1

DOSTAVA IZVAN REPUBLIKE

HRVATSKE

Priručnik za polaznike/ice

Izrada obrazovnog materijala:

Đuro Sessa

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Dragan Katić

Vrhovni sud Republike Hrvatske

Zagreb, travanj 2017.

2

Copyright 2017.

Pravosudna akademija

Ulica grada Vukovara 49, 10 000 Zagreb, Hrvatska

TEL 00385(0)1 371 4540 FAKS 00385(0)1 371 4549 WEB www.pak.hr

3

Sadržaj

I. UVOD ...................................................................................................................... 4

II. DOSTAVA SUDSKIH PISMENA U ZEMLJE ČLANICE EU .................................. 5

II. 1. DOSTAVA UNUTAR EU .................................................................................... 6

1.1. Europsko građansko procesno pravo – izvori ............................................. 6

II. 2. UREDBA BROJ 1393/2007 ............................................................................... 9

2.1. Što se smatra građanskom i trgovačkom stvari ? ...................................... 11

2.2. Što se smatra sudskim i izvansudskim pismenom? ................................. 12

2.3. U kojim postupcima se Uredba može primjenjivati - vremensko ograničenje

primjene ....................................................................................................... 13

2.4. Razlozi zbog kojih se donijela Uredba o dostavi ....................................... 13

2.5. Otpremno, prijemno i središnje mjesto za otpremu i prijem pismena ....... 15

2.6. Otprema i dostava sudskih pismena ......................................................... 17

2.7. Odbijanje primitka pismena ....................................................................... 20

2.8. Datum dostave, potvrda o dostavi, troškovi dostave ................................. 22

2.9. Drugi načini dostave sudskih pismena ...................................................... 24

2.10. Procesna jamstva prema Uredbi o dostavi .............................................. 25

2.11. Povrat u prijašnje stanje kao poseban pravni lijek ................................... 27

II. 3. Posebna pravila o dostavi ............................................................................. 28

3.1. Pravila o dostavi kod sporova male vrijednosti .......................................... 28

3.2. Pravila o dostavi prema Uredbi (EZ) 805/2004 o uvođenju europskog

naloga za izvršenje za nesporne tražbine .................................................... 28

III. DOSTAVA U BOSNU I HERCEGOVINU, SRBIJU I CRNU GORU TE U

MAKEDONIJU .................................................................................................... 30

IV. DOSTAVA U SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE ............................................ 31

V. ZADACI ................................................................................................................ 35

4

I. UVOD

Što je uopće sudska dostava?

Dostava u parničnom postupku je aktivnost suda kojom se omogućuje

adresatu dostave saznati za sadržaj pismena koje mu se dostavlja, a sve zbog toga

da bi u tom postupku zavisno od vlastitih prosudbi o svojim pravima i interesima

mogao slobodno i pravovremeno poduzimati procesne radnje koje mu stoje na

raspolaganju.

Dostava pismena kao aktivnost suda važna je stoga što predstavlja vrlo bitnu

kariku u lancu svih radnji suda, stranaka i drugih učesnika u postupku kojima se

parnični postupak pokreće, razvija i dovodi do svog završetka. Procesne radnje

upravo zbog konačnog cilja svakog postupka - odluke kojom se taj postupak

završava moraju biti u logičnoj vezi i moraju slijediti jedna iz druge.

Kako je parnični postupak kontradiktoran postupak jer je sud dužan svakoj

stranci omogućiti da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne stranke, sud, stranke

i drugi učesnici u postupku usmeno na raspravi ili podnescima dakle pisanim putem,

razmjenjuju stavove i argumente, predlažu dokaze i daju izjave volje.

Kada se takva očitovanja stranaka čine pisanim putem, da bi se u skladu s

raspravnim načelom omogućilo i drugoj stranci da o takvim očitovanjima daje svoj

stav, potrebno je podneske dostavljati drugoj stranci.

Proces dostave ne iscrpljuje se samo u uzajamnoj razmjeni podnesaka

posredovanjem suda, već institut dostave koristi i sud da bi stranke upoznao s svojim

odlukama, ali i da bi strankama slao upite i pozive, naravno sve to kada to čini van

ročišta za glavnu raspravu.

Naša procesna stvarnost u pitanju dostave suočava se već duže vrijeme s

osnovnim problemom dostave, a to je učinkovitost (djelotvornost) dostave.

Učinkovitost dostave nije sama sebi svrhom, već kada se govori o njenoj

efikasnosti podrazumijeva se takva dostava koja će s jedne strane pružiti sigurnost

da je pismeno upućeno adresatu zaista i stiglo u njegove ruke, a s druge strane ta

sigurnost dostave predstavlja važan preduvjet ostvarenja prava na suđenje u

razumnom roku .

Ti problemi koji tište gotovo svaki postupak pred sudom jer su u izravnoj opreci

s potrebom da sud bude učinkovit i da se svaki postupak u kojem se ostvaruju nečija

prava riješi bez odugovlačenja i unutar razumnog roka mogu se klasificirati u nekoliko

skupina i to:

1. Sigurnost dostave pod čime se podrazumijeva nastojanje da će pismeno stići

adresatu kojem je namijenjeno na vrijeme, te da se time spriječi odugovlačenje

postupka,

5

2. Sprječavanje zloupotrebe (izbjegavanje) dostave što također za posljedicu ima

otežavanje i odugovlačenje postupka,

3. Pravilnost dostave jer samo pravilna dostava povlači za sobom i procesne

posljedice kako za adresata pismena tako i za ostale učesnike u postupku,

4. Organizacija dostave i s tim u svezi tko i kako vrši sudsku dostavu,

5. Vrijeme dostave,

6. Rješavanje presumpcije izvršene dostave iako ona faktično adresatu nije izvršena,

7. Utvrđivanje da li je dostava izvršena u skladu s procesnim odredbama, tj. da li se

dostava može smatrati urednom.

U ovom radu pokazujemo i približavamo one relevantne odredbe domaćeg i

međunarodnog prava koje uređuje pitanja dostave i koje sasvim uvjetno i za potrebe

ovog priručnika dijelimo na svije osnovne skupine:

1. dostava sudskih pismena unutar zemalja članica EU

2. dostava sudskih pismena adresatima izvan kruga zemalja koje su članice EU i to

onih zemalja gdje sudovi u Republici Hrvatskoj najčešće moraju vršiti sudsku dostavu

(Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, SAD)

II. DOSTAVA SUDSKIH PISMENA U ZEMLJE ČLANICE EU

Za dostavu sudskih i izvansudskih pismena u zemlje članice EU pravno je

relevantna Uredba broj 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenog

2007. o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u

građanskim i trgovačkim obvezujuća i direktno se primjenjuje u državama članicama

EU (osim Danske).

Navedena je Uredba obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj od

pristupanja u EU. Uredba ima prednost pred odredbama u dvostranim i višestranim

sporazumima koji uređuju istu materiju i prednost prema odredbama čl. IV Protokola

uz Konvenciju iz Bruxellessa iz 1968. te Haške konvencije iz 15. studenog 1965.

Prema rečenoj Uredbi, sudska pismena dostavljanju sudovi i druga tijela ako

je riječ o stalnom tijelu. Sud kao otpremno mjesto, dostavlja pismeno sudu ili tijelu

kao prijemnom mjestu koje je odgovorno za uručenje. Dopušten je svaki oblik

dostave između nadležnih tijela i to izravno i što brže moguće, bilo kojim prikladnim

sredstvom (u RH osim pošte i kurirske službe). Uvjeti da bi se mogla koristiti sva

prikladna sredstva su: - da su podaci u pismenu lako čitljivi, - da su zaprimljeno i

otpremljeno pismeno sadržajno istovjetni, s tim da je dodatni uvjet - da se pismeno

6

šalje uz zahtjev na standardiziranom obrascu na službenom jeziku države prijema, s

tim da država prijema određuje da pored svog službenog jezika prihvaća i neki od

drugih službenih jezika EU (npr. RH samo hrvatski, a Slovenija slovenski i engleski

jezik).

Postupajući po Uredbi EU o dostavi RH je odredila - da otpremno mjesto za

dostavu sudskih pismena ( isprava ) bude svaki sud koji vrši dostavu, a otpremno

mjesto za dostavu izvansudskih pismena ( isprava ) je općinski sud na čijem

području osoba (na čiji se zahtjev ima izvršiti dostavu) ima prebivalište, boravište,

sjedište.

II. 1. DOSTAVA UNUTAR EU

1.1. Europsko građansko procesno pravo – izvori

Svi ovi ciljevi zajednički su svim nastojanjima tijela EU da i u području

parničnog procesnog prava u postupcima s prekograničnim elementima uspostave

sve mehanizme koje je moguće postići da bi se osigurao učinkovit postupak u cilju

slobodnog kretanja roba i usluga.

Usprkos tim nastojanjima i načelima na kojima se formira jedinstveni pravni

europski prostor ne postoji jedinstven europski zakon o parničnom postupku koji bi

zamijenio nacionalne zakone u državama članicama.

Europsko građansko procesno pravo ograničava se na pojedina područja

“prekograničnog” parničnog postupka koja obuhvaćaju od klasičnih tema

međunarodnog građanskog procesnog prava (međunarodna nadležnost te priznanje

i izvršenje stranih sudskih odluka u građanskim, trgovačkim i obiteljskim stvarima),

preko pitanja međunarodne pravne pomoći (prekogranično izvođenje dokaza i

dostava) do djelomične unifikacije europskog građanskog procesnog prava na usko

ograničenom području europskog ovršnog naloga u slučaju nespornih tražbina,

europskog platnog naloga te europskog spora male vrijednosti.

Zbog cjelovitog prikaza teme kojom se bavimo i stoga što svi pravni izvori

europskog građanskog procesnog prava imaju na izravan ili posredan način utjecaj

na temu kojim se bavimo, ali i stoga da se ti izvori navedu na jednom mjestu za sve

one koji namjeravaju dublje istraživati temu procesnog prava EU, a ne samo jedan

segment tog prava kojim se mi ovdje bavimo ističemo da se izvorima europskog

građanskog procesnog prava mogu smatrati:

- Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti,

priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

7

(- Uredba Bruxelles I);

- Uredba Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenog 2003. o nadležnosti, priznanju i

izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u predmetima vezanim za roditeljsku

skrb, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (- Uredba Bruxelles

IIa);

- Uredba Vijeća (EZ) br. 1206/2001 o suradnji između sudova država članica kod

pribavljanja dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima;

- Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od13. studenoga 2007. o

dostavi, u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili

trgovačkim stvarima;

- Uredba Europskog parlamenta i Vijeća (EZ) br. 805/2004 od 21.travnja 2004. o

uvođenju europskoga ovršnog naloga za nesporne tražbine;

- Uredba (EZ) br. 1896/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006.

kojom se uvodi postupak europskoga platnog naloga;

- Uredba (EZ) br. 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o

uvođenju europskog postupka u sporovima male vrijednosti.

U širem se smislu na europsko građansko procesno pravo (barem djelomično)

odnose i drugi izvori, kao primjerice:

- Povelja o temeljnim pravima Europske unije;

- Uredba Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o postupcima u slučaju

insolventnosti;

- Uredba (EU) Europskog parlamenta i Vijeća br. 650/2012 od 4. srpnja 2012. o

nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju i izvršenju odluka te prihvaćanju i

izvršenju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi europske potvrde o

nasljeđivanju;

- Direktiva br. 2002/8/EZ o unapređenju pristupa pravosuđu u prekograničnim

sporovima utvrđivanjem minimalnih zajedničkih pravila o besplatnoj pravnoj pomoći u

takvim sporovima;

- Uredba Vijeća (EZ) br. 4/2009 od 18. prosinca 2008. o nadležnosti, mjerodavnom

pravu, priznanju i izvršenju sudskih odluka te suradnji u stvarima uzdržavanja;

8

- Direktiva 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim

aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima.

Začeci europskog građanskog procesnog prava sežu u godinu 1968.kada je

prihvaćena Briselska konvencija o nadležnosti i priznanju te izvršenju presuda u

građanskim i trgovačkim stvarima (Briselska konvencija), koja je predstavljala

međunarodni ugovor u klasičnom smislu, a ne primarni izvor prava EU.

Godine 1992. Ugovorom iz Maastrichta područje pravosudne suradnje u

građanskim stvarima određeno je kao područje od zajedničkog interesa, a Ugovorom

iz Amsterdama (na snagu je stupio 1999. godine) to je područje temeljem čl. 65.

Ugovora o Europskoj zajednici (u daljnjem tekstu UEZ) preneseno u nadležnost

neposrednog uređivanja (prvi stup) na razini EU.

U skladu s glavom IV. UEZ, postupno se trebalo oblikovati područje slobode,

sigurnosti i prava, na kojem je trebalo biti osigurano slobodno kretanje osoba. Opći

uvjeti odnosno ograničenje zakonodavne nadležnosti tijela Zajednice prema UEZ

predviđaju da harmonizacijske mjere moraju služiti nesmetanom djelovanju

zajedničkog tržišta te da se mora težiti uređivanju stvari s prekograničnim

elementom, što znači da primarno i sekundarno građansko procesno pravo EU

uređuje samo one postupke koje karakterizira postojanje međunarodnog elementa,

dok sve one postupke koje se ne može okarakterizirati kao sporove s

međunarodnom elementom ne postoji nadležnost tijela EU niti ta tijela imaju ovlast

izjednačavati pravila građanskog parničnog postupka u svakoj od država članica

kada je riječ o sporovima bez međunarodnog elementa.

Temeljem čl. 65. UEZ donesena je Uredba Brisel I koja u bitnim točkama ne

odstupa od svoje prethodnice - Briselske konvencije, pa je stoga bogata praksa

Suda EU i teorija koja je razvijena u vrijeme važeće Briselske konvencije još uvijek

aktualna za područje građanskih i trgovačkih sporova , a za područje roditeljske

skrbi, Uredba Brisel II (Uredba br. 1347/2000), koju je kasnije zamijenila Uredba

Brisel IIa (Uredba br. 2201/2003), za područje prekogranične pomoći kod izvođenja

dokaza donesena je Uredba br. 1206/2001, a za područje prekogranične pomoći

kod dostave Uredba br. 1348/2000, koja je kasnije zamijenjena Uredbom br.

1393/2007.

Ugovor iz Lisabona u čl. 81., a vezano za pravosudnu suradnju u građanskim

stvarima, donosi neke nove izmjene prije važećeg čl. 65. UEZ.

Oblikuje se europsko područje slobode, sigurnosti i pravde. EU u skladu s

Ugovorom iz Lisabona razvija pravosudnu suradnju u stvarima s prekograničnim

posljedicama koja se temelji na načelu uzajamnog priznavanja sudskih odluka i

odluka u izvansudskim stvarima. Ukida se uvjet da moraju biti prihvaćene mjere

nužne za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, budući da je određeno da te mjere mogu

9

biti donesene ponajprije kada je to nužno za djelotvorno funkcioniranje unutarnjeg

tržišta. Zadržano je tek ograničenje da u nadležnosti organa EU ostaje jedino

uređivanje stvari s prekograničnim učincima.

Dodani su i neki novi ciljevi kao što su učinkovit pristup pravosudnoj zaštiti,

oblikovanje alternativnih načina rješavanja sporova te pomoć pri osposobljavanju

sudaca i sudskog osoblja.

Dakle dok je Ugovor iz Amsterdama u čl. 65. ovlastio europska tijela da

donose mjere u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima s

prekograničnim obilježjima samo ako je to potrebno za neometano funkcioniranje

unutarnjeg tržišta, Ugovor o funkcioniranju Europske unije (Ugovor iz Lisabona)

ovlašćuje europska tijela da donose mjere radi učinkovitog pristupa pravosuđu pa se

članak 81. Ugovora iz Lisabona tumači tako da ovlast za donošenje mjere nije

ograničena samo ako je to potrebno za neometano funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Posve je jasno da, usprkos proširivanju nadležnosti, cilj nije prihvaćanje

jedinstvenog europskog građanskog procesnog zakona.

Europsko pravo i europsko građansko procesno pravo, kao njegov sastavni

dio, ne možemo razumjeti bez poznavanja prakse Suda EU (u daljnjem tekstu SEU),

koji oblikuje svoje stavove u postupcima prethodnog odlučivanja od kojih ćemo neke

ključne odluke citirati i u ovom radu s nadom da će pozivanje na te odluke u najboljoj

mjeri ilustrirati dvojbe nacionalnih sudaca tako i pristup i shvaćanja sudaca SEU-a.

U primjeni i tumačenju Uredbe o dostavi tako i u svim drugim primarnim ili

sekundarnim izvorima EU prava za svakog suca u Republici Hrvatskoj, a to pravilo

vrijedi i za svakog drugog nacionalnog suca iz bilo koje članice EU, važno je biti

svjestan da je svaki sudac osim što je i sudac u Republici Hrvatskoj ujedno i sudac

supranacionalne asocijacije Europske unije i da kada primjenjuje pravo EU treba

iskočiti iz svog uskog okruženja nacionalnog prava i da europsku pravnu stečevinu

mora promatrati i kroz druge naočale – naočale europskog suca.

II. 2. UREDBA BROJ 1393/2007

- Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenog 2007. o dostavi u državama

članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima

(„dostava pismena“) i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća broj 1348/2000

Ako se vratimo na temu našeg užeg interesa, dakle kada govorimo o dostavi u

državama članicama, sudskih i izvan sudskih pismena u građanskim i trgovačkim

stvarima moramo uvijek imati na umu da svaki propis koji uređuje ovu materiju mora

prije svega voditi računa da uspostavi ravnoteže između interesa tužitelja (a ponekad

10

i tuženika i drugih učesnika u postupku) da se dostava izvrši žurno i da se zbog

prepreka u dostavi ne dovede u pitanje uredan tijek postupka, a s druge strane mora

voditi računa i o interesima i pravima tuženika što je i bit kontradiktornog postupka.

To znači da tuženik mora biti informiran, on ima pravo na informaciju, jer se

jedino tako može ravnopravno upustiti u postupak.

S tim u svezi jezik na kojem se tuženiku daje informacija o postupku koji je

protiv njega pokrenut važan je i nezaobilazan element ravnoteže u pravima između

tužitelja i tuženika, pogotovo kada se radi o postupcima s prekograničnim -

međunarodnom elementom.

Treći element ogleda se u činjenici da je sudska dostava, radnja suda i kada

se ona provodi na teritoriju druge zemlje takva djelatnost državnog tijela jedne države

na teritoriju druge države smatra se povredom suvereniteta.

Sve su to elementi o kojima je valjalo voditi računa kada se Uredbom EU broj

1393/2007 propisao način dostave u građanskim i trgovačkim stvarima iz jedne u

drugu državu članicu EU.

Sve do ulaska Republike Hrvatske u EU pitanje dostave sudskih pismena

izvan granica Republike Hrvatske bilo je regulirano bilateralnim konvencijama između

Republike Hrvatske i drugih zemalja bilo da je Republika Hrvatska te konvencije

sklopila s drugim zemljama nakon osamostaljenja bilo da je te konvencije preuzela

kao jedna od slijednica bivše SFRJ.1

To je na praktičnoj razini značilo da su suci kada je postojala potreba za

dostavom pismena preko granica Republike Hrvatske morali postupati sukladno

sadržaju tih konvencija.

Ako Republika Hrvatska nije imala potpisane i ratificirane bilateralne

međunarodne ugovore s pojedinim državama tada su sudovi postupali sukladno

Haškoj konvenciji o građanskom postupku od 1. ožujka 1954. Kako je Republika

Hrvatska tek u postupku pristupanja Haškoj konvenciji, u dostavi u inozemstvu

sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima od 15.studenog

1965., ta konvencija nije mogla biti od pomoći hrvatskim sudovima kada su se suočili

s problemom inozemne dostave.

Bez obzira o kojoj se konvenciji radi, zajedničko je za sve ove načine dostave

da se koristi diplomatski put dostave ili je u najboljem slučaju moguća izravna

komunikacija suda jedne države s Ministarstvom pravosuđa druge države (Haška

konvencija iz 1965.), gdje opet postoje posrednici i birokratizirani sustav koji u

1 O čemu će biti riječi u posebnom dijelu ovog rada

11

znatnoj mjeri odugovlači postupak koji se kako smo već gore naveli bez uredne

dostave ne može provesti.

Uredba o kojoj u ovom radu govorimo naslijedila je raniju Uredbu broj

1348/2000 koja se po svom sadržaju u bitnom naslanjala na Hašku konvenciju iz

1965. No kako se pokazalo da ta Uredba nije dovoljno učinkovito sredstvo za brzu,

sigurnu i pravilnu dostavu sudskih i izvansudskih pismena, pristupilo se izradi i

donošenju nove Uredbe broj 1393/2007 koja je u mnogim segmentima jasnije uredila

mnoga pitanja, kao što je primjerice pitanje jezika, pitanje dostave putem pošte,

pitanje rokova i troškova dostave koji su u nekim zemljama EU poprilično veliki

pogotovo tamo gdje sudsku dostavu obavljaju posebne izvansudske službe.

2.1. Što se smatra građanskom i trgovačkom stvari ?

Kao i u svakoj primjeni Uredbi EU tako i u Uredbi o dostavi suci u Republici

Hrvatskoj moraju biti svjesni da se svi pojmovi moraju tumačiti autonomno, dakle

onako kao te pojmove tumače sudovi EU, neovisno o njihovom značenju u našem

domaćem pravu.

Dakle kako naša Uredba nosi naslov „Uredba broj 1393/2007 Europskog

parlamenta i Vijeća od 13. studenog 2007. o dostavi u državama članicama, sudskih i

izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima („dostava pismena“) i o

stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća broj 1348/2000“. To je vrlo važno prije svega

definirati koje je njeno polje primjene, to jest u kojim to sporovima sud uopće može

posegnuti za primjenom ove Uredbe.

Prije svega, dostava pismena po Uredbi moguća je jedino u građanskim i

trgovačkim stvarima.

Primjerice prema praksi Europskog suda ne smatraju se sporovima

građanske naravi:

- sporovi radi naknade štete protiv države iako je štetu počinio organ države ili

osoba za koju država odgovara

- bračni sporovi i sporovi u svezi s roditeljskom skrbi,

- nasljedni sporovi,

- insolvencijski sporovi,

- carinske i porezni sporovi.

12

Dakle kada se pred hrvatskim sucem pojavi potreba dostave sudskog pismena

u neku od država EU, prije svega morat će naći odgovor radi li se o sporu koji se

može svrstati pod definiciju građanske i trgovačke stvari. U svakom slučaju to neće

biti lak zadatak, jer u protivnom sud države koji bi trebao provesti dostavu mogao bi

odbiti provesti radnju dostave jer se ne radi o takvom sporu koji ulazi pod okrilje

odredbi Uredbe o dostavi.

2.2. Što se smatra sudskim i izvansudskim pismenom?

Drugi važan element primjene uredbe o dostavi jest njen okvir primjene, a

glede pismena koje je uopće moguće dostavljati primjenom tih odredbi.

Kako se iz naslova uredbe o dostavi lako razabire, primjenom ovih odredbi

mogu se dostavljati sudska i izvansudska pismena.

Makar na prvi pogled izgleda da se kod sudskih pismena nema što dodati i da

su stvari posve jasne, nije posve tako.

Osim što se prije svega mora voditi računa o institucionalnom načelu, što će

reći da se mora raditi o pismenima koje dostavljaju sudovi kao državna tijela i koja su

zakonom utvrđeni kao sudovi moguće je pod pojmom suda tumačiti i druga tijela ako

udovoljavaju određenim kriterijima:

- da se radi o stalnom tijelu,

- da je to tijelo nadležno za rješavanje sporova koji su određeni zakonom,

- da je nadležno tijelo dužno poštovati pravila postupka, a pogotovo načelo

kontradiktornosti,

- da je određeno tijelo isključivo nadležno,

- da se spor može riješiti jedino temeljem zakona.

Kada se radi o izvansudskim pismenima, da bi se takva pismena s učincima

dostave mogla dostavljati sukladno Uredbi o dostavi, zauzeto je stanovište da se

mora raditi o takvom pismenu koje je sastavila ovlaštena osoba, da to pismeno

stvara određene pravne učinke pred državnim tijelima.

Prema Uredbi o dostavi (čl. 16.) izvansudska pismena imaju glede postupka

otpreme isti položaj kao da se radi o sudskim pismenima.

13

2.3. U kojim postupcima se Uredba može primjenjivati -

vremensko ograničenje primjene

Vremensko važenje Uredaba EU sukladno čl. 297. st. 2. Ugovora o

funkcioniranju Europske unije propisuje da Uredbe stupaju na snagu na dan koji je u

samoj Uredbi naveden kao dan stupanja na snagu, a kada datum nije naveden, onda

uredbe stupaju na snagu dvadesetog dana nakon njihove objave u Službenom listu

Europske unije.

Uredba o dostavi stupila je na snagu sukladno odredbi čl. 26. dana 13.

studenog 2008. osim članka 23. koji se primjenjuje od 13. kolovoza 2008.

Stavak 3. članka 26. propisuje da se uredba o dostavi u cijelosti neposredno

primjenjuje i u cijelosti obvezuje sve članice EU.

No ovi datumi obvezuju one države članice koje su imale takav status u

trenutku stupanja na snagu Uredbe o dostavi.

Kako je Republika Hrvatska pristupila EU nakon što je Uredba o dostavi

stupila na snagu, ova Uredba obvezuje Republiku Hrvatsku, dakle suce i sudove, od

dana kada je naša država pristupila EU.

2.4. Razlozi zbog kojih se donijela Uredba o dostavi

Razlozi zbog kojih je donesena Uredba o dostavi ne leži samo u uvodnom

tekstu same Uredbe, već se razloge njenog donošenja može naći i u vrlo važnoj

Uredbi Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o sudskoj nadležnosti te priznanju i

ovrsi odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koju još nazivamo i Uredba Brisel I.

Ova uredba uređuje dva vrlo važna, ako ne i ključna, segmenta građanskog

procesnog prava EU, a to su međunarodna nadležnost za donošenje sudskih odluka

te priznanje i proglašenje ovršnosti sudskih odluka.

Uredba Brisel I bez obzira što unosi brojne olakšice i pojednostavljene

procedure kada se provodi postupak ovrhe presude stranog suda ipak, i to

prvenstveno radi zaštite tuženika, uvodi i neka ograničenja.

Tako prije svega odluka se neće priznati ako je protivna javnom poretku

države priznanja. Ova ograda svakako je protivna načelu uzajamnog povjerenja

između zemalja članica, ali je u svakom slučaju kao prepreka zadržana u Uredbi

Brisel I.

14

Druga ograda, koja je za naš rad i fokus interesa puno važnija, leži u članku

34. st. 2. te Uredbe.

U toj odredbi propisuje se da se presuda neće priznati ako se tuženik nije

upustio u postupak i ako tuženiku nije izvršena na vrijeme dostava isprave kojom se

pokreće postupak (tužba, platni nalog, poziv) tako da se nije mogao braniti, pod

uvjetom da je tuženik propustio upustiti se u postupak osporavanja presude kada mu

je to ipak bilo omogućeno.

Dakle, ako znamo da je krajnji cilj svakog sudskog postupka ne samo ishoditi

odluku o nečijim pravima i obvezama već da je potrebno da se takva odluka može

učinkovito provesti i da tek tako stranka može ostvariti svoje pravo, kada je riječ o

postupcima s međunarodnim elementom, priznanje i provedba ovrhe u drugoj državi

dobiva još jednu dodatnu dimenziju koja u određenoj mjeri čini sav postupak ovrhe i

priznanja složenijim pa je stoga nužno da se sve prepreke u tom procesu uklone.

Stoga je i pitanje dostave sudskih i izvansudskih odluka to važnije jer vidimo

da se sudska odluka neće moći priznati i ovršiti u drugoj državi ako postoje povrede u

postupku dostave koje su dovele do povrede tuženikova prava na obranu.

Polazeći od teksta same Uredbe o dostavi, naglašava se da je uloga EU

održavati i razvijati jedinstven prostor slobode, sigurnosti i pravde unutar kojeg je

osiguran slobodan protok osoba.

Da bi se ostvario upravo prostor tih kvaliteta, usvojen je čitav niz mjera koje

osiguravaju pravosudnu suradnju u građanskim stvarima koje mjere postoje zbog

pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta EU.

Polazeći upravo od načela da je pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta

imperativ, to načelo daje osnovu da se postupak dostave sudskih i izvansudskih

isprava u građanskim i trgovačkim stvarima ubrza i učini učinkovitijim.

Naime, učinkovitost i brzina građanskih sudskih postupaka zahtijeva da se

sudska i izvansudska pismena dostavljaju izravno i koristeći sva sredstva koja

doprinose brzini dostave između tijela koje će odrediti svaka od država članica.

Kako vidimo, sve u svezi razloga postojanja ove Uredbe podređeno je

učinkovitosti i brzini postupanja. Zato je radi svakodnevne primjene Uredbe o dostavi

važno znati da odredbe i primjena Uredbe imaju u primjeni prednost pred svim

odredbama koje su sadržane u dvostranim i višestranim sporazumima koji uređuju

istu materiju, a koje su eventualno sklopile države članice.

Rukovodeći se tom logikom države članice nisu spriječene u međusobnim

sporazumima pitanje dostave urediti i drukčije, ali pod uvjetom da je takav sporazum

15

u suglasnosti s Uredbom o dostavi i da se postupci dostave u takvom sporazumu

učine još učinkovitijim i jednostavnijim.

2.5. Otpremno, prijemno i središnje mjesto za otpremu i

prijem pismena

U članku 1.st. 1 i 2. Uredbe o dostavi koji nosi naslov „Područje primjene“

propisuje se:

„Uredba se primjenjuje u građanskim i trgovačkim predmetima gdje je potrebno iz

jedne u drugu državu članicu dostaviti sudsko ili izvansudsko pismeno. Ne

primjenjuje se na porezne, carinske i upravne predmete kao i na odgovornost države

za radnje i propuste u izvršavanju javnih ovlasti („acta iure imperii“).

Uredba se ne primjenjuje ako nije poznata adresa osobe kojoj se pismeno mora

dostaviti.“

Stoga da bi se dostava pismena mogla uputiti iz jedne države članice u drugu

državu članicu, svaka od članica slobodna je odrediti ili službene osobe ili tijela ili

druge osobe koje će biti nadležne za otpremu pismena, ako je takvu otpremu nužno

izvršiti radi dostave pismena u drugoj državi članici EU. To su tzv. „otpremna mjesta“.

Također svaka država članica određuje službene osobe, tijela ili druge osobe

koje su nadležne preuzeti pismena iz neke druge države članice i to su tzv. „prijemna

mjesta“.

Državama članicama dopušteno je, umjesto određivanja više prijemnih ili

otpremnih mjesta, odrediti jedno otpremno ili prijemno mjesto ili čak jedno tijelo koje

bi obavljalo obje dužnosti.

Republika Hrvatska je sukladno članku 2. st. 1. Uredbe o dostavi odredila:

- da je otpremno mjesto radi slanja sudskih isprava svaki sud koji vrši dostavu,

- da je otpremno mjesto radi slanja izvansudskih isprava nadležan općinski sud

na kojem osoba na čiji zahtjev se dostava ima izvršiti ima prebivalište, boravište ili

sjedište,

- da je otpremno mjesto za dostavu isprava koje potvrđuju ili donose javni

bilježnici općinski sud na čijem području javni bilježnik ima svoje sjedište.

Kako Uredba o dostavi dopušta da država članica odredi jedno otpremno ili

prijemno mjesto Republika Hrvatska je ostavila mogućnost da predsjednik Vrhovnog

16

suda Republike Hrvatske može odrediti jedan ili više općinskih sudova kao otpremno

ili prijemno mjesto, a koji će biti teritorijalno nadležni za područje jednog ili više

županijskih sudova.

Ovo određenje koje je Republika Hrvatska sama odredila govori nam da će to

biti moguće samo ako se radi o dostavi pismena općinskih sudova jer će prema

određenju iz prve alineje otpremno mjesto biti svaki sud koji vrši dostavu što znači i

općinski i trgovački sud ali eventualno i upravni sud ako bi se radilo o stvarima koje

ulaze u definiciju primjene Uredbe.

Ako je Republika Hrvatska već odredila da kao otpremno mjesto može biti

jedan ili više općinskih sudova, a da istovremeno nije određeno da bi to mogli biti i

trgovački sudovi, nameće se pitanje može li Predsjednik Vrhovnog suda Republike

Hrvatske odrediti da će za dostave biti nadležan jedan trgovački sud ako se radi o

pismenima koje treba dostaviti trgovački sud ili se ta ovlast ograničava samo na

općinske sudove kako je to određeno u Obavijesti koje je sukladno čl. 2.st.4. Uredbe

o dostavi dostavljena Europskoj komisiji.

Na isti način Republika Hrvatska odredila je kao prijemna mjesta općinske

sudove na čijem području teritorijalne nadležnosti bi dostavu trebalo, prema traženju

suda iz bilo koje od zemalja članica, izvršiti.

Uredbom o dostavi svaka se zemlja članica obvezuje odrediti jedno središnje

mjesto koje će biti odgovorno za dostavu podataka o otpremnim mjestima i za

rješavanje poteškoća koje bi mogle nastupiti kod otpreme pismena te u iznimnim

situacijama takvo centralno mjesto bilo bi nadležno, na zahtjev otpremnog mjesta,

proslijediti zahtjev nadležnom prijemnom mjestu.

U Republici Hrvatskoj središnje mjesto je Ministarstvo pravosuđa.

Imajući sve u vidu, hrvatski sud, ako neku dostavu treba obaviti u nekoj zemlji

članici obratiti će se prijemnom mjestu te države, prema popisu prijemnih mjesta koje

je svaka zemlja članica dostavila Komisiji, a da bi ta osoba ili tijelo obavilo dostavu

pismena.

S druge strane ako se dostava pismena ima obaviti u Republici Hrvatskoj na

zahtjev otpremnog mjesta druge države članice, takvu dostavu obaviti će općinski

sud na čijem području teritorijalne nadležnosti dostavu valja obaviti.

Ako otpremno mjesto države članice ima poteškoća u saznavanju koje je od

općinskih sudova u Republici Hrvatskoj nadležan, o tome će se obavijestiti ako se

obrati o Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske.

17

Ako bi čitav postupak htjeli rezimirati onda bi najbolje bilo sustav

prikazati tako da sud u državi otpreme d o s t a v l j a pismeno sudu ili drugom

tijelu države prijema koje je odgovorno za uručenje pismena , a t o t i j e l o v

r š i d o s t a v u adresatu dostave.

Kako slijedom odredbi Uredbe o dostavi ne postoji neko centralno tijelo koje

se po rednom tijeku stvari mora angažirati radi prekogranične dostave, govori se da

se radi o decentraliziranom sustavu dostave pismena, premda neke zemlje EU kao

otpremno ili prijemno tijelo određuju samo Ministarstvo pravosuđa (npr. Mađarska),

ali to su usamljeni primjeri.

2.6. Otprema i dostava sudskih pismena

Postupak otpreme i prijema sudskih pismena između tijela otpreme i tijela

prijema reguliran je člankom 4. Uredbe o dostavi.

Glavna značajka uređenja slijedom citirane uredbe jest da se dopušta svaki

oblik dostave između nadležnih tijela, pa se slobodno može reći da se Uredbom o

dostavi barem u ovom segmentu ukidaju sve administrativne prepreke i svaki oblik

propisane forme.

Naime, prvi i glavni zahtjev je da se otprema sudskih pismena između tijela iz

članka 2. Uredbe o dostavi obavlja izravno i što je brže moguće.

Stoga, Uredba o dostavi određuje da se otprema pismena, potvrda, potvrda o

primitku te drugih isprava između otpremnih i prijemnih mjesta između otpremnih i

prijemnih mjesta može obavljati bilo kojim prikladnim sredstvom.

Smatramo da stoga sudu u Republici Hrvatskoj stoje na raspolaganju sva ona

sredstva koja se inače koriste kada se bilo kave pošiljke šalju iz jedne državne u

drugu ako takva sredstva osiguravaju brzu i točnu dostavu. To ujedno znači da se

pored pošte mogu koristiti i druge kurirske službe koje su uglavnom poznate po

svojoj efikasnosti, točnosti i brzini i koje posluju i u Republici Hrvatskoj.

Uredbom se propisuje i uvjet koji mora biti zadovoljen da bi se mogla koristiti

„sva prikladna sredstva“.

Ti uvjeti su da su podaci u pismenu lako čitljivi i da su zaprimljeno pismeno i

otpremljeno pismeno sadržajno istovjetni.

Dodatni uvjet koji bez iznimke mora biti ispunjen je da se pismeno šalje uz

zahtjev koji je sastavljen na standardiziranom obrascu koji je također svojim izgledom

i sadržajem propisan Uredbom i sastavni je dio Uredbe.

18

Uredba o dostavi uređuje i pitanje jezika na kojem standardizirani obrazac

mora biti ispunjen.

Dostavu mora temeljem zahtjeva obaviti tijelo zemlje članice prijema pa je

stoga kao načelo određeno da obrazac uz pismeno mora biti ispunjen na službenom

jeziku države prijema.

S obzirom na osjetljivo pitanje jezika dostave koje nema veze samo s

poštivanjem službenog jezika države gdje dostavu pismena treba obaviti već problem

jezika zadire i u pitanje pravilne obavijesti osobe kojoj se dostava vrši, o sadržaju

zahtjeva koji je prema njemu upravljen svaka država članica može odrediti da se

obrazac može popuniti, osim na službenom jeziku države prijema i na nekom od

drugih službenih jezika Europske unije. Tako država prijema određuje da pored svog

službenog jezika prihvaća i da je obrazac koji se dostavlja uz pismeno popunjen i na

nekom drugom jeziku kojeg je ona sama odredila.

Republika Hrvatska kao zemlja prijema odredila je da obrazac mora biti

popunjen na hrvatskom jeziku.

Tako primjerice ako bi sud Republike Hrvatske trebao dostaviti tužbu

državljaninu Republike Slovenije koji se nalazi u toj državi, uz tužbu morao bi popuniti

i propisan obrazac na slovenskom jeziku ili pak na engleskom jeziku, jer Republika

Slovenija dopušta da se obrazac popuni bilo na slovenskom bilo na engleskom

jeziku.

Ali ako bi sud u Republici Sloveniji trebao izvršiti dostavu tužbe hrvatskom

državljaninu na teritoriju Republike Hrvatske, propisan obrazac uz pismeno mora biti

popunjen isključivo na hrvatskom jeziku.

Radi povećanja učinkovitosti i izbjegavanja nepotrebnih troškova koji bi mogli

biti izazvani prevođenjem obrazaca, oni su uz Uredbu o dostavi sastavljeni na svim

službenim jezicima država članica i sadržaj obrazaca je posve identičan tako da se

isti podaci nalaze na istom mjestu u svakom obrascu pa ih je moguće razumjeti i bez

da se poznaje jezik na kojem se obrazac ispunjava s potrebnim podacima.

Pravilo o jeziku obrasca koji se dostavlja prijemnom mjestu uz pismeno ne

odnosi se i na samo sudsko pismeno.

To znači da tijelo otpreme nema obvezu prevesti pismeno koje se dostavlja.

No, kako je jezik na kojem se pismeno dostavlja vrlo važan element dostave,

zbog pravilnog ostvarivanja prava u postupku, zbog poštivanja prava na pošteno

suđenje i zbog poštivanja načela kontradiktornosti postupka otpremno mjesto ima

obvezu onu osobu koja zahtijeva otpremu upozoriti da je primatelj pismena (adresat)

19

ovlašten odbiti primitak pismena koje se dostavlja ako ono nije sastavljeno na jednom

od jezika koje propisuje čl. 8.Uredbe o dostavi.

U takvom slučaju podnositelj zahtjeva snosi sve troškove prevođenja prije

otpreme pismena, a hoće li ti troškovi prevođenja biti stranci priznati kao potreban

parnični trošak ovisi o ishodu i uspjehu postupka u kojem se pismeno dostavlja.

Makar je jezik Uredbe o dostavi ponekad apstraktan i ne posve jasan

odredbom čl. 5. st. 2. Uredbe želi se reći da makar sud koji postupa kao otpremno

tijelo upozorava podnositelja zahtjeva na opasnosti kojima se izvrgava ako pismeno

ne bude prevedeno i na određeni način mu sugerira da bi bilo bolje da se pismeno

koje se dostavlja prevede na neki od jezika iz članka 8. Uredbe o dostavi, time sud

ne preuzima i obvezu u svakom slučaju te troškove prevođenja priznati podnositelju

zahtjeva, neovisno od pravila o troškovima postupka pa načelu cause.

U praksi to će značiti da ako je tužba protiv državljanina Republike Italije

podnesena pred sudom u Republici Hrvatskoj i dostavu treba obaviti u Italiji, naš sud

će upozoriti tužitelja da bi tužbu trebalo prevesti na talijanski jezik kao i o rizicima ako

se to ne učini. To će svakako na prikladan način registrirati i ovisno o postupanju

tužitelja (podnositelja zahtjeva) izvršiti dostavu pismena prijemnom mjestu u

Republici Italiji.

Prijemno mjesto dužno je bez odgode („što je moguće prije“), ali svakako u

roku od sedam dana po primitku, poslati potvrdu o primitku otpremnom mjestu.

Uredba o dostavi opet ne propisuje način na koji bi se takva potvrda trebala

poslati otpremnom mjestu, već se jedino zahtjeva da to bude na najbrži mogući način

i da se obavijest sastavlja na standardiziranom obrascu koji je propisan Uredbom.

Zbog izričaja čl. 6. st. 1. Uredbe o dostavi potvrdu o prijemu bilo bi moguće

osim klasičnim načinom poslati i telefaksom, ali i elektronskom poštom.

Prijemno mjesto ima još neke obveze, a koje su propisane radi učinkovitosti

samog postupka dostave. Stoga je:

- bez odgode dužno obavijestiti otpremno mjesto da na temelju dostavljenih

podataka pismeno nije moguće dostaviti i dužno je tražiti dostavu dodatnih potrebnih

podatka,

- ako je iz samog zahtjeva očito da on ne ulazi u polje primjene Uredbe o

dostavi ili nisu zadovoljeni formalni uvjeti zbog kojih dostavu nije moguće obaviti

dužno je vratiti zahtjev za dostavu i pismeno otpremnom mjestu,

20

- ako je zahtjev za dostavu upućen nenadležnom tijelu, proslijediti zahtjev onom

tijelu prijema koje bi bilo nadležno pod uvjetom da se to tijelo nalazi u istoj državi

članici, ali samo onda ako zahtjev udovoljava svim formalnim uvjetima i u tom slučaju

o toj radnji obavještava tijelo otpreme.

Dostavu pismena adresatu prijemno mjesto obavlja prema pravu države

članice prijema ili na poseban način ako to zahtjeva otpremno mjesto, ali samo pod

uvjetom da takav način nije suprotan pravu države članice prijema.

U praksi to će značiti da će općinski sud u Republici Hrvatskoj koji bi prema

mjestu prebivališta, boravišta ili sjedišta osobe kojoj dostavu treba izvršiti dostavu

obavljati prema pravilima postupka o dostavi pismena propisanih odredbama Zakona

o parničnom postupku ili nekom drugom procesnom zakonu ovisno o prirodi

postupka iz kojeg pismeno izvire neovisno o tome koja pravila dostave vrijede u

državi članici otpremnog mjesta.

U pravilu prijemno mjesto dužno je dostavu obaviti što je moguće prije, ali

svakako u roku od mjesec dana i dužno je o svakoj prepreci bez odgode obavijestiti

otpremno mjesto.

Slobodni smo predložiti da se u ovom slučajevima kada sud u Republici

Hrvatskoj postupa kao prijemno mjesto sudovi koriste dostavu putem dostavljača u

sudu (način dostave propisan čl. 133. ZPP-a) u svakoj onoj situaciji kada postoji i

najmanja sumnja da se dostava neće moći uredno obaviti imajući na umu da je

urednost dostave jedna od „rak rana“ našeg građanskog postupka.

No, pri izboru načina dostave valja imati na umu odredbu čl. 507.c. st. 2.

Zakona o parničnom postupku, koja se nalazi u XXXIII Glavi tog zakona „Posebne

odredbe o ostvarivanju pravosudne suradnje u Europskoj uniji“, prema kojoj odredbi

kada je sud u Republici Hrvatskoj prijemno mjesto koje mora izvršiti dostavu u smislu

čl. 7. Uredbe o dostavi, takvu dostavu može obaviti i putem pošte preporučenom

pošiljkom s povratnicom, dakle drugačije nego što propisuje Zakon o parničnom

postupku kada se radi o dostavi unutar Republike Hrvatske i kada nema mjesta

primjeni Uredbe o dostavi.

2.7. Odbijanje primitka pismena

Jezik, na kojem je pismeno koje se dostavlja sastavljeno, ima vrlo veliku

važnost kako smo već rekli stoga što tuženik, ali i stranka uopće, ima pravo biti

informirana zbog čega se vodi postupak i koji se zahtjevi postavljaju prema njemu jer

ima pravo na učinkovitu obranu.

Upravo zato Uredba o dostavi dopušta da adresat odbije prijem jer pismeno

nije sastavljeno na odgovarajućem jeziku ili barem ako nije prevedeno na

21

odgovarajućem jeziku. U tom smislu i prijemno mjesto dužno je adresata upoznati s

njegovim pravom na odbijanje primitka zbog jezika na kojem je pismeno sastavljeno.

Pravo na odbijanje primitka ili pravo na vraćanje pismena otpremnom mjestu

imati će adresat ako pismeno nije sastavljeno:

- na jeziku koji adresat razumije ili

- na službenom jeziku države članice prijema.

Dakle možemo zaključiti da pismeno mora biti alternativno sastavljeno na

jeziku koji adresat razumije ili na službenom jeziku države članice prijema.

Uredba ne spominje i ne nudi rješenje što se ima smatrati jezikom koji adresat

razumije ako se radi o adresatu pravnoj osobi. Tko je u pravnoj osobi, ta fizička

osoba koja bi morala razumjeti sadržaj podneska koji joj se dostavlja temeljem

Uredbe o dostavi.

Nameće se logičan zaključak da bi pismeno moralo biti sastavljeno na jeziku

koji razumije ona osoba koja je i zakonski zastupnik pravne osobe kojoj se pismeno

dostavlja.

Ovim pitanjem bavio se EU Sud u predmetu C-14/07 Ingenieurburo Micheel

Weiss und Partner GbR protiv Industrie und Hndelskammer Berlin u presudi iz 2008.

U odluci zauzeto je stajalište da kada isprava koja se dostavlja ima i svoje

dodatke i ti dodaci moraju biti prevedeni na jeziku zemlje prijema ili na jeziku zemlje

otpreme i ako tome nije tako adresat može odbiti prijem pismena.

Također zauzet je stav da je pitanje poznavanja jezika oboriva presumpcija pa

iako su stranke ugovorile da će njihova poslovna komunikacija biti na jeziku zemlje

otpreme, to automatski ne znači da adresat ne bi imao pravo odbiti dokument i

mogao bi dokazivati da ne poznaje jezik na kojem je podnesak sastavljen sukladno

postupovnim pravilima zemlje gdje se postupak vodi.

Naime, ratio ove odluke leži u tome da jezik koji se koristi u dostavi sudskih

pismena ne treba izjednačavati s jezikom koji su stranke ugovorile kao jezik kojom će

se koristiti u poslovnoj komunikaciji jer bi time jača stana u tom ugovornom jeziku

mogla drugu stranu u sudskom postupku dovesti u neravnopravni položaj.

Ako bi primjerice općinski sud u Republici Hrvatskoj bio prijemno tijelo koje je

dužno obaviti dostavu pismena slovenskom državljaninu koji ima stalno boravište u

Republici Hrvatskoj, naš sud kao prijemno mjesto bio bi dužan u postupku dostave

na propisanom obrascu (obrazac – Prilog II Uredbe) obavijestiti adresata o pravu na

22

odbijanje primitka dostave, ako recimo pismeno već ne bi bilo prevedeno na

slovenski jezik ili ne bi bilo sastavljeno na hrvatskom jeziku bez obzira na to što

možda adresat uopće ne može razumjeti hrvatski.

O odbijanju primitka otpremno mjesto mora biti odmah obaviješteno na

standardnom obrascu uz vraćanje pismena i zahtjeva za dostavu.

Ovu situaciju moguće je izbjeći tako da se primatelju pismeno dostavi na

jeziku koji primatelj razumije ili na službenom jeziku zemlje prijema i u takvom slučaju

kao vrijeme dostave uzima se onaj trenutak kada je pismeno uz prijevod tog pismena

dostavljeno adresatu sukladno pravu države članice prijema.

Od ovog posve logičnog pravila propisana je iznimka u članku 8. st. 3. Uredbe

o dostavi.

To pravilo odnosi se na ona pismena koja po pravu zemlje članice moraju biti

dostavljena u roku. U takvom slučaju ima se smatrati da je dostava obavljena onog

dana koji se kao dan dostave tumači prema pravu zemlje članice pošiljateljice.

Sukladno čl. 23. Uredbe o dostavi Republika Hrvatska je obavijestila Komisiju

da u Republici Hrvatskoj ne postoji zakonski rokovi u kojima se dostava mora izvršiti.

2.8. Datum dostave, potvrda o dostavi, troškovi dostave

Kako je već rečeno, a sukladno čl. 7. Uredbe o dostavi, prijemno mjesto

dostavu pismena adresatu dostavlja po pravu države članice prijema.

Stoga je Uredba o dostavi u članku 9. propisala da se i kao vrijeme dostave

uzima onaj dan kada je pismeno dostavljeno u skladu s pravom države članice

primateljice.

Stoga, kada bi primjerice općinski sud kao tijelo prijema trebalo vršiti dostavu

na zahtjev otpremnog tijela neke druge države članice, naš sud bi dostavu vršio

prema pravilima Zakona o parničnom postupku.

Stoga bi se u tom smislu primjenjivala i pravila o presumpciji dostave koja su

propisana Zakonom o parničnom postupku koja postoje primjerice kod dostave,

pravnoj osobi (čl. 134.a. st. 2.) odraslom članu domaćinstva (čl. 141. st.2.), osobi

koja nije prijavila promjenu prebivališta (čl. 145.) ili osobi koja odbija primitak pismena

(čl. 144.).

Tijelo prijema, nakon što obavi sve radnje radi dostave pismena i to prema

pravilima domaćeg prava, o tim radnjama sastavlja posebnu ispravu na unaprijed

određenom obrascu i takav obrazac šalje tijelu otpreme, uz eventualno i primjerak

23

pismena koje je bilo predmet dostave, ali to samo u onom slučajevima kada je

otpremno tijelo to izričito zatražilo i kada je prilikom slanja pismena tijelu prijema

pismeno dostavilo u više primjeraka (čl. 4. st.5. Uredbe o dostavi).

Potvrda se sastavlja na službenom jeziku države članice otpreme ili

eventualno na nekom drugom jeziku, ali samo ako je država otpreme navela da

prihvaća sastavljanje ove potvrde i na tom jeziku pod uvjetom da se mora raditi o

jednom od službenih jezika EU.

Republika Hrvatska izjavila je da prihvaća potvrde o dostavi samo ako su na

hrvatskom jeziku.

Slijedom toga ako je sud u Republici Hrvatskoj kao otpremno tijelo zahtijevao

dostavu pismena u nekoj od država članica i prijemno tijelo u toj državi članici je

izvršilo dostavu, ono će biti dužno potvrdu o dostavi sastaviti na hrvatskom jeziku, a

da bi ga tijelo otpreme Republike Hrvatske prihvatilo.

Pred hrvatskim sudovima već se pojavila dilema je li našem sudu kao dokaz

da je dostava izvršena dovoljna potvrda o kojoj govori čl. 10. Uredbe o dostavi ili uz

tu potvrdu potrebno je dostaviti i dostavnicu kao dokaz da je dostava izvršena.

Iz odredbe čl. 20. Uredbe o dostavi slijedi da odredbe uredbe imaju prednost

pred svakim drugim uređenjem, pa kako se Uredbe primjenjuju izravno u domaćem

pravu kada za njihovu primjenu postoje razlozi (u ovom slučaju – dostava pismena u

drugu državu članicu).

Stoga, kada je dostava pismena obavljena prije svega sukladno odredbama čl.

2., 4., i 7. Uredbe o dostavi, tada kao dokaz da je dostava izvršena nije potrebno

zahtijevati dostavnicu s potpisom adresata, već se kao dokaz o urednoj dostavi mora

prihvatiti potvrda iz članka 10. Uredbe o dostavi.

Načelno, dostava pismena iz jedne države članice u drugu državu članicu ne

bi trebalo iziskivati bilo kakve troškove, jer je člankom 11. Uredbe o dostavi propisano

da za dostavu sudskih pismena iz jedne države članice i za postupanje tijela države

prijema ne smije se zahtijevati plaćanje bilo kakvih troškova ili pristojbi.

To prije svega znači da tijela otpreme i prijema ne mogu zahtijevati jedno od

drugog naknadu bilo kojih troškova.

No to pravilo ne vrijedi apsolutno kada je riječ i podnositelju zahtjeva koji će

biti dužan naknaditi one troškove koji su nastali stoga što je dostavu obavljala

službena osoba koja je za takvu radnju nadležna po pravu države članice prijema ili

ako je izabran poseban postupak dostave.

24

No i kada radnje dostave obavljaju službene osobe ili druge osobe nadležne

po pravu države članice prijema, takvi troškovi moraju biti sukladni jedinstvenoj

fiksnoj pristojbi koja je država članica unaprijed utvrdila, pri čemu mora poštivati

načelo razmjernosti i nediskriminacije. o čemu moraju unaprijed obavijestiti Komisiju.

Republika Hrvatska takvu obavijest nije dostavila Komisiji pa se može smatrati

da se takvi troškovi službene osobe (sudskog dostavljača) ne bi niti naplaćivali.

2.9. Drugi načini dostave sudskih pismena

Uredba o dostavi pored dostave sudskih pismena kako je to već napisano u

ovom radu dopušta da se u državama članicama koriste i drugi putovi dostave.

Ti oblici dostave su:

a. Dostava konzularnim ili diplomatskim putem

U iznimnim okolnostima Uredba o dostavi dopušta da se radi otpreme sudskih

pismena prijemnim tijelima u drugoj državi članici koristi dostava putem konzularnih ili

diplomatskih predstavništava.

b. Dostava putem diplomatskih i konzularnih predstavnika

Država članica može sukladno čl. 13. Uredbe o dostavi dostavu sudskih

pismena osobama s prebivalištem u drugoj državi članici izravno obavljati putem

diplomatskih ili konzularnih agenata pod uvjetom da se takva dostava vrši bez prisile.

Ovaj način dostave načelno nije ograničen samo na državljane one države

članice čiji diplomatski ili konzularni agent vrši dostavu jer odredba čl. 13. st. 1. ne

propisuje takvu ogradu.

No stoga je stavkom 2. ovog članka Uredbe o dostavi propisano da se ovaj put

dostave može ograničiti samo na one slučajeve kada je dostavu potrebno obaviti

državljaninu države članice otpreme.

Takvu rezervu je stavila i Republika Hrvatska u svojoj obavijesti Komisiji pa će

slijedom takve rezerve druge države članice moći dostavu sudskih pismena u

Republici Hrvatskoj vršiti samo onim osobama koji su njeni državljani.

Prema tome, ako država članica otpreme odluči ona će moći na području

Republike Hrvatske dostavu sudskih pismena svojim državljanima obavljati putem

svojih diplomatskih i konzularnih agenata ne tražeći to od općinskog suda u Republici

Hrvatskoj kao tijela prijema, ali ako se ipak odluči na taj put naš sud kao tijelo prijema

neće moći odbiti vršiti dostavu samo zato što su dopušteni i drugi načini otpreme i

dostave sudskih pismena.

25

c. Dostava putem pošte

Odredbom čl. 14. Uredbe o dostavi dopušteno je državama članicama da

sudska pismena osobama s prebivalištem u drugoj državi članici obavlja izravno

putem pošte, preporučenom pošiljkom uz potvrdu primitka ili uz potvrdu koja ima istu

vrijednost.

Republika Hrvatska nije na ovu odredbu stavila nikakvu rezervu.

To bi moglo značiti da svaka država članica može koristiti ovaj vid dostave za

osobe koje imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj pa je legitimno pitanje zbog čega

bi se koristili drugi načini dostave sudskih pismena osim zbog razloga sigurnosti

dostave i činjenice da je sukladno odredbi čl. 10. Uredbe o dostavi potvrda o dostavi

prijemnog mjesta dostatan dokaz da je dostava izvršena.

d. Izravna dostava

Uredba u čl. 15. dopušta i tzv. izravnu dostavu.

Takva dostava postojala bi onda kada bi svaka osoba koja je zainteresirana za

ishod nekog sudskog postupka, može dostavu sudskih pismena obaviti izravno

putem pravosudnog službenika, državnih službenika ili drugih nadležnih tijela države

članice prijema u kojoj je takva izravna dostava dopuštena.

U Francuskoj i u nekim drugim romanskim zemljama postoje takve posebne

službe za sudsku dostavu kojima se stranke mogu izravno obratiti.

Tako ako bi se pred hrvatskim sudom vodio postupak protiv osobe s

prebivalištem u Republici Francuskoj, tužitelj u tom sporu mogao bi zatražiti izravno

od takve službe da izvrši dostavu sudskog pismena u Republici Francuskoj.

No takva dostava u Hrvatskoj nije dopuštena, osom eventualno dostava putem

javnog bilježnika, pa se slijedom toga osoba koja je zainteresirana za ishod spora koji

se vodi u nekoj drugoj državi članici ne bi mogla koristiti ovom načinom dostave iz

članka 15. Uredbe o dostavi.

2.10. Procesna jamstva prema Uredbi o dostavi

U Poglavlju IV. koje nosi naslov „Završne odredbe“ nalazi se članak 19. koji se

naslovljuje kao „Tuženik koji se nije upustio u raspravljanje“.

Makar se odredba ovog članka nalazi u poglavlju koje bi po svemu trebalo

sadržavati određene provedbene tehničke propise, u ovoj odredbi u biti kriju se

mnoge zamke kako za tuženike tako i za sud, pa po našem mišljenju predstavlja s

aspekta procesnog prava i vođenja postupka s prekograničnim elementima možda i

najvažniji dio Uredbe o dostavi.

26

Stavkom 1. članka 19. određuje se da kada se dostava tužbe ili drugog

dokumenta kojim se pokreće postupak mora dostaviti u drugu državu članicu

sukladno odredbama Uredbe, sud neće donijeti presudu sve dok se ne uvjeri:

- da je pismeno dostavljeno u državi članici prijema onako kako pravo te države

određuje dostavu osobama koje se nalaze na njenom području,

- da je pismeno tuženiku dostavljeno osobno ili da je dostavljeno u njegovom

prebivalištu ili na drugi način predviđen Uredbom o dostavi,

- da se tuženik nije upustio u postupak.

Prema tome sud pred kojim se vodi postupak, a koji je odredio dostavu tužbe

tuženiku koji se nalazi u drugoj državi članici, neće donijeti presudu (zbog ogluhe)

dok se ne uvjeri o postojanju gore navedene okolnosti.

Ali i kada se sud pred kojim se vodi postupak uvjeri da su gore navedene

okolnosti uredno ispunjene, neće donijeti presudu ako tuženik nije imao dovoljno

vremena za pripremu obrane.

Kako se uredbe EU primjenjuju izravno, bez potrebe da se implementiraju u

domaće zakonodavstvo i ako pravo EU ima prednost pred domaćim pravnim

poretkom to znači da će sud u Republici Hrvatskoj kada se pred njim vodi postupak,

u kojem se tužba dostavlja tuženiku u drugoj državi članici neće se moći rukovoditi

pravilima Zakona o parničnom postupku koji uređuje donošenje presude zbog ogluhe

(čl. 331.b. ZPP-a) već pravilima iz članka 19. st. 1. Uredbe o dostavi.

Člankom 19. st. 2. Uredbe o dostavi uvodi se i dodatno pravilo koje će se

primjenjivati samo onda ako je država članica unaprijed objavila i obavijestila

Komisiju iz koje slijedi da će sudovi zemlje članice moći donijeti presudu i ako se

tuženik nije upustio u raspravljanje i ako nisu ispunjeni uvjeti koje smo upravo gore

opisali i objasnili i koje sadrži čl. 19. st. 1. Uredbe o dostavi pod uvjetom da su

kumulativno ispunjene određene pretpostavke i to:

- da je pismeno otpremljeno tuženiku na jedan od načina uređenih Uredbom,

- da je nakon otpreme protekao rok od najmanje šest mjeseci, a koji rok sud, s

obzirom na okolnosti slučaja smatra razumnim,

- da se od nadležnih tijela ili mjesta prijema u državi članici nije uspjelo dobiti

nikakvu potvrdu o dostavi.

27

Republika Hrvatska glede primjene čl. 19. st. 2. Uredbe o dostavi nije

obavijestila Komisiju da bi hrvatski sudovi mogli primjenjivati ova pravila.

Po našem mišljenju iako se ova pravila ne mogu primjenjivati u postupcima

pred hrvatskim sudovima toj odredbi treba ipak dati na važnosti iz najmanje dva

razloga.

Prvo, ona se može odnositi na hrvatske državljane i hrvatske pravne osobe

ako se postupci vode protiv njih pred sudom neke od država članica pod uvjetom da

je ta država članica obavijestila Komisiju da će primjenjivati pravila iz čl. 19. st. 2.

Uredbe o dostavi.

Drugo, hrvatski sudovi s posebnom pažnjom moraju postupati kada se nalaze

u ulozi prijemnog tijela jer propusti u dostavi mogu imati ozbiljne posljedice po

tuženike s obzirom da se presuda protiv njih može donijeti iako im stvarno pismeno

nije uručeno.

2.11. Povrat u prijašnje stanje kao poseban pravni lijek

Uredba o dostavi donosi i posebna postupovna pravila građanskog postupka

koja će se primjenjivati i u postupcima pred hrvatskim sudovima koja su na neki način

i zaštita tuženika od posljedica donošenja presuda kada se nije upustio u

raspravljanje.

Odredbom čl. 19. st. 4. propisuje se da u situaciji kada je pismeno kojim se

pokreće postupak trebalo biti otpremljeno u drugu državu članicu radi dostave

sukladno odredbama o Uredbi o dostavi i ako je protiv tuženika donesena presuda i

ako se on nije upustio u raspravljanje, sud

m o ž e tuženiku dozvoliti povrat u prijašnje stanje pod uvjetom da:

- tuženik bez svoje krivnje nije pravovremeno saznao za postojanje pismena, a

da bi mogao pripremiti svoju obranu, ili

- da nije pravovremeno saznao za odluku da bi mogao uložiti pravni lijek,

- da se obrana tuženika unaprijed ne čini da je bez izgleda.

Uredba određuje da se prijedlog za povrat u prijašnje stanje može izjaviti

samo u razumnom roku nakon što je tuženik saznao za odluku, ali taj tok ne može

biti kraći od godine dana od donošenja odluke.

Ova odredba čini nam se važnom i vrlo zanimljivom te posve stranom

poimanju procesnih pravila parničnog postupka na koje smo navikli, jer se sudu koji

28

je donio presudu bez da se tuženik upustio u raspravljanje i bez da je dao svoju

obranu daje za pravo ocjenjivati opravdanost zahtjeva za povrat u prijašnje stanje, ne

samo stoga što su nastupile okolnosti zbog kojih bi trebalo dopustiti povrat u prijašnje

stanje, nego se sudu daje pravo i mogućnost ocjenjivati opravdanost navoda

tuženika s obzirom na predmet spora.

II. 3. Posebna pravila o dostavi

Uredba o dostavi primjenjuje se u građanskim i trgovačkim predmetima kada

je potrebno da se u državu članicu dostavi sudsko ili izvansudsko pismeno.

Još neke EU uredbe imaju posebna pravila o dostavi, pa će se u tim

postupcima glede dostave primjenjivati ta posebna pravila neovisno o pravilima koja

su uspostavljena Uredbom o dostavi.

3.1. Pravila o dostavi kod sporova male vrijednosti

Prema Uredbi (EZ) broj 861/2007 o uvođenju europskog postupka za sporove

male vrijednosti pravila ove Uredbe primjenjuju se u prekograničnim predmetima u

građanskim i trgovačkim stvarima ako vrijednost predmeta spora u trenutku kada je

zahtjev pristigao nadležnom sudu na prelazi iznos od 2.000,00 eura.

Postupak se pokreće podnošenjem zahtjeva sastavljenog na posebnom

obrascu koji je sastavni dio Uredbe tako da se dostavlja izravno nadležnom sudu

poštom ili bilo kojim drugim oblikom komunikacije kao što je primjerice telefaks ili

elektronska pošta. ako su ti načini dostave prihvatljivi državi članici gdje se postupak

pokreće.

Svaka država članica unaprijed određuje koji su načini komunikacije za nju

prihvatljivi.

Stoga je u članku 507.o. Zakona o paničnom postupku propisano da se

obrasci mogu podnositi telefaksom i elektroničkim putem, ali i da Ministar pravosuđa

mora posebnim pravilnikom odrediti način podnošenja akata telefaksom i

elektroničkim putem i odredit će početak njegove primjene.

Sukladno čl. 13. Uredbe dostava pismena obavljat će se putem pošte uz

povratnicu, a ako takav oblik dostave nije moguć tada će se dostava pismena

obavljati sukladno Uredbi (EZ) 805/2004 o europskom ovršnom nalogu.

3.2. Pravila o dostavi prema Uredbi (EZ) 805/2004 o uvođenju

europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine

29

Svrha Uredbe je, kako to propisuje čl. 1. Uredbe, uvođenje europskog naloga

za izvršenje za nesporne tražbine, kako bi se omogućio propisivanjem minimalnih

normi slobodni protok sudskih odluka, sudskih nagodbi i autentičnih isprava u svim

državama članicama, bez ikakvih posrednih postupaka koje bi trebalo pokrenuti u

državi članici izvršenja prije priznavanja i izvršenja.

U tom smislu sustav dostave u ovom postupku zbog zaštite prava stranaka,

prije svega ovršenika vrlo je važan pa je u načelima kojima se EU rukovodila prilikom

donošenja Uredbe navedeno da ona (Uredba) održava bilo potpunu sigurnost

(članak 13.), bilo vrlo visok stupanj vjerojatnosti (članak 14.) da je pismeno koje se

dostavlja stiglo do primatelja.

Podnesak kojim se pokreće sudski postupak ili drugo pismeno koje ima isti

značaj (ekvivalentno) može biti dostavljeno dužniku na jedan od sljedećih načina:

- osobna dostava s potvrdom o primitku koja sadrži i datum primitka, a koju potpisuje

dužnik;

- osobna dostava potvrđena dokumentom koji potpisuje ovlaštena osoba koja je

obavila dostavu, u kojoj se navodi da je dužnik pismeno primio ili odbio primiti bez

pravnog opravdanja, uz datum dostave;

- dostava poštom s potvrdom o primitku, koja sadrži i datum primitka, koju potpisuje i

vraća dužnik;

- dostava elektroničkim sredstvima kao što su telefaks ili elektronička pošta, s

potvrdom o primitku uključujući datum primitka, koju potpisuje i vraća dužnik.

Pozivi na ročište mogu se dužniku dostaviti kako je to upravo gore opisano ali i

usmenim putem, tijekom prethodnog ročišta o istoj tražbini, što se mora unijeti u

zapisnik o ročištu. Ovaj vid dostave biti će iznimka kao što je iznimka i raspravljanje u

ovom postupku.

Dostava podneska kojim se pokreće sudski postupak i bilo kojeg poziva na

ročište dužniku se može obaviti i na jedan od sljedećih načina:

- osobna dostava na osobnoj adresi dužnika osobama koje žive u istome kućanstvu

kao i dužnik ili su tamo zaposlene;

- u slučaju samozaposlenog dužnika ili pravne osobe, osobna dostava u poslovnim

prostorijama dužnika, osobama koje dužnik zapošljava;

- ostavljanjem pismena u dužnikovom poštanskom sandučiću;

30

- ostavljanjem pismena u poštanskom uredu ili kod nadležnih javnih tijela uz

ostavljanje pisane obavijesti o pismenu u dužnikovom poštanskom sandučiću, pod

uvjetom da se u pisanoj obavijesti jasno navodi vrsta pismena kao sudskog pismena,

ili pravni učinci te obavijesti kao obavljene dostave pismena zbog koje počinju teći

rokovi;

- dostava poštom, bez dokaza u smislu odredaba stavka 3. čl. 14. Uredbe, ako

dužnik ima adresu u državi članici podrijetla;

- elektroničkim putem, uz automatsku potvrdu uručivanja, pod uvjetom da je dužnik

unaprijed izričito pristao na ovakav način dostave.

U smislu Uredbe dostava u skladu sa stavkom 1. nije dopuštena ako sa

sigurnošću nije utvrđena adresa dužnika.

Da je dostava izvršena sukladno odredbi čl. 14. st. 3. Uredbe potvrđuje se:

- ispravom koju potpisuje ovlaštena osoba koja je obavila dostavu uz navođenje:

načina dostave koji je korišten; datuma dostave, ako je pismeno dostavljeno osobi

koja nije dužnik, imena te osobe i njezina veza s dužnikom; ili

- potvrdom o primitku od strane osobe kojoj je pismeno uručeno.

Kako vidimo odredbe o dostavi iz Uredbi daju vrlo široke mogućnosti dostave

pismena, od kojih su neki posve strani našem tradicionalnom poimanju sudske

dostave i njenog značaja u sudskom postupku i to nas navodi na zaključak da pred

našim sudovima i sucima stoji dug i težak put usvajanja pravila u svim postupcima

koji imaju prekogranični karakter i koji ulaze u okvir primjene europskog građanskog

postupka.

III. DOSTAVA U BOSNU I HERCEGOVINU, SRBIJU I CRNU

GORU TE U MAKEDONIJU

Dostava sudskih pismena u zemlje bivše SFRJ (osim Slovenije) vrši se na

temelju dvostranih ugovora i to Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade

BiH i Vlade Federacije BiH o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od

26. veljače 1996. i Sporazuma između Republike Hrvatske i BiH o izmjeni

Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske, Vlade BiH i Vlade Federacije BiH o

pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 17. lipnja 2002. (u daljnjem

tekstu: Sporazum BiH).

31

Bitno je znati da su prilikom dostave u BiH sudovi dužni izraditi zamolnicu za

pravnu pomoć (u daljnjem tekstu: zamolnica) koju dostavljaju Ministarstvu pravosuđa

RH, s tim da se zamolnica i sva ostala pismena, koja je potrebno priložiti sukladno

odredbama Sporazuma BiH, dostavljaju na jeziku države, koja moli za pravnu pomoć

(država moliteljica). Prijevod na jezik države ugovornice, koju se moli za pravnu

pomoć (zamoljena država) nije potrebno prilagati. Odgovori na zamolnice dostavljaju

se na jeziku zamoljene države. Središnje tijelo preko kojeg se vrši ("izlazna") dostava

je Ministarstvo pravosuđa RH, dok su u BiH ta tijela Ministarstva pravde i opće

uprave Bosne i Hercegovine te Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine. Uručenje pismena dokazuje se sukladno propisima o uručenju, koji važe na teritoriju

zamoljene države (BiH).

Dostava u Makedoniju vrši se na temelju Ugovora između Republike Hrvatske

i Republike Makedonije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 2.

rujna 1994.

Kod ove dostave središnje tijelo u Makedoniji je "Ministarstvo pravosuđa

("Ministerstvo za pravda") Republike Makedonije. Zamolnica za pravnu pomoć i sva

ostala pismena, koja je potrebno priložiti sukladno odredbama ovog ugovora,

dostavljaju se na jeziku ugovorne stranke, koja moli za pravnu pomoć (Država

moliteljica). Prijevod na jezik ugovorne stranke, koju se moli za, pravnu pomoć

(zamoljena Država) nije potrebno prilagati. Odgovori na zamolnice dostavljaju se na

jeziku zamoljene države. Pismena, koja se uručuju osobama u zamoljenoj državi,

dostavljaju se na jeziku države moliteljice,a mora biti priložen i prijevod pismena na

jezik zamoljene države. Ako prijevod, u slučaju iz stavka 3. ovog članka nije priložen,

uručenje će se izvršiti samo ako primatelj pismeno dobrovoljno primi.

Dostava u Srbiju i Crnu Goru vrši se na temelju Ugovora između Republike

Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije o pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim

stvarima (Srbija i Crna Gora) od 15. rujna 1997.

Zahtjev za pružanje pravne pomoći, sukladno ovom Ugovoru, podnosi se u

obliku zamolnice. Zamolnicu podnosi sud ili drugo nadležno tijelo strane moliteljice

kojoj je pravna pomoć potrebna i upućuje ju nadležnom sudu ili drugom nadležnom

tijelu zamoljene strane koji je po zamolnici nadležan postupati.

IV. DOSTAVA U SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Dostava u Sjedinjene Američke Države (SAD) vrši se prema pravilima Haške

konvencije o dostavi. Po toj konvenciji svaka država ugovornica određuje središnje

tijelo koje će preuzeti zaprimanje zamolnica za dostavu koje se upućuju iz drugih

država ugovornica. Tijelo ili sudski službenik nadležan prema pravu države iz koje

dokumenti potječu proslijedit će središnjem tijelu zamoljene države zamolnicu,

32

sastavljenu prema oglednom primjerku priloženom ovoj Konvenciji, bez zahtijevanja

legalizacije ili neke druge odgovarajuće formalnosti.

Međutim, Ministarstvo pravosuđa SAD2 provodi dostavu putem specijaliziranih

agencija koje vrlo dobro poznaju svoj posao i zapravo sve moguće konvencije o

dostavi. Ministarstvo pravosuđa RH je za dostavu u SAD izradilo upute za stranke

prema kojima je za pravilnu dostavu potreban prijevod na engleski jezik i potvrda o

plaćenom trošku za dostavu. Naime, Amerikanci za dostavu po Haškoj konvenciji

traže potvrdu o plaćanju troškova-pristojbe od 95 USA $. U takvom slučaju stranka

od strane Ministarstva pravosuđa RH dobiva obavijest o načinu plaćanja ovih

troškova i računu3 na koji se može izvršiti uplata. Uz taj trošak stranke moraju platiti

još i 200,00 kn daljnjih troškova. Dostava se potom izvršava prilično brzo i sve

prosječno traje oko 4 mjeseca. Agencije koje vrše dostavu postupaju krajnje

profesionalno i do četiri puta pokušavaju uručiti pismeno primatelju te su takve

2 Za razliku od SAD-a, dostava u Kanadu je često problematična jer njihovo nadležno ministarstvo

traži plaćanje troškova-pristojbe za dostavu isključivo putem posebnih čekova koji se u Republici

Hrvatskoj ne mogu realizirati budući da to nijedna banka u RH, više ne radi.

3 Ministarstvo pravosuđa RH je poslao sudovima "okružnicu" sa slijedećim sadržajem:

"Ukoliko se želi izvršiti dostava pismena strankama u Sjedinjene Američke Države u smislu Haške

konvencije o dostavi pismena u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim i

trgovačkim stvarima iz 1965. godine, sudovima skrećemo pozornost kako slijedi:

U smislu članka 8., stavka 2. Konvencije o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u

građanskim i trgovačkim stvarima iz 1965. godine («Narodne novine», Međunarodni ugovori, broj

10/05 i 3/06), svaka država ugovornica može izjaviti da se protivi dostavi izravno putem svojih

diplomatskih ili konzularnih predstavnika, osim ako se dokument dostavlja državljaninu države iz koje

dokumenti potječu.

Nadalje, glede dostave dokumenata prema odredbama višestrane Konvencije iz 1965. godine

strankama u Sjedinjene Američke Države - izvješćujemo da se dostava sudskih i izvansudskih

dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima strankama u SAD-u obavlja putem agencije s kojom

je Ministarstvo pravosuđa SAD-a potpisalo ugovor, a uručenje se obavlja uz naplatu pristojbe od 95

USD, s tim da zamolnica mora sadržavati puno ime i točnu adresu stranke kojoj se uručuje pismeno,

zamolnica i akti se moraju dostaviti u dva primjerka, te akti moraju biti popraćeni odgovarajućim

prijevodom na engleski jezik.

Naplatu pristojbe od 95 USD Agenciji moguće je izvršiti na dva načina:

1)putem internetske stranice Agencije (Process Forwarding

International) http://www.hagueservice.net/ 2)naplatom pristojbe u američkim dolarima (

VISA, MASTERCARD), većinom međunarodnih kreditnih kartica, bankovnim transferima, putem

međunarodnih naloga za plaćanje izravno na račun navedene Agencije ( osobni čekovi građana nisu

dopušteni): Proces Forwarding International: Wells Fargo Bank ( Account number). 2007107119,

Routing No. 121000248 Swift Code: WFBIUS6S

Osim toga, uplatnica mora sadržavati ime i prezime fizičke osobe ili naziv pravne osobe na koju se

odnosi uplata, odnosno kojim treba izvršiti dostavu.

Preslika uplatnice, kao dokaz o izvršenoj uplati mora se dostaviti sudu, kako bi sud mogao proslijediti

trojezične obrasce (zamolnicu, potvrdu i sažetak), prema oglednom primjerku gore navedene

Konvencije, zajedno s dokumentacijom na hrvatskom jeziku i u ovjerenom prijevodu na engleski jezik i

uplatnicom (sve u dva primjerka) Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, jer u protivnom će se

dostava smatrati neuspjelom.

33

dostave u pravilu uspješne. Ukoliko je dostava neuspješna agencija obvezno navodi

konkretan razlog neuručenja. Iz podataka koje u takvim slučajevima dostavljaju

agencije, vidljivo je da svoj posao doista odrade jer se uvijek raspituju i kod susjeda o

razlozima zbog kojih nije moguće izvršiti uspješnu dostavu.

Sudovi u pravilu postupaju po Haškoj konvenciji, a ukoliko se namjeravaju

koristiti konzularnom dostavom, tada ih Ministarstvo pravosuđa upozorava na

dužnost dostave po Haškoj konvenciji i ministarstvo u takvom slučaju vraća sudu

zamolnicu za dostavu pismena, uz ostalo i zato jer je dostava konzularnim putem

pravovaljana samo ako osoba kojoj se pismeno dostavlja pristane da ga primi4.

Dostava po Haškoj konvenciji o dostavi obvezno se vrši preko propisanog

obrasca5.

4 Članak 136. ZPP glasi: Kad dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inozemstvu ili

strancima, koji uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u

međunarodnom ugovoru ili u ovom zakonu (članak 146.) nije što drugo određeno.

Ako se dostava pismena ima obaviti državljanima Republike Hrvatske u inozemstvu, to se može učiniti

preko nadležnoga konzularnog predstavnika ili diplomatskog predstavnika Republike Hrvatske koji

obavlja konzularne poslove u toj stranoj državi. Takva dostava pravovaljana je samo ako osoba kojoj

se pismeno dostavlja pristane da ga primi.

5 DODATAK KONVENCIJI Obrasci:

ZAMOLNICA ZA DOSTAVU U INOZEMSTVO SUDSKIH I IZVANSUDSKIH DOKUMENATA

Identitet i adresa Adresa tijela primatelja

podnositelja zamolnice

Niže potpisani podnositelj zamolnice ima čast poslati – u dva primjerka – dolje navedene dokumente,

te, u skladu s člankom 5. naprijed navedene Konvencije, moli neodgodivu dostavu jednog primjerka tih

dokumenata primatelju, tj. (identitet i

adresa)……………………………………………………………………………………………………………

…………….

(a) u skladu s odredbama podstavka (a) prvoga stavka članka 5. Konvencije*.

(b) u skladu sa sljedećim osobitim načinom (podstavak (b) prvoga stavka članka

5.)*………………………………………….

(c) isporukom primatelju, ako ju on dobrovoljno prihvati (drugi stavak članka 5.)*.

Molimo nadležno tijelo da podnositelju vrati po jedan primjerak od svakog dokumenta – i priloga tim

dokumentima, odnosno da se pobrine da mu se ti primjerci vrate uz potvrdu koja se nalazi na poleđini.

Popis dokumenata:

………………………………………………………………………………………………………………………

………………………

Sastavljeno u

………………, dana ……

Pot

pis i/ili pečat.

*Precrtati nepotrebno

34

Poleđina zamolnice

POTVRDA

Niže potpisano tijelo ima čast potvrditi, u skladu s člankom 6. Konvencije,

1) da je dokument dostavljen*

– dana (datum) ………………………………………………………………………………………….

– u (mjesto, ulica, kućni broj) ……………………………………………........................

– na jedan od sljedećih načina propisanih člankom 5. –

a) u skladu s odredbama podstavka (a) prvoga stavka članka 5. Konvencije*.

b) u skladu sa sljedećim osobitim načinom*…………………………………………………

c) isporukom primatelju, koju je on dobrovoljno prihvatio*.

Dokumenti iz zamolnice isporučeni su:

– (identitet i opis osobe) ………………………………………………………………………………

– odnos s primateljem (obiteljski, poslovni ili drugi): ……………………………………

……………………………………………………………………………………………………

2) da dokument nije dostavljen zbog sljedećih činjenica*:

……………………………………………………………………………………………………………………...

U skladu s drugim stavkom članka 12. Konvencije, podnositelj zamolnice obvezan je podmiriti ili

nadoknaditi troškove pobliže navedene u priloženoj izjavi*:

Prilozi

Vraćeni dokumenti:

……………………………………………………………………………………………………

U odgovarajućim slučajevima, dokumenti koji potvrđuju dostavu:

……………………………………………………………………………………………………

Sastavljeno u ……………, dana …………

Potpis i/ili pečat.

*Precrtati nepotrebno

SAŽETAK DOKUMENTA KOJI SE DOSTAVLJA

__________________________________________

Konvencija o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih

dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima,

potpisana u Haagu

15. studenoga 1965.

(članak 5. stavak 4.)

Naziv i adresa tijela koje podnosi zamolnicu:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

Podaci o strankama*:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

SUDSKI DOKUMENT**

Narav i svrha dokumenta:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

Narav i svrha postupka i, gdje je to primjereno, vrijednost predmeta spora:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

35

V. ZADACI

Primjena EU Uredbe o dostavi

1. PRIMJER:

Slovensko trgovačko društvo pokrenulo je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu

parnicu radi naknade štete protiv I. tužene Republike Hrvatske i II. tuženika

hrvatskog špediterskog društva. U toj parnici zahtjeva da mu tuženici solidarno

isplate naknadu štete koju je pretrpio zbog pogrešnog rada Carinske uprave

Ministarstva Financija Republike Hrvatske i nesavjesnog rada špediterskog društva

zbog čega je pošiljka voća koju je izvozio kupcu u Republici Hrvatskoj zadržana na

granici i uslijed stajanja voće se pokvarilo i cijela pošiljka je bila neupotrebljiva.

Tužitelja zastupa predsjednik uprave ujedno diplomirani pravnik i državljanin

Republike Hrvatske.

U tom predmetu sud u prethodnom ispitivanju tužbe ocijeni da tužba nije uredna i da

ju je potrebno dostaviti tužitelju na ispravak sukladno odredbi čl. 109. Zakona o

parničnom postupku.

Datum i mjesto pristupanja sudu**:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

Sud koji je donio presudu**:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

Datum presude**:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

Rokovi navedeni u dokumentu*:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

IZVANSUDSKI DOKUMENT**

Narav i svrha dokumenta:

Rokovi navedeni u dokumentu**:

……………………………………………………………………………………………………

……………………………………………………………………………………………………

36

Rješenje kojim se nalaže tužitelju ispraviti tužbu i daje mu se rok za ispravak

potrebno je dostaviti tužitelju.

PITANJA:

1. Kako će sud postupiti?

2. Ima li mjesta postupanju sukladno odredbi čl. 146.st. 1. Zakona o parničnom

postupku?

2. PRIMJER:

Pred slovenskim sudom prvog stupnja pokrenut je postupak po tužbi slovenskog

državljanina protiv tuženika hrvatskog državljanina radi isplate zajma ugovorenog u

Ljubljani i s ugovorenim mjestom ispunjenja obveze vraćanja zajma u Ljubljani.

Tuženik ima mjesto prebivališta u Opatiji.

Slovenski sud dostavlja tužbu Općinskom sudu u Rijeci na slovenskom jeziku uz

obrazac koji je ispunjen na hrvatskom jeziku.

PITANJA:

1. Kako će postupiti Općinski sud u Rijeci?

2. Koja prava ima tuženik?

Alternativno:

1.2. Kako će sud postupiti i kako će postupiti tuženik u istoj situaciji kao u točki

2.1. Ako je tuženik po zanimanju sudski tumač za slovenski jezik.

3. PRIMJER:

Hrvatska pravna osoba podnosi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu

protiv slovenskog državljanina 1. prosinca 2012. radi plaćanja zakupnine.

Tužba i prilozi uz tužbu (Ugovor o zakupu, izvod iz poslovnih knjiga, korespondencija

stranaka glede potraživanja tužitelja na ime zakupnine) sastavljena je na hrvatskom

jeziku.

37

Do 1. rujna 2013. sud nije poduzeo niti jednu radnju u postupku.

Punomoćnik tužitelja podneskom traži od suda da se tuženiku dostavi tužba na

odgovor primjenom Uredbe 1393/2007.

PITANJA:

1. Kako će postupiti sud u ovakvoj situaciji?

2. Ako sud prihvati zahtjev tužitelja koja su prava tuženika?

4. PRIMJER:

Pred Općinskim sudom u Požegi pokrenut je postupak radi utvrđenja prava

suvlasništva na osnovu stjecanja radom za vrijeme trajanja braka.

Tužba je podnesena 1. ožujka 2016.

Tuženik ima prebivalište u Saveznoj Republici Njemačkoj u Munchenu.

Tužba i svi dokumenti uz tužbu prevedeni su na njemački jezik.

Općinski sud u Požegi 1. travnja 2016. traži da se tužba radi davanja odgovora na

tužbu u roku od 30 dana dostavi tužitelju na adresu njegova prebivališta prema

procesnim pravima zemlje prijema.

U SR Njemačkoj sudsko pismeno može se dostaviti i putem pošte običnom

pismovnom pošiljkom.

Sud u Munchenu obavještava Općinski sud u Požegi da je dostava izvršena tuženiku

sukladno procesnim pravilima njemačkog parničnog postupka 1. srpnja 2016.

U roku od 30 dana od obavijesti njemačkog suda (15. srpanj 2016.) hrvatskom sudu

nije dostavljen odgovor na tužbu.

PITANJA:

1. Kako će postupiti Općinski sud u Požegi?

5. PRIMJER:

38

Pred Općinskim sudom u Požegi pokrenut je postupak radi utvrđenja prava

suvlasništva na osnovu stjecanja radom za vrijeme trajanja braka.

Tužba je podnesena 1. ožujka 2016.

Tuženik ima prebivalište u Saveznoj Republici Njemačkoj u Munchenu.

Tužba i svi dokumenti uz tužbu prevedeni su na njemački jezik.

Općinski sud u Požegi 1.travnja 2016. traži da se tužba radi davanja odgovora na

tužbu u roku od 30 dana dostavi tužitelju na adresu njegova prebivališta prema

procesnim pravima zemlje prijema.

U SR Njemačkoj sudsko pismeno može se dostaviti i putem pošte običnom

pismovnom pošiljkom.

Sud u Munchenu obavještava Općinski sud u Požegi da je dostava izvršena tuženiku

sukladno procesnim pravilima njemačkog parničnog postupka 1. srpnja 2016.

U roku od 30 dana od obavijesti njemačkog suda (15. srpanj 2016.) hrvatskom sudu

nije dostavljen odgovor na tužbu.

Općinski sud u Požegi donosi presudu na temelju ogluhe 1. rujna 2016. kojom

udovoljava tužbenom zahtjevu.

Presuda se na isti način kao i tužba dostavlja tuženiku, i sud u Munchenu

obavještava Općinski sud u Požegi da je presuda uručena tuženiku običnom poštom

1. listopada 2016.

Tuženik osobno u Općinskom sudu u Požegi 23. prosinca 2016. podnosi žalbu.

PITANJA:

1. Kako će postupiti Općinski sud u Požegi? Mogu li hrvatski sudovi smatrati žalbu

pravovremenom?

6. PRIMJER:

Pred Općinskim sudom u Šibeniku vodi se postupak radi utvrđenja prava vlasništva

nekretnine u k.o Dubrava, protiv tuženih stranaka, državljana RH, od kojih jedna ima

prebivalište u Srbiji, a druga u Bosni i Hercegovini.

39

Tužba je uredna i sud ju je uputio tuženicima, I-tuženiku konzularnim putem, a II-

tuženiku izravno putem tzv. "crvene inozemne" dostavnice, s tim da I-tuženik nije

pristao primiti dostavu. Dostavnica se za I-tuženika vratila uz naznaku konzulata da

nije pristao primiti dostavu, dok se za II-tuženika vratila uz naznaku: "primatelj odbija

primitak pismena", - pismeno ostavljeno u poštanskom sandučiću stranke dana

15.5.206. godine. (Potpis dostavljača)

Sud je donio presudu zbog ogluhe ističući da su tužene stranke zapravo odbile

primitak sudskog pismena jer je dostava pravovaljana iz razloga sadržanih u članku

144. ZPP-a ("Odbijanje primitka").

PITANJA:

1. Je li je dostava za oba tuženika ili barem za jednog od njih pravovaljana te da li su

ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe?

2. Na temelju kojeg pravnog akta valja postupati u ovakvoj dostavi?

3. Kome i kako bi trebalo uputiti zamolnice za dostavu?

4. Je su li tužene stranke u ovakvom slučaju jedinstveni suparničari te da li bi ta

okolnost bila od utjecaja na dostavu tužbe na odgovor?

5. Na kojem jeziku komuniciraju sudovi?

6. Što kada se tzv. crvena dostavnica uredno vratila potpisana po adresatu i

dostavljaču uz naznaku dana primitka?

7. PRIMJER:

Tuženik je državljanin RH i prebiva u SAD te mu treba izvršiti dostavu presude o

razvodu braka. Općinski sud u Rijeci je presudu dostavio putem diplomatsko-

konzularne službe, međutim konzulat RH u SAD je vratio dostavnicu nakon godinu

dana uz napomenu da primatelj nije pristupio u prostorije konzulata.

Sud je ponovio dostavu presude na isti način i sve se ponovilo nakon još jedne

godine dana.

PITANJA:

1. Kako je trebalo postupati i da li je postupak suda bio pravno dopušten?

2. Objasnite način postupanja po Haškoj konvenciji.

40

3. Što ako je dostava u cijelosti izvršena prema pravilima Haške konvencije o dostavi,

ali nije zaprimljena potvrda o dostavi bilo koje vrste, mada su poduzeti svi razumni

napori kako bi se pribavila putem nadležnih vlasti zamoljene države.

4. Što kada stranka prethodno ne uplati dužnu pristojbu od 95 US $?