Orhan Pamuk

Zovem se Crvena

Prijevod s turskoga jezika: Ekrem auevi i Marta Andri

- 1 -

Posveeno Ruyi

I kad ste jednog ovjeka ubili, pa se oko njega prepirati poeli Allah je dao da izie navidjelo ono to ste bili sakrili - ...

Kur'an, Al-Baqara, 72

Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi...

Kuran, Al-Ftir, 19

A Allahov je istok i zapad...

Kur'an, Al-Baqara, 115

- 2 -

(1) Ja sam mrtvac

Sad sam mrtvac, truplo, na dnu neke jame. Prolo je ve dosta vremena otkako sam izdahnuo,srce mi je odavno stalo; ali osim mojeg podlog ubojice nitko ne zna to me je zadesilo. On pak, mrskizlikovac, osluhnuo je moj dah kako bi se posve uvjerio da me ubio, opipao mi bilo, potom me udarionogom u slabine, odnio do jame pa me je podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je ve ranije razbiokamenom, rasprsnula se dok sam padao u jamu, razmrskani su mi lice, elo i obrazi, kosti polomljene, austa puna krvi.

etiri su dana otkako se ne vraam kui: moja ena i djeca sigurno me trae. Ki mi, iscrpljenaod neprestana plakanja, gleda u dvorina vrata; svi me iekuju pogleda uprtog u vrata, prema putu.

Iekuju li me doista na vratima? Ni to ne znam. Moda su se i navikli. Kakav uas! Jer ovjekuse, dok je ovdje, uini da se ivot nakon njega nastavlja i traje kao i ranije. Mome roenju prethodilo jebeskrajno vrijeme. I sada, nakon smrti, opet vrijeme bez kraja. Dok sam ivio, o tome uope nisamrazmiljao; ivio sam u svjetlu, izmeu dvaju vremn tame.

Bijah sretan, ili mi se tako ini; sad shvaam: u Iluminatorskoj radionici naega Padiaha najljepesam iluminacije izraivao ja, a k tomu nije bilo nijednog iluminatora koji bi se po umijeu mogao mjeriti samnom. Poslovi koje sam povrh toga vani radio donosili su mi na ruke po devetsto aki mjeseno. A sveto, naravno, moju smrt ini jo nepodnoljivijom.

Radio sam samo iluminacije i pozlatu: ureavao rubove stranica, u okvire nanosio boje, ucrtavaoarene listove, grane, rue, cvijee, ptice; uskovitlane oblake u kineskome stilu, listove to se prepleu,ume boj i gazele skrivene u njima, galije, careve, stabla, saraje, konje, lovce... Ranije sam izraivaoiluminacije na tanjurima, na poleini ogledal, lic, ponekad na stropovima vla i ljetnikovaca naBosporu, na kakvoj krinji... A zadnjih sam godina radio samo na izradi knjiga, jer je na Padiah davaopuno novca za ukraene knjige. Nisam ovjek koji bi kazao: Kad sam susreo smrt, shvatio sam da novacnema nikakva znaenja u ivotu... ovjek zna vrijednost novca ak i kad nije iv.

Znam da ete sada, dok sluate moj glas iz stanja u kojemu jesam i gledate to udo, pomisliti:Pusti sad to koliko si zaraivao za ivota! Priaj nam o svemu to tamo vidi! to ima nakon smrti, gdje tije dua, kakvi su dennet i dehennem, to sve vidi tamo? Kakva je smrt, gori li ti dua? U pravu ste.Znam da iva ovjeka jako zanima to se dogaa onkraj ivota. Neko su priali o nekakvom ovjekukoji je, iz iste radoznalosti, tumarao krvavim razbojitima, meu leevima Nadao se da e meuranjenicima na umoru naii na nekoga tko je umro i ponovno oivio, kako bi mu taj mogao otkriti tajnuonoga svijeta. Timurovi vojnici, mislei da je neprijatelj, presjekoe ga sabljom, a on bijae uvjeren da suna onome svijetu svi ljudi raspolovljeni, kao i on sm.

Nema nieg takvog. Mogu kazati da se due, koje su na ovome svijetu bile podijeljene nadvoje,ovdje ak objedine. Ali, nasuprot tvrdnjama nevjernika, bezbonika i bogohulnika koji se priklanjajuejtanu, postoji i jedan drugi svijet, Bogu hvala. Dokaz je to to vam se obraam iz njega. Umro sam, alikao to vidite, nisam nestao. S druge strane, moram rei da nisam naiao na rajske dvore od zlata isrebra, ispod kojih teku rijeke, ni na stabla krupnih plodova i velikih listova, ni na djevianske ljepotice, oemu govori Kuran asni. Premda se sad jako dobro sjeam kako sam nebrojeno puta s uitkom crtaote rajske hurije krupnih oiju, opisane u suri Vakia. Jasno, nisam naiao ni na one etiri rijeke kojima tekumlijeko, vino, voda i med i o kojima, dodue, ne govori Kuran asni, nego ljudi bujne mate poput IbnArabija, uzdiui ih u hvali do neba. Budui da ne elim odvui u nevjernitvo mnoge s predodbom odrugom svijetu i nadom u njega, moram odmah napomenuti da je sve to povezano s mojim posebnimstanjem: svaki vjernik koji imalo zna o zagrobnome ivotu prihvatit e tvrdnju da e se jedna dua bezspokoja, kakva je moja, namuiti da bi ugledala rajske rijeke.

- 3 -

Ukratko: Ja, meu iluminatorima i majstorima poznat kao Tankouti Efendija, umro sam, alinisam pokopan. I zbog toga moja dua nije mogla posve napustiti tijelo. Da bi mi se dua mogla pribliitidennetu ili dehennemu, gdje god da mi je sueno, ona mora moi umaknuti iz trulei tijela. Ovo izuzetnostanje, koje je snalazilo i mnoge druge, mojoj dui zadaje strahovite boli. Ja, dodue, ne osjeam da mi jelubanja razbijena i da polovica mog tijela, polomljena i izranjavana, trune u ledenoj vodi, ali osjeamneopisivu patnju due koja se bori nastojei napustiti tijelo. Kao da se cijeli svijet negdje u meni poinjestiskati i sabijati.

Taj osjeaj skuenosti mogu usporediti jedino s jedinstvenim osjeajem oslobaajuegabeskrajnog blaenstva, koje sam doivio u trenutku smrti. Onoga trena kad mi je taj posve neoekivaniudarac kamena postrance razbio lubanju shvatio sam da me taj zlikovac eli ubiti, ali nisam mogaovjerovati da e uspjeti u tome. Bio sam posve ispunjen nadom, iako, ivei svoj blijedi ivot izmeuradionice i doma, toga valjda uope nisam bio svjestan. Prstima, noktima i zubima kojima sam ga grizaogrevito sam se hvatao ivota. Ne bih vam dodijavao priajui o boli koju su mi nanijeli ostali udarci poglavi.

Kad sam s tugom shvatio da u umrijeti, obuzeo me nevjerojatan osjeaj blaenstva. Trenutakprijelaza proivio sam s tim osjeajem: odlazak na ovu stranu bio je tako blag kao kad ovjek u snu vidisamog sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svoga podlog ubojice, blatnjave i pokrivenesnijegom. Zaklopio sam oi kao da spavam i ugodnim se prijelazom naao na ovoj strani.

Ovo moje jadikovanje nije zbog toga to su mi zubi poput slanutka sasuti u krvava usta i to mi jelice uniteno do neprepoznatljivosti, ni zbog toga to sam, zgren, ostavljen na dnu neke jame, nego stogato me jo smatraju ivim. Mojoj nespokojnoj dui zadaje neopisivu bol to to svi koji me vole estomisle na mene, pomiljaju na to da se u nekom kutku Istambula zabavljam nerazumnim poslovima, ili akda sam otiao za nekom drugom enom. Neka to prije nau moje tijelo, klanjaju namaz, obave denazui napokon me pokopaju! I, to je jo vanije, neka nau mog ubojicu! Neka me, ako ele, pokopaju i nanajraskonijem groblju, ali hou da znate: dokle god se ne pronae taj zlikovac, iekivat u bez spokojaneprestano se okreui u grobu, i svima vama ulijevati nevjericu. Naite tog kurvinog sina koji bi moraobiti moj ubojica, a ja u vam potanko ispriati sve to vidim na drugome svijetu. Ali, kad ga naete,morate ga muiti na spravi za stezanje, lomiti mu kosti, najbolje rebra, tako da lagano pucketaju, a potomonu njegovu odvratnu, masnu kosu i kou lubanje probijte iljcima izraenim ba za to, i oderite mu jepolako, tako da zapomae iz sveg grla.

Tko je taj ubojica prema kojem osjeam toliki gnjev, i zato me ubio tako iznenada? Zamislite senad tim! Kaete, svijet je pun bezvrijednih, podlih ubojica, ta svi su isti! U tom u vas sluaju odmahupozoriti: u pozadini moje smrti jedna je gnusna urota protiv nae vjere, obiaja i svjetonazor. Otvoriteoi i shvatite da neprijatelji ivota u koji vjerujete i koji ivite, i neprijatelji islama, mogu jednog dana ubitii vas iz istih razloga iz kojih su i mene ubili. Ostvaruju se, jedna po jedna, rijei hode NusretaErzurumlije, ije sam sve propovijedi sluao suznih oiju. ak i kad bi moj zao udes bio isprian i zapisanu jednu knjigu, sve to - moram vam kazati - ak ni najvrsniji iluminatori nikada ne bi mogli oslikati.Jednako kao i kod Kurana asnog neka se krivo ne shvati, Boe sauvaj! potresna snaga te Knjigei proizlazi iz njezine biti da ju je nemogue oslikati. Sumnjam da ste to mogli shvatiti.

Vidite, i ja sam se u vrijeme svoga egrtovanja bojao glasova koji dopiru iz najdublje stvarnosti, sonoga svijeta, ali im nisam poklanjao panju i rugao sam se takvim stvarima. I moj kraj sad je dno ovesramotne jame! I vas to moe snai - irom otvorite oi! Sad mi ne preostaje nita drugo osim nade dae me moda nai ako potpuno istrunem, zbog mojeg zastraujueg smrada. I da, osim toga, zamiljammuke koje e mojem podlom ubojici, kad ga pronau, nanijeti neki dobroinitelj.

- 4 -

(2) Zovem se Kara

U Istambul, grad u kojem sam se rodio i odrastao, uao sam nakon dvanaest godina kaomjesear. Za samrtnike se kae da ih zemlja vue k sebi, a mene je dovukla smrt. Kad sam tek uao ugrad, mislio sam da postoji samo smrt, a kasnije sam susreo i ljubav. Ali ljubav je u to doba, kad sam tekdoao u Istambul, bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na taj grad. Prije dvanaest godina uIstambulu sam se bio zaljubio u ker moje tete, koja je bila jo dijete.

Samo etiri godine nakon odlaska iz Istambula, dok sam prelazio beskrajne perzijske stepe,snjena brda i tune gradove nosei pisma i sakupljajui porez, primijetio sam da polako zaboravljam licetog djeteta u koje sam bio zaljubljen i koje je ostalo u Istambulu. Obuzeo me nemir te sam se jako trudiosjetiti se tog lica, no shvatio sam da ovjek zaboravlja lice koje dugo ne vidi, koliko god ga volio. Uestoj godini, koju sam proveo na Istoku radei kao pisar, putujui i sluei paama, ve sam znao dalice koje oivljavam u mati vie nije lice moje ljubavi iz Istambula. Znao sam: to lice to sam ga u estojgodini krivo zamiljao kasnije sam, u osmoj godini, jo vie bio zaboravio, pa mi je u sjeanje dolaziloposve izmijenjeno. Kad sam se dvanaest godina kasnije, u trideset estoj, vratio u svoj grad, s bolomsam shvatio da sam lice svoje ljubljene odavno zaboravio.

Veina mojih prijatelja, roaka i poznanika iz mahale umrla je u tih dvanaest godina. Otiao samna groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i strica koji je umro dok me nije bilo tu. Mirisvlane zemlje mijeao mi se s uspomenama; pokraj majina groba netko je bio razbio testiju, i ja sam,gledajui te krhotine, iz nekog razloga poeo plakati. Ne znam jesam li plakao zbog pokojnika ili zbogtoga to sam nakon toliko godina ivota jo uvijek bio na poetku. Ili, naprotiv, stoga to sam osjeaokako se moj ivotni put primakao svome kraju. Poeo je prolijetati slab, jedva primjetan snijeg. Iao samzagledan u rijetke pahulje koje je vjetar nosio tamo-amo; u nedoumicama svog ivota bio sam izgubioput, kad opazih kako me iz mranog kuta groblja gleda crni pas.

Suze mi stadoe. Obrisao sam nos. Iziao sam iz groblja zamijetivi kako mi crni pas prijateljskimae repom. Kasnije sam se smjestio u mahali unajmivi jednu kuu u kojoj je ranije stanovao neki mojroak po ocu. Vlasnicu kue podsjeao sam na njezina sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Onae mi spremati i istiti.

Iziao sam na ulicu te dugo, uivajui, etao kao da nisam u Istambulu, nego u prolazu, u nekomod arapskih gradova na drugom kraju svijeta, pa da me, kao, zanima kakav je taj grad. Bijahu li se toulice suzile ili se meni tako inilo? Na nekim mjestima, u ulicama zbijenima meu kue to su se naginjalejedna drugoj, morao sam se kretati tik uz zidove i kapije, kako bih se maknuo s puta natovarenimkonjima. Jesu li se i bogatai umnoili ili se to meni tako inilo? Vidio sam jednu raskonu koiju kakvenema ni u Arabiji ni u Perziji: izgledala je poput tvrave koju vuku gordi konji. Na emberlitau vidjehdrske prosjake u dronjcima, stisnute jedne uz druge, u smradu koji je dolazio s Trnice peradi. Jedan odnjih bio je slijep, a smjekao se gledajui snijeg to je padao.

Kad bi mi rekli da je Istambul ranije bio siromaniji, manji i sretniji, moda ne bih povjerovao, alimi je srce to govorilo. Jer kua voljene koju sam napustio bila je na svome mjestu, skrivena stablima lipai kestena, ali kad sam zazvao s vrata, netko je drugi sad tamo stanovao. Majka moje drage, moja teta,bila je umrla, a tetak se s keri odselio i, prema rijeima ljudi na vratima, koji nisu ni pomiljali na tokoliko takvi dogaaji mogu nemilosrdno lomiti srca i snove, snala ih je neka nesrea. Ne bih vam sadpriao o tome, nego bih vam kazao da su s grana lipe u starome vrtu visjele ledenice veliine mog malogprsta i da je taj vrt, ijih se toplih, posve zelenih i sunanih dana jo prisjeam, zbog tuge, snijega izaputenosti u ovjeku izazivao pomisao na smrt.

Zapravo sam znao dio onoga to se dogodilo tim mojim roacima, iz pisma koje mi je tetak bio

- 5 -

poslao u Tebriz. U tom pismu tetak me je pozvao u Istambul i pisao kako prireuje jednu tajnu knjigu zanaega Padiaha, pa eli da mu pomognem. Tetak je uo kako sam neko vrijeme u Tebrizu prireivaoknjige za osmanlijske pae i valije i za naruitelje iz Istambula. Ono to sam ja radio u Tebrizu bilo je dauzmem predujam od naruitelja knjiga, naem iluminatore i kaligrafe ogorene ratovima i osmanlijskomvojskom koji jo nisu bili napustili grad i otili u Kazvin ili u neke druge perzijske gradove, pa da timvelikim majstorima, izmuenim besparicom i dosadom, dadem da piu, ureavaju i uvezuju knjige kojebih zatim slao u Istambul. Da mi tetak nije u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama, ne bih se nikakomogao upustiti u te poslove.

Brija na kraju ulice koja vodi ka ariji i u kojoj je nekad stanovao moj tetak bio je jo u svojojradnji, meu istim ogledalima, britvama, ibricima i posudicama za sapun. Pogledi su nam se sreli, ali neznam je li me prepoznao. Obradovao sam se kad sam vidio kako posuda u koju se lijeva vrua voda zapranje glave, na kraju lanca to je visio sa stropa, njiui se naprijed-nazad, jo uvijek crta one istelukove.

Neke mahale i ulice kojima sam u mladosti prolazio izgorjele su tijekom ovih dvanaest godina inestale u pepelu i dimu: namjesto njih ostala su zgarita na kojima su psi prolaznicima presijecali puteve, adjecu napadali poludjeli isposnici; na nekima su pak izgraeni bogataki konaci koji su iznenaivali onekoji, kao i ja, dou izdaleka. Prozori nekih od njih bili su ostakljeni najskupljim venecijanskim staklom uboji. S doksata koji su se nadnosili nad visoke zidove vidio sam da je za moje odsutnosti u Istambulupodignuto jako mnogo bogatakih dvokatnica.

Jednako kao i u mnogim drugim gradovima, i u Istambulu novac vie nije imao ba nikakvuvrijednost. U pekarama u kojima se, onih godina kad sam otiao na istok, dobivao ogroman kruh odetiristo drahmi, sada je za iste novce prodavan upola manji, iji okus, k tomu, ovjeka uope nijepodsjeao na djetinjstvo. Da moja pokojna majka moe vidjeti da je za dvanaest jaja potrebno izbrojititri ake, rekla bi da bjeimo u neku drugu zemlju prije nego nam razmaene kokoi ponu srati na glavu,ali ja sam znao da se taj bezvrijedni novac ve bio proirio u sve krajeve. Prialo se kako trgovakibrodovi iz Holandije i Venecije dovoze na sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se ranije u kovnici odsto drahmi srebra kovalo petsto aki, sad su, zbog beskrajnih ratova sa Safavidima, poeli kovatiosamsto aki; kad su janjiarima ake koje su im isplatili pale u Zlatni rog, vidjeli su da plivaju na vodipoput suhoga graha prosutog u more s vrtlarske skele, pa su bili podigli ustanak i opkolili saraj naegPadiaha kao kakvu dumansku tvravu.

Jedan vaiz po imenu Nusret, koji propovijeda u damiji na Bejazitu i tvrdi da je izdanakMuhamedova roda, bio se prouo u vrijeme ovog nemorala, skupoe, zloina i razbojnitva. Taj vaiz,kojeg zovu i Erzurumi,1 sve nevolje to u zadnjih deset godina snaoe Istambul - poare u mahalamaBahekapi i Kazandilar; kugu koja, svaki put kad se proiri gradom, odnese na tisue ivota; to to uratu sa Safavidima padoe mnogi ivoti, a da od toga nije bilo nikakve koristi; ustanke krana na zapadui njihovo zauzee malih osmanlijskih utvrda - sve je to objanjavao skretanjem s Muhamedova puta,udaljavanjem od kuranskih zapovijedi, popustljivou prema kranima te napose, slobodnomprodajom vina i svirkom u tekijama.

Turudija, koji mi je uzbueno pripovijedao o vaizu iz Erzuruma i kazivao mi te novosti, ree dasvi ti novci to su preplavili trnicu - krivotvorene pare, novi dukati, lani florini s likom lava, ake koje sekuju sa sve manje i manje srebra - guraju ljude poput erkeza, Abhaza, Megrelaca, Bonjaka,Gruzijaca, Armena u krajnji nemoral iz kojeg se teko izvui. Beskrupulozni ljudi i pobunjenici sastaju suse u kavanama i spletkare do zore. Golai za koje se ne zna ni tko su ni to su, vjerski zanesenjaci ovisnio opijumu i propali kalenderije okupljaju se u tekijama i do jutra pleu uz svirku, zabijaju si iljke pocijelome tijelu i, radei svakojake nepodoptine, ope jedni s drugima i s golobradim mladiima, govorei

Tj. Erzurumski, podrijetlom iz Erzuruma, grada u istonoj Anadoliji (op. prev.).

- 6 -

da je to Allahov put.

Ne znam jesam li uo ugodnu svirku da pa je krenuo slijediti ili moja duevna zbrkanost, kojunazivam uspomenama i eljama, vie nije mogle podnijeti zajedljivog turudiju, pa mi je dala naslutitiizlaz. Ono to znam jest da, ako volite neki grad i po njemu puno hodate, onda njegove ulice, ak imnogo godina kasnije, poznaje ne samo vaa dua nego, smo od sebe, i vae tijelo, i to tako dobro dae vas u trenutku potitenosti, kad snijeg sipi tuno i sjetno, noge same ponijeti na neko vama omiljenobrdo.

I tako sam napustio Potkoviarsku ariju i s bone strane damije Sulejmanije promatrao kakona Zlatni rog pada snijeg: na krovovima okrenutim prema sjeveru i rubovima kupola izloenim sjevercupoeo se ve hvatati snijeg. Sputena jedra broda koji je uplovio u grad pozdravljala su me leprajui;jednako kao i Zlatni rog, bila su sive boje magle. Stabla empresa i platana, slika krovova, tugapredveerja, glasovi iz donje mahale, uzvici prodavaa i vriska djece koja su se igrala u dvoritu damijemijeali su mi se u glavi i na jedan nimalo iznenaujui nain davali mi do znanja da se odsad moj ivotnee moi nastaviti nigdje drugdje osim u ovome gradu. U jednom sam asu pomislio da e mi se predoima ukazati lice moje drage, koje ve godinama ne pamtim.

Spustio sam se nizbrdicom. Zaao meu svijet. Nakon veernjeg ezana utaio sam glad u radnjijednog digerdije. Paljivo sam sluao to govori vlasnik prazne radnje, koji me nutkao samilosno, kaoda hrani maku, pratei svaki moj zalogaj. Nadahnut njegovom priom i oboruan njegovim uputama,nakon to se dobro smrailo, zaao sam u jednu od uskih ulica negdje iza Trnice robova i tu pronaaokavanu.

Unutra je vladala guva i bilo je vrue. Pripovjeda, slian onima kakve sam esto viao uTebrizu i drugim perzijskim gradovima, samo to ih tamo ne zovu meddah nego perdedar, bio se smjestiona jedno uzdignuto mjesto pokraj pei, razmotao i objesio na zid jedan jedini crte: urno, ali vjetouraen crte psa na grubu papiru pa, upirui svaki as prstom na njega, kroz usta tog psa priao njegovupriu.

- 7 -

(3) Ja, pas

Kao to vidite, moji su kutnjaci tako otri i dugi da mi jedva stanu u usta. Znam da mi to dajezastraujui izgled, ali mi se svia. Jednom je jedan mesar, gledajui koliko su mi zubi veliki, rekao: "Joj,ovo nije pas, nego svinja!"

Tako sam ga ugrizao za nogu da sam na vrhovima zuba osjetio tvrdou njegove bedrene kosti namjestu gdje mu zavrava debelo meso. Za jednog psa nita ne moe biti toliko slasno kao kad, posveobuzet mrnjom i gnjevom, zarije zube u meso odurnog neprijatelja. Kad mi se ukae takva prilika,smrai mi se pred oima dok ispred mene glupavo prolazi rtva koja je zasluila biti ugrizena, zubi mibolno utrnu, i spontano ponem zastraujue reati.

Ja sam pas, a budui da vi niste razborita stvorenja poput mene, pitate se moe li jedan pasgovoriti. A opet, s druge strane, ini se da vjerujete prii u kojoj mrtvaci govore, a junaci koriste rijeikoje ne razumiju. Psi govore, ali za onog koji zna sluati.

Neko, u jednu od svojedobno najveih damija u nekoj prijestolnici, hajde, recimo, neka tobude damija na Bejazitu, doao neki neiskusan vaiz iz nekog provincijskog grada. Moda ne bi trebalootkriti njegovo ime. Zvat emo ga, recimo, hoda Husret, i zato dalje lagati: taj je vaiz bio svojeglav. Ali,koliko god mu je glava bila prazna, toliko mu je, maallah, jezik bio moan. Svakoga bi petka tolikoganuo demat da je bilo i onih koji bi se, kad bi im suze presuile, onesvijestili ili bi im pozlilo. Pazite,neka se krivo ne shvati: ovaj uope nije znao zaplakati poput drugih vaiza jakih rijei. Naprotiv: dok susvi plakali, njemu ni obrva ne bi zaigrala i vikao bi jo glasnije, kao da grdi demat. Valjda stoga to suvoljeli te njegove prijekore, svi su bostandije, uvari iz sultanove palae, halvadije, skupine najobinijesvjetine i mnogi vaizi poput njega postali njegovi pravi robovi. Eh, pa nije on pas, nego obian ovjekkoji je sisao svjee mlijeko; pred tom zadivljenom gomilom prilino se izgubio, ali vidi: ima slasti u tomeda se demat zastrai do suza, a to moe donijeti i vie kruha, pa je, prelazei svaku mjeru, kazao:

Jedini razlog skupoi, kugi i vojnim porazima jest taj to smo zaboravili islam Poslanikovavremena, pa se ufamo i vjerujemo nekim drugim knjigama i laima tvrdei da je to muslimanska vjera. Jeli se i u doba Hazreti Muhameda uio mevlud? Je li za pokojnika prireivana etrdesetnica i za njegovuduu dijeljeni halva i lokumi? Je li u doba Hazreti Muhameda uen Kuran asni uz makam, kao da jepjesma? Da li se itko uspinjao na minaret i uio ezan oholo i umiljeno mislei kako mu je glas lijep, aarapski kao u pravog Arapina, i pjevajui koketno, poput kakve ene? Idu na groblja pa zapomau ioekuju pomo od pokojnika, obilaze turbeta pa se kao idolopoklonici klanjaju kamenju, ostavljajuplatno i zavjetuju se. Je li i u Muhamedovo doba bilo dervia koji su drugima dijelili takve savjete?Duhovni uitelj tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postao je grenik zaklevi se da je faraon umro kaovjernik. Svi ti dervii, mevlevije, halvetije i kalenderije, koji ue Kuran asni uz svirku te igraju i pleugovorei kako se svi skupa, i djeca i golobradi mladii, mole - sve su to nevjernici. Tekije im trebarazoriti, raskopati im temelje sedam arina duboko, a izvaeni kamen potopiti u more, pa se tek tada nanjihovu mjestu moe klanjati namaz!

estei se jo vie, vikao je da mu je pljuvaka prskala iz usta:

Hej, vjernici, zabranjeno vam je piti kavu! Na Poslanik nikada je nije pio jer je znao da onaumrtvljuje duh, razara eludac te donosi kilu i neplodnost i jer je shvatio da je to ejtanska stvar. Sad supogotovo kavane postale mjesta u kojima ljudi od razonode i bogatai skloni uivanju posjedaju jedan uzdrugog i izvode svakojake bezonosti, pa bi te kavane trebalo pozatvarati ak i prije nego tekije. Otkudsiromasima novac za kavu? Idu u kavane i pijui kavu budu tako omamljeni da posve izgube kontrolunad sobom, pa tamo sluaju to im govori nekakvo pseto, mislei da je to stvarno; a pas je, eto, ba tajkoji rui mene i nau vjeru!, govorio je taj hoda Husret.

- 8 -

Ako dopustite, htio bih se osvrnuti na zadnje rijei tog vaiz-efendije. Vama je, dakako, poznatoda ti kojekakvi hadije, hode, vaizi i imami nas pse uope ne vole. Ako se mene pita, to je povezano spriom kako je Poslanik Muhamed, da ne bi probudio maku koja je uz njega zaspala, odsjekao diosvoje halje. Time to je taj znak panje ukazan makama, ali ne i nama, te zbog naeg vjeitog rata s timstvorenjima ija je nezahvalnost poznata ak i najglupljim ljudima, eli se rei da je Poslanik imao netoprotiv pasa. Posljedica tog zlonamjerno iskrivljenog tumaenja jest ta da mi ne smijemo ni prii damijida im ne bismo pokvarili abdest, kao i svi udarci motkama i metlama koje nam ve stoljeima nanoseposluitelji u damijama.

Htio bih vas podsjetiti na jednu od najljepih sura iz Kurana asnog, na suru o Kehfu. Ne zbogtoga to bi se meu nama, u ovoj lijepoj kavani, nalazili nevjernici koji ne itaju Kuran, nego da vamosvjeim pamenje:

U toj se suri govori o sedmorici mladia kojima je dodijao ivot meu neznabocima. Sklonili suse u jednu peinu i zaspali. Allah im je zapeatio ui i uspavao ih na tono tristo devet godina. Kad su seprobudili, jedan je od tih sedam mladia, otiavi meu ljude, po noviu to ga je drao u ruci, a kojivie nije vrijedio, shvatio da je u meuvremenu prolo toliko godina, pa su se svi tomu jako zaudili.Podsjetit u vas, iako nije moje da o tome govorim, da se u osamnaestom ajetu te sure, koja govori oodnosu Boga i ovjeka, o Njegovim udima, prolaznosti vremena i o ugodi duboka sna, spominje jedanpas koji je spavao na ulazu peine Kehf, u kojoj su spavala ta sedmorica mladia. Jasno, svatko se moeponositi time to mu se ime spominje u Kuranu. Budui da sam pas, hvalim se tom surom i nadam da eoni koji, poput spomenutog Erzurumlije, svoje neprijatelje oslovljavaju s "pasji sin" doi pameti, inallah!

to je, dakle, izvor i temelj ovom neprijateljstvu prema psima? Zato kaete da je pas neist ipogan, zato, ako vam pas ue u kuu, morate prema artu sve temeljito, od vrha do dna, izribati? Zatose pokvari abdest onoga tko nas dodirne, a ako vam vlana psea dlaka samo malo dotakne rubkaftana, zato ga po artu morate prati sedam puta poput kakvih aavih, ivanih ena? Samo sukalajdije mogli izmisliti la da je neku posudu, zbog toga to ju je pas liznuo, potrebno ili baciti ili dati dase iznova pokositri. Ili moda make.

Kad su ljudi napustili sela, polja i nomadski ivot i nastanili se u gradovima, pastirski su psi ostalina selu, pa smo od tad mi psi postali pogani. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je psei mjesec.A sad je pas postao nesreonosac. U ove veernje sate ne bih elio vlastitim problemima dosaivativama, prijatelji, koji elite uti neku pounu priu: ja se ljutim zbog trabunjanja tog vaiz-efendije protivnaih kavana.

to biste izvoljeli rei ako kaem da se ne zna ni za oca tog Erzurumlije Husreta? A meni stalnogovore: kakav si ti pas, tvoj je tvorac neki meddah koji je u nekoj kavani objesio crte i pria prie, a ti,da bi ga zatitio, laje protiv tog vaiz-efendije, mar! Boe sauvaj, ne lajem ja ni protiv koga! Ja jakovolim nae kavane. Znate li da mene ne mui to to sam nacrtan na ovako jeftinu papiru, niti to to sampas, nego kukam zbog toga to ne mogu sjesti s vama kao ovjek i piti kavu. Ovakvi poput mene umiruza kavu i nae kavane... Ali, o emu ja to... Pogledajte, moj mi majstor lijeva kavu iz dezve. Nemojtepitati moe li crte piti kavu, nego pogledajte: pas pije kavu lapui.

Oh, ba mi je prijala, ugrijala me, izotrila mi vid i razbistrila um, i pazite to mi pade na pamet!Sultaniji Nurhajat, keri naeg preuzvienog Padiaha, mletaki je dud poslao na poklon hrpe svilenihtkanina, kinesko porculansko posue oslikano plavim cvjetovima, i znate to jo? Jedno koketno

- 9 -

franako1 pseto, krzna mekeg od svile i samura. Taj je pas bio tako profinjen da je nosio i svilenocrveno odijelce. Jedan je moj prijatelj ovo nekako doznao pa je i meni rekao: to se pseto nije moglo nipariti bez odijela. Ali, u toj su franakoj zemlji svi psi odjeveni. Pria se da se jedna jako plemenitafranaka dama, kad je ugledala ne bih sad tono znao da li psa bez odijelca ili psee spolovilo onesvijestila pomislivi: "Ah, pa ta je ivotinja gola!"

No, u toj franakoj zemlji pas ima i svoga gospodara. Jadnim psima stave lanac oko vrata pa ihetaju ulicama stalno ih poteui i vukui ih jednog po jednog poput najbjednijih robova. Ti ih ljudi zatimodvuku kui, pa ih ak uzimaju u krevet. Ne samo da se psi ne smiju njukati i pariti nego se ak nesmiju ni etati u paru. Ako se sretnu na ulici, vezani lancima, u tom alosnom stanju pogledaju jedandrugoga tunih oiju eto, samo to smiju. A mi na istambulskim ulicama ne hodamo pojedinano, nego uoporima i skupinama, ne priznajemo nikakvog vlasnika i gospodara i napadamo, kad ustreba,prolaznike na putovima, uivamo sklupani na toplim mjestima, spavamo tiho i mirno u hladovini, vrimonudu gdje hoemo i ujedamo koga hoemo, no sve to ti franaki nevjernici nikada ne bi mogli shvatiti. Inije da se nisam pitao: protive li se moda upravo zbog toga tovatelji tog Erzurumlije da se naistambulskim ulicama kao milostinja uz molitve psima baca meso te da se za njih podignu vakufi? Ako jenjihova namjera odnositi se prema psima neprijateljski i uz to okrutno kao prema nevjernicima,upozoravam da je neprijateljstvo prema psima isto to i nevjernitvo smo. Prigodom - nadam se -skoroga pogubljenja tih gadova, nai prijatelji delati pozvat e i nas da malo jedemo, kao to ponekad iuine da bi to bilo drugima za pouku.

Za kraj da ispriam ovo: moj prethodni gospodar bio je jedan veoma pravedan ovjek. Kadbismo nou odlazili u razbojnitva, podijelili bismo posao: kad bih ja poeo lajati, on bi rtvi prerezaogrkljan pa se tako njezino zapomaganje ne bi ulo. A zauzvrat bi te prijestupnike koje kazni isjekao,skuhao, pa bi i meni davao da jedem. Ja ne volim sirovo meso. I delat tog vaiza iz Erzuruma napokone inallah poeti misliti i na to, pa neu pokvariti eludac jedui posve sirovo meso toga gada.

Rije Frenk (< perz. Freng < srlat. Francus = Franak, Francuz) u turskome jeziku najprije je oznaavao Saksonca,

Germana ili Latina. Kasnije su je Osmanlije poeli rabiti kao ope ime za sve Europljane. Prevoditelji su se odluili za tajarhaini naziv (hr. Franci, franaki) da bi otklonili konotacije koje nose suvremeni termini Europa i europski. Uromanu se rije franaki moe poistovjetiti i s pojmom zapadni ako se on promatra u kulturnoj i civilizacijskoj oprecis pojmom istoni.

- 10 -

(4) Proglasit e me ubojicom

Da su mi samo trenutak prije nego to sam ubio tu budalu rekli da bih mogao bilo koga ubiti, nebih povjerovao. Zbog toga se to moje nedjelo ponekad udaljava od mene, polako, poput neke stranegalije koja iezava na obzoru. A ponekad se ak osjeam kao da i nisam poinio nikakav zloin. etirisu dana prola otkako sam, i ne elei, zatukao ubogog Tankoutog, koji mi je bio kao brat, pa sam sedosad ve na to nekako i privikao.

Silno sam prieljkivao da mrski problem koji je preda me iskrsnuo uzmognem rijeiti tako da neubijem ovjeka, ali sam ipak shvatio da nema drugoga puta. Posao sam odmah ondje dovrio i sav teretodgovornosti natovario na sebe. Nisam dopustio da se svi iluminatori nau u opasnosti zbog klevetajednoga glupana.

Ali opet, teko se pomiriti s inom ubojstva. Ne mogu izdrati u kui pa iziem na ulicu, na ulicise ne mogu smiriti pa trim u drugu ulicu, pa iz te u sljedeu i svaki put kad ljudima pogledam u lice,vidim kako se jako mnogo njih smatra nevinima zbog toga to jo nisu dobili priliku da uine nekozlodjelo. Teko je povjerovati da je veina ljudi moralnija ili bolja od mene samo zbog te zanemarive igresree i sudbine. Ako nita, lica im izgledaju gluplje jer jo nisu poinili nikakav zloin, pa se, kao sviglupaci, samo doimlju dobronamjernima. etiri dana jurnjave po stambolskim ulicama nakon ubojstvaonoga bijednika bili su mi dostatni da shvatim da je svatko u ijim sam oima vidio bljesak razboritosti, ana licu sjenu koju je bacala njegova dua, zapravo pritajeni ubojica. Samo su glupaci nevini.

Dok sam se, recimo, veeras, u kavani negdje iza Trnice robova, grijao toplom kavom, gledaocrte psa u pozadini i, opustivi se, s ostalima smijao prii toga psa, obuzeo me osjeaj da je i momakkoji je sjedio uza me ubojica, poput mene. Mogao se on, kao i ja, smijati meddahu, ali ne znam zato,da li stoga to mu je ruka bila bratski poloena tik uz moju ili po nemiru njegovih prstiju koji su dralifindan u trenu mi je sinulo da je i on mojega soja i, okrenuvi se iznenada, pogledao sam ga prodornou oi. Prepao se, lice mu se prenerazilo. Kad su se posjetitelji poeli razilaziti, neki ga je poznanik uhvatiopod ruku rekavi:

"Pristalice hode Nusreta upast e na kraju i ovamo."

Uutkao ga je migom oiju. Njihov strah obuzeo je i mene. Nitko nikome ne vjeruje, svatko odonog kraj sebe, u svakome trenu, oekuje nekakvu podlost.

Zahladilo je jo vie, a na uglovima ulica, podno zidova, snijeg se zadrao na tlu i nagomilao. Umrklome mraku moje tijelo pronalazi put tek slutei uske ulice. Katkad iz ku iji su epenci sputeni, aprozori pokriveni posve crnim kapcima, procuri slabana svjetlost uljanice koja unutra jo uvijek gori, injezin se treptaj razlijeva po snijegu; veinom pak ne mogu razabrati nikakva svjetla, ba nita, nego putnalazim oslukujui udarce batina nonih uvara po kamenju, zavijanje opora pobjenjelih pasa i jecajekoji dopiru iz kua. Ponekad, u pononim satima, snijeg nekim udesnim svjetlom, koje kao da izbija iznjega samoga, obasja uske i zastraujue ulice i uini mi se da u mraku, meu ruevinama i stablima,vidim aveti koje ve godinama Istambulu donose nesreu. A katkada se iz kua zauju glasovinesretnik: ili hroptavo kalju, ili mrcaju, ili vrite plaui u snu, ili se pak mu i ena tuku meuuplakanom djecom.

Nekoliko sam veeri odlazio u kavanu sluati meddaha da bih se prisjetio onoga sretnog ivotaprije nego to sam postao ubojica, i da bih se malo razvedrio. Veina mojih prijatelja iluminatora skojima sam proveo cijeli ivot odlazi tamo svaku veer. Otkako sam digao ruku na tu budalu, s kojomsam jo od djetinjstva izraivao iluminacije, ne elim vie vidjeti nikoga od njih. U ivotima te moje braepo poslu, koji se, kada se sastanu, ne mogu suzdrati od ogovaranja, kao i u ozraju ovdanje prijezira

- 11 -

vrijedne razonode, mnogo je toga to me tjera da se stidim. Da me ne bi zadirkivali kako sam digao nos,nacrtao sam ak i nekoliko crtea za meddaha, iako ne vjerujem da e to zauzdati njihovu zavist.

Ali, imaju oni i zato biti zavidni. U mijeanju boja, izvlaenju rubova i slaganju stranica, u izboruteme, crtanju ljudskoga lica, razmjetanju mnogoljudnih ratnikih i lovakih prizor, u crtanju ivotinja,careva, brodova, konj, ratnik i ljubavnik, u pretakanju poezije due u crte, pa ak i u pozlaivanju,ja sam najbolji. Ne govorim vam ovo da bih se hvalio, nego da biste me razumjeli. U ivotu majstorailuminatora zavist s vremenom postane neizostavna, kao i boja.

Posred svoga hoda, koji zbog nespokoja postaje sve dui, naem se ponekad oi u oi s kojimod svoje posve prostodune i edne brae po vjeri i tada mi iznenada doe ova udna misao: ako sadpomislim na to da sam ubojica, ovaj preda mnom proitat e mi to na licu.

Zato se odmah natjeram misliti na neto drugo: jednako kao to sam se u ranoj mladosti,propadajui u zemlju od srama, trudio ne misliti na ene dok bih klanjao namaz. Ali, za razliku od ovihmladenakih kriza, tijekom kojih nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na voenje ljubavi, zloinkoji sam poinio mogu zaboraviti.

Svakako shvaate da vam sve ovo pripovijedam zbog toga to je povezano s mojom situacijom.Ako to u vezi s njom budem i pomislio, vi ete shvatiti. A to me spaava od toga da budem ubojica bezimena i identiteta, koji se kree meu vama poput aveti te sputa na razinu nekog tamo zloinca koji sedao uloviti i kome e glava biti odrubljena. Dopustite mi da i ne mislim ba o svemu, da poneto sauvami za sebe; a neka se profinjene osobe poput vas po mojim rijeima i bojama potrude otkriti tko sam, kaoda trae lopova pratei mu tragove. A to nas pak dovodi do sada veoma bitna pitanja stila: Ima liiluminator svoj osobni stil, sebi svojstvenu boju, ton i treba li ga imati?

Pozabavimo se jednim crteom Behzada, majstora svih majstora i pra iluminacije. Na tu udesnuilustraciju koja, budui da prikazuje umorstvo, veoma dobro pristaje mojemu stanju, naiao sam nastranicama jedne savrene, devedeset godina stare knjige nastale u heratskoj koli, koja potjee izknjinice nekog perzijskog princa ubijenog u nesmiljenim borbama za prijestolje; i to na stranicama nakojima je zapisana pria o Husrevu i irin. Znate kakav je bio kraj Husreva i irin; neu vam ispriatiFirdusijevu, nego Nizamijevu verziju:

Dvoje ljubavnika uzme se nakon mnogih pustolovina i nevolja, ali dijete Husrevove bive ene,mladi iruje, poput ejtana je - ne ostavlja ih na miru. Oko toga princa zapelo je za oevo prijestolje injegovu mladu enu irin. I taj iruje, za kojeg Nizami veli da su mu "usta zaudarala lavljim smradom",iznae naina, zarobi oca i zasjedne na njegovo prijestolje. Jedne noi ue u sobu u kojoj su spavalinjegov otac i irin te ih, pipajui u tami, nae u krevetu i zarije handar u oeve grudi. Ocu e krv tei dozore i umrijet e na leaju to ga je dijelio s lijepom irin, koja je spokojno spavala pored njega.

Ilustracija velikog majstora Behzada, jednako kao i ova pria, prikazuje istinski strah koji u meniivi ve godinama: osjeaj prestravljenosti kada se ovjek probudi usred noi i po kripi shvati da u sobiu kojoj se ne vidi ni prst pred okom ima jo nekoga! Zamislite da taj u jednoj ruci dri bode, a drugomvas epa za vrat! Svaki naslikani detalj: paljivo i profinjeno ureeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima iokvirima, krivudave i okrugle are tepiha crvenog poput bezglasna krika iz vaeg stisnutog grla, uti imodri cvjetovi izvezeni s nevjerojatnom tankoutnou i radou na predivnu jorganu koji bezdunopritie gola i odurna noga vaeg ubojice u trenu kad vas ubija sve to slui istome cilju: dok s jednestrane naglaava ljepotu ilustracije koju promatrate, s druge vas podsjea na to da je itekako lijepomjesto ta soba u kojoj umirete i taj svijet to ga naputate. Osnovni smisao te ilustracije, koji eterazabrati dok je promatrate, jest da su i njezina ljepota i ljepota svijeta posve ravnoduni na vau smrt ida ste u trenucima smrti sami samcati, makar uz vas bila i vaa ena.

"Behzadova", rekao je prije dvadeset godina stari majstor dok smo zajedno gledali knjigu u

- 12 -

mojim drhtavim rukama. Lice mu nije bilo obasjano svjetlom svijee pored nas, nego uitkompromatranja. "Do te je mjere Behzadova, da joj njegov potpis i nije potreban."

I Behzad je toga bio svjestan pa potpis nije ostavio ak ni u nekom skrivenom kutku svogacrtea. Prema miljenju staroga majstora, u tom je Behzadovu stavu bilo osjeaja stida i nelagode. Jer,istinsko je umijee i majstorska vjetina nacrtati nedostino udo, a opet, u tom istom udesnom prikazu,ne ostaviti nikakva traga koji e odati identitet samoga umjetnika.

Svoju sam jadnu rtvu ubio na obian i brutalan nain, na koji sam nadoao obuzet smrtnimstrahom. I svaki put kad bih se nou vratio na ono zgarite da provjerim nije li nakon tog zlodjela ostaokakav trag koji bi mogao ukazati na mene, opsjedala su me pitanja stila. Ono o emu se obino govorikao o stilu zapravo je samo pogreka koja nas zavede da ostavimo vlastiti trag.

Naao bih to mjesto i bez bjeline snijega to pada: to je zgarite gdje sam ubio ovjeka s kojimsam prijateljevao dvadeset pet godina. Snijeg ga je sad prekrio i tako zametnuo sve tragove koji bi semogli prepoznati kao moj potpis. To pak potvruje da i Allah o pitanjima stila i potpisa misli isto to i ja iBehzad. Allah nama, iluminatorima, ne bi ukazao takav znak ljubavi da smo etiri noi ranije,ukraavajui tu knjigu, ak i nehotice poinili neoprostiv grijeh, kao to je tvrdila ta budala.

Kada smo Tankouti Efendija i ja te noi doli na ovo zgarite, snijeg jo nije bio padao. ulismo zavijanje pasa koje je kao jeka dopiralo iz daljine.

"Zato smo doli ovamo?", pitao je jadnik. "to mi to hoe ovdje pokazati u ovo doba?"

"Tu je ispred jedna jama, a dvanaest koraka dalje od nje uvam zakopani novac koji samgodinama sakupljao", rekoh. "Ako nikome ne oda ovo to sam ti kazao, nagradit emo te iTetak-efendija i ja."

"Ti, dakle, priznaje da si od samoga poetka bio svjestan svega to si napravio?", upitao jeuzbueno.

"Priznajem", slagah jer nije bilo drugog izlaza. "Uvia li da je crte to ste ga nacrtali veliki grijeh?", upitao je naivno. "On je bogohuljenje,

bezbonitvo za koje nitko ne bi smogao hrabrosti. Gorjet ete na samome dnu dehennema. Vae mukei patnje nikada nee prestati. A i mene ste uvalili u to!"

Dok sam sluao njegove rijei, s uasom shvatih da bi mu jako mnogo ljudi moglo povjerovati.Zato? Zato to su te rijei imale toliku snagu i takvu privlanost da ovjek i ne htijui pokae zanimanjeza njih i poeli da se na sunce iznese istina i o drugim podlacima. Ve je ionako kolalo mnogo takvihglasina o Tetak-efendiji, zbog tajnosti knjige koju je dao izraditi i novca koji je za nju davao. A posebicese prvi iluminator, majstor Osman, zgraao nad tim. Pomiljao sam i na to da je ovaj moj brat upozlaivanju namjerno iskoristio te lane prie da potkrijepi svoje klevete. Koliko li je iskren bio?

Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas meusobno zavadile. Govorio je sasvim otvoreno.Kao da me je nagovarao da zatakamo nekakvu krivnju kako bismo se zatitili od batina majstoraOsmana, to smo inili i u godinama svoga egrtovanja. Njegova mi se iskrenost tada inila uvjerljivom. Ikao egrt irom bi otvarao oi, ali mu se tada jo nisu bile smanjile uslijed rada na pozlati. No, nikako senisam htio prepustiti naklonosti prema njemu jer je bio spreman sve izbrbljati drugima.

"Sluaj me", rekoh s usiljenom prepredenou. "Mi radimo pozlatu, smiljamo rubne ukrase,izvlaimo linije okvir, ukraavamo stranice zlatnim nijansama tako da blistaju, crtamo najljepeilustracije, uresima razgaljujemo ormare i kutije. Sve to radimo ve godinama. To nam je posao. Kod nas

- 13 -

naruuju ilustracije, kau nam: nacrtaj u tom okviru jedan brod, gazelu, nekog padiaha, pa takve ptice,pa ovakve ljudske figure, taj prizor iz prie, pa neka bude tako i tako - i mi nacrtamo. Vidi, ovaj je putTetak-efendija rekao da nacrtam jednoga konja, za svoju duu. U tri sam dana nacrtao na stotine konjada bih, poput velikih starih majstora, shvatio to znai crte konja, onakav kakav bih smome sebepoelio." Izvadio sam grubi samarkandski papir na kojemu sam, da bih izvjebao ruku, bio nacrtao nizkonj i pokazao mu. Zainteresirao ga je pa je, primaknuvi papir oima, na blijedoj mjeseini poeomotriti konje nacrtane crnim tuem. "Stari majstori iz iraza i Herata", rekoh, "govorili su kakoiluminatorova ruka mora pedeset godina neprestano crtati konja da bi na koncu mogla nacrtativjerodostojan crte, onakav kakav Allah eli i vidi. A zapravo e, dodavali bi, najljepi crte konja bitinacrtan u mraku. Naime, u tih pedeset godina iluminator e oslijepiti od neprestana rada, ali e njegovaruka sama od sebe nacrtati konja, po sjeanju."

Njegov nevini pogled, kojega se sjeam jo iz naeg djetinjstva, zadubljeno je prelazio prekokonj to sam ih bio nacrtao.

"Od nas naruuju, a mi se trudimo nacrtati najtajnovitijeg, najnedostinijeg konja, onako kako suga crtali stari majstori, samo toliko. Bilo bi nepravedno da ns kasnije smatraju odgovornima za ono tosu sami naruili."

"Ne znam je li to tono", rekao je. "I na nama je odgovornost, i mi imamo slobodnu volju. Ja sene bojim nikoga osim Allaha. A On nam je dao razum da razlikujemo Dobro od Zla."

Odgovor mu je bio na mjestu. "Allah sve vidi i sve zna...", rekoh na arapskom. "Sigurno e shvatiti i to da smo ti, ja, svi mi,

obavili taj posao nesvjesni onoga to inimo. Kome e prijaviti Tetak-efendiju? Ne vjeruje li da izaovog posla stoji volja naega preuzvienog Padiaha?"

utio je.Mislio sam: je li mu doista mozak kokoji ili je, zbog nehinjena straha pred Allahom, izgubio

prisebnost pa blebee gluposti?

Zastali smo pokraj jame. U tami sam mu u jednom trenu ugledao oi i shvatio da ga je strah. Bilomi ga je ao. Ali, natrag se vie nije moglo. Molio sam Allaha da mi dade jo jedan dokaz da je tajovjek preda mnom ne samo glupa kukavica nego i podlac.

"Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh. "A to ete vi kasnije uiniti?"

"Rei u Tetak-efendiji, spalit e crtee. Ta to bismo drugo mogli? Kad bi iz Nusret-hodinademata douli da je o ovome bilo rijei, niti bismo mi ostali ivi, niti radionica itava. Zna li uope ikogaod njih? Uzmi sad taj novac, da budemo sigurni da nas nee odati njima."

"U emu je novac?"

"U jednom starom upu za turiju; ima sedamdeset pet mletakih dukata."

Za mletake dukate nije udo, ali otkud mi up za turiju pade na pamet? Bilo je toliko glupo daje povjerovao. Tada sam se jo jednom uvjerio da je Allah na mojoj strani: moj prijatelj iz egrtskihdana, koji je iz godine u godinu bivao sve pohlepniji za novcem, oduevljeno je poeo odbrojavatikorake u pravcu koji sam mu pokazao.

- 14 -

Pomislio sam tada na dvije stvari. Nema tu nikakva zakopanog mletakog blaga! Ako mu nedam novac, ova e nas podla budala unititi! U jednom mi je trenu dolo da tu podlu budalu zagrlim ipoljubim, kao to sam to katkad znao uiniti u vrijeme naeg egrtovanja, ali godine su nas toliko udaljilejednoga od drugog! Pitao sam se i kako e raskopati zemlju. Noktima? Moje razmiljanje o svemutome, ako se to moe nazvati razmiljanjem, jedva da je trajalo koliko treptaj.

Panino sam, s objema rukama, zgrabio veliki kamen koji je leao pokraj jame. Sustigao sam gana sedmom, osmom koraku i svom snagom udario po potiljku. Kamen ga je takvom brzinom, snagom iestinom lupio u glavu da sam se u tom trenu trgnuo kao da je moja, ak sam osjetio i bol.

I umjesto da tugujem nad tim to sam uinio, zapoeto sam htio to prije zavriti. Jer, na zemlji sepoeo tako snano trzati da se ovjek, htio ne htio, jo vie uspanii.

Tek mnogo vremena nakon to sam ga gurnuo u jamu mogao sam pomisliti kako u svemu tometo sam uinio ima neke uasne grubosti koja nikako, ba nikako ne pristaje profinjenosti jednogailuminatora.

- 15 -

(5) Ja sam va Tetak

Ja sam Karin Tetak-efendija, ali i drugi me zovu Tetak. Jednom davno Karina je majka htjela dame on tako oslovljava, a kasnije su to ne samo Kara nego i svi drugi poeli koristiti. Kara je poeoposjeivati nau kuu prije trideset godina, nakon to smo se nastanili u onoj mranoj i vlanoj ulici usjeni kestenovih i lipovih stabala, negdje iza Aksaraja. To je bila naa kua prije ove. Kad bih se, ako navojne pohode s Mahmut-paom krenem u ljeto, ujesen vratio u Istambul, zatjecao bih Karu i njegovumajku sklonjene u sigurnosti nae kue. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne ene. Aponekad bih, vrativi se kui u zimskim veerima, nalazio njih dvije zagrljene kako se jadaju jednadrugoj, uplakanih oiju. Njegov otac, koji je uiteljevao po malim, zabaenim medresama ne mogavi seskrasiti ni u jednoj od njih, bio je naprasit i mrzovoljan ovjek, a prilino je i pio. Kara je tada imao estgodina. Plakao je kad bi mu majka plakala i utio kad ona uti, a na mene, svoga tetka, gledao je sastrahom.

Drago mi ga je sad vidjeti pred sobom kao svoga odlunog, zrelog i uljudnog neaka. Potovanjekoje mi je iskazivao, panja s kojom bi mi poljubio ruku, nain na koji mi je, pruajui mi mongolskumastionicu1 to ju je donio na poklon, rekao kako je "iskljuivo za crvenu boju", nain na koji je utivosjedio preda mnom smjerno skupljenih koljena sve me to jo jednom podsjetilo ne samo na to da jepostao razuman i zreo ovjek, to je i sm elio biti, nego i na to da sam i ja starac kakav sam elio biti.

Slian je svojemu ocu kojega sam vidio jednom ili dvaput: visok je i vitak, pokreti ruku i prstijumalko su mu nervozni, ali mu to lijepo pristaje. Nain na koji je sputao ruke na koljena, pogledi kojimami je, gledajui me ravno u oi dok sam neto vano pripovijedao, govorio: "Razumijem i sluam Vas spotovanjem", i klimanje glavom prema skrivenoj melodiji usklaenoj s ritmom mojih rijei sve je tobilo veoma umjesno. Ja sada, u ovim godinama, znam da istinsko potovanje ne izvire iz srca, nego izsitnih pravila i izraza pokornosti.

Onih godina kada ga je majka, koja je u naoj kui vidjela nekakvu budunost za svoga sina,vrlo esto i pod svim moguim izgovorima dovodila ovamo, zbliili smo se jer sam otkrio njegovu ljubavprema knjigama, pa mi je, kako su to nazivali ukuani, postao egrt. Objanjavao sam mu kako suiraski minijaturisti, iscrtavajui liniju obzora visoko na slici, izumili u irazu jedan novi stil. Pripovijedaosam mu kako veliki majstor Behzad nije nacrtao Mednuna, ludog od ljubavi za Lejlom, u pustinji,skrhana, kako su to inili svi drugi, nego u vrevi, meu enama koje kuhaju jelo, loe vatru puui u ar ihodaju meu atorima, ali da je time jo vie uspio naglasiti njegovu usamljenost. Govorio sam mu daveina iluminatora koji su ovjekovjeili trenutak kad Husrev promatra nagu irin kako se u pono kupa ujezeru, nije proitala Nizamijevu poemu i kako je smijeno to to konje i odjeu ljubavnik boje onakokako im se prohtije; ako nema volje da najprije paljivo i s razumijevanjem proita tekst koji oslikava,objanjavao sam, onda taj iluminator, osim plae, nema nikakva drugog razloga da uzme u ruke kalem ikist.

Sada s radou primjeujem da je Kara usvojio i drugo temeljno naelo: Ako se ne elirazoarati u iluminiranje i umjetnost, nipoto ih ne smatraj svojom profesijom. Koliko god nadaren isposoban bio, novac i mo potrai negdje drugdje da se, kada za svoj rad i umijee ne bude mogaodobiti odgovarajuu naknadu, ne bi ljutio na umjetnost.

Priao je da su vrhunski iluminatori i kaligrafi iz Tebriza, koje je ponaosob poznavao jer ih je bio

Prevoditelji su se odluili za rije mastionica kao znaenjski iri pojam od posuenice tintarnica (< njem. Tinte < lat.tincta crnilo). Naime, rije mastionica izvedena je iz stare slavenske rijei mast (= boja), a njezin znaenjskiekvivalent, perzijska rije hokka , ba i oznaava boice u kojima su drane boje. Osim toga, rije mastionica imaarhainiji prizvuk negoli rije tintarnica .

- 16 -

angairao za izradu knjiga za stambolske i provincijske pae i bogatae, zapali u siromatvo i beznae.Ne samo u Tebrizu nego i u Mehedu i Alepu mnogo se iluminatora zbog neimatine i nezainteresiranostiostavilo ukraavanja knjiga, pa su poeli izraivati crtee na samo jednom listu, kojekakva uda kojimaoduevljavaju franake putnike, pa ak i besramne scene. uo je da je knjiga koju je ah Abas poklonionaem Padiahu kad su u Tebrizu sklopili mir sada rastavljena i da su njezine stranice poeli koristiti zaneku drugu knjigu. Navodno se indijski padiah Ekber dao u takvo razbacivanje novcima za jednu novuveliku knjigu da su najsjajniji iluminatori Tebriza i Kazvina ostavili posao to im je bio u rukama i pouriliu njegovu palau.

Dok mi sve to pria, ponekad, na dopadljiv nain, ubaci i neke druge prie: na primjer, zabavnupriu o lanom Mehdiju, ili o tome kako su Safavidi, mira radi, dali Uzbecima svoga glupavog princa kaotaoca, pa onda opisuje paniku koja je bila obuzela uzbeku stranu nakon to je taj dobio vruicu i zasvega tri dana umro, i pritom mi se smijei. Ipak, po sjeni skrivenoj u njegovim oima znam da jo uvijeknije okonan problem kojeg se obojica bojimo i o kojemu je tako teko progovoriti.

I Kara se, naravno, bijae zaljubio u moju jedinu, lijepu ker ekuru,1 poput svih mladihmukaraca koji su posjeivali nau kuu, uli ono to se o nama pria ili pak, makar i izdaleka, znali daona postoji. Moda mi to tada i nije izgledalo kao nekakva opasnost nad kojom bi se trebalo zamisliti, jerje u to vrijeme svatko mada je veina nikad nije ni vidjela bio zaljubljen u moju ker, ljepoticu nadljepoticama. No Karina ljubav bila je strasna ljubav mladia koji je dolazio u nau kuu i tu bio prihvaans radou i ljubavlju i kojemu se pruala prilika da vidi ekuru. Nije uspio priguiti tu ljubav u sebi, kaoto sam se ja nadao, nego je uinio pogreku otkrivi izravno mojoj keri snaan plamen kojim jeizgarao.

Nakon toga morao je prestati posjeivati nau kuu.

Mislim da je i Kara sada znao da sam svoju ker, tri godine nakon to je on napustio Istambul, ugodinama kad je bila najljepa, udao za jednog spahiju i da je taj vjetropirasti ratnik, nakon to ju jenatjerao da mu rodi dva sina, otiao u rat i vie se nije vratio te da su prole ve etiri godine kako odnjega nema ni traga ni glasa. Osjeam da on to nije doznao zbog toga to se takve glasine i vijesti brzoire Istambulom nego da je sve to otkrivao gledajui me u oi u trenucima kad bi meu nama zavladaomuk. Shvaam da ak i u ovom trenutku dok baca pogled na Knjigu due, rastvorenu na stalku, paljivooslukuje glasove djece koja trkaraju po kui jer zna da su prole ve dvije godine otkako se moja kisa svoja dva sina vratila u oev dom.

Najprije uope nismo spominjali novu kuu, koju sam dao napraviti za Karina izbivanja.Najvjerojatnije je da je Kara, kao i svaki ambiciozan mladi koji si je zamislio da jednom steknebogatstvo i ast, smatrao nepristojnim zapoinjati razgovor o tome. Ali opet, im je uao u kuu, nastepenicama sam mu rekao kako je drugi kat jo sui i kako e mi, zbog kostobolje, preseljenje na drugikat dobro doi. Osjeao sam udan sram dok sam spominjao taj drugi kat, ali opet, elim da znatesljedee: i oni ije je bogatstvo mnogo manje od mojega, ak i obini spahije koji posjeduju neznatantimar, uskoro e moi graditi dvokatnice.

Bili smo u sobi koju sam zimi koristio kao iluminatorsku radionicu. Slutio sam da osjea ekurinoprisustvo u susjednoj prostoriji. Odmah sam otpoeo razgovor o glavnoj temi pisma koje sam mu bioposlao u Tebriz pozivajui ga u Istambul.

"Jednako kao to ti u Tebrizu radi s kaligrafima i minijaturistima, tako i ja pripremam jednuknjigu", napisao sam mu. "Moj je naruitelj na preuzvieni Padiah, Uzdanica ovoga svijeta. Budui da

Prevoditelji su prihvatili lektorov prijedlog da iz praktinih razloga turska imena i nazive navode u liku koji je prilagoen

ustroju hrvatskoga jezika.

- 17 -

je knjiga tajna, Padiah mi je od glavnoga rizniara novac ishodio kriom. O svemu sam se potankodogovorio s najboljim majstorima iz Iluminatorske radionice naega Padiaha. Jednome sam dao danacrta psa, drugome drvo, jedan crta rubne ukrase i oblake na obzoru, jedan pak konje. elio sam dasve to sam im dao nacrtati predstavlja itav svijet naeg Padiaha, ba kao i na slikama mletakihmajstora. Ali to ne bi trebale biti slike zemaljskih dobara, kako to prikazuju Mleani, nego slikeduhovnog bogatstva te radosti i strahova u svijetu kojemu je gospodar na Padiah. Ako naloim danacrtaju Novac, to je zbog prijezira prema njemu, a ako naruim ejtana i Smrt to je zato to ih sebojimo. Ne znam to kau glasine. Htio sam da naeg uzvienog Padiaha i njegov svijet predstavljajubesmrtnost njegova drvea, umor njegovih konj, razjarenost njegovih pasa. elio sam da i mojiiluminatori po nadimku Roda, Maslina, Tankouti i Leptir izaberu temu po svojoj elji. ak i zanajhladnijih i najrunijih zimskih noi potajno bi dolazio netko iz radionice naeg Padiaha da mi pokaeto je nacrtao za knjigu."

"Ne mogu ti sada potanko priati kakve smo ilustracije radili i zato smo tako radili. Ne stoga toto od tebe skrivam ili ti ne elim rei, nego zbog toga to jo ni sm zapravo ne znam to bi te ilustracijetrebale znaiti. Ali znam kakve bi morale biti."

etiri mjeseca nakon to sam Kari poslao pismo, douo sam od brijaa iz ulice u kojoj je bilanaa stara kua da se vratio u Istambul, pa sam ga pozvao k sebi. Znao sam da je u prii koju mukazujem obeanje i patnje i sree koje e nas dvojicu povezati.

"Svaka ilustracija pria jednu priu", rekoh. "Da bi uljepao knjigu koju itamo, iluminator nacrtanajljepi prizor iz prie: trenutak prvog susreta dvoje zaljubljenih; prizor kad junak Rustem odsijeca glavusotonskoj zvijeri; Rustemovu bol u trenutku kad shvaa da je stranac to ga je ubio njegov roeni sin;Mednuna ludog od ljubavi, u pustari i divljini, meu lavovima, tigrovima, jelenima i akalima; Aleksandrakako tuguje jer je, poavi prije ratnog pohoda u umu da mu ptice pretkau budunost, vidio kako jeneki golemi orao rastrgao njegovu ljuku... Nae oi, umorne od itanja prie, odmaraju se nailustracijama. Ako je u prii neto to sputava ivost naih misli i snagu mate, ilustracija nam odmahprua pomo. Ilustracije su areno cvijee pri. Nitko ne moe zamisliti sliku koja nema priu."

"Naime, mislio sam da ne moe", nastavih gotovo s kajanjem. "Ali i to se moe napraviti. Kaoizaslanik naeg Padiaha, prije dvije godine ponovno sam otputovao u Veneciju. Tamo sam neprestanogledao portrete koji su naslikali talijanski majstori. Nisam znao koji je prizor i iz koje je prie to to jenaslikano, ali sam se trudio shvatiti sliku i dokuiti njezinu priu. Ugledavi jednoga dana jednu sliku nazidu neke palae, ostao sam zapanjen.

Ponajprije, bila je to slika jedne osobe, nekog poput mene. Neki nevjernik, dakako; nije netkood naih. Ali, kad god bih ga pogledao, osjeao sam da slii na mene. A opet, on mi zapravo uope nijebio nalik. Mesnato, okruglo lice na kojemu se jagodina kost uope nije nazirala i, k tomu, od moje jakeeljusti kod njega nije bilo ni traga. Uope mi nije nalikovao, ali bi mi, kad bih ga pogledao, srce nekakozaigralo, kao da je to moja slika.

Od mletakog gospodina koji me proveo kroz svoju palau doznao sam da je slika na zidu slikanjegova prijatelja, nekog plemia kao to je i on sm. Na toj je svojoj slici dao prikazati sve to mu je uivotu bilo vano: posjed u krajoliku koji se pruao kroz otvoreni prozor iza njega, selo i umu ije su seboje prelijevale, pa se inilo kao da je prava. Na stolu pred njim sat, knjige, Vrijeme, Zlo, ivot, pero,karta, kompas, kutije i u njima zlatnici, i jo svata, kojekakve sitnice i tko zna to sve ne, i ono to,jednako kao i na mnogim drugim slikama, ne razumijem, ali slutim... Sjena dina, ejtana i zatim, uzsvojega oca, njegova ki, lijepa kao san.

Kojoj je prii kao ures i dopuna bila napravljena ta slika? Dok sam je promatrao, shvatio sam daje ta slika pria sma za sebe. Ona nije bila dodatak prii, ona je bila neto to opstoji zasebno.

- 18 -

Slika pred kojom sam ostao tako zauen nikako mi nije izlazila iz glave. Otiao sam iz palae,vratio se u kuu u kojoj sam gostovao i cijelu no mislio na nju. I ja bih se elio tako moi naslikati. Ne,ta tko sam ja da o sebi tako govorim! Trebalo bi tako naslikati naega Padiaha! Naega Padiaha trebatako naslikati, sa svime to mu pripada, sa svim stvarima koje predstavljaju i okruuju njegov svijet! Stakvom idejom mogla bi se oslikati jedna knjiga, mislio sam.

Talijanski je majstor tog mletakoga plemia tako dobro naslikao da odmah shvati da je na njojupravo taj plemi. Da toga ovjeka nisi nikada vidio i da ti kau da ga nae u mnotvu, ti bi ga po tojslici mogao prepoznati meu tisuama. Talijanski su majstori izumili slikarske postupke i umijea pokojima se svakoga ovjeka moe razlikovati ne po odjei ili po ordenju, nego po crtama lica. Oni to zovuportret.

Ako ti lice samo jednom tako naslikaju, nitko ti vie nee moi zatrti spomen. Onome koji gledasliku ini se kao da si uz njega, ak i kada si daleko. Pa i oni koji te za ivota nikada nisu vidjeli mnogogodina nakon tvoje smrti gledat e te licem u lice, kao da stoji pred njima."

Dugo smo utjeli. Kroz gornje okno maloga prozora, koje sam nedavno bio prekrio komadomsukna natopljena pelinjim voskom, a ije donje kapke nikada nismo otvarali, probijala se drhturava,hladna svjetlost boje leda.

"Imao sam jednog iluminatora", rekoh. "Kao i drugi iluminatori, dolazio mi je kriom zbog te tajneknjige za naega Padiaha, pa bismo radili do zore. On je izraivao najbolje pozlate. Jedne je noi jadniTankouti Efendija otiao odavde, ali se kui nije vratio. Bojim se da su ubili moga majstora pozlate..."

- 19 -

(6) Ja, Orhan

"Da su ga ubili?!", upitao je Kara.Taj je Kara bio visok, mrav i pomalo straan. Ba sam iao prema njima kad mu je djed

odgovorio: "Ubili su ga", i tad ugledao mene. "to ti radi ovdje?"Ali, tako me je gledao da sam mu se bez ustezanja popeo u krilo, a on me odmah spustio rekavi

mi: "Poljubi Kari ruku!"Poljubio sam mu ruku. Ni po emu nije mirisala.

"Ba je mio", rekao je Kara i poljubio me u obraz. "Bit e on jednom pravi momak!"

"To je Orhan, est mu je godina. Drugi je stariji, evket. Ima sedam godina. I jako je tvrdoglav.""Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", ree Kara. "Bilo je hladno, sve pod snijegom i ledom, ali kao

da se nita nije promijenilo."

"Sve se promijenilo, sve je gore nego ranije", ree djed. "I to znatno." Zatim se okrenu meni:"Gdje ti je brat?"

"Kod majstora.""A zato si ti ovdje?""Uitelj mi je rekao: Bravo! Ti sad moe ii."

"Pa zar si se sm vratio?", upitao je djed. "Brat te je trebao dovesti." Potom je Kari objasnio:"Dva puta tjedno, nakon satova Kurana u mektebu, idu k jednom knjigovei, mome prijatelju. egrtujukod njega, ue uvezivanje knjig."

"Voli li i ti, kao tvoj djed, crtati?"utio sam."Dobro", rekao mi je djed. "Hajde, ostavi nas sada da razgovaramo."Toplina koja se irila od mangala bila je tako ugodna da nisam htio otii od njih. Zastao sam na

tren udiui miris boje i smole. I kava je mirisala.

"Ako se na drugaiji nain crta, znai li to da se stvari drugaije i vide?", pitao je moj djed."Jadnoga pozlatara ubili su zbog toga. A usto, radio je pozlatu na stari nain. Ne znam ak ni jesu li gaubili, naprosto je nestao. Pod nadzorom prvoga iluminatora, majstora Osmana, rade na ureavanju jedne Surname za naega Padiaha. Svi rade kod svoje kue. Majstor je Osman u Iluminatorskoj radionici.Hou da prvo ode tamo i sve vidi svojim oima. Bojim se da su se meusobno zavadili i poubijali. Ti snadimcima to im je jo prije nekoliko godina dao prvi iluminator Osman: Leptir, Maslina, Roda... Poie i posjetiti ih u njihovim kuama... "

Umjesto da siem niza stepenice, krenuo sam na drugu stranu. Iz sobe s ugraenim zidnimormarom, u kojoj je inae spavala Hajrija, zaulo se neko lupkanje pa sam uao. Unutra nije bila Hajrija,nego moja majka. Bilo joj je neugodno kad me vidjela. Napola je stajala u ormaru.

- 20 -

"Gdje si bio?", upitala me.A znala je gdje sam bio. Na poleini ormara nalazio se jedan mali otvor. Kroz njega se mogla

vidjeti djedova radionica, a ako su vrata na njoj otvorena, i predvorje, potom, na drugoj stranipredvorja, djedova spavaa soba. Naravno, ako su i njezina vrata otvorena.

"Bio sam kod djeda", rekao sam. "A to ti, majko, radi ovdje?""Zar ti nisam rekla da se ne ide k njemu kad ima goste?", grdila me, ali ne ba glasno, jer nije

htjela da je gost uje. "to su radili?", upitala je zatim umilnim glasom.

"Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je priao, a onaj drugi ga je sluao."

"Kako je sjedio?"Odmah sam sjeo na pod i oponaao gosta: Gle, majko, ja sam ti sad jako ozbiljan ovjek; ja sad

sluam djeda skupljenih obrv, i poput tog gosta jako ozbiljno i skladno klimam glavom, kao da sluammevlud.

"Idi dolje", rekla mi je majka. "Reci Hajriji neka doe k meni. Odmah."

Sjela je, uzela u krilo drveni podloak za pisanje i poela neto pisati na komadiu papira."Mama, to to pie?"

"Zar ti nisam rekla da brzo sie i pozove mi Hajriju?"

Otiao sam u kuhinju. Brat se vratio, Hajrija je preda nj ve bila stavila zdjelicu s malo pilavaprireena za gosta.

"Izdajice!", rekao mi je brat. "Otiao si, a mene ostavio s majstorom. Presavijanje stranica iuvezivanje morao sam dovriti sm. Prsti su mi pomodrili."

"Hajrija, zove te moja majka.""Istui u te im ovo pojedem. Dobit e svoje za lijenost i izdaju!"

im je Hajrija izila, brat je, ostavivi svoj pilav, pojurio na mene. Nisam uspio pobjei. Zgrabiome za ruku i poeo mi uvrtati zglob.

"Nemoj, evkete, nemoj! Joj, kako to boli!""Hoe li ikad vie natovariti svoj posao na mene i pobjei?"

"Neu!"

"Zakuni se!"

"Kunem se!"

"Zakuni se na Kuran!"

"Kunem se na Kuran!"

Svejedno me nije pustio. Odvukao me do sinije i oborio na koljena. Bio je toliko jai od mene da

- 21 -

je jednom rukom mogao jesti pilav, a drugom meni jo jae uvrtati zglob.

"Ne mui opet brata, okrutnie!", povikala je Hajrija. Pokrivena lica, kretala je na ulicu. "Pustiga!"

"Ti se ne mijeaj, robinjo!", rekao je brat. Jo mi je drao ruku. "Kamo e?"

"Idem kupiti limuna", odgovorila je. "Laljivice," ree brat, "ormar je pun limuna."

Bio mi je malo popustio ruku pa sam je istrgnuo, udario ga i zgrabio svijenjak, ali se on bacio namene i oborio me poda se. Lupio se o svijenjak, sinija se prevrnula.

"Vi ste mi kazna od Boga!", rekla je majka. Nije vikala da je gost ne bi uo.

Kako je uspjela proi kroz predvorje i sii niza stube, a da je Kara ne opazi? Razdvojila nas je."Neprestano me sramotite, derani!"

"Orhan je danas lagao", ree joj evket. "Ostavio me kod majstora u poslu do grla i pobjegao."

"uti!", ree majka i pljusnu ga.

Nije ga jako udarila pa nije ni zaplakao. "Hou svog oca!", rekao je. "Kad se otac vrati, uzet ecrvenu sablju strica Hasana i mi emo se iz ove kue vratiti k stricu Hasanu."

"uti!", naredila mu je majka. Odjednom se tako razljutila da ga je zgrabila za ruku i odvukla do mranog kuta poploana dvorita. I ja sam poao za njima. Majka je otvorila vrata upe i, spazivi imene, rekla: "Ulazite obojica unutra!"

"Ali, mama, ja nita nisam napravio!", rekao sam, ali sam ipak uao. Zatvorila je vrata za nama.Unutra nije bilo mrano kao u rogu, kroz drvene kapke okrenute stablu nara prodirala je slabanasvjetlost, ali me je ipak bilo strah.

"Majko, otvori vrata!", zvao sam je. "Hladno mi je!""Ne cmizdri, kukavice!", rekao je evket. "Sad e otvoriti."

Majka je otvorila vrata. "Hoete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. "Onda, dobro.Dok Kara ne ode, sjedit ete u kuhinji pokraj ognjita i neete ii gore."

"Tamo e nam biti dosadno", rekao joj je evket. "Kamo je otila Hajrija?"

"Ti se u sve mijea, ve mi te je dosta", opomenula ga je majka.Zaulo se tiho rzanje konja iz konjunice. Kasnije smo ga jo jednom uli. To nije bio djedov

konj, nego Karin. Obuzela nas je neka radost, kao da je sajmeni dan ili da svie bajramsko jutro. Majkase nasmijeila kao da je i nas eljela nasmijati. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata konjunice naovoj strani dvorita.

"Miiir!", oglasila se prema staji.Vratila se, te nas odvela i posjela u Hajrijinu kuhinju, koja je zaudarala po masnoi, a bilo je i

mieva u njoj. "Nemojte da sluajno vidim da ste izili odavde dok gost ne ode. I nemojte se svaati da

- 22 -

ne bi tko pomislio kako ste razmaena i zloesta djeca."

"Majko", rekao sam prije nego je zatvorila vrata. "Majko, neto bih ti rekao: ubili su djedovasirotog pozlatara."

- 23 -

(7) Ime mi je Kara

im sam prvi put ugledao ekurino dijete, shvatio sam ega se na njezinu licu ve godinamakrivo prisjeam. I ekurino lice bilo je usko kao Orhanovo, a brada malo dulja nego to sam je pamtio.Zbog toga su, naravno, i usta moje ljubljene morala biti manja i sitnija od onih o kojima sam svihproteklih godina mislio. Potucajui se zadnjih dvanaest godina od grada do grada od elje sam si u matipredoavao njezina usta irim, a usne pristalijim, ali i punijim i neodoljivim poput krupne sjajne vinje.

Da sam uza se imao sliku ekurina lica, naslikanu u stilu talijanskih majstora, ne bih se, dakle,negdje na sredini svoga dvanaestodinjeg izbivanja morao osjeati kao beskunik stoga to se vie nisammogao prisjetiti lica svoje voljene, koja je bila ostala negdje daleko od mene. Jer, ako ljubljeno lice ivi uvama, naslikano u srcu, tada vam je itav svijet dom.

Kada sam ugledao ekurina sina, porazgovarao s njim, izbliza mu vidio lice i poljubio ga, u menise probudio nemir kakav nose nesretnici, ubojice i grenici. Neki mi je unutarnji glas govorio: "Hajde,poi sad vidjeti ekuru."

Neko sam vrijeme pomiljao da utke proem pokraj tetka i iziem van, pa da sva vrata premapredvorju krajikom sam oka izbrojio pet mranih vrata, zajedno s onima koja vode na stubite daih, dakle, sva, jedna po jedna, otvorim, sve dok ne naem ekuru. Ali, ja sam dvanaest godina biodaleko od svoje voljene samo zato to sam u jednom trenu nesmotreno i nepromiljeno otkrio to mi jena srcu. Sada sam se pritajio i ekao bez rijei te, sluajui tetka, promatrao mindere na kojima jeekura tko zna koliko puta sjedila i stvari koje je tko zna koliko puta dotaknula.

Priao mi je da sultan eli da ova knjiga bude zavrena za tisuitu godinjicu Hidre. NaPadiah, Uzdanica svijeta, htio je u tisuitoj godini muslimanskoga kalendara pokazati da On i njegovadrava mogu koristiti franaki stil jednako kao i sami Franci. Kako je Padiah k tome dao izraditi i jednu surnamu, znao je da su iluminatori kojima je povjerio njezinu izradu veoma zauzeti, pa je naredio da nenaputaju svoje domove i da, umjesto u guvi radionice, rade u svojim kuama. Znao je, naravno, i to dapotajno posjeuju moga tetka.

"Susrest e prvog iluminatora, majstora Osmana", rekao mi je tetak. "Jedni priaju da jeoslijepio, drugi da je posenilio. Po meni je on i slijep i senilan."

Iako tetak nije bio iluminator i iako to zapravo uope nije bilo njegovo zanimanje, ve samainjenica da je s Padiahovim doputenjem i poticajem prireivao i nadgledao izradu jedne takve knjigeneizbjeno je morala pokvariti odnose izmeu njega i starog majstora Osmana, prvog careva iluminatora.

Dok sam se prisjeao djetinjstva, obraao sam pozornost na predmete u kui. Jo uvijek sam sesjeao stvari koje sam vidio prije dvanaest godina: plavog ilima izraenog u Kuli, koji je prekrivao pod,bakrene surahije, pladnja za kavu i bakraa, i findan za kavu, koji su preko Portugala stigli ak iz Kine,to je moja pokojna teta esto s ponosom isticala. Te stvari, jednako kao i stalak za knjige iji su rubovibili ukraeni inkrustacijama od sedefa, zidna vjealica za turbane i crveni jastuk od kadife, ije sam semekoe prisjetio im sam ga dotaknuo, donesene su iz kue na Aksaraju, u kojoj smo ekura i jazajedno proveli djetinjstvo, i jo su uvijek nosile neto od sjaja sretnih iluminatorskih dana koje samproivio u toj kui.

Srea i umjetnost. elim da dragi itatelji koji poklanjaju pozornost mojoj prii i mojim patnjamauvijek imaju na pameti ova dva pojma kao polazne toke mojega svijeta. Jednom sam ovdje bio veomasretan, meu knjigama, kistovima i crteima. Kasnije sam se zaljubio i bio protjeran iz toga raja. Tijekomgodina u kojima sam izdravao ljubavno progonstvo mnogo sam mislio o tome koliko sam toga duan

- 24 -

ekuri i svojoj ljubavi prema njoj jer su me u mladosti nauile da ivot i svijet prihvaam s optimizmom.Budui da, obuzet djejom naivnou, uope nisam sumnjao u to da e moja ljubav biti uzvraena, biosam nepopravljivi optimist i na svijet sam gledao s tom ivotnom radou, prihvaajui ga kao dobar.Eto, s takvim sam vedrim ivotnim stavom prihvatio i zavolio knjige, literaturu koju mi je tetak tadapreporuivao, predavanja koja sam sluao u medresi, iluminacije i crtanje.

Ali, koliko god sam taj prvi i najdragocjeniji dio svoga radosnog i suncem obasjanogobrazovanja dugovao ljubavi koju sam osjeao prema ekuri, toliko sam i smome odbijanju mojeljubavi dugovao svoje mrane spoznaje, koje su trovale to razdoblje: elju da se ugasim i nestanemzajedno s plamenom koji je u ledenim noima dogorijevao na ognjitima po sobama karavansaraj;snove koji su mi se ponavljali nakon ljubavnih noi i u kojima bih gledao sebe kako zajedno sa enomkoja lei uza me propadam u pusti bezdan te pomisao da sam nitko i nita, da ne vrijedim ni pet para -sve je to bilo naslijee koje mi je predala ekura.

"Jesi li ti znao", pitao me tetak kasnije, "da e se nae due nakon smrti moi susretati s duamaonih koji na zemlji, u svojim posteljama, mirno i spokojno spavaju?"

"Ne, nisam."

"Nakon smrti eka nas jedno dugo putovanje; zato me nije strah umrijeti. Strah me je da uumrijeti prije nego to dovrim knjigu za naega Padiaha."

Dok je jedan dio moga mozga nalazio kako sam u usporedbi sa svojim tetkom mnogo snaniji,razumniji i pouzdaniji, drugi je pak bio zaokupljen previsokom cijenom kaftana to sam ga kupio kadsam krenuo k ovom ovjeku, koji prije dvanaest godina nije dopustio da se oenim njegovom keri, teopremom ukraenom srebrom i izvezenim sedlom na konju kojega u uzjahati nakon to sad siem nizastepenice i izvedem ga iz konjunice.

Obeao sam mu da u ga obavijestiti o svemu to doznam meu iluminatorima. Poljubio sam muruku, siao stubitem i iziao na dvorite. Osjetio sam hladnou snijega i pomislio kako nisam ni dijete, ani starac: s radou sam osjeao svijet na vlastitoj koi. Dok sam zatvarao vrata staje, zapuhao je vjetar.Vodei na uzdama svoga bijelog konja s poploane staze u dvorite, osjetih kako smo obojica zadrhtali:njegove snane noge proarane nabreklim ilama, njegov nemir te naporno i muno samoobuzdavanje sve sam to prepoznavao kod samoga sebe. Izili smo na ulicu, i ba u trenu kad sam se spremao hitrouzjahati konja i nestati u uskim ulicama poput konjanika iz prie, koji ode da se vie nikada ne vrati,preda me niotkuda iskrsnu veoma krupna ena, idovka, odjevena u ruiasto od glave do pete, sazaveljajem u rukama. Bila je velika i iroka, poput ormara, a opet tako hitra i ivahna, ak i koketna.

"Hej, junae, moj mome, vidim da si doista tako naoit kao to se pria", ree. "Jesi li oenjen?Ili si jo momak? Hoe li za svoju tajnu ljubav kupiti svileni rupi od Ester, najpoznatije ulineprodavaice u Stambolu?"

"Ne."

"A pojas od crvenog atlasa?""Neu."

"Ah, nemoj ti meni neu pa neu! Zar takav junak poput tebe, pa da nema zarunicu ili tajnuljubav? Tko zna koliko djevojaka suznih oiju izgara od enje za tobom!"

U jednom joj se trenu tijelo izvinu poput gipka tijela kakva akrobata te se sa zauujuomgracioznou privi k meni. Istoga asa u ruci joj se, kao da je maioniar, stvori nekakvo pismo.

- 25 -

Munjevito ga zgrabih tako vjeto kao da sam se godinama uvjebavao ba za ovu priliku i strpah ga podpojas. Bilo je to poveliko pismo; ispod pojasa, izmeu slabina i trbuha, osjeao sam ga kao vatru nasvome sleenu tijelu.

"Uzjai konja i kreni lagano", rekla mi je prodavaica Ester. "Idi uz ovaj zid, pa skreni u ulicunadesno i nastavi mirnim korakom, ali kad doe do stabla nara, pogledaj kuu iz koje si iziao, u prozorpreko puta."

Nastavila je dalje svojim putem i zaas nestala. Uzjahao sam konja, ali poput poetnika kojemuje to prvi put u ivotu. Srce mi je uzbueno udaralo, misli mi obuzeo nemir, ruke mi nisu znale prihvatitiuzde, ali kad su mi se noge tijesno privile uz konja, zdrav razum i vjetina nadvladae i konja i mene pakrenusmo ba onako kako me je uputila Ester: moj pametni konj iao je mirnim korakom i mi lijeposkrenusmo u ulicu zdesna.

Tada pomislih da sam moda doista i privlaan. Da me, kao u priama, gledaju ene iz ovemahale, skrivene iza svakog kapka i svake reetke na prozorima te mi se uini da e me svakoga trenaiznova zahvatiti onaj isti plamen. Zar je to ono to sam elio? Zar me opet obuzima ista bolest od kojesam bolovao toliko mnogo godina? Odjednom iza oblaka granu sunce i to me na trenutak zaprepasti.

Gdje je stablo nara? Zar je to ovo otuno, slabano drvce? Da, to je! Na konju se laganookrenuh ustranu: tono preda mnom bio je jedan prozor, ali na njemu nije bilo nikoga! Ta vjetica Ester,prevarila me!

Tako sam mislio, kad se najednom uz tresak otvorie prozorski kapci okovani ledom i ja uprozorskome okviru koji je blistao na suncu nakon dvanaest godina, ugledah svoju lijepu ljubav, njezinolijepo lice iza grana pokrivenih snijegom. Je li moja crnooka ljubav gledala mene ili neki drugi ivot,daleko od mene? Nisam mogao razabrati je li bila alosna ili se smijeila, ili se, alosna, smijeila. Konjumoj nerazumni, ne slijedi ritam moga srca, uspori malo! Ipak sam se mirno okrenuo u sedlu i s enjomgledao u nju sve do kraja, sve dok tajanstveno, profinjeno i njeno lice nije nestalo iza bijelih grana.

Ovaj je na susret ja na konju, a ona na prozoru toliko podsjeao na prizor, nacrtan tisuuputa, u kojemu Husrev dolazi pod irinin prozor, samo to je sada meu nama bilo i to alosno drvce.To sam shvatio mnogo kasnije kada sam, otvorivi pismo koje mi je dala, ugledao crte to je bio unjemu i spoznao da izgaram od ljubavi, i to onakve ljubavi kakva je prikazana u knjigama koje volimo ikojima se divimo.

- 26 -

(8) Zovem se Ester

Znam da sve vas ivo zanima to je pisalo u pismu koje sam dala Kari. I mene je to jakozanimalo pa sam zato sve i saznala. Vratite se, ako elite, na poetak ove prie, kao da njezine stranicelistate unatrag i posluajte: ispriat u vam to se sve dogodilo prije nego to sam mu predala to pismo.

Sada je predveerje, i nas dvoje staraca, moj mu Nesim i ja, sjedimo kraj pei, uzdiui iotpuhujui, u naoj kui u idovskoj mahali na izlazu iz Zlatnoga roga, i pokuavamo se zgrijati bacajuidrva na vatru. Ne obazirite se sad na to to ja za sebe kaem da sam starica, jer kad na ruku objesimzaveljaj u kojemu su svileni rupii, rukavice, plahte, arena platna za koulje dopremljena portugalskimbrodovima, a meu njih skrijem prstenje i narukvice te erdane i kojekakve sitnice hoete skuplje ilijeftinije kojima e se mnoge ene obradovati, tad je Istambul lonac, a Ester kutlaa, i nema te ulice dokoje ja neu stii. Nema tog pisma ni traa koje ja nisam prenijela od jednih vrata do drugih, a polaistambulskih djevojaka ja sam poudavala; ali nisam sad poela priati o tome zato da bih se hvalila.Nego, kao to rekoh, bilo je predveerje i mi smo sjedili kad kuc-kuc! netko pokuca na vrata i jaodem, otvorim, a preda mnom ona priglupa slukinja Hajrija. U ruci joj pismo. Tresla se - ne znam je liod zime ili od uzbuenja - dok mi je priala to eli moja ekura.

Prvo sam pomislila da e to pismo trebati odnijeti Hasanu, pa sam se zaudila. ekura, dodue,ima mua koji se nikada nije vratio iz rata ali, ako se mene pita, taj je nesretnik odavna negdje zaglibio.Eto, taj ratnik koji se nikad nee vratiti kui, njezin mu, ima pomamljenog brata koji se zove Hasan. Ali,shvatila sam da ekurino pismo nije za Hasana, nego za nekoga drugog. Ester je poludjela od znatielje:to li pie u tom pismu? Na kraju sam uspjela doznati.

Mi se ba najbolje i ne poznajemo, zar ne? Da budem iskrena, spopao me iznenada nekakavsram i ustruavanje. Neu vam rei kako sam proitala pismo. Moda me osuujete i prezirete zbogmoje znatielje, kao da i vi sami niste znatieljni poput brijaa. Dajte da vam samo askom prepriamono to sam ula dok su mi itali pismo! Ovako je pisala medena ekura:

"Kara-efendija, dolazi u moju kuu zahvaljujui tome to si blizak s mojim ocem. Ali,nemoj misliti da e dobiti bilo kakav znak od mene. Mnogo se toga dogodilo otkako si otiao.Udala sam se, imam dva krasna sina. Jedan od njih je Orhan, bio je maloprije u radionici pa si gavidio. etiri su godine kako ekam mua, i ni na to drugo ne mislim. Moda se osjeamusamljenom, beznadnom i nemonom s dvoje djece i starim ocem, moda i osjeam potrebu zasnagom i zatitom koju bi mi mogao pruiti neki mukarac, ali neka nitko ne pomisli da bi semogao okoristiti ovim mojim stanjem. Zato te molim da vie nikada ne zakuca na naa vrata.Ve si jednom povrijedio moju ast i tada sam morala mnogo toga propatiti da bih je obranilapred svojim ocem. Zajedno s pismom vraam ti i crte to si ga nacrtao i poslao mi dok si jo biou oblacima. To inim zato da ne bi gajio nikakvu nadu, da ne bi krivo shvatio bilo koji znak.Pogreno je vjerovati da bi se ovjek mogao zaljubiti gledajui nekakvu sliku. Neka tvoja nogavie ne prijee na prag; to bi bilo najbolje."

Jadna moja ekura, ta nije ona neki mukarac, beg ili paa, da na kraju pisma udari svoj raskonipeat! Na dnu lista bilo je prvo slovo njezina imena, slino maloj plahoj ptiici, samo to.

Peat, rekoh. Sigurno se sad pitate kako ja otvorim i zatvorim pisma koja budu zapeaena. Tapisma zapravo i nisu zapeaena. Draga ekura misli kako je Ester nepismena idovka pa ne moerazabrati to pie u pismu. To je istina, ja sma ne mogu itati vaa arapska slova, ali naem nekoga tkoe mi ih proitati. A vae pismo mogu sama savreno itati. Zbunjeni ste, zar ne?

Objasnit u vam to tako da e me razumjeti i najtvre glave.

- 27 -

Sve ono to jedno pismo treba prenijeti ne iskazuje se samo slovima. Jednako kao i knjiga, ipismo se ita tako da mu se udie miris, da ga se miluje i dodiruje. Zbog toga mudri kau: itaj, da ujemto kae pismo! Glupaci pak vele: proitaj to u pismu pie! Prava vjetina nije u tome da se proitajusamo slova, nego sve ono to pismo nosi. Posluajte, dakle, to je jo rekla ekura:

1. Ja, dodue, ovo pismo aljem potajno, ali kako ga aljem po Ester kojoj je to posao i navika,dajem do znanja da mi ba i nije stalo do toga da ostane previe skriveno.

2. Pismo je presavijeno puno puta, poput muska-bureka, pa to jo vie ukazuje na skrovitost itajnovitost koju nosi. Meutim, ono je otvoreno. A k tome je uz njega i poveliki crte. eli se dati prividda se zajednika tajna grevito nastoji sauvati. A tako ne izgledaju pisma kojima se ljubav odbija, negoona u kojima se na nju poziva.

3. A to i miris pisma potvruje. Taj miris, dovoljno zatajan da onoga tko uzme pismo u rukeostavi u dvojbi je li ga to ona namjerno namirisala? a opet dovoljno jak da ne moe ostatinezamijeen je li to umjetni miris ili miris njezinih ruku? bio je posve dostatan da omami jadnika kojimi je itao pismo. Pretpostavljam da e jednako tako djelovati i na Karu.

4. Ja sam Ester koja ne zna ni itati ni pisati, ali znam ovo: po tome kako rukopis klizi, po nainuna koji sva slova graciozno trepere kao na blagome povjetarcu, razvidno je da to pero iz dubine svojedue govori upravo suprotno, premda veli: Jako urim te piem nepaljivo ne pridajui ovom pismuneku veliku vanost. Rije maloprije, spomenuta uz Orhana, trebala je dati do znanja da je pismo tadapisano, ali po panji koja izbija iz svakog retka jasno je da je napisano prema ranije smiljenu planu.

5. Crte priloen uz pismo prikazuje krasnu irin kako gleda sliku lijepog Husreva i tako se unjega zaljubljuje, kao to to govori pria koju ak i ja, idovka Ester, dobro znam. Sve istambulske enei djevojke koje sanjaju o velikoj ljubavi oboavaju tu priu, ali ovo je prvi put da sam vidjela da netko upismu alje crte s tim prizorom.

Vama sretnicima koji umijete itati i pisati esto se dogodi ovo: osoba koja sama ne umijeproitati pismo to ga je primila preklinje vas da joj ga vi proitate. Sadraj pisma tako je potresan,ganutljiv i uznemirujui da vas njegova vlasnica, sva obuzeta stidom jer joj postajete ortak u najintimnijimposlovima, sramei se i ustruavajui moli da joj ga jo jednom proitate. Iznova itate. Na kraju jepismo toliko puta proitano da ga oboje znate napamet. Nakon toga uzima pismo u ruke pa vas pita: "Jeli tu rekao ovo?" i: "Pie li ovdje ono?", i gleda u slova koja joj pokazujete vrkom prsta iako ih nerazumije. Gledajui te djevojke kako, dok im suze padaju na list pisma, promatraju vitice slova sloenih urijei koje ne mogu proitati, ali ih znaju napamet, ponekad budem tako ganuta da bih ih najradije zagrlilai poljubila, posve zaboravljajui na to da ih ni ja sama ne znam proitati.

A ima i ovakvih bijednika, pazite da ne budete kao oni: Kada djevojka poeli uzeti u ruku pismoda bi ga iznova dotakla i, iako ga ne razumije, vidjela gdje je reena koja rije, te joj ivotinje kau: "tosad jo hoe, pa ti ne zna itati, to e sad opet gledati?!" Neki od njih vie i ne vraaju pismodjevojci, kao da je njihovo, pa tad mene, Ester, zapadne da se svaam s njima i vratim pismo natrag.Eto, tako sam dobra ena ja, Ester - ako vas volim, bit u vam i od pomoi.

- 28 -

(9) Ja, ekura

Zato sam se nala na prozoru upravo kad je Kara pod njim projahao na bijelom konju? Zatosam ba u tom trenu, kao da sam neto naslutila, otvorila kapke na prozorima i zato sam ga, vidjevi gakroz grane pokrivene snijegom, tako dugo, dugo promatrala? To vam ni sma ne mogu tono kazati. Jasam poslala Hajriju da obavijesti Ester: znala sam, naravno, da e Kara proi tim putem. Umeuvremenu sam se sama uspela u sobu sa zidnim ormarom, ije prozore zaklanjaju grane nara, da bihpregledala plahte u krinjama. U jednom mi je trenu dolo da otvorim prozor i kad sam, uzbuena, svomsnagom gurnula kapke, sobu je najprije ispunilo sunce. Zastavi na prozoru nala sam se, kaozaslijepljena suncem, oi u oi s Karom: bilo je to tako lijepo!

Odrastao je, postao zreo, oslobodio se onog nespretnog, nespretnog mladenakog hoda iproljepao se. Gle, ekura, reklo mi je tada srce, Kara nije samo pristao, pogledaj mu u oi: srce mu jekao u djeteta, tako isto, tako usamljeno. Udaj se za njega. Meutim, ja sam mu ve bila poslala pismo ukojem sam pisala posve suprotno.

Iako je bio dvanaest godina stariji od mene, znala sam jo kao dvanaestogodinjakinja da samod njega zrelija. U to vrijeme, umjesto da preda mnom stane uspravno, poput pravoga mukarca, i kae:napravit u ovo ili ono, skoit u odande ili uzverat u se na ovo, on bi se, kao da se svega srami,zakopavao u knjige i crtee pred sobom i tako skrivao. Kasnije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi jejedan crte i tako obznanio svoju ljubav. Tada smo ve oboje bili odrasli. Kada sam napunila dvanaestgodina, primijetila sam da me Kara vie ne moe pogledati, osjetila sam da se boji da u pogleda li meu oi - shvatiti da je zaljubljen u mene. Primjerice, rekao bi mi: "Hoe li mi dodati taj no s drkom odslonovae?", ali bi pri tome gledao no, a kada bi kasnije i podigao pogled, ne bi me mogao pogledati uoi. Ako bih ga ja, na primjer, pitala: "Je li ti fino to erbe od vinje?", on mi ne bi mogao potvrditi da jelijepo umilnim smijekom ili izrazom lica, kao to to svi mi inimo kad su nam puna usta. "Da", uzviknuobi iz petnih ila kao da govori s gluhakom. Jer, od straha mi nije mogao pogledati lice. U to vrijeme bilasam veoma lijepa. Svi mukarci koji su imali priliku vidjeti me bar jednom, makar izdaleka, skrivenu izazavjesa, iza odkrinutih vrata ili prekrivenu debelim slojevima odjee, svi bi se u mene zaljubljivali. Negovorim vam ovo zato da bih se hvalila, nego da shvatite moju priu i podijelite sa mnom moju muku.

U svima dobro poznatoj prii o Husrevu i irin postoji jedan trenutak o kojemu smo Kara i jamnogo razgovarali. apur, Husrevov prijatelj, htio je da se Husrev i irin zavole. Kada je jednoga danairin, zajedno sa svojim dvorkinjama, krenula u etnju izvan dvorca, apur je kriom objesio Husrevovusliku na granu jednoga od stabala pod kojima su se one odmarale. Vidjevi sliku lijepog Husrevaobjeenu na stablu u tom prekrasnom vrtu, irin se zaljubi u njega. Nacrtano je mnogo crtea kojeprikazuju taj trenutak, taj kako bi to iluminatori rekli prizor, u kojemu irin, zauena i zadivljena,gleda Husrevovu sliku objeenu na grani. Dok je Kara radio s mojim ocem, mnogo je puta vidio tajcrte, a dva-tri puta ga je, ne diui pogleda s njega, i precrtao, jednakog kakav je u originalu. Kada sekasnije zaljubio u mene, nacrtao je jo jedan, za sebe. Ali, na tom je crteu umjesto Husreva i irinnacrtao sebe i mene, Karu i ekuru. Da na crteu ispod mladia i djevojke nije pisalo da smo to mi,jedina bih ja to znala jer nas je i ranije, kad bismo se ponekad alili, uvijek prikazivao istim potezima,istim bojama: ja bih bila u plavom, a on u crvenom. Ovaj je put, kao da to nije bilo dovoljno, ispodcrtea Husreva i irin napisao naa imena. Crte je, kao kakvo zlodjelo, ostavio na mjestu gdje je znaoda u ga nai i pobjegao. Sjeam se da je promatrao kako u reagirati na njega i to u nakon togauiniti.

Budui da sam jako dobro znala kako se ne bih mogla, poput irin, zaljubiti u njega, u poetkusam utke prelazila preko toga. U predveerje tog ljetnog dana, kad smo se, po Karinu povratku kui,nastojali osvjeiti sokom od vinje rashlaenim komadiima leda koji se navodno dopremao ak s

- 29 -

Uludaga, rekla sam ocu da mi je Kara obznanio svoju ljubav. Kara je u to doba tek bio zavrio medresu.Predavao je po zabitim mahalama i vie zbog nastojanja mojega oca nego zbog toga to je to smelio pokuavao se pribliiti veoma monom i uglednom Naim-pai. Prema rijeima mojega oca previeje lebdio u oblacima. Moj otac, koji se mnogo muio ne bi li Kari nekako izborio mjesto kodNaim-pae za poetak barem pisarsku slubu i koji je govorio kako se Kara oko toga ne trudi te dase nerazborito ponaa, te je veeri, mislei na nas rekao: "Ipak je previsoko ciljao taj siromani neak." I,ne obraajui pozornost na moju majku dodao: "Ipak je pametniji nego to smo mislili."

S tugom se sjeam svega to je moj otac uinio u danima koji su slijedili, kako sam se tada draladaleko od Kare i kako je on prestao posjeivati najprije nau kuu, a zatim i itavu etvrt, ali vam otome ne elim priati: bojim se da biste zamrzili moga oca i mene. Vjerujte mi, nismo imali drugog izlaza.U takvim sluajevima razboriti ljudi shvate da je ljubav bez nade jednostavno beznadna, uvide gdje sugranice svijeta srca koje ne priznaje pravila, pa svemu tome uine kraj otmjenom izjavom: "Nismo jednoza drugo." Ili kratko i jasno: "To je naprosto tako moralo biti." Napomenula bih da je moja majkanekoliko puta zamolila: "Barem nemojte djetetu slomiti srce." Kara, kojega je moja majka jo draladjetetom, imao je tada dvadeset etiri godine, a ja sam bila upola mlaa. Kako je otac Karinu ljubavnuizjavu smatrao drskom, mogue je i da se namjerno ogluio na majinu molbu.

Ako ga i nismo bili posve zaboravili u doba kada smo douli vijest da je otiao iz Istambula, izsvojih smo ga src zasigurno bili protjerali. Budui da godinama ni iz jednoga grada nismo dobili nikakvevijesti o njemu, mislila sam da je ispravno da crte koji mi je nacrtao i pokazao sauvam kao uspomenuiz djetinjstva i znak naeg djetinjeg prijateljstva. Da ga ne bi prvo moj otac, a kasnije i moj mu-ratnikpronali, uzbuivali se zbog njega i bili ljubomorni, rijei ekura i Kara napisane u dnu crtea majstorskisam prekrila tako da je izgledalo kao da je netko na njih sluajno kapnuo malo Hasan-paa crnilamojega oca, a zatim od kapi naslikao cvjetove. Ako meu vama - budui da sam mu danas taj crteposlala nazad - ima onih koji moje neoekivano pojavljivanje na prozoru pred njim ele iskoristiti protivmene, moda e se sada malo posramiti, malo zamisliti.

Nakon to sam se dvanaest godina kasnije iznenada opet nala pred njim, neko sam vrijemeostala ondje, na prozoru, obasjana rumenilom veernjeg sunca, i s uenjem, sve dok nisam dobropromrzla, promatrala kako baa na toj svjetlosti poprima blago crvenkastu, a potom naranastu boju.Nije bilo ni daka vjetra. Uope me nije brinulo to bi rekao neki prolaznik na ulici, ili moj otac, da su mevidjeli kako stojim pred otvorenim prozorom; il