58 Temelju i pojm ovi

Sažetak

Jedna od mogućih teorijskih podjela suvremene znanosti o jeziku razlikuje izvankontekstualnu od kontekstualne lingvisti­ke: prva od njih bavi se, u svojoj strukturalističkoj verziji, jezič­nim sistemom nezavisno od svih njegovih determinanti koje proizlaze iz konteksta u kojem se on pojavljuje, dok druga upra­vo uzima u obzir kontekst, definiran kao skup konkretnih okol­nosti u ,kojima se odvija jezična djelatnost. Taj kontekst, ako ga izvodimo iz kibernetičkog modela lanca komunikacijskog proce­sa, može se identificirati s komunikacijom, koja se realizira u pojedinim komunikacijskim aktima. Oni komunikacijski akti koji se ostvaruju u sferi javnosti (za razliku od područja privat­nosti) predstavljaju kontekst jezika javne komunikacije i virtu­alni objekt lingvistike javne komunikacije. Distinkcija između javne i privatne komunikacije proizlazi iz uloge i statusa u dru­štvenoj strukturi što ih preuzimaju sudionici komunikacijskog akta, u slučaju da te uloge i statusi pripadaju sferi javnosti i u slučaju da im, u principu, odgovaraju i odabrani kodovi, forme i sadržaji poruka i komunikacijski kanali. Da bi se konstituirala struktura društva, javna i privatna komunikacija, među kojima u praksi ne postoji uvijek jasna granica, moraju biti u komple­mentarnom odnosu, a djelomično se i podudaraju. U okviru javne komunikacije razlikuju se njezine pojedine domene, koje proizlaze iz različitosti ljudskog djelovanja u sferi javnosti i koje su karakterizirane pojedinim diskursima javne komunikacije. Neke od socijalnih grupa kao dijelova društvene strukture uka­zuju se i kao komunikacijski kolektivi relevantni za javnu ko­munikaciju: oni, kao i sve druge grupe koje predstavljaju jezič­ne zajednice, raspolažu specifičnim idiomima. Ti idiomi imaju i komunikacijsku i simboličku funkciju, s pomoću kojih se -osobito snažno u području javne komunikacije - formiraju indi-vidulani i kolektivni identiteti.

II

Domene i diskursi

Iako se domene javne komunikacije, kao uže definira­ni konteksti jezika koji se u lom obliku saobraćanja upo­trebljava, nesumnjivo razlikuju od jednog društva do dru­goga, i premda su i njihove međusobne granice i njihove specifičnosti, pa i njihovi zajednički elementi, zacijelo di­namičke kategorije koje su, ovisno o općoj dinamici dru­štva, podložne bržim ili sporijim promjenama, ipak treba pretpostaviti da se - makar u suvremenim društvima koja dijele sve više zajedničkih karakteristika pod utjecajem globalnih tendencija k ujednačavanju civilizacijskih i kul­turnih razlika - pojavljuju neke pravilnosti koje se mogu ugraditi u općeniti model javne komunikacije.

U traženju modelskih elemenata kojima bismo opisali javno saobraćanje u ljudskim zajednicama svoju ćemo pa­žnju usmjeriti upravo prema suvremenim društvima: ta­kav se pristup na teorijskoj razini može opravdati ne sa­mo njihovim globalnim karakterom nego i drugim dvjema činjenicama. Suvremena industrijska i postindustrijska društva, naime, s jedne strane obuhvaćaju - zbog kom­pleksnosti svojih struktura - više različitih fenomena veza­nih uz javnu komunikaciju nego bilo koji tip ljudske za­jednice prije njih. S druge strane, u njima je uloga javno­sti zacijelo veoma istaknuta, i gotovo da i ne postoji nije­dan oblik socijalno relevantnih aktivnosti u kojima jav-

60 Domene i diskursi

nost na neki način ne sudjeluje. Ipak, model javne komu­nikacije u suvremenim društvima sasvim sigurno nije sve­obuhvatan, i neke od njezinih karakteristika u tradicional­nim ili izrazito statičnim ljudskim zajednicama njime će ostati neopisane, jednako kao što treba pretpostaviti da se važna granica između sfere privatnoga i sfere javnoga u takvu modelu zacrtava ponekad i bitno drugačije nego u analitičkom pristupu javnoj komunikaciji društava koja imaju drugačiji tip stmkturiranosti.

Kako je već naglašeno, domene javne komunikacije u svakom su konkretnom vremenu i prostoru rezultat ne sa­mo sinkronijski promatranih silnica koje proizlaze iz soci­jalnih odnosa i rasporeda statusa i uloga u njima nego i dijakronijskih faktora koji pripadaju kulturnoj, civilizacij­skoj i, općenito, društvenoj tradiciji određene zajednice. Ako u fokus razmatranja postavimo globalna obilježja su­vremenih društava, ma koliko se ona inače oslanjala na raznolike civilizacijske tradicije u nekim svojim segmenti­ma, čini se da na području javne komunikacije sve više prevladavaju oni njezini modaliteti kojima je u osnovi "za­padna" - ili, još suženije, "(zapadno)evropska" - tradicija, koja se od 16. stoljeća nadalje počela, podržana svojom ekonomskom propulzivnošću, nametati kao najsavršeniji model proizvodnje i roba, i društvenih odnosa, i politič­kih shematizama, i - napokon - komunikacijskih obraza­ca. Koliko god savršenost rješenja što ih ova tradicija nudi bila dvojbena i podvrgnuta opravdanim kritikama i iznu­tra (od strane njezinih nosilaca) i, još više, izvana (od stra­ne onih kojima je ona bila, nerijetko silom, a uvijek eks­panzionistički, nametana), nepobitna je činjenica da su ta rješenja danas još uvijek više-manje općenito prihvaćena i da je u njima sadržan, bar od pojave modernog racionali­zma u filozofiji na teorijskom nivou i francuske revolucije

Javni jezik 61

na (sasvim nepotpuno realiziranoj) praktičkoj razini, ne­dosegnuti "ideal" konstituiranja javnosti i njezine relacije prema sferi privatnosti, "ideal" koji se u globalnoj, prem­da evropocentričnoj, projekciji sagledava kao općeljudski. O mnogim opravdanim i nekim vjerojatno manje oprav­danim kritikama tog "ideala" koje proizlaze iz novih dru­štvenih odnosa in statu nascendi što ih pokušava osvije­stiti postmoderno mišljenje govorit ćemo kasnije.

Da bismo, dakle, jasnije razabrali koje se domene jav­ne komunikacije zajedno sa svojim specifičnim diskursi-ma pojavljuju u danas dominantnom modelu javnosti, po­trebno je, sasvim ukratko, promotriti historijske uvjete nastajanja tih domena u zapadnoj tradiciji; drugim riječi­ma, neophodno je pogledati kako je izgledala povijest konstituiranja domena javne komunikacije.

Ma koliko se, ako je promatramo iz drugih perspekti­va, inače mogli sporiti o tome kada i gdje zapravo počinje povijest zapadnih civilizacija, u optici izgrađivanja instru­mentarija za izučavanje jezika javne komunikacije može­mo se prikloniti jednom od vrlo tradicionalnih gledanja: izvorišna točka ove povijesti nalazi se u prvoj mezopotam-skoj velikoj državnoj organizaciji, dakle u Sumeru. Prem­da se zacijelo smije razmišljati i o nekoj vrsti prethistorij­ske "predjavnosti" u prvobitnim, jednostavnim i nomad­skim zajednicama, budući da su se i u njima morali moći artikulirati zajednički interesi, ipak - kao što smo već na­glasili - granica između privatnog i javnog u takvim je društvima toliko nejasna da bismo izuzetno teško mogli opisati specifična obilježja njihove javne komunikacije. Čini se da je za formiranje područja javnog saobraćanja nužno ispuniti neke preduvjete, kao što su prekid s no­madskim načinom života i makar elementarna podjela ra­da da bi se mogle uspostaviti razgraničene društvene ulo-

62 Domene i disknrsi

ge, no u konstituiranju "prave" javnosti bitnu ulogu igra pojava urbane strukturiranosti i urbanih socijalnih i pro­stornih odnosa, dok je za njezinu implementaciju i širenje izuzetno važan fenomen pismenosti. Budući da u Sumeru izgradnja gradskih naselja koincidira s rađanjem prve za­padne pismenosti, dopušteno je smatrati da se u njemu ukazuju i prvi jasno diferencirani oblici javne komunikaci­je u našoj tradiciji (ili bar najraniji o kojima imamo ne­sumnjiva svjedočanstva): nema razloga da ne pretpostavi­mo da se analogne situacije javljaju i u drugim civilizacij­skim tradicijama, na primjer u kineskoj ili indijskoj.

Organizacija gradskog naselja ne predstavlja temeljan korak u oblikovanju domena javne komunikacije zato što se u seoskim sredinama ne bi iskazivali zajednički interesi; naprotiv, u njima zacijelo (a ta pretpostavka a foriiori vrije­di za prethistorijska naselja koja su još sasvim nedotaknuta modelom gradskog života) golem dio poruka ima neku vr­stu kolektivnog karaktera, budući da se i najveći dio života odvija u cjelini zajednice, dovoljno malene opsegom da se gotovo svaki komunikacijski akt događa u prisutnosti svih ili većine njezinih članova i da se poruke, na taj način, tiču svih pripadnika zajednice. Grad u stvari donosi, s jedne strane, partikularizaciju elemenata socijalne strukture (pa stoga i komunikacijske akte koji se tiču samo dijela zajedni­ce) , a s druge strane - što je zacijelo još važnije - omoguća­va jasno izdvajanje sfere privatnoga (i individualnoga) i pri­vatne komunikacije: da bi se u njemu mogli artikulirati za­jednički interesi - a gradska struktura povećava njihovu slo­ženost i zasniva se na mogućnosti njihova iskazivanja -, po­trebno je uvesti neku vrstu formalizirane i institucionalizi­rane razmjene poruka s takvim sadržajima; ta razmjena već nesumnjivo pripada javnoj komunikaciji.

Javni jezik 63

Što se tiče pronalaska pisma, ono ne samo da omogu­ćuje međusobno povezivanje sudionika komunikacijskih akata na većim razdaljinama (što je. ako poruka ne nadila­zi sposobnosti ljudskog pamćenja, u krajnjoj konsekven-ciji uvijek moguće i s pomoću njezina usmenog prenoše­nja) i organiziranje gradova u državne cjeline, nego - sa stajališta javne komunikacije - ima još dvije vrlo važne funkcije. Budući da se u početku upotrebljavalo gotovo isključivo u sferi javnosti i budući da je tada. posebno u percepciji nepismenih, imalo izvjesna skoro magična obi­lježja, ono je tu svoju magičnost projiciralo i na poruke u javnoj komunikaciji, vidljivo ih (i u doslovnom i u prene­senom smislu) time diferencirajući od poruka u području privatnosti. Osim loga, pismenost je pridodala, i opet pri­je svega javnom saobraćanju, dijakronijsku dimenziju, u kojoj se poruke, bez podrške ljudskog pamćenja, mogu prenositi kroz vrijeme i transformirali se u virtualne poru­ke, pohranjene privremeno u zaborav i "oživljene" nakon određenog vremena. Tako se broj potencijalnih informa­cija, bitnih za oblikovanje zajedničkih interesa, višestruko povećao, a relevantni pošiljaoci poruka iz prošlosti posta­ju u sferi javnosti neprestano virtualno prisutni.

Impresivan broj podataka sačuvan u arhivima i na nat­pisima moćnih mezopotamskih, maloazijskih, bliskoistoč­nih i sjevernoafričkih država i gradova iz posljednja tri ti­sućljeća prije naše ere, a posebno spomenici Sumerana, Asiraca, Hetita, Babilonaca, Egipćana i Perzijanaca, posve jasno svjedoče o razvijenim i raznorodnim sferama javne komunikacije, unutar kojih se već mogu razlikovali (iako ne uvijek s vidljivim međusobnim razgraničenjima) i poje­dine domene, pa donekle i specifičnosti njihovih jezičnih iskaza (lingvistički aspekti problema prikazani su, na pri­mjer, u: Swiggers & Wouters 1990a; Van Lerberghe 1990;

64 Domene i diskursi

Lebrun 1990; Verreet 1990; a dio komunikacijskih aspe-kata u: Cavigneaux 1989 i Roquet 1989) . Ipak, ma koliko se istraživači, osobito u popularizatorskim radovima, tru­dili da drevne istočne države prikažu kao društva u koji­ma je javna komunikacija imala oblike veoma nalik dana­šnjima (cf. za Sumer, npr., Kramer 1959; za Babilon i Asi-riju - Conteneau 1950, a za Egipat - Montet 1946) , treba zapaziti da je ovdje pojam javnosti bio neobično ograni­čen. Naime, ne samo da je javne uloge i statuse, nerijetko doista obilježene vrlo visokim stupnjem institucionalizira-nosti, zauzimao posve ograničen broj pojedinaca, već je javnost u tim državama, jednako kao i javna komunikaci­ja, bila determinirama bar još dvama faktorima- S jedne strane, golemi dijelovi društva (robovi, seljaci) niti su mo­gli participirati u javnoj komunikaciji niti su - što je zaci­jelo još značajnije - uopće imali jasan (a najvjerojatnije ni­su imali nikakav) pojam o njezinu postojanju, tako da su efekte javnog saobraćanja, u onoj mjeri u kojoj su oni do njih i stizali, morali doživljavati kao pojavu koja potpuno izmiče njihovu poimanju i koja s eventualnom artikulaci­jom njihovih vlastitih interesa nema nikakve, ni negativne ni pozitivne, povezanosti; da li su i ti društveni slojevi konstituirali izvan dozvoljenih kanala javne komunikacije s vremena na vrijeme svoju "tajnu javnost", o tome može­mo samo iznositi neprovjerljive pretpostavke. No čak i oni koji su aktivno sudjelovali u javnoj komunikaciji, po­put pisara, činovnika, učitelja, dakle dijela stanovnika gra­dova, samo su u izuzetnim slučajevima, i u vrlo limitira­nom prostoru, mogli oblikovati javnost ili artikulirati ne­ke vlastite interese. Njihove uloge i njihovi statusi, naime, tek su sekundarno ovisili o njihovim međusobnim odno­sima, a primarno su proistjecali iz udjela koji su imali u vladarevoj moći i koji im je on davao i oduzimao, predsta-

Javni jezik 65

vljajući ne samo otjelolvorenje božanstva nego i jedinu realnu instancu javnosti. U pojednostavnjenoj metafori moglo bi se reći da je svatko tko bi progovarao u sferi jav­nosti u drevnim apsolutističkim državama Istoka, u kraj­njoj konsekvenciji, samo izgovarao vladareve (dakle: bo­žanske) poruke i iskazivao njegove interese. Treba pret­postaviti, dakako, da je u realnim komunikacijskim akti­ma ova slika javne komunikacije bez javnosti bila nerijet­ko ublažena i da su u pojedinim prostorima i vremenima egzistirale i neke fragmentarne, danas nama više-manje nepoznate, javnosti (kakve možemo katkada naslućivati u književnoj i znanstvenoj produkciji toga razdoblja, na pri­mjer), ali je isto tako vjerojatno da se "vladarsko-božanski model" javnosti u osnovi reproducirao na svakom nižem nivou, samo što su moć govornika i doseg "njegove" jav­nosti opadali proporcionalno njegovoj udaljenosti od vr­ha hijerarhije društvenih odnosa.

U svakom slučaju, ova piva iskustva u povijesti zapad­nih civilizacija o institucionalnom formiranju sfere javne komunikacije ostavila su bar dva značajna traga koja će u kasnijoj tradiciji biti ponešto izmijenjena ali će se ipak na-dovezivati na najstarije mezopotamske i mediteranske ci­vilizacije. Naime, ako se više i neće ponoviti situacija u ko­joj će cijeli društveni slojevi, poput sumerskih, babilon­skih ili egipatskih pisara, biti definirani praktički isključi­vo (ili bar u najvećoj mjeri) svojom ulogom u procesima javnog komuniciranja, i kasnija će društva redovito po­znavati "profesionalce" u tom području, dakle socijalne uloge i statuse koji svoj položaj u društvu stječu upravo odašiljanjem i primanjem javnih poruka. Osim toga, već u sumerskoj državi, kao i u svim kasnijim velikim državama ranog razdoblja na Istoku, pojavljuju se - unutar opće do­mene javne komunikacije, definirane, kao što smo nazna-

66 Domene i diskursi

čili, njezinim božanskim i mističnim karakterom - prve specijalizacije, pa se mogu razlikovati administrativne od umjetničkih, religijske i znanstvene od trgovačkih poruka. Ipak, te su razlike još uvijek relativno malene, i ako ih promatramo kroz prizmu tipologije komunikacijskih aka­ta i ako ih sagledavamo kroz raznolikost diskursa, jer im njihovo čvrsto zajedničko izvorište u apsolutnoj moći vla­dara nad javnošću ne dopušta velike diferencijacije niti postoji potreba da se one pojave. Tek u bitno promijenje­nim uvjetima one će se transformirati u okosnice stvarno diferenciranih domena i diskursa javne komunikacije.

Te nove okolnosti u tradiciji na koju se oslanja dana­šnje poimanje javnosti i javne komunikacije nastaju, daka­ko, u antičkoj Grčkoj. Budući da su procesima konstitui­ranja grčke, i - posebno - atenske, demokracije, kao i nje­zinim ograničenjima, posvećene cijele biblioteke, zacijelo se u njihovu opisu nije potrebno zadržavati na detaljima. Uzroci zbog kojih se u Grčkoj društvo strukturiralo druga­čije nego u velikim državama Istoka mnogobrojni su i dje­lomično ovise o prirodnim i zemljopisnim karakteristika­ma područja, dijelom su zavisne i o prethistorijskim kul­turama koje su prethodile antičkoj civilizaciji, a u nekim elementima predstavljaju zacijelo pravi grčki "izum". Za razmatranje javne komunikacije i njezina jezika svakako je značajna pretpostavka prema kojoj polisi, građovi-države, odnos "građanske", kolektivne i individualne pripadnosti zajednici ne grade na osnovi zajedničke podložnosti bo­žanskom predstavniku - vladaru (kao u mezopotamskim i bliskoistočnim državama) niti na teritorijalnom principu (koji će u potpunosti prevladati mnogo kasnije u Evropi, kad se budu formirale države-nacije) već upravo na poj­mu aktivnog zajedništva (vita activa), sudjelovanja čla­nova zajednice u svim oblicima javnog života u društvu

Javni jezik

(Elv 1996) . Naime, upravo ovaj princip i njegovo ugrađi­vanje u temelje konstitucije polisa mogao bi objasniti či­njenicu da je javnost u antičkoj Grčkoj, bar u njezinu kla­sičnom periodu i u svojoj "atenskoj verziji", bila ne samo mnogo obuhvatnija od istočnjačke nego su se u njoj mo­gli oblikovati različiti, nerijetko međusobno suprotstavlje­ni (ili makar implicitno kontradiktorni), interesi, pa je stoga bilo neophodno iznaći komunikacijske i političke mehanizme kojima bi se takvi antagonizmi mogli razrješa­vati u samoj domeni javne komunikacije a ne međusob­nim neverbalnim, dakle fizičkim, sukobljavanjem pojedi­naca i grupa.

Premda su se specifični fenomeni povezani s novim poimanjem javnosti u antičkoj Grčkoj svakako već poja­vljivali u ranijim periodima, svoju pažnju ipak možemo usmjeriti prije svega na klasični period, uključujući i nje­govu ranu fazu, od 8. St. pr. n. e. nadalje. U tom su perio­du bez ikakve sumnje ispunjena oba preduvjeta za konsti­tuiranje javnosti, postojanje i urbane kulture i pismenosti. Što se tiče grčkih gradova, oni se od istočnjačkih despoci­ja razlikuju ne samo po svojem političkom uređenju nego i po opsegu zajednice polisa, koja je - i u trenucima naj­većeg širenja Atene, Sparte ili Tebe - mnogostruko manja po broju stanovnika od država na Istoku. Zanimljivo je primijetiti da u urbanističkoj strukturi polisa, dakle u nje­govu teritorijalnom rasporedu, usprkos pretpostavljenoj "građanskoj" a ne teritorijalnoj konstituciji zajedništva, re­dovito postoji prostor koji je predviđen da se na njemu okupi (u vrijeme vrhunca razvoja polisa, zacijelo samo u idealnoj projekciji) cjelokupna javnost, dakle svi građani koji aktivno, virtualno ili realno, participiraju u javnoj ko­munikaciji: grčka se agora (cf. Glotz 1968, 168 sqq.) tako, u perspektivi semiologije gradskog prostora, ukazuje ne

68 Domene i diskursi

samo kao urbanistička novina nego i kao jasan simbol no­vog shvaćanja javne komunikacije.

Iako pismenost, čini se, nije bila tako općenito proši­rena među Grcima kao što se donedavno mislilo (Harris 1989), ipak je ona obilježena bar dvama elementima koje niti rana mezopotamska niti egipatska pa čak niti bliskois­točna semitska (hebrejska ili fenička) pismenost nije po­znavala. S jedne strane, znanje čitanja i pisanja nije u an­tičkoj Grčkoj pripadalo među klasna ili kastinska obiljež­ja, pa su i pripadnici marginalnih i društveno nerelevant-nih grupa (robovi, seljaci, žene, na primjer) mogli biti ma­kar elementarno pismeni, a za neka razdoblja, osobito na­kon 5. stoljeća pr. n. e., smijemo pretpostaviti da je u poje­dinim gradovima čak i većina slobodnog stanovništva bila ovladala ovom vještinom: To je omogućio drugi faktor ve­zan uz pismo: naime, grčko je pismo bilo ne samo po broju grafičkih znakova neusporedivo jednostavnije nego bilo koji klinopisni ili semitski grafički sustav, već je, osim to­ga, kao prvi pravi alfabet, dakle fonološko pismo, bilo izu­zetno primjereno grčkom fonološkom sistemu, što je broj pravopisnih pravila koja bi se morala posebno učiti sma­njilo na najmanju moguću mjeru. Na taj je način pismo iz­gubilo svoj mistični karakter, pa je - i ako ga nisu svi po­znavali - potencijalno postalo pristupačno svakome, te je općoj domeni javne komunikacije, i u njezinu pisanom aspektu, mogao teoretski pristupiti svaki građanin.

Ipak, ma s koliko se poštovanja odnosili prema grčkim inovacijama u području konstituiranja javnosti i, osobito, uspostavljanja "demokratske" javne komunikacije (a to su, i jedno i drugo, bili elementi koje moderna vremena, iz­građujući pojam "grčkog čuda", nisu ni u kojem slučaju mogla zaobići), moramo, dakako, biti svjesni svih ograni­čenja koja su obilježavala sferu javnosti u antičkoj Grčkoj

Javni jezik 69

i u njezinim najblistavijim periodima. Sasvim je trivijalno ustvrditi da je iz nje bila a priori isključena većina stanov­ništva svakog polisa, jedan dio na osnovi svojeg socijal­nog statusa (robovi, doseljenici), a drugi na osnovi svojih bioloških obilježja (djeca i - u pravilu koje nije bilo bez izuzetaka - žene). Osim toga, ideja opće aktivne participa­cije svih, pa makar ti svi bili limitirani na odrasle muške slobodne građane polisa, u osnovi je zapravo praktički neprovediva i, čim zajednica preraste neke vrlo ograniče­ne kvantitativne okvire, u javnom saobraćanju više ne mo­gu sudjelovati svi građani nego samo njihovi predstavnici: i Solonove i Periklove reforme političke strukture Atene mogu se iščitavati i kao traženja optimalnog sistema im­plicitne reprezentacije građana u javnoj komunikaciji. I napokon, i grčki građovi-države od svojih su početaka sa­svim očito poznavali različite distribucije ekonomske i po­litičke moći medu grupama i pojedincima, što se izravno reflektiralo u utjecaju na formiranje javnosti i u njihovu sudjelovanju u javnoj komunikaciji.

Unatoč svemu tome, javna komunikacija u klasičnom periodu antičke Grčke bitna je za uspostavljanje tradicije iz koje će proizaći današnje poimanje javne komunikacije i zbog toga što je na njezinu početku, i zbog toga što o njoj posjedujemo relativno mnogo svjedočanstava tako da je u nekim njezinim aspektima smijemo s priličnom sigur­nošću rekonstruirati, i - možda ponajviše - zbog toga što se kroz antička promišljanja jezika može razaznati ne sa­mo kako se razvijao jezik javnog saobraćanja nego i kako je izgledao njegov metajezik, dakle kako se taj jezik teorij­ski izgrađivao (Škiljan 1995, 71 sqq). Ova nam posljednja dimenzija omogućuje ujedno da uočimo kako su se po­stepeno oblikovale pojedine domene javne komunikacije i njihovi diskursi.

Domene i diskursi

Ako zanemarimo mikenske zapise linearnim B pismom, koji po svojem sadržaju još uvijek pripadaju prvenstveno "istočnoj" tradiciji javnog komuniciranja, i ne odviše brojne alfabetske natpise iz 8. st. pr. n. e., Homerovi epovi i, nešto kasnije, Hesiodova epska poezija predstavljaju prve potvr­đene realizacije jezika javnog saobraćanja: neobičnost či­njenice da tako velike i tako civilizacijski značajne poruke, kao što su Ilijada i Odiseja, stoje na početku jednog tipa komunikacijske prakse (bar u onom dijelu koji se i za nas sačuvao; ali ne treba zaboraviti da su ih već i Grci smatrali nekom vrstom komunikacijskog izvorišta) - ta se neobič­nost može donekle objasniti time što su ova dva epa nastala u okviru oralnog javnog saobraćanja i kao već "gotove"' po­ruke prenijeta su u pismenu tradiciju. Ovi najraniji očuva­ni oblici javne komunikacije pripadaju nesumnjivo umjet­ničkim tekstovima, ali su u svijesti svojih tadašnjih prima­laca bili zacijelo polifunkcionalni: da se njihova socijalno relevantna dimenzija ne može svesti samo na estetsku ili kreativno-spoznajnu ulogu, kakva se danas najčešće pri­daje umjetničkim porukama, izravno dokazuju različite antičke interpretacije i "upotrebe" Homerovih spjevova, a indirektno i to što je njihov jezični izričaj još stoljećima služio kao - u početku eksplicitni a kasnije sve više impli­citni - predložak skoro za sve iskaze u sferi javnosti.

Ipak, u 5. st. pr. n. e. proces koji je u drevnim istoč­nim kraljevstvima bio započeo u grčkom je društvu po­stao sasvim jasno vidljiv: u javnoj se komunikaciji poja­vljuju, naime, profesionalni jezici (Lanza 1979), što znači da se pojedini "specijalizirani" dijelovi društvene struktu­re počinju međusobno razlikovati i prepoznavati po svo­joj upotrebi jezika. No za razmatranje suvremenog stanja jezika javne komunikacije još je značajnija činjenica da u Grčkoj već vrlo rano zapažamo teorijska promišljanja koja

Javni jezik

se tiču jezika u javnom saobraćanju i koja će se u Aristote­lovo vrijeme posve očito oblikovati u neku vrstu teorije javnog komuniciranja, teorije koju današnja lingvistika i njoj srodne znanosti ponekad teško prepoznaju i iščitava-ju, ali koja se, usprkos svojoj nužnoj fragmentarnosti, mo­že i sama s velikom izvjesnošću rekonstruirati. Prema to­me, za drevnu je Grčku, od 7. st. pr. n. e. nadalje, karak­teristično da se u njoj različiti oblici javne komunikacije, koji se okupljaju u međusobno povezane ali razlučive do­mene (a unutar njih pojavljuju se i adekvatni i specifični idiomi), razvijaju gotovo paralelno s izgrađivanjem teorije upotrebe jezika u javnoj komunikaciji.

Taj je paralelizam očit već kod prvih grčkih mislilaca, predsokratovaca, kod kojih se sasvim jasno razaznaje s jedne strane težnja da se, najprije unutar umjetničkog is­kaza (kao u filozofskim poemama Parmenidovim ili Kse-nofanovim), a zatim i u prozi, stvori nov diskurs, primje­ren iskazivanju filozofske spoznaje svijeta, dok s dnige strane možemo - u Parmenidovim ili Gorgijinim fragmen­tima i parafrazama njihovih stajališta, na primjer - raza­brati prve, iako nesumnjivo jezgrene, teorije jezika javne komunikacije (Škiljan 1998) . Ne ulazeći u detaljnije anali­ze ovih najranijih teorija čiji je predmet jezik u javnom sa­obraćanju, moramo ipak naglasiti da su one ođ svojih po­četaka obilježene time što jezik i govor, upravo zato što ih neprestano, makar implicitno, smještaju u sferu javnosti, promatraju u njihovu funkcionalnom aspektu: u prvoj la­ži prije svega u funkciji moguće komunikacije spoznaje kozmičkog poretka, a kasnije, od pojave sofista nadalje, u funkciji aktivnog uspostavljanja zajedništva unutar pojedi­nih socijalnih grupa ili u cjelini društva.

U svakom slučaju, u 5. i 4. st. pr. n. e. jezik javne ko­munikacije u antičkoj Grčkoj, kao što smo već naglasili,

72 Domene i diskursi

postaje toliko složen i razuđen fenomen, a u filozofskoj je tradiciji dotad prikupljeno već toliko različitih promišlja­nja toga jezika, da se javlja potreba za novim teorijskim pristupom koji će istovremeno pokazati na čemu se zasni­va jedinstvenost svih oblika jezičnog javnog saobraćanja i kako se oni, unutar tog zajedničkog okvira, mogu klasifi­cirati: nije, dakako, neočekivano da će uloga prvog sveo­buhvatnog teoretičara jezika u javnosti pripasti velikom fi­lozofu iz Stagire, Aristotelu, koji će i tako jedan značajan dio svojeg opusa posvetiti socijalno relevantnim odnosi­ma koji nastaju u polisu i održavaju njegovu strukturu.

Trenutak Aristotelova djelovanja određen je ne samo Stagiraninovom doista posve izuzetnom sposobnošću mi­saone analize i sinteze nego i filozofskom tradicijom koja mu prethodi (a osobito, dakako, Platonovim udjelom u njoj), jednako kao i činjenicom da se u doba makedonske prevlasti grčki polis nalazi u izričitoj krizi iz koje bi možda mogao izaći ako se podvrgne dubinskoj strukturalnoj transformaciji. Zbog toga - a to je također dio grčke filo­zofske tradicije - Aristotelovi politički i socijalni spisi ne sadržavaju samo analizu prošlih ili sadašnjih stanja već pokušavaju naznačiti gdje se nalaze optimalna rješenja za budućnost: oni, i onda kada govore o jeziku i njegovoj upotrebi, neprestano imaju i propedeutički i persvazorni karakter. Ipak, bitna odrednica Aristotelova sagledavanja jezika javne komunikacije, posebno kada je riječ o razvr­stavanju njegovih oblika, realne su okolnosti u kojima se taj jezik pojavljivao u Grčkoj njegova vremena, dakle sfere ljudske djelatnosti koje su se - i jezično, između ostalog -formirale u tadašnjoj javnosti. Drugim riječima, Aristotelo­va klasifikacija diskursa javne komunikacije temelji se na domenama koje su se u njoj mogle tada sagledati. Ne tre­ba pri tome zaboraviti da, unatoč pretpostavljenoj uskoj

Javni jezik 73

međusobnoj povezanosti i uvjetovanosti domena i diskur­sa javne komunikacije, upravo na osnovi grčkih svjedo­čanstava možemo pretpostaviti da je "grananje" diskursa proces nešto sporiji od nastajanja specifičnih domena, ta­ko da u početku jedan tip diskursa mora biti multifunkci-onalan i zadovoljavati komunikacijske potrebe u većem broju različitih domena, a kasnije se u njima diferencira i pretvara u niz više ili manje zasebnih diskursa.

Kao što smo već konstatirali, taj prvi oblik grčkog dis­kursa javne komunikacije mogao je biti blizak jeziku ho-merskih epova, no već u drugoj polovici 7. st. pr. n. e., kada prvi filozofi prirode, dakle kozmolozi, teže da izna­đu jezik koji će, potpunije od višeznačnog umjetničkog is­kaza uvijek podložnog različitim interpretacijama, biti pri­mjeren efikasnoj komunikaciji njihovih spoznaja, stvaraju se temelji jednog novog diskursa, diskursa znanstvene spoznaje. Zacijelo nekako u isto vrijeme, u uvjetima po­četka stvaranja nove društvene i političke organizacije, pojavljuju se i začeci diskursa koji se tiče zajednice, poli­sa, dakle političkog diskursa. On će, za razliku od danas suvremenog diskursa politike, koji je prije svega neka vr­sta profesionalnog žargona, budući da i politika sama predstavlja zasebnu sferu ljudske djelatnosti, biti mnogo obuhvatniji, jer ne samo da se u njemu oblikuju poruke koje govore o svim oblicima socijalno relevantnog života u zajednici nego njime moraju, makar teoretski, ovladati svi punopravni članovi zajednice, dakle cjelokupna jav­nost (Škiljan 1995, 74 sqq.). U nešto kasnijem periodu, od 5. st. pr. n. e. nadalje, svaki od ovih "inicijalnih" dis­kursa - diskurs umjetnosti, znanosti i filozofije - u sve složenijim socijalnim i političkim prilikama zadobiva mnoge oblike, koji će se, promatrani kroz optiku formal­nih jezičnih karakteristika, ukazivati prvenstveno kao žan-

74 Domene i diskursi

rovski determinirani diskursi (npr. iskaz lirike, epike ili drame; iskaz filozofije, medicine ili matematike; sudski, skupštinski ili prigodni govor itd.). a funkcionalno će se diferencirati kao različiti sociolekti.

Najstariji grčki potvrđeni oblici jezika javne komunika­cije pripadaju, kao što smo naglasili, najvećim i najznačaj­nijim dijelom sferi umjetnosti, dok se njegova prva teorij­ska razmatranja pojavljuju, sasvim očekivano, unutar filo­zofije.'Aristotel se, dakle, suočava sa vrlo složenom situaci­jom u kojoj je socijalno, pa i komunikacijsko, zajedništvo polisa već ozbiljno narušeno, pa je potrebno, osobito na­kon sofističkih teorija i praksa javne komunikacije, i nakon Platonova traganja za idealnom političkom zajednicom, iznaći novu koherentnu i realističnu teoriju komunikacij­skog djelovanja u javnosti, u kojoj je nužno eksplicitno definirati modalitete racionalnog znanstvenog iskaza (već i zbog loga da bi se znanosti mogle, kao što to Aristotel upravo čini, nanovo klasificirati) i pokazali u čemu se on razlikuje od umjetničke spoznaje. Napokon, budući da u sferi javnosti vlada velika raznolikost žanrovskih diskursa, teorijom ih je također potrebno na neki način klasificirati.

Aristotelovo promišljanje jezika javne komunikacije i klasifikacija diskursa nisu ni u jednom njegovu spisu obje­dinjeni i eksplicirani kao jedinstvena teorija, ali se na osno­vi većeg broja tekstova (a posebno Retorike, Poetike, Ka­tegorija te spisa O tumačenju) ona može s prilično sigur­nosti rekonstruirati. Zajednički nazivnik svih Stagiranino-vih pristupa jezičnom fenomenu sastoji se u tome da se u njegovu opusu jezična djelatnost uvijek promatra kroz prizmu društvene zajednice, polisa, i u njezinoj funkciji (cf. i Caucjuelin 1990; Baratin & Desbordes 1981, 18-25). No funkcija jezika u javnoj komunikaciji nije jedinstvena, iako je njezin cilj - ostvarivanje zajedništva sa svrhom po-

Javni jezik

stizanja općeg dobra - uvijek jednak: polifunkcionalnost jezika proizlazi iz podjele javne komunikacije na njezine temeljne domene koje u Aristotelovo vrijeme još uvijek postoje u Grčkoj kao osnovni konteksti javnog saobraća­nja. To su, kao što je već bilo rečeno, domena politike, kao uređenja života u polisu, domena znanosti, kao racio­nalne spoznaje univerzuma, i domena umjetnosti, kao nadracionalnog, emotivnog i estetskog spoznavanja svije­ta. U svakoj od ovih domena oblikuju se posebni diskursi koji se međusobno razlikuju i po svojoj neposrednoj funkciji (realizacija praktične opće koristi u politici, pre­nošenje objektivne spoznaje u znanosti, izazivanje kolek­tivne i individualne katarze u umjetnosti), i po temelju -kako bi kazala suvremena pragmalingvistika - na kojem se zasniva njihova ilokucijska moć (u političkom iskazu kojim se govori o vjerojatnom argumentacija se izvodi s pomoću entimema, u znanstvenom koji je posvećen isti­nitom ona se sastoji od potpunih silogizama, a u umjet­ničkom iskazu koji je okrenut virtualnom osjećaji se iza­zivaju prije svega uz pomoć poetskih stilskih sredstava), i - konačno - po znanosti koja izlaže njihovu specifičnu te­oriju (političkim se diskursom bavi retorika, znanstvenim logika, a umjetničkim poetika, sve tri proizašle iz filozofi­j e ) . Na taj način Aristotel utvrđuje tri velike domene javne komunikacije i njima primjerene diskurse. Retorička, lo­gička i poetska domena sve do danas, mutatis mutandis, dakako, funkcioniraju u zapadnoj tradiciji kao osnovni konteksti jezika javne komunikacije, a zakonitosti i pravil­nosti koje je u njima uočio i opisao filozof iz Stagire veli­kim su dijelom još i danas i teorijski i praktički upotreblji­ve (Škiljan 1992, 25 sqq.).

Već u Aristotelovo vrijeme ove su tri domene predsta­vljale samo primarni princip klasifikacije konteksta javne

76 Domene i diskursi

komunikacije i njezinih diskursa. jer se u svakoj od njih pojavljivao veći broj specifičnih idioma koji su bili uvjeto­vani i posebnostima "materijalnog" konteksta, i karakteri­stikama socijalnih i profesionalnih grupa koje su ih upo­trebljavale, dakle statusima i ulogama svojih govornika i slušalaca, i jezičnim tradicijama žanrova kojima su pripa­dali. Isto tako, relativno se brzo povećao i broj znanstve­nih disciplina koje su proučavale jezik javne komunikaci­je, a ppsebno je značajna bila pojava gramatike i filološke kritike teksta, jer se u okviru njihovih proučavanja prvi put jezik sam kao sistem (a ne njegova funkcionalna di­menzija) pojavio kao objekt znanstvene analize. No sva ova i kasnija proširenja domena i diskursa javne komuni­kacije nisu, sve do najnovijeg vremena, bitno izmijenila aristotelovsku podjelu i njezinu osnovnu koncepciju.

Usprkos ovoj stalnosti teorijskog okvira koji ni danas nije u potpunosti prestao biti aktualan, neposredno na­kon Aristotela, u razdoblju helenizma, a još više u doba prevlasti Rima, sferu javnosti i javne komunikacije zadesi­le su mnoge promjene. Naime, nakon uzmaha demokraci­je polisa koja se, bez obzira na sva ograničenja koja su joj bila inherentna, temeljila na pretpostavci da su svi "pravi" članovi političke zajednice istovremeno i jednakopravni, pa makar virtualni, sudionici oblikovanja javnosti, pa slo­ga svi đni moraju (i opet, makar u teoriji) ovladati jezi­kom javne komunikacije, ma kakvu ulogu u njoj imali, u doba helenizma zapažamo novo poimanje privatnosti, za­cijelo potaknuto i transformacijom polisa u drugačije, naj­češće nedemokratski konstituiranu državu. Obaveza na aktivno sudioništvo u zajednici i njezinoj javnosti sve se više gubi što više slabe kolektivne veze kojima je bio de­terminiran polis, i pojedinac - koji bi po svojim socijal­nim, ekonomskim i biološkim predispozicijama imao pra-

Javni jezik

vo da participira u јаупој komunikaciji - nije više dužan to činiti ukoliko ne želi; drugim riječima, on ima moguć­nost da se, trajno ili privremeno, po vlastitoj odluci a ne po volji kolektiva, povuče u sferu privatnosti. Ova činjeni­ca, ma koliko to paradoksalno izgledalo, uvećava, s jedne strane, važnost privatnog saobraćanja u čijoj se sferi sada mogu ponekad i iskazivati i rješavati i opći problemi (što je u idealnoj projekciji polisa bilo sasvim nemoguće), a s druge strane bavljenje javnom komunikacijom (a osobito politikom) sve se više pretvara u pravu profesiju; napo­kon, kao rezultat ovih procesa, sistem reprezentacije inte­resa postaje dominantan u javnom i političkom životu.

Sve su ove tendencije posebno jasno vidljive u Rimu: u ranom razdoblju republike još prevladava koncept polisa i aktivnog sudjelovanja svih građana u javnoj komunikaci­ji i u svim oblicima javnog djelovanja, premda taj kon­cept, nakon početnog teritorijalnog širenja Rima i njegove stvarne hegemonije nad savezničkim gradovima i pleme­nima, ne može više realno funkcionirati. Ipak, sve do pr­vog stoljeća u antonimijskom paru negotium - otium, "bavljenje (javnim) poslovima" i "dokolica", drugi pojam ima uglavnom jasnu negativnu konotaciju, jer se smatra da je dužnost pravog Rimljanina da se bavi poslovima bit­nima za zajednicu, no potkraj republike i u doba carstva dosezi političkog diskursa, u smislu koji je on imao u kla­sičnim grčkim polisima, sve su manji. U mnogim situacija­ma, dapače, izvorni politički diskurs u retoričkoj domeni zamjenjuje se diskursom administracije, čija uloga i moć proizlaze - kao što je to bio slučaj u državama drevnog Is­toka - iz vladareve moći. Usprkos svemu, do kraja antike i tokom cijelog srednjeg vijeka sve do modernih vremena, kolike god bile promjene što su ih doživljavali pojam jav­nosti i javna komunikacija, domene retorike, logike i poe-

7 8 Domene i diskursi

like - kako je već bilo naglašeno - predstavljale su u teo­rijskom modelu temeljne kontekste jezika javne komuni­kacije, tako da svoje razmatranje suvremenog stanja mo­žemo započeti ovim pojmovima izvedenima iz aristotelov-ske analize.

Naime, čini se da se u tom dugačkom periodu osnov­ne promjene u kontekstu jezika javne komunikacije nisu događale u rasporedu i odnosima medu pojedinim dome­nama (iako ih je, dakako, i tu bilo) nego u prostornim de-terminantama sfere javnosti i javnog saobraćanja i - bez ikakve sumnje - u distribuciji kolektivnih i individualnih statusa i uloga njegovih sudionika. Iako se javna komuni­kacija realno smješta prije svega u neke lokalne okvire i premda komunikacijski akti rjeđe originarno obuhvaćaju veće prostore (i to samo onda kad su "potpomognuti" ili pismom ili nekim drugim mcluhanovskim tehnološkim "produžetkom"), jedna od bitnih kontekstualnih odredni­ca takvih komunikacijskih procesa skup je općih normi i pravila kojima je regulirano njihovo odvijanje. Te norme djelomično proizlaze iz širih civilizacijskih i kulturnih okvira, a djelomično proistječu iz određenog društvenog okruženja u kojem redovito zadobivaju i svoju konkretnu i primjenljivu formulaciju. Kako su nenomadske zajednice vezane i uz izvjesni teritorij, kontekstualne norme i pravi­la javnog komuniciranja determinirane su u određenom vremenu, u načelu, i određenim prostorom: ta teritorijal­na odrednica javne komunikacije u nekim slučajevima može biti jače prisutna, a katkada je i manje važna (u grč­kim polisima, na primjer, ako je točna teorija o "građan­skom" a ne teritorijalnom zajedništvu njihovih građana, njezina uloga nije bila dominantna).

U kasnom Rimskom Carstvu, pošto je definitivno i u teoriji bila napuštena republikanska koncepcija asocijacije

Javni jezik 7 9

gradova i naroda ili plemena, teritorijalni princip prevla­dava, a norme i pravila javnog komuniciranja imaju (daka­ko, promatrano kroz prizmu apstraktnog i idealiziranog modela) globalni karakter, jer su ograničene samo stvar­nim teritorijalnim granicama jedne goleme države. U srednjem vijeku ovi normativni okviri javne komunikacije na izvjestan su način dvostruko, pa čak i trostruko, artiku­lirani: s jedne strane, lokalne granice grada ili posjeda ne­rijetko predstavljaju i konačan, teritorijalno obično jasno određen, doseg javnog komuniciranja; s druge strane, dr­žava, koja je često jasnije definirana vladarom na vrhu fe­udalne hijerarhije nego svojim prostorom, također se -iako uz mnoga ograničenja - ukazuje kao prostor javne komunikacije; napokon, postoji i neka vrsta globalnog, naddržavnog, nivoa, koji je djelomično održavala i crkva i koji je bio obilježen, osobito u ranom srednjem vijeku, malobrojnim i katkada vrlo teško prohodnim kanalima; uloga globalnog nivoa u toku vremena postajat će sve značajnija. Ove su se tri razine često razlikovale i jezicima koji su se na njima upotrebljavali, pa je, na primjer, za globalni nivo sve do kraja srednjeg vijeka bila karakteri­stična upotreba latinskog jezika. Pojava države-nacije u novom vijeku i njezina izričita vezanost uz teritorij još je jedanput redefinirala normativne okvire javnog saobraća­nja i relacije između globalnog i lokalnog nivoa (Baggioni 1997, 73 sqq.\ Аигоих 1996) . Naime, ne samo da se držav­ni teritorij ukazuje kao materijalna, gotovo opipljiva, de­terminanta javne komunikacije, već država u sebi pokuša­va supsumirati i globalni nivo, kontrolirajući propusnost svojih komunikacijskih granica, i lokalnu razinu, određu­jući u osnovi jednake norme i pravila bilo za koji akt jav­ne komunikacije, ma gdje se on na njezinu teritoriju odi­gravao. Zbog toga je "transdržavna", doista globalna ko-

8 0 Domene i diskursi

munikacija u novom vijeku sve do recentnog uzmaha ko­munikacijske tehnologije, imala često karakter međudr­žavnog saobraćanja koje nije oblikovalo javnost u pravom smislu te riječi.

Zbog svega toga ispitivanje domena i diskursa javne komunikacije u suvremenom svijetu, u kojem - unatoč tendencijama nove globalizacije o kojima će još biti riječi

— i danas dominiraju države-nacije, mora vodili računa o tome da je temeljna (ili bar: osnovna "lokalna") prostorna jedinica u kojoj se formiraju javnost, javna komunikacija i njezine domene i diskursi upravo država. I unutar moder­nih država i na globalnoj razini socijalne su strukture vrlo složene, a modaliteti u kojima se manifestira jezik javne komunikacije izuzetno su brojni i uvjetovani najrazličiti-jim kontekstualnim okolnostima. Prema tome, ako smo -radi njegove racionalne "čistoće" - odabrali aristotelovski model prikazivanja osnovnih domena javne komunikacije i ako ga želimo primijeniti i na današnje prilike, ne smije­mo smetnuti s uma činjenicu da je suvremena komunika­cijska situacija zacijelo kompleksnija od situacije u Aristo­telovo vrijeme, te da treba očekivati da će se u opisu nu­žno pojaviti cijeli niz prijelaznih ili miješanih subđomena koje se izabranim modelom neće moći dokraja opisati. Ipak, smatrat ćemo, bar u okviru početne hipoteze, da je takav pristup adekvatan izučavanom objektu i da će nam, štoviše, omogućiti da na mjestima gdje utvrdimo "prekla­panja" među pojedinim aristotelovskim domenama istra­žujemo i uzroke koji su do takvih pojava doveli.

Područje koje smo nazvali retoričkom domenom u su­vremenim društvima obuhvaća nekoliko potpodručja i njihovih diskursa. Medu njima zacijelo najvažnije mjesto zauzima diskurs politike, premda je njegov sadržajni op­seg manji nego što je bio u antičkim grčkim polisima, ka-

Javni jezik 81

da je svaka tema od zajedničkog interesa za građane bila potencijalni predmet političkog iskaza. Osim toga, kao što smo već naglasili, politički iskaz u svojim je grčkim počecima bio u principu otvoren svima, i kao pošiljaoci­ma i kao primaocima, tako da nije (i opet, samo u načelu, dakako) mogao biti znakom socijalne diferencijacije unu­tar grupe slobodnih građana nego samo jasnim simbolom razgraničenja između punopravnih i nepunopravnih sudi­onika društva. Već je u antici počeo proces profesionali­zacije politike, a u modernim je vremenima on uvelike proširen, tako da politički diskurs danas ima mnoga obi­lježja pravog profesionalno određenog sociolekta; to zna­či da on nije namijenjen samo prenošenju političkih po­ruka (u najširem smislu te riječi) nego i iskazivanju pri­padnosti grupi "političkih govornika" i njihovu raspozna­vanju u odnosu prema drugim socijalnim skupinama. Za razliku od situacije u antičkoj Grčkoj, dakle, gdje je svaki primalac poruka iskazanih političkim diskursom bio i nji­hov potencijalni pošiljalac, u modernim društvima i drža­vama smatra se uobičajenim da je broj aktivnih sudionika političke komunikacije višestruko manji od broja onih ko­ji u njoj pasivno participiraju.

U ovom modernom poimanju domene politike i njezi­na diskursa, izuzetno bitnog za oblikovanje javnosti, krije se određena vrsta paradoksa. Naime, sva su se predmo-dema društva - kao što smo vidjeli - temeljila na pretpo­stavci da su neke socijalno i biološki determinirane grupe sasvim eksplicitno isključene iz političke komunikacije (čak i onda kad su imale pristup nekim drugim kanalima javne komunikacije, na primjer književnosti ili znanosti), tako da je uloga sudionika ovog tipa saobraćanja implici­rala istovremeno i povlašten status u društvu i bila je znak sudioništva, katkada vrlo različitog po svojem intenzitetu,

8 2 Domene i diskursi

u distribuciji socijalno relevantne moći. Nasuprot tome. moderna demokratska društva, nakon dugotrajne i zapra­vo tek nedavno završene (a ponegdje još uvijek nedovrše­ne) borbe pojedinih socijalnih slojeva, proklamirala su pravo svih odraslih članova zajednice (a ona je. ne smije­mo to zaboraviti, uglavnom i teritorijalno determinirana, tako da su oni koji ne pripadaju određenom prostoru go­tovo redovito na neki način diskriminirani) da aktivno i pasivno sudjeluju u političkom komuniciranju, a to sudje­lovanje ne bi smjelo utjecati na status ili ulogu u društvu. No kako je raspodjela moći ostala i dalje nejednaka i kako bi sa stajališta funkcioniranja društva bilo neefikasno da doista svi aktivno participiraju u domeni politike, virtual­na jednakost svih članova društva realno se pretvara u iz­dvajanje političkog djelovanja kao posebnog oblika soci­jalno relevantne djelatnosti čiji aktivni sudionici u princi­pu imaju više moći od drugih (koji ostaju pasivni primao­ci poruka). Tako načelna ravnopravnost proizvodi novu socijalnu podjelu čiji se osnovni instrumenti nalaze upra­vo u komunikacijskim procesima.

Naime, domena je politike i danas (a posebno u de­mokratski konstituiranim društvima) namijenjena defini­ranju općih društvenih interesa, ali uz pretpostavku - ka­rakterističnu za sve političke sisteme koji se zasnivaju na reprezentaciji - da će ih aktivni sudionici politike artikuli­rati a pasivni prepoznati kao svoje vlastite interese. Budu­ći da se i artikulacija interesa i sukobi različitih artikulaci­ja i interesa odvijaju prije svega u komunikacijskim akti­ma, dakle u jezičnim znakovima koji mogu ali ne moraju biti nužno adekvatni stvarnosti, uspješni "artikulatori", ob­likujući političku javnost, dio svojih vlastitih specifičnih interesa mogu prezentirati kao opće: o mehanizmima ma­nipulacije i ideologizacije koji ovdje djeluju bit će riječi

Javni jezik 83

malo kasnije. U svakom slučaju, ova mogućnost da se s pomoću jezika osvoje vlast i moć dovodi do toga da je po­litički diskurs (a posebno onaj koji upotrebljava grupa na vlasti) vrlo često visoko smješten u vrijednosnoj hijerarhiji društva, pa i pojedinci koji ne sudjeluju aktivno u sferi politike nerijetko teže tome da njime ovladaju, pa makar se morali njime služiti u drugim domenama javne komu­nikacije ili čak u privatnom saobraćanju: na taj način - či­ni im se - jedan dio političke moći simbolički prelazi i na njih same.

U suvremenim društvima politički diskursi mogu biti uvelike diferencirani, i što se u domeni politike legalno pojavljuje više različitih interesnih grupa, to su jezične razlike među njihovim iskazima veće: istraživanja politič­ke retorike u višestranačkim demokratskim državama ja­sno ukazuju, na primjer, na bitne razlike između iskaza koji dolaze s lijeve ili s desne strane političke pozornice (с/ , npr., Courdesses 1971; Maldidier 1971) . Dakako, vri­jedi i obrnuta tvrdnja: što je politička domena manje plu­ralistička, to su diskursi u njoj ujednačeniji, tako da je za totalitarna društva karakteristična potpuna uniformnost njihovih političkih iskaza. To znači da se iz raznolikosti političkih diskursa može iščitavati i jedan aspekt demo­kratičnosti nekog društva, a pokazatelji koje na taj način dobivamo ponekad točnije ukazuju na raznolikost politič­kih interesa od nominalne brojnosti političkih partija koje djeluju u određenoj političkoj domeni. Osim toga, politič­ki diskursi još na jedan način mogu biti pokazatelj stup­nja demokratičnosti nekog društva. Naime, ako je njiho­vim pošiljaocima doista stalo do toga da primaoce uvjere u opravdanost svojih tvrdnji, dakle ako postoji više kon­kurentnih artikulacija interesa koje se međusobno suko­bljavaju na političkoj sceni, diskurs koji ih iznosi teži za

84 Domene i diskursi

tim da bude argumentiran, i suvremena teorija političke komunikacije veliku pažnju posvećuje argumentacijskim postupcima, nerijetko se pri tome pozivajući i na antičku retoriku (Pupovac 1990) . Nasuprot tome, u društvima u kojima je moguć samo jedan ideološki tip političkog dis­kursa, on svoju ilokucijsku moć crpe izravno iz moći svo­jih govornika, tako da argumentacija u njemu može posve izostati: takav diskurs često postaje samosvojan konstrukt koji uvelike gubi semantičku vezu s izvanznakovnim svije­tom ri'a koji bi se morao odnositi, konstrukt koji stvara vlastitu realnost (cf. Seriot 1985) .

Prema tome, unutar retoričke domene političkim se diskursom komunicira, kao i u antičko doba (ali u pone­što suženom opsegu, jer su neki sadržaji "prepušteni" drugim subdomenama i njihovim diskursima), o proble­mima relevantnima za uređenje života u društvenoj zajed­nici, a ujedno se izriču različiti kolektivni interesi i pogle­di na svijet. No možda je najvažnija "sadržajna" funkcija političkog diskursa u demokratskim državama i društvima oblikovanje višestruko artikulirane političke javnosti u ko­joj se formiraju kolektivna mnijenja i stavovi i koja, s dru­ge strane, služi kao kontrolna instanca i regulator djelova­nja aktivnih sudionika političke domene.

Ovladavanje formalnim i sadržajnim osobinama poli­tičkog diskursa u principu predstavlja jedan od preduvje­ta (iako, dakako, ne jedini) za aktivnu participaciju u poli­tičkoj domeni i za zadobivanje statusa i uloge u njoj. Čak i oni politički govornici koji namjerno unose inovacije u dominantni tip političkog iskaza, moraju - da bi bili pre­poznati kao aktivni sudionici političke domene - zadržati neke karakteristike prethodne upotrebe jezika, i tek sa­svim revolucionarne situacije u kojima se društvo radikal­no mijenja zahtijevaju posve nov politički diskurs, kao što

Javni jezik 85

je to prvi pokazao Paul Lafargue ( 1 8 9 4 ) na primjeru fran­cuske revolucije; no i tada idiom politike zadržava izvje­snu distancu u odnosu prema drugim diskursima javne komunikacije kako bi se od njih jasno razlikovao. Čini se, stoga, da su u suvremenim društvima svi pokušaji da se politički diskurs približi svakodnevnoj upotrebi jezika i da na taj način pridonese većoj mogućnosti pretvaranja pa­sivnih političkih uloga u aktivne, unaprijed osuđeni na neuspjeh, bar sve dotle dok je politička domena izdvoje­no područje ljudskog djelovanja. Složenost modernih procesa iskazivanja zajedničkih interesa i kompleksnost tih interesa, s jedne strane, i količina društvene moći koja proizlazi iz političke domene, s druge strane, ne dozvolja­vaju da zamislimo značajne promjene u položaju i funkci­oniranju političkog diskursa.

I napokon, što se tiče kanala kojima se odašilju politič­ke рошке, oni su ili akustički ili vizualni, a to znači da se mogu širiti i živom riječju i pismom, te u oba slučaja - ko­ji se djelomično razlikuju po svojoj retorici - u današnje vrijeme značajnu ulogu u distribuciji političkih poruka imaju tehnološka usavršavanja kanala. Političke poruke odaslane putem novina, radija ili televizije, na primjer, omogućuju da aktivno djelovanje na oblikovanje političke javnosti bude podjednako (ili gotovo podjednako) raspo­ređeno na cijelom državnom teritoriju i da, ukoliko moć određene grupe i njezine politike nadilazi državne grani­ce, ima doista globalni karakter.

U retoričkoj domeni javne komunikacije u svim se dru­štvima, ne samo modernima nego i u onim drevnima koja su poznavala iole složeniju političku organizaciju, manife­stira i administrativni diskurs. Po svojim virtualnim sadr­žajima, dakle po tome što se i njegove рошке tiču zajed­ničkih interesa društva, u najširem smislu te riječi, ovaj je

8 6 Domene i diskursi

diskurs blizak diskursu politike i redovito predstavlja nje­gov "produžetak", bar kada je riječ o iskazima one grupe koja je u nekoj zajednici dominantna i u njoj ima moć i vlast, ili makar samo moć: naime, administrativni diskurs služi prije svega za operativno normiranje i provođenje prihvaćenih političkih poruka, tako da se njime, u princi­pu, iskazuju konkretni modaliteti ostvarivanja interesa ar­tikuliranih u domeni politike. Sa stajališta teorije javne komunikacije postoje, ipak, brojne razlike između admi­nistrativnog i političkog diskursa.

Najprije, premda smo konstatirali da se u domeni poli­tičke komunikacije razlikuju aktivne i pasivne uloge i premda se jedan dio tih uloga u modernim društvima smije smatrali profesionalnima, u demokratskim uređenji­ma one, bar u teorijskom modelu, nemaju obilježje traj­nosti već su podložne promjenama u skladu s mnijenjem formiranim u političkoj javnosti (i iskazanim, na primjer, na izborima). Administrativne su uloge, nasuprot tome, ne samo redovito profesionalne nego su uglavnom i traj­nog karaktera, što se odražava i u specifičnostima njihova diskursa i načina komuniciranja; treba primijetiti da se politički i administrativni diskurs međusobno uvelike pri­bližavaju ondje gdje - kao u nedemokratskim režimima -i političke uloge postaju, stvarno ili prividno, u percepciji samih političara, trajne i neovisne o transformacijama sta­vova u javnosti. U svakom slučaju, diskurs administracije i sam je mnogo manje podložan promjenama od političkog iskaza, tako da neki njegovi elementi, a ponekad i sveu­kupnost njegovih obrazaca, mogu komunikacijski "preži­vjeti" ne samo izmjene stranaka (i njihovih ideologija) na vlasti nego i mnogo radikalnije transformacije društvenog konteksta, kao što to dokazuju, na primjer, brojne nove administracije bivših kolonija koje u novostvorenim drža-

Javni jezik 87

vama komuniciraju i dalje na način kolonizatora (cf. Cal-vet 1 9 7 4 ) . Osim toga, u političkoj komunikaciji (ponovo: osobito u demokratski konstituiranim društvima) postoji, usprkos podjeli na pasivne i aktivne uloge, redovito neki oblik dvosmjernosti: aktivni sudionici političke domene i komuniciraju međusobno, uspoređujući i suprotstavljaju­ći svoje stavove i interese, i traže, indirektno ili direktno, od pasivnih sudionika neki oblik povratne informacije ko­ji će im omogućiti dalje djelovanje u političkoj javnosti. Iako se ne bi smjelo tvrditi da administrativni diskurs ne zahtijeva nikakav odgovor (dapače, on nerijetko izričito potiče primaoce poruka i na verbalne i na neverbalne od­govore), ipak je mnogo u većem stupnju jednosmjeran. Traženi odgovori, naime, u administrativnoj su komuni­kaciji velikim dijelom već zadani samim porukama, tako da povratna informacija najčešće nema stvarnog utjecaja niti na pošiljaoca poruke (ukoliko se ne radi o "unutarad-minstrativnom" saobraćanju) niti na modalitete odašilja­nja budućih poruka: i opet nije teško zapaziti sličnosti iz­među administrativne komunikacije i političkog diskursa u nedemokratskim društvima.

Relativna stalnost administrativnog diskursa i činjenica da se on velikim dijelom odvija u pisanoj formi (dok raz­vijena tehnologija služi i za arhiviranje njegovih poruka i njihovo pripremanje za potencijalnu komunikaciju kroz vrijeme i za njihovu distribuciju u prostoru) - ova dva ele­menta utječu na to da je njegov jezični oblik umnogome šablonski, dakle da se sastoji od gotovih obrazaca čija je glavna funkcija potvrđivanje statusa administrativnog dis­kursa a tek zatim i prenošenje određenih informacija. Zbog toga je administrativni diskurs obično još udaljeniji od svakodnevne jezične upotrebe nego politički diskurs. Svi ovi faktori zajedno - relativna nepromjenjivost statusa

88 Domene i diskursi

i uloga u domeni administracije i stalnost njezina idioma, naglašena jednosmjernost komunikacije (često pojačana zahtjevom, kojemu "običan" sudionik društva teško može udovoljiti, da eventualni odgovor bude i sam iskazan ad­ministrativnim diskursom), korištenje formalnih jezičnih obrazaca kojima iskaz ponekad postaje gotovo nerazu­mljiv -, kombinirani s bezličnom moći koja proistječe iz administrativne funkcije održavanja modaliteta kolektiv­nog života i koja može bitno odrediti i individualne egzi­stencije članova društva, pridonose socijalnoj važnosti ovog tipa diskursa. Ona u sebi sadržava jednu skoro para­doksalnu dimenziju: premda je administrativni diskurs, kao i domena administracije, uostalom, u svakom složeni­jem društvu, u krajnjoj konsekvenciji, budući da održava (i odražava) funkcioniranje zajednice, neophodan i prem­da je, od vremena najranijih državnih administracija, sa­čuvao neke gotovo mistične elemente, on se (za razliku od političkog diskursa) uistinu malo kada pojavljuje kao priznati jezični i komunikacijski uzor. Naprotiv, on je vrlo često objekt različitih vrsta kritika, a usprkos tome neki njegovi elementi, a osobito gotove formule koje ga karak­teriziraju, nerijetko prelaze u druge oblike javnog (pa i privatnog) komuniciranja. Za ovaj dvoznačni odnos go­vornika prema diskursu administracije moguće je pronaći mnoga objašnjenja, no najjednostavnije je vjerojatno ono prema kojem moderne administracije proizvode goleme količine poruka koje se šire svim kanalima javne komuni­kacije, i praktički je gotovo nemoguće izbjeći i same te poruke i njihov i sadržajni i - još više - formalni utjecaj. Drugo je objašnjenje utjecaja administrativnog diskursa jednako pragmatične prirode, ali vrijedi i u onim situaci­jama u kojima administrativne poruke nisu jedna od naj-frekventnijih pojava u kanalima javne komunikacije: nai-

Javni jezik 89

me, te poruke imaju izuzetno veliku perlokucijsku moć koja je u skladu s njihovom ilokucijskom snagom, što zna­či - prevedemo li ove pragmatičke termine u netermino-loški iskaz - da je stvarno djelovanje primalaca tih poruka uvelike sukladno efektu koji je njihov pošiljalac želio po­stići. J o š jednostavnije rečeno, ono što (državna) admini­stracija nalaže, bilo u komunikaciji medu svojim članovi­ma ili - još više - u saobraćanju s ostalim članovima za­jednice, u načelu se mora izvršiti.

Slična je tvrdnja primjenljiva i na treći tip diskursa koji možemo izdvojiti unutar retoričke domene javne komuni­kacije - za pravni diskurs. Njegov zaseban položaj u do­meni retorike opravdava se time što pravni spomenici, poput Hamurabijeva zakonika, prestavljaju neke od naj­starijih svjedočanstava o javnoj komunikaciji ili su, kao tekstovi rimskog prava, dubinski usađeni u temelje nor-mativnog uređenja života u zajednici na Zapadu; zatim ti­me što u modernim državama vlada princip trodiobe vla­sti gdje zakonodavna i sudska vlast u osnovi "progovara­ju" pravnim diskursom; i, napokon, time što i u jezičnom i u komunikacijskom smislu pravni diskurs posjeduje či­tav niz specifičnosti koje su u današnjoj teoriji prava i u lingvistici prilično detaljno opisane (cf. Visković 1989) .

S političkim i administrativnim diskursom pravni dis­kurs dijeli svoju eksplicitnu sadržajnu usmjerenost prema zajedničkim interesima, premda se djelomično, u okviru građanskog prava, na primjer, bavi individualnim interesi­ma, no uvijek u skladu s normama koje su kolektivne. Ad­ministrativnom diskursu diskurs je prava sličan i po viso­kom stupnju formalizacije plana jezičnog izraza, no od njega se donekle razlikuje po tome što se - češće nego u domeni administracije - njegovi komunikacijski akti odvi­jaju u živoj riječi (u parnicama, na primjer), iako redovito

90 Domene i diskursi

zadobivaju i svoj pisani oblik. Pravni diskurs. osim toga. pripada visoko specijaliziranim idiomima za koje je. da bi se njima uistinu ovladalo (dakle: i njihovim strogo utvrđe­nim planom izraza i znanjima potrebnima za oblikovanje njihova plana sadržaja), potrebno proći u principu forma­lan proces obrazovanja; stručno specijalizirano obrazova­nje kao preduvjet stvarne upotrebe pravnog diskursa ta­kođer je element po kojem se ovaj idiom razlikuje od ad­ministrativnog diksursa (za koji je uglavnom potrebna ili stručna nespecijalizirana edukacija ili edukacija za različi­te specijalizacije) i od političkog diskursa (koji zahtijeva većinom opća i nespecijalizirana znanja). Zbog svega toga pravni se diskurs može smatrati ne samo profesionalnim žargonom nego i sociolektom koji, unutar "kolektiva prav­nika", funkcionira kao posve jasno sredstvo njihova me­đusobnog raspoznavanja, stečeno u specifičnim obrazov­nim procesima.

Kao i u drugim dvjema subdomenama unutar retorič­ke domene, u političkoj i administrativnoj, i u pravnoj je sferi moguće u određenoj mjeri razlikovati aktivne i pasiv­ne uloge i statuse, no kako svaki pojedinac "uvučen" u ne­ki pravni komunikacijski akt postaje time i makar potenci­jalni subjekt pravne komunikacije (Visković 1989, 20), možda bi bilo bolje govoriti o stručnim i laičkim ulogama i statusima u pravnoj domeni: autoritet i socijalni značaj stručnih uloga i statusa, prema očekivanju, višestruko na­dilazi društvenu vrijednost adekvatnih laičkih pojava, a ta se razlika - kao i kod dragih visoko specijaliziranih profe­sija, u medicini, na primjer - podržava i "stručnošću" dis­kursa kojim laički sudionici pravnih komunikacijskih aka­ta zapravo nikada ne ovladavaju u potpunosti. Zato se u pravnoj komunikaciji javlja fenomen koji je u političkoj domeni posve izuzetan a u administrativnoj sferi u sva-

Javni jezik 91

kom slučaju rjeđi nego u pravnoj: to su različite vrste po­srednika (advokata, na primjer) između stručnih i laičkih sudionika javne komunikacije koji prevode iskaze s prav­nog diskursa na obični, svakodnevni idiom i obratno.

Stručne uloge i statusi u pravnoj domeni (i same, unu­tar nje, u različitim hijerarhijskim odnosima koji mogu značajno varirati od jednog društva ili pravnog poretka do drugoga) u većini su suvremenih država stalnije od po­litičkih ali su podložnije promjenama od administrativnih (a nerijetko su i mnogo manje bezlične od njih). Njihov autoritet proistječe, dakako, iz mjesta u socijalnoj struktu­ri i (često relativno velike) društvene moći kojima raspo­lažu, a u javnoj komunikaciji pravne poruke, ako ih odaši-lju kvalificirani govornici u adekvatnom kontekstu, imaju izrazito veliku ilokucijsku snagu i vrlo visok stupanj njezi­na podudaranja s perlokucijskim efektom, tako da se ova­kvi pravni iskazi često smatraju pravim primjerimaperfor-mativa, iskaza koji predstavljaju izravno jezično djelova­nje, dakle iskaza koji direktno izazivaju djelatne posljedi­ce.

Općoj domeni retorike po nekim svojim obilježjima pripada i diskurs medija ili sredstava javne komunikacije, dakle novina, radija, televizije. Naime, mediji zapravo for­miraju "mješovitu" subdomenu, u kojoj se pojavljuju u principu svi diskursi javne komunikacije, no u suvreme­nim društvima njihova je temeljna funkcija oblikovanje javnosti, a prije svega političke javnosti u nekom društvu, i zbog toga u njima nerijetko politički diskurs (ponekad značajno modificiran i prilagođen i karaktera samog me­dija i krugu primalaca njegovih poruka) ima i kvantitativ­no i - osobito - kvalitativno bitnu ulogu. Medijska je do­mena javne komunikacije danas doista detaljno izučena u većini svojih i formalnih, i sadržajnih, i funkcionalnih di-

92 Domene i diskursi

menzija (cf., npr., McQuail 1994; Real 1996; Downing 1996), pa je dovoljno da ukratko razmotrimo što su njezi­ne karakteristike, ako je poimamo kao jedan od konteksta javne komunikacije. "Mješovitost" medijskog diskursa uvjetovana je, bez ikakve sumnje, prije svega time što su mediji, u posve etimološkom smislu te riječi, u osnovi po­srednici koji poruke nastale u drugim domenama javne komunikacije (a posebno u političkoj domeni) distribui­raju medu širokim krugom primalaca, prilagođavajući ih istovremeno i na planu jezičnog izraza i na planu jezičnog sadržaja jezičnim i komunikacijskim kompetencijama tih primalaca. S druge strane, u svojoj informativnoj funkciji, diskurs medija jednim se dijelom izravno odnosi na neke pojave u izvanjezičnom univerzumu, pretvarajući ih u "vi­jesti": u takvim je slučajevima medijski diskurs jasnije obi­lježen vlastitim specifičnostima, ali u principu ne doseže razinu izrazito diferenciranog profesionalnog sociolekta, kako bi ostao razumljiv brojnim i po svojim sposobnosti­ma i interesima različitim članovima zajednice.

Mediji su uvijek definirani tehnološki "obrađenim" ka­nalom u kojem se realiziraju, a pojedine vrste kanala od­ređuju u velikoj mjeri i formu diskursa koji se u njima upotrebljava, to više što svaki kanal omogućuje kombini­ranje sistema jezičnih znakova s drugim znakovnim susta­vima (u novinama sa sustavom statičkih slika, na radiju sa sistemom muzike i različitih nejezičnih akustičkih efekata, a na televiziji i filmu još i sa sistemom dinamičkih, "po­kretnih" slika): promatrana s tog stajališta mcluhanovska znamenita deviza prema kojoj je medij sam po sebi poru­ka mogla bi se parafrazirati tvrdnjom da je medij u stvari kanal. Premda su u predmodernim vremenima i društvi­ma postojali prethodnici medija koji ili nisu uopće ovisili o tehnološkom kanalu (poput glasnika i telala u srednjo-

Javni jezik 9 3

vjekovnim gradovima) ili je primitivnost tehnologije uveli­ke limitirala domete njihove distribucije (kao u slučaju actci diurna, pisanih dnevnih novosti u Rimu Cezarova i carskog razdoblja), današnja zavisnost medija o tehnolo­giji kanala određuje medijsko područje kao jedan od kon­teksta javne komunikacije koji je upravo karakterističan za moderno vrijeme i za suvremena društva. Ta poveza­nost medija s kanalima ima bar još dvije posljedice koje obilježavaju i njihovu sferu i - makar djelomično - njihov diskurs.

S jedne strane, naime, danas klasični mediji (novine, radio, televizija) sudjeluju u komunikacijskim aktima u kojima se pojavljuje relativno malen broj pošiljalaca poru­ka (koje bismo, ne sasvim precizno, mogli nazvati novina­rima) i relativno velik broj primalaca poruka, kojih ima vi­še nego u političkoj, administrativnoj ili pravnoj komuni­kaciji, ako one nisu posredovane medijima, i koji svi isto­vremeno (kod radija i televizije doslovno, a u slučaju no­vina s nevelikom dozom metaforičke interpretacije) pri­maju istu poruku, što omogućuje tehnologija kanala. Ova simultanost primanja poruke već sama po sebi stvara -kako su to teoretičari mnogo puta primijetili - neku vrstu ne posve virtualne zajednice primalaca koja se pod odre­đenim uvjetima može transformirati u realnu javnost, ta­ko da je uloga medija u formiranju javnosti danas doista golema. No ti su komunikacijski akti uglavnom, u sferi javne komunikacije, jednosmjerni, a elementi dvosmjer-nosti, kakvi se naziru u pismima novinskih čitalaca ili u kontakt-emisijama na radiju i televiziji, tek su, zbog svojeg malog udjela u cjelokupnoj medijskoj produkciji poruka i zbog toga što u njima sudjeluje vrlo malen broj čitalaca, slušalaca ili gledalaca, surogat dvosmjernosti komunikaci­je. Zbog toga mediji povratnu informaciju traže prven-

9-i Doniefie i diskursi

stveno u broju primalaca svojih poruka, a tek nakon toga u njihovim efektivnim reakcijama. Mnogobrojnost, ano­nimnost i 'sutljivost" primalaca medijskih poruka, dakle njihova nužna kolektivnost, pretvara medije u izuzetno prikladno sredstvo intencionalnog usmjeravanja javnosti i njezina mnijenja u određenom pravcu.

S druge strane, kao Što je već bilo rečeno, tehnološki "obrađeni" kanali uvijek su u nečijem vlasništvu, a vlasnici kanala (a to znači i medija) najčešće nisu novinari koji su direktni pošiljaoci medijskih poruka. Banalna je činjenica da su medijske poruke uvijek pod nekom vrstom kontro­le vlasnika kanala (bila to država, neka grupa koja najče­šće ima i izraženu društvenu moć, ili pojedinac) i da on leži za tim da se poruke formuliraju u skladu s njegovim (političkim, ekonomskim, socijalnim) interesima i da od njih i od medija ima neku (i opet: političku, ekonomsku, socijalnu) korist: u krajnjoj konsekvenciji, on teži za tim da javnost i njezino mnijenje, pa i njezine stavove i po­stupke, usmjeri tako da njegovi vlastiti interesi i koristi ne mogu biti dovedeni u pitanje. Ova se manipulacija javno­šću zasniva na cijelom nizu ponekad veoma različitih po­stupaka, od posredovanja samo određenih poruka origi-narno nastalih u nekoj drugoj sferi javnog života, preko odabira događaja koji će biti "pretvoreni" u vijesti, do nji­hove "usmjerene" interpretacije. Odgovor koji se danas nudi na ovu mogućnost manipuliranja javnošću (što je problem kojemu ćemo se uskoro još jednom vratili) u de­mokratskim su društvima nezavisni mediji, gdje pojam nezavisnosti implicira ili to da su novinari (većinski) vla­snici svojeg medija (a eventualno i njegova kanala) ili da se stvarni vlasnik ili "kontrolor" medija i kanala odriče re­alizacije vlastitih interesa u medijima. U prvom je slučaju uvijek moguće da i novinari budu zastupnici vlastitih a ne

Javni jezik 9 5

općih interesa, a u drugom je nejasno kakvi bi motivi na­gnali vlasnika medija na odricanje od zastupanja vlastitih interesa, tako da se čini da je najefikasnije sasvim pragma­tično rješenje, kakvo se u nekom obliku obično i pojavlju­je u demokratskim društvima i koje nezavisnost medija ne pokušava uspostaviti "iznutra" nego "izvana", s pomoću zakonskih i drugih socijalno relevantnih normi.

Svi ovi elementi koji utječu na konstituiranje medijske subdomene i njezina diskursa reflektiraju se i u ambiva­lentnosti uloge i statusa njezinih aktivnih sudionika. Nji­hova posrednička uloga, s jedne strane, čini ih ovisnima o statusima i ulogama onih čije poruke prenose, a potenci­jalni utjecaj medija na oblikovanje javnosti dodaje im i ne­ku vrstu samostalne moći, koja, ipak, zavisi od ostvarenog utjecaja, dakle od čitanosti, slušanosti ili gledanosti poje­dinog medija, pa može uvelike varirati od jednog slučaja do drugoga. Ali u osnovi socijalni status i uloga medijskih pošiljalaca рошка proizlazi iz pozicije cijele subdomene u određenom društvu, i samo u relativno rijetkim situaci­jama njezini aktivni sudionici (pojedini komentatori ili re­porteri, na primjer) uspijevaju stvoriti jasno individualizi­ran položaj u strukturi javne komunikacije: a i taj položaj uvelike ovisi o "kolektivnom" autoritetu medija u kojem djeluju.

U suvremenim društvima u recentnom razdoblju u ovoj se sferi pojavljuju i novi mediji, uglavnom utemeljeni na kompjutorskim tehnologijama, poput Interneta ili elektronske pošte, a i klasični se mediji - pod utjecajem novih i kao rezultat samostalnog tehnološkog razvoja -mijenjaju, o čemu svjedoči, na primjer, pojava kabelske i digitalne televizije. Djelovanje ovih novih medija u socijal­nom okruženju i njihov utjecaj na transformaciju komuni­kacijskih aktivnosti također su iscrpno opisani u doista

96 Domene i diskursi

velikom broju radova koji su im posvećeni (cf., npr., op­sežne bibliografije u Fidler 1997; Lash & Friedman 1992; Holmes 1997) . U optici teorije javne komunikacije mogu se izdvojiti bar tri fenomena koji, direktno i indirektno, utječu i na stvaranje novog medijskog diskursa, a poslje­dice se tih procesa osjećaju u svim segmentima javnog sa­obraćanja. Ta su tri fenomena: interaktivnost, virtualnost i opća pristupačnost kanala.

Za razliku od svih ostalih područja unutar retoričke domene, u kojima se uvijek diferenciraju aktivni i pasivni sudionici komunikacijskih akata koji teško i samo u odre­đenim okolnostima mogu izmijeniti svoje uloge, novi su mediji zamišljeni tako da se uloge pošiljalaca i primalaca poruka u njima lako zamjenjuju, pa bi oni morali postati neka vrsta suvremenih agora (Holmes 1997, 132 sqq.) na kojima svaki sudionik društva s lobodno prima i odašilje informacije. Kako su ta mjesta susreta konstituirana samo s pomoću tehnologije i ne postoje kao realni teritoriji, ona su zapravo virtualni prostori u kojima se okupljaju virtualne zajednice, neprestano promjenljiva sastava. Na­pokon, jednostavnost ovladavanja tehnologijom "ulaska" u nove kanale, koji, zbog svoje brojnosti i složene dinami­ke svojeg isprepletanja, teško mogu biti pod stalnom kon­trolom i kojima cijena upotrebe neprestano pada, trebalo bi da (ponovo, makar virtualno!) omogući baš svakome da sudjeluje u komunikacijskim aktima u novim mediji­ma. Ta idealna projekcija novih medija, dosad tek djelo­mično ostvarena na globalnom planu, ali uvelike realizira­na na nekim ograničenim socijalnim prostorima razvije­nog Zapada, i u komunikacijskom i u sociološkom smislu ima svoju pesimističku i svoju optimističku futurističku dimenziju (Škiljan 1991, 143 sqq.), i teoretičari se danas uvelike spore oko toga koja je od njih bliža realnosti.

javni jezik 97

Ne ulazeći ni u kakve detaljnije analize, spomenut će­mo samo nekoliko već sada vidljivih posljedica što su ih novi mediji izazvali u domeni javnog komuniciranja. Me­tafora agore jasno ukazuje na intenciju da se u novim me­dijima ukloni ili bar oslabi granica između javne i privatne komunikacije, budući da je agora ovdje zamišljena kao javno mjesto na kojem svaki pojedinac nastupa u svojoj privatnoj ulozi. Ova težnja nesumnjivo na izvjestan način pridonosi demokratizaciji javnosti, ali istovremeno dokida mogućnost pravog razlikovanja između općih i pojedinač­nih interesa i njihove međusobne artikulacije, pa se po­stavlja pitanje nije li sam pojam javnosti u takvim mediji­ma potrebno nanovo definirati: u tom bi slučaju i konsti­tucija socijalnog života nesumnjivo doživjela značajne promjene. Osim toga, antička agora bila je lokalna ne sa­mo zbog toga što je, dakako, bila locirana u sasvim odre­đenom urbanom prostoru, nego i zato što su se na njoj odvijali susreti članova posve određene zajednice, koji su na agoru stupali i kao individuumi ali i kao nosioci izvje­snih uloga i statusa koji su djelomično pripadali i sferi jav­nosti. Virtualna agora istovremeno je i globalna i, u svojoj virtualnosti, dopušta da njezini "posjetioci" imaju bilo ko­ju (pa - u krajnjoj konsekvenciji - i nijednu) ulogu i da eventualno odabrane, virtualne uloge neprestano, čak i u toku jednog komunikacijskog akta, mijenjaju. Stalna mo­gućnost mijenjanja uloga i statusa (i - zbog globalnog ka­raktera agore i realne anonimnosti njezinih "posjetilaca" -nemogućnost provjere koja je uloga "prava") mogla bi du­binski utjecati na redefiniranje društvenih odnosa, a post-moderno društvo, smješteno u takvu virtual rea/ity, za­dobilo bi posve nove komunikacijske okvire u kojima bi, kako smo već napomenuli, relacije između javne i privat­ne komunikacije zacijelo izgubile svoje sadašnje značenje.

9 8 Domene i diskursi

Čini se, ipak, da su u ovom trenutku društvene strukture tek dotaknute novim medijskim oblicima i da je sfera jav­nosti, i kao pojam i kao djelatno područje ljudskog živo­ta, još uvijek neophodna i za tumačenje i za uređivanje odnosa unutar socijalnih kolektiva. Najviše promjena pre­trpjeli su idiomi javnog saobraćanja.

Naime, za razliku od drevne agore koja je bila mjesto usmene komunikacije, u virtualnom javnom prostoru no­vih medija njegovi sudionici međusobno saobraćaju is­ključivo pismenim putem, a globalni karakter suvremene agore zahtijeva da im jezični kod bude zajednički, premda su oni nerijetko izvorni govornici raznih jezika: taj zajed­nički jezični kod daleko je najčešće engleski. No bez obzi­ra na to da li su odabrali neki od "domaćih" jezika ili in­ternacionalno sredstvo komunikacije (u kojem jezična kompetencija sudionika može biti posve nedovoljna za realizaciju imalo složenijeg komunikacijskog akta), skrive­ni iza anonimnosti virtualnog prostora i nedefinirani svo­jim javnim ulogama i statusima, pojedinci diskurs javne komunikacije nerijetko zamjenjuju idiomom svojeg pri­vatnog saobraćanja, a u pisanu formu unose oblike inače karakteristične za usmenu izmjenu poruka. Na taj način diskurs novih medija prestaje biti različit od privatnog is­kaza; slična pojava, uočava se danas i u klasičnim mediji­ma (posebno na radiju, nešto manje na televiziji, a najma­nje - čini se - u novinama), gdje u razne oblike diskursa javne komunikacije sve više prodiru jezični elementi koji su još donedavno u njezinim kanalima bili nezamislivi. Premda se sa stajališta pošiljaoca poruke, koji se ne mora više truditi da ovlada idiomima javnog komuniciranja ne­go u javnosti "progovara" bez straha od toga da će prekr­šiti ponekad stroga i jezična i komunikacijska pravila u ovoj domeni, može činiti da se radi o bitnoj demokratiza-

Javni jezik 99

ciji javnog saobraćanja, ne treba zaboraviti da kršenje tih pravila smanjuje komunikacijsku efikasnost poruka (o če­mu će kasnije biti riječi); prema tome. dobitak na jednoj strani može izazvati jednako velike ili još veće gubitke na drugoj strani. Kako utjecaj novih medija na sociokomuni-kacijske odnose u društvu predstavlja proces čije posljedi­ce još ne možemo dokraja sagledati, i ne znamo da li će se postindustrijska visoko tehnološka društva doista strukturirati kao postmodernističke zajednice s mnogo promjenljivijim i slabije izraženim ulogama i statusima ne­go što je to danas slučaj, lingvistika javne komunikacije danas mora te medije opisivati kao elemente konteksta, ali se smije ograničiti na to da momentano uzima u obzir samo njihove neposredno uočljive posljedice.

Kako je retorička domena sa svim diskursima koji se u njoj pojavljuju izuzetno važna za oblikovanje onog dijela javnosti u kojem se izravno ureduju odnosi u zajednici i distribuira društvena moć, dakle političke javnosti, nije neočekivana činjenica da se u toj domeni najjasnije mani­festira i manipulacija jezikom javne komunikacije, po­stupak kojim se u osnovi - kako smo već kazali - vlastiti (grupni ili, rjeđe, individualni) interesi pokušavaju prika­zati kao opći i zajednički. Manipulacija se obavlja cijelim nizom suptilnijih i grubljih komunikacijskih i jezičnih po­stupaka (od direktnog laganja do upotrebe semantičkih pomaka koji primaocima poruka ostaju skriveni, na pri­mjer) i, ako je uspješna, može i bez primjene nejezičnih sredstava prinude (kakva se javljaju u totalitarnim društvi­ma, tiranijama i diktaturama, na primjer) na dulje ili kra­će vrijeme usmjeriti stavove i mnijenja javnosti u određe­nom pravcu: diskurs politike i diskurs medija pri tome imaju u suvremenim društvima vrlo važnu ulogu. Sama mogućnost manipulacije zasniva se, osim na kontekstual-

100 Domene i diskursi

nim okolnostima, i na jednom inherentnom svojstvu je­zične djelatnosti u javnoj komunikaciji - to je ideologiza-cija jezika javne komunikacije (cf. Škiljan 1996a; Kress & Hodge 1 9 7 9 ) . Naime, premda je jezik kao apstraktan si­stem, dakako, neutralan s obzirom na ideologiju, čim ga smjestimo u njegov realni kontekst upotrebe, on postaje objektom procesa ideologizacije čiji je konačni cilj osvaja­nje društvene moći. Ti su procesi omogućeni time što se svijet označenih fenomena uvijek nužno razlikuje od uni­verzuma značenja stvorenih jezikom, pa onaj tko "osvoji" modalitete oblikovanja značenja ujedno utječe na spozna­ju svijeta. Osim toga, struktura jezika, postavljena u kon­kretni kontekst, uspostavlja - kao što smo već rekli - iz­vjestan odnos sa strukturom društva, i djelovanje u svakoj od tih domena izaziva promjene i u drugoj strukturi. Na­pokon, jezik je i mjesto konstituiranja subjekta kao indivi­duuma i kao člana kolektiva, te mjesto "usklađivanja" po­jedinca s kolektivom. U svim je ovim segmentima jezik, budući da je socijalna konstrukcija realnosti, jasno pove­zan s ideologijom koja se može definirati kao sistematski skup ideja i kriterija za prezentaciju realnosti. Procesi im­plementacije ideologije u jezičnu djelatnost razabiru se prije svega u konstruiranju implicitnih i eksplicitnih nor­mi i pravila za jezičnu upotrebu, o čemu će biti riječi u posebnom poglavlju.

U aristotelovskoj podjeli drugo veliko područje kon­teksta u kojima se odvija javna komunikacija predstavlja domena poetike, kojoj odgovara poetski diskurs: ovamo ćemo, dakako, ubrojiti sve oblike upotrebe jezika u umjetnosti, prije svega u literaturi u stihu i prozi, ali i is­kaze koji se manifestiraju u onim umjetnostima u kojima se, kao u kazalištu ili na filmu, na primjer, osim jezika po­javljuju i drugi znakovni sistemi. Poetski diskurs, kao što

Javni jezik 101

je već rečeno, u osnovi se zasniva na drugačijem tipu dje­lovanja od diskursa u domeni retorike i u funkciji je emo­tivne i estetske spoznaje svijeta: o njegovu odnosu prema označenim fenomenima i prema svijetu realnosti postoje brojne, često međusobno sasvim suprotstavljene teorije koje, promatrane kroz prizmu lingvistike javne komunika­cije nisu sve podjednako zanimljive, ali koje gotovo bez izuzetka upozoravaju na različite specifičnosti umjetnič­kih idioma.

Potpuno ostavljajući po sirani pitanje postoje li neke formalne ili sadržajne karakteristike po kojima se poetski diskurs može više ili manje jednoznačno prepoznati kao idiom različit od ostalih idioma u javnoj komunikaciji, poći ćemo od sasvim simplificirane pretpostavke da svaka zajed­nica u principu, na osnovi kriterija koji su ugrađeni u njezi­no kolektivno iskustvo, razaznaje poetski iskaz kao skup рошка koje doista prenose neke (u čovjekovu životu po­nekad vrlo bitne) oblike ljudske spoznaje: ta će nam pret­postavka omogućiti da se u ovom razmatranju ograničimo na samo nekoliko napomena o elementima koji nam se čine relevantnima za analizu djelovanja poetskog diskursa u društvu i konstituiranja poetske domene kao jednog od - po svemu izgleda - nezaobilaznih, za svako ljudsko dru­štvo karakterističnih konteksta javne komunikacije.

Ako razmotrimo funkciju ovog oblika jezika javnog sa­obraćanja kroz optiku teorije poetike, zapazit ćemo da su se u sagledavanju te funkcije dogodile značajne promjene koje su zacijelo povezane i s pozicijom poetskog diskursa u javnom komuniciranju. Naime - u jednom posve pojed­nostavnjenom pristupu - moglo bi se reći da se u Aristo­telovoj teoriji poetskog iskaza između jezičnog znaka i nji­me označena fenomena uspostavlja proces mimeze, dakle neke vrste simboličke "reprodukcije" izvanznakovnog svi-

1 0 2 Domene i diskursi Javni jezik 103

jeta i njegove transformacije u znakovni univerzum (cf. i Žunec 1988, za mnogo kompleksniji filozofski pristup problematici), dok sami poetski znakovi izazivaju katarzu, stvaraju emotivnu reakciju primalaca poruka, koja nerijet­ko i direktno ima kolektivni karakter (u teatru, na pri­mjer) i koja je uvijek u funkciji stvaranja zajedništva medu svim primaocima istih poetskih poruka. Drugim riječima, poetski diskurs namijenjen je oblikovanju specifične jav­nosti, kolektiva koji je osjetio zajedničku snažnu emociju i tako'doživio zajedničku spoznaju svijeta. Ovo je teorij­sko objašnjenje djelovanja i funkcije poetskog diskursa, mutatis mutandis i neprestano dovođeno u pitanje sa­mom poetskom praksom, vrijedilo praktički sve do poja­ve modernizma, čiju poetiku možemo iščitavati, na pri­mjer, u Mallarmeovim esejima. On smatra da poezija mo­ra biti neka vrsta transkripcije pjesnikovih osjećaja u jed­nom novom jeziku, a pjesnička će poruka možda stići do primalaca a možda i neće. U aristotelovskim terminima to bi značilo da se katarza zapravo odvija samo na individu­alnom nivou, dok pjesnik osjećajima spoznaje svijet, a mi-meza je, također individualna, smještena između jezičnih znakova i pjesnikovih osjećaja koje oni "transkribiraju".

Individualizacija funkcije poetskog diskursa, koja je ovdje zacrtana odabiranjem dviju vremenski vrlo udalje­nih točaka u teorijskoj interpretaciji, nije, dakako, bila niti tako pravocrtna niti toliko jednoznačna kao što bi se na osnovi ovih dvaju primjera moglo zaključiti, no ipak je smijemo smatrati na izvjestan način simptomatičnom. Na­ime, ona nam može pomoći u traženju objašnjenja zašto se promijenilo mjesto poetskog idioma u topografiji javne komunikacije. Umjetnički je iskaz, kao što je već naglaše­no, u našoj tradiciji bio najstariji potvrđen i jasno u pismu fiksiran oblik jezika javne komunikacije i dugo je vreme­

na, ne samo u antičkim društvima nego i u kasnijim peri­odima, sve do modernih razdoblja, nesumnjivo bio visoko smješten u vrijednosnoj hijerarhiji javnih idioma, tako da je u mnogim društvima predstavljao osnovni uzor prema kojem su se implicitno ili eksplicitno formulirala pravila konstruiranja jezičnog sistema što se upotrebljavao u svim domenama javne komunikacije, osobito prije pojave standardnih jezika; štoviše, u trenutku kad su se oblikova­li standardni idiomi u građanskim društvima, njihova je osnovna "grada" gotovo redovito bila preuzeta iz umjet­ničkog diskursa, tako da još i danas terminološka razlika između standardnog jezika i književnog jezika u mnogim jezicima nije posve jasna.

Svoj je ugled poetski diskurs bar jednim dijelom gra­dio na činjenici da je snažno sudjelovao u formiranju za­jednice i kolektivnih spoznaja i da su ga primaoci poet­skih poruka prepoznavali kao simboličku vezu s drugim članovima zajednice. Kad se njegova funkcija u percepciji i pošiljalaca i primalaca poruka individualizirala (što, da­kako, ne znači da je i njegova heuristička i spoznajna vri­jednost bila umanjena), njegova se relacija prema drugim idiomima javne komunikacije izmijenila i, budući da, iz­gubivši jedan aspekt "kolektivnosti", više nije mogao biti idealan uzor zajedničkog jezika, poetski se diskurs u mo­dernim vremenima pretvorio u jedan od idioma javne ko­munikacije, ravnopravan s ostalima, a katkada čak i manje utjecajan od njih, ovisno o tome koliko grupa njegovih pošiljalaca posjeduje socijalnog autoriteta.

Što se tiče autoriteta i društvene uloge i statusa poši­ljalaca poetskih poruka, oni su - ako ih uspoređujemo s ostalim domenama javne komunikacije - unekoliko speci­fični. Naime, u većini ostalih domena i subdomena (a mo­žda i u svima osim u poetskoj) koje predstavljaju kontek-

104 Domene i diskursi

ste javne komunikacije autoritet se potvrđuje i izgrađuje u komunikacijskim aktima i odnosima ali ne ovisi u pot­punosti o njima, već se količina društvene moći koju u se­bi potencijalno sadržava neka uloga ili status ukazuje kao rezultat čitava niza ekonomskih, socijalnih, političkih, pa i komunikacijskih faktora, koji utječu na ilokucijsku i per-lokucijsku snagu njezina iskaza. Nasuprot tome, u ideal­noj projekciji snaga poetskog iskaza i uloga njegova poši­ljaoca temelje se jedino na spoznajnom i kreativnom po­tencijalu koji taj iskaz u sebi sadržava, tako da direktno proistječu iz samog komunikacijskog akta. Uz to, stvaralac poetskog iskaza svoju ulogu i svoj status gradi prije svega individualno, a tek nakon toga kao pripadnik grupe poši­ljalaca poetskih poruka, dok u drugim domenama javne komunikacije u načelu pripadnost grupi prethodi indivi­dualnom izdvajanju uloge i statusa. U konkretnim dru­štvenim situacijama, ipak, ova se idealna projekcija rijetko ostvaruje, pa socijalna pozicija "poetskog govornika" ovisi i o kolektivnom vrednovanju cjelokupne djelatnosti ali -u jednom značajnom dijelu - i o njegovim individualnim sposobnostima i talentu.

Napokon, i u poetskoj se domeni razlikuju aktivni po­šiljaoci poruka i njihovi pasivni primaoci, ali - za razliku od retoričke domene u kojoj je perlokucijski karakter po­ruka najčešće usmjeren prema djelovanju primalaca u području neke vrste uređenja socijalnih relacija - ilokucij-ska snaga umjetničkog iskaza nerijetko je u modernim društvima više orijentirana prema sferi privatnosti. To ni u kojem slučaju ne znači da danas više ne postoji moguć­nost i kolektivne usmjerenosti poetske poruke i kolektiv­ne spoznajne, pa i djelatne, reakcije na nju: ne samo da su neke umjetničke poruke, poput kazališne, na primjer, supstancijalno kolektivne (i s pozicije pošiljalaca i s pozicije

Javni jezik 1 0 5

primalaca рошка) nego se njihova intencija može. virtu­alno ili stvarno, podudarati s drugim komunikacijskim ti­povima artikulacije zajedničkih interesa, kao što je to slu­čaj u svim izravno socijalno "angažiranim" umjetnostima. U krajnjoj konsekvenciji, djelovanje stvarnog poetskog diskursa upravo se prepoznaje po tome što on otvara no­ve prostore spoznaje koja, čim je komunicirana u domeni javne komunikacije, postaje i kolektivnom svojinom.

Poetskom diskursu po izvjesnim je karakteristikama, a prije svega po nadracionalnoj argumentaciji (ako racio­nalnost definiramo u kartezijanskom, dakle modernom smislu) u funkciji prenošenja spoznaje o svijetu, sličan i religijski diskurs (o kojem, kao i o drugim dimenzijama jezika javne komunikacije, pertinentno govori Bourdieu /1989/)- Ipak, razlike su među dvama diskursima sa staja­lišta lingvistike javne komunikacije znatne: upravo suprot­no od poetskog iskaza čija se heurističko-spoznajna funk­cija može realizirati narušavanjem utvrđenih komunikacij­skih i jezičnih normi, religijski je diskurs velikim svojim dijelom strogo formaliziran, a za njegovo ostvarivanje mo­raju često biti ispunjeni mnogi (i opet formalni) kontek­stualni uvjeti. Osim toga, pošiljaoci religijskih poruka "iz­vlače" njihovu ilokucijsku moć s jedne strane iz institucije (dakle, ponovo formalno organizirane grupe) kojoj pripa­daju, a s druge strane iz pretpostavke da postoji neki nad­naravni originarni pošiljalac poruka, a da su oni samo po­srednici u njihovu prenošenju. Za teoriju javne komuni­kacije zanimljiva je i pretpostavka da se u tom procesu posredovanja - zbog nesavršenstva posrednika - jedan dio izvornih sadržaja poruka nužno gubi, a njegova je re­konstrukcija moguća samo u transcendentnom, zapravo transkomunikacijskom zajedništvu primalaca s prvim bo­žanskim govornikom. Upravo ta činjenica, koja religijskom

Domene i diskursi

diskursu pridaje mistični karakter, predstavlja osnovu nje­gove ilokucijske snage, a posredničko obilježje njegovih govornika učvršćuje njihove socijalne uloge i statuse.

Smješten, makar djelomično, u domenu javne komuni­kacije, religijski diskurs služi i za konstituiranje sekular­nog zajedništva pa i javnosti, u kojoj promovira, ne samo u pređmodernim nego često i modernim vremenima, spe­cifičnu spoznaju univerzuma (i konstrukciju socijalne strukture) koja postoji paralelno s drugim (političkim, poetskim, znanstvenim...) spoznajama i konstruktima. Budući da su religijske institucije realni elementi društve­ne strukture koji artikuliraju i svoje vlastite interese, auto­ritet i moć religijskog diskursa ne zavise toliko od izvor­nog sadržaja njegovih poruka koliko od socijalnog polo­žaja njegovih nosilaca i od toga da li se mnijenja i stavovi konstituirani u "religijskoj" i u "sekularnoj" javnosti među­sobno podudaraju ili konfrontiraju i na koji se način ti procesi odvijaju. Ondje gdje medu tim dvjema javnostima postoji gotovo potpuna ili potpuna podudarnost, religij­ski diskurs može postati temeljni nosilac spoznajne ko­munikacije pa čak i zamijeniti skoro sve druge oblike jezi­ka javne komunikacije. Ako nema podudarnosti, dvije jav­nosti mogu egzistirati paralelno bez većih sukobljavanja ili se mogu međusobno jače ili slabije konfrontirati, a pre­vagu odnosi onaj diskurs čije poruke nailaze na veće pri­hvaćanje primalaca.

Treća aristotelovska domena javne komunikacije logič­ka je domena u kojoj dominantnu ulogu igra znanstveni diskurs, za koji smo već naglasili da je upravo Aristotel pivi formulirao njegova pravila, a ona su, obnovljena na­kon razdoblja racionalizma u filozofiji i građanskih revo­lucija, još i danas temelj konstituiranja ovog tipa idioma javnog saobraćanja. Domena znanosti i uloge i statusi koji

Javni jezik

se u njoj zauzimaju u toku povijesti zapadnih civilizacija mijenjali su svoje mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji, pa ni znanstveni diskurs nije uvijek imao jednak ugled niti nje­govi govornici jednak društveni autoritet. U modernim vremenima racionalna znanstvena spoznaja, kao filozofski odgovor na potrebe građanskog i industrijskog društva u nastajanju, proglašena je jedinim stvarnim putem do isti­ne o univerzumu i garantom društvenog progresa. U to­me procesu, kojem je i sama znanost uvelike pridonijela, domena znanosti i njezin diskurs stekli su izuzetan autori­tet, koji se neprestano reproducira i u odnosu znanosti i politike, jer moderna politika opravdanje i argumente za svoje postupke nerijetko pronalazi u znanosti, održavaju­ći joj zauzvrat neku vrstu povlaštenog položaja u društvu.

Usprkos ugledu koji ima znanstvena domena i usprkos uvjerenju (koje i znanost sama i politika podržavaju u jav­nosti) kako je znanstveni diskurs nosilac poruka koje su preduvjet mogućnosti društvenog napretka, diskurs mo­derne znanosti nije preuzeo ulogu "uzornog" idioma jav­ne komunikacije. On se, naime, danas formira kao visoko specijalizirani profesionalni žargon (s nizom "podžargo-na" koji odgovaraju pojedinim znanstvenim disciplina­ma), pa je stoga neprimjeren komunikaciji o općim ne-specijalnim temama. Zbog toga u oblikovanju javnosti i u stvaranju njezinih mnijenja i stavova, pa i u procesima njezina ideološkog konstituiranja, mnogo važniju izravnu ulogu ima iz znanstvenog diskursa izveden obrazovni dis­kurs. On bi, s jedne strane, morao sačuvati tip potpune logične argumentacije i istinosnu kvalitetu koju posjeduje (ili pretendira da posjeduje) iskaz nauke, a s druge bi strane trebalo da bude na planu jezičnog izraza blizak je­ziku svakodnevne komunikacije: ta se simbioza često ne uspijeva ostvariti, pa se racionalna argumentacija u obra-

1 0 8 Domene i diskursi

zovnom diskursu katkada zamjenjuje iskazima o domi­nantnim ideološkim pretpostavkama društva: što je utje­caj dominantne grupe na obrazovanje veći i pod manjom kontrolom javnosti, dakle što je totalitarna komponenta u državnoj organizaciji jače izražena, to je obrazovni diskurs sličniji političkom.

Logička i poetska domena, shvaćene kao konteksti jav­ne komunikacije, a unutar njih područja znanosti i umjet­ničkog iskazivanja, kojima je i jednom i drugom spoznaj­na funkcija inherentna i u kojima je uvijek prisutan ele­ment kritičkog promišljanja društvene zbilje, prve su upo­zorile na brojne simptome krize javne komunikacije u postindustrijskim društvima koja je posljedica krize mo­dernog poimanja javnosti, a ova je kriza, dakako, uvjeto­vana time što se sve više dovode u sumnju i moderni mo­daliteti konstituiranja društvenih odnosa, o čemu će se nešto detaljnije govoriti u slijedećem poglavlju. Na ovom mjestu potrebno je sasvim ukratko ponoviti kakva je bila uloga triju revolucija pismenosti u formiranju (i razgrađi-vanju) prostora i konteksta javne komunikacije.

Već smo naglasili činjenicu da je pojava pisma i pisme­nosti bila jedan od najrelevantnijih faktora na osnovi ko­jih se uopće mogla zasnovati javna komunikacija a sfera javnosti jasno odvojiti od područja privatnosti. Jednako smo tako upozorili na to da se "jedinični" prostor na ko­jem se uspostavljaju norme i pravila javnog komuniciranja izjednačava s modernom državom-nacijom, a da je njezi­na pojava u uskoj vezi s dingom bitnom promjenom u domeni pismenosti, dakle s izumom štamparskog stroja i uspostavljanjem "Gutenbergove galaksije". Treća, kompju-tersko-tehnološka revolucija pismenosti, s kojom - svaka­ko ne slučajno - koincidira zapravo postmodernističko poimanje ljudskog univerzuma i društva, nije izazvala sa-

Javni jezik 109

mo nove procese komunikacijske globalizacije nego je pojačala već i tako u filozofiji i u društvenim i humanistič­kim naukama jasno prisutne sumnje u to da su moderna država i njoj inherentni model ljudske zajednice i kon­strukt (političke) javnosti doista optimalna rješenja u koji­ma se pojedinci i kolektivi mogu najbolje izraziti. Ne ula­zeći ovdje u detalje postmodernističke filozofske kritike modernih društava, s komunikacijskog stajališta treba još jedanput ukazati na nekoliko fenomena povezanih s ovim procesima. Nove komunikacijske tehnologije doista omo­gućuju da se među pojedincima uspostave relacije na na­čin na koji dosad to nije bilo moguće i da se pri tom prak­tički zanemare prostorne udaljenosti (što zacijelo dovodi i do drugačijeg poimanja vremenske dimenzije): tako se konstituiraju i novi kolektiviteti, nestalnog ili stalnijeg ka­raktera, a komunikacija u njima i artikulacija njihovih (ta­kođer nerijetko ad boe stvorenih) interesa zapravo ne pri­pada "pravoj" javnoj komunikaciji, ali se ipak donekle raz­likuje od sfere privatnosti - u skladu s pragmalingvistič-kom terminologijom (cf. Leech 1983, 57 sqq.) takvo bi se saobraćanje moglo zvati interpersonalnom komunikaci­jom. Teoretski je zamišlivo da takva komunikacija u nekoj novoj formi društvenosti u potpunosti zamijeni područje javne komunikacije, ali je veliko pitanje na koji se način u njoj oblikuje identitet kolektiva i pojedinaca i što se doga­đa s kartezijanskim subjektom koji je ne samo osnovni element modernog društva nego i temeljni sudionik ko­munikacijskih akata u sadašnjoj javnoj komunikaciji. Tim ćemo se pitanjima još vraćati i kasnije, no već sada mora­mo konstatirati da se pod utjecajima ove treće revolucije ljudske pismenosti gube ne samo razlike između javnog i privatnog saobraćanja nego slabe i granice među pojedi­nim domenama i diskursima javne komunikacije. Drugim

1 1 0 Domene i diskursi

riječima, procesi globalizacije komunikacije praćeni su i procesima unifikacije idioma: njihove nove diversifikacije, koje će biti zakonita posljedica ovog objedinjavanja, tek su u začecima, i njihove rezultate i posljedice ne možemo pravo ni naslućivati.

Sažetak

Domene javne komunikacije i diskursi koji se u njima poja­vljuju u suvremenim društvima jednim svojim značajnim dije­lom ovise o tome kako je izgledala povijest konstituiranja dome­najavne komunikacije, koja u zapadnoj tradiciji započinje u naj­starijim mezopotamskim državama u kojima je pojava gradskih naselja koincidirala s pojavom pismenosti. Kako je u antičkoj Grčkoj funkcija i uloga javnosti zadobila svoje i danas prepozna­tljive forme, nije neobično što su u njoj (posebno u Aristotelo­vim promišljanjima) izgrađeni i prvi teorijski modeli javnog ko­municiranja i njegovih domena i diskursa. U aristotelovskom se modelu, u principu još uvijek primjenljivom, razlikuju tri velike domene javne komunikacije - retorička domena, poetska dome­na i logička domena-, a njihovi se karakteristični diskursi među­sobno razlikuju i po tipovima argumentacije koja se u njima upotrebljava i, djelomično, po jezičnim i komunikacijskim pra­vilima kojima se podvrgavaju. Iz suvremene perspektive retorič­koj domeni pripadaju: diskurs politike, diskurs administracije i diskurs prava, svaki sa svojim specifičnostima, različitim položa­jem u vrijednosnoj hijerarhiji idioma i diferenciranim ulogama svojih govornika u socijalnim strukturama; njima se može pri­družiti i diskurs medija, kao posrednika u ostvarivanju njihovih temeljnih funkcija-konstituiranju (političke) javnosti i uređenju socijalno relevantnih odnosa u društvu. U retoričkoj domeni osobito je izražena tendencija manipulacije jezikom javne ko­munikacije, zasnovana na njegovoj nužnoj ideologizaciji. U po­etskoj se domeni pojavljuje poetski diskurs, u logičkoj diskurs

Javni jezik 111

znanosti i diskurs obrazovanja, a negdje medu tima dvjema do­menama nalazi se religijski diskurs, koji svi služe, u najširem smislu, za prenošenje spoznaja o čovjekovu svijetu (u jednom slučaju na nadracionalnim i emotivnim a u drugom slučaju na intelektualnim i racionalnim osnovama) i tako utječu na obliko­vanje ljudskih zajednica. Konstituiranje i razlikovanje pojedinih domena i diskursa javne komunikacije i njihovih prostora uveli­ke je povezano i s trima revolucijama pismenosti, od kojih je posljednja, kompjutorska, pojačala sumnje u optimalnost (pa makar i idealne) socijalne strukturiranosti modernih društava i. zajedno s postmodernom, upozorila na suvremenu krizu javne komunikacije i javnosti uopće.