Danak u krvi sultanu Osmanskog Carstva

8/18/2019 Danak u krvi sultanu Osmanskog Carstva

1/8| 20 | HISTORY.INFO

NOVI VIJEK

DANAK U KRVISULTANU OSMANSKOG CARSTVAAko ostavimo po strani negativne asocijacije koje pobuđuje popularni

naziv „danak u krvi“, devširma postaje fenomen o kojem prosječna osobamalo zna. Detaljniji uvid u njezine društvene i pravne aspekte dajeprilično drugačiju sliku

Piše:Anđelko Vlašić

Veliki vezir

Veziri

Crni eunuh (uškopljenik)

Sultanov mačonoša

Glavni sluga

Janjičari

JanjičariSultan Veliki muftija

Zapovjednik sultanovetjelesne straže

Dvorski paževi(sluge), tako-đer dovedenina dvor krozsustav dev-širme

Prijem kod sultana Selima III.u Topkapi palači u Istambulu


2/8| 21 |HISTORY.INFO

Djeca Janjičari

TUGRASULTANOV

KALIGRAFSKI

MONOGRAM

Devširma se prvi put spominjeu vrijeme vladavine sultanaBajazita I. (1389.-1402.), ali znase da je zakon o njoj uveden u

vrijeme sultana Murata II. (1421.-1444. i1446.-1451.). Prema navedenom zakonu,država je mogla od osmanskih nemusli-manskih podanika uzimati po jednogdječaka određenog uzrasta.

Opće karakteristike dev -širme

U 16. stoljeću devširma je provođenana način da je sultan svojim ukazom,fermanom, postavljao povjerenika i ja -njičarskog časnika za svaki okrug. Podnadzorom lokalnog beglerbega, san-džakbega, kadije i spahije, u svakom selunavedeno povjerenstvo pozivalo je svumušku djecu između sedme (ili osme) iosamnaeste (ili dvadesete) godine životai njihove očeve kao pratitelje te biralosamo one dječake koji su im se činilizički i psihički sposobnima. Devširma je uključivala samo djecu kršćanskihseljaka koji su se bavili poljoprivredomi nije obuhvaćala gradsku djecu i sinovekoji su bili jedinci. U sultanovu fermanui u pismu janjičarskog age (dvama do-kumentima koje su posjedovale osobezadužene za provođenje devširme) bilo je naznačeno koliko će se dječaka uzeti iiz kojih se mjesta smiju uzimati. Običnose na četrdeset kuća uzimao po jedandječak, ali se taj propis mogao izmijenitiprema potrebi. Povjerenstvo je bilježiloime svakog djeteta i zapisivalo njegovopis u registar, a zatim je slalo dječake ugrupama od stotinu do stotinu i pedeset

dječaka janjičarskom agi u Istanbul. Dev -širma je u 16. stoljeću provođena svake

treće, pete ili sedme godine, ovisno opotrebi za nove sluge na dvoru, u vojscii državnom aparatu. Svaki bi put biloskupljeno od tisuću do tri tisuće dječaka.Prema podacima koji se mogu pronaći u jednoj zapovijedi o provođenju devširmeposlanoj 1666. u više balkanskih gradova,ciljano područje za skupljanje izmeđutristo te tristo i dvadeset dječaka bio ječitav središnji i zapadni Balkan. Najmanjedvjesto tisuća dječaka na Balkanu prošlo je kroz sustav devširme u dva stoljeća

njezina postojanja. Njezin je utjecaj biogolem: zbog svoje ukorijenjenosti u vojnii administrativni sustav bila je jedna odnajvažnijih osmanskih institucija.

Bijeli eunusi strogo su nadgledalii disciplinirali paževe. Svaki trenutaknjihova vremena bio je određen: ustajalisu, spavali, jeli, odmarali i igrali se uodređeno vrijeme. Nisu mogli razgovaratimeđusobno kada su to oni sami htjeli, au svijet izvan granica dvora nisu smjeliizlaziti. Nisu se mogli ženiti, a na dvorusu obično ostajali do svoje dvadeset ipete ili tridesete godine života. Kršenjeprecizno određenih pravila kažnjavalose odmjeravanjem kazni prema visiniprijestupa: javnim ukorom, batinanjempo tabanima, istjerivanjem ili smrtnomkaznom.

Robovski sustav u Osman-skom Carstvu

Robovski sustav činio je temelj osman-ske države. Svi službenici koji su provodili vlast u sultanovo ime službovali su nadvoru i bili su sultanovi robovi. Na dvorusu dobivali posebnu naobrazbu nakon

koje su postavljani na visoke državnepoložaje. Tako je sultan, povjerivši vlast

PRAKSA U OSMANSKOM CARSTVU

200 000 dječaka je prošlo je kroz ovaj sustav

U Osmanskom Carstvu do 15. stoljeća uobičajena praksa novačenjamladih kršćanskih zarobljenika priječila je dostatno proširenje vojnihodreda. Trebalo je namiriti vojne potrebe carstva koje je ubrzano raslo,a ono je trebalo odane vojnike i lojalne državne službenike. Njihov brojpostao je nedovoljan i bilo je potrebno pronaći novi način. Sultanisu htjeli imati pod svojom kontrolom vjernije postrojbe od onih kojesu činile regularne vojne trupe. Snaga turske aristokracije postala jeprejaka da bi bila zanemarivana, stoga su počeli razvijati postrojbekapıkulları, neovisne od ostatka vojske. Sustavno provođenje devširmepočelo je 1438., no ona se provodila sporadično i ranije.

Devširma je provođena u početkusamo na području Rumelije, odnosnou Albaniji, Bugarskoj, na Peloponezu iegejskim otocima, ali je od sredine 15.stoljeća bila uključena i Anadolija, a uRumeliji i Srbija, Bosna, Hercegovina iUgarska



samo onima koji su mu bili dužni bes-pogovornu odanost, osiguravao svojuapsolutnu vladavinu. Treba istaknuti da je biti sultanov rob u osmanskom društvubila čast i povlastica, što nam potvrđujei činjenica da su ti “robovi“ popunjavalinajprestižnije upravne položaje u osman-

skoj državi. Dapače, ako se prouči točnoznačenje riječi kul, uočava se da njezinoprevođenje pomoću riječi “rob“ moženavoditi na krivi zaključak. Islamski suzakoni smatrali slobodu temeljnim, aropstvo prolaznim stanjem i zato bi bilobolje sve njih nazivati slugama sultana.

Pozitivne karakteristikedevširme

Tražiti pozitivne karakteristike sustavadevširme nezahvalan je posao, naročitokad se uzme u obzir jačina negativneslike koju ona tvori u narodnoj tradicijiBalkana. Taj “danak u krvi“ ostao je unarodnoj tradiciji simbol neumoljivostii surovosti osmanske države. Priče o sa -krivanju dječaka, njihovu zamjenjivanjus muslimanskim dječacima iz okolnihsela kako bi se izbjeglo odvođenje uIstanbul i preobraćivanje na islam, priče

o tome kako se osmogodišnje dječakeženilo da bi ih se zaštitilo od danka idruge razne priče što preživljavaju dodanašnjeg dana pokazuju da je traumastanovništva pogođenog devširmom bilasnažna i raširena. S druge strane, ima iposve drugačijih priča i svjedočanstava,

iz kojih se može iščitati da je devšir-ma omogućivala siromašnim i brojnimporodicama društveni uspon većeg ilimanjeg obujma.

Činjenica da je devširma zaobilaziladječake koji su bili jedinci, sinovi seoskihćehaja (zamjenika viših dužnosnika) i svihonih koji su obavljali neku državnu službu,sinovi čobana, sinovi Židova (odnosnoonih koji se bave trgovinom), oženjeni, onikoji su znali turski jezik, oni koji se bavekakvim zanatom ili umjetnošću i oni kojisu vidjeli Istanbul, upućuje na zaključakda nisu uzimali dječake koji “značajnije“pridonose životu svoje zajednice i/ili kojisu imali prigodu uključiti se u život, bioto život zajednice ili vlastiti, obiteljski,kulturni život, itd.

Dječaci su u sustavu devširme prisilnopreobraćivani na islam i prisilno im jenametana turska kultura i jezik, ali su

“zauzvrat“ dobivali odgoj, obrazova -nje, plaću, izučavali bi pojedine zanatei postali stručnjaci u nekoj profesiji iliznanosti.

Stav osmanske vlasti pre-ma devširmi

Osmanska vlast smatrala je devširmuizvanrednim nametom koji je plaćalaraja, a ne nekakvim porobljavanjemsvojih podanika. Cilj devširme nije bilo“uništavanje“ kršćanske djece. Da jest, već bi se bilo našlo jednostavnije rješenjenego što je bilo njihovo dugogodišnješkolovanje i profesionaliziranje. Cilj nije

bio ni odvojiti ih od njihove obiteljskei pokrajinske sredine jer to često i nijebilo ispoštovano do kraja: pojedini dje-čaci, jednom kada bi odrasli, dolazili suu kontakt sa svojim obiteljima. Cilj jebio osigurati sultanske sluge, osigura -ti normalno funkcioniranje sultanskepalače, janjičarskih odreda i državneadministracije. Sustav je osmišljen točnotako da se ne bi izopačio u nasljednuaristokratsku kastu koja bi ugrozila po-ložaj sultana i njegovu vlast. Iz tog surazloga samo nemuslimani mogli proći

Knjižnica Enderunu Topkapi palači u Istambulu

OBRAZOVANJE

Kada bi dječaci stigli u Istanbul, najboljiod njih bili bi birani za paževe (iç oğlan)u sultanskoj palači Topkapı, a u izboru

je ponekad sudjelovao i sam sultan. Podstrogom paskom eunuha, paževe suod druge do sedme godine podučavalinjihovi dvorski odgojitelji, a potom su

dječaci prolazili drugi odabir, koji se zvaoçıkma: najsposobniji su dječaci ulazili uslužbu dviju komora sultanova dvora– Velike i Male komore – dok se ostaleupućivalo u konjičke odrede pod zapo-vjedništvom središnjih vlasti (kapıkulu).U 16. stoljeću bilo je 700 paževa u dvije

dvorske komore. Oni su nastavljali svojeobrazovanje i istovremeno vježbali jahanje,gađanje lukom, mačevanje, hrvanje i baca-nje koplja. Također je svaki dječak izučavaoneku posebnu vještinu ili umijeće za koje

je imao dara. Dječaci koji su pokazivalismisao za vjerske znanosti pripremali suse za vjerske pozive, a oni koji su bili vještiu pisarskom umijeću pripremali su se zakarijeru u činovništvu. Konačni cilj pouča-vanja bio je proizvesti „ratnika-državnikai odanog muslimana koji će istovremenobiti učen i vrstan govornik, uglađen teduboko ljubazan i pošten“. Preciznije bi biloreći da je temeljni cilj takvog obrazovanjabio usaditi učenicima potpunu pokornost

i odanost sultanu. Zato ih se i učilo da jesmrt u sultanovoj službi najveći blagoslov.

Paževi su obično dobivali četverogodiš-nje obrazovanje u Velikoj ili Maloj komori.Nakon još jednog odabira najsposobnijisu odlazili u odaje rezervirane za osobnuslužbu sultanu, a ostali u sultanovu konji-cu. Postojale su četiri odaje u sultanovojprivatnoj službi: Osobna odaja (hâs oda),Riznica (hazîne), Smočnica (kiler ) i Ratnaodaja ( seferli oda).

Obrazovanje koje su dječaci stjecali možese slobodno nazvati vrhunskim za onodoba, a obuhvaćalo je vojne, sportske,intelektualne i umjetničke discipline.



Osmanska se država po-čela povoditi prema stavukoji se može naći u riječi-ma velikog vezira ÇandarlıKara Halil Hayreddin-pa-ša, inicijatora sustavadevširme: „Poraženi surobovi osvajača, komepripadaju dobra, žene idjeca poraženog. Preo-braćujući djecu silom naislam i uključujući ih kaovojnike u službu vjere,radi se za njihovo do-bro na ovom svijetui za njihovo vječnospasenje. Prema

riječima Proroka,svako dijete dolazina svijet poče-cima islama, kojiće, razvijajući se u vojscisačinjenoj od kršćanskedjece, razbuktati čak ikod nevjernika žar zapreobraćenjem na islam.“

devširmu, a prikupljeni dječaci nisu sumogli kasnije u životu ženiti. A kada bise nakon izlaska iz službe oženili, njihovabi djeca postajala muslimani i samimtim nisu mogli slijediti očev put i ući usustav devširme. Jedinu iznimku u pravilunasljeđivanja predstavlja obitelj Köprülü,čijih je nekoliko članova u kasnom 17.i ranom 18. stoljeću zasjelo na položaj velikog vezira.

Osmanska država provodila je devšir-mu kako bi si priskrbila vjernije i posluš-nije službenike te vojnike nepodložne

korupciji, dakle željeli su takve podanikekoji će biti čista suprotnost onom oblikupodanika koji se vremenom razvio: bili

su to korumpirani i neposlušni musli-mani turskog etniciteta koji su radili naštetu države, svoje obitelji, svog roda i/ili svog mjesta. Devširma se pokazalaučinkovitim lijekom za tu administrativ -nu boljku koja je ponovno zarazila tkivoosmanskoga državnog aparata jednomkad je devširma ukinuta.

Vjerskopravni aspekt dev -širme

Je li primjena devširme bila u skladus islamskim pravom? Sporazumom zim-

met između islamske države i njezinihgrađana nemuslimana, država svojimnemuslimanskim građanima garantira

DVORSKA ŠKOLA ZA PAŽEVE

Dvorska škola za paževe obrazovala je umjetnike i učenjake, glazbenikei činovnike, obrtnike i druge pro-fesionalce, koji su radili za sulta-na i stvorili neke od najboljih djelaosmanske civilizacije. Dvor je bioglavno stvaralačko središte i ondjesu se razvili osmanski umjetničkistil i aristokratski način života štosu ga sultanovi robovi rasprostra-nili svuda po Osmanskom Carstvu.Primjerice, arhitekt Sinan došao je

u dječačkoj dobi putem devširme uIstanbul, profesionalnu naobrazbustekao je tijekom dugogodišnjeg radau vojsci i u graditeljskom uredu nadvoru, a postao je sultanov glavniarhitekt i autor mnogih graditeljskihdjela i remek-djela diljem Carstva.Njegov primjer pokazuje do kojeg

je pozitivnog vrhunca mogao doćinaizgled posve negativan i okrutanobičaj danka u krvi.

Janjičari, esencijalni dioosmanske vojne sile



AHMED III. JANJIČARI

Ahmed III., 1720. godine Janjičari, esencijalni dioosmanske vojne sile

sigurnost života i imetka, a nemusli-mani se obvezuju na poštivanje općega

islamskog državnog sustava i na davanjeglavarine, džizije, koja se može smatra -ti nadoknadom za izbjegavanje vojneslužbe. Provođenje devširme predstavljaukidanje tog sporazuma od strane državei iziskivanje od svojih nemuslimanskihgrađana da se odreknu džizije te priskrbedržavi ono što ona smatra nužnim, a uovom slučaju to bi bili vojno sposobnidječaci.

Kada je riječ o uzimanju dječaka bezsuglasnosti njihovih roditelja te prisilnogobrezivanja dječaka i preobraćivanja naislam, takve radnje predstavljaju krše-nje odredbi šerijatskog prava. Naime,prelazak na islam nije obvezna radnja,nego je stvar slobodne volje pojedinca.Provođenje devširme predstavlja jedinoznačajno nepoštivanje tolerancije koju je propisivao islamski zakon.

Ukidanje devširme i po-sljedice

Devširma je stvorila klasu moćnihdržavnih dužnosnika i njihovih potoma -ka koji su se sukobljavali sa spahijama, jedinicama feudalnog poretka. Ta su

neprijateljstva jačala tijekom 16. stoljeća.

Spahije su živjeli od prihoda zemlje, a ti imprihodi nisu dozvoljavali da se uspješno

suoče s općom gospodarskom krizom.Situacija je kulminirala pobunom 1603.u Istanbulu, uz podršku uleme. Sultan je tada stao na stranu janjičara pa sunjihovi protivnici potučeni. Međutim,nesigurno stanje nastavilo se i povreme-no je eskaliralo u pobunama, npr. 1608.godine. Zbog sve većeg pritiska koji supodanici muslimanske vjere vršili nasultana u želji da ostvare vojnu i poli-tičku karijeru, počela su se kršiti praviladevširme. Uhodani principi novačenjau janjičarske odrede putem devširme više nisu bili poštivani jer su se počeledopuštati razne iznimke u provođenjuzakona o devširmi. Tako su se janjičarimogli ženiti pa su njihovi sinovi uzima -ni u janjičarske odrede. Stoga je zakono devširmi tijekom 17. stoljeća polakoprestao biti provođen. Koliko je poznato,devširma je zadnji put provedena 1648.Šezdesetih je godina 17. stoljeća već“potpuno pala u zaborav”. Zadnji se putu izvorima spominje 1705., za vladavinesultana Ahmeda III. (1703.-1730.).

Kad se devširma prestala provoditi,pristup u dvorsku školu dozvoljen je

sinovima osmanskih uglednika, koji su

nastavili putem dječaka prikupljenihdevširmom i počeli su se, kao i oni, uspi-

njati stepenicama administracije Carstva.Napuštanje tog sustava imalo je važnuulogu u otpočinjanju turcizacije državneadministracije: turski etnički elementdobit će od tog vremena više utjecaja u vojsci, administraciji i svekolikom kultur-nom životu Osmanskog Carstva. Ta “na -cionalizacija“ nije mogla biti ostvarenadok je na snazi bila devširma jer je onasprečavala Turke, odnosno muslimane(ako preobraćene dječake ne smatramoizvornim muslimanima) da prevladajuu ukupnom zbroju etnika zastupljenihu državnom ustroju. Zato se može rećida je zasluga za kozmopolitski karakterOsmanskog Carstva dijelom pripadala idevširmi, barem dok je bila provođena.

Odjeća janjičara Tipična odjeća, odnosno uniforma janji-

čara sastojala se od vrećastih hlača (şalvar)nošenih preko donjeg rublja i pamučneili lanene košulje koja im nije prekrivalakoljena. Šal koji su janjičari nosili oko ko-šulje i hlača služio je kao svojevrsni džepza razne stvari, npr. novac, bodeže i sl.Preko šala nosili su kaput dugih rukava

koji bi vezali u struku. Zapovjednici janji-čara nosili su jakne obrubljene krznom. Vojnici su nosili crvene kožne čizme, azapovjednici žute čizme. Bijelo nojevopero koje su često znali zataknuti za kapubila je nagrada koja se davala pojedinim janjičarima. Janjičari su često prikazivaniu raznobojnim uniformama, ali službenaboja janjičarskih odreda bila je plava ili žuta.Ono što je janjičarsku uniformu najvišeisticalo bila je kapa. Kada su bili u svečanojuniformi, janjičari su nosili veliku kapu odbijele vune, oblikovanu u cijev koja je sastražnje strane imala četvrtasti dio koji je visio do sredine leđa. Drugi istaknuti diouniforme bila je drvena žlica koja je bilaspojena na prednji dio kape kao značka. Sdruge strane, zapovjednici su nosili zaimaču(kutlaču, kacijolu, šeju) svezanu za pojas,kao znak čina. Spomenute žlice i zaimačeoznačavale su janjičarsku ovisnost o kazanu(kotlu iz kojeg su se hranili) i egzistencijalnuovisnost o svojem hranitelju, sultanu, čijisu robovi bili.

U borbi su janjičari koristili sjekire ikratke mačeve. U mirnodopskim uvjetimanosili su samo palice ili bodeže, osim ako

su služili kao granične postrojbe. Janjičarikoji su čuvali sultanovu palaču nosili su velike sjekire i helebarde. Od početka 16.stoljeća janjičari su nosili muškete, a odsredine 17. stoljeća i kubure.

NOVI VIJEK



SVJEDOčANSTVO

Lütfi-paša, jedan od velikih vezira

Sulejmana I., u autobiografskoj cr-tici zapisao je da je on “zahvaljujućidarežljivosti sultana (…) odgojen uUnutarnjem dvoru“ i da je bio „dobroraspoložen prema [osmanskim sul-tanima, op. a.]“. U Unutarnjem dvoru„proučavao je mnoge vrste znanja“, anakon uspona na prijestolje sultanaSelima I., nastavlja Lutfi-paša, “na-pustio je dužnost čohadara te ušao uslužbu Vanjske službe kao muteferika

s prihodom od pedeset akči dnevno.

Potom su mi povjereni položaji ka-pidžibaše, miralema i sandžakbegaKastamonua, beglerbega Karamana iAnkare te napokon – u vrijeme našegsultana Sulejmana – dužnosti vezirai velikog vezira. Kada sam, ponizani nesavršen, napustio dvor, družiosam se s mnogim pripadnicima uleme,pjesnicima i ljudima kulture te sam po-kušavao do krajnjih granica oplemenitisvoju osobnost proučavanjem znanosti.“

LÜTFI PAŠA BIO JE VELIKIVEZIR SULEJMANA VELI

ČANSTVENOG OD 1539.DO 1541. GODINE

Jedna od karakteristika devširme jest izuzetna etnička šarolikost:općenito kršćanski dječaci potjecalisu iz velikog broja rumelijskih (pa ianadolskih) naroda. Od četrdeseti sedam velikih vezira u razdobljuizmeđu 1453. i 1623. samo petoricabila su turskog etničkog podrijetla,

a među ostalima bilo je jedanaestAlbanaca, šest Grka, jedan Čerkez,

jedan Armenac, jedan Gruzijac i jedan Talijan, dok se za desetoricune može utvrditi etničko podrijetlo.Iako etnički šarolikog podrijetla,dječaci su bili odgajani u pravcupotpunog odvajanja od etničkih ikulturnih korijena, s ciljem obliko-vanja po istom, turskom kulturnommodelu.

“Bajramski domjenak”, slikaJean Baptistea Vanmoura



ODJEĆA JANJIČARA

OPASAči i LENTE BiLi Su

POKAZATELJi STATuSA TE

Su ODRAŽAVALi JEDAN

OD DEVET čiNOVA:

Od početka 16. stoljeća janjičarisu nosili muškete, a od sredine 17.stoljeća i kubure

Janjičari su nosili veliku kapu od bije-le vune, oblikovane u cijev, koja je sastražnje strane imala četvrtasti diokoji je visio do sredine leđa

U borbi su janjičari koristili sjekire ikratke mačeve

Vojnici su nosili crvene kožnečizme, a zapovjednici žute čizme

Bijelo nojevo pero koje su čestoznali zataknuti za kapu bila jenagrada koja se davala pojedinim

janjičarima

Drugi istaknuti dio uniformebila je drvena žlica koja je bilaspojena na prednji dio kape kaoznačka

1. gruba plava tkanina;

2. gruba bijela tkanina;

3. gruba žuta tkanina;

4. gruba miješana plava ibijela tkanina;

5. fina bijela tkanina;

6. bijela svila;

7. fina crna tkanina;

8. i 9. crna svilena tkanina

SulejmanČelebija

(1403.–1411.)Musa Čelebija

(1411.–1413.)

Selim I.(1512.–1520.)

Orhan(1326.–1359.)

Murat I.(1359.–1389.)

Bajazit I.(1389.–1403.)

Mehmed I.(1413.–1421.)

1250. 1300. 1350. 1400. 1450. 1500.

Mehmed II.(1451.–1481.)

Selim II.(1566.–1574.)

Murat III.(1574.–1595.)

Sulejman I.(1520.–1566.)

1550.

Ahmed I.(1603.–1617.)

Osman I.(1299.–1326.)

Murat II.(1421.–1451.)

Bajazit II.(1481–1512.)


8/8

Krakov

Istanbul

Azov

Beograd

Zagreb

Beč

Edirne

Bursa

Konya

Damask BagdadTripoli

Bukurešt

Tunis

Ankara

Kijev

Alžir

Kairo

Meka

Medina

Baku

| 27 |HISTORY.INFO

Bodeži zvani jatagani bili supoznato janjičarskooružje i njihov simbol

JATAGAN

Mehmed III.1595.–1603.)

Mustafa I.

(1617.–8. i1622.–3.)

1850.1600. 1900.1650. 1700. 1750. 1800.Ahmed II.

(1691.–1695.)

Mahmud I.(1730.–1754.)Osman III.(1754.–1757.)Mustafa III.(1757.–1774.)

Mustafa II.(1695.–1703.)

Mustafa IV.(1807.–1808.)

Ahmed III.(1703.–1730.)

Ibrahim(1640.–1648.)

Sulejman II.(1687.–1691.)

Murat IV.(1623.–1640.)

Mehmed IV.(1648.–1687.)

Abdulmedžid(1839.–1861.)

Abdulaziz(1861.–1876.)

Mehmed V.(1909.–1918.)

Abdulhamid II.(1876.–1909. )

Abdulhamid I.(1774.–1789.)

Selim III.(1789.–1808.)

Mahmud II. (1808.–1839.)

Murat V.(1876.)

Osman II.(1618.–1622.)

Mehmed VI.(1918.–1922.)

Documents

Danak u krvi sultanu Osmanskog Carstva