BIOETIČKA NAČELA

1. Objektivni i subjektivni moral

Dužnost je moraliste, a posebno odgojitelja:

- razlikovati objektivnu vrijednost nekog djelovanja od subjektivnog momenta, tj. kako ga subjekt u svojoj nutrini shvaća i o njemu odlučuje;

- podvući moralnu obvezu o prilagođavanju subjektivnog suda s objektivnom vrijednošću samog djelovanja: time se osigurava jedinstvo moralnosti čina.

1. Donošenje suda o objektivnoj vrijednosti određenog djelovanja plod je spoznajnog procesa, koji može imati različite stupnjeve sigurnosti i različite načine shvaćanja:

- može se očitovati kao umno neposredna reakcija, po "suprirodnosti";- može biti svjesna i refleksna spoznaja; katkada će je pratiti sumnja.

Dolaženju do suda o objektivnoj vrijednosti djelovanja pridonose razne komponente koje mogu biti manje ili više nazočne u procesu postupnog spoznanja.

- Sud, naime, pretpostavlja prije svega sučeljenje sa zakonom, koji posreduje objektivne vrednote i njihovu hijerarhiju: taj zakon može biti prirodni moralni zakon usađen u savjest čovjeka i potom objašnjiv razumom, stoga se može definirati kao razumska norma. U kršćanskoj personalističkoj filozofiji prirodni zakon je shvaćen kao odsjaj vječnog zakona, a on je sam red stvarnosti onakav kakav je u umu Stvoritelja.

- Čovjek može biti ili ne biti svjestan postojanja Stvoritelja, ali vlastitom savješću može postupno doći do prirodne ili razumske norme te do oblikovanja suda o svom konkretnom djelovanju. Tako liječnik može biti uvjeren u savjesti da ne može odobriti eutanaziju što je traži neki teški bolesnik, kako neposrednom reakcijom savjesti tako i svjesnim odnosom prema normi razumskog reda koja brani nedodirljivost ljudskoga života.

- Jedan od čimbenika koji može pridonijeti izradi i rasvjetljenju toga suda jest vjera, tj. objavljeni zakon u objavljenim religijama, kao što je kršćanska, židovska ili islamska. Vjera je svjetlo što razum prosvjetljuje da na ljudski čin gleda u obzorju šireg značenja i tako pomaže savjesti u oblikovanju suda o objektivnoj vrijednosti određenog djelovanja. Ta vjera može biti vlastita pacijentu koji je, stoga, dužan slijediti je, ili može biti vlastita liječniku koji je isto tako dužan slijediti je, želi li živjeti s njom u skladu.

- K tomu, pri dolaženju do objektivnog suda mora se imati na umu pozitivni zakon što ga je donio nadležni autoritet, koji se brine za opće dobro. Može biti riječi o autoritetu države ili međunarodnih organizama, kao na primjer u slučaju "prava čovjeka", a može biti riječ i o vjerskom autoritetu: vjerski autoritet se temelji na vlastitoj slici vjerskih vrednota, proizlazi iz objavljene norme i vjere.

- Put koji vodi do k donošenju objektivnog suda može naići na sumnje, a katkada i dramatične nesigurnosti. Na tom putu može se, praktički, umiješati neznanje pa stoga

prouzročiti zabludu. S moralnog motrišta zabluda i neznanje koje joj je uzrok, može biti ne s krivnjom i nesavladivo, ako subjekt nije propustio ništa što se od njega tražilo s obzirom na razmišljanje i spoznanje pa mu nije onda moguće drugačije suditi; u suprotnom slučaju može biti s krivnjom "in causa", kad je ta zauzetost izostala subjektivnom krivnjom, radi neiskustva, nerazboritosti ili nemarnosti. Podsjetimo na odgovornost koju može uključivati nedostatan studij ili manjak trajne formacije liječnika na biomedicinskom području.

2. Druga razina vrednovanja moralnog čina jest subjektivna: djelovanje se shvaća i o njemu odlučuje u nutrini subjekta. Subjektivna savjest nije neki kompjuter, nego jedan vitalni i življeni čin svijesti, slobode i odgovornosti, koji dodiruje samo otajstvo osobe.

U vrednovanju čovjekove subjektivne odgovornosti pred djelovanjem, treba imati na umu slabost ljudskog bića. Ljudsko iskustvo potvrđuje utjecaj čovjekove sklonosti zlu. Tu je sklonost kršćanstvo definiralo kao plod "istočnoga grijeha" za koji postoji ozdravljenje: pomoć Božja u Kristu; pomoć koja omogućuje obnovu sposobnosti za dobro.

Osim toga, krhku slobodu mogu otežavati uvjetovanosti koje mogu umanjiti pa i poništiti odgovornost. Već smo govorili o jednoj od njih, o neznanju koje može navesti na zabludu u vrednovanju. Riječ je o indirektnoj uvjetovanosti u odnosu na odgovornost jer djeluje prvotno na intelektualno vrednovanje, koje ograničava prostor slobode.

U moralnim traktatima govori se o tzv. okolnostima o kojima moraju voditi računa moralisti, odgojitelji, pastoralni radnici, a u određenoj mjeri i suci u cilju primjerenijeg vrednovanja subjektivne odgovornosti. Postoji čitav niz okolnosti ili uvjetovanosti o kojima su psiholozi, moralisti i pravnici pisali i koji u svojoj cjelini, u određenim situacijama, mogu činiti posve problematičnim moralni sud o subjektivnoj odgovornosti, a katkada skinuti svaku odgovornost.

- Postoje uvjetovanosti slobode koje mogu ovisiti o osobnosti i psihologiji pacijenta gledom na dob, na stupanj kulture, na psihičko i mentalno zdravlje: to je okolnost koju moralni traktati imenuju s upitnom zamjenicom quis (tko)?

- Postoje okolnosti koje ovise o samoj prirodi predmeta o kojem se donosi sud (quid=što?): jedno je za neku majku prihvatiti majčinstvo koje izgleda normalno, a drugo je prihvatiti ga kad je plod bolestan ili kad uključuje rizik za sam život majke; u tom slučaju prihvaćanje djeteta predstavlja tešku dužnost i katkada herojsku, makar ostaje obvezatno.

- I uvjetovanosti mjestom i ambijentom imaju stanovitu težinu kao, npr., ubojstvo zbog pitanja časti u određenim zemljama (ubi=gdje?).

- Velika se važnost daje nakani djelovanja (cur=zašto?): često se događa da od djelovanja koja su zamišljena u cilju postizanja dobra proizađe stvarna šteta, pa dakle objektivno zlo. Danas se, na primjer, eutanazija često predstavlja kao samilostan čin.

- Druge okolnosti, nastale iz iskustva i nalaze se u udžbenicima, kao okolnost koja se odnosi na modalitet (quomodo=kako?) i na vremensku situaciju (quando=kad?).

Ono što u svakom slučaju treba jasno potvrditi jest da moralnost subjektivne odgovornosti ne poništava objektivnu moralnost djela pa stoga postoji moralna obveza da se učini što spada na subjektivnost da se prilagodi objektivnosti, a ne protivno.

2

2. Načela personalističke bioetike

Nakon kratkog uvoda, koji se odnosi na značenja i sadržaje personalističke etike, sada ćemo iznijet neka načela i usmjerenja bioetike, ona koja se tiču interventa čovjeka na ljudskom životu. Ta načela imaju svoju važnost u primjeni na slučajeve koje ćemo razmatrati u specijalnom dijelu bioetike: ovdje ih želimo utemeljiti.

2.1 Načelo zaštite fizičkoga života.

Čovjekov tjelesni, fizički, život nije nešto osobi izvanjsko, već jedna od njezinih temeljnih vrednota. Podvlačimo jedna od, jer tjelesni život ne iscrpljuje sve bogatstvo osobe koja je i duh pa kao takva nadilazi tijelesnost i vremenitost. Ipak, tijelo je utjelovljenje osobe, jedini temelj u kojem se i po kojem se osoba ostvaruje i ulazi u vrijeme i prostor, izražava se i očituje, tvori i izražava druge vrednote, uključujući slobodu, društvenost i vlastiti budući projekt.

Iznad takve temeljne vrednote postoji duhovno dobro osobe. Ono bi moglo tražiti žrtvu tjelesnoga života samo ako se bez nje ne bi moglo ostvariti. Ali ni u tom slučaju nikad ne bi mogli drugi nametnuti takvu žrtvu već ona mora biti slobodan dar. Mučenik daruje život opravdano samo kad nema drugoga puta za ostvarenje moralnog dobra osobe i društva. Tko je odgovoran za takvu situaciju, odgovoran je i za gubljenje toga života. U slučaju mučeništva ne ubija život mučenik već drugi; mučenik, izlažući svoj tjelesni život riziku, ostaje vjeran najvišem dobru.

Načelo o zaštiti fizičkoga života važno je s obzirom na vrednovanje različitih tipova prekinuća ljudskoga života: ubojstvo, samoubojstvo, pobačaj, eutanazija, genocid, osvajački rat, itd. U posebnoj bioetici raspravljat ćemo o nekim od spomenutih slučajeva. Međutim, već je sada važno istaknuti kako poštivanje života, njegova obrana i promicanje, predstavljaju prvi moralni zahtjev čovjeka prema samom sebi i prema drugima. Nije riječ samo o respektu, već i o aktivnoj obrani i promaknuću.

Katolička crkva se izjašnjavala o značaju i temeljnoj vrijednosti čovjekova života u službenim dokumentima, a posjeduje i bogat nauk izražen tijekom tradicije. Taj je nauk obogaćen objavljenim istinama, posebno u petoj zapovijedi Dekaloga: ne ubij! Važno je, međutim, podvući da moralna obligacija poštivanja, obrane i promocije života ima svoju razumsku i univerzalnu vrijednost.

Vrijednost života pripada i nižim razinama života, na vegetativnom i životinjskom području, što je tema na koju su ekološki pokreti danas osjetljivi. Ravnoteža različitih oblika života u kozmosu vezana je uz zdravlje i preživljavanje čovjeka. Stoga postoji dužnost održavanja te ravnoteže. Ipak, ne treba zaboraviti da čovjek predstavlja ontološki višu razinu s obzirom na život nižih bića pa stoga čovjek smije koristiti biljke i životinje. Korištenje, međutim, ne znači grabež, nasilje zbog nasilja, stavljanje u opasnost kozmičke ravnoteže. Ne može se također, niti smije, obrana života biljaka i životinja tako izvještačiti, kako se katkada događa, da je ona izjednačena s obranom ljudskog života.

U okvir promicanja ljudskoga života spada i obrana čovjekova zdravlja. Dvije su tvrdnje važna: pravo na život prethodi tzv. pravu na zdravlje; s druge strane postoji moralna obveza braniti i promicati zdravlje za sva ljudska bića i u proporciji s njihovom potrebom.

3

Prva tvrdnja je jasna: može se govoriti o zdravlju samo žive osobe i zdravlje je kvaliteta osobe koja živi; ali problem, kako je očito, danas neki shvaćaju različito i iskrivljeno kad se za zdravlje nekoga rizikuje i ide se za dokidanjem života drugih; slučaj se obistinjuje u ozakonjenju tzv. terapeutskog pobačaja, na medicinskim indikacijama, u kojem taj odnos život-zdravlje biva izokrenut od onoga koji podupire da život može biti prihvaćen samo ako se ima dovoljna kvaliteta života. Ne smijemo zaboraviti da je danas u zapadnom svijetu pretjerano zanošenje zdravljem shvaćenim u hedonističkom smislu, tako da se zbog vremenskog blagostanja zdravlje smatra najvećim dobrom do te mjere da je društvo preopterećeno sve većim zdravstvenim izdacima.

U toj perspektivi otkrivaju se rizici: prije svega rizik da ekonomsko blagostanje pribavi zdravlju sa svojim višcima nove opasnosti (bolesti blagostanja, kao što je droga, alkoholizam, zloporaba lijekova, neredi spolnoga života i hrane); drugi rizik je da taj višak izdatka za popravak ugroženoga zdravlja iscrpljuje ekonomske snage koje bi mogle biti angažirane za prevenciju i liječenje bolesti organskog porijekla: pretjerana obrana zdravlja nekih dovodi do zanemarivanja zdravlja milijuna osoba u nerazvijenim zemljama i čak do ostavljanja po strani onih koji su najslabiji, kao što su hendikepirani, stari, neizlječivi, fetus koji se odbacuje iz straha da prijeti blagostanju dobrostojećih.

Drugi je zahtjev: da zdravlje, vrednota podređena i koja slijedi život, treba biti unaprijeđeno za sve na način prilagođen potrebama svakoga. Nije riječ o pravu na zdravlje koje nijedna država ne može garantirati, već je riječ o pravu na sredstva i na neophodna liječenja za obranu i promociju zdravlja. Ovako se izjašnjava Svjetska zdravstvena organizacija: "Svaki čovjek ima pravo na standard života dovoljan da garantira vlastito zdravlje i blagostanje kao i njegove obitelji, s posebnim odnosom na hranu, odjeću, stanovanje, liječničku skrb i na nužne socijalne službe; i ima pravo na sigurnost u slučaju nezaposlenosti, bolesti, invalidnosti, udovištva, starosti i u slučaju gubljenja sredstava uzdržavanja zbog okolnosti koje nisu ovisne o njegovoj volji". Isti dokument Svjetske zdravstvene organizacije potvrđuje kriterij jednakosti među različitim narodima u obrani zdravlja pojedinog građanina: "Posjedovanje najboljeg stanja zdravlja tvori jedno od temeljnih prava svih ljudi, ma kakva je njihova vjera, rasa, političko mišljenje - zdravlje svih ljudi je temeljni uvjet za mir u svijetu".

Ono što međunarodne povelje ne sadrže, iako se radi o moralnom i egzistencijalnom problemu primarne važnosti, jest to da, zajedno s pravom na promociju zdravlja, treba također odgajati pojedince na prihvaćanje neizbježne boli i smrti, unutar personalističke i transcendentne vizije čovjeka. Zaštita i promocija života ima granicu u smrti, koja čini dio života, a promocija zdravlja ima granicu u bolesti, koju treba liječiti i u svakom je slučaju promatrati aktivnim držanjem pa i kad je neizlječiva.

2.2 Načelo totaliteta ili terapeutsko načelo

Ono se temelji na činjenici da je ljudska tjelesnost svekoliko jedinstvo različitih dijelova među sobom organski i hijerarhijski objedinjenih.

Načelo nepovredivosti života, što smo ga osvijetlili kao prvo i temeljno, ne biva dokinuto već zapravo primijenjeno kad se, radi spašavanja svega i samoga života subjekta, mora zarezati na dijelu organizma koji se osakaćuje. U biti ovo načelo dopušta i obvezuje na

4

medicinske i kirurške terapije. Kirurg koji odstranjuje slijepo crijevo moralno je opravdan, pa i dužan je to učiniti, ukoliko je nužno za spašavanje organizma. Zbog toga se ovo načelo naziva također terapeutsko načelo.

Isto načelo može imati važnije primjene kad je riječ o odstranjenju tumora, intervenata uz rizik i intervenata koji mogu uključivati važna oštećenja kao što je u slučaju terapeutske sterilizacije, potom npr. kod odstranjenja tumora maternice. U tim slučajevima šteta koja prati intervent koji je usmjeren na drugi dopušten ili dužan cilj smatra se moralno prihvatljivim, prema kriteriju voluntarium indirectum.

Terapeutsko načelo, da bi se moglo primijeniti, zahtijeva neke okolnosti:

- 1) da je riječ o zahvatu na bolesnom dijelu ili da je usmjeren na uzrok zla, radi spašavanja zdravog organizma;

- 2) da nema drugih sredstava ili načina za sprečavanje bolesti;

- 3) da postoji velika mogućnost i visoka proporcionalnost za uspjeh;

- 4) da postoji suglasnost pacijenta ili onoga koji nad njim ima pravo.

Razumljivo je da u tim slučajevima nije u pitanju toliko život koliko fizički integritet; ali i fizički integritet je vrlo veliko dobro, ucijepljeno u tjelesnost, i stoga je osobno dobro koje može biti stavljeno u opasnost ili okrnjeno samo u korist višega dobra s kojim je u vezi.

Terapeutsko načelo ima posebne primjene ne samo u općim slučajevima kirurškog interventa, nego i u specifičnijim slučajevima, kao što su terapeutska sterilizacija, presađivanje organa, genska terapija.

Ovo načelo, kako smo naglasili, neki su tumačili u tzv. organskom značenju: može se oštetiti jedan dio organizma samo ako to koristi istom organizmu fizički shvaćenom. Drugi daju šire tumačenje shvaćajući pod totalitetom psihološko i psihosocijalno blagostanje, bez obzira na fizički organizam i njegovo ponovno harmonično sastavljanje s duhovnim dobrom. Konačno treći, što nam se čini da je najbolje tumačenje, shvaćaju totalitarnost uključujući u nju fizičku, duhovnu i moralnu totalitarnost osobe, dakle u jednoj personalističkoj totalitarnosti, pri čemu se ipak poštuje i fizički organizam.

Tijelo stoga ne treba uzeti u isključivom smislu ne pazeći na ostalo, nego u potvrdnom i unitarnom smislu, tj. promatrajući tjelesno dobro u povezanosti s duhovnim i moralnim dobrom osobe. Ovim tvrdnjama ćemo se posebno vratiti u raspravi o problemima kontracepcije i sterilizacije.

Uz ovo načelo totaliteta ili terapeutsko načelo povezuje se već navedeni opravdavajući kriterij voluntarium indirectum, koji se obistinjuje u slučaju tzv. radnje s dvostukim učinkom: jedan pozitivan, a drugi negativan s etičkog motrišta. O tom ćemo govoriti kasnije.

5

2.3 Načelo socijalnosti i supsidijarnosti

Potrebno je prije svega razlikovati što je moralno načelo socijalnosti, a što je organizacijska i politička formula socijalizacije.

Načelo socijalizacije angažira svaku pojedinu osobu da ostvari samu sebe u sudioništvu na ostvarivanju dobra sebi sličnih. U slučaju promocije života i zdravlja, to uključuje da se svaki građanin angažira oko promatranja svoga života i života drugih kao dobra ne samo osobnog već i društvenog, a zajednicu angažira da promiče život i zdravlje svakoga, da promiče opće dobro promičući dobro svakoga.

Osoba je bitno otvorena društvu, a društvenost je unutarnje obilježje osobnosti, i u slučaju života i zdravlja, primarna dobra osobe, sama situacija faktički dokazuje da život i zdravlje svakoga ovise također o pomoći drugih. Dosta je promatrati zdravstvenu situaciju u činjenici zagađivanja i zaraznih epidemija, dosta je zapaziti onu svekolikost službi koje tvore zdravstvenu skrb, u kojima je vraćanje zdravlja moguće ukoliko postoji mnogostruka suradnja profesija, nadležnosti i zakonodavnih intervenata, da bismo vodili računa o važnosti ovoga moralnog načela.

Načelo socijalnosti može opravdati darivanje organa i tkiva, što uključuje stanovito sakaćenje darovatelja, može potaknuti skrbničku dobrovoljnu službu i može, kako se zbiva u gotovo cijelome svijetu, potaknuti podizanje skrbničkih djela (bolnice, leprozariji, kuće kure) osjećajem bratskog služenja zdravih prema bolesnima.

Ali u terminima socijalne pravednosti načelo obvezuje zajednicu da osigura svima sredstva za pristup nužnim kurama, pa i na štetu dobrostojećih.

Ovdje se, međutim, načelo socijalnosti spaja s principom supsidijarnosti, po kojem zajednica, s jedne strane, mora pomagati više gdje je veća potreba (njegovati više onoga kojemu je njega potrebnija ili trošiti više za onoga koji je bolesniji), a s druge strane ne smije potiskivati ili zamjenjivati slobodne inicijative pojedinaca i skupina, već osiguravati njihovo funkcioniranje.

2.4 Načela sjeverno-američke bioetike

U literaturi o bioetici, nadasve engleskog jezičnog područja, mogu se naći druga načela koja mogu voditi liječnika u njegovom odnosu prema pacijentu i općenito u djelovanju na biomedicinskom području.

Već smo spominjali da se u okviru prekooceanske rasprave raširio tzv. prinicipalizam (ili principlizam). Ovdje ćemo ponoviti da su njegovi zastupnici (Tom Bauchamp, James Childress, i dr.) izradili neku vrstu etičke paradigme namijenjene zdravstvenim djelatnicima kao pomoć pri donošenju odluka u konkretnim situacijama. Sadržaj te paradigme jesu načela autonomije, dobročinstva, neškodljivosti i pravednosti.

1. Načelo poštovanja osoba, što podrazumijeva da su one autonomni subjekti – a pod autonomijom se shvaća sposobnost raditi svjesno i bez prisila - i da ih treba štititi kad je

6

njihova autonomija ugrožena. Odatle slijedi obveza obaviještenog pristanka na medicinski postupak od strane subjekta ili onoga tko ga može zakonito predstavljati.

2. Načelo dobročinstva, tj. neškodljivosti, minimiziranje rizika i maksimiziranje koristi, unaprijed procjenjujući kakav je odnos između rizika i koristi u svakom vršenju pokusa.

3. Načelo pravednosti u podjeli opterećenja i rizika eksperimentiranja.

Ključne točke principlizma mogu se sažeti ovako: 1) nema normi bitnih za medicinsku praksu na temelju kojih se mogu donositi odluke; 2) postoje četiri temeljna načela (dobročinstvo, ne zločinstvo, autonomija i pravednost) koje treba da ravnaju djelovanjima u medicini; 3) ta se načela moraju primijeniti na konkretne situacije za oblikovanje moralnih praktičnih sudova.

Govorili smo o kritičarima i njihovim razlozima za osporavanje teorije principlizma, kao i o odgovorima zastupnika principlizma, pa se na to nećemo ponovno vraćati.

3. Konfliktne situacije i načela za njihovo rješavanje

Katolička teologija niječe da mogu postojati nesavladivi stvarni konflikti na razini načela, jer bi to značilo dopustiti kontradikciju u samom Bogu koji je istodobno autor stvarnosti i moralnog zakona. Konflikt je dug, dakle, granici, nesavršenosti i uvjetovanosti savjesti koja vrednuje. Teološka tradicija, štoviše moralna problematika, izradila je i raspravila neka sekundarna načela kojim se mogu osvijetliti te konfliktne situacije: načelo manjeg zla i načelo indirektnog htijenja (voluntarium indirectum).

3.1 Načelo manjeg zla

Konfliktna situacija u kojoj se nalazimo pred izborom između dvaju zala - ovdje se pod zlom misli i propust - ne može se generalizirati jer mi nemamo obvezu ispuniti istodobno sve dužnosti, tako da uvijek, kako ne bismo propustili jednu od njih, moramo propustiti nepovratno drugu. Na sreću konfliktne situacije su rijetke, ali postoje. Važno je stoga naći jedno načelo prioriteta ili hijerarhije za razjašnjenje situacije.

Prije svega susrećemo se s jednim razlikovanjem koje dopušta prvu liniju prvenstva i hijerarhije: razlika između fizičkog zla i moralnog zla. Pošto moralno zlo dovodi u pitanje više dobro, duhovno i, u konačnici, više ili manje svjesno, odnos s Bogom, u slučaju da postoji konflikt dramatičnog izbora između fizičke ili materijalne štete i moralne štete, nema nikakve sumnje da treba biti žrtvovano materijalno dobro, ili dobra. Materijalna dobra nisu samo ona ekonomska, nego i društvenog tipa (sklad s drugima, radno mjesto). Sam fizički život pred nametanjem počinjanja moralnoga zla jest objektivno za prosuditi kao opravdana žrtva (mučeništvo). Ovo se ne može izjednačiti sa samoubojstvom, jer krivnja ide na onoga tko je taj konflikt izazvao.

Kad je riječ o dva moralna zla, obveza je da ih se odbaci obadva, jer zlo ne može biti predmet izbora i to također kad se, odbacujući ono što se predstavlja kao manje zlo, izaziva veće zlo. Donosi se primjer naloga koji se izdaje nekomu da počini krađu ili otvori kriomice dokumente s prijetnjom da bi se inače obistinilo seksualno nasilje ili smrt drugih osoba. Sa svim olakotnim okolnostima koje se mogu promatrati na subjektivnoj razini, s objektivnog

7

motrišta krađa se ne smije učiniti, jer je zlo i kad od takvog odbijanje proizlazi bilo kakva osveta s nekim većim moralnim zlom, ovo ne bi bilo uračunljivo onomu tko je odlučio učiniti zlo.

Ali češći primjer je za obiteljskog liječnika ili ginekologa koji se nalazi pred dilemom postavljenom od pacijenta koji zahtijeva propisivanje kontraceptiva inače će pribjeći pobačaju (veće zlo u odnosu na kontracepciju). Eventualnost pobačaja ne bi bilo uračunato liječniku, posebice ako pouči pacijenta da je zlo bilo jedno bilo drugo i da postoje putovi za izbjegavanje obiju situacija.

Postoji potom eventualnost obveze izbora (i stoga podvrgavanja) između dva fizička zla, jednog većeg i drugog manjeg. Jasno je da se može i da se mora normalno dati prednost manjem fizičkom zlu bilo da se ono odnosi na druge bilo da se odnosi na njega sama. Ali može postojati slučaj da neki subjekt mogne zakonito birati veće fizičko zlo gledom na razuman i proporcionalan motiv višega reda. Na primjer, neki bolesnik od tumora može odbiti analgetike podvrgavajući se većoj fizičkoj boli, jer želi zadržati mentalnu lucidnost da bi razgovarao s rodbinom ili želi imati mogućnost da dadne religiozan smisao trpljenju. Ovim se ne poništava dopuštenost upotreba analgetika u načelu.

3.2 Radnja s dvostrukim učinkom (voluntarium indirectum)

Kako farmakološka terapija nosi sa sobom često sekundarne učinke povezane uz glavni terapeutski učinak izravno željen, tako se često dogodi u moralnom iskustvu da uz neku dobru radnju, a katkada i nužnu, budu povezane predvidljive negativne posljedice. Radnja s dvostrukim učinkom jest takva radnja iz koje proizlaze dva učinka od kojih je jedan dobar, a drugi zao.

U svakidašnjem radu svakoga od nas učinjenom s vjernošću i revnošću, po dužnosti, mogu se dogoditi negativni učinci katkada po vlastito zdravlje. Trebalo bi izaći iz svijeta ili se osuditi na inerciju da bismo izbjegli svaki mogući negativan vid. Moralisti su, odavno, u traktatima, iznijeli jasno neka načela za nadilaženje sumnje pred situacijom radnje s dvostrukim učinkom, jednim pozitivnim i jednim negativnim.

Evo ukratko usmjerenja koja se odnose na tu situaciju. Dopušteno je izvršiti neku radnju (ili slobodno je propustiti) također kad taj izbor uključuje neki zao učinak uz slijedeće uvjete:

a) da je nakana djelatnika pozitivan cilj;b) b) da je izravan učinak interventa također pozitivan;c) c) da pozitivan učinak interventa bude proporcionalno veći ili barem jednak

negativnom učinku;d) d) da za tako složen i povezan zahvat nema drugih sredstava koja neće imati

negativnih učinaka.

Kako se može utvrditi, ova usmjerenja ili norme polaze od pretpostavke da zlo ne može nikad biti predmetom jednog izravnog izbora i da dobar cilj ne može biti postignut zlim činima.

8