Crnogorci u pričama i anegdotama Iz jedanaeste neobjavljene knjige.

Mićun Pavićević — Zagreb .

I. Osmanovo poštenje.

Godine 1852. udar i Derviš*paša n a Grahovo . Poslije poznate izdaje jednoga crnogorskog plemena, a k a k o se vjeruje, i želje sa Cetinja, vo jvoda Jakov Daković , p red tu r skom silom, zatvori se sa s tot inuipedeset druga u čuvenu grahovsku pećinu. Iza dugog i krvavog otpora, p reda se na vjeru Derviš^paši. Sjedi Derviš , pr is lonjen u širokoj drvenoj stolovači, p r igrnuo ćurak, podas t r t vučet inom, drži d 'miskiju p reko krila, za po jasom mu dvije sre? b rne lednice i handžar , tu r od dimija pao na zemlju; oko glave savio saruk?trambolois i dvije k i te vise o ramenima. Zapal io šaren čibuk dva me t r a dug, na vrhu simsija, š iroka k a o konjska ploča. T u t u m i i udara dlan o dlan.

—• Zapovi jeda j , čestiti pašo! viče čauš. —• Doved i mi vojvodu Jakova Dakovića. Dovede ga. Sjeda

ga paša pored sebe. — D a mi nađeš , vojvoda Jakove, vjerna Vlaha, koj i bi otišao

u Krivošije, da kaže odbjegloj raji, da s ju t ra dođe na Grahovo i vrat i p rećerani plijen. Poš to poruku izvrši s ju t ra na podne da se vrat i na Grahovo .

— Ja ga ne mogu naći, čestiti pašo , među moj im drugovima ni jednoga, nako, da pođe , pa da se ne vraća osim jedinoga Doka Banjanina, ako bi dao vjeru.

Dolazi Đoko, svezanijeh ruku naopako . Kosmat , dva brka na dva uva baca, obrve može rukom zasukati , zapučio preko grudi sukneni džamadan , bez košulje, p r igrnuo singavu struku. Neve? lik, u krušcu širok, upala glava u ramena. Naoblač io se Derviš i osmat ra ga, p r e k o ramena, iskolačenih očiju:

— Jesi li ti, k rmsk i sine, vlašku li ti m a j k u . . . T u r s k e mi vjere, davao sam najbolj i čitluk u Hercegovini , onome, k o mi tvoju glavu donese.

— Evo ti je , pašo, bez pare i d inara . — Neću t i je , Doko, no pođi u Krivošije i reci raji, da se

vrat i u Grahovo sa s tokom i zadaj joj vjeru, da joj niš ta učinjeti neću. Sjutra na podne da mi se vrat iš i doneseš, aber. Hoćeš li mi dati tv rdu v jeru?

— Hoću, Dervišspašo, i vjerujem, da će mi vjera pomoći. O d e Doko i reče raji, d a se ne vraća n a Grahovo , već da

bježi kud k o zna, Risnu i Cucama, jer Derviš«paša niš ta živo ispod sablje pustiti neće. Žene će zarobit i , a s toku plijeniti. — Ja ću se vrati t i , nas tavi Doko, iako znam, da će me paša pogubiti . Dao sam m u vjeru i neću lagati.

D o k je D o k o bio u Krivoši jama, Derviš«paša izdaje zapo^ vijest :

— Nabi ja j te , k r m s k e sinove, na kolje. Osamdese t na kolac nabiše, među njima dva b ra ta vojvode

Jakova, V u k a i Laka, a Živku, t rećemu bratu, prebiše i noge i ruke, izvadiše oči, pro tur iše jezik kroz vilicu, u tur iše stile, obo« riše na ledinu raspučiše džamadan i iz simsija izgrnuše vat ru na gola prsa. Pod t ime m u k a m a je i izdahnuo. Popa Šćepana i pro« topopa Mit ra žive na va t ru spališe i sve š to u pećini bješe zatvo« reno, na takve i slišne muke, umoriše . N a Jakova jašu. Derv i š se kikoće od zadovoljs tva i viče:

— Drži se, vojvoda grahovski! Turc i meću Jakovu živu žeravicu iza vra ta za plećima. Naj=

poslije ga naopačke objesiše, na kolac nabiše i sa koca sa grada Klobuka baciše.

Sjutra dan, t ačno u podne , vraća se Doko iz Krivošija. V iđe krkl janac od tjelesa svojih drugova. Stisnu zube, pr iđe logoru i reče:

— Pomaga Bog, Derviš«paša! — Bog dobro dao, Doko. K a m o raja, oće li mi doći i dot jera t i

pl i jen? — Doći će s jut ra i do t je ra t i i kokošku . — Afer in ti, Doko. Poturč i se. Radi je sam da si Turč in , no

da imam još t abor vojske. Kad se poturčiš , da ću ti da upravl jaš

vilajetom grahovskim, banjsk im i tuđinskim, pa sve d o vilajeta Zvizdića n a Krs tac .

— Neću, Dervišspašo, pa da me postaviš t ravničkim vezirom. — Biraj smrt , majku ti k r m s k u ! . . .

— Je li t o vjera, Dervišspašo!? — Ko je vuku, medvedu i ha jduku vjeru davao? — Hvala ti, k a d si mi dao milost, da b i ram smrt koju hoću.

Mislio sam da ćeš me na kolac nabit i , a od te smrt i poganije nema. Posijeci me tvo jom demiski jom.

— Imaš li djece, Đ o k o ? — I m a m četvoro. — Je li koje muško?

— Jest dvoje. — E neću te sjeći, j e r će se vlaščad kad odras tu hvaliti , da

im nije bilo baba u Donjuluku, poš to je poginuo od sablje Derviš« pašine. T o bi ih zaluđelo, pa bi se bili i svetili gde bi god čuli tu r sko ime. Ali ću ti dat i dobra Turčina, Osmana Sehovića, iz Klobuka, da ti on glavu posiječe.

Šeta Osman, m r k i s t rašan, pod pusa tom i oružjem, dva me« tra visok, drži čibuk u zubima i stri jelja k rvav im očima.

— Poznaješ li Osmane , Doka Banjanina? — Kako ne pozna jem krvnika , koji mi je lani b ra t a ubio. — Evo ti ga, odvedi ga, posijeci, odnesi mu glavu i nabij na

kolac u grad Klobuk, i osveti bra ta . Ali pri je no ga posiječeš, daj mu čibuk neka popije, mjesto hr išćanskog pričešća, simsiju duvana. Sevap mu je to učiniti, j e r su kaur i velike vinopije i dimopije.

—• N e dam, turske mi vjere. — Z a š t o ? —• N e da mi din i koran . — Kakav d in? — 2enu, čibuk i konja, Turč in Vlahu n ikad nije davao. — Vala kad ti nedaš , da t ću mu ja. I d ade mu. Poš to Doko

ispali simsiju iz Derviševa čibuka, svezaše ga i odvede ga O s m a n sa dva čauša daleko od Derviševa šatora čitav puškomet . Sjede O s m a n u svoj šator, čaušima nared i da izađu, a Doka posadi pored sebe i odriješi mu ruke.

— Šta ćemo sad, Doko? — Posijeci, Osmane! —- Neću, turske mi vjere. — Zaš to? — A, da ne znaš, bolan, da smo krvni pobra t imi . — Davno bilo, pa se zaboravilo. — T o se, Doko, kod mene ne zaboravlja. Bježi pu t Banjana

i zabij se u kakvu alugu kao m e d v e d u trulu bukvu. T a k o pre« spavaj za godinu dana i ne daj od sebe n ikome glasa. Ja ću j ednu glavu od ovih koje su nabi jene na kolje ponijet i i pobit i na grad od Klobuka. Opaliću dvije ledenice i objaviti , da j e t o glava Doka Banjanina.

Hvala ti pobra t ime, moja oproš tena glava, za tebe je naj« veće junaš tvo i slava.

II. Njihovo pobratimstvo.

Đoko Banjanin sa družinom, napane n a Bileću, pli jeni neko* liko bogatih turskih kuća i pobjegne u Kor i ta da prenoći . N e k o prokaže Osmanu Sehoviću Doka i njegovu četu. O s m a n sa bira* n im Turc ima obigra kuću i ispred zore uhvat i Doka s družinom na spavanju i poveže.

— Evo krvnice, dođe vakat , d a mi platiš sva zla tvo jom glavom.

— Da platim, Osmane kad druge nije. Oču li te posijeći, Đoko? — A što p i taš? Ja tebe bih, da sam te uhvat io u Banjane. — Vala ja tebe neću. N o da se dogovorimo. M e n e često

zove Mušović u Nikšiću i vazda gledam kad će mi odlećeti glava od tebe i tvoj ih četnika, idući p reko Banjana, Tupana , Dukata , Riječana i Rudina. Pa da mi daš vjeru, da mogu s lobodno puto« vati za Nikšić i da ti opros t im život.

— Osmane , evo ti vjera, dok je živ Đdko Banjanin, idi s lobodno p reko Banjana kod Bega Mušovića u Nikšiću, kao pre* k o tvoj ih Korijenića. Ras tadoše se.

N i j e prošlo ni t r i nedjelje dana, na poziv xMusovica krenu O s m a n sa šest druga u Nikšić . Silan Osman, a silna mu pratnja . Jašu na bi jesnim hatima, okićenim tu r sk im t r ak tama i teškim srebrnim ki tama. Krive ćorde drže p red sobom na sedlima. Svi odjeveni u s rebrne i zlatne toke i dolame. Iza pojasa im vire srebrni handžar i i ledenice, a o ramenu duge puške, z la tnom žicom izvezene. Kad su naišli na T u p a n j , četnici D oka Banja* nina opališe p reko njih plotun. O s m a n s druž inom s tane i v ikne:

— Je li tu Đoko Banjanin? — Jesam, evo, Osmane . — Je li v jera? — Jes t kao da si u tvoja Kor i ta i sjaši. I O s m a n i pra tn ja

sjašu i rukuju se s Dokom. —• Jes te li, Turci , donijeli duvana? — Jesmo brate , t rebinjskog, kad ga pušiš, da ti uđe nur u

obraz. Poš to su ispalili lule i porazgovaral i se, Đoko reče: — Osmane , ti meni oprost i život u Kor i tama, a ja tebi sad.

U buduće ko koga uhvat i . Je r ne mogu gledati toliku s rmu i

zlato, ormu i oružje na tebi i tvoju družinu, a ja i moji četnici nos imo stare gunjet ine i raspale opančine. O s m a n se nasmija i reče:

— N e m o j tako, Đoko , s tara mu majka. N o da se ja i ti pobra t imo.

— N e ć u vala s Turč inom mijenjat i kapu. — N e ć e m o kape, jer je t o obično pobra t imstvo , no da bu*

demo krvni pobra t imi , i daj mi ruku. Đoko mu pruži ruku, O s m a n ga drži za mali prst , pa p o š t o mu j edan iz družine pri? nese kablić vode, između dvije ledenice povadi nož i obreza Doka po malome prs tu . Nekol iko kapi krvi procuriše u kablić. T a d a O s m a n reče:

— Evo ti Doko nož, a evo ti ruka, pa reži gdje ti je naj? milije.

— Hoću Osmane , t aman kuda si t i mene. Obreza ga po malome prs tu i natoči nekol iko kapi u isti kablić.

— Pij , Osmane . — N e ć u no ti Doko. Đ o k o popi polovinu a O s m a n drugu polovinu i t ako posta?

doše krvni pobra t imi . Poslije j edne godine dana iza njihova pobra t imstva . Sultan

Tursk i , ljut na Derviš?pašu, Resulbegovića, Rizmanbegovića, De? dagu i Sulejman?pašu, da š tede raju, oduže im vlast u Hercego? vini, a pozva svoga vezira, Dulek A r n a u t a i dadne mu carski ferman nad Hercegovinom:

— Oduzmi vlast potur ic i Derviš?paši, Resulbegoviću, Riz? manbegoviću i Dedagi . Pokupi bašibozluk u Bosni i Hercegovini . Kreni s vojskom, popali Crnu Goru , uhvat i Knjaza i pošlji mi ga živa u Stambol — glasila je carska naredba.

Dolazi Dulek sa carskim fermanom na Lipnik. Uz ima svu vlast, kupi vojsku i kreće za Crnu Goru .

Derviš?paša s druž inom poruče popu Bogdanu Zimonjiću, da Dulek namjerava p reko Duge d a pohara Crnu Goru , pa da odmah kaže a rambašama: popu Milu, serdaru Sćepanu i vojvodi Iliji, a oni da dadu aber n a Cet inje . Pop Bogdan javi Doku Banjaninu, koj i dođe na Cet inje i izvijesti Knjaza. Knjaz na? redi Peku Pavloviću i Pe t ru Vukot iću da skupe vojsku i čekaju Duleka u Dugu. Ni je prošlo ni mjesac dana ide Dulek sa svom r k o m i ordi jom. Koliko je silan i bijesan, vodi dvije bule u

haremu. P rva m u je vojska uhvati la ždri jelo Nozdara . Po ton ja mu izbija na planinu Krstačku. Prit isla sva vala golijska od voj* n ika i komore Đulekove. Kad je nas tupio u sred Duge, zapjeva neko iz njegove družine:

Ova gora n ikad nije pusta, U njoj ima vuka jal ajduka. Vi ju vuci, grakću gavranovi, Prolijeću krs taš i orlovi.

K a d su naišli u Duboki Do , opališe Crnogorci plotune.

»Ala banda, zametnu se kavga«.

U p rvom okršaju pogibe Dulek. Ub io ga Mika Vuković . Razbježa se polomljena vojska. U Đulekovoj vojsci bješe i O s m a n Sehović s Korjenićima. Naleće na četu Doka Banjanina i poviče:

— Jeli si t i D o k o pobra t ime? — Jesam Osmane . — Oli me posjeći? — N e , n o bježi u Korijeniće, jer si i ti men i spasio glavu u

Grahovsko j pećini. V r a t i se O s m a n na Lipnik i tu nađe Derviš^pašu sa druži*

nom. — Šta bi Osmane sa Dulek a rambašom? Je li uhvat io Knja«

za crnogorskoga i odveo ga Sultanu u Stambul? Kamo mu mlade hanume, upita Dervišspaša podruglj ivo.

—• Eno ga u sred Duge, bez glave na ramena. — K o vas razbi, O s m a n e ? — Crnogorci , a najviše n a m jade zadadoše, a rambaše : ser«

da r Šćepan, vo jvoda Ilija i Doko Banjanin. — Kakav D o k o Banjanin, Osmane, zar nije njegova glava

skapala na grad od Klobuka? Z a r ga ti nijesi lani pos i jekao na G r a h o v u ?

— N e ja tu r ske mi vjere. I ispriča mu sve kako je bilo. — Milo mi je turske mi vjere. Hr išćanska ga je vjera spa«

sila, a još mi je milije što je Dulek tako dočekao.