1. CIM – što je i što obuhvaća?

Visoka automatizacija proizvodnje te uvođenje fleksibilne automatizacije postaje pitanje osnovnih razvojnih strategija proizvodnih poduzeća. Jedan od glavnih zadataka u toj strategiji predstavlja povezivanje u zajednički proizvodni sustav svih organizacijskih, informacijskih, hardverskih (proizvodna oprema i računala) i softverskih komponenti, te upravljanje djelovanjem svih komponenti takvog sustava. Ovu razvojnu strategiju, koja je posebna za svako poduzeće i koja se temelji na specifičnostima poduzeća, nazivamo računalom integrirana proizvodnja (CIM - Computer Integrated Manufacturing). Ne postoji danas sveopće prihvaćena definicija CIM sustava, dapače postoje razlike i u tumačenju pojma CIM-a. Možemo navesti neke od poznatih definicija:"Pod pojmom CIM-koncepta podrazumijeva se uvođenje mrežom povezanih, računalom podržanih metoda i sustava" (Cebalo, 1994.).Po jednim autorima koncept CIM-a sadrži integrirane hardverske komponente (proizvodnu opremu: NC, CNC, FTS, FPS, FMS, robote) s računalskom mrežom i pod zajedničkim upravljačkim sustavom. Neki autori (Katalinić, 1993.) nazivaju ovaj oblik integracije "CIM u užem smislu" ili Hard automation.Ovom konceptu blizak je i japanski koncept FA (Factorv Automation).Po drugom konceptu CIM je integracija svih funkcija pripreme proizvodnje i proizvodnje, od prijema narudžbe do isporuke gotovog proizvoda (Scheer, 1997.).Za ovaj viši stupanj integracije svih komponenti poduzeća, pojedini autori (Katalinić, 1993.) upotrebljavaju i naziv "CIM u proširenom smislu" ili Soft automation.Integrirani sustavi obrade, transporta, kontrole i montaže u zajedničkom integriranom sustavu s programskom podrškom - sustavu računalom integrirane proizvodnje CIM (Computer Integrated Manufacturing). Razvoj programske opreme pratio je, a ponekad i ubrzavao razvoj proizvodne opreme. Početak je s programiranjem rada NC strojeva i programskom opremom za planiranje i naručivanje materijala. Nakon toga se razvija sustav,

• CAD (Computer Aided Design), računalom podržano projektiranje i konstruiranje,• CAM (Computer Aided Manufacturing), računalom podržan sustav za proizvodnju, • CAQ (Computer Aided Quality), sustav podržan računalom za upravljanje

kakvoćom. • CAP (Computer Aided Planning), računalom podržano projektiranje tehnoloških

procesa, • CAL (Computer Aided Logistic), računalom podržana inženjerska logistika,

Sva navedena programska podrška integrira se s proizvodnom opremom u sustav integrirane proizvodnje - CIM sustavi.

CIM = CAL + CAP + CAQ + CAM + CAD

2. šta spada u integriranu flekibilnu automatizaciju

3. 4 temeljna pravca razvoja!

Danas se cjelokupna racionalizacija proizvodnje odvija po četiri temeljna pravca razvoja:

• razvoj proizvodnih procesa,• razvoj proizvodne opreme,• razvoj metoda organizacije rada,• računalska podrška organizaciji proizvodnje i poslovanja.

4. Cjelokupni razvoj proizvodne opreme (3 ka-čne faze)

Cjelokupni razvoj proizvodne opreme ima tri karakteristične faze:• Tehnološki akcionizam 1800. - 1875. godine predstavlja početak mehanizacije, a omogućili

su ga energetski strojevi koji su zamjenili fizički rad čovjeka. Temeljni element je energija.• Tehnološki racionalizam (1875. - 1950.) koji se temelji na značajnom korištenju električne

energije. Za pogon strojeva to je značilo decentralizaciju pogonske energije.• Tehnološki humanizam (1950.-2025.) se temelji na značajnoj primjeni automatizacije,

razvojem informacijskih tehnologija te brzi razvoj proizvodne opreme temeljene na računalskom upravljanju.

CAD (Computer Aided Design), računalom podržano projektiranje i konstruiranje,

CAP (Computer Aided Planning), računalom podržano projektiranje tehnoloških procesa,

CAM (Computer Aided Manufacturing), računalom podržan sustav za proizvodnju,

PPS (Produktions Planung und Steuerung) predstavlja računalom podržano planiranje i upravljanje, a

CAQ (Computer Aided Quality), sustav podržan računalom za upravljanje kakvoćom,

CIO (Computer Intergrated Office) predstavlja računalom podržano uredsko poslovanje.

5. Uticaj mjesta čovjeka u proizvodnom ciklusu

Kod ručnog upravljanja čovjek je operater koji upravlja proizvodnjom i transportom, čovjek podiže materijal iz skladišta za prvu operaciju, materijal dolazi na stroj na kome radnik upravlja radom stroja te prenosi radni predmet na slijedeću operaciju. Ovo se ponavlja u ciklusu do zadnje operacije kada se radni predmet predaje u skladište poluproizvoda ili gotovih proizvoda. Kod automatskog upravljanja, čovjek se nalazi pored proizvodnog procesa i poslužuje grupu strojeva. Upravljačke komande za izradu operacije prenose se automatski na upravljački sustav koji nadzire i transport obradka sa stroja na stroj. Kod računalom upravljane (integrirane) proizvodnje čovjek se nalazi izvan procesa i upravlja procesom putem računala.

6. Što podrazumijevamo pod fleksibilnošću? Koji su zahtjevi fleksibilnosti?

Fleksibilni zahtjevi tržišta doveli su do razvoja fleksibilnih obradnih sustava. Fleksibilnost postignuta visokom automatizacijom je temeljna karakteristika fleksibilnog obradnog sustava. Pod fleksibilnošću podrazumjevamo sposobnost sustava na brzu prilagodljivost obradi novih proizvoda ili radnih predmeta.

Mogu se definirati i drugi zahtjevi fleksibilnosti:• strojna fleksibilnost, lakoća kojom se strojevi prilagođavaju novom zahtjevu (novom

proizvodu ili radnom dijelu),• količinska fleksibilnost kao sposobnost da radi ekonomično pri različi količinama proizvoda.

7. Koje su teorije metode organizacije rada?

Prelazak sa organizacije kao skupa empiričkih znanja i postupaka na organizaciju kao znanost, učinio je Frederick Winslow Tavlor (1856.-1915.) kada je u radionicama Midvale Steel Company primjenio znanstvenu metodu eksperimenata s lopatom na istovaru rasutog materijala (određivanje optimalnog oblika lopate kojom se može odjednom zahvatiti i koju radnik može prenositi) u cilju povećanja dnevne proizvodnosti. Organizirani rad postaje temelj uspješnog razvoja proizvodnje. Ako pod radom shvatimo "cjelinu potrošnje energije i prerade informacija čovjekom prilikom izvršavanja njegovog radnog zadatka" onda možemo organizirani rad definirati kao smišljenu djelatnost kojoj je svrha uspješnost (Taboršak, 1993.). Pod pojmom organizacije misli se na "Smišljeno, cjelovito i sustavno usklađivanje neke djelatnosti, kao i rješavanje svih problema, koji kod toga nastaju, a s ciljem postizanja uspješnosti“. Tijekom razvoja tehnologije razvijalo se i područje organizacije rada. Razvoj tehnologije a naročito prelazak na manufakturnu proizvodnju, stavlja organizirani rad na mjesto glavnog čimbenika razvoja i samog društvenog života. Tijekom razvitka područja organizacije rada razvijale su se različite teorije i metode koje možemo svrstati u sljedeće grupe: Klasična teorija organizacije, Neoklasična teorija organizacije Moderna teorija organizacije, Neomoderna teorija organizacije

8. Što je klasična teorija rada i na što se svodila?

Klasična teorija organizacije počinje s radovima F.W. Tavlora (1856.-1915.). Težište svog istraživanja Taylor stavlja na povećanje učinka na radnom mjestu u radionici. S obzirom na to da je on prošao sve faze radioničke prakse od pomoćnog radnika, majstora, poentera, skladištara,

predradnika, poslovođe, inženjera u proizvodnji i rukovoditelja proizvodnje, dobro je upoznao proizvodne probleme. Pored radova na organizaciji rada značajni su njegovi doprinosi i u proizvodnim tehnologijama: istraživao je i definirao utjecajne čimbenike pri obradi metala odvajanjem čestica, pronašao je brzorezne čelike i definirao zavisnost postojanosti i brzine rezanja kod obrade odvajanjem čestica itd. Sustav eksperimenata i ostvarena povećanja učinka radnika predstavljala su temelj za njegov znanstveni doprinos u organizaciji rada. Po Tavloru svaki rad treba rastaviti na sastavne elemente. Svaki element treba proučiti u smislu njegove funkcije unutar cjeline, načina izvođenja i duljine trajanja. Treba eliminirati nepotrebne elemente, poboljšati način obavljanja onih elemenata koji ostaju te ponovo povezati elemente u radni proces. Nakon toga treba izraditi točna upustva za obavljanje posla i obučiti radnike za obavljanje na novi način. Smatrao je da samo specijalizirani radnik može ostvariti visoki učinak i zadovoljavajuću kakvoću rada. Uveo je podjelu rada kao temeljni princip svake organizacije. Prvi je u podjeli rada odvojio pripremu od neposredne proizvodnje smatrajući da proizvodni radnik ne treba razmišljati kako da obavi posao, već da cjelokupno radno vrijeme koristi za obavljanje svog proizvodnog rada. Iz stava da pripremne radnje treba podijeliti prema funkciji i pojedincima koji su specijalisti po funkcijama nastaje njegov koncept funkcionalnog tipa organiziranja radionice. Prema ovom konceptu dotadašnjeg poslovođu zamjenjuje nekoliko specijalista, a poslovođa se brine za radnu disciplinu u radionici. Tako izrađuje funkcionalnu organizaciju poduzeća. I pored pokušaja doprinosa u definiranju principa upravljanja i rukovođenja, Tavlor je ostao teoretičar organizacije proizvodnje.Kritičari (opravdano) zamjeraju Tavloru da je u čovjeku vidio samo sredstvo rada, te da je istraživao mogućnosti maksimalnog intenziviranja i iskorištenja tog rada, kao i da je učinak određivao prema najačem i najuspješnijem radniku.

9. Zajednička istraživanja Taylora i Gilbreth-a

Dok je Tavlor analizirao rad djelići ga na elemente njegov suvremenik, takođe Amerikanac Frank Gilbreth (1868.-1924.) i njegova supruga Lillian Moller (1878.-1972.) pokušali su pronaći najmanje pokrete iz kojih se svaki zadatak sastoji. Definirali su 18 elementarnih pokreta koje su nazvali terbligima.

Na temelju ovog počinje se razvijati studij pokreta.Analizirajući pokrete radnika kako bi pronašao "jedini i najbolji način" za obavijanje nekog zadatka, primjerno je fotografski aparat a kasnije i filmsku kameru.

Pored razvitka studije pokreta u svoj rad su uveli i psihofiziologiju rada (zamor, odmor, monotonija).Uvodeći pojam racionalizacije rada Gilbreth čini i značajan korak u pravcu humanizacije rada.Rezultati istraživanja Taylora i Gilbretha izazvali su interes industrijskih menadžera koji su u njima vidjeli mogućnost za povećanje proizvodnosti rada, sniženje troškova i povećanje profita.

10. Što je uveo Henry Ford u organizaciju rada?

Američki industrijalac Henry Ford (1863.4947.) počeo je primjenjivati rezultate ovih istraživanja u svojim tvornicama dodajući im nove elemente inovacija i rješenja, čime se svrstao u osnivače organizacijskih znanosti.

Održavanje radnog takta ne prepušta se radnicima i ne zavisi od njih već ga nameće brzina kretanja transportne trake. Radnik putem pokretne transportne trake dobiva na svom radnom mjestu predmet na kojem obavlja svoj dio posla u vremenu koje određuje pokretanje i put trake.Povezujući više beskonačnih transportnih traka postignuta je sinhronizacija proizvodnje i montaže proizvoda.Uvođenje beskonačne trake podiglo je višestruko puta proizvodnost u izradi a naročito u montaži proizvoda, Ford je uočio značaj standardizacije i tipizacije. Lančana proizvodnja je pored povećanja proizvodnosti, olakšala kontrolu kakvoće proizvoda, smanjila zalihe poluproizvoda, smanjila troškove transporta na radna mjesta i s radnih mjesta te omogućila usavršavanje radnika za obavljanje operacija koje se ponavljaju.Ford je težište organizacijskih ispitivanja pomaknuo na primjenu tehnike u proizvodnji. Uvođenjem mehanizacije na radnim mjestima olakšao je fizički rad radnika.Uvođenje lančane proizvodnje se brzo širilo a rad na traci je obavljan u sve sitnijim dijelovima vremena. To je dovelo do monotonije rada i korištenja čovjeka kao djelića, do u detalje projektiranog i automatiziranog i mehaniziranog procesa.

Dok su Tavlor, Gilbreth i Ford rješavali probleme rada na radnom mjestu, organizaciju radnog mjesta i pogona, francuz Henry Fayol (1841,-1925.) je temeljni problem organizacije vidio u organiziranju funkcije rukovođenja te je tom problemu usmjerio svoja istraživanja. S obzirom da je cijeli život i sam bio na rukovodećim radnim mjestima dobro je poznavao probleme rukovođenja.U svom konceptu Fayol polazi od podjele rada na razini poduzeća u šest skupina poslova odnosno funkcija:

• tehnička, • komercijalna,• financijska,• sigurnosna,• računovodstvena, • administrativna.

Prve tri funkcije ostvaruju sredstva a druge tri obavljaju neproizvodne poslove.

11. Koje su karakteristike klasične organizacije rada

Kao glavne karakteristike klasične organizacije mogu se navesti:• cilj (definiranje cilja svake organizacije i obavljanje podjele zadataka i odgovornosti koji bi

omogućili izvršenje cilja),• podjela rada (podjela u cilju izvršenja zadataka na najučinkovitiji način, ona dovodi do

specijalizacije a specijalizacija povećava proizvodnost rada), raspon rukovođenja (određivanje broja podređenih na jednog rukovoditelja: po Fayoiu 4-5 podređenih, a po nekim drugim autorima 5-6 odnosno 6-9),

• hijerarhijska struktura (odnos nadređenosti i podređenosti: linijski tip vezan uz Favola, funkcionalni tip vezan uz Tavlora),

koordinacija 12. Neoklasična organizacija rada

Brzi tehnički progres i razvoj proizvodnih tehnologija pokazao je da klasična organizacija postaje ograničenje bržeg razvoja organizacije. Pokazalo se da materijalna stimulacija kao instrument poticaja povećanja učinka radnika ima ograničenja i slabosti.

Tehnička podjela rada i podjela operacija do sitnih, monotonih, ponavljajućih zahvata stvara osjećaj manje vrijednosti kod radnika. Obavljajući jedan ili nekoliko elementarnih pokreta na traci, radnik ne vidi svoje značenje i ulogu u procesu. Apsolutna podređenost rukovoditelju, ponašanje prema pravilima i uputama ne pruža mogućnost inicijative i dokazivanja osobnosti.Nakon objavljivanja rezultata istraživanja koja su obavili Elton Mayo i F.J. Roethlisberger od 1927. do 1932. u Howthorne radionicama u Chikagu, počinje značajnije istraživanje ljudskog faktora u proizvodnom procesu.

13. Temeljne karakteristike neoklasične organizacije rada

Temeljne karakteristike neoklasične organizacije su: potrebe i motivi radnika (ispoljavanje potreba ne samo za novcem već u zadovoljavanju širokog opsega psiho-socijalnih zahtjeva: fiziološke, sigurnosne, društvene, poštovanje drugih, samopotvrđivanje),

• neformalna organizacija (pored formalnih postoje i neformalne grupe koje djeluju izvan krutih okvira i propisa),

• participacija (sudjelovanje radnika u donošenju odluka, osjećaj pripadnosti cjelini),• ponašanje i stil rukovoditelja (rukovoditelj okrenut ljudima a ne poslovima, suradnja s

grupom).

14. Moderna teorija organizacije rada

Porast složenosti proizvoda, uvođenje visoke automatizacije u proizvodnju i informatičkih tehnologija u pripremu proizvodnje, neslućen porast proizvodnosti i promjene u strukturama gospodarstva postavili su zahtjeve novih teorija u organizacijskim znanostima.Iako ovaj dio još nije klasificiran postoji potreba da se navedu i pojasne pojedine metode koje su označile modernu teoriju organizacije rada. Ovdje će po autorovom izboru biti obrađene metode i nove teorije u organizaciji, kao i znanosti koje su utjecale na razvoj organizacijskih znanosti:

• operativna istraživanja,• kibernetika,• teorija sustava,• logistika (MRP metoda, Japanska proizvodna filozofija, osiguranje kakvoće,

nove strategije i metode održavanja).

15. Što se podrazumijeva pod operativnim istraživanjem?

Tijekom vijekova čovjekove ambicije nisu se zadovoljavale samo dobrim rješenjima, u njemu se javljala potreba i želja, bez obzira radi li se o tehničkom, ekonomskom ili društvenom problemu, za nalaženjem i izborom optimalnog rješenja.

Još je Heron Kralj Sirakuze, u trećem stoljeću prije Krista "zatražio od Arhimeda da izmisli način na koji bi se razbila rimska pomorska opsada njegovog grada“.Organiziran razvoj ovih metoda za nalaženje optimalnog ili dovoljno, po nekom kriteriju, dobrog rješenja počinje pred Drugi svjetski rat. Pod vodstvom P.M. Blacketta sa Sveučilišta u Manchesteru u Engleskoj se 1940. godine formirala grupa od osam raznoraznih stručnjaka za rješavanje problema koordiniranja radarske opreme na protuzrakoplovnim topničkim položajima.

S obzirom da su ova istraživanja imala za cilj uspješno rješavanje vojnih problema, nazvana su Operativna istraživanja. U njima se traži optimalno ili povoljno rješenje nekog problema ili zadatka, uzimajući u obzir sve relevantne čimbenike koji na rješenje djeluju. Naročito značajan razvoj doživjele su metode operativnih istraživanja u drugom svjetskom ratu. U ograničenim količinama resursa tražila su se najbolja rješenja za njihovo korištenje.Iza rata počinje njihova primjena u industriji pa je 1984. godine na Tehnološkom institutu u državi Massachussets osnovan u suradnji s mornaricom, tečaj civilne primjene operativnih istraživanja (Tab oršak, 1993.).Danas se operativna istraživanja mogu definirati kao istraživanja vezana za upravljanje sustavima, sa ciljem nalaženja optimalnih odnosno po nekom kriteriju povoljnih rezultata za pripremanje i donošenje upravljačkih odluka.

Razvile su se mnogobrojne metode za rješavanje različitih zadataka: linearno programiranje, linearno stohastičko programiranje, 0-1 programiranje, nelinearno programiranje, dinamičko programiranje, heurističko programiranje, upravljanje zalihama, upravljanje u konfliktnim situacijama, teorija igara, matrične igre, diferencijalne igre itd.

16. Što je kibernetika?

Njemačka akademija znanosti ima sljedeću definiciju:

Kibernetika je znanost o upravljanju procesima i sustavima svih vrsta (Marjanović, 1974.).

Svoj trenutak nastanka doživjela je kibernetika na američkom sveučilištu Princetonu za vrijeme diskusije matematičara Norberta Wienera (1894.-1964.) s grupom znanstvenika različitih struka (medicinara, informacijskih inženjera i specijalista) o problemima povratne veze pri obradi informacija. Rezultat ove diskusije i kasnijeg zajedničkog rada objavio je Wiener 1948. godine u knjizi Kibernetika ili upravljanje i komunikacija kod živih bića i strojeva.Pod pojmom kibernetike podrazumjeva se znanost o određenim procesima upravljanja u dinamičkim sustavima osnovanim na principu povratne veze, s pomoću koje je omogućeno da se predviđeni ciljevi ovih sustava mogu postići na najpovoljniji način (Jursa, 1974.).Povratna veza bitni je sustavni dio svakog kibemetičkog procesa. U nekom dinamičkom sustavu ona je prisutna u tom slučaju ako promjena izlazne veličine djeluje natrag na ulaznu veličinu.Naziv za kibernetiku uzet je od grčke riječi Kibemetes koja predstavlja naziv za kormilara. Ideja o kibernetskom pristupu Norberta Wienera temeljila se na potrebi interdisciplinarnog pristupa, preko oštrih semantičkih prepreka među strukama, na izgradnji što učinkovitije znanstvene metode upravljanja kompleksnim, stohastičkim sustavima i na razvoj opće teorije upravljanja i komunikacije (Wiener, 1972.) Daljnjim razvojem došlo je do razvoja pojedinih grana kibernetike te novih definiranja ove znanosti.Kibernetika ima veliku primjenu u organizacijskim sustavima proizvodnih poduzeća. U procesima rukovođenja, planiranja i praćenja pripreme i proizvodnje javljaju se procesi povratne veze za upravljanje proizvodnim procesima i pripremom proizvodnje. Naročiti doprinos dala je kibernetika u definiranju modela upravljanja poduzećem.

17. Teorija sustava / što je sistem?

Pojam sustava susrećemo još u djelima Aristotela, Demokrita i Platona, koji su shvatili postojanje određenog reda u okruženju kojim se može upravljati. Može se navesti nekoliko općeprihvaćenih definicija (Srića, 1988.):

• sustav je skup objekata ujedinjenih pravilima uzajamne interakcije,• sustav je skup elemenata koji čine integralnu cjelinu u sklopu koje se zbivaju određene

funkcije (procesi) i postoji neka vrsta kontrole, sustav je formalna shema s pomoću koje su neki elementi ili pojave sređeniMože se reći i da je sustav skup ili kompozicija dijelova čiji međusobni odnosi počivaju na određenim pravilima ili principima.Po ovako širokoj definiciji sve je sustav od atoma do svemira. Postoje različite klasifikacije sustava.

Svaki sustav ima svoje granice koje se s vremenom mijenjaju u interakciji s drugim sustavima ili okolinom. To može dovesti do strukturnih promjena, prestanka rada sustava ili nastajanja novih sustava.Teorija sustava je znanost koje se bavi izučavanjem sustava i zakonitostima koje u njima vladaju.

Razvoj teorije sustava doveo je do razvoja sustavnog pristupa. Njega karakterizira promatranje elemenata i pojava u dinamičnosti i cjelovitosti.

18. Logistika – Nabroj metode koje se koriste u logistici

Razvoj logistike počeo je u vojnim djelatnostima u cilju blagovremenog i točnog osiguranja vojnih postrojbi potrebnim resursima i time uspješno izvršenje vojnih zadataka.Razvoj logistike počeo je u vojnim djelatnostima u cilju blagovremenog i točnog osiguranja vojnih postrojbi potrebnim resursima i time uspješno izvršenje vojnih zadataka.Logistika se može definirati kao "integrirajuća funkcija toka materijala i informacija, čiji je zadatak planiranje, vođenje i oblikovanje čitavog proizvodnog toka materijala i s njim povezanog toka informacija i to od nabave preko proizvodnje do otpreme roba" (Taboršak, 1993).U daljem razvoju pojam logistike je proširen na sve funkcije poduzeća. Ovdje ćemo pomenuti neke od strategija ili metoda koje su razvijene na principima logistike:

• MRP metoda,• Japanska proizvodna filozofija,• Osiguranje kakvoće,• Nove strategije i metode održavanja.

19. Neomoderna teorija organizacije

Moderne metode i strategije organizacije polaze od visoke primjene informatičkih tehnologija, dobrih komunikacija unutar proizvodnog sustava i prema okruženju, visoka integracija programskih sustava i proizvodne računalom upravljane opreme za proizvodnju i transport, omogućivši na taj način fleksibilnu proizvodnju s minimalnim gubicima vremena u pripremi i proizvodnji.Pojavila se potreba sagledavanja poduzeća kroz njegove strategije i strukturu, uključujući potrebu za drugačije obrazovanim kadrovima i naročito drugačijim znanjima menadžera. Mogu se navesti dvije metode koje polaze od pretpostavki cjelovitih promjena uključivo i ljudskih resursa: fraktalna proizvodnja, reinženjering poslovnih procesa.

20. 2 metode neomoderne organizacije

fraktalna proizvodnjaFleksibilnost kao odgovor proizvodnje za potrebe tržišta, potrebe uspostavljanja neposrednog kontakta s korisnikom (kupcem), te brzo reagiranje na zahtjeve korisnika, zahtijevaju promjene u strukturi proizvodnih sustava.Postavlja se pitanje da li postojeći pristupi: fleksibilna proizvodnja, procesna organizacija, novi pristupi kakvoći i održavanju, upravljanje i optimiranje resursa, visoka automatizacija pripreme proizvodnje i proizvodnje (CIM), zapostavljaju cjelinu i zajedništvo. Koncept koji ima za cilj "svođenje na zajednički nazivnik pojava u znanosti i gospodarstvu" (Kovačić, 1996.), nazvan je fraktalni pristup.Po mišljenju nekih eksperata poduzeće a i cijelo gospodarstvo funkcionira po načelu fraktala: samoorganiziranjem i samooptimiranjem.Koncept fraktalnog poduzeća predstavlja pokušaj "cjelokupnog sažimanja praktičnih kretanja i pojava u suvisli, cjeloviti pristup, koji će pomoći u ostvarenju novih pogleda i orijentacija ka trećoj industrijskoj revoluciji", (Kovačić, 1996.).Fraktalno je izraz iz fizike kaosa (fractus - razlomljen) a podrazumjeva samostalnost pojedinaca, grupa i organizacija koje se ponašaju sinergično .Pod fraktalom se podrazumjeva svaka radna cjelina (organizacijska cjelina) u poduzeću, čiji se ciljevi i učinak mogu jednoznačno odrediti. Ovim je fraktal na neki način nastavio koncept autonomnih skupina definiran u nekim drugim organizacijskim konceptima.Reinženjering poslovnih procesa - Business Process Reengineering (BPR)Autori BPR kao nove metode organiziranja i upravljanja poslovanjem poslovnih sustava, Michael Hamer i James Champv, definiraju BPR kao "temeljno ponovno razmišljanje i radikalni redizajn poslovnih procesa s ciljem postizanja dramatičnih poboljšanja u kritičnim suvremenim mjerama učinaka, kao što su troškovi, kakvoća, usluge i brzina" (Kvaternik, 1995.).Koncept BPR se smatra odgovorom na poslovne zahtjeve današnjeg vremena. Ovaj koncept se javlja i pod imenima: Reinventing the Corporation, Reengineering the Business, Braking the Paradigm.Uspješnim provođenjem u tvrtkama: AT and T, Hewlett-Packard, Lioyd, Bali Atlantic i General Electric postignuti su ovi rezultati:

• povećanje tržišta do 20%,• rast prihoda po zaposlenom 15-30%, • smanjenje trajanja razvoja novog proizvoda 30-50%,• smanjenje trajanja procesa pripreme i proizvodnje (od narudžbe do isporuke) za tri

puta.Michael Hammer definira Business process reengineering kao suštinsku promjenu mišljenja, radikalni redizajn poslovnog procesa, organizacijske strukture, sustava upravljanja, vrijednosti i vjerovanja da bi se postigla dramatična unapređenja u kritičnim mjerama performanci (cijena, kakvoća, kapital, usluga, brzina). Michael Hammer definira i pravila BPR-a:

• Organizacija se temelji na cjelovitim poslovnim procesima, a ne na rascjepkanim zadacima,

• Procesima moraju upravljati one osobe koje koriste rezultate tih procesa.• Prikupljanje i obradu informacija moraju obavljati one osobe koje te informacije

stvaraju (online).• Geografski disperzirane resurse potrebno je promatrati centralizirano.• Povezivanje paralelnih aktivnosti i njihova koordinacija.• Kontrola kakvoće mora biti sastavni dio procesa, nikako eksterni proces.

Kod definiranja BPR koncepta naglašavaju se četiri ključne riječi: temeljno (zašto radimo ono što radimo ? I zašto to radimo na postojeći način ?), radikalno (mijenjanje iz korjena, potpuna

promjena umjesto pojedinačnih poboljšanja), dramatično (odbacivanje starog i stvaranje nečeg novog), proces (procesna usmjerenost poslovanja koja, osim integriranja funkcija i zadaća, uključuje i želje kupaca proizvoda ili korisnika usluga).BPR nije restrukturiranje postojećeg, već postavljanje potpuno novog procesa u poduzećima.Jedan od temelja za primjenu BPR metoda je kvalitetan informacijski sustav.

Informacijski sustav automatizira rad poslovnih procesa onakvim kakvi jesu a BPR ih mijenja.

21. Koje su faze u primjeni BPR reinžinjeringa

Faze u primjeni BPR su:• analiza procesa i izdvajanje temeljnih procesa,• redizajn novih procesa i predviđanje učinaka predloženih rješenja,• realizacija kroz transformaciju stvarnih procesa.

Tijekom brzog razvoja ovih metoda razvile su se četiri glavne skupine metodom:• Bussines Process Reengineering (Reinženjering poslovnih procesa),• Reengineering Management (Reinženjering menadžerskog rada),• Mental Reengineering (Reinženjering shvaćanja),• Holistic Reengineering (Cjeloviti reinženjering).

22. Koji su prošireni pojmovi CIM koncepta

U novije vrijeme pojam CIM-a je proširen u pojmove:• ICIM (Intelingent - CIM) inteligentno - računalom integrirana proizvodnja,• CIMS (CIM - Systems) računalom integriran proizvodni sustav.

Na slici 99 dana je logička povezanost funkcija proizvodnog poduzeća čija je integracija cilj CIM koncepta.

23. Ciljevi CIM koncepta

Ciljevi koji se žele postići uvođenjem CIM koncepta se mogu definirati kao zajednički i posebni za svako poduzeće.Kao zajednički ciljevi za sva poduzeća mogu se definirati:

• smanjenje troškova proizvodnje,• povećanje fleksibilnosti proizvodnje i poduzeća,• povećanje kakvoće proizvoda,• povećanje kakvoće življenja.

Slika 100 prikazuje značaj i očekivane rezultate u zajedničkim ciljevima za sva poduzeća (Krumm, Smets, 1993.).

Pojedinačni ciljevi zavise od stanja u svakom poduzeću, razine informatizacije i automatizacije, kakvoći i razini upravljačkog sustava, te mogućnosti njihove integracije u zajednički sustav.Ove pojedinačne ciljeve možemo definirati:

• održavanje ugovorenih ili određenih termina isporuke,• brzo reagiranje na promjene zahtjeva tržišta,• brza priprema varijanti za donošenje poslovnih odluka.

U najširem smislu, CIM obuhvaća informacijsko povezivanje svih funkcionalnih cjelina poduzeća, povezivanje poduzeća međusobno, kao i povezivanje s tržištem (Katalinić, 1993.).

24. Komponente CIM koncepta

Bez obzira o kojem pojmu CIM-a govorili, možemo komponente CIM-koncepta svrstati u skupine:

• hardverske komponente,• softverske komponente,• komunikacije,• organizacije,• kadrovi.

25. Nabroj opremu koja spada u hardverske komponente

U radu poduzeća, u kojima je realizirana CIM koncepcija, koristi se različita proizvodna oprema: roboti, računala, komunikacijske mreže, programibilni logički kontroleri, automatizirane transportne linije itd.Ove fizičke (hardverske) komponente ovise o osnovnom proizvodnom programu za koji je CIM koncipiran s mogućom fleksibilnošću u izmjeni programa, u okviru globalnog proizvodnog programa određenog između ostalog i mogućim dimenzijama obradaka za proizvodnju.Oprema CIM sustava sadrži:

• proizvodnu opremu,• robote i manipulatore,• transportne sustave,• računala,• komunikacijsku mrežu,• programibilne logičke kontrolere,• senzore za raspoznavanje.

Pored navedenih hardverskih komponenti postoji i veliki broj komponenti za fleksibilnu automatizaciju, od kojih će biti prikazan programibilni logički kontroler.Od ostalih komponenti fleksibilne automatizacije mogu se navesti: beskolektorski servomotori, regulatori brzine vrtnje, istosmjerni servomotori, regulacijska pojačala snage, komponente servo sustava, CNC precizni pozicijski i okretni stolovi.

26. Temeljni elementi svake komunikacije

Komunikaciju možemo definirati kao razmjenu iskustava, osjećaja i misli. Od prvih krikova primitivnog čovjeka do satelitskih prijenosa, komunikacije su predstavljale i predstavljaju jednu od temeljnih pretpostavki razvoja društva. Pojava govora predstavljala je prvi značajni korak u razvoju komunikacija. Pojava govora omogućila je prijenos iskustva i saznanja.Drugi značajan korak predstavlja pojava pisma. Pojava pisma omogućila je prijenos misli i iskustva za budućnost, te u udaljene krajeve. Najbrži razvoj komunikacije omogućila je pojava računala.Temeljni elementi svake komunikacije su (slika 126):

• davatelj,• primatelj,• prenosni kanal,• kod,• smetnja ili šum.

27. Koja 3 koda postoje u računarskoj komunikaciji

U računalskom komuniciranju koriste se najčešće tri koda:

* BCD (Binarv Coded Decimal), binarno-kodirani decimalni kod, * EBCDIC (Extended Binary Coded Decimal Interchange Code), prošireni binarno -kodirani decimalni kod, * ASCII (American Standard Code for Information Interchange), američki normizirani kod za razmjenu informacija.Dva su temeljna oblika komuniciranja: - jednosmjerno i - dvosmjerno.Jednosmjerno je komuniciranje oblik u kojem davatelj šalje poruke primatelju.

Dvosmjerno komuniciranje je oblik u kojem se poruke razmjenjuju.

28. Koja je brzina komuniciranja i kako ju povećati

Prilikom komuniciranja računala i modema komuniciranje se obavlja brzinama 1200, 2400, 4800, 9600, 19200, 38400, 76800, 155000 bps. Modemi na telefonskoj liniji imaju propusnu moć na 1200, 2400, 4800, 9600, 14400, 19200, 28800, 56600 bps.Ostvarene brzine prijenosa podataka i smanjenje cijena prijenosa, omogućile su ubrzani razvoj komunikacija (PTT linijama, vlastitim linijama, radio - vezama, satelitom itd). Stvaraju se mreže računala koje omogućuju razmjenu podataka čime se smanjuju troškovi dopisivanja, posjećivanja, telefoniranja, korištenja baza podataka i sl.Ove mreže se rade na razini odjela, poduzeća ili ustanove, grada, država ili za potrebe više država.Danas postoji niz razgranatih digitalnih mreža koje imaju pojedine tvrtke za svoju upotrebu, a koje obuhvaćaju velik dio Zemaljske kugle.

Tako su poznati sustavi za rezervaciju sjedala u avionima, bankarski i drugi slični sustavi. Te su mreže najčešće namijenjene pojedinim kompanijama, koje imaju rasprostranjenu djelatnost, a podaci im moraju biti raspoloživi trenutačno (u "realnom vremenu") na bilo kojem mjestu djelatnosti kompanije.Prema potrebi grade se različite računalske mreže za daljinsku obradu podataka. Premda su elementi koji se upotrebljavaju za izgradnju mreža najčešće standardni moduli, i to ne samo

elementi hardvera nego i softvera, mreže se grade i nadograđuju prema specifičnim potrebama djelatnosti kojoj služi mreža za daljinsku obradu. Zato su te mreže kao i djelatnosti veoma različite.Lokalne mreže, kao mreže u jednom poduzeću ili ustanovi, možemo definirati (Pađen, 1990.): "Lokalna mreža predstavlja komunikacijski sustav koji omogućuje međusobno pouzdano komuniciranje velikom brzinom određenog broja nezavisnih i raznolikih uređaja na prostorno ograničenom području.”Lokalne mreže (Local Area Netvvork - LAN) javljaju se u komercijalnoj primjeni početkom osamdesetih godina. Ciljevi razvoja lokalnih mreža bili su povezivanje korisnika u pojedinim poduzećima ili ustanovama kojima su potrebni isti podaci na zajedničko računalo i međusobno, te povezivanje mreže s vanjskim mrežama s ciljem razmjene podataka s okruženjem.LAN se najčešće koristi za informatizaciju pojedinih poduzeća. Postoje različite vrste lokalnih mreža. Tu možemo ubrojiti televizijske, električne, telefonske, pa čak i one vodovodne.Danas, na pragu dvadeset i prvog stoljeća, lokalne su računalske mreže svuda oko nas, te ih je svakodnevno sve više. U lokalnoj mreži svako pojedino računalo može funkcionirati potpuno samostalno, bez obzira na oblik povezivanja, programsku podršku ili bilo koji drugi uvjet.Glavne funkcije LAN mreže su:

• razmjena podataka između lokalnih stanica,• pristup zajedničkim periferijama,• uključivanje u vanjske mreže WAN (Wide Area Netvvork).

Temeljne karakteristike lokalnih mreža su sljedeće (Pađen, 1990.):

• zemljopisna ograničenost (raspon do cea. 10 km),• velika brzina prijenosa (preko 1 Mbit/s)• vrlo mali broj pogrešaka u prijenosu (manje od IO-9),• prijenos kodiranih (podaci) i nekodiranih informacija (glas, slika, video),• nezavisnost od uređaja (jedinstveno kabeliranje, adapteri, protokol, priključak

opreme raznih proizvođača),• jedan vlasnik mreže,• svi korisnici su članovi iste organizacije/poduzeća.

Optička vlakna predstavljaju nove medije za prijenos podataka. Signal se kroz optičko vlakno prenosi serijom svjetlosnih impulsa, koji se šire kroz vodič refleksijom od tamnih stijenki vodiča. Brzina prijenosa se povećava sa smanjenjem presjeka vodiča. Brzine prijenosa mjere se u milijardama bitova u sekundi (Gbit/s). Smatra se da je to idealan medij za komunikaciju u budućnosti.Za spajanje računala (radnih stanica na mrežu) koriste se mrežne kartice.

Karakteristika mrežne kartice je brzina prijenosa. Mrežna kartica Ethernet omogućava prijenos do 10 Mbit/s, a mrežna kartica Archnet 2,5 Mbit/s. Poznata je i TokenRing, proizvod tvrtke IBM, koja ima nešto veću brzinu prijenosa (16 Mbit/s). Zahtijeva mrežu prsten topologije. Postoji veliki broj tvrtki koje danas proizvode opremu za LAN mreže kao i softver za podršku rada mreže.

U novije vrijeme razvijene su ATM (Asvnchronous Transfer Mode) s brzinom prijenosa većom od 45 Mbit/s.

29. Prednosti primjenom optičkih vlakana

Prednosti ovog medija su:

• vrlo velike brzine prijenosa,• nema zračenja,• neosjetljiv je na vanjske vremenske i energetske utjecaje.

30. Nedostatci primjene optičkih vlakana

Nedostaci ovog medija su:

• manja iskustva instaliranja,• skuplje spajanje na uređaje,• za dvosmjernu komunikaciju treba dva vodiča,• nema mogućnost grananja.

31. Koje mreže postoje i gdje se koja koristi

Snažni razvoj komunikacijske opreme, brzi tehnološki razvoj računalske opreme i programskih sustava uz značajno smanjene cijene koštanja, prodor osobnih računala u sve grane industrije i života, razvoj slikovne, glasovne i signalne komunikacije, stvorili su potrebu za razvojem državnih i svjetskih mreža WAN (Wide Area Network) u kojima se povezuju različiti tipovi LAN i WAN mreža te udaljeni pojedinačni korisnici.WAN (Wide Area Nervvork) je globalna međugradska, državna ili svjetska mreža koja povezuje, kao mreža INTERNET, svaki kutak naše planete.MAN (Medium Area Netvvork) povezuje nekoliko lokalnih mreža u jednom poduzeću, sveučilišnom centru ili gradu.Za razvoj CIM strategije poseban značaj imaju LAN mreže u radioničkom proizvodnom okruženju. U ovim mrežama povezivanje uključuje različite oblike komuniciranja: računala i upravljačkih jedinica proizvodnih strojeva ili linija (NC, DNC, OC, FTS), računala međusobna, računala i upravljačkih jedinica transporta, računala i robota i manipulatora, softvera i hardvera, računala i njegovih pojedinih jedinica itd.Kod povezivanja različitih upravljačkih jedinica strojeva i računala, jedan od načina povezivanja je korištenje zvjezdaste mreže, kojom se ostvaruje povezivanje tipa točka-točka.

32. Kako se može povećati brzina prijenosa u 1 mreži

33. Koje simulacije postoje?

Simulacija je tehnika oponašanja nekih situacija ili sustava (gospodarskog, vojnog, mehaničkog, obradnog) promatranjem analognih situacija, modela ili uređaja (Cebalo, 1995.). Cilj simulacije je dobiti informacije o očekivanom ponašanju sustava prema rezultatima ponašanja njegovog modela.

Primjena modela smanjuje troškove razvoja novog proizvoda, omogućava lakše predstavljanje prostornih veličina i odnosa, provjeru funkcionalnosti tehničkih i tehnoloških rješenja itd. Pored toga eksperimentiranje na stvarnim sustavima je ponekad neizvedivo (simuliranje kretanja (sile teže) na nekim planetarna itd.).Izrada modela i simuliranje u svojim jednostavnim oblicima, poznati su i upotrebljavani su od početka organiziranog djelovanja čovjeka. U umjetnosti (model u kiparstvu), tehnici (maketa novog proizvoda, radionice, laboratorije), znanosti (svemirske letjelice) kao i ostalim oblicima djelovanja svakodnevno koristimo različite modele za prikazivanje izgleda ili funkcioniranja stvarnog objekta.Od široke primjene možemo navesti samo neke: obuka pilota na simulatorima vožnje, simuliranje tijeka obrade po planiranoj tehnologiji rada, izrada modela i simuliranje rada robota u proizvodnom okruženju, simuliranje vezanog rada više transportnih traka kod montaže automobila, simuliranje rada fleksibilnog proizvodnog sustava, simuliranje rada proizvodnog poduzeća, izrada plana proizvodnje uključivanjem mogućih faktora zastoja itd.Naročiti značaj razvoju modeliranja i simuliranja rada modela omogućili su računala i razvoj programskih jezika za izradu programa za razne oblike simuliranja procesa i ponašanja stvarnih sustava.Mogućnost obrade velike količine podataka, njihova statistička obrada u cilju nalaženja odgovarajuće razdiobe ponašanja, simuliranje stvarnih događaja te grafički prikaz rezultata simulacije na zaslonu računala stvorili su važne pretpostavke za brzi razvoj i primjenu metoda simuliranja.

Na slici je dan postupak simulacije u širem smislu koji obuhvaća:

• snimanje podataka i eksperimentiranje na stvarnom sustavu,• formuliranje teorije,• eksperimentiranje s variranjem ulaznih podataka na modelu u obliku programskog

sustava,• analiza izlaznih rezultata simuliranja.

Razlikujemo kontinuiranu i diskretnu simulaciju.

Kontinuirana simulacija koristi se kod procesa čije bi rješavanje analitičkim putem bilo dugotrajno ili teško izvedivo. Obavlja se na analognim računalima naročito za istraživanje povratne veze u procesima.Iz ove definicije jasno je da izbor varijabli kojima opisujemo stanje i ponašanje sustava ima veliki značaj na rezultate simulacije. U stvarnom simuliranju kao diskretne pojave uzimaju se i pojave koje se ne odvijaju "u trenutku" (skidanje obratka, zamjena alata, promjena režima, mjerenje istrošenja i sl.).Simulacijsko modeliranje uključuje kreiranje modela na nekom programskom sustavu.Za izradu programskog sustava za model simulacijskog modeliranja koristimo sljedeće mogućnosti:

• pisanje vlastitog programa u nekom od viših programskih jezika pogodnih za izradu modela (FORTRAN, PASCAL, C itd.),

• koristiti simulacijske jezike i izgraditi model u njima (GPSS, SLAM, SIMAN, SIMSCRIPT, SIMKIT),

• koristiti simulacijske programske sustave orijentirane primjeni (INSIMAS, DOSIMIS, MODUS, MPSP, SIMFLEX, MOSYS, SIMULAP, GRAFSIM).

Primjena viših programskih jezika u izradi modela za simulaciju ima niz nedostataka: zahtjeva dugo vrijeme izrade, potrebna visoka razina poznavanja jezika od strane programera i prikazivanje rezultata je na nižoj korisničkoj razini.

Dobre strane su niži troškovi nabave programa i dobro programersko poznavanje modela.Simulacijski jezici smanjuju vremena potrebna za programiranje, kodiranje i testiranje programa (imaju gotove testirane rutine za različite oblike i zahtjeve simuliranja). Nedostatak im je ograničena prilagodljivost.Posebni programski simulacijski sustavi razvijeni su za interaktivni rad korisnika te skupine zadataka (simulacije u proizvodnim sustavima itd.).Simulacijski jezici moraju zadovoljiti sljedeće funkcije (Išref, Udiljak, Radić, 1992.):

• Mehanizam kontrole vremena, što pretpostavlja simulacijski vremenski takt, listu događaja koji se očekuju, iniciranje i prestanak aktivnosti, te rukovanje logikom događaja.

Bazu podataka ili strukturu datoteke koja čuva podatke o entitetima i skupovima (entiteta) unutar modela u standardnom obliku. Rutine ili funkcije su predviđene tako da korisnik jednostavno postavlja ili vadi entitete iz repa (mjesta čekanja). Metode za definiranje početnih uvjeta u modelu čime se mora znati odrediti gdje svaki entitet jest, koji su sadržaji repova, te koje su aktivnosti u tijeku.

• Generator slučajnih brojeva i uzrokovanje iz funkcija distribucije što je bitno kod simulacije, da bi simulacijski model bio što realnija slika modeliranog sustava, tj. da bi se uzeli u obzir i oni događaji koje se ne može unaprijed predvidjeti.

• Zapisivanje opažanja, analiza podataka i ispis podataka što je značajno u slučaju ako se iz modela očekuju korisni podaci.

Prikaz rezultata histogramima i ostalim oblicima grafova jer se grafički podaci puno brže upamte nego numerički ispis

• Provjera pogrešaka te dijagnoza pogrešaka zbog toga što program mora omogućiti identificiranje nelogičnih ili nemogućih uvjeta te predvidjeti odgovarajuće poruke.

• Prikaz stanja modela u bilo kojoj točki vremena je najjednostavniji način provjere stanja modela, što se postiže tako da se model izvede animiranim prikazom, uz ispis rezultata trenutnih stanja modela.

34. Koja su 3 najznačajnija smjera Japanske proizvodne filozofije

Tri su najznačajnija smjera te filozofije, čiji je nositelj Shigeo Shinga (Shinga, 1936.):• optimalizacija proizvodnje,• proizvodnja bez greške,• proizvodnja bez zaliha.

Temelj japanskog privrednog čuda čine: optimalizacija proizvodnje odnosno uključivanje modela optimalizacije (linearno programiranje, transportni problem), inovacije i unapređenja svih sastavnih elemenata proizvodnje uz maksimalno korištenje vlastitog i tuđeg znanja.

35. Koja su 4 pravca optimizacije

Prema podjeli proizvodnje na četiri procesa: tehnološki proces, kontrola, transport i uskladištenje, razlikujemo i četiri pravca optimalizacije:

• Optimalizacija kontrole kakvoće,• Optimalizacija transporta,• Optimalizacija skladištenja (upravljanje zalihama),• Optimalizacija tehnološkog procesa – smanjenje protočnih vremena (mrežno planiranje,

36. Optimizacija (direktnog) rada

Smanjenje troškova je temelj svih optimalizacija u proizvodnji i pripremi proizvodnje. Počiva na ovim načelima:

• učinkovit rad usmjeren uštedama u radu,• najbolje je početi s najmanjim brojem izvršitelja,• treba stalno provoditi načelo rada s najmanjim brojem izvršitelja,• besmislena je ušteda u vremenu rada stroja ako to povećava vremena čekanja bez

smanjenja troškova.

37. Proizvodnja bez greške

U proizvodnji bez pogrešaka odstupanje se kontrolira na izvoru, tj. u toku procesa proizvodnje, tako da povratno djelovanje spriječava odstupanje od kakvoće.Temeljno načelo tako organizirane kontrole kakvoće jest: "Ne kontroliraj da pronađeš pogrešku, nego da je ispraviš i spriječiš njeno ponavljanje“.Cilj tog načela je da ni jedan proizvod ne bude s greškom.

38. 3 temeljna principa za proizvodnju bez greške

Tri su temeljne metode realizacije cilja "proizvodnje bez pogreške":• neposredna kontrola,• samokontrola,• kontrola na izvoru.

39. Proizvodnja bez zaliha

Proizvodnja bez zaliha se temelji na zakonitosti točnog izvršavanja obveza svih proizvođača na zajedničkom proizvodu o završetku i isporuci proizvoda u točno određenom vremenu kad je potreban za slijedeću višu razinu proizvodnog procesa (montaža, ispitivanje, puštanje u pogon).

To podrazumijeva točnu i kvalitetnu isporuku na vrijeme kad je to potrebno, a ne ni prije ni kasnije. Zato se ta metoda zove i „Just in time - Baš u potrebno vrijeme“ metoda.

40. Tri faze u cjelokupnom razvoju na području kakvoće

U prvoj fazi kakvoća (QC - Quality Control) proizvoda ili usluga definira se kao podudarnost značajki proizvoda ili usluge sa specifikacijama kakvoće definiranim u ugovoru ili tehničkoj specifikaciji uz ugovor.Poslovi, vezani uz postizanje tražene kakvoće u ovoj fazi, sastoje se u kontroli mjerenjem nakon tehnoloških operacija te poređenjem s dimenzijama i oblicima danim u tehnološkoj dokumentaciji, a naročito u završnoj fazi (nakon sastavljanja i montaže) kada se kontroliraju dobiveni u odnosu na ugovorene ili tražene parametre proizvoda ili usluge.S porastom složenosti proizvoda ili usluga, razvijale su se nove metode i postupci za ispitivanje i kontrolu kako polaznih sirovina tako i gotovih dijelova, komponenti i proizvoda.Ovaj način kontrole predstavlja dio proizvodnog procesa. Njime utvrđujemo točnost rada proizvodne opreme i proizvodnih linija, odnosno pojedinačnih radnih mjesta u montaži i uslužnim radovima.Ova faza omogućava da tijekom proizvodnog procesa ili nakon njega utvrdimo određena odstupanja u radu proizvodnih kapaciteta, za koje je potrebno obaviti određene korekcije u cilju ponovne proizvodnje ispravnih dijelova na određenoj operaciji. Na njoj utvrđujemo odstupanje od zadane kakvoće koju definiramo kao škart ili doradu Kod pojave škarta nastaje trošak uloženog materijala i rada, a kod dorade trošak operacija kojima se obavlja popravak nastale pogreške u kakvoći.

U težnji da troškovi kakvoće budu što manji, uvedena su određena pravila (kontrola prvog komada) koja smanjuju vjerojatnost pogreške na proizvodnoj seriji ili metode statističke kontrole kakvoće koje omogućavaju procjenu kakvoće serije na temelju rezultata mjerenja i kontrole izabranog uzorka.Međutim, utvrđivanje odstupanja od kakvoće nakon tehnološke operacije, izrade dijela ili sklopa ili kompletnog proizvoda ne može izmijeniti rezultat rada, može samo ukazati na odstupanje u kakvoći i uzročnike tog odstupanja.

Razvoj društva i povećani zahtjevi kupca doveli su do potrebe da se kakvoća definira kao podobnost u uporabi (Bakija, 1993.). Ovaj pristup predstavlja fazu osiguranja kakvoće (QA-Quality Assurance).Značajan doprinos ovom pristupu dala je i Japanska proizvodna filozofija svojom metodom kontrole na izvoru i metodom stopostotne kontrole.Kao odgovor Japanu i SAD te kao prirodni proces razvoja i unapređenja kakvoće, Europska Unija je odgovorila skupom normi iz područja sustava kakvoće EN ISO 9000.Norme ISO 9000 postaju minimum kojeg moraju zadovoljiti svi proizvođači da bi bili poslovni partneri u Europskoj uniji.Cilj normi je osigurati kakvoću rada (definiranu normama i uputama) u svim dijelovima poslovnog procesa.

Međunarodna organizacija za normizaciju (ISO) počela je 1979. Godine rad na normizaciji u području sustava kakvoće. Prilikom postavljanja normi ISO 9000 korištene su mnogobrojne postojeće norme Europskih država prema slici 15.Prema podacima iz 1992. godine 50 zemalja svijeta prihvatilo je ove norme.Na sustavu osiguranja kakvoće prema normama ISO 9000, temelji se danas poslovni odnos kupaca i proizvođača.Primjena normi i dobivanje certifikata kod proizvođača dokaz su kakvoće njegovog rada.

Treća faza (TQM) predstavlja danas novi cilj razvijenih poduzeća.Smisao TQM je kontinuirano upravljanje poboljšanjem (continuos improvement management). To je sustavni, integrirani i sveobuhvatan način unapređivanja kakvoće cjelokupne organizacije i svakog pojedinog procesa.

41.