1

Kerstin Ekman

Crna voda

2

Izvornik -Handelsere vid vatten - 1993

Glavni likovi:

Annie Raft

Mia Raft Anniena ki

Birger Torbjrnsson okruni lekar Ake Vemdal okruni ef policije Roland Fjellstrm vlasnik kampa Lill-Ola Lennartsson vlasnik ribarnice Brandbergovi:

Torsten Brandberg

Gudrun Brandberg Johanovi roditelji

Harry Vidart njihov sused

Johan Brandberg

Per-Ola

Bjorne

Pekka Johanova polubraa Vaine

Stanovnici Starhilla:

Dan Ulander

Lotta

Petrus i Brita

Sigrid i Gertrud Britine keri Bert i Enel

Pella Enelina ki Marianne hnberg (nis)

Mats nisin sin

3

Kerstin Ekman je jedan od vedskih

najistaknutijih romanopisaca. Roena je u

1933 u Risinge, malom selu u sreditu

vedske. Ona je napisala sedamnaest romana

koji su nairoko objavljenih u drugim

skandinavskim jezicima, njemaki, finski, nizozemski i francuski, te su osvojili

brojne nagrade i priznanja. Postala je lan

vedse Akademije umjetnosti i knjievnosti u

1978, ali je podnela ostavku 1989. ivi u

Valsjbynu, malom selu na sjeveru vedske.

Crna voda je nagraen od vedske

Akademije za najbolji kriminalistiki roman.

4

I

DEO

SADANJOST

5

Zvuk. Probudio ju je. Bila je etvrta ura izjutra. Na zaslonu digitalnoga sata crvene su brojke pokazivale: etiri, nula i dva. Soba

osvijetljena sivom svjetlou. Po prozorskim staklima kine su kapi iscrtkavale svoje are, a vani se isparavala vlaga iz trave. Nije se bojala. Tek, naulila je ui. I onda razabrala zvuk: automobilski motor s niskim brojem okretaja. Tako rano nitko nije kod nje imao to raditi. Saddie, to je leala na ovjem krznu malko nie od njezine postelje, i dalje je spavala.

Bila je u trinaestoj godini i posvema gluha. Lupila su vrata

automobila. Pa onda jo jedna. Znai, najmanje dvije osobe. I onda taj muk. Nikakvih glasova.

Spavala je sa samaricom uza se. Postelja joj bila malko odmaknuta

od zida, a u tom meuprostoru nalazila se puka. Vrlo zgodno oruje, panjolsko. Sabela. Patrone su leale iza sata s radiom. Trebale su joj dvadeset i dvije sekunde da prelomi puku i u cijevi ugura patrone. Uvjebavala je i mjerila vrijeme. Meutim, jo nikada je nije morala puniti za ozbiljno.

Vrata su bila zakljuana. Nije se dogodilo da bi zaboravila zakljuati

ulazna vrata. Nikada u svih proteklih osamnaest godina.

I sada je tako leala s rukom poloenom na fino izrezbarenom

kundaku svoje Sabele opipavajui njezinu zagasitu i zamaenu povrinu. Ukoena i s osjeajem hladnoe. Nije se htjela otputiti u kuhinju jer bi je onda mogli primijetiti kroz prozor. Umjesto toga je

ustala i zaustavila se kod vrata. Saddie je krenula za njom, no ubrzo se

svalila na sag ispod malenoga stolia ispred kaua i tamo nastavila

hrkati. Nikakva se glasa nije ulo.

6

Napokon se ipak odlui krenuti u kuhinju. Bez puke. Valjda se to tako obino radi. U vjeri da e sve krenuti po dobru. Kia je sada beumno tekla niz okna. Iza koprene stakla i vode stajala je Mia ispred automobila, tijelom privijena uz neije drugo tijelo.

Bili su vrlo mokri. Jakna joj bjee savim promoena na ramenima i leima. Kosa joj se u pramenovima priljubila uz glavu inei se

tamnijom negoli je zapravo bila. Njegova kosa bjee doista crna, zapravo smeecrna i glatka.

Bilo je lia na njoj. Granica patuljastih breza i listia paprati. Bit e da ih je Mia dovela ovamo. Igrala se s njime. Toliko su bili

priljubljeni jedno uz drugo da se inilo kao da se tamo na kii on uvukao u nju. Meutim, nije bilo tako. Ono to je ugledala uinilo joj se nekako prastarim. Kao neka rana to se rastvorila u vremenu. I zatim zatvorila, iezla. Kad su im se lica razdvojila, prepoznala ga je. Poduprla se o kuhinjsku radnu povrinu.

Stajala je tamo u svojoj staroj spavaici posve zaboravivi da bi je na tom mjestu mogli opaziti. Poput ivotinje u kavezu micalo joj se srce u

grudnome kou. Trenutak poslije osjeti muninu koja je prisili da pone gutati.

Naime, usta joj se ispunie slinom. Isto lice. Tvre i surovije poslije osamnaest godina. Meutim, bio je to on. Kia se slijevala niza staklo kao po nekakvu prozoru vremena, no, kako bilo da bilo, on je bio tamo,

on - od krvi i mesa.

Koraknula je nazad, ustuknula od prozora. Nisu je mogli primijetiti.

Kad je Mia turila klju u bravu, ona je ve leala u postelji. ula je

Saddie kako se polako vue u predvorje i iskazuje svoje tiho

zadovoljstvo; njezin rep kojim je udarala o kapute u predsoblju tako da

su vjealice zazveketale. Mia ue u kuhinju dok se istodobno zaulo pokretanje automobilskog motora. Vjerojatno je stajala u kuhinji i

domahivala mu na odlasku. Onda se stane uspinjati stubama sa Saddie

za petama. Nije ju bilo ni najmanje briga da se poe prati. A nije bilo ni

preteko razumjeti zato.

7

Anniene su noge bile hladne i studen iz njih irila se gore prema tijelu. No nije se usudila otii u kuhinju i upaliti pe ili, tovie, potraiti kakav jutarnji ogrta. Nije htjela da Mia uje kako je ona

budna.

Sigurno su vodili ljubav. Moda ak i vani, na kii. Pa to je onaj momak. Dodue, mnogo stariji. S razlistalim liem u mokroj kosi nalikovao je i neemu drugom. Neem to je ona ve vidjela. Moda nekoj slici. Vidjela je no premda to nije htjela. No u snanim, mladim

tjelesima.

A sad je Mia leala tamo gore ispunjena njegovim mirisima i nije ih

htjela isprati. Htjela ga je ostaviti uza se.

"to e rei kada Mia doe dolje?" Tebi su dvadest i tri godine. Izmeu vas mora biti barem kakvih

petnaest godina. Ostavi ga. Opasan je. Prolo je osamnaest godina otkad je vidjela to lice. Bilo je tada mlado i odraavalo uzbuenje, ali

neke druge vrste. No lice bjee isto. Postelja je kripala iznad nje. Mia ili nije mogla ili nije htjela zaspati. U njoj je pulsirala njegova

nazonost. U njezinim bedrima, trbuhu, vagini i na do rasprsnua

izljubljenim usnama. A Annie je leala u svojoj postelji sleena do

osuenosti, ispruena i ukoena. Annie prui ruku prema telefonskoj slualici. Jo nije bilo ni pola pet.

Poeljela mu je uti glas pa makar i ne mogla dugo razgovarati s njime.

Postojao je rizik da je prislukuju. Bit e da je sad sasvim zatvoren u sebe, slijepljen u omotnici sna. No odazvao se ve poslije prvoga zvonca

i njoj pade na um misao u kojoj je mjeri bio naviknut da ga bude, ali i

da bi mu trebalo dopustiti neka spava ovog subotnjega jutra.

- To sam samo ja. Oprosti. Sigurno sam te probudila. Glas mu nije

bio jasan.

- Ne, ne, nisam spavao. Pa, to je onda? to da mu odgovori? ekao je. - Vidjela sam ga. Zna o emu govorim. Onoga kojega sam vidjela one

noi.

8

Uutio je. Oito je morao znati na koga je mislila jer je nita nije zapitao.

- To nije mogue - nato e on na posljetku.

- Da, vidjela sam ga.

- Pa vie ga ne bi mogla prepoznati. - Ipak sam ga prepoznala. ula je kako je teko uzdahnuo. - Ne znam tko je on - produi ona. - No uskoro u saznati. Sad vie ne

mogu priati. Nazvat u te poslije.

On nije htio spustiti slualicu. Shvatila je da je eli nekako umiriti, moda uvjeriti da je pogreno vidjela. No ona ga pozdravi; Dok je sputala slualicu, ula je njegovo disanje. Zvuk njegova glasa i dalje se zadrao u njoj. Kao da joj apue na uho. Osjeala je toplinu njegova glasa. Kovitlace vlage na njegovim prsima. Dolinu s nonom

izmaglicom, ptice u liu. Sad je preostalo jedino ekanje. Mia nije ba dugo spavala. Kada je

sila, Annie je ve pila aj. Mijine su usnice bile raspucane i sva je djelovala posve odsutnom. Bit e da se osjeala nelagodno zato to nije telefonirala i rekla da e doi. No ona i nije namjeravala posjetiti

Annie. Dola je u automobilu toga ovjeka. Bilo je oito da cijelo vrijeme misli samo na njega. Toga hladnoga jutra nije mogao naprosto ispariti

poput slapova kie nad planinom. Morale su razgovarati o njemu. - Kako mnogo cvijea! - rekne napokon. Oito se nije sjetila da je

zavrila kola. - Nisam telefonirala. Jednostavno nam se dogodilo da smo se dovezli ovamo gore.

Ovo nam je izgovorila je kao da se to samo po sebi razumije.

- Trebali smo prenoiti u Nirsbui.

- I onda odustali?

- Bilo je previe hladno. Tamo je samo malena pe, a nije bilo ni drva. Ali smo zato vidjeli tetrijebe. Izvodili su svoje ljubavne plesove u

movari.

- Jo i sad?

9

- Dodue, snijeg je gore. No samo mjestimice. Smjestila se nasuprot Annie i rukama obgrlila topli ajnik.

Kosa joj se osuila, pa joj se ponovno nakovrala i proarala crvenkastom bojom. Na tavanu je pronala neki stari gornji dio trenirke. Bio je modro izblijedjele boje s natpisom na prsima:

COUP DU MONDE.

- Dovezao me Johan Brandberg - nastavi zatim. - Ti ga zna, zar ne? - Ne, ne poznam ga.

- Ma da, jasno, on ve dugo nije bio kod kue. Mnoge godine.

- Osamnaest. Ona je pogleda.

- Pa onda znai da ga poznaje? - Vidjela sam ga.

Mia nije mogla znati to je to njezina mati vidjela onoga puta. Ona sama leala je duboko u travi s licem tako pritisnutim o tlo da su joj se

poslije na mekoj koi otisnule are od vlati trave i mahovine. Uto zazvoni telefon. Annie se javi i razabere da poziv dolazi iz javne

govornice. Glas koji je traio Miju bio je posve jasan. ak previe jasan za njegovu dob. Zar ju je moda vidio, skliznuo natrag u vrijeme?

Poslije razgovora Mia ode. Rekla je Annie da je ne treba voziti. On je,

naime, telefonirao iz javne govornice dolje kod prodavaonice i ekao je

sa svojim automobilom.

Kad se to dogodilo, Mia je bila s njome. Annie je to pokuala zatajiti pred njom, a Miji je jedva neto od svega toga ostalo u sjeanju. Meutim, naravno, ula je ona o tome poslije pripovijedanja, i to

prihvatala s gnuanjem. Kad bi pred ljudima rekla da je odrasla u Crnoj Vodi, ovi bi samo uzviknuli: Oh, tamo!

Poetkom sedamdesetih godina Crna Voda bjee selo na umoru kao i mnoga druga. Uz krijesove u Valpurginoj noi kia bi padala po licima sudionika. U zraku se osjeao smrad dizelskoga ulja. Ljudi bi punili

konzerve od kave piljevinom natopljenom uljem i onda ih palili. Onda

10

bi te jedne jedine noi u godini zasvjetlucali putovi od takvih baklji.

Inae - nita. Poslije je to selo postalo crni dragulj. Vidljiv. Pun snage. Da, dogodilo

se to ovdje. Ili, tonije reeno, etiri kilometra uzbrdo od sela, kod vode

koja se zvala rjeica Lobber.

__________________________________________________________________________________________________________________ Krijesovi u Valpurginoj noi: krijesovi, ognjevi, koji se pale u noi izmeu 30. travnja i 1. svibnja. Naziv je

nastao prema imenu njemake svetice Valpurge iz 8. stoljea, a priblian dan njezine smrti (krajem travnja)

povezuje se s poganskim proljetnim obiajima uz germansku priu da se te noi sastaju vjetice i grabancijai. U vedskoj postoji tradicija mistinih povorki ljudi s bakljama, koji se okupljaju na rubovima uma i onda uz oganj pjevaju odgovarajue pjesme

Imala je ta rjeica i druga imena, a dobivat e i nova. Mjestimice

bjee to brzica, koja se neto vie u brdu u malim slapovima ruila niza stijene. No na ovome se mjestu izmeu hitajuih struja stvorilo i irilo nekoliko irokih i dubokih mjesta s mirnom vodom. Na njihovim je rubovima tlo bilo movarasto, puno spletenih modrikastih vrba.

Izrastali su tu visoko ponad glava i sinja krijica i nordijski klobui, pa

ste mogli, dok bi se probijali kroz njih, luko upasti u dabrove rupe.

Naokolo rjeice pruala se nepristupana movara ispresijecana

ivotinjskim stazama. Taj predio nije imao nikakva imena.

***

11

PRE 18 GODINA

Bjee veer uoi Ivanja prije gotovo osamnaest godina. Vru dan. U Ostersund su stigle vlakom. Sjeala se toga. No kako joj je to ostalo u

sjeanju?

Jasnih i nepobitnih slika u sjeanju bilo je zapravo vrlo malo. Stajala

je s ruicom telefona, kojom se poziva taksi, u ruci. Bila je to injenica i

nje se dobro sjea. Ali ne i mnogo ega drugog. Vruine. Poslije, tijekom

dana, asfalt je ispred robne kue Tempo bio mekan.U sjeanju joj nije

ostalo kako su bile odjevene ni koliko bjee sati kad je vlak uao u postaju. Na autobusnoj su postaji morale dugo ekati. Autobus za Crnu

12

Vodu iao je u pola tri, onda kao i sada. Svih ovih godina nisu mu mijenjali red vonje.

Bila je veer uoi Ivanja, dakle petak. Prije je dan uoi Ivanja padao

na subotu. Ustanovila je. U njezinim biljekarima nije bilo nita zapisano o tom putovanju, jer ih jo nije ni imala. Usamljenost jo nije bila zapoela. Sve jo bjee ivahno.

__________________________________________________________________________________________________________________

Ivanje: blagdan sv. Ivana 24.06., odnosno no uoi njega, u nordijskim se zemljama posebno proslavlja s krijesovima,

plesom i svim drugim to ide usto. Kako se ne bi, poslije obino burno provedene noi, remetio radni ritam, u tim se zemljama dan uoi Ivanja smjeta, bez obzira na datum, na dan uoi slobodnog sljedeega dana, pa je tako bio premjetan uvijek na subotu, a otkako je uveden petodnevni radni tjedan, na petak.

Ostersund: jedini grad u drugoj po veliini vedskoj pokrajini Jamtland, bogatoj jezerima i planinama. Nalazi se otprilike visini norvekoga Trondheima, a nastao je krajem 18. st. U tom se kraju preklapaju norveko-vedski kulturni utjecaji.

U glavi joj, dapae, i u cijelome tijelu jo sve pjevalo. Trebalo je zapoeti nov ivot. A to je i uinila.

Kad je pokuala okrenuti ruicu na tefonskom aparatu, ova joj je ostala u raci. Mogla je pomisliti kako joj stvari ba i ne kreu dobro. Ali nije. Pjesma u njoj bila je prejaka.

Uhvatila je taksi na ulici i trebalo im je dosta vremena da obiu

Ostersund. Poslije podne sjele su na klupu u parku i jele nekakvu

odstajalu hranu. Pomislila je kako im je to valjda ipak posljednji put.

Ukrcale su se u autobus sa svom svojom prtljagom iz odjeljka u vlaku i

stvarima spremljenim u spremitu za prtljagu. Miji je pozlilo kod Gravlidena. Grozno ime, grobna strmina, i zato se dobro sjeala da je

zapoelo upravo ovdje. U autobus se uspeo neki starkelja donijevi sa sobom vonj koza. U prepunom autobusu rasla je vruina i postalo je

zaguljivo. Vonj kozarnice okruivao je starca i irio se u nepravilnim valovima, moda usklaenim s pokretima u autobusu. Ljudi su silazili i

uspinjali se sa svojim torbama. Oito su bili u kupnji u Ostersundu.

Razmiljala je kako ona na takav nain nee moi odlaziti u kupnju. Drala je spremnu vreicu jer Mia cijelo vrijeme samo to nije poela povraati. Dok bi autobus stajao, one bi izlazile na svakoj postaji kako

bi uhvatile malo svjeega zraka. No toga popodneva bilo je doista

zaguljivo i vrue. Poslije sat vremena starkelja je iziao i sad je ipak bilo malko lake. Iscrpljena i sva vrua Mia joj je zaspala na koljenima.

13

- No, sad e joj valjda biti bolje - primijetio je voza autobusa.

- Koliko jo imamo? - Vi idete do Crne Vode, je li? Vi ste sa Stjarnberga?

- Ne, nisam.

To ga se nije ticalo.

- Zar ste na ljetovanju?

Pitanje joj se uinilo priglupim. Meutim, odakle da taj ovjek ovdje

znade kako je odluila zapoeti nov ivot. Da bi izbjegla daljnja pitanja,

potvrdila je daje na godinjem odmoru. Mia je spavala pa je tako nije mogla ispraviti. Koliko im je jo preostalo puta, nikada nije uspjela saznati. Vie, naime, nisu razgovarali.

Stigli su u podruje uma i velikih krevina. Autobus se vie nije zaustavljao tako esto. U svakom su selu na postolju ispred

prodavaonica stajali sanduci s mlijekom i drugim svjeim

namirnicama. Potarice bi izlazile i otvarale vrata vozau koji bi onda unio vreu s potom. Mjetani su sjedili u automobilima i ekali na pisma i veernje novine. Mnogi su pili pivo i dovikivali se meusobno i s

vozaem.

- to to oni viu? - aptom je pitala Mia. Meutim, ni Annie nije uspjela razaznati to govore. Putovale su stranom zemljom. Kad bi kakvo veliko i hladno jezero

zasvjetlucalo izmeu stabala smreke, bio bi to samo sluajan prekid

jednolinosti, koji bi ubrzo ieznuo zamijenjen nekim drugim. Ona nije znala da se uspinju prema sustavu jezera koji se prua sve do planina u

Norvekoj, odakle se napaja iz movara i planinskih potoka. Na krevinama ta je velika mrea vodenih ila prekinuta pa se tlo na tijelu

krajolika isuilo do gologa mesa. Nije mogla znati da se ovako s puta vide samo malene krevine, a da su tamo dublje sve vea i vea

podruja otkinuta od svojih veza s oblacima, nesposobna da bilo to uzvrate kad ih kisele kie provlae.

Tek uveer stigle su do crkve u Robacku. Trebale su se upisati u

tamonje crkvene knjige. Meutim, ta je opina vrlo velika. Nije ni znala dokle se protee. Dok je voza istovarivao robu iz autobusa, one

14

su sile i pogledale prema crkvi. Crkveni zidovi zasljepljujue su svjetlucali na odbljescima jakog veernjega sunca. Crkva se nalazila na

rtu koji se pruao u jezero Ro, a uz crkvu bila je bijela ograda uza samu

vodu, pa se tako inila poput ograde na brodu. Cijela je crkva na tom

rtu pruenom u planinsko jezero nalikovala nekakvu brodu.

Moda je graditelju namjera bila da se na Sudnji dan odvoji od obale

zajedno sa svim svojim mrtvima.Voda se inila hladnom. Obale jezera

bile su prekrivene tamnom umom smreka bez zelenih povrina uza samu vodu. Gole stijene i kamene ploe strmoglavo su se ruile u jezero. Znala je da je voda hladna. Dvanaest, trinaest stupnjeva, kako

joj je Dan pisao.

- Gle onu udnu djecu! - uzvikne Mia.

Kod autobusa pojavila se mala povorka djece. Bilo ih je svega

etvero, ali su ila u povorci. Tri su djevojice bile odjevene u duge oprave, s kosom spletenom u pletenice, i nosile su koarice od brezove kore, a jedan je jedini djeak imao na glavi pletenu kapu koje su mu

naunjaci, dok je hodao, mlatarali po glavi. Zastala su na trenutak i razgovarala s vozaem. A onda se cijela eta otputila seoskom cestom.

Hodala su polagano. Uinili su joj se kao nekakva projekcija, isjeak iz

nekog starog filma ili iz nekog drugog vremena od ovoga sada kad

sanduci s mlijekom buno udaraju o mjesto za istovar ispred

prodavaonice. Ili moda to uope nisu bila djeca?

- Moda su to kakva bia iz pria - ree Miji, ali se istoga trenutka

pokaje zbog toga, jer je Mia vrlo ozbiljno promatrala tu malu etu to se izgubila na zavoju ceste. Voza autobusa mahne rukom. Bilo je vrijeme

odlaska.

Posljednje stajalite autobusa zvalo se Crna Voda. Te je veeri jezero bilo posebno blistavo. Obale u podnoju planine odraavale su se u

crnomodroj vodi sa svakom pojedinosti igliavih obrisa smreka, i to

jednako jasno kao daje rije o izvornoj slici. Nipoto o nekom odrazu u vodi, ve o nekakvu drugom svijetu i dubini koja se sputa u dugim, umom prekrivenim strminama prema nevidljivu dnu.

15

Kad su stupile iz autobusa, noge su im bile ukoene. Mijine usnice

bile su suhe i raspucane. Vonoga im je soka ve poodavna nestalo.

Annie se osvrnula ne bi li vidjela Dana pa da se on pobrine za Miju dok

ona bude skoila u prodavaonicu i kupila kerkici sok. Bilo je ve pola

osam i prodavaonica bjee zatvorena. Meutim, trgovac je ostao ovdje dok se roba iskrcavala. Automobili su neprekidno pristizali. Ljudi su

dolazili po potu i novine ba kao i po drugim selima. No ni Danu ni njegovu Volkswagenu nije bilo traga. Annie nije

eljela ostati sama pred prodavaonicom.

Uhvatila je Miju za ruku. Njezino maleno, trokutasto lie bilo je sivobijelo ispod pjega, a kad joj je s njega otrla znoj, kosa joj se vrsto

slijepila na sljepoonicama i po elu. Mia je morala pikiti i piti, a zamalo e moda postati i gladna. Meutim, Annie nije mogla mnogo

ta uiniti za nju prije negoli stigne Dan. Morala je voditi brigu o preuzimanju svih svojih stvari dok je voza iskrcavao robu. Stigli su

etvrt sata prije, rekao je, pa je zakljuila da se Dan upravo zbog toga

jo nije pojavio. Kada su ve svi automobili otili, a trgovac zatvorio i otiao svojoj

kui dolje na rtu, one su ostale same sa svojim torbama i kutijama

stojei na poljunanoj istini. Poslije sveg onog ivahnog kretanja automobila, iznenadno je nastao nepodnoljiv muk. Bilo je posve neobino doivjeti tu tiinu, za kojom je toliko eznula, i istodobno se osjeati tako nelagodno. Sad bi ve doista morao stii.

***

Dan uoi Ivanja Johan Brandberg sjedio je u svojoj sobi za pisaim stolom. Bilo je vrue poslijepodne. itao je o ekspediciji na Antarktik iz

pedesetih godina na brodu Maud. Bio je slobodan. Otkad je zavrila kola, pripomagao je ocu na proiavanju ume. Nije bilo govora o nekakvu drugom poslu. Poslije, ljeti, Vaine i on e se pozabaviti

saenjem. Pitao se kako e se osjeati provodei cijele dane s Vaineom.

16

Polubrat mu je bio tek godinu dana stariji od njega, ali snaniji. Ne

samo u fizikom smislu. Johan stane misliti na psa Lajku i od toga mu

se toliko smuilo da se poeo loe osjeati u toj zaguljivoj sobi. Nagnuo se preko pisaega stola i otvorio prozor. Pred njegovim se oima pruio

vrt, staja i ograeni prostor s nekoliko Vidartovih koza. Na tom su

prostoru izgrickale svu travu, ali je zato s druge strane ograde trava

bila bujna i puna cvijea. Prepoznao je planinice.

Tijekom listopadskog lova na sobove njihova se lajka dvaput vratila

kui i smjestila na stubama to vode na trijem. U subotu prije razdjelbe lovine, Torsten ju je ustrijelio. Tijelo joj je preko blagdana lealo u

drvarnici.

Onda je rekao Vaineu da je zakopa. Sjeao se Johan zvukova dok je

Vaine kopaom probijao korovom obraslo tlo iza staje. Tlo je usto ve

bilo i smrznuto. Sjedio je za svojim stolom, ba kao i sada, ali je tada pred sobom imao udbenik sociologije. Da me zamolio za pomo,

pomislio je, vjerojatno bih se ispovraao u tu jamu.

U ponedjeljak je i opet sjedio u kolskom autobusu ostavljajui sve za sobom. A sada mora ostati. Cijeli tjedan. Sve tjedne do dvadeset i

drugog kolovoza. Morat e proistiti osam hektara borove ume, a onda e saditi borove contorta po krevinama iznad Aldine kolibe.

A sada je u svakom sluaju bio slobodan i sjedio ovdje s knjigom

zahvaljujui Gudrun. Mogao je postati veterinarom. Ili mjernikom. Bilo

je knjiga i knjiga. Sve to ipak nije bilo isto govno, ak ni za Torstena.

Per-Ola je radio u Areu kao upravlja krana. Bjorne je sjekao umu za SCA, tvornicu celuloze, a to je posljednje godine radio i Pekka. No sada

je priao o rudnicima na otoju Spitsbergen. Ili naftnim platformama.

Sve su to, meutim, bile brbljarije. Ili pusti snovi.

Pekka je svoje snove naao u kai koja se naziva mozgovna supstanca. A ega ima u testisima? Moji slie jedan drugome. A ja

imam istu supstancu u mozgu.

Ali ne i iste gene.

Sada su mu ponovno naile te misli. Imao ih je i elio ih je zadrati. Meutim, nikada se ne bi usudio upitati Gudrun. Barem ne izravno.

17

Dole su mu na pamet jednoga dana dok se skijao s njome. Bilo mu je tek kakvih jedanaest, dvanaest ljeta. U svakom je sluaju bio dovoljno

odrastao da moe svladati padine Bjorn-fjalla. Upravo su se uspinjali

uz posljednju strmu padinu kad su zauli motor skutera. Isprva nisu

shvatili odakle zvuk dolazi, a onda je odjednom nastala mrtva tiina. No kad su, pravei skijama kare, nastavili s uspinjanjem jo komad puta, pa ih onda skinuli da bi proli posljednji uspon preko ledene kore, primijetili su ovjeka na skuteru kojega se lik ocrtavao na pozadini

neba.

Tu je sliku Johan mogao bilo kada dozvati u sebi. Visok momak.

Naranasta majica i izlizane crne konate hlae. Opasa sa srebrnim

zakovicama i no u koricama od roga. Bio je to no vei od bilo kojega

koji je prije vidio, a pri vrhu jako povijen. Momak je skinuo kapu s

glave i stavio je na sjedalo skutera. Kosa mu je bila crna sa srebrnastim

pramenjem na sljepooicama. Sueni kapci na oima zbog jake

svjetlosti, crne iznutra. A iza njega sve one iljaste norveke planine. - Trai svoje sobove - objasnila mu je Gudrun.

A kad su doli gore, on uzvikne Bouregh! da bi onda meusobno nastavili razgovarati na junolaponskom. Johan nije uspijevao

razumjeti ak ni svaku desetu rije pa se osjetio duboko postienim kad

mu je Visoki neto dobacio, a on mu nije mogao odgovoriti. ovjek mu razbarui kosu i dohvati ga.

Bilo kada mogao je oivjeti tu sliku. No, postupao je s time tedljivo. Da se ne otrca slika onog Visokog tamo gore prema nebu, koji mu je bio

otac.

Tako je to bilo. Nikakva drugog objanjenja nema. Tada zauje Vidartov automobil. Bio je to Duett s poderanim loncem na ispunoj cijevi. No, psi su ve lajali. uli su ga znatno prije njega.

Vidart je popravljao automobile pa bi rabljene ponekad kupovao i

preprodavao. Duett je upotrebljavao samo za prijevoz posuda s

mlijekom. Njegova ih je ena obiavala voziti do tora preko imanja

Torstena Brandberga. No, sada je i tomu doao kraj.

18

- Prokleti ciganin - ljutio se Torsten. - Taj bogalj koji ne moe raditi.

S porezom na pedeset tisua. Jasno je da onda mora krasti. No ipak je i

sam kupio od Vidarta etiri nove novcate gume Hakkapeliitta. I dao za

njih jedanaest stotki. No nije drao jezik za zubima. Ispriao je za

kuhinjskim stolom da je Vidart jednostavno telefonirao osiguravajuem

drutvu i rekao: Prole su mi noi ukradene etiri nove Hakkapeliitta gume. A najgore u svemu je to to sam ih obeao nekome tko se danas morao odvesti na posao. Uzmite odmah u obradu ovaj moj zahtjev.

- Je li Vidart Ciganin? - poslije je Johan upitao Gudrun. Meutim,

ona to nije znala. Torsten je objasnio da su ljudi ono kako ih nazivaju.

__________________________________________________________________________________________________________________

Bouregh!: (junolaponski) Dobar dan!

- Zato ga Torsten mrzi? - ispitivao je Johan. Kakva li je to rije! Ipak je ostavila iglu u ivenju kao da u sebi vae rijei o Torstenu i Vidartu.

- Torsten nikada nije volio Vidarta - ree na posljetku. - I to

vjerojatno zato to je Vidart doljak u ovome kraju. Vidart je u Crnoj Vodi ivio svega sedamnaest godina. A to je dulje od

Johanova ivotnoga vijeka. Koze u toru pripadale su Harryju Vidartu.

Poskakivale su izmeu olupina automobila i probrstile tamo sve

panjeve i oko njih.

Torsten mu je predloio neka odmakne jedan zahrali Volvo PV, a

elektrinu ogradu povue malko unutra. Naime, onaj dio ograena

prostora to se nalazio uz put pripadao je Brandbergu. Rekao mu je to ve poodavno. Vidart je kupio taj posjed s nekretninama od udovice

staroga Enokssona, a ona pak nije znala kako stvari stoje s tim

ograenim prostorom. Veina ljudi je tvrdila da je put koji vodi prema

gore javan, no Torsten je smatrao kako dio staje pripada njemu ba kao i dio ograenoga prostora na kojem je stajao taj zahrali automobil.

Svjetlucao se lisije crvenkastom bojom hre, a koze su se pentrale po

njemu ne bi li se doepale vrbe koja se jo zelenjela. Inae je taj

19

ograeni prostor za koze nalikovao zemljitu bogato naprskanom otrovom za unitenje zelenila.

Torsten je u nazonosti svjedoka upozorio Vidarta po posljednji put

neka ukloni tu olupinu od automobila i ogradu.

- To treba uiniti najkasnije do ponedjeljka - rekao je. Bio je to isti

tjedan kada je Johanu zavravala kola.Vidart je uvukao ogradu malko dublje i skinuo s olupine sve to se skinuti moglo. Preostalo je trebalo staviti na prednji dio utovarivaa, no neto se pokvarilo s hidraulikom. I tako je proao i taj tjedan.

U utorak ujutro dola je Vidartova ena s Duettom natovarenim posudama da bi pomuzla koze. No, put bjee preprijeen ogradnim vratima. Izila je iz auta, pogledala i vidjela da su vrata zatvorena svijenom elinom icom. Nije ih se usudila otvoriti, ve se okrenula i

odvezla natrag. Otada se Vidart svakoga jutra i veeri do svoga tora s

kozama prevozio traktorom preko sjenokoa. Meutim, to ipak nije moglo trajati zanavijek. Bavei se svojim

poslovima u radionici, nije se dva puta dnevno mogao brinuti i za

munju. A njegova ena nije znala voziti traktor. I tako mu je oito

postalo svega toga dosta. Meutim, tom zgodom nije poslao svoju enu

u Duettu, ve je krenuo sam.

Motor je radio dok je Vidart iziao iz automobila i otvorio ogradna vrata. Malko se podue morao zabaviti elinom icom. Kad je

automobil proao kroz vrata i nestao iza staje, Johanovo je srce poelo snano udarati. Znao je dobro da su mu i otac i braa ve podosta prije

morali opaziti Vidarta. Dolje kod njih vladala je tiina. Maloprije je jo u kuhinji svirao radio. I psi su uutjeli kad je Duett

nestao iza postavljenih vrata. Tada izie Per-Ola. Johan ga je vidio kad

je istupio iz zasjenka stuba to vode na trijem. Bio se ve presvukao i na sebi imao bijele hlae i isto tako bijelu koulju. Drugi su jo oito ostali sjediti u kui. I dalje je vladala potpuna tiina.

Per-Ola se otputio do upe gdje su se obavljali stolarski poslovi i iznio iz nje lanac i lokot. Onda je otiao do ogradnih vrata i vrsto ih lancem

20

povezao uz ogradni stup i zatim lokotom zakljuao lanac. Drvena

smrekova greda stupa uto se sjajila na suncu.

Kad je zavrio posao oko lanca s lokotom, vratio se u kuu. Sada piju kavu, pomislio je Johan. Ne, rakiju. Ili rakiju s kavom. Gudrun je, prije

negoli je otila, stavila na stol kolae. Sad je ve bila u Bwangenu u posjetu Torstenovoj majci koja je ivjela u starakom domu. Sva su

braa bila kod kue. Sjedili su tamo dolje i ekali, a Torsten je odluivao

to e initi. Zasad je van poslao jedino Per-Olu. Za to je vrijeme Johanovo srce i dalje snano udaralo.

Vidartu je trebalo preko jednoga sata za munju. Na imanju je

vladao muk. inilo se kao da se dolje u kuhinji nitko niti mie niti

razgovara. Johan bi najradije prekinuo tu tiinu, ali se nije usudio ukljuiti radio. Najbolje e biti ako Torsten uope ne bude znao da je

sada u svojoj sobi i gleda dolje prema onom ograenom prostoru. Tiho je

samo sjedio, a noge, koje je povio u stranu, jer za njih nije bilo mjesta

pod stolom, ve su mu odavna utrnule.

Tada i nova lajka i jemta stadoe divlje lajati iz svoje psetarnice. Vidjeti Vidarta kako se vozei pojavljuje iza staje i zaustavlja svoj

automobil inilo se kao gledanje nekakva filma. Johanu je ve

unaprijed sve bilo jasno. Sada e otkriti lanac i lokot. Prodrmat e ga i

tada baciti pogled prema kui.

A onda?

Zaobiao je ogradu uz rub jarka. S te strane, naime, nije bilo nikakve ograde. Ograeni je prostor tora zapoinjao malo dalje. Torsten je ta

vrata postavio kao nekakvu rampu preko puta. Kad je Vidart stupio na

poljunani dio imanja, usporio je korak. To je pse jo vie razjarilo. A tada je u Johanov vidokrug uao Torsten. U ruci je drao grablje i stao grabljati po ljunku.

- Otvori tu ogradu! - dovikne mu Vidart.

- Zaepite! - podvikne Torsten. I psi u tili as umuknue. Sada se ulo jedino odjekivanje zubaca grablji po ljunku. Tada Vidart ponovno podvikne: - Otvaraj ogradu! Ja sam s automobilom.

21

Meutim, Torsten ni da bi pisnuo. Johan se podigao. Dalje nije elio

sluati. Stajao je oslonjen na vrata. Vani je Vidart vikao glasno i prodorno, no kad mu je na posljetku Torsten odgovorio, jedino su se

njegove rijei mogle razabrati:

- Ne vidim nikoga tko bi to mogao uiniti.

Vritavi se razgovor nastavljao. Kozji Vidartov meket. Kad bi samo mogao zadrati jezik za zubima! Zar ne moe shvatiti da mu jedino

preostaje otii odavde. Ostaviti svoj automobil. Doi traktorom i na

njega prebaciti mlijeko s druge strane.Johan tada zauje neku udnu

buku. Neto je puklo. Poleti prema prozoru i pogleda dolje. Torsten je u ruci drao pola drka od grabalja. Vrak slomljenoga dijela bio je raskoljen i otro zailjen. Bit e da ga je slomio preko koljena.

__________________________________________________________________________________________________________________ lajka: vrsta lovakih pasa s podruja sjeverne Rusije i Skandinavije.

jemta: vedska pasmina iz pokrajine Jamtland, vrlo poznata samo u vedskoj, a priznata 1946.

Vidart je mirno stajao i zurio u Torstena. No, kad je jo neto glasno isklepetao, Torsten iskorai s dva velika koraka prema njemu i prikui

onu polovicu drke prema Vidartovu vratu. Kozji glas zamekee, a onda obojica otre u tor, Vidart ispred. Vukao je svoju od polija oteenu nogu, a za njim Torsten ukoenih lea.

No, ipak je sve pretjecalo brzo. Protrali su pokraj staje i iezli iza nje.Psi su ponovno poeli lajati i nisu prestajali sve dok se Torsten nije

vratio, i to bez drka od grabalja. Kad je stupio na verandu, izgubio se iz Johanova vidokruga. Doviknuo je psima da uute i ovi ga odmah posluae. To je i Vidartu valjalo uiniti da je imao pameti. Tada zazvekee staklo na vratima verande.

Kroz pod ulo se kako Per-Ola neto pita, a Torsten mu odgovara. Zatim je Per-Ola opet neto rekao na to su se svi nasmijali. Vidart bjee kukavica pa je pobjegao. A to je sve ove dolje razveselilo. No ako je otrao kui, morao se izvui preko onog dijela tora koji nije

zaklanjala staja. Morali bi ga vidjeti cijelim putem dok bi grabio

nizbrdo preko sjenokoa na putu kui.

22

Ili se moda sakrio? U kuhinji i opet zavlada tiina i Johana prome osjeaj da i oni dolje sjede ba kao i on i ekaju da se Vidart pojavi. Potpuni muk u ljetnoj vrelini. Psi su utjeli. Johan je kroz prozor osjeao kako trava snano mirie. A i brezino lie. Torsten je, naime, brezinim liem ukraavao trijem.

Johan je sasvim mirno sjedio pogledavajui s vremena na vrijeme na

sat. Prolo je ve jedanaest minuta otkako se Torsten bio vratio. Tada ponovno zazvekee staklo na vratima verande. Kroz vrata je iziao otac, a za njim Per-Ola. Zamalo pojave se za njima Bjorne i Pekka i najzad

Vaine. Nisu se otputili prema toru, ve su nestali iza kue.

Poslije nekog vremena Johan je zauo kako kreu dva automobila.

im je zvuk automobilskih motora zamro, Johan trkom pojuri dolje.

Nita nije mislio. Samo je trao niza stube i onda - van. Iza staje se naao za manje od dvije minute. Vidart je leao na suncu. Poleuke. Vrat mu je bio zaliven krvlju.

Tekla je prema udubini na dnu vrata, na kojoj mu se nalazila,

ovjeena na srebrnom laniu, nekakva ploica ili novi, mirujui sada u plitkom jezercu ispunjenom krvlju i blistajui kao malen mjeseev

srp. Nedaleko od njega okupilo se cijelo stado koza i buljilo u Johana.

Ubrzo, koze nastavie pasti. Johan lagano dodirne Vidartovu ruku i obraz. Vidartova zarasla brada se sivjela. Izgledao je starijim nego

inae.

Kapa sa zaslonom leala mu je iza glave. Na njoj se vidjela velika

smea mrlja od znoja. Upravo je bio pomuzao koze, i to se osjealo. Iz

tijela mu je i odjee izbijao jak vonj. Nije bilo nikakva smisla potrati

kui po pomo. Naime, kua bjee prazna. Da je barem Gudrun bila kod kue, ona bi se pobrinula za Vidarta. Ponovno je dotakao sivobijeli

obraz i uini mu se kao da je dodirnuo veliku ovcu.

I onda ponovno potra. No ovaj put krene preko sjenokoa prema prvom imanju dolje koje je pripadalo Westlundovima. Elna ga

presretne na stubama to su vodile na trijem. Ona ga uhvati, a on nije znao plae li ili povraa. inilo se kao da je inio i jedno i drugo.

23

Birger je krenuo u Crnu Vodu zajedno s Akeom Vemdalom.

Namjeravali su loviti ribe. Upravo se na Ivanje zapoinjalo ribolovom.

U stanovitu smislu sve je od samoga poetka krenulo na uobiajen

nain: podizanje onoga kapka i pogled na zamuenu jabuicu oka sa

zjenicom to se izdigla prema gore. Pipanje bila na zglavku ruke. Vrat nije mogao dotai prije negoli opere ruke.

U svakom sluaju krv vie nije tekla pa je nije trebalo ni zaustavljati. Jedino se cijedila u udubinu na dnu vrata i tamo se zgruavala. Pokazao je Akeu koliko se usjekotina pribliila arteriji. Ozljeda je imala

nepravilne rubove kao da je nastala od neravnoga, nazupanog

predmeta.

Poslije nekog vremena Vidart se osvijestio. Pao je od udarca, rekao

je. Udario ga je Torsten Brandberg.

- ime?

- akom. Pomogli su mu da se podigne. Teko je stajao. - Vrti mi se - rekao je. - Crni mi se pred oima.

Birger ga je podravao na nogama. Imao je osjeaj da Vidart zapravo

igra neku svoju igru. Htio je Akeu Vemdalu pokazati kako mu je loe. I to ba sada kad mu se ve ukazala takva prokleta srea da se ef policije iz Bwangena nae upravo ovdje kada se sve to dogodilo. I uz

njega lijenik. Meutim, Vidart je bio bez svijesti dosta dugo pa Birger

nije htio nita riskirati. - Morat e u bolnicu - rekne mu. Protiv toga Vidart nije imao nita. No, bio je uznemiren zbog mlijeka.

Vratio mu se njegov otar pogled. Izgledao je prepredeno. im su mu stavili njegovu kapu na glavu, on je i opet postao svoj. "Kvragu, da sam

se ba morao nai ovdje", pomisli Birger. Rekao je to im su Harryja Vidarta doveli u Westlundovu kuhinju. Svratili su Westlundu jer je

Birger htio uti kako je s Elnom. Naime, prije dva tjedna poslao ju je u

Ostersund zbog ui.

Assar je telefonirao Ivaru Jonssi. Nije potrebno vozilo hitne pomoi.

Bit e dovoljan i Ivarov veliki taksi. Dok su ekali, popeli su se na

24

verandu i zapuili. Birger je mislio malko priati o Vidartu i Torstenu Brandbergu, no dok su stajali tamo, pojavila se Vidartova ena. Dakako

da su telefonirali i njoj, pa je ona, onako trei, uvijala pramenove kose

na velike uvijae i jecala. Kad je Ivar stigao s Mercedesom, a oni

pomogli Vidartu lei na sputeno sjedalo, ona vikne: - to da uinim s mlijekom? I automobilom? Assar Westlund joj obea traktorom dopremiti mlijeko kui.

- Najbolje e biti da Duett zasad ostane ondje, ali ja u razgovarati s

Torstenom.

Kad je taksi otiao, Birger i Ake pou k djeaku. Leao je na kauu presvuenom pliem boje crnoga vina. Elna je spustila zavjese, pa mu je plaviasta svjetlost lice uinila jo bljeim. Nije mu bilo vie od esnaest godina. Kosa mu je bila vrsta i crna, a oi uske i smee. Kad je ustao, vidjelo se da je visok i slabunjav. Inae je vie sliio Gudrun negoli Torstenu. Porukovao se s njima, a kada su sjeli, kriom se ogledavao za vjedrom koje je Elna tamo postavila. Malo je povratio na

dno vjedra i sad ga je odgurnuo iza kaua. Djelovao je smeteno i

uplaeno. - Onda, kako si?

Johan se malko trgne, ali ne odgovori nita. - Vidart je odvezen u bolnicu - ree Birger. - Ali nema nikakve

opasnosti. Ve je na nogama.

Smee se oi raire. Zar je djeak vjerovao da je Vidart mrtav? - Ovo je Ake Vemdal. Zna li tko je on? Djeak zatrese glavom.

- Ja sam novi ef policije u Bwangenu - rekne Ake. - Tko je... tko je prijavio? - upita Johan.

- Nitko. Sjedili smo u kuhinji kod Westlunda kad si doao;. - Reci, to se dogodilo? - zapita ga Ake. - Ne znam.

Sjedio je rukama se poduprijevi o bedra i s prignutom glavom. Njegov je smei pogled bio neuhvatljiv.

- Ali ti si dotrao po pomo.

25

- Da, jesam.

- Jesi li vidio kad je oboren? Johan zatrese glavom.

- A odakle si onda znao da tamo lei?

- Vidio sam kad je doao. - A Torsten krenuo na njega?

Djeak nita ne odgovori, no pogledavao je prema vjedru i vie puta glasno gutnuo kako bi pokazao da osjea muninu. Istina, bilo je vrue

u sobi, no Birger se pitao osjea li se djeak doista loe. Moda se samo pretvara kako bi izbjegao odgovor. Ake je priekao trenutak, a onda ga

upita:

- Jesi li vidio da je tvoj otac poao na njega? - Ne znam. Nisam o tome razmiljao. - Jesi li ga vidio? Je li imao kakvo orue? Johan je utio. - Nali smo neto - nastavljao je Ake. - Neku vrstu tapa.

Prelomljenog.

Tada djeak svojim dugim tijelom uini maki slian pokret i ve se u

sljedeoj sekundi povio na kauu okrenuvi im lea. - Priekaj - tiho e Birger. - Hajdemo u kuhinju pa u ti ispriati to

lei u pozadini.

- Zar ti zna? - Pa svi znaju.

No nisu dospjeli do kuhinje. Zauli su se estoki glasovi iz kuhinje, a

onda se otvore sobna vrata. Gudrun je stajala na pragu sa svom

svjetlou iz kuhinje iza sebe tako da joj je lice bilo gotovo crno. - to radite? Pola je prema Johanu i dotakla ga. - Nema on nita rei o svemu tome - rekne zatim. - On je jedino

zatraio pomo za Vidarta.

- Moramo ga presluati pa da ujemo to se to ovdje dogodilo. - Dovraga s time! - uzvrati Gudrun. - Nita se nije dogodilo to bi on

vidio.Bila je niska rasta. Neobino je bilo vidjeti kako podie tog visokog

djeaka s kaua i gura ga pred sobom prema kuhinji. Hodao je sputene glave. Ake je krenuo za njima.

26

- Valjda ti je jasno da e se provesti istraga o ovome to se ovdje dogodilo.

- Samo ti istrauj, ali Johan nee svjedoiti protiv svoga oca.

Izjurila je tada djeaka iz kuhinje i ponovno zatvorila kuhinjska

vrata. Ake iskorai kao da ih je elio sprijeiti, no Birger mu ree:

- Pusti. Ionako ga nee moi presluati. Zauli su kako Gudrun pokree svoj automobil i zatim odlazi. Na

kauu su sjedili jedno uz drugo Elna i Assar.

Izgledali su kao gosti u vlastitoj kuhinji.

- Hajdemo van - predloi Birger.

Nije mu bilo lako priati Akeu o Torstenu Brandbergu i Vidartu, jer

Ake nije ba nita znao o njima. A i nikada prije, sve dosada, nije bio u Crnoj Vodi. No mjesto je bilo u njegovu djelokrugu. Doao je iz mjesta koje se zove Dorotea i stupio na dunost prije nekoliko mjeseci. Birger i

Ake bili su jednom zajedno na terenu. Tada se radilo o samoubojstvu

negdje prema granici s Norvekom. Ake nije imao nikoga koga bi poslao onamo, a ni automobil na raspolaganju. Neki alkoholiar koji je ivio

kod svojih roditelja otiao je na tavan i tamo si oduzeo ivot pucajui iz samarice. Kad su nakon nekoliko sati sjeli u automobil da bi se odvezli

natrag, Birger je zauo neku pticu kako vriti. Tek je jednom poslije saznao da je to bila samoubojiina majka.

Birger ih je ponovno posjetio u proljee kad je doao k nekom bolesniku u blizini. Majka se tada nalazila na klinici na otoku Fros, a

oca je naao kako sjedi u kuhinji. Ovaj je prilino dugo ivio na kavi i cigaretama i kolabirao upravo kad je doao Birger. Tada je prvi put zaplakao zbog sinove smrti. Birger se uspeo na tavan da vidi jesu li ga

uredili. Meutim, mrlje su ostale, a na krovitu su se vidjeli osueni tragovi mozga i same iz puke. Samom razbijena arulja i dalje je visjela na ici. Birger je sve to, koliko je god najbolje mogao, poistio

etkom i strugalicom. Poslije toga se pobrinuo da kuu posjeuje netko

iz socijalne pomoi koji bi onda pripremao hranu za osamljenog

mukarca.

27

Ake i Birger upoznali su se prigodom tog prvog posjeta i za dugog

putovanja natrag kui.

- Zna, ja ti poznajem Johana. Momak pohaa gimnaziju u Bwangenu i ide u isti razred s mojim sinom. Nadaren je. Meutim,

samo Gudrun, njegova mama, smatra da bi trebao nastaviti sa

kolovanjem. Drugi su momci u kui Torstenovi sinovi iz prvoga braka s Mimmi. Umrla je od izljeva krvi u mozak dok je raala Vainea. Onda

se pojavila Gudrun koja mu je pripomagala oko djeaka i u kuanstvu.

Pripada velikom laponskom rodu. No onom siromanom dijelu. Radila je za Torstena, a onda je zatrudnjela, i tako se rodio Johan. Bilo je to

jedva godinu dana po Mimminoj smrti. Tako bi se moglo rei da su

Vaine i Johan vrnjaci. - Jesu li svi oni Laponci?

- Ne, samo Gudrun. A Torsten nije nikada bio prijatelj s Laponcima.

Laponci ne bi trebali ivjeti u naem selu. Takav je stav imao prema njima, a u tome nije bio osamljen. Torsten

je za svojih dana bio grozan razbija. Dok je bio mlai i pod gasom,

obiavao bi izazivati ljude pitanjem: Ima li koga tko bi htio dobiti

batina? Znao bi putovati ak do Bwangena samo da premlati kakva

momka. Ne vjerujem da su ikada postojali dobri odnosi izmeu Johana

i njegove polubrae, pa tako ni izmeu njega i njegova oca. Meutim,

vidio si Gudrun. Nitko da bi mu skinuo vlas s glave kadgod bi ona to

mogla vidjeti. I onda ti moe biti jasno kako bi Johan mogao imati

grdnih nevolja kada bi polu-braa povjerovala da se razbrbljao o

Torstenu.

- To objanjava stvari. On, naravno, nije mogao znati da smo mi tamo.

- Nisam ba siguran da e posluati i prihvatiti takvo objanjenje - rekne Birger.

Kad su stigli u predvorje svoje kue, ona mu pokretom glave pokae

da treba otii ravno u svoju sobu. Poslije kakva etvrt sata dola je sa sendviima od sira i aom mlijeka. Johana je nala kako sjedi na

28

postelji. Nije se usudio otii ak ni na zahod. Plaio se da ga Torsten ne uje. Rekla mu je da se jo nitko od njih nije vratio kui.

Onda je ipak otiao na zahod pokraj predsoblja i inilo mu se da mokri barem etvrt sata. Kada se vratio, Gudrun je sjedila za pisaim

stolom i netremice gledala prema toru. Bila je alosna i grickala je

koicu na ispucanim usnama. Kadgod bi mu majka bila alosna, uvijek

bi se osjeao nelagodno. Naime, najee je tome bila njegova krivnja. Ljutio je Torstena i razdraivao svoju polubrau.

- Nisam znao da je tamo bila policija - ispriavao se.

- Nisi ti uinio nikakvu greku - uzvrati ona, ali mu se njezin odgovor uini nekako mehanikim. Pitao se to ona zapravo misli. Proe mu glavom kako ona o njemu znade sve. Ili barem gotovo sve. A on o njoj

nije znao ba nita. Bila je mama i sve to bi radila dolje u kuhinji i vani u vrtu bilo je predvidljivo. A gotovo i sve to bi rekla. Meutim, ono bitno nije znao. Nita o vremenu dok ga je nosila. Nita o njoj i ovjeku na skuteru. Ili zato se udala upravo za Torstena.

- Ako ga optue zbog zlostavljanja, onda e mu oduzeti oruje? -

pitao je.

- Pa mi i ne znamo hoe li uope biti optuen.

- Mislio sam ako bude. U tom sluaju vie nee moi biti na elu lovaca?

- Prestani sad s time - prekine ga Gudrun. inilo se daje pomislila

kako bi Johan elio da Torsten izgubi lovaku dozvolu. Onda joj je stao

priati to je on uistinu vidio s prozora. No, ona ga nije htjela sluati. - Ostani zasad ovdje - ree mu. - Ja u poslije razgovarati s

Torstenom.

Kad se podigla, djelovala je umorno. Bila je lijepo odjevena U bijelu

pamunu bluzu navuenu preko oprave sa sitnim cvjetiima. Na

nogama je imala sandale s visokim petama. Sad joj je lice i opet

izgledalo obino jer je, dok je sjedila na postelji, zajedno s koicom s

raspucalim usana, izgrickala i ru.

29

Poslije nekog vremena zauo ju je u kuhinji. Udarila su vrataca na kredencu i zazveckao porculan. Vadila je posue iz sudopera. Bili su to

uobiajeni zvui, i to ga je smirivalo.

Oko pola sedam automobili su se vratili. uo je glasne i promukle

glasove svoje polubrae. Bilo je oito da su se prilino nalili. Torsten se

smijao neemu to je rekao Vaine. Gudran je poela pei ribu i miris se probijao do njega. Onda su jeli svoju okanjelu veeru, no nitko ga nije pozvao da im se pridrui. Sjedio je zatvoren u sobi kao da je izvrio nekakav zloin.

On bjee jedini od brae kojega Torsten nikada nije istukao. (Gudrun bi ga uvijek zatiivala. No upravo se on, kojega Torsten nikada nije udario, ponajvie plaio tih batina. Svi su to znali. Majina ga je zatita inila smijenim.

Tada se digne i sie dolje. Na pola stubita obuzme ga strah. Ne zbog toga to bi ga mogli istui, ve zbog Torstenovih uskih, napola zatvorenih oiju, njegova pritajena naina da vreba prigodu kad bi bio

pijan. Zbog naglih pokreta njegove brae namijenjenih da ga uplae. Onda se odlui otii na pecanje.

Za tih proljetnih noi lovio bi ribu kod Hundtjama, jezerca Itt se

nalazilo sasvim blizu puteljka koji je vodio do kuice na Otinmi.

Odavde je mogao vidjeti ako bi se netko uputio prema sokolovu

gnijezdu uz rjeicu Lobber. Nije vjerovao da bi do napada moglo doi s

glavne ceste. Henry Stromgren vidio je svaki automobil koji bi proao tamo gore. Prologa su ljeta nestala dva ptia.

Jakna mu je visjela u predsoblju, a udica sa tapom i izme nalazile su se na trijemu. Pazio je da ne zatropoe tapom, ali kad je iziao i upalio moped, krenuo je silovito kako ne bi pomislili da je tiho pobjegao

pred njima. Znao je da ga promatraju kroz kuhinjski prozor. Gliste je

pokupio gore kod Alde, jer je obino ostavljao moped na tom mjestu

prije negoli bi se uputio do Hundtjarna. Starica je bila na dugotrajnom

lijeenju u bolnici, pa je oko ulaznih stuba njezine kue trava prerasla u

pravi gusti. Gliste bi obino iskopavao iza njezine drvarnice.

30

Na smetlitu malko u umi naao je konzervu, a u drvarnici je stajala stara motiica za iskapanje krumpira. Nije ba mnogo puta udario motiicom o zemlju kad zauje automobil. Zanio se u zavoju na

ljunku. Vrata se na automobilu otvorie gotovo istodobno kad je zastao. Oslukivao je glasove i korake.

Njegova su se polubraa nala oko njega prije negoli je uspio smisliti hoe li pobjei ili nee. Stajao je s motiicom u ruci, a oni ga sa svih

strana opkolie kao u nekoj igri. Micali su nogama kao nogometa kad se sprema na izbijanje lopte. Kad su mu se stali pribliavati, osjetio je

miris losiona za brijanje i piva.

Bit e da su se maknuli od stola usred veere i krenuli za njim.

Gudrun ih nije mogla sprijeiti. Sigurno je pokuala. Shvatio je kako u ovom trenutku poinje neto novo. Poelo je

zapravo ve onda kad je iziao iz kue, uzeo moped i naglo krenuo ne bi li im pokazao kako mu nije stalo ako ga moda gledaju. Odloio je

motiicu na smeu zemlju punu kopriva i razbijene staklovine. A onda

je uzeo tap i konzervu s glistama i stao se uspinjati puteljkom. Oni su ga slijedili gurkajui ga sa svih strana i pitajui ga zbog ega se plai. Poeo je napola trati premda to nije htio. Onda Vaine pojuri prema

njemu i podmetne mu nogu tako da se Johan svalio na zemlju. Pekka

ga uhvati za ruke i ponovno ga podigne.

- Ustaj, u vraju mater!

- to hoete od mene? Bjorne ga udari akom u eludac. Premda to nije uinio punom

snagom, Johan se povine kao da se klanja pa cijela druina udari u

smijeh. Usred munine koja ga je uhvatila osjeti miris ume. No puta prema njoj nije bilo.

Polubraa su mu bila sa svih strana. Per-Ola i Pekka zapalie cigarete. Bjorne zatrese glavom kad i njemu ponudie jednu, uzme naprstak burmuta i stavi ga pod gornju usnicu koja mu se iskrivi. Kao

daje oteena. Stajao je otvorenih usta, kao to je obiavao, i zurio u Johana. No, nije se inilo da ga namjerava ponovno udariti.

31

- ega se plai? - upita ga Pekka. - Zar nee zvati policiju?- to si se ukoio? Hoe li se upiati u gae? - rugao mu se Vaine, a drugi su se smijali. Vainea su smatrali pravim momkom za takve stvari. Udario je

Johana, ali ne u lice. Pustili su ga da to sam uini. Moda su se bojali

da ne uprljaju svoju odjeu jer su bili odjeveni u svijetle hlae i jakne.

Vaine se sve vie i vie ljutio videi kako se Johan izmie, uli ipak ne pokuavajui se braniti. Tako nije mogao pokazati sve to zna. Tada pone izvoditi karate udarce uz ukoenu ruku koju bi zaustavljao

neposredno uz Johanovo lice.

Bjorne i Pekka izdvojie se na trenutak od ostalih. Neto je zakrebetalo gore u umi. A onda se vrate i Pekka zapovjedi Vaineu:

- Donesi ue za vuenje automobila!

Svezat e me, pomisli Johan. Svezat e me o drvo. A onda e otii.

Vie se nee usuditi. Nee smjeti zbog Gudrun. Ili zbog policije. No, kad je Pekka dobio ue, nije ga svezao. Samo ga je ovio oko

Johanova tijela, ispod pazuha, i onda povukao. Napravio je tako omu.

I onda ga stanu gurati pred sobom. Malko su skrenuli sa staze. U

unutranjosti ume, izmeu smreka opazio je napola truo, drven poklopac oslonjen na kamen. Nogama su ga stjerali prema rubu

okrugle jame obloene kamenjem. Tada Johan krikne.

Kad su ga trebali spustiti kroz otvor jame, pruao je otpor koliko je

jae mogao. Udarao je nogama oko sebe i ugrizao jednoga od njih u

ruku na to je dobio udarac u zatiljak. Tada se stropotao i padajui osjetio snanu bol od teine vlastita tijela jer ga je ue priteglo.

Sad je visio s uetom duboko urezanim ispod pazuha i osjeao teinu

vlastitih nogu. Vodu jo nije osjetio. Iznad sebe uo je glasove, ali nije razabirao to viu. Onda je pao.

Kad je doao k sebi, primijeti da se nalazi na dnu bunara. Isuenog, toliko je uspio shvatiti. Taj se bunar za Aldina vremena moda nikada

nije upotrebljavao. Nalazio se u napola sjedeem poloaju, u mulju

nakvaene gline s uetom oko tijela. Isprva je pomislio da mu je neto slomljeno, ali kad je oprezno opipao noge i ruke, primijeti da osjea

jedino bolove na mjestima na kojima ga je stezalo ue. Na sebi je imao

32

debelu majicu pa mu se, zahvaljujui tome, ue ipak nije previe urezalo u tijelo. Nije mogao dosei ni do vora ni do kraja ueta. Bit e

da su mu se nalazili na leima. Pokuao se to bolje smjestiti na tom uskom prostoru, a onda je digao pogled.

Otvor bunara gotovo se bijelio na svjetlu ljetne veeri. Nikakva se

lica nije vidjelo. Niti ita ulo. Sjedio je u blatu i vodi. Na dnu je bunara bilo kamenja. Izvijao je tijelo ne bi li se oslobodio jednog kamena koji

mu je nanosio bol. Zatim je stao tragati za svojim noem kako bi

odrezao ue. Kad ga je dohvatio i prerezao najlonsko ue, pritisak se

smanjio i on se uspio uspraviti. Nita na njemu nije bilo slomljeno. Teko je bilo znati koliko je bunar bio dubok. Svijetli krug visoko gore poprimao je plavkastu boju. No i Johan je sada uspijevao bolje

razaznati stijenke bunara. Voda mu je dosezala malko iznad potplata

izama.

Ipak na bunar nisu stavili poklopac. Uskoro bi se trebali vratiti i

spustiti mu ue. Vrlo brzo. Zasigurno ne bi voljeli da itko drugi uje

njegovo zapomaganje.

Meutim, on nije ni pomislio da zapone dozivati pomo. Oni

vjerojatno sjede u automobilu i samo ekaju da ga uju kako zapomae.

Oni su ionako oduvijek mislili da je kukavica. Johan, kadgod bi zapoeli

s nekim svau, on bi se povukao. Bilo je runo vidjeti kad bi nekoga

izmlatili. No ovdje dolje, na dnu bunara, osjetio je da nosi neto u sebi to oni nisu znali. Nee dozivati. Takvu im zadovoljtinu nee pruiti. Prokleti gadovi!

Umorio se od stajanja. Pokuavao se na razliite naine zadnjicom i podlakticama nasloniti na bunarske stijenke kako bi olakao pritisak. Osjeao je bolove i nekakvo bockanje u nogama i leima. Nee se moi

mnogo dulje zadrati u ovako uspravnom poloaju.

Koliko e ga dugo ostaviti ovdje? Jedan sat? Dva? Ili ak preko noi?

Najgore e biti ako su otili u selo i tamo se napili do besvijesti. U tom e sluaju zaboraviti na njega pa ga nitko i nee doi izvui jo dugo sljedeega dana. Gudrun e se dati u potragu za njim ako se ne vrati

kui. Ako se bude vozila automobilom, opazit e moped. Tako bi se

33

vjerojatno isplatilo poeti dozivati pomo tek u jutarnjim satima. No

nee to uiniti. Ovoga se puta Gudrun nee vratiti kui s njime. Sada je

tome doao kraj. ***

Uhvatila je Miju za ruku i pola prema obali. Tamo se, u blizini vode, nalazila neka kua. Oronula, neobojena drvena kua izgriena

kiom i vremenom. Oko kue podivljalo zelenilo; gomile krasuljica zajedno s pakujcem u gredicama na mjestima gdje se tlo uleknulo i

isuilo poprimivi miju boju. Ribizovo grmlje urastalo je jedno u drugo i stvaralo gusti od granja koji se posvuda ukorijenio. Na padini prema jezeru grmlje malina izraslo je do neprobojnosti. Trava je Miji dosezala

do pojasa, a uza stube koje su vodile na kuni trijem sve je bilo obraslo

umom kopriva. Dalje nije htjela ulaziti u tu zelenu masu ispunjenu zujavim glasanjem kukaca, a iz koje je izbijao miris miroija i gnjilei.

Annie je podigla Miju na betonski poklopac bunara i ostavila je tamo

ekati dok ona ne sie do vode i napuni bocu. No Mia nije eljela piti

jezersku vodu. Vrtjela je glavom i vrsto stisnula usnice. Voda bjee posve bistra.

Prozirna poput stakla sve do smeega dna na kojem je lealo

nepokretno kamenje. No piti tu vodu Mia nije htjela.

Prodavaonica, u bijelo obojena i s dvije duguljaste zastavice dviju

zemalja ponad vrata, nije bila udaljena mnogo koraka od kue s

koprivama. Povrina uz benzinsku crpku zavravala je ostacima ograde koja je trulila. Ta je ograda vjerojatno pripadala nekoj sad ve

uklonjenoj kolibi. U susjedstvu duguljaste, niske, zeleno obojene,

drvene kue, koja je vjerojatno pripadala crkvenom udruenju ili pak

seoskom domu, nalazila se brvnara to se uruila zajedno sa svojim krovom od indre. S druge se strane pruala oito nastanjena kua, jer su u prizemlju svi prozori bili zastrti gusto nabranim najlonskim

zavjesama s ipkama. Meutim, tavanski je prozor inio rupu zastrtu

krpom. Druga se polovica toga prozora sastojala od masonitske ploe.

34

Razmiljala je kako je to selo, sada tako mirno poslije sve ono guve pri dolasku autobusa, teko shvatljivo.

Propadanje i naputanje sukobljavalo se s novogradnjama i napretkom. Zato se ne potrude oko uklanjanja uruenih i istrulih zdanja? Zar ih vie uope i ne opaaju? itelji toga sela moda primjeuju samo ono to pokazuje napredak njihova naselja. Tamo gdje ona vidi unitenje i propadanje, oni vide moderniziranje i razvoj. A tu je Dan uoavao istinsko. Jer je u svojim pismima ili kratkim telefonskim

razgovorima, koje je vjerojatno obavljao iz kioska pokraj duana,

opisivao selo upravo onakvim kakvim ga ona sada vidi pod jalovom

veernjom svjetlosti.

To je zelenilo bilo bestidno. Navodilo ju je na pomisao o pubertetskim

stidnim dlakama (koje se zapaaju na kupaima i od njih otklanja

pogled). To nije oekivala. Prije neku vrstu neplodnosti. tedljive, bljedolike boje. No, sve te predodbe, koje mu joj za tjedana ekanja i

nemira bile oite, sada su isparile.

Otputile su se do svojih torbi i sjele oekujui. S druge strano puta

sjale su na suncu otravnjene strmine. Poljsko je cvijee isturilo jae boje

od onih koje je ikada na njemu vidjela. Tono nasuprot prodavaonici

nalazila se moderno izgraena kua, obojena u zeleno i tamnosmee.

Podrumske su prostorije bile visoke jer je kua bila izgraena na strmoj

padini. I tu se nalzila mala prodavaonica. Na njoj je na drvenoj ploici

bio urezan natpis :

RIBARSKI PRIBOR vedska se zastava talasala na motki to se ukoso uzdizala sa zida.

Unutra se mogla nazreti silueta nekog ovjeka. Annie je uhvatila Miju

za ruku i prevela je preko puta. Vrata su bila zakljuana, no on joj, kad

je zakucala, otvori. Nije prodavao nikakve uobiajene sokove, no Miji je

ipak mogao ponuditi domai voni sok. Annie nije trebala platiti ni sok

35

ni slatko pecivo to ga je ovjek donio iz kuhinje na gornjemu katu. Meutim, morala je zadovoljiti njegovu znatielju.

Kosa, eljana prema naprijed i duga na vratu i oko uha bila mu je ispresijecana sjedinama. Nosio je iroke hlae. Njoj su se inile nekako idiotskim, gotovo neprilinim u usporedbi s usko krojenim hlaama. No

moda je prodrla i dovde, a ni to ona nije oekivala. ovjek je izgledao

prilino iscrpljeno. Pod oima su mu se naborane i sputene vreice sputale prema obrazima. Nos mu bio velik, s proirenim porama, a oni kapci teki. Meutim, ipak nije djelovao ni najmanje umorno.

Ispriala mu je najmanje to je mogla. Kako je netko trebao doi pred njih i odvesti ih. Da su na putu gore prema Nilsbodarnama. Zapitao ju

je ne radi li se o Nirsbui. A to e raditi tamo? - ivjet emo tamo - neoekivano upadne Mia. Dosada je bez rijei

pila svoj sok i jela pecivo.

ovjek se nasmijao. Annie nikada nije zaboravila taj smijeh. A onda

je upita:

- Vi pripadate onima sa Stjarnberga?

- Ne, dolazimo iz Stockholma - uzvrati ona. Meutim, njegovo

nagaanje nije bilo sasvim bez osnove.

Dan je pronaao Nilsbodarne zahvaljujui zajednici na Stjambergu. - A-ha, znai, vi ete Nirsbuu preuzeti od Brandbergovih. Nee to biti

ba lako - rekao je s podsmijehom. Nije shvaala to je time htio rei. Nimalo joj se nije svidio. Vie nije

namjeravala priati o svojim namjerama. Onda se zauje automobil i

Mia poleti prema prozoru. No to nije bio Dan. etiri su momka izila iz velikoga Volva, kojim su se, uz prtanje ljunka oko kotaa, dovezli do kue. Bila su to zapravo tri mlada momka i jedan, gotovo djeak, koji je

vozio. Vozau je moglo biti jedva osamnaest godina. Kad su uli u prodavaonicu, oko njih se rasprostro miris losiona za brijanje i rakije.

Jedan od njih bio je odjeven u bijelo, a na hlaama je imao mrlje od

gline. Kao da ga je netko udario nogom. Hlae su mu bile uske i

saivene od tanke tkanine. Annie mu je mogla jasno razabrati genitalije koje su se ocrtavale na pozadini bedra, pa je, kud ju je

36

pogledao, morala odvrnuti pogled. Bili su odjeveni u skladu s

doekivanjem Ivanja. Tako se jo jednom uvjerila da se i ovdje slijedi moda.

Sa svim svojim dotadanjim zamiljanjima osjetila se gotovo djetinjasto. Svojim velikim tijelima i jakim glasovima ispunili su malu

prodavaonicu. No, im su je ugledali, odjednom utihnue, pa se uinilo kao da vie ne znaju po to su doli. Nije ih zanimao ni pribor za pecanje, ni vitrina s okoladama, ni veernje novine.

- Pa onda... - progovorio je ovjek iza tezge i pogledao naivno u Annie.

Shvatila je kako je njezin daljnji boravak u prodavaonici nepoeljan i

osjetila se neugodno. Uhvatila je Miju za ruku i izila. Tek to je zatvorila vrata za sobom, zauje kako su se u prodavaonici i opet

podigli glasovi.

Mia je htjela pikiti pa su ule meu grmlje ribiza. Dana nije bilo na vidiku. Tiina jednaka kao i prije. Neki se nulobus dovezao do seoskoga doma i voza je istovarivao glazbala i velike zvunike. Odluila je s

Mijom sjesti na ulazne stube naputene kue i ekati. Meutim, iz trave su dolijetali gotovo nevidljivi kukci. Ubod im je bio poput iskri to bi skoile iz vatre. Mia stane plakati. Annie je zagrli i otri s njome kroz

duboku travu. Za svakim njezinim korakom podizao se oblai tih

kukaca to su boli. Gore, na prostoru na kojem se istovarivala roba bile su donekle

mirne od njih. Izgledalo je kao da se ti kukci nalaze posvuda, i u travi i

na liu. Jezero je i dalje bilo jednako mirno, no boje su se produbile. Iz seoskoga su doma dopirali mukli udarci elektrinoga basa i poigravanje

na klavijaturi glasovira, strahovito pojaani pojaalom i zvunicima.

etvorica su momaka izila iz prodavaonice pribora za pecanje, sjela u automobil i stala piti pivo iz boca. Ostavili su otvorena vrata pruivi noge prema van. Najmlai, koji je i dalje ostao sjediti vani na stubama,

razmetljivo se podrignuo kad je ispio bocu i bacio je na ljunak. Ostali su mu se smijali. Trgovac je iziao i rekao im neto tihim glasom. Pokupio je baenu bocu i unio je u prodavaonicu bacivi pritom pogled

37

na Annie koja je sjedila s druge strane puta. Shvatila je da se tu radi o

zakonski nedoputenoj prodaji pia. Moda je u boci bilo jako pivo, s veim postotkom alkohola. Stizalo je

jo automobila koji su se pri koenju klizali po ljunku uz rub ceste. U njima su bili gotovo sami mukarci, mladi momci. Nije razumjela to su to dovikivali jedni drugima, no uspjela je razabrati da su neki meu

njima bili i Norveani. Veina je djelovala dobroudno napita.

Automobili su se dovezli i do seoskoga doma iz kojega su se uli

nekakvi strugavi i mukli zvui glazbala dok su ispitivali zvunike.

Ispred prodavaonice pribora za pecanje nekoliko se Norveana

zadirkivalo s momkom koji je vozio Volvo. Kad se ovaj krivudavo uputio

prema automobilu, bio je ve dobrano pijan. Hrapavim je glasom pjevao

neku kratku pjesmicu koju Annie nije razumjela. Na svaki je nain ta

pjesmica izazivala veselje, pa ju je ponovio. A onda ju je jo nekoliko puta iznova otpjevao koraajui naokolo u svojim tijesnim hlaama.

Naposljetku je uspjela razabrati rijei:

"Mojem ocu kuro skae, jedva stane mu u gae. Mojoj majci otac bio

drag, al jo drai onaj njegov vrag. " Vrtio se nespretno kao medvjed na sajmu, a onda gotovo zateturao pred jedan od automobila u kojem je

sjedio stariji ovjek s kapom na kojoj je pisalo Robaks Bil&Plat

(Automehaniarska i autolimarska radionica Roback).

- Eh, Vaine, do vraga, a ne bi li pitao Everta je li stavio svoga mia u tvoju majku! - doviknuo mu vlasnik prodavaonice. Te su njegove rijei

izazvale dugotrajan smijeh iz drugih automobila. No naglo se utia kad iz Volva istupi jedan od momaka. Najdeblji meu njima, krupan

momak sa smeom kovravom kosom koja se ispod njegove kape sa

titnikom inila uznojenom. On nije bio posebno lijepo odjeven, ve je na sebi imao traperice i debelu plavu majicu. Annie se uinilo udnim

to je momak nosi sada, usred ljeta. Majica mu je bila sputena preko stranjice, a ispod majice njihao se ukorieni no.

iroko se raskoraio na stubama. Kao da ovjek gleda nekakav kaubojski film. Podigao je ruku. Shvatila je da e prisustvovati

odmjeravanju snaga. Ruka mu je bila ukoena i s malim prstom i

38

vanjskim rubom dlana okrenuta prema zastavi to je vijorila na motki na zidu do vrata. Ukoenom rukom zahvati tada zastavu i motka se uz

prasak slomi. Vlasnik nestane u svojoj prodavaonici i za sobom zatvori

vrata. A momak to je slomio motku polagano odeta natrag do Volva i uvue se na stranje sjedalo. Drugiod momaka povue onoga koji je

pjevao onu pjesmicu, pa upali motor i odvezu se dolje do seoskoga

doma. Ostali su ih automobili slijedili.U domu su zapoeli svirati, no

sad to vie nisu bili pokusi. I ulazilo je sve vie automobila, ali Dana nije bilo niotkuda.

***

Torstena Brandberga i njegova etiri starija sina nije bilo lako uhvatiti. Poslije jednosatne isplanirane vonje automobilom i

propitkivanja Ake Vemdal i Birger Torbjornsson ve su napustili

potragu, no onda su, na povratku u autokamp u Tangenu, ipak naili na njih. Sva su petorica sjedila u recepciji kod Rolanda Fjellstroma i

pila pivo. Nikakve nije bilo koristi od njihova presluavanja. Torsten nije zanijekao da je udario Vidarta, ali je ustvrdio da je to bilo u

samoobrani. to se tie drka od grablji, objasnio je da mu je on posluio kako bi se njime zatitio.

- Vidart je leao u nesvijesti preko dvadeset minuta - rekao je Ake. -

Najmanje toliko.

- A vi to vjerujete? Budite sigurni da je bio na nogama odmah nakon

to sam otiao. Sinovi su se cerekali. Torsten je sjedio rukom obgrlivi konzervu s

pivom. Djelovao je mirno, gotovo veselo. Momci to su stajali oko njega bili su miiavi i nijedan od njih jo nije stigao zadobiti sramotni biljeg umskoga radnika. Vaine, sedamnaestogodinjak, djelovao je pijano. Teko je disao otvorenim ustima. Bio je jednako krupan kao i ostali. Pred svom tom nagomilanom miinom snagom Birger se osjeao debelim i mlitavim.

39

Ake se opet raspitivao o drku grabalja, ali je dobio isti odgovor. Torsten se nije ni pomaknuo. Sve to s velikom njegovom rukom oko

konzerve s pivom uinilo se na posljetku podosta usiljenim, lanim. Kad

su odlazili, on je ostao sjediti u istom poloaju i nije im otpozdravio.

Ake i Birger osjetie glad pa, prije negoli e otii, uu u kolibu neto pojesti. Raunali su s ribom za veeru, pa nisu kupili nita osim piva i kruha. Meutim, Birger je kupio kolut kobasice u sluaju da nita ne ulove.

- Zar tu nema nikakva bara ili hotela?

- Ne, ne ovdje.

I tako su se prihvatili posla i stali jesti nepeenu kobasicu sa

dvopekom. Birger je time bio sasvim zadovoljan. No isto je tako esto

odluivao kako e morati poeti pripremati za sebe pravu hranu. Pitao

se kako taj problem Ake rjeava. Naime, znao je da Ake ivi sam. Ali nije znao je li razveden ili udovac ili moda jednostavno - stari momak.

Kad je sjeo u automobil i krenuo prema rjeici Svartvass, Birger se

osjeao kao ostarjeli neenja. Ljudi su se kretali prema seoskome domu.

Iz doma je dopirala buna glazba. Vidjeli su djevojke odjevene u svijetlu

odjeu kako ure niz padinu. Unato debelom vjetrobranskom staklu

automobila doivljavao ih je kao nekakav ovlaeni miomiris.

Pitao se to Barbro sada radi. Ona je radila na organiziranju informacijskoga sastanka o potencijalnim nalazitima urana na Bjornfjallu, pa joj vjerojatno nije pala na pamet proslava Ivanjske noi.

Tako ni prole godine nije htela slaviti Boi. Ispred male prodavaonice Lill-Olle stajali su automobili, pa kako je

Ake primijetio da je otvorena, htio je ui i kupiti nove mamce, muhe.

No Birgeru je uspjelo odvratiti ga od toga. Ake je, naime, ustanovio da

su svi to sjede u automobilima - pijani. U najgorem bi sluaju mogao shvatiti da Lill-Ola Lennartsson prodaje i neto drugo, a ne samo muhe za ribe i dozvole za hvatanje. A pijanstvo za volanom ne bi smio nipoto previdjeti.

Kod Aronssonovih sjedila je neka mlada ena. Imala je uza se malu

djevojicu. Birgeru se uini da izgledaju prilino staromodno, moda

40

zbog toga to je djevojica imala pletenice, a ena nosila dugu, modru opravu. Sjedile su na svojim torbama ispod prostora za istovar robe i

djelovale kao da nekoga oekuju. No ena je izgledala izgubljeno. Na

trenutak ju je htio upitati kamo se otputila i ima li nekoga tko bi trebao

doi po nju. No nije elio biti nametljiv.

***

Rukom je pokuao zasjeniti sat kako bi uspio razaznati rasvijetljene kazaljke. No, svjetlost tamo gore bila je prejaka, a na dnu

bunara premrano da bi mogao razabrati brojke. Vie mu nije bilo sasvim jasno koliko je vremena proboravio u bunaru. Otro kamenje i smrad mulja, hrapavi kriljevac na stijenama bunara i onaj svijetao krug gore koji je zasljepljivao - sve je to inilo rupu koja je vodila ravno

u bezvremenost. Potpuna praznina i usamljenost. Morat e sjesti u taj

mulj. Traperice su mu ve ionako bile mokre straga, pa to i nee mnogo

znaiti. Bilo mu je hladno. Kad je sjeo i odgurnuo nekoliko kamena,

elom se oslonivi o svoja koljena, uinilo mu se kao da osjea neko micanje u svojoj blizini.

Sjedio je i potpuno se umirio. Ma smijeno! to bi se moglo nalaziti na dnu nekog isuena bunara? Nema tu takora. Pomislio je na privienja. Da je tako slab, pa mu se ve poelo priinjati.

Nita nije osjeao pod potplatima. Bio je prisiljen pipati rukom izmeu kamenja. Tada osjeti kako mu je neto zadrhtalo na dlanu. Neto hladno i glatko. I onda snaan pokret, kao da ga je neka ruka odgurnula. Kriknuo je.

Ustao je, stao tabati i udarati nogama, bezumno vikati prema

svijetlome krugu.

- U pomo! Izvucite me!

Na posljetku je jo samo vritao, bez rijei. No, krug tamo gore i dalje je bio svijetao i nalikovao modroj ploi. Nita se na njoj nije pomicalo. Glas mu prepukne. Stajao je leima pritisnut o neravnu i otra stijenu

41

bunara. Dolje uz stopala neto se ipak nalazilo. Vee od zmije. Ponovno osjeti studen. Dok je vikao, zaboravio je na hladnou.

togod uinio, nita se promijeniti nee. Stijene bunara i onaj modri poklopac neba ostali su isti. Pa i ono snano to se nalazi dolje uz njegova stopala. Pokuao je ponovno vikati, ali osjeti bol u grlu. Neto kao da mu je prepuklo. U asu ga obuzme osjeaj da se dno bunara

podie i da ga neto potiskuje prema tekoj, modrobijeloj ploi. Ponovno je uzeo no u ruku. Bio je to malen no i usto - tup. Imao ga

je samo za ienje ribe. A kako bi njime i mogao zamahivati ovdje u mraku?

Stao je tabati i udarati nogama izmeu kamenja na dnu bunara

izvlaei tako smrad mulja iz vode. Meutim, nita se nije micalo. Onda je poeo sustavno gaziti i osjetio uza stijenu bunara isto ono pomicanje

premda je nekamo klizilo ustranu. Tada je stao udarati nogama tako da

je voda prtala na sve strane, a noni su mu prsti udarali o kamenje. No nije se brinuo zbog boli. Odluio je udarati dok se sve ne umiri. Dok

ne izbije ivot iz onoga to se mie. Bilo to to bilo. U svakom sam sluaju vei, razmiljao je.

Neto - je li to bio miris? - navede ga na pomisao o ribi. Pritom se prisjeti dodira ruke sa zmijom.

Jegulja!

Pa to je jegulja u bunara! U stara su vremena bacali jegulje u

bunare, znao je on to. One bi ga onda odravale istim od crvi, kukaca i

sitnih gmizavaca. Osjetio se umornim. Mora se pomokriti. No ako se

pomokrim u vodu, onda je neu moi piti, pomislio je. Najprije se

moram napiti. U sluaju da ovdje moram ostati due. Pa moda i nije

preopasno piti vlastitu mokrau? Bit e razrijeena. Jegulje mogu

ivjeti i stotinu godina. Ova je moda bijela. Neu ovdje moi dulje

ostati. Onda u morati ivjeti s jeguljom. Ba me briga. Ali voda? I studen? Koliko je vremena ovaj bunar bio suh ili gotovo suh? Kako,

dovraga, moe jegulja godinama preivjeti u tako malo vode?

Poeo je drhtati od hladnoe i udarati se rakama. No to nije bilo

dovoljno da smiri tijelo. Podrhtavalo je. Pokuao se ugrijati tabanjem,

42

no to je sada inio oprezno. emu zgaziti tu jegulju? Bila mu je

odvratna pomisao da se pomokri u vodu, ali je napokon i to morao

uiniti jer bi mu inae mjehur prsnuo, osjeao je. A onda je sjeo ne bi li

se odmorio. Prstima je pipao meu kamenjem i napipao jegulju. Izvila

mu se izmeu prstiju, ali nije mogla pobjei daleko. Kakvo gadno

iskuenje za jednu jegulju! I koliko li ju je samo puta kamen udario u glavu?!

Bit e da su Pekka i Bjorne bacali kamenje u bunar kako bi

ustanovili koliko vode ima u njemu. Oito da ga nisu namjeravali

utopiti. Ili se barem nisu usudili. Morao se ponovno podii jer ga je

odozdo hladila voda. U tmini nije bilo mogue jasno razabrati stijene

bunara.

Pipajui je osjetio da su na raspuklinama prekrivene mahovinom.

Oito da je prolo podosta vremena otkad se voda nalazila u bunara. Stijene bunara bile su, dakako, pravljene od kriljevca kao to su u prolosti bili i svi ostali radovi s kamenom u tom kraju, ploe kriljevca bile su izmaknute uslijed smrzavanja. Bila je to malko povijena stara

bunarska rupa.

Pokuao se sasvim umiriti i oslukivati zvukove automobila i glasove. No nije uo nita. ak ni ptice. Tamo gore, gdje su postojali vrijeme i svjetlost, bila je veer uoi Ivanja. Ljudi su jeli. Pristizali su

Norveani.

Automobili su, zaustavljajui se, klizili po ljunku ispred seoskoga doma. Prialo se o Torstenu i Vidartu i kako je Torstenov vlastiti sin

otrao i sve prijavio. Ili kako se ve inae sve to prikazivalo. Glazba je

svirala punom parom i unutra se plesalo. Ili je ve moda sve bilo

gotovo? Vie nije imao sliku o vremenu. Gudrun je, dakako, oprala sve posue i preko oprave odjenula bijelu vestu. Jesu li poli dolje u seoski dom?

Torstena nije bilo ni najmanje briga za prie o njemu. Je li Gudrun

znala da je Torsten, dok je bio mlad, znao premlatiti momke koje gotovo

i nije poznavao? I da je s nekom drugom dvojicom izvukao Enokssona

pred kuu i tamo ga prebio samo zato to je taj napustio ekipu

43

drvosjea i poeo raditi kod Henningssona. I da su to uinili najmanje

dva puta?

Je li sve to znala i ipak se udala za Torstena? Ima li neeg duboko

unutra u slatkoj, malenoj Gudrun, s njezinim teajevima engleskoga i

bojenja tkanina prirodnim bojama, a to se njoj svia? Pod okriljem noi? Javi mu se munina. Moda nije u redu da tako razmilja. Moda je odvratno? No u svakom je sluaju njezina krivnja to se on sada naao u bunaru.

Svjetlost nije silazila u bunar. Bila je tamo gore. Mogao ju je vidjeti.

Ali nikakve koristi od nje ovdje dolje. Bunar bjee predubok. Netko je kopao i kopao pouzdajui se u nadu, najprije zato to su se ralje jarebike povile prema dolje upravo na ovome mjestu, a poslije iz iste

mahnitosti. A onda je taj, ma tko bio, malo-pomalo nastavio tvrdoglavo

kopati. Nije to bio Aldin mu. Mora da je to bio netko tko je ovdje

iskrio umu i podigao kolibu. Dolazio kui iz ume i vaui jeo, pa stavljao kapu na glavu i opet izlazio. A ako je imao sinove, oni su

morali nasuti ljunak. Kad je na posljetku naiao na vodu, mogao je dokazati da nije pogrijeio. I onda su stijene bunara obloene kriljevcem, posao za koji bi se moglo rei da je izvren vrlo brino i prvorazredno.

Meutim, voda se povukla.

Johan je sjeo uz jegulju. Nije prolo mnogo vremena kad mu je naglo postalo vrlo hladno. Ni kad je ustao, nije mu bilo bolje. Stranji mu je

dio hlaa promoio. Zadrijemao je zatiljkom oslonjen o otre ploe kriljevca.

Bjee to neka vrsta sna, premda je cijelo vrijeme znao gdje se nalazi. Morat e se naizmjence odmarati, ali i micati se sve dok ne dou po

njega. Probudio ga je osjeaj da mu je neto dodirnulo ruku. Meutim, i donji i gornji dio ruke su mu utrnuli. Neudobno je sjedio na

podmetnutim rukama ispod jedne polovice tijela. Vie nije osjeao hladnou. Tijelo mu bjee ukoeno i proeto hladnoom bunara. Kad se pokuao uspraviti, noge nisu htjele posluati.

44

Tada se prisjeti jegulje. Sada mu je nadoao strah koji nije postojao prije. Ne zbog ribe, ve zbog onoga to bi se moglo dogoditi. Misli bi mu tek gdjekad zastale na tome. Da bi se svata moglo dogoditi. I da stvari ba i ne idu glatko. Moda poe po zlu. Pa da bude prekasno.

Dogodit e se najgore. Neto to se ne moe zamisliti. Onaj stari Anners leao je mrtav u svojoj kolibi pet tjedana. U staji mu je konj

uginuo od ei. Pa ona patka batoglavica s udicom koja joj je probila

kljun i njezino vodom promoeno, napola istrunulo perje.

Djeak Enoksson koji si je motornom pilom prepilio bedro. Kako?

Nitko nikada nije saznao. Tek, krenulo je po zlu. Moram se podii.

Jegulja me probudila.

Poeo je micati prstima na nogama i rukama i polagano vraao osjet

u listove i podlaktice. Na posljetku se pridigao, leima oslonjen na

kameni zid, i outio se poput preklopljenog (livenoga stalka za suenje koji treba rastvoriti. Prstima se uhvatio za ispupene ploe kriljevca i uspravio se. Najzad je ponovno stajao i poeo tabati nogama da se

ugrije. A onda mu neto sine. Kao udar struje. Kamenje je virilo iz zida. Moda sve do vrha bunara? Bunar se

slijegao. Vrkom izme e dobiti potporanj. Ako vie gore ne nae dovoljno ispupen potporanj za nogu u kriljevcu, noem e iskopati mahovinu. Penjati se!

O, Boe! Uspinjati se, korak po korak. Izvui se odavde. Podupirati se

stranjicom o stijenu i dizati se sve vie i vie. Odmah se dao na posao. Ubrzo je pronaao uporite za nogu, pa onda

jo jedno, istina neto loije, no koje je bilo dovoljno dobro ako se stranjicom dobro opre o stijenu bunara. Sada vie nije stajao u vodi. Tada pone razmiljati o jegulji. Znao je da je to neka vrsta ludosti ili barem lude smjelosti, no ipak to uini.

Opet se vratio na dno, unuo i stao pretraivati po vodi i po liu u blatu sve dok nije uhvatio klisko i snano tijelo stisnuto izmeu

kamenja. Bila je to vraki velika jegulja. Kad ju je uhvatio, silovito je udarala i izvijala se. Pipao je da pronae no, ali onda mu padne na um

da je toj jegulji moda i stotinu godina. Ili u svakom sluaju barem vie

45

od pedeset. Jer Aldin mu sasvim sigurno nije iskopavao ovaj bunar.

Kad bi imao neto u to bi je stavio. Strgne zatim sa sebe vunenu majicu i koulju, ali brzo ponovno navue majicu jer je zaista bilo hladno. A onda koulju stavi u vodu, pa kad je ponovno napipao jegulju, ovije koulju oko nje. Rukavima je vrsto svee, i tako je dobio dobro svezani zaveljaj. Jegulja je u njemu podrhtavala i mlatarala. Napipao

je svoj remen i na njega pokraj noa rukavima koulje privee zaveljaj s jeguljom. Taj je pokretni mokri zaveljaj bio tei nego to je mislio.

I onda se ponovno pone uspinjati. Naiao je na tri uporita prije negoli je uspon postao vrlo teak. Nije bilo nikakvih izbojaka ploa

kriljevaca na koja bi se mogao uprijeti. Bolje bi mu bilo kad bi bio bos. No oklijevao je sa rtvovanjem izama. Bos bi se morao vui kui rubom

jarka. A kui nije elio. Nije se namjeravao vratiti podrugljivim

smijuljcima svoje polubrae i Gudruninom zavaravanju s aom mlijeka i sendviima koje bi mu donosila gore u sobu.

Onda se prisjeti ueta za vuenje automobila, kojim su ga bili svezali.

I tako se ponovno vrati dolje i dok ga je traio po vodi, njegova

razdraenost splasne. Sve mu posta nalik ulomcima iz nekakva sna.

Nikada kraja. Neprestance mu je nadolazilo neto novo. Sada je i izme vrsto privezao o pojas i proao u dva koraka prva tri

uporita. Bila su otra, ali se on ipak kretao dalje. Odmarao se oslonjen na zadnjicu, naginjao se prema naprijed i vrsto se pripijao uza stijenu

pred sobom.

Miii su mu podrhtavali, a svako novo uporite koje bi pronaao plaao je bolom na nonim prstima. No ipak ih je uguravao. No nije

mogao upotrijebiti nijednom prilikom. Naime, nigdje nije smio popustiti

u zahvatu. Bilo je trenutaka kad se svom svojom teinom odmarao

samo na laktu ili koljenu.

Vukao se prema gore da bi mu najzad svjetlost udarila u lice, a

rukama trebalo tek malo da dohvate rub bunara. Posljednje se

decimetre dizao stranjicom. Vunena mu je majica zapinjala, lea su

mu strugala po otrom kriljevcu. Nije smio popustiti pred bolovima, ve se prisilio i kretao dalje. Jegulja je divlje mlatarala u zaveljaju od

46

koulje. Kao da prua posljednje napore kako bi se vratila u svoju tamnicu. Kad se Johan podigao preko ruba bunara, njegov mu zaveljaj

preprijei put. Sad u je uutkati, pomislio je. Meutim, nije to imao ime i uiniti. Posljednjim se trzajem izdigao iz bunara i snano, koliko

je jae mogao, udario nogama o njegovu stijenu. Istegao se za taj jo posljednji uspona, i tako se naao izvan bunara i legao u travu. Jegulja ne koprcala ispred njega.

Nije htio ovdje ostati leati. Nee me oni gadovi pronai ovdje,

razmiljao je. Na nebu zasljepljujua svjetlost, no Aldina ju koliba i uma iza nje leala u sjeni planinskoga grebena. Polagano i tiho, onako bosonog, krenuo je prema kolibi, zaobiao je, skinuo izme s remena i obuo ih. Bilo je dvadeset minuta do ponoi. Od kue sam otiao u sedam, razmiljao je. Uhvatili su me nakon deset minuta, moda poslije etvrt sata. Onda su se gluparali malko, moda deset minuta. U bunaru

sam se naao prije pola osam. Odsjedio sam, dakle, u njemu preko etiri sata. Prolo ga je sve zadovoljstvo. Bilo mu je hladno. Sjeao se opijenosti od vlastite smionosti kad se dosjetio da bi se vlastitom

snagom mogao uspeti iz bunara. Meutim, to i nije bila nekakva

neobina misao. Moda je bilo udnije to mu ona nije na pamet pala - odmah.

Prije negoli se izvukao iz svoga zaklonita, pozorno je oslukivao nee li uti zvuk automobilskoga motora. A onda se, stane uspinjati

stazom. Kamo je krenuo, nije tono znao. Tek, van iz toga sela.

***

Kukci su bili sitni, manji od glavice pribadae, pa se gotovo i nisu vidjeli prije negoli bi se pojavili u roju. Izjedali su ih dok su se probijale

kroz visoku travu. No, im su se uspele do prostora ispred

prodavaonice, kukce je odnijela zrana struja s jezera. Nije to bio

nekakav pravi vjetar i veer je zapravo bila topla. Izboli su im obraze i

vrat i uvlaili se u kutove oiju. Ubode su osjeale kao uarene iskre od

vatre. Mia je plakala i udarala oko sebe. Bilo je to doista teko

47

podnijeti. Morale su otrati do one prodavaonice potreptina za ribolov i pokucati na vrata. No vlasnik prodavaonice i njegova supruga sada su

sjedili u gornjem dijelu kue i gledali televizijski program, pa je

proteklo dosta vremena prije negoli su zauli kucanje.

Nije se nimalo iznenadio to su se i opet stvorile ovdje. Bit e da su on ili njegova supruga provirili iza zavjesa. Sa aljive je strane primio njihove muke s kukcima i dao im naslutiti kako ovjek mora biti roen

takav da se moe uhvatiti u kotac s njima. To je vrsta komaraca - komarii, objasnio im je. ena mu je nadodala kako sumnja da postoji

itko tko bi im se mogao suprotstaviti. Onda je postao malko uljiv i

napomenuo kako ljudi koji rade po umama ne bi mogli otii kui pod izlikom da su ih napali kukci. Valja se jedino priviknuti na njih.

Upitala ga je bi li smjele sjesti u prodavaonicu i tamo ekati. Premda

bi zapravo rado nala mjesto gdje bi mogle i jesti. - Takvoga mjesta nema. Barem ne u ovome selu.

Rekao je to gotovo pobjedniki. Ispred televizora u dnevnoj sobi

sjedila je njegova supruga i s pola pozornosti promatrala zbivanja na

ekranu. Zajedno su sjedili na zelenom kauu. Na stoliu sa ploom

izraenom od keramikih ploica nalazila se kava i mnoge vrste sitnih

kolaa. Imali su neto smee u irokim aama. Moda liker od okolade?

- Ne bi li moda negdje trebali uzeti sobu?

- Roland je rekao da je u autokampu sve popunjeno - doviknula je

njegova ena.

U glasu joj se osjetilo zlobno zadovoljstvo.

- Postoji i privatni smjetaj, ali je vjerojatno potpuno zauzeto sve do poslije Ivanja - potvrdio je vlasnik. Onda joj pade na pamet da je Dan

mislio kako veer uoi Ivanja pada dan poslije. Na subotu. Zapravo je

tako i bilo. Stari nain raunanja dana uoi Ivanja.

- Moj je momak vjerojatno gore u Nilsbodarnama - rekne ona. -

Valjda smo se krivo razumjeli. Znate li nekoga tko bi nas mogao odvesti

tamo gore?

- Nema puta do tamo.

48

- Znam. No do tamo gdje poinje staza. Imam kartu sa sobom.

Odande poslije nije tako daleko. Mu i ena su se pogledali. Osjeala je

da u njima postoji nekakav otpor, kritiki stav prema njoj. Nije

posrijedi bila nevoljkost, ve neto profinjenije. Kao da su dobili potvrdu za neto u emu su se slagali.

- Trebala bih kupiti neto hrane za malu - kazala je osjeajui nelagodu zbog toga. Vlasnikova se ena nije oglasila iz dnevne sobe.

Samo je i dalje zurila u ekran.

- To je u redu - uzvrati vlasnik. - Premda bismo najprije voljeli do

kraja pogledati film. A moete i vi s nama.

Tako je Annie mogla sjesti u naslonja uza stoli za kavu. Mia joj se

popela u krilo. No, djevojica je uskoro izgubila zanimanje za film i

stala se ogledavati po sobi punoj stvari koje su joj se morale initi

udnima. Bilo je tu mnogo ivotinja, izvezenih i izrezbarenih, ali i

napravljenih od kristala ili keramike. ena je donijela alicu i dok je ulijevala kavu, pokuavala je zadrati pogled na ekranu gdje se poznati glumac kretao odjeven u sveeniku mantiju. Mia je poela sustavno

tamaniti kolae, tortu i glazirano slatko i sitno pecivo to se nalazilo u malenim, papirnatim koaricama. Annie je sjedila ukoso u naslonjau kako bi na oku mogla drati prostor ispred prodavaonice. S vremena na

vrijeme znao bi ovuda proi poneki automobil.

No nijedan se nije zaustavljao. Uskoro je Mia, skvrena u njezinu

krilu, zaspala. Duge su joj noge visjele postrance, a u usta je utrpala

palac. Prolo je dosta vremena otkad