala pred fotoaparat. Iako je

ruka mutna, nema nikakve sumnje. Madeži su potpuno isti.

91. Načelnica još neko vrijeme ostane mirno sjediti, zagledana u fotografije na

stolu. Zna da su madeži jedinstveni kao i otisci prstiju. Šanse da dvije osobe imaju

potpuno jednak madež iznose otprilike jedan naprama šezdeset četiri milijuna.

Čak ni identični blizanci nemaju identične madeže. A šansa da dvije osobe imaju

šest potpuno istih madeža u maloj skupini u koju upravo gleda, praktički je

nemoguća.

»To znači da je taj tip...« Prstom pokaže mutnu ruku na fotografiji iz

Littlewoodova stana.

»Andrew Nashorn«, dovrši Garcia. »Ubojičina druga žrtva.«

U očima joj zaiskri. »Znači, poznavali su se?«

»Čini se«, odvrati Hunter. »Ili barem davno u prošlosti.«

Načelnica okrene sliku. Ništa. »Kad je ovo snimljeno?«

»Možemo je poslati u laboratorij na analizu, ali sudeći po tome koliko mlado

izgleda Nathan Littlewood i činjenici da se oženio prije dvadeset sedam godina, a

na toj slici ne nosi vjenčani prsten, rekao bih da je fotografija vjerojatno stara

negdje između dvadeset sedam i trideset godina.«

Garcia se složi.

Načelnica se opet zavali u stolicu, očito razmišljajući o nečemu. Podigne

glavu, nagne se na desnu stranu i pogleda vrata ureda. »A gdje je cura iz okružnog

tužilaštva?«

Garcia slegne ramenima.

»Nisam je vidio od jutros«, reče Hunter.

»Pa, čini se da je imala pravo.« Načelnica ustane. »Ubojica je skovao plan.

Tako je ona protumačila sjenu skulpture nađenu na drugom poprištu zločina, zar

nije? Dvije žrtve je sredio, preostaju još dvije.« Zaobiđe stol od palisandrovine i

stane ispred njega. »Dakle, sad je sredio i treću. Sada znamo da su se dvije žrtve

poznavale. Zbog prirode njihova posla, nimalo ne sumnjam da su se poznavali i

Derek Nicholson i Andrew Nashorn. Je li možda Nicholson poznavao i treću

žrtvu, znamo li to? Je li i on prije mnogo godina bio član te iste skupine

prijatelja?«

Hunter lijevom rukom promasira vrat. »Načelnice, ovo sam uočio prije samo

sat vremena. Nisam imao vremena da još malo kopam. Svakako ćemo to istražiti.

Gore imam cijelu kutiju starih fotografija na kojima možda nađemo još nešto. No

sada ih možemo pregledavati iz jednog sasvim drugog aspekta.«

»Ja bih rekao, načelnice, da smo stvarno nanjušili nešto novo«, reče Garcia.

Načelnica još uvijek ne izgleda previše oduševljeno, ali Garcia je u pravu,

imaju nešto novo. Pogleda na svoj sat i otvori vrata. »Pa onda počnite kopati i

obavijestite me istoga časa čim nešto otkrijete. A sada moram razgovarati s

načelnikom policije i losanđeleškim okružnim tužiteljem.«

92. Većinu noći Hunter provede u pregledavanju svake fotografije iz kutije.

Nađe još slika s vjenčanja, odmora, nekoliko fotografija Littlewooda s prijateljima

i obitelji i veliku zbirku snimki njegova sina jedinca, Harrya – njegovo rođenje,

prvi koraci, prvi dan škole, mala matura, prvi školski ples. U biti, svaki važan

trenutak u njegovu životu dok nije napustio dom. Littlewood je očito bio ponosan

otac.

Nakon sati i sati provedenih u pretraživanju, Hunter je siguran da nema

Andrewa Nashorna ni na jednoj drugoj fotografiji. Imaju samo mutnu ruku na

rubu fotografije koja se može identificirati samo po skupini malih madeža na

tricepsu – to je sve.

Svako lice na svakoj fotografiji pogledao je pomoću povećala. Prilično je

siguran da nijedno od njih nije lice Dereka Nicholsona, ali »prilično« ne znači sto

posto. Razgovarat će s njegovim kćerima, Oliviom i Allison, i provjeriti imaju li

možda one kakvu očevu fotografiju iz njegovih ranih dvadesetih godina za

usporedbu. Možda je Nicholson bio jedan od onih čiji se izgled s godinama

drastično promijenio.

Hunter napokon uspije zaspati nešto prije pet ujutro. Probudi se u 8:22.

Ožiljak na zatiljku svrbi ga kao lud. Dugo se tušira, nada se da će topla voda koja

mu dobrih pet minuta masira vrat ublažiti malo taj svrbež.

Ne upali.

Kad sat vremena kasnije uđe u ured, zateče Garciu za njegovim stolom kako,

ramena pogrbljenih nad tipkovnicom, pomno čita nešto na kompjutorskom

zaslonu. Podigne pogled kad Hunter stavi kutiju s fotografijama na svoj stol.

»Našao si nešto?«, s iščekivanjem upita Garcia i glavom pokaže na kutiju.

»Ništa. Samo onu. Pregledao sam svaku fotografiju, svako lice. Ona slika iz

parka je sve što imamo. Ako je Nathan Littlewood i poznavao Dereka Nicholsona,

u ovoj kutiji nema nikakvog dokaza.«

»Da, ali to ne znači da ga nije poznavao. Naš tim od četiri osobe radi na tome,

vraćaju se u prošlost dvadeset pet do trideset godina, kopaju poput pomahnitalih

krtica i traže nešto što bi moglo povezati Nicholsona i Littlewooda.«

Hunter kimne.

Garcia ustane i priđe mjestu u kutu gdje stoji vrč s kavom. »Zamolio sam

jednog od tehničara da usporedi madeže sa slike koju si donio iz Littlewoodova

stana i one s obdukcije, tek toliko, da budem sto posto siguran. Nema nikakve

sumnje. Veličina, razmak, oblik, sve je potpuno isto. To je Nashornova ruka.«

Vidi na partnerovu licu da nije dovoljno ispavan, pa ga niti ne pita, već natoči

kavu i u drugu šalicu i doda mu je.

»Recite dragička«, reče Alice ulazeći s ponosnim osmijehom na licu.

Hunter i Garcia se istovremeno okrenu prema njoj.

»Poznavali su se.«

93. Unatoč svježe nanesenoj šminki, uredno počešljanoj kosi i besprijekorno

izglačanoj suknji i bluzi, Alice izgleda umorno. Odaju je oči. Gotovo mogu vidjeti

koliko je žuljaju zbog neispavanosti.

Ni Hunter ni Garcia ne prozbore ni riječ.

Alice stavi aktovku na svoj stol. »Poznavali su se«, ponovi. »Andrew

Nashorn i Nathan Littlewood.«

Hunter ju nije vidio od jučer ujutro. Poslijepodne se nije vratila u ured. Nisu

se čuli, a sudeći po tome koliko uzbuđeno zvuči i činjenici da su samo on i Garcia

njezina publika, očito nema pojma o fotografiji koju je našao u Littlewoodovu

stanu.

»Mi već...«, započne Garcia, ali ga Hunter prekine.

»Otkud znaš?«

Ponosni osmijeh ozari joj cijelo lice. Iz aktovke izvadi dva lista papira. »Ovo

je dio ispisa računa za mobitel Nathana Littlewooda.« Doda jedan list Hunteru.

»Došao je jučer dok ste vas dvojica bili vani. Ovaj...«, doda mu i drugi list, »...

smo dobili za mobitel Andrewa Nashorna.«

Hunter ne mora čitati cijeli popis. Alice je markerom označila brojeve. Jedan

te isti broj pojavljuje se tri puta u Nashornovu ispisu i dvaput u Littlewoodovu.

»To je broj eskort djevojke. Ne agencije, već samostalne cure«, reče Alice.

»Obojica su koristila usluge iste eskort cure.«

Na licima obojice detektiva pojavi se sumnja.

»Eskort cura?«, upita Garcia.

»Tako je. Zove se Nicole.« Alice zastane i podigne desni kažiprst. »Čekaj da

se ispravim... ‘Submisivna Nicole’. Pruža usluge specifičnoj klijenteli.«

Garcia odloži šalicu. »U redu, slažem se da svakako moramo istražiti otkriće

da su Nashorn i Littlewood koristili usluge iste eskort cure, ali to nužno ne znači

da su se njih dvojica poznavali.«

»Ona nije obična eskort cura«, ispravi ga Alice. »Ona je submisivna pratilja.

Pruža usko specijaliziranu uslugu. To su njezine riječi, ne moje.«

»Razgovarala si s njom?« Garcia je istinski iznenađen.

»Sinoć«, kimne Alice.

Ovo ni jedan ni drugi nisu očekivali.

»Slušajte, znam da ste obojica tražili neki novi trag. Do te sam informacije

došla kasno jučer pa sam odlučila malo sama pročačkati, umjesto da samo sjedim

i čekam. Sinoć sam uspjela dogovoriti s njom sastanak i tako smo malo

razgovarale.«

»Kako si je uspjela uvjeriti da govori?« Garcia iz iskustva zna kako nije lako

nagovoriti nekoga tko se bavi nezakonitom trgovinom seksom da progovori.

»Uvjerila sam je da nisam murjakinja i novinarka i zaklela se kako se nijedna

informacija koju oda neće iskoristiti protiv nje.«

»I upalilo je?«

»Pa, ja mogu koristiti i neke druge pristupe koje vi murjaci ne smijete.«

»Platila si joj«, zaključi Garcia.

»To svaki put upali«, prizna Alice. »A što mislite, kako ured okružnog

tužitelja pronalazi doušnike, dajući im krafne i vruće mlijeko? Ona je submisivna

eskort cura. Plaćaju joj za mnogo gore stvari od običnog razgovora. Plaćeni

razgovor vjerojatno joj je bila najlakše zarađena lova u životu. I još sam joj

garantirala da neće u zatvor. Rekla sam joj da me nazove ako joj ikada zatreba

odvjetnik, a u njezinoj profesiji to je jako primamljiv prijedlog.«

Tu se Garcia mora složiti. »I o čemu ste razgovarale?«

»Čuj sam.« Iz aktovke izvadi diktafon i stavi ga na Hunterov stol. »I prije

sam znala raditi slične stvari.« Namigne obojici.

Hunter i Garcia iznenađeno priđu stolu.

»Sve je snimljeno«, reče Alice. »Samo sam joj pokazala sliku Andrewa

Nashorna.« Pritisne dugme.

»O, da, Paul, on je prilično redovit. Viđam ga otprilike jednom mjesečno.

Nekad češće, nekad rjeđe.«

Glas koji dopire kroz sićušni zvučnik izrazito je ženstven i senzualan, glas

osobe vjerojatno srednjih dvadesetih godina, ali sadrži i neku grubost kakva se i

očekuje od osobe koja je na ulici prošla sito i rešeto.

»Paul?«, začuje se Alicein začuđeni glas.

»Koristi se tim imenom. Slušaj, znam da nijedan od mojih klijenata ne koristi

pravo ime. Rekao je da se zove Paul i ja ga zovem Paul. Tako ti to ide, gospođo.«

Zavlada kratka tišina. »Voli grubu igru.«

»Grubu?«

»Aha. Voli me vezivati, staviti povez na usta, katkada mi prekrije i oči, opali

pokoju pljusku.« Zahihoće se. »U redu je, i ja u tome uživam.«

Hunter pretpostavi da je ovu posljednju rečenicu izrekla jer se Alice šokirala.

»On je dolazio k tebi?«

»Ponekad. Ponekad sam ja išla na njegovu jedrilicu. Ponekad je unajmio

pravu tamnicu. Ima ih nekoliko u Los Angelesu. Imaju bolje sprave.«

»I koliko je dugo... tvoj klijent?«

»Nekoliko godina.«

»Kad si ga zadnji put vidjela?«

»Nedavno.«

»Možeš li biti preciznija?«

Opet zavlada kratka stanka, čuju se samo zvukovi premetanja. Hunter

pretpostavi da Nicole premeće po torbici ili ladici.

»Prije pet tjedana. 13. svibnja.«

»Dobro. A ovaj tip?«

Alice zaustavi snimku. »Tada sam joj pokazala sliku Nathana Littlewooda«,

objasni, zatim opet pritisne dugme.

»Da, i njega viđam... s vremena na vrijeme. Doduše, ne tako često kao Paula.

Taj se zove Woods.« Sada se veselo nasmije. »Ja ga ne bih baš tako nazvala, ako

znaš što mislim reći, ali to ime mu se sviđa, pa ga tako i zovem.«3

»I on je... ‘grub’?«

Nicole se nasmije prostačkim grlenim smijehom koji zvuči jako staro. »Svi

moji klijenti su na svoj način grubi, gospođo. Zato i dolaze k meni a ne nekoj

jeftinoj kurvetini iz Zapadnog Hollywooda koja za sat naplaćuje dva dolara.

Ovdje dobivaju ono što plate.«

Alice polako odmahne glavom, očito ne može shvatiti kako se bilo koja žena

može zbog novca izlagati verbalnom i fizičkom zlostavljanju i drugim

poniženjima.

»Kad si njega zadnji put vidjela?«

Opet se čuje okretanje stranica. »Početkom mjeseca, 2. lipnja.«

»Pokazat ću ti još jednu sliku.« Alice pogleda Huntera i Garciu i nečujno

izgovori. »Derek Nicholson.«

»Hmm, ne. Nikad ga nisam vidjela.«

»Sigurna si?«

Slijedi nekoliko sekundi tišine. »Da, sto posto.«

»Znači, nije bio tvoj klijent?«

»Upravo sam to rekla, gospođo.«

»Dobro. Još samo nešto. Znaš li, jesu li se Paul i Woods poznavali? Jesu li

ikada bili zajedno na tvojoj seansi ili nečem sličnom?«

»Ne, ja ne održavam grupne seanse. Previše su intenzivne, a i moji klijenti

su previše posesivni. Kad ugovore sastanak sa mnom, žele da budem samo

njihova.« Opet slijedi grleni smijeh. »Ali, da, poznavali su se. Kad je prije

nekoliko godina Paul počeo dolaziti k meni, rekao je da ima prijatelja koji bi se

3 seksualna aluzija, woods znači drvo

isto htio viđati sa mnom. Rekla sam mu da svom prijatelju da moj broj. Tjedan

dana kasnije, nazvao me Woods.«

94. Alice isključi diktafon, a Hunter joj ukratko ispriča što je jučer pronašao u

Littlewoodovu stanu. Alice ne može sakriti razočaranje kad se ispostavi da

njezino veliko otkriće zapravo nije veliko, no Hunter zna da je veoma značajno.

On je iz slike koju je pronašao otkrio da su se Andrew Nashorn i Nathan

Littlewood poznavali prije tridesetak godina, a Alice je otkrila da su i dalje ostali

u kontaktu, što je jedno potpuno novo otkriće. Jako dobro zna kako se lako izgubi

kontakt sa starim prijateljima – iz škole, koledža, susjedstva, s posla. To što je

otkrio da su Nashorn i Littlewood prije tridesetak godina proveli poslijepodne u

parku natačući se pivom, ne znači da su bili prijatelji. Alice je dokazala da su bili

i ostali prijatelji.

»Pregledala sam sve telefonske ispise«, reče Alice. »Nashorn i Littlewood

nisu izravno kontaktirali. Barem ne s tih mobitela. Ali i sami znate da mnogo ljudi

ima više od jednog mobitela, a katkada je tim drugima teško ući u trag.«

»Što je s Derekom Nicholsonom?«

»Polovicu noći provela sam pregledavajući njegove telefonske ispise«,

odgovor Alice. »Provjerila sam razdoblje sve do šest mjeseci prije nego što mu je

dijagnosticiran rak. Na njima nema ni Nashornova i Litlewoodova broja. Ni na

njihovim ispisima nema njegova broja.«

Potkraj poslijepodneva Garcia primi preliminarni izvještaj svoga tima

»kopača«. Dotad su provjerili arhive iz škola i koledža za sve tri žrtve, kao i

njihove prijašnje adrese. Nisu našli ništa što bi ukazivalo na to da su se njih trojica

mogla poznavati iz susjedstva ili škola. Rekao im je da nastave kopati –

provjeravati članstvo u teretanama i klubovima, sve što ostavlja bilo kakav

papirnati trag. No zna da, čak i ako je nekad postojao kakav papirnati trag, danas

ga je gotovo nemoguće naći.

Sunce zađe i tako završi još jedan dan ispunjen frustracijom.

Hunter sjedi za svojim stolom, umorno uzdahne, nalakti se na stol i nasloni

čelo na ruke. Po milijunti put pročešljao je sve svoje bilješke i fotografije s

poprišta zločina, a čini mu se da je sada zagonetka još teža nego prije. U glavi mu

počne bubnjati, zna da glavobolja neće tako lako nestati. Stalno se pojavljuju nova

pitanja, a on ne zna odgovore.

Što to imaju? Kojota i gavrana koji simboliziraju lažljivca? Demonski lik

koji promatra svoje žrtve – ukupno četiri? Nekoga tko gleda i pokazuje nekoga

drugoga u kutiji? Je li to lijes? Te bi sjene trebale predstavljati sprovod? Izgleda

li zbog toga druga sjena kao osoba koja kleči i moli se? Ili je to dijete? I kako su,

dovraga, sve te sjene povezane?

»Piće?«, dovikne mu Garcia sjedeći za svojim stolom.

»Hmm?« Hunter podigne glavu i par puta trepne.

»Idemo na piće.« Garcia pogleda na svoj sat i ustane. »Ovaj ured djeluje

klaustrofobično, vruće je kao u paklu i kunem se da sam prije dvije minute vidio

kako ti para izlazi iz ušiju. Obojici treba odmor. Idemo popiti piće i nešto

čalabrcnuti. Definitivno nam treba odmor. Sutra možemo početi iznova.«

Hunter tomu ne može prigovoriti. Da u mozgu ima fitilj, već bi davno

izgorio. Slegne ramenima i počne zatvarati svoj kompjutor.

»Da, piće zvuči izvrsno.«

95. Bar 107, udaljen samo jedan blok od upravne policijske zgrade, vjerojatno

ima najneukusnije unutarnje uređenje u središtu Los Angelesa. Sa zidovima

crvenijim od komunističke Rusije, separeima od vinila i namještajem u otrcanom

šik stilu kupljenom na kakvoj garažnoj rasprodaji, ovo mjesto je četverosoban

retrobar, omiljen mnogima zbog širokog asortimana koktela i škotskih viskija.

Unutra je mnogo ljudi, ali ne previše. Hunter i Garcia sjednu na drugi kraj

veoma dugog lakiranog šanka i naruče 10 godina star Aberlour.

»Izvrstan izbor«, reče šankerica i zamamno se nasmiješi. Plava kosa

skupljena joj je u raščupanu punđu, pramenovi sa strane veoma lijepo padaju na

njezin goli vrat.

Hunter otpije viski, pusti da se tamna tekućina razlije po njegovim ustima i

uživa u natrusi šerija koja se osjeti u Aberlouru, ali ipak ne nadvladava, već samo

pojačava okus viskija.

Garcia nijemo promatra kako dobro odjeven par ulazi u bar i brzopotezno

ispija dvije runde tekile. Po osmijehu na njihovim usnama zaključuje da nešto

slave. Muškarčevo lice izgleda kao da silno žudi za ženom, no ona vjerojatno još

nije popustila. Možda će mu se večeras posrećiti.

»Kako je Anna?«, upita Hunter.

Garcia skrene pogled s para. »Dobro je, izvrsno. Opet je započela s nekom

novom suludom dijetom. Znaš ono – ne ovo, ne ono, bez ugljikohidrata nakon

sedam navečer.« Napravi grimasu.

»Ne treba joj to.«

»Znam. Stalno joj to govorim. Ali ne sluša me.« Zacereka se. »Ne sluša

nikoga.« Ušuti i otpije viski. »Znaš, stalno se raspituje o tebi. Kako si i slično.«

»Pa večerao sam s vama prije tri tjedna.«

»Znam, ali takva je. I zna da onda kad ja spavam loše, ti ne spavaš uopće.

Brine se, Roberte. To joj je u naravi.«

Hunterov osmijeh je pun nježnosti. »Da, znam. Reci joj da sam O.K.«

»Hoću, ali nju se ne može prevariti.« Počne se igrati papirnatim ubrusom i

presavijati njegove rubove. »Znaš, ne može shvatiti kako to da nisi s nekim.«

Hunter se počeše iza desnoga uha i napipa malu bolnu kvržicu na koži. Prištić

od stresa počeo je rasti. Ostavi ga na miru. »Da, znam, stalno me pokušava spojiti

s nekom od svojih prijateljica.«

Garcia se nasmije. »A ti se stalno uspijevaš izvući iz toga. Ali, znaš, možda

ima pravo.«

Hunter veselo pogleda partnera.

Garcia ga pogleda u oči. »Stvarno joj se sviđaš, znaš? Alicei?«

»Što?« Hunter je istinski iznenađen.

»Znaš da joj se sviđaš, zar ne?«

Hunter se načas zagleda u njega. »Otkud ti to znaš?«

»Jer imam oči. Ne moraš biti detektiv da bi to vidio. Ne pravi se slijep,

Roberte.«

Hunter ne reče ništa, već otpije viski.

»Ozbiljno ti kažem, sviđaš joj se. Vidim to po načinu na koji te gleda kad ne

obraćaš na nju pažnju. Po načinu na koji te gleda kad obraćaš pažnju. Podsjeća

me na školsko doba. Znaš ono, kad si zaljubljen u nekoga, ali se previše sramiš

da bi nešto rekao. Znam to jer sam ja bio jako sramežljiv. Trebala mi je cijela

vječnost da Annu pozovem van.« Pričeka trenutak. »Možda bi je trebao izvesti na

piće ili možda na večeru. Ona je dobra cura. Privlačna, inteligentna, odlučna... Ne

mogu se sjetiti nijednog razloga zbog kojeg je neki muškarac ne bi želio izvesti

van. I nemoj se uvrijediti, ali Anna ima pravo – morao bi imati neku stabilnu

vezu.«

»Hvala, doktore Ljubić, ali meni je ovako sasvim dobro.«

»Znam da ti je dobro. Vidim kako te žene gledaju.« Svaki put kad bi im se

približila šankerica, pogled bi joj zapeo za Huntera. Obojica su to primijetila.

»Slušaj, nemoj me krivo shvatiti, ali stvarno ne izigravam ženidbenog

posrednika. Grozan sam u takvim stvarima, a i ne tiče me se tvoj osobni život.

Želim samo reći da pozoveš Alice na prijateljsko piće. Upoznaj je izvan radnog

mjesta – koje je, moram istaknuti, krcato fotografijama mrtvih ljudi. Tko će ga

znati? Možda vas dvoje kliknete.«

Hunter bućka viski u čaši. »Hoćeš čuti nešto smiješno?«, reče. »Znamo se

otprije.«

»Tko? Ti i Alice?«

Hunter kimne.

»Što? Stvarno?«

Hunter opet kimne.

»Odakle?«

Ispriča mu.

»Koje li slučajnosti. Znači i ona je bila čudo od djeteta? Čovječe, sad se

stvarno osjećam kao jedini tupan među pametnjakovićima.«

Hunter se nasmiješi i popije viski do kraja. Garcia učini isto.

»Ne želim razgovarati o slučaju«, reče Garcia, »jer sada idem doma, ali hoćeš

li ti čuti nešto smiješno? Mrzim lutkarsko kazalište, kao i kazalište sjena. Mrzim

ih otkako sam bio klinac.«

»Stvarno?«

»Znam da zvuči smiješno, ali oduvijek sam mislio da djeluju nekako

zlokobno. Ničeg se nisam toliko bojao kao lutkarskog kazališta. A moj učitelj iz

petoga razreda tjerao nas je da svakog prokletog mjeseca uprizorimo lutkarsku

predstavu. Morao sam sudjelovati u predstavi i pokretati lutke ili sjediti s ostatkom

razreda i gledati.« Nelagodno se zasmijulji. »Tko zna? Možda je ubojica moj

učitelj – vratio se samo da me progoni.«

Hunter se nasmiješi i ustane, spreman za polazak. »Da barem. Tako bi sve

bilo mnogo jednostavnije.«

96. Hunter je toliko umoran da ga noćas nikakva nesanica neće održati budnim.

Vrati se u svoj stan i nakon tuširanja natoči još jednu čašu viskija. I opet djeluje

na njegovu glavobolju i mišiće bolje od bilo kojeg lijeka.

Ne upali svjetlo u dnevnoj sobi, već u mraku sjedne na dvosjed. Ne mora

gledati izblijedjele tapete, otrcani sag ni pokućstvo skupljeno zbrda-zdola.

Ne može se sjetiti kad je zadnji put gledao televiziju. Definitivno nije čovjek

od televizije, ali sada mu treba nešto što će mu zaokupiti misli, bez obzira koliko

bilo trivijalno. Nešto što će spriječiti da se njegove misli vraćaju uporno na slučaj,

barem jednu noć – zaista se mora malo isključiti. Iako obožava čitanje, knjige

potiču rad mozga, a njemu treba nešto što će ga otupiti.

Potraži kanal s kasnonoćnim sportom ili crtanim filmovima, ali ima prilično

ograničen izbor jer nema ni kabelske ni satelitske televizije. Pripremi se za

gledanje reprize neke stare emisije Svjetskog hrvačkog saveza. Zabavno, ali ne

previše da bi mu omelo spavanje. Tijelo i um polako odustanu od opiranja pa

utone u nemiran san.

Nije trebalo dugo da započnu noćne more. Dolazile su u valovima – prazna

prostorija, goli zidovi od opeke, jedna jedina mutna žarulja visi sa sredine stropa,

svjetlo je toliko slabo da su svi kutovi prostorije u mraku. Sve izgleda toliko

stvarno da osjeća čak i miris u prostoriji – vlagu, plijesan, znoj, bljuvotinu, krv.

On je samo promatrač, gleda kako se sve odvija pred njegovim očima, a on ne

može intervenirati.

Najprije ugleda Garciu kako onesviješten leži na prljavom metalnom stolu

dok ga netko polako komada kuhinjskim nožem. Bez obzira koliko se trudi,

Hunter nikako ne može vidjeti lice napadača.

U tren oka promijeni se žrtva na stolu. Garcia netragom nestane. Sad ubojica

bez lica komada Annu, Garciinu ženu. Njeni prestravljeni krici unedogled

odzvanjaju prostorijom.

Hunter se trgne.

Još jedna promjena prizora.

Sada je žrtva Alice Beaumont. I opet započne komadanje. Pod je preplavljen

krvlju. Hunter bespomoćno promatra kako mu pred očima netko komada ljude

koje poznaje, ljude do kojih mu je stalo, kao u nekom drugorazrednom filmu

strave i užasa.

Nešto kasnije, ubojica koristi dijelove tijela poput plastelina Play-Doh,

oblikuje ih i slaže u groteskne, bezoblične skulpture. Hunter čuje kako se ubojica

svako toliko glasno nasmije, kao dijete koje uživa dok se igra svojim najnovijim

igračkama.

Odjednom naglo otvori oči kao da ga je netko protresao. Čelo i vrat mokri

su mu od hladnoga znoja. Još uvijek je u svojoj dnevnoj sobi, televizor je uključen,

sada se prikazuje neki crno-bijeli film.

Još uvijek obuzet noćnom morom, sjeti se nečega što mu je Garcia rekao u

baru. Njegov mozak uspostavi jednu suludu vezu.

Skoči s dvosjeda i pogleda sat – 6:08 ujutro. Spavao je skoro šest i pol sati.

Usprkos stravičnim snovima, glavobolja je nestala, mozak mu je svjež i odmoran.

Mora se vratiti u ured. Ne može vjerovati da se toga prije nije sjetio.

97. Kad Garcia stigne u upravnu policijsku zgradu, Hunter već dobrih sat i pol

sjedi ispred panoa s fotografijama. U mislima prevrće desetak scenarija, očajnički

pokušava naći odgovore na pitanja koja se bez prestanka pojavljuju. Ne uspije

naći odgovore na sva, ali jedan scenarij ima više smisla od drugih i želi svima

prenijeti tu ideju.

Načelnica Blake posljednja uđe u njegov ured. Alice je stigla pet minuta prije

nje.

»Došao sam do jedne teorije«, reče Hunter i svima privuče pažnju na pano.

Premjestio je neke fotografije. »Molim da me saslušate jer će isprva zvučati malo

suludo.«

Načelnica napravi grimasu. »Roberte, imamo ubojicu koji komada žrtve i

dijelove njihovih tijela koristi za stvaranje skulptura i kazališta sjena. I zato svaka

teorija o njegovim djelima, bila ona istinita ili ne, mora biti barem malo suluda.

Mislim da nitko od nas ovdje ne očekuje mnogo razuma. Što si otkrio?«

»O.K.«, započne Hunter. »Svi znamo koliko smo truda uložili u pokušaje da

shvatimo značenje tih skulptura i njihovih sjena. Otkako smo prije tri dana dobili

i treću žrtvu, a slijedom toga i treću skulpturu i sjenu, iskušali smo svaku

kombinaciju koja nam je pala na pamet kako bismo shvatili svu tu zbrku. Carlos

i ja čak smo pokušali sagledati sve tri sjene u cjelini, ne samo zasebno.«

Garcia kimne. »Mislili smo da su sjene na neki način povezane jedna s

drugom, da zajedno tvore nešto drugo, neku veću sliku. I već ispočetka je sve ovo

sličilo na jednu slagalicu. Možda je ubojica htio da upravo to učinimo. Razrezao

je komade i dao nam ih da ih složimo na pravo mjesto u slagalici.«

Načelnica zainteresirano podigne obrve.

»Nismo dobili ništa, načelnice«, reče Garcia odmahnuvši glavom i odmah u

začetku zatre njezinu nadu. »Bez obzira koliko smo ih okretali i slagali, dobili

smo jedno veliko ništa. Svaka skulptura baca posebnu sjenu i to je sve. Nisu

povezane.«

Hunter potvrdi. »Došli smo do zaključka da nemaju veze jedna s drugom, da

svaka od njih nije sastavni dio jedne veće slike.«

»U redu«, reče načelnica. »Onda ste opet pokušali skužiti značenje svake

pojedine sjene.«

»Jesmo«, prizna Hunter. »Ali uz jučerašnje otkriće da su se druga i treća

žrtva, Andrew Nashorn i Nathan Littlewood, poznavali, vjerojatno još od

tinejdžerskih dana, počeo sam razmišljati o jednoj drugoj mogućnosti.«

»Naprimjer?«, upita načelnica.

»Jučer je Garcia rekao nešto na što nisam obraćao pažnju sve do usred noći,

a trebao sam se toga i ranije sjetiti.«

Načelnica i Alice pogledaju Garciu, a on pogleda Huntera.

»Što sam ja to rekao?«

»Da nikad nisi volio kazalište lutaka. I pričao si mi o svom učitelju iz petog

razreda.«

Načelničin pogled postane napetiji.

Garcia slegne ramenima kao da to ništa ne znači. »Bojao sam se lutaka. Još

uvijek ih se bojim, na neki način.«

»Što je bilo s tvojim učiteljem iz petog razreda?«, upita Alice.

»Držao je nastavu o kazalištu i tjerao nas da svakoga mjeseca postavimo

lutkarsku predstavu.« nervozno se počeše po lijevom obrazu. »Čovječe, kako sam

to mrzio. Mrzio sam učitelja. Mrzio sam cijelu tu godinu u školi.«

»I taj aspekt nikad nisam razmotrio«, reče Hunter.

»Roberte, o kojem aspektu govoriš?«, upita načelnica. »Jer nitko od nas ništa

ne shvaća.«

»O kazalištu, načelnice. O kazalištu lutaka.« Hunter stane pokraj

reprodukcije skulpture s prvog poprišta zločina, iz kuće Dereka Nicholsona.

»Lutke se u kazalištu koriste iz samo jednog razloga.«

Sa svih lica nestane malo sumnje.

»Da se napravi predstava?«, reče Alice.

»Da ispričaju priču«, izjavi Garcia nekoliko trenutaka kasnije.

Hunter se nasmiješi. »Upravo tako.«

98. Načelnica brzo pogleda Garciu i Alice. Čini se da ni oni nisu na istoj valnoj

dužini s Hunterom.

Hunter ne čeka pitanja. »Mislim da smo cijelo vrijeme bili na pravom putu,

samo što smo kucali na kriva vrata. Ovdje imamo jednu veću sliku.« Pokaže na

pano. »Ali ne radi se o samo jednoj. A ključ su sjene.« Pročisti grlo, zatim nastavi.

»Mislim da ubojica uprizoruje predstavu. Baš kao lutkar. Priča nam priču, daje

nam prizor po prizor.«

Zavlada zapanjena tišina.

Svi pogledi istovremeno skrenu s Huntera na slike na panou. Alice počne

grickati donju usnu. Hunter je primijetio da uvijek to radi dok razmišlja. Vidi da

se svi veoma trude pratiti njegove misli.

»Pokazat ću vam što želim reći i početi s prvom sjenom koju smo dobili.«

Ugasi svjetlo, upali baterijsku svjetiljku i uperi je u reprodukciju skulpture. Na

zidu iza nje još se jednom pojave sjene nalik psu i ptici.

»Za ovu prvu sjenu zaključili smo da predstavlja kojota i gavrana. Nimalo

ne sumnjam u to da je Alice otkrila pravo značenje tih dviju životinja stavljenih

zajedno – označavaju lažljivca, prevaranta, izdajicu. Isto tako mislim da smo imali

pravo kad smo to značenje izravno povezali s prvom žrtvom. Prema ubojičinu

mišljenju, Derek Nicholson bio je lažljivac.«

»Da, u tome smo se svi složili«, reče načelnica.

Hunter ponovno upali svjetlo i pokaže fotografiju sjene druge skulpture, one

koju su našli na jedrilici Andrewa Nashorna. Sjena prikazuje veliku glavu s

rogovima, nalik na vraga, kako promatra dvije osobe koje stoje i dvije koje leže

jedna na drugoj. »A sada, iz ove druge sjene nešto smo protumačili kako treba, a

nešto pogrešno.« Kimne Alice. »Alice je opet bila u pravu kad je rekla da ubojica

vjerojatno ima točno određen plan. Želi točno određene žrtve. Ne odabire ih

nasumično. U vrijeme kad je napravio ovu drugu skulpturu, već je ubio dvije

osobe, Nicholsona i Nashorna. Mislili smo da ih predstavljaju ove dvije osobe

koje leže na tlu.« Pokaže ih na sjeni. »I izgledalo je kao da na svom popisu ima

još dvije, a njih predstavljaju ova dva lika koja stoje.«

Načelnica priđe bliže panou. »A ti misliš da to nije tako.«

»Djelomično. Mislim da ove dvije na tlu ne predstavljaju osobe koje je

dotada ubio. No možda ove dvije koje stoje ukazuju na to da je u to vrijeme imao

još dva imena na svom popisu.«

Garcia uvuče usnu i razmisli. »Što po tvome mišljenju predstavljaju te dvije

osobe na tlu?«

»Tučnjavu.«

Nekoliko trenutaka zavlada tišina. Svi se namršte i škiljeći zagledaju u

fotografiju, pokušavaju je vidjeti u drugom svjetlu, onako kako je natuknuo

Hunter.

»Dobro, reći ću vam svoje mišljenje o značenju svih tih sjena«, reče Hunter

i opet svima zaokupi pažnju.

»Zamislite četiri prijatelja. Recimo da se zasad radi o Nicholsonu, Nashomu,

Littlewoodu i još jednoj osobi čiji identitet još ne znamo. Ta četiri prijatelja izađu

van na piće, zabavu, nešto u tom smislu. Popiju previše, postanu svađalački

raspoloženi, kako to već biva, možda i previše, pa završe u svađi, možda

međusobnoj ili s nekim autsajderom, osobom koja nije u njihovu društvu. Svađa

eskalira i pretvori se u tučnjavu. Ako je možda i započela iz zezancije...«, opet

pokaže dvije sjene na tlu, »... nije tako i završila.«

Garcia štipka bradu, upija svaku Hunterovu riječ, polako slijedi partnerov

tok misli. Odjednom poveže sve točkice.

»I oni ga ubijaju«, reče.

Sjena koju su proučavali bezbroj puta, sada pred njihovim očima poprimi

potpuno novi smisao. »Stvari potpuno izmaknu kontroli«, nastavi Garcia. »Ostali

stoje okolo i gledaju ili se možda izmjenjuju u udaranju. Potreban je samo jedan

krivi udarac u sljepoočnicu, osoba zatetura i udari glavom o tlo, zid ili nešto drugo.

I tada tučnjava završi... gadno.«

Hunter kimne. »Vjerojatno se sve slučajno odigralo, ali mislim da je tada

netko ubijen. To je moja teorija.«

Gledajući sliku i slušajući Hunterovo objašnjenje, načelnici se učini kao da

se pred njenim očima odvija cijeli prizor.

»Ali u tom slučaju nam netko nedostaje ili smo pogriješili u broju«, reče

Alice.

»Što time misliš reći?«, upita načelnica.

»Kad smo prvi put pogledali ovu sjenu, zaključili smo da je ubojica već ubio

dvije osobe te da na svom popisu ima još dvije koje predstavljaju likovi osoba

koje stoje. Ako ova sjena prikazuje dvojicu koji se tuku na tlu, dok druga dvojica

promatraju, i ako je, kako Robert misli, jedna od njih slučajno poginula, onda nam

ostaju samo tri osobe. Osoba koja je pobijedila u tučnjavi i ove dvije koje su

promatrale.« Podigne tri prsta. »Mi zasad imamo tri žrtve – Nicholsona, Nashoma

i Littlewooda. To znači da ih je ubojica sve dokrajčio. Završio je sa svojim

popisom.«

»Zaboravila si na njega.« Hunter pokaže najveći lik na sjeni. Izobličenu

glavu s rogovima koja promatra tučnjavu. »Mislila si da ovaj lik predstavlja

ubojicu, sjećaš se? Da je ubojica vrag. Mislim da nije tako. Mislim da je ubojica

u svakom ubojstvu koristio skulpturu i sjene kako bi prikazao baš tu određenu

žrtvu. Ovo nije bez razloga ostavljeno na Nashornovoj jedrilici. Mislim da ovaj

rogati lik predstavlja Nashorna.«

»Zašto onda ima rogove?«, upita načelnica.

»Možda zato da pokaže kako je on bio vođa ili huškač. U svakoj takvoj

skupini momaka, načelnice, uvijek je netko glava. Njega svi slijede. Možda je

Nashorn bio taj koji je zametnuo svađu. Ili je možda, umjesto da je spriječi,

poticao sudionike da nastave s udaranjem.«

U uredu zavlada nelagoda.

Hunter im ostavi vremena da razmisle o njegovoj teoriji.

»Možda ta osoba nije mrtva«, reče Alice. »Možda imaš pravo. Došlo je do

tučnjave, ali pretučena osoba nije umrla, već je postala invalidna, tjelesno ili

psihički. Možda se nakon svih tih godina žrtva vratila i želi osvetu.«

Hunter odmahne glavom. »Ne, žrtva je umrla.«

»Kako možeš biti toliko siguran?«

»Jer nam to poručuje ubojica.«

99. Hunter se usredotoči na posljednje dvije fotografije sjena. One koje baca

dvodijelna skulptura ostavljena u uredu Nathana Littlewooda.

»Na posljednjem poprištu zločina ubojica nam je ostavio dvije sjene«, reče,

»ali mislim da smo ih krivo poredali. Ovo bi trebala biti prva.« Pokaže sjenu koju

bacaju Littlewoodova desna ruka i šaka – onu koja izgleda kao da netko kleči s

rukama uzdignutim iznad glave, kao da se moli. Ispred tog lika koji kleči nalaze

se mali komadi nečega. Njihove sjene stvaraju komadići mesa odrezani s

Littlewoodova bedra.

Garcia zadrhti. Na zatiljku osjeti nešto slično strujnom udaru koji se

nevjerojatnom brzinom proširi cijelim njegovim tijelom. Hunter mu ne mora ništa

objašnjavati. I sam to može vidjeti.

»O, moj Bože«, reče. Lagano nakrivi glavu na jednu stranu. »Nismo skužili

zašto nam je ubojica ostavio dvije sjene na istom poprištu. I posebno smo se

mučili kako bismo protumačili ovu. Izgleda kao da netko kleči, moli se ili nešto

slično, a ispred njega su razbacani nekakvi predmeti. Ali uopće se ne radi o tome.«

Duboko udahne zrak i na trenutak ga zadrži u plućima, zatim ga polako ispusti.

»Ovo netko komada tijelo.«

Njegove riječi odjeknu u uredu, poput gumene loptice odbijaju se od zidova.

Načelnica ostane potpuno mirna. Čini se kao da neko vrijeme ne može niti

trepnuti. »Znači ovako: misliš da je ta skupina prijatelja sudjelovala u nekoj

tučnjavi, nasmrt prebila nekoga, a zatim raskomadala njegovo tijelo i riješila ga

se.«

Hunter kimne i pokaže fotografiju posljednje sjene – drugi dio skulpture iz

Littlewoodova ureda – one koja izgleda kao da netko promatra nekoga tko leži u

kutiji.

»Stavili su raskomadano tijelo u nekakvu kutiju i tako ga se riješili!«, reče

Alice i iskreno odahne. Sada obje sjene zajedno poprime savršen smisao.

Hunter pričeka, promatra njihova zabrinuta lica. Prođe gotovo cijela minuta

dok načelnica napokon ne progovori.

»Što misliš, kad se to moglo dogoditi?«

»Prije tridesetak godina, dodajte ili oduzmite godinu-dvije. Moralo se

dogoditi dok su Nicholson, Nashorn i Littlewood bili mladi, jako mladi – u kasnim

tinejdžerskim godinama ili ranim dvadesetima, vjerojatno prije nego što se

Littlewood oženio prije dvadeset sedam godina.«

»Dakle, iz toga proizlazi očit zaključak – naš ubojica je na neki način

povezan s tom žrtvom i sada se osvećuje«, reče načelnica.

»Tako je«, složi se Hunter.

»Ali zašto baš sada?«

»Zato što ubojica sve do prije nekoliko mjeseci nije znao što se uistinu

dogodilo«, odvrati Hunter.

Odjednom Garcii svi komadići sjednu na svoje mjesto. »Nicholson«, reče,

vrati se do svoga stola, uzme notes i brzo ga prelista.

Načelnica i Alice okrenu se prema njemu.

»Evo, tu je. Njegovateljica Dereka Nicholsona rekla nam je da je govorio o

pomirenju s Bogom. Da će nekome reći istinu o nečemu. Kako nije važno koliko

dobra učiniš u životu, jer će te neke greške proganjati sve do smrti.« Vrati notes

u stol. »Sigurno je to bilo ono na što je mislio. Pogreška koja ga je proganjala do

kraja života.« Pogleda Huntera. »Muškarac koji ga je posjetio u kući, to je osoba

koju još nismo uspjeli identificirati.«

Hunter kimne.

»Njegovateljica je rekla i da je, otkako je obolio, imao samo dva

posjetitelja«, pojasni Garcia načelnici i Alicei. »Jedan je bio okružni tužitelj

Bradley, ali nismo uspjeli otkriti tko je bio drugi. To je sigurno naš ubojica.

Nicholson mu je napokon rekao istinu o onome što se zbilo. Nije htio odnijeti tu

tajnu u grob.«

»I nekoliko tjedana kasnije, ubijen je«, reče načelnica. »Započeo je

osvetnički pohod.«

»Imaš li pravo«, reče Alice Hunteru kad je još jedan komadić slagalice sjeo

na svoje mjesto, »onda je Derek Nicholson bio ubojičin prijatelj ili barem

poznanik. Ako ga je zamolio da dođe u njegovu kuću kako bi mogao olakšati

savjest, onda ga je sigurno poznavao. I zato ga je ubojica smatrao lažljivcem.«

Odmahne glavom. »Još gore, varalicom. Osjećao se izdanim. Točno to nam je

poručio sjenom prve skulpture.«

Hunter kimne.

»A sjena s narednog poprišta zločina«, nastavi Alice, »prikazuje Andrewa

Nashorna kao kolovođu, osobu koju su svi slijedili.«

Još jedno kimanje.

»A Nathan Littlewood je bio taj koji je dobio zadatak da se riješi trupla.«

»Mislim da ga se nije on riješio«, usprotivi se Hunter. »Mislim da ga je

razrezao na komade i spremio u nekakav sanduk. Mislim da je onaj tko se riješio

tog sanduka posljednje ime na ubojičinu popisu. Četvrti član grupe. Sljedeća

žrtva.«

Svi zastanu i razmisle o toj informaciji.

»Ali, već sam rekao«, Hunter promasira zatiljak, »da je sve to zasad samo

luda teorija u mojoj glavi. Još ništa o toga nisam dokazao.«

»Bilo ludo ili ne, čini se da se svi dijelovi savršeno uklapaju«, izjavi

načelnica i usredotoči se na slike na panou. »A to bi objasnilo i zašto ubojica

komada žrtve. Ovo je osveta – oko za oko, zub za zub.«

Na trenutak ušuti dok ne sredi misli. Prošlo je šesnaest dana od prvog

ubojstva i, kako stvari stoje, sada je voljna prikloniti se svakoj imalo smislenoj

mogućnosti. I ona iz dna duše mrzi surađivati s FBI-em.

»U redu, zvuči uvjerljivo i ima više smisla od bilo čega što smo dosad imali.

Nastavimo dalje s tim. Zaposlimo tim da pročeprka po prošlosti naše tri žrtve.

Ukoliko je ta grupa prijatelja stvarno postojala, želim znati tko je bio četvrti.

Morate li stupiti u kontakt s FBI-em da biste mogli dublje kopati, onda to i učinite.

Ni ja ih ne volim jednako kao ni vi, ali oni imaju sredstava koja mi nemamo i

mogu mnogo brže od nas dobiti pristup nekim stvarima. Recite timu koji već

istražuje život Dereka Nicholsona da pročeprkaju još dublje. Moramo otkriti tko

ga je posjetio na njegovoj samrtnoj postelji. Još jednom razgovarajte s njegovim

njegovateljicama. I neka barem jedan tim provjeri sve slučajeve u kojima je žrtva

pronađena raskomadana u sanduku, kontejneru, kutiji šibica, u bilo čemu. Postoji

šansa da nikad nije pronađeno to tijelo, ali ako jest i ako si u pravu«, pogleda

Huntera, »identificirat ćemo tu žrtvu i našeg ubojicu Kipara.«

100. Naredna dvadeset četiri sata prođu u magli. Svi naporno rade što brže mogu,

no zasad veoma polako napreduju.

Zbog svog iskustva u pročešljavanju baza podataka, Alice se dobrovoljno

javi za pretragu slučajeva u kojima su žrtve pronađene raskomadane u bilo kakvoj

ambalaži, ali gotovo istoga časa stigne do zida. Ona je stručnjak u digitalnom

svijetu: ako su bilo kakvi podaci pohranjeni bilo gdje na Internetu, ona će ih

nesumnjivo naći. No traženje nečega što se dogodilo prije korištenja digitalnih

baza podataka, čista je lutrija. Ako je nekom slabo plaćenom činovniku dodijeljen

zatupljujući zadatak da neke informacije s papira prebaci u digitalni oblik,

potpuno je sigurna da će ih naći, ali ako su te informacije još uvijek spakirane

negdje u nekakvom mračnom arhivu, tamo će i ostati. Realno gledajući, zbog

sniženja proračuna i nedostatka ljudstva, većina vladinih organizacija nikad neće

završiti s digitalizacijom preostalih papirnatih arhiva.

Hunter i Garcia vrate se u kuću Amy Dawson – tjedne njegovateljice Dereka

Nicholsona. Vidjela je naslovnice novina i fotografije svih triju žrtava.

Nikako ne može shvatiti zbog čega je serijski ubojica ubio gospodina

Nicholsona.

Hunter skrene temu na to kako se Nicholson htio pomiriti s Bogom i reći

nekome istinu o nečemu, ali mu Amy odvrati da je rekao samo to, ništa više. Nikad

više nije ništa drugo spomenuo, kao ni nikakva imena. Nema pojma na što se

odnosi ta istina i nije se sjetila ničega novog o onoj drugoj osobi koja je posjetila

gospodina Nicholsona.

Razgovor s Melindom Wallis, Nicholsonovom njegovateljicom preko

vikenda i osobom koja je toga jutra našla njegovo tijelo, bio je mnogo delikatniji

posao. Nakon ubojstva preselila je svojim roditeljima u La Habra Heights, seosku

zajednicu u kanjonu, smještenu na granici okruga Orange i Los Angelesa. Bez

obzira na Hunterovo veliko iskustvo, razgovor se pokazao gotovo nemogućim.

Trauma uzrokovana onime što je vidjela, saznanje da je bila u neposrednoj blizini

nemilosrdnog ubojice i krvlju napisana poruka na zidu namijenjena njoj, pustili

su duboko korijenje u njenu svijest i podsvijest. Čak i uz dugogodišnju

psihoterapiju koju njezina obitelj nije mogla plaćati, ona nikad više neće biti ista

osoba. Melinda je, nažalost, postala još jedna ubojičina žrtva.

101. Prije povratka u upravnu policijsku zgradu, Hunter i Garcia moraju svratiti

na još jedno mjesto – stan Allison Nicholson u Pico-Robertsonu, južno od Beverly

Hillsa.

Mlađa kći Dereka Nicholsona živi u luksuznom dvosobnom stanu, u veoma

poželjnom kompleksu Hillcrest, u blizini čuvenog Hillcrest Country Cluba.

Ranije toga dana Hunter je telefonski razgovarao s obje sestre. Dogovorili su se

da će se u 19:15 naći u Allisoninu stanu.

Kompleks Hillcrest izgleda više kao luksuzno odmaralište nego kao

stambena četvrt. Njegovi stanovnici uživaju u velikom fitness-centru s odjelom za

srčane bolesnike, suhom saunom, dva manja bazena, dva wellness-centra,

visokim palmama, vodopadima, vanjskom terasom s kaminom i roštiljima. Nakon

što su se upisali u listu posjetitelja kod stražara pokraj elektroničkih vrata na ulazu

u kompleks, obojica su upućena na parkiralište za posjetitelje.

Recepcionar na ulazu u blok gdje živi Allison, odvede ih do dizala i reče im

da se stan gospođice Nicholson nalazi na najvišem katu.

Luksuz koji se odmah vidio na ulazu u kompleks, dosegao je vrhunac u

Allisoninu stanu. Dnevna soba je veličine košarkaškog igrališta, s Karndean

podovima, impresivnim lusterima, perzijskim sagovima i granitnim kaminom.

Pokućstvo je gotovo sve odreda antikno, na zidovima vise skupe slike. No sve

izgleda lijepo, sve odiše veoma opuštenom atmosferom.

Allison ljubaznim i pomalo tužnim osmjehom dočeka detektive. Duboke

smeđe oči pune su tuge. Tuga je nesumnjivo malo nagrizla i njenu ljepotu. Olivia

izgleda posve iscrpljeno. Allison je još uvijek u radnoj odjeći – savršeno krojenom

tamnom kostimu, upotpunjenom sivom bluzom s naborima i V-izrezom. Skinula

je štikle, bez njih je visoka oko metar šezdeset.

»Molim vas, sjednite«, reče i pokaže dva svijetlosmeđa kožna chesterfield

naslonjača.

Olivia stoji uz prozor, duga kosa skupljena joj je na zatiljku.

»Oprostite na smetnji«, reče Hunter sjedajući. »Oduzet ćemo vam samo malo

vremena.« Objema sestrama pokaže fotografije Nashorna i Littiewooda,

objavljene na naslovnici LA Timesa. Ni jedna ni druga ne znaju je li njihov otac

prijateljevao s njima. Nisu im poznata ni njihova imena ni lica.

»Tko su ti ljudi?«, upita Olivia.

»Prijatelji vašeg oca«, odgovori Hunter. »Iz davnih vremena. Nismo sigurni

jesu li i dalje ostali prijatelji.«

Allison izgleda preneraženo.

»Iz davnih vremena?«, upita Olivia. »Koliko davnih?«

»Prije tridesetak godina«, odgovori Garcia.

»Što?« Allison gleda detektive, zatim skrene pogled na sestru, potom opet

pogleda Garciu. »Tada se još nisam ni rodila. Kakve veze sa svim ovim ima moj

otac i neki prijatelji otprije trideset godina?«

»Uvjereni smo da žrtve nisu nasumično odabrane, da se ubojica okomio baš

na određenu grupu prijatelja«, reče Hunter.

»Određenu grupu prijatelja?«, upita Olivia. »Koliko njih?«

»Uvjereni smo da su bila najmanje četvorica.«

Neko vrijeme zavlada tišina.

»Zašto?« Olivia priđe bliže. »Zašto ubojica ubija baš te ljude?«

»Nismo sigurni.« Nema smisla da sad Olivii i Allison ispriča svoju teoriju.

»I uvjereni ste da će ubojica opet ubiti?«

Hunter opazi sjaj u Oliviinim očima.

Nijedan detektiv ne odgovori na pitanje.

»Znači, mislite da se ubojica okomio na točno određenu grupu ljudi«, nastavi

Olivia. »Ali ne znate koliko ih je. Ljude koji su prije trideset godina bili prijatelji,

ali niste sigurni jesu li i ostali prijatelji. I niste sigurni zašto se ubojica okomio baš

na njih. Vi momci baš i ne znate mnogo, zar ne?«

Hunter primijeti da će Allison opet briznuti u plač. Primijetio je drvenu

komodu iza chesterfielda s mnoštvom uokvirenih fotografija različitih veličina.

Sve prikazuju njezinu obitelj.

»Imate li možda kakvu fotografiju vašega oca dok je bio mlad? Htio bih je

posuditi«, reče Hunter Allison. »Ona bi nam mogla pomoći. Vratit ćemo vam je.«

Allison kimne. »Imam staru sliku s vjenčanja.« Pokaže na komodu kraj koje

stoji Olivia.

Olivia se okrene, pogleda sve fotografije, načas oklijeva, opet su je preplavili

osjećaji. Podigne sliku, načas se zagleda u nju i pruži je Hunteru. Fotografija

veličine deset puta petnaest centimetara prikazuje Dereka Nicholsona i njegovu

ženu snimljene izbliza, njihovi osmjesi odražavaju veliku sreću. Allison izgleda

kao majka, pogotovo njezine oči. Hunter se sjeti Nicholsonove slike prije nego

što mu je dijagnosticiran neizlječivi rak. Osim što mu se kosa malo povukla s čela

i neizbježnih bora koje dolaze sa starošću, nije se mnogo promijenio.

U Garciinu autu, u trenutku kad okrene ključ da upali motor, zazvoni

Hunterov mobitel – nepoznat broj.

»Detektiv Hunter«, javi se.

»Detektive, ovdje Tammy iz Operative, linije za prijavu zločina. Imam

nekoga na čekanju tko bi htio razgovarati s detektivima koji istražuju slučaj

Kipara.«

Hunter zna da je tim koji radi na linijama za prijavu zločina obučen za

pročišćavanje svih lažnih poziva. Svaki put kad mediji objave kakvo teško

ubojstvo, primaju na tone poziva dnevno – ljudi koji se nadaju kakvoj nagradi,

pijanaca, narkomana, luđaka, šaljivdžija, varalica, ljudi koji traže pažnju ili,

jednostavno rečeno, ljudi koji žele da policija uzaludno gubi vrijeme. A ako je

istraga povezana s potencijalnim serijskim ubojicom, tada se taj broj

deseterostruko povećava, primaju ih na stotine, katkada i tisuće svakoga dana.

Otkako je započela ova istraga, ovo je prvi poziv koji je Operativa proslijedila

Hunteru i Garcii. »Kaže da ima neke informacije«, reče Tammy.

»Kakve informacije?«, upita Hunter i da Garcii znak da pričeka.

Tammy pročisti grlo. »Kaže da je poznavala sve tri žrtve.«

102. Prljavi kafić nalazi se na uglu Ratliffe Streeta i Gridley Roada u Norwalku,

u jugoistočnom Los Angelesu. Svi su stolovi krcati, osim jednoga. Za njim sjedi

crnkinja ranih pedesetih godina, okrenuta prema prednjoj strani kafića. Na stolu

ispred nje je poluprazna šalica kave gurnuta ustranu. U ovih petnaest minuta

koliko sjedi ovdje, dvaput je htjela ustati i otići. Još uvijek nije sigurna radi li od

muhe slona, ali ovo je ipak prevelika slučajnost da bi bila tek puka slučajnost.

Uočila ih je davno prije nego što su ušli u kafić, još dok su parkirali vani. Još

uvijek je na razdaljini od dva kilometra mogla namirisati murjake. Podigne pogled

kad oba detektiva uđu. Hunter odmah uoči lice koje je nekoć davno moralo biti

jako lijepo, no sad izgleda prazno i bez života. Na lijevom obrazu ima dugi tanki

ožiljak koji se ne trudi sakriti. Na trenutak im se pogledi sretnu.

»Jude?«, upita Hunter kad priđe njezinu stolu. Zna da joj to nije pravo ime,

no kad su razgovarali preko telefona, rekla mu je da se tako zove.

Žena kimne promatrajući njihova lica.

»Ja sam detektiv Hunter, a ovo je detektiv Garcia. Možemo li sjesti?«

Ona prepozna Hunterov glas iz njihova kratkog telefonskog razgovora prije

manje od pola sata i samo slegne ramenima.

»Mogu li vas počastiti još jednom šalicom kave?«, ponudi Hunter.

Ona odmahne glavom. »Sutra ujutro moram rano ustati, a danas sam već

ispunila svoju dozu kofeina.« Glas joj je malo hrapav, čak seksi, ali odlučan.

Odjevena je u bijelu košulju dugih rukava, bez ovratnika, s crvenom ružom

izvezenom na lijevoj strani prsa. Miriše na fini parfem čija je baza neki začin,

nešto suho i egzotično kao što je klinčić ili zvjezdani anis.

»Što želite, gospodo?«, upita ih pretila konobarica prišavši stolu.

»Sigurni ste?«, Hunter još jednom upita Jude i nasmiješi joj se.

Ona kimne.

»Onda samo dvije crne kave bez šećera, molim«, naruči Hunter pogledavši

konobaricu.

Konobarica kimne i usput pokupi tanjure sa susjednog stola.

Nekoliko trenutaka nijemo sjede. Kad se konobarica vrati u kuhinju, Jude

preko stola pogleda Huntera i Garciu. »O.K., rekla sam vam preko telefona da ne

znam je li ovo uopće važno, ali me muči već dva dana. Ja ne vjerujem u

slučajnosti, a vi?«

Hunter ispreplete prste i nasloni ruke na stol. Zna da je najbolje pustiti je da

slobodno govori, bez postavljanja pitanja.

»Prije dva dana išla sam podzemnom na posao kao i svakoga jutra«, nastavi.

»Obično ne čitam novine, naročito LA Times. Sadrži previše sranja, znate? A

imam ih dovoljno, svaki dan nosim se s njima. Uglavnom, toga jutra nasuprot

meni sjela je neka žena s jutarnjim novinama. Dok ih je listala, ugledala sam

glavnu vijest na naslovnici.« Naškubi usne i brzo odmahne glavom. »Isprva nisam

obraćala previše pažnje. Da, neki novi ubojica harači ulicama Los Angelesa, pa

što? Kao da je to neka novost. No tada sam ugledala jednu sliku koja mi je

privukla pažnju.«

Konobarica se vrati s dvije crne kave.

»Koju sliku?«, upita Garcia čim se konobarica dovoljno udalji.

»Jedne od žrtava.« Jude se nagne naprijed i nalakti na stol. »Tipa koji se zove

Andrew Nashorne.«

Garcia mirno kimne. »Što je bilo na toj slici? Zašto vam je privukla pažnju?«

»Zapravo, radilo se o imenu ispod slike. Prepoznala sam ime.« Jude opazi

tračak sumnje na Garciinu licu. »Kad sam išla u školu«, objasni, »strašno sam se

zaljubila u jednog klinca, Andreasa Köhlera. Njegova obitelj je emigrirala iz

Njemačke.« Razvuče usne u melankoličan osmijeh. Zubi su joj žuti i oštećeni.

»Uglavnom, mislila sam da ću imati veće šanse da se spetljam s njim ako naučim

malo njemačkog. I tako sam iz školske knjižnice posudila neke kasete.

Preslušavala sam ih cijeli jedan mjesec. Nisam puno naučila. Težak je to jezik.

Ali naučila sam nazive životinja. Još uvijek ih se sjećam.«

Garcia je još više zbunjen, ali se trudi da to ne pokaže.

»Nashorn na njemačkom znači nosorog.«

»Stvarno?« Garcia pogleda Huntera.

»Ni ja to nisam znao.«

»Da, znači«, potvrdi Jude. »I zato sam opet pogledala sliku. Izgledao je

mnogo starije. Sva kosa mu je bila sijeda, ali ono lice bih svugdje prepoznala. Bila

je to ista osoba. I tada sam obratila više pažnje i na fotografije druge dvije žrtve,

i tada sam se svega sjetila. Izgledali su mnogo starije, ali što sam više gledala, to

sam bila sigurnija. Poznavala sam svu trojicu.«

Hunter još nije ni taknuo svoju kavu. Cijelo vrijeme proučava Judeino lice i

pokrete. Nema nikakvih trzaja, brzog micanja očiju, vrpoljenja. Laže li, onda je

stvarno izvrsna u tome.

»Pa, nisam ih baš poznavala«, objasni im. »Njih trojica su me premlatila.«

103. Ove riječi poklope Huntera i Garciu poput kamenih grota, obojica gotovo

ostanu bez zraka.

Garcia uspije prikriti iznenađenje. »Premlatili su vas?«

Po prvi put Jude skrene pogled s detektiva i obori ga na svoju napola praznu

šalicu kave. »Ne ponosim se time, ali se i ne sramim svoga života. Svi smo mi

činili stvari zbog kojih žalimo i želimo da ih nikad nismo napravili.« Zastane,

premeće po uspomenama. Hunter i Garcia ostave je na miru, ne požuruju je. »Kad

sam bila mnogo mlađa, radila sam na ulicama oko Hollywood Boulevarda, na

zloglasnom dijelu Stripa.«

Istočni dio čuvenog Hollywood Boulevarda najpoznatije je losanđeleško

područje s crvenim lampionima.

»Bila sam nova u tom kraju. Moje mjesto bilo je oko Venice Beacha, ali u to

vrijeme Strip je bio mnogo popularnije mjesto. Mogao si zaraditi priličnu lovu

ako si znao baratati brojkama.« U njenim riječima nema srama. Prošlost se ne

može promijeniti i ona je to dostojanstveno prihvatila. »Uglavnom, jedne noći

pokupio me taj tip. Bilo je kasno, mislim, iza ponoći. Bio je zgodan i duhovit.

Odveo me na neko mjesto u blizini Griffith Parka, ali mi nije rekao da nas tamo u

autu čekaju još tri tipa.«

Skrene pogled između dvojice detektiva i zagleda se u daljinu, kao da

pokušava vidjeti ono što se dogodilo.

»Dakle, odmah sam im rekla da ne radim grupno. Ni za kakvu lovu.« Ušuti

i podigne svoju kavu.

»Ali nisu marili«, reče Hunter.

»Ne, nisu«, odvrati nakon gutljaja kave. »Svi su bili napušeni ili nafiksani i

nisu prestajali piti. Vidite, problem nije bio u seksu s četvoricom pijanih

muškaraca istovremeno. Problem je bio u tome što su sva četvorica voljela grubu

igru.« Zastane i razmisli o svojim riječima. »Pa, dvojica jesu, mnogo više od druge

dvojice. Kad su završili, bila sam toliko ozlijeđena da tjedan dana nisam mogla

raditi.«

Nema smisla pitati je zašto nije otišla na policiju. Bila je uličarka, pa policija,

nažalost, ne bi ni saslušala njezinu priču. Možda bi je čak uhitili zbog prostitucije.

»No takve stvari su se često događale. To je dolazilo u paketu s tim poslom«,

reče Jude rezigniranim glasom, bez ikakvog ogorčenja. »I još uvijek je tako. Taj

rizik preuzimaju sve cure koje odluče raditi same. I prije toga su me mlatili, i to

još gore. Istina je da vani na ulicama nikad zapravo ne znaš kakav će kreten

otvoriti prozor svog automobila i pozvati te unutra.«

Oba detektiva znaju da ono »odluče raditi same« znači da nemaju svodnika.

Svodnici štite svoje cure. Postupa li netko grubo s njima ili odbije platiti, polomit

će mu noge ili nešto još gore. No problem je u tome što onda te cure rade za sitniš.

Svodnici im uzimaju 80 do 90 posto zarade, katkada i više.

»Vozač«, nastavi Jude. »Onaj koji me pokupio i odvezao svojim prijateljima,

on je bio taj tip u novinama. Nashorn, nosorog.«

»Rekao vam je svoje ime?«, upita Garcia.

»Nije, ali dok je bio na meni i pljuskao me svojim šapama, čula sam kako ga

jedan ili dvojica bodre. Najprije sam pomislila da se radi o kakvoj šali. Da ga iz

štosa zovu nosorogom na njemačkom jeziku. No poslije sam shvatila da to nije

tako. Sjećam se da sam tada pomislila kako on nije jedini nosorog u toj prostoriji.

Svi su oni bili prave životinje. Ali kad čuješ ime onoga tko je na tebi i mlati te,

zauvijek ga zapamtiš.«

»I sigurni ste za ostale? Mislim reći, za druge dvije žrtve čiju sliku ste vidjeli

u novinama – Dereka Nicholsona i Nathana Littlewooda?«

»Te noći nisam čula njihova imena. Ali se sjećam njihovih lica. Prkosila sam

im tako što nisam htjela zatvoriti oči. Nisam im htjela pružiti to zadovoljstvo da

vide moj strah. Znala sam da se na to pale dominantni muškarci. Na

podčinjavanje. Te sam noći dala sve od sebe da ne vide moju podčinjenost, barem

psihičku. Dok su bili na meni, gledala sam ih ravno u oči. Svakoga od njih.«

Pogleda Garciu. »I zato, da, potpuno sam sigurna da su te noći sa mnom bila i

druga dvojica čije su slike bile u novinama.«

Hunter je još uvijek proučava. U njezinim riječima osjeća se gnjev, no on je

s godinama otupio, govori o nečemu što se dogodilo davno u prošlosti, riziku koji

dolazi u paketu s poslom kojim se bavila, kako je i sama rekla. I to je prihvatila.

»Rekli ste da su dvojica bila grublja od druge dvojice«, reče Hunter. »Sjećate

li se, koja su to dvojica bila?«

Jude prođe rukom kroz kosu. Pogleda Huntera. »Naravno da se sjećam.

Nosorog i taj Littlewood. Oni su me najviše tukli. Druga dvojica su sudjelovala u

seksu, ali nisu bili nasilni. Zapravo, mislim da su govorili onoj drugoj dvojici da

malo olabave.«

Hunter spusti pogled na plastični stolnjak i razmisli o njezinim posljednjim

riječima. Mnogo je puta vidio takve situacije dok je bio malen i bezbroj puta kao

odrastao čovjek – pritisak kolega. Događa se to svugdje, čak i u LAPD-u. Ljudi

čine stvari s kojima se ne slažu ili ih ne žele raditi samo zato da ih drugi prihvate,

da se osjećaju dijelom neke skupine. Širok je raspon tih stvari, od uobičajenih

poput pušenja i zlostavljanja slabijih od sebe, do užasnih djela kao što je

počinjenje zločina – čak i ubojstva.

»Kad se to dogodilo?«, upita Hunter.

»Prije dvadeset osam godina«, odvrati Jude. »Nekoliko mjeseci nakon toga

prestala sam se baviti tim poslom.«

104. Jedno vrijeme sjede u tišini. Jude je upravo potvrdila da je Derek Nicholson

stvarno poznavao Andrewa Nashorna i Nathana Littlewooda te da su se družili.

Još i više, potvrdila je njegovu teoriju da se grupa sastojala od četvorice

muškaraca.

»Sigurno se ne sjećate ostalih imena?«, upita je prekinuvši tišinu.

Jude jezikom obliže donju suhu usnu. »Razmišljam o tome otkako sam

vidjela njihove slike u novinama i shvatila tko su. To je bila jedna od onih noći

kojih se jednostavno ne želite sjećati. I, da budem iskrena, godinama nisam ni

pomislila na to. Kao što sam rekla, već prije su me znali tući, ali nitko kao taj

Nosorog i njegovo društvo.« Uzme svoju torbicu. »To je sve što imam reći. Ne

znam hoće li vam to imalo pomoći, ali barem sam skinula taj teret s ramena i

nadam se da ću opet moći mirno spavati.«

»Još samo nešto«, reče Hunter prije nego što Jude ustane. »Jeste li ih nakon

toga još vidjeli? Bilo koga od njih?«

Jude se zagleda u svoje tanane ruke. Blijedo-ružičasti lak otpao je na

vrhovima svih prstiju. »Nosoroga sam vidjela jednom, nekoliko mjeseci nakon te

noći. Maloprije sam vam rekla da sam ubrzo nakon toga prestala s tim poslom.«

»Gdje ste ga vidjeli«, upita Garcia.

»Na istom mjestu, dolje na Hollywood Boulevardu. Pokupio je jednu drugu

curu.« Ušuti i ispusti zvuk koji zvuči kao zatomljeni hihot. »Hah.«

»Sjetili ste se još nečega?« Hunter zamijeti njezin izraz.

Jude se zamisli, prekapa po starim uspomenama. Odloži torbicu. »Bila je

tamo jedna cura koja je tek počela raditi na Stripu. Roxy, tako se zvala. Kako je

bila nova, ostale cure su je bez problema tjerale s dobrih mjesta. Rekla sam joj da

može raditi na mom uglu.« Nagne glavu ustranu i objasni. »Znam koliko to zna

biti teško, pogotovo novim curama. Samo sam joj htjela pomoći. Bila je

simpatična. Ne previše lijepa, ali dovoljno zgodna. Doduše, bila je jako sitna.

Rekla sam joj da mora nabaciti malo mesa na kosti. Muškarci vole obline, to je

činjenica. Problem je bio u tome što je bila previše nervozna i nije imala pojma

kako se treba držati.«

Ni Hunter ni Garcia ne kažu ništa. Jude im objasni.

»Vani na ulici morale smo prodavati svoje tijelo i zato je najvažnije kako se

držiš i kako izgledaš. Nikad ti nitko neće pristupiti ako se krivo držiš. Tako to ide.

Dakle, nakon otprilike sat vremena, počela sam je sažalijevati. Kupila sam joj

kavu i odlučila dati par savjeta. To joj je bila prva noć na poslu. Rekla je da je

pokušala raditi nešto drugo, ali jednostavno nigdje nije mogla naći posao. Bila je

očajna i zato je odlučila raditi na ulici. No nije bila narkomanka. Prepoznam

narkića čim ga vidim.«

I Hunter i Garcia znaju da prostitucija i droga idu ruku pod ruku.

Jude obori pogled na svoje ruke. »Nije bila očajna zato što ne može nabaviti

drogu. Barem ne onu uobičajenu.«

Hunter izgleda zaintrigirano.

»Rekla mi je da ima bolesno dijete. Treba joj novac za lijekove. Jako se

brinula zbog djeteta. Rekla je da mora raditi samo tu jednu noć, najviše dvije, i

imat će dovoljno novaca za lijekove.« Odmahne glavom kao da želi izbrisati tu

uspomenu. »I tako, dala sam joj par savjeta i zatim smo se vratile na naše mjesto.«

»Dobro«, reče Garcia. »Što je bilo s njom?«

»Pa, kasnije te noći dobila sam jedan lak poslić u jednoj stražnjoj uličici –

bila sam gotova za dvadeset minuta. Dok sam se vraćala, vidjela sam je kako ulazi

u jedan auto. Mahnula mi je dok su prolazili uz mene i tada sam vidjela vozača.

Bio je to Nosorog. Mahala sam da stanu, ali bili su previše brzi.«

»I što se dogodilo?«, upita Hunter.

»Ne znam. Nije se vratila te noći.« Slegne ramenima. »Zapravo se nikad više

nije vratila. Barem ne na moj ugao. Malo sam se zabrinula. Pomislila sam da joj

se možda dogodilo isto što i meni. Da ju je dočekala ona ista banda od četiri skota.

Kao što sam rekla, nakon onoga što su mi napravili, trebalo mi je tjedan dana da

se opet vratim na ulicu, a bila sam puno snažnija od nje. Nikad je više nisam

vidjela. No možda je prestala raditi nakon te noći. Nadam se da je tako. Rekla je

da mora raditi samo tu jednu noć. Ili se možda prestrašila. To se često događa

novim curama. Nakon okršaja s prvom grubom mušterijom, a svaka to neizbježno

doživi, zaključe kako to nije život za njih. Nakon toga nikad više nisam vidjela

Nosoroga ni bilo kojeg njegovog prijatelja.«

Hunter je još uvijek zaintrigiran. »Je li vam ta Roxy ikad rekla kako se zove

njezino dijete?«, upita je.

»Vjerojatno, ali nema šanse da se sjetim. To je bilo prije dvadeset osam

godina.« Jude ustane, spremna za odlazak.

Ustane i Hunter i pruži joj svoju posjetnicu. »Sjetite li se još nečega, bilo

kojeg imena ostalih članova tog društva, molim vas, nazovite me – u bilo koje

doba.«

Jude zuri u njegovu posjetnicu kao da je otrovana. Uzme je nakon dugog

oklijevanja i ode iz kafića.

Hunteru se po glavi mota samo jedna misao – koliko je pogriješio. Sjena

skulpture s Nashornove jedrilice ne prikazuje tučnjavu. Prikazuje grupno

silovanje.

105. Prođe deset sati navečer kad se Hunter vrati u svoj stan. San mu nikako ne

dolazi na oči. Mozak nikako da se isključi. Ne pokušava ga prisiliti, već se umjesto

toga vrati kutiji s fotografijama koju je donio iz Littlewoodova stana i raširi ih po

podu dnevne sobe. Opet ih sve pogleda, uspoređuje ih sa slikom Allisoninih

roditelja. Sada zna da su se sve žrtve poznavale, ali ako je Derek Nicholson na

bilo kojoj od tih slika, onda je možda i zasad nepoznati četvrti član grupe.

Nakon sat vremena provedenog na koljenima i zurenja kroz povećalo, ne

nađe ništa. Osjeća umor. Trnu mu noge, potreban mu je odmor. Oči ga žuljaju od

umora, osjeća napetost u vratu i ramenima. No njegov mozak svejedno ne

popušta.

Čuje kako se par iz susjednog stana vraća nakon još jedne noći provedene u

pijančevanju, lupanje vratima i njihove nejasne riječi.

»Morao bih nabaviti nove susjede«, zacereka se. Usmjeri pažnju na

fotografije koje prikazuju sjene. U glavi mu se komešaju sve informacije koje su

otkrili u posljednjih nekoliko sati.

Kroza zid dopru zvukovi hihotanja i stenjanja. »Oh, ne, ne«, šapne. »Ne u

dnevnoj sobi.«

Stenjanje postane glasnije.

»Prokletstvo!« Zna da će ubrzo početi lupanje o zid. Ispreplete prste i stavi

dlanove na tjeme dok opet pomno promatra fotografije na podu.

Što više razmišlja o tome, to poprima sve više smisla. Nicholson, Nashorn,

Littlewood i četvrti član njihove skupine silovali su nekoga. Možda je to bila cura

o kojoj im je Jude pričala – Roxy – ili neka druga ulična prostitutka. No što se

dogodilo s njihovom žrtvom? Zar je silovanje završilo ubojstvom? Je li žrtva

mrtva?

Više mu ne smetaju glasni zvukovi iz susjednog stana. Sad je u jednom

drugom svijetu, u mislima ispituje svaku informaciju vezanu uz slučaj.

Toliko je zaokupljen tim mislima da tek nakon nekoga vremena registrira

zvonjavu mobitela. Dvaput trepne i ogleda se naokolo kao da ne zna gdje se nalazi.

Njegov mobitel je na improviziranom stolu za kompjutor, uz pisač. Mobitel opet

zazvoni, pa ga zgrabi bez da na zaslonu provjeri tko ga zove.

»Detektiv Hunter«

»Detektive, ovdje Jude. Razgovarali smo danas.«

»Da, naravno.« Hunter se iznenadi, ali njegov glas to ne odaje.

»Ispričavam se što zovem ovako kasno, ali sjetila sam se nečega. Htjela sam

vas nazvati sutra ujutro, ali to me toliko muči da ne mogu zaspati. Rekli ste da vas

mogu nazvati u bilo koje doba ako se nečega sjetim.«

»Da, naravno. Nema nikakvog problema«, reče Hunter i pogleda na sat.

»Čega ste se sjetili?«

»Imena.«

Hunteru su još više napnu mišići vrata. »Četvrtog člana grupe?«

»Ne. Rekla sam vam, te noći nisam čula nijedno drugo ime.« Nastane kratka

stanka. »Sjetila sam se imena Roxina djeteta. Sjećate se, rekla sam da ga je

spomenula par puta.«

»Da, da.«

Jude mu reče ime, a on se namršti. Neobično, ali istovremeno mu se učini

nekako poznato.

Jude prekine vezu rekavši kako joj je drago što je nazvala, kako će valjda

napokon uspjeti zaspati.

Hunter stavi mobitel na stol. Ime koje mu je rekla stalno mu se vrti u glavi.

Odluči ga provjeriti u LAPD-voj bazi podataka. Možda mu zato zvuči poznato.

Uključi laptop i dok čeka da se program podigne, skrene pogled na hrpu

fotografija i dosjea na podu. Zastane kad osjeti hladno komešanje u želucu.

Ne mora pretraživati LAPD-vu bazu podataka. Upravo se sjetio gdje je već

čuo to ime.

106. Uopće nije spavao. Ostatak noći proveo je prekapajući po sjećanju i tražeći

nove tragove. Strašno se boji mogućnosti da je u pravu.

Mora svratiti do Olivie ili Allison Nicholson kako bi dobio i posljednju

informaciju, no prerano je da bi pokucao na njihova vrata. Uzme mobitel i utipka

Alicein broj. Ona se javi na treće zvono.

»Roberte, je li sve u redu?« Zvuči pospano.

»Treba mi jedna usluga.«

»Ovaj... U redu. Što ti treba?«

»Možeš li hakirati bazu podataka kalifornijske socijalne službe?«

Nastane zbunjena stanka.

»Da, nije neki veliki problem.«

»Možeš li sada, iz svoje kuće?«

»Naravno, čim uključim svoj stroj.« Još jedna stanka. »Ti znaš da od mene

tražiš da napravim krivično djelo, je li?«

»Obećavam da neću nikome reći.«

Alice se nasmije. »Hej, ne moraš me uvjeravati. To mi najbolje ide od ruke.«

»Onda u redu. Evo što mi treba.«

* * *

Olivia Nicholson se spremala doručkovati kad je Hunter zakucao na njezina

vrata. Bez odavanja previše podataka, objasni joj da su došli do nekih novih

informacija te joj mora postaviti samo par pitanja.

Njihov je razgovor kratak, ali veoma plodonosan. Rekla mu je da je, koliko

se ona sjeća, najstariji prijatelj njezina oca bio Dwayne Bradley, losanđeleški

okružni tužitelj.

107. U kasno poslijepodne zazvoni telefon na Garciinu stolu. S Hunterom se nije

čuo ni vidio cijeli dan, ali to nije ništa neuobičajeno.

»Detektiv Garcia, Odjel za teška ubojstva«, javi se i nekoliko trenutaka samo

sluša.

Toliko se namršti da mu čelo izgleda kao da je preko njega prešla

automobilska guma. »Zezaš me... Gdje?... Siguran si?... U redu, ostani tamo, motri

na kuću i obavijesti me čim se nešto promijeni.« Prekine vezu i sjuri se dolje u

ured načelnice Blake. Pet minuta kasnije nazove broj Hunterova mobitela. Hunter

se javi nakon prvog zvona.

»Roberte, gdje si?«

»Sjedim u svom autu, čekam, uzdam se u svoju intuiciju.«

»Što? Kakvu intuiciju?«

»Prekomplicirano je da ti sada objašnjavam.« Odmah uoči uznemirenost u

Garciinu glasu. »Što si otkrio?«

»Nećeš vjerovati. Jedan iz našega tima pogodio je glavni zgoditak. Imamo

čvrst trag za Kena Sandsa. Navodno radi za albanskog dilera. Imamo potvrdu

njegova trenutnog boravišta.«

»Gdje?«

»Negdje u Pomoni. Imam ovdje točnu adresu.«

Pomona je daleko od grada.

»Dobili smo načelničino zeleno svjetlo«, reče Garcia. »Dok razgovaramo,

potpisuje se sudski nalog za pretragu.«

»Za koliko se vremena tamo mogu pojaviti specijalci?«

»Pet do deset minuta dok se ne spreme. Već imam nekoga tko mi s te lokacije

dojavljuje informacije, čak i opis arhitekture. Vjerojatno će brifing sa

zapovjednikom specijalaca trajati petnaest, maksimalno dvadeset minuta.«

Hunter pogleda na sat. »Neću stići na brifing, Carlose. Ja sam na drugom

kraju grada, a špica je počela prije dvadeset minuta. Daj mi adresu u Pomoni, naći

ćemo se tamo.«

Hunter prekine vezu i u tom trenutku ponovno krene auto koji slijedi cijeli

dan.

»Prokletstvo«, reče, upali motor i nagazi gas.

108. Prostorija bez prozora nalazi se u podrumu upravne policijske zgrade. Pet

specijalaca sjede dva po dva, kao u razredu, peti sam sjedi straga. Svi nose crne

radne uniforme i prsluke otporne na metke, svima na leđima piše »SWAT«. Crne

kacige odložili su na klupe. Ispred njih na podiju stoji njihov zapovjednik Jack

Fallon. Garcia i načelnica Blake stoje s njegove lijeve strane.

»Slušajte, ljudi«, reče Fallon zapovjedničkim glasom. U prostoriji zavlada

potpuna tišina. Zapovjednik pritisne dugme pa se na platnu s njegove desne strane

pojavi najnovija fotografija Kena Sandsa, ona koju je Hunter dobio iz zatvora.

»Ovaj dražesni gospodin zove se Ken Sands«, nastavi Fallon. »Ovo je njegova

najnovija slika koju imamo, snimljena je prije šest mjeseci, na dan kad je izašao

iz kalifornijskog državnog zatvora u Lancasteru.«

»Kapetane, meni izgleda kao običan šupak«, reče Lewis Robinson, jedan od

specijalaca. Ostali prasnu u smijeh.

»To stoji«, odvrati Fallon. »I upravo zato smo ovdje. Sands je glavni

osumnjičenik u istrazi višestrukog ubojstva. U njegovu dosjeu piše da je veoma

nasilan i veoma opasan i, očito, jako inteligentan. Velika je šansa da je on Kipar,

serijski ubojica o kojem ste čitali u novinama.«

Začuje se glasan žamor agenata.

»Što znači da vam niti ne moram govoriti koliko je opak.« Fallon opet

pritisne dugme. Na platnu se pojavi tlocrt jednokatnice. »Ovo je lokacija naše

mete u Pomoni. Naš izvor nam kaže da je trenutno unutra.«

Tlocrt prikazuje kuću s dnevnom sobom, blagovaonicom, posebnom

kupaonicom, velikom kuhinjom i tri spavaće sobe, od kojih jedna sadrži

kupaonicu.

»Je li sam unutra?«, upita Neil Grimshaw, najmlađi specijalac. Pridružio se

timu prije samo tjedan dana. Ovo je njegova prva velika operacija. Izgleda napeto,

no sve drži pod kontrolom.

»Čini se da je s njim još najmanje jedna osoba«, odgovori Fallon i pogleda

Garciu.

»Samo to smo dobili od našeg izvora«, objasni Garcia. »Dok razgovaramo,

LAPD-ov detektiv motri kuću i pokušava prikupiti nove informacije.«

»Znamo li je li i ta druga osoba neprijateljski raspoložena?«, upita Robinson.

»Ne znamo«, odgovori Garcia.

»Naoružani su?«

»Ne znamo.«

»Znamo li u kojoj prostoriji je meta?«

»Nemamo tu informaciju.«

»Jebi ga, što je ovo? Dan nagađanja?«, reče Robinson. »Mogli bismo

komotno otići tamo s povezima na očima. Dakle, što znamo?«

»Sve informacije koje imamo su u fasciklima na vašim stolovima«, odsječno

reče Fallon. »Imamo jedino to i s tim ćemo raditi. Zato i jesmo specijalci. To ti je

problem, Robinsone?«

»Brine me to što odlazimo na teren s nepoznatim brojem neprijatelja,

nemamo nikakvih informacija o njihovu naoružanju i ne znamo ništa ni o čemu

drugom, kapetane. To je sve.«

»O, oprosti«, reče Fallon kao da se obraća dvogodišnjem djetetu. »Nisam te

htio prestrašiti. Želiš ovo preskočiti, strašljivko? Nazvat ćemo te kad u tvornici

čokolade budemo tražili čudovište od sljezovih kolačića. To neće biti toliko

opasno, obećavam ti.«

Prostorija se zaori od smijeha.

»U redu, moramo jako paziti«, nastavi Fallon. U prostoriji opet zavlada muk.

»Sands je povezan s albanskim narkodilerom, a svi jako dobro znamo na što su

sve takvi spremni. Nećemo riskirati. Najprije upadamo s oružjem. Želim tri tima

po dvoje ljudi, uobičajenu dvostruku formaciju. Grimshaw, ti ćeš sa mnom. Naša

prednost je iznenađenje. Sands ne zna da večeras dolazimo po njega, zato moramo

brzo djelovati. Idemo se spremiti, ljudi. Moramo pokupiti smeće.«

109. Na Los Angeles se spusti sumrak i vjetar značajno pojača kad stignu u

Pomonu. Dotična kuća nalazi se na kraju puste ulice u mirnom kvartu. Specijalci,

Garcia i još dva policijska automobila parkiraju na početku ceste i ostatak puta

prijeđu pješke. Trenutno je iznenađenje njihovo najjače oružje. Posljednje što žele

je da ostanu bez te prednosti i svojim dolaskom uznemire stanovnike kuće.

Na putu u Pomonu, Jack Fallon iznese svoj plan trima timovima specijalaca.

Jedan tim ulazi u kuću sa stražnje strane, kroz kuhinju, drugi će provali kroz glavni

ulaz, a treći kroz vrata verande koja vode u glavnu spavaću sobu s lijeve strane

kuće. LAPD će ostati vani, u slučaju da Sands pokuša pobjeći kroz prozor.

Detektiv koji je motrio kuću nema nikakvih novih informacija. Zatvoreni su

svi prozori, navučene su sve zavjese. Kuća je zatvorena cijeli dan, što je

onemogućilo daljnje izviđanje. U protekla dva sata nitko nije ušao niti izašao iz

kuće.

Hunteru ni traga ni glasa. Garcia ga je pokušao dvaput nazvati otkako su

otišli iz policijske upravne zgrade, ali se nije javio.

»Provjera položaja.« Garcia iz slušalice jasno i glasno začuje Fallonov glas.

»Tim Alfa na mjestu«, stigne odmah odgovor prvog tima. »Ali ništa ne

vidimo. Ispod vrata je nekakva zapreka. Nema šanse da provučemo fiberskopsku

kameru. Ne vidimo što je unutra.«

»Tim Beta na mjestu«, javi se drugi tim. »I mi smo slijepi kao šišmiši. Nema

vizualnog kontakta.«

Ispod svakih vrata je zapreka. »U redu, morat ćemo naslijepo«, reče kapetan

Fallon. »LAPD je na položaju?«

»Svi smo na mjestu«, odvrati Garcia. Nakon provjere pogledom potraži

partnera – Huntera nema nigdje. »Nalog za pretragu je potpisan. Imamo zeleno

svjetlo. Sigurni ste da želite naslijepo dalje?«

Prođe pet sekundi napete tišine.

»Nemamo drugog izlaza, osim ako ne želite pokucati na vrata i nasmiješiti

se.«

Garcia ništa ne odgovori.

»I mislio sam tako. O.K. Svim timovima: ništa osim ‘A’ igre. Držimo se

plana. Iznenađenje je još uvijek na našoj strani. Provjerite svaki kutak, jeste

čuli?«

»Razumijem.«

»Alfa, Beta, na moj znak: tri... dva... jedan.«

Sva tri tima imaju sačmarice koje omogućuju mnogo bučniji i brži upad u

kuću od bilo kakvog ovna za razvaljivanje vrata.

Garcia začuje tri uzastopna glasna praska i tada nastane pravi pakao.

Sva tri tima gotovo istovremeno uđu u kuću. Tim Alfa čine Lewis Robinson

i agent Antonio Toro. Oni su na stražnjoj strani.

Stražnja vrata vode izravno u kuhinju. Toro je sačmaricom razvalio bravu na

vratima. Djelić sekunde kasnije, Robinson nogom tresne po vratima i odmah utrči

u kuću. Istoga časa nađe se licem u lice s visokim mišićavim muškarcem koji sjedi

za kvadratnim stolom nasred kuhinje. Ispred sebe ima cijelu hrpu malih plastičnih

vrećica punih bijelog praška, a sa strane strojnicu uzi. Razvaljena vrata ga potpuno

zateknu, no usprkos početnom iznenađenju, već se pridigao sa stolice. Uspije

zgrabiti uzi, podigne cijev, nanišani metu. Debelim prstom obuhvati okidač.

»Qij ju«, vikne na albanskom kad u kuhinji ugleda prvu osobu u crnom.

Nema šanse da tiho ode, riječi ‘predaja’ nema u njegovu rječniku.

Robinson namjerava viknuti da odloži oružje, ali istoga časa uoči opasnost.

Albančeve oči pune su odlučnosti i bijesa.

Pucaj ili će te upucati.

Robinson bez oklijevanja pritiske okidač svoje automatske puške Heckler &

Koch MP5. Puška dvaput kašljucne. S prigušivačem i nečujnim mecima, zvuk nije

glasniji od bebina kihanja. Oba hica pogode Albanca ravno u prsa. Zatetura

unatrag, krv šikne iz njegovih rana, jako brzo oboji njegovu bijelu majicu. Mišićni

spazam koji mu obuzme cijelo tijelo iskrivi njegovo lice od boli, njegov prst stisne

okidač. Nekontrolirana paljba eksplodira iz cijevi uzija, meci se zabijaju u zidove

i strop iznad Robinsonove i Torove glave. Jedno zrno za samo nekoliko

milimetara promaši Torovu glavu.

Specijalci su na putu u Pomonu pomno proučili fotografiju Kena Sandsa.

Usprkos dugoj kosi i bradi, svi su bili sigurni da će ga moći identificirati u kući.

Muškarac u kuhinji nije Sands.

110. Tim Beta čine Charlie Carrillo i Oliver Mensa. Oni u kuću ulaze kroz glavni

ulaz. Mensa sačmaricom prostrijeli bravu, Carrillo prvi uđe u kuću. Dnevna soba

je velika, ali oskudno namještena – stari trosjed, stol za četiri osobe, dva

naslonjača i televizor na drvenoj kutiji. Okrenut prema vratima, na trosjedu sjedi

visok i mršav muškarac plave kose. Izgleda napušeno. Na trosjedu do njega je

poluautomatski pištolj Sig Sauer P226 X-Five.

Začuvši zvuk, muškarac poskoči u zrak poput magarca koji odbacuje teret s

leđa. Na trenutak ima udaljen i veoma izgubljen pogled, a zatim, kao da je netko

mahnuo čarobnim štapićem za otrežnjavanje, oči mu se usredotoče nevjerojatnom

brzinom, pa posegne za pištoljem.

»A ne, ne«, reče Carrillo držeći uperenu crvenu lasersku zraku svoje MP5

ravno u muškarčevo čelo. »Vjeruj mi, prijane, nisi dovoljno brz.«

Muškarac zastane u pola pokreta, razmišlja o opcijama. Zna da ga samo

jedan iznenadni pokret dijeli od toga da mu ovaj murjak prospe mozak po cijeloj

dnevnoj sobi. U očima mu plamti gnjev.

Mensa se kroz kuću kreće poput munje, puškom pretražuje po prostoriji, traži

kakvu novu prijetnju, ali ubrzo stigne do mršavka i podigne Sig Sauer P226 s

trosjeda.

»Na pod, ruke na zatiljak, odmah«, naredi Carrillo.

Mršavko se ne miče.

Carrillo priđe bliže. Nemaju vremena za raspravljanje i ponavljanje naredbi.

Stavi cijev puške samo centimetar od muškarčeva lica, zgrabi ga za kosu i povuče

dolje na pod.

Carrillo drži koljeno na zatiljku osumnjičenika, tako da ne može pomaknuti

lice s poda, zatim specijalnim lisičinama veže zajedno iza leđa mršavkove zglavke

i gležnjeve. Cijeli postupak traje kraće od pet sekundi.

»Qij ju, ndyrë derr!«, zavrišti muškarac kad Carrillo olabavi stisak na

njegovu zatiljku. Počne se koprcati na podu kao riba na suhom. Bez obzira koliko

je snažan, neće on nikamo.

Carrillo još jednom pogleda muškarčevo lice.

Ovo nije Ken Sands.

111. Hunter ne otiđe u Pomonu. U posljednji trenutak odluči poslušati svoj

instinkt. Otkako je prekinuo telefonski razgovor s Garciom, slijedi svoj instinkt

već gotovo dva sata. Najprije ga je odveo u Woodland Hills u jugozapadnom

dijelu San Fernando Valleya, zatim na ruševine napuštene zgrade na periferiji

Canoga Parka.

Vrijeme se opet promijeni, sad može u zraku namirisati kišu. Parkira

automobil daleko od odredišta i dalje oprezno krene pješke. Za prelaženje

razdaljine u mrklom mraku trebaju mu četiri minute.

Prođe kroz trošna dvorišna željezna vrata i nađe se na korovom obraslom

betonskom vanjskom dvorištu prljave industrijske zgrade. Izgleda kao napušteno

skladište srednje veličine, no izvana zidovi izgledaju čvrsto. Prozori su svi

razbijeni, ali previsoko su, skroz ispod zabata – previše visoko da bi se mogao

popeti bez ljestava.

Sakrije se iza hrđavog kontejnera i nekoliko minuta pomno promatra

građevinu – ne vidi nikakav pokret. Na sigurnoj udaljenosti nastavi obilaziti

zgradu. Stigne do stražnjeg dijela i ugleda crni kamionet. Isti onaj koji slijedi cijeli

dan.

Sve izgleda potpuno mirno.

Koristeći se tamom, priđe bliže što tiše može.

Kad se približi kamionetu, na stražnjem zidu zgrade ugleda obris tamnih

ulaznih vrata širokih oko dva metra. Velika, klizna metalna vrata dovoljno su

otvorena da se provuče kroz njih, bez potrebe da ih još više otvori, što je velika

prednost – čisto sumnja da stari zahrđali mehanizam ne bi zaškripio.

Uđe unutra, načas zastane, osluškuje. Jedino svjetlo dopire kroz razbijene

prozore ispod samoga stropa no, u noći bez mjesečine kao što je ova, ne može

vidjeti mnogo. Sve smrdi na mokraću i trulež. Zrak je težak i ustajao, zagrebe ga

u nosnicama i grlu svaki put kad udahne.

Ne čuje nikakav zvuk, pa odluči upaliti baterijsku svjetiljku. Nalazi se u

prostoriji površine oko osam kvadratnih metara, s jednim čeličnim vratima nasred

zida ispred njega. Površina vrata izgleda kao da su od potamnjele bronce.

Betonski pod pun je praznih boca, iskorištenih kondoma, slomljenog stakla,

odbačenih šprica i ostalog smeća koje za sobom obično ostavljaju beskućnici i

narkomani. Pazeći da ne stane na nešto od toga, polako priđe metalnim vratima. I

ona su otvorena, ali da bi se provukao kroz njih, morao bi ih još jače gurnuti. Sada

opazi kako iza njih dopire blijedo bijelo svjetlo.

Ugasi svjetiljku, pričeka da mu se oči priviknu na mrak, izvuče svoj Heckler

& Koch USP.45 i pripremi se da odgurne vrata. U tom trenutku začuje prodorno

zujanje koje zvuči kao mala motorna pila ili električni kuhinjski nož, nakon čega

slijedi užasnuti muški vrisak.

Došao je čas. Nema više skrivanja.

Gurne vrata i držeći pištolj ispred sebe, uđe unutra. Ova prostorija je veća od

prijašnje, oko desetak kvadratnih metara. Blijedo svjetlo potječe od dvije podne

svjetiljke na baterije, postavljene metar daleko od stražnjeg zida, na razmaku od

metar i pol. Između njih je metalna stolica nalik na bolničku. Na njoj sjedi gol

muškarac, za stolicu su mu zavezane ruke i noge. Muškarac u ranim pedesetim

godinama, bucmastih obraza, šiljaste brade i guste kose koja je počela sijedjeti.

Podigne glavu i njegov žalostan i preklinjući pogled sretne se s Hunterovim.

Hunteru treba jedan čas da ga prepozna. Sreli su se već, najmanje jednom.

Hunter je siguran da je to bilo na nekoj svečanosti, vjerojatno na prošlogodišnjoj

dodjeli LAPD-ova Purpurnog srca. Zove se Scott Bradley, mlađi brat Dwaynea

Bradleya, losanđeleškog okružnog tužitelja. No što je još gore, Hunter prepozna i

osobu koja stoji iza stolice i u ruci drži električni kuhinjski nož.

Unatoč svim svojim sumnjama, Hunter ne može vjerovati vlastitim očima.

112. Kapetan Fallon i novak Neil Grimshaw čine tim Gama. Njihov je zadatak da

uđu kroz francuski prozor na verandi glavne spavaće sobe. Budući da su zavjese

navučene, nemaju pojma ima li nekoga unutra ili ne, koliko ih je i imaju li kakvo

oružje. Njihovi aduti su iznenađenje i brzina.

Grimshaw raznese bravu na vratima jednim jedinim pucnjem, od kojeg u

zrak odleti kiša razbijenog stakla i drvenog iverja. Prije nego što staklo padne na

tlo, Fallon nogom otvori vrata i uđe u kuću, jednim brzim, iskusnim pogledom

obuhvati cijelu prostoriju. Na lijevoj strani je ugradbeni ormar, ispred njega na

podu dupli madrac, gurnut uza zid, mali prijenosni televizor na komodi s desne

strane i na podu veliko ogledalo s desetak pripremljenih lajni, vjerojatno kokaina.

Na madracu leži gol muškarac s gustim konjskim repom. Leđima je okrenut

Fallonu. Uzdasi zadovoljstva male plavuše kratke kose koja ga je opasala nogama,

ubrzo se pretvore u prestrašene krikove. Nema više od osamnaest godina.

Muškarac se niti ne okrene. S djevojčinim nogama još uvijek obavijenim oko

bokova, otkotrlja se na lijevu stranu i ispruži ruku prema uziju naslonjenom na

zid.

Ne dosegne ga.

Fallon pritisne okidač svoje MP5. Puška jednom zakašljuca. Hitac pogodi

muškarčevu nadlanicu u trenutku kad su mu prsti samo nekoliko centimetara

udaljeni od uzija. Smrska mu kosti i rastrga tetive, crveni mlaz krvi štrcne u zrak

i poprska djevojčino lice.

Muškarac bolno krikne poput ranjene životinje. Privuče ruku na prsa, krv

poprska djevojčino tijelo i madrac.

»Nije ti pametno pomaknuti se«, reče Fallon. Crvena laserska zraka sada je

uperena u muškarčev zatiljak.

I Grimshaw uđe u sobu, njegova zraka uperena je u djevojku, crvena točkica

je na njezinim prsima. Toliko je usredotočen da ne vidi kako se iza njega otvaraju

vrata kupaonice.

Odjekne zaglušujući prasak sačmarice uperene u Grimshawova leđa. Od

siline udarca metka ispadne mu njegova MP5 iz ruku, tijelo odleti naprijed i nakon

toga skljoka se na tlo.

Fallon je već prije osjetio opasnost. Počeo se okretati prije pucnja, ali nije

stigao na vrijeme. Kao u usporenom filmu vidi kako izlazi dim iz 12-kalibarske

sačmarice i Grimshawa pogođena u zatiljak. Sve ostalo odvije se automatski.

Fallon je najbolji strijelac losanđeleških specijalaca. Prošao je na tisuće simulacija

i stotine stvarnih situacija kao što je ova.

Opazi kako se cijev sačmarice opet pomiče, cilja u njega. Pogleda napadača

u oči samo u jednoj milisekundi. Usprkos onome što vidi, ne oklijeva. Stisne

okidač, puška sada dvaput zakašljuca. Oba hica pogode napadača posred čela,

gotovo na istome mjestu, izađu na stražnjoj strani glave, ostave rupu veličine

omanje jabuke i poprskaju zid krvlju, sivom moždanom tvari i komadićima kosti.

Djevojka koja drži sačmaricu izgleda još mlađe od one na madracu ispod

Konjskog Repa. Ima nedužno lice školarke, pjegice i jamice na obrazima. Kad

padne na koljena, njezine tužne oči izgledaju kao da su pune suza, ne prestaje

gledati Fallonovo lice, sve dok iz njih ne nestane život i dok se na skljoka na pod.

Muškarac na madracu iskoristi priliku i po drugi put ispruži ruku prema svom

uziju, ali se ne može služiti lijevom rukom. Zato okrene tijelo i ispruži desnu ruku.

Zgrabi pušku, no ne nalazi se u dobroj poziciji. Opet mora okrenuti tijelo da bi

mogao naciljati Fallona. Nema šanse da to brzo izvede. Čim počne okretati tijelo,

Fallonova laserska zraka opet je na njemu.

»Baci pušku«, vikne Fallon. No muškarac zavrišti od bijesa dok okreće tijelo.

Žedan je krvi.

Fallon još jednom pritisne okidač. Opet slijede dva pucnja. Oba pogode

Konjski Rep u desno rame, smrskaju mu ključnu kost i lopaticu prije nego što

uspije naciljati svojim uzijem. Istoga časa klone mu ruka.

Sva prekrivena njegovom krvlju, djevojka ispod njega ispusti užasnuti krik

koji se skupljao u njezinu grlu otkako se ona djevojka iz kupaonice skljokala na

pod. Tada je obuzme histerija.

Konjski Rep ispusti pušku i klone na plavušu. Ona ga stane odguravati i

udarati, pokušava ga maknuti sa sebe.

I dalje ciljajući u muškarca i djevojku na madracu, Fallon oprezno krene

prema kupaonici, prekorači tinejdžerkino tijelo. U kupaonici nema nikoga.

»Imam pogođenog čovjeka«, vikne u mikrofon pričvršćen za kacigu.

Dvije sekunde kasnije, širom se otvore vrata glavne spavaće sobe. Uđe Alfa

tim, odmah za njim Beta, svaka puška cilja u različit kvadrant prostorije.

»Soba je čista«, objavi Fallon.

»Cijela kuća je čista«, reče Toro s vrata.

Cijela operacija trajala je trideset tri sekunde i, nažalost, pretvorila se u

krvoproliće.

Dok Robinson i Toro drže na nišanu djevojku i muškarca na madracu, Fallon

priđe Grimshawu na podu.

»Grimshaw«, zazove i čučne uz njega.

Nema odaziva. Cijeli vrat prekriven mu je krvlju.

»Jebi ga«, reče držeći u rukama Grimshawovu krvavu glavu. »Zašto nisi

provjerio kupaonicu? Ja sam imao sobu pod kontrolom, mali.«

Opipa mu puls.

Ništa.

12-kalibarska sačmarica ispaljuje olovne kuglice koje se nakon izlaska iz

cijevi šire na sve strane. To znači da je udarna snaga raspodijeljena na pojedine

kuglice koje prilikom prolaska kroz zrak gube snagu. Sačmarice nisu od velike

koristi na velikoj udaljenosti, ali ih zato velik broj projektila koji se nakon

ispaljivanja šire na sve strane čine savršenim oružjem u borbi izbliza. Djevojka je

sasvim slučajno ciljala visoko. Većina kuglica promašila je Grimshawovu

pancirku i pogodila ga u zatiljak. Probile su mu kožu, mišić, arterije i vene. Krv

istječe iz njegova vrata kao iz slavine.

»Trebamo medicinsku pomoć«, vikne Fallon u svoj mikrofon. Odmah

započne s masažom Grimshawova srca i upuhivanjem zraka, odbija povjerovati

ono što već zna. Ovdje više nitko od njih ne može ništa učiniti.

»Jebi ga«, vikne opet Fallon, ne ispuštajući Grimshawovo beživotno tijelo.

Oči su mu još uvijek otvorene.

Beta tim prijeđe preko madraca do plavuše koja ne prestaje vrištati. Robinson

pogleda klonulog muškarca koji krvari na njoj.

Imaju svog čovjeka.

113. »Detektive, baci pištolj«, reče Kipar zagledan duboko u Hunterove oči dok

drži električni nož na grlu Scotta Bradleya.

Hunter se ne pomakne. Njegova meta se ne pomakne.

»Siguran si, Roberte, da želiš igrati ovu igru? Jer ja itekako želim.« Snažni

električni nož je uključen, njegovo zujanje odjekuje prostorijom poput tisuću

zubarskih bušilica.

Scott je toliko prestravljen da ispusti samo slabašan cvilež. Upiša se.

Hunter se svejedno ne miče.

»Kako hoćeš.« Neobično brzim pokretom Kipar zgrabi Scottovu desnu ruku

i stavi nož na njegov kažiprst. Oštrica nevjerojatnom lakoćom zareže kožu i kost.

Prst padne na tlo poput uginulog crva. Krv šprica na sve strane.

Scott ispusti grleni krik, pokušava otrgnuti ruku, no prekasno. Prsta više

nema, sva mu je ruka krvava. Izgleda kao da će se svaki čas onesvijestiti.

»U redu«, vikne Hunter i podigne lijevu ruku u znak predaje. »U redu. Kako

hoćeš.« Zakoči pištolj i odloži ga na pod.

Kipar isključi nož. »Gurni ga nogom. I to jako daleko.«

Hunter učini kako mu je rečeno, odgurne pištolj prema Kiparu. Pištolj klizne

po betonskom podu i udari o zid.

»I rezervni isto.«

»Nemam ga.«

»Stvarno?« Nož opet počne zujati.

»Neeee!«, krikne Scott.

»Stvarno«, vikne Hunter da nadglasa krik. »Ne nosim rezervno oružje.«

»Onda u redu. Skidaj se... polako. Skini odjeću i baci je sa strane. Možeš

ostati u donjem rublju.«

Hunter učini kako mu je rečeno.

»A sada lezi na pod, s licem dolje, raširi ruke i noge.«

Hunter zna da mora poslušati. Vrijeme istječe i njemu i Scottu.

»Znaš što?«, reče Kipar omatajući gazu oko Scottove ruke. »Nimalo nisam

sumnjala da ćeš sve skužiti. Znala sam da ćeš uspjeti povezati svaki komadić,

vidjeti pravo značenje skulptura, vidjeti njihove sjene i shvatiti što ti želim reći.

Samo nisam mislila da ćeš to uspjeti toliko brzo. Ne prije nego što završim s

poslom. Ne dok na dovršim i ovaj posljednji komadić. Kako ti je to uspjelo? Kako

si skužio?«

Hunter nasloni bradu na betonski pod i pogleda je ravno u oči.

Olivia, starija kći Dereka Nicholsona, napokon se odmakne od metalne

stolice. Sva je odjevena u crno, ima trenirku od nekog nepropusnog materijala,

zatvorenu patentnim zatvaračem sve do grla. Skine kapuljaču s glave. Ispod

kapuljače ima crnu, silikonsku kapu za plivanje. Cipele izgledaju par brojeva veće

od njenih stopala. Hunter se sjeti što je forenzičar rekao o otiscima stopala

pronađenim na drugom poprištu zločina, na Nashornovoj jedrilici – kako se na

koracima vidi nejednak raspored težine. To je ukazivalo na to da ubojica ili šepa

ili hoda u prevelikim cipelama. Olivia još uvijek u ruci drži električni nož.

»Stvarno si bila uvjerljiva«, reče Hunter sjetivši se prvoga dana kad ju je

upoznao u kući njezina oca. »Način na koji si se ponašala... one suze...

nekontrolirano drhtanje... očaj u tvom glasu... sve sam popušio.«

Olivia se niti ne trgne. »Kako si onda zaključio?«, opet upita.

Hunter proguta knedlu. Želi dobiti svaku sekundu koju može. »Prijateljica

tvoje majke«, kaže. Njegove riječi ošinu je poput biča.

Zastane, u očima joj se pojave tuga i gnjev. Treba joj trenutak da se sabere.

»Koja prijateljica?«

»Jedna koju je poznavala. Ne znam joj pravo ime. Ona kaže da se zove Jude.«

»Što ti je rekla?«

Hunter se zakašlje. »Ne previše.«

Olivia čeka, ali Hunter ne reče više ništa. »Bolje ti je da počneš govoriti jer

ću u protivnom početi rezati.«

»Obratila nam se radi žrtava. Tvojih žrtava.«

»Što s njima?«

»Premlatili su je, svi zajedno. Kao i tvoju majku.«

Hunter opazi bijes na njezinu licu. Plamtećim očima pogleda Scotta. On

pomno sluša, iako je prestravljen i trpi neizmjernu bol.

»Vidjeli smo sjene«, brzo doda, nastojeći opet privući njezinu pažnju na

sebe. »Ali smo ih krivo protumačili... djelomično krivo.«

Upalilo je. Ona se okrene i opet zagleda u njega.

»Trebalo nam je malo više vremena, ali smo ipak dokučili značenje kojota i

gavrana. Poručila si nam da je tvoj otac bio lažljivac.«

»On nije bio moj otac«, obrecne se s gađenjem.

»Dobro«, reče Hunter. »Oprosti. Poručila si nam da je Derek Nicholson

izdajica i lažljivac«, ispravi se.

»I bio je.« Glas joj drhti od bijesa. »Imala sam tri godine kad je umrla moja

majka. Lagao mi je dvadeset osam godina. Prevario me kao da sam malo pseto,

cijeli život vjerovala sam u laž.«

»Žao mi je zbog toga«, reče Hunter i načas zastane. Iskrivljeni vrat ga počinje

boljeti. »Ali nam je zato trebala cijela vječnost da dokučimo što radiš – da nam

kao u kazalištu lutaka pričaš priču, jedan po jedan prizor.«

Scott izgleda zbunjeno.

Olivia šuti.

»A drugu skulpturu i njezinu sjenu protumačili smo skroz krivo«, nastavi

Hunter. »Našli smo na desetke tumačenja i ja sam na kraju bio uvjeren da nam

prikazuješ prizor tučnjave. Skupina momaka koji su se družili, zajedno opijali i

drogirali. Jednoga dana upustili su se u tučnjavu, stvari su izmakle kontroli i netko

je umro. Zaključili smo i to da nam poručuješ kako je njihov kolovođa bio Andrew

Nashorn.«

»Bio je pravo smeće«, reče Olivia.

»Ali ti nam nisi prikazala scenu tučnjave, zar ne?«, reče Hunter. »Nisi nam

prikazala kako se dvojica tuku na tlu, a ostali promatraju. Pokazala si nam prizor

silovanja, dok drugi stoje sa strane i promatraju.«

»Nisu promatrali. Izmjenjivali su se.« U očima joj se pojavi sjaj poput munje

na olujnom nebu.

»Bila je uličarka.« Scott je napokon smogao snage da kaže nešto. »Andy ju

je pokupio na mračnom uglu Sunset Stripa. Htjela je to. To joj je bio posao. Jebala

se da zaradi za život. Kako to može biti silovanje?«

Olivia se okrene toliko brzo da Hunteru izgleda poput mrlje i raspali

stisnutom pesti po Scottovoj vilici. Razdere mu donju usnu, krv štrcne po

prostoriji.

»Nije ti dopušteno govoriti dok ti ja to ne kažem, vrećo govana.«

Hunter se trza na podu.

»A i tebi bi bilo bolje da se ne mičeš dok ti ja to ne kažem.«

»Nikamo ne idem.«

Atmosfera je sve napetija.

»Slušam«, reče Olivia. »Kako si skužio da se radi o prizoru silovanja?«

»I Jude je radila na ulici. Kad je stupila s nama u kontakt, ispričala nam je

kako je jedne noći ušla u Nashomov auto, a on ju je odveo nekamo gdje su ih

ostali već čekali. Iživljavali su se na njoj, premlatili je i izmjenjivali se na njoj.«

Hunter opet pročisti grlo. »Zatim nam je pričala o ženi koju je upoznala na ulici,

o Roxy.« Pogleda Oliviu da vidi njezinu reakciju. Na licu joj vidi spoznaju, ali

ona ništa ne reče. Hunter nastavi. »Roxy je rekla Jude da nije uličarka. Nikad to

nije radila, ali je očajna. Ima bolesno dijete, a ne može mu kupiti lijekove.

Pomislila je da bi mogla raditi na ulici samo jednu noć i tako skupiti dovoljno

novca. Žrtvovala se radi djeteta.« Pogleda Scotta. »I zato ne, nije bila kurva, nije

to htjela i nije se jebala za novac. Bila je očajna, nije imala nikakvog drugog

rješenja i strepila je zbog zdravlja svoga djeteta.«

Oliviine oči napune se suzama. »Imala sam astmu. Sjećam se užasnih

napadaja dok sam bila mala. Kako sam odrastala, tako je astma polako nestajala.«

»Jude nam je rekla da je vidjela kako Roxy te noći ulazi u Nashornov auto.

Pokušala ju je spriječiti, ali je bilo prekasno. Nikad više nije vidjela Roxy.«

»Zvala se Sandra«, reče Olivia. »Sandra Ellwood. A ja se zovem Olivia

Ellwood.« Premjesti se iza Scottove stolice.

Hunter ne može vidjeti što radi.

»Reci mu«, kaže Scottu kroza zube dok mu nožem maše pred očima. »Reci

mu kako se to dogodilo.« Sva se trese od bijesa.

Scott je kolebljivo gleda razrogačenih očiju.

Brzinom munje, prije nego što Scott uspije reagirati, Olivia zgrabi njegov

mali prst i savija ga unatrag dok ne pukne. Zvuk pucanja kosti toliko je glasan da

ga Hunter čuje na drugom kraju prostorije. Scott zaurla od boli, Olivia mu opali

šamar. »Reci mu ili ću slomiti svaku koščicu u tvom tijelu prije nego što te

razrežem na komade.«

114. Prestravljeni i zbunjeni pogled Scotta Bradleya skrene s Olivie na Huntera,

zatim opet na Oliviu. »Molim te«, reče. »Imam obitelj. Imam ženu i dvije kćeri.«

Olivia ga opet raspali po licu. »I ja sam imala majku.«

Scott u njenim očima vidi nešto što još nikad nije vidio. Nešto što ga prestravi

kao ništa dosad u životu. Raspuknuta usnica počne mu naticati. Proguta slinu i

krv i zatomi poriv za povraćanjem, zatim počne govoriti.

»Poznavali smo se iz barova i klubova u Zapadnom Hollywoodu«, reče.

»Znaš, u to vrijeme stalno smo izlazili. I svugdje bismo nabasali jedni na druge.

Ubrzo smo počeli zajedno izlaziti. Andyu je ta ideja prvome pala na pamet.

Pokupit će kakvu uličarku i odvesti je na neko osamljeno mjesto. Mi ostali ćemo

ih skriveni čekati...« Skrene pogled.

»Nastavi govoriti«, naredi mu Olivia.

»Andy je radio u LAPD-u, tek je završio policijsku školu. Njegov teritorij za

ophodnju bio je Zapadni Hollywood. Znao je koje žene nemaju svodnika ni

zaštitu.«

Hunter zatvori oči i glasno uzdahne. Tako njegovi prijatelji nisu mogli snositi

nikakve posljedice kad bi stvari postale gadne.

»Te noći Andy je doveo tu mršavu ku...« Ušuti usred riječi. »Tu mršavu

ženu. Bila je lijepa. Andy je rekao da se zove Roxy. Ona...« Odmahne glavom kad

se sjeti. »Izgledala je stvarno prestravljeno kad nas je sve ugledala.« Obori pogled,

izbjegava ih pogledati u oči.

»A vama se to jako svidjelo zar ne?«, upita Olivia. »Svi ste uživali kad bi se

na njima vidjelo koliko su prestrašene.«

Scott ne odgovori.

Hunter pogledom traži gdje je Olivia. Još uvijek stoji iza Scottove stolice.

Podigla je njegov pištolj s poda. Promatra je dok otpušta kočnicu na pištolju.

Istječe im vrijeme.

»Te je noći sve krenulo po zlu... groznom zlu«, nastavi Scott. »Svi smo... svi

smo se zabavili, osim Dereka, Dereka Nicholsona. On to nije htio učiniti. Možda

zato što se uskoro trebao ženiti ili zato što ta Roxy nije prestajala preklinjati da je

ne ozlijedimo...«

Hunter zna da je Roxyino preklinjanje samo još više potaknulo sadizam u

svima njima. Što se ona više bojala, to su oni bili više napaljeni.

»... Stalno je ponavljala da ima bolesnu kćer.« Scott ušuti. Nekoliko dugih

trenutaka u prostoriji zavlada tišina. Svatko od njih bavi se svojim mislima.

»Reci mu kako je krenulo po zlu«, prekine Olivia tišinu.

»Svi smo bili napušeni i pijani. Nathan je s njom bio stvarno jako grub.

Nismo primijetili kad se to dogodilo, no odjednom više nije disala.«

»Mlatili ste je?«

»Derek i ja nismo. Andy i Nathan jesu.«

Olivia pogleda njegovu ruku. Sprema se odrezati mu još jedan prst.

»Da, mlatili su je, ali ne previše. Njima je to bilo dodatno uzbuđenje. Derek

i ja smo samo promatrali, kunem se. Mi je nismo udarali. Nismo voljeli taj dio.

Nismo se palili na to.«

Točno te riječi koristio je Derek Nicholson kad se ispovjedio Olivii.

»Možda je udarila glavom o tlo ili nešto slično«, nastavi Scott. »Nije mogla

umrijeti od par pljusaka.«

Olivia pogleda Huntera, zatim Scotta. »Nastavi.«

Scott ispljune krv. »Kad smo vidjeli da je mrtva, uspaničili smo se. Nismo

znali što ćemo. Nitko nije razumno razmišljao. Previše cuge i droge. Predložio

sam da je samo ostavimo i tornjamo se odatle, ali je Andy rekao da to nije dobra

ideja. Dokazi koje će policija naći u toj prostoriji i na njezinu tijelu zauvijek će

nas strpati iza rešetaka. Mogli smo počistiti, ali nikad se ne zna. I tada je Andy

smislio plan.«

Hunter osjeti grč u utrobi. Zna kakav je to bio plan.

»Andy je otišao i kupio nekoliko debelih najlonskih vreća, mesarsku sjekiru,

dugi debeli lanac, lokote i veliku, četvrtastu metalnu kutiju za alat. Bila je velika,

ali ne dovoljno da u nju stane tijelo«, Scott zastane i odvrati pogled.

»Nemoj sada stati«, reče Olivia, ne dopuštajući stanku. »Reci mu što si

napravio.«

»Ništa nisam napravio«, zacvili.

Olivia ga tresne posred lica. Posjeklina na njegovoj usnici još se više otvori,

krv opet štrcne po prostoriji.

Scott drhti, brzo udiše zrak da se smiri.

»Reci mu.«

»Nathan je povremeno radio u mesnici. Bio je dobar u rezanju mesa«, reče

Scott.

Olivia ni ne mrdne. Već je prije čula cijelu priču.

»Derek i ja nismo mogli gledati. Izašli smo van dok su Andy i Nathan

napravili ono što su morali. Derek je bio sav smućen. Šizio je zbog kćeri te ku...

kćeri te žene – što će sada biti s njom i sve to. Više se brinuo za nju nego za nas,

zato što je kao jako mali klinac ostao bez majke. Htio je otići na policiju, ali je

znao da će, ako to napravi, i on prokleto dugo vremena provesti u zatvoru. Bio je

na posljednjoj godini pravnog fakulteta. Bio je zaručen i trebao se oženiti za

mjesec dana. Nije htio odbaciti svoj život. Osim toga, da je otišao na policiju,

Andy bi ga ubio. Ubio bi svakoga od nas da smo to napravili. Svima nam je to

jasno rekao.« Zastane i udahne zrak. »Kad su Andy i Nathan završili s poslom,

ostala je samo kutija za alat omotana lancem i zatvorena lokotima. Moj otac je

imao brodicu, a ja sam imao rezervne ključeve. I zato je meni dopao posao da

bacim tu kutiju što dalje od obale. Andy je išao sa mnom, ostali su otišli svojim

kućama. Kutija je bila jako teška. Nikad ne bi isplivala na površinu.«

Posljednja žrtva, pomisli Hunter. Ona koja se riješila tijela.

»Derek je dobio zadatak da se riješi ženine torbice i dokumenata.« Skrene

pogled na Oliviu. »Pretpostavljam da te tako našao. Nikad nije bacio torbicu.

Zadržao je njezine stvari.«

Olivia ne reče ništa.

»Nakon te noći počeli smo se sve rjeđe i rjeđe viđati i na kraju smo sasvim

prestali. Svi smo nastavili dalje sa svojim životima. I svi smo čuvali našu tajnu.«

»Niste svi«, reče Olivia i drškom Hunterova pištolja odalami Scotta po

zatiljku. Scott se istoga časa onesvijesti.

115. Hunter se opet pomakne na podu. Olivia uperi pištolj u njegovu glavu.

»Nemoj, detektive. Vjeruj mi, znam pucati iz pištolja. A iz ove daljine ni slučajno

ne mogu promašiti. Ako me je ičemu naučio moj ot...« Ljutito pročisti grlo. »...

Derek, onda je to pucati iz pištolja.«

»Boli me vrat. Samo sam ga htio razgibati.«

»Bolje nemoj.«

»Dobro. Neću.«

Olivia krene na lijevu stranu prostorije. »Još uvijek mi nisi rekao kako si

došao do mene. Znam da si skužio što ti želim poručiti onim sjenama, ali kako si

skužio da sam to ja?«

»Nakon što sam čuo Judeinu priču o onome što joj se dogodilo, počeo sam

razmišljati. Posumnjao sam da sam krivo protumačio drugu sjenu. Ono nije bila

tučnjava, već grupno silovanje. Nisam znao da je Roxy tvoja majka, ali sam

zaključio da su ono što su napravili Jude i Roxy, vjerojatno napravili i drugim

ženama. Ženama koje su, kao i Roxy, imale dijete. I da je jedno od te djece otkrilo

istinu. Iz prve sjene koju si nam ostavila, zaključio sam da je to dijete moglo

saznati istinu samo od Dereka Nicholsona. Iz njegove ispovijedi na samrtnoj

postelji.«

Ona se bijesno zacereka. »Mogao je živjeti s tim, ali nije mogao umrijeti. Zar

nije ironično?«

Hunter zna koliko često ljudi znaju proživjeti cijeli život s osjećajem krivnje,

ali umrijeti s tim osjećajem može samo nekolicina.

»Derek Nicholson htio se iskupiti i dovesti to dijete u svoju kuću«, nastavi

Hunter. »To znači da je istraživao tko je i gdje je to dijete. Razmišljao sam o

različitim mogućnostima, kad me sinoć opet nazvala Jude. Sjetila se imena

Roxyna djeteta – Levy.«

Olivia se trgne.

»Najprije sam pomislio da je to prezime ili muško ime. Zvučalo mi je nekako

poznato, a kad sam pogledao fotografiju koju ste mi dale ti i tvoja sestra, sliku

Nicholsona i njegove žene, sjetio sam se gdje sam prije čuo to ime. To je bio

nadimak. Allison te tako zvala onoga dana u tvojoj kući. Levy nije uobičajena

kratica od Olivia, ali to je bio tvoj nadimak.«

Olivia mu se melankolično nasmiješi. »Majka me uvijek zvala Levy, ne Liv

ni Ollie ni nikako drukčije. Voljela sam taj nadimak. Bio je drukčiji. Tako me

zvala još jedino Allison.«

»Najprije sam provjerio tvoju prošlost. Pohađala si medicinski fakultet.«

Olivia slegne ramenima. »Na UCLA-i, ali sam na kraju odlučila da to nije za

mene. Doduše, isplatilo se ono što sam naučila.«

Ne reče ništa više, pa Hunter nastavi.

»Nazvao sam nekoga tko može upasti u bazu podataka socijalne službe.

Saznao sam da te Nicholson posvojio u prvoj godini svoga braka. Čudna odluka

mladog para koji nema nikakvih problema začeti dijete. Zapravo, Nicholson te

posvojio iste godine kad je njegova žena zatrudnjela.«

»Onda znaš da me posvojio zbog osjećaja krivnje.« U glasu joj se opet čuje

bijes. »Krivnje zbog onoga što je napravio, što je bio član grupe životinja koje su

silovale i ubile moju majku. Krivnje što je dopustio da se to dogodi. Krivnje što

nije sve ispričao policiji.«

Hunter ne odgovori.

»Kako sam mogla živjeti s tim saznanjem, Roberte? Možeš li mi reći? Jer to

me izjedalo. Pozvao me i na samrtnoj postelji rekao da je cijeli moj život bila laž.

Obitelj me nije posvojila zato što me voli i mari za mene, već da ublaži osjećaj

krivnje.«

»Mislim da Derekova žena nije znala što se dogodilo«, reče Hunter.

»To uopće nije važno!«, bijesno vikne Olivia. »Uvjerio ju je da me prihvati.

Rekao joj .je da je moja majka bila ovisnica i da me napustila. Rekao joj je da sam

siroto, napušteno, neželjeno i nevoljeno dijete. Ali ja sam bila voljena i željena

sve dok mi nije oduzeo majku. On je bio taj koji me nije želio. Htio je samo

smanjiti osjećaj krivnje koji ga je izjedao. Ja sam bila njegova dnevna pilula za

čistu savjest. Njegov lijek protiv krivnje. Mogao me samo pogledati i u tom svom

nastranom srcu našao bi spokoj. Uvjeravao je samoga sebe da je sve u redu, jer je

sirotom kurvinom djetetu pružio bolji život. I znaš to? Ja nikad nisam željela taj

bolji život. Bila sam sretna. Voljela sam svoju majku. A on me uvjerio da me nije

željela, da je pobjegla. I ja sam je mrzila dvadeset osam godina zbog toga što me

napustila.«

Sada je shvatio zbog čega je pribjegla tolikom nasilju. Krivo usmjeren gnjev.

Dvadeset osam godina mrzila je majku zbog nečega što nije učinila. Kad je

saznala istinu, da su joj lagali cijeli život, probudio se jedan novi gnjev, veoma

intenzivan i smislen. Dvadeset osam godina je predugo razdoblje za obuzdavanje

gnjeva.

Suza klizne niz njezin obraz, glas joj postane hrapav.

»Još uvijek je se sjećam – moje majke. Kako je bila lijepa. Još uvijek se

sjećam kako smo se svake večeri prije odlaska na spavanje igrale kazališta sjena.

Bila je strašno vješta u stvaranju sjena. Mogla je napraviti sve – životinje, ljude,

anđele... baš sve. Nije imala previše novca, pa nikad nisam imala prave igračke.

Naše kazalište sjena bilo je moja igračka. Satima smo znale sjediti i smišljati naše

vlastite priče, napraviti predstavu sa sjenama na zidu. Trebala nam je samo svijeća

i naše ruke. Bile smo sretne.«

Hunter načas zatvori oči. Zato je od dijelova tijela svojih žrtava stvarala sjene

– u znak jezive počasti svojoj majci. Još jedan način kojim je davala odušak svome

gnjevu.

»On se nikad nije igrao sa mnom, znaš li to?«, reče i odmahne glavom. »Dok

sam bila mala, nikad se nije igrao sa mnom, nikad me nije vodio u park ni drugdje.

Nikad mi nije pročitao nijednu priču, nije me posjeo na svoja ramena ni pretvarao

se da sa mnom pije čaj, kao što su to radili drugi očevi. Ja sam se sama igrala

kazališta sjena.«

Hunter ne odvrati ništa.

»Nakon što mi je sve priznao, otišla sam kući i plakala tri dana. Nisam imala

pojma kako ću dalje nastaviti živjeti. Moj život je bio jedna velika laž, dobro djelo

koje je mom ocu omogućavalo miran san. Nikad me nisu voljeli onako kako se

voli dijete, osim dok je mama bila živa. A tada sam saznala da su sva četvorica

koja su raskomadala njezino tijelo i bacila ga u ocean poput neželjenog smeća,

nastavila dalje sa svojim životima, zasnovala obitelji, napredovala u karijerama –

nastavili su živjeti bez trunke kajanja zbog onoga što su učinili. I najgore od svega,

svi su nastavili živjeti bez ikakve kazne.«

Hunter zna da se tek rijetki ne bi slomili kad bi saznali ono s čime se suočila

Olivia. A i ti rijetki bi sasvim sigurno zauvijek ostali traumatizirani.

»Znaš jednako dobro kao i ja da s tom informacijom nisam mogla ama baš

ništa. Nisam ih mogla optužiti. Sve se dogodilo prije dvadeset osam godina.

Nisam imala nikakvih dokaza, osim riječi čovjeka na samrti. Nitko ne bi ništa

poduzeo, ni policija, ni ured tužitelja, ni država, nitko. Nitko mi ne bi vjerovao.

Morala bih nastaviti živjeti jednako kao što sam živjela dvadeset osam godina.«

Odmahne glavom. »Nisam to mogla. Bi li ti mogao?«

Hunter se sjeti događaja kad je njegov otac ustrijeljen u podružnici Američke

banke. On u to vrijeme nije bio murjak. No sjeća se svoga gnjeva. Gnjeva koji je

još uvijek uspavan negdje u njemu. Bio murjak ili ne, da se našao licem u lice s

tim ljudima koji su mu ubili oca, ubio bi ih bez ikakvog oklijevanja.

»Malo mi je falilo da se ubijem«, prekine Olivia njegove misli. »I tada sam

nešto shvatila. Ako sam sposobna ubiti sebe, onda sam sposobna ubiti. I točka.

Tada sam odlučila da ću, bez obzira što se dogodilo, izvršiti svoju verziju pravde.

Za svoju majku. Ona zaslužuje pravdu.«

Na trenutak besciljno luta pogledom po prostoriji.

»Sve je nadošlo kao u snu. Kao da se pojavila moja mama, rekla mi što

moram učiniti i vodila moju ruku. Moj ot...« Bijes joj se opet pojavi na licu.

»Derek je volio mitologiju. Uvijek je čitao knjige, citirao dijelove. Zato je bilo

sasvim normalno da ga prikažem kao mitološki simbol.« Odmakne se, otkoči

mehanizam na Hunterovu pištolju i ubaci metke u spremnik.

Vrijeme je za završni čin.

116. Hunter je opet pogleda. Nema šanse da joj se približi, a da ga ona ne vidi i

ustrijeli. Prostorija je prevelika, ona je predaleko da bi je mogao na bilo koji način

zaskočiti. Osim toga, on je na podu, predugo leži s raširenim rukama i nogama.

Mišići mu neće odmah reagirati, ne dovoljno brzo i okretno.

»Bi li volio vidjeti posljednju skulpturu?«, upita Olivia. »Posljednju sjenu?

Završnu scenu moje pravedne predstave kazališta sjena?«

Hunter opet stavi bradu na pod pa je pogleda, zatim Scotta koji je još uvijek

u nesvijesti. »Olivia, nemoj. Ne moraš to raditi.«

»Da, moram! Dvadeset osam godina Derek Nicholson je smirivao svoju

savjest i ublažavao osjećaj krivnje time što se sažalio nad sirotom prostitutkinom

kćeri. Dvadeset osam godina ti su šupci živjeli bez ikakve kazne. Došlo je vrijeme

da ja smirim svoje srce, dok ga još imam. Ustani«, zapovijedi mu.

Hunter oklijeva.

»Ustani, rekla sam.« Uperi u njega pištolj.

Hunter polako ustaje. Bole ga svi mišići i zglobovi.

»Idi onamo.« Pokaže lijevu stranu prostorije, u blizini stojećih svjetiljaka.

»Nasloni leđa na zid.«

Hunter napravi kako mu je rečeno.

»Vidiš onu baterijsku svjetiljku na podu, s tvoje desne strane?«

Hunter pogleda dolje i kimne.

»Podigni je.«

On učini tako.

»Stavi je u visinu prsa i upali.«

Hunter zastane, pokušava shvatiti što se događa.

»Morala sam improvizirati«, reče Olivia. »Na umu mi je bilo nešto mnogo

bolnije i stravičnije – to bi bio moj veliki finale – ali s obzirom na okolnosti,

poslužit će i ovo. Nadam se da će ti se svidjeti. Upali svjetiljku«, ponovi.

Hunter prinese svjetiljku prsima i upali je.

Olivia se odmakne ustranu. Iza nje, Scott još sjedi na stolici, glava mu je

zabačena, grlo izloženo. Ima otvorena usta kao da je zaspao i samo što nije počeo

hrkati. Dok je držao glavu na podu, Hunter je opazio kako je Olivia, metar iza

Scotta, za drugu stojeću svjetiljku pričvrstila tanku čvrstu žicu, na visini od

otprilike metar i trideset od poda. Duga je šezdesetak centimetara, postavljena je

potpuno vodoravno. Na njezinu drugom kraju privezan je Scottov odrezani

kažiprst.

Na trenutak je zbunjen, sve dok ne ugleda sjenu na nasuprotnom zidu. Vidi

siluetu Scottove zabačene glave i otvorenih usta, kao da vrišti. Prst na žici, samo

metar od njega, baca sjenu koja izgleda poput nekakve iskrivljenje cilindrične

cijevi, postavljene pod određenim kutom. Zbog nedostatka treće dimenzije,

izgleda kao da se jedna sjena nalazi točno ispred druge. Cijev pokazuje dolje

prema sjeni Scottove glave – točno u njegova otvorena usta.

U tom trenutku do njih dopru policijske sirene. Hunter je prije ulaska u

skladište pozvao pojačanje, ali sudeći prema zvuku, udaljeni su najmanje tri do

pet minuta. Previše.

Olivia ga pogleda. Na licu joj vidi potpunu smirenost. »Znala sam da

dolaze«, reče i opet u njega uperi pištolj. »No hoćeš li biti živ kad stignu ovamo,

ovisi o tome koliko ćeš brzo skužiti značenje ove sjene.«

Hunter ne ispušta pištolj iz vida.

»Ne gledaj mene. Gledaj sjenu.«

Hunter se usredotoči. Najprije pomisli kako cijeli prizor izgleda kao da netko

drži otvorena usta ispod nekakve posude s tekućinom, kao da se sprema piti iz nje.

Hoće li mu nešto uliti u grlo? Tako će ga ubiti? To bi onda bilo potpuno mijenjanje

M.O.-a. U njegovoj glavi nema ničega osim velike zbrke.

Pucanj iz pištolja u njezinoj ruci odjekne poput nuklearne eksplozije. Metak

pogodi zid samo nekoliko centimetara dalje od njegove glave, pa se trgne i ispusti

svjetiljku.

»Ma daj, Roberte«, reče Olivia. »Ti si navodno jako pametan. Iskusan si

murjak. Zar ne funkcioniraš pod pritiskom?«

Sirene se sve više približavaju.

»Sjena«, reče Olivia. »Gledaj sjenu. Protumači je, jer vrijeme samo što ti nije

isteklo.«

Hunter podigne baterijsku svjetiljku. Gleda sjenu, ali je ne vidi. Što to,

dovraga, znači?

Bum!

Drugi hitac pogodi zid s njegove lijeve strane, još bliže njegovu licu.

Komadići betona odlete na sve strane. Neki mu se zabiju o obraz, razderu mu

kožu. Osjeća kako mu topla krv teče niz lice, ali ne ispušta svjetiljku iz ruku. Ne

miče pogled sa sjene.

»Uvjeravam te, detektive, sljedeći metak bit će u tvojoj glavi.« Korakne mu

bliže.

Svim se silama trudi ne misliti na prijetnju da će umrijeti u narednih nekoliko

trenutaka, dok istovremeno razmatra različite mogućnosti.

Krajičkom oka opazi kako Olivia cilja u njega.

Ne može misliti.

I tada ugleda.

117. »Snimanje«, reče u trenutku kad Olivija prstom obuhvati okidač. Sjena

prikazuje mikrofon ispred Scottovih usta, ne posudu s pićem. »Snimala si. Dok je

on pričao cijelu priču, ti si sve to snimala. Njegovo priznanje.«

Olivia spusti pištolj. Razvuče usne u širok osmijeh. Podigne lijevu ruku i

pokaže mu malu digitalnu napravu. »Snimila sam ih sve. Natjerala sam ih da mi

ispričaju što se dogodilo. Sve su priče identične. Svi njihovi glasovi su ovdje, svi

pričaju kako su se izmjenjivali u premlaćivanju i silovanju moje majke, zatim je

raskomadali, strpali njeno osakaćeno tijelo u kutiju i bacili je u ocean. Svi osim

Andrewa Nashorna. Imao je slomljenu čeljust. Nije mogao govoriti. No sada to

više ionako nije važno.«

Hunter ne zna što bi joj mogao reći.

Scott promumlja nešto nerazumljivo i polako otvori oči.

»Hvataj«, reče Olivia i dobaci Hunteru napravu za snimanje.

Hunter je uhvati. Jedno vrijeme sumnjičavo zuri u nju, zatim pogleda Oliviu.

»Možeš je zadržati«, reče mu.

»Možda bi moglo biti od koristi, ali neću ti lagati«, reče Hunter. »Olivia, u

našem nimalo savršenom pravnom sustavu, ovo neće mnogo promijeniti stvar.«

»Znam. Ja sam već promijenila ono što sam htjela. Zadovoljila sam svoju

pravdu.« Rukom pokaže na napravu u njegovoj ruci. »Mislila sam to poslati

novinama i sve razotkriti. Ne zbog sebe – znam što će biti sa mnom – već zbog

moje majke.« Obriše suze prije nego što joj kliznu niz obraze. »Ona zaslužuje

pravdu. Čini s tim što god misliš da bi trebao.« Stavi njegov pištolj na pod i gurne

ga prema njemu.

»Uhiti tu jebenu kučku«, vikne Scott sa stolice. »I oslobodi me, prokleti

glupane.« Počne se bacakati na stolici. »Ta mi je kurva odrezala prst, zar nisi

vidio? Pobrinut ću se da te sprže na stolici. Jesi li me čula, kučko bez majke? Moj

brat će te na sudu sasjeckati na komadiće.«

Ovaj put je Hunter brži od Olivie. Snažno zamahne i stisnutom šakom udari

Scotta u sljepoočnicu. Scott klone na stranu i po drugi put se onesvijesti.

»Previše govori«, reče Hunter Olivii i slegne ramenima. »Moram te uhititi.

To je moja detektivska dužnost. Ali neću ti staviti lisičine.«

Sada se na njezinu licu pojavi zbunjenost.

»Izaći ćemo odavde i možeš uspravno držati glavu.« Hunter pogleda Scotta

Bradleya. »Ali ću staviti lisičine ovom smeću.«

Gnjev nestane iz njezinih očiju. »Ti si dobar čovjek, Roberte. I dobar murjak.

Ali ja sam još na početku sve ovo isplanirala. Postoji samo jedan završetak moje

priče. Redateljev rez. A on ne uključuje zatvor.«

Hunter opazi kako je u usta ubacila nešto veličine novčića od pet centi, vidi

kako je stisnula čeljust, začuje zvuk mrvljenja i drobljenja zubima, nakon toga

gutanja. Potrči prema njoj, no ona se već ruši na pod. Progutala je ogromnu dozu

smrtonosnog cijanida.

U vrijeme kad su policajci ušli u skladište, njezino srce davno je prestalo

kucati.

118. Hunter je devedeset minuta pričao Garcii, načelnici Blake i Alice sve što se

dogodilo prošle noći.

»Moram priznati«, reče Alice Hunteru, »kad si nazvao i rekao da u bazi

podataka kalifornijske socijalne službe potražim dosje o Oliviinu usvojenju,

pomislila sam kako je to jako čudan zahtjev, ali nikad mi nije palo na pamet da bi

ona mogla biti osumnjičenica. Jedino mi je bilo čudno koliko je sav taj postupak

bio kratak. Kalifornijski zakon o usvojenju je veoma blag«, objasni Alice. »Jedini

preduvjet je da usvojena osoba bude najmanje deset godina mlađa od usvojitelja.

Derek Nicholson je tada tek diplomirao na pravnom fakultetu. Mnogi njegovi

prijatelji radili su u pravosuđu i poznavao je mnoge važne ljude.«

»Suce«, reče Garcia.

»Da i njih. Uz svoje veze i poznavanje zakona, mogao je još više ubrzati

postupak. Tipični postupak posvajanja u Kaliforniji traje između šest mjeseci i

godine dana. Nicholson je dobio sve dokumente i potvrde za manje od devedeset

dana. Nitko nije postavljao nikakva pitanja i sve je naizgled bilo zakonito.«

»Da bi zaobišao zakon, moraš ga poznavati«, reče Hunter.

»Istina«, složi se Alice. »I sve je moguće kad imaš moćne prijatelje.«

»Dobro, ali kako si znao da će baš tada Olivia napasti novu žrtvu?«, upita

Garcia.

»Nisam znao. Imao sam samo svoje sumnje, pa sam riskirao.« Vrhom prsta

prijeđe preko dvije porezotine na lijevom obrazu. Odbio je zamatanje.

»Riskirao?«, upita načelnica.

»Jučer ujutro nenajavljeno sam svratio do Olivie, s izlikom da imam neke

nove informacije i da joj želim postaviti još par pitanja. Kad smo sinoć Garcia i

ja razgovarali s Oliviom i njezinom sestrom, zamolio sam ih da mi daju fotografiju

njihova oca kad je bio mlađi. Allison je na komodi u dnevnoj sobi imala staru

sliku s vjenčanja. Olivia mi ju je dodala. Dok je držala okvir u rukama i promatrala

sliku, opazio sam nešto u njenim očima. Neku snažnu emociju – mislio sam da je

to tuga. Kad sam jutros svratio do nje i vratio joj sliku, u očima joj se opet pojavio

isti osjećaj. Nije to bila tuga, već nešto mnogo dublje, još bolnije.« Na trenutak

protrlja oči. »Tada sam je pitao je li se njihov otac s njom i sestrom igrao kazališta

sjena dok su bile male.«

»Dao si joj na znanje da smo shvatili pravo značenje skulptura«, izjavi Alice.

Hunter kimne. »No ona je hladnokrvno odigrala ulogu. Pretvarala se da je

iznenađena tim čudnim pitanjem, ali ništa drugo nije rekla. Nakon toga sam je

pitao je li se igrala njihova majka i tada je načas nestala ta hladnokrvnost.

Zagledala se u daljinu, u djeliću sekunde smekšao se njen izraz na licu, zatim je

opet otvrdnuo. Još nikad u životu nisam vidio nešto takvoga. I u tom sam trenutku

odlučio riskirati. Rekao sam joj da smo tijekom noći došli do nekih novih

saznanja. Da smo sada sigurni kako ubojica na svom popisu ima još samo jedno

ime. Rekao sam joj da ćemo za dvadeset četiri sata saznati ime te žrtve te da će

otada ta osoba dvadeset četiri sata biti pod nadzorom.«

Garcia se nasmiješi. »Drugim riječima, ako je ona Kipar, kako si nagađao,

poručio si joj da mora stupiti u akciju u naredna dvadeset četiri sata ukoliko se

prije nas želi dokopati svoje žrtve. Prisilio si je da malo ubrza stvar.«

Hunter opet kimne. »Ali nisam imao vremena vraćati se u policijsku upravnu

zgradu i podnijeti zahtjev za nadziranjem. Isto tako, nisam imao nikakvog čvrstog

osnova za to. Imao sam samo svoje sumnje i jedan nadimak.«

»Pa si odlučio opet prekršiti protokol i sam izigravati cijeli tim za nadzor«,

reče načelnica, no bez oštrine u glasu.

»Da, dvadeset četiri sata«, potvrdi Hunter.

»I što je napravila?«, upita Alice.

»Veći dio dana nije izlazila iz kuće.«

»Vjerojatno je prepravljala svoj plan«, reče načelnica.

»Kad je izašla, odvezla se pravo u Woodland Hills i tamo se na parkiralištu

sastala sa Scottom Bradleyem. On je ostavio svoj auto i odvezao se s njom.«

Svi se začuđeno namršte.

»Pretpostavljam da je Olivia posljednjih nekoliko dana kontaktirala s njim«,

reče Hunter. »Scott je oženjen, ali je slab na lijepe žene, posebno kad mu kažu da

su submisivne. Olivia je znala što ga uzbuđuje. Uvjeren sam da ga je danima

vabila.«

»I to objašnjava promjenu njezina M.O-a«, reče Garcia. »Sva ostala poprišta

zločina su mjesta na kojima su se žrtve osjećale ugodno i zaštićeno –

Nicholsonova kuća, Nashornova jedrilica i Littlewoodov ured. Scott Bradley ima

ženu i dvije kćeri, što joj je onemogućilo korištenje njegove kuće. Nije imao ni

vlastitog ureda. Bio je broker, radio je u velikoj prostoriji s desetak ljudi.«

Hunter potvrdi.

»Znači, preostalo joj je samo da ga nazove i kaže mu da ga večeras želi

vidjeti«, reče Alice. »Sigurna sam da je zbog toga otkazao sve planove koje je

imao.«

»Ona nikad nije planirala izvući se živa iz ovoga, zar ne? Čak i da je nismo

uhvatili«, reče načelnica. »Znala je da neće u zatvor. Znala je i da ne može

nastaviti živjeti.«

Hunter ne odvrati ništa.

»Kad joj je Derek Nicholson rekao istinu«, reče Alice, »psihički ju je uništio,

dao joj je više nego što je mogla podnijeti. Kad ti netko iznenada kaže da je cijeli

tvoj život bila laž, da ti je majka brutalno ubijena, raskomadana i bačena poput

neželjenog smeća – kad ti kaže imena svih odgovornih za to, a znaš da nisu

kažnjeni i da nikad neće biti, što ti preostaje? Kako možeš nastaviti normalno

živjeti kad ti to saznanje stalno visi nad glavom? Za nju bi daljnji život bio pravo

mučenje, bila ona u zatvoru ili ne.«

»Olivia se odrekla svoga života samo da bi u majčino ime zadovoljila

pravdu«, reče Hunter. »Pravdu koju nijednoj od njih nikad ne bi pružio naš sustav.

Na kraju su ti ljudi ubili i majku i kćer.«

Zavlada mučna tišina.

»Znam da smo učinili ono što se očekivalo od nas«, reče načelnica

odmahujući glavom. »No možda smo trebali ići malo sporije. Meni ne bi nimalo

smetalo da je Olivia Nicholson uspjela ubiti sve četiri žrtve. Ni najmanje. Ona

gnjida Scott Bradley olako se izvukao, osim jednoga prsta. Zaslužio je gore.

Svima govori da si ga udario i onesvijestio.«

Hunter ništa ne reče.

»Pa, meni se čini da je to bilo ovako«, nastavi načelnica. »Bio je pod

strahovitim stresom. U takvim okolnostima stvari se ne mogu vidjeti u pravom

svjetlu. Njemu se jednostavno učinilo da si ga udario.« Zastane i pogleda naokolo.

»Aha, meni to zvuči kao dobar odgovor.«

Garcia ispriča Hunteru što se dogodilo u Pomoni: Ken Sands je uhićen i sad

će Garcia nazvati detektiva Rickya Corbia, zaduženog za istragu Titova ubojstva.

Sands je prvoosumnjičenik.

119. Negdje usred noći Hunter završi s papirologijom. Spusti se dolje i sve stavi

na stol načelnice Blake, da je dočeka sutradan ujutro.

Zazvoni mu mobitel u džepu.

»Detektiv Hunter.«

»Roberte, ovdje Alice.«

Bio je toliko zaokupljen pisanjem izvještaja da nije primijetio kako je Alice

satima prije pokupila svoje stvari i otišla.

»Zovem te samo da ti kažem kako je bilo lijepo vidjeti te opet«, reče Alice.

»I da je suradnja s tobom bila pravo zadovoljstvo.«

»Da, i meni je drago što sam te opet vidio.«

»Iako me se uopće nisi sjećao.«

Hunter šuti nekoliko trenutaka. »Hej, javi se još koji put. Još uvijek radiš za

losanđeleškog okružnog tužitelja, je li tako?«

»Da, još uvijek.«

Zavlada neugodna tišina.

Hunter pogleda na svoj sat. »Imaš li posla? Hoćeš sa mnom na piće?«

»Sada?« Uzrok iznenađenju u njezinu glasu nisu sitni sati.

»Da. Još malo pa sam ovdje gotov. I stvarno bi mi dobro došlo piće.«

Oklijevanje.

»I društvo«, doda Hunter.

»Da, voljela bih otići na piće.«

Hunter se nasmiješi. »Da se nađemo u Edisonu u Higgins Buildingu, na uglu

2. i Maina?«

»Može, znam to mjesto. Daš mi pola sata?«

»Vidimo se tamo.« Hunter prekine vezu.

Ispred policijske upravne zgrade zastane na uglu South Broadwaya i West 1.

Streeta i jedno vrijeme promatra promet. Dodirne svježe rane na obrazu, zatim

pogleda omotnicu koju drži u rukama. Adresirana je na Michelle Howard, glavnu

urednicu LA Timesa. Prije nekoliko godina i ona sama je postala vijest kad je

otkrila da je u tinejdžerskoj dobi bila žrtva grupnog silovanja. Silovatelji nikad

nisu uhvaćeni.

Hunter nije rekao Garcii, načelnici, Alice ni nikome drugome za napravu za

snimanje koju mu je dala Olivia. Izvadi napravu iz džepa, promatra je dugo

vremena, zatim je stavi u omotnicu i zatvori, pa spusti u poštanski sandučić pred

sobom.

Tek sada je njegov posao gotov.

Polako počne hodati prema uglu 2. i Maina.

Robert Hunter rješava svoj dosad najužasniji slučaj.

Okrenite stranicu i zavirite...

JEDAN PO JEDAN

Jedan jedini hitac u zatiljak, u stilu smaknuća. Mnogi drže da je to veoma

nasilan način umiranja. No, istina je da zapravo nije. Barem ne za žrtvu.

9-milimetarski metak ulazi u lubanju i za tri desettisućinke sekunde izlazi na

drugoj strani. Usput smrska kosti lubanje i probije žrtvin mozak tolikom brzinom

da živčani sustav ne stigne registrirati bol. Ukoliko metak uđe u glavu pod

određenim kutom, tada prolazi kroz koru velikog mozga, mali mozak, čak i

talamus i to na takav način da mozak odmah prestane funkcionirati. Posljedica je

trenutačna smrt. Ukoliko je kut pogrešan, žrtva može preživjeti, ali uz veliko

oštećenje mozga. Ulazna rana nije veća od male bobe grožđa, ali je zato izlazna

velika poput teniske loptice, ovisno o vrsti metka.

Muškarac na fotografiji koju je promatrao detektiv Robert Hunter iz LAPD-

ova Odjela za pljačke i ubojstva, umro je trenutačno – nije patio. Metak je

dijagonalno prošao kroz cijelu njegovu lubanju, probivši mali mozak te sljepoočni

i čeoni režanj i u tri desettisućinke sekunde uzrokovao smrtonosno oštećenje

mozga. Za manje od jedne sekunde ležao je mrtav na tlu.

Slučaj nije bio Hunterov, pripadao je detektivu Terryu Radleyu s glavnog

kata za detektive, ali su fotografije greškom završile na njegovu stolu. Dok je

spremao fotografije veličine A4 u dosje, zazvoni njegov telefon.

»Detektiv Robert Hunter, Jedinica za teška ubojstva«, javi se, gotovo

očekujući da će detektiv Radley zatražiti dosje s fotografijama.

Muk.

»Halo?«

»Je li to detektiv Robert Hunter?« Muški glas na drugom kraju zvučao je

hrapavo i smireno.

»Da, ja sam detektiv Robert Hunter. Mogu li vam pomoći?«

Čuo je kako je pozivatelj ispustio zrak.

»To ćemo tek otkriti, detektive.«

Hunter se namršti.

»Narednih deset minuta trebam svu tvoju pozornost.«

Hunter se nakašlje. »Oprostite, nisam čuo vaše im...«

»Začepi jebenu gubicu i slušaj, detektive«, prekine ga pozivatelj. Glas mu je

još uvijek zvučao smireno. »Ovo nije prijateljsko čavrljanje.«

Hunter ušuti. LAPD dnevno prima na desetke, katkada i na stotine suludih

poziva – različitih pijanaca, urokanih narkomana, članova bandi koji žele ispasti

»opake face«, psihopata, onih koji prijavljuju urote vlade ili invaziju

vanzemaljaca, čak i onih koji tvrde da su u lokalnom kafiću vidjeli Elvisa. No

nešto u tonu pozivatelja, nešto u načinu na koji je govorio, reklo je Hunteru da bi

napravio veliku pogrešku ako ovaj poziv shvati kao neslanu šalu. Stoga je odlučio

surađivati.

Detektiv Carlos Garcia, njegov partner, sjedio je za svojim stolom nasuprot

Hunterovu u njihovu malom uredu na petom katu policijske upravne zgrade u

središtu Los Angelesa. Podužu tamno-smeđu kosu svezao je u zgodan konjski rep.

Zadubio se u monitor svog računala, ne slušajući partnerov razgovor. Odgurnuo

se od stola i ležerno isprepleo prste na zatiljku.

Hunter zapucketa prstima da mu privuče pažnju, pokaže na slušalicu na svom

uhu i kažiprstom napravi krug, pokazujući mu da treba snimiti ovaj poziv kako bi

mu se moglo ući u trag.

Garcia odmah dohvati telefon na svom stolu, utipka internu šifru kojom se

spojio s Operativnim odjelom i sve se pokrenulo za manje od pet sekundi. Dao je

signal Hunteru, a on mu je signalizirao da uzme slušalicu i prisluškuje. Garcia se

ubaci u liniju.

»Detektive, pretpostavljam da na stolu imaš kompjutor«, reče pozivatelj. »I

da je spojen na Internet?«

»Točno.«

Nelagodna tišina.

»Dobro. Želim da upišeš adresu koju ću ti dati... Jesi li spreman?«

Hunter je oklijevao.

»Detektive, vjeruj mi, ovo ćeš sigurno htjeti vidjeti.«

Hunter se nagne nad tipkovnicu i otvori preglednik. Garcia napravi isto na

svom kompjutoru.

»U redu, spreman sam«, reče Hunter smirenim glasom.

Pozivatelj mu je izdiktirao adresu koja se sastojala samo od brojeva i točaka,

bez ijednog slova.

I Hunter i Garcia je utipkaju i pritisnu tipku enter. Zasloni više puta

zatrepere, a zatim se pojavi web-stranica.

Oba su se detektiva ukočila; morbidna tišina zavladala je prostorijom.

Pozivatelj se zahihoće. »Pretpostavljam da sada imam tvoju punu

pozornost.«

Chris Carter rođen je u Brazilu u obitelji talijanskog podrijetla. Studirao je

psihologiju i kriminalno ponašanje na Sveučilištu Michigan. Kao član tima za

psihologiju kriminalaca u Uredu javnog tužitelja države Michigan, ispitivao je i

proučavao mnoge zločince, uključujući višestruke i serijske ubojice koji su

osuđeni na doživotnu kaznu zatvora.

Početkom 1990-tih otišao je u Los Angeles i deset godina proveo kao gitarist

brojnih poznatih bendova, a potom je odustao od glazbe i posvetio se pisanju.

Trenutno živi u Londonu i, prema Sunday Timesu, spada u prvih deset

najprodavanijih autora.

Posjetite www.chriscarterbooks.com. ili ga pronađite na Facebooku.

Ostali romani: Ubojica Krucifiks, Krvnik, Noćni vrebač, Jedan po jedan,

Zlotvor.