Haralambos, poglavlje Zločin i devijantnost

U svakodnevnom jeziku devijantnost znači skretanje s prihvaćena puta, a mnoge sociološke teorije devijantnosti jednostavno razrađuju to shvaćanje. Drugim riječima, devijantnost se sastoji od onih činova koji ne slijede norme i očekivanja neke društvene skupine. Devijantnost se može pozitivno sankcionirati (nagrađivati), nagativno sankcionirati (kažnjavati) ili jednostavno prihvaćati bez nagrade ili kazne. Treći oblik devijantnosti sastoji se od čina koji se ne podudaraju s normama i očekivanjima određenog društva, ali se uglavnom toleriraju i prihvaćaju. Američki sociolog Marshall B. Clinard (1974) predlaže da se izraz devijantnost rezervira za ono ponašanje koje je toliko nedopustivo da ga zajednica ne može tolerirati. Prema Clinardovoj definiciji, zločin i delinkvencija najočitiji su oblici devijantnosti. Zločin obuhvaća one aktivnosti koje krše zakone neke zemlje i službeno se kažnjavaju; delinkvencija se odnosi na zločinačku aktivnost mladih ljudi. Društveni znanstvenici koji se bave istraživanjem zločina često se nazivaju kriminolozima. Devijantnost je relativna: ne postoji apsolutan način da se definira devijantan čin. Devijantnost se može definirati jedino u odnosu na neki standard, a nema standarda koji bi bili fiksni ili apsolutni. S obzirom na to, shvaćanje devijantnosti mijenja se od vremena do vremena i od mjesta do mjesta. Čin koji se u nekom određenom društvu danas smatra devijantnim, u budućnosti može biti definiran kao normalan. Drugim riječima, devijantnost je kulturno determinirana, a kulture se s vremenom mijenjaju i razlikuju od društva do društva. Devijantnost se odnosi na one čine koji ne podliježu normama i očekivanjima pripadnika nekoga određenog društva. Devijantnost je relativan pojam: postupci su devijantni samo u odnosu na norme određenoga sruštva u određenom razdoblju povijesti. Fiziološke teorije tvrde kako devijantne osobe imaju neku organsku manu ili patološki poremećaj: drugim riječima ili su rođene s nekim nedostatkom ili se on razvija tijekom života. Psihološke teorije smatraju da je u pitanju društvena, a ne tjelesna bolest: neki emocionalni poremećaj u prošlosti izazvao je psihološku neravnotežu. Ta neuravnoteženost uzrokuje ili utječe na njihovu devijantnost.

Fiziološke i psihološke teorije devijantnostiGenetski naslijeđena svojstva ili izravno uzrokuju devijantnost ili stvaraju predispoziciju za nju. „Znanstvena“ su objašnjenja ljudskog ponašanja postala osobito popularna u 19. stoljeću. Cesare Lombroso, talijanski vojni liječnik, bio je među prvima koji su zločin povezali s čovjekovom biologijom. U svojoj knjizi Delinkventan čovjek (L'Uomo Deliquente), objavljenoj 1876., Lombroso je dokazivao kako su kriminalci ostatak nekoga ranijeg i primitivnijeg oblika čovjeka. Tvrdio je da je ustanovio niz genetski determiniranih svojstava koja se često uočavaju kod kriminalaca. Ona uključuju izraženu čeljust, visoke jagodične kosti, velike uši, dodatne prsne bradavice i prste nogu i ruku te neosjetljivost na bol. Prema Lombrosu, to su neki od vanjskih znakova urođene zločinačke prirode. Sheldon i Eleanor Glueck u svojim su radovima iz 1940ih i 1950ih tvrdili da su otkrili uzročnu vezu između tjelesne građe i delinkventnog ponašanja. Tvrdili su da zdepasti, punašni ljudi (tjelesni tip poznat kao mezomorfan) obično aktivniji i agresivniji od osoba drukčije tjelesne građe te su stoga skloniji zločinačkom ponašanju. Tijekom 1960ih britanski su kriminolozi vjerovali da postoji velik napredak u smjeru znanstvene teorije zločina. Tvrdili su da su ustanovili točan genetski uzrok zločinačkog ponašanja, kromosomsku abnormalnost. Neki kriminolozi u zadnje vrijeme zagovaraju biokemijske teorije zločina. Henry E. Kelly smatra da zločin može uzrokovati kemijska neravnoteža u tijelu. Oni dokazuju da se niska inteligencija (mjerena testovima za određivanje kvocijenta inteligencije) uglavnom naslijeđuje i da vodi impulzivnom ponašanju. Impulzivna osoba s niskim kvocijentom inteligencije (IQ) vjerojatno neće moći predvidjeti posljedice svojih postupaka i stoga će vjerojatno počinjati zločine. Moderni su zagovornici bioloških teorija devijantnosti općenito suzdržaniji od svojih prethodnika. Tvrde da biološki čimbenici predisponiraju pojedinca za devijantno ponašanje.

1

Istraživanja posvojene djece u Danskoj pokazala su da će dječaci koji su usvojeni netom po rođenju vjerojatnije biti zločinci ako su im i očevi bili zločinci nego ako nisu bili osuđivani ni za kakve zločinačke postupke. Kriminalitet među tim dječacima bio je povezan i s usvojiteljima koji su zločinci, no ta je veza bila manje jaka nego ona s biološkim roditeljima.Većina sociologa odbacuje fiziološke ili biološke teorije devijantnosti, dokazujući kako se svaka veza između fizičkih svojstava i devijantnog ponašanja može objasniti na neki drugi način. Lako je moguće da su djeca iz niže radničke klase, koju ćemo češće naći u u statistikama o zločinu, također češće, zbog prehrane, stalnoga manualnog rad, tjelesne kondicije i snage, mezomorfne građe.Taylor, Walton i Young, 1973.Impulzivno ili agresivno ponašanje može se kanalizirati u nezločinačke smjerove. Primjerice, agresija u boksačkom ringu, na ratištu ili čak u poslovnoj konkurenciji može biti društveno prihvatljivo, čak poželjno ponašanje.

Psihološke teorije1. Devijantnu osobu smatraju drugačijom od stanovništva općenito,2. Ona je abnormalna u normalnom stanovništvu,3. Abnormalnost ju čini predisponiranom za devijantnost.

Međutim, psihološke teorije se razlikuju jer tvrde da bolest i abnormalnost devijantne bolesti potječu iz mentalnih procesa, a ne iz tjelesnih razlika. Eysenck tvrdi da postoji veza između genetski utemeljenih karakteristika ličnosti i zločinačkog ponašanja. Smatra da pojedinci nasljeđuju različita svojstva ličnosti koja ih predisponiraju za zločinačko ponašanje. Bowlby utjecao je na promjenu smjera psiholoških teorija. On nije smatrao da se devijantnost nasljeđuje; umjesto toga, smatrao je da su njeni uzroci u ranoj socijalizaciji djece. Tvrdio je kako dijete ima neke temeljne potrebe od kojih je u prvioh sedam godina života najvažnija emocionalna sigurnost. Nju može jedino pružiti prisan, topao odnos s majkom. Ako je djetetu, osobito tijekom prvih godina života, majčina ljubav uskraćena, moguće je da će se razviti psihopatska ličnost. Bowlby je tvrdio da delinkventi koji su kronični recidivisti (tj. stalno krše zakon gotovo se nimalo ne osvrćući na posljedice) u ranom djetinjstvu nisu imali majčinu ljubav. Kritike psiholoških teporija

1. U nastojanju da objasne devijantnost zanemaruju društvene i kulturne čimbenike.2. Neki sociolozi smatraju da je metodologija mnogih od tih istraživanja sumnjiva.

Psiholozi se gotovo uopće ne mogu složiti o tome što je duševno zdravlje i kako mjeriti svojstva ličnosti.

Devijantnost – funkcionalističa perspektivaFunkcionalistička analiza polazi od društva kao cjeline. Ona izvor devijantnosti traži u naravi društva, a ne u biološkoj ili psihološkoj naravi pojedinca. Funkcionalisti tvrde kako je devijantnost nužan dio svih društava i kako ima pozitivnu funkciju za društvene sustave. Funkcionalisti naglašavaju važnost zajedničkih normi i vrijednosti kao temelja društvenog poretka, moglo bi se reći kako je devijantnost prijetnja društvenom poretku, pa tako i društvu. Emile Durkheim u Pravilima sociološke teorije smatra da je zločin neizbježan i normalan aspekt društvenog života, zločin nalazimo u svim tipovima društva. Zločin je „integralan dio svih zdravih društava“. Neizbježan je zato što ne može svaki pripadnik društva biti jednako odan kolektivnim čuvstvima (zajedničkim vrijednostima i moralnim uvjerenjima) društva. Budući da su pojedinci izloženi različitim utjecajima i okolnostima, nemoguće je da svi budu jednaki. Stoga svi nemaju jednake ograde kad je posrijedi kršenje zakona. Zločin nije neizbježan, on može biti i funkcionalan samo kad mu je stopa neobično visoka ili niska. Svaka promjena u društvu nastaje s nekim oblikom devijantnosti. Da bi nastupila promjena, ono što se jučer smatralo devijantnim danas mora postati normalnim. Budući da je stanovita količina promjene zdrava za društvo, i devijantnost je zdrava. Ako su kolektivna čuvstva presnažna, bit će malo devijantnosti, ali neće biti ni promjena niti ikakva napretka.

2

Stoga kolektivna čuvstva moraju imati tek umjerenu energiju kako ne bi uništila svaku originalnost – i originalnost zločinca i originalnost genija. Ako je zločin neizbježan, koja je funkcija kazne? Durkheim je tvrdio da njezina funkcija nije otklanjanje zločina iz društva, nego održavanje kolektivnih čuvstava na na nužnoj razini snage. Bez kazne, kolektivna bi čuvstva izgubila svoju moć kontroliranja ponašanja, a stopa zločina dosegla bi razinu u kojoj zločin postaje disfunkcionalan.Cohen analizirao je dvije moguće funkcije devijantnosti:

1) Devijantnost može djelovati kao sigurnosni ventil, osiguravajući razmjerno bezazleno izražavanje nezadovoljstva.

2) Neki devijantni postupci su korisno upozorenje koji govore da jedan dio društva loše funkcionira. Učenici koji bježe iz škole, vojni dezerteri ili bjegunci iz popravnih domova za maloljetnike.

Durkheim i Cohen udaljili su se od slike devijantne osobe kao psihološki ili biološki abnormalnog bića. Durkheim smatra da društvo generira devijantnost za vlastitu dobrobit.Merton pokazuje kako devijantnost ne potječe iz patološke ličnosti, već iz kulture i strukture samog društva. On polazi od vrijednosnog konsenzusa – mišljenja da svi pripadnici društva imaju iste vrijednosti. Međutim, budući da se pojedinci u društvu nalaze na različitim položajima u društvenoj strukturi nemaju istu mogućnost ostvariti zajedničke vrijednosti. Ta situacija može uroditi devijantnošću. Služeći se SAD-om kao primjerom Merton izlaže teoriju strukturalnog pritiska. U svim društvima postoje institucionalizirana sredstva postizanja kulturno definiranih ciljeva. U uravnoteženom društvu jednaka se važnost pridaje i kulturnim ciljevima i institucionaliziranim sredstvima, a članovi su zadovoljni i jednim i drugim. Izlaže 5 načina reakcije na ciljeve uspjeha:

1. Konformizam je najčešća reakcija u kojoj se pripadnici društva pokoravaju i ciljevima uspjeha i normativnim sredstvima kojima će se oni postići. Njihova težnja za uspjehom ostvaruje se prihvaćenim kanalima.

2. Inovacija je reakcija koja odbacuje normativna sredstva postizanja uspjeha i okreće se devijantnim sredstvima, posebno zločinu.

3. Ritualizam, oni koji odabiru tu opciju devijantni su jer su uglavnom odbacili zajedničke ciljeve uspjeha. Niža srednja klasa, budući da ne može donositi inovacije, radna mjesta im ne nude gotovo nikakvu mogućnost napredovanja, jedino im je rješenje smanjiti ili odbaciti težnje uspjehu. Takav čovjek se strogo drži pravila, postupa birokratski, prilagođava se vanjskim mjerilima respektabilnosti srednje klase.

4. Povlačenje je reakcija koja se odnosi na psihotike, autiste, odbačene, skitnice, lutalice, kronične alkoholoičare i narkomane. Oni su snažno pounutrili i kulturne ciljeve institucionalizirana sredstva, a ipak nisu kadra postići uspjeh. Svoju konfliktnu situaciju rješavaju odbacivanjem i ciljeva i sredstava kojim bi ih mogli postići.

5. Pobuna je reakcija odbacivanja i ciljeva uspjeha i institucionaliziranih sredstava i zamjenjivanje drugim ciljevima i sredstvima

Merton tvrdi da kultura i struktura društva stvaraju devijantnost. Pretjerano isticanje kulturnih ciljeva u američkom društvu ide na štetu institucionaliziranih ciljeva i stvara tendenciju anomiji.Strukturalne teorije devijantnosti svoje podrijetlo devijantnosti objašnjavaju položajem pojedinca ili skupine u društvenoj strukturi. Supkulturalne teorije objašnjavaju devijantnost supkulturom neke društvene skupine. One dokazuju da neke društvene skupine razvijaju norme i vrijednosti koje se u određenoj mjeri razlikuju od onih drugih pripadnika društva. Supkulturalne teorije tvrde da je devijantnost rezultat prilagođavanja pojedinca vrijednostima i normama društvene skupine kojoj pripadaju. Strukturalna i supkulturalna teorija često se kombiniraju, kao u analizi delinkvencije Cohena koji u svom radu modificira i razvija Mertonove poglede. Cohen izvodi dvije bitne primjedbe Mertonovom mišljenju o devijantnosti radničke klase, a to su da je delinkvencija kolektivna, a ne individulna reakcija i

3

kako Merton nije objasnio neutilitarni zločin (vandalizam). Cohen podržava mišljenje da se odsutnost obrazovnog uspjeha pripadnika niže radničke klase može pripisati kulturnoj deprivaciji. Zaglavljeni na dnu stratifikacijskog sustava, dječaci iz niže radničke klase pate od statusne frustracije koju rješavaju odbacujući ciljeve uspjeha tipične za matičnu kulturu. Rezultat je delinkventna supkultura koja izokreće matičnu kulturu. Ona je više od čina prkosa, ona nudi i pozitivnu nagradu. Oni koji uspješno funkcioniraju u kategorijama vrijednosti supkulture postižu u očima svojih vršnjaka priznanje i ugled. Poput Mertona, Cohen je pošao od strukturalnog mišljenja: budući da nemaju svi iste mogućnosti, neke skupine unutar društvene strukture nalaze se pod većim pritiskom devijantnosti. Cloward i Ohlin u svojoj knjizi „Delinkvencija i šansa“ kombiniraju i razrađuju Mertonove i Cohenove uvide tvrde da je Merton obradio samo polovinu slike, objasnivši devijantnost samo u smislu strukture legitimne mogućnosti, a ne i u smislu strukture nelegitimne mogućnosti. Ispitujući dostupnost i mogućnost za ulazak u strukture nelegitimne šanse daju objašnjenje za različite oblike devijantnosti. Pritisak prema devijantnosti jači je za pripadnike radničke klase zato jer oni imaju manje šanse za uspjeh legitimnim sredstvima – tri moguće reakcije. A) Kriminalna supkultura – javljaju se u područjima gdje postoji uhodan obrazac

organiziranog zločina odraslih, mladi imaju obrazovno ozračje. Oni koji unutar tih devijantnih vrijednosti dobro funkcioniraju imaju mogućnost za uspon u profesionalnoj kriminalnoj hijerarhiji. Kriminalne supkulture obično su okrenute utilitarnom zločinu.

B) Konfliktne supkulture – razvijaju se u područjima u kojima maloljetnici imaju malo prilike za pristup strukturama nelegitimne šanse, takva područja obično imaju veliku fluktuaciju stanovništva, što priječi razvoj stabilne i kriminalne supkulture na što je reakcija obično nasilje bandi (ispušni ventil).

C) Supkultura povlačenja – obično cezana uz protuzakonito uživanje droge, zato što nisu uspjeli ni u legitimnom ni u nelegitimnim strukturama.

Walter Miller smatra da je zločin proizvod kulture niže klase. Poseban kulturni sustav niže klase uključuje žarišne interese: A) Čvrstina – zaokupljenost muškošću, hrabrost pred fizičkom prijetnjom, odbacivanje

plašljivosti i slabosti.B) Lukavost – uključuje sposobnost da se nadmudri, nadigra, prevari drugoga i C) Uzbuđenje – traganje za napetosti, emocionalnim poticajem (kockanje, seksualne

pustolovine, alkohol). Miller smatra da je delinkvencija jednostavno izražavanje žarišnih interesa supkulture niže klase. Ta supkultura se djelomično odražava iz potrebe za rezervom nekvalificirane radne snage koja uvijek mora biti sposobne izdržati rutinsku, repetitivnu i dosadnu djelatnost i podnijeti čestu nezaposlenost. Mnogi su suvremeni sociolozi upozorili na sve manju potražnju za nekvalificiranim radom u suvremenim kapitalističkim društvima. Neki sociolozi smatraju da je sa smanjenjem broja pripadnika niže klase nastala jedna podklasa koju čine nezaposleni i nezapošljivi. Charles Murray kaže kako pripadnici potklase nemaju iste vrijednosti kao drugi pripadnici društva. Oni smatraju da je potklasa odgovorna za visoku stopu zločina, te njezinu uključenost u kriminal objašnjavaju odbacivanjem vrijednosti i normi matičnog društva. Nastanak takvih vrijdnosti Murray pripisuje uglavnom sarežljivosti socijalne države.Američki sociolog David Matza sugerira da su mnoge sociološke teorije delinkvnecije na dva načina pogrešne:

1) Iz njih se stječe dojam da su devijantne osobe posebnije nego što jesu2) One izlažu previše determinističko stajalište o nastanku devijantnostiMatza dokazuje da muški delinkventi nisu okrenuti protiv normi i vrijednosti društva. Odani su istim normama i vrijednostima kao i drugi pripadnici društva. Društvo ima jak moralni autoritet nad njima i većinu vremena sprječava ih da se upuštaju u zločinačke aktivnosti. Tu tvrdnju Matza potkrepljuje činjnicom da delinkventi često izražavaju osjećaj krivice i žaljenja kad se suoče s onim što su učinili. Većina delinkvenata ne

4

odobrava zločine poput uličnih napada, oružane pljačke, borbe uz upotrebu oružja, te krađe automobila. Delinkventi nipošto nisu posvećeni zločinu, oni samo povremeno krše zakon. Matza tvrdi da su oni u nekim okolnostima sposobni neutralizirati moralnu stegu društva: u stanju su uvjeriti sebe da se u konkretnom slučaju zakon na njih ne odnosi. Devijantnost postaje moguća kada primjenjuju tehnike neutralizacije, koje ih oslobađaju privremene vlasti koje društvo ima nad njima. Tehnike neutralizacije uključuju: poricanje odgovornosti, poricanje da je učinjena šteta, poricanje da je učinjeno zlodjelo, osuda onih koji nameću pravila i pozivanje na višu lojalnost. Tehnike neutralizacije dokaz su osjećaja krivnje i stida, koji govore barem o djelomičnom prihvaćanju matičnih normi i vrijdnosti. Često se služe jednim skupom matičnih normi, kako bi opravdali kršenje drugog. Jednom kad se potencijalni delinkventi oslobode normalnih oblika prisile društva, delinkvencija postaje mogućnost. Delinkventi se nalaze u stanju lutanja, i mogu, ali ne moraju kršiti zakon. Sklonost devijantnosti Matza objašnjava pomoću prikrivenih vrijednosti. Taj skup vrijednosti potiče zabavu i uživanje, impulzivno djelovanje, saamoizražavanje, agresivnost i potragu za uzbuđenjem. (nasuprot službenim vrijednostima). Vrijednosti delinkvenata ne razlikuju se od vrijednosti drugih pripadnika društva, oni samo izražavaju prikrivene vrijednosti na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme. Prije no što se upuste u delinkvenciju moraju od starijih delinkvenata naučiti neke vještine koje će im trebati. Također, netko ih mora gurnuti preko crte koja delinkvenciju dijeli od konformističnosti. Dok lutaju, možda će biti gurnuti možda prema devijaciji ili od nje, ovisno o okolnostima. Konačna odluka o prelasku crte dolazi kada maloljetnici iskuse iskuse raspoloženje fatalizma. Osjećaju se nemoćnima: drugi ih usmjeravaju, govore im što da čine. Da bi se taj osjećaj nadvladao, moraju nešto poduzeti kako bi se stvari pokrenule i „povratile raspoloženje humanizma“. Žele se prestati osjećati žrtvama okolnosti i dokazati da su i oni ljudska bića koja mogu utjecati na događaje oko sebe. Kad počine neko delinkventno djelo, imaju barem nekakvu reakciju, pa makar bila negativna. Matza naglašava da delinkventnost nikada ne prerasta u povremenu aktivnost. Supkultura delinkventnosti1) Norme i vrijednosti supkulture delinkvencije dopuštaju delinkventne čine, ali ih ne

zahtijevaju od pripadnika skupine.2) Konvencionalne vrijednosti društva znatno utječu na ponašanje delinkvenata.3) Supkultura delinkvencije je skupina labavo povezanih maloljetnika.

DEVIJANTNOSTI I SLUŽBENA STATISTIKAMnoge teorije devijantnosti temelje se djelomice na službenim podacima policije, sudova i drugih državnih agencija koje sudjeluju u nametanju zakona. U zemljama poput Britanije i SAD-a ti podaci stalno pokazuju da su neke skupine uključenije u zločin od drugih. Za radničku klasu, mladež, muškarce i pripadnike nekih etničkih manjina vjerjatnije je da će počinjati zločine nego srednja klasa, starije osobe, žene i bijelci – prema službenim podacima. Statistički podaci o zločinu:

1) pružaju informacije o ukupnom broju zločina „poznatih policiji“. Taj se podatak obično uzima kao točna mjera ukupne količine zločina.

2) Službene statistike daju informacije o društvenim karakteristikama onih koji su osuđeni za prekršaje, poput njihove dobi i spola.

Prije no što se neki zločin registrira, mora se dogoditi:1) netko mora uočiti da se zločin dogodio2) zločin mora biti prijavljen relevatnoj instituciji3) ta institucija mora biti voljna potvrditi da je zakon prekršen.

Ne mora svaki oblik zločina imati konkretnu žrtvu koja je svjesna da joj je netko naudiuo. Kriminalna djela poput utaje poreza nemaju neku pojedinačnu žrtvu koja će prekršaj prijaviti.

5

Viktimizacijska istraživanja sastoje se od ankete u kojoj se pojedince ispituje jesu li u prethodnoj godini bili žrtve zločina. Ljude se obično pita jesu li te zločine prijavili i jel ih policija registrirala. Istraživnja potvrđuju da je statistika zločina vrlo nepouzdana. Jednom kada je zločin bio prijavljen, policija nije uvijek potvrdila da se prekršaj dogodio. U policiji ih nisu zabilježili jer su bili previše trivijalni, mislili su da se slučaj nije dogodio, da nema dovoljno dokaza za istragu ili zato što žrtva nije htjela daljnju istragu. Tri glavna problema u vezi s viktimizacijskim istraživanjima:

1) Obično 20-25% odbija surađivati s ispitivačima. Oni koji ne žele sudjelovati uglavnom su netipični za populaciju kao cjelinu i njihova odsutnost iz podataka vjerojatno će iskriviti rezultate.

2) Žrtve mogu biti sklone prikriti neke tipove zločina zato što im je neugodno ili imaju osjećaj krivnje.

3) Nespremnost javnosti da neki činove ocijene kao zločinačke mogu utjecati promjene percepcije javnossti.

Istraživanja samopriznavanja služe se upitnicima ili intervjuima kako bi se prikupile informacije o pojedincima, tim se putem od njih traži da priznaju broj zločina koji su počinili. Dobiveni se podaci mogu usporediti sa službenom stopom optuženih kako bi se ustanovilo za koje prekršitelje je najvjerojtanije da će biti optuženi. Naravno, moguće je da oni koji ispunjavaju upitnike ili odgovaraju na anketna pitanja nisu iskreni kada je posrijedi broj počinjenih zločinačkih djela. Za provjeru nalaza tih istraživnja provedeni su različiti testovi, od detektora laži do ispitivanja prijatelja delinkvenata o djelima za koje ovi tvrde da su ih počinili. Ustanovljeno je da oko 80% onih koji pristaju odgovoriti govore istinu. Istraživanja u kojima ispitanici sami priznaju prekršaj upućuju na zaključak da možda postoji dosljedna pristranost policije usmjerena protiv delinkvenata iz radničke klase, a u korist delinkvenata iz srednje klase.Postoje dokazi da je manje vjerojatno da će prekršaj odraslih na visokim društvenim položajima voditi uhićenju i optužbi nego prekršaj odraslih nižeg društvenog statusa. Edwin Sutherland bio je prvi sociolog koji je počeo proučavati ono što je poznato kao „zločin bijelih ovratnika“. Definira ih kao zločine koje počinjaju osobe visokog društvenog statusa i ugleda u okviru svojih zanimanja. Ti zločini uključuju korupciju i mito u poslovnom svijetu i politici, pogrešno postupanje liječnika, pravnika i drugih stručnjaka, kršenje trgovačkih propisa, zakona o hrani i lijekovima, te sigurnosnih propisa u industriji, zlouporabu patenata i zaštićenih imena, te lažno prikazivanje u oglažavanju. Čest tip prijevare je trgovanje na temelju povjerljivih informacija, kada dionice nekog poduzeća kupuju pojedinci koji znaju da će ga uskoro preuzeti drugo poduzeće. Ti se pojedinci nezakonito služe svojim znanjem da bi na tržištu dionica ostvarili veliki profit. Ostali primjeri: neodgovorne financijske transakcije, banke koje posuđuju goleme svote novca vladama manje razvijenih zemalja, prekršaji koji uključuju ozljede, invalidnost ili gubitak života.. „Afera talidomid“ – lijek koji se rabio kao tableta za spavanje ili sredstvo za umiranje. Budući da su ga uzimale i trudnice, diljem svijeta rodilo se oko 8 000 teško deformirane djece. Vidljiv opseg i težinu zločina bijelih ovratnika zajednički umanjuje niz čimbenika: zločin je teško otkriti; „zločini bez žrtava“; u slučajevima kad je žrtva javnost općenito malobrojni pripadnici javnosti imaju stručno znanje koje im omogućuje shvatiti da su prevareni ili poznavanje pravne procedure za traženje odštete. Zločinima bijelih ovratnika po pravilu umjesto suđenja, upućuje se službena opomena. Kad se radi o stručnjacima, kršenjem etičkih ili profesionalnih normi obično se bave profesionalne udruge, a i ti slučajevi rijetko dolaze na sud. U ekstremnim slučajevima liječnici i odvjetnici mogu izgubiti pravo na obavljanje prakse, no njihove im profesionalne udruge češće izražavaju ukor. Sociološka istraživanja zločina bijelih odvratnika donekle potkrepljuju mišljenje da postoji jedan zakon za bogate, a drugi za siromašne. Službena statistika vjerojatno potcjenjuje opseg zločina bijelih ovratnika znatno više no što procjenjuje razmjere zločina općenito. Posljedica je da službena statistika

6

prikazuje zločin pretežno kao ponašanje radničke klase. Različite klase mogu otpočinjati različite tipove zločina, ali se ne može sa sigurnošću reći da su niže klase značajno sklonije zločinu nego više. Prema istraživanju 91% ispitanika priznalo je da su počinili kriminalna djela za koja su mogli završiti u zatvoru. Istraživanja među najrazličitijim zanimanjima i poslovima upućuju na zaključak da je kriminal normalna značajka radnog života, od direktora do radnika u proizvodnjiDEVIJANTNOST – INTERAKCIONISTIČKA PERSPEKTIVA

1) Promatra devijantnost i z drugačije teorijske perspektive2) Analizira aspekte devijantnosti koje raniji pristupi uglavnom ignoriraju, odvraća

pozornost od devijantnih soba kao takvih motivacijama, pritiscima i društvenim snagama za koje se smatra da upravljaju njegovim djelovanjem. Usredotočuje se na interakciju između devijantne osobe i onih koji je kao takvu definiraju.

Interakcionistički pristup naglašava važnost značenja što ih različiti akteri unose i razvijaju unutar interakcionističke situacije. Tako možemo analizirati predodžbu policije o „tipičnom delinkventu“, i vidjeti kako ona rezultira tendencijom da se kao delinkvente definira prekršitelje zakona iz niže, a ne iz srednje klase. Međutim, značenja nisu fiksirana, modificiraju se i razvijaju tijekom interakcije. Definicija devijantnosti je stoga ishod dogovora aktera o definiciji devijantnosti. Prijašnji pristupi bliski su pozitivističkom stajalištu koje interakcionisti odbacuju. Oni ističu važnost čimbenika koji su vezani za pojedinca, pojedinci ne reagiraju pasivno na izvanjske sile. HOWARD S. BECKER – TEORIJA ETIKETIRANJABecker smatra da u određenom smislu devijantan čin kao takav ne postoji. Čin postaje devijantan tek kada ga drugi tako doživljavaju i definiraju. Hoće li se etiketa primjeniti ili ne ovisi o tome kako publika tumači taj čin: ovisi o tome tko ga čini, kada i gdje je učinjen, tko ga promatra, te o dogovaranju između različitih aktera uključenih u interakcijsku situaciju. Isto tako, oni koji čine neki čin mogu ga shvaćati na jedan a oni koji ga promatraju definirat će ga na drugi način. Ispituje kako javno etiketiranje osobe kao devijanta može na nju djelovati. Etiketa definira pojedinca kao posebnu vrstu osobe, to je glavni status u tome smislu što utječe na svaki drugi status što ga pojedinac postigne. Ako je osoba etiketirana kao kriminalac, tada takva etiketa uglavnom zasjenjuje njegov status roditelja, radnika, susjeda i prijatelja. Drugi ga promatraju i odnose se prema njemu u okviru te etikete i skloni su pretpostaviti da on doista ima negativna svojstva koja se povezuju s tim etiketama. Becker nabraja moguće faze u tom procesu.

1) Isprva pojedinac koji je javno etiketiran kao devijantan može doživjeti odbacivanje mnogih društvenih skupina (obitelj, prijatelji, posao)

2) To može biti poticaj za daljnju devijatnost3) Slične posljedice može imati službeni postupak prema devijantnosti (bivši kažnjenici)4) Devijantna karijera je potpuna kada se pojedinci priključe nekoj organiziranoj

devijantnoj skupini, time potvrđuju svoj devijantni identitet5) Unutar skupine se razvija devijatna supkultura koja često uključuje uvjerenja u

vrijednosti koja racionaliziraju, opravdavaju i podržavaju devijantne identitete i aktivnosti. Ta supkultura nudi načine da se izbjegne upadanje u nevolje s konvencionalnim društvom.

Postupak policije prema uživateljima marihuane ima tendenciju da ih ujedini i učini da se osjećaju drugačijima, oni prihvaćaju svoju različitost. U samoobrani povlače se u malu zatvorenu skupinu. Isključuju „ispravne“ i to ne samo zbog sigurnosti nego i zato jer razvijaju predodžbu o sebi kao devijantima, zbog koje postaje teže uključiti pripadnike konvencionalnog društva. Becker je sugerirao da etiketa devijanta može voditi daljnjoj devijantnosti i da taj proces nije nipošto neizbježan. Becker je pokušao objasniti kako se pojedinci uopće počinju upuštati u devijantne aktivnosti. Kao interakcionist, naglašava važnost subjektivnog značenjakoje se pridaje iskustvima. Istaknuo je da se razlozi

7

devijantnosti mogu mijenjati s protokom vremena i promjene okolnosti. Poslužio se sekvencijskim pristupom objašnjenju devijantnosti, a u svakoj etapi u tom slijedu moguće je da se devijant vrati konformizmu. EDWIN M. LEMERT – DRUŠTVENA REAKCIJA – „UZROK“ DEVIJANTNOSTIPrimarna devijacija sastoji se od devijantnih čina prije no što su javno etiketirani. Uzroke primarne devijacije nema smisla ispitivati jer: uzroci devijanata temelje se na onima koji su etiketirani i zato nisu reprezentativni i mnogi tzv. devijanti su statistički gledano normalni. Lemert sugerira da je vjerojatno devijantnima zajednička jedina činjenica da su javno etiketirani kao takvi. Sekundrana devijacija je reakcija pojedinca ili skupine na reakciju društva. Tvrdio je da se istraživanja devijantnosti trebaju usredotočiti na sekundranu devijaciju koja ima najveće posljedice za predodžbu pojedinca o sebi, njegov status u zajednici i buduće djelovanje. Na taj način Lemert spretno izvrće tradicionalne poglede na devijatnost: krivnja za devijantnost je na čimbenicima društvene kontrole, a ne devijantu.ERWING GOFFMAN – DEVIJANTNOST I INSTITUCIJARazličite ustanove za liječenje devijentnosti – zatvori, duševne bolnice, popravni domovi – interakcionisti općenito smatraju karikom u dugom lancu interakcija koje potvrđuju etiketu devijantnosti, i za pojedinca koji je etiketiran i za društvo kao cjelinu. Goffman je dokazivao da, premda takve institucije tvrde da im je cilj liječenje i rehabilitacija, podrobno ispitivanje obrazaca interakcije unutar institucija otkriva posve drukčiju sliku. Posebno ga zanima niz interakcija koji se vrši na bolesnike ili pitomce da bi prihvatili predodžbu institucije o sebi. Pri samom dolasku počinje proces uništavanja osobnosti - oduzimanje svih sredstva koji pomažu pri održavanju predodžbe o sebi – odjeća, osobne stvari - dobivanje standardiziranih predmeta koji imeju tendenciju ukidanja individualnosti i definiranje kao člana uniformirane mase. Osim toga, svaki je dan strogo vremenski podijeljen u nizu obveznih aktivnosti pod nadzorom osoblja (gotovo da ne postoji sloboda kretanja). Ne čudi da se u takvim institucijama bolesnici osjećaju tjeskobno uoči otpuštanja. U najboljem slučaju nisu pripremljeni na život u vanjskom svijetu, u najgorem slučaju prihvatili su predodžbu o sebi kao beznadnim devijantima. Manja skupina bolesnika postaje institucionalizirana, oni vjeruju da nisu u stanju funkcionirati u vanjskom svijetu, drže se sigurnosti institucije i čine sve kako bi u njoj ostali. Općenito, posljedice institucije za većinu bolesnika nisu trajne. Postoji jedno razdoblje privremene diskulturacije, što znači da bivši bolesnik mora ponovno naučiti recepte za djelovanje u vanjskom svijetu. Međutim, najtrajnija i najvažnija posljedica je etiketa „bivšeg kažnjenika“ ili „bivšeg duševnog bolesnika“.Kritika interakcionizma

1. Većina se devijantnosti može definirati ako postupci onih koji krše društvena pravila, a ne kao reakcija neke društvene javnosti.

2. Ne objašnjava zašto ljudi počinjaju devijantna djela.3. Suviše je deterministička4. Nema objašnjena zašto su neki pojedinci etiketirani, a drugi nisuObrana interakcionizmaPlummer prihvaća da se ponašanje kojim se krši zakon može smatrati devijantnim bez obzira je li otkriveno i etiketirano. Taj oblik devijantnosti naziva društvena devijantnost – ponašanje koje krši zakone društva ili koje većina pripadnika društva obično smatra devijantnima. Situacijska devijantnost – sastoji se od onih čina na koje drugi prosuđuju kao devijantne s obzirom na kontekst u kojem se događaju.

8

DEVIJANTNOST – FENOMENOLOŠKA PERSPEKTIVAI fenomenologija i interakcionizam :

1. Naglašavaju važnost načina na koji se zakon provodi2. Bave se procesom etiketiranja pojedinaca kao devijantnih3. Usredotočuju se na subjektivna stanja pojedinaca, a ne na strukturu društva kao

cjeline.Fenomenolozi ne tvrde da daju kauzalna obješnjenja, oni žele razumjeti što je neka pojava, nastoje otkriti što je devijantnost ispitujući način na koji se neke činove i pojedince počinje definirati ili etiketirati kao devijantne. Proces definiranja mlade osobe je složen proces koji uključuje mnoštvo interakcija, utemeljenih na značenjima koja usvajaju sudionici. Prva faza je odluka policije da zaustavi i presluša pojedinca. Ta se odluka temelji na značenjima koje je policija usvojila o tome što je „sumnjivo“, „čudno“, „neobično“, i „loše“. U tom je procesu moguć dogovor, no ishod uvelike ovisi o predodžbi koju policija ima o „tipičnom delinkventu“. Ako se vanjština, način izražavanja i držanje mlade osobe uklapaju u tu predodžbu, postoji veća vjerojatnost da osoba bude uhićena. Nakon uhićenja, mladi se predaju socijalnom radniku koji je zadužen za maloljetničku delinkvenciju, koji također ima predodžbu o „tipičnom delinkventu“. Među čimbenike za koje se smatra da su povezani sa delinkvencijom nalaze se: razorena obitelj, loš odnos prema autoritetu, slab školski uspjeh, pripadnost etničkoj manjini, niska primanja u obitelji i sl. Etnometodolog Cicourel ustanovio blisku vezu između društvene klase i delinkvencije. Očevi mladih delinkvenata većinom su bili manualni radnici. Kad je bio uhićen delinkvent iz srednje klase, postojala je manja vjerojatnost da će biti uhićen jer su njegovi roditelji bili sposobni pregovarati u njegovo ime. Tipično je da se takvog delinkventa savjetuje, opomene i pusti.TRADICIONALNE MARKSISTIČKE PERSPEKTIVE O DEVIJANTNOSTI Chambliss, Mankoff, Pearce, Tombs, Woodiwiss, SniderSmatraju da je vlast uglavnom u rukama onih koji posjeduju i kontroliraju sredstva za proizvodnju. Nadgradnja odražava odnos između moćnih i onih razmjearno nemoćnih, između vladajuće i podređene klase. Kao dio nadgradnje, država, činitelji društvene kontrole, zakon i definicija devijantnosti općenito odražavaju interese vladajuće klase i služe im. S marksističkog stajališta, zakone donosi država koja predstavlja interese vladajuće klase. Mnogi su sociolozi zapazili velik broj zakona koji se odnosi na privatno vlasništvo koje je srce kapitalističkog ekonomskog sustava, pa nije ni čudo da postoji velik broj zakona koji ga štite. Međutim, zakone katkad donose i oni koji se naizgled bave zaštitom potrošača od privatnih poduzetnika (zakoni o onečišćenju, zaštiti okoliša i sl.). može se dokazati da takvi zakoni ne samo da služe vladajućoj klasi, već da promiču interese onih skupina čiju moć treba obuzdavati (SAD-CIA-droga). Jednako važni kao i oni zakoni koji su doneseni, su i oni koji nisu doneseni (SAD-bogatstvo i razbacivanje-nerazvijene zemlje-bijeda – „oni koji su zaradili novac imaju ga pravo trošiti kako žele“). Sociolozi pod snažnim utjecajem marksizma tvrde da je zločin raširen u svim društvenim slojevima, iako smatraju da zločini bijelih ovratnika donose više štete nego ulični zločini. Organizirani zločin nije tek sluga vladajuće klase, nego njen sastavni dio. Moć u obliku bogatstva i utjecaja ključni je čimbenik koga će se uhititi, a koga ne. Utvrđeno je da oni koji se bave organiziranim zločinom uglavnom pripadaju ekonomskoj i političkoj eliti, korist od zločina izvlači klasa kao cjelina za financiranje legalnih poslovnih operacija, korupcija političkih, policijskih i sudskih organa vlasi važna je da bi organizirani zločin cvjetao, uglavnom prolaze nekažnjeno. Selektivna primjena zakona služi da bi ostavila dojam da zločinci dolaze iz radničke klase, odvraćanje pozornosti pripadnika podređene klase od njihova izrabljivanja, na taj način se dio frustracije i neprijateljstva usmjerava na kriminalce unutar vlastite klase, time nastaje sigurnosni ventil kojim se oslobađa agresija koja bi inače mogla biti usmjerena protiv vladajuće klase, služi i da bi podijelila

9

podređenu klasu. Markstističke teorije su doživjele mnoštvo oštrih kritika s različitih strana.DEVIJANTNOST - NEOMARKSISTIČKE I RADIKALNE PERSPEKTIVEPrihvaćaju da u društvu postoje konkurentske skupine sa sukobljenim interesima. Nitko od njih ne prihvaća da su infrastruktura društva i devijantnost u jednostvanu i izravnu odnosu. Taylor, Waltin i Young objavili knjigu Nova kriminologija kojom su htjeli ponuditi radikalnu alternativu (kritiku) postojećim teorijama zločina i devijantnosti. Inzistiraju na tome da zločinci svjesno odlučuju kršiti zakon. Odbacuju sve torije prema kojima ljudsko ponašanje određuju izvanjske sile. Nova kriminologija niječe da su uzrok zločinu biologija, anomija, pripadnost nekoj supkulturi, život u područjima društvene dezorganizacije, etiketiranje ili siromaštvo. Kao i marksisti priželjskuju rušenje kapitalizma i njegovo zamjenjivanje drukčijim tipom društva – komunizam. Potpuno društvena teorija devijantnosti – devijantnost se mora objašnjavati iz više kutova istodobno. Smatraju da:

1. Kriminolog mora razumjeti način na koji su bogatstvo i moć u društvu raspodijeljeni

2. Mora promotriti posebne okolnosti u kojima se pojedinac odlučio na devijantno djelo

3. Nužno je razmotriti sam devijantni čin kako bi se otkrilo njegovo značenje za dotičnu osobu.

4. Potrebno je razmotriti na koje načine i iz kojih razloga drugi članovi društva reagiraju na devijantnost

5. Tu reakciju treba objasniti s obzirom na društvenu strukturu.6. Naglašavaju da etiketiranje može imati različite posljedice7. Istraživati odnos između tih različitih aspekata devijantnosti kako bi oni zajedno

tvorili cjelovitu teoriju.Hall et al. izdaju knigu Rješavanje zločina koje se približava potpunoj društvenoj teoriji devijantnosti. Ne dijele uvjerenje da su većina zločina političke čini, osobito zato jer većinu žrtava uličnog zločina čine ljudi čiji je klasni položaj teško odvojiv od položaja zločinca. Pod velikim su utjecajem Antonija Gramscija i njegovog pojma hegemonije. Prema Gramsciju postoji tendencija da državom dominiraju dijelovi vladajuće klase. Oni nastoje pridobiti potporu za svoju politiku i ideje od drugih skupina u društvu.LIJEVI REALIZAM Young, Lea, Matthews, KinseyKritični prema gledištima koja u duljim zatvorsikm kaznama i brojnijim zatvorima vide rješenje za zločin, no suprotstavljaju se i idejama lijevog idealizma – marksisti, neomarksisti, feminizam. Podržavaju reformu društva prije nego revolucionarnu promjenu koju zagovaraju marksisti. Jedno od osnovnih načela je i tvrdnja da su i drugi zločini osim zločina bijelih ovratnika, ozbiljan problem, te da se moraju objasniti i rješavati. Smatraju da kriminologija prolazi etiološku krizu (krizu objašnjenja) koja nastaje nakon naglog rasta službeno zabilježenih slučajeva uličnog zločina. Drže da je zločin ukorijenjen u društvenim uvjetima i tvrde da je zločin tijesno povezan sa depriviranošću. Odbacuju ona stajališta prema kojima su čimbenici poput siromaštva i nezaposlenosti izravno odgovorni za zločin. Skupine poput umirovljnika često imaju niska primanja, ali unatoč tome imaju iznimno nisku stopu zločina. Svoj pokušaj objašnjenja zločina temelje na trima ključnim pojmovima:

1. Relativna depriviranost – neka se skupina može osjećati relativno depriviranom u usporedbi sa sličnim skupinama ili kad njezina očekivanja nisu ispunjena. Nije važna činjenica depriviranosti, nego osjećaj depriviranosti. Jedan od razloga je što i mediji konstantno nglašavaju važnost ekonomskog uspjeh ai potrošnje dobara.

10

2. Supkultura - kolektivno rješenje za probleme neke skupine. Ako u nekoj skupini postoji osjećaj relativne depriviranosti, oni će razviti načine života koji im omogućuju nošenje s tim problemom, no supkultura nije neizbježna reakcija.

3. Marginalizacija – marginalne skupine su one koje nemaju organizacije koje bi predstavljale njihove interese u političkom životu i koji također nemaju određene ciljeve. Ključ za izbjegavanje marginalizacije skupine vide u sudjelovanju u procesu proizvodnje (jasno definirani ciljevi, sindikati).

Obraćaju znatnu pozornost praktičnim načinima na koje se problem zločina može ublažiti. U knjizi Gubljenje bitke protiv zločina autori ističu nekoliko prijedloga kako bi se policijska praksa mogla promijeniti. Sadašnje manjkavosti:

1. Rastom zločina policija nije uspjela poboljšati stopu rješavanja slučajeva2. Policija zapravo malen dio vremena troši na istraživanje zločina.3. Dokazi iz viktimizacijskih studija i drugih izvora pokazuju da je policija za više od

90 posto slučajeva za koje zna saznala od javnosti. 4. Policija pribjegava novim metodama, okreće se vojnom redarstvu. Bez potpore

zajednice, policija mora pribjegavati taktici poput zaustavljanja i pretraživanja velikog broja ljudi u nekom području. To dovodi do mobilizacije promatrača. Čak i oni koji nemaju izravno posla s policijom, počinju policijske službenike doživljavati kao dio neke strane sile koja namjerava kriminalizirati mjesno stanovništvo.

Autori tvrde da je ključ za uspjeh policije leži u poboljšanju odnosa sa zajednicom kojim bi se povećao dotok informacija na koje se policija oslanja. Javnost bi trebala imati puno veću moć utjecaja na rad policije putem demokratskih izabranih policijskih vlasti. One bi trebale moći donositi smjernice i usmjeravati politiku prema bavljenju zločinima koji najviše zabrinjavaju javnost. Autori smatraju da gotovo uopće nema razloga za zaustavljanje i pretraživanje sumnjivaca. Takvo ponašanje policije ili stvara neprijateljstvo u javnosti na koju se policija oslanja ili je neučinkovito. Policija i država previše vremena i snage posvećuju bavljenju određenim oblicima zločina, a nedovoljno drugima. U prvoj su kategoriji manji prekršaji vezani za droge i prekršaji vezani za status maloljetnika, poput uzimanja alkohola; u drugoj su rasno motivirani napadi, korporacijski zločini, zagađenje i obiteljski zločini tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. Lijevi realisti smatraju da problem zločina leži u društvenim nejednakostima. Problem zločina bit će ublažen jedino ako se te nejednakosti osjetno smanje. Ciljevi unutar pravosudnog sustava povezani sa širim društvenim i polizičkim ciljevima veće jednakosti, prilika i mogućnosti izbora.Young smatra da smanjenju zločina pridonose povećanje infrastrukture zabave i slobodnog vremena mladih, smanjenje nejednakosti prihoda, podizanje životnog standarda siromašnijih obitelji, smanjenje nezaposlenosti i stvaranje poslova koji imaju perspektivu, poboljšanje stambenog fonda države. Young ne misli da je pravosudni sustav glavni izvor kontrole zločina. Lijevi realisti uključuju uzroke zločina, narav statistike zločina, djelatnost policije, stavove javnosti prema zločinu i policiji, šanse da pojedinac postane žrtvom zločina. U novije vrijeme su svi ti elementi uvršteni u jedan teorijski pristup razumjevanju zločina.

Četverokut zločina uključuje 4 elementa: 1. Državu i njezine agencije,2. Prijestupnike i njihovo djelovanje, 3. Neformalne metode društvenog nadzora (katkad nazvane „društvo“ili

„javnost“)4. Žrtvu

Tvrde da se mnoge druge teorije usredotočuju na samo jedan dio četverokuta zločina: teorija etiketiranja na državu, teorija nadzora na javnost, pozitivizam na prekršitelja, a viktimologija na žrtvu.

11

KRIMINOLOGIJA DESNOG REALIZMAVjeruje da se zločin ne može objašnjavati ni rješavati putem socijalnih programa ili politike preraspodjele bogatstva i prihoda. Tvrde da je najšira javnost više zabrinuta zbog uličnih zločina nego zbog zločina u kojima nema žrtava ili zločina bijelih ovratnika. Wilson (Razmišljanje o zločinu) smatra da je zločin posljedica racionalnosti. Ljudi će počiniti zločin ako vjerojatne koristi premašuju vjerojatne troškove. Smatra da kad bi kazne bile oštrije i izgledi za uhićenje veći, zločin bi bio manji – međutim u stvarnosti su izgledi da će počinitelj biti uhvaćen za određeni zločin vrlo male.Wilson&Kelling smatraju da je ključno pokušati odrediti duh susjedstva i spriječiti njegovo propadanje. Ako se nitko ne pobuni protiv neciviliziranog ponašanja na ulicama, tada će se problemi brzo namnožiti. Ako stanovnici misle da se poduzimaju pokušaji održavanja reda i zakona, vjerojatnije je da će prijavljivati zločine i obeshrabrivati necivilizirano i protudruštveno ponašanje na javnim mjestima. Wilson&Hernstein kažu da ako ljudi nisu pravilno odgojeni, veća je vjerojatnost da će se njihov potencijal za zločin ostvariti. Ako ih roditelji ne nauče razlikovati dobro i zlo, a posebno ako ih ne kažnjavaju odmah nakon lošeg ponašanja, mnogo je vjerojatnije da će oni koji su skloni zločinu u kasnijem životu počinjati zločinačka djela. U isto vrijeme, u sve bogatijem društvu sve više rastu potencijalne koristi od zločina. Koristi od zločina za mnoge ljude pretežu nad troškovima i stopa zločina raste.MARKETIZACIJA, GLOBALIZACIJA, NEJEDNAKOST I ZLOČIN

Ian Taylor prepoznaje niz važnih promjena u svjetskom gospodarstvu, u odgovorima vlada i u kulturi:

1) Multinacionalne korporacije premještale su svoje aktivnosti iz zemlje u zemlju u potrazi za profitabilnošću.

2) Zbog deregulacije burzi vrijednosnica i otvaranja svjetskih tržišta sve većoj konkurenciji, vladama je sve teže održati nadzor nad gospodrastvima zemalja kojima vladaju.

3) Država je smanjila svoju ulogu u društvenom i ekonomskom planiranju4) Uropska zajednica sve je više postojala isključivo ekonomskom zajednicom5) Promjene su donijele promjenu promjenu kultura društva u smjeru marketizacije.

Razvoj kapitalizma donio je nove prilike za kriminalno djelovanje. Marketizacija je također povećala mogućnosti za različite tipove zločina koji se temelje izravno na rastu tržišnih, potrošačkih društava. Neki drugi zločini povezani su s promjenjivom naravi zaposlenosti i nezaposlenosti. I u masovnoj proizvodnji i u javnom sektoru dogodio se velik gubitak radnih mjesta, čak i u najuspješnijim kapitalističkim zemljama. Stvoreni su mnogi fleksibilni, privremeni ili poslovi uz skraćeno radno vrijeme. Ukupan rast kriminala potiču rastući materijalizam i sve šira nejednakost. Na jednoj strani, uspjeh se sve više prikazuje kao postignuće životnog stila povezanog s potrošnjom skupih potrošačkih dobara. Trgovina drogom vjerojatno je ona vrsta zločina na koju su globalizacija i marketizacija najviše utjecale. Trgovinu drogama nisu potaknuli tek siromaštni i nejednakost u siromašnim gradskim četvrtima i kultura poduzetništva – bili su tu i čimbenici povezani s globalizacijom. Manje uspješne zemlje okrenule su se proizvodnji droga zato što biljke iz kojih se dobiva droga ne zahtijevaju neku posebnu tehnologiju ili ulaganje i mogu određivati visoke cijene kada se koriste za proizvodnju droga. Kako rješavati problem zločina? Oni uključuju veću odgovornost policije i sudjelovanje više službi u rješavanju tih problema. Kritizira politike koje jednostavno zagovaraju zatvaranje zločinaca. Umjesto toga, zalaže se za veće javno ulaganje u sprječavanje zločina.Eliot CurrieZatvorska populacija u SAD-u premašila je milijun ljudi i nastavila je rasti. Te trendove Currie pripisuje izravno ekonomskim i socijalnim politikama. Te su politike dovele do stvaranja onoga što Currie naziva tržišnim društvom – društva u kojem se tržišni mehanizmi poput ponude i potražnje koriste za vođenje ekonomskih poslova.

12

Ljudi počinju ovisiti o tržištu za zadovoljenje svojih duševnih i kulturnih, kao i ekonomskih potreba. Tako osjećaj identiteta i osobnog zadovoljstva sve više dobivaju iz potrošnje potrošačkih dobara. Porezno je opterećenje bogatih smanjeno, a siromašnih povećano. Organizirani zločin sve više povezuje pojedince u labave mreže u kojima se njihove zločinačke karijere tretiraju slično kao poslovne karijere. U stalnoj su potrazi za novim poslovnim mogućnostima i često miješaju zakonite i nezakonite pothvate. Ne misle da organiziranim zločinom sve više vladaju velike multinacionalne ili čak globalne organizacije (popu mafije). Umjesto toga, on djeluje kao glokalan sustav. To znači da neke globalne povezanosti postoje, no one su i dalje lokalno utemeljene. Premda se upleću u šire mreže, lokalne veze i znanje ostaju za te zločince ključni.

ROD I ZLOČIN1) Žene počinjaju manje zločinačkih djela od muškaraca, prijestupnice se smatraju

manjim problemom za društvo.2) Većina zločina koje počinjaju žene razmjerno su trivijalni i stoga se može smatrati da

ih nije vrijedno istraživati.3) I u sociologiji i u kriminologiji uglavnom su prevladavali muškarci. Proučavali su ih

uglavnom muškarci i studije su govorile o muškarcima.4) Budući da se kriminal žena smatrao kudikamo manje problematičnim od kriminala

muškaraca, privukao je manje pozornosti.Službeni podaci otvorili sui tri glavna pitanja o rodu i zločinu:

1) Počinjaju li žene doista manje zločina nego muškarci ili podaci navode na pogrešan zaključak?

2) Premda žene i dalje počinjaju razmjerno malo zločina, neki smatraju da raste udio zločina čiji su počinitelji žene.

3) Zašto one žene koje krše zakon, počinjaju zločine?PollakUstanovio da je vjerojatnost neregistriranja nekih zločina koje počinjaju žene posebno velika.

1) Krađa iz trgovina i nezakoniti pobačaji2) Počinitelji mnogih neprijavljenih zločina su kućne pomoćnice.3) Za muške klijente prostitutki smatralo se da se ne upuštaju u nezakonite aktivnosti4) Ženama njihova uloga u kući omogućuje skrivanje zločina poput trovanja rođaka ili

seksualnog zlostavljanja njihove djece.Otkud to neprijavljivanje zločina žena:

1) Upoliciji, sudovima i drugim službama za provedbu zakona uglavnom rade muškarci. Odgojeni da budu vitezovi, , obično su blagi s prijstupnicama.

2) Žene su posebno vješte u skrivanju svojih zločina. Žene su se naučile varati muškarce zato što tradicionalni tabui nalažu da žene ne smiju olakšavati bol i neugodu povezane s mjesečnicom.

Velika većina zakona, barem u teoriji, spolno je neutralna. Međutim, postoje neki zakoni koji se odnose samo na pripadnike jednoga spola. Na primjer, u Britaniji jedino muškarci mogu biti optuženi za silovanje ili homoseksualne prijestupe. Na drugoj strani, jedino žene mogu biti optužene za čedomorstvo ili prostituciju. Većina drugih istraživača nije našla dokaze u prilog tezi o viteštvu. Težina dokaza o ženama koje počinjaju teške prijestupe ne daje jasnu potvrdu mišljenju da se pripadnici javnosti, policije ili suci prema njima odnose drugačije i bolje. Drugačije stajalište iznose oni koji tvrde kako se kazneni sustav prema ženama odnosi oštrije nego prema muškarcima. U slučajevima silovanja smatra da se zapravo na kraju na sudu nađe žena žrtva, a ne osumnjičeni muškarac. Žene moraju pokazati da su čestite ako žele da se vjeruje njihovim dokazima. Kazneni sustav drugačije i nejednako tretira muškarce i žene, ali ne uvijek na štetu žena. Prema ženama se postupa oštrije kada odstupaju od društvenih normi ženske spolnosti.

13

Djevojke koje su seksualno promiskuitetne češće će biti uzete na skrb nego mladići slična ponašanja. Na drugoj strani, sudovi mogu oklijevati poslati u zatvor majke male djece. Žene će u nizu prekršaja češće proći s novčanim kaznama nego biti poslane u zatvor. Cesare Lombroso pokušao je objasniti i ženski zločin. Pozornost posvetio usporedbi anatomskih obilježja zločinki i nezločinki. Žene imaju manjak osjećaja za moral i sklone su osvetništvu i ljubomori, no u običnim slučajevima te nedostatke neutraliziraju pobožnost, majčinstvo, pomanjkanje strasti, spolna hladnoća, slabost i manje razvijena inteligencija.Freda AdlerStatistike pokazuju povećan udio žena u zločinu, posebno u nekim zločinima koje su tradicionalno počinjali uglavnom muškarci (pljačke, pronevjera). Ukupne stope uhićenja žena rasle su tri puta brže od stopa rasta uhićenja muškaraca, a posebno brzo među delinkventicama. Kako se se sve više zapošljavale, žene su tražile i sve veću zastupljenost u poslovima koji su prije bili rezervirani za muškarce. Isto je vrijedilo i za bavljenje kriminalom.Pat CarlenNe misli da je oslobođenje donijelo povećan broj zločinačkih djela žena. Za svoj teorijski pristup odabire teoriju nadzora koja polazi od pretpostavke da pojedinci nisu po naravi zli i skloni zločinu kao što nisu ni prirodno kreposni i skloni prilagođavanju. Prema Carlen, žene iz radničke klase kontrolirane su putem obećanja nagrada koje proistječu iz radnog mjesta i obitelji. Takva se žena ohrabruje da ulaze u klasnu pogodbu (nudi materijalne nagrade poput potrošačkih dobara za one poštene žene iz radničke klase koje pokorno rade za nadnicu) i rodnu pogodbu (nudi psihološke i materijalne nagrade koje proistječu ili iz rada ili iz ljubavi muškog hranitelja obitelji). Ustanovila je da svoje zločinačko ponašanje žene uglavnom pripisuju četirima faktorima: ovisnost o drogi, potraga za uzbuđenjem, djetinjstvo u domu i siromaštvo. Zbog siromaštva i odrastanja na skrbi, žene su odbacivale klasnu i rodnu pogodbu. Žene općenito odvraćaju od kriminalnih djela to što su odgojene tako da sebe doživljavaju kao čuvarice obiteljskog morala.Konformizam žena – HeidensohnStatus kućanice izravno ograničava žene tako što smanjuje njihove mogućnosti za kriminal. Zbog beskrajnih sati provedenih u kućanskim poslovima i stalnoj brizi za malu djecu, ostaje malo vremena za nezakonite aktivnosti. U javnosti se žene nadzire silom i nasiljem što ih primjenjuju muškarci idejom očuvanja dobrog ugleda i ideologijom podijeljenih sfera (ne očekuje se da će žene u javnosti postavljati svoja pitanja i stavljati ih na raspravu, pokušaju li može im se dogoditi da ih ismiju i kažu im neka se vrate onamo kamo pripadaju – u kuću). Žene često odlučuju ne izlaziti na javna mjesta zato što se boje da će ih netko napasti ili silovati. Na poslu žene obično kontroliraju nadređeni u hijerarhiji, a u organizacijama samih radnika – sindikatima – također valdaju muškarci (seksualno uznemiravanje).

MUŠKOSTI I ZLOČINPrvi feministički pristupi u kriminologiji isticali su zanemarivanje žena u kriminološkoj teoriji. MesserschmidtDotadašnja kriminologija nije uspjela objasniti odnos između muškosti i zločina. Prethodni pokušaj bavljenja tim pitanjem temeljili su se ili na biologiji ili na teoriji spolne uloge (dokazuju da je razlike u ponašanju muškaraca i žena proistječu jednostavno iz toga što se muškarce i žene različito odgaja). Drži da su klasna, rasa i rodna struktura najvažnije društvene strukture. Zbog toga nagalašava da su muškarci i žene iz različitih klasnih i etničkih skupina u drugačijem položaju u društvenim strukturama. Rod je nešto što ljudi čine, nešto što postižu. U svakodnevnom se životu nastoje u svojim interakcijama predstaviti kao pravi ili uspješni muškarci ili žene.

14

Svoje društveno djelovanje stalno promatraju i prilagođavaju u svijetu okolnosti. Međutim, ne grade svi muškarci isti tip muškosti. Situacija u kojoj se pojedinac nalazi može i ne mora omogućavati lak pristup vladajućim oblicima muškosti. Neki muškarci nisu u položaju postići neke visoko vrednovane tipove muškosti i moraju pokušati naći alternativne načine kojima će postati pravi muškarci. Dijele muškost u dva glavna tipa: hegemonističku i podređenu muškost. Hegemonističke su muškosti dominantni i najviše vrednovani tipovi muškosti. Hegemonistički muškarci izvlače korist iz svoje moći nad ženama. Podređene su muškosti manje moćne i nose niži status – homoseksualna muškost i muškost Afroamerikanaca. Muškarci s manje dominantnim oblicima muškosti mogu također pokušavati izvući korist iz moći nad ženama, no njima je to teško. Prilagodbena muškost – kontrolirana, suradnička, racionalna, rodna strategija djelovanja radi institucionalnog uspjeha.Tipovi „pravih muškaraca“: na ulici (svodnici) na radnom mjestu (opranje autoritetu rukovoditelja) u obitelji (razmjerno nemoćni muškarci tuku žene, siluju ih ili čak ubijaju kako bi povratili mušku kontrolu kad žene ugroze njihovu muškost.

POSTMODERNIZAM I KRIMINOLOGIJAKonvencionalna se kriminologija temelji na modrenističkoj paradigmi. Takva paradigma prepostavlja da će se napredovati, da znanosti kakva je kriminologija mogu dati znanja koje je bolje od svakog drugog znanja. Smart odbacuje modernističku paradigmu jer tvrdi da je takav pristup muški i falogocentričan s tipičnom muškom opsjednutošću kontrolom i dominacijom nad drugima. Modernizam je iscrpljen način razmišljanja, nije donio dobro i nije smanjio stope zločina. Postmoderni pristupi sposobniji su dekonstruirati takva ponašanja, pokazati da nisu ono kako izgledaju.Feministički pristupi kriminologiji:

a) Feministički empirizam – dokazuje da su dosad autori bili uglavnom muškarci koji su pisali o muškarcima, istraživanja su uglavnom seksistička, žena uglavnom isključena treba provesti više empirijskih istraživanja o ženama.

b) Feminizam stajališta – radikalniji izazov, taj pristup smatra da se istinsko znanje može stvoriti slušanjem potlačenih i deprivilegiranih. Žene koje djeluju u borbi protiv patrijarhalnog društva mogu razumjeti kako društvo funkcionira. Tako su ti feministički kriminolozi slušali žene žrtve silovanja, seksualnog uznemiravanja, obiteljskog nasilja i slično.

c) Feministički postmodernizam – odbacuje mišljenje da postoji jedna znaznstvena, kriminološka teorija koja može objesniti zločin. Odbacuje mišljenje da su svi muškarci ili sve žene u biti iste. Ne postoji neka ljudska bit, neka muškost ili ženskost koja može objasniti zločin. Dapače, sam zločin nema nikakve bitne značajke putem kojih se može razumjeti.

Lea drži da postmodernizam ima potencijal da pridonese razumijevanju tri aspekta zločina: narav zločina, objašnjenje uzroka zločina i suzbijanje zločina. Lea sugerira kako je dekonstrukcija glavna metoda koju postmodernisti zagovaraju za razumijevanje naravi zločina. Svaku bi se dekonstrukciju i samu moglo dekonstruirati u jednom procesu koji ne bi nikad završio i koji ne bi nikamo odveo. Postmodernizam tvrdi kako se dogodio pomak od formalnih metoda socijalne kontrole utemeljenih na pravosudnom sustavu planiranom iz centra.

15