DMITRIJ SERGEJEVIČ MEREŽKOVSKI

„bogotražitelj“ slobodnoga duha

(14. kolovoza 1865. /2. kolovoza po julijanskom kalendaru/ Petrograd –

9. prosinca 1941./26. studenog po julijanskom kalendaru/Pariz, Francuska.)

Merežkovski – ''totalni antiknjiževni fenomen'' prema riječima sovjetskog autoriteta za teoriju umjetnosti Viktora Šklovskoga, ''najveći leš u ruskoj literaturi'' kako ga naziva sociolog kulture Ivanov-Razumnik, ''knjiški moljac, posve stran bilo čemu ljudskom'', misli o njemu stihotvorac i prevoditelj Kornej Čukovski. ''Njegova književna djelatnost'' – presuđuje, pak, najvažniji sovjetski književni arbitar Maksim Gorki – ''nalik je pisaćem stroju: svako je slovo jasno i čitljivo, no nedostaje mu duše i zamorno je.'' Svim tim i sličnim uvaženim mišljenjima o zanemarivosti Merežkovskijeva književna djela ipak je prednjačio Trocki koji je još 1911. g. za svoga kolegu, tada bliskog pojedinim vođama ekstremne ljevice, dobro primijetio potpuni nedostatak kolektivističke svijesti i real-socijalizma te prenaglašen individualizam usredotočen na pitanje vjere: ''Merežkovski je sebi sagradio svoj unutrašnji hram, za vlastitu upotrebu, i njegove jedine teme su „ja i kultura‘‘, „ja i vječnost.“ Tako je najzad i Sovjetska književna enciklopedija iz 1934. zaokružila kratko i jasno konačnu ocjenu jednog antitalenta: „Merežkovski je zorni primjer ideološkog srozavanja i kulturnog odrođenja bijele emigracije.“

Iako nikad službeno zabranjen, Merežkovski je u Sovjetskom Savezu kao pisac bio ''agresivno zaboravljen'',

i tek devedesetih godina XX. stoljeća započelo je ponovno izdavanje i ozbiljnija kritička analiza njegovih djela.

Otkuda su i kako takve nemilosrdne ocjene bile moguće za jednog pisca poput Merežkovskog, pisca koji je bio tako neraskidivo utkan u burne tokove ruskog književnog života krajem XIX. i početkom XX. stoljeća sve do Oktobarske revolucije, ne posustajući u svom radu nimalo niti u sljedećih dvadeset godina svog pretežno francuskoga egzila? Pisca koji je, uz nekoliko ratova i revolucija što u domovini što izvan nje, uz stalna putovanja bilo iz studijskih razloga bilo trbuhom za kruhom, ili pak spašavajući živu glavu, objavio namanje tridesetak pozamašnih djela, više kazališnih komada, nebrojene novinske članke te koji je pokrenuo i uređivao nekoliko književnih časopisa, a da se i ne spominje prijevode između inih Sofokla, Eshila i Euripida, a tako i Baudelairea i E.A. Poea s originalnih jezika? Naposljetku, pisca koji je još devedesetih godina XIX. stoljeća bio smatran prvim ruskim simbolistom, koji je dokazivao da su sva obilježja moderne, intuicija, misticizam i impresionizam, već sadržana u klasičnoj ruskoj literaturi, koji je prema općem priznanju u rusku literaturu uveo najmanje dva nova žanra, književnu kritiku u obliku filozofskog eseja te metafizički povijesni roman, i koji je upornošću svojih poštovatelja iz Švedske čak devet puta bio nominiran za, tada još uglednu, Nobelovu nagradu?

„On se drži s vama svima, ali u sebi nikada neće biti ni sa kime od vas‘‘, upozoravao je pronicljivi V.V. Rozanov još 1910. g. kada se Merežkovski po povratku iz svoga prvoga pariškoga egzila (1906.-1908.) naizgled neočekivano približio, u to vrijeme čak ''ekstremnom'',

eserskom krilu revolucionarne političke ljevice. No, te iste riječi mogle su biti izgovorene i dvadesetak godina prije, kada se Merežkovski svojim ''simbolizmom'' odvojio od martirske socijalne mistike ''ruskog naroda i ruske zemlje'' književnoga kruga narodnika, a također su mogle biti izgovorene i na prijelazu stoljeća kada je Merežkovski, na opće zgražanje kulturne javnosti, pozdravio izopćenje L. N. Tolstoja iz redova Ruske pravoslavne crkve, smatrajući kako bi taj događaj mogao označiti početak nužne obnove te Crkve i pripisujući pritom preslavnom Tolstoju propovijedanje prizemne ''tjelesnosti'' i ''nihilizma''.

Najzad, poljuljan u svojim dotad monarhističkim uvjerenjima o caru kao instituciji postavljenoj od Boga, a nakon katastrofalnog poraza carske vojske u ratu s Japanom 1905. g., Merežkovski je u knjizi „Dolazak Hama‘‘ gotovo vizionarski opisao urušavanje te institucije poradi „bezbožnosti‘‘ vladajuće dinastije te prijetnju „revolucije odozdo‘‘ ako pod hitno ne dođe do duhovne obnove ruske intelektualne elite. Prividna sličnost s idejama N. Berdjajeva, S. Bulgakova i dr., o povezivanju ruskog pravoslavlja i ruskih intelektualaca, trajala je kratko: u otvorenom pismu Berdjajevu 1909. g. Merežkovski je spoj pravoslavlja i monarhije nazvao bezbožnim i demonskim, navodeći kako su njihove svetinje „politička represija, velikoruski nacionalizam, smrtna kazna i uplitanje u politiku drugih zemalja‘‘.

No, ako su na temelju tih, ponešto začudnih anticarističkih i antireligijskih stavova tadašnji lijevi pokreti mahom inspirirani marksizmom u Merežkovskom vidjeli svog klasnog suborca i zagovornika ateizma, onda su se grdno prevarili. Ništa nije moglo biti udaljenije od

Merežkovskijeve ideje duhovnog elitizma nego što je to bila „diktatura proletarijata‘‘ i komunistička partijska „avangarda‘‘. Pa iako je on priželjkivao, čak prizivao revoluciju, za njega je to u prvom redu trebala biti revolucija duhovne i vjerske kategorije. S najvećim je užasom Merežkovski, u čijem se stanu u Petrogradu čak jedno vrijeme okupljala Privremena vlada na čelu s Kerenskim, izbliza promatrao urušavanje društvene hijerarhije i nezaustavljivo boljševičko preuzimanje vlasti. Ako su za njega još nekoliko godina prije toga Petar Veliki i Pavao Prvi bili utjelovljeni antikristi, odnosno nositelji „carstva Zla‘‘, Oktobarska revolucija značila je konačnu propast Rusije, ako ne njezina „duha‘‘ onda u svakom slučaju njezina „tijela‘‘, države u osnovnom smislu te riječi. Pobjeda „revolucije odozdo‘‘ za njega je bila tragična pobjeda „naroda – zvijeri‘‘, politička i društvena inkarnacija Zla koje ugrožava cijelu civilizaciju.

Ima neke ironije u tome da su boljševici odmah po dolasku na vlast ukinuli zabranu njegova ''antimonarhističkoga'' komada Pavao Prvi i postavili ga na kazališne daske kao primjer ''nove socijalističke umjetnosti''. Sljedeću, 1918. godinu Merežkovski i njegova supruga Zinaida Gippius (Hippius) preživjeli su zahvaljujući Maksimu Gorkom i njegovom kružoku ''Svjetske književnosti'' gdje su se pretipkavala djela svjetske i ruske literature kako bi ih se spasilo od uništenja. Krajem te godine, međutim, na vijesti o porazima bjelogardijskih generala, Merežkovski je sa suprugom i prijateljima Filozofovom i Zlobinom odlučio emigrirati, te je osobno od A. Lunačarskoga, narodnog komesara za prosvjetu i kulturu, dobio propusnice za

odlazak iz Petrograda, kako bi ''vojnicima na frontu držali predavanja o drevnom Egiptu i antičkim civilizacijama''.

Po dolasku u Pariz 1920. g., nakon kraćih zadržavanja u Vilniusu, Minsku i Varšavi gdje je bivši kolega i eser, ''terorist'' Boris Savinkov nazadnje pokušavao organizirati bjelogardijski otpor, bračni par Merežkovski-Hippius prionuo je alarmiranju europske javnosti o globalnom zlu boljševizma. U zbirci tekstova ''Kraljevstvo Antikrista'', gotovo apokaliptički se predviđa da ''ruski požar'', bude li mu se dopustilo širenje, ''obećava bratstvo u ropstvu ili završetak u masovnoj grobnici za europske narode''. No, odgovor europske javnosti bio je mlak, a jednako tako i odaziv ruske emigracije. Čak ni uvjereni neboljševici nisu dijelili radikalna uvjerenja Merežkovskoga, pa je tako Ivan Bunjin, njegov dugogodišnji suparnik u nominacijama za Nobelovu nagradu, izjavio kako bi radije cijeli život ostao u emigraciji nego da, poput Merežkovskog, priziva intervenciju stranih sila u unutrašnje stvari Rusije.

U razdoblju svog drugog i doživotnog pariškog egzila Merežkovski je uspio zaokružiti svoja književno povijesna istraživanja, a djelomice i svoju posve neortodoksnu religijsku misao koju je počeo razvijati još za mladih dana dok je tragao za duhovnim silnicama koje su odredile stanje i sudbinu Rusije. Tako je u djelu ''Smrt bogova: Julijan Otpadnik'', prvoj knjizi svoje čudesne trilogije ''Krist i Antikrist'', iznio viđenje martirskog i asketskog, patećeg kršćanstva kao kulta nepomirljivog, štoviše protivnog životu, koji je u trajnom sukobu duha i tijela te stoga stran svemu ljudskom i zemaljskom. Do toga je, prema njegovom mišljenju koje je poslije još razvijao kroz mnoga djela, dovelo nasilno kidanje veza kršćanstva s

misterijskim i inicijacijskim kultovima antike. Izvrstan poznavalac klasične literature, Merežkovski je i u ovdje objavljenoj noveli ''Sveti Satir'' ukazao na neodrživo okljaštrenje kršćanstva, na njegove pogubne posljedice, te podsjetio na danas zaboravljenog Vergilija i njegova pogansko-kršćanska proročanstva. U poduljoj noveli ''Michelangelo'', pak, koja je trebala poslužiti kao predložak većem djelu, pisac s najvećom rafiniranošću opisuje, ne tek umjetnički nego i najdublji vjernički poriv slikara da kršćansku teologiju svoda Sikstinske kapele izrazi krajnom tjelesnošću naslikanog, a iz ukupne slike izdvaja i drevne poganske proročice-sibile, delfijsku, kumejsku, eritrejsku i perzijsku, prosječnom kršćaninu danas posve neobjašnjive.

Još dubljim pomakom u prošlost, u svojoj zreloj dobi, Merežkovski je došao i do starog Egipta i Babilona, te je u djelima ''Mesija'' i ''Tutankhamon na Kreti'' (1924.-25.), razvio priču o monoteističkom egipatskom faraonu Akhenatonu kao preteči i pretkršćanskoj manifestaciji Krista, nastavljajući time u književnosti crtu neoplatoničke prisca theologia.

Na tragu srednjovjekovnog mistika i ezoterika Joakima di Fiore iz XII. stoljeća i njegovih tumačenja Apokalipse, Merežkovski je povijest čovječanstva vidio podijeljenu u tri doba; doba Oca, koje odgovara Starome zavjetu i podvrgavanju Zakonu, doba Novoga zavjeta kada čovjek postaje Sinom Božjim, te doba Duha Svetoga, doba potpune slobode u kojem će biti moguće istinsko i neposredno razumijevanje duha, a ne samo ''slova'' Riječi Božje, i u kojemu će crkvene organizacije biti nepotrebne. Taj, takozvani ''Treći zavjet'' bio je lajtmotiv filozofsko-

vjerskih kružoka koje su Zinaida i Dmitrij održavali u Peterburgu početkom XX. stoljeća pod nazivom ''Bogotražitelji'', čime su, dakako, vrlo brzo došli na udar službene Ruske pravoslavne crkve.

Novele objavljene u ovoj knjizi nastale su u razdoblju 1905.-1919. godine i bile su objavljivane u moskovskim književnim časopisima. Svaka među njima bila je uvrštena u neku od svjetskih antologija najljepših novela, a u nas ih je preveo i objavio Ljubo Wiesner, prvo u izboru ''1000 najljepših svjetskih novela'', a potom i kao zasebnu knjigu otprilike između 1924. i 1926. godine.

Godine 1928. Merežkovski je sudjelovao na Kongresu ruskih pisaca u egzilu, održanom u Beogradu pod pokroviteljstvom Karađorđevića, te je bio odlikovan ordenom Sv. Save za zasluge u svjetskoj kulturi, a njegova knjiga ''Nepoznati Isus'', posljednja u njegovoj posljednjoj trilogiji o tajnama Istoka i Zapada, izašla je 1932. godine upravo u Beogradu.

U razdoblju između dva rata objavljeno je na hrvatskome i na srpskome jeziku značajan broj djela D. S. Merežkovskoga, među inima ova: ''Vječni suputnici'' (iz 1897.), kompletna prva trilogija (iz 1895.-1904. g.), ''Smrt bogova: Julijan Apostat'', ''Uskrsnuće bogova: Leonardo da Vinci'' i ''Antikrist: Petar i Aleksej'', zatim ''Mesija'' (iz 1925.), ''Napoleon'', ''Tajna zapada: Europa i Atlantida'', i dr., koja su, slično kao i u SSSR-u, bila ''agresivno zaboravljena'', a tek zadnjih godina pojavljuju se pojedini pretisci među kojima su i ove ''Firentinske novele''.

Završit ću, najzad, riječima Ivana Bunjina koji je rekao kako ponekad zavidi ''praocu Noi'' jer je doživio samo jedan potop, dok je generacija ruskih pisaca među koje

pripada i Merežkovski, doživjela nekoliko ''potopa'' u vidu dva svjetska rata, jednog rusko-japanskog, te dvije revolucije, od kojih je druga, boljševička, bila doista kataklizmička. Ipak, unatoč tomu ili baš zato, ta kataklizma izbacila je na površinu mnoga umjetnička djela neprolazne vrijednosti, među kojima opus Dmitrija Sergejeviča Merežkovskog nipošto nije najneznatniji.

U Zagrebu, 20. listopada 2013. Marina Kralik