svakako bilo bolje i vrednije za itatelje nego iznositi neku obranu Aristotelova hilemorfizma i njegova naela o gibanju.

Nimalo u to ne sumnjam, da je autor pisao s najboljom namjerom i zaista iz prijateljskih osjeaja i ja sam mu za to vrlo zahvalan. Nisam ni posve nezadovoljan s njegovim prikazom, ali ipak mislim, da e objektivni itatelji vidjeti, da moj osvrt ima svoje logino opravdanje u stvari.

OSVRT NA ODGOVOR FIZIKA I METAFIZIKA

A n t e K u s i

Ne volim ulaziti u polemike. Njihov verifikacijski status doivljavam slinim sa statusom savjeta: mudrima ne treba, a nepametni ga ionako ne sluaju. Osim toga, polemika se esto izrodi u zajedljivost, a tu uostalom vrlo konstruktivno pogaaju Goetheove rijei zajedljivi kritikant neuspjeli diletant. Smatram da dr. Kvirin Vasilj, zbog istih razloga, takoer ne eli ulaziti u polemike, pa ga molim da ovaj moj prilog njegovu lanku primi u znaku prijateljske diskusije.

1. Dr. V a s i l j govori: Knjiga nije koncipirana, kako se je Kusiu inilo, vie kao sumarij problematike. . . : ona je zamiljena i te kako kao dosta detaljna obradba oovjeenja ljudskog zigota . . . Knjiga je zamiljena kao podulji polisilogizam, u kojemu. . . jedna spoznaja podrava drugu.J a o d g o v a r a m : Izraz detaljna (obradba oovjeenja) vrlo je rastezljiv, pa pisac ima pravo smatrati svoj prikaz detaljnim. S druge strane, ja imam pravo sumnjati da bi to potvrdili oni koji, poavi od suvremene biologije, od razgranatih antropolokih znanosti, meusobno zauzimaju posve suprotne stavove prema medicinskim, socijalnim, eugenetskim, etikim, ekonomskim, evolucijskim motivacijama planiranja obitelji, odreivanja trenutka zaea, definiranja pobaaja. Razlog za takvu suprotnost stavova treba, izmeu ostalog, traiti i u neslaganju oko same definicije zaea. O tome pie moralist Hring: U ovom trenutku jo nije objanjeno, da li kao zaee treba oznaiti trenutak spajanja ja jeta sa spermom idi poetak razvoja novog ivota spojena s Ikolanjem majine krvi. (B. Hring, Das Gesetz Christi, 3. Band, str. 219). Kao katoliki vjernici slijedimo u toj stvari uenje Katolike Crkve. Kao mislioci, koji moraju voditi rauna o znanstveno-filozofskim pogledima na to pitanje, moramo se to. je mogue vie, ire i dublje, usmjeriti na pojedinane i konkretne elemente kompletne indukcije, da bi nam eventualni polisilogizam imao logiku uvjerljivost.

379

2. Dr. V a s i l j prigovara da sam iskrivio njegovu misao, rekavi da iz prirodoslovne znanosti mora doi do transcendentne ontologije. Stvar stoji, kae on, obratno: Transcendentna ontologija prethodi svim prirodnim znanostima. . . To je moja osnovna teza protiv. . . Kanta, empirista, logikih pozi ti vista i filozofa tzv. jezine analize.

J a o d g o v a r a m : Kuu doista moemo gledati od krova prema temeljima i od temelja prema krovu. Meutim, unato tome, nije uputno odve otro rastavljati temelje od krova, jer se upada u prastari sofizam elavca gdje se ne zna, koja je vlas zapravo odluujua za prelaenje iz neelavosti u elavost. U naem sluaju, u prirodoslovnim spoznajama gledamo temelje (nihil est in intellectu, quod non fuerat in sensibus: u naem umu nema niega to nije bilo u osjetilima), u transcendentnoj ontologiji gledamo krov (pod kontinuiranim pitanjem zato zavrava svaka naa spoznaja u transcendenciji ontologije). Potekoa je u pitanju to emu zapravo prethodi, kad se ve radi o psihosomatskom kompozitumu koji se zove ovjek, ovjek je naime kroz ono prirodoslovno usmjeren na Transcendentno, a kroz ono Transcendentno uvjetovan je za ono prirodoslovno. Da li se radi o pret- hoenju u smislu ontike ovisnosti prirodoslovnog od Transcendentnog, ili se radi o prethoenju u smislu vremenske sukcesije?! Ne moe se rei da vatra ontiki prethodi dimu, jer bi vatra prestala gorjeti istog trenutka kad bi prestao dim. U naem sluaju, istog trenutka kad bi prestala naa prirodoslovna spoznaja, prestalo bi i znanje o transcendentnoj ontologiji. Vrijedi i obratno! Stoga otro razdvajanje vodi u situaciju logikog elavca. S ovoga gledita, spomenuto prethoenje transcendente ontologije prirodoslovnoj znanosti ne pogaa Kanta, ni empiriste, ni strukturaliste: u razlinim varijantama oni ba naglaavaju kako nam je ontinost stvari zapravo nespoznatljiva. Ako prethoenje shvatimo u smislu vremenske sukcesije, ono opet ne pogaa ni Kanta, ni empiriste, ni strukturaliste: doivljajnu kategoriju vrijeme oni ubrajaju u pojavno antropoloke (ne ontoloke) entitete. Postavka dra Va- silja o spoznajnom prim atu transcendentne ontologije jest dalekosena misao. Ona bi zahtijevala vrlo kompleksnu i temeljitu obradu kategorija intuicije, zrenja biti, spoznajne meuovisnosti fenomena i noumena, subjektiviteta i objektiviteta, pasivnosti i aktivnosti spoznajnih ina, i to barem pod aspektima ontologije, epistemologi je, psihologije i psihosoma- tike. Kad se govori o vodi, vrlo je komplicirano naelno je postaviti u funkciju prethoenja s obzirom na kemijski sastav H2O!

3. Dr. V a s i l j : prigovara to sam rekao da on prihvaa kritiki realizam, te naglaava kako on, za razliku od kritikog realizma, tvrdi da ne moemo dokazati realnost tzv. fizikog svijeta i da o realnosti tog svijeta imamo daleko bolju spoznaju od dokaza: spoznajemo je na temelju neposrednih umnih zrenja.

J a o d g o v a r a m : Rekao sam da dr. Vasilj prihvaa ...donekle mo- difcaunni, IkritSki (umjereni) realizam: prihvaa ontologiju kao nuni korelativ fenom enologije (ja potortao). Ne shvaam, zato se on zapravo osjetio pogoenim. Ja sam poao od najjednostavnije definicije realizma u prirunicima povijesti filozofije. Ta definicija glasi: Realizam je uenje

380

da postoji stvarni svijet, kojega na razum ne proizvodi nego ga samo shvaa (Johann Fischi, Geschichte der Philosophie, Styria Verlag, 1964. str. 595). Oblici modificiranja te osnovne definicije variraju od Aristotela (physis sa zemljom od etiri elementa i s nebeskim tijelima od nepromjenljivog etera kao pete esencije), preko Tome Akvinskog (geocentrini sustav, kao i kod Aristotela, s varijacijom da se sastoji od devet meusobno ukopanih sfera od kojih svaku pokree po jedan aneo), do nove metafizike u varijacijama Herbarta (-reali, sa zbiljskim i nespoznatljivim vlastitostima), Brentana (spoznajna evidencija, kao svijest o neemu s obzirom na jedne stvari, i ne s obzirom na neke druge), Meinonga (predmeti, u funkcijama objekata, objektiva, dignita- tiva, deziderativa), fenomenologije (intencionalnost, kao upravlje- nost ina svijesti na esencijalne sadraje u Husserla, na vrijednosne sadraje u Schelera, na na trpni ii preoblikujui aktivni odnos prema izvanjskim stvarima kod N. Hartmanna). Ne razumijem, zato je dr. Vasilj tako usko shvatio izraz kritikii realizam. U tom smjeru realizma, uz ostalo, prihvaa se noetika kategorija objektivne evidencije! Evidencije, dakle ne samo dokazivanja, neigo i neposrednog zrenja ontike stvarnosti, kojja vodi prema P ra te m e lju postojanja svijeta, tj. Bogu.

4. Dr. V a s i 1 j prigovara to sam mu predbacio da mjestimino obraunava prebrzo s nekim misliocima, tretirajui ih kao da prave logike pogreke tipa dio za cjelinu.

J a o d g o v a r a m : U svojoj recenziji knjige dra Vasilja tono sam naveo reenicu na koju se to odnosi. U vezi s tom reenicom rekao sam da fiziari-znanstvenici ne mijeaju olako pojmove transcendentne stvarnosti (kao nedostupne pokusima) i fizikalno usvijetne stvarnosti (kao dostupne pokusima). Fiziari-znanstvenici ele naelno ostati na razini eksperimentalnog prouavanja pojava. Meutim, osim te reenice, prisutan je stav dio za cjelinu i na dosta drugih mjesta. Ja se ne bih usudio rei npr. ovo : . . . tzv. filozofije nekih modernih filozofa nisu nita drugo nego umijee da se zna o niemu nekim prividno vrlo kulturnim i istananim jezikom na dugo i iroko govoriti. . . Tako slino neki biolozi podravaju u sebi iluziju, da su otkrili sve zakone ljudskog vladanja, ako su spoznali neka pravila o ponaanju nekih niih i viih ivotinja (Dr. Kvirin Vasilj, Filozofija oovjeen ja i poovjeenja, str. 54; (sve ja pot- crtao). Smatram da bi metodoloki bilo neophodno konkretizirati problematiku, usitniti elemente pojedinih problema i postupno argumentirati bez izricanja globalnih osuda i sudova.

5. Dr. V a s i l j prigovara, malo ironino (Kusievo naelo gibanja!), to sam naelo gibanja formulirao rijeima sve to se giba giba se od Drugoga (velikim slovom), a ne rijeima sve to se giba giba se od drugoga (malim slovom). Ta druga formulacija (malim slovom!) bila bi Aristotelovo naelo gibanja.' Drugim rijeima: Kusi falsificira Aristotela!

J a o d g o v a r a m : Nisam falsificirao ili iskrivio Aristotela. Aristotel, naime, polazi od razlikovanja materije (hyle) i forme (morfe): one se meusobno odnose kao potencija i akt, tj. kao mogunost i uzbilje-

381

nost. Svako nastajanje jest prelaenje iz mogunosti u uzbiljenost. -Nastajanje se vri preko mnogobrojnih meusobno ulanenih od drugoga (malim slovom!) u zadnjoj konsekvenciji pod utjecanjem stanovitog Drugog (velikim slovom), koji vie nije ulanen u nikakvo nastajanje. Tog Drugoga (velikim slovom), neulanenog u nastajanje ulanenih od drugoga, Aristotel naziva Nepokrenuti Pokreta dajui mu kvalitete: Zbiljnost bez ogranienja, ist akt, vjean, nepromjenljiv, razlian od svih stvari ali ipak uzrok njihova gibanja i njihov posljednji cilj (Usp. Johann Fischi, nav. dj., str. 8183). Ne vidim gdje sam to ja iskrivio. Aristotela. Pa ja sam rekao isto to govori i dr. Vasilj rijeima: Postanak novoga bitka u bitku (ja potcrtao) pretpostavlja in stvaranja sa strane nekog Bia od sebe (Dr. Kvirin Vasilj, Filozofija oovjeenja i poovjeenja, str. 113). U pitanju konane ovisnosti nizova od drugoga (malim slovom) s obzirom na ono od Drugoga (velikim slovom) ne falsificiramo Aristotela ni dr. Vasilj ni ja. Meutim, ini mi se da dr. Vasilj netono shvaa Aristotela kad kae za prvu materiju (taj je izraz iz doba skolastike, a odnosi se na Aristotelovu hyle shvaenu 'bez ikakvih odreenih morfe) : Ono pak to odgovara sjetilnom opaanju (ja potcrtao), to predstavlja takozvanu prvu materiju u stvarima (v. Vasiljev odgovor, pri kraju). Protivno tome, govori Aristotel: Ja nazivam materijom ono to se samo u sebi ne moe oznaiti ni kao supstancija, ni kao kvantitet, niti inae kao bilo koje obiljeje postojeih bia (usp. Aristotelove M etafizike spise, VII, 3). Prva materija, uz takva definicijska obiljeja, nije neposredno dohvatna sjetilnom opaanju!

6. Dr. V a s i l j tvri : . . . danas nitko od fiziatra, kemiara ili biologa ne zastupa vie Aristotelov hilemorfizam. To ne zastupa ni T. de Chardin, ni biolog H. Driesch. . . Fiziari su daleko od toga, da bi fizika tjelesa proimaltrali sastavljena od Aristotelove supstan ci jalne forme i prve ma- terije. Budui da i ja zastupam sastavljenost ivih bia od dvaju raizliiltih bitaka, onta bih i ja po istoj logici .prihvaao Aristotelov hilemorfizam (v. Vasiljev odgovor, pri kraju). Iza toga, meni upuuje prigovor to branim Aristotelov hilemorfizam i njegovo naelo o gibanju, umjesto da radije govorim o neodrivosti Aristotelove nauke o naknadnom oovje- enju ljudskog zametka (nav. mj.).

J a o d g o v a r a m : Meni se ini da je u suvremenom detestiranju Aristotela sama rije hile-morfizam, u sklopu kompleksnih strukturalno lingvistikih optereenja, vie detestirana negoli sami njezin sadraj u smislu znanstveno koritene inspirativnosti. U kontekstima osvjetljiva- nja evolucione napetosti izmeu pasivnog supstrata (Aristotelova hyle i aktivne dynamis-energeia (Aristotelova morphe) nastajuih bia u svijetu ne moe se rei da suvremena prirodoslovna znanost sadrajno odbacuje Aristotelovu inspiraciju, bez obzira na to koliko netko zazire od izraza hilemorfizam. Individualno i socijalno psiholoki vrlo je opasno smatrati otkriem Amerike neto to nije otkrie Amerike. Takvo uvjerenje naime ini ljude oholima, prepotentnima i neistinoljubivo samouvjerenima, sa svim ravim posljedicama monopolistikog shvaanja istine. Spomenutu sadrajnu komponentu hilemorfizma u uenju T. de Ghardina vidi biolog Jules Charles, kad govorei o meusobnom pro

382

imanju materije i duha u Chardinovoj koncepciji svijeta pie: Mi u njemu (Chardinu) vidimo onoga koji je ovdje ponovno pronaao sredinju toku aristotelovske filozofije, tj. formu ija je glavna uloga sjedinjavati materiju, i koja je (forma) to savrenija to vie sjedinjuje. Materija i forma, ni jedna ni druga, ne mogu postojati u svemiru u istom stanju, pa Teilhard odatle normalno dolazi do ovakva novog hilemorfizma: Nema na svijetu ni duha, ni materije, Svemirska tvar jest duh-materija (Jules Charles, Teilhard de Chardin, Paris, 1964. str. 39). Sadrajnu komponentu hilemorfizma u sebi nosi i Drieschova en- teleheja. Tu istu rije Aristotel upotrebljava u tri znaenja. Sva tri su izvedena iz rijei teleo, to znai -dovriti. Enteleheja u Aristotela znai: ostvarenje neke ideje u materiji, aktivni princip samog tog ostvarenja, samo djelovanje tog aktivnog principa. Biolog H. Driesch preuzeo je rije enteleheja od Aristotela, i unio ju je u suvremenu literaturu, i to u znaenju: ivotni princip koji upravlja razvojem organizma, ne naruavajui zakon odranja energije. Goethe upotrebljava tu rije u znaenju -sitni dijeli vjenosti, koji slino indijskom atman oivljava tijelo. Povjesniar filozofije Fischi saima suvremeno gledanje na sve to rijeima: Tako se dananji nain govora faktino slae s Aristotelom, koji pod rijei dua u svakom sluaju misli na energiju ivota, koja se pokazuje u oblikovanju, mijenjanju i djelovanju tjelesnih stvari (Johann Fischi, Geschichte der Philosophie, I Band, str. 109110). U iistoim duhu pie suvremeni kozmolog Ulrich Schhdorfer ovako: Unato opravdanoj kritici, u vezi s aristotelovskom teorijom materije, mora se rei da spoznaja o vanosti oblikotvornih imbenika i stav o stanovitom potencijalnom bitku pripadaju najznaajnijim ontolokim uviajima u bit i vlasti tosti materijalnih bia (Ulrich Schndorfer, Philosophie der Materie, str. 155). Stabilitet atoma, stacionarna stanja u koja se on uvijek iznova pokuava smjestiti, cjelokupni mehanizam zraenja, Paulijev princip o oblikovanju atomske ljuske, itd. jesu injenice, koje ukazuju na stanovit svrsishodni, materijalni moment (nav. dj., str. 206).

Nisam htio govoriti o neodrivosti ili odrivosti Aristotelove nauke o naknadnom oovjeenju ljudskog zametka (40 dana poslije zaea za muki zametak, 80 dana za enski zametak), jer se ne osjeam dovoljno informiran o mnogostrukim psihosomatskim aspektima problematike ljudskog zametka. Ne bih elio upasti u logiku situaciju qui nimis probat, nihil probat tko previe dokazuje nita ne dokazuje Kao katoliki vjernik slijedim uenje Crkve. Dru Vasilju najiskrenije elim uspjeh u svakom njegovu radu.

383