Dobroslav Petrievi

U SJENI GOLOG OTOKA

Banja Luka

Decembar 2012

2

U SJENI GOLOG OTOKA

3

IUpravo tako, tiho i gotovo neujno prvog oktobra 2010. godine umro je moj otac.

Onako kako je ivio, tako je skonao svoj ivot. Sve u ivotu radio je brzo i odluno. Uvijek je dogaaje sjekao kao noem. Smrt je dola nenadano, jedan ivot je nestao za tren. Upravo onako kako mnogi prieljkuju. Da nikome ne padne na ruke, da izbjegne ponienja i muke koje esto porue mnoge ivote. Samosaaljenje i nemo je prezirao i najgora kazna bi mu bila da ga neko njeguje i da zavisi od tue volje. Nije bio veliki vjernik ali Bog je usliio njegove molbe. Sve se skonalo u trenu.

Vijest o smrti moga oca me je zatekla na radnom mjestu. Imao sam pedeset i etri godine, dovoljno da na ivot mogu gledati realno i da i sam mogu sagledati sa promiljanjem dogaaje koji su dugo bili nepremostiva tajna u mom ivotu. Pokuavao sam to i ranije ali kruka sama otpadne sa grane tek kada bude zdrela. Osjeao sam da je upravo sada doao takav trenutak. Nita ne bistri um kao tekoe. Tuga i bol su najjaa osjeanja, ona pokreu dodatne elije u ovjeku i iz njega crpe mnogo vie snage nego je mogao pomisliti da je to mogue. U tim trenutcima razbistre se misli i ukae nepregledna ravnica koja je bila sakrivena do tada.

O pokojniku sve najbolje. Laka mu crna zemlja. Bio je dobar ovjek.

4

Svoj put okonao je tamo odakle su davno krenuli prvi Petrievii. Poetak i kraj spojili su se gotovo u jednu taku. Najbolji reiser bez premca je ivot. I mada mnogi vjeruju da su kovai svoje sree meni je mnogo blia opcija da smo svi zavisni od spleta sluajnosti, od ivotnih magistrala koje su postavljene davno prije nas. Mi smo tu da se kreemo u tom okviru koji nam je odreen, da ponekada preemo sa jedne na drugu stranu i da to nazovemo svojim izborom. Dovoljno da pomislimo kako sami upravljamo svojim ivotima a i ne primjeujemo da nas je magistrala odvela tamo gdje nismo ni slutili da emo zavriti

Pokuavam u trenu sagledati cijeli ivot. Nemogua misija. Sjeanje odreuje nae bie. Sjeanja seu u davnu prolost. Vrijeme i prije nego doemo na ovaj svijet. Ipak ivot zvanino poinje naim roenjem. ovjek kada doe na ovaj svijet u sebi ve prvog dana poinje da vodi borbu izmeu ivota i smrti. Ta iskonska borba je u nama i nikada nismo sigurni koja e sila odnijeti pobjedu.

Saznanje koje nas uvijek opominje koliko smo slabi i nemoni, koliko maleni. Malehni- rekao bi moj dobri prijatelj, Pero. Jednom je pitao oca (nekada mladi skojevac, poslije policajac), zato nije dobio ime Petar, to je bilo uobiajeno u srpskom narodu. Pero je vie liilo na nadimak ili neku izvedenicu od Petar. Strah od prevelike slinosti sa bivim kraljem uzrok je te male izmjene.

Srce je vuklo, ali u ivotu uglavnom povlaimo iznuene poteze. I tako idemo kroz ivot maleni,

5

uplaeni i preputeni spletu sluajnosti. Kao zrno praine koju moe oduvati najmanji povjetarac, najmanji nemirac. Konaan ishod uvijek je poznat samo je pitanje kako emo to meuvrijeme izmeu ivota i smrti, taj trenutak naeg postojanje proivjeti. Naa galaksija Mlijeni put je za svemir periferija koja ne predstavlja nita bitno. Sunev sistem je obina taka. Zemlja kao da ne postoji. I mi, mali ljudi na zemlji. esto nesvjesni svoje beznaajnosti, nesvjesni da smo niko i nita osim obinih transportnih radnika koji imaju zadatak da obave reprodukciju i obezbjede nastavak vrste. Sve drugo je toliko nebitno i samo zahvaljujui naem samoljublju mislimo da imamo neku mnogo vaniju misiju. Saznavanje golih injenica modeliranim rukom nekog hroniara (koji je ugradio svoju verziju) bez otkrivanja same sutine, nije nikakvo znanje ve mirenje pred neznanjem, tek ako upoznamo sebe, zaronimo duboko u nau duu i izdignemo se iznad aglosaksonskog aksioma (korist kao osnova svega) moda shvatimo gdje nam je mjesto i zato se to deava ba nama.

Teko da morska riba uspijeva u planinskom potoku. Tako i kalemljenje stranih kultura, shvatanja morala i etike, nije jednostavan proces. Postoje korijeni koji nas vode svojim putem. Utisnuto naslijee naih predaka koje formira nae bie. I ma koliko se trudili, neemo uspjeti pobjei od sebe. Sve je povezano. Sve ima svoj uzrok. Svjesni smo samo posljedica. Uvijek je najbolje krenuti od poetka. Podsjetiti se svojih korijena. Sve je pohranjeno duboko u naem genetskom kodu. Moda nismo ni

6

svjesni da je to predodredilo na ivot. Za sve to ne shvatimo imamo opravdanje. Sudbina. Boije davanje.

Istorija o nastanku prezimena Petrievi je dosta jasna. Postoje pisani tragovi koji nas vode u centar dananje Crne Gore. Trougao izmeu Cetinja, Podgorice i Skadarskog jezera.

Donjaci u Ceklinu su potomci iseljenih Pipera. Rodonaelnik Donjaka u Ceklinu i Lijeevia

u Piperima je knez Lije koji je ivio u Piperima oko 1330-1440 godine.

Radivoje, praunuk kneza Lijea rodio se na Zadolju u Stijeni Piperskoj oko 1450 godine. Tu je odrastao i ivio sa svojom enom sve dok nije poginuo u blizini Podgorice, u borbama Pipera protiv Turaka. U domu na Zadolju ostao mu je sin Vukosav i ena Tijana. Srbin Leka Klimenanin se oenio Tijanom i nastani u Ceklinu 1485.godine. Poslije nekog vremena on ugrabi Tijaninog sina Vukosava i dovede ga u Ceklin gdje ga je podigao kao svoga roenog sina Krstia. Pred smrt on podjeli djeci imanje i Vukosavu dade donji dio Ceklina a Krstiu gornji dio imanja Gornjeg Ceklina. Otada se potomci Lekinog sina Krstia zovu Gornjaci, a potomci piperskog iseljenika Lekinog pastorka Vukosava u Ceklinu zovu Donjaci i u nih spadaju: Vujanovii / Petrievii, Kovai, Markovii i Maanovi i/ Vukmirovii / Vukmanovii u Crmnici, Dragojevii i Kraljevii / Lopiii i Strugari.

7

Na zauzetom zemljitu ne naselie se odmah Cekljinjani, jer jo ne bjehu tako mnogobrojni, da se u veijem zadrugama sele, poto vladae samovlasno i neusudno doba, nego cijelo zemljite podjelie na brastva, a brastva opet na kue, pa je svako svoj dio odravao, a straila su sva bratsva zajedno. Osim ljetnoga izdiga na Ozovicu imali su i ljetnji izdig u Prniku i Tmoru, vie dananjijeh Meteriza. Do 1712.godine Meterizi su se zvali Gornja upa, a te 1712. Crnogorci tudijen pograde meterize/aneve/ za doek se raela Ahmet-pae, zato se to mjesto od tada zove Meterizi. Najprije su se na Meterizima nastanili Belo Vujadinov Strugar, Milo ikanov Kraljevi, Savi Markov Vukomirovi, Kojica Ivanov Kova, Petar Petrievi i Mrko Nikolin Strugar. Ostali dananji stanovnici Meteriza naselili su se tu poslije Mahmut-paine pogibije 1796.godine.''

Ovo su samo mali izvodi iz rodoslova o nastanku prezimena Petrievi. Vano zbog podneblja gdje su formirani korijeni, zbog karaktera ljudi iz tih krajeva, njihovih genetskih kodova na kojima je udaren temelj loze Petrievia. Zbog tradicije i shvatanja osnova morala i etike. Zbog tradicije, vjere i obiaja. Osobina koje ine temelj svake linosti. Zbog podneblja koje nam je utisnuto u karakter, zbog kamena koji nas je okruivao i na koji smo vremenom poeli liiti. Zbog visokih planina u ije smo visine ostali zagledani i zbog ljepote Skadarskog jezera, ljepote koja je urezala se u nau podsvijest. Zbog mudrosti i dubine koju su odredili

8

nai predci. Sve to nosimo u sebi i sve to utie na formiranje naih misli, naih elja i u mnogome nas usmjerava u ivotu. Sve to dovelo nas je na magistralu po kojoj hodimo.

Moje prvo sjeanje o ivotu dosee u vrijeme kada sam imao etiri godine. Kao kroz san i izmaglicu lovim prve slike. Jedno od najdubljih sjeanja koje nikada nije izblijedilo je uspomena na jedno besano jutro. Jutro koje je sauvalo prvo i najljepe sjeanje na mog oca. Soba za spavanje bila je u potkrovlju na koje se stizalo stepenitem iz dnevne sobe. Gotovo uvijek sam dugo spavao i majka je ponekada primicala uho na moje grugi da osjeti da mi srce kuca. Bio sam pitomo dijete. ta se desilo da sam tog jutra probudio se prije zore i prije odlaska na posao moga oca, nikada neu saznati. Prst sudbine je odredio ovaj dogaaj. Otac se spremao za posao. Bio je ve na vratima kada me je ugledao da sam ustao i da izvirujem iza kreveta. Jutro je obasjalo stepenite i tamo sam ugledao oca na polasku. Vratio se, popeo par stepenica, tek da moe da me dohvati, zaglio me i poljubio. Osjetio sam na njenoj koi golicanje brade od dva dana. Zapljusnu me je miris mukog parfema. Sva ula pila su blizinu voljenog bia. Taj trenutak iskazane njenosti, sekund otvorenog srca uvam ljubomorno u grudima cijeli ivot. Dodir i miris koji nikada nisam zaboravio. Lice kao isklesano iz kamena. Tek u samom kraju tog prodorno zelenog oka iskrila je toplina. Nije izustio ni slovo ali cijela slika govorila je samo jedno. Pamtim tu sliku kroz cijeli ivot. Preko cijele slike pie:

9

Volim te.Cijeli svijet me ja tada zagrlio, cijeli svijet je

bio moj. Takvu sreu nikada poslije nisam osjetio. Znao sam da me otac voli. Sve to se poslije dogodilo nikada nije pomutilo tu misao. Ta slika je ostala uklesana u mom sjeanju za sva vremena. Visoki letovi i duboki padovi, sve se to prelamalo u mom ivotu. Osjetio sam sve krajnosti koje ivot nudi. Samo uklesani reperi u mramornom kamenu i pojedini detalji koji nam postavljaju konture kao linostima i slike koje nas prate ostaju nepromijenjene. Sudbina nam odredi uloge koje ne elimo. Gotovo po pravilu vuemo poteze kojih nismo ni svjesni i koje nismo mogli izbjei. Mnogih svojih postupaka se nerado sjeam. Ne zato to se stidim. Samo danas znam da u trenucima kada sam donosio odluke mnogo toga nisam znao. Malo se zna sa esnaest godina. Samo su misli visoko, visoko, nedostine u visini. Zato su padovi teki. ivot je teak. esto prava muka. Stvarati, uiti i muiti se, govorio je veliki Tesla. Nita ne otri um kao nevolja. Nita ne formira tako jak karakter kao nesrea. Nita je ranjava duu kao tuga. Ali ne ona laka tuga koja brzo mine, ve teka tuga koja traje cijeli ivot. I najvea srea i najvea ljubav tada ima bar mali okus gorine.

Sjeanja se vraaju na ljetovanje u Zaostrogu, imao sam dvanaest godina, kada se desio drugi vaan momenat u ivotu koji je dopunio tanano seanje na mog oca. Njenost mi prostruji venama, najeim se od miline i grudi mi proima toplina koju moe izazvati samo rijetka ljepota koju bude

10

uspomene na najljepe trenutke postojanja. etali smo rivom, zaneseni ljepotom koja nas je okruivala, otac je bio u sredini, ja i sestra sa njegove lijeve i desne strane, desilo se. Sunce je opijalo duu, val se udvarao alu. Radosni amor iao je rivom. U visini je kliktao galeb. Vrijeme radosti. Ta atmosfera, ljepota koja sve ispunjava moda je doprla i u srce moga oca. Plaio se pokazati osjeanja, smatrao je da je to odlika slabia. Ljubav je opasna, svaka velika ljubav nosi zrno pakla. Manje se izlae opasnosti da pati ako skriva emocije. Rijetki su bili trenutci kada je otvarao duu i srce i kada je pustio ljubav da ga vodi. Zato je moja radost bila beskrajna kada se desilo. Otac je podigao ruke, zagrlio nas i rekao:

Vi ste moja dobra djeca.Vredjelo je, znao sam. Vredjelo je sve

preivjeti i doekati takav trenutak. Osjetio sam stisak njegove ruke na mom ramenu, osjetio sam toplinu kako mi prolazi tijelom. Taj rijedak osjeaj kada se dvije generacije stapaju u jednu. Nita nije slino takvom osjeaju. Ako sam nekada zamiljao kako izgleda srea, sada sam bio siguran da znam. Potvrdilo se da otac ima duu, da se iza grubosti, arogancije i nakupljene gorine krije tanana, ranjiva dua koja se boji sebe. Video sam oca u pravom svetlu: prerano odrastao djeak natjeran da postane ovjek. Bez podrke svog oca koji je mlad ubijen, koga su ustae pred sam rat odvele u Jasenovac, bez bilo koje vodilje u ivotu krenuo je u izazov to se zove ivot.

11

Ta dva detalja dovoljan su alibi za sve ostale dogaaje opisane u ovoj knjizi.

Nisam mnogo toga mogao znati u svom pohodu za osvajanje slobode. Sloboda buntovnog tinejdera. Nisam mogao znati sa deset ili petnaest godina ovo o emu sada pokuavam pisati. Sve se i deavalo u spletu velikih emocija, emocije kojima sam uvijek podlijegao. Drugaije nisam znao. Kroz ivot me je uvijek vodila ljubav ili bar elja da se doepam ljubavi. Vjerujem da je jedini opravdan razlog za na ivot ljubav. Takav stav uvijek je na velikom iskuenju. Medij sam kao stvoren za povreivanje. Ponekada vidim sebe kao metu na streljani. Mnogi vole da nanose bol. Pa kada ve imaju podesnu metu zato ne iskoristiti priliku. Trebalo je proi etrdeset godina, trebalo je da se proe cijeli ivot pa da se mozaik pone sam slagati. Nita se me deava preko noi. Najdui put u ivotu svakoga ovjeka je iz dupeta u glavu.

Pokuavam ivot svoga oca sagledati iz vie uglova. Pokuati uhvatiti njegovu projekciju. Shvatiti kako je formirana i mijenjana njegova linost. Nita se nije desilo preko noi. Teak je i dug put morao proi ovjek da bi toplu duu, srce djeaka, pretoio u kamen, takva preobrazba moe biti samo posljedica iskuenja dostojna velikih muenika. Put kojim je proao zaledio mu je duu, okovao srce i unio strah i skepticizam u svaki postupak. Djeak u ratnom vihoru. Ratu koji je nosio svo zlo ovoga svijeta. Nagledao se i nasluao svega. Ranjavan, izgladnjivan, traumiran. Na svakom koraku slike koje unitavaju razum. Jer i on je tada imao esnaest

12

godina. Nita se nije izmijenilo promjenom generacija. esnaest je postao na broj. Godine kada nisi ni ovjek ni djeak. Vjeruje da si odrastao da ima svoj sud o svemu i nisi svjesan svojih zabluda, svog neznanja i svoje ranjivosti.

Taj period je moj otac provodio kao partizan u drugom svjetskom ratu. Izabrao je stranu i svim srcem se borio za ideale kojima je vjerovao. Nadao se da e poslije pobjede kojoj je dao cijeloga sebe, kupiti plodove takvog rtvovanja. Samo se nadao, nije bilo bolje. Zadesila ga je sudbina koju nije zasluio i koju je dugo skrivao i od najroenijih. Djeca su bila zatiena, da ne nose taj teret, da izbjegnu usud tog krsta. Bar je pokuao da zatiti djecu time to nisu znali njegovu traumatinu sudbinu. Ustvari odlagao je neodloivo i problem je vremenom postajao vei. ivot svaku preskoenu stepenicu memorie, sakuplja sve u jednu nepremostivu prepreku i vrati kao bumerang. Nema opratanja. Nema zaborava. Nema milosti. Obino udari direktno u glavu. to kasnije sazna, vie te boli. Vjerovao je da je kraj rata donio i kraj patnji. Vjerovao je da je najgore iza njega. Nije mogao znati. Bio je mlad. U rat je uao sa talinih esnaest godina, a kada je dola sloboda bio je jo djeak-ovjek, imao je samo devetnaest godina. Cijeli svijet mu je bio na dlanu. Mogao je da bira, ostvari sve snove buntovnog djeaka. Znao je da je na pravom putu.

Nita nije znao. Nita nije dalo naslutiti nadolazee dogaaje. Nije mogao znati. Najgore je tek slijedilo. ekao ga je Goli otok. Mjesto koje je u mnogome odredilo njegov ivot ali i ivot njegovih

13

potomaka. Iznad njihovih ivota nadvila se velika sjena.

14

II

Kada rijeka Bosna na svom vrelu ispod Igmana uz huk izbije ispod teke planine, brzo stiava svoju plahovitost i pitoma i blaga nastavlja svoj put prema sjeveru sve do svoga ua u Savu. Negdje na petom kilometru, izmeu Bojnikog mosta i starog eljeznikog mosta koji povezuje Rajlovac i Butila, kojim ve dugo nije proao voz, Bosna u svoja njedra prima mlau sestru Miljacku. Nije to ba njena miljenica, jer donosi sa sobom mnogo toga to je ini jednom od najzagaenijih pritoka. Prolazei kroz Sarajevo, Miljacka pokupi svu kanalizaciju i otpad i donese na dar Bosni. Ljeti bi kupai obavezno odlazili na kupanje blie samom izvoru bjeei od ua Miljacke kao od kuge. Negdje ba kod tog ua pa nizvodno nekoliko kilometara na obalu Bosne naslonio se prigradsko naselje, selo Dobroevii.

Pitomo mjesto od obale rijeke sezalo je do prvih brda koji su predstavljali rubove planine Krstac. Negdje na samom ulazu u zaseok Bare put se rava u dva smjera. Jedan pravac je vodio prema Reljevu i Rajlovcu a drugi pravac je vodio preko Bojnika za Stup. Danas je tu veliki saobraajni vor i mali milion novoizgraenih objekata i kua. Za pola vijeka sve se promijenilo. Samo, ovo je pria o prolim vremenima, pria o davnim ezdesetim. Tada je jo uvijek bilo mnogo livada na kojima se igrao fudbal na male golie. Na mjestu gdje se zadnji visovi Krstca utapaju u ravnicu postavljen je spomenik palim borcima iz

15

drugog svjetskog rata. Svake godine polagani su vijenci na spomenik i uenici iz lokalne kole, koji su imali ast da nose te vijence dugo su se epurili po koli.

Preko puta spomenika uzdizalo se najvee zdanje u selu, u to vrijeme ponos cijeloga kraja: osnovna kola Nikola Tesla. Ime uvenog naunika bilo je motiv vie da kola postane obrazovni, kulturni, politiki i sportski centar ne samo Dobroevia ve i susjednih sela. kola je imala oblik velikog slova G/irilicom/ ili kako bi to mjetani kazali na klju. Jedan krak inila je duga prizemnica u ijem dijelu je bio stan za direktora, njegove kancelarije i par uionica. Drugi noviji dio bila je velika dvospratnica u ijem su prizemlju bile uionice i zbornice a na spratu su bili stanovi za uitelje i nastavnike. U dvoritu bili su ureeni sportski tereni. Dominiralo je nogometno igralite a odovjeno petnaesetak metara bilo je i igralite za odbojku gdje smo mi iz manjih razreda igrali izmeu dvije vatre. Od sportskih objekata bila je tu i fiskulturna sala. To i nije bio pravi sportski objekat ve velika drvena baraka koja je imala univerzalnu namjenu. Tu su odravane pozorine i kino predstave, prireivani politiki i drugi skupovi a nama je sluila osim za zimske asove fiskulture i za kolske igranke, ake priredbe i tajne turnire u stonom tenisu.

Od puta pa cijelom duinom kole bio je zasaen park raen sa puno mate i ukusa stalno uljepavan vrijednim djeijim ruicama. U parku su bile postavljene klupe a na sredini je od drveta bio podignut trem ispod koga je bio okrugli sto okruen

16

klupom sa naslonom istog oblika. Tu bi s proljea i rane jeseni na velikom odmoru nastavnici pili kafu. Uz samu ogradu cijelom duinom pratei put bile su posaene jabuke. Iako je cijeli kraj s jeseni mirisao na zrele jabuke, kruke i drugo voe mi smo redovno svake jeseni iz radoznalosti ili da se dokaemo kao mangupi krali jo dok jabuke nisu zrele i izazivali posebno gnjev starog nastavnika Svetozara koji je i posadio te divne voke i osjeao se posebno pogoen naim nestalucima.

U prvi razred sam krenuo u kolskoj 1962/63 godini. Meni jo nije bilo vrijeme po goditu da poem u kolu, ali otac je tako odluio i ja sam kao najmlai uenik postao kolarac. To je odmah pokazalo svoje dobre strane jer mi se krug prijatelja naglo proirio pa sam osim Pere i Rade koji su bili moje svakodnevno drutvo doao u kolektiv gdje nas je bilo tridesetak. Ni danas nisu izbljedila sjeanja na Miu, Slavka, Kemala, eljku, Vesnu, Dragana i sve drage likove iz mog razreda.

Naa uiteljica zvala se Nada Mitrovi. Bila je ve u godinama kad se razmilja o penziji i mi smo bili njena poslednja generacija. Sa svojim muem uiteljom Svetozarom stanovala je u junom krilu na spratu i sa njihovog prozora esto je reski zvuk pitaljke prekidao mnoge nae nestaluke ili nas tjerao sa jabuke. Mene su jo prije kole poele interesirati prie i pjesme pa sam ve u prvim razredima itao i prave knjige. Djelo koje je sve oduevljavalo bila je knjiga Mate Lovraka Vlak u snijegu. Naa razrednica, iskusan predagog nije ostala ravnoduna na iskustva iz ove knjige ve je

17

sline metode koristila u svom radu. Vremenom su ideje iz knjige postale i njena vodilja u kreiranju razredne nastave. Svemu tome je ila u prilog i politika klima gdje su ideali bili kolektivnost, samoupravljanje, dobrobit i potovanje veine. Na svakom koraku isticane su parole o radnikom samoupravljanju, o diktaturi proleterijata i svijetloj budunosti koja nas eka. Naravno iznad svega, nedodirljiv i poseban, na voljeni voa, Tito. Zakletva. Kada se neko zakune u majku jo se moglo sumnjati u istinitost ali ako je neko rekao: Tita mi, tu vie nije bilo spora. Svi smo mi slijepo i pokorno ali sa radou i ponosom izgovarali ime Tito. U takvoj atmosferi na poetku treeg razreda naa uiteljica je odluila da je vrijeme da u naem razredu zaivi razredna samouprava.

Za taj sveani in bila je prireena prava mala sveanost. Na elo razreda postavljen je ukraen stol za kojim su sjedjeli izabrani predstavnici razreda i oni su inili komisiju za praenje izbora predsjendika razreda i ostalih vanih funkcija. Komisija je imala pet lanova: Duanka, Vesna, eljka, uiteljica i moja malenkost. Vazduh u uionici bio je ispunjen tremom i neizvjesnou. Bio je pred nama prvi pravi ispit i za to smo se danima spremali. Voena je prava mala kampanja, jer su svi budueg predsjednika vidjeli kao svog vou, kao onog koji e za korak ii ispred svih i imati nesebinu podrku cijelog razreda. Pomalo smo svi unaprijed zavidili tom sreniku ali bili smo spremni da prihvatimo elju i miljenje veine.

Naa uiteljica znalaki je vodila sastanak i uz podrku cijelog razreda izabrana su tri kandidata:

18

Duanka, eljka i ja. Sve sami odlikai sa primjernim vladanjem i omiljeni meu uenicima. Moje srce je elilo da pobjedi eljka iako je ona bila svjesna da e glasovi biti podjeljeni izmeu mene i Duanke. Nisam osjeao veliku elju da sam budem izabran, a nisam u to puno ni vjerovao. Vodei predstavu eljenim tokom prvo su na red doli eljkini glasai. Nisam se pokolebao ni kada sam shvatio da je jedino moj glas i visoko podignuta ruka ostala usamljena u svojoj elji. ak ni mogunost da sam postanem predsjednik nije mogla prikriti moje razoarenje. Prije nego se nastavilo glasanje, a trebali su glasati za mene, moja uiteljica je odrala i mali govor. Bilo je to u stilu:

Nije on lo ali..... Sve je tu divno ali .....Kao pravi majstor

usmjeravala je volju njenih poslunih uenika. Moete zamisliti njeno zaprepaenje kad je sa nevjericom brojala moje glasove. Nije mogla vjerovati da pored svega u vazduhu odvano i visoko podignuta stoji dvadeset i jedna djeija ruka. Bilo je jasno da je razred odluio i svojem voljom izabrao onog koga su smatrali svojim pravim predstavnikom. Iako Duanka nije mogla dobiti vie od dvanaest glasova prije tog izjanjavanja bilo je dozvoljeno da se svi mogu i predomisliti i glasati dva puta. Brojke su neumoljive i nakon poslednjeg izjanjavanja ostalo je za Duanku samo dvanaest glasova. Radost zbog pobjede nisam osjeao, jer jo mi je bilo ao eljke, a nisam ni mislio da se tom odlukom neto bitno mijenja. Muki dio razreda bio je sretan i buno je slavio, a moje zadovoljstvo je bilo to sam vidio da su za mene glasale eljka i Vesna.

19

Naivno smo pomislili da je time izvren izbor za predsjednika razreda. Kada je prva euforija prola i kad je trebalo birati ostale predstavnike razreda, rije je uzela naa razrednica. Ona je prvo sve nas pohvalila, objasnila da je to divno to razred ima svog ljubimca i da ona to cijeni i potuje, ali... Ovaj nauk mi je ostao za cijeli ivot. Kada eli rei ne mnogo ljepe zvui da ali. Znaenje je potpuno isto ali je reakcija sa druge strane mnogo razumnija. Osjeaj da je u pravu ali... I loe iskustvo zna donijeti pozitivan nauk.

Uiteljica nije eljela ni sekund da osporava moje kvalitete. Moda i zasluujem da budem predsjednik, ali bilo bi bolje, da to ipak bude Crkvenja Duanka. Zato? To nije objanjavala. Pokuala je jo jednom sugerisati pravi izbor poslije ega smo imali jo jedno glasanje. Ponovljeno. Razred se nije pokolebao. Samo par pojedinaca. Drugi krug glasnja bio je jo povoljniji za mene. Dvadeset etiri glasa na mojoj strani. Trebalo je biti dovoljno.

I bi svjetlost. Dobro djeco. Ovaj put predsjednik razreda e biti Crkvenja Duanka.

Tako je zavren moj prvi susret sa demokratijom. Sva nevjerica i zbunjena pitanja razbijala su se o snagu autoriteta pedagoga. Boe, kako sam se glupo osjeao. Nije u meni bilo alosti zbog silom izgubljenog mjesta predsjednika, niti sam smatrao da time neto gubim, ali tada sam prvi put osjetio i saznao da iza svake velike parole, iza svakog pokreta i iza svake velike ideje stoji samo

20

jedan mali ovjek koji eli da postane veliki diktator. Razlog zato nikada nisam istinski povjerovao da postoji demokratija. Potovao sam diktaturu, jedini iskreni pristup politici. Sve ostalo je utopija.

asovi razredne nastave otvarala je Duanka ponosnim glasom: Ja kao predsjednik razreda... U tim trenucima sam skrivao pogled (stidio sam se tuih postupaka), jer sam vjerovao da ako nam se pogledi sretnu ona mora osjetiti da je ta kraa omoguila da se ostvare neija vjerovanja. Samo vii ciljevi su uvijek iznad svega i niko ne mari to u tom asu su srueni mnogi principi u koje smo do sada vjerovali. Demokratija na djelu u mnogome se razlikuje od demokratije u teoriji.

Nisam mogao znati. Imao sam samo osam godina. Svijet je za

mene bio velika tajna. Nisam ni zagrebao po povrini. ista djeija dua zapela u pokuaju da shvati neshvatljivo. Ostao je samo oiljak i runo podsjeanje da nikada nije sve onako kako izgleda. Oko je varljivo. Shvata dua ranjena.

Ztvor Goli otok je bio ztvor koji se nlzio n hrvtskim ostrvim Goli otok (muki ztvor) i Sveti Grgur (enski ztvor) u Jdrnskom moru. Postojo je od 1949. do 1988. godine. U toku politikog sukob izmeu rukovodstv Jugoslvije i Sovjetskog Svez, od 1949. do 1956. godine, ztvor je bio u ndlenosti federcije i sluio je ko politiki ztvor nmenjen pristlicm Informbiro i Sovjetskog Svez. Ksnije je, preo u ndlenost

21

SR Hrvtske i korien je ko obin ztvor nmenjen teim kriminlcim. Ztvoren je 1988, od 1989. godine je potpuno nputen.

Slubeni nziv ztvor u periodu od 1949. do 1951. bio je Rdilite dministrtivno knjenih mukrc / en drutveno korisnim rdom, od 1951. do 1956. godine Rdniki prihvtni logor z politike ztvorenike.

Ztvor Goli otok formirn je 1949. godine. Odluk o njegovom formirnju donet je njuem rukovodstvu Komunistike prtije Jugoslvije (KPJ) s ciljem d se uhpenici, koji su podrli Rezoluciju Informbiro i bili pristlice Stljin i Sovjetskog Svez u borbi protiv Jugoslvije, izoluju od ostlih ztvorenik.

Ko predlgi izolcije informbirovc smtrju se Stevo Krji, ef UDBE z Hrvtsku i Edvrd Krdelj, ln CK KPJ. Vrh Prtije je runo d pet kolon broji dost stljinist i d e zdvti velike probleme, posebno ko doe do td oekivnog npd Sovjetskog Svez n Jugoslviju. Zto je odlueno d se t grup izoluje n nekom dlekom ostrvu, posebno jer se meu pristlicm Informbiro nlzio veliki broj vojnih lic, ko i ktivnih uesnik Nrodnooslobodilke borbe, sposobnih z orgnizovnje i voenje orunog otpor. Predlog z dleko i usmljeno ostrvo u Kvrnerskom zlivu poteko je od Miroslv Krlee, koji je od vjr Antun Augustini uo d postoji ostrvo mermer. Prem zmisli, Goli otok je trebo d bude drutveno-poprvni ztvor, u kom e

22

se zvedeni osuenici brzo poprviti i vrtiti svojoj Prtiji.

Izgrdnj ztvor zpoel je poetkom 1949. godine, prv grup osuenik iz Hrvtske, stigl je 9. jul iste godine. Ubrzo potom stigle su grupe ztvorenik iz Srbije i Crne Gore. Pre formirnj ztvor Goli otok, jedn deo uhpenik bio je smeten u privremenom ztvoru Rmski rit, kod Porevc. Iz rzlog bezbednosti, jer je postojl opsnost s SSSR brzim updom oslobodi logore, oni su ubrzo prebeni u ztvor Zbel, potom n Goli otok. Uhpenici iz Jugoslovenske mrije slti su u ztvore u Stroj Grdiki i Bilei, koje je kontrolisl vojsk, smo jedn deo ovih uhpenik je bio ksnije preben n Goli otok.

Zvnine procene, koje je nprvio Svezni sekretrijt z unutrnje poslove SFRJ jun 1963. godine, nvode brojku od 16.101 ztvorenik - 15.173 mukrc i 928 en, od kojih je tokom izdrvnj kzne strdlo 413. Prem nekim drugim procenm broj ztvorenik je bio oko 30.000, od kojih je strdlo oko 5.000.

Prem zvninim podcim, njvei broj uhpenik bio je iz redov Jugoslovenske rmije, njih 3.592 odnosno 22%. To su bili uglvnom oficiri, koji su u ztvor slti odlukm vojnih sudov, koji su ih osuivli n kzne ztvor od 3 do 20 godin ztvor. Oni su uglnom bili ztvoreni u Stroj Grdiki i Bilei i smo delom n Golom otoku. Iko su civilini uhpenici puteni 1956. godine, vojni uhpenici su zdrni jo dve godine - do 1958. Po

23

zvninim podcim, ncionln pripdnost njveeg broj ztvorenik je bil srpsk - njih 44%, n drugom mestu su Crnogorci 21,5%. U poreenju s brojem stnovnik, Crnogorc je bilo njvie, jer je u Crnoj Gori vldlo veom rsprostrnjen prorusko rspoloenje, n t je uticl dugogodinj istorijsk poveznost Crne Gore i Rusije. Tkoe meu uhpenicim je bio i odreeni broj pripdnik ncionlnih mnjin, meu kojim su bili njbrojniji Albnci, Bugri i Mri, bilo je i Itlijn, Rumun i drugih.

Aleksndr Rnkovi, je posle zstrujueg izvetj kojeg je dobio od Dobrice osi, posle njegove posete Golom otoku, 1951. godine, odluio d i sm poseti ztvor. Posetio g je vgust 1951. i potom je nredio d se stnje u ztvoru poprvi.

Politiki ztvorenici, koji su n Goli otok upueni ko pristlice Informbiro i Sovjetskog Svez, putene su n slobodu 1956. godine, posle normlizcije odnos izmeu Jugoslvije i Sovjetskog Svez. Ztvor je td preo u ndlenost Nrodne Republike Hrvtske i korien je z smetj zvorenik. Tmo su bili upuivni tei osuenici, li i ksniji politiki ztvorenici - lbnski seprtisti, hrvtski ncionlisti i drugi.

Ztvor je definitivno ztvoren 1988. godine, totlno je nputen 1989. godine.

Ztvorenici su n Goli otok dolzili brodom koji se zvo Punt. Tokom izdrvnj kzne obvljli su njtee fizike poslove - rdili su u kmenolomu, ljeti n temperturi od oko 35 do 40 S,

24

zimi po jkim burm. Preko 90% uhpenik je u ztvor dolo bez sudskog proces ve po prtijskoj kzni, bez presude i odreene duine kzne. Ztvorenici su se delili n bndu i revidirne.

Svko vee su se drli sstnci n kojim se obrivl dnevn politik i to je bil prilik d pripdnici bnde revidirju svoje, pre sveg, stljinistike stvove. Velik vein logor pod velikim fizikim i psihikim pritiskom je bil slomljen i n sstnku tril d bude primljen meu revidirne. Skup ztvorenik je bio demokrtski, pod ndzorom strr, gde se jvno diskutovlo o svkom pojedincu, koliko je njegov molb iskren i slino. Vrlo esto su bili knjvni oni koji su se slbo ili nikko jvljli z re.

Revidirni su imli bolji poloj, rdili su lke poslove ko to je bilo venje kmen tnglm u kmenolomu ili klesnje kmen i imli neke izglede d budu puteni n slobodu. Z bndu je bilo rezervisno noenje kmen n tkm (vrst nosil z kmen koji nose dv logor). Ipk, postojo je mli broj pripdnik bnde koji nikd nisu popustili i koji ni nkon dugogodinje robije nisu revidirli stv. Jedn od tkvih bil je Milju Jovnovi, sestr generl Arse Jovnovi. Z njtvre ztvorenike postojlo je posebno rdilite u okviru ztvor pod nzivom Petrov rup (dobil ime po ztvoreniku Petru Komneniu) gde su uslovi bili posebno surovi i gde je smrtnost bil veom visok.

25

Golootoni (kko je glsio ndimk ztvorenik s Golog otok) su i posle izdrne kzne bili prokzni i igosni u drutvu, niko s njim nije smeo jvno d se drui i sstje i teko su dobijli bilo kkv poso. N lnove porodice se vrio pritisk d ih se odreknu, n brne drugove d se rzvedu.

Topli zec (ili plir kko su ovo muenje zvli u enskom ztvoru n Svetom Grguru) je bio ritul dobrodolice novopridolim ztvorenicim. Tokom ovog ritul stri ztvorenici bi se postvili u dve vrste okrenuti jedni prem drugim, ztim bi novi ztvorenik proo izmeu njih. Tokom prolsk novi ztvorenik bi bio pljuvn, udrn km, pesnicm, nogm, letvm i dr. Po izlsku iz komr novopridoli je ostjo krvv i izubijn, polomljenih zub ili bi se k onesvestio. Ovkv nin muenj je uzrokovo k i smrtnost kod velikog broj novih ztvorenik, p su se ksnije letve i ostli ubojiti lti izbcili iz upotrebe. Stri ztvorenik u vrsti koji nije dekvtno udro, bivo je knjen. Topli zec se primenjivo i u situcijm kd je nekog treblo kzniti zbog neposlunosti ili psivnosti.

Bojkot je bio jedn od nin psihikog knjvnj logor. Znio je d s osobom koj je pod bojktom niko ne sme d rzgovr. sto joj se oko vrt kio odgovrjui trnsprent npr. J sm izdjnik ili slino.

Dun Brki (19132000), pre hpenj bio potpredsednik Vlde NR Hrvtske i ln

26

Centrlnog komitet KPJ. Uhpen krjem 1950. godine. N Golom otoku bio od 1951. do ztvrnj logor 1956. godine.

Vldo Dpevi (19172001), pre hpenj bio pukovnik JA i nelnik Uprve Jugoslovenske rmije (JA) z gitciju i propgndu. Godine 1948. prihvtio Rezoluciju Informbiro i pokuo d pobegne iz zemlje. U istrnom ztvoru bio do 1950, ksnije u ztvorim u Stroj Grdiki, Bilei i Golom otoku. Puten 1956. godine. Ksnije ponovo hpen.

Rde igi (19091954), pre hpenj bio ln Politbiro Centrlnog komitet KP Hrvtske i ministr industrije u Vldi NR Hrvtske. Uhpen krjem 1950. godine. N Golom otoku bio od 1951, 1954. z vreme izdrvnj kzne izvrio smoubistvo.

Petr Komneni (18951957), pre hpenj predsednik Nrodne skuptine NR Crne Gore. Godine 1948. prihvtio Rezoluciju Informbiro. Uhpen poetkom 1949. godine. N Golom otoku bio do ztvrnj logor 1956. godine.

Boo LJumovi (18961986), pre hpenj bio ln Centrlnog komitet KPJ i ln Pokrjinskog komitet KPJ z Crnu Goru. Godine 1948. prihvtio Rezoluciju Informbiro. Uhpen u leto 1948. i bio ztvoren u beogrdskom ztvoru Glvnj, od decembr 1950. do pril 1953. bio n Golom otoku.

Drgoslv Mihilovi (1930), pre hpenj bio uenik gimnzije. Uhpen je 1949.

27

Drgoljub Miunovi (1930), pre hpenj bio uenik gimnzije. Uhpen je 1948. i u ztvoru proveo 22 mesec, od eg jedn deo n Golom otoku.

Brnko Petrievi (19141982), pre hpenj bio generl-mjor JA i pomonik nelnik Glvne politike uprve Jugoslovenske rmije (JA). Godine 1948. prihvtio Rezoluciju Informbiro i pokuo d pobegne iz zemlje. U istrnom ztvoru bio do 1950, ksnije u ztvorim u Stroj Grdiki, Bilei i Golom otoku. Puten 1956. godine.

Ove osnovne informacije o Golom otoku preuzete su sa internet stranica tek kao mali podsjetnik na mjesto koje je direktno uticalo na sve to se poslije deavalo mojoj porodici. Druga generacija golootoana nije bila amnestirana od kanjavanja. Decenijama poslije osluenja kazni golootoani su bili pod posebnim nadzorom. Obiljeeni za cijeli ivot. ak ni njihova smrt nije oznaavala kraj veza sa prolou. Svoj grijeh pokojnici su ostavljali u amanet potomcima. Takav tretman je vremenom postajao manje okrutan, ali poseban tretman se zadrao sve do Titove smrti. Ispiranje mozga poremetilo je normalno funkcionisanje ljudi koji su preivjeli Goli otok. Posebno su trajne posljedice ostale na psiholokom planu gdje je i pored svih pokuaja zaborava, ostala rana koja ne zacjeljuje ve vremenom postaje sve vea. Bez najave i pravila dolazili su trenuci kada mozak ne kontrolie postupke. Kada strah i podsvjest

28

izbiju na povrinu. Razorne posljedice takvog ponaanja unitile su mnoge porodice, napravile strane ruevine sa kojima su ivjeli svi u okruenju bivih golootoana. Moja nesrea je bila da sam ivio jedan takav ivot, a da dugo nisam ni znao uzroke koji su odredili moj ivot. Moda bi saznanje o istini pomoglo da pronaem drugi put. Moda bi mogao shvatiti da sam znao. Prikrivanje istine dovelo je do toga da sam doao u dileme koje sada mogu shvatiti i prihvatiti. Samo neznanje i esnaest godina, odredili su moje postupke. Bio sam pun neznanja i mladalake neukrotivosti.

Pokuavam posloiti misli. Tragati i dalje za trenucima koji opijaju duu. Tragati za razlozima koji me odnose u porodino okrilje i toplinu doma. Tjeram sebe da ponovim napamet pjesmice koje sam sluao prije spavanja. I to bi bilo gotovo sve. Pokuavao sam, naravno uzaludno, da se dosjetim jo bar jednog trenutka njenosti koji pamtim. Unaprijed sam znao da je to samo moja elja. Za nekoga kome je pokazivanje emocija bio izraz slabosti, teko je i bilo oekivati vie. I kamen kada ga dugo lupa na kraju puca. elik se moe oblikovati. Ne postoji nita to ljudska ruka nemoe da polomi. Posebno ako dugo traje. ovjek se moe odupirati zlu. Moe se izdii iznad svega. Samo su takvi trenuci ogranieni. Vrijeme je najvea opasnost koja se nadvija iznad ovjeka. Sve to predugo traje ostavlja neizbrisive tragove. Na kraju ostaju posljedice dugotrajnog lomljenja. I ta moe ovjek osim pobjei od sebe, pobjei od ljudi, pobjei od osjeanja. ivjeti ivot kornjae u oklopu. Sakriti svoje pravo lice i pokazivati

29

svijetu samo ono koje ne moe niko povrijediti. Taj pristup maskiranja izgraen kao odbrambeni mehanizam zaklanjao je moda sasvim suprotne vidike. Moda je negdje iza svih eljeznih okova ualo sakriveno toplo srce. I dua djeaka zagubljena u istoriskim bojevima koje su ga zaledile. Pokuao je shvatiti gdje je pogrijeio. Uinio je sve kako treba. Uvijek na pravoj strani. Biografija vrijedna divljenja, bez ijedne mrlje, bez sjenke na savjesti. Vjerovao je da postoji samo jedan put. Put istine, potenja i predanosti. Greke nije opratao ni sebi ni drugima. Nije znao da ivotni put ne zavisi iskljuivo od njegovih postupaka. esto avo umijea svoje prste i tako put do pakla zastre dobrim namjerama.

30

III

Sreu kada dijelimo postaje vea, tugu kada dijelimo postaje nam manje bolna. Vijest o smrti svoga oca, morao sam podijeliti sa svojim najboljim drugom. Znao sam da mogu raunati na njegovu podrku. Uvijek uz mene da mi se nae. U dobru i u zlu. Vie u zlu, jer dobro je bilo tako rijetko da nisam ni zapamtio te trenutke. Zlo je bilo na zajedniki pratilac i ta okolnost me je zbliila sa Perom. Dijelili smo sline sudbine. Prvo vee bez oca jedino on je mogao biti moje drutvo. Doao je odmah, zagrlio me i potapao po ramenima. Nije bilo velikih rijei. Samo je vie za sebe prokomentarisao.

ivot je takav. Udari kad se najmanje nada.Nisam mogao da vjerujem, bio je kao od

elika.Mnogi su bili kao od elika. Samo i elik

puca.Trebam li ta pomoi oko sahrane.Sve sam zavrio, nije to ...Nisu se nadali da e doi?Nisu bili sigurni. Ne poznaju me. Nije uvijek

sve onako kako se ini. Nemam drugog oca.Dugo me je gledao kao da pokuava dokuiti

odgovore. Znao je da godinama nisam vidjeo oca. Znao je da je meu nama bio duboki jaz. Neka neobjanjiva sila koja nije dozvolila da zajedno

31

budemo na istom mjestu. Znao je da je time moja tuga bila vee.

Nisi stigao da...?Nisam.Sudbina, jebem li je.Zna da sam pokuavao?Ma, znam, nije vam se dalo. Dva dobra

ovjeka, a tako lo spoj. teta.Sad vie nee biti prilike.Ta spoznaja me je pritiskala. Saznanje da je

izgubljena i teoretska ansa da izgradim neke nove, bolje odnose sa svojim ocem. Nisam nita oekivao, samo sam elio da se upoznamo. Nisam sumnjao u ljubav. Nisam sumnjao da postoji obostrana elja. Samo ivot ima svoj plan. Ponekada nae elje nikako se ne uklapaju u ivotne tokove. Sad je bilo kasno za sve osim kajanja.

Bio je kvalitetan ovjek. Imao je ono neto. Moe biti ponosan.

I bio sam ponosan. Sa puno razloga. Nisam to izgovorio ali sam znao.

Jesi naao vrijeme da mi to kae.Doao sam da ti se naem. Moda ne

pogodim svaku misao kako eli. Samo znam da si i ti meni se naao u slinim situacijama. To se ne zaboravlja.

Imali smo taj udan nain komunikacije. Puno iskrenosti bez uvijanja. Znao je rei da vie cijeni kritiku nego laskanje. I kada bi neko poeo da ga hvali postajao bi razdraljiv i odmah prekidao takve

32

prie. Nije volio kad neko palamudi. Bio je to njegov omiljeni izraz za uvijeno iznoenje stvarnosti.

Moram neto da ti priznam. Zna da sam lak na suzi? Mnogo puta si zbog toga zbijao ale na moj raun. Samo ovaj put nisam mogao zaplakati. Pokuavam sebi objasniti. Bol je duboka i nikada jaa, ali nema suza, oi su mi presuile.

Ne uri, suze e stii kasnije. Dug je put tuge.

Zautali smo. Svako u svojim mislima. Zanimljivo je kako jedna smrt pokree sjeanja na druge. Pokazuje da nema nepobjedivih da i najjai imaju kraj. Ne postoji niko ko je uspio oduprijeti se zovu smrti. Pogledao sam Peru. Odlutao, zanesen. Sigurno se sjetio smrti svojih najdraih. Smrt uvijek ostavlja oiljke. Svi smo mi slabi samo razliito iskazujemo svoja osjeanja. Znao sam koliko je teko podnio neke smrti u svojoj porodici. Posebno padnu teko iznenadne smrti, smrti koje dou kao grom iz vedra neba. I mada je imao njenu grau, tijelo koje je mogla oduvati i najmanja oluja, uspravno je trpio udarce, podnosio bol mnogo bolje od bilo koga drugoga. Nosio je svoj amar. Znao je da su tuge manje kada se dijele. Zato i postoje prijatelji. Za veselje se uvijek nae drutvo ali tuga se dijeli samo sa onima kojima vjeruje.

Bog uvijek zna koliko moemo ponijeti. Zna pravu mjeru.

Meni se inilo da ponekada ne procijeni ba najbolje.

33

Nestanci bliskih dua posebno su teke, jo ako imaju nesvakidanji tok, ostavljaju neizbrisive tragove. U djetinstvu nam smrt izgleda uvijek tako daleka i strana. Neto mrano i daleko to se deava nekom drugom. Naalost ivot i smrt su pravedni. Oni nikada ne biraju, uvijek su tu i neprekidno se nadmeu. Ravnopravna borba koja ostaje bez konanog pobjednika. I dok je srea nepravedna i bira samo srene, smrt ne bira. Udari i esto gdje ne treba. Smrti dragih osoba u djetinstvu udaraju dubok oiljak na naoj dui. Kidaju neraskidivo i rano poinjemo shvatati da je smrt svakoga ovjeka umiranje i dijela nae linosti. Postajemo iromaniji, ogoljedniji i na kraju se svedemo na mjeru smrti koja na nas eka.

Pero je posebno bio vezan za djeda po majinoj strani. Ve sam mnogo puta sluao njegova sjeanja na rane ezdesete godine. Znao sam da upijem dio njegove tuge. Bilo je ljepo znati da pomae nekome do koga ti je stalo. Uvijek je pravio uvod u ono to eli da ispria. Ponekada i previe dug i moda naporan za sluanje, ali znao sam da je to njegov nain i potovao ga, paljivo sluajui ponekada i dosadno ponavljanje. Pero mi je ispriao svoju priu o djedu , koju sam zapamtio i kao da i sada ujem Perine rei:

Sve porodice su srene na slian nain. Samo su nesrene uvijek posebne.

Vraale su se slike iz ivota majke i sudbine koja je zadesila njenu porodicu. Bili su primjer sretne obitelji. Uvijek radost, ubijek pjesma i osmjesi. Glava

34

porodice topli domain, vrijedan i potovan. irio je pozitivnu energiju oko sebe i prenosio na sve ukuane. Mnogo je voljela svog oca. Nikada je imenom nije nazvao. Uvijek, zlato moje, sreo tatina, duo moja. Iz svake rijei izvirala je ljubav. Kroz itav ivot njena vodilja, njena zakletva.

Samo nikada zlo ne miruje. Njegov posao je da nesreu sprema. esto udari na najbolje, da dokae svoju mo. I kao to je tuga jae osjeanje od sree tako i zlo dobro pobijedi uvijek. Poneku bitku dobije dobro, tek da ostane nada da ne nestane ali ratove uvijek dobije zlo. ak je i ivot dokazao da je nemoan. Uvijek na kraju se preda smrti. Zato tamo gdje konano svi stiemo, dobro je da stignemo to kasnije. Dobro je ii polako. Moj djed bio pozitivan primjer srenog ovjeka. Bar smo svi tako mislili. Vjerovali.

Nita nije slutilo tragian kraj. Ostalo je cijeli ivot da se pitamo ko je pogrijeio. Svi pokuavamo doprijeti do dubina koje nismo nikada dotakli. Pokuavamo prodrijeti do uzroka. Uzroka kada puca dua u ovjeku. Kada pesimizam pobijedi nadu. Ponekada osjetimo te nagovjetaje. Ponekada sve doe kao grom iz vedra neba. Nita ne sluti veliku nesreu i predaju pred ivotnim zamkama koje vrebaju na svakom oku. Najbolje je da krenem hronoloki o ljetu iji kraj je poljuljao dotadanju sliku. Srea i nesrea su previe bliske. Ponekada zbunjuju. Isprepletene u svojoj neprestalnoj borbi. Od samog roenja do kraja ivota vodimo taj neprekidni rat.

35

Najljepe kolsko zvono bilo je ono to oznaava kraj godine i poetak velikog ljetnog raspusta. Mnogo sveski i knjiga letjelo je u vazduh i ma koliko shvatili da moda nije to pravi nain radovanja iz godine u godinu uz pjesmu i radost mnogi su bacali pisane uspomene na proli razred. Poneko iz starijih razreda znao je biti tuan i zabrinut zbog uspjeha, tanije neuspjeha i slabih izgleda za upis u srednju kolu ili zbog rastanka od svoje simpatije koja za ta osjeanja nikada nee ni saznati ali i takvi su se brzo utapali u opte slavlje i razdraganu atmosferu. Od samog poetka kolovanja radovao sam se svakom raspustu, jer znao sam da za nagradu odlazim na more to je u to vreme bila prava rijetkost. Mnoge porodice su bile mnogo boljeg imovnog stanja ali niko osim moje porodice nije odlazio na more. Drugi su imali svoje prioritete i za veinu je to bio uludo baeni novac. Moj otac je bez obzira na krizna vremena uvijek uspijevao da nam priuti petnaest dana ljetovanja.

Nakon ljetovanja drugi dio raspusta redovno sam provodio kod maminih roditelja tako da je svaki zavretak kolske godine za mene znaio poetak nove ljetne avanture. Putovanje do mora ezdesetih godina za sve koji su imali tu privilegiju, bila je velika avantura. Spori iro satima i satima je lagano milio iz mjesta u mjesto i ponekad se inilo da nikad neemo ugledati eljeni cilj. Obino je u kupeu na dugom putu zavladala porodina atmosfera i tu su steena mnoga kasnija prijateljstva. Negdje kod Bradine mladii bi iskakali iz voza koji se tekom mukom penjao uz Ivan planinu i skraivali vrijeme u

36

krai voa iz okolnih vonjaka, a zatim se zadihani i ponosni vraali u voz i dijelili svjee otkinuto voe. Majke su manju djecu penjale na mjesta predviena za ostavljanje prtljaga i tu pokuavale da pronau za njih miran kutak. Kod Mostara stara pruga se odvajala za Dubrovnik i dalje za Herceg Novi to je redovno bilo nae odredite na putu za Ulcinj. Napetost u kupeu je rasla kako je cilj postajao blii i tada je poinjalo nadmetanje ko e prvi ugledati more. Sretnik je od svih dobivao po novi pa je veina netremice izvirivala kroz prozor elei da bude sretni glasnik.

Kada je na kraju voz uz pisak ulazio u Herceg Novi to je znailo tek predah do dolaska broda za Ulcinj. Vrijeme smo prekraivali u skidanju pocrnele garderobe i u pranju garavog lica od dima parne lokomotive. Ovako oprani i dotjerani kretali bi u krai obilazak grada. U vrijeme bure, veliki valovi na otvorenom moru spreavali su sigurnu plovidbu i tada sam u samoj luci prisustvovao meni do tada nevienom dogaaju. Zaklonjena od pogleda radoznalih turista, skrila se improvizovana arena sa dvije strane omeena betonskim dokom, a sa tree velikim brodom sa naikanim mornarima i putnicima koji su se nadvijali nad ograeni prostor da vide ta se u toj vodenoj areni deava. Cijeli prostor doka bio je ispunjen ljudima kao na nogometnoj utakmici, samo sad su svi gledali u plivae koji su se otimali za loptu i pokuavali je ubaciti u protivniki gol. Kako do tada nisam vidio televizor, a o vaterpolu nikad nisam imao priliku nita saznati, to je ova igra i sav ambijent oko same utakmice za mene bilo neto zadivljujue.

37

Prepun novih utisaka pokuavao sam sve to upiti i zapamtiti, ali moje oduevljenje je trajalo samo do dolaska broda, a tada je nastupao najtei i najopasniji dio putovanja. Sam brod je bio divan ali se neprekidno ljuljao a veliki talasi koje je sjekao prijetili su da se preliju do samih putnika. Veina je hrabro etala i kao da nije primjeivala sve to ali bio sam siguran da se i oni boje i da tako samo tjeraju strah. Za brodom su ile ajkule, (uzalud su mi objanjavali da su to delfini koji vole ljude i znaju spasiti ovjeka) koje su samo ekale da se desi nesrea i da pojedu sve nesrenike koji zavre u moru. Zato sam se drao podalje od ograde i sa olakanjem sam uvijek doekao pristanite a kad bi osjetio tlo pod nogama osjetio bih se ponovo roen i boja iezla iz lica na ulasku u brod lagano se vraala. Tih petnaesetak dana koji su protekli kao tren bili su najljepi dani u godini. Dani su proticali u kupanju i igri a veeri u obilasku starog grada, posjetu solani i Velikoj plai a ponekad smo iz daljine posmatrali Adu Bojanu gdje su bili stacionirani golai. Posebna pogodnost bile su zaista niske cijene voa koga je bilo u izobilju i koga sam tamanio u neogranienim koliinama. Potamnjeli od sunca prepuni predivnih utisaka nakon dvije sedmice raja vraali smo se svojim Dobroeviima. Tada su dolazile komije i ljubopitljivo nas zagledali i sa neskrivenim oduevljenjem pratile svaku nau rije.

Drugi dio velikog raspusta odlazio sam redovno kod maminih roditelja kod djeda gdje bi ostajao do samog poetka naredne kolske godine. Djedova kua nalazila se na brdu koje se nadvilo

38

iznad samog Ilijaa i sa prozora spavae sobe dugo sam u no gledao plamen iz eljezare, sluao vozove kako odlaze za Sarajevo ili Zenicu i znatieljno posmatrao panoramu malenog usnulog gradia. Put do kue od eljeznike stanice bio je strm i krivudav posut kamenom i na samom poetku prelazio je preko viseeg mosta ije sajle su se neprekidno njihale i izazivale nespokoj. Mada je mostom mogla da se kree i zaprega veina je koristila drugi prelaz ili gaz, dok je most najvie sluio za prelaz putnika, jer su vode Bosne kod mnogih izazivale oprez. Domainstvo na kome je ivjeo djed sa porodicom bilo je smjeteno na malenoj zaravni i imalo je osim glavne zgrade i sve pratee sadraje potrebne za voenje takvog naina ivota. tala je uvijek bila puna razne stoke koju sam sa znatieljom posmatrao jer tu je osim krava bilo obavezno i dva konja za vuu koje smo i mi djeca mogli jahati jer takav teret na leima ove dobroudne i mirne ivotinje nisu ni osjeale i lijeno bi ile svojim putem i bez nae komande. Bilo je tu i ovaca sa predivnim jaganjcima, svinja koje su vjeno leale na suncu i samo su ustajale da pojedu hranu i ponovo se vraale u svoj polusan. Pernate ivotinje trkarale su bezbrino po cijelom dvoritu i samo su one sa najmanje sree zavravale u loncu.

U podrumu glavne zgrade bila je smjetena malena radionica za obradu drveta, jer djed je bio uveni majstor za tiljeriju. Znao sam se diviti preobrazbi obine oblice u lijepo obraen komad namjetaja ili u kakvu poljoprivrednu alatku. U potkrovlju tale bili su ostatci prologodinjeg sijena

39

koje ni tako nije izgubilo svoj specifian miris i u naim igrama skrivaa to mjesto bilo je idealno za igru. Za vrijeme zima u podrumima su bile velike kase pune kiselog kupusa i turija, a u penici kruke su dobivale zlatno utu boju i onaj nezaboravan ukus. Pred ulazom u kuu u drvenom otvorenom ormariu stajale su posude sa vodom: dvije velike breme, par kanti i kofa za grabljenje vode. Izvor sa koga se voda donosila bio je udaljen oko dvjesta metara i svaki dan tu je odlazila stoka na pojilo ispod izvora, a mlai ujak koji je bio jo momak i ivio u kui punio je breme izvorskom vodom. Tu oko izvora bilo je veoma ivo jer mnogima je to bila jedina mogunost da dou do pitke vode, ali su djevojke tu znale donositi rublje i u blizini izvora ostajale dugo uz rad i djevojake prie. Sva stoka znala je sama put do izvora, a i tu tano se znao red kako je ko mogao doi do pojila i nikada se to nije mijenjalo, jer je predvodnik u sluaju iskakanja iz eme nestrpljivca odmah napadao i vraao na svoje mjesto. Kako je djed imao jo jednu kuu pet kilometara udaljenu u mjestu zvanom Sreman, to je ljeti stoka se tjerala tamo na ispau i tu ostajala po nekoliko dana dok bi muka eljad kosila prispjelu travu, sjekla drva za zimu ili popravljala kuu koju bi za dueg odsustvovanja pojseivali lopovi i odnosili po neki dio.

Na tim izletima obino sam iao sa ujakom i uivao u drutvu jedne zaista nesvakidanje i neobine osobe. Kao dijete imunih roditelja redovno je poao u gimnaziju u Sarajevo, ali ve nakon godinu i po vratio se kui i nije vie pomiljao da se vrati. Od tog vremena ostala je samo ljubav prema

40

itanju knjiga i u njegovoj sobi bila je prava mala biblioteka koja je i mene opskrbila sa knjigama za cijelo ljeto i ve tada u meni pobudila ljubav prema knjigama. Osim itanja ujak je imao i izuzetan talenat za muziku a na violini bio je pravi virtouz. Istina da ni drugi instrumenti za njega nisu predstavljali tajnu pa je gitaru, frulu i mnoge druge instrumente sa uspjehom svirao. O veliini njegovog talenta govori injenica da je poznati harmonika i voa orkesta Jovica Petkovi u vie navrata pokuavao da ga angauje, ali je on ostao dosljedan sebi i odbijao sve ponude. Ponekad je odlazio na skupove, slave i proslave i u dobrom raspoloenju uzimao violinu i tada oduevljavao sve prisutne. Pokuao je jedno vrijeme svirati po hotelima u inostranstvu i mada je zaraivao ogromne novce, jo vie je troio i sav svoj trud nikad nije znao da pretvori u neku svoju materijalnu sigurnost, niti je uvao novac za crne dane. Na tim naim odlascima na staro imanje, cijelim putem je izmiljao prie da me zabavi i razveseli i tu je njegova mata dolazila do punog izraaja. U to doba prvaci svijeta u boksu meu profesionalcima bili su Paterson i Liston, tanije oni su se borili za taj tron i tu aktuelnost ujak je koristio za temu svoje izmiljene prie.

Sino krenem na sijelo kod komija. Ponesem violinu zbog timunga kad tamo neki okoladni se razmaho. Uplai me ugasie lampu i zamolim ga da se upristoji. Unese mi se u lice i kae da nestanem i ja i moje gudalo. Sad da nije uvrijedio moju violinu ne bi ja ni pobjesnio ali ovako izvukao sam ga na dvorite i propisno isprebijao.

41

Nezadrivi smijeh prekidao je njegovu priu a on kao uvrijeen nastavljao:

Nije tu nita smijeno pa vidi da u novinama pie da je odloen me za titulu.

Znao je mnogo toga povezati u cjelinu i po cijeli dan zadrati veselu atmosferu. Cijela kua je imala toplu i porodinu atmosferu i nikada nije niko povisivao ton, niti je ikada svaa remetila tu divnu idilu.

Majka je i mnogo godina kasnije evocirajui uspomene na svog oca znala rei:

Nikada me ni imenom nije nazvo. Ni zaruio me nikada nije, pa ak i nestaluke i greke velikoduno opratao, a sve poslove koji su drugima bili teki preuzimao je na sebe. U mojim sjeanjima djed je ostao kao krepki starac pun razumijevanja ali sve ee zamiljen kao da je pritisnut bremenom problema i godina koji su lagano izmicali njegovoj kontroli. Sve je manje stizao sve odravati u besprijekornom stanju. Perfekciji je teio ak i u najtee vrijeme rata. Red i obiaji se moraju potovati. ta je ovjek bez tradicije. Bez svojih korijena. Obina praina koju svaki vjetar moe odnijeti. Nije mogao proi Boi bez uhranjenog brava, kako je to ve odreivao stari srpski obiaj. Slava bez ia i pia, bez dobrog raspoloenja, muzike, pjesme. Sve je uvijek stizao i uspjeno balansirao u svim vremenima. ovjek za svaku priliku i za sva vremena. Samo dola su nova vremena i novi ljudi. Teko je prihvatao neuspjeh.

42

Na kraju raspusta, pred poetak kole, majka je dolazila po mene i vidjevi majku da mi prilazi suze bi mi navrle na oi. Svi su mislili da ne elim ii kui, ali iako mi je bilo divno kod djeda, plakao sam od radosti, jer uvijek su mi mnogo nedostajali roditelji i sestra. Kraj raspusta djed je iskoristio da okupi cijelu porodicu i tu subotu i nedjelju uz radove na njivi okretao se raanj, a ujak je bio zaduen za muziku i dobar timung. U radovima je prednjaio djed i na primjedbu svog starijeg sina da se umorio vedro je rekao:

Eto ja nisam nimalo susto. Gledajui vas mogao bi ovako srean umrijeti.

Preko lica mu je prela neka sjena. Duboko u oku osjetila se tuga. Pripisivali smo to godinama i trenutnom trenutku. Uvijek je iz svih bitaka izaao kao pobjednik. Niko nije posumnjao da e tako i ostati.

Punilo mu je srce puno dvorite djece rasute daleko od njega i unuka koje je viao jednom ili dva puta godinje. Taj vikend za svakog je odvojio po malo vremena. Svakom unuku kupio je poklon i kada smo u nedjelju vee odlazili svakoga je dugo pratio i opratao se na kraju svoga imanja koje je cijeli ivot kuio i vremenom doveo do uzornog domainstva. Okrenuo sam se na mjestu gdje put zalazi u umu i vidjeo dragog starca kako jednom rukom mae a drugom zaklanja oi kao od sunca samo to je sunce odavno bilo zalo. Nestajao sam iza prvih umaraka a u oku mi je ostala slika za uspomenu. I kasica za

43

tednju, koju i danas ljubomorno uvam kao dokaz svoje vezanosti za pokojnog djeda.

Sledeeg dana poela je nova kolska godina. Prvi dan je proao u trenu i polako smo hvatali zalet za vraanje knjizi. Drugog dana ve na prvom asu u razred je stigao neki ovjek i neto aputao uiteljici. Znatieljno smo oekivali novosti ali je posjetilac samo klimnuo glavom i ozbiljna lica napustio uionicu. Uiteljica mi je lagano prila i objasnila da moram ii kui te da me ispred kole ve eka sestra koja je neto ranije o tome obavjetena. Ozbiljnost u glasu nije slutila nita dobro i bez rijei sam napustio razred. Tuga i strah u oima sestre samo je paniku i najcrnije slutnje jo vie uvukla u moje srce i bez rijei pourili smo kui. Na vratima nas je ekala majka skrhana od bola u crnini i jecajui rekla:

Mog oca vie nema.Dan nakon naeg zajednikog vikenda djed je

obukao svoje najljepe odjelo ispod kandila pomolio se Bogu i rekavi da odlazi u grad, otiao na talu i iznad tek pokupljenog sijena se objesio. Uzalud je moja baka kada ga je pronala pokuala da ga vrati u ivot. Svoju ivotnu priu zavrio je kada je naumio.

Hrabro ili kukaviki. Ko je taj ko moe da cijieni. Jo manje da sudi.

Ovako je Perina pria ostala urezana u mom seanju. Obino bi poslije ovog monologa Pero pustio suzu da sklizne niz obraz. Nije ni pokuao da je zaustavi ili obrie. Kao to je obiaj prosuti koju kap rakije prije se pone piti, za pokojnika tako je

44

Pero putao suze za svojim djedom. Djed je bio sinonim za ovjeka punog topline i ljubavi. U svojim idealima kakav bi elio biti Pero je uvijek zamiljao da bude kao njegov djed. Da produi tu toplu duu, usadi ljubav u sve koji dolaze poslije nas. Zato mu je takav tragian kraj teko pao. Traio je uzalud odgovore. Niko ne poznaje ljudsku duu i ne moe znati ta je to toliko vano u trenutku odluke. Saznanje o tekoj bolesti, neispunjeni snovi, razoarenje u najdrae i najblie, samo su opti razlozi koje najee bez ikakvog opipljivog razloga nabrajamo. Niko nema dovoljno informacija da bi mogao znati. Moda je i bolje da neke stvari odu u grob.

45

IV

Kau da u zadnjim sekundama ivota sve proleti u jednom trenu. Niko nije uspio da se vrati sa onog svijeta i da potvrdi ispravnost ove tvrdnje. Znam sigurno da sam na vijest o oevoj smrti u magnovenju prelistao cijeli svoj ivot, slike su se vrtjele kao ubrzani film. Otac je bio ovjek koji je obiljeio moj ivot u svakom smislu. Moja tiha patnja je upravljala iz dubine moje due, usmjerava i pokazuje samo njoj znane pute. Uhvatio sam sebe bezbroj puta kako se zateknem u situaciji koju, niti sam elio, niti znam kako sam se tu naao. Via sila. Boje provienje. Nisam nikada mogao znati. Neto iz ije sjene nikada nisam uspio pobjei. Bila je toliko velika da sam i na kraju svijeta osjeao njezin uticaj.

I mada sam sa esnaest godina mislio da sam izaao iz kruga i da sam van domaaja sjene, nije mi uspjelo da pokidam nevidljive niti. Fizika odvojenost, materijalno raskidanje veza pa ak i emotivno udaljavanje nije uspjelo izgraditi branu u mom mozgu i u mojoj podsvjesti. Bjeei od doma traio sam slobodu, slobodu misli, slobodu izbora po mojoj mjeri. Vjerovao sam da na to imam pravo, vjerovao sam da sam najbolje mogu znati ta mi je initi i ta elim od ivota. Najbolji roditelji u najboljoj namjeri esto svoju djecu okuju u svoj svijet ogranien njihovim mjerama. Pokuavaju od svijeta svoje djece izgraditi svijet svojih neostvarenih elja. Nikada nisu shvatili da svako ima pravo na svoju ansu, na vlastitu kreaciju, svoj izbor po svojoj mjeri.

46

Posljedice mogu biti tako drastine da pojedine generacije u porodinom stablu budu preskoene ili ta porodina grana bude poslednja. Naravno, svi vjeruju da su postupili ispravno, da su uinili sve najbolje. Strano je ne znati da ne zna. Jo stranije je svoje neznanje tretirati kao vrhunsko znanje. Tu zamku elio sam izbjei po svaku cijenu.

Sloboda nikada nije se mogla mjeriti ekzaktnim parametrima. Sloboda je subjektivni osjeaj nae sree. Krici slobode mijeali su se sa kricima osuenika koji su bili bojkotovani. Takvi su trpjeli najvee udare. Stotine pria o strijeljanima koja su odlagana kod naredbe Pali i ponavljanja noima, tjeralo je razum u ludilo. Pogled na zatvorenika koji skae sa litice da prekrati muke, preree sebi grkljan, baci se u ivi kre, scene su koje ostaju neizbrisivo urezane u mozgu.

Ponekada, i posle boravka na Golom otoku, moj otac je uo glasove, video lica, kompletna zatvorska soba mu nekada okupirala misli. Pokuavao je da zaboravi ispovjesti drugih da se ne vraa u to vrijeme. Uzalud, uvijek je mogao od rijei do rijei citirati dogaaje, ponoviti ta je vidjeo ili uo od drugih zatvorenika. Zapamtio sam njegovu priu koju je esto ponavljao:

"Kao iz nekih podzemnih dubina, uo sam amor. Niti sam mogao da se pomaknem, niti sam mogao da poveem misli... Nisam mogao da se setim ta je to sa mnom bilo, niti gde se nalazim. Usta su me strano pekla. Upotrebio sam svu snagu vlastite volje i svesti da izgovorim:

47

"Vode-vode"! Nastala je tiina. I dalje sam apatom vapio: "Vode-vode"! Pri tome sam pokuao da podignem glavu, ali

bez uspeha. Pokuao sam da otvorim natekle one kapke, ali je i to ostalo bez rezultata.. Kroz krvlju slepljene trepavice zapazio sam neije noge. etvoro, petoro, estoro, a moda i vie pari nogu.

Ili se to meni tako priinjavalo... Niko se nije oglaavao. Opet sam poeo da vapim:

"Vode- vode"! Rei nisam mogao da izgovaram, pa je to vie

bio apat nego poziv za pomo... Umesto pomoi, vie sam osetio nego video, prisutni su poeli jedan za drugim da izlaze. Upotrebio sam svu snagu da otvorim oi i ko zna po koji put zavapio:

"Vode-vode! Jedan krajiak slepljenih trepavica desnog

oka se otvorio i mogao sam da vidim poslednjeg od prisutnih, koji je naputao prostoriju, da ujem njegove rei:

"Pika ti materina banditu jedan"! Vrata su se sa treskom zatvorila. uo sam i kada je reza na vratima kljocnula.

Vie se niega nisam seao. Koliko sam dugo bio u toj dubokoj komi ne znam. Znam samo da je preda mnom stajao neki ovek, kada sam ponovo dolazio svesti. Stalno je ponavljao:

"Ruak, hoe li ruak"?

48

Bio je na korak-dva ispred mene. Desno oko mi se otvorilo i pogledao sam ga. Bio je to milicioner. Hteo sam da se prisetim gde se nalazim, ali nisam mogao da shvatim svoj poloaj. Oseao sam da leim potrbuke sa polurairenim rukama i levim obrazom na podu. Nisam mogao nita da progovorim. Gledao sam u milicionera, on je ponavljao:

"Ruak, hoe li ruak? Seam se da sam rekao: "Neu, ne mogu!Na te moje rei on je uzvratio: "Onda uzmi, nesrenie, ovaj hleb, jer e

umreti od gladi ako ne umre od drugoga! Ove njegove poslednje rei "... ako ne umre

od drugoga", dale su mi povoda da se napregnem i razmiljam:

"ta je to sa mnom bilo i gde se nalazim?! Pri tome sam, kao zmija abu, posmatrao

ona tri pareta hleba to su leala ispred mene na podu. Kad mi je milicioner, uputio ono prijateljsko upozorenje, uzeo je porciju sa jelom, okrenuo se, izaao iz elije. Zalupio je onim tekim gvozdenim vratima i reza je ponovo kljocnula. Bio je dan. Meutim, nikakav se um nije uo. Sve, a posebno milicionerove rei, koje je apatom izgovorio, terale su me da napreem misli i seanje i da dokuim ta je to sa mnom bilo, gde se nalazim i otkuda sam ba tu i u takvom poloaju!

49

Sporo, ali seanje mi se vraalo... Poto sam sada ve oseao i strahovite bolove u celom telu, a naroito u grudnom kou i glavi, to sam prvo pokuao da promenim poloaj. Svi moji napori u tom smislu ostali su bezuspjeni. Ostao sam i dalje u istom poloaju. Jedino to sam mogao, bilo je da malo pokrenem glavu.

Ostali delovi tijela ostali su nepomini. Zapravo, tog momenta imao sam oseaj da sam prikovan ekserima za pod. Liio sam, u stvari, na jagnjeu kou, koja je prikovana za dasku i ostavljena da se sui. Pomislio sam da je bolje bilo umrijeti, ve ovako umirati!

Sluao sam ovu potresnu oevu priu o njegovoj sudbini na Golom otoku.

Trebalo je pristati da promjeni i revidira sebe, pristati da bude dounik i sluga svojim krvnicima, poniavajue je to za ovjeka. Niko nije napustio Goli otok bez zadatka kojim bi dokazao svoju lojalnost. Precizno, svako bi dobio svog ovjeka koga bi pratio, ispitivao i cinkario udbi. Prihvatiti takav poloaj bio je uslov za slobodu.

Moj otac je traio izlaz iz bezizlazne i bezumne situacije. Sinula mu je spasonosna ideja: pristae na izdaju drugog oveka, da se samo dokopa slobode, ali nee to uiniti. Pokuavao je ispuniti svoju obavezu ali nikoga ne ugroziti. Rizikujui ivot, uspio je sauvati porodicu koju su mu odredili da pijunira.

Jednog dana zamolio je svoga ovjeka metu da ga prati u umu. Na ulazu u umu, poeo je trati

50

i rekao mu da ga slijedi. Plaio se da neko ne prati njihov susret. Morao je biti siguran da niko nee uti njihov razgovor. Poslije dugog trka okrenuo se onako zadihan i u hipu izgovorio:

Niko, znaj da si odreen za odstrel. Treba da te uhodim i poaljem u zatvor. Sve to kae moram prenijeti udbi. Pametan si i zna ta ti je initi.

Na njegovu sreu Niko je bio pametan i nikada nije zavrio u zatvoru. Naprotiv, zbog dobrih karakteristika, njegova porodica Staniia je brzo napredovala i postala miljenik vlasti. Ponosio se svojim postupkom, a i porodica Stanii nikada nije zaboravila taj hrabri in. Rizikovao je mnogo da bi sauvao bar malo samopotovanja. Staniii su postali su zatitnici i prijatelji porodice Petrievi i koliko toliko olakali ivot.

Moj otac je dokazao sebi i drugima da je najvanije ostati ovjek. Ne postoji dilema. Samo postoje slabii. Prezirao je slabost.

51

VRoditelji strepe nad svojom djecom. ele postaviti zatitni kiobran oko njih. Kiobran kroje po svojoj mjeri i ne primjete trenutak kada djeca prerastu taj kiobran i kada taj kiobran postane konica u njihovim ivotima. Nisu svi spremni odbaciti i odrei se udobnosti koje nudi takav nain ivota. Privilegija da crpi i dobra koja nisu samo tvaoja, da koristi sve pogodnosti zajednikog ivota, uz sve lijepo imaju i drugu stranu medalje. Djeca koja ostanu do smrti roditelja sa njima znaju da je to velika rtva i da su se odrekli velikog dijela sebe da bi ostali u zajednikom domainstvu. Rijetko ko pomisli na privilegije koje je koristio u isto vrijeme, rijetko ko pomisli na nasljedstvo koje je proisteklo iz takvog odnosa. Zaboravi se sve ta je takav odnos donio i kada se konzumiraju materijalna dobra ne spominje se uloga zajednice u njihovim ivotima. Zato su uvijek spremni da naglase svoju rtvu koju su prinijeli na oltar porodice. Uglavnom je to nevoljna rtva uinjena iz straha od samostalnog ivota i preuzimanja odgovornosti nada svojom sudbinom. Svako je mogao pokuati pronai i drugi put i zato je odluka izmeu imati i nemati za nekoga laka za nekoga teka.

Nikada odnos roditelja nije bio tako blagonaklon prema djeci kao u vrijeme odrastanja mojih sinova. I nisu samo oni imali takav status, gotovo sva djeca u tom periodu bila su svetinja svoje

52

porodice. I dok je u vrijeme mog odrastanja centar svijeta bio otac u vrijeme kada sam ja bio otac centar se izmjestio i djeca su zauzela taj prostor. Izuzeci od tog pravila samo potvruju ovu tezu. Kada su moji sinovi stasali u momke, brinui se da ne upadnu u neprilike i u dobroj namjeri pokuao sam kroz priu ukazati na ono to e sigurno jednom da doive na svom putu odrastanja. Da moja pria dobije na snazi objasnio sam da sam ja takav put ve preao i da sam zapinjao za kamen koji i svakoga eka. Moj stariji sin Igor zamiljeno me je pogledao, razmislio neki trenutak i upitao:

Taj kamen za koji si zapinjao, iji je to bio kamen?

Sve mi je bilo jasno. Puklo mi je pred oima. Ispred mene nisu bila djeca. Gledao sam u odrasle ljude koji su me ve prevazili. Dolo je vrijeme kada su moji savjeti postali suvini. Sin je nadrastao oca. Odmjereno, mudro i sa puno takta dobio sam poruku: imao si svoj kamen, dozvoli da mi svoj problem sa svojim kamenom sam rjeavam.

Nauio sam lekciju i zapamtio za cijeli ivot. Nije ba lako udariti glavom o zid. Ostaju oiljci. Najvea mudrost je shvatiti svoje greke. Prihvatiti svoje neznanje. Znati da ne zna je ravno znanju. Nisam dozvolio da upadnem u zamku dobrih namjera. Poznato je da je i put do pakla poploan dobrim namjerama. Nisam elio ponavljati greke koje sam preivio na svojoj koi, i koje sam osuivao cijeli ivot. Ako je sve to sam preivio moralo da se

53

desi samo da bi nauio lekciju zbog sledeeg pokoljenja, onda je sve imalo smisla, u suprotnom...

Najvea korist najee je dati slobodu. Prenijeti odgovornost i pravo onome kome pripada. Svako ima pravo na svoj kamen.

Neznanje zbunjuje. Navodi na krive poteze. Svoj kamen (koji me vjerno ekao) traio sam daleko od porodice. Neto me je tjeralo da potraim drugi ambijent za svoj ivot. Jednostavno, nisam uspijevao posloiti kockice u svojoj djeijoj glavi. Sada znam da je postojala karika koja bi dala logian odgovor na sve moje dileme. Iza svega ili bolje rei iznad svega, nadvijala se sjena Golog Ootoka. Sa tom karikom svaka dilema imala bi odgovor. Svako neznanje skupo se plaa.

Razmiljao sam o svojim sinovima. ta ako i oni izaberu takav put? Put koji iskljuuje porodino okruenje. ta ako ambijent u kome ive postane tjesan za njihove elje. Ma koliko se trudio da shvatim, generaciski jaz je neminovnost. Razmiljanja roditelja i njihove najbolje namjere gledane iz ugla djeteta mnogo puta se ine nerazumnim. U odgoj djece potrebno je uvijek ukalkulisati i njihovo i nae neznanje. Uhvatio me strah od mog neznanja. Znam da je put do pakla poploan dobrim namjerama.

Zato sam u jednom razgovoru kada su ve postajali momci, pokuao razgovor okrenuti na tu temu. ta ako stvarno poele da odu od kue. Onako, napreac. Ako nisam ostavio dovoljno prostora koji je njima neophodan? ta ako nisam

54

sagledati njihovu vizuru, uskladiti svoje elje i shvatanja sa njihovim?

Morao sam da znam. Najbolje je pitati. Otvoren razgovor, ma kako ponekada bio teak zna se pokazari kao pravo rjeenje.

Gledali su me malo zbunjeno i ne slutei kakve se bitke u meni vode. Ispriao sam svoj put, moda mnogo lie na mene i jednom poele da i sami tako neto naprave. Zamolio sam samo jedno:

Ukoliko odluite da odete od kue, samo vas molim da mi javite dan ranije.

??????????????????? .... zbunjeno su me pogledali.

Tataaa.Taj mili zvuk njihovih glasova koji su se stopili

u prekornu rije, jo vie su me ubijedili da sa sigurno bio u pravu kada sam rekao:

Samo da spakujem svoje stvari. Idem i ja sa vama. Meni ne treba kua. Trebaju mi sinovi. Postoji neto to je iznad ivota.

Nikada nismo pakovali stvari. U mojoj dui vladao je mir. Znao sam da sam uspio kao otac. A to je bio moj glavni ivotni zadatak. Moja misija na ovom svijetu. Svoju puevu kuicu sam predao kao tafetnu palicu. Znao sam da je u sigurnim rukama. Bio sam ubijeen u ispravnost svojih odluka kao to je siguran ovjek ispod strehe kad pada kia, jer je vidi oima. Ipak esto ispruimo ruku da kapi osjetimo i drugim ulima. Da potvrdimo ono to ve znamo. Kao kada sjedimo pored vatre, osjeamo

55

njenu toplinu, vidimo njen plamen samo ipak ispruimo ruku da i tim ulom potvrdimo da znamo.

Nekako u isto vrijeme ili nedugo iza tog razgovora dola je Nova godina. Vrijeme svoenja rauna. Vrijeme novih nadanja i elja. Pamtim to kao da mi telefon zvoni ovoga trena. Moj mlai sin nazvao je u slavljenikoj noi da estita Novu godinu. Uz estitku imao je i veliku molbu. Zamolio je za uslugu. Znao sam da je neto vano jer je obilazio oko zahtjeva kao maka oko vrue kae. I bilo je. Najvanija molba koju sam uo u svom ivotu. To u pamtiti cijeli ivot. Zapisano u genetskom kodu. Za sva vremena. Da ostane kao amanet onima koji dolaze poslije nas.

Imam jednu veliku molbu. Nisam imao dilemu. Naravno da u uiniti sve

da udovoljim svom djetetu. Nisam pitao za cijenu. Nita nije moglo biti prepreka da ispunim zahtjev.

Molba je velika, najvea.Ma, samo kai, zna da u sve uiniti,

nemam ja puno sinova.Zautao je na trenutak i konano izgovorio.Samo nemoj da se mijenja. Ne moe biti

bolji da jebe rak raka.Toliko ljepote u jednoj molbi nikada nisam

uo. Najvee priznanje u mom ivotu. To to sam u glasu osjetio novogodinje raspoloenje, samo je raznjeilo i kupilo moju duu za cijeli ivot. Dotakao sam svim ulima vatru, osjetio na prstima kapi kie. Nita nije bilo uzalud. Ne postoji cijena za osjeaj takve sree.

56

Sanjao sam da i ja mogu tako rei. Matao o porodinoj atmosferi u mom djetinstvu. O osmjesima koji govore. O ljubavi i toplini koja opija. Sanjao sam i vjerovao da postoji takav put. Da mogu slobodno pokazati osjeanja. Nekome koga voli rei:

Volim te.Samo toliko. Sve drugo je nebitno. elio sam

da zna. Moj otac je morao znati da ga volim. ak i kada sam samo krijui prolazio pored svoje kue. Da vidim dvorite ili majku i sestru. Na tren, iz kola koja su nestajala iza ugla za pet sekundi. Nije mi smetalo. Samo sekund bio je dovoljan. Jedan sekund da nastavim da ivim i vjerujem. Morao sam znati da postoji neko kome pripadam. Pa ta ako sam van te cjeline i ne dijelim mjesto i vrijeme. Moja dua je ostala u mojoj sobi. Srce djeaka koje je ostalo edno ljubavi koju moe dati samo sretno djetinstvo. Preskoeno se nikada ne moe nadomjestiti. Praznina koju ponesemo zauvjek ostaje u nama. Sva uzaludna traganja daleko od kue, daleko od kaveza i okova davala su mi osjeaj druge slobode. Slobode koja je iskljuivala slobodan odnos u porodici. Osjeaj da sam biram svoju sudbinu. Privilegija da upravljam svojim ivotom je nemjerljiva u oblikovanju mentalnog sklopa. Moj lini doivljaj ivota. Osjeaj da sam postavlja svoje granice, donosi odluke za i protiv sebe. Neprocjenjivo bogatstvo. Istina, cijena je bila strana.

Okovi porodice ustrojene na dominaciji jednog ovjeka, domaina porodice, hranitelja, stvarale su neprobojne barijere u ivotima svih lanova

57

zajednikog domainstva. I mada je zajednica bila istoriski prevaziena, njene posljedice traju i do dana dananjeg. Prava koja su tada prigrabili dominantni mujaci nisu isputali ni njihovi nasljednici. Sistem podinjavanja, rada i raspodjele liio je na ureenje ivotinjskog opora. Mjesto glave porodice bilo je neprikosnoveno. Najbolje mjesto u kui, jelo spremljeno samo za njega, raspodjela svih vrijednosti uvijek je ila od vrha prema dnu. Na moju nesreu, meni je sudbina odredila ba to posljednje mjesto u mojoj porodici. Tako je bilo od mog roenja, tako je i danas bez obzira na sve promjene koje je ivot donio. Svako iskakanje od stereotipa je suzbijano u zaetku. Tron nije nikako mogao biti doveden u pitanje. Takav ivot uvijek sam smatrao zatvorom. Reetke su bile nita u poreenju sa ustaljenim pravilima takve patrijahalne porodice.

U LUDNICI IZA REETAKA, LUDAK GLEDA VANJSKI SVIJET. ODJEDNOM POINJE DA VIE: SVI STE VI TAMO UNUTRA LUDI

ovjek tako vidi svijet. Njegovo pravo na posebnu percepciju. Ili je moda stvarno lud? Pa ta ako jeste? Gdje je granica. I ko postavlja granice?

ONI TAMO UNUTRA SU KAO PAMETNI???

Tito se je iivljavao na prisvojenim otocima Brijunima, samo za njega, za razonodu i zabave, gdje je ugoavao razne dravnike i poznate glumice, obavezno darivajui svoje goste skupim darovima i nakitima. Ne ba jako daleko od

58

Brijunskog otoja u Hrvatskom moru, po nalogu Josipa Broza Tita, na Golome Otoku, brojni logorai su umirali u mukama, gladni i edni, radei po suncu, koje su Titovi uvari prisiljavali piti svoju mokrau i jesti svoj izmet.

Dva otoka u Hrvatskom moru, dva otoka, oba u vlasnitvu Tita. Na jednom otoku, Tito, pred svojim poklonicima i ulizicama, koji su puzali pred njim, vjerujui da taj Tito uzdie i mrtve, a malo dalje, drugi Titov otok, Goli Otok, na kojemu su ljudi umirali od muka, s umiruim jecajima koji su dopirali do Brijuna, gdje je taj ljudski izrod Tito uz glazbu, elegantno obuen, namirisan i dotjeran, sa ureenim psima, napudranim pudlicama u njegovom krilu, uivao u mukama ljudi jer se nisu pokorili Titu ''boanstvu''. To je osobina udovita, krvnika i sadista - uivati u mukama svoje rtve.

Koliko je ljudi podleglo ovim metodama Titove torture ne e se nikada znati jer je mirnodopski Titov diktatorski reim tajio poinjene rtve, koje su bile pogubljene metodama neposrednog ubijanja i vjeanja i napose one, koje su podlegle metodama izgladnjivanja i raznim metodama fizikog muenja. Za sve oblike Titovih megazloina trebali bi psihoanalitiari napisati enciklopediju ili barem leksikon.

Moe li zloinac Tito biti ikakav uzor ljudima najposle djeci?!

Nije svrha ovog ovog podsjetnika nabrajati i opisivati sve oblike muenja ljudi na Titovom Golome otoku. Za tako neto potrebne su strune knjige, a

59

samo za pobrojiti Titove zloine s najkraim opisom trebalo bi napisati barem nekoliko stranica s naslovima za "Leksikon Titovih zloinstava" jer ih je neopisivo mnogo.

Ako se znade bar minimum o Titovim zloinima, postavlja se temeljno pitanje, zato se Tita jo i danas slavi u kolskim i drugim knjigama, u spomenikoj kulturi, u nazivima raznih toponima, napose gradskih trgova i ulica, u pjesmama, u povijesti i malne u operetama. Na taj nain Tito postaje uzor ljudima i napose djeci, koji ne znaju da je on gradio svoju karijeru na poniavanju, muenju i ubijanju ljudi.

Dodue, po meunarodnom kriteriju, megazloinac Tito nalazi se na ljestvici meu deset najveih zloinaca 20. stoljea, ali ta ljestvica zloinaca se vrlo rijetko ili nikako ne objavljuje u Hrvatskoj. tovie, ni sama ljestvica najveih zloinaca u svijetu ne govori nita o njima. Trebalo bi objaviti enciklopediju ili barem leksikon o najveim zloincima kroz povijest s opisom njihovih zloina. Iako je 20. stoljee po poznatim zloinima ili bolje reeno po megazloinima najpoznatije u itavoj ljudskoj povijesti, valjalo bi popisati i opisati zloine po stoljeima, dokle see spoznaja o njima.

Na zloincima i njihovim zloinima treba uiti, kakav se ne smije biti.

Svi imamo svoju vizuru. Liniju koja nas odreuje. Na odnos prema okolini. Prema rodbini, prijateljima, nauci. Teko prihvatamo tua iskustva. Omeena su mnogim ogradama. Vremenom,

60

okruenjem, stanjem u drutvu... , milion razlika je u naizgled istom problemu. Zato kada itamo iste misli, iste rijei znamo da to nije isto. Moda je nekada u datoj situaciji dobro davalo loe rezultate, kao i suprotno. Razlika izmeu dobra i zla. Ta tanka nit je ono to sam pokuao pronai.

61

VI

Sluao sam priu elepara (stoari nomadi koji lutaju poljima oko Sarajeva da bi prehranili stada ovaca) sa Bjelanica. Vodili su oko dvjesto ovaca, par pasa uvara i jednog magarca ili konja, na kome je bila sva potrebna oprema. Ustajali bi rano prije zore. Za doruak su pili aj (prepreni eer) ili kafu Divku (bijela kafa iz Frankove fabrike kafe). Uz to bi obino pojeli kriku marmelade iz velike konzerve na kojoj je bila slika djeaka umrljanog tom jeftinom poslasticom. Goran se zadovoljno smijeio sa konzerve od par kilograma koja je danima bila jedini doruak.

Imali su ustajali miris koji nagriza nozdrve. Rijetko su imali priliku da presvuku svoju odjeu u kojoj su kisli, smrzavali se ili preznojavali na zubatom suncu. Imali su dobroudna lica. Srameljiv osmijeh i lice koje se neprekidno izvinjava. Van svoje planine, van svoga svijeta uvijek su strepili za svoje ovce, za svoje konje, za pse. Nisu bili svuda dobrodoli. Mada su samo pokuavali da preive, mnogi su sa prezirom gledali na njihov dolazak. Sluao sam paljivo njihove prie. Neke iz prolosti, neke iz budunosti. Nisam mogao odrediti njihov period nastajanja. Shvatio sam da su vanvremenske i da imaju svoju poruku i svoju primjenu u svakom vremenu. Kazivanja prosta i duboka. Priali su o politici (postala je neizbjena ak i kod svakodnevnih razgovora, posljedica demokratizacije, svi se osjeaju

62

prozvanim), ali se pria moe odnositi na bilo koji segment ivota. Jo mogu da je ponovim kao pjesmicu. Njihova pria je otvara nove dileme. Podstie na razmiljanje. Kao i svaka pria iz zaboravljenih krajeva i ova je poinjala sa usmenim predanjem. Nekadanjim novinama, televizijom, internetom. Sva moderna sredstva informisanja nekada su stala u usmeno predanje. Sijela, prela, teferii, svadbe i sahrane bila su revijalna izdanja. Svakodnevna komunikacija, dnevne novine.

Glas od usta do usta irio se brzinom svjetlosti. Nije mala stvar da u zabaeni zaseok ispod samog vrha planine stiu tako vani gosti. Tamo gdje rijetko svraa bilo ko osim obana i poneki izgladnjeli vuk, prvorazredna senzacija je imati posjetu.

Ono to je bilo posebno u toj posjeti je da su svoj dolazak zajedno najavili: Dobro i Zlo. obani su se potrudili da na vrijeme pozavravaju svoje poslove, da stoku zatvore u torove i ostave pred njima dovoljno hrane da mogu do sutra da se posvete svojim gostima. Okupili su se na maloj zaravni ispred najvee kolibe. Nije bilo dovoljno stolica i klupa pa su samo najstariji dobili tu ast i privilegiju. Ostali su posjedali na stabla dovuena za ogrev ili na komad drveta na koji bi stavili svoj gunj. Vladala je svearska tiina. Puila se krda, pila neka tamna tekuina, mjeavina ira, kuruza sa malo kafe. Iz plastine flae potezala se brlja. Svako bi rukavom obrisao grli flae i nakon par gutalja predavao je prvom do sebe. Na stolu je bilo sira, tanjir kajmaka i vrua kuruza. Za goste naravno.

63

Put kojim se stizalo do zbornog mjesta, bio je pregledan. Tamo gdje pogled jedva dopire, uranjala je pastirska staza nade u mranu umu. Sve oi bile su uperene u tu taku. Nisu bili sigurni da nee i ovaj put iskrsnuti neto veliko zbog ega e morati biti zaobieno njihovo mjesto. Ali pojavili su se.

Osjeti se olakanje kod svih prisutni. Prostruja tihi amor, uzbuenje se moglo rezati iletom. Bio je to veliki dan. Na licima se pojavi osmjeh. U daljini su dva lika bila gotovo ista ali svakim korakom kako su prilazili pojaavala se ta razlika. Kada su stigli svi su znali da nita zajedniko nemaju. Kao nebo i zemlja. I mada su bacali bisere i priali sline prie sve je bilo jasno. Te crte lica, taj blaeni osmjeh, te rijei to tope trogodinji snijeg sa vrha planina, to je moglo biti samo dobro. Oi to pogledom mogu da obore hrast stogodinjak, rijeima koje ledi krv u ilama, prst podignut kao ma, najava stranih vremena. To je moglo biti samo zlo.

Sir, kajmak i vrelu pogau su pojeli. Sve to su naumili rekli su. Popili po nekoliko dugo uvanih rakija i ustali. Pa sretno vam bilo i pamet u glavu. Sve vam je jasno. Okrenuli su lea i lagano zamicali u tamu. Za stoku nisu pitali. Za zdravlje nisu pitali. Ustvari nita nisu pitali.

Sunce je utonulo iza visokih borova. Na planinama rano pada no. Sve je izgledalo jasno. Ali dok su se gubili u tami obani su primjetili da sa svakim korakom postaju sliniji. Pred ulazak u mrak ume vie niko nije mogao da primjeti razliku. Stopili

64

su se u jednu sjenku. Gotovo avetinjsku. Konano su nestali u mraku ume.

Sjeanje na taj dan bilo je nejasno. Komar i tama. Mrak. U tom mraku niko nije vie mogao da se sjeti: Ko je od njih bio Zlo a ko Dobro?

Moda je moja percepcija pogrena, moda nisam bio sposoban odvojiti loe od dobroga. U traganju smo cijeli ivot i u pravdanju svojih postupaka. Vremenom sam sve vie pronalazio dokaza koji opravdavaju moje postupke iz vremena djetinstva.

Vaga uvijek vue prema elji.

65

VII

Poneke situacije su izgledale apsurdne, jer nije bilo logike da zlo iznjedri dobro. Kao to esto loi postupci dovedu do nesvakidanjih, pozitivnih posljedica. Takva je i ova pria o ivotu bogatih ljudi u podstanarskoj sobi. Potvrdu prevazienosti porodine zajednice doivio sam po zavretku zadnjeg rata, rata kojim je zavrena Titova era i vrijeme raspada zadnje Jugoslavije. Moj roak od najstarijeg strica pred ratom je pobjegao iz Sarajeva u Beograd gdje je u to vrijeme ivio kao postanar. U Sarajevu je ostalo ogromno bogatstvo. Desetak kua, toliko i vozila najboljih marki. Bogatstvo sticano ogromnim radom cijele porodice na ijem elu je bio najstariji sin. Primjer ovjeka koji je svojim radom izdigao se iz sivila prosjenosti. Nijedan posao nije bio teak, nijedan rok za njegovo izvrenje kratak kada je vodio posao. Nije tedio maine, ivotinje, ljude. Sve je podredio izvrenju preuzetih obaveza i sa ponosom je gledao u djela njegovih ruku. Vrijeme kada smo ivjeli pod uticajem parola, krilatica. Naravno sve u fun