Crvena azaleja

Anchee Min

CRVENA AZALEJA

An

chee

Min

CR

VE

NA

AZ

ALE

JA

Rodena u Šangaju, u obitelji predanih maoista, Anchee Min je u sedamnaestoj godini prisilno poslana na rad na kolektivno poljoprivredno dobro te se našla u politickom ozracju obilježenom otudenjem i neprijateljstvom, gdje su joj jedine bliske veze bile pogibeljne i vatrene.

Istodobno iskreni i dirljivi, ovi memoari opisuju njezinu izdvojenost i protuzakonitu ljubav na pozornici kineske Kulturne revolucije. Od njezinog stasanja u Crvenoj gardi do novacenja u snažnu industriju propagandnih filmova gospode Mao, crvena azaleja iskreno i vješto istražuje tajnu culnost u represivnom društvu.

Anchee Min danas živi u Americi. Autorica je niza rado citanih i nagradivanih romana od kojih su na hrvatski jezik prevedeni naslovi posljednja carica i carica orhideja.

‘Nijedna Kineskinja nije pisala iskrenije i dojmljivije od Anchee Min o pustari samoće i ljudskom otuđenju u srcu kineske komunističke revolucije… stvorila je jedno od rijetkih djela suvremene kineske književnosti koja su doista univerzalno relevantna i privlačna.’— vogue —

ISBN 978-953-14-0803-5119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

‘Iznimno povijesno djelo… duboko dirljivo i erotično.’

— sunday times —

CRVENA AZALEJA.indd 4 24.8.2010 12:11:36

Anchee Min

CRVENA AZALEJA


MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga devedesetdeveta

Naslov izvornika Red Azalea

Copyright ∂ 1994 by Anchee Min

Preface copyright ∂ 2006 by Anchee Min

Copyright za hrvatsko izdanje ∂ Mozaik knjiga, 2010.

UrednikZoran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga

Za nakladnika Alen Bodor

Grafički urednik Marko Katičić

KorektoricaIvanka Šenda

Oblikovanje naslovniceMarko Jovanovac

Tisak Denona d.o.o., Zagreb, rujan 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektronskom obliku, mehaničkim foto-kopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-0803-5CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 741572.


Anchee Min

Crvena azaleja

S engleskoga prevela Petra Mrduljaš Doležal



5

PREDGOVOR

Doista nisam očekivala da će poruka Crvene Azaleje biti relevantna i deset godina nakon objavljivanja. Ko munistička kineska vlada

nastavlja nijekati prošlost. Današnja djeca poznaju Maoa kao junaka, a ne kao osobu odgovornu za Kulturnu revoluciju (1964. ∑ 1976.), koja je naštetila svakoj obitelji i odnijela milijune života.

U Americi sam pokušala potisnuti sjećanja. Ipak, u vatrometima pro-slave Dana neovisnosti vidim utopljeno lice Male Zelene. Kad god odem na zahod, sjetim se kako sam nekoć običavala čučati na tankoj, mokroj dasci nad septičkom jamom dok su poda mnom plivali milijuni crva i kako sam se bojala da ću upasti unutra. Kad god bih se zaljubila, začu-la bih pucnje i sjetila se cijene zaljubljivanja u radničkom logoru, kao i sudbine onih koji su svoju strast morali platiti.

San moje mlade kćeri, rođene u Americi, da će pomoći pri prona-lasku lijeka protiv raka, podsjeća me na vlastiti djetinji san da ću se po-svetiti čuvanju svoje zemlje. Željela sam se opasati bombama i postati mučenicom dižući u zrak osvajače, Amerikance.

Rastužuje me kada vidim da kineski povjesničari ponavljaju ono što govori vlada, nazivajući Kulturnu revoluciju ≈Maovim sitnim ne-dostatkom√. U mojim očima nema većeg zločina od kolektivnog pri-krivanja istine.

Objavljivanje Crvene Azaleje nisam uzela zdravo za gotovo, jer znam da milijuni mojih sunarodnjaka nisu poživjeli da ispričaju svoje priče.

Tijek povijesti određuju moćnici. Premda odajem priznanje komuni-stičkoj vladi za kineski ekonomski uspjeh, prezirem njezin odnos prema prošlosti. Smatram da je novi režimski slogan ≈Drugovi, idemo dalje√, koji u prijevodu znači ≈Zaboravimo Kulturnu revoluciju√, izdaja čo-vječanstva.

Obavijen razmetljivom neonskom rasvjetom, krajobraz naše duše leži okužen u ruševinama. Nadamo se da bolest neće izići na vidjelo te da se tumor neće proširiti i narasti. Što bi moglo biti strašnije? Koliko će vremena proći prije negoli se nenaučena lekcija ponovi?

Pišući Crvenu Azaleju nisam shvaćala da ne pripovijedam tek priču o djevojci zvanoj Žad Mira, Anchee Min, već i priču o Kini, njenome jučer, danas i sutra.

Anchee Min, 2005.



DIO PRVI



9

Odgajana sam na Maovu učenju i operama gospođe Mao, drugarice Jiang Qing. U osnovnoj školi bila sam za-

povjednica Male crvene garde. Bilo je to u vrijeme Velike proleterske kulturne revolucije kada je crvena bila moja boja. Roditelji su mi živjeli poput ∑ riječima susjeda ∑ štapića za jelo: uvijek u suglasju. Otac mi je bio profesor industrijskog tehničkog crtanja na Šangajskom tekstilnom institutu, premda mu je prava ljubav bila astronomija. Majka mi je bila nastavni-ca u šangajskoj srednjoj školi. Podučavala je što god je Partija od nje zahtijevala, jedno polugodište na kineskom, iduće na ruskom. Oboje su vjerovali u Maoa i Komunističku partiju, kao i svi naši susjedi. Imali su četvero djece, svako godinu dana starije od sljedećeg. Ja sam rođena 1957. Stanovali smo u gradu, u Južnoj raskošnoj ulici, u maloj gradskoj jednokatni-ci koju su dijelile dvije obitelji. Kuću smo naslijedili od djeda koji je umro od sušice uoči mog rođenja.

Od pete godine života smatrali su me odraslom. To nije bilo nimalo neobično. Sva djeca s kojom sam se igrala nosila su mlađu djecu iz svoje obitelji na leđima, privezanu koma-dom tkanine. Maleni su se igrali šmrkljima dok smo se mi igrali skrivača. Mene su zadužili da skrbim za obitelj jer su mi majka i otac cijeli dan provodili u radnim jedinicama, baš kao i svi drugi roditelji.

Sestre i brata nazivala sam svojom djecom, jer sam po sva-kog od njih morala ići u jaslice i vrtić još dok sam i sama bila predškolske dobi. Bilo mi je šest godina kad je mojoj sestri


Anchee Min

10

Cvat bilo pet, drugoj sestri Koralj četiri a bratu Osvajaču Svemira tri godine. Roditelji su pažljivo birali naša imena. Smatralo ih se ekscentričnima, budući da su susjedi svoju djecu nazivali Čuvar Crvene, Veliki Skok, Dugi Marš, Crvena Zvijezda, Oslobođenje, Revolucija, Nova Kina, Ruski Put, Otpor Americi, Domoljubni Prethodnik, Nedostižni Crveni Vojnik i slično... Moji roditelji imali su vlastite ideje. Isprva su me nazvali Lin-Shuan ∑ Sunce Koje Izlazi u Planini. To su odbacili budući da se Mao smatrao jedinim suncem. Nakon daljnjeg razmatranja nazvali su me Anchee ∑ Žad Mira. Usto, ime je po zvučnosti sličilo kineskom izgovoru engleske riječi ≈anđeo√. Tako su me upisali. Cvat i Koralj nazvane su prema zvuku či (žad). Dva su razloga zašto su roditelji nazvali moga brata Osvajač Svemira: prvi je taj što je otac volio astrono-miju; drugi je bio odgovor na Maova predviđanja da će Kina ubrzo proizvesti vlastiti svemirski brod.

Kako sam ja to tada doživljavala, roditelji su svojim radom sudjelovali u spašavanju svijeta. Svake večeri pokupila bih djecu i tukla se s klincima iz četvrti cijelim putem kući. Modrica na obrazu ili okrvavljen nos bili su uobičajeni poput obroka. Nije me to previše zabrinjavalo. Premda sam se pla-šila prelaska ulice na semaforu i mračnih uličica, naučila sam skrivati strah jer sam djeci morala biti uzor, pokazati im što je hrabrost. Kad bih uspjela braću i sestre natjerati da se sami igraju u dnevnoj sobi, otišla bih prirediti štednjak za kuhanje večere. Uvijek mi je dugo trebalo da naložim vatru u šted-njaku, jer nisam shvaćala da drvo i ugljen za gorenje trebaju zrak. Pretrpala bih štednjak pjevušeći Maove citate. Jednom, kad se nakon mnogih pokušaja vatra nije razgorjela, izgubila sam strpljenje. Izašla sam na igranje misleći da vatra ne gori. Zatim je došlo neko dijete i reklo mi da kroz prozor naše kuće suklja dim. To se dogodilo tri puta.

Nastojala bih uspavati djecu dok je nebo još bilo svijetlo. Male dječje nožice udarale bi o pamučne plahte, derući nove


Crvena Azaleja

11

rupe na mjestu starih. Plahte su se ubrzo pretvarale u prnje. Kad bi se soba utišala, naslanjala bih se na prozorsku dasku motreći početak ulice, čekajući da se pojave roditelji. Gledala bih kako nebo postaje tamnoplavo i kako se Venera diže, pa uz prozor usnula.

Kada mi je bilo deset godina, 1967., morali smo se preseliti. To se dogodilo zato što nas je susjed iz prizemlja optužio da imamo više prostora od njega. Pitali su kako može šesteročla-na obitelj obitavati u četiri sobe dok obitelj s jedanaest člano-va ima samo jednu? Pravednost je bit revolucije. Popeli su se s noćnim posudama i prolili govna po našim plahtama. Policije nije bilo. Policijsku postaju revolucionari su prozvali revizi-onističkom tvorevinom i zatvorili je. Crvena garda počela je pljačkati kuće. Nitko se nije odazvao na naš poziv upomoć. Susjedi su samo stajali i gledali.

Susjed iz prizemlja nije nas prestajao uznemiravati. Čistili smo govna iz noći u noć, gutajući uvrede s krotkom ponizno-šću. Obitelj iz prizemlja postala je neukrotiva. Prijetili su da će nauditi nama djeci kad roditelji ne budu kod kuće. Rekli su da im je druga kći duševni bolesnik. Stoga nisu mogli od-govarati za njezine postupke. Ta druga kći uspela se k nama i pokazala mi sjekiru koju je upravo naoštrila. Rekla je da bi mi mogla raskoliti glavu na dva dijela, kao da siječe lubenicu. Upitala me želim li da to učini. Odgovorila sam joj neka pri-čeka pa da ću joj poslije reći želim li to ili ne. Zgrabila sam sestre i brata pa smo pobjegli i cijeli dan proveli natiskani u ormaru.

Jednog dana kad je majka nakon posla stigla na vrata, za-skočila ju je susjedova druga kći. Vidjela sam kako se hrvaju na stubištu. Majku je gurnula, prignječila je o pod i porezala škarama. Bila sam u šoku. Stajala sam uz majku gledajući kako joj krv teče niz lice i zapešća. Željela sam vrisnuti, ali sam ostala bez glasa. Druga kći je sišla i škarama razrezala vlastita


Anchee Min

12

zapešća. Potom je pohitala radoznaloj svjetini pred vratima, podižući krvave ruke. Gledajte me, vikala je. Ja sam radnica koju su napali buržujski intelektualci. Drugovi, ovo je poli-tičko ubojstvo. Izišli su i članovi njezine obitelji. Oni su, pak, vikali da se dug u krvi krvlju mora i naplatiti.

Otac je rekao da se moramo odseliti. Da moramo pobje-ći. Napisao je kratke oglase u kojima je opisao našu kuću i što traži u zamjenu. Oglase je potom zakucao na debla sta-bala u ulici. Sutradan se pred našim vratima zaustavio kami-on pun pokućstva. Iz kamiona su izišla petorica muškaraca i rekla da su ovdje kako bi svoju kuću zamijenili za našu. Otac im je odgovorio da još nismo ni krenuli u potragu za kućom kakva bi nam odgovarala. Naša je kuća kao stvorena za vas i spremna je za vaše useljenje, odgovorili su. Otac je rekao da ne znamo ni kako kuća izgleda. Pođite sada i pogledajte je, svidjet će vam se, odgovorili su muškarci. Otac je upitao ko-liko soba ima. Rekli su da su ima tri sobe, jako lijepe, prema šangajskom standardu. Majka ih je upitala znaju li da je druga kći susjeda iz prizemlja duševno poremećena. Muškarci su rekli da to neće biti problem. Rekli su da su baš maloprije premlatili drugu kći i da im je priznala kako je zapravo nor-malna i da je njezina obitelj samo poželjela koju sobu više. Obećala im je da ubuduće neće praviti nevolje. Muškarci su rekli da su otac i sinovi te da su svi radnici u šangajskoj čeli-čani. Sinovi trebaju sobe da bi se oženili. Sobe im hitno tre-baju. Moj otac ih je zamolio neka nam daju vremena za raz-mišljanje. Muškarci su odgovorili da će čekati pred vratima dok ne odlučimo. Otac je rekao da ne mogu tako. Pustite sad to, odvratili su muškarci. Roditelji su odlučili razgledati nji-hovu kuću u ulici Shanxi.

Ja sam morala čuvati kuću dok roditelja nije bilo. Pisala sam domaću zadaću kad sam vidjela da su muškarci počeli isto-varivati svoje pokućstvo. Nakon toga, počeli su pomicati naš namještaj. Prišla sam i im rekla da se moji roditelji još nisu


Crvena Azaleja

13

vratili. Muškarci su odgovorili da nam žele pomoći dok još imaju kamion. Takav se kamion nikada ne može posuditi baš onda kada odlučiš da si spreman za selidbu, rekli su. Zar ćeš ti iznijeti sve ove stvari svojim malim, golim rukama?

Kad su se roditelji vratili, većina našeg pokućstva bila je utovarena u kamion. Majka je rekla da ne pristaje na to i da nas ne mogu prisiliti na iseljavanje. Mi smo radnici i ne voli-mo mozgalice, odgovorili su muškarci. Oglasili ste, mi smo došli s dobrom ponudom. Ne volimo kad nas se pokušava nasamariti. Pretukli smo drugu kći iz prizemlja jer nas je po-kušala nasamariti.

Otac je pozvao majku i djecu na stranu. Moramo pobjeći odavde, rekao je. Pođimo, zaboravimo pravdu. Tako je i bilo. Odselili smo se u ulicu Shanxi koja se nalazila u četvrti Xu-Hui. Bile su to kuće u nizu. Naš kat činio je dvosoban stan koji su dijelile tri obitelji. Stan je pripadao vladi. Tri obitelji morale su dijeliti jedan zahod. Smjestili smo se u prednjem dijelu kata. Uz dnevnu sobu, imali smo trijem i kuhinju. Obitelj koja je zauzela stražnji dio bila je peteročlana. Živjeli su u jednoj prostoriji a štednjak im je bio tik do zahoda. To mi se nije sviđalo jer su često kuhali dok sam obavljala nuždu. Treća obitelj stanovala je na preuređenom trijemu iza kuće. Bili su veoma tihi ljudi.

Smirimo se, rekao je otac. Sagledajmo to s druge strane ∑ moglo je biti gore, mogli su nas pobiti. Ako ništa drugo, ovdje smo na sigurnom. Svi smo se složili i počeli se osje-ćati bolje. Iznad nas je živjela velika obitelj sa šestero djece. Njihova treća kći bila je mojih godina. Službeno joj je ime bilo Cvijet Sunca, ali kod kuće su je zvali Mali Lijes, zbog toga što je bila mršava poput kostura. Sišla je k nama i upi-tala me bih li se željela pridružiti političkom tečaju o Maovu učenju koji je njezina obitelj održavala svake večeri nakon objeda. Rekla sam da moram pitati oca. Otac je rekao ≈ne√. Rekao je da ne želi revoluciju u kući. To me iznenadilo, pa


Anchee Min

14

sam provela noć pitajući se je li moj otac kontrarevolucionar i bih li ga trebala zbog toga prijaviti.

Mali Lijes razočarala se kada je čula da neću pohađati tečaj o Maovu učenju. Malo nakon što se vratila na kat, začula sam kako njezina obitelj počinje pjevati: ≈Crveno se diže na istoku sunce, Kina je iznjedrila Mao Zedonga…√ Divila sam se nje-zinoj obitelji. Željela sam da i mi možemo biti takvi.

Nama djevojčicama dali su da spavamo na trijemu, a naš brat spavao je u kuhinji. Majci je strašno nedostajala naša stara kuća. Nedostajalo joj je to što više nema zahod samo za sebe.

Prvog jutra nakon useljenja, pamtim da je bio ponedjeljak, probudilo me glasno električno zvono. Nagnula sam se kroz prozor i pogledala dolje. U prizemlju se nalazila radionica za izradu kablova i žičane opreme. Svaki dan u pola osam, kad bi zazvonilo glasno električno zvono, unutra bi nahrupila gomila žena. Glave su im podsjećale na pčele koje se gura-ju u košnicu. Oko dvije stotine žena radilo je na katu ispod nas i pod nadstrešnicom koja je prekrivala trećinu stražnje uličice. Te su žene nekoć bile kućanice. Nisu bile školova-ne, ali su znale raditi rukama. Ondje su cijeli dan izrađiva-le žicu i lemile. Donosile su vlastitu užinu i jele u dvorištu. S prozora sam mogla vidjeti što jedu ∑ uglavnom usoljenu ribu i tofu. Nekima od njih davali su kupone za mlijeko jer su žice koje su lemile sadržavale otrovne kemikalije. Smrad tih kemikalija dopirao je do nas kada bi žene poslagale žicu po dvorištu.

Te žene odozdo voljele su čavrljati, svađati se i pjevati opere drugarice Jiang Qing, gospođe Mao. Susjed ih je na-zivao opisnim imenima Velika Svađa Ponedjeljkom Srijedom i Petkom, Mala Prepirka Utorkom, Četvrtkom i Subotom. Imale su zvučnike u svakoj prostoriji. Poslijepodne bi neki glas čitao Maova djela ili članke iz Narodnog dnevnika i lista Crvena zastava. Kada bismo se vratili iz škole oko tri i tride-


Crvena Azaleja

15

set, čuli bismo da svira glazba za tjelovježbu. Žene bi izišle, poredale se i zauzele cijelu uličicu da bi se desetak minuta istezale. Često sam se s bratom i sestrama naginjala kroz pro-zor i promatrala ih. Doznali smo i nadimke tih žena kao što su Chow Di ∑ Izvuci Brata; Lai Di ∑ Dobij Dječaka, Shuang Di ∑ Dvostruki Dječak; Yin Di ∑ Osvoji Dječaka; i Bao Di ∑ Zasigurno Dječak. Ta su me imena uznemirila. Premda ih nisam mogla povezati s vlastitim životom, u glavi mi se počela rađati pomisao da je tužno roditi se kao djevojčica. Radionica je poslovala u tri smjene. Stroj za proizvodnju žice radio je dan i noć. Otac je teško podnosio buku. Nije mogao spavati. Sišao je u prizemlje požaliti se, ali uzalud. Žene mo-raju raditi, rekao je gazda. Tako do prinose revoluciji.

Djeca iz ulice često su dolazila gledati žene kako barataju žicom. Obrađivale su je brusnim papirom prije nego što bi je oblikovale. Dale su nam brusni papir pa bismo i mi brusi-li. To nas je zabavljalo. Žene su nam rekle da će žica biti ot-premljena u Vijetnam. To što smo radili bila je nacionalna tajna. Žene su od vlade dobile nagradne povelje. Najveću su povelju uokvirile i objesile na zid. ≈Čast i slava željezariji Wu Lee√, pisalo je.

Pohađala sam Osnovnu školu Duga sreća. Škola je bila uda-ljena šest križanja od mjesta gdje smo stanovali. Moji novi kolege iz razreda ismijavali su me jer sam uvijek nosila isti kaputić pun rupa. Nosila sam ga u sva godišnja doba. Bilo je to staro odijelo mog rođaka. Cvat je obično nosila odje-ću koju bih ja prerasla. Sa zakrpama na ovratniku i laktovi-ma, preuzela bi je Koralj. Još zakrpa. Premda je bila oprezna, odjeća bi se istopila. Znala je da Osvajač Svemira čeka svoj red. Osvajač Svemira uvijek je bio odjeven u prnje. Osjećala sam se veoma krivom zbog toga.

Djeca u novom susjedstvu nisu bila prijateljski raspoložena. Često su nas napadala. Nazivali su nas ≈Prnje√ i ≈Buhe√. Otac


Anchee Min

16

je rekao da nam ne može priuštiti novu odjeću kako bismo izgledali uglednije, ali da ugled možemo steći i time što ćemo biti dobri učenici. Zla djeca mogu ti uzeti školsku torbu, ali ti ne mogu oduzeti inteligenciju. Slijedila sam očeve naput-ke i upalilo je. Ubrzo sam primljena u članstvo Male crve-ne garde te imenovana zapovjednicom zahvaljujući dobrim ocjenama. Bila sam rođeni vođa. To sam zarana uvježbala kod kuće. Tih je godina bilo jedino važno naučiti kako biti revo-lucionar. Crvena garda pokazivala nam je kako rušiti i kako štovati. Pripadnici Crvene garde skakali su sa zgrada da po-kažu odanost Maou. Govorilo se da je tjelesna smrt ništavna. Laka poput pera. Tek kad čovjek umre za narod, njegova smrt postaje težom od planine.

Roditelji nikada nisu kod kuće razgovarali o politici. Nikada se nisu žalili na poslove koji su im dodijeljeni. Godine 1971. moj otac više nije bio sveučilišni profesor: poslali su ga da radi u tiskari kao pomoćni radnik. Premda mi je majka imala sveučilišnu diplomu, poslali su je na rad u tvornicu cipe-la. Pripadnost radničkoj klasi politički je imperativ, govo-rio je njezin šef. Partija je to nazivala programom preodgo-ja. Roditelji su bili nezadovoljni poslovima, ali su se za naše dobro ponašali ispravno. Da se netko na njih požalio, to bi utjecalo na našu budućnost.

Majci je bilo teško pretvarati se da je nešto što nije. Kolege su joj govorili da je politički šeprtljava. Jednoga dana bilo joj je naloženo da na voštanom papiru napiše krilaticu: ≈Dug, dug život Predsjedniku Maou!√

Dug, dug život Predsjedniku Maou!


Crvena Azaleja

17

Ona je umjesto toga napisala: ≈Nema, nema života Predsjedniku Maou!√

Nema, nema života Predsjedniku Maou!

Na Kineskom ≈Dug, dug život√ doslovno bi se prevelo kao ≈deset tisuća godina kojima nema kraja√, pa ta rečenica u sebi sadrži znak za ≈nema√. Majka je pomiješala znakove te je ispalo ≈nema godina kojima nema kraja√. Bio je to nesretan slučaj, rekla je majka. Kada je dobila to zaduženje, patila je od snažne glavobolje. Nisu joj dopuštali da se odmori kada joj je krvni tlak bio povišen. Ni samoj joj nije bilo jasno zašto je to tako napisala. Priznala je da je oduvijek voljela Maoa. Kudili su je na tjednom političkom sastanku kojem je morala nazočiti cijela općina. Rekli su da je imala zle namjere. Da se prema njoj treba pomašati kao prema zločinki. Majka nije znala kako bi se opravdala. Nije znala što joj je činiti.

Majci sam u natuknicama napisala pokajnički govor. Bilo mi je dvanaest godina. Napisala sam Maove slavne citate. Rekla sam da nas Predsjednik Mao uči kako ljudima moramo dopustiti da isprave pogreške. To je jedini način da usvojimo veliki komunizam. Pogreška nevinog čovjeka nije zločin. Ogriješiti se o Maovo učenje jest zločin. Majka je pročitala moj govor na sastanku u školi i bilo joj je oprošteno. Vrativši se kući, rekla mi je da je veoma sretna što ima tako pametno dijete.

Ali idućeg tjedna ponovo su je uhvatili u prijestupu. Upotrijebila je list novina na kojem je bila Maova slika za brisanje stražnjice nakon nužde. Tih smo se dana svi brisali novinama jer si je malo tko mogao priuštiti toaletni papir. Majka je na tjednom sastanku pokazala liječničko pismo. Ono je dokazivalo da joj je krvni tlak bio krajnje visok u vrijeme kada


Anchee Min

18

se dogodio taj incident. Tog joj puta nisu oprostili. Poslali su je na preodgoj teškim radom u tvornici cipela. Tvornica je proizvodila gumene čizme. Svaki je par težio četiri i pol kilo-grama. Njezin je posao bio skidati čizme s kalupa. Osam sati na dan. Svake bi se večeri srušila čim bi stigla kući.

Čim bi majka ušla kroz vrata, skljokala bi se u stolicu. Ondje bi nepokretno sjedila, kao da je u nesvijesti. Naložila bih Cvatu da donese mokri ručnik i bokal vode, Koralju da donese lepezu od bambusa, a Osvajaču Svemira da ode po čašu vode, dok bih ja majci skidala cipele. U tišini bismo če-kali da se probudi, a onda je počeli posluživati. Majka bi se radosno osmjehivala. Trljala bih joj leđa dok bi je Cvat hladila lepezom. Koralj bi vlažila ručnik i dodavala mi ga nakon što bi Osvajač Svemira promijenio vodu. Tada bismo obično za-čuli očeve korake na stubištu. Očekivali smo da otvori vrata i napravi šaljivu grimasu.

Često smo ostajali bez hrane potkraj mjeseca. Pre tvarali bismo se u izgladnjele životinje. Gladna, Koralj je jednom iz ormara iskopala bočicu s lijekovima i sažvakala ružičaste pilu-le protiv zatvora. Oštetila je debelo crijevo. Osvajač Svemira proždirao je kore i koštice voća koje bi našao u uličnim kan-tama za otpatke. Cvat i ja nalijevale bismo se vodom jedva če-kajući da prođe dan.

Majka je plaću primala petog u mjesecu. Toga dana doče-kali bismo je na autobusnom stajalištu. Kad bi se vrata auto-busa otvorila, majka bi iskočila ozarena lica. Skočili bismo na nju poput majmunčića. Odvela bi nas do obližnje pekanice da se dosita najedemo. Trpali bismo u sebe dok nam trbusi ne bi postali tvrdi poput lubenica. U tim je trenucima majka bila najsretnija žena na svijetu. To je bio jedini dan kada nije djelovala bolesno.

Otac nije znao izrađivati cipele, ali ih je ipak izrađivao za sve nas. Cipele koje bi izradio nalikovale su na male čamčiće, s petom i prstima izvijenima uvis ∑ jer su potplati koje je kupio


Crvena Azaleja

19

bili premali u odnosu na gornjište. Bez obzira na to, izbušio bi ih i sašio. Pritom se služio odvijačem. Cipele bi nam poprav-ljao svake nedjelje, prstiju umotanih u zavoje. To je činio sve dok Cvat i ja nismo naučile šivati krpene cipele.

Jednog dana majka se vratila kući s mnogo bočica punih lijekova. Došla je iz bolnice. Imala je sušicu i liječnik joj je naredio da kod kuće nosi kiruršku masku. Majka je rekla da je na neki način sretna što je bolesna jer napokon može pro-voditi vrijeme s obitelji.

Postala sam maoistička aktivistica u općini i pobjeđivala na natjecanjima jer sam znala Crvenu knjižicu naizust.

Postala sam obožavateljica opere. Nije bilo mnogo vrsta za-bave. Riječ ≈zabava√ smatrana je prljavom, buržujskom riječi. Ali opera je bila nešto posve drugo. Revolucionarne opere gospođe Mao, drugarice Jiang Qing, bile su izraz proleter-skog duha. Voljeti ili ne voljeti operu bilo je ozbiljno politič-ko stajalište. To je značilo biti ili ne biti revolucionar. O ope-rama se učilo na radiju i u školi, a promicale su je i općinske organizacije. Deset godina. Iste opere. Slušala sam ih dok sam jela, hodala i spavala. Odrasla sam s njima. Ušle su mi u krv. Ukrasila sam trijem plakatima omiljenih opernih junakinja. Pjevala bih opere kuda god pošla. Majka me čula kako pje-vam u snu; rekla je da mi je opera poput hrane. Bila je to isti-na. Nisam mogla izdržati ni dan bez slušanja opere. Priljubila bih uho uz radio pokušavajući prepoznati kada je pjevačica uzela dah. Oponašala sam je. Arija se zvala ≈Ne odustajem od bitke dok sve zvijeri ne budu pobijene√. Pjevala ju je Željezna Šljiva, lik omladinke iz opere Crveni Lampion. Pjevala sam tu ariju bez prestanka, sve dok me glasnice nisu zaboljele. Tjerala sam glas do najviših tonova:

Moj je otac stablo bora, njegova je volja jaka.On je junak neslomiva duha, pravi komunist.


Anchee Min

20

Slijedim te,Uz tebe bez oklijevanja koračam.Crveni lampion podižem visoko,

Svjetlost me njegova vodi.Slijedim te da porazimo zvijeri.

Naraštaj moj i budući…

Napamet sam znala cijela libreta opera: Crveni Lampion, Strateško zauzimanje Tigrove planine, Jezero Sha Jia, Luka, Pohod na pukovniju Bijelog Tigra, Crveni ženski odred, Pjesma Zmajeve rijeke. Otac nije mogao podnijeti moje glasno zavijanje uz radio; uvijek bi vikao: Zar se vješaš tamo u kuhinji?

Baka sa sela donijela nam je mladu kokoš. Kad ju je ugledao, naš prvi susjed Stari Krojač ostao je zadivljen raskošnim ta-mnosmeđim perjem oko njezina kljuna. Uzviknuo je: Ima bradu kao Karl Marx! I tako je kokoš prozvana Velika Brada. Velika Brada bila je djedova i bakina ljubimica. Dobili su je kad je imala samo dva dana. Kada je baka previše osiromaši-la da bi je zadržala, nije je imala srca ubiti za objed. Donijela ju je u Šangaj i rekla nam da pojedemo Veliku Bradu umje-sto nje. Velika Brada još je premlada da bi nesla jaja, rekla je baka. Kokoš je bezvrijedna ako ne nese. Velika Brada na te je primjedbe zakokodakala i nagnula glavu u stranu. Kresta joj je bila jako, jako crvena, poput žeravice. Poparite je vinom od sijerka, rekla je baka. Nema boljeg okusa. Baku smo pozva-li da Veliku Bradu podijeli s nama, ali žurno je odmahnula glavom i rekla neka je sami pojedemo jer je ona alergična na piletinu. Podigla je kovčege i otišla, gotovo trčećim korakom. Njezine su malene noge jedva dostizale jedna drugu.

Dakle, tko će onda ubiti Veliku Bradu? Ja neću, rekao je otac. Ne zanima me čak ni kao hrana, sad kad ste mi dali da je upoznam… Otac je zurio u Veliku Bradu. Velika Brada nagnula bi glavu sad na jednu, sad na drugu stranu, oglasila


Crvena Azaleja

21

se s ≈ko-ko-ko√ pa zagladila perje kljunom. Otac se vratio za svoj stol. Velika Brada zamahnula je krilima prema majci. Jao ne, ja nikako, rekla je majka. Ja ništa ne mogu ubiti, znate. Pogledala je mene, a s njom i ostala djeca. Znala sam što žele reći: Ti si najhrabrija. Ti bi trebala biti mesarica.

Rekla sam da hoću. Nije to velika stvar. Spravljala sam dobra jela od živih golubova, rakova i žaba. Kokoš bih mogla operušati u deset minuta, baš onako kako sam vidjela da čine s patkama na tržnici. Mesari bi im prerezali vratove, objesili ih za noge, pustili da isteče sva krv a zatim ih potopili u ki-puću vodu, izvadili i očerupali.

Brat i sestre su kimali. Ni trenutak nisu posumnjali u moju odlučnost. Odnesite je u dvorište, samo pazite da ništa ne čujem, rekla je majka. Čekaj ∑ povukla me za rukav. Možda bismo je trebali darovati ljudima iznad nas. Zašto? Svi smo upitali. Grozno mi je vidjeti vlastitu djecu kako ubijaju. Takva je bila majka. Zbog nje smo propustili mnogo zabave. Natjerala nas je da oslobodimo ptice koje smo uhvatili, mačiće koje smo pronašli. To ćemo učiniti mi, u dvorištu, rekla sam. Neće biti buke. Ova kokoš na tržnici vrijedi barem pet juana. To je nečija petodnevna plaća, pomisli samo. Majka je utih-nula dok sam držala Veliku Bradu za krila. Ko-ko-ko, glasala se Velika Brada dok mi se otimala u rukama. Nemoj plakati, nije tako strašno, šaljemo te Karlu Marxu da usporedite čija je brada veća, rekao je Osvajač Svemira. Rekla sam mu da za-čepi i donese mi velike škare. Prije negoli je Osvajač Svemira otišao, iznenada me ugrizla. Ugrizla me Velika Brada, kokoš. Kljun joj je bio poput škara. Popustila sam stisak. Poletjela je niz stubište. Udarivši nekoliko puta o strop, stropoštala se u betonsko dvorište.

Kokoš Velika Brada ostala je ležati u betonskom dvorištu na trbuhu, dok joj je jedno krilo mlitavo visjelo uz tijelo. Ko… ko… ko… drhtala je pokušavajući se osoviti na noge. Pala je, vukući za sobom krilo. Pogledali smo jedni druge, a potom


Anchee Min

22

Veliku Bradu. Krilo joj je slomljeno, rekla je Koralj. Osvajač Svemira pružio mi je velike škare. Ne, ne mogu je sada ubiti. Ranjena je. Ja neću, rekla je Cvat. Neću ni ja, rekla je Koralj. Ja neću ni u kom slučaju, rekao je Osvajač Svemira i briznuo u plač. Uvijek me iskorištavate. Potrčao je do prozora. Podigao je glavu i povikao: Mama, opet me iskorištavaju!

Odlučili smo odgoditi ubijanje. Nećemo ubiti Veliku Bradu dok joj slomljeno krilo ne zacijeli. Načinili smo joj ležaj u kuhinji pokraj sudopera. Bacili smo se u potragu za suhom slamom. Ispleli smo joj vijenac nalik na gnijezdo. Na njemu je tiho sjedila. Mi smo je satima promatrali. Sjedila je s gla-vom pod krilom, malenog, vrućeg tijela. Vrućina se osjećala pod perjem. Ima vrućicu, rekla je majka. Zaražena je. Što, što nam je činiti? Svi smo se usplahirili. Imam svoje tablete antibiotika, ali ne znam hoće li joj… Bit će dobre za Veliku Bradu ako su dobre za ljude, rekla je Cvat. Velika Brada io-nako se ponaša poput čovjeka. Doista je tako, rekla je Koralj, milujući kokino perje. Vidiš, znala je da će biti ubijena pa se bacila i slomila krilo.

Svi smo pažljivo bockali kokoš prstima. Velika Brada blago nas je gledala. Ko-ko-ko-ko. Ko-ko-ko-ko. Boli je, mama, rekli smo uglas. Molim te, daj joj antibiotik.

Majka je gurnula žličicu punu antibiotika Velikoj Bradi u kljun dok smo joj mi držali tijelo. Koralj i Osvajač Svemira držali su je za noge, Cvat i ja za krila. Velika Brada je surađi-vala. Nakon toga je srala po kuhinji, a kad smo sjeli za večeru, otišla je na spavanje. Nismo mogli jesti. Naša je mala kuhinja zbog kokoši smrdjela po govnima. Velika Brada zauzela je ci-jeli kut kuhinje; nama je preostalo sam da se natiskamo oko stola. Svi smo za jelom razmišljali o bolesnoj kokoši. Voljela bih da održavate čistoću kuhinje, a to uključuje i uklanjanje smrada, rekla je majka. Čujete li me? Pogledala nas je. Žurno


Crvena Azaleja

23

smo trpali rižu u usta. Otac upita: Jeste li čuli majku? Ne po-slušate li, darovat ću kokoš još večeras.

Kumili smo i obećavali da ćemo čistiti kuhinju. Otišli smo kod susjeda po pepeo iz štednjaka. Prekrivali smo izmet Velike Brade pepelom, a potom ga lopatom bacali u kantu za otpat-ke. Hranili smo Veliku Bradu crvima, nasjeckanim kostima, rižom i povrćem. Dobivala je na težini. Kresta joj je postajala sve crvenija. Pričali smo joj, pjevali joj, nadali se da će usko-ro početi nesti jaja. Ali razočarala nas je. Postajala je sve ljep-ša, sjajnog perja i snažnih čaporaka, ali od jaja ništa. Postajalo nam je sve manje zanimljivo služiti je. Ti počisti! ∑ pokazala bih prstom na Cvat. Ti počisti! Cvat bi pokazala na Koralj. Ti! Koralj na Osvajača Svemira. Osvajač Svemira prstom bi majci pokazao sve nas: Majko, opet me iskorištavaju!

Ubijte kokoš, zapovjedio je otac. Rekao sam vam da tije-kom vikenda moram učiti za ispit. Moramo i mi, povikala su djeca. Onda to učinite u ponedjeljak, rekao je otac. Dobro, ponedjeljak, obećala sam.

U ponedjeljak u podne naoštrila sam škare. Nikoga nije bilo kod kuće. Promatrala sam Veliku Bradu. Uzvratila mi je pogled. Djelovala je usplahireno. Čeprkala je naokolo i bila neuobičajeno nemirna. Lice joj je bilo crveno. Otišla bi sjesti na vijenac, pa ustala i ushodala se. U meni se probudila zna-tiželja. Primaknula sam se da je pobliže promotrim. To joj se nije svidjelo. Pošla se sakriti ispod stolice blizu odvodne cije-vi. Osjetila sam da želi samoću, ali nisam željela otići. Ustala sam pokušavajući se dosjetiti kako da je promatram bez nje-zina znanja. Iznad sudopera bilo je obješeno zrcalo. To mi je dalo ideju. Popela sam se na kuhinjski stol i legla na leđa. Okrenula sam zrcalo i pronašla kut pod kojim sam vidjela Veliku Bradu, ali ne i ona mene.

Nakon otprilike pet minuta Velika Brada ustala je s vijenca. Ogledala se oko sebe kao da se želi uvjeriti da u kuhinji nema nikoga. Kljunom je razmjestila slamu u vijencu i počela širiti


Anchee Min

24

noge. Zauzela je smiješan stav, niti klečeći, niti stojeći; rep joj se počeo spuštati da prekrije čmar. Zadržala se u tom položaju. Tijelo joj je nabubrilo. Tiskala je. Nese li jaje? Zadržala sam dah i piljila u zrcalo. Velika Brada nestala je iz zrcala; poma-knula se u kut gdje sam je izgubila iz vida. Nisam je željela uplašiti; strpljivo sam čekala. Nekoliko minuta poslije Velika Brada ponovo je stupila na scenu i okrenula se prema meni pod savršenim kutom. Vidjela sam da joj je čmar raširen i da iz njega izlazi nešto bijeloružičasto. To je jaje! Velika Brada još je više raširila noge; lice joj je postajalo ljubičasto. Vratila se u onaj smiješan položaj, tiskala i tiskala. Napokon je ustala. U vijencu je bilo jaje.

Skočila sam sa stola i oprezno podigla jaje iz vijenca. Bilo je toplo. Opna mu je bila tanka, gotovo prozirna. Na kori su se nalazile točkice krvi. Pogledala sam Veliku Bradu. Ona mi je uzvratila smjernim pogledom. Zagrlila sam je, a ona je po-čela pjevati: Ko-ko-ko la! Ko-ko-ko la! Njeno kokodakanje bilo je glasno i ponosno.

Koralj je odnijela Veliku Bradu u postelju. Smatrala je kako će joj to omogućiti da se dobro odmori nakon tako napornog poroda.

Svi smo klečali uz krevet i obraćali se Velikoj Bradi. Jaje je prelazilo iz ruke u ruku. Osvajač Svemira donio je olovku pa sam na jaje napisala datum. Cvat je pronašla kutiju za cipele, stavila u nju meki papir na kojeg je pažljivo smjestila jaje pa spremila kutiju pod krevet.

Kad su roditelji stigli, priopćili smo im veliku vijest. Rekli smo kako više nema potrebe da ubijemo Veliku Bradu, jer je počela nesti jaja. Jaja su bila najskuplja namirnica na tržnici. Roditelji su se složili, ali i rekli da neće jesti jaja Velike Brade. Kazali smo da ćemo jaja čuvati za goste.

Velika Brada našla se u središtu pozornosti. Svakog dana poslije škole odlazili bismo kopati crve. Osvajač Svemira pe-njao se na drveće po još veće crve. Velika Brada postala je iz-


Crvena Azaleja

25

birljiva. Počela je jesti isključivo žive crve. Snijela bi jedno jaje svaka dva dana pa je kutija za cipele ubrzo bila puna.

Ali lagodan život Velike Brade nije potrajao. Tog je ljeta partijski Općinski komitet pokrenuo Rodoljubnu kampanju javnoga zdravlja pa su svi psi, patke i kokoši morali biti pobi-jeni u tri dana. Pokušali smo sakriti Veliku Bradu, ali nismo je mogli ušutkati nakon što bi snijela jaje. Morala je izraziti svoj majčinski ponos. Na vrata nam je stigla delegacija komiteta, skupina umirovljenih staraca, koji su počeli izvikivati slogane pozivajući nas na mobilizaciju. Isprva smo se pravili da ih ne čujemo. Uznemirili smo se kad su prišli bliže, mašući malim papirnatim zastavicama. Držali smo Veliku Bradu pod pro-zorom i prekrili je dekom. Starci su vikali dok nisu promukli i uspuhali se. Slogan je glasio: ≈Ne uzgajajte patke ni kokoši u gradu!√ Nakon nekog vremena pretvorio se u: ≈Ne uzga-jajte patke…√ ∑ starac koji je predvodio skandiranje na tom je mjestu izgubio dah, udahnuo i nastavio ∑ ≈uzgajajte koko-ši u gradu!√ Bukači nisu marili što izvikuju, pa su samo po-navljali prvi dio starčeve rečenice: ≈Ne uzgajate patke!√ Kad bi se starcu vratio glas, ponavljali bi samo: ≈Uzgajajte kokoši u gradu!√

Čelnik Općinskog komiteta došao je porazgovarati sa mnom. Upitao me zbog čega se ne ponašam kako priliči za-povjednici Male crvene garde. Upitao me želim li u idućoj godini biti izabrana za ≈Maova lojalista√. Znala sam što mi je činiti. Obećala sam ubiti Veliku Bradu idućeg jutra. Rekao je da će to doći provjeriti s komitetom oko sedam i trideset. Želio je glavu Velike Brade.

Kao što sam i očekivala, loše sam spavala. Ustala sam u zoru. Velika Brada već je bila budna i doručkovala u mraku. Kad me čula da ulazim, oglasila se svojim ≈ko-ko-ko√. Uzela sam škare i podigla Veliku Bradu za krila. Sišla sam u dvori-šte. Gore na katu, Mali Lijes već se vratila s tržnice. Upitala sam je koliko je sati. Odgovorila je da je pet minuta do sedam.


Anchee Min

26

Nije to velika stvar, ponavljala sam u sebi. Velika Brada je samo kokoš, životinja, neprijatelj javnoga zdravlja. Podigla sam škare, a potom ih ponovo spustila. Popela sam se natrag da donesem zdjelu u koju ću skupiti krv Velike Brade. Bilo je sedam i pet-naest. Spustila sam se iznova u dvorište i sjetila se da sam još nešto zaboravila. Vratila sam se u stan pristaviti vodu. Ostavila sam Veliku Bradu slobodnu u dvorištu. Izgledala je zadovolj-no. Tresući perjem, kljunom mi je otvarala šaku. Igrala se sa mnom. Kad sam se ponovo uspela, voda je kipjela. Donijela sam lonac kipuće vode i položila ga pokraj zdjele. Zgrabila sam Veliku Bradu, ali mi se otela, kao da je naslutila opasnost. Lovila sam je. Kleknula je preda me. Podigla sam je i sklonila joj bradu pod krilo. Upotrijebila sam svu snagu. Počela sam joj čupati bradu. Ruke su mi bile slabe. Prisilila sam se da na to ne obraćam pozornost. Čupala sam sve dok joj se nije po-kazao vrat. Uzela sam škare. Ruke su mi bile ukočene. Bilo je sedam i dvadeset pet. Velika Brada izvukla je glavu ispod krila. Pogledala me, crvenoga lica. Nastavila se otimati. Iz su-sjedne ulice čula sam bubnjanje komiteta. Svinula sam glavu Velike Brade natrag pod krilo. Podigla sam škare i naciljala joj vrat. Silovito se otimala. Bilo je sedam i trideset. Oglasilo se zvono željezarije Wu-Lee; žene su nahrupile unutra. Ljudi iz komiteta stigli su na vrata; izvikivanje krilatica podsjeća-lo je na dizanje i spuštanje valova. Škljocnula sam škarama. Velika Brada izvukla je glavu i oglasila se s ≈ko-ko-ko√. Iz ti-jela je istisnula jaje.

Nisam mogla gledati. Ubola sam škarama. Kad sam uspjela otvoriti oči, vidjela sam Veliku Bradu kako leti svima preko glava, krvareći putem. Sestre i brat promatrali su s prozora. Velika Brada sletjela je na drvo, gotovo u visini prozora našeg stana, a potom pala na bijelo betonsko tlo.

Potrčala sam na kat. Rekla sam da kokoš više ne mogu ni taknuti. Nitko iz moje obitelji nije ju bio spreman dirati. Velika Brada ležala je na betonskom dvorištu uz zdjelu i lonac


Crvena Azaleja

27

kipuće vode. Jaje je netko zgazio. Kad se voda ohladila, prišla mi je Mali Lijes i upitala što ću uraditi s kokoši. Pokvarit će se, rekla je. Preklinjala sam je da je uzme. Rekla sam joj da će od nje pripremiti dobro jelo koje godi uz vino. Znala sam da su joj otac i djed alkoholičari. Uzela ju je.

Posjetila sam je poslije večere. Obitelj Malog Lijesa održa-vala je tečaj o Maou. Od Velike Brade ostala je tek šačica ko-stiju u kanti za otpatke u kutu. Mali Lijes rekla mi je da im je Velika Brada izvrsno prijala.


Anchee Min

CRVENA AZALEJA

An

chee

Min

CR

VE

NA

AZ

ALE

JA

Rodena u Šangaju, u obitelji predanih maoista, Anchee Min je u sedamnaestoj godini prisilno poslana na rad na kolektivno poljoprivredno dobro te se našla u politickom ozracju obilježenom otudenjem i neprijateljstvom, gdje su joj jedine bliske veze bile pogibeljne i vatrene.

Istodobno iskreni i dirljivi, ovi memoari opisuju njezinu izdvojenost i protuzakonitu ljubav na pozornici kineske Kulturne revolucije. Od njezinog stasanja u Crvenoj gardi do novacenja u snažnu industriju propagandnih filmova gospode Mao, crvena azaleja iskreno i vješto istražuje tajnu culnost u represivnom društvu.

Anchee Min danas živi u Americi. Autorica je niza rado citanih i nagradivanih romana od kojih su na hrvatski jezik prevedeni naslovi posljednja carica i carica orhideja.

‘Nijedna Kineskinja nije pisala iskrenije i dojmljivije od Anchee Min o pustari samoće i ljudskom otuđenju u srcu kineske komunističke revolucije… stvorila je jedno od rijetkih djela suvremene kineske književnosti koja su doista univerzalno relevantna i privlačna.’— vogue —

ISBN 978-953-14-0803-5119,00 kn

www.mozaik-knjiga.hr

‘Iznimno povijesno djelo… duboko dirljivo i erotično.’

— sunday times —

Documents

Crvena azaleja