DIPLOMATSKA KOMUNiKACIJA

UVOD-DIPLOMATSKO KOMUNICIRANJE

O Diplomatsko komuniciranje u svojim začecima bilo je ograničeno na isključivo usmene kontakte. S vremenom je usmena komunikacija nadopunjena pismenom, najprije u kao pomoćnim, a kasnije i kao samostalnim i ravnopravnim sredstvom. Razvojem telekomunikacijskih tehnologija dolazi do napretka i u diplomatskoj komunikaciji, najprije korištenjem telegrafa i telefona, a u zadnjih nekoliko desetljeća telefaksa i internet tehnologija. Zbog svega navedenog dolazi do napretka u diplomatskoj komunikaciji koja postaje učinkovitija te se otvara više mogućnosti sudjelovanja u radu međunarodne zajednice za male i srednje zemlje.

O Unatoč svim komunikacijskim naprecima koji su nedvojbeno unaprijedili diplomatsku komunikaciju, izgovorena riječ, razgovor i sve finese koje uključuje nemoguće je zamijeniti bilo kojim od navedenih sredstava. Diplomacija također u ostalim aspektima odoljeva modernoj tendenciji pojednostavljivanja i ostaje vjerna obrascima finog ponašanja, što ne znači da je zaostala. Diplomat, da bi bio uspješan, upotrebljava sva sredstva i znanja koja su mu na raspolaganju s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi. Stoga mora biti vješt kako u verbalnoj i pisanoj komunikaciji i odnosu s ljudima tako i u radu s modernim komunikacijskim sredstvima i alatima.

USMENO KOMUNICIRANJEO Usmena komunikacija odnosi se na razgovore u kojima je

izgovorena riječ osnova komunikacije. U govoru se možemo služiti raznim tehnikama kao što su intonacija, redosljed riječi, isticanje ili ponavljanje rečenica da bi sugovorniku bolje približili svoje stajalište. Uz to možemo se služiti i neverbalnim oblicima komunikacije, gestikulacijama, grimasama, osmjehom, dodirivanjem sugovornika ili čak udaranjem šakom o stol, međutim ove „efekte“ moramo koristiti kontrolirano i vrlo umjereno.

O Izraz „izražavati se diplomatski“ koristi se i u svakodnevnom govoru za osobe koje u razgovoru koriste pažljivo odabrane riječi. Upravo odabir riječi i jasnoća rečenica je još jedna važna odrednica diplomatske komunikacije. Ako želimo biti jasni u svom izlaganju koristiti ćemo kratke rečenice nedvojbenog sadržaja, ali ako želimo nešto sakriti od sugovornika ili dati odgovor bez pravog značenja koristiti ćemo se kompliciranim rečenicama, digresijama, skretanjem s teme pa čak i upadanjem sebi u riječ da bismo zbunili sugovornika.

O Bitno je sopmenuti još jedno sredstvo koje koristimo u razgovoru a to je stanka. Stankom između rečenica ili riječi dajemo važnost i privlačimo pažnju sugovornika na određeni dio izlaganja. Kao i sve navedeno dosada i stanka se koristi ciljano i umjereno jer prečestim korištenjem postižemo suprotan učinak od željenog.

TELEFONSKI RAZGOVORO Razgovor telefonom je također oblik usmene komunikacije s

razlikom da se sugovornici ne vide, što nameće određena ograničenja, ali ima i svoje prednosti. U odnosu na pisani tekst, telefonski razgovor je osobniji, daje nam sigurnost da je poruka prenešena i da (ako se ne snima) neće biti traga o izgovorenom i time ostavlja mogućnost poricanja.

O Predstavljanje kod telefonskog razgovora je vrlo bitno i nije se dovljno predstaviti imenom i prezimenom. Prvo se navodi ime države i institucije koju predstavljamo, zatim funkcija koju obnašamo i na kranu ime i prezime

O U telefonskom razgovori treba izbjegavati uvodnu kurtoaziju, eventualno se možemo, dobrom poznaniku, jednom rečenicom osvrnuti na zadnji susret. Odmah iza toga prelazimo na stvar zbog koje zovemo te na kraju također kratko i uljudno uputimo pozdrav. Zbog same forme telefonske komunikacije, a izrazito u slučaju ako se jedan od sugovornika služi stranim jezikom, potrebno je koristiti kratke i jasne rečenice te imati na umu da sugovornik ne može vidjeti naše geste. Ukoliko je tema o kojoj želimo razgovarati opširna bolje je telefonski samo ugovoriti sastanak i samo natuknuti o čemu se radi.

PISANO KOMUNICIRANJE, DIPLOMATSKA KORESPONDENCIJA

O Pisana komunikacija i korespondencija u diplomaciji vrlo su važne diplomatske tehnike. Sposobnost usmenog pregovaranja, koja je bit diplomacije, imaju u određenoj mjeri i osobe koje nisu vezane za diplomaciju, međutim to nije slučaj u pisanoj komunikaciji. Prilikom sastavljanja diplomatskih nota, službenih diplomatskih pisama ili pro memorija opća pismenost, pristojnost i poznavanje pravila drugih specijaliziranih korespondencija nisu od velike pomoći.

O Pisani tekst je sam po sebi ograničavajući i jednom kad je poslan ne može se više mijenjati. Riječi u pisanoj komunikaciji imaju puno veću težinu od onih u usmenoj zato što ih ne možemo dodatno argumentirati ili popratiti odeđenom intonacijom i gestigulacijom. Zbog toga kao i razloga da je pisani tekst čitaocu uvijek na raspolaganju, ispravno, razumljivo i uvjerljivo pisanje je puno teže i osjetljivije od usmenog komuniciranja.

O Osobno pismoO Osobno pismo može se pisati u privatne ili službene svrhe, piše se

u službenom svojstvu, ali se ne poziva na funkciju. Ovim pismom šalje se osobna poruka adresantu npr. čestitka jubilarnog rođendana ili značajne godišnjice, saučešće povodom smrtnog slučaja u obitelji, preporuka ili osobna zamolba. Osobno pismo piše se na papiru bez zaglavlja (eventualno može biti ime i prezime i akademska titula), piše se rukopisom cijelo ili barem naslovna i završna rečenica i naravno potpis. O Službeno pismo

O Službeno pismo je formalnije, službenije i „hladnije“ od osobnog i pošaljioc njime ističe svoju funkciju i položaj. Piše se na službenom papiru ustanonove u kojoj pošiljatelj radi ili njegovom osobnom službenom papiru u oba slučaja sa zaglavljem, stavlja se datum i broj kao oznaka službene korespondencije i u pravilu je strojno otisnuto. Može i ne mora sadržati pečat, a ako u zaglavlju nije otisnuta puna funkcija i titula pošaljitelja ona se ispisuje iznad ili ispod potpisa. Pismo ne sadrži osobne elemente, a naslovljava se i pozdravlja primatelja strogo formalno. Zbog svega navedenoga osobno pismo se često anziva i nota u prvom licu

O Nota, verbalna nota ili nota u trećem licuO Nota predstavlja naslužbeniji i najformalniji oblik komunikacije u diplomaciji.

Putem nota odvija se komunikacija između ministarstava vanjskih poslova zemalja kao i komunikacija između ministarstva vanjskih poslova zemlje primateljice i diplomatsko-konzularnih predstavništava u toj zemlji te kominikacija između diplomatskih predstavništava raznih zemalja u jednoj državi.

O Note se mogu koristiti u različite svrhe, od rutinskih poput obavještavanja o odsutnosti ambasadora iz zemlje službovanja do ozbiljnih diplomatskih tema poput protesta prema politici zemlje primateljice.

O Kako note pokrivaju širok broj područja imamo specijalizirane note za odeđene teme. Protestnom notom izražava se nezadovoljstvo, ultimativnom notom se predaje ultimatum, cirkularnom notom služimo se kada ministarstvima ili diplomatskim misijama u jednom centru želimo proslijediti istu obavijest, dok zajedničkom ili kolektivnom notom dvije ili više diplomatskih misija iznose zajednički stav ili zahtjev prema zemlji primateljici.

O Nota se piše na posebnom notnom papiru koji je malo čvršći uglavnom samo sa suhim grbom na vrhu stranice, ako nema takvog papira piše se na papiru sa zaglavljem koje sadrži državni grb i službeni naziv institucije koja šalje notu. Nota mora imati broj, a naslov nije obvezan iako ga mnoge zemlje pišu. Note se uvijek pišu u trećem licu jednine.

O Memorandum, pro memoria, aide memorieO Ovi oblici predstavljaju manje formalne dopise koji služe kao

podsjetnici ili prijedlozi koji se predaje drugoj strani tijekom razgovora. Memorandum se koristi za iznošenje razumjevanja nekog dogovora ili njegovog dijela.

O Piše se na papiru bez zaglavlja, nema odeređenu formu ni uvodne i završne uljudnosti, datum je obvezan, papir se ne potpisuje, parafira ili prečatira, ali se iz teksta vidi odakle potječe.

O Sve navedeno vrijedi i za aide memoriu (ili pro memoriu), a razlika je u tome da je aide memorie još manje formalna i upotrebljuje se za kraće zabilješke i podsjetnike.

O Non-paperO Non-paper još je neformalniji od memoranduma. Predstavlja

neslužbeni prijedlog koji se predaje drugoj strani u pregovorima bez da se iz njega vidi odakle potječe. Koristi se kada se želi neslužbeno predstaviti određena pozicija ili politika da bi se vidjelo kako će biti primljena ili u multilaterlanoj diplomaciji da se utvrde maksimalni zajednički stavovi bez preuzimanja odgovornosti za napisani tekst.

O JEZIK U DIPLOMACIJI

O Latinski jezik je, kao jezik Rimskog carstva te kasnije Svetog Rimskog carstva i Katoličke crkve, bio jezik kojim se u pismu koristila rana Europska diplomacija. Njegova prednsot je bila u tome što je bio neutralan, a nedostatak da ga je razumio malo tko osim klera. Osim u pismu koristio se i za razgovore u kojima diplomati nisu govorili jezik sugovornika. Od 15. do 19. stoljeća za pregovore su se koristili razni jezici ovismo o stranama koje su u njima sudjelovale ali uglavnom su dokumenti bili pisani i dalje na latinskom. Od sredine 19. stoljeća opće je prihvaćeno pravo da se diplomatskia predstavništva u određenoj državi obraćaju njenim institucijama na službenom jeziku te države, ali ne postoji pravilo da se jedan jezik koristi ispred nekog drugoga.

O U Ujedinjenim narodima službeni jezici su arapski, engleski, francuski, kineski, ruski i španjolski i svi imaju jednaku važnost dok su u Europskoj uniji službeni su svi jezici zemalja članica. Tako da u svijetu ne postoji jedan službeni diplomatski jezik, međutim najčešće se koriste francuski i engleski s tim da je dominantnu poziciju u posljednje vrijeme preuzeo engleski prvenstveno zbog dominacije SAD-a u međunarodnoj zajednici.

O Za rad u diplomaciji nužno je poznavanje jednog od „svjetskih“ jezika zaista dobro, što znači u jeziku, govoru i pismu te bar još jednog jezika za sporazumijevanje. Teško je odrediti koji su jezici najkorisniji, prvi je vjerojatno engleski (kako smo ranije napomenuli), dok drugi jezik ovisi o afinitetima i polju rada, u diplomaciji to bi vjerojatno bio francuski ili eventualno španjolski. Dalje ne postoje pravila već se treba ravnati po potrebama, ali svakako vrijedi opće životno pravilo da je bolje znati što više stranih jezika. Važno je i napomenuti, da bi se dobro naučio neki strani jezik prvanstveno se mora dobro poznavati svoj materinji jezik.

HVALA !

Prezentacju pripremila :Melinda Dervić

2417/P