KATOLIĈKA CRKVA U SLUŢBI

ISTINE, PRAVDE I MIRA

U SAMOSTALNOJ I SUVERENOJ

REPUBLICI HRVATSKOJ

DOKUMENTI

DOPRINOS KATOLIĈKE CRKVE U HRVATA

PROMICANJU LJUDSKIH I NACIONALNIH PRAVA I SLOBODA,

DEMOKRACIJE I MIRA,

U POSLJEDNJEM DESETLJEĆU KOMUNISTIĈKE VLASTI

I U VRIJEME RASPADA SFR JUGOSLAVIJE,

TE STVARANJU SAMOSTALNE I SUVERENE DRŢAVE HRVATSKE

(1981.-1995.)

Priredio:

VELIMIR BLAŢEVIĆ, OFM

UVOD

I.

Crkva je u svim bivšim drţavama komunističkih reţima dugo vremena bila

onemogućavana da javno govori i iznosi svoj stav i vlastite kritičke prosudbe o vladajućim

sistemima i strukturama u tim drţavama, o poštivanju ljudski prava i građanskih sloboda u

njima, i uopće o društvenim pitanjima tih drţava. A kad je o tome i govorila, komunističke

vlasti su sve činile da se glas Crkve što manje čuje. Na takvu je sudbinu, po zamisli

komunističkih ideologa i vlastodrţaca, bila osuđena i Crkva u nekadašnjoj FNRJ, odnosno

SFRJ. Crkveni poglavari i velikodostojnici se ipak nisu dali potpuno ušutkati. Naprotiv, s

vremenom i u danim prilikama su postajali i bili veoma glasni i neustrašivi ne samo u

naviještanju Boţje riječi i u dušobriţničkom djelovanju, nego, izlaţući boţanska načela i

socijalni crkveni nauk, također u zauzimanju za promicanje i poštivanje dostojanstva

svakog čovjeka i za uvaţavanje identiteta svakog naroda, za uspostavljanje demokratskog

društvenog poretka i za jednakopravnost među narodima i republikama Jugoslavije.

Takvim svojim zauzimanjem je i Katolička crkva u Hrvata u nedavnoj prošlosti doprinijela

razobličavanju i razbijanju komunističke „monolitne zajednice jugoslavenskih republika“ i

dala značajan i velik doprinos dobrobiti hrvatskog naroda i stvaranju samostalne, suverene

i međunarodno priznate drţave Republike Hrvatske. Da bi se to i pokazalo, i da bi se o tome

sačuvalo povijesno svjedočanstvo za buduća vremena, bilo je potrebno skupiti i objaviti na

jednom mjestu1 barem vaţnije dokumente. Priređivanjem ove knjige, u koju su uvršteni

dokumenti raznorodnog karaktera (apeli, brzojavi, govori, intervjui, izjave, pisma, poruke,

poslanice, priopćenja, proglasi, propovijedi), i koji u periodu od 1981. do 1995. godine potječu

od različitih autoriteta (najviše ih je zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franje Kuharića,

kao i više drugih biskupa Hrvatske, zatim Biskupske konferencije Jugoslavije, odnosno

Hrvatske biskupske konferencije, komisija »Justitia et Pax« tih biskupskih konferencija, te

vodstva pojedinih redovničkih ustanova), to je i učinjeno.

Godina 1981. je uzeta za vremensko polazište, jer se otada crkveni poglavari u Hrvatskoj

i predstavnici Katoličke crkve otvorenije i glasnije zalaţu za priznavanje, promicanje i

poštivanje temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda, kako individualnih tako i

kolektivnih, te nacionalne ravnopravnosti i demokratizacije društva. A angaţiranje

hrvatskih biskupa, zajedničko i pojedinačno, kao i većega broja različitih crkvenih

institucija u Hrvatskoj, bilo je osobito snaţno izraţeno krajem 80-ih i početkom 90-ih godina

minulog stoljeća i tijekom ratnih godina 1991.-1995.

Dokumenti sadrţani u ovoj knjizi mogli su biti razvrstani prema različitim kriterijima,

npr.: prema njihovim autorima, prema adresatima kojima su naslovljeni ili upućeni, prema

sadrţaju ili predmetu na koji se odnose, ili prema nekom drugom. Ja sam se odlučio za

nizanje dokumenata prema kronološkom slijedu njihova nastanka ili pojavljivanja, jer se na

taj način najbolje cjelovito oslikavaju reakcije na vanjske prilike u kojima su, ili zbog kojih

su pojedini dokumenti nastajali, a naročito zbog toga što se uočava koliko su bile široke i

intenzivne reakcije iz Katoličke crkve, odnosno njezinih predvodnika i predstavnika u

pojedinim kriznim trenucima i na pojedine događaje ili pojave.

1 O javnim istupima hrvatskih katoličkih biskupa, bilo usmenim bilo pismenim, kao i drugih crkvenih

velikodostojnika i čelnika crkvenih ustanova redovito je izvješćivano u tjednim novinama Glas Koncila, a

također i u nekim drugim periodičnim publikacijama u Hrvatskoj, kao i u sluţbenim biltenima odgovarajućih

ustanova. A o najbrojnijim i najsnaţnijim obraćanjima katoličkim vjernicima te domaćoj i međunarodnoj

javnosti zagrebačkog nadbiskupa, kard. Franje Kuharića, govori knjiga: Mir je djelo pravde, Zagreb, GK, 1995.

Osim datacije ili naznake vremena nastanka pojedinih dokumenata, te crkvenog

autoriteta od kojega potječu, ispred svakog dokumenta sam veoma kratko iznio njegov

sadrţaj ili barem glavnu misao ili poruku, i kojom je prigodom on nastao. Smatrao sam to

korisnim onima koji se budu interesirali kakav je u jednom prelomnom vremenu za hrvatski

narod i drţavu bio stav i drţanje Katoličke crkve o određenim pitanjima ili situacijama, da

lakše pronađu dokumente koji se na to odnose. Iza svakog dokumenta je navedeno i odakle

je preuzet, da ga oni kojima je potrebno, i ako budu htjeli, mogu koristiti iz primarnog izvora.

II.

Za one koji ţele dobiti jednu opću i zaokruţenu sliku o drţanju Katoličke crkve u Hrvata

u naznačenom vremenu, a nije im potrebno znati i neće ih zanimati sadrţaj svakog

pojedinog dokumenta, ovdje ću sumarno i fragmentarno prikazati u kom pravcu i na koji

način se Katolička crkva angaţirala u vremenu koje je prethodilo urušavanju komunističkih

totalitarnih sustava u Istočnoj Europi i raspadu Jugoslavije (1981.-1990.), a naročito

tijekom domovinskog rata (1991.-1995.), u kojem je Hrvatska bila napadnuta i podnijela

velike ţrtve, ali iz kojega je izašla kao samostalna, suverena i međunarodno priznata drţava

u svojim povijesnim granicama. Prikaz je protkan brojnim citatima iz raznih dokumenata,

ponekad i malo duţim, da bi se bolje pokazalo što su velikodostojnici i predvodnici Crkve u

Hrvata stvarno mislili i zastupali, i za što su se otvoreno pred svojim narodom i cijelim

svijetom zalagali.

1. Mirnodopsko angaţiranje Crkve

Velikodostojnici i predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj su bili u prilici da makar u

nekim svečanijim prigodama – kakve su bile novogodišnja primanja i čestitanja kod

predsjednika Hrvatskog sabora – ukaţu na nepovoljan poloţaj Crkve, ali i hrvatskog naroda

uopće, te da također iznesu svoja razmišljanja o promjenama nuţnim za stvaranje povoljnije

klime i za poboljšanje stanja u cjelokupnom društvu.

Tako je nadbiskup zagrebački, uzoriti kard. Franjo Kuharić, na novogodišnjem primanju i

čestitanju 12. siječnja 1981., govoreći o potrebi angaţiranja za opće dobro, a svakako imajući

pred očima stvarno stanje u Hrvatskoj i Jugoslaviji, istaknuo kako se opće dobro ostvaruje

kad je svaki čovjek priznat u svom osobnom, nacionalnom i vjerskom identitetu, kad je

zaštićeno njegovo nepovredivo osobno dostojanstvo, kad je osigurana sloboda njegove

savjesti da ţivi smireno svoje uvjerenje u privatnom i javnom ţivotu, kad je odgoj njegove

djece nesmetano povjeren njegovoj savjesti i kad su mu osigurani uvjeti čovjeka dostojnog

ţivota s obzirom na radno mjesto, stanovanje i duhovni napredak. Svjestan nuţnosti

promjena za izgradnju boljega svijeta, kardinal je u istoj prigodi kazao: »Svi ljudi dobre volje

i iskrenih nakana ţele bolji svijet: svijet pravde, slobode, ljubavi i mira. Za ostvarenje

takvog svijeta sigurno su potrebne temeljite reforme društvenih sistema, ali još više

temeljite promjene ljudskih srdaca i savjesti«.

Osvrćući se na stanje u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, posebno u ozračju ugroţenosti mira i

nuţnosti njegova očuvanja, kardinal Franjo Kuharić je u svom obraćanju na novogodišnjem

primanju 12. siječnja 1984. naglasio da je mir velika i trajna čeţnja i pravo svakog čovjeka

dobre volje i svakog naroda, te da mir uključuje u svoj sadrţaj skup svih vrijednosti koje

omogućuju svakom čovjeku i svakom narodu dostojan ţivot, a te vrijednosti su pravednost,

ravnopravnost, sloboda, istina i uzajamno poštovanje među ljudima.

A biskupi Jugoslavije, svjesni koliko tragična zbivanja i zlodjela iz prošlosti, koja su

narodi na ovim prostorima učinili jedni drugima, utječu na suţivot među njima, u

zajedničkoj poslanici upućenoj 11. listopada 1984., u povodu 1100-te godišnjice smrti sv.

Metoda, podsjetili su na ulogu svete braće Ćirila i Metoda u povezivanju različitih

kršćanskih naroda, te se potom zauzeli za očuvanje jedinstva, ali i za uvaţavanje različitosti

naroda Jugoslavije, naglasivši da tragični događaji i zlodjela iz prošlosti ne bi smjeli

opterećivati njihove međusobne odnose.

Raspoloţenje naroda u pojedinim jugoslavenskim republikama, osobito u Hrvatskoj i

Sloveniji, već je krajem 1989. i početkom 1990. godine nagovještavalo da se Jugoslavija,

kakva je bila, više ne moţe odrţati. Hrvatska je krenula laganim koracima, ali

nezaustavljivo, prema demokratizaciji i stvaranju samostalne i suverene drţave. U tom

procesu čuo se i glas Crkve. Na novogodišnjem primanju i čestitanju u Hrvatskom saboru,

17. siječnja 1990., kardinal Franjo Kuharić se zaloţio za demokratizaciju Hrvatske i

naznačio što ona zapravo uključuje, kazavši: »Demokracija je kao moralni princip ušla u

temelje europske civilizacije. Demokracija znači slobodu ne samo osoba nego i naroda.

Narod, kao i osoba, ne moţe biti ničiji objekt; i narod je subjekt i kao takav nosilac svojih

prava koja su neotuđiva i neodreciva. Ta su prava: pravo na svoju domovinu; pravo na svoj

suverenitet i identitet; to uključuje pravo na svoj kulturni, ekonomski, sigurnosni razvoj.

Narod ima pravo na svoje ime, povijest, jezik, ukratko, slobodan ţivot da bi iz slobode i

ravnopravnosti mogao biti suradnik za mir i dobro s drugim narodima. Crkva ta načela

zastupa kao neprolazne vrijednosti i zato odgaja za čovjekoljublje i rodoljublje, crpeći svu

istinu iz Boţje riječi«.

Stremljenje hrvatskog naroda, usprkos snaţnom otporu Srbije i većine srpskog

stanovništva u Hrvatskoj, bilo je nezaustavljivo usmjereno prema slobodi i samostalnom

odlučivanju o svojim nacionalnim interesima. U tome se s hrvatskim narodom solidarizirala

i njegove teţnje i nastojanja podrţavala i Katolička crkva u Hrvata. Hrvatski biskupi,

predvođeni zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom Franjom Kuharićem, 11. listopada 1990.

su u posebnoj poruci vjernicima o poloţaju Crkve i naroda u Hrvatskoj i u drugim dijelovima

Jugoslavije istaknuli i upozorili: »Vi znate kako smo od našeg pisma od 4. listopada 1989.

davali poticaje demokratskim teţnjama i ostvarenju ljudskih i građanskih prava,

višestranačkim slobodnim izborima i legalnim institucijama stvorenim na toj osnovi. /…/.

Snage koje se opiru demokratskom poretku i nastoje čak i oruţjem ostvariti svoje političke

ciljeve ne mogu dobiti našu podršku, kako je ne mogu dobiti ni u Europi ni u demokratskoj

međunarodnoj zajednici. Utjecanje pobunama i oruţanim sukobima kao načinu ostvarenja

političkih planova već nam sada otkriva moguću tragediju kojoj bismo na taj način svi bili

izloţeni«. Biskupi Hrvatske, a s njima također i biskupi Bosne i Hercegovine, izvijestili su

svojim pismom od 1. veljače 1991. katoličke biskupe u svijetu o aktualnim prilikama i

nagovještajima društvenih promjena u Jugoslaviji, kao i o otporima tim promjenama od

strane vodećih srpskih političara, oficirskog kadra JNA, u velikoj većini srpskog, kao i nekih

vodećih ličnosti u Srpskoj Pravoslavnoj crkvi.

Oglašavanje biskupa, čelnika Katoličke crkve u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i njihovo

zauzimanje za poštivanje osnovnih ljudskih i nacionalnih prava, za priznavanje i zaštitu

dostojanstva ljudske osobe, za promicanje općeg dobra, nije bilo po volji onima koji su kušali

nametnuti svoju hegemoniju nad hrvatskim i drugim narodima. Stoga su krenuli s

optuţbama protiv hrvatskog naroda i Katoličke crkve za genocidnost nad srpskim narodom.

Na to je reagirao kardinal Kuharić svojom izjavom za javnost 15. prosinca 1988., u kojoj je

istaknuo: »Optuţba za genocidnost hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu nad

srpskim narodom protivna je svakom objektivnom sudu, teško vrijeđa cijeli hrvatski narod i

Katoličku Crkvu. To je teška nepravda i posljedice mogu biti tragične. Takve crne klevete

protiv cijelog jednog naroda i Crkve mogu poticati samo na nova nasilja i nove nepravde«.

Napadi na hrvatski narod i Katoličku crkvu su nastavljeni i kasnije, pa se kardinal

Kuharić na novogodišnjem primanju i čestitanju kod predsjednika Sabora Republike

Hrvatske, 17. siječnja 1989., ponovno na to osvrnuo, kazavši: »Skrajnje nas zabrinjavaju

pojave i metode u nekim sredinama koje mogu ugroziti miran suţivot kao i prirodna i

povijesno stečena prava pojedinih naroda ove višenacionalne zajednice kakva je Jugoslavija.

Ne vode dobru propagandni udarci protiv Katoličke Crkve u hrvatskom narodu i Svete

Stolice«. Kardinal Kuharić se na optuţbe protiv Katoličke crkve osvrnuo i odbacio ih kao

neutemeljene također u svojim govorima na novogodišnjim primanjima 17. siječnja 1990. i

16. siječnja 1991. Naglasio je da »Crkva ţeli biti u sluţbi mira, sloge i međusobnog

poštovanja«, a potom nastavio: »Naţalost, nisu nam nepoznate optuţbe i uvrede kojima kao

da se ţeli izazvati nove obračune i nove mrţnje, ali mi ćemo kao Crkva u hrvatskom narodu

uvijek pozivati na mir i dostojanstvo, da se nitko ne da ponijeti strašću kojom bi se

povrijedila pravednost prema drugima i ljubav prema svima s kojima ţivimo na tlu lijepe

naše domovine pod ovim suncem koje je obasjavalo tolika pokoljenja naše kršćanske

civilizacije«.

Na optuţbe o genocidu nad srpskim narodom u vrijeme NDH osvrnuli su se 12. studenoga

1990. katolički biskupi Jugoslavije, u velikoj većini iz Hrvatske, u svom odgovoru na pismo

Svetog arhijerejskog sinoda Srpske Pravoslavne crkve. U tom su pismu izjavili: »Mi ţalimo i

osuđujemo sva nedjela, koja su sinovi hrvatskoga naroda na bilo kojoj strani, pod bilo kojom

zastavom počinili prema srpskom i drugim narodima. Ali imamo pravo, kao i svi narodi

poţaliti i očekivati da budu poţaljene i neduţne ţrtve hrvatskoga naroda, bez obzira od koga

i u ime čega bile pogubljene«.

Međunacionalne i međurepubličke napetosti u Jugoslaviji sve su se jače zaoštravale, pa

su već u listopadu 1988. biskupi Jugoslavije u svom obraćanju javnosti naglasili vaţnost

poštivanja osnovnih prava svakog čovjeka i svakog naroda i apelirali da se ta prava poštuju

i da se sporovi među suprotstavljenim stranama rješavaju dijalogom i uz uzajamno

uvaţavanje.

Za mirno razrješavanje međunacionalnih odnosa, kao i za poštivanje volje hrvatskog

naroda na putu demokratskog preobraţaja, biskupi Jugoslavije su uputili svoj apel sa

sastanka u Sarajevu, 19 siječnja 1991. U tom apelu, između ostaloga, stoji: »Upravljamo

poziv odgovornima koji odlučuju o sudbini naroda da djeluju u duhu iskrenog dijaloga za

mirno rješenje svih pitanja i odbace i samu pomisao na upotrebu bilo kakvog nasilja«.

Hrvatska biskupska konferencija je u veljači 1991. osudila svako nasilje kao metodu

rješavanja različitih konflikata među drţavama i narodima te izrazila ozbiljnu zabrinutost

zbog prijetnje oruţjem umjesto spremnosti na dijalog, kao i zbog činjenice da se iz nekih

sredina nastavlja ţestoka propagandna kampanja klevetama i laţima protiv Katoličke crkve

i hrvatskog naroda. Kako se stanje u Hrvatskoj nije smirivalo, 13. oţujka 1991. oglasio se

Poslovni odbor Biskupske konferencije Jugoslavije i uputio poruku javnosti o potrebi

stvaranja klime mira i nenasilja, u kojoj se kaţe: »U ime Biskupske konferencije Jugoslavije

upućujemo usrdan poziv našim vjernicima i svima ljudima dobre volje, bez obzira na

vjerske, nacionalne i političke razlike, da svaki na svom poloţaju i u svojoj sredini utječe na

stvaranje čovječne klime mira, poštovanja i protivljenja svakom nasilju. U ovom vremenu,

punom prijetnje, upućujemo poziv svim odgovornima za politički i javni ţivot da idu za

mirnim i poštenim dogovorom kako bi se republički i nacionalni odnosi gradili u slobodi za

svakoga, u ravnopravnosti svih bez ikakvih posizanja za tuđim pravima i područjima, da svi

građani u svojim suverenim republikama i pokrajinama mogu ţivjeti slobodno i smireno,

sigurni i bez straha da bi upotreba sile mogla ugroziti njihove ţivote i dobra«.

Krajem 1990. i početkom 1991. godine postalo je već očigledno da se Jugoslavija više neće

moći odrţati, te da je njezin raspad neizbjeţan. U atmosferi krajnje neizvjesnosti i napetosti

predstojnici i predstavnici Crkve u Hrvata su poticali i pozivali na miroljubiv razlaz, ističući

pritom prirodno pravo hrvatskog naroda, kao i drugih naroda, na samoodređenje i na

vlastitu drţavu. U zajedničkoj izjavi kojom su se 25. siječnja 1991. oglasili biskupi, svećenici

i drugi sudionici 31. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, njih oko tisuću, kaţe se: »Svi

pojedinci i narodi imaju pravo na odlučivanje i sudjelovanje u upravljanju svojom političkom

zajednicom. Stoga smatramo da, poput svih naroda u svijetu i u Jugoslaviji, i hrvatski narod

ima neotuđivo pravo na svoju demokratski izabranu vlast i na ustavno uređenje koje je

proizašlo iz slobodno izraţene volje svih građana Republike Hrvatske na demokratskim

izborima«. Hrvatski biskupi su se oglasili i 16. listopada 1991., na svom jesenskom saboru u

Zagrebu, te uz osudu ratnih zločina i potporu demokratskom putu rješavanja političkih

pitanja, zaloţili se za poštivanje prava naroda na samoodređenje i za nepovredivost

drţavnih granica, izjavivši: »Zahtijevamo da se poštuju: pravo na samoopredjeljenje

naroda, prava nacionalnih manjina i nepovredivost granica, na temelju međunarodnih

deklaracija Ujedinjenih Naroda, Helsinških dokumenata i Pariške povelje. Odobravamo i

prihvaćamo odluku naših naroda koji referendumom, plebiscitom ili na neki drugi zakonit

način ostvaruju drţavnost i samostalnost svojih republika. Poštivanje slobodno izraţene

volje naroda najsigurnije je jamstvo mira na ovim područjima«.

Nema dvojbe da je međunarodnom priznanju Hrvatske mnogo doprinijelo i angaţiranje

Katoličke crkve, odnosno njezinih predvodnika i predstavnika. I kao što se ona s cijelim

hrvatskim narodom radovala proglašenju 25. lipnja 1991. njezina suvereniteta i

samostalnosti, tako se radovala i njezinu međunarodnom priznanju do kojega je došlo u

siječnju 1992. Biskupi Hrvatske su tim povodom uputili posebnu poruku vjernicima u kojoj

su izrazili svoje zadovoljstvo i radost, naznačili očekivanja i buduće zadatke i pravce

djelovanja društva i Crkve, a također zahvalili Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. i drugima u

Crkvi, koji su pruţili podršku i pomogli da dođe do međunarodnog priznanja Republike

Hrvatske. U toj se poruci također kaţe: »Odsada ćemo se predstavljati vlastitim imenom i s

nepomućenim ćemo vlastitim identitetom surađivati s drugim narodima, s njihovim

mnogovrsnim ustanovama privatnoga i javnog karaktera. To nam otvara nove mogućnosti i

nove zahtjeve. Obnovljenu i pročišćenu kulturu unosit ćemo kao svoj doprinos u riznicu

naroda. Bit ćemo obdarivani, ali ćemo i obdarivati. Nadići ćemo osjećaj povrijeđenosti i

drugorazrednosti koji su nam nametnuli. Naše mjesto među narodima svijeta ne treba biti

veće, ali ni manje od onoga što zaista jesmo i što moţemo postati kao ravnopravni graditelji

boljega svijeta«.

U povodu međunarodnog priznanja Hrvatske, nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo

Kuharić, dao je 15 siječnja 1992. preko HTV-a izjavu u kojoj je, uz ostalo, rekao: »Priznanje

slobodne hrvatske drţave nije upereno protiv nikoga, kao što je istaknuto u dokumentu

Svete Stolice, nego je izraz zauzetosti za pravo svakoga, i čovjeka i naroda. To je pobjeda

pravde i istine, to je pobjeda slobode i mira! Dakako, to priznanje Hrvatsku kao slobodnu

drţavu slobodnih građana obvezuje da to uistinu bude; da bude u punom smislu pravna

drţava u kojoj je isključena svaka povreda ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe.

Demokratski izabrana vlast mora nad tim bdjeti pred Bogom i svijetom da opravda

povjerenje koje joj je priznanjem iskazano od strane slobodnoga svijeta. Priznanje suverene

hrvatske drţave otvara ulaz hrvatskom narodu i građanima Hrvatske u novu budućnost,

vjerujemo bolju budućnost duhovnoga, moralnog, kulturnog i materijalnog napretka«.

2. Drţanje Katoličke crkve u domovinskom ratu

Nakon što je u Hrvatskoj 19. svibnja 1991. proveden referendum i više od 90 posto

pučanstva koje se izjašnjavalo dalo svoj glas za istupanje Hrvatske iz SFR Jugoslavije,

Hrvatski sabor je 25. lipnja te godine donio odluku o suverenosti i samostalnosti Republike

Hrvatske. Poslije toga su se pobune i nasilje srpskog pučanstva u Hrvatskoj, podgrijavani i

potpomagani iz Beograda i Srbije, te uz sudjelovanje pripadnika i jedinica jugoslavenske

vojske, rasplamsavali i širili. O razvoju događaja poslije proglašenja samostalnosti i

suvereniteta Republike Hrvatske, a također i Slovenije, nadbiskup zagrebački, kardinal

Kuharić, je 27. lipnja 1991. u svojoj izjavi istaknuo: »Osporavanje ustavnih odluka

Hrvatskog sabora i Skupštine Republike Slovenije u ime dosadašnjeg ustavnog poretka

SFRJ, bilo vojnom silom JNA bilo privatno naoruţanim skupinama, protivno je moralu,

poštivanju ljudskih prava i prava naroda na samoodređenje. Stoga takve postupke

osuđujemo i pozivamo međunarodnu javnost da ih i ona odlučno osudi«.

Rat je na hrvatskim prostorima pokrenut s ciljem, jednih, da se spriječi raspad

Jugoslavije, a drugih, da se izbore za svoju nacionalnu drţavnu samostalnost. Bio je to rat

neravnopravnih strana: slabo naoruţane Hrvatske, koja je bila napadnuta, i koja se branila,

i napadača, dobro naoruţanih vojnih i paravojnih snaga iz Srbije i Srba iz Hrvatske, koji su

htjeli spriječiti i onemogućiti stvaranje samostalne i suverene drţave Hrvatske, ili barem od

nje odvojiti i pripojiti „velikoj Srbiji“ dio hrvatskog teritorija. Biskupi i drugi crkveni

velikodostojnici u Hrvatskoj nisu mogli utjecati na tijek rata i spriječiti njegove teške

posljedice, ali su pojedinačno ili zajednički izvješćivali svjetsku javnost o ratnim

razaranjima i stradanjima neduţnog pučanstva i traţili da se međunarodna zajednica

odlučnije i djelotvornije angaţira u zaustavljanju rata i u pruţanju humanitarne pomoći

stradalnicima i ţrtvama nasilja.

Na nametnuti rat Hrvatskoj hrvatski biskupi su reagirali tako što su 30. srpnja 1991.

uputili apel javnosti i u njemu iznijeli svoj stav o tom ratu: »Obrana Domovine i njenih

demokratskih institucija pravo je i duţnost zakonite vlasti. Građani koji su uključeni u

zakonitu obranu moraju poštivati ratnu etiku«. A o kakvoj se zapravo „ratnoj etici“ radi,

nadbiskup zagrebački, kardinal Kuharić, protumačio je u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici,

15. kolovoza 1991., na ovaj način: »Obrana slobode i mira je pravo i duţnost, ali uvijek u

zakonitosti pravne drţave. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv

njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mrţnje i osvete! /…/.

Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji (10. kolovoza 1991. – m. o.): „Ako je

moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću

ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz

njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati

ţivot njegova oca, brata, sina, sestre!“«. O dopuštenosti obrambenog rata, i kako se on treba

voditi, kardinal Kuharić je 8. rujna 1991. u propovijedi u zagrebačkoj katedrali kazao:

»Zakonita obrana domovine, obitelji, slobode pravo je i duţnost, moralni čin, ali ta obrana ne

smije nikada prijeći zakonitost na štetu dostojanstva i prava drugoga, ta obrana ne smije

nikada prijeći u mrţnju i osvetu«.

Kardinal Kuharić i drugi biskupi su bili osvjedočeni o pravednoj borbi hrvatskog naroda

za drţavnu samostalnost i obranu teritorijalne cjelovitosti Hrvatske, ali su iz te borbe

isključivali svaku mrţnju i osvetu. Stoga su izraţavali ţaljenje i osuđivali zlodjela počinjena

također s hrvatske strane. U propovijedi u zagrebačkoj katedrali kardinal Kuharić je 31.

listopada 1993. kazao: »Koliko god smo puta u ovom ratu stalno pozivali da sačuvamo

dostojanstvo svoje obrane i da ne padnemo u napast mrţnje i osvete, što bi nas odvelo u

zločin, naţalost, moramo biti ţalosni da se ipak zločini događaju, toboţe u ime hrvatskog

naroda, toboţe u obrani hrvatskog naroda. /…/. Mi osuđujemo svaki zločin tko ga je god

učinio. Zločin je zločin. Nikome ne dopuštamo da prava, slobodu, interese hrvatskog naroda

brani zločinom, jer to je napad na naše biće, na našu povijest i čast, na našu budućnost«.

Kad je ujutro 25. prosinca 1993. podmetnutim eksplozivom razoren velikim dijelom

pravoslavni eparhijski dom u Karlovcu, kardinal Kuharić je reagirao izjavom u kojoj je

kazao: »Izvršen je zločin protiv svakog prava, a taj je zločin i protiv mira. Odlučno i s

ogorčenjem prosvjedujemo protiv tog zločina koji je sa svojim posljedicama tragičan ne samo

za Eparhiju nego i za Hrvatsku«. Na taj barbarski čin je reagirao i predsjednik Vijeća za

ekumenizam i dijalog Hrvatske biskupske konferencije, pomoćni biskup zagrebački Đuro

Kokša, izjavivši: »Premda još nije poznat počinitelj niti njegove točne namjere, sa svom

odlučnošću osuđujemo to zlodjelo, kao i svako nastojanje da se putem nasilja postigne bilo

koji cilj«.

Iza kako je pokrenuta operacija vojno-redarstvenih snaga Hrvatske „Oluja“, kardinal

Kuharić je 5. kolovoza 1995., u izjavi o legitimnosti te operacije, kojoj je cilj oslobađanje

hrvatskih okupiranih područja i njihovo integriranje u hrvatski pravni sustav, istaknuo

također i ovo: »Ako postoji moralno pravo samoobrane, postoji i moralna duţnost da ta

samoobrana bude u granicama etičkih normi, da ne prijeđe u mrţnju i osvetu, da poštuje

moralna načela u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini«. Kako je „Oluja“ imala za

posljedicu odlazak prema Bosni i Srbiji velikog broja Srba s oslobođenih hrvatskih područja,

Hrvatska je optuţivana za izgon Srba s tih područja. To je potaklo patrijarha moskovskog i

cijele Rusije, Alekseja, da se obrati nadbiskupu zagrebačkom, kardinalu Kuhariću, i da

zatraţi zaštitu za srpsko i pravoslavno stanovništvo, na što mu je kardinal Kuharić 19.

kolovoza 1995. u svom odgovoru napisao, uz ostalo, i ovo: »Veoma ţalim da je to

stanovništvo odlazilo unatoč svih jamstava, a odlazilo je na nalog svojih vlasti a također i na

poziv Srpske Pravoslavne Crkve. Kao potvrdu stava Srpske Pravoslavne Crkve posjedujemo

izvještaj Europskih promatrača, kojima je šibenski pravoslavni biskup Longin u Kninu 15.

lipnja rekao da će u slučaju da hrvatska vojska napadne Krajinu, Srpska Pravoslavna

Crkva savjetovati ljudima da napuste Republiku Srpsku Krajinu (Izvješće ECMM od 16.

lipnja 1995.). Stoga sam uvjeren da mnogi hrvatski Srbi nisu po vlastitoj odluci napustili

svoje domove«. Također je dodao: »Ja sam neposredno po početku hrvatske oruţane

intervencije istaknuo hrvatskoj javnosti da, ukoliko postoji moralno pravo samoobrane, onda

isto tako postoji i moralna duţnost da ta samoobrana bude u granicama etičkih normi, da ne

prijeđe u mrţnju i osvetu, te da se poštuju moralna načela u odnosu prema protivniku i

njegovoj imovini«.

U povodu oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske oglasila se 12. rujna 1995. također

Komisija »Justitia et Pax« Hrvatske biskupske konferencije, te je u izjavi koju je potpisao

zagrebački pomoćni biskup Marko Culej, o odlasku Srba istaknuto: »Ţalimo što je akcija

Hrvatske vojske i policije imala za posljedicu, makar i neizravnu, odlazak velikog broja

građana srpske narodnosti s područja pobune u Republici Hrvatskoj. Također ţalimo što su

lokalno srpsko stanovništvo, političko i vojno vodstvo, a također i Srpska Pravoslavna

Crkva, prisilili narod na odlazak. /…/. Uznemireni smo izvješćima da pojedinci i skupine

uzimaju pravdu u svoje ruke, paleći kuće i na druge načine oštećujući tuđu imovinu.

Premda su ta djela ponajviše potaknuta osobnom osvetom, duţnost je drţavne vlasti

zaštititi osobe i imovinu na donedavno okupiranim područjima«.

Komisija »Justitia et Pax« Biskupske konferencije Jugoslavije uputila je 4. rujna 1991.

pismo Papinskoj komisiji »Justitia et Pax« i nacionalnim komisijama Europe, te ih

izvijestila o ratnim stradanjima i razaranjima u Republici Hrvatskoj. U pismu koje je

potpisao predsjednik Komisije, šibenski biskup Srećko Badurina, navodi se: »Nametnuti rat

koji se vodi u Republici Hrvatskoj već je ostavio za sobom veliki broj mrtvih i ranjenih, a

preko sto tisuća ljudi prognano je iz svojih domova. Razaraju se sela i gradovi, stradavaju

civilni objekti, posebno škole, dječji vrtići, zdravstvene ustanove i crkve. Brojni su zločini

protiv civilnog stanovništva, zarobljenika i ranjenika. Posebno nas pogađa činjenica da su

brojne naše ţupne zajednice potpuno raspršene a svećenici su morali napustiti mjesta svoga

sluţbovanja. To se osobito odnosi na đakovačko-srijemsku biskupiju, zagrebačku, riječko-

senjsku i zadarsku nadbiskupiju te šibensku biskupiju. Do sada je, koliko znademo, tako

raseljeno i uništeno više od četrdeset ţupa, što govori o teškoj ugroţenosti Katoličke Crkve u

svojoj opstojnosti i djelovanju na ovim prostorima«. Istoga dana je i kardinal Kuharić poslao

brzojav Hansu van den Broeku, predsjedniku Vijeća ministara vanjskih poslova Europske

zajednice, u kojem ga je obavijestio da se, iako je potpisan sporazum o prekidu vatre, još

većom ţestinom razaraju gradovi i sela i da strada civilno stanovništvo, te zamolio da se

pronađe efikasniji način za zaustavljanje rata i uspostavu ljudskih i nacionalnih prava.

O ratnim zbivanjima i ţrtvama u Hrvatskoj nadbiskup zagrebački, kardinal Franjo

Kuharić, te biskupi: dubrovački, Ţelimir Puljić, šibenski, Srećko Badurina, i krčki, Josip

Bozanić, upoznali su krajem studenoga i početkom prosinca 1991. katoličke biskupe koji su

sudjelovali u Rimu na izvanrednoj Biskupskoj sinodi za Europu.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Kuharić je 7. svibnja 1992. uputio svjetskoj javnosti

kratki apel da se spriječe nasilja i pomogne ţrtvama rata. Također se u lipnju iste godine,

na 91. Katholikentag-u koji se odrţavao u Karlsruhe-u, Njemačka, osvrnuo u svom izlaganju

na promjene u zemljama Istočne Europe, ostvarene uglavnom mirnim putem, te prikazao

stanje u Jugoslaviji, za koju je kazao da je kroz 72 godine svoje povijesti bila trajno puna

problema zbog hegemonije, nepoštivanja ljudskih i nacionalnih prava, i da su u njoj bile

tolike razlike, različiti narodi, različite povijesti, različite kulture, jezici i vjere, i da je sve te

razlike mogla pomiriti samo istina, pravednost, sloboda i ljubav, ali da toga nije bilo, nego

da je umjesto mirnog raspleta pokrenut rat.

Splitski nadbiskup Ante Jurić, koji je u Vatikanu predvodio hrvatske biskupe u pohodu

„ad limina“, predstavio je 9. studenoga 1992. stanje u Hrvatskoj papi Ivanu Pavlu II., a 11.

studenoga su hrvatski biskupi uputili iz Rima poruku međunarodnoj javnosti u kojoj su

prikazali ratna stradanja u Hrvatskoj i posebno izvijestili o stanju i opasnosti kojoj je

izloţena Crkva.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Kuharić, odgovarajući na pismo što ga je primio od

tajnika Anglikanskog mirovnog pokreta, gosp. Sidneya Hinkesa, a koje je bilo upućeno

također gosp. Pavlu, patrijarhu Srpske Pravoslavne crkve, i gosp. Jakubu Selimoskom,

poglavaru Islamske vjerske zajednice, u svom je pismu od 24. oţujka 1993. izrazio

zahvalnost za njegovu brigu, suosjećanje i solidarnost, kao i za molitve da se u Hrvatskoj i

Bosni i Hercegovini uspostavi pravedan mir za sve ljude, a zatim nastavio: »Smatram

potrebnim navesti neke činjenice da bolje razumijete stvarnost. /…/. Nadam se da Vam je

poznato da su ovaj rat htjeli i započeli generali komunističke jugoslavenske armije zajedno s

ekstremistima srpske nacionalističke politike, da ostvare svoje političke ciljeve i prošire

teritorije za novu drţavu na ruševinama Jugoslavije koja bi zapravo bila velika Srbija. Rat

se ne vodi u Srbiji. Rat se poveo u Hrvatskoj i sada bjesni u Bosni i Hercegovini. To je rat

totalitarnog sistema protiv slobode, demokracije i prava drugih naroda. Tu činjenicu treba

imati u vidu. Zato se protjeruju Hrvati, Muslimani, Mađari iz okupiranih područja. To su

okrutna etnička čišćenja da se stvori čisti prostor samo za jedan narod«.

Nadbiskup zagrebački, kardinal Kuharić, kao i drugi biskupi, tijekom rata su u više

navrata skretali pozornost, kako se naprijed već moglo vidjeti, na tragediju mnoštva

prognanih iz vlastitih prebivališta i kuća. U propovijedi 23. siječnja 1994., na svjetski dan

molitve za mir na Balkanu, koji je proglasio papa Ivan Pavao II., kardinal Kuharić je

istaknuo: »Među najvećim zločinima ovoga rata je etničko čišćenje: protjerivanje stotina

tisuća obitelji iz njihovih domova samo zato što pripadaju jednoj nacionalnosti. Protjerati

čovjeka iz njegova doma, iščupati ga iz njegovih korijena, razoriti mu kuću i oteti mu sve što

posjeduje, a što je kroz pokoljenja stvarao, zaista je čin najveće nepravde«.

U pismu koje je Komisija »Justitia et Pax« Biskupske konferencije Jugoslavije uputila

4. rujna 1991. Papinskoj komisiji »Justitia et Pax« i istoimenim nacionalnim komisijama

Europe, i izvijestila ih o ratu u Hrvatskoj, ističe se također kako bi bila potrebna

međunarodna potpora demokratskim procesima i legitimitetu demokratski izabranih

vlasti u republikama, što uključuje i priznanje njihova međunarodnog političkog

subjektiviteta. Ta je Komisija istoga dana uputila i promemoriju predsjedniku Vijeća

ministara Europske zajednice, gosp. Hansu van den Broeku, kojom je ţeljela skrenuti

pozornost na pokušaje mijenjanja dotadašnjih granica u procesu razdruţivanja republika.

U tom smislu je izraţen stav i predloţeno: »Uvjereni smo da u procesu razdruţivanja

spomenutih republika, odnosno u određivanju novih drţavnih odnosa na ovom tlu, treba

poštivati sadašnje republičke granice, a nipošto ulaziti u pregovore na temelju nasilno

stvorenih drugačijih razgraničenja. Razumije se da suverenim drţavama ostaje pravo

dogovaranja i o granicama, ali samo mirnim putem«.

Pokušaji dogovaranja suprotstavljenih strana oko zaustavljanja rata, ako ih je i bilo, i

postignuti sporazumi da se rat obustavi, nisu poštivani, i rat se nastavljao. Jasno je bilo da

bez odlučne intervencije izvana nema nikakvog izgleda da će se on zaustaviti. U tom pravcu

odvijalo se i kontinuirano angaţiranje kardinala Kuharića. Tako on 28. listopada 1991. piše

pismo ministrima Europske zajednice u kojem ih izvješćuje osobito o strahotama koje su

pogodile Vukovar i Dubrovnik, moli da se zaloţe za zaustavljanje rata, kao i za

međunarodno priznanje novostvorenih drţava Hrvatske i Slovenije. Krajem mjeseca

studenoga 1991. godine kardinal Kuharić je u Sjedinjenim Američkim Drţavama bio gost

američkih biskupa, i na njihovu plenarnom zasjedanju odrţao govor u kojem ih je

informirao o ratu i stanju u Hrvatskoj, zahvalio za humanitarnu pomoć koju Crkva u

Americi šalje, te također zamolio za njihovo zauzimanje za međunarodno priznanje

Hrvatske. Kardinal Kuharić je tom zgodom poslao i pismo predsjedniku Sjedinjenih

Američkih Drţava, gosp. Georgu Bushu, u kojem je ukratko prikazao rat u Hrvatskoj i

njegove posljedice: razaranja, ubojstva i progone nesrpskog stanovništva iz pojedinih

okupiranih dijelova Hrvatske, te naglasio vaţnost i potrebu međunarodnog priznanja drţave

Hrvatske, kao i drugih drţava koje nastaju raspadom Jugoslavije.

Kako se međunarodna zajednica prema ratu u Hrvatskoj dugo vremena drţala dosta

pasivno, hrvatski su biskupi u svome pismu upućenom iz Rima 11. studenoga 1992., kojim

su se obratili svjetskoj javnosti, stavili prigovor na takvo drţanje međunarodne zajednice i

zapitali: »Nije li tolerancija ustvari ohrabrenje da se put nasilja nastavi i na drugim

područjima koja su još pošteđena budući da se nasilje moţe provoditi nekaţnjeno?«. U tom

obraćanju svjetskoj javnosti također se kaţe: »Sa svoje strane nismo nikad posumnjali da je

zakonito od nepravedne agresije, koja se sustavno provodila u našim gradovima i selima,

braniti vlastite obitelji, svoj ţivot i dobra nuţna za uzdrţavanje. Jednako tako ne sumnjamo

da je zakonito pomoć traţiti i dobiti od onoga koji je moţe pruţiti, kako bi samoobrana bila u

granicama koje određuje moralni zakon. Isto je tako izvan svake sumnje da bi za ono što se

dogodilo i još se događa, unatoč kadikad i suprotnim tvrdnjama, kad bi to uistinu ţeljeli,

odgovorni znali naći sredstva za obustavu agresije koja, ako je na sramotu onome tko je vrši,

nije zacijelo na čast Međunarodnoj zajednici koja je podnosi«. Biskupi su dalje istaknuli

kako cijene humanitarnu pomoć međunarodne zajednice, i za nju su zahvalni, ali su i

napomenuli: »Neka ta humanitarna pomoć, koja se pruţa velikodušno i kadšto uz veliku

opasnost za sam ţivot onih koji je donose, ne posluţi za odvraćanje pozornosti svjetskog

javnog mnijenja od onog što bi se moralo učiniti da se stane na kraj onome što se

eufemistički naziva etničkim čišćenjem, koje obnavlja rasističke uţase Drugoga svjetskog

rata a nerijetko ih i nadmašuje. /…/. Prva bi pomoć trebala biti u spašavanju ljudskih

ţivota, primjenjujući i humanitarnu ingerenciju, koja, ako je potrebno, ne isključuje

upotrebu sile, kao što je to s uglednih mjesta zatraţeno, i ne zaboravljajući kako i samo

upozorenje moţe u tu svrhu biti još djelotvornije kada se ne bi ograničavalo na puko

osuđivanje riječima ili na malo što više od toga. Očito bi bila potrebna akcija međunarodne

policije, kako su mnogi i predloţili«.

Kardinal Kuharić se 2. lipnja 1993. u propovijedi drţanoj u Keveraelu, Njemačka, kritički

osvrnuo na pasivno drţanje međunarodne zajednice prema ratu na prostorima nekadašnje

Jugoslavije, kazavši, uz ostalo: »Sve su međunarodne institucije, konferencije, deklaracije

pune riječi o ljudskim pravima, o nepovredivosti dostojanstva ljudske osobe, o poštivanju

demokratske volje naroda, ali to su samo riječi. Te riječi nisu zaustavile bombe, ni granate,

nisu zaustavile razaranje kuća, nisu povratile prognanike na njihova, makar i razorena

ognjišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini«.

I đakovački biskupi Ćiril Kos i Marin Srakić, sa svećenicima, obratili su se 15. oţujka

1993. apelom svjetskoj javnosti da se zaštite ljudska prava hrvatskog katoličkog

stanovništva njihove biskupije, a biskupi Hrvatske i Bosne i Hercegovine su 26. siječnja

1994. uputili zajednički apel domaćoj i svjetskoj javnosti, i u njemu istaknuli kako je krajnje

vrijeme da se odlučno stane na put nasiljima koja satiru stotine tisuća neduţnog civilnog

stanovništva, te da međunarodne institucije, odgovorne za poredak slobode i prava u Europi

i svijetu, mogu i trebaju zaštititi i osigurati ljudska prava svake ljudske osobe, kao i

neovisnost i slobodu svake međunarodno priznate drţave. Biskupi Hrvatske i Bosne i

Hercegovine su se zajednički obratili domaćoj i svjetskoj javnosti te biskupskim

konferencijama Europe i svijeta također 9. lipnja 1994. U svom su pismu tada istaknuli:

»Već smo više puta svjetskoj javnosti očitovali svoje zabrinutosti i vapaje u ime napaćenih i

obespravljenih ljudi naših biskupija. Ponovno diţemo odlučno svoj glas u obranu osnovnih

ljudskih i građanskih prava i sloboda svojih vjernika, ali i svih drugih obespravljenih ljudi.

Posebno ţelimo upozoriti domaću i svjetsku javnost, sve Biskupske konferencije Europe i

svijeta, druge crkvene institucije, humanitarne organizacije, kao i sve drţavne i političke

forume na sve dramatičnije stanje vjernika katolika na okupiranim područjima Bosne i

Hercegovine i Republike Hrvatske. /…/. Mi se i dalje neumorno zalaţemo za poštovanje i

obranu ljudskih i građanskih prava naroda, manjina i svih ljudi; za ostvarenje pravedna

mira, što uključuje pravo na povratak svih prognanih na njihova ognjišta i pravo na ţivot

dostojan civilizirana čovjeka«.

Nadbiskupi zagrebački i sarajevski, kardinali Franjo Kuharić i Vinko Puljić, uputili su 6.

prosinca 1994. apel svjetskoj javnosti i odgovornim drţavnicima u kojem mole da se u

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zaustave zločini i strahote rata u kojem se obezvređuje

svako međunarodno pravo i sustavno se gaze prava i dostojanstvo ljudskih osoba i cijelih

narodnih i vjerskih zajednica. U tom se apelu naglašava i da pravi mir moţe biti samo

pravedan mir, da nepravde moraju biti ispravljene, međunarodno priznate granice

poštivane, svi prognanici vraćeni na svoja ognjišta.

U višegodišnjem ratu ţivote su izgubili ne samo mnogi sudionici u njemu, nego je praćen

nasiljima, razaranjima, progonima i ubojstvima također mnogih civila, staraca, ţena i djece.

Sve je to ostavilo duboku ranu na zaraćenim stranama, a posljedice će se, zacijelo, dugo

osjećati u odnosima između sukobljenih naroda i republika koje su tvorile nekadašnju SFR

Jugoslaviju. Crkva je svjesna kako je za zacjeljivanje ratnih rana bezuvjetno nuţno

pomirenje i uzajamno opraštanje. Stoga su se katolički biskupi Hrvatske zauzeli za

međusobno pomirenje i opraštanje još u siječnju 1992., kada su u poruci koju su uputili

vjernicima kazali: »Opterećuju našu dušu napose oni čije smo ţrtve. Velika su nam zla

nanijeli. Kako ih susretati u daljem ţivotu? Osjećamo svoju nemoć, ali se upravo stoga

molimo Raspetome Gospodinu i Njegovoj majci pod kriţem da bi nam bilo darovano – makar

postupno, s vremenom – usvojiti srcem Isusov vapaj: ‘Oče, oprosti im jer ne znaju što čine’

(Lk 23,34). No isto tako moramo usvojiti molitvu koju nas je Isus naučio: ‘Oprosti nam duge

naše kao što i mi opraštamo duţnicima našim’ (Mt 6,12). U ratnim sukobima stradavaju i

napadači i branitelji, pa je jednima i drugima potrebno pomirenje i uzajamno oproštenje«.

Dakako, biskupi i svećenici su o potrebi i ostvarenju pomirbe i međusobnog opraštanja

govorili i kasnije, tijekom ratnih godina, kao i nakon prestanka rata, najčešće u svojim

propovijedima, te vjernike pozivali i poticali na pomirenje i opraštanje, što je nuţan

preduvjet daljnjeg mirnog suţivota ljudi i naroda različite vjere i nacionalnosti u Republici

Hrvatskoj.

III.

Iz pređašnjeg prikaza moglo se vidjeti da su se pred prijetećim opasnostima izbijanja

ratnih sukoba u SFR Jugoslaviji predstojnici i predvodnici Katoličke crkve u Hrvata

zauzimali za rješavanje međunacionalnih spornih pitanja istinskim dijalogom i u duhu

uzajamnog uvaţavanja i poštovanja, bez primjene bilo kakvog nasilja, osobito bez

pribjegavanja oruţju i ratu. Ali kad je nemilosrdni rat na prostorima Hrvatske ipak

pokrenut, oni su kroz cijelo vrijeme njegova trajanja pozivali sukobljene strane i sudionike u

ratu na poštivanje normi etičkog ponašanja prema ţivotima i imovini suprotstavljene

strane, na obustavu neprijateljstava, sukoba i rata, na prihvaćanje dijaloga kao jedinog

načina rješavanja postojećih međunacionalnih i političkih pitanja, te na uspostavljanje

pravednoga mira, u punoj slobodi za sve ljude i narode u Hrvatskoj.

Kad se ima pred očima sve što je naprijed kratko izneseno ili naznačeno o stajalištu i

aktivnosti Katoličke crkve u Hrvata, mislim da se pokazuje dovoljno opravdanim

objavljivanje ove knjige dokumenata, i da će ona biti od koristi svima koji budu ţeljeli

saznati nešto više o drţanju i ulozi Katoličke crkve u posljednjem desetljeću komunističke

vlasti u SFRJ, te u ratu vođenom za obranu samostalne i demokratske drţave Hrvatske, a i

da će moći posluţiti kao vaţan, lako dostupan izvor onima koji se budu temeljitije bavili

proučavanjem nedavnih događanja i ratnih stradanja u Hrvatskoj.

KRATICE ZA VRELA U KOJIMA SU OBJAVLJIVANI

AKSA - Aktualnosti kršćanske sadašnjosti, Informativni bilten, Zagreb BS - Bosna Srebrena, Sluţbeno informativno glasilo Franjevačkog provincijalata,

Sarajevo GK - Glas Koncila, katolički tjednik, Zagreb BGZĈ - Srećko Badurina, Glas za čovjeka. Propovijedi, Zagreb, Kršćanska sadašnjost,

1999. IKA Informativna katolička agencija (Hrvatske biskupske konferencije), Zagreb KUHIZE - Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu. Zapadna Europa, prir. Mons.

Vladimir Stanković, Zagreb, Kršćanska sadašnjost i Glas Koncila, 2007. KMDP - Kardinal Franjo Kuharić, Mir je djelo pravde. Poruke, propovijedi i apeli, ur.

Mijo Gabrić, Zagreb, Glas Koncila, 1995. SV BKJ - Sluţbene vijesti Biskupske konferencije Jugoslavije, Zagreb SV HBK - Sluţbene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, Zagreb VB -Vrhbosna, Sluţbeno glasilo biskupija metropolije Vrhbosanske, Sarajevo VKRPJ - Vijesti Konferencije Vijeća redovničkih poglavara Jugoslavije, Zagreb

GODINE 1981.-1989.

12. siječnja 1981.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ:

Opće dobro se ostvaruje kad je svaki čovjek priznat u svom osobnom, nacionalnom i

vjerskom identitetu. Govor na novogodišnjem primanju predstavnika

vjerskih zajednica kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Gospodine Predsjedniče!

Opet se susrećemo u ovim povijesnim prostorima. U ovim banskim dvorima protjecala

su stoljeća noseći svoja vremena i svoja bremena; brige i nade; razmišljanja i odluke koje

su bile utkane u sudbinu ljudi i naroda.

Ulazak u Novu godinu 1981. upriličio je i ovaj naš susret. Vi nam u ime Sabora SR

Hrvatske izričete dobre ţelje. Dok Vam u ime hrvatskih biskupa zahvaljujem za izraţene

čestitke, prije boţićne a sada i novogodišnje, iskreno Vam ţelim sve ono što u sebi uključuje

pojam istinskoga dobra, a za njim teţi svaki čovjek; ono je potreba svake ljudske obitelji,

ono je teţnja cijeloga i svakoga naroda.

Vi predstavljate odgovornost za javni ţivot u Hrvatskoj, stoga su Vam naše ţelje

upućene u vidu općeg dobra cijelog hrvatskog naroda i svakog pojedinog čovjeka gdje god

se on na1azio, koju god sluţbu vršio i kakvim god tjeskobama bio izloţen.

Isto smo tako uvjereni da su Vaše ţelje upućene ne samo nama ovdje prisutnima nego i

svim vjernicima koji na svojim radnim mjestima u privredi, prosvjeti, kulturi i drugim

djelatnostima ulaţu svoj pošteni rad i svoju stručnost za opće dobro. Te ţelje mi primamo i

za one koji trpe, kojima je potrebna i ljudska pomoć i pravna zaštita u njihovoj patnji.

Cilj nam je svima jasan: opće dobro se ostvaruje kad je svaki čovjek priznat u svom

osobnom, nacionalnom i vjerskom identitetu; kad je zaštićeno njegovo nepovredivo osobno

dostojanstvo; kad je osigurana sloboda njegove savjesti da ţivi smireno svoje uvjerenje u

privatnom i javnom ţivotu; kad je odgoj njegove djece nesmetano povjeren njegovoj

savjesti; kada su mu osigurani uvjeti čovjeka dostojnog ţivota obzirom na radno mjesto,

stanovanje i duhovni napredak.

Sve su institucije, uređenja i sistemi u sluţbi čovjeka i zato su samo toliko ljudski

koliko se čovjek po njima moţe razvijati u svojoj duhovnotjelesnoj cjelovitosti da kao

slobodna osoba bude uključen u zajedništvo s drugim 1judima ulaţući svoj rad i poštenje u

opće dobro svoga naroda i cijele ljudske zajednice.

Smatram prikladnim ovdje podsjetiti na jedan nedavni susret.

Bio je to susret predsjednika Predsjedništva SFR Jugoslavije Cvijetina Mijatovića sa

Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. Taj je susret pobudio paţnju svjetskoj i našoj javnosti,

praćen je komentarima, dane su mu ocjene pod raznim vidovima.

1z tog susreta citiram ove Predsjednikove riječi: «Građani – vjernici uţivaju sva

ustavna prava kao i svi drugi građani i učestvuju u odlučivanju – u okviru našeg

samoupravnog socijalističkog sistema – u političkoj, društvenoj, kulturnoj i drugim

oblastima ţivota. U tome vidimo temeljne društvene vrijednosti» (usp. Osservatore Romano, br. 294, od 20. XII. 1980., str. 2).

Takva izjava najodgovornije osobe u Drţavi pred najvišim duhovnim autoritetom

Katoličke Crkve, koji ima u suvremenom svijetu osobitu vaţnost, izaziva određene

usporedbe, potiče pitanja, budi nade i znači obavezu za sve odgovorne na svim razinama

odgovornosti. Ako je tom izjavom izrečen jedan univerzalan princip, a vjerujemo da jest,

onda ona znači jamstvo da se sloboda savjesti mora poštivati dosljedno na svim područjima

ţivota bez ikakve povrede.

Svaki građanin vjernik tu izjavu ocjenjuje iz svoga osobnog iskustva, iz svoje

svakodnevne stvarnosti. Mi pak biskupi ţeljeli bismo u njoj čitati novi pristup k rješavanju

sasvim konkretnih problema koje sada ovdje ne nabrajam, ali za koje ţelimo da budu

pozitivno riješeni za mir ljudi, za ravnopravan suţivot svih članova društva.

Papa Ivan Pavao. II. u svojoj novogodišnjoj Poruci za Dan mira, s temom: Da sluţiš

miru, poštuj slobodu, piše o tome što nama, među ostalim, posebno leţi na srcu: «Ĉovjek,

dakle, mora moći birati u vidu vrednota koje prihvaća; tu će se pokazati kao odgovoran, a

duţnost je društva da potpomaţe tu slobodu vodeći računa o općem dobru. Prva i

najtemeljitija njegova vrednota jest njegov odnos prema Bogu, kako ga izraţava u svojim

religioznim uvjerenima. Religiozna sloboda postaje tako osnovicom ostalih sloboda» (br. 6).

Vremena u kojima ţivimo nisu lagana; veoma su ozbiljna, teška za mnoge 1judske osobe,

obitelji i narode. Napetosti se ne smanjuju; prijetnje rastu. Jaki ne ţele čuti slabih; bogati

nisu osjetljivi za nevolje siromašnih; moćni ušutkuju potlačene. Međutim svi ljudi dobre

volje i iskrenih nakana ţele bolji svijet: svijet pravde, slobode, ljubavi i mira. Za ostvarenje

takvog svijeta sigurno su potrebne temeljite reforme društvenih sistema, a1i još više

temeljite promjene ljudskih srdaca i savjesti. Bolji svijet se mora događati u srcima ljudi

istinom oslobođenih i od svakog zla i mrţnje izliječenih.

Pa nauci II. vatikanskog sabora «Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije

vezana ni uz koji posebni oblik ljudske kulture, ni uz bilo koji politički, ekonomski ili

društveni sistem» (Radost i nada, br. 42). Međutim, baš «uslijed te svoje univerzalnosti»,

slobodna u svom poslanju, moţe učiniti mnogo za dobro ljudi, za istinski napredak naroda

u koji je ukorijenjena više od jednog tisućljeća, i cijele zajednice ljudi bez obzira na njihove

različitosti. To govorimo u ime duhovne ljudske biti i transcendencije i ljudske osobe. Zbog

toga, slijedeći zakonitost suţivota ljudi i nacionalnih identiteta čovjek moţe biti zajednička

briga Crkve i Drţave i onda kad su ustavno rastavljene.

Ostvareno dobro ljudske osobe, obitelji i naroda pospješit će dobre odnose u

ravnopravnosti, istini, poštovanju i slobodi.

To su naše iskrene ţelje, a kao vjernici kaţemo da su to i naše iskrene molitve.

Gospodine Predsjedniče, izvolite primiti i ove godine mironosnu Poruku Pape Ivana

Pavla II. za DAN MIRA!

«Da, svatko od nas», kaţe Papa, «mora svakoga dana pretvarati ideal mira u konkretnu

stvarnost» (iz Poruke). Mir koji u sebi uključuje bogati sadrţaj mnogih vrijednosti naša je

ţelja i naša nada.

S tom nadom čestitamo Vam Novu godinu 1981.! Hvala!

Franjo Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________ GK, 25. siječnja 1981., str. 5.

Boţić, 1981.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ:

Ako se stalno podrţavaju u ţivotu stare mrţnje i oţivljuju nove, mir je nemoguć.

Izvadak iz boţićne poruke vjernicima.

[…]

Sveti Otac Ivan Pavao II. izabrao je za Dan mira 1. 1. 1982. temu: Mir – dar Boţji

povjeren ljudima

Danas je mir tema mnogih konferencija. Moţda se nije nikada u povijesti toliko

govorilo o miru kao danas. Svi ţele biti mironosci i svi se naoruţavaju.

Gdje treba najprije uspostaviti mir? U ljudskim srcima. Isus je došao da promijeni

čovjeka u srţi njegova bića – Bog se obraća čovjekovoj biti, bez obzira o kakvom sistemu, u

kojoj civilizaciji i u kojem vremenu čovjek ţivio.

Ĉovjek je srce svijeta. On je lice zemlje. U njemu se oblikuje društvo. «Pamet i srce

čovječje bezdan su duboki» (Ps 64,7). U toj duhovnoj dubini čovjeka, u njegovoj srţi, događa

se ljubav ili mrţnja; sloboda ili ropstvo; pravda ili nepravda; istina ili laţ; mir ili rat.

Ĉovjek moţe biti čovjeku pomoć, zaštita, radost, prijatelj, brat. Isto tako čovjek moţe biti

čovjeku tlačitelj, mučitelj, neprijatelj, strah i ubojica. Zato su već stari Rimljani imali

uzrečicu, mračnu ali istinitu: Homo homini lupus! Ĉovjek čovjeku vuk. Da bi vuk mogao

boraviti s janjetom, kako reče prorok, bez opasnosti za janje, onda se uistinu vuk mora

promijeniti u janje. Iz straha pred čovjekom, ne pred vukovima, milijuni ljudi danas

stvaraju u laboratorijima, raznim institutima, tvornicama najstrašnija oruţja. Sistemi su

takvi kavi su ljudi. Stara je riječ: vremena su ljudi.

Prema tome, za ţivot svijeta bitno je ono što se događa u ljudima. Oslobođenje se mora

dogoditi u unutarnjem biću čovjeka da bi onda čovjek bio izvor slobode za druge. Ĉovjek u

sebi oslobođen od zla, od mrţnje, laţi, oholosti, lakomosti, poţude neće nikada ugroziti

dobro drugih ljudi; ni njihovu slobodu, ni njihovu savjest. Ĉovjek dobar neće povrijediti

prava drugih ljudi, ni njihovo dostojanstvo.

Stoga se otkupljenje mora dogoditi u biću čovjeka. Ĉovjek je pozvan da bude Boţji, da

ţivi Boţjim ţivotom. Tada će biti savršeno čovječan. To je pravo oslobođenje koje Isus

donosi svijetu. Zato su proroci naviještali Spasitelja – Mesiju kao konačnog Osloboditelja

od svih zala. U tom smislu sam Isus Krist na sebe primjenjuje riječi proroka Izaije: «Duh

Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima;

proglasiti suţnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti

godinu milosti Gospodnje» (Lk 4,18-19).

Sotona je, čitamo na prvim stranicama Biblije, prikazao ljudima Boga kao zavidnika

njihovoj sreći. Šaptao je ljudima da će tek onda kad se oslobode Boga biti slobodni: «Otvorit

će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo» (Post 3,5). Raskid saveza

ljubavi s Bogom bio je pad u ropstvo grijeha. Grijeh sa svojim mnogostrukim licem. Kad su

ljudi postali «bogovi», postali su robovi.

Boţić je blagdan poruke MIRA! Mir kao Boţji dar, a to je uvijek biblijski pojam mira,

uključuje u sebi sve: ljubav, radost, slobodu, sigurnost, pravednost. To je Boţje kraljevstvo.

To je Boţji svijet. To se Isusovim spasenjem događa već sada u dušama koje prihvate

spasenje Boţje; to će biti savršeno, u punini dovršeno u nebeskoj Crkvi. Boţji mir je okus

Neba na zemlji, kao što je odsutnost toga mira okus pakla već u vremenu.

Da bi uspjeli pregovori o razoruţanju, mora se nešto mnogo vaţnije dogoditi od

geografskih pomicanja raketa. Ljudi se u sebi moraju razoruţati od svake mrţnje i od

svake laţi. Nepravde moraju umrijeti da bi ţivjeli ljudi i narodi dostojno svoga smisla. Ako

je jakost mjerilo prava, mir je nemoguć. Ako se stalno podrţavaju u ţivotu stare mrţnje i

oţivljuju nove, mir je nemoguć. Tko drugoga kleveće, potvara, optuţuje i krivo sudi, taj širi

prostore nemira, a ne mira. Nepravdama pogođenima moţe se nametnuti šutnja, ali to nije

mir. Sve to stvara mračnu perspektivu suvremenoga svijeta. Strašne opasnosti lebde nad

narodima. Tjeskoba je u dušama. Strah je u srcima. Unatoč blještavo obasjanih zabavišta,

unatoč bučnih novogodišnjih slavlja i nazdravljanja sreći, duboko nezadovoljstvo izjeda

ljude. To je potištenost duše mladih, koja ih tjera u drogu, alkohol, seksualnu

raspuštenost, nihilizam. Praznina srca rađa očaj. Strašne psovke su izraz raspada

unutrašnjeg čovjeka.

Sve je to, u konačnici, krik za Spasiteljem! Bog je potreban čovjeku kao Osloboditelj.

Bog nije otuđenje čovjeka. On svojom istinom, ljubavlju i praštanjem izvodi čovjeka u

svjetlost i radost postojanja. «Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem te dobru učim, vodim te putem

kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda

tvoja kao morski valovi» (Iz 48,17-18).

[…] ________________

GK, Boţić, str. 6.

11. siječnja 1983.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ:

Istinska sloboda je zahtjev i pravo svakog čovjeka. Govor na novogodišnjem primanju predstavnika

vjerskih zajednica kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Poštovani gospodine predsjedniče Sabora!

Susrećemo se u ovim Dvorima koji pamte stoljeća povijesti hrvatskoga naroda; simbol su

tolikih povijesnih odluka koje su izraţavale identitet i suverenitet naroda na tlu lijepe naše

domovine. U ovim prostorijama razmišljalo se i traţilo rješenje u vremenima stoljetnih

iskušenja, jer povijest nam je bila uvijek sloţena i nikada laka. Ovamo ste danas pozvali

najodgovornije predstavnike vjerskih zajednica u ime Sabora SR Hrvatske, u ime tog

najvišeg autoriteta koji predstavlja suverenitet Hrvatske u odnosima s ostalim republikama

i autonomnim pokrajinama u SFR Jugoslaviji.

Izrazili ste nam novogodišnje čestitke s dobrim ţeljama. Za to Vam iskreno

zahvaljujemo. Dozvolite mi da Vama i Saboru u ime hrvatskih biskupa izrazim također

iskrene ţelje, koje mi pratimo molitvom, da se ţivot ljudi i naroda odvija u miru i

spokojstvu; u materijalnom i duhovnom napretku.

Neka mi bude dopušteno kratko izloţiti principe Katoličke Crkve o osobnom i općem

dobru, koji nas nadahnjuju u svim susretima i dijalozima. Dijalog pak za mir izazov je

našem vremenu, reče ovih dana Sveti Otac Ivan Pavao II. Stoga i u današnji susret mi

biskupi ulazimo s nadom i namjerom da to bude izraz iskrenog raspoloţenja za dijalog u

sluţbi čovjeka; u nastojanju da se zbivanje povijesti uistinu pokreće naprijed prema

ostvarenju sve boljeg svijeta i sve čovječnijeg ţivota iz kojega će biti isključene nepravde,

strahovi, mrţnje. Nije li to opća teţnja svakog čovjeka dobre volje, bio on vjernik ili čovjek

drugačijeg svjetonazora? Nije li to zahtjev svakog naroda i cijelog čovječanstva?

Crkva je, vjerujući u Boga i u dostojanstvo ljudske osobe, otvorena za iskreni i

istinoljubivi dijalog sa svakom osobom i institucijom, očekujući u svakom sugovorniku dobru

volju i raspoloţenje da se traţe pozitivna rješenja konkretnih i ozbiljnih problema u

međusobnim odnosima. Ti problemi postoje. Svaki je dijalog zahtjevan jer svaki sugovornik

preuzima odgovornost za istinu, za dobro i pravednost, odričući se svega što bi moglo

povrijediti bilo koju osobu s njezinim uvjerenjima i opredjeljenjima.

Sveti Otac Ivan Pavao II. već je na početku svoga pontifikata izrekao ove misli: «Nije

čovjek radi poretka, nego poredak radi čovjeka. [...] Mislim na društvene, ekonomske,

političke i kulturne sustave koji moraju biti osjetljivi za potrebe čovjeka, za njegovo cjelovito

dobro; moraju biti slobodni da sami sebe preoblikuju, da mijenjaju vlastita ustrojstva u

skladu sa zahtjevima cijele istine o čovjeku. S toga stajališta treba vrednovati silni napor

našega vremena što nastoji odrediti i utvrditi 'prava čovjeka' u ţivotu suvremenog

čovječanstva, u narodima i drţavama» (Glas Koncila, br. 23/1978, str. 3).

Dakle, svaki sustav u nastojanju da gradi bolji svijet mora imati u vidu cjelovito dobro

čovjeka i mora poštivati cijelu istinu o čovjeku. Istina je teţnja svakog čovjeka. Pravednost

je potreba svakog čovjeka. Ljubav očovječuje svakog čovjeka. Istinska sloboda je zahtjev i

pravo svakog čovjeka. Tu ne postoji razlika među ljudima; isključeni su privilegiji, ali i

prikraćenosti. Te duhovne vrijednosti uključuju u sebi prava svake osobe i svakog naroda;

imaju biti svojina čovječanstva da se ostvari pravedni mir u narodima i među narodima.

Svi ţivimo danas pod prijetnjom atomskog uništenja. Ĉinjenica da se velik dio plodova

ljudskog rada, radničkog znoja i ţuljeva ulaţe u naoruţanje sablazan je suvremenog svijeta,

iako svaki za sebe nastoji to opravdati. Međutim, osim atomske postoji i druga ugroţenost.

Ĉovječanstvu prijeti također moralno uništenje. Droga, alkohol, razvrat, nepoštivanje ţivota

nerođenih i nasilja savjesti razaraju ljudsko i nacionalno biće. Stoga svi ljudi dobre volje

nose na savjesti odgovornost da rade na tome kako bi se poštivali temeljni principi ţivota

koji čuvaju ljudsku osobu, obitelj i nacionalnu egzistenciju. Tu Crkva moţe dati svoj prinos u

svakom društvenom uređenju u skladu sa svojim specifičnim poslanjem. Papa Ivan Pavao

II. rekao je 2. siječnja u Grecciu: «Ĉovječanstvu kojem prijeti samouništenje potrebno je

propovijedati Evanđelje sa svom blagošću, ali i sa svetom odvaţnošću».

Crkva ţeli dobro svakom čovjeku. Kad mi ljubimo svoj hrvatski narod u koji je Crkva

urasla punih trinaest stoljeća, tom ljubavlju ne isključujemo nijedan drugi narod, nego

svima ţelimo dobro. Očekujemo da nam se to vjeruje.

Crkva nije politička stranka niti moţe biti zatvorena u bilo koju političku grupu; ne

poistovjećuje se, prema nauci Koncila, ni s jednim društvenim uređenjem. Ona se smatra

boţanskom ustanovom Isusa Krista da bude u sluţbi cjelovitog dobra čovjeka i cijele istine o

čovjeku, odgajajući osobnu i kolektivnu savjest za dobrotu, pravednost i ljubav. Ţeli biti

slobodna u svakom vjerniku i u svojoj cjelini da čini dobro. Tako uvijek sluţi i narodu u

kojem ţivi.

Gospodine predsjedniče, iz tih uvjerenja, čvrstih i obrazloţenih, mi Vama i Saboru

ţelimo svako dobro s molitvom, kao vjernici, da svi ljudi i narodi uţivaju mir utemeljen

pravednošću, učvršćen slobodom, proţet istinom i umnoţen ljubavlju i poštovanjem među

ljudima. Tako neka bude! Hvala!

______________________ GK, 30. siječnja 1983, str. 3.

27. veljače 1983.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svaki čovjek ima pravo ţivjeti svoje dostojanstvo u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

Iz nastupne propovijedi nakon uzdizanja na kardinalsko dostojanstvo.

[…]

Crkva, poslušna svome Bogu i Spasitelju, mora ustrajno naviještati Evanđelje i činiti

dobro. Posebno se mora zauzimati za potrebne, nevoljne i sve koji trpe bilo koju patnju. I to

mora činiti u svakoj povijesnoj stvarnosti, u svakom narodu, u svakom društvenom

uređenju, u svakom vremenu. Mora biti poslušna svome Gospodinu. Crkva mora biti,

poput Presvete Djevice Marije, sva Boţja i sva zauzeta za dobro ljudi. U sluţbi je Boţje

otkupiteljske ljubavi da obnavlja čovjeka i narode u mislima i savjestima. Ĉovjek je svojim

razumom potreban Istine, a srcem teţi za Dobrom!

Stoga Crkva vjeruje i naviješta da zdravo društvo moţe biti izgrađeno samo zdravim

savjestima; na ispravnim načelima ţivota i poštivanju transcendencije ljudske osobe. II.

vatikanski sabor kaţe: «Crkva, kojoj je povjereno da objavi misterij Boga, koji je konačna

svrha čovjekova, otkriva ujedno čovjeku smisao njegove vlastite egzistencije, to jest

najdublju istinu o čovjeku» (GS br. 41).

Svaki čovjek ima pravo da spozna svu istinu o Bogu i o čovjeku. Svaki čovjek ima pravo

spoznati što je njegovo cjelovito i istinito dobro. Svaki čovjek ima pravo ţivjeti svoje

dostojanstvo u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. To je pravo osobe, to je pravo i svakoga

naroda. To je pravo univerzalno načelo, danas isticano u svim međunarodnim

dokumentima, dokumentima o ljudskim i nacionalnim odnosima. Poštivanje tih neotuđivih

prava najsigurniji je put da se uspostave pravda i mir među ljudima i narodima.

Za to je Crkva zauzeta svojim poslanjem jer Otkupljenje čovjeka i ljudske povijesti

skladno obuhvaća vertikalu i horizontalu ţivota.

Blagostanje ljudske zajednice nije samo u materijalnim uspjesima. Ĉovjek je biće koje

nadilazi svojom duhovnotjelesnom naravi materijalne potrebe ţivota. Ĉovjek ne ţivi samo o

kruhu, Boţja je riječ! On je svojom biti misaono, etičko i religiozno biće. Kao takav

zasluţuje poštovanje i zaštitu u svim svojim situacijama.

Stoga mi ţelimo u našoj konkretnoj stvarnosti takav razvoj situacije da se svaki čovjek

osjeća uistinu slobodan da ţivi po svom vjerničkom uvjerenju i da sasvim nesmetano

odgaja i svoju djecu prema zahtjevima svoje savjesti. Ljudska osoba ima urođeno pravo

ţivjeti, privatno i javno, bez ikakve smetnje i straha, svoj vjerski ţivot i time ne povređuje

ničije pravo, ne vrijeđa ničije osjećaje, ne ugroţava bilo koju vlast koja je zauzeta za opće

dobro. Ţiveći sasvim slobodno, u svakoj sluţbi i na svakom poloţaju u društvu, svoje

uvjerenje, vjernik obogaćuje ţivot društva duhovnim i moralnim vrijednostima koje

ljudsku zajednicu čine zdravijom, smirenijom i naprednijom. Tako vjernik napretku svoga

naroda prinosi svoje poštenje, svoju stručnost i svoju savjesnost u radu. Ljudi su toliko

raspoloţeni da vrše svoje duţnosti za opće dobro koliko su poštivana njihova osobna,

nacionalna i religiozna prava.

Stoga autentično tumačenje vjerske slobode moţe ukloniti sve nesporazume. To je

pravo nedjeljivo. Ono pripada i vojniku u vojsci, učeniku u školi i njegovim nastavnicima,

bolesnicima u bolnicama i starcima u staračkim domovima. Nuţno bi već trebalo prestati s

tvrdnjama da je vjera negativna pojava i da se protiv nje kao strane ideologije treba boriti.

[…]

______________________ GK, 13. oţujka 1983., str. 3-4.

I2. siječnja 1984. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mir uključuje u svoj sadrţaj skup svih onih vrijednosti koje omogućuju svakom čovjeku i

svakom narodu dostojan ţivot.

Govor na novogodišnjem primanju kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Poštovani gospodine Predsjedniče Sabora!

Susrećemo se na početku ove nove 1984. godine u ovim povijesnim prostorima.

Vremena su veoma ozbiljna. Prognoze su tmurne. No to ne priječi izricanje dobrih ţelja.

Nada u našoj duši ima uvijek pravo na ţivot. Vi ste nam, gospodine Predsjedniče, u svoje

ime i u ime Sabora kao najvišeg zakonodavnog tijela SR Hrvatske izrazili dobre ţelje. U

ime hrvatskih biskupa zahvaljujem i uzvraćam najboljim ţeljama za Vaše osobno dobro i

za dobro cijelog hrvatskog naroda i svih građana koje u svojoj visokoj funkciji Vi sa

Saborom predstavljate.

Sve svoje dobre ţelje sabiremo u jedno dobro koje obuhvaća mnoga dobra i mnoge

vrijednosti, a to je opće dobro MIR.

Svi ţelimo mir. Mir je čeţnja svakog čovjeka dobre volje. Mir je pravo svakog čovjeka i

svakog naroda. Na mir ima pravo i maleni i veliki, dapače i ono još nerođeno dijete u krilu

majke. Mir moţe biti različito shvaćen; moţe biti mjeren uskom mjerom interesa bilo

pojedinaca bilo skupina, ali mi vjerujemo u mir koji svojim sadrţajem nadilazi sva

ograničena shvaćanja mira.

Mir uključuje u svoj sadrţaj skup svih onih vrijednosti koje omogućuju svakom čovjeku

i svakom narodu dostojan ţivot. Te vrijednosti su pravednost, ravnopravnost, sloboda,

istina i uzajamno poštovanje među ljudima. Te su vrijednosti temelji dobrih odnosa u

slobodnoj suradnji i sigurnom ostvarivanju osobnih, nacionalnih i vjerskih prava. Te

vrijednosti osiguravaju miran ţivot svim ljudima i narodima, unatoč vlastitih identiteta i

samostojnih suvereniteta. Tako sveobuhvatno poimanje mira tumači i II. vatikanski sabor.

U velikoj koncilskoj konstituciji Radost i nada čitamo: «Takav mir na zemlji moţe se postići

samo ako se osigura dobro osoba i ako ljudi s povjerenjem i slobodno međusobno izmjenjuju

bogatstva uma i srca. Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju

drugi ljudi i narodi i njihovo dostojanstvo te zauzeto ispunjavanje bratstva. Tako je mir

plod ljubavi, koja ide dalje od onoga što moţe izvesti pravda» (GS 78).

Stoga pravi mir isključuje svako nasilje. Mir je ugroţen ne samo apokaliptičkom trkom

u naoruţanju svijeta nego povredama ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe.

Crkva najiskrenije ţeli sveobuhvatan, siguran i stalan mir u kojem ljudi i narodi

ravnopravno surađuju i punopravno se raduju. Naši biskupski nastupi i zahtjevi imaju se

shvaćati u tom poimanju mira. Ţao nam je da u novinskim napisima, u kojima se govori

često o Crkvi, vjeri i o nama biskupima, ne dolazi do izraţaja potrebna objektivnost i

poštovanje, a to je nuţno za miran suţivot među ljudima i onda kada se u uvjerenjima

razilaze. U svakom čovjeku dobre volje postoji urođeno načelo koje je Isus Krist izrekao u

Evanđelju ovako: «Sve, dakle, što ţelite da ljudi vama čine, činite i vi njima» (Mt 7,12). U

Bibliji starac Tobija daje svom sinu ţivotni savjet: «Ne čini nikomu što bi tebi samomu bilo

mrsko!» (Tob 4,15).

Da, svi ţelimo mir, ali mir ima svoj izvor. U svojoj Poruci za Svjetski dan mira 1.

siječnja 1984. Sveti Otac Ivan Pavao II. upućuje na taj izvor mira kad kaţe: «Mir se rađa iz

nova srca!»

Mir ţelimo i molimo svom narodu i svakom narodu u Jugoslaviji i u cijelom svijetu. Mir

ţelimo i molimo svakom čovjeku, posebno pak onomu koji je lišen mira, koji je pogođen bilo

kakvom patnjom.

Završavam porukom pape Ivana Pavla II.: «Blago mirotvorcima! I neka u tom djelu

bude uvijek pronicljivost ujedinjena s velikodušnošću! I neka mir bude istinskiji,

ukorijenjen u samom čovjekovu srcu! Neka se posluša vapaj izmučenih ljudi koji očekuju

mir! Svatko neka svu snagu obnovljenoga i bratskoga srca uloţi u izgradnju mira u svemu

svemiru!» (Poruka za Dan mira 1984).

Tim mirom neka nam svima bude sretna i blagoslovljena ova Nova godina! Hvala!

______________________ GK, 22. siječnja 1984., str. 3.

11. listopada 1984.

BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Mi kršćani na ovom prostoru imamo posebno poslanje, a to je: nastojati oko jedinstva u

raznoličnosti.

Izvadak iz poslanica u povodu tisućustote obljetnice smrti sv. Metoda.

[…]

Pišući vam o 1.100. obljetnici smrti svetog Metoda, mi, vaši biskupi, koji na ovom tlu

nastavljamo njegovu apostolsku, učiteljsku i pastirsku sluţbu, ţelimo vas iz bogate riznice

svete Braće upozoriti na dvije-tri misli koje su aktualne i za čovjeka današnjice.

Prva je misao o veličini i dostojanstvu čovjeka u svjetlu Spasenja što ga sa Svetim

Duhom Krist ostvaruje u Crkvi. Sveta su Braća visoko cijenila «pradjedovske časti» koje je

naš zajednički praotac Adam bio uţivao prije pada u grijeh. Kad su Hazari pitali

Konstantina-Ćirila kakav mu je rod i dostojanstvo, on je ponosno odgovorio: «Ja sam

Adamov potomak». «Pradjedovske časti» obnovio nam je i umnoţio Krist svojom smrću i

uskrsnućem. On hoće da ih posreduje svim ljudima svih vremena. Tu Boţju ponudu

spasenja sveti su Ćiril i Metod posredovali našim slavenskim precima sa ţeljom da ih

kulturno i duhovno dignu te im omoguće da kao posebna zajednica izabranog naroda «Novog

Saveza» stupe u krug kulturnih kršćanskih naroda tadanje Evrope. Njihovo poţrtvovno

djelovanje pokazuje kako su visoko cijenili čovjeka, njegovo dostojanstvo i slobodu kad su

htjeli da – onda prezirane «barbarske» – Slavene dignu kao slobodne i kršćanskom kulturom

oplemenjene ljude na dostojanstvo izabranog naroda Boţjega. To je njihovo djelo utkano u

današnju evropsku civilizaciju, koja ima svoje duhovno korijenje u kršćanstvu. Zato je

dostojno i pravedno slaviti ih kao utemeljitelje slavenske i sveevropske kršćanstvom proţete

kulture, koja je također temeljna vrijednost naših naroda.

U današnjem materijaliziranom svijetu što ga preplavljuje potrošačko vrednovanje, u

kojemu se širi otpad od Boga te se s prezirom odbacuje Boţja ponuda otkupljenja, mi

kršćani, kao baštinici epohalnog djela sv. Ćirila i Metoda, moramo cijeniti duhovne vrednote

kršćanske kulture i dostojanstvo čovjeka, koji je pozvan na «pradjedovske časti» otkupljenja.

Tako ćemo biti nosioci velike nade u budućnost za našu Crkvu, za naše narode i za svakoga

čovjeka.

Druga značajna misao svete Braće jest misao povezivanja različitih kršćanskih naroda,

ili ideal kršćanskog jedinstva, koje je kvasac jedinstva čitavoga ljudskog roda. Sveti Ćiril i

Metod rodom su bili s kršćanskog Istoka, a djelovali su kod onih Slavena koji su pripadali

upravnom području Zapada. U tom apostolskom djelovanju spretno su spajali istočne i

zapadne kršćanske elemente kojima su htjeli obogatiti staru slavensku kulturu preko

djelomično samostalne Crkve kod Slavena – a povezane s Rimom i Bizantom –, ţeljeli su

ostvariti most koji bi spajao Istok i Zapad, narode tadanje Evrope kao ravnopravne

sudionike pri ostvarivanju Boţjega kraljevstva kod ljudi. Svojim uvjerenjem o jedinstvu

kršćanskoga svijeta u širokoj raznolikosti i jedinstvu, koje priznaje drugima pravo na

drukčiji način postojanja, oni su učitelji i našem vremenu.

Danas kad smo mi ljudi – unatoč tehničkom napretku koji omogućuje veću povezanost

cijeloga čovječanstva – tako ţalosno razdijeljeni na Istok i Zapad, na razvijeni Sjever i

nerazvijeni Jug, kad ima toliko neprijateljstava između naroda i pojedinaca, neka nas Sveti

Ćiril i Metod potiču na jedinstvo, neka kršćani i kršćanske Crkve – naţalost, međusobno još

razdijeljene – rastu u jedinstvu i tako pokaţu da je s Boţjom pomoći moguće prevladati i

duboke sukobe između ljudi.

To je naročito vaţno u našem jugoslavenskom prostoru koji s pravom moţemo nazvati

«Evropa u malom». Tu se – sve od rimskih vremena pa ovamo – dotiču Istok i Zapad, te i

danas ovdje postoji velika kulturna, narodnosna i vjerska različnost. Zato mi kršćani na

ovom prostoru imamo posebno poslanje, a to je: nastojati oko jedinstva u raznoličnosti. Već

je napokon vrijeme da nadiđemo i nadvladamo sukobe i napetosti iz prošlosti; da okrenemo

novu, ljepšu stranicu povijesti; da jedni drugima od srca oprostimo sve što već imamo

oprostiti; da i drugima priznamo i poštujemo pravo na drukčiji način postojanja, te da se

međusobno stanemo ljubiti kao braća i sestre jednoga Boţjeg naroda i jedne Kristove Crkve.

Tako ćemo usred razdvojenoga svijeta biti Boţji znak jedinstva i ljubavi svim ljudima dobre

volje.

Treća vrednota koja blista u baštini sv. Ćirila i Metoda jest njihov istančan osjećaj za

priznanje i kulturu svakog naroda. To je osobito jasno iz njihova odvaţna i nadahnuta

pristupa problemu slavenskoga knjiţevnog jezika, trud oko stvaranja prvih knjiga na tom

jeziku i pokretanje javne prosvjete. To je išlo ukorak s borbom za afirmaciju dotad manje

priznatih ili uopće nepriznatih slavenskih naroda na svjetskoj sceni; bili su preteče borbe

protiv diskriminacije ljudi i naroda. I u tom pogledu djeluju kao proroci novijih vremena.

[…]

10. siječnja 1985.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Srce oplemenjuju duhovne vrijednosti: istina, pravednost, ljubav, opraštanje, pomirenje.

Govor na novogodišnjem primanju kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Poštovani gospodine Predsjedniče Sabora SR Hrvatske,

U ime nas hrvatskih biskupa iskreno Vam zahvaljujem za novogodišnje čestitke. I mi

Vama uzvraćamo najboljim ţeljama. Izrazi dobrih ţelja uključuju u sebi i nadu da će biti

bolje nego što je bilo do sada.

Ţivimo u vremenu kad na izraze dobrih ţelja pada sjena neizvjesnosti s obzirom na

buduće dane. Zato nam se nameću ozbiljna razmišljanja. Naše je polazište vjera.

Svuda u svijetu prilike su teške i u nas su poteškoće ozbiljne. Ţivimo u svijetu dubokih

podijeljenosti i prijetećih napetosti. Svi analitičari suvremene situacije čovječanstva slaţu se

u činjenici da je ljudski rod ugroţen kao nikad u svojoj dugoj povijesti. Znanost je pruţila

čovjeku u ruke silne mogućnosti za dobro ljudi; u isto vrijeme nagomilala je sredstva za

potpuno uništenje ţivota na zemlji.

Kako to da ovaj svijet, unatoč tolikih znanstvenih i tehničkih mogućnosti, još uvijek nije

svijet sigurnog i pravednog mira? Nije svijet u kojem bi već jednom bilo pravde za sve;

slobode za svaki narod i svakog čovjeka; kruha za gladne i rada za nezaposlene. Nije li u

brojnim obiteljima s malim dohocima prisutna tiha glad?

Kako to da u ovom našem vremenu, rado nazivanom naprednom, još uvijek čovjek

strahuje pred čovjekom? Toliko se ističe čovjek, njegovo dostojanstvo, njegova prava da ţivi

spokojno svoje bogoljublje i rodoljublje i čovjekoljublje, a ipak ima još toliko nasilja, tortura,

uništavanja ljudskih osoba.

U sumornu analizu suvremene situacije ulazi i jedna mračna činjenica koju je baš za

Boţić naglasila nobelovka za mir Majka Terezija. Novinar ju je zapitao za posljedice

sadašnje opće utrke u naoruţanju. Odgovorila je: «Ako majke ubijaju svoju djecu pobačajem,

zašto se čuditi što se ljudi spremaju za međusobno ubijanje.» Zaista, industrija smrti radi

dan i noć, a tome se pridruţuje rasap obitelji, nemoral mladih koji postaju ţrtve alkohola,

droge i nasilja.

Sveti Otac Ivan Pavao II., u Poruci za Svjetski dan mira ove godine, kaţe: «Istinsko

promicanje mira zahtijeva od nas ne samo da oplakujemo negativne učinke sadašnje krizne

situacije, sukoba i nepravdi, nego nam i stvarno nameće da razorimo u korijenu uzroke koji

povlače za sobom takve učinke».

U traţenju tih uzroka treba sići u dubinu samog čovjeka; do dna istine; u srţ savjesti.

Svi misaoni ljudi dobre volje upućuju na to da je izvor krize u pomanjkanju duhovnih

vrijednosti koje su zanemarene ili čak prezrene. Ĉovjek je etičko biće. Civilizacija

čovječanstva ne ovisi samo o umnim spoznajama čovjekovim, nego i o kulturi njegova srca i

njegove savjesti. O tome ovisi napredak osobe, obitelji, naroda, svakog društva.

Savjest rasvjetljuje i srce oplemenjuju duhovne vrijednosti: istina, pravednost, ljubav,

opraštanje, pomirenje. Uvijek i svuda vrijedi etički princip: «Sve, dakle, što ţelite da ljudi

vama čine, činite i vi njima» (Mt 7,12). Dakle, ne vraćati zlo zlim, nego dobrim; ne sijati bilo

kakvu mrţnju, nego zaista promicati među ljudima i narodima odnose bratstva u slobodi i

ravnopravnosti. Dušu čovjekovu treba liječiti od otrova starih mrţnja. Sve to znači da uspjeh

pravednog mira za sve i svakoga, ovisi o promjeni mentaliteta, nekih misaonih struktura i

metoda u postupcima s ljudima. Teški su putovi do mira bez obraćenja srdaca.

Te vrijednosti i principe u ime svoga utemeljitelja Isusa Krista, Crkva naviješta u

svakom vremenu, u svakom narodu, u svakom sistemu. Nudi odgovore na nezaobilazna i

velika pitanja koja uvijek nezaustavljivo izviru iz dubina ljudskog duha. Na taj način Crkva

ţeli, iz svoje slobode, ponizno i hrabro sluţiti ljudima i narodima u svim društvenim

uređenjima. Smatra se poslanom čovjeku kao etičkom biću i narodima kao ljudskoj zajednici

i nije protivna dobru gdje se god ono događalo. Sve što je na pomoći čovjeku kako bi bio

uistinu više čovjek, i u svim odnosima pravedniji, Crkva poštuje i potiče. Isto tako, razlučuje

duhove jer, u svjetlu Boţjih principa ţivota, raspoznaje granicu između dobra i zla. Crkva

vjerna svojoj vjeri, nije nikome opasnost, nije nikom protivna tko se zaista trudi oko

osobnog, obiteljskog, narodnog i općeg dobra svih ljudi. U nijednom narodu Crkva nije

stranac. Nije to ni u hrvatskom narodu. Njezin doprinos odgoju djece i mladih moţe biti

samo dragocjen za društvo. Zato nas neki postupci i izjave začuđuju.

Ĉvrsto smo uvjereni da mir u ljudima i među narodima mnogo ovisi o etičkom

ozdravljenju čovjekove savjesti na svim područjima ţivota. Tu je prinos vjere sigurno

koristan. Bog nije iluzija.

Proslava velikog Jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, zajedno s nacionalnim

Euharistijskim Kongresom u Mariji Bistrici, imala je tu svrhu da se mi vjernici obnovimo u

svojim savjestima za svako dobro. Građanin vjernik, dosljedan u svojoj vjeri, savjestan je na

svom radnom mjestu i u odnosu s ljudima. Tako potvrđuje svoje vjerničko dostojanstvo.

Ovom prilikom zahvaljujem svima onima koji su na društvenom području, poštujući

prava i uvjerenja vjernika, nastojali da se Kongres odrţi mirno i dostojanstveno, unatoč

nekih prethodno najavljenih zapreka. Ţalimo pak da su poslije Kongresa izricane negativne

ocjene o Kongresu, kojima su nam se pripisivale krive nakane, a nisu od uvreda bili

pošteđeni ni najviši predstavnici Crkve.

Crkva smatra da smije izraţavati svoje opravdane ţelje u prilog ljudi, osobito ako su

pogođeni nekim iskušenjima. Mi smo te ţelje izraţavali iskreno, bilo diskretno, bilo javno.

Naša je Biskupska Konferencija uputila na najviši forum SFR Jugoslavije neke konkretne

prijedloge i molbe. Odgovor još nismo primili ali gajim nadu da će se nastojati probleme

pozitivno rješavati. Bilo bi to u prilog općeg zadovoljstva građana vjernika i ljudi dobre volje.

Ţelim spomenuti još jednu našu nadu. To je pastoralan posjet Svetog Oca Ivana Pavla II.

Crkvi u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji. On je više puta izrazio za taj posjet svoju ţivu ţelju.

Kakvim duhom nadahnut Papa ţeli taj posjet, koji vjernici s pravom očekuju, čitljivo je u

njegovoj Poruci NEK-u. Piše ovako: «Onima pak koji se ne priznaju vjernicima, ali koji se

iskreno prepoznaju u poštovanju dostojanstva ljudske osobe, htio bih reći: braćo, ne bojte se

onih koji vjeruju u Boga i ţele ispovijedati i slobodno ţivjeti svoju vjeru. Crkva ne traţi vlast

i zemaljske povlastice, nego vječno spasenje ljudi. Neka ovo slavlje bude poticaj na iskreno i

trajno pomirenje sve braće vjernika i nevjernika, u potpunom i uzajamnom poštivanju prava

i svačijeg dostojanstva. Tako ćemo moći djelovati zajedno u općem dobru, te skladnom i

konstruktivnom miru».

Papa naviješta mir i pomirenje u pravednim odnosima i slobodi svih ljudi i naroda.

Stoga, i mi moţemo reći svima: ne bojte se Pape!

Poštovani gospodine Predsjedniče Sabora, kao vjernici molimo i ţelimo Vama i vašim

suradnicima svako dobro i uspjeh u rješavanju teških problema u ţivotu našeg naroda, za

koji je Sabor nosilac briga i odgovornosti.

Ţelimo Vam svako dobro i u osobnom ţivotu. Pa neka Nova Godina, u koju smo ušli,

bude bogatija mirom i zadovoljstvom sviju ljudi. Taj blagoslov molimo! Hvala!

______________________ GK, 20. siječnja 1985., str. 3

25. svibnja 1985.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Moramo nastojati da i nad podijeljenostima, kojima nas je povijest opteretila,

uspostavljamo mostove susreta, razumijevanja, poštovanja i ljubavi. Pozdravna riječ Germanu, patrijarhu SPC, povodom proslave

200. obljetnice pravoslavnog hrama sv. Nikole u Karlovcu.

Vaša Svetosti,

Boţja Providnost omogućila nam je ovaj susret. Neka je blagoslovljena! Dok Katolička

Crkva slavi sutra veliki blagdan dolaska Duha Svetog, neka i ovaj susret bude obasjan

svjetlom Duha Svetoga.

Mi već godinama izmjenjujemo iskrene čestitke prigodom velikih blagdana rođenja i

uskrsnuća našeg zajedničkog Gospodina i Spasitelja. Također smo imali priliku u raznim

zgodama više puta se susresti. Jednom sam također bio ljubezno primljen od Vaše Svetosti

u Vašemu domu u Beogradu. Međutim, danas Vas po prvi put susrećem ovako blizu

Zagreba, u ovom domu Gornjokarlovačke eparhije, koju pohađate povodom 200. obljetnice

pravoslavnog hrama u gradu Karlovcu.

Iskreno pozdravljam Vašu Svetost kao vrhovnog poglavara Srpske Pravoslavne Crkve,

prema tome i pravoslavnih vjernika koji već kroz dugo vrijeme ţive i na području Hrvatske

u suţivotu s katoličkim vjernicima.

Crkva kao zajednica vjernih nije od ovoga svijeta, a u svijetu ţivi. Putuje kroz povijest,

duboko je ukorijenjena u narode, ali svojim bićem i svojim poslanjem nadilazi sve zemaljske

kategorije unoseći u povijest, u narode Evanđelje, Boţju riječ, Boţju istinu i Otkupljenje

čovjeka Isusovim kriţem i uskrsnućem.

Isus Krist, Bog i čovjek, Utemeljitelj je i nevidljiva Glava Crkve. On vodi Crkvu po

vidljivim pastirima, koje Duh Sveti postavi nadglednicima da pasu Crkvu Boţju (usp. Dj

20,28). Duh Sveti joj je darovan da bude njezina Duša. Dok se krštenjem, rođeni iz vode i

Duha Svetoga (usp. Iv 3,5), ljudski sinovi i kćeri uzdiţu u novost sinova i kćeri Boţjih,

napojeni istim Duhom kliču: Abba, Oče! Tu je temelj boţanskog bratstva među ljudima u

svoj bogatoj različnosti njihovih jezika, kultura, povijesti, nacionalne svijesti i obreda.

Stoga je poslanje Crkve da u svjetlu Evanđelja, u istini i ljubavi Duha Svetoga, u poruci

Isusova kriţa, odgaja svoje sinove i kćeri u svakom narodu, u svakom vremenu i u svakom

društvenom uređenju za ona raspoloţenja koja su plod Duha, a koja veliki apostol naroda

Pavao nabraja u Poslanici Galaćanima. To su: «Ljubav, radost, mir, velikodušnost,

usluţnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdrţljivost» (Gal 5,22-23).

Ĉovjek je ranjen i čovjek je ranjiv. Stoga su i odnosi među ljudima i među narodima zbog

ljudske nesavršenosti i grešnosti često opterećeni nesporazumima, sukobima, nepravdama i

nasiljem. To je, naţalost, stvarnost ljudske povijesti. To se je zbivalo i na ovim prostorima.

Kako liječiti odnose među ljudima i narodima?

Isus Krist, naš jedini Put, Istina i Ţivot (usp. Iv 14,6), upućuje nas putem opraštanja do

pomirenja i mira u iskrenom poštovanju. Na tom putu ostvarujemo ljudski ţivot i suţivot –

da svaki čovjek u svakom čovjeku poštuje dostojanstvo ljudske osobe, neotuđiva ljudska

prava, kako bi se ostvarila istinska ravnopravnost, vedra sloboda i mir kao radost Boţjega

kraljevstva.

To je poziv Crkve u svakom narodu da kroz savjesti, kroz obraćenje srdaca zbliţuje ljude

i povezuje ih boţanskim sinovstvom u Kristovo bratstvo.

U ovom nemirnom svijetu, tako duboko podijeljenom i sukobljenom, tolikim mrţnjama

preplavljenom, neizrecivim opasnostima izloţenom, svi mi koji vjerujemo u Isusa Krista

Uskrsnuloga doista moramo nastojati da i nad podijeljenostima, kojima nas je povijest

opteretila, uspostavljamo mostove susreta, razumijevanja, poštovanja i ljubavi.

Zazivajući Boţji blagoslov na sve ovakve i slične naše susrete, i ovom prilikom izraţavam

nadu da ćemo, sve više prosvijetljeni i ojačani Duhom Svetim, dijalog koji je na znanstvenoj

razini već uspostavljen među našim teološkim fakultetima moći uzdignuti i na hijerarhijsku

razinu, počevši s mješovitom komisijom, kako je to Vašoj Svetosti predloţila Biskupska

konferencija Jugoslavije.

Uvjeren sam da mi koji vjerujemo u istoga Gospodina i štujemo zajedničku Majku

Presvetu Bogorodicu moţemo ulaziti u dijalog s punim uzajamnim poštovanjem, otvoreni za

istinu i ţedni pravednosti (usp. Mt 5,6). Na to nas trajno potiče Isusova zapovijed: «Ljubite

jedni druge kao što sam ja vas ljubio» (Iv 15,12).

Uz Vašu Svetost pozdravljam ovdje prisutnog visokopreosvećenog mitropolitu gospodina

Jovana, našeg zajedničkog domaćina preosvećenog episkopa gospodina Simeona,

preosvećenog episkopa gospodina Nikolaja, preosvećenog episkopa gospodina Savu i

preosvećenog episkopa gospodina Georgija, kao i sve veoma poštovane prisutne goste.

Molim Vašu Svetost da za trajno sjećanje na ovaj naš bratski susret primi skromni ali

znakovit dar. Ikona sv. Mihaela arkanđela, kojega častimo kao zaštitnika Crkve, znak je

naše skrbi za Crkvu i čvrstog pouzdanja da je Bog uvijek štiti. Svečano reprint-izdanje

«Misala po zakonu Rimskoga dvora», koji je u nas glagoljicom tiskan 1483., podsjeća nas na

veliko djelo Svete Braće upravo povodom slavljenja Metodove godine o 1.100. obljetnici

njegove smrti.

Neka nam bude milosrdan i neka nas blagoslovi Trojedini Bog po zagovoru Presvete

Bogorodice.

____________________ GK, 2. lipnja 1985., str. 3.

26. svibnja 1985.

POMOĆNI ZAGREBAĈKI BISKUP, ĐURO KOKŠA:

Mora jednog dana doći na red i to da se počnu poravnavati putovi između nas, u istini i

ljubavi, ma koliko bili krivudavi i zamršeni ti putovi između naših Crkava, u prošlosti i

sadašnjosti. Iz zdravice patrijarhu SPC Germanu i gostima na ručku prigodom

obiljeţavanja 200. obljetnice pravoslavnog hrama sv. Nikole u Karlovcu.

[…]

Pred nekoliko godina sreo me neki uvaţeni naš građanin koji ne vjeruje ni vašu ni našu

vjeru, koji se ne krsti nikako – ni s tri prsta ni s cijelom šakom – i rekao mi kako bi naše

Crkve trebale srediti međusobne odnose, čime bi se uredili i određeni bitni odnosi kod nas

uopće za dobro cijelog društva. Reče da tu temeljnu, zamašnu presudnu ulogu ne mogu

obaviti drugi doli same naše Crkve. Ostao sam iznenađen. Otkud to da se od nas očekuje

tako velika, blagotvorna i spasonosna sluţba i zadaća u našem svijetu? Bio sam zbunjen,

kao da sam osjećao da je to iznad naših prilika i naših snaga. Rekoh mu od prve tek toliko:

Kad su se stali već poravnavati putovi između matičnih izvorišta, između Rima i Carigrada,

pa i drugih prijepornih točaka Istoka i Zapada, mora jednog dana doći na red i to da se

počnu poravnavati putovi između nas, u istini i ljubavi, ma koliko bili krivudavi i zamršeni

ti putovi između naših Crkava, u prošlosti i sadašnjosti. Više tada nisam znao reći, a moţda

nisam ni mogao. Ali, nakon događanja prošle godine i poslije ovih svečano susretanih dana

jučer i danas, čemu smo svi svjedoci – jučer u domu gornjokarlovačkog vladike, u susretu

Vaše Svetosti i njegove uzoritosti Franje Kuharića kazale su se nove riječi, blagoslovile i

uzvratile svete ţelje, a danas u hramu sv. Nikole, u svetoj liturgiji i ovdje kod zajedničkog

stola – diše se novi zrak, vjetar promjene osvjeţava, novi duh, Boţji Duh, provijava ovim

prostorijama i odajama, proţima ljude. Nečujan je hod povijesti ovdje među nama i s nama,

ravnan Boţjim Promislom.

Kroz duga stoljeća vladali su našim prostorima tri cara: car stambulski, car austrijski i

car ruski. I svaki je imao svoju Crkvu ili vjeru koju je štitio na svoj način i na svoju korist.

Carevi su mirovali, carevi su ratovali – a njihovi podloţnici i privrţenici ţivjeli su, patili ili

umirali ponajvećma nepomični, nepokolebljivi, nepopustljivi u svom stavu i stilu, tipično i

karakteristično.

Ima l' patnje ili muke, ima li stradanja koje nisu u danim vremenima imali podnijeti i

pretrpjeti vjernici na ovim koordinatama? Malo svi mi o svemu tome znamo, malo poznamo

po istini i vlastitu prošlost, a nekmoli brigu, muku i bol stoljetnog susjeda i svoga bliţnjega.

A ipak ima toliko stvari vrijednih u oba smjera da se znaju i pamte. Recimo tako kao

primjer, što se zacijelo malo zna, da je na staroj mostarskoj katedrali, posvećenoj sv. Petru i

Pavlu, na spomen njene gradnje bilo zabiljeţeno među ostalim: «Car stambulski

mnogodobrovoljni dade groša pedeset kesa. Puk ubogi malu pomoć dade».

[…]

Vaša Svetosti, neka Duh Sveti proţme naše duše i naše Crkve, nek nam prosvijetli

pameti i preobrazi srca tako, da Vaša Crkva bude uzor i primjer u zajedništvu svih

pravoslavnih Crkava a naša u krilu i općinstvu univerzalne Katoličke Crkve; da naše dvije

Crkve pokazuju svemu svijetu put i način kako se međusobno poštuju i paze, ljube i pomaţu

oni koji po istome Spasitelju vjeruju u istoga Boga Oca, proţeti i vođeni Duhom Svetim; da

ţivimo i radimo u miru sa svim ljudima za blagostanje, napredak i sreću.

U to ime čestitke za ovu slavu, u čast prošlosti, a molitve i ţelje za blagoslov budućnosti

svima na putovima milosti i svjetlosti.

____________________ GK, 9. lipnja 1985., str. 5.

16. siječnja 1986. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svaka je ljudska osoba začeta i rođena sa svojim dostojanstvom i s pravom na mir, kao i

s ostalim svojim urođenim pravima. Iz govora na novogodišnjem primanju predstavnika

vjerskih zajednica kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Gospodine Predsjedniče!

[…]

Ovu su godinu Ujedinjeni narodi proglasili Godinom mira. Crkva se pridruţuje

nastojanjima svih ljudi dobre volje u svijetu da naši suvremenici ne izgube nadu mira.

Godina mira poziv je svim ljudima, a osobito odgovornima za javno i opće dobro osoba,

obitelji i naroda, da dobro razmisle o svojim riječima, postupcima, pothvatima da li su u

prilog mira ili nemira. Ĉovjek moţe biti graditelj mira ali i širitelj nemira. Mir je ugroţen

tolikim podijeljenostima, sukobima, nepravdama, mrţnjama. Liječiti svijet od zla znači

graditi bolji svijet, svijet mira.

Sveti Otac Ivan Pavao II. u ime svoje moralne i duhovne odgovornosti uputio je i ove

godine za Svjetski dan mira poruku svim ljudima dobre volje u kojoj kaţe: «Pitanje mira kao

sveopće vrijednosti mora biti razmatrano s velikim intelektualnim poštenjem i s velikom

iskrenošću, s naglašenim smislom odgovornosti prema samom sebi i prema svim narodima

zemlje».

«Mir je vrijednost bez granica», kaţe Papa. To znači da je mir ne samo teţnja nego i

pravo svakog čovjeka, svakog naroda i cijelog čovječanstva. To pravo ne mogu ograničiti ni

geografske ni drţavne, ni ideološke ni bilo koje druge granice. Svaka je ljudska osoba začeta

i rođena sa svojim dostojanstvom i s pravom na mir, kao i s ostalim svojim urođenim

pravima; svaka je osoba pozvana da mir nosi u sebi i mir širi oko sebe.

Dobri odnosi među osobama u obitelji, u poduzeću, u narodu i među narodima moraju

imati neki svoj sigurni, zajednički temelj; moraju se graditi na općim objektivnim načelima

koja svakoga obvezuju i nikoga ne izuzimaju od odgovornosti da dobro čini drugome, da

pravedan bude prema svakome. To je zahtjev jednakog dostojanstva svih ljudi. Mir

uključuje u sebi poštovanje svih ljudskih prava i savjesno vršenje duţnosti u svim odnosima

koje zahtijeva pravednost i oplemenjuje ljubav. Mir isključuje svaku riječ i postupak protiv

istine, protiv dostojanstva ljudske osobe. Mir isključuje svaku uvredu, svaku nepravdu,

svaku mrţnju. S pojmom mira nespojivo je stanje povlaštenosti za jedne, a izvlaštenosti za

druge. Pravda će se i mir zagrliti, kaţe psalmist.

Crkva kao zajednica vjernika ţeli i u našoj stvarnosti sluţiti istinskom i pravednom

miru odgajajući savjesti svojih vjernika duhovnim vrijednostima da budu ljudi svjesni svojih

prava i duţnosti, slobodni i pošteni, istinoljubivi i zauzeti za pravdu i svako dobro.

[…]

Doista Crkva je organizam koji ţivi svoju dugu povijest već gotovo dvije tisuće godina.

Uprisutnjena je u narode, pa tako i u hrvatski narod, sa svojim Vjerovanjem, svojom

strukturom, svojim poslanjem i svojim identitetom koji je primila od svoga boţanskog

utemeljitelja Isusa Krista. Svojom naravi i poslanjem Crkva se određuje u svojim odnosima

prema svima stvarnostima ovoga svijeta. U svijetu je, ali nije od svijeta (usp. Iv 15,19), ali je

za svijet. Zato II. vatikanski sabor jasno tumači odnose Crkve sa zajednicama ovoga svijeta,

pa prema tome s političkim zajednicama. Ona se ne veţe, prema nauci Koncila, uz bilo koji

politički sustav, ali u svakom ţeli slobodno i konstruktivno vršiti svoje specifično poslanje

(usp. GS 76), navješćujući Evanđelje mladima i odraslima.

Stoga nam nitko ne treba zamjeriti ako smo dosljedni u svojoj vjeri i ako smo prema

moralnim zahtjevima Evanđelja zauzeti za ljude u njihovim problemima i nevoljama. Kada

u tom smislu izraţavamo ţelje i zahtjeve, ţelimo samo dobro ljudima, a nipošto ne ţelimo

vlast na političkom području.

Isus Krist je Crkvi svih vremena i u svim povijesnim stvarnostima naloţio da se brine i

čini dobro slabima, nemoćnima, bolesnima, utamničenima, gladnima i odbačenima. Po tome

će nas Bog suditi (usp. Mt 25,31).

Smatramo da imamo pravo sebe tumačiti iz svoje vjere i svoje savjesti. Ţelimo da tako

budemo shvaćeni i prihvaćeni s onim vrijednostima koje Crkva moţe uloţiti u čovjekov

osobni, obiteljski i narodni ţivot, gradeći tako mir u ljudima i među ljudima. Istina,

pravednost, ljubav, sloboda temelj su ljudskog napretka i promjene svijeta.

[…]

________________________ GK, 26. siječnja 1986., str. 3 i 6.

Boţić, 1986.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ako su duhovne vrijednosti proglašene besmislenima, a na njima se gradi svaka prava

kultura i civilizacija, mir više nema svojih čvrstih temelja.

Izvadak iz boţićne poruke.

[…]

Završava od Ujedinjenih naroda proglašena Godina mira! U nemirnom vremenu i

sukobljenom svijetu mir je čeţnja svih ljudi dobre volje. A da li je on ostvariv bez Mirotvorca

i Mironosca koji je s neba sišao da nam donese Mir. Prorok Mihej navijestio ga je: «On – On

je mir!» (Mih 5,4). Apostol Pavao piše Efeţanima: «Doista, on je Mir naš ...» (Ef 2,14).

Uzalud ljudi raspravljaju o miru ako se ne promijene ljudska srca. Bez uspjeha moćni

ovoga svijeta već godinama raspravljaju o razoruţanju, trošeći u isto vrijeme godišnje

stotine i stotine milijardi dolara za sve moćnija oruţja, ako se ljudska srca ne razoruţaju od

svake mrţnje, osvete, nepravde i laţi. Mir se mora događati u ljudima da bi se dogodio među

ljudima. Zlo u dušama rađa nemire. Govor o miru jest licemjerstvo ako se u isto vrijeme

neprestano podrţavaju na ţivotu stare mrţnje i potpiruje nove, ako se laţima i krivim

optuţbama jednostavno druge proglašava zlima a sebe pravednima. Nema mira bez

pomirenja!

Kakav mir moţe očekivati svijet koji je izvrnuo naglavce ljestvicu vrijednosti,

zanijekavši istinu o Bogu i o čovjeku! Kakav se mir moţe graditi na mentalitetu da nema

razlike između dobra i zla, ili se čak dobro proglašava zlom, zlo dobrom. Ako je ljudski ţivot

izgubio svoju neotuđivu vrijednost, pa se nesmiljeno ubijaju nerođeni, moţe li to biti svijet

mira? Ako su duhovne vrijednosti proglašene besmislenima, a na njima se gradi svaka

prava kultura i civilizacija, mir više nema svojih čvrstih temelja. Naraštaj utonuo u

pokvarenost, koja uništava mladost i razara obitelji, tuţan je naraštaj, ugroţen i izloţen

tolikim nemirima i sveopćim uništenjem. To je stvarnost ljudske povijesti.

Znakovit je bio susret Svetog Oca Ivana Pavla II. s predstavnicima mnogih kršćanskih i

nekršćanskih zajednica svijeta. Toga dana zastupnici religioznog čovječanstva molili su i

postili za mir. Svjedočili su tako da je mir čovjekov i mir među ljudima utemeljen na miru s

Bogom. Slava Bogu na visinama, a mir ljudima na zemlji. To je poziv da treba pronaći prave

putove mira; mir treba piti iz čistog izvora istine, pravednosti i ljubavi. Iz korijena treba

promijeniti i ljudske misli i ljudske sudove i ljudsko djelovanje. Ne isplati se zatvarati oči

pred Svjetlom. Bijeg od Boga nikada nije usrećio čovjeka. Ljudska mudrost prepuštena

samoj sebi, ohola u samoj sebi, gradi kuću na pijesku. U Boţjoj pak mudrosti moţemo

graditi kuću na stijeni. Tako je to rekao Isus u svojoj Propovijedi na gori (usp. Mt 7,24-26).

Opasno je Svjetlo proglasiti mrakom!

[…]

__________________ GK, Boţić 1986., str. 3.

15. siječnja 1987.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Sijači mrţnje čovjeka protiv čovjeka, naroda protiv naroda, postaju sijači smrti. Iz govora na novogodišnjem primanju predstavnika

vjerskih zajednica kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

[…]

Sveti Otac Ivan Pavao II. u svojoj Poruci za ovogodišnji Svjetski dan mira, koju Vam

danas ţelim uručiti, ističe da su solidarnost i razvoj ključevi mira, pa poziva sve ljude dobre

volje da grade pravi mir u svom srcu, u obitelji, u svojoj sredini kako bi se mir prelijevao u

narodima i među narodima.

Vrijeme u kojem ţivimo teško je, i to pogađa mnoge ljude i narode. Tolike krize i

problemi pritišću suvremeni svijet. Dok mnogi trpe siromaštvo i glad, troše se milijarde i

milijarde novčanih sredstava za najstrašnija oruţja u svim nacijama; u to se ulaţe znanje

tisuća znanstvenika; tolika se sredstva oduzimaju kulturnom, zdravstvenom i ekonomskom

napretku naroda a ulaţu se u arsenale koji su skladišta moguće smrti čovječanstva. I to su

činjenice koje kazuju da se nešto mora promijeniti u samim ljudima. Albert Einstein rekao

je: «Nije problem atomska bomba, nego ljudsko srce!» Time je htio reći: Ne ubija bomba,

nego čovjek; čovjek mrzi, a ne njegovo oruţje; čovjek moţe činiti nepravdu, a ne stvari.

Zaista, kad sijači mrţnje u nekim napisima potiču na mrţnju čovjeka protiv čovjeka,

narod protiv naroda, oni postaju i sijači smrti. Zato, da bi svijet bio svijet mira, ljudi moraju

biti ljudi mira.

Sve to ima biti isključeno iz boljeg svijeta, koji svi ljudi dobre volje ţele i koji su pozvani

graditi.

U Asizu prošle godine na poticaj pape Ivana Pavla II. okupili su se predstavnici cijelog

religioznog čovječanstva da, svaki na svoj način, mole za mir svijeta. To je bilo svjedočanstvo

dobre volje ljudi različitih vjerskih uvjerenja i drugačijih svjetonazorskih opredjeljenja da je

mir opće dobro i Boţji dar i da je potrebno raspoloţiti srce za takav mir.

Neka i ovaj naš susret, u koji su uprti pogledi ne samo ljudi u Hrvatskoj nego i u cijeloj

Jugoslaviji, bude uistinu susret dobre volje da se i u našim prostorima događa istinski mir

za svakoga čovjeka i za svaki narod.

Danas je sve više prisutan u javnim govorima taj izraz: čovjek dobre volje. Time se, bez

obzira na uvjerenja, označuje u čovjeku ono duboko, intimno opredjeljenje za dobro. Ĉovjek

dobre volje iskreno je prijatelj svakom čovjeku i, koliko je do njega, hoće istinski mir.

Otvoren je istini koja oslobađa, opraštanju koje pomiruje; čovjek dobre volje nastoji sebe

usavršiti nabolje i graditi svijet oko sebe nabolje. Ljudi dobre volje ne ţele ranjavati, nego

liječiti; ne ţele širiti mrak, nego svjetlo; ne ţele produbljivati jazove među ljudima, nego ih

nadilaziti da se nađe izlaz iz sukoba. Zla volja, naprotiv, izaziva sukobe, sije mrţnje,

umnaţa nepravde; čovjek tako biva razoren, a onda biva razoren i svijet. Krize svijeta imaju

svoj korijen u dubljim krizama: u krizi duha i savjesti; u krizi samog smisla čovjekove

egzistencije.

Među ljudima dobre volje ne postavlja se pitanje tko će koga pobijediti, tko će koga

isključiti, tko će koga poniziti. Ide se, naprotiv, za tim: tko će kome pomoći da bude više

zaštićen u svom dostojanstvu i svojim neotuđivim pravima, da bude više velikodušan u

vršenju svojih duţnosti, da bude više čovjek za čovjeka, čovjek čovjeku prijatelj, a ne

neprijatelj.

To su načela koja Crkva crpi iz Evanđelja i Evanđeljem odgaja savjesti ljudi da uistinu

budu ljudi dobre volje. II. vatikanski sabor izjavljuje svečano: «Evanđelje neprestano

pročišćava moral naroda. Ono nadzemaljskim darovima iznutra oplođuje, učvršćuje,

usavršava i u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda i doba» (GS 58). Iako «sve više

iščezava slika 'univerzalnog čovjeka', ipak svakom čovjeku ostaje i nadalje obveza da sačuva

integralnost svoje osobnosti, u kojoj se ističu vrijednosti razuma, volje, savjesti i bratstva.

One se temelje u Bogu Stvoritelju, a u Kristu su čudesno ozdravljene i uzdignute» (GS 61).

Evanđelje je poslanje Crkve. Evanđeljem ona sluţi osobnom dobru, obiteljskom

dostojanstvu i najboljim interesima naroda u kojem ţivi i kojeg je dio. Bog i čovjek jesu

ljubav Crkve u svakom narodu i u svakom društvenom uređenju. Biskupi zaista nemaju

nikakvih namjera da budu sudionici u bilo kojoj političkoj vlasti. Ţelimo da smisao i bit

Crkve shvate onako kako Crkva shvaća samu sebe, i nikako drugačije.

Ţivimo pod istim suncem i na tlu zajedničke nam domovine i upućeni smo na suţivot

unatoč različitih viđenja čovjeka, povijesti i svijeta. Da bi pak taj ţivot bio spokojniji,

sigurniji za sve ljude, pogotovu za one koji su izloţeni više nerazumijevanju i povredama

vlastitog dostojanstva, nuţno je traţiti rješenja onih ozbiljnih problema koji oteţavaju

dijalog i povjerenje. Ipak mi biskupi smatramo da iskren, slobodan i ravnopravan dijalog s

obostranim raspoloţenjem dobre volje moţe traţiti i nalaziti pozitivna rješenja onih pitanja

na koja svi ljudi dobre volje s pravom očekuju istinske odgovore.

Pozitivna rješenja zaista nikoga ne ponizuju, a svakoga oslobađaju od predrasuda i

nesporazuma. Dijalog je traţenje objektivnog dobra za sve! Dakako, smatramo da pošteni

dijalog između Crkve i javne vlasti ne moţe biti uspješan bez biskupa i mimo biskupa.

Konkretnu analizu naših odnosa i stvarnih problema povjerimo čestitom dijalogu!

[…]

______________________ GK, 25. siječnja 1987., str. 3.

14. listopada 1987.

BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE:

Dokumenti crkvenoga učiteljstva očito traţe da se katolički vjernici i katolička zajednica

u svakoj drţavi zauzima za rast slobode, društvene pravednosti i ekonomskog napretka, te

za osiguranje vjerskih sloboda i vjerničkih i crkvenih prava.

Prilog u svezi sa javnom raspravom o nuţnim promjenama Ustava SFRJ.

1. Katolička zajednica koja je urasla u narode i narodnosti širom svijeta, također u

Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, ţivi svoj ovozemni ţivot u sklopu

konkretne društveno-političke zajednice te se u skladu sa svojom naravi i svojim poslanjem

osjeća suodgovornom za dobro svakoga čovjeka i opće dobro. Drugi vatikanski koncil,

kojemu upravo spominjemo 25. obljetnicu početka i koji je svojim posuvremenjenjem

evanđeoskih zahtjeva i svojom otvorenošću svakom napretku stekao simpatije ne samo

vjernika nego i svih ljudi dobre volje, u svojoj glasovitoj konstituciji o Crkvi u suvremenom

svijetu uči:

«Radost i nada, ţalost i tjeskoba našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu

radost i nada, ţalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga

a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu» (GS 1). Crkva, naime, «koja je ujedno vidljivi skup i

duhovna zajednica hoda zajedno s čitavim čovječanstvom i sa svijetom proţivljava

zemaljsku sudbinu» (GS 40). Ona također «vjeruje da preko svojih pojedinih članova i po

čitavoj svojoj zajednici moţe mnogo pridonijeti da ljudsku obitelj i njezinu povijest učini

čovječnijom» (ib). I veliki papa Ivan XXIII. Dobri, koji je pokrenuo koncilsko otvaranje Crkve

suvremenom svijetu, u magistralnoj svojoj enciklici Mater et magistra jasno uči:

«Iako je, dakle, svetoj Crkvi prvi zadatak posvećivati duše i činit ih dionicima nebeskih

dobara, ipak se brine i za potrebe svagdanjega ljudskog ţivota, ne samo s obzirom na hranu

i uzdrţavanje nego i s obzirom na blagostanje i napredak u raznovrsnim dobrima i u

različitim vremenskim prilikama» (MM 3). «U onim pak narodima koje je Crkva Kristu

prisjedinila ne moţe ne pridonositi k sretnom rješenju gospodarskog i društvenog pitanja»

(MM 179).

2. Spomenuti i drugi dokumenti crkvenoga učiteljstva očito traţe da se katolički vjernici

i katolička zajednica u svakoj drţavi zauzima za rast slobode, društvene pravednosti i

ekonomskog napretka, te da se u sklopu tog općeg rasta ljudskih i društvenih vrijednosti

zauzima za osiguranje vjerskih sloboda i vjerničkih i crkvenih prava. Upravo te slobode i ta

prava postaju na stanovit način mjerilom i jamstvom ostvarivanja svih ljudskih – osobnih,

obiteljskih, narodnih i društvenih prava. Stoga i mi biskupi kao predstojnici Katoličke

Crkve u SFRJ smatramo svojom duţnošću izloţiti svoje stajalište u povodu javne rasprave o

promjenama stanovitih dijelova Ustava SFRJ. Htjeli bismo svojim glasom pomoći svima koji

doista ţele da temeljni drţavni zakon bude snaţnija i djelotvornija odrednica za rast

zajedničkoga dobra.

3. Crkva nije od svoga Gospodina primila nikakva određenog ekonomskog ni političkog

programa, nego je poslana Kristovim svjetlom osvjetljivati putove osobnog i zajedničkog

razvoja, kako bi se ljudi i zajednice mogli u tom svjetlu pravilnije, uspješnije i nadasve

čovječnije snalaziti u rješavanju konkretnih zadataka. Stoga ni sada ne izlazimo s

prijedlozima koji bi sadrţavali politička i ekonomska rješenja za koja se zalaţu ili će se

zalagati postojeće društveno-političke snage u našoj drţavi. Ta konkretna rješenja ostaju u

kompetenciji odgovarajućih stručnjaka i zakonitih predstavnika. Svaki katolički vjernik kao

član društveno-političke zajednice slobodan je imati vlastita mišljenja i za njih se zauzimati.

No, u cijeloj toj mogućoj različnosti duţnost nam je poštivati etička načela, isticati

društvenu etiku koja, u skladu s Boţjim naumom o ljudskom dostojanstvu i slobodi, teţi ne

samo napretku proizvodnih snaga nego također njihovoj pravednoj raspodjeli i pravednom

sudjelovanju u upravljanju. Ta kršćanska, evanđeoska i koncilska društvena etika doista

obvezuje svakoga katolika da i u ovoj prilici, kad je riječ o ustavnim promjenama, vrlo

odgovorno izvrši svoju građansku duţnost koliko mu to omogućuju zakoni i društveni uvjeti.

4. Stoga nam je duţnost potaknuti u cijeloj našoj vjerničkoj zajednici ta etička načela i

upozoriti odgovorne za donošenje ustavnih promjena da ne moţe biti pravoga napretka ako

se ne bi poštivala prava svih proizvođača, svakoga privrednog područja, svake narodne i

kulturne cjeline. Uzdiţemo svoje molitve da nova ustavna rješenja izbjegnu napastima koje

bi ih zbog doista teških prilika mogle navesti na brza, prividno djelotvorna ali za budućnost

sigurno promašena ograničenja ljudskih i narodnih sloboda.

5. Poznato je, kako je to iznio papa Ivan XXIII. u enciklici Mater et Magistra, papa

Pavao VI. u enciklici Populorum progressio i papa Ivan Pavao II. u enciklici Laborem exercens, da suvremeni razvoj privrede traţi sustavno povezivanje, planiranje na sve širim

područjima. U cijelom se svijetu osjećaju ti zahtjevi ekonomskog zajedništva. Međutim, isti

crkveni dokumenti – u skladu sa suvremenom demokratskom sviješću koja na temelju

bolnih iskustava zazire od svakog stvaranja otuđenih centara moći i bogatstva – traţe da

nuţno ekonomsko zajedništvo ne unazadi ostvarivanje ljudskih i narodnih sloboda i to baš u

konkretnom suodlučivanju i suodgovornosti glede plodova rada. Nadamo se da je ta

evanđeoska i općeljudska svijest, unatoč svim nevoljama, zastranjenjima i zloporabama,

toliko već porasla u našoj društvenoj zajednici, da se ne treba pribojavati njoj protivnih

rješenja.

6. Svjesni da se suvremene ustavne promjene ne traţe izravno zbog boljeg izricanja

ustavnih odredbi o vjerskim slobodama i pravima vjernika i vjerničkih zajednica, ipak

drţimo da je ovo prilika predloţiti usavršavanje odgovarajućih ustavnih tekstova. Ljudske

su slobode i prava nerazdvojna cjelina, te ih treba zajedno promicati. Dosadašnje iskustvo

ostvarivanja tih sloboda i prava u našoj drţavi potiče nas da predloţimo stanovita

poboljšanja.

7. Ne bismo sada iznosili prijedloge novih formulacija, jer drţimo da će se te formulacije

bolje iskristalizirati u naporu javne diskusije i usklađenom radu odgovarajućih komisija.

Ţelimo samo istaknuti da po našem mišljenju glavnina nejasnoća i mogućih zloporaba

proizlazi među ostalim i iz sadašnjih ustavnih formulacija o poloţaju i ulozi Saveza

komunista u jugoslavenskoj zajednici i marksizma u cjelokupnom sustavu javnoga ţivota, a

osobito odgoja i obrazovanja.

8. U poglavlju VIII. Osnovnih načela Ustava SFRJ u prvom stavku tvrdi se, naime, da je

SKJ «vodeća idejna i politička snaga radničke klase i svih radnih ljudi u izgrađivanju

socijalizma i u ostvarivanju solidarnosti radnih ljudi te bratstva i jedinstva naroda i

narodnosti Jugoslavije».

Nemamo namjeru prosuđivati društveno-političku ulogu SK u konkretnom drţavnom

uređenju. No tvrdnja da je SK uz ostalo i vodeća idejna snaga dopušta shvaćanje da je

njegova ideologija, odnosno njegov pogled na svijet, ustavno prihvaćen i povlašten. Budući

pak da SKJ ne odustaje od toga da je njegov svjetonazor bitno ateistički, takvo shvaćanje

moţe dovesti, a često u praksi i dovodi, do povlaštenog poloţaja ateizma i do opravdanja

ateizacije također preko sredstava javnog informiranja i cjelokupnog sustava odgoja i

obrazovanja. S tim je izravno u vezi i treći stavak poglavlja V. istih Osnovnih načela gdje

stoji:

«Odgoj i obrazovanje temelje se na tekovinama suvremene znanosti i posebno

marksizma, kao osnovama naučnog socijalizma, sluţe osposobljavanju radnih ljudi za rad i

za samoupravljanje i njihovu odgoju u duhu tekovina socijalističke revolucije, socijalističke

etike, samoupravnog demokratizma, socijalističkog patriotizma, bratstva i jedinstva,

ravnopravnosti naroda i narodnosti i socijalističkog internacionalizma».

9. Sa svim vjernicima naše katoličke zajednice, a nadamo se i sa većinom članova naše

drţavne zajednice, duboko smo uvjereni da odgoj i obrazovanje u našoj zemlji mogu

ostvarivati sve svoje zacrtane zadatke i bez isticanja marksizma. Upozoravamo da je termin

«marksizam» na ovom mjestu vrlo neodređen, ali baš zato omogućuje kriva shvaćanja i

zloporabe, što ne priliči ustavnim i zakonskim tekstovima. Tu se, naime, marksizam ističe

kao suvremena znanost, iako nije u pravom smislu znanost nego određeni način mišljenja i

poimanja svijeta, povijesti i društveno-ekonomskog razvoja. Budući pak da povlašteni

nosilac tog marksističkog svjetonazora u našoj zemlji, a to je SKJ, ne odvaja od njega

ateizam nego ga traţi od svih svojih članova, navedeni tekst Osnovnih načela Ustava SFRJ

izravno omogućuje ateizaciju u našim školama i odgojnim ustanovama. Bila bi velika šteta

prilikom ovog mijenjanja nekih ustavnih tekstova ne ispraviti i taj nedostatak. Nadamo se

da će pripravne komisije i sam zakonodavac uvaţiti naš prijedlog kao dobronamjeran,

računajući s neskrivenim ţeljama velikog broja građana vjernika. Nikome ne moţe biti

svejedno kako se vjernici osjećaju u ovoj drţavnoj zajednici. Stoga je svakako potrebno

preformulirati tvrdnu o SKJ kao vodećoj idejnoj snazi tako da bude sasvim očito da ona ne

uključuje ateizam niti promiče ateizaciju.

10. U skladu s iznesenim potrebama i teţnjama, radi veće jasnoće u korist zajedničkog

dobra, predlaţemo i da se sva ona mjesta koja u Ustavu govore o vjerskim i crkvenim

slobodama i pravima te o sprečavanju vjerske mrţnje tako iznova izreknu da bude sasvim

očito da ateizam ne uţiva nikakvu ustavnu ni zakonsku prednost pred teizmom, da je

vrijeđanje vjerskih osjećaja i vjerničkih svetinja također kaţnjivo, da se s izrazima «vjera»,

«vjerski» i «vjernički» ne moţe povezivati nikakvo pejorativno značenje ili politizacija.

11. Smatramo da Ustavom moraju biti jasnije zagarantirana: sloboda savjesti, mišljenja

i udruţivanja; stvarna ravnopravnost vjernika u javnome ţivotu, što podrazumijeva i

mogućnost vršenja svih sluţbi i funkcija, pravo roditelja da osiguraju vjerski odgoj djece i

sloboda vjerske pouke; osnovna vjernička prava osoba koje se nalaze u vojsci, bolnicama,

domovima ili u zatvorima.

Uvjereni smo da je na temelju svih dosadašnjih iskustava sasvim očito da ovi naši

zahtjevi nisu bez temelja, da upravo smjeraju povoljnijem društvenom ozračju u korist

boljeg i odgovornijeg sudjelovanja također građana vjernika u svim zajedničkim pothvatima

koji promiču zajedničko dobro cijele drţavne zajednice i svih njezinih naroda i narodnosti.

U Splitu, dne 14. listopada 1987.

Za Biskupsku konferenciju Jugoslavije,

Franjo kard. Kuharić, predsjednik ____________________________ GK, 25. listopada 1987., str. 3.

14. listopada 1987.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Pozivamo sve da se zalaţu za daljnju demokratizaciju i rast slobode u našem društvu. Obraćanje vjernicima i drugima, i poziv na angaţiranje

u prevladavanju aktualne krize.

Mi biskupi – sabrani 13. i 14. X. 1987. na zasjedanju u Splitu – svjesni smo teške

situacije u kojoj ţivi naša Crkva, naša društvena zajednica, a i velika većina ljudi naše

domovine. Svjesni smo i svoje odgovornosti i svoje duţnosti da prema svojim mogućnostima

pomognemo prebroditi sadašnju krizu te potičemo na nadu sve koji su zabrinuti zbog

nesigurnosti za našu budućnost. Naše poslanje nije političko, ni ekonomsko, nego je

religiozno. «Ali upravo iz te religiozne misije izviru zadaci, svjetlo i sile koje mogu posluţiti

da se ljudska zajednica izgradi i učvrsti po Boţjem zakonu» (GS 42,2), a time i u korist svih

ljudi.

Uzroci krize u kojoj se našlo danas čovječanstvo i posebno naše društvo nisu samo

ekonomski i socijalni, nego i duhovni, moralni i religiozni.

Današnji čovjek doţivljava duboku krizu osobnog i društvenog morala, zapustio je

tradicionalne vrednote i tako se našao u vrtlogu moralne zbrke. U takvu ozračju dolazi do

izraţaja sebičnost pojedinaca i pojedinih društvenih zajednica umjesto spremnosti raditi za

zajedničko dobro; širi se traţenje vlastitih koristi i uţitaka umjesto poţrtvovnosti u sluţbi

prema drugima. Svaka nevjera u suvremenom svijetu kida čovjeka od njegova izvora te ga

baca u oboţavanje njegovih vlastitih djela, materijalnih dobara, nauke, napretka i

ideologije.

Sve je to daleko od bîti zakona Kristova evanđelja, koji gradi međusobne odnose na

ljubavi i usmjerava čovjeka k Bogu, Bogu Stvoritelju, Zakonodavcu i Spasitelju.

U zadnjim godinama sadašnje krize čovjek već spoznaje da mu potrošačka ideologija

samo materijalnog napretka, a osobito ideologija bilo kakve mrţnje, ne daje pravu

perspektivu za budućnost. U svijetu već se primjećuje povratak k tradicionalnim

vrednotama, među kojima je na prvom mjestu vjera.

Crkva koju mi biskupi predvodimo zabrinuta je zbog duhovne i materijalne krize u našoj

domovini. Mnoge obitelji našle su se na rubu ţivotne egzistencije, mladi ljudi sve su više

nezadovoljni uvjetima u kojima ţive, a perspektive daljnjeg razvoja našeg društva

pogoršavaju se.

Pozivamo sve ljude, a napose sve vjernike, da u svom osobnom, obiteljskom i javnom

ţivotu poštuju temeljne etičke vrednote i načela te svoj ţivot usklade s naravnim moralnim

zakonom.

Pozivamo sve ljude k većoj odgovornosti i poţrtvovnosti u radu, jer samo tako moţemo

očekivati bolju budućnost.

Zbog velikih razlika u materijalnom standardu, pozivamo sve one koji ţive u boljim

prilikama na solidarnost s onima koji ţive u oskudici.

Pozivamo sve da se zalaţu za daljnju demokratizaciju i rast slobode u našem društvu, za

stvaranje boljih uvjeta kreativnosti i za nadvladavanje moralne krize, jer samo takav trend

razvoja našeg društva moţe nas izvući iz krize i dati perspektivu bolje budućnosti.

Sve pak vjernike pozivamo na molitvu za domovinu. Bog je Onaj u čijim je rukama naša

sudbina, Krist je uvijek naš Spasitelj u konkretnim okolnostima našega ţivota, a Duh Sveti

daje nam unutrašnje svjetlo i snagu za ostvarenje dobrih djela.

U molitvu vjernika kod mise i u drugim prilikama neka se uvijek uključi i prošnja za

Boţju pomoć u sadašnjem času, za mir, slogu i prijateljstvo naših naroda, za rješenje

različitih problema mladih, za demokratski i pluralni razvoj našeg društva, za mudrost i

duhovnu snagu onih koji rade za opće dobro, za bolju budućnost naših naroda, za rast

kršćanske ljubavi među nama itd.

Ovako se molimo za našu domovinu:

Svemogući Boţe, u Tvojim je rukama sudbina naroda i pojedinaca. Oprosti nama i

našem narodu grijehe nevjere, nepravde, mrţnje, sebičnosti i nejedinstva. Pomozi nam da se

u našoj domovini ostvaruje duhovno i materijalno blagostanje, u prijateljstvu i ljubavi, kako

dolikuje Tvojoj djeci. Očuvaj nas od opasnosti rata, uništenja našega naroda i svih zala koja

prijete našem narodu.

Presveta Bogorodice, u ovoj Tebi posvećenoj godini utječemo se pod Tvoju zaštitu i Tebi

kao Majci i Kraljici povjeravamo svoju domovinu. Sve nas neka prati Tvoja pomoć i

blagoslov. Amen.

U Splitu, 14. listopada 1987.

Vaši biskupi

________________________ GK, 1. studenoga 1987., str. 3.

13. siječnja 1988.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ni u jednom društvenom sistemu ne moţe biti štetna civilizacija ljubavi.

Govor na novogodišnjem primanju kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Poštovani gospodine predsjedniče,

Zahvaljujem Vam za izraţene dobre ţelje koje ste nam u ime Sabora SR Hrvatske

upravo izrekli. I mi katolički biskupi Crkve u Hrvata izraţavamo dobre ţelje Vama osobno,

Vašim suradnicima, svim prisutnim gostima i svim ljudima. Ţeljeti dobro ne samo sebi nego

i drugima zahtjev je čovječnosti, iskrene dobrohotnosti; izraz je ljudske plemenitosti.

Ĉovjek je biće ţelja. Ţeli biti sretan. Kad se nađe u krizi, tjeskobi i problemima, ţelje su

još snaţnije da se nađu rješenja i izlazi. Nezaposleni ţele posao; zaposleni ţele posao

sačuvati; gladni ţele kruha, utamničeni slobodu, bolesni ozdravljenje. Pogođeni nepravdama

ţele pravdu, oklevetani istinu; svi ţele siguran, miran i čovjeka dostojan ţivot. Ne samo

ljudska osoba nego i svaka ljudska zajednica nosilac je ţelja. I narodi ţele u svojoj svijesti i

povijesti biti sretni ţiveći u miru i slobodi, razvijajući svoj identitet i suverenitet u

ravnopravnim odnosima s drugim narodima. To ţivi u biću svakog naroda pod suncem. To

ţivi i u svijesti hrvatskog naroda u koji je Crkva ukorijenjena već preko trinaest stoljeća.

Svi ljudi dobre volje unatoč različitosti u uvjerenjima, nacionalnim pripadnostima i

kulturnim krugovima ţele pravedan svijet i zaštićen ţivot od svakog nasilja i nepravde.

Svaki se čovjek ţeli susresti s dobrotom.

Crkva se uključuje u te ţelje, ali na svoj specifičan način, u smislu svoga poslanja. Ona u

svakom narodu, u svakom društvenom uređenju, u svakoj kulturi ţeli biti u sluţbi čovjekova

duhovnog rasta. Ona ţeli nesebično sluţiti dobru osobe, obitelji i cijelog naroda odgojem

savjesti u istini, pravednosti i ljubavi.

Ĉovjek je po svojoj naravi etičko biće. To se njegovo svojstvo izraţava savješću. Sve

čovjekovo djelovanje, sav njegov rad na bilo kojem području: političkom, ekonomskom,

socijalnom, znanstvenom, kulturnom ima biti u sluţbi čovjeka i općeg dobra i neodjeljiv je od

etičkog stava; prolazi kroz savjest.

Odgoj ispravne savjesti temeljni je uvjet za gradnju pravednog svijeta. O odgoju savjesti

ovisi i moralno zdravlje društva i nacije; o tome ovisi i sama egzistencija naroda.

Pravedan čovjek gradi pravedan svijet; slobodan čovjek gradi slobodno društvo; čestit

čovjek savjesno radi vršeći svoje duţnosti; čovjek istine i ljubavi sposoban je unositi slogu,

mir i prijateljske odnose među ljude i narode.

Za odgoj ispravne savjesti nuţne su duhovne vrijednosti. U dokumentima II.

vatikanskog sabora, koje treba cjelovito čitati, Crkva je Katolička definirala svoje stavove i

odnose prema svijetu i svjetovnim stvarnostima i jasno je potvrdila svoje uvjerenje i vjeru

da slobodno nudi slobodnom čovjeku duhovne vrijednosti koje su upisane u duhovnu dubinu

ljudskog bića, u ljudsku narav, a u Boţjoj su objavi formulirane kao deset Boţjih zapovijedi i

kao evanđeoska Blaţenstva s vrhunskom zapovijedi ljubavi prema Bogu i bliţnjemu. To je

Crkva primila od Isusa Krista kao Boţje svjetlo ljudskoj savjesti. Zato kaţe Koncil da je

poslanje Crkve religiozno te tim samim duboko ljudsko (GS br. 11).

Kada smo mi biskupu objavili prošle jeseni svoj prilog raspravi o promjeni Ustava SFR

Jugoslavije, nismo to nipošto učinili kao neki politički forum ili neka politička stranka, nego

kao vjernici iz svojih vjerničkih uvjerenja u skladu s etičkim načelima opće vrijednosti. U

svjetlu tih načela, za koje Ivan Pavao II. reče u novogodišnjoj Poruci za Svjetski dan mira da

su dio suvremene kulture, mi shvaćamo i vjersku slobodu.

Zaista, ni u jednom društvenom sistemu ne moţe biti štetna civilizacija ljubavi, što

znači: ispravna savjest, iskreno čovjekoljublje, sloboda od svake mrţnje i zlonamjernosti,

djelotvorna pravednost i istinski mir među ljudima. Crkva, a to znači svaki vjernik, od

djeteta u školi do vrhovnog predvodnika, ţeli ţivjeti Evanđelje slobodno, privatno i javno, u

skladu sa svojom savješću.

Mi se biskupi ne moţemo odreći svoje odgovornosti i prava da u ime te slobode

zastupamo i svoje vjernike i čuvamo jedinstvo Crkve u svim dijalozima na koje je Crkva

upućena u smislu svoga poslanja. I sami vjernici imaju pravo da u skladu sa svojom

kršćanskom savješću brane svoja prava i vrše svoje duţnosti za dobrobit i napredak naroda i

svakog čovjeka. To je pravo bezuvjetno jer je svako ljudsko biće već od začeća nosilac svoga

dostojanstva neovisno o bilo kojoj ljudskoj moći.

Ispravna je savjest svih ljudi dobre volje traţitelj istine bilo u ocjeni sadašnjosti bilo u

prosuđivanju prošlosti; zauzeta je za pravedan mir; zaloţena je za zaštitu nemoćnih,

obespravljenih i poniţenih.

U smislu svoga poslanja Crkva je sluţiteljski raspoloţena poput Marije, Majke

Spasiteljeve, i ţeli pruţati svoj prilog napretku osoba i naroda. Crkva tako sebe tumači.

Naţalost, pišu se napisi u raznom tisku, izdaju se knjige koje sigurno nisu prilog mirnom

suţivotu ljudi na ovim prostorima. Istinoljubivost i dobronamjernost nuţne su za pravedne i

mirne odnose među ljudima.

S ljudskom i kršćanskom iskrenošću, gospodine predsjedniče Sabora, izričem naše

najbolje ţelje za Vaš rad i odgovornost da u novoj godini uspijete zajedno sa svojim

suradnicima rješavati teške probleme sadašnjeg časa tako da se ostvaruju opravdana

iščekivanja ljudi i naroda. Za to mi vjernici molimo kao ljudi vjere, to ţelimo kao ljudi nade,

a nada, riječ je Sv. Pisma, ne postiđuje! (usp. Rim 5,5). Hvala!

______________________ GK, 24. siječnja 1988., str. 3.

Listopad, 1988.

BISKUPI JUGOSLAVIJE:

U napetim okolnostima ovoga časa pozivamo sve da poštuju osnovna prava svakoga

čovjeka i svakog naroda. Obraćanje javnosti i poziv na poštivanje ljudskih i narodnih prava,

te na molitvu, da bi se nadvladale teškoće koje se nastavljaju.

Pred godinu dana, dok smo mi biskupi u listopadu 1987. bili sabrani na zasjedanju BKJ

u Splitu, uputili smo vjernicima poziv na molitvu u sadašnjem času. Taj smo poziv

obrazloţili teţinom prilika u kojima ţivi naša Crkva, naša društvena zajednica a i većina

ljudi naše domovine.

I sadašnja nas situacija potiče da se ponovno obratimo našoj vjerničkoj javnosti i svim

ljudima dobre volje.

Ţelimo ponajprije iznijeti stanovište na kome stojimo i s kojega govorimo: «Crkva ima cilj

koji je spasiteljski i eshatološki, koji se moţe potpuno postići samo u budućem vijeku. No

ona je već tu na zemlji prisutna, sabrana iz ljudi, članova zemaljskog grada. […] Tako

Crkva, koja je ujedno vidljivi skup i duhovna zajednica, hoda zajedno s čitavim

čovječanstvom i sa svijetom proţivljava istu zemaljsku sudbinu. […] Ali Crkva, idući za

svojim spasonosnim ciljem, ne posreduje čovjeku samo boţanski ţivot nego odsijeva također,

i to na čitavi svijet, svjetlo koje je odraz toga ţivota, osobito time što liječi i uzdiţe

dostojanstvo ljudske osobe, učvršćuje povezanost ljudskog društva te daje dublji smisao i

uzvišenije značenje svakidašnjem čovječjem djelovanju» (GS 40). Zadaća je i duţnost Crkve

da ljudima pomogne kako bi u svjetlu Boţje istine ispravno prosuđivali znakove vremena.

U napetim okolnostima ovoga časa pozivamo stoga sve da poštuju osnovna prava

svakoga čovjeka i svakog naroda jer se bez pravednosti ne moţe graditi budućnost dostojna

čovjeka i ljudske zajednice.

Stoga pozivamo sve na istinski dijalog, u duhu uzajamnog poštovanja i razumijevanja,

za uspješno rješavanje svih spornih pitanja. Jedino duhom istine, pravde i ljubavi moţe se

izgrađivati miran i plodan zajednički ţivot.

Budući da u svijetu djeluje i zlo, «tajna bezakonja», koja uvećava ljudsku nemoć,

potrebna nam je nadasve Boţja pomoć. Zato naše vjernike ponovno pozivamo na ustrajnu i

pouzdanu molitvu, kao što smo to već učinili prošle godine (v. Glas Koncila, br. 44/87, str. 3).

U mišljenju i djelovanju moramo uvijek biti vjerni evanđeoskim uputama. Zato vas

podsjećamo na neke evanđeoske misli Boţanskog Spasitelja: «Ne sudite, da ne budete

suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se»

(Mt 7,1-2). U odnosima s drugima pridrţavajmo se zlatnog pravila evanđelja: «Sve što ţelite

da ljudi vama čine, činite i vi njima» (Mt 7,12). Slušajmo sv. Pavla koji nas opominje:

«Zazirite od zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite

jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu sluţite! U nadi

budite radosni, u duhu gorljivi, u molitvi postojani. […] Zauzimajte se za dobro pred svim

ljudima. Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima» (Rim 12,9; 12,17-

18).

U neizrecivoj ljubavi Boga Oca svemogućega pridruţeni smo narodu Boţjem. Ţivimo i

radimo u ljubavi, kako dolikuje djeci Boţjoj. U svim nevoljama, osobnim i zajedničkim,

uzdajmo se u Isusa Krista Spasitelja čovječanstva i u zagovor naše nebeske Majke Djevice

Marije. Molimo da Duh Sveti rasvijetli sve nas da moţemo doprinijeti moralnoj obnovi, koja

je neophodni uvjet za rješavanje krize i bolju budućnost.

Vaši biskupi ___________________________

GK, 13. listopada 1988., str. 3.

15. prosinca 1988.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U ime pravednosti i dostojanstva svakog naroda i svake osobe, apeliram na savjest

odgovornih da se zaustavi propaganda koja moţe roditi samo zlim posljedicama.

Izjava povodom vala optuţaba protiv Crkve i hrvatskog naroda.

Kao biskup, kao kardinal Rimske Crkve i kao pripadnik hrvatskog naroda odlučno

prosvjedujem protiv teških optuţaba koje se raznim napisima i knjigama šire u domovini i u

svijetu protiv Svete Stolice, protiv hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu. Odlučno

zahtijevam u ime čovječnosti i budućnosti unutarnjih odnosa, poštujući istinu, da se

prestanu širiti te nepravedne optuţbe koje siju mrţnju i izazivaju osvetnička ogorčenja.

1. Optuţbe protiv Svete Stolice – odnosno, kako se to kaţe, Vatikana – i protiv Katoličke

Crkve idu tako daleko da se katolištvo kao takvo optuţuje i osuđuje kao izvor mrţnje i

zločina. Svjestan kako takva optuţba gazi sve principe povijesne objektivnosti i znanstvene

istinoljubivosti, s punom odgovornošću svoje savjesti pred svijetom i pred poviješću ističem:

Svaki čovjek pripadnik bilo kojeg naroda, vjerske zajednice ili političkog uvjerenja nevina je

ţrtva ako je zbog te pripadnosti ili uvjerenja progonjen, kaţnjavan ili čak ubijen. To vrijedi

uvijek, pa i u ratnim vremenima. Katolička je Crkva i u ratnim sukobima osuđivala takve

zločine, i teška je kleveta kada je optuţuju da je na zločine poticala.

2. Svaka nevina ţrtva zasluţuje poštovanje bez obzira s koje je strane i u ime koje ideje

nad njom izvršen zločin. Nevine ţrtve ne smiju nikada biti predmet bilo kakvih

manipulacija, a teška je uvreda njih samih kad ih netko upotrebljava za huškanje na

mrţnju i osvetu, bilo protiv koga. Također je teška uvreda nevinih ţrtava ako se one

umnaţaju u propagandne svrhe da bi se postigli ciljevi koji nisu u skladu ni s istinom ni s

pravednošću.

3. Povijest je učiteljica ţivota, ali ako je istinita, ako se svaka činjenica, pa i ratna,

proučava objektivno, istinoljubivo, s odgovornošću da se ne povrijedi pravednost u odnosu

prema drugima. Takvo proučavanje ide do dna i dolazi do korijena i uzroka povijesnih

zbivanja i sukoba. Ako se bilo koga optuţi više nego je odgovoran, ako se zločin stanovitih

grupa ili pojedinaca pripisuje cijelom narodu ili Crkvi u njemu, onda se također počinja

zločin protiv istine, pravednosti i čovječnosti. Je li slobodno i znanstveno cijeli narod

poistovjetiti s ljudima koji su počinili nepravdu?

Optuţba za genocidnost hrvatskog naroda i Katoličke Crkve u njemu nad srpskim

narodom protivna je svakom objektivnom sudu, teško vrijeđa cijeli hrvatski narod i

Katoličku Crkvu. To je teška nepravda i posljedice mogu biti tragične. Takve crne klevete

protiv cijelog jednog naroda i Crkve mogu poticati samo na nova nasilja i nove nepravde.

Tko sije mrţnju danas, zar ne priprema pokolje sutra? U pojedinim republikama i u

saveznom zakonodavstvu Jugoslavije postoje i pozitivni zakoni koji zabranjuju nacionalnu i

vjersku mrţnju. Zar su od te zakonske zaštite izuzeti samo hrvatski narod i Katolička

Crkva?

Osobito je opasno kada se nepravedne optuţbe zaodijevaju u ruho znanstvene istine.

Znanstvena je istina samo onda znanstvena ako je objektivna, ako stoji na nezavisnoj strani

istine i argumenata. Znanost prestaje biti znanost kad joj se čini nasilje zbog nekih drugih

ciljeva i kad je se stavlja u sluţbu mrţnje. Nije znanost ako samo tuţitelji govore, a

branitelji moraju šutjeti.

4. Zašto se tako uporno optuţuje hrvatski narod, Katolička Crkva u njemu i sama Sveta

Stolica za genocidnost nad srpskim narodom? Ĉini li se to uistinu u ime srpskog naroda i

njegovim ovlaštenjem? Ĉini li se to u interesu dobrih odnosa između srpskog i hrvatskog

naroda? Srpski narod i svaki drugi narod ima pravo na svoje dostojanstvo i svoj dobar glas. I

mi to poštujemo. Ali zar samo hrvatski narod i Crkva Katolička nemaju pravo na svoje

dostojanstvo i na svoj dobar glas? A zar nisu u nesmiljenom ratnom vihoru izazvanom

sukobom domaćih i stranih sila, počinjeni zločini i nad hrvatskim narodom? Zar nisu

stradali i katolički svećenici i Hrvati jer su Hrvati? Ako netko stalno i uporno stavlja na

optuţeničku klupu Katoličku Crkvu u Hrvata i hrvatski narod, imamo pravo postaviti

pitanje: Zašto se to čini? Ţeli li se tako stvoriti u psihi hrvatskog naroda takav teţak osjećaj

neoprostive krivnje kako bi mu se nametnula šutnja i o vlastitim patnjama?

Ako se već ne dopušta izići iz mraka prošlosti i ako je neopozivo jedna strana uvijek na

optuţeničkoj klupi, zahtjev je općih etičkih normi i da se, bez pristranosti i propagande,

prebroje uistinu znanstvenom metodom i identificiraju sve ţrtve hrvatskog, srpskog,

ţidovskog i svakog drugog naroda, ţrtve svih opredjeljenja i pripadnosti, ali isto tako da se

identificiraju i svi ubojice, bilo na kojoj strani, koji su se ogriješili o nevine ţivote bilo kada i

bilo gdje. Sva groblja svih nevinih ţrtava zasluţuju spomenik poštovanja, a ne mrţnje.

5. U ime pravednosti i dostojanstva svakog naroda i svake osobe, u ime bolje, spokojnije i

pravednije budućnosti za sve i svakoga, pred domaćom i svjetskom javnošću apeliram na

savjest odgovornih da se zaustavi propaganda koja moţe roditi samo zlim posljedicama u

međunarodnim i ljudskim odnosima. Svaki narod ima pravo na rodoljublje kao i na slobodu,

i to poštujemo. Ali svako pravo rodoljublje isključuje mrţnju i nepravdu u odnosu prema

drugom narodu. To propovijedamo!

«Tko čini grijeh, rob je grijeha» (Iv 8,34). Trajno je načelo istinske civilizacije i

čovječnosti: «Sve, dakle, što ţelite da ljudi vama čine, činite vi njima» (Mt 7,12). To se moţe

kazati i ovako: Što ne ţeliš da tebi tko čini, ne čini ni ti drugome!

I u ovim teškim prilikama oslobađajuća je i spasiteljska riječ Isusa Krista, Spasitelja

svih ljudi: «Istina će vas osloboditi» (Iv 8,32). Mi iskreno ţelimo dobre, prijateljske odnose

među svim našim narodima i među svim ljudima. Otvoreno izjavljujemo pred svijetom i

poviješću: Hoćemo takve odnose kojima je pravednost temelj, ravnopravnost jamstvo,

sloboda sigurnost, ljubav zakon da bismo uţivali plodove mira! «Mir će biti djelo pravde, a

plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje» (Iz 32,17).

U Zagrebu, 15. prosinca 1988.

Franjo kard. Kuharić ___________________________________________

GK, 25. prosinca 1988., str. 3; MDP, str. 11-13.

14.. siječnja 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mi biskupi izjavljujemo da smo s punom odgovornošću zaloţeni za mir, za dobre odnose

među svim ljudima i narodima, ali ti se odnosi mogu temeljiti na istini, pravednosti i

ljubavi. Govor u zajedničkoj audijenciji kod Svetog Oca Ivana Pavla II.,

prigodom pohoda biskupâ ad limina.

Sveti oče!

Pred Vama stoje s osjećajima iskrene ljubavi, dubokog poštovanja i vjerničke odanosti

svi članovi Biskupske konferencije Jugoslavije. Ovim svečanim i znakovitim posjetom ad limina Apostolorum ţelimo posvjedočiti u ime cijele Crkve kojoj nas Duh Sveti postavi

nadglednicima (usp. Dj 20,28) i u svoje ime čvrsto zajedništvo s Petrovim nasljednikom, jer

svaki pojedini biskup predstavlja svoju Crkvu, a svi zajedno s papom cijelu Crkvu u vezi

mira, ljubavi i jedinstva (LG 23). Donosimo Vam srdačne pozdrave braće u episkopatu koji

više nisu u aktivnoj sluţbi ali i dalje sluţe Crkvi svojom molitvom i pastoralnom pomoći. U

našoj nazočnosti gledajte, Sveti oče, naše svećenike, redovnike, redovnice i sve vjernike od

najmlađih do najstarijih koji Vaše poslanje i Vašu osobu nose u svom srcu i mole za Vas.

Pripadamo različitim narodima, jezicima, povijestima, ali jedno smo u Isusu Kristu,

jedno smo u svetom zajedništvu Rimokatoličke Crkve, jedno smo u ljubavi koju Duh Sveti

ulijeva u Otajstveno Tijelo Crkve. Hrvati, Slovenci, Ukrajinci, Albanci i jedan subrat Mađar

baštinici smo identiteta različitih naroda, ali te zakonite različnosti nipošto ne priječe naš

međusobni sklad, suradnju i zajedničku zauzetost za Crkvu, ukorijenjenu u našim narodima

više nego tisućljetnom tradicijom.

Jedno smo međusobno i jedno smo s Vama u molitvi, brizi i nastojanju da Crkva Boţja u

ovom vremenu i u ovakvu svijetu, i u našoj domovini, bude stup i uporište istine (usp. 1 Tim

3,15).

Stojimo pred Vama, Sveti oče, da kao Petar naših dana učvrstite svoju braću (usp. Lk

22,31), ohrabrite svoju braću u biskupskoj sluţbi da budemo radnici koji se nemaju čega

stidjeti i koji ispravno reţu riječ istine (usp. 2 Tim 2,15).

Vi, Sveti oče, imate uvid u situaciju suvremenog svijeta. Poznata Vam je duboka kriza

misli, srdaca i savjesti u koju utonuše mnoga naša braća, makar izrasla iz kršćanske

tradicije. Ta kriza prelazi geografske granice; zahvata Zapad; ne štedi ni Istok. Javni se

ţivot sve to više sekularizira i ateizira potiskujući duhovne vrijednosti iz ţivota i

zamjenjujući ih materijalnim interesima, trkom za uţicima, teţnjom za moću i bogatstvom.

Moralna načela koja izviru iz Boţje Objave i koja Crkva ne moţe mijenjati po ukusu svijeta

zaglušena su krivim mišljenjima i krivim poimanjem same ljudske osobe i čovjekova smisla.

Zato nije danas lako biti kršćanin; nije lako biti dosljedan Isusov učenik u svim zahtjevima

vječnoga Evanđelja. Ali, nije to bilo nikada lako. Već je apostol Pavao pisao Timoteju: A i svi

koji hoće ţivjeti poboţno u Isusu Kristu, bit će progonjeni (2 Tim 3,12). Nije bilo nikada lako,

a mi osjećamo da je i danas posebno teško biti biskup. Duţnost mu je prema Kristu i Crkvi

da ustrajno naviješta istinu o Bogu i o čovjeku, a mnogi zdrava nauka ne podnose nego traţe

učitelje kako im godi ušima; od istine se odvraćaju, a bajkama se priklanjaju (usp. 2 Tim

4,3-4).

Ipak, čvrsti temelj Boţji stoji (2 Tim 2,19), a taj je: Isus Krist jučer i danas isti je – i

uvijeke (Heb 13,8). I danas vrijedi riječ apostola Pavla upućena Korinćanima: Nitko ne moţe

postaviti drugoga temelja osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus Krist (1 Kor 3,11).

Drugi vatikanski sabor gradio je sav svoj nauk na tom temelju slijedeći Istinu Evanđelja,

provjerenu iskustvom svete Tradicije.

Vi, Sveti oče, vršite Petrovu sluţbu u današnjem vremenu ustrajnošću koja zadivljuje,

vjernošću koja ohrabruje, jasnoćom koja rasvjetljuje, hrabrošću koja učvršćuje u vjeri, pa

Vam zato ovom prigodom izričemo svoje poštovanje i zahvalnost, ali Vam također

izraţavamo svoju biskupsku odlučnost da smo s Vama jedno srce i jedna duša u obrani Boţje

časti, u obrani poslanja Crkve, u obrani dostojanstva ljudske osobe i ljudskih prava, u

obrani moralnih načela koja čuvaju čovjeka od ropstva grijeha i ljudsko društvo od propasti i

smrti. S Vama ispovijedamo cjelovito Vjerovanje Rimske Crkve. S Vama smo jedno srce i

jedna duša kad se u Boţje ime zauzimate za istinsku slobodu svakog čovjeka i svakog

naroda. U svojoj pastirskoj slobodi Vi ste glas siromašnih i gladnih kruha i pravednosti; Vi

ste glas potlačenih nepravdom i ušutkanih nasiljem. S Vama smo u propovijedanju zdrava

nauka i vjernost tom nauku zahtijevamo od sve naše braće i sestara u zajedništvu Crkve.

Našoj je Crkvi također potrebna, Sveti oče, Vaša molitva, Vaša potpora i ohrabrenje. U

nekim se sredinama u našoj zemlji, posebno u posljednje vrijeme, Crkva Katolička u

hrvatskom narodu, a s njom i Sveta Stolica, odnosno, kako se to kaţe, Vatikan, optuţuje za

zločine, a te su optuţbe teška povreda istine i pravde. To teško ranjava odnose među

ljudima i narodima; to priječi vedre ekumenske odnose. Mi biskupi pred Vašom Svetošću

izjavljujemo da smo s punom odgovornošću zaloţeni za mir, za dobre odnose među svim

ljudima i narodima u našoj zemlji, ali ti se odnosi mogu temeljiti na istini, pravednosti i

ljubavi.

Vlada SFRJ pozvala Vas je, Sveti oče, da posjetite Jugoslaviju. Mi smo Vas biskupi

pozvali da posjetite našu Crkvu. Taj posjet još nije ostvaren. Sigurno ga priječe ozbiljni

problemi, ali mi gojimo nadu i molimo da Svemogući Bog obdari našu Crkvu darom Vašeg

sretnog posjeta.

Vaš prolazak kroz Crkvu u našoj domovini značio bi tako mnogo za naše osvjeţenje u

vjeri. Dočekali bismo Vas s odanošću i ljubavlju, a ta je ljubav vjekovima provjerena u našoj

povijesti, često prepunoj iskušenja.

Suočeni smo s teškim krizama ne samo materijalne naravi nego i moralne naravi. Sav

javni odgoj, koji se naziva znanstvenim, isključuje Boga iz savjesti; sav javni ţivot udaljuje

Boga iz ljudske misli. Novo društvo i nova budućnost zamišljeni su kao proces u kojem više

nema mjesta za Boga; ide se za tim da se presijeku korijeni kršćanske tradicije u ime

progresa i tzv. znanstvenog pogleda na svijet. Kad se tim teorijskim postavkama priključi i

praktički materijalizam, nastaje mentalitet ţivljenja protivan Boţjoj viziji čovjeka i njegova

ţivota. Obitelj je u krizi. Rastave se mnoţe; u nekim krajevima pobačaji premašuju broj

rođenja. Duhovna zvanja se smanjuju; seksualni liberalizam i razbuktala pornografija

prijete mladima općim etičkim nihilizmom. Nasrće na njih i droga. Događa se ono što ste,

Sveti oče, kazali u Peruu: Ĉovjek moţe urediti zemlju bez Boga, ali bez Boga takva će zemlja

biti nuţno protiv čovjeka.

U takvoj situaciji mi biskupi osjećamo svoju odgovornost da propovijedamo Riječ – «bilo

to zgodno ili nezgodno» – da uvjeravamo, opominjemo, zapovijedamo sa svom strpljivošću i

poukom (usp. 1 Tim 4,2). Evanđelje naviještamo u crkvama, a u javnosti smo prisutni jedino

vjerskim tiskom, koji je, hvala Bogu, dobro razvijen prema potrebama Crkve.

Sveti oče, očekujemo Vašu riječ otvorene duše i poslušat ćemo je poslušnim srcem.

Obećajemo Vam trajnu povezanost s Vama u molitvi. Presvetoj Bogorodici – majci Crkve –

povjeravamo Vašu časnu osobu, vaše putove i susrete, Vaša nastojanja da Crkva u

suvremenom svijetu bude uistinu sveta, da ljudi budu zaštićeni u svom dostojanstvu i

pravima, da obitelji budu zdrave i vjerne svom pozivu, da narodi ţive u miru i slobodi. Kad

se srca otvore Istini i usvoje zakon ljubavi, kraljevstvo Boţje dolazi. To je sigurno molitva

Vaše duše; to je i naša molitva. Vaše nakane su i naše nakane!

Molimo Vas, Sveti oče, da nas blagoslovite svojim apostolskim blagoslovom. Vašem

blagoslovu preporučujemo svu svoju braću i sestre u domovini i u tuđini: svećenike,

redovnike i redovnice, djecu i mlade, obitelji naše, starce i starice, bolesnike i umiruće, sve

patnike. Neka Vaš blagoslov bude zalog umnoţene Boţje milosti da se u nama i u našoj

Crkvi ispune poticaju apostola Petra: A rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega i

Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u dan vječnosti! Amen! (2 Pt 3,18).

Franjo kard. Kuharić,

Nadbiskup zagrebački i metropolit,

Predsjednik BKJ __________________________

GK, 22. siječnja 1989., str. 7.

17. siječnja 1989. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Skrajnje nas zabrinjavaju pojave i metode u nekim sredinama koje mogu ugroziti miran

suţivot kao i prirodna i povijesno stečena prava pojedinih naroda ove višenacionalne

zajednice kakva je Jugoslavija. Dijelovi iz govora na novogodišnjem primanju

kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

[…]

Zaista postoji objektivno dobro koje si čovjek uvijek ţeli i koje si svaki čovjek dobre volje

ţeli. Dobro je ono što pospješuje cjelovit rast čovjeka u egzistencijalnom, duhovnom i

moralnom smislu. Zdravlje je uvijek dobro i poţeljno. Veselje također! Ali kada čovjek moţe

biti istinski veseo? Ĉovjek je veseo onda kad su ispunjena njegova prava da bude poštivan,

zaštićen pravednošću i slobodom od svakog nasilja, da bude siguran u posjedu mira. Dobro

je za čovjeka ono što je u skladu s dostojanstvom ljudske osobe i s vječnim određenjem

čovjeka s obzirom na smisao postojanja, koji mu je namijenio njegov Stvoritelj.

Pitanje pak što je dobro za čovjeka povlači i pitanje: Što je čovjek? Koji je njegov smisao?

Razumni ljudi uvijek traţe odgovor na to pitanje. Moţe li Crkva tu što reći? U koncilskoj

Konstituciji «Crkva u suvremenom svijet» čitamo ove riječi: «Crkva kojoj je povjereno da

objavi misterij Boga, otkriva ujedno čovjeku smisao njegove vlastite egzistencije, to jest

najdublju istinu o čovjeku» (GS 41).

Danas mnogi i mnogo govore o krizi. Međutim, kriza nije stvarnost samo naših prostora.

Ona vrije na širokim područjima planeta. Suvremeni je svijet, unatoč svojim izvanrednim

znanstvenim dostignućima i čudesnim tehničkim mogućnostima, duboko pogođen krizama.

Drţavnici, znanstvenici, ekonomisti, sociolozi traţe rješenja da se spriječe katastrofe, da se

ugase poţari, da se ostvari pravedan poredak u svijetu. Ulaze u dijalog i vesele se svakom,

makar i malom koraku naprijed. Uspjesi su, doduše, ograničeni, ali već je i to uspjeh, makar

djelomičan, da su ljudi postali svjesni kako je besmislena rastrošnost za oruţja i armije, što

isisava ekonomske potencijale cijelih naroda, makar se smatrali velesilama. Učinjeni su prvi

koraci prema razoruţanju.

Kriza svijeta ne postoji samo u ekonomskoj situaciji, kada mnogi nemaju osnovnih

sredstava za ţivot, nego i u neriješenim problemima ljudskih i nacionalnih prava; još ima

toliko potlačenosti i toliko samovolje jačih u odnosu prema slabijima.

Međutim, vrijeme kriza potiče na dublja razmišljanja. Provode se ozbiljne analize da se

dođe do pravih uzroka i korijena neuspjeha; otkrivajući krive postavke traţe se novi putovi i

nove misli kako bi se liječilo bolesno stanje. Zato je vrijeme kriza vrijeme istine. Treba se

suočiti s istinom i otkriti na kakvim se temeljima gradilo. Vrijeme je da se nakon loših

iskustava ponovno provjeravaju ideje, sistemi i ideologije. Na dnu svega stoji moralna i

duhovna kriza, a to je kriza savjesti i kriza vrijednosti. I u našim se prilikama moţe čuti i

čitati takva razmišljanja. Otvoreno se postavljaju pitanja i zahtjevi da se korjenito izmijene

neke postavke, stavovi i postupci. Pozdravljamo sve pozitivne znakove pozitivnih promjena.

[…]

Pozitivnim znakom smatramo i to da se sve otvorenije i hrabrije postavljaju pitanja, ne

samo u krugu Crkve, o smislu odnosno besmislu sustavnog i javnog ateiziranja na području

odgoja. Moţe li roditi pozitivnim plodom za ljudsku osobu, za obitelj i za cijeli narod ako se u

mladima ugasi svijest o objektivnoj razlici između dobra i zla, ako im se utrne svjetlo

ispravne savjesti i tako se nađu u poplavi nemorala? Ne znači li to razoriti čovjeka, obitelj i

cijeli narod? U ime koje znanosti se to smije činiti?

Smatramo da je zaista preţivjela i civilizacijski neprihvatljiva tvrdnja da je vjera u Boga

Stvoritelja i Spasitelja čovjeka zaostalost i opasnost za društvo. Znak je pozitivnog procesa

kad se to stavi ozbiljno u pitanje i u javnoj raspravi. U tom se kontekstu počinje šire,

otvorenije i hrabrije uviđati da Crkva ima nenadoknadive vrednote za sve ljude i da je

njezin prinos odgoju i ţivotu osobe, obitelji i naroda vrijednost koja se ne moţe smatrati

preţivjelom. Najhumaniji elementi evropske civilizacije izviru iz izvora Boţjih zapovijedi.

«Crkva vrlo dobro zna», riječ je II. vatikanskog sabora, «da se njezina poruka slaţe s

najdubljim ţeljama ljudskog srca, kada štiti dostojanstvo ljudskog poziva. […] Poruka Crkve

ne samo da ne umanjuje već osigurava svjetlo, ţivot i slobodu za njegov napredak» (GS 21).

Crkva svojim poslanjem odgaja savjest za dobro i tako izgrađuje čovjeka da bude čestiti

član zajednice. Stajalište Crkve izrečeno je na Koncilu ovako: «Društveni poredak […] i

njegov razvitak moraju uvijek imati za cilj dobro osobe, jer red stvari treba se podrediti

osobnom redu a ne obratno. […] Taj poredak treba da se neprestano razvija i temelji na

istini i izgrađuje u pravdi te je potrebno da ga oţivljuje ljubav; a u slobodi mora iz dana u

dan nalaziti sve čovječniju ravnoteţu» (GS 26).

[…]

Skrajnje nas zabrinjavaju pojave i metode u nekim sredinama koje mogu ugroziti miran

suţivot kao i prirodna i povijesno stečena prava pojedinih naroda ove višenacionalne

zajednice kakva je Jugoslavija. Ne vode dobru propagandni udarci protiv Katoličke Crkve u

hrvatskom narodu i Svete Stolice. Pitanje istine, pravednosti, slobode duboko je etičko

pitanje. Radi se o duhovnim vrijednostima koje moraju nadahnjivati ne samo osobni ţivot

nego i javno djelovanje.

S etičkih polazišta smo i mi biskupi osjetili svoju duţnost da se javno zaloţimo za pravo

hrvatskog naroda da svoj jezik naziva svojim imenom, kao što je to pravo i svakog drugog

naroda. Ne radi se o filologiji, nego o bitnom elementu nacionalnog identiteta. Oblikovanju

hrvatskog jezika Crkva je dala tijekom povijesti odlučan doprinos naviještanjem Boţje riječi

i liturgijom.

Ako se već postavljaju pitanja odnosa Crkva-Drţava, nije li to zapravo pitanje kako se

svi zajedno odnosimo prema čovjeku? Sluţeći čovjeku svaki svojom odgovornošću i svojim

poslanjem sluţimo općem dobru cijelog naroda i cijele zajednice naroda. Ljudska osoba, kaţe

Koncil, «nadilazi sve stvari i njezina su prava i duţnosti nepovredive» (GS 26).

Ţeljeti dobro čovjeku i činiti dobro čovjeku, štititi ga i omogućiti mu ţivot u skladu s

njegovim dostojanstvom u vidu moralnog, duhovnog i materijalnog napretka, znači činiti

dobro cijeloj zajednici; tako se gradi bolji, čovječniji svijet u kojem ljudi i narodi mogu ţivjeti

spokojno, mirno i zadovoljno. To je svijet oslobođen od svake mrţnje, nepravde i nasilja; to je

svijet «civilizacije ljubavi». Nisu li to teţnje svih ljudi dobre volje! To su naše ţelje. Te nas

ţelje sve povezuju i obvezuju.

Franjo kard. Kuharić

nadbiskup zagrebački,

predsjednik BKJ __________________________

GK, 29. siječnja 1989., str. 6.

25. veljače 1989. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Odlučno stojimo na etičkim načelima da se svuda, u cijeloj zemlji pa i na Kosovu,

dosljedno poštuju i ostvaruju ljudska prava svih stanovnika, bez obzira na nacionalnu i

vjersku pripadnost.

Izjava povodom tragičnih zbivanja na Kosovu.

Povodom teške drame u rudniku 'Trepča' na Kosovu savjest me obvezuje izjaviti

sljedeće:

U pitanju je preko 1.300 ljudskih ţivota rudara koji su izabrali najteţi način da izraze

svoje zahtjeve, moţda čak i svoje očajanje.

Gdje god ljudi trpe, ne ulazeći u analizu svih sloţenih uzroka koji mogu do toga dovesti,

kao vjernici ne moţemo biti ravnodušni i ne smijemo biti nijemi. Ovakva drama jedinstvena

je u povijesti. Šutnja bi nas mogla učiniti sukrivcima moguće teške tragedije.

Stoga upućujem javni poziv i molbu svim odgovornima, koji imaju mogućnost i

odgovornost rješenja, da najozbiljnije hitno riješe tu dramu, ostavljajući po strani sve druge

razloge bilo koje naravi zbog kojih se stvar oteţe.

Odlučno stojimo na etičkim načelima da se svuda, u cijeloj zemlji pa i na Kosovu,

dosljedno poštuju i ostvaruju ljudska prava svih stanovnika Kosova bez obzira na

nacionalnu i vjersku pripadnost kako bi bio moguć miran suţivot svake nacionalne

zajednice u pravednosti i međusobnom poštovanju. Ljudski i kršćanski smo solidarni sa

svima koji trpe i tjeskobno očekuju rješenje s nadom da ne dođe do nepopravljive tragedije.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

i predsjednik BK

________________________

GK, 5. oţujka 1989., str. 1.

27. veljače 1989.

POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Mi se zalaţemo za poštovanje neotuđivih ljudskih prava svake ljudske osobe.

Izjava u svezi kritične situacije i zbivanja na Kosovu.

Poslovni odbor Biskupske konferencije Jugoslavije na svom je zasjedanju u Zagrebu 27.

veljače 1989. razmatrao također vrlo kritičnu situaciju kosovskih rudara i opće stanje na

Kosovu. Ta su zbivanja u središtu pozornosti cijele domaće i svjetske javnosti. U pitanju su

tisuće ljudskih ţivota, a svaki je ţivot neusporediva vrijednost. Stoga smatramo da se

spašavanje ugroţenih ljudskih ţivota mora staviti na prvo mjesto, iznad svih političkih,

ideoloških i nacionalnih opredjeljenja.

U ime Katoličke Crkve u Jugoslaviji zahtijevamo od svih odgovornih da bez odlaganja

riješe tu dramu, jer bi je svako kašnjenje moglo učiniti nepopravljivom tragedijom.

Već sada su duboko ranjene tolike obitelji strahom, tjeskobom i oskudicom. Ponavljamo

– nikakvi razlozi ne mogu opravdati nastavljanje te tragedije. Mi se zalaţemo za poštovanje

neotuđivih ljudskih prava svake ljudske osobe. I sve institucije imaju sluţiti čovjeku i zaštiti

njegova dostojanstva. Poštovanje tih prava nuţan je uvjet za suţivot u ravnopravnosti,

slobodi i pravednosti.

Upućujemo našim vjernicima usrdan poziv da mole za mir i pomirenje na Kosovu i u

cijeloj našoj zemlji, za pozitivno rješenje ove drame.

Preporučujemo također vjernicima da i materijalno pomaţu ugroţenim obiteljima na

Kosovu.

U ime Poslovnog odbora

Potpredsjedik: Predsjednik:

Alojz Šuštar Franjo kard. Kuharić

____________________ GK, 5. oţujka 1989., str. 1.

Travanj, 1989.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Zajednica različitih naroda moţe se graditi samo na pravdi, međusobnom poštovanju i

ljubavi.

Obraćanje i poruka vjernicima o tragičnim događajima na Kosovu.

Dragi vjernici,

Mi, katolički biskupi u Jugoslaviji, okupljeni na proljetnom saboru u Zagrebu od 4. do 6.

travnja 1989., s dubokom boli proţivljavamo brige i tjeskobe naših naroda koje proizlaze na

osobit način iz tragičnih događaja na Kosovu.

Ĉini se da su strasti tako zasjenile osnovne moralne i vjerske vrednote čovječjeg

dostojanstva da se sve više širi mrţnja, međusobno nepovjerenje i podijeljenost. To nije put

k rješenju postojećih problema. Stoga poslušajmo riječ sv. Pavla apostola: «Zaklinjemo vas

sa svom poniznošću i blagošću, podnosite jedni druge u ljubavi» (usp. Ef 4,1-2).

Dostojanstvo je svakoga čovjeka nepovredivo, jer je svatko stvoren na sliku Boţju i

otkupljen je Kristovom krvlju. I svaki narod ima pravo na slobodu i ravnopravnost.

Zajednica različitih naroda moţe se graditi samo na pravdi, međusobnom poštovanju i

ljubavi. A naprotiv, svako nasilje ugroţava i pojedinca i zajednicu. Stoga ţalimo sve one koji

su bilo kada postali ţrtvom nasilja.

Ove teške prilike potiču nas da vas ponovno pozovemo na molitvu za domovinu, za mir i

napredak, za međusobno poštivanje i slogu među svim ljudima i narodima.

I na sve vas, uz zagovor svete Bogorodice, zazivljemo Boţji blagoslov.

Vaši biskupi __________________________

GK, 16. travnja 1989., str. 1.

7. travnja 1989.

KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Komisija smatra nuţnim da odgovorni, u skladu sa svim međunarodnim dokumentima o

ljudskim pravima i zahtjevima organizacija za zaštitu ljudskih prava, poduzmu sve da se

spriječi samovolja, zastrašivanje i povreda ljudskog dostojanstva.

Priopćenje za tisak.

U Zagrebu je u petak 7. travnja pod predsjedanjem šibenskog biskupa mons. Srećka

Badurine odrţana prav sjednica Komisije BKJ «Justitia et Pax».

Polazeći od motu proprija Justiam et pacem pape Pavla VI. (od 10. prosinca 1976.)

članovi Komisije raspravljali su o programu djelovanja i svrsi Komisije. Istaknuli su da je

bitna svrha Komisije promicati i braniti pravednost i mir, što je sastavni dio evangelizacije i

pastoralne djelatnosti Crkve. Polazišta djelovanja te Komisije jest društveni nauk Crkve, pa

je zadaća Komisije proučavanje i populariziranje katoličkog društvenog nauka. Daljnja

zadaća Komisije jest skupljati i sintetizirati studije o stanju pravednosti i mira na mjesnoj,

nacionalnoj i svjetskoj razini. Komisija, stoga, nastoji upoznati činjenice o povredama

ljudskih prava da bi se pronašao način kako izraziti kršćansku solidarnost s onima koji su

ţrtve nepravde. Svojim radom Komisija pruţa pomoć crkvenim ustanovama, posebno BK, u

pastoralnom djelovanju.

Polazeći od Poruke biskupa Jugoslavije o tragičnim događajima na Kosovu članovi

Komisije izrazili su svoju veliku zabrinutost zbog najnovijih događaja na tom području.

Ĉlanovi Komisije svjesni su da je to područje već desetljećima poprište netolerancije,

gaţenja ljudskih prava i velikih nedostataka u osiguravanju pravne sigurnosti građana.

Izvanredne mjere koje su tamo nedavno zavedene trebale bi zaštititi građane upravo od

nezakonitosti i nasilja, jer ih samo to moţe opravdati. Međutim, neka sredstva javnog

informiranja i neka najnovija svjedočenja pobuđuju sumnju da se nasilje nad stanovništvom

ne sprečava, o čemu svjedoče i ţrtve. Komisija smatra nuţnim da odgovorni u Zemlji,

Republici i Pokrajini u ovom osjetljivom trenutku, u skladu sa svim međunarodnim

dokumentima o ljudskim pravima i zahtjevima organizacija za zaštitu ljudskih prava,

poduzmu sve da se spriječi samovolja, zastrašivanje i povreda ljudskog dostojanstva; da se

svima koji su lišeni slobode omogući ona pravna pomoć koja je predviđena našim zakonima i

međunarodnim standardima te da se za sve ţrtve provede istraga i utvrdi odgovornost za

svaku pojedinu od njih, što su sve elementarni preduvjeti za međunacionalno pomirenje na

Kosovu, koje jedino moţe omogućiti mirnu i ravnopravnu budućnost sviju.

Veliku pozornost članovi Komisije posvetili su i smjernicama za izradu Statuta Komisije.

Dvojici članova povjereno je da na temelju iznesenih smjernica izrade nacrt Statuta, o čemu

će se nastaviti rasprava na sljedećoj sjednici.

U Zagrebu, 7. travnja 1989.

Komisija BKJ «Justita et Pax» __________________________

GK, 16. travnja 1989., str. 1.

Srpanj, 1989.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Danas se u borbi 'za krst časni i slobodu zlatnu' mora isključiti i sama pomisao na

upotrebu oruţja, bilo hladnoga bilo vatrenoga. Pripremljen, a (zbog tehničkih razloga) neodrţan govor

povodom proslave 600. obljetnice Kosovske bitke u Kosovu polju, pokraj Knina.

Ono što se dogodilo srpskoj drţavi nakon Kosovske bitke, nastavilo je udarati i na

Hrvatsko Kraljevstvo, tako da su izvan Osmanlijskoga Carstva ostali samo 'ostaci ostataka

nekad slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga (Reliquie reliquiarum …)'. Stradao je narod,

opustošena je Crkva, tek nam arheolozi otkrivaju temelje na kojima je nekad cvala vjera i

kultura. Tako smo otkrili i sveti pralik nazvan Gospa Velikoga zavjeta, upravo ovdje u

blizini, u Biskupiji, u ostacima crkve hrvatskoga kralja Zvonimira, čiju 900. obljetnicu smrti

ove godine spominjemo. Franjevci Bosne Srebrene, od kojih potječe i sadašnja franjevačka

provincija Presvetoga Otkupitelja, brinuli su se za raspršeno stado u stoljećima tuđinske

okupacije. Oni su danas ovdje općepriznati biskupski suradnici i kulturni pregaoci.

Oslobođenje mnogih hrvatskih krajeva prije tri stotine godina bio je početak jednoga

novog zamaha u narodnomu i crkvenomu ţivotu, ali nije sve išlo pravocrtno – stizale su nas

bure i oluje i mi smo nazadovali.

Danas smo ovdje, kršćani istočnoga i zapadnoga obreda. Nekoć smo bili jedna Crkva –

premda u različitosti obreda i teoloških izričaja – a danas nam je jedinstvo Crkve nostalgija,

muka, drama ali i jasan zadatak koji nam postavlja naš Gospodin, Isus Krist, svojom

oporukom 'Da svi budu jedno'.

Naši su vjernici zahvaćeni praktičnim materijalizmom. Katolički biskupi Europe, na

poticaj onoga kome je Krist rekao «učvršćuj svoju braću», već godinama nastoje oko ponovne

evangelizacije Europe. Ni naše dvije sestrinske Crkve na ovom području nemaju prešnijega

zadatka nego novim elanom obavljati ono što nam je zadao naš Učitelj: Učiniti njegovim

učenicima sve narode, krstiti ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učiti ih onome što je On

zapovjedio.

Slaveći povijesne obljetnice, ţelimo se nadahnuti vjerom naših otaca da bismo u

promijenjenim uvjetima ţivota stekli i otpornu snagu protiv moralnoga zla i duhovnu snagu

koja ustraje u zauzimanju za pravednost, za mir, za ljubav prema Bogu i prema bliţnjemu.

Danas se u borbi 'za krst časni i slobodu zlatnu' mora isključiti i sama pomisao na upotrebu

oruţja, bilo hladnoga bilo vatrenoga. Kultura dijaloga, rasprave, ako li treba i

dostojanstvena parlamentarna borba koja razvija pamet, kultivira rječnik, razrađuje

argumente, rezultira uzajamnim poštivanjem osobnoga, nacionalnoga i crkvenoga

dostojanstva, dovodi do časnih sporazuma – pravi je civilizacijski put da se pronađu novi

oblici ţivota u pravednosti i miru. Crkva, 'majka i učiteljica', ne moţe se odreći i svoje uloge

odgajateljice društvenoga morala u narodu u koji je Providnošću zasađena. […] Ţelim svima,

ljudima Crkve i ljudima politike, da odvaţno ostavljamo za sobom ono što nas zastrašuje i

podjarmljuje, a da kročimo prema jednakim pravima, jednakim slobodama, prema

kršćanskijoj, a to znači humanijoj egzistenciji svih ljudi i svih naroda.

_____________________ GK, 23. srpnja 1989., str. 3.

Rujan, 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Uključimo se u veliko djelo međusobne pomoći, da izvršimo evanđeosku zapovijed! Poziv katoličkim vjernicima

na zauzetiju karitativnu brigu za ugroţene.

Svjesni da svako vrijeme ima svoje poteškoće i kušnje, u ovom našem povijesnom

trenutku kao Crkva, koja ţeli ostati vjerna svome Učitelju, ne moţemo ostati ravnodušni

nad činjenicom da je sve više obitelji i pojedinaca gospodarski ugroţeno te više ne mogu

ţivjeti čovjeka dostojan ţivot. Opće gospodarske prilike u našoj drţavi, nezaposlenost, nisko

plaćen rad, male mirovine, niska primanja za vrijeme bolovanja, nedostatna socijalna pomoć

osobama bez zaposlenja, gospodarstva ili mirovine i drugi razlozi suvremene bijede

ostavljaju sve dublje tragove ugroţenosti velikog broja osoba. Sve više bijede i ugroţenosti

krije se u većim gradovima i staračkim domaćinstvima na selima.

Kao Kristovi učenici okupljeni u Crkvu osjećamo se suodgovorni za prevladavanje

nezadovoljavajućeg materijalnog poloţaja mnogih naših suvremenika. Drugi vatikanski

koncil zahtijeva: «Treba dakle učiniti pristupačnim čovjeku sve ono što mu je potrebno da

ţivi uistinu ljudskim ţivotom, kao što su hrana, odjeća, pravo na slobodan izbor ţivotnoga

zvanja i na osnivanje obitelji, pravo na odgoj, na rad, na dobar glas i poštivanje, na potrebnu

informiranost, pravo da radi prema ispravnoj normi svoje savjesti, pravo na zaštitu sfere

privatnog ţivota te na opravdanu slobodu i na religioznom području» (GS 26). Cijeneći

napore koji se u tom smislu pokušavaju činiti ili već čine u našoj drţavi, na tom području

otkrivamo veliko polje rada u koji se na sebi vlastit način mogu uključiti i crkvene zajednice,

vjerničke obitelji i pojedini vjernici. «Znak je pravog Kristova učenika i ljubav prema Bogu i

ljubav prema bliţnjemu» (LG 42). Temelj je dakle vjerničkog motiva za pomaganje

ugroţenima što bliţnjega ljubimo radi Boga (usp. LG 42). «Prvorođenac među mnogom

braćom ustanovio je poslije svoje smrti i uskrsnuća, po daru svojega Duha, među svima koji

ga s vjerom i ljubavlju primaju, novu bratsku zajednicu, naime u svome Tijelu, što je Crkva;

da se u tom Tijelu svi, kao udovi jedan drugome, međusobno pomaţu već prema različitim

darovima koji su im dani» (GS 32).

Pozivam stoga ţupne zajednice, koje imaju točno određen teritorij, da na svom prostoru

organiziraju brigu za gospodarski ugroţene. Bilo bi zacijelo prikladno da se u svim ţupama,

osobito gradskim, osnuju karitativne skupine koje bi, poštujući dostojanstvo svake osobe i

štiteći sferu privatnoga ţivota obitelji i pojedinaca, otkrile potrebitu braću, organizirale

prikupljanje materijalnih dobara od članova svoje ţupne zajednice te potrebitima

posredovale prikupljenu pomoć. Bratstvo u Kristu, kojega smo postali dionici sakramentom

krštenja, obvezuje nas da nijedan član ţupne zajednice ne ostane nezbrinut, a isto tako

suodgovorni smo za svaku osobu, bez obzira na rasu, naciju ili uvjerenje, na području naše

ţupe. Isus je jasno rekao: «Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni

učiniste» (Mt 25,40).

Osobito je, čini se, prikladan takav oblik pomaganja da se poveţu obitelji, imućne sa

siromašnijima, tako da pomaganje postane početak uzajamnog prijateljstva koje obogaćuje

obje obitelji. U našim ţupama zacijelo ima obitelji kojima je potrebna redovita pomoć.

Upravo takvi slučajevi mogli bi privući dobre katoličke hrvatske obitelji koje ţive izvan

domovine a ţeljeli bi pomoći. Ţupne karitativne skupine obavještavale bi o slučajevima koje

ne mogu riješiti unutar svoje ţupne zajednice središnji Nadbiskupijski Karitas, koji bi onda

takve povezivao s našim obiteljima u inozemstvu. Teţe slučajeve mogle bi kao svoju skrb

preuzeti pojedine hrvatske katoličke misije, koje su se već iskazale bilo kumstvima ili

drugim prilozima za naš Karitas.

Premda nitko vjerojatno ne misli da ima previše, kad bismo spremno i solidarno s

bliţnjima dijelili ono što imamo, svi bismo osim osnovnih materijalnih preduvjeta za čovjeka

dostojan ţivot imali i više zadovoljstva, radosti i sreće u ţivotu.

Uključimo se u veliko djelo međusobne pomoći da izvršimo evanđeosku zapovijed!

Svu braću i sestre u Isusu Kristu srdačno pozdravljam ţeleći Boţji blagoslov.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ___________________________

GK, 1. listopada 1989., str. 3.

4. listopada 1989.

HRVATSKI BISKUPI:

Moguće je prevladati prilike u kojima prijeti opasnost da se samovolja jačega pokuša

ostvariti nasilnim sredstvima, i da se tako pogazi suverenost i samoodređenje naroda. Pastirsko pisma vjernicima o situaciji u Jugoslaviji

i o promjenama u Istočnoj Europi.

Dragi vjernici!

Prigodom proslave 750. obljetnice biskupskoga grada Đakova odrţan je Sabor BKJ, a

hrvatski su biskupi na svojoj sjednici vijećali o posebnim pitanjima crkvenog ţivota, koja se

tiču njihovih biskupija. Procijenili smo, između ostaloga, značenje i vrijednost liturgijskih

skupova u kojima smo u posljednje vrijeme sudjelovali, posebno u Ninu, u Biskupiji kod

Knina, te u Đakovu. Ustanovili smo da se sve odvijalo u istinskom kršćanskom duhu i

ozračju, da smo zajedno s našim svećenicima i Boţjim narodom proslavili euharistiju

skrušeno i vjerno. U susretljivoj nazočnosti predstavnika vlasti i u korektnom

obavještavanju sredstava društvenog priopćivanja ţeljeli smo uočiti znak uvaţavanja

vrijednosti koje narod u sebi nosi. Baština vjere i kulture, koja po djelovanju Crkve proţima

našu povijest, doţivljena je tako kao ţiva snaga koja i danas oblikuje dušu naroda.

Kriza sve više ugroţava

Našu poslanicu Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, upućenu vjernicima na 1.

korizmenu nedjelu 1976., smatramo i danas valjanom, napose u dijelu koji smo nasloviti

«Kritički pogled u našu prošlost i sadašnjost». Smatramo, međutim, da nas najnovija

zbivanja pozivaju da vam se obratimo ovim pismom koje upućujemo svim hrvatskim

vjernicima u domovini i u svijetu, da ono bude poticaj i ohrabrenje.

Naši su dani – kao što je svima poznato – obiljeţeni istodobno sve neposrednijim

prijetnjama i obećanjima. Ţivot pojedinaca i naroda u našoj zemlji sve više ugroţava kriza

na političkom, gospodarskom, društvenom i moralnom polju, dok se s druge strane, ukorak s

gibanjima u svijetu, i kod nas zapaţaju teţnje i napori prema demokratskom preobraţaju i

privrednom razvitku.

Gospodarska kriza progresivno, materijalno i duhovno, osiromašuje osobito radnike i

seljake, dovodeći ih na rub bijede, posebno penzionere i sebi prepuštene starce, a da se – uza

sve pokušaje koje ne sporimo – još ne vidi opća odlučnost da se prihvati djelotvorniji model

gospodarskog djelovanja. To je moţda jedan od glavnih razloga da je naša Crkva od rata

naovamo tuţan i često bespomoćan svjedok trajnog iseljavanja hrvatskog katoličkog ţivlja. S

bolju, vjerničkom i rodoljubnom, konstatiramo također činjenicu da se, kao po nekom

računu i planu, u određenim područjima, nastanjenim Hrvatima katolicima, do dana

današnjega jedva što ozbiljno učinilo i uloţilo da se tome svijetu omogući barem nekakav

opstanak i napredak na domaćem ognjištu.

Ne smijemo ne spomenuti ni sve veću opasnost za našu skupnu budućnost, koja proizlazi

iz činjenice da mladi ljudi sve više gube mogućnost normalnog školovanja po vlastitom

izboru i zapošljavanja prema svojim sposobnostima i struci; osim toga, u posljednje se

vrijeme iz istih razloga i kod nas sve više iseljava upravo mlada inteligencija, posebno

tehnička, što vodi moţda u najveće naše buduće siromaštvo i zavisnost.

Razumije se da takvo stanje najozbiljnije oteţava mladima ulazak u brak i stvaranje

obitelji po ţelji vlastita srca i pod vlastitim krovom. Tim uzrocima ne ţelimo umanjiti teţinu

duhovnog i moralnog stanja koje otkrivaju činjenice tako velikog broja mladih koji se ne

odlučuju na brak ili, ako su u braku, ne odlučuju se na porod. Znamo, naime, da se nerijetko

radi i o povredi moralnih vrijednosti što degradira osobu, oskvrnjuje brak, potkapa narod,

oduzima duhovnu vitalnost Crkvi.

Programirani psihološki terorizam protiv hrvatskoga naroda

Nadalje, u Jugoslaviji su sada svom silom izbili na površinu i neki dugo prikrivani

nacionalistički naboji, neki njihovi naleti ne obećavaju mogućnost mirna, pravedna i za

većinu naroda prihvatljiva rješenja. U tom kontekstu ne prestaje nego se pojačava

programirani psihološki terorizam, uperen posebno protiv hrvatskog naroda, tako da mu se

nameće kolektivna krivnja, proglašava se kao cjelina genocidnim narodom, a Sveta Stolica i

Katolička Crkva u njemu nadahniteljicom i pravim uzročnikom te nepopravljive

genocidnosti. Sloboda vrijeđanja preuzela je maha nad slobodom razumna govora, pa to još

više opterećuje nezaštićene.

Biskupi sa zabrinutošću konstatiraju da se zbog svega rečenog u hrvatski narod uvlači

osjećaj tjeskobe, napuštenosti i kao nekog nemoćnog prepuštanja događajima ili, ponegdje,

revolta koji nije vođen razboritošću.

Crkva nije poslana organizirati politički ni gospodarski ţivot naroda. Ona je poslana

navijestiti svima Kraljevstvo Boţje. Po njoj klica toga Kraljevstva već ţivi i djeluje u našoj

povijesti, a dovršit će se iznad obzorja ovozemnog trajanja, u vječnosti. Ali i predokus toga

«novog neba i nove zemlje» ne umanjuje već naprotiv razbuđuje zauzetost za dobrobit

zemaljskog ţivota. Moralna odgovornost i duhovna energija potrebne za procvat pravde,

ljubavi i mira upravo izviru iz svrhe prema kojoj je usmjerena sva povijest, «kada Bog bude

sve u svima». Stoga s Koncilom potičemo volju sviju da svaki preuzme svoj dio odgovornosti

za opće dobro (usp. GS, 31).

Hrvatski narod ima tradiciju parlamentarizma

Uvjereni da u hrvatskom narodu, bilo da ţivi u domovini bilo u svijetu, ima snage da se

zakorakne već sada na civilizacijski višu razinu ţivota, podupiremo svaku teţnju za

slobodom inicijative i udruţivanja na političkom, sindikalnom, kulturnom, gospodarskom i

društvenom području, da dođu do izraţaja sve zdrave ideje i sposobnosti. Hrvati imaju

tradiciju parlamentarnog načina ostvarivanja svojih prava i ciljeva, čemu je povijesni izraz

stoljetna institucija Hrvatskog sabora kao neprekinutog oblika trajanja hrvatskog drţavnog

prava i pravne drţave. U skladu s općim etičkim načelima podupiremo nastojanja da u

obnovljeni Hrvatski sabor uđu predstavnici naroda opunomoćeni slobodnim izborima, da to

bude mjesto gdje će se donositi pravedni zakoni, postavljati prava pitanja i bez straha,

suvereno i neuvjetovano, pronalaziti rješenja bitna za ţivot svih građana.

Otvoriti put u pozitivne tokove koji danas ujedinjuju Zapadnu Europu

Dakako, ni hrvatski narod ne ţivi sam, niti se razvija izvan prostora i vremena. U

saobraćaju s drugim narodima, osobito sa susjedima i s onima koji zajedno s njim ţive u

istoj domovini, stekao je – drţimo – kako svojim usponima tako i svojim padovima i

povijesnim zabludama, dovoljno iskustva za izgradnju suţivota u pravednosti i uzajamnom

poštovanju, naučivši da je u svakom narodu Bogu mio onaj koji čini pravdu (usp. Dj 10, 35).

Vjerujemo da je to ujedno put u svenarodno izmirenje, moralni preporod i gospodarsku

uspješnost kakvoj smo svjedoci kod naših ljudi ponajviše u iseljeništvu. Zar se zaista mora

napustiti domovina da se pronađu uvjeti koji omogućuju razvitak talenata i sposobnosti koje

je Bog dao ljudima za osobno i skupno dobro?

Zajedno s drugima i hrvatski narod treba sebi otvoriti put u pozitive tokove koji danas

ujedinjuju Zapadnu Europu, prema kojoj su Hrvati još u prvom tisućljeću kršćanske ere

definitivno usmjerili svoju povijest prionuvši uz Rimsku Apostolski Stolicu, što je postalo

sastavnicom hrvatskoga nacionalnog bića.

Slični tokovi počinju preobraţavati također lice Srednje i Istočne Europe. I tamo se

naime, pedeset godina nakon početka Drugog svjetskog rata, ponovno otkriva vrijednost

dubokih zajedničkih kršćanskih korijena, civilizacijsko značenje poštovanja prava ljudske

osobe i njezina stvaralaštva te neophodnost obnavljanja demokratskih institucija, – sve

plodovi davno u srcu posijanog Evanđelja.

Među narodima je moguće ostvariti istinsku ravnopravnost

To su novi znakovi nade i ohrabrenja. Slijedeći te znakove moguće je i među narodima u

Jugoslaviji ostvariti istinsku ravnopravnost i uzajamno poštovanje te potrebnu suradnju.

Moguće je prevladati prilike u kojima prijeti opasnost da se samovolja jačega pokuša

ostvariti nasilnim sredstvima i da se tako pogazi suverenost i samoodređenje naroda.

Moguće je otkloniti uzroke koji rađaju čisto političkim sudskim procesima koji i danas teško

opterećuju naše društvo, na čuđenje demokratske javnosti svijeta.

Znakove vremena Crkva tumači u svjetlu Evanđelja. Tako Boţji narod u događajima

svijeta otkriva Boţji poziv. Potičemo vas, dragi vjernici, da molitvom, vjernošću Boţjoj volji,

teološkim razmišljanjem, istraţujete put kojim Bog vodi svoj narod u ljudskiju i pravedniju

budućnost.

Ojačani spoznajom da je Bog milosrdni čovjekoljubac, sve vas – dragi vjernici – i sav

hrvatski narod u domovini i u svijetu, kojega smo članovi, koji ljubimo i komu sluţimo, i sve

vas koji se trudite djelovati po savjesti, blagoslivljamo u zajedničkoj vjeri, nadi i ljubavi.

Vaši biskupi

U Đakovu, 4. listopada 1989.

__________________________ GK, 15. listopada 1989., str. 1. i 5.

11. studenoga 1989. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Demokratizacija je jedina stvarna pretpostavka za slobodu, mir i napredak svakog

naroda u drţavi kao i za njihov suţivot.

Priopćenje za javnost.

Komisija «Justitia et Pax» pri BKJ na svom sastanku 11. studenoga 1989. u Zagrebu pod

predsjedanjem krčkog biskupa koadjutora Josipa Bozanića, potpredsjednika Komisije,

razmotrila je aktualnu društveno-političku situaciju u svjetlu kršćanske etike i uočila

stanovite točke kojih pojašnjenje i poštovanje zahtijeva kršćanska savjest u korist općeg

dobra svih građana.

Komisija najprije konstatira činjenicu ubrzanih procesa dalekoseţnih promjena u većem

dijelu zemalja tzv. realnog socijalizma u Europi, koji – kako izgleda – usprkos svemu,

naglim koracima vode prema zbiljskoj demokratizaciji i poštovanju narodnih, ljudskih i

građanskih prava, te rušenje ideoloških, političkih, privrednih, vojnih i drugih zidova koji su

te zemlje dijelili od ostale Europe i svijeta – a sve to ne događa se bez specifičnoga doprinosa

vjernika i njihovih zajednica. Komisija vjeruje da će ta događanja povoljno utjecati i na

slične procese koji su davno prije započeli u našoj zemlji, ali su se u novije doba pokazali

nedovoljno odlučnima i korjenitima te zato s više strana ugroţenima.

Korjenitu demokratizaciju kod nas, koja je jedina stvarna pretpostavka za slobodu, mir i

napredak svakog naroda u drţavi kao i za njihov suţivot, onemogućuju poznate a još

neprevladane političke opcije. No također treba istaknuti stanovite svjesne ili nesvjesne

nedorečenosti glede načelnih preduvjeta za ostvarenje te demokratizacije.

Tako je – da spomenemo samo najvaţnije nedorečenosti – kod nas načelno prihvaćena

nuţda političkog pluralizma. No, nije li to i nadalje samo fraza, odnosno monopolizirano

političko oruţje u borbi za odrţanje vlasti, ako postojeća partija svojata isključivo pravo na

pravorijek o tome hoće li to biti jednopartijski ili višepartijski pluralizam? Nedorečeno je tko

joj danas daje legitimitet za takav pravorijek. Njezini kongresi, naime, obvezuju samo

njezine članove, ali ne i cijele narode. Kad nastupa trenutak da se demokratski mora

odlučivati o legitimitetu odlučivanja u ime naroda?

Nadalje, u takvim okolnostima mogu se kod nas u najskorijoj budućnosti kao

najozbiljnija prijetnja zbiljskoj demokraciji pojaviti prividno demokratski međurepublički

kompromisi, odnosno nagodbe ili usuglašavanja. Kompromisi i nagodbe doprinos su

demokraciji samo kad se događaju iz demokratskih pretpostavki.

Velik je korak kod nas učinjen kad se načelno usvojilo da je jedan od bitnih preduvjeta

demokracije pravna drţava. Nije od manjeg značenja ni činjenica da se jednako prihvatilo

načelo da je preduvjet pravne drţave nezavisno sudstvo. Ali nisu još jednako razjašnjeni

preduvjeti za ostvarenje nezavisnog sudstva. Jedan od najvaţnijih svakako je i taj da

zakonodavac unaprijed zakonski strogo precizira svu materiju s područja krivičnoga i

kaznenoga prava. Civilizacijska je, naime, tekovina od vremena rimskoga prava da se sve

odredbe i svi izrazi toga područja tumače u najuţem smislu u korist okrivljenoga. Zato,

moţe li u pravnoj drţavi građanin bilo sudski bilo politički odgovarati npr. za

kontrarevoluciju, nacionalizam, sudjelovanje u «maspoku» ili bilo kojem sličnom pokretu,

autonomaštvo, separatizam, klerikalizam, klerofašizam, kleronacionalizam i sl. dok

zakonodavac nije precizno odredio u čemu je nedopustivost ili kaţnjivost inkriminacije koja

se pokriva tim i sličnim izrazima? I tko ima pravo na takva inkriminiranja?

Moţe li biti nezavisnoga sudstva dok se to ne precizira? Komisija smatra da dotle

zapravo svaki proces moţe bit politički proces, te da politička inkrimincija moţe konkretno

imati snagu sudskog procesa.

Ĉitamo svjedočanstva ljudi koji su prošli kroz teške torture u istraţnim postupcima,

okrivljeni i suđeni i za djela koja nisu počinili, i kako su nehumano bili tretirani i poslije

sudskog procesa u zatvorima. I sada raspolaţemo s vijestima o pravno i humano

neprihvatljivom postupku ljudi po zatvorima kod nas. Komisija apelira na poštovanje

ljudskih prava i u tim institucijama te informiranost i kontrolu javnosti.

Komisiju plaše i neki najnoviji glasovi o tome da se istodobno s javnim deklaracijama s

najviših mjesta o nuţdi strogog poštovanja vjerskih sloboda počinju ponegdje po školama i

na drugim mjestima obnavljati stari pritisci na savjesti vjerujućih.

Komisija se, usprkos svemu, nada da se ipak ni kod nas neće dogoditi veći i trajni

uzmaci na otvorenom putu prema demokraciji i punom poštovanju ljudskih i građanskih

sloboda.

Predsjedatelj

Josip Bozanić, biskup

______________________________________________________ GK, 19. studenoga 1989., str. 1; Sluţbene vijesti BKJ, 2/1989., str. 4-5.

14. studenoga 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ideje slobode i ljudskih prava nezaustavljivo prelaze sve granice.

Izjava za radio Berlin povodom rušenja Berlinskog zida.

Vijest da je otvorena granica između SR Njemačke i DDR odjeknula je u svijetu kao

dobra vijest. Posebno je odjeknula vijest da je provaljen i Berlinski zid, da ne bude više zid

koji rastavlja i na kojem se gine. Taj zid sâm po sebi bio je znakom nasilne podijeljenosti

naroda i Europe, bio je nespojiv s pojmom suvremene civilizacije.

Ako je srušen, to je pozitivan znak da se ipak događa u Istočnoj Europi proces koji

obećava istinsku slobodu za osobe i narode te dosljedno poštovanje svih ljudskih prava.

Zato s radošću slušamo takve vijesti koje u ljudima bude nadu da konačno narodi mogu

graditi svoj ţivot u slobodi, usvajajući neprolazne vrijednosti istine, pravednosti i mira.

Posebno je utješno u tom procesu da se ostvaruje na miran način i da ljudi, zahtijevajući

svoja prava i slobodu, ne čine nasilje. Ohrabruje i činjenica da vlasti u Istočnoj Njemačkoj

nisu silom spriječile manifestacije stotina tisuća građana koji zahtijevaju promjene i koji su

zapravo svojim moralnim pritiskom srušili Berlinski zid, tu sramotu suvremene Europe.

Mi kao vjernici tome se radujemo i ţelimo uspješan i miran razvoj situacije u svim

zemljama gdje su totalitarizmi poniţavali čovjekovo dostojanstvo. Sigurno je da ideje

slobode i ljudskih prava nezaustavljivo prelaze sve granice, ulaze u razmišljanja ljudi i

rastu kao nova svijest i tamo gdje još nema mogućnosti da se ta svijest djelotvorno izrazi.

Silom se to moţe gušiti, ali ne trajno. To dokazuje i rušenje Berlinskog zida. Neka Bog

usmjeri teţnje svih ljudi k općem dobru osoba, obitelji i naroda za dostojan ţivot sviju u

slobodi, pravednosti i istinskom miru, a to je civilizacija ljubavi!

___________________

GK, 26. 11. 1989., str. 3.

19. studenoga 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svaki narod ima pravo da ţivi svoje dostojanstvo, svoj identitet i svoj suverenitet na tlu

svoje domovine, da ne bude nikome podčinjen, ni od koga potlačen – i da tako, kao slobodan

narod, moţe surađivati s drugim narodima za šire dobro, za mir, pravdu i slobodu sviju.

Dijelovi propovijedi u svetištu Gospe od Stomorije, na otoku Šolti.

[…]

Povijest znači gibanje, hod i neprestanu izmjenu. Mijenjaju se sustavi, kraljevstva,

carstva, ideologije, politike, vlasti. Jedno odlazi, drugo dolazi. U toj promjenjivosti, u tom

neprestanom povijesnom hodu nešto stoji kao nepromjenjiva stvarnost da bi povijest imala

svoje uporište, da bi čovjek imao svoje utočište i da nikad ne bi utrnulo svjetlo koje moţe

obasjati savjest, odgovarati na čovjekovo pitanje o istini, osvjetljivati naše srce da bude srce

koje ljubi Boga i čovjeka.

Ta stalnost jest Isus Krist, Svjetlo. On reče: 'Ja sam svjetlo svijeta, tko ide za mnom,

neće hodati u tami' (Iv 8,12).

Danas smo svjedoci povijesnog događanja stanovitog gibanja u zemljama u kojima se

naviještala konačnost čovjekova dostignuća kad se govorilo: ovo je najbolji sustav, ovo je

najistinitija ideologija, ovo je najbolje društvo. Vidimo pak da su se mnoštva pokrenula da bi

traţila promjenu. Znači da su ta mnoštva izgubila vjeru u to 'najbolje', u to 'najistinitije'.

Traţe pravu istinu i pravu slobodu, traţe društvo u kome će zaista čovjek biti čovjek sa

svojim neotuđivim pravima.

Nikoja vlast na ovom svijetu nije darovatelj ljudskih prava. Nikoja si vlast ne smije

prisvajati tu moć da ona mjeri i vaţe koliko će čovjek imati svojih prava. Ĉovjek se sa svojim

pravima rađa. On već svojim začećem nosi u sebi svoje neotuđivo pravo na ţivot, pravo da se

rodi, pravo da bude poštovan, pravo da bude slobodan, pravo da zaista ţivi puno

dostojanstvo ljudske osobe. Gdje je god to ugroţeno, gdje god čovjek nije poštovan u tim

svojim – s njime rođenim – pravima, tu nastaju krize.

Govori se, braćo i sestre, o reformama kako bi se izašlo iz krize. Mi biskupi, u ime cijele

naše Crkve, kakve izlaze iz krize moţemo mi naviještati? Najprije promjenu čovjeka. Ĉovjek

mora biti pravedan da bi bio graditelj pravednoga društva. Ĉovjek mora biti slobodan da bi

bio graditelj slobodnoga društva. Ĉovjek mora biti dobar da bi bili dobri odnosi između Boga

i čovjeka, između čovjeka i čovjeka u vlastitoj obitelji, između naroda i naroda.

Kao što je čovjek rođen sa svojim pravima, tako i narod ima svoja prava. Svaki narod

ima pravo da ţivi svoje dostojanstvo, svoj identitet i svoj suverenitet na tlu svoje domovine,

da ne bude nikome podčinjen, ni od koga potlačen – i da tako kao slobodan narod moţe

surađivati s drugim narodima za šire dobro, za mir, pravdu i slobodu sviju.

To su etički principi, to su moralni zahtjevi. Ali, ti moralni zakoni imaju svoj izvor, svoj

temelj u istini o čovjeku. Istina o čovjeku jest što Bog reče o čovjeku.

Zašto su ta društva ušla u tako duboku krizu i zašto se pokreću posebno naraštaji

mladih i traţe promjene? Zato što osjećaju da se gradilo društvo na krivim spoznajama o

samom čovjeku. Kad se čovjeka shvati samo materijalistički, kad tu nema više nikakve

vječne perspektive, kad on više nije slika Boţja, onda se otvara put svim zloupotrebama

protiv čovjeka i svim zločinima protiv čovjeka.

Ako nije slobodan čovjek, nije slobodan ni narod.

Ako čovjek nije slobodan, nije ni Crkva slobodna.

To su moralni zakoni koji kliju u ljudskom srcu, a javna vlast moţe ispuniti svoj smisao,

svoju odgovornost samo ako to štiti, ako to jamči.

Kad se raspravlja o ustavima – svaki ustav, da bi zaista bio temelj javnog ţivota, temelj

odnosa u pravu i istini, mora biti ustav koji jamči svakomu slobodu, dostojanstvo i pravo. To

su onda temelji pravne drţave, gdje je isključena svaka samovolja bilo kojeg organizma, bilo

kojeg foruma – gdje je čovjek zaštićen.

Sve su to zahtjevi naše vjere. Zato se vjernik angaţira u ţivotu društva, u ţivotu naroda

sa svojom savješću i svojim uvjerenjem.

[…]

Hoće li hrvatski narod imati budućnost? Nabrojio je već više od trinaest stoljeća svoje

nazočnosti u svojoj domovini kojoj pjeva 'Lijepa naša domovino'. I smijemo reći da je to naša

domovina i smijemo reći da je to Hrvatska. Zato nikoga ne preziremo, zato nismo nikakvi

nacionalisti, nego samo rodoljubi, a rodoljublje uvijek uključuje ljubav, nikada mrţnju.

Rodoljublje uvijek hoće slobodu, a nikada nasilje. U tom rodoljublju odgaja nas naša vjera.

______________________ GK, 3. prosinca 1989., str. 3.

Boţić, 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Novi odnosi među osobama i narodima mogući su u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

Iz boţićne čestitke.

[…]

Klima Europe se, posebno na Istoku, znatno promijenila. Moţemo reći: neočekivano i

brzo. Negdje ima razloga za velike nade. Negdje, naprotiv, prisutne su tjeskobe. Ali procesi

su nezaustavljivi u smjeru slobode.

U ne tako davnoj prošlosti (četrdeset, trideset, dvadeset i manje godina), kad su ljudi

ustajali sa zahtjevima da budu slobodni, da vlada pravednost, da se vrati dostojanstvo

ljudskoj osobi, bili su optuţivani za «kontrarevoluciju», proglašavani su «neprijateljima»

prema kojima nema smilovanja. Na njih su slani tenkovi u ime «bratske pomoći», u ime

teorije o «ograničenom suverenitetu», pozivom na načelo «internacionalizma». Tako su

postrijeljani radnici na Brandenburškim vratima, zgaţen je narod na ulicama Budimpešte,

ugušeno je «Praško proljeće», pucalo se na radnike pred brodogradilištem «Lenjin» u

Poljskoj. I još negdje dalje i davnije, i još negdje bliţe i skorije, umnaţani su montirani

procesi, ljudi su strašnim mučenjima «stručno obrađivani» da priznaju djela koja nisu ni

pomislili učiniti, i odrobijali su 8, 10, 14 godina neduţni. Punile su se tamnice, samice i

gulagi. Svemoć ideologija i sistema bila je takva da se nije smjelo ni pomisliti na neki

drukčiji povijesni hod. Kao da je povijest na svojoj posljednjoj postaji vremena.

A što se događa sada? Svjedoci smo kako se nenadano i neočekivano pokreću nebrojena

mnoštva od Berlina do Sofije, preskočivši po koju zemlju, i ponovno traţe slobodu, pravedno

vladanje bez korupcije i nasilja; proglašavaju nepovredivost svih ljudskih prava i neotuđivi

suverenitet naroda. I što se događa u tim zemljama? Izuzevši pokoji nasilni incident, nema

nasilja kao nekoć. Naprotiv, ljudi od radosti plaču poput onih na srušenom Berlinskom zidu,

ili nose zapaljene svijeće poput onih u Pragu, ili čak negdje čuvarima reda prijateljski mašu

rukama i pruţaju cvijeće. Bilo je i toga.

Nekoć proglašavani «kontrarevolucionari», «neprijatelji» sistema, «disidenti» sjede u

mirnom dijalogu sa svojim dojučerašnjim progoniteljima; ulaze u vlade, dobivaju vaţne

resore. Nekoć svemoćne, a naţalost ne rijetko nečovječnošću uprljane razne «sluţbe

sigurnosti» dolaze pod kontrolu ili se raspuštaju; naoruţane vojske, u koje je utrošen najveći

dio plodova ljudskog rada, ne izlaze na ulice da bi branile nedodirljive sisteme i neporecive

ideologije.

Ako se tako bitne promjene za ostvarivanje slobode, ljudskih i narodnih prava događaju

bez nasilja i protunasilja, onda nas takvi procesi podsjećaju na proroštvo o vuku i janjetu

koji će zajedno boraviti. Vuk neće optuţivati janje da mu uvijek vodu muti, makar pije

nizvodno od vuka. To znači događanje čudesne promjene, ne samo dlake nego i ćudi.

Netko to nazva «revolucijom svijeća». Ako se to dokraja ostvari, bolja vremena dolaze.

Novi odnosi među osobama i narodima mogući su u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

Što znače proročke riječi da vuk i janje zajedno prebivaju, ris leţi s kozlićem, tele i lavić

zajedno pasu a djetešce ih vodi?

To znači da su sudovi oslobođeni od ideologija i politika; suci su pravedni; neduţni

sigurni; slabi zaštićeni; siročad zbrinuta; udovice osigurane; sloboda zajamčena svakome, i

neotuđiva prava u svim postupcima su poštovana. To znači da su narodi, bili oni veliki ili

mali, suvereni gospodari na svome, izgrađuju svoju kulturu, svoj jezik, svoju ekonomiju,

svoje postojanje u punoj slobodi. Samo iz te slobode od unutarnjeg i vanjskog nasilja mogu s

dugim slobodnim narodima surađivati da svi budu još sigurniji. Samo na tome počiva

prijateljstvo među narodima. Kad jedan narod hoće potlačiti drugi narod, to je zlo

nacionalizma, a nije nacionalizam kad se jedan narod brani i hoće ostvarenje svojih

zakonitih prava. To je rodoljublje. Rodoljublje pak isključuje svaku mrţnju, nasilje i

nepravdu. Rodoljublje je nespojivo s agresijom na tuđu kuću i na tuđu domovinu. Tuđe

poštuje, svojim se diči.

Proročke slike najavljuju odnose i vrijeme u kojem se neće graditi zidovi, a granice će

biti mjesta susreta i prolazi za slobodnu razmjenu dobara i ljudi u gradnji boljeg svijeta za

dobro sviju.

Isus Krist je spasiteljska, aktivna prisutnost samoga Boga u povijesti da se događa

pomirenje i opraštanje za vječno Otkupljenje. Zato je naviješten od starozavjetnih proroka

kao Mir! «On – on je mir!» (Mih 5,4). «U danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik.» (Ps

72/71).

Što znači taj Mir? To znači pomirenje s Bogom i s ljudima. To znači opraštanje i zaborav;

zakopati sve mračno u prošlosti i novim mislima i djelima graditi bolju budućnost. Bolja

budućnost nije moguća ako se ne ugase sve mrţnje: rasna, klasna, nacionalna, vjerska.

Svaka je mrţnja protuboţja i protučovječna. Naţalost, još uvijek nisu ugašene do kraja ratne

mrţnje i stalno ih se potpaljuje krivim optuţbama. Samo istina oslobađa, reče Isus (usp. Iv

8,32).

Program Mira ispjevan je u boţićnoj noći i odjekivao je betlehemskim poljanama. Bila je

to pjesma anđeoskih korova: «Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima

njegovim» (Lk 2,14). Doista, «Riječ tijelom postade i nastani se među nama» (Iv 1,14). Bog je

postao čovjekom i rodio se od Djevice za čovjeka, da bude «svjetlost na prosvjetljenje naroda»

(Lk 2,32).

Isus Krist – Bogočovjek – uprisutnio se u ljudskoj povijesti da u čovjeku ponovno

uspostavi sliku Boţju, grijehom uništenu; da čovjeku vrati dostojanstvo sina Boţjega; da

ljude pomiri s Ocem i tako sve učini braćom i da ih Svetim Duhom preporodi za nebesko

kraljevstvo. Iz ljubavi prema nama prihvatio je smrt na kriţu za naše otkupljenje. Proglasio

je Blaţenstva na Gori. Potvrdio je najkraći Ustav za sva vremena i za sve ljude, koji u sebi

sadrţi sve Boţje zapovijedi, sav Zakon i proroke, a to je zapovijed ljubavi: «Ljubi Gospodina

Boga svoga svim srcem […]. Ljubi svoga bliţnjega kao sebe samoga» (Mt 22,37.39)!

Uporno se nastojalo kroz dugo vrijeme i na širokim prostorima svijeta, svim sredstvima,

isključiti Boga iz misli i savjesti; gradilo se društvo bez Boga, čak i protiv Boga. Ĉvrsto se

nadamo da će se u suvremenim procesima ljudi i vlasti osloboditi te teške zablude i priznati

punu vjersku slobodu svim ljudima na svim poloţajima. Spoznat će da škola ne smije biti

škola nevjere; priznat će dostojanstvo vjerskog uvjerenja u vojsci, u zatvoru, u bolnicama,

staračkim domovima i na svim radnim mjestima. Tako je moguć civilizacijski napredak;

tako se ostvaruje kultura duha i savjesti.

[…] _______________

GK, Boţić, str. 3.

31. prosinca 1989.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ljudska prava ulaze u svijest čovječanstva kao najviši doseg civilizacije. Izvadak iz propovijedi u zagrebačkoj katedrali,

odrţane na Staru godinu.

[…]

Ĉovjek je biće odnosa. On je uvijek upućen na drugoga; uvijek je u odnosu s drugim: u

odnosu je s Bogom, s drugim ljudima i sa širom zajednicom. On je društveno biće, i zato o

tim odnosima među ljudima ovisi samo društvo, počevši već od obitelji.

Svi su ti odnosi odlučni za ţivot osobe i za suţivot u zajednici; moraju biti utemeljeni na

etičkim vrijednostima, na moralnim principima da bi bili čovječni. Samo na ispravnim

odnosima moţe se graditi ţivot dostojan čovjeka. Tu se u središte stavlja pitanje ljudskih

prava. O tim se pravima razvila cijela pravna znanost, a moţemo reći i teologija u drugoj

polovici dvadesetog stoljeća. Tako ljudska prava ulaze u svijest čovječanstva kao najviši

doseg civilizacije. Deklaracija Ujedinjenih naroda i razni drugi dokumenti međunarodne

vaţnosti i međunarodnih odluka bave se ljudskim pravima. Tu moramo posebno ubrojiti

Helsinšku deklaraciju. Vlade koje ih potpisuju, preuzimaju i obvezu da ih poštuju.

Sve je to plod kršćanskog kvasca koji nezaustavljivo djeluje u procesima svijeta, unatoč

tolikim nasiljima i nepravdama.

Najnoviji procesi u zadnjih nekoliko mjeseci u zemljama Istočne Europe, koje su gradile

sav ţivot na marksističkoj ideologiji i na jednopartijskom ustrojstvu, buknuli su u tako

snaţnim i nezaustavljivim promjenama da se to nije moglo očekivati. Tko je mogao očekivati

na početku ove godine koja završava da će novi predsjednik Ĉehoslovačke Vaclav Havel

nakon izbora otići u katedralu da prisustvuje misi koju je slavio praški kardinal František

Tomašek?

Znalo se da su to čvrsti sistemi, osigurani vojnom snagom i policijskom organizacijom

koja je imala, moţemo reći, pod okom svakoga čovjeka. Međutim, osim tragičnog krvoprolića

u Rumunjskoj, sve su te nagle promjene nastajale bez nasilja i protunasilja. I to je ono što

najviše iznenađuje ove godine Gospodnje 1989. Taj je proces usredotočen na ljudska prava,

na dostojanstvo ljudske osobe koja ne moţe biti, kao ni narod, vlasništvo ni drţave, ni bilo

koje političke stranke, niti bilo koje osobne moći.

Govori se o demokratizaciji, o demokraciji; to je politički pojam ali mi ga shvaćamo

etički. To je etički pojam, etička vrijednost. Sazrijevanje te svijesti u ljudima raslo je

nezaustavljivom snagom. Nove se vlasti sada zaklinju na poštivanje svih ljudskih prava i

sloboda da bi novo društvo bilo građeno zaista suradnjom i suodgovornošću svih građana na

političkom ustrojstvu drţave, na ekonomskom razvoju, u kulturnom ţivotu, u rješavanju

svih problema koji opterećuju ţivot ljudi.

Tako će u svim tim zemljama nova godina 1990. biti dočekana s novim nadama u ozračju

slobode od straha i nasilja.

I u našoj se domovini govori o demokratizaciji. Naviješteno je i u Hrvatskoj odstupanje

od jednopartijskog sistema i prijelaz u višestranački sistem u kojem će cijelom narodu biti

ponuđeni programi u jednakopravnom predlaganju tih programa, što nuţno u sebi uključuje

princip slobodnoga političkog udruţivanja. Narod će moći odlučiti, kaţu, u slobodnim i

tajnim izborima što hoće i što smatra da je u interesu općeg dobra u politici, ekonomiji, u

rješavanju socijalnih problema socijalne pravednosti, na području obrazovanja, zdravstva,

kulture itd.

Ako je to obećano, onda postoji i nada da će to biti i ostvareno, premda nije nikakva

tajna da će ti procesi nailaziti na otpore u određenim mentalitetima, u ideološkoj

isključivosti i u navikama privilegiranih koji hoće zadrţati privilegije.

Mi vjernici s punom paţnjom pratimo te procese, poštujemo svaki pozitivni pomak u

poštivanju ljudskih prava, i nacionalnih prava, i gajimo sasvim konkretne nade, koje

postaju i zahtjev, da se u novoj Godini 1990. nastavlja pozitivan proces u smjeru istinske

demokracije, ali proţete neprolaznim i općim načelom Boţje riječi: Što ne ţeliš da tebi tko

čini, ne čini ni ti drugome; što ţeliš da tebi tko čini, učini i ti drugome. To je temelj

pravednih odnosa u istini i slobodi koji, konačno, svu svoju snagu dobiva Boţjom zapovijedi

ljubavi.

Zao mi vjernici shvaćamo te procese u ovom svjetlu: da iz njih budu isključeni svi osjećaji

mrţnje, svaka osvetljivost, svako nasilje.

[…]

_____________ MDP, str. 37-39.

GODINA 1990.

17. siječnja 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U sadašnjem odlučnom i sudbonosnom trenutku povijesti Crkva ţeli biti u sluţbi mira,

sloge i međusobnog poštovanja. Govor na novogodišnjem primanju

kod predsjednika Sabora SR Hrvatske.

Poštovani gospodine predsjedniče!

Kao predsjednik Sabora SR Hrvatske uputili ste predstavnicima svih vjerskih zajednica

u Hrvatskoj novogodišnje dobre ţelje, ali ste ih popratili i razmišljanjima o suvremenoj

situaciji na raznim područjima javnog ţivota.

Ovi su susreti izrazi učtivosti, ali su i prigoda da se razmijene misli o konkretnim

pitanjima i problemima s naglašavanjem dobre volje s obje strane da se pozitivnim

rješenjima problema ostvaruju dostojni uvjeti ţivota svakog naroda i svakog čovjeka.

Ove godine, više nego prošlih godina, našem se susretu upravo nameću «znakovi

vremena» koji potiču na razmišljanje da s punom odgovornošću uočavamo poruke tih

znakova u ovom trenutku suvremene povijesti.

Spomenuo bih neke činjenice koje su privukle paţnju cijelog svijeta. Tako su znakovite.

Ono što se posljednjih mjeseci događalo i što se događa u socijalističkim zemljama Istočne

Europe zaista se moţe smatrati povijesnim procesom koji odjekuje svijetom i ne ostaje bez

odjeka ni u Hrvatskoj, kao ni u cijeloj Jugoslaviji. Otvoren je neočekivano duboki povijesni

proces u kojem su progovorili narodi od Baltika do Crnoga mora, bez nasilja, ali jasnim

glasom i odlučnim zahtjevom da se riječima: sloboda, socijalna pravda, ljudska prava,

demokracija dade njihovo pravo značenje i da se provedu u ţivot. Pošteno treba priznati da

su komunističke partije u tim zemljama, izuzevši Rumunjsku, shvatile da je govor naroda

provalio iz dubokog nezadovoljstva i da ga se silom ne moţe ušutkati. Postupile su

civilizacijski i ušle u dijalog da se situacija politička, ekonomska, društvena iz temelja

mijenja nabolje.

Druga činjenica, koja je privukla paţnju svijeta, sigurno je susret pape Ivana Pavla II. s

Mihailom Gorbačovom, koji je u tom susretu priznao da se susreće s najvećim religioznim

autoritetom u svijetu i svečano je najavio zakon kojim će se u Sovjetskom Savezu stvarno

priznavati vjerska sloboda svim građanima. Tako sam Gorbačov i nove vlasti u zemljama

Istočne Europe priznaju da je borba protiv vjerskih uvjerenja ne samo besmislena nego i

štetna zbog tolikih negativnih posljedica na moralnom području; osim toga, ta je borba bila

nepravedna jer je nanosila nasilje ljudima u njihovim najintimnijim uvjerenjima. Stoga se

sada u svim tim velikim promjenama daju svečane izjave o poštivanju svih ljudskih prava u

punoj slobodi i poštivanju nacionalnih suvereniteta i ljudske osobnosti.

Dok ističemo nezaustavljivi pokret za slobodom u spomenutim zemljama, ne moţemo

bez tuge spomenuti i krvoprolića kojima se htjelo ugušiti svaku pomisao i teţnju za

pravdom. Primjer je za to Rumunjska. Rumunjski narod, u kojem ţivi također već stoljećima

hrvatska i srpska manjina, platio je skupom cijenom krvi i suza svoju slobodu, kad se

«Securitate» nije ustručavala pucati čak ni u djecu koja su nosila svijeće, ni u ranjenike u

bolnicama. To je samo dokaz do koje mjere moţe biti izobličena ljudska osoba i čovjekova

savjest. Međutim, baš Rumunjska je pokazala da teţnja naroda za slobodom moţe biti jača

od sile kad nada pobijedi strah.

Mi Kristovi vjernici iz evanđeoskih izvora i prosvijetljeni naukom Koncila, kojim je

Katolička Crkva protumačila sve svoje odnose prema stvarnostima ovoga svijeta, znamo da

je volja Boţja da bude osigurano u svakom društvenom uređenju dostojanstvo ljudske osobe

već od njezina začeća; znamo da je volja Boţja da ljudska osoba ne bude predmet ničije

samovolje, nego subjekt – nosilac neotuđivih ljudskih prava da u slobodi, po ispravnoj

savjesti, surađuje s drugim ljudima za opće dobro; slobodna ljudska osoba kao subjekt, a ne

objekt, izvršilac je duţnosti koje izviru iz obiteljskog, društvenog i narodnog zajedništva.

U tom smislu Crkva shvaća pojam demokracije i smatra je ne samo političkom

kategorijom nego i etičkom vrijednošću. Demokracija je kao moralni princip ušla u temelje

europske civilizacije. Demokracija znači slobodu ne samo osoba nego i naroda. Narod, kao i

osoba, ne moţe biti ničiji objekt; i narod je subjekt i kao takav nosilac svojih prava koja su

neotuđiva i neodreciva. Ta su prava: pravo na svoju domovinu; pravo na svoj suverenitet i

identitet; to uključuje pravo na svoj kulturni, ekonomski, sigurnosni razvoj. Narod ima

pravo na svoje ime, povijest, jezik, ukratko, slobodan ţivot da bi iz slobode i ravnopravnosti

mogao biti suradnik za mir i dobro s drugim narodima. Crkva ta načela zastupa kao

neprolazne vrijednosti i zato odgaja za čovjekoljublje i rodoljublje, crpeći svu istinu iz Boţje

Riječi.

Priznajemo da sa simpatijama i nadama pratimo proces demokratizacije i kod nas. Nije

li znak vremena, i znak nade, činjenica da je u Hrvatskoj prošli Boţić dobio pravo javnosti,

nakon toliko desetljeća, u javnim sredstvima priopćavanja! S pravom se nadamo da će ove

godine Boţić biti proglašen neradnim danom.

Trajno smo se zauzimali za istinsku slobodu i za ljudska i narodna prava. Drago nam je

da govor o slobodama i ljudskim pravima dobiva sve šire prostore u sredstvima društvenog

priopćavanja i u političkim forumima.

Demokracija ima svoju logiku. U svom punom značenju uključuje u sebi mogućnost

različitih razmišljanja i traţenja rješenja kako bi se na najbolji način postiglo opće dobro.

Opće dobro znači: dobro osoba, obitelji i naroda. Zato je logički zahtjev demokracije

višestranački sistem. Samo tako čovjek kao osoba i narod, kao zajednička svijest, mogu biti

politički subjekt. To povlači sa sobom i ravnopravnost u slobodnom predlaganju programa u

svim sredinama i u svim sredstvima javnog priopćavanja.

Samo ravnopravnošću političkih stranaka u djelovanju i tumačenju programa mogu se

pripremiti slobodni i tajni izbori kojima narod kao takav izraţava što hoće i kome povjerava

vodstvo svoga ţivota na određeno vrijeme. Tako izabrani predstavnici dobivaju mandat od

naroda i odgovorni su narodu. Vrhovno tijelo koje izvršuje volju naroda jesu skupštine

sastavljene od slobodno izabranih predstavnika.

U Hrvatskoj stoljećima tu tradiciju čuva i drţavnost hrvatskoga naroda predstavlja

Sabor. Na to smo upozorili i mi hrvatski biskupi svojim pismom od 4. listopada prošle

godine. Napisali smo: «Hrvati imaju tradiciju parlamentarnog načina ostvarivanja svojih

prava i ciljeva, čemu je povijesni izraz stoljetna institucija Hrvatskog Sabora kao

neprekinutog oblika trajanja hrvatskog drţavnog prava i pravne drţave. U skladu s općim

etičkim načelima podupiremo nastojanja da u obnovljeni Hrvatski Sabor uđu predstavnici

naroda opunomoćeni slobodnim izborima, da to bude mjesto gdje će se donositi pravedni

zakoni, postavljati prava pitanja i bez straha, suvereno i neuvjetovano, pronalaziti rješenja

za ţivot svih građana».

Svaki vjernik kao građanin ima pravo biti politički subjekt, ali Crkva nije politička

stranka i ne ţeli dijeliti vlast s bilo kojom političkom strankom. Ona ima svoje poslanje da

naviješta Evanđelje svim ljudima i da odgaja savjest za dobro. Vođena tim načelima, ona

sve ljude poziva da u političkim raspravama i u izbornom natjecanju isključe iz svojih misli i

govora bilo kakvu mrţnju ili ţelju za osvetom, bilo kakvu povredu tuđih prava i

dostojanstva a da daju vaţnost samo argumentima koji su nadahnuti iskrenim

čovjekoljubljem i rodoljubljem. Ne smije se nikoga isključivati iz dijaloga krivim optuţbama

i crnim etiketama. U raspravama među ljudima ima biti u središtu istina i pravednost.

Samo tim putem moţe se doći do onih rješenja koja narod uistinu očekuje i kojima će dati

svoje povjerenje slobodnim izborom.

Budući da je Ustav temeljna norma svega javnog ţivota, smatramo, jer se radi o

budućnosti, da stvaranje novih ustava, bilo republičkih, pokrajinskih i saveznoga, treba

prepustiti novim skupštinama, odnosno Saboru u Hrvatskoj, jer će samo tako biti izraz

narodne volje i temelj budućeg ţivota i budućih odnosa među narodima.

Crkva, dakako, od istinske demokracije očekuje punu i nepovredivu vjersku slobodu za

svakog čovjeka, u svakom zvanju i u svim ustanovama.

U sadašnjem odlučnom i sudbonosnom trenutku povijesti Crkva ţeli biti u sluţbi mira,

sloge i međusobnog poštovanja. Naţalost, nisu nam nepoznate optuţbe i uvrede kojima kao

da se ţeli izazvati nove obračune i nove mrţnje, ali mi ćemo kao Crkva u hrvatskom narodu

uvijek pozivati na mir i dostojanstvo, da se nitko ne da ponijeti strašću kojom bi se

povrijedila pravednost prema drugima i ljubav prema svima s kojima ţivimo na tlu lijepe

naše domovine i pod ovim suncem koje je obasjavalo tolika pokoljenja naše kršćanske

civilizacije.

Svi koji se zalaţu za istinske vrijednosti i nastoje sačuvati sve plemenito i dobro naše

baštine graditelji su mira. «Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i

uzdanje» (Iz 32,17).

Ovim razmišljanjem, koje nam nameće sadašnji čas velikih nada i odluka, ţelim u ime

svih hrvatskih biskupa podijeliti dobre ţelje s izrazima poštovanja sa svim ovdje prisutnim

predstavnicima vjerskih zajednica i društveno-političkih organizacija te Vama, gospodine

predsjedniče Sabora, i Vašim suradnicima zaţeljeti u istini vjere Boţju pomoć da uspijete

ispuniti svoju sluţbu tako da se ţivot u Hrvatskoj odvija moralnim, duhovnim i

materijalnim napretkom.

Bila nam Nova godina 1990. ulazak u bolju budućnost! Hvala!

__________________________

GK, 28. siječnja 1990., str. 3.

26. siječnja 1990.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Moramo biti svjesni da smjer našeg razvoja ovisi o zauzimanju svakog pojedinca. Stoga

je svaki katolik duţan da po svojoj savjesti i prema svojim sposobnostima sudjeluje u

javnom i političkom ţivotu. Izjava o slobodnim izborima.

Komisija Iustitia et Pax pri BKJ na svom sastanku u Zagrebu 26. siječnja 1990.

prihvatila je i objavljuje ovu Izjavu:

Slobodno ustanovljivanje samostalnih političkih udruţbi dovelo nas je, barem u nekim

dijelovima naše drţave, do sve istinskije pluralističkog društva. No, postojanje političkih

stranaka ima svoju pravu ulogu tek uz slobodne, neposredne, tajne i valjane izbore gdje sva

politička društva mogu slobodno nastupiti na izborima, ravnopravno se natjecati za glasove

birača i zatim na temelju tako izraţene narodne volje sastaviti skupštine i sabore koji će

svojim vladama povjeravati izvršavanje svojih zakona. Slobodno i ravnopravno nastupanje

svih grupacija koje ţele sudjelovati na izborima, i to kako u pripremi i provođenju izbora

tako i u kontroli njihovih rezultata, što mora biti zakonski utvrđeno, osobito je potrebno u

doba prelaska iz jednopartijskog u višepartijski sistem. Ne bi bilo demokratski

nedemokratski se koristiti stečenim prednostima. Zato očekujemo da u bliskoj budućnosti

imamo doista valjane i slobodne izbore. U protivnom izbori bi se mogli osporavati kao

nelegitimni.

Smatramo da će izbori biti valjani ako sve političke skupine budu jednakopravne, što

znači ako budu imale jednake mogućnosti i jednake uvjete, uključujući i pravo na

jednakopravno korištenje materijalnih, medijskih i drugih sredstava.

Kad je riječ o materijalnoj jednakopravnosti, mislimo na sva materijalna sredstva –

financije, prostorije, tehnička pomagala i ostalo što je potrebno za organizaciju političkih

zajednica i zborova po svim mjestima. Svaka, naime, veća organizacija zahtijeva potrebna

materijalna sredstva. Ta sredstava kod nas u najvećoj mjeri dolaze od društva te ne bi bilo

pravedno ako bi dosadašnje političke udruţbe imale na raspolaganju društvena materijalna

sredstva dok bi nove političke stranke morale traţiti druge izvore prihoda. Na taj bi način

one bile potisnute u sasvim nejednakopravan poloţaj.

Jednako je vaţna ravnopravnost glede sredstava javnog priopćivanja. Svi znamo koliko

je vaţan tisak, radio i televizija. Preko njih političke stranke mogu drţavljanima

predstavljati svoje programe i svoje kandidate za političke sluţbe. Tko u svojim rukama drţi

sredstva javnog priopćivanja, među kojima su najutjecajniji radio i televizija, u

neusporedivo je boljem poloţaju od onoga koji nema pristupa do tih sredstava. Zato

očekujemo da naša sredstva javnog priopćivanja budu jednako dostupna svim političkim

skupinama i organizacijama i da sasvim ravnomjerno izvješćuju o svim političkim gibanjima

ili udruţbama, o njihovim programima i kandidatima.

Ova se Komisija obraća ponajprije vjernicima Katoličke Crkve. To što ćemo imati prave,

neposredne, slobodne i tajne izbora sve nas stavlja pred nove odgovornosti. Sudjelovanjem

na izborima nećemo samo ostvarivati svoje pravo, nego također ispunjavati svoju moralnu

duţnost. Kao drţavljani i članovi našeg društva duţni smo, naime, sudjelovati u njegovu

usmjeravanju. Moramo biti svjesni da smjer našeg razvoja ovisi o zauzimanju svakog

pojedinca. Stoga je svaki katolik duţan da po svojoj savjesti i prema svojim sposobnostima

sudjeluje u javnom i političkom ţivotu. Dosad vjernicima nisu ravnopravno pruţene te

mogućnosti. One se otvaraju političkim pluralizmom. Stoga su odsad naše odgovornosti

veće. Već nas je II. vatikanski koncil bio pozvao: Neka se stoga građani sjete da imaju pravo

i ujedno duţnost sluţiti se svojim pravom glasa u korist općeg dobra. Crkva smatra

vrijednim hvale i poštovanja djelo onih koji se na sluţbu ljudima posvećuju dobru drţave i

uzimaju na se teret te odgovornosti (GS 75). Zato ova Komisija potiče sve vjernike Katoličke

Crkve i sve druge ljude nek se ne daju zarobiti prošlošću, nego nek s pouzdanjem hrabro i

odgovorno sudjeluju u javnom ţivotu na političkom, kulturnom, gospodarskom i svakom

drugom području kako bismo napredovali u utvrđivanju demokracije, poštovanju ljudskih

prava i sve većem općem dobru.

Izbori su osobito vaţni i zbog toga što će budući razvoj naše domovine biti takav kakve

skupštine, odnosno sabore budemo izabrali. Za naše će se glasove natjecati različite političke

stranke. Vodstvo Katoličke Crkve, Komisija Iustitia et Pax (Pravda i mir) i svećenici nećemo

posebno preporučivati određene političke stranke ili čak obvezivati vjernike za koju će

stranku glasovati. Kad bismo tako postupali, prekoračili bismo svoja ovlaštenja. O samim

pak svećenicima crkveni Zakonik kaţe: Neka aktivno ne sudjeluju u političkim strankama

(kan. 287, § 2). Političko je zauzimanje prije svega zadaća vjernika laika, nipošto svećenika.

Svećenicima je pak duţnost naviještati moralna načela društvenoga ţivljenja i širiti

poznavanje crkvenog društvenog nauka. Crkveno je vodstvo također duţno poticati na

odgovorno političko djelovanje i zauzimanje za takve oblike društvenog ţivota koji su najviše

u skladu s kršćanskim poimanjem čovjeka, obitelji, društva, naroda i drţava. Zato će svaki

zreli kršćanin prije izbora osobno dobro razmisliti koja mu politička stranka svojim

programom, a osobito pak s ljudima koje predlaţe kao kandidate, daje najviše pouzdanja i

jamstva da će naša društvena zajednica postati sve zdravija, sve poštenija, sve

demokratskija i sve uspješnija. Na to moraju paziti svi naši birači, a ova komisija ţeli ih

potaknuti na tu odgovornost.

Predsjednik Komisije

Srećko Badurina, biskup

U Zagrebu, 26. siječnja 1990.

____________________ GK, 4. veljače 1990, str. 3.

Veljača, 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Suvremeni procesi svijeta idu u smjeru ostvarenja pune slobode za sve i za svakoga, pa

je svako nasilje isključeno iz tih procesa.

Izjava u pogledu stanja na Kosovu.

Pridruţujemo se kao vjernici svim ljudima dobre volje, bilo koje narodnosti i uvjerenja,

koji s velikom zabrinutošću i strepnjom prate zbivanja na Kosovu. Postavljamo zahtjeve

svim instancijama javne vlasti da se isključi svako nasilje nad ljudima bilo koje

nacionalnosti i da se ravnopravnim dijalogom omogući postignuće takva rješenja kako bi

svakom čovjeku i svakoj obitelji na Kosovu bila zajamčena ravnopravnost, poštivanje svih

ljudskih prava i međunacionalni mir na temelju demokratskih rješenja u punoj slobodi za

sve.

Svaki čovjek u svakom dijelu svijeta, pa i na Kosovu, ima svoje puno dostojanstvo i

pravo da ga se poštuje u njegovu pravu da izrazi svoje opravdane zahtjeve u slobodnoj i

mirnoj komunikaciji među ljudima. To pravo pripada i svakom narodu.

Suvremeni procesi svijeta idu u smjeru ostvarenja pune slobode za sve i za svakoga, pa

je svako nasilje isključeno iz tih procesa.

Ako ljudi postavljaju opravdane zahtjeve i ako su u tome spriječeni nasiljem i

krvoprolićem, to je sasvim krivi put do rješenja, jer nasilje uvijek izaziva nasilje i mrţnja

mrţnju.

Stoga se mi zauzimamo s punom odgovornošću za ravnopravne i pravedne odnose među

svim ljudima i narodima u punoj slobodi i poštovanju, što isključuje svako pravo jačega nad

slabijim.

Situacija na Kosovu jest pitanje savjesti svakog dobronamjernog čovjeka. Stoga ne

moţemo biti ravnodušni ni prema tuđem plaču ni prema prolijevanju krvi bilo kojeg čovjeka.

Na čiju savjest pada ta krv? To pitanje moraju si postaviti svi koji nose odgovornost za sve

postupke u rješavanju teških problema.

To je naš načelni stav, naše protivljenje svakom nasilju bilo s koje strane, naša

zauzetost. Na koncu 20. stoljeća imamo pravo očekivati vrijeme pravednosti i slobode, a to

su temelji mira. Taj mir ne moţe biti samo djelo ljudi, nego je također i dar Boţji. Budimo

dostojni toga dara, vjerni Boţjoj riječi i zauzeti za dobro svakog čovjeka.

Iz tih razloga, suosjećajući sa svima koji plaču, pozivamo sve vjernike da u svoje molitve

uključe sve stanovnike Kosova kako bi ţivjeli u istinskom miru, u prijateljskim

međuljudskim odnosima i zajamčenoj sigurnosti da će biti ostvarena ljudska prava i sloboda

svima.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________

GK, 11. veljače 1990., str. 2.

3. oţujka 1990.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Smatramo nuţnim potaknuti sve vjernike Katoličke Crkve i druge ljude nek se ne daju

zarobiti prošlošću, nego nek hrabro i odgovorno sudjeluju u javnom ţivotu na političkom,

kulturnom, gospodarskom i svakom drugom području Izjava o zabrinjavajućim događajima u javnom ţivotu u Hrvatskoj.

Na sastanku u Zagrebu 3. oţujka o. g. u Komisiji Biskupske konferencije Jugoslavije

Iustitia et Pax razmatrano je više tekućih pitanja iz njezina djelokruga, među kojima i neka

najnovija događanja u javnom ţivotu u Hrvatskoj. S tim u vezi Komisija smatra potrebnim

saopćiti javnosti slijedeće:

1. Pozdravljamo sve demokratske napore sadašnjega trenutka u Hrvatskoj, odakle god

oni dolazili. Vidljivim plodom tih napora smatramo ustanovljivanje i stupanje na javnu

pozornicu različitih političkih snaga u obliku novih društava, stranaka i pokreta.

2. Prirodno je da nakon desetljeća jednopartijskog političkog i ideološkog monizma na

počecima novoga pluralističkog demokratskog puta s raznih strana izbijaju na vidjelo,

ponegdje i u strastvenu obliku, istodobno brojni novi zahtjevi, sučeljavanja i preispitivanja

ranije nedodirljivih područja, uključivši i temeljne zasade, oblike i okvire skupnoga javnoga

ţivota.

Smatramo da su sva ta događanja unutar legitimnih demokratskih napora, sve dok se

ne propagira mrţnja, osveta, isključivost, nasilje i slično i dok se ne poriču jednaka prava

drugoga.

3. Usred tih napora ipak su se i u najnovije vrijeme očitovali i neki postupci iz

naslijeđenoga stanja koji izazivaju zabrinutost. Posebno spominjemo ove:

– ponovno posizanje za rječnikom i metodama iz arsenala političkih procesa gdje se ljudi

love za riječ, etiketiraju i unaprijed osuđuju po logici verbalnog delikta;

– izravno zadiranje sluţbene vlasti u stranačke izjave, programe i predizborno stranačko

razračunavanje, uz više ili manje izravnu potporu sredstava javnog priopćivanja po

naslijeđenoj shemi sluţenja vladajućoj partijskoj politici;

– oţivljavanje metode zastrašivanja, mjesto jačanja povjerenja u demokraciju, slobodu,

zrelost i odgovornost građana.

4. Pozivamo stoga sve političke snage:

– da se odviknu nastupati jednostavno u ime naroda prije nego li njihov legitimitet u

tom smislu bude provjeren slobodnim izborima;

– da sučeljavanjem svojih partijskih opcija i interesa ne dovedu u pitanje opće dobro i

mogućnost svenarodnog izmirenja, sporazumijevanja i moralnog ozdravljenja;

– da prosuđivanju krucijalnih činjenica naše sloţene skupne povijesti, koje ne moţe biti

isključivo pravo niti jedne partije, stranke, ni vlasti, pristupaju mirno, promišljeno, na

temelju provjerenih argumenata; kod toga ipak smatramo nuţnim i opet potaknuti sve

vjernike Katoličke Crkve i druge ljude nek se ne daju zarobiti prošlošću, nego nek s

pouzdanjem, hrabro i odgovorno sudjeluju u javnom ţivotu na političkom, kulturnom,

gospodarskom i svakom drugom području kako bismo napredovali u utvrđivanju

demokracije, poštovanju ljudskih prava i sve većem općem dobru. (Izjava ove Komisije od

26. siječnja 1990.)

Predsjednik Komisije

Srećko Badurina, biskup

Zagreb, 3. oţujka 1990.

________________________________________________ GK, 11. oţujka 1990, str. 2; AKSA, br. l0, 9. oţujka l990, str. l.

12. oţujka 1990. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE:

Politički program mora jamčiti sva prava, slobodu i dostojanstvo naroda, kako

suverenoga hrvatskog, tako i svakog drugog, i svake etničko-kulturalne skupine ili

pojedinaca koji u ovoj drţavi čuvaju drugačije vlastite nacionalne tradicije.

Predizborno pismo katoličkih biskupa iz SR Hrvatske.

Dragi vjernici,

Razvitak prilika u svijetu i kod nas otvara mogućnost da na slobodnim višestranačkim

izborima svjesno i odgovorno odlučujemo o budućnosti svoga naroda. Katolička Crkva

pozdravlja tu povijesnu prekretnicu. Mi, vaši biskupi, već smo vam 4. listopada 1989. uputili

pismo u kome stoji da «podupiremo svaku teţnju za slobodom inicijative i udruţivanja na

političkom, sindikalnom, kulturnom, gospodarskom i društvenom području, da dođu do

izraţaja sve zdrave ideje i sposobnosti». Doţivjesmo, evo, da su se pojavile nove političke

stranke i pokreti sa svojim programima i ljudima koji ih zastupaju. To nas potiče da u

skladu sa svojom pastirskom odgovornošću za vjerski i moralni ţivot Boţjega naroda u

svjetlu vjere progovorimo o političkim izborima koji su pred nama.

Trebat će, naime, da procijenimo i svojim glasovima izaberemo onaj program i one

predstavnike koji će najviše pridonijeti dobru naroda i svakog pojedinca. Istina je da Crkva

kao zajednica nije poslana organizirati politički i gospodarski ţivot naroda. No svi članovi

Crkve također su članovi narodne zajednice koja je odgovorna za svoj politički i gospodarski

ţivot. Stoga su katolički vjernici kao slobodni građani pozvani sudjelovati u javnom ţivotu, a

razumije se da to čine u svjetlu svoje vjere. Imaju duţnost i pravo zauzimati se za opće

dobro također učlanjivanjem u političke stranke. Imaju pravo birati i biti birani i nipošto se

ne smiju u političkom ţivotu osjećati drugorazrednima. II. vatikanski sabor uči nas: «Neka

se građani sjete da imaju pravo i ujedno duţnost sluţiti se svojim pravom glasa u korist

općeg dobra» (GS 75).

Na nas kao crkvene predstojnike ne spada upućivati vjernike kojoj će se stranci

priključiti i za koje će kandidate glasovati. O tome svaki pojedinac mora donijeti vlastitu

odgovornu odluku. Pastirima Crkve pripada pak duţnost poticati vjernike da tu svoju

odluku donesu što svjesnije i što odgovornije. Svaki je od nas i pred Bogom odgovoran za

dobro svoga naroda, a to znači da je odgovoran da li svojim glasom pridonosi boljem i

pravednijem društvu i političkom uređenju. Kad dakle vjernik odlučuje za koju će stranku

ili za koje kandidate glasovati, mora se prethodno informirati kakvi su to programi i kavi su

to ljudi. Što se kandidata tiče, razumno je pretpostavljati da će se ljudi i dalje ponašati

onako kako su se do sada ponašali. Treba, dakle, svoj glas dati onima za koje se na temelju

njihova dosadašnjeg rada moţe reći da će biti vrijedni narodnoga povjerenja. Kad je riječ o

političkom programu odgovarajuće stranke, treba se pitati da li on doista jamči ljudska

prava, načela demokracije i ravnopravnosti svih građana. Bolna iskustva upućuju nas da

nastojimo razlikovati jesu li to iskrene namjere ili moţda samo mamci za dobivanje glasova.

Razumije se da nam je kao vjernicima osobito vaţno da li određeni politički program jamči

istinsku nezavisnost Crkve od drţavne vlasti. Nije, naime, svejedno hoće li Crkva napokon

dobiti javno-pravni status ili će više ili manje vješto sročeni zakoni o pravnom poloţaju

vjerskih zajednica te iste zajednice, što znači građane vjernike, drţati pod paskom

kontrolirajući njihov razvoj i djelovanje kao da su potencijalna društvena opasnost. Kad

Crkva ne bude više pod takvom paskom, ona će moći cjelokupnim sebi vlastitim djelovanjem

pridonositi zajedničkom dobru.

Vjernik će stoga zacijelo radije dati svoj glas onoj stranci koja jamči Crkvi takvu slobodu

da se ona u svom poslanju slobodno moţe sluţiti svim sredstvima javnog priopćavanja, da joj

bude osiguran odgoj mladih vjernika u skladu s ulogom obitelji kojoj ni škola ni drţava ne

smiju ograničavati prava. Stranka koja zaista ţeli opće dobro, i koja računa na glasove

vjernika, treba cijeniti ustanovu braka i obitelji, štititi i promicati ţivot, braniti nezaštićene.

Razumije se da politički program mora jamčiti i sva prava, slobodu i dostojanstvo naroda –

kako suverenoga hrvatskog po kome se drţava zove, tako i svakog drugog koji u istoj drţavi

punopravno ţivi i svake etničko-kulturalne skupine ili pojedinaca koji u ovoj drţavi čuvaju

drugačije vlastite nacionalne tradicije – jer je i to zahtjev cjelovite čovječnosti.

Očito je, dakle, da je i svaki vjernik duţan uključiti se u predizborno događanje

upoznavajući programe, provjeravajući vjerodostojnost ljudi i obećanja kako bi se što

odgovornije odlučio za koga će glasovati. U svemu je tome vaţno svladati strahove i sačuvati

razboritost. Neki već pokušavaju sijati strah te se mnogi još boje da bi ih javno zauzimanje

za ovu ili onu stranku moglo uvesti u neprilike. Neka svatko u svojoj sredini pravilno ocijeni

pravu mjeru opreza ali neka se nitko ne da tako sputati strahom da zbog njega ne bi izvršio

svoju duţnost. Nije istina da političke promjene ugroţavaju stabilnost društva. Najveću

sigurnost i društvu i svakom pojedinom građaninu pruţa zdravi građanski sustav i istinska

demokracija.

U doba koje prethodi izborima, naravno je da dolazi do napetosti među kandidatima i

političkim programima. Nikome ne smije biti spriječeno demokratsko iznošenje programa ni

ravnopravno sudjelovanje u izborima. Posebno ističemo da bi predizborne kampanje morale

biti bez osobnog vrijeđanja i uzajamnog poniţavanja političkih protivnika, osobito kandidata

i stranačkih vođa. Politički protivnik nije zločinac, nego čovjek sa svim ljudskim pravima

koja smo duţni poštivati. Ako treba birače upozoravati na slabosti programa druge stranke,

nije dopušteno iznositi u javnost stvarne ili izmišljene osobne grijehe i slabosti političkog

protivnika, osim kad je riječ o notornim, dokazanim i već poznatim činjenicama koje čovjeka

čine neprikladnim za vršenje javne sluţbe. Premda je to u političkim borbama po svijetu

uobičajeno, mi kao vjernici znamo da ogovor i kleveta mogu biti teški grijesi, znamo da treba

razlikovati područje privatnosti svakog pojedinca od njegova javnog djelovanja i javne časti.

I kao članovi svoga drevnog i mnogim gubicima izmučenog naroda, moramo posebno biti

svjesni da niskim udarcima i uzajamnim sramoćenjem vodećih ljudi u ovom buđenju

demokracije ne pridonosimo ni svojoj snazi ni svom ugledu u svijetu.

Svjesni smo mnogih opasnosti koje prijete punoj slobodi i punoj demokratičnosti

predstojećih izbora. Ima glasova da bi zbog neuklonjivih ograničenja slobode predstojeće

izbore trebalo bojkotirati dok većina smatra da unatoč svemu vrijedi upustiti se u taj rizik. I

u tome treba demokratski poštivati slobodnu volju i osobnu odgovornost svakog pojedinca i

svake stranke. Ĉvrsto se nadamo da ćemo svi zajedno iz tog prvog poslijeratnog iskustva

mogućih slobodnih višestranačkih izbora izići s novim iskustvom demokratske kulture u

društvenom ţivotu, da će ti izbori – unatoč svim nedostacima – biti početak novog

demokratskijeg razdoblja koje će biti sve više u skladu s našim europskim tradicijama.

Pozivamo vas, dragi vjernici, na zauzetu molitvu za sretan ishod demokratskih

promjena u našoj domovini, za mirna i sigurna vremena, i neka vas u ovom značajnom

trenutku naše povijesti prati Boţji blagoslov što ga od srca zazivamo.

U Zagrebu, 12. oţujka 1990.

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup metropolit zagrebački

Anton Tamarut, nadbiskup metropolit riječko-senjski

Ante Jurić, nadbiskup metropolit splitsko-makarski

Marijan Oblak, nadbiskup zadarski

Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski

Slavomir Miklovš, vladika kriţevački

Antun Bogetić, biskup porečki i pulski

Srećko Badurina, biskup šibenski

Slobodan Štambuk, biskup hvarski

Josip Bozanić, biskup krčki

Ţelimir Puljić, biskup dubrovački

Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački

_____________________ GK, 25. oţujka 1990., str. 3.

22. svibnja 1990.

BISKUPI HRVATSKE:

Prijelaz u demokraciju nakon jednostranačkog sistema veoma je vaţan događaj za

povijest i ţivot hrvatskog naroda.

Poruka nakon prvih višestranačkih slobodnih i tajnih izbora.

Dragi vjernici i braćo svećenici!

Poznato vam je da se pribliţava dan kada će biti uspostavljen novi Hrvatski Sabor, a

također i nove općinske skupštine. Tako će započeti svoju sluţbu hrvatskom narodu i svim

građanima Hrvatske nova hrvatska vlast kojoj je dano povjerenje na slobodnim i tajnim

izborima. Prijelaz u demokraciju nakon jednostranačkog sistema veoma je vaţan događaj za

povijest i ţivot hrvatskog naroda.

Dok novi predstavnici naroda preuzimaju svoju odgovornost za našu budućnost, mi kao

vjernici taj vaţan događaj pratimo molitvom da se uspostava i djelovanje nove vlasti

odvijaju u miru, dostojanstvu, slozi i suradnji svih građana za opće dobro svih ljudi i cijeloga

naroda.

Stoga neka se u vrijeme od Uzašašća do Duhova jednoga dana prema mjesnim

prilikama, slavi sv. Misa za Domovinu u crkvenim prostorima, u skladu s liturgijskim

propisima. Liturgijski čin imat će tako svoje vrijeme i svoj prostor, a druge proslave imat će

opet svoje vrijeme i svoj prostor, u skladu s njihovom različitom naravi.

Crkva zahvaljuje Bogu da su se povijesne promjene u našem političkom ţivotu do sada

odvijale u miru i moli da Bog i u budućnosti otkloni od nas svako nasilje. Molimo da svjetlo

Duha Svetoga rasvjetljuje sve djelatnike javne vlasti svojom mudrošću da u pravednosti i

slobodi sabiru u suradnju sve građane kako bi se teški problemi sadašnjice rješavali

uspješno na dobrobit svih stanovnika Hrvatske.

Zagreb, 22. svibnja 1990.

Vaši biskupi ________________________

GK, 3. lipnja 1990., str. 1.

30. svibnja 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Od nosilaca nove vlasti očekujemo mudro i razborito vodstvo, da Hrvatska bude uistinu

pravna drţava zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve njezine stanovnike, bez obzira na

nacionalne, vjerske i političke razlike. Propovijed u zagrebačkoj katedrali na dan uspostave

višestranačkog Hrvatskog sabora i nove Vlade. Poštovani izabrani sabornici!

Cijenjeni kandidati za novu Hrvatsku vladu!

Dragi vjernici, braćo i sestre u Isusu Kristu!

Mi biskupi s područja Republike Hrvatske preporučili smo svećenicima da ovih dana

slave misu u svojim ţupnim zajednicama za Domovinu. Ovo euharistijsko slavlje u

zagrebačkoj katedrali, upravo na dan kad se konstituira višestranački Hrvatski sabor i nova

Vlada, javna je molitva Crkve u Hrvata da u djelovanju Sabora i nove vlasti bude prisutna

mudrost Duha Svetoga.

Apostol Pavao, čuli smo, potiče Crkvu «da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i

zahvalnice za sve ljude i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan ţivot u svoj

bogoljubnosti i ozbiljnosti» (1 Tim 2,1).

Ima u povijesti naroda tako vaţnih događaja i odlučnih trenutaka koji su prekretnica u

narodnom ţivotu i koji opet usmjeruju jedno novo razdoblje: mijenjaju tijek zbivanja, pa se

takve promjene s pravom ocjenjuju u svom značenju kao povijesne.

Što se dogodilo? Od Baltičkog do Jadranskog mora podigao se, nenadano i neočekivanom

snagom, u narodima i drţavama Istočne Europe val tako dubokih promjena sistema kad su

mnoštva progovorila iz svoje nutrine i otvorila svoje potisnute misli i skrivene teţnje za

slobodom. Tako se dogodila sloboda; dogodio se prijelaz iz jednostranačkog sistema u sistem

višestranačke, parlamentarne demokracije. Taj val nije mimoišao ni Hrvatsku.

Danas će u starodrevnu sabornicu ući, nakon dugog razdoblja, na tajnim izborima

slobodno izabrani sabornici s različitim programima da svi zajedno, s dobrom voljom, traţe

rješenja teških problema sadašnjice. Hrvatski narod i svi građani Hrvatske birali su svoje

predstavnike kojima povjeravaju odgovornost za svoju budućnost i brigu za ostvarenje svih

opravdanih teţnja da se izgrađuje društvo na zdravim temeljima pravednosti, istine i

slobode; da se odnosi među ljudima i narodima izgrađuju na ravnopravnosti i poštovanju za

ţivot u miru i dostojanstvu svakog čovjeka; da se ostvaruje duhovni, moralni, kulturni i

ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom a za

dobro i sigurnost svih građana kojima je Hrvatska lijepa domovina.

Hrvatski je narod velikom većinom izabrao program i od nosilaca nove vlasti očekujemo

mudro i razborito vodstvo da Hrvatska bude uistinu pravna drţava zajamčenih ljudskih

prava i sloboda za sve njezine stanovnike bez obzira na nacionalne, vjerske i političke

razlike.

Odgovornost je velika. Velika je mudrost potrebna. I za svjetovnu vlast poticajna je

Isusova riječ da oni koji su prvi po stupnju odgovornosti za zajednicu budu posluţitelji, sluge

(usp. Mt 20,27).

Razumljivo je da je tako vaţan događaj i uzrok radosti koja ispunja srca mnogih sinova i

kćeri hrvatskog naroda u domovini i tuđini. Ţeljeli bismo da se s nama raduju svi građani

Hrvatske i da svi budu raspoloţeni surađivati iskreno i savjesno, da svima bude dobro, da

svi ţive u slozi i povjerenju.

Ljudski se odnosi grade raspoloţenjem srca i ispravnom savješću da svi ţele dobro

svima, da svi nastoje činiti dobro svima. Neka umru sve mrţnje! Neka se isprave nepravde!

Neka budu sigurni naši putovi i iskreni naši susreti! Neka svane dan pomirenja nadahnut

istinom i ljubavlju!

Novi je Sabor višestranački, znači da će pristupi rješavanju ţivotnih pitanja građana biti

različiti, ali birači s pravom očekuju konstruktivnu suradnju većine i manjine, da u

međusobnom poštovanju sve povezuje interes za opće dobro u kojem je uključeno dobro

osobe, obitelji i naroda.

U stvaranju novoga republičkog Ustava i novih zakona uvijek treba imati na pameti da

su svi ustavi i zakoni radi čovjeka i naroda, a nisu narodi i ljudi radi ustava i zakona.

Neka Sabor bude mirotvorno i mironosno zajedništvo da mudro i razborito regulira

pravedno i pravično sve odnose i rješava sva pitanja za dobrobit sviju.

Doţivjeli smo, nakon dugog vremena, da u Sabor i Vladu imaju pristup i vjernici katolici.

Po njihovoj ţelji također slavimo ovu Euharistiju jer oni vjeruju u moć molitve i mole

rasvjetljenje Duha Svetoga. Njima, kao sinovima Crkve, upućujemo riječ poticaja i

ohrabrenja da u svome novom sluţenju, u koje ulaze kroz vrata slobode, budu zaloţeni svom

dušom i srcem za sve što je pravo. Svim nosiocima nove vlasti iskreno čestitamo!

Crkva pak u novim uvjetima s pouzdanjem nastavlja svoj hod u povijesti hrvatskog

naroda i ţeli u slobodi sluţiti svojim poslanjem moralnom preporodu našega naroda. Crkva

naviješta Evanđelje, rasvjetljuje savjesti istinom i odgaja za mir u pravednosti. Crkva moli

«za sve upravitelje drţava: da Bog i Gospodin naš, po svojoj volji upravlja njihov um i srce

na pravi mir i slobodu svih ljudi» (na Vel. petak).

Svim vjernicima preporučujemo da trajno mole za mir i blagostanje domovine.

Neka našu molitvu za Boţji blagoslov novom Saboru i novoj Vladi prati zagovor Presvete

Bogorodice, duhovne Majke svih ljudi i nebeske Kraljice svih naroda. Njoj naši pradjedovi u

starodrevnom svetištu remetskom dadoše naslov: Fidelissima Advocata Croatiae –

Najvjernija Odvjetnica Hrvatske! Tako neka bude! Amen!

_____________ MDP, str. 61-63.

9. srpnja 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Odgovorni za društveno, političko, ekonomsko područje i nacionalni ţivot moraju

razmišljati kako pozvati sve da zaista shvate da je svaki odgovoran graditi slobodu, da je

svaki odgovoran graditi mir i napredak.

Izvadak iz propovijedi u Mariji Bistrici. Draga braćo i sestre u Isus Kristu!

Dragi hodočasnici!

[…]

Sloboda se dogodila. Ova promjena, kojoj smo svjedoci, dogodila se u svim zemljama u

kojima je gotovo pola stoljeća bio tako duboko ukorijenjen sistem određene ideologije koja je

nijekala Boga, koja je ţeljela isključiti Isusa Krista iz svake savjesti, iz svakog srca. Ta

ideologija, koja je navijestila opet novi svijet, drugačiji svijet, ta je ideologija isključila Boţje

spasenje i htjela spašavati čovjeka, a potvrdila se neuspjehom dubokim i teškim, s

posljedicama koje su duboko ranile čovjeka i njegovu savjest, dokazala se protučovječnom.

Najednom se mijenja situacija tako brzo i neočekivano da su narodi krenuli na ulice i trgove,

ali ne s oruţjem, ne s kamenjem, ne s prijetnjama, nego jednostavno sa zapaljenim

svijećama izričući čeţnju da budu slobodni, da ţive u pravednosti, da imaju mir i sigurnost.

Bila je to ona duboko skrivena teţnja da smiju vjerovati, nadati se i ljubiti.

Taj val koji je pokrenuo Duh u srcima ljudi, taj dar teţnje za istinskom slobodom i

pravednim svijetom, dar Duha, prodro je i u našu domovinu. Moţemo kazati, dogodila se u

Hrvatskoj sloboda. Nakon toliko vremena hrvatski je narod mogao unatoč nekim

ograničenjima izraziti slobodno svoju volju, mogao je birati. Bilo mu je ponuđeno da moţe

birati između raznih programa i osoba koje su mu nudile svoje programe. I narod je birao i

izabrao je velikom većinom jedan program, imajući povjerenje da će taj program konačno

izliječiti probleme koji muče cijeli narod. Treba poštivati tu volju; treba poštivati taj izraz

narodnog opredjeljenja i narodnog izbora.

Moramo priznati da se ta promjena zbivala zaista na razini civilizacije koja je dostojna

naše povijesti. Nije se izvikivalo nikakvih prijetnji; nije se traţilo nikakvog oruţja; nije se

nikom prijetilo ubojstvom. Jednostavno se ţeljelo biti slobodan i ţivjeti suţivot sa svim

ljudima, sa svim stanovnicima Hrvatske u miru, ravnopravnosti i poštovanju.

Nije li taj način, kako je reagirao narod kroz tolika vremena pritisnut i poniţen, izraz da

u njemu ipak klija civilizacija nadahnuta Evanđeljem, nadahnuta vjerom i nadom!

Braćo i sestre, sada tek nova hrvatska Vlada vidi s kakvim se teškim problemima

susreće na ekonomskom, socijalnom, političkom području. Nisu utihnule prijetnje; nisu

zašutjeli ni oni koji misle da bi trebali biti i nadalje obogaćeni svojim privilegijama. Zato ti

problemi stoje.

Na nama, na Crkvi stoji zahtjev da molimo. Mi smo molili povodom ovih promjena za

domovinu, za cijeli narod i za sve stanovnike Hrvatske da se zaista dogodi ta promjena,

sloboda, koja će biti jamstvo svakom čovjeku da ţivi u svom dostojanstvu, ali u miru s

drugima, u pravednosti s drugima.

[…]

Braćo i sestre, dok odgovorni za društveno, političko, ekonomsko područje i nacionalni

ţivot moraju razmišljati kako traţiti rješenja, kako izloţiti javnosti probleme, kako pozvati

sve da zaista shvate da je svaki odgovoran graditi slobodu, da je svaki odgovoran graditi mir

i napredak, Crkva će moliti, ali Crkva smatra i svojim poslanjem da liječi moralno područje

ţivota. Naglašavam, ako smo radosni zbog dolaska slobode, onda moramo mi vjernici, mi

Crkva biti dostojni slobode. Potrebno je liječiti savjesti. Nemojmo misliti da 45 godina

ateističke škole, 45 godina povlaštenog bezboštva u svim javnim sredstvima da to nije

ostavilo duboke rane u savjestima mladih, u savjestima očeva, majki, naših obitelji. Te rane

treba liječiti spasenjem Isusa Krista, njegovom ljubavlju, njegovom milošću, njegovim

Otkupljenjem.

[…]

_____________ MDP, str. 66-68.

10. srpnja 1990.

TAJNIŠTVO BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Crkva nije nikada nikoga poticala na zločine, ona ni danas ne ţeli ni osvetu ni

revanšizam.

Priopćenje za javnost.

Katolički biskupi Republike Hrvatske sastali su se 10. srpnja o. g u Zagrebu na

jednodnevno savjetovanje o mogućnostima i zadacima Crkve u novim prilikama koje su

nastale demokratizacijom društvenog ţivota u Hrvatskoj. Biskupi su sada međusobno

izmijenili informacije o crkvenom ţivotu u novim okolnostima, a ţeljeli su također dogovoriti

se i o glavnim pravcima i mogućnostima crkvenog djelovanja u nas.

Oni su raspravljali o različitim pitanjima što se ovog časa nameću našoj Crkvi, a

posebno su istakli sljedeća pitanja:

1. Budući da se otvara mogućnost pozitivnog vrednovanja vjere u odgoju ljudi, biskupi se

zalaţu da se i zakonski omogući drţanje vjeronauka u školama, zatim da se omogući

osnivanje katoličkih škola kao i pravo javnosti postojećim vjerskim školama što ih vodi

Crkva, a podrţavaju također inicijativu da se Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu vrati

u sastav Sveučilišta. O brojnim konkretnim pitanjima s tim u svezi trebat će još razmišljati,

kako bi se našla najbolja i najprikladnija rješenja. Naša je Crkva dakako spremna zaloţiti

se za širenje opće religiozne kulture, etike, humanosti i morala.

2. Biskupi ţele da se Crkvi omogući prikladan vjerski program na radiju i televiziji. Oni

su u tom smislu biskupu mons. Đuri Kokši povjerili zadatak da oblikuje i predvodi

«biskupsku komisiju za medije»; ona će trebati poraditi na okupljanju suradnika a potom

pripremanju prikladnog programa za radio i televiziju.

3. Iako su biskupi svjesni sloţenosti pitanja denacionalizacije, oni namjeravaju povesti o

tome razgovore s današnjim vlastima.

4. Aktualni problem ţrtava u drugom svjetskom ratu nije samo politički nego i etički

problem, dakle i crkveno pitanje. Crkva nije nikada nikoga poticala na zločine, ona ni danas

ne ţeli ni osvetu ni revanšizam. Biskupi ţele da se objektivno prouče sva ratna stradanja, a

zaloţit će se da se prikupe podaci o stradanjima svih ţrtava rata.

5. Kako ţivot Crkve u novim, demokratskim prilikama nameće potrebu da se pristupi

rješavanju niza konkretnih pitanja koja se odnose na djelovanje Crkve u društvu (npr.

pastoral u bolnicama, domovima, zatvorima, vojsci …; pitanja vjerskih škola, prostora za

bogosluţje, statusa svećenika, redovnika i redovnica u društvu itd.) biskupi namjeravaju

povesti razgovore s odgovornim vlatima; oni su radi toga izabrali posebnu komisiju od tri

biskupa.

6. Na koncu su biskupi informirani o projektu višenamjenskog budućeg centra za

potrebe naše Crkve u Zagrebu na Šalati i podrţali temeljnu zamisao toga centra kao i dosad

poduzete korake u vidu njegova ostvarenja.

Zagreb, 10. srpnja 1990.

Tajništvo BKJ _________________________

GK, 22. srpnja 1990., str. 7.

19. kolovoza 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svi su građani duţni slušati zakonitu vlast u svim potezima i pothvatima koji

usklađuju, smiruju i pomiruju, braneći mir sviju, opće dobro i prava svakoga. Izvadak iz propovijedi u Sisačkim Selima.

[…]

U ovim danima, uznemirenosti određenim napetostima i prijetnjama u našoj domovini

Hrvatskoj, što Katolička crkva ima reći? Katolička crkva svuda u svijetu, u svim narodima i

u svim drţavama, polazi s istog polazišta kad tumači odnose među ljudima i narodima. To je

polazište Evanđelja Isusa Krista. Evanđelje nam na najsavršeniji način otkriva istinu

čovjeka, istinu svakog čovjeka; otkriva nam istinu njegova dostojanstva i njegova ţivota.

Zašto? Evanđelje je Boţja riječ, Boţja objava i zato tumači svako ljudsko biće u njegovu

pozivu i smislu.

Stoga u Evanđelju nalazimo principe koji su uvijek vrijedni, trajno novi i uvijek nuţni da

bi bili temelj suţivota u nacionalnoj i međunacionalnoj zajednici. To su četiri principa, četiri

vrijednosti, kako ih je saţeo papa Ivan XXIII. u enciklici 'Pacem in terris', a glase: istina,

pravednost, sloboda i ljubav. To su četiri stupa u gradnji društvenih i nacionalnih odnosa.

Te su vrijednosti mjerilo i rješenje svih problema u ljudskim odnosima; isključuju svako

nasilje i svaku mrţnju: osobnu, obiteljsku, nacionalnu, klasnu, vjersku mrţnju. Svaka je

mrţnja zla, i tkogod huška na mrţnju čini zlo. Mrţnja je izvor nasilja i uzrok zločina protiv

čovjeka Boţja riječ glasi: „Tko ne ljubi, ostaje u smrti. Tko god mrzi brata svoga, ubojica je“

(1 Iv 3,14-15).

Evanđeoska zapovijed ljubavi ne obvezuje samo pojedince; obvezuje i cijelu Crkvu; zato

cijela Crkva, kao svrhunaravna zajednica vjere u narodima ima biti navjestitelj istine,

pravde i ljubavi; pozvana je da bude branitelj slobode i dostojanstva svakog čovjeka i

naroda. Zapovijed ljubavi obvezuje i svaki narod i sve narode, pogotovo narode koji se

smatraju baštinicima kršćanske civilizacije.

[…]

Nema nijedne zajednice koja ne bi imala svoga vodstva. Nema nijedne drţave koja ne bi

imala svog vodstva, svoga vrhovništva koje je odgovorno da usklađuje prava i duţnosti i

tako ostvaruje miran suţivot svih građana, pruţajući zaštitu svakom čovjeku i svakoj

nacionalnoj zajednici u ostvarenju ljudskih prava. Vlada usklađuje sve odnose jednim

suverenitetom na temelju pravednosti i slobode.

U našoj domovini Hrvatskoj, u Republici Hrvatskoj, hrvatski narod i svi stanovnici birali

su na slobodnim i demokratskim izborima svoju novu vlast, svoj Sabor, svoje Vrhovništvo.

Rezultat tih izbora je Vlada kojoj je povjereno da na području cijele Hrvatske mandatom

naroda, vrši suverenitet zakonite vlasti kako bi naša lijepa domovina, Republika Hrvatska,

za sve građane – bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjersko opredjeljenje i političko

uvjerenje – bila domovina sklada, mira i blagoslovljenog suţivota. Da bi tako bilo, svi su

građani duţni slušati zakonitu vlast u svim potezima i pothvatima koji usklađuju, smiruju i

pomiruju braneći mir sviju, opće dobro i prava svakoga. Samo tako Vlada u hrvatskoj drţavi

moţe biti jamstvo, garant mira i sigurnosti. Zato je nuţna građanska poslušnost.

Pobuna protiv zakonitih odluka zakonite vlasti je nemoral. To unosi u ljudske odnose

nemir, strepnju, strah. Gdje je mir, gdje je sloboda, gdje se ljudi međusobno poštuju u

uzajamnoj suradnji za opće dobro, tu nema straha. Strah uvijek izvire iz nekog zla. Strah

izvire iz mrţnje; strah izvire iz laţi; strah prijeti smrću. Tko se samovoljno naoruţava da

samovoljno nasiljem ostvaruje svoje ciljeve, prijeti ubojstvima i sije strah. To je protivno

pravu, sigurnosti i miru.

Pozivam, braćo i sestre, sve vas, Crkvu u Hrvata, da molimo za domovinu. Mi molimo za

sve ljude, za sve građane, za mir sviju, za dobro svakoga, za slobodu svakoga, ali u skladu

suradnje, sredstvom poštenog i iskrenog dijaloga, poštujući načela istine, pravednosti i

ljubavi da bi bio mir.

[…]

Kao zagrebački nadbiskup, kao vaš duhovni pastir, pozivam sve vjernike, i sve ljude

dobre volje koji zaista ţele mir i ţele dobro sebi i drugima, da svi sklopimo ruke moleći Boţje

svjetlo, mudrost i jakost svima odgovornima da se nadvladaju poteškoće i nemiri i da svanu

dani mira, sigurnosti i međusobnog poštovanja. Sačuvajmo dostojanstvo i mir!

______________________________________________

GK, 26. kolovoza 1990., str. 1 i 3; MDP, str. 73-76. Kolovoz, 1990. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Problemi se rješavaju poštenim i iskrenim dijalogom.

Telegram Predsjedništvu Republike Hrvatske

PREDSJEDNIŠTVU

REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Povodom nastale situacije u Hrvatskoj ispunjene nemirom i prijetnjama izraţavam u

ime hrvatskih biskupa i svoje osobno Predsjedništvu i Vladi Republike Hrvatske solidarnost

u nastojanju da se sačuva mir i sloboda svih građana Hrvatske, da se spriječi svako nasilje i

da se poštenim i iskrenim dijalogom rješavaju problemi kako bi hrvatski narod i svi građani

Republike ţivjeli u sigurnosti, slobodi i međusobnom poštovanju. Obećavamo naše molitve

da Bog rasvijetli savjesti svih ljudi za dobro i mir naše Domovine.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački, predsjednik BK

__________________________________________________________________ Kardinal Kuharić u hrvatskom iseljeništvu - Zapadna Europa, Zagreb, 2007., str. 172.

Kolovoz, 1990.

VIJEĆE BISKUPSKE KONFERENCIJE ZA HRVATSKU MIGRACIJU:

Potpora odlučnoj obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske.

Telegram gosp. dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku Republike Hrvatske Gospodin

DR. FRANJO TUĐMAN

Predsjednik Republike Hrvatske

Zagreb

Vijeće Biskupske konferencije za hrvatsku migraciju u ime 192 hrvatske ţupe i misije

izvan domovine i 252 hrvatska svećenika, oko kojih se okuplja preteţni dio hrvatskog

iseljeništva na svim kontinentima, daje bezrezervnu potporu Vama gospodine predsjedniče i

svim čelnicima Drţave Hrvatske u odlučnoj obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta

domovine Hrvatske a protiv nezakonita pokušaja stvaranja zajednice općina i referenduma

o autonomiji srpske pokrajine u Hrvatskoj. Molimo se Bogu da se sačuva mir i red kako bi

se pod vodstvom slobodno i demokratski izabranog predstavništva hrvatskog naroda i

drugih građana Hrvatske mogao razvijati proces demokratizacije i slobode na dobrobit

hrvatskog naroda i cjelokupnog pučanstva Republike Hrvatske.

Nadbiskup Marijan Oblak, predsjednik

Mons. Vladimir Stanković, ravnatelj hrvatske inozemne pastve

______________ KUHIZE, str. 173.

27. rujna 1990.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Komisija podrţava sva nastojanja oko demokratizacije odnosa na Kosovu kao pravi put

rješavanja tamošnjih napetosti.

Izjava povodom najnovijih događanja na Kosovu.

Stanje na Kosovu, kako izvješćuju sredstva javnog priopćavanja, svojom ustrajnom

dramatičnošću ne prestaju izazivati zabrinutost domaće i svjetske javnosti. Zbog toga je

Komisija «Justitia et Pax» BKJ na svom zasjedanju u Zagrebu 27. rujna 1990. godine

ponovno o njem raspravljala i još jednom osudila sve povrede ljudskih prava, osobito onih

kojima je ugroţena materijalna egzistencija ljudi.

Komisija je posebice zabrinuta zbog onemogućavanja djelovanja karitativnih ustanova

Katoličke Crkve na Kosovu policijskim oduzimanjem lijekova i sprečavanjem pruţanja

druge humanitarne pomoći.

Pojačana propaganda protiv Katoličke Crkve na začuđujući način ide tako daleko da se

njezine ustanove optuţuju i za takvo zlodjelo kao što je trovanje djece na Kosovu.

Iznenađujuće je neprimjereno reagiranje saveznih vlasti na činjenicu trovanja djece kao i na

kršenje ljudskih, političkih i građanskih prava na Kosovu, što ima za posljedicu sve manje

povjerenje građana prema tim vlastima.

K tome zabašurivanje istine o Kosovu dovodi vlast u sukob s međunarodnim

humanitarnim institucijama, kojima se priječi uvid u stvarno stanje, sve do protjerivanja

predstavnika tih ustanova iz zemlje. U ime kojih ciljeva bi se smjelo dopustiti trajno

civilizacijsko nazadovanje zemlje? To je u suprotnosti i prema preuzetim obvezama

Jugoslavije s obzirom na međunarodne dogovore.

Komisija podrţava sva nastojanja oko demokratizacije odnosa na Kosovu kao pravi put

rješavanja tamošnjih napetosti i ujedno potiče demokratske snage u zemlji, karitativne

djelatnike vjerskih zajednica kao i druge humanitarne ustanove da se ne obeshrabre u svom

zalaganju za ugroţene te da u svoje djelovanje uključe i prihvaćanje izbjeglica s Kosova.

Zagreb, 27. rujna 1990.

Predsjednik Komisije Iustitia et Pax

Dr. Srećko Badurina, biskup ___________________________

GK, 7. listopada 1990., str. 1.

Listopad, 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Teške prijetnje i opasnosti, da se Hrvatska pretvori u prostor međusobnih krvavih

obračuna, potiču nas da sve ljude dobre volje pozovemo na sloţno suprotstavljanje

prijetećem teroru u našoj zemlji. Izjava o nasilničkim akcijama i poziv na molitvu

povodom zbivanja u Baniji i Kninu.

Svima je očito da su sloboda i demokracija u Hrvatskoj teško ugroţene od nekih snaga

koje provaljuju u milicijske stanice, oduzimaju oruţje i municiju i tako samovlasno silom

narušavaju miran suţivot građana Hrvatske.

Te su činjenice očit izraz prijetnje ne samo hrvatskom narodu u Hrvatskoj nego i svim

građanima drugih nacionalnosti, koji ţele mirno ţivjeti s drugima u slobodi i

ravnopravnosti.

Tko oduzima silom oruţje od zakonitih institucija za čuvanje reda i mira te sigurnosti

građana, sigurno je vođen nakanama da nametne svoju samovolju hrvatskoj drţavi i

njezinim građanima. Tko dolazi na takav način do oruţja, znači da ţeli ubijati druge. Sve je

to napadaj na slogu, slobodu i mir građana.

Te teške prijetnje i opasnosti, da se Hrvatska pretvori u prostor međusobnih krvavih

obračuna, potiču nas da sve ljude dobre volje pozovemo na sloţno suprotstavljanje

prijetećem teroru u našoj zemlji. Kao vjernici znamo da se pravi mir i pravedan suţivot

među ljudima ostvaruju kroz savjesti koje vodi Boţje svjetlo i jača Boţja milost.

Stoga pozivam da se u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije kroz cijeli mjesec

listopad, koji je posvećen Majci Boţjoj, obavljaju poboţnosti s nakanama za mir i sigurnost,

za duhovni, moralni i materijalni napredak Hrvatske. Neka se prema prilikama i

mogućnostima organiziraju u određene dane Ure klanjanja pred Presvetim Oltarskim

Sakramentom i neka se svake večeri moli s vjernicima prije mise sv. krunica. Neka se te

nakane uključe i u obiteljsku kao i osobnu molitvu da nam Svemogući Bog podari dane mira

i da otkloni od nas prijetnju tako uporno izazivanog oruţanog sukoba.

Povjerimo zagovoru Presvete Bogorodice – najvjernije Odvjetnice – ovo vrijeme i našu

budućnost. Povjerimo Bezgrešnom Srcu Marijinu hrvatski narod i sve stanovnike Hrvatske.

Molimo za mir u cijeloj zemlji da svi ljudi i narodi osjete radost pravoga mira i pravoga

bratstva u Boţjem svjetlu.

Molim braću svećenike da ovu poruku priopće u svojim ţupama vjernicima i da na

prikladan način organiziraju ovaj poziv na molitvu za mir naše domovine.

Uz srdačan pozdrav i blagoslov svim ljudima dobre volje.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

i predsjednik BKJ ___________________________

GK, 7. listopada 1990. ,str. 1.

10. listopada 1990.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Apel na savjest svih odgovornih neka se pobrinu da bi sva sredstva društvenog

priopćivanja bila uvijek u sluţbi istine, međusobnog poštovanja i razumijevanja.

Izjava o napadima na Katoličku Crkvu i Vatikan.

U posljednje vrijeme u nekim sredstvima društvenog priopćivanja u istočnom dijelu

drţave šire se neistine i ţestoki napadi na Katoličku Crkvu i Vatikan. Vatikan je, kako se

tvrdi, međunarodni centar zavjere protiv srpskog naroda i Srpske pravoslavne Crkve.

Mi izraţavamo svoje duboko ţaljenje zbog širenja takvih laţnih napisa i tvrđenja, jer se

time izaziva mrţnja među našim narodima i ugroţava miran suţivot vjerskih zajednica i

ljudi različitih uvjerenja u nas. Apeliramo na savjest svih odgovornih neka se pobrinu da bi

sva sredstva društvenog priopćivanja bila uvijek u sluţbi istine, međusobnog poštovanja i

razumijevanja.

U Zagrebu, 10. listopada 1990.

Katolički biskupi Jugoslavije ____________________________

GK, 21. listopada 1990., str. 5.

11. listopada 1990.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE:

Utjecanje pobunama i oruţanim sukobima kao načinu ostvarenja političkih planova već

nam sada otkriva moguću tragediju kojoj bismo na taj način svi bili izloţeni Poruka vjernicima o poloţaju Crkve i naroda u Hrvatskoj i drugim dijelovima Jugoslavije.

Dragi vjernici!

Upućujemo vam ovu poruku s Biskupske konferencije u Zagrebu nakon zajedničkog

razmišljanja o poloţaju Crkve i naroda u našoj Republici, ali i u drugim republikama i

pokrajinama čitave Zemlje.

Vi znate kako smo od našeg pisma od 4. listopada 1989. godine davali poticaje

demokratskim teţnjama i ostvarenju ljudskih i građanskih prava, višestranačkim

slobodnim izborima i legalnim institucijama stvorenima na toj osnovi. Ostajemo dosljedni u

priznavanju legitimnosti vlasti proizašle iz demokratskih izbora i potičemo naše vjernike i

sve građane nek ustraju u zauzimanju da se demokratski proces dovrši u svim republikama

i pokrajinama Jugoslavije.

Snage koje se opiru demokratskom poretku i nastoje čak i oruţjem ostvariti svoje

političke ciljeve ne mogu dobiti našu podršku, kako je ne mogu dobiti ni u Europi ni u

demokratskoj međunarodnoj zajednici. Utjecanje pobunama i oruţanim sukobima kao

načinu ostvarenja političkih planova već nam sada otkriva moguću tragediju kojoj bismo na

taj način svi bili izloţeni. Nadamo se da su svi ljudi dobre volje o tome osvjedočeni. O tome

je osvjedočen i slobodni svijet, pa se pouzdano nadamo da će i međunarodni faktori

upotrijebiti svoj utjecaj u prilog mirnog i demokratskog razrješenja jugoslavenskog čvora.

Mi vjerujemo u moralne snage koje su u stanju dogovorima i ugovorima postaviti nove

temelje za ustavni red koji svim ljudima i svim narodima jamči jednako dostojanstvo,

slobodu i napredak. Stoga se obraćamo našim vjernicima i svim ljudima dobre volje da se ne

utječu nasilju, da se ne daju izazvati i da ne skrenu s demokratskog i pravnog puta. Iako

takav put izgleda duţi i mučniji, on jedini vodi k cilju. Povjerenje u silu neka bude

nadvladano povjerenjem u miroljubiva i pravna rješenja.

Naša odlučnost da do kraja podrţimo demokratski sustav koji jamči jednaka prava svim

ljudima, svim narodima i svim vjerskim zajednicama i da ne priznamo nikakva nasilna

rješenja, najbolji je odgovor na neistinite optuţbe. Episkopi Srpske pravoslavne Crkve mogu

biti sigurni u naše dokazano zalaganje za kršćanska i ljudska prava njihovih vjernika,

uzetih pojedinačno i zajednički; a mi bismo pak sa svoje strane pozdravili njihovo

mirotvorno djelovanje među vjernicima svoje crkve u Republici Hrvatskoj, u čemu će imati

uvijek našu podršku i suradnju, jer i mi svoje vjernike stalno upućujemo na mir i

dostojanstvo.

Crkvu u novim prilikama očekuju zadaće duhovne i moralne izgradnje vjernika. Pitanja

katoličkog odgoja, vjerskog ţivota u obitelji, odgovornog zalaganja za opće dobro,

ekumenskog zalaganja na našim prostorima, pomirenja i odavanja vjerničke počasti

ţrtvama rata – ta i mnoga druga pitanja stoje pred biskupima, svećenicima, redovnicima i

redovnicama, kršćanskim vjernicima laicima za izgradnju Crkve i za njezinu spasonosnu

sluţbu u ovom vremenu i prostoru.

Vremena su teška, a zadaće su ozbiljne i odgovorne. Kao Kristovi vjernici pouzdano se

obraćajmo Onome od kojeg dolazi svaki dobri dar i svaki savršeni poklon (usp. Jak 1,17).

Potičemo vas na duboki duhovni ţivot, na molitvu i pokoru za duhovno i moralno uzdignuće

našega naroda.

Zaufana molitva za domovinu i za pravednost i mir, neka ne prestaje u našim srcima i u

našim zajednicama. Posebno se utječimo Majci Isusovoj i Majci Crkve, Mariji, Kraljici mira.

Na sve vas, dragi vjernici, zazivamo blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga.

Vaši biskupi

U Zagrebu, 11. listopada 1990.

_______________________ GK, 21. listopada 1990, str.1.

24. listopada 1990.

KONFERENCIJA REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE:

Svjesni poteškoća u ostvarivanju legitimnih prava naroda i ugroţenosti mlade

demokracije, u duhu naših osnivača, prihvaćamo jedino mirni put u budućnost. Deklaracija: Redovnici i aktualne promjene u društvu.

1. Svjedoci smo epohalnih povijesnih promjena u kojima drţave totalitarnih reţima

biraju put parlamentarne demokracije, a narodi ţeljni slobode, postaju svjesni vlastite

suverenosti. Među te narode uvrstili su se i naši narodi, slovenski i hrvatski. Uvjereni smo

da su ta zbivanja, započeta mirnom revolucijom, dar Boţjeg djelovanja i sazrijevanja svijesti

o transcendentnoj vrijednosti ljudske osobe i njezina dostojanstva. Izraţavamo nadu da će

se ovi procesi nastaviti i produbiti. Vjera u tome moţe pruţati trajnu inspiraciju. Kao

građani podrţavamo demokratski izabrane vlade naših republika i njihova nastojanja da

sačuvaju demokratski put, pluralističko društvo te suverenost svake pojedine nacije.

2. Kao članovi Katoličke Crkve smatramo da ni predratna ni poslijeratna jugoslavenska

drţava sa svojim neriješenim međunacionalnim odnosima nije pruţala potrebnu slobodu

Katoličkoj Crkvi. Podrţavamo stoga prijedloge o takvim drţavnim modelima koji će svakom

narodu i svakoj crkvenoj zajednici jamčiti slobodu i mogućnost punog razvitka.

3. Svjesni poteškoća u ostvarivanju legitimnih prava naroda i ugroţenosti mlade

demokracije, u duhu naših osnivača, prihvaćamo jedino mirni put u budućnost. Pozivamo

stoga vlade, stranke i građane na demokratski dijalog i razumni dogovor, a braću vjernike

na molitvu za mir i na zauzeto sudioništvo u izgradnji demokratskih vrednota.

4. Kao vjernici gledamo te promjene u svjetlu otajstva kriţa. Kriţ je za kršćanina

zapravo put istinskog oslobođenja i izravnanja prošlih dugova, što mora voditi prema tako

potrebnom pomirenju. U otajstvu Kristova kriţa gledamo i ekumenski dijalog, koji je uvijek

moguć preko molitve i duhovnog darivanja.

5. Među velike promjene našega vremena svakako moramo ubrojiti novi poloţaj

civilnoga društva. Umjesto jednopartijske drţave dolazi drţava pluralistička koja će

uređivati odnose u civilnom društvu. U takvom su društvu različite vjerske zajednice

ravnopravni partneri. Crkva i sve njezine institucije imaju pravo da se civilno društvo

prema njima ophodi kao i prema svim drugim civilnim ustanovama, kao npr. kulturnim i

sličnim ustanovama.

6. Pri uključivanju religioznih institucija u civilno društvo odlučujuću će ulogu imati

javno mnijenje. Zato je u ovom trenutku vrlo vaţno da Crkva nastoji tako nastupati da je

javno mnijenje uvaţava, a to znači da mora upućivati na moralne i duhovne vrednote, jer je

baš to sadrţaj njezine poruke.

7. Sada idemo ususret novim zadacima, među kojima su duhovna kvaliteta ţivota i

svjedočenje za taj duhovni ţivot najvaţniji. Pritom nas mora voditi zrelo iskustvo prošlosti,

promišljenosti i solidna teološka refleksija, a nikako dnevna politika.

8. Redovnici, koji su u prošlosti davali velik prilog duhovnom rastu Europe i cijeloga

čovječanstva, ţele aktivno sudjelovati u oblikovanju novoga društva i pomoći da se velika

duhovna bogatstva kršćanskih Crkvi, izrasla iz evanđelja, otvore svim ljudima na

obogaćenju društva, a posebno mladih naraštaja.

9. Različite redovničke karizme izraz su pluralizma u Crkvi i šansa za mnogostruko

sluţenje današnjem čovjeku na vjerskom, odgojnom, kulturnom i karitativnom području.

10. To se sluţenje na osobit način moţe ostvarivati u školstvu, od najmlađih naraštaja u

dječjim vrtićima časnih sestara, preko osnovnih i srednjih škola, pa do duhovne ponude za

studente, katoličke intelektualce ili ljude koji se ţele dublje informirati o temeljima

europske kulture i civilizacije.

11. Specifični oblici djelovanja redovništva u Crkvi postaju ponovno aktualni jer

proizlaze iz sadašnjih potreba moralne i duhovne obnove društva. Nova otvorenost društva

prema vrednotama vjere sada već hitno traţi osposobljene pastoralne djelatnike za pučke

misije, bolnice, zatvore i slično.

12. Vaţno područje djelovanja redovništva uvijek je bio socijalni rad – karitas, koji

proizlazi iz radikalnog nasljedovanja Isusa Krista, sakramentalnog euharistijskog

zajedništva i iz najdubljeg shvaćanja redovničkog zavjeta siromaštva.

13. Smatramo stoga vrlo vaţnom zadaćom redovništva svestrano obrazovanje vlastitog

podmlatka radi osposobljavanja za sve te zadatke, kao i prilog osposobljavanju kršćanskih

laika u njihovu svjedočenju vjere u svijetu.

14. U sklopu rasprave o svemu tome viši su redovnički poglavari u razgovoru s

predsjednikom BKJ kardinalom Franjom Kuharićem odlučili da ova pitanja rasprave

zajedno s biskupima. Zato obvezuju svoje Predsjedništvo da poduzme korake prema što

skorijem odrţavanju sastanka Mješovite komisije BKJ, KVRPJ i UVRPJ.

U Samoboru, 24. listopada 1990.

Konferencija redovničkih poglavara Jugoslavije

_________________________________________________ GK, 4. studenoga 1990, str. 8; Vijesti VRPJ, 4/1990, Prilog, 1–2.

28. listopada 1990. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Pozvani smo i poslani da budemo zaštitnici svakog čovjeka koji bilo na koji način biva

povrijeđen nasiljem, uvredama, nepoštivanjem u svom dostojanstvu.

Izvadak iz propovijedi na Papin dan.

[…]

Crkva s Papom na čelu, s biskupima okupljenim oko njega, sa svećenicima uključenim u

to poslanje – kao učiteljstvo Crkve – stoji nepotkupljivo na temelju istine u svim odnosima,

prema svim moćima ovoga svijeta; zauzima se za slobodu i prava čovjeka jer ga gleda u

Boţjem svjetlu. Stoga smo protiv svakog nasilja. To je civilizacija ljubavi za koju Evanđelje

odgaja cijele narode, ako prihvate Evanđelje. Ono uči da se isključi svako nasilje protiv

čovjeka, svaki napad na njegovo dostojanstvo, svaka uvreda.

I u političkim natjecanjima civilizacija ljubavi isključuje vrijeđanja, ocrnjivanja, laţi,

klevete, nasilje.

Ovih sam dana dobio pismo od srpske pravoslavne ţupe ovdje u Zagrebu. Pismo je

također upućeno i predsjedniku Republike Hrvatske g. Franji Tuđmanu. Što svećenici te

pravoslavne ţupe ţele? Što oni mole Predsjednika Republike i zagrebačkog nadbiskupa?

Mole da budu oni osobno, njihova crkva ovdje u Zagrebu, njihovi obredi zaštićeni od nasilja,

od svih povreda.

Navode čine nekih pojedinaca koje moramo osuditi.

Kao što smo osjetljivi kad se čini nasilje prema našim crkvama, kad se čini nasilje prema

našim svećenicima i obredima, kad se čini nasilje prema Hrvatima zato jer su Hrvati, isto

tako – zahtjevom Evanđelja – jednako smo osjetljivi kad se takvo nasilje čini prema drugoj

vjerskoj zajednici, prema čovjeku pripadniku drugog naroda! Zašto? Zato jer jednako stojimo

u svjetlu Riječi Boţje da je svaki čovjek naš bliţnji. Pozvani smo i poslani da budemo

zaštitnici svakog čovjeka koji bilo na koji način biva povrijeđen nasiljem, uvredama,

nepoštivanjem u svom dostojanstvu. To je zahtjev ljubavi koji nam danas Isus Krist doziva

u pamet: «Ljubi Gospodina, Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim

umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj jednaka – Ljubi svoga bliţnjega

kao sebe samoga» (Mt 22,37-39).

Mi ne vjerujemo u mrţnju; ne vjerujemo u nasilje; ne vjerujemo u oruţja. Mi vjerujemo u

istinu, u istinu Boţju i zato u istinu o čovjeku. Mi vjerujemo u ljubav, a to znači da

vjerujemo u opraštanje, u pomirenje, u mir. Sve se to ostvaruje na boţanskim temeljima

vječne Istine.

[…]

____________________________________ GK, 4. studenoga 1990., str. 2; MDP, str. 83-84.

12. studenoga 1990. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE:

Ţalimo i osuđujemo sva nedjela, koja su sinovi hrvatskoga naroda na bilo kojoj strani,

pod bilo kojom zastavom počinili prema srpskom i drugim narodima.

Odgovor na pismo Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne Crkve.

Vaša Svetosti!

Vaš dopis AS. Br. 79/zap. 140 od 26. lipnja 1989. godine pomno smo proučili,

savjetovavši se sa stručnjacima za teološka pitanja kao i za ekumenske i povijesne odnose

među našim Crkvama i narodima.

Dugo smo čekali, po mnogima predugo, za ovaj odgovor. A to smo činili vjerujući i

uzdajući se da će moţda vrijeme donijeti mogućnost mirnijeg razgovora o velikoj i svetoj

stvari ekumenizma kod nas. Sudeći po svemu, takva vremena kao da su sve dalje.

Htjedosmo što ozbiljnije shvatiti poteškoće koje iznosite, ne dopuštajući da budemo

izazvani sadrţajima, koji su – barem u nekim svojim dijelovima – sročeni poput optuţnice,

drţeći da je to više odraz trenutačnih političkih napetosti negoli kršćanskog stanovišta

arhijereja Srpske pravoslavne Crkve.

Sada Vam pišemo, iznoseći samo neka svoja načelna stajališta, da još jednom očitujemo

ţivu ţelju i odlučnost Katoličke Crkve u našoj zemlji da – usprkos svemu – ostane otvorena

u nastojanju oko ekumenskog dijaloga, osobito sa sestrinskom Pravoslavnom Crkvom, kako

je to zacrtao II. vatikanski sabor i kako to po svem svijetu nastoje činiti kršćanske Crkve,

poslušne Isusovoj molitvi: «Da svi budu jedno» (Iv 17,11.21).

Vaše uvjeravanje u pismu da je dijalog za nas kršćane «kategorički evanđelski imperativ

… i neophodan elemenat duhovne opšte klime našega vremena i njegova nasušna potreba»

za nas je ohrabrujuće. No, ono je u opasnosti da izgubi svoju uvjerljivost zbog tvrdnji

političke naravi, koje ne daju jasno i jednoznačno razumjeti što hoćete, nego mogu dovesti do

zaključka da Vi za sada ne ţelite stvaran početak dijaloga. Bila bi zacijelo prevelika šteta

dopustiti u ovom povijesnom trenutku da nas kršćane u ovoj zemlji zakoče na putu dijaloga

necrkveni i nevjerski faktori.

Pravo velite da naš ekumenizam ne smije biti uvjetovan, a ipak sami obrazlaţete

«sadrţaje nekih drugih sektora», što i opet ostavlja zagonetnu sjenu nejasnoće.

Raduje nas Vaše stanovište, koje se u općoj javnosti rijetko moţe čuti: «Mi nikada nismo

optuţivali ni smatrali odgovornom za zločine u drugom svjetskom ratu Rimokatolički Crkvu,

bilo uzeto u celini, bilo posmatrano u okvirima Jugoslavije. Isto tako, nikada nismo za te

zločine optuţivali ili smatrali krivim hrvatski narod. Za zločine su krivi njihovi fizički i

moralni izvršioci.» Mi ţalimo i osuđujemo sva nedjela, koja su sinovi hrvatskoga naroda na

bilo kojoj strani, pod bilo kojom zastavom počinili prema srpskom i drugim narodima. Ali

imamo pravo, kao i svi narodi poţaliti i očekivati da budu poţaljene i neduţne ţrtve

hrvatskoga naroda, bez obzira od koga i u ime čega bile pogubljene.

Ni mi nismo nikada optuţivali Srpsku pravoslavnu Crkvu za politiku srpskih političara,

bez obzira koje oni političke orijentacije bili. I sigurno ne bi nikada došlo do ekumenizma

među Crkvama u velikim narodima, da su Crkvu smatrali odgovornom za politiku dotičnih

naroda. Ne znamo ni za jedan slučaj u ozbiljnim ekumenskim nastojanjima da bi se Crkvu

smatralo u tom pogledu krivom.

Traţenje od Katoličke Crkve u nas, prisutno i u Vašem pismu, da se u određenom smislu

kaje za nedjela II. svjetskog rata, da moli oproštenje, zacijelo ţeli posluţiti prije nekoj

politici negoli ekumenizmu, kad se zaboravlja i prešućuje da je ta ista Crkva, naprimjer,

preko tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca već u ono vrijeme izrekla svoju

moralnu osudu ratnih zlodjela. Navodimo samo ulomak iz jednog od tolikih njegovih

prosvjeda tadašnjim vlastima: «Ovo je sramotna ljaga i zločin koji vapi u nebo za osvetom,

kao što je čitav jasenovački logor sramotna ljaga za Nezavisnu Drţavu Hrvatsku. (…) Ali

čitava javnost, napose rodbina ubijenih svećenika traţi naknadu i zadovoljštinu, da se stave

pred sud ubojice, koji su najveća nesreća Hrvatske.»

O tome ne nedostaju niti svjedočanstva Srba iz Zagreba, koji su izbliza pratili djelovanje

Katoličke Crkve u nesretno ratno doba a neki su, poput dr. Marka Vidakovića, poslali svoje

svjedočenje pismenim putem i samom Svetom arhijerejskom saboru Srpske pravoslavne

Crkve, u kojem on među ostalim kaţe: «Kardinal dr. Stepinac je prvosveštenik bratske

Katoličke crkve, dţinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav Hrvatski narod …

a poznavajući prisnost Hrvatskog naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom

narodu nije i ne moţe biti svejedno da li njegov kardinal leţi u katedrali kao osuđenik, kao

pomilovan ili kao rehabilitiran. Bilo bi lakomisleno ignorirati ovu činjenicu, na što skrećem

paţnju Svetom Arhijerejskom Sinodu, bona fide» (pismo Svetom sinodu od 25. kolovoza

1973. godine).

Mnoga pitanja ţivotne i beskrajno komplicirane povijesne isprepletenosti odnosa

hrvatskog i srpskog naroda sa svim svojim dramatičnim fazama novijega doba traţe još

temeljitu, ozbiljnu i poštenu prouku. No, polazište dijaloga naših Crkava zacijelo ne moţe

biti neke vrsti političke znanstvene debate ili polemike, nego iskren razgovor, gdje se

dopušta da se u mnogim prosudbama ne slaţemo, ali ipak dobronamjerno traţimo dublje

međusobno upoznavanje, razumijevanje i veće zbliţavanje u rušenju predrasuda, u gledanju

i argumentiranju. Ekumenski razgovor nije znanstveni simpozij niti metoda utvrđivanja

izvjesne statistike, nije u prvom redu razgovor nacija ili politika, nego susret vjernika.

Dopustite da primijetimo kako smo baš iz ovih razloga, koji su u svijetu općenito

prihvaćeni kao dio kulture ekumenskog dijaloga, vrlo iznenađeni da svojim dopisom na neki

način prijetite dostavom svojih prituţaba na određene adrese u svijetu. Koliko nam je

poznato, nikada se i nigdje nije najavio crkveni dijalog prituţbama kod trećih, pa primjerice

niti u vrlo sloţenim odnosima kao što su oni između Grkokatoličke i Pravoslavne Crkve u

Rusiji.

Pišemo Vam sve ovo iz uvjerenja da će ovaj naš razgovor preko pisama uroditi toliko

vaţnim načelnim razjašnjenjima, koja su sposobna pridonijeti međusobnom boljem

razumijevanju i spremnosti za međusobni susret u bratskoj vjeri i ljubavi, u zajedništvu s

istim Bogom Ocem i Sinom i Duhom Svetim.

U nadi da će i kod nas ekumenski dijalog uskoro krenuti s mrtve točke, bratski

pozdravljamo Vašu Svetost i sve poštovane članove Svetog arhijerejskog sabora Srpske

pravoslavne Crkve.

Predsjednik

Biskupske konferencije Jugoslavije,

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ___________________________

GK, 16. prosinca 1990., str. 5.

GODINA 1991.

16. siječnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Crkva naviješta Boţju riječ čovjeku i pomaţe da se ljudski odnosi, a i odnosi među

narodima, izgrađuju u miru i poštovanju, u pravednoj i slobodnoj suradnji da svi ţive u

sigurnosti i ljubavi. Govor na novogodišnjem primanju za predstavnike vjerskih zajednica

kod predsjednika Republike Hrvatske.

Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske!

U ime katoličkih biskupa Hrvatske iskreno Vam zahvaljujem za ovaj susret i izraţene

dobre ţelje. Cijenim Vaše uvjerenje da su moralne i duhovne vrijednosti vaţne za ţivot

naroda, a te vrijednosti unose u svijest vjerske zajednice među kojima u hrvatskom narodu

posebno odgovorno mjesto zauzima Katolička Crkva već preko trinaest stoljeća.

Crkva je od samog Isusa Krista – Bogočovjeka – utkana u povijest i u narode da

naviješta uvijek isto Evanđelje, da ţivi svoje zajedništvo vjere, nade i ljubavi i da bude tako

kvasac duhovne i moralne preobrazbe u narodima, civilizacijama i vremenima kroz koja

protječe povijest sa svim svojim mijenama, dramama, padovima i usponima.

Dok Crkva naviješta Boţju riječ čovjeku, kroz njegovu savjest i misao pomaţe da se

ljudski odnosi, a i odnosi među narodima, izgrađuju u miru i poštovanju, u pravednoj i

slobodnoj suradnji da svi ţive u sigurnosti i ljubavi. Svjetlom Evanđelja odgaja savjest ljudi

istinom i ljubavlju. Tim svojim poslanjem Crkva ostaje ista u svim zbivanjima povijesti: u

zgodama i nezgodama vremena; u vrijeme rata i mira; u vrijeme progona i slobode.

Crkva se »ne raduje nepravdi, a raduje se istini« (usp. 1 Kor 13,6). Raduje se slobodi

čovjeka i naroda; raduje se s pravom i svojoj slobodi da svaki vjernik bez ikakvog straha i

diskriminacije moţe svjedočiti i ţivjeti svoju vjeru. Crkva prihvaća sa zahvalnošću priznanje

da je pozitivna prisutnost u ţivotu naroda i da ima pravo javnosti. Dok odgaja za iskreno

bogoljublje, odgaja ljude i za puno čovjekoljublje i za pravo rodoljublje koje uključuje

poštovanje i ljubav prema drugome, a isključuje svaku mrţnju i nasilje bilo prema kome.

S punom smo paţnjom pratili velike povijesne promjene od Baltika do Jadranskog mora

i dalje na Istok. Bilo nam je drago da se proces demokratizacije događa mirno i

dostojanstveno i da se otvaraju vrata slobode. Radovali smo se slobodnim izborima u

Hrvatskoj kad je hrvatski narod slobodno mogao birati i izreći što smatra svojim pravom i

uvjetom smirenog postojanja. Doţivjeli smo kao čin povijesne pravde uspostavu slobodno

izabrane demokratske vlasti i višestranačkog Sabora. Dočekali smo s velikom nadom i novi

Ustav suverene Republike Hrvatske koji jamči svakom stanovniku Hrvatske, bez obzira na

razlike, sva ljudska prava i dostojanstvo očekujući da i svaki građanin bude dobronamjeran

suradnik u radu za opće dobro.

Radujemo se kao vjernici plodovima slobode kojom su Crkvi dane mogućnosti koje su joj

prije bile djelomično ili posve uskraćene. Crkvi su otvorena vrata bolnica, domova za

umirovljenike, zatvora, pa i škola u danim prilikama. Plod slobode je pruţena mogućnost da

Crkva naviješta evanđeosku poruku i preko javnih sredstava priopćivanja, što će trebati još

posebnim dogovorom urediti. Nije li sve to dobilo osebujan izraz u proslavi slobodnog Boţića,

i to za sve kršćane bilo po novom bilo po starom kalendaru.

Crkva zahvaljuje za tu slobodu Bogu i ljudima. Moţemo kazati da je samom Isusu Kristu

dana sloboda da moţe svakom čovjeku ponuditi svoju spasiteljsku ljubav. Sloboda otvara i

dosada zatvorene stranice povijesnih istina. Svi ljudi dobre volje poštuju i raduju se toj

slobodi. Sada se otkrivaju misli mnogih srdaca i provjeravaju namjere ljudi.

Međutim, dok je mnogo toga dolaskom demokracije krenulo na bolje što se tiče ljudskih

prava, nacionalne slobode i suvereniteta, ipak iz prošle godine u novu ulazi dosta toga što

tišti, zabrinjava, čak i straši. Teški ekonomski i socijalni problemi pogađaju tolike osobe i

obitelji. Stari uzroci tolikih problema kao da ne dopuštaju brze izlaze u nova rješenja! Ne

mijenjaju se lako ni sistemi, ni mentaliteti ljudi. Sebičnosti bilo osobne bilo grupne ne

ustupaju lako pred interesima općeg dobra.

Uočavamo teške socijalne probleme i pozivamo sve ljude dobre volje da stručnošću i

suradnjom, nesebičnim zalaganjem i slogom, kojom se nadilaze sve podijeljenosti, traţe i

nalaze najbolja rješenja da se pravednim i čovječnim zakonima izgrađuje društvo moralno

zdravo, socijalno, kulturno i materijalno uspješno da za svakoga bude rada, kruha i stana.

Dok je svitala zora demokracije i dok su se otvarala vrata slobode, gajili smo nade da će

sve biti usmjereno na mir i suţivot u poštenoj suradnji. Međutim, na te je nade pao mrak

prijetnji i nasilja. Nisu li obzorja svjetla kao i naši horizonti teško naoblačeni? Perzijski

zaljev, ne prijeti li sukobom koji bi mogao izazvati svjetsku katastrofu? Baltik, ne otkriva li

tragičnu stvarnost da još postoje snage koje su kadre slobodu drugih ugasiti u krvi? Nije li

obzorje Hrvatske mračno navještajem nasilja protiv mira, slobode i sigurnosti?

Ako sila i nasilje postaju mjerilo prava, onda je to samo pravo jačega. Nismo li time

izloţeni opasnosti da budemo uvučeni u situaciju straha, mrţnje i smrti,

Prošle godine u istoj prigodi i u istim prostorijama, a u susretu s predstavnicima

tadašnje vlasti, kazao sam riječi koje neka mi bude dopušteno i sada ponoviti: »U sadašnjem

odlučnom i sudbonosnom trenutku naše povijesti Crkva ţeli biti u sluţbi mira, sloge i

međusobnog poštovanja. Naţalost, nisu nam nepoznate optuţbe i uvrede kojima kao da se

ţeli izazvati nove obračune i nove mrţnje, ali mi ćemo kao Crkva u hrvatskom narodu uvijek

pozivati na mir i dostojanstvo, da se nitko ne da ponijeti strašću kojom bi se povrijedila

pravednost prema drugima i ljubav prema svima s kojima ţivimo na tlu lijepe naše

domovine i pod ovim suncem koje je obasjavalo tolika pokoljenja naše kršćanske

civilizacije.«

I današnje prilike nadahnjuju te riječi na početku ove nove godine koja prijeti teškim

iskušenjima i tragičnim sukobima.

Mi vjerujemo u prisutnost Boga Spasitelja u povijesti svijeta i zato molimo da bi se

ostvarile sve dobre ţelje danas ovdje izrečene za osobni, obiteljski i narodni ţivot u našoj

domovini. Poslušni smo Boţjoj riječi koja kaţe: »Preporučujem prije svega da se obavljaju

prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude … i sve koji su na vlasti, da provodimo

miran i spokojan ţivot u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti« (1 Tim 2,1-2). Vrijedi i danas ono

što je apostol Pavao pisao Rimljanima: »Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa

svim ljudima!« (Rim 12,10).

Gospodine Predsjedniče, vama i hrvatskoj Vladi molimo Boţju pomoć, svjetlo i mudrost

da uz suradnju ljudi dobre volje pronalazite najbolja rješenja za uspješan ţivot svih

stanovnika Hrvatske u miru, pravednosti slobodi.

U ovom povijesnom prostoru zajedno sa svim hrvatskim biskupima pozivam Crkvu u

Hrvata da moli za mir domovine i za mir svijeta.

Vama i svim Vašim suradnicima i suradnicama ţelimo da, uz dobro zdravlje, nova

godina 1991. bude svima blagoslovljena mirom! »Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti

– trajan spokoj i uzdanje« (Iz 32,17). Hvala!

______________________________________ GK, 27. siječnja 1991., str. 3. i 7; MDP, str. 93-96.

19. siječnja 1991.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Upravljamo poziv odgovornima koji odlučuju o sudbini naroda da djeluju u duhu

iskrenog dijaloga za mirno rješenje svih pitanja i odbace i samu pomisao na upotrebu bilo

kakvog nasilja.

Izjava o mirnom rješavanju problema i odbacivanju nasilja.

Mi biskupi Jugoslavije, sabrani u Sarajevu prigodom ustoličenja novoga vrhbosanskog

nadbiskupa mons. Vinka Puljića, duboko smo zabrinuti za situaciju u svijetu nastalu ratom

u Perzijskom zaljevu. Isto tako zabrinuti smo za situaciju u našoj zemlji, jer slušamo

glasove o prijetnji silom protiv mirnog razvoja demokracije i slobode svih naših naroda.

Upravljamo poziv odgovornima koji odlučuju o sudbini naroda da djeluju u duhu iskrenog

dijaloga za mirno rješenje svih pitanja i odbace i samu pomisao na upotrebu bilo kakvog

nasilja.

Kao vjernici okupimo se na usrdnu molitvu da milosrdni Bog upravi ljudske misli i

savjesti na mir i pomirenje kako bi se ostvarivali odnosi među ljudima i narodima u

ravnopravnosti, slobodi i miru. Određujemo da se u nedjelju 27. siječnja u svim našim

crkvama slavi misa prema obrascu «Za mir i pravdu» i toplo preporučujemo, napose u

obiteljima, molitvu krunice na te nakane.

Biskupi Jugoslavije

U Sarajevu, 19. siječnja 1991.

______________________

GK, 27. siječnja 1991., str. 1.

22. siječnja 1991.

KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Bez prava naroda, koja uključuju i pravo na osamostaljenje, nema niti ostvarenja ostalih

prava.

Izjava o ugroţenosti mira u svijetu i u Jugoslaviji.

Komisija «Justitia et Pax» BKJ na sjednici odrţanoj 22. siječnja 1991. godine u Zagrebu

razmatrala je ugroţenost mira u svijetu s posebnim osvrtom na Jugoslaviju.

Nema sumnje da je izbijanje rata u Perzijskom zaljevu teško pogodilo cijelo čovječanstvo.

Polazeći od stanovišta pape Ivana Pavla II. koji se o tome posljednjih dana izrazio u više

navrata i od zabrinutosti naših biskupa izrečene u Sarajevu 19. siječnja o. g., Komisija

podupire diplomatske napore pojedinih drţava i međunarodnih tijela koja se trude oko

prekida sukoba i oko pravednog rješenja njegovih uzroka mirnim putem.

Komisija osuđuje nasilje, povredu ljudskih, građanskih i narodnih prava koja su se

dogodila posljednjih dana u pribaltičkim zemljama a usmjerena su protiv demokratski

izabranih vlasti i rješavanja nastalih problema mirnim putem. Podupiremo zahtjeve

tamošnje Crkve o prestanku sovjetske vojne intervencije da bi se stvorili uvjeti za ţivot

naroda u demokraciji i poštivanju prava svih građana.

Ovo utjecanje nasilju, nasuprot nadama u novi demokratski međunarodni sustav,

zaprijetilo je već i razvoju demokratskih procesa u Jugoslaviji.

Prošlogodišnji slobodni izbori u pojedinim republikama Jugoslavije znače i ostvarenje

zatomljenih ljudskih prava kao i put nacionalnog oslobođenja naroda. Sada se taj

demokratski razvoj u nekim sredinama ugroţava unutarnjim pritiscima, prijetnjama i

zastrašivanjem. Uporno se ţeli zadrţati stari sustav, čak i upotrebom Jugoslavenske

narodne armije protiv legitimnih vlasti izabranih na slobodnim demokratskim izborima,

posebice u Hrvatskoj i Sloveniji. Ĉini se da je model takvih namjera nasilje koje se već

provodi na Kosovu.

Iz toga se vidi da u višenacionalnim zemljama, koje su bile pod komunističkom vlašću,

još nije prestala opasnost ugroţenosti, ne samo osobnih građanskih nego i narodnih prava.

Bez prava naroda, koja uključuju i pravo na osamostaljenje, nema niti ostvarenja ostalih

prava. Ĉini nam se da potpora demokratskih snaga u svijetu, koja je usmjerena na

ostvarenje individualnih građanskih prava, ne vodi uvijek dovoljno računa o narodnim

pravima, te stoga ne vidi cjelovitost povijesnog procesa koji je na djelu u našim prostorima.

Prijetnja ovim procesima moţe zakočiti razvoj demokracije u Europi koji se je u prošloj

godini s toliko nade počeo odvijati.

Komisija odlučno odbacuje sve metode sile i zastrašivanja i svesrdno se zalaţe za miran

dogovor među narodima, kako u Sovjetskom Savezu, tako i u Jugoslaviji.

Predsjednik komisje «Justitia et Pax» BKJ,

Dr. Srećko Badurina, biskup

Zagreb, 22. siječnja 1991.

_____________________ GK, 3. veljače 1991., str. 3.

25. siječnja 1991. SUDIONICI XXXI. TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U ZAGREBU:

I hrvatski narod ima neotuđivo pravo na svoju demokratski izabranu vlast i na ustavno

uređenje koje je proizašlo iz slobodno izraţene volje svih građana Republike Hrvatske.

Izjava o najnovijim dramatičnim događajima u svijetu i u Jugoslaviji.

Mi, katolički biskupi, svećenici i ostali sudionici okupili smo se sa svih strana na XXXI.

teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu od 22. do 25. siječnja da produbimo temu Biblija

danas.

S dubokom zabrinutošću doţivljavamo najnovije dramatične događaje u svijetu i u nas.

Umjesto ustrajnog i strpljivog ljudskog dijaloga opet progovara oruţje i prijeti organizirano

nasilje protiv čovjekovih prava i slobode pojedinaca i naroda. Naše je vjerničko osvjedočenje

da svaki ljudski ţivot ima nepovredivu i transcendentnu, boţansku vrijednost. Svi pojedinci

i narodi imaju pravo na odlučivanje i sudjelovanje u upravljanju svojom političkom

zajednicom.

Stoga smatramo da, poput svih naroda u svijetu i u Jugoslaviji i hrvatski narod ima

neotuđivo pravo na svoju demokratski izabranu vlast i na ustavno uređenje koje je proizašlo

iz slobodno izraţene volje svih građana Republike Hrvatske na demokratskim izborima.

Odlučno prosvjedujemo protiv svih prijetnja oruţjem i silom bilo koje vrste.

Na poziv svojih biskupa u Izjavi u Sarajevu 19. siječnja o. g. na ovom smo velikom

zborovanju upravili svoju molitvu Ocu svih ljudi i svih naroda, molitvu za mir i pravdu. To

ćemo nastaviti u svim svojim ţupama i crkvama s cijelim katoličkim Boţjim narodom.

U ovom tjednu ekumenske molitvene osmine za jedinstvo svih kršćana upravljamo

usrdan poziv svim kršćanskim crkvama i vjernicima. Uznastojmo svi zajedno, svaki u svojoj

sredini, svim mogućim sredstvima promicati mir i uzajamno razumijevanje. Udruţimo se

osobito u molitvi i ţrtvi da svemogući Bog udijeli svoj mir ovom našem vremenu i na ovim

našim prostorima.

Pozivamo i sve svoje sugrađane, osobito i sve odgovorne političke i društvene strukture u

Jugoslaviji na razuman, istinit i ravnopravan dijalog u rješavanju svih spornih pitanja.

Silom i ratničkim duhom moţemo samo svi izgubiti. Doista, jedino je ustrajan dijalog put

prema izgradnji bolje budućnosti, veće ljudskosti i toliko potrebnog izlaska iz višestruke

krize na ovom tlu koje smo baštinili od svojih pradjedova jer – drugoga tla za svoj dalji

opstanak nemamo.

Sudionici XXXI. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu

U Zagrebu, 25. siječnja 1991.

____________________ GK, 3. veljače 1991, str. 3.

27. siječnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Molitvom smo podrţali sve napore da se spriječi najveća nesreća i da se poštenim

dijalogom otkloni opasnost za tolike nevine ţivote, za našu slobodu i mir. Izvadak iz propovijedi u zagrebačkoj katedrali,

u nedjelju molitve za mir i pravdu.

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Riječ Boţja koju smo čuli još nam odjekuje u ušima. Prorok Izaija, apostol Pavao, sam

Gospodin Isus Krist upućuju nam boţanske poruke mira. «Hajde, uziđimo na Goru

Gospodnju, pođimo u Dom Boga Jakovljeva. On će nas poučiti svojim putovima, hodit ćemo

stazama njegovim» (Iz 2,3).

Bog nas poučava kako graditi mir, kako ţivjeti u miru.

O miru se najviše razmišlja kad je ugroţen; za mir najusrdnije molimo kad prijeti

nasilje. Ovih je dana sav svijet bio usredotočen osobito na tri prostora Zemlje: to je Perzijski

zaljev gdje rat već plamti i prijeti sve širim poţarom; zatim Baltik gdje je vojska pokrenuta

protiv slobode malog naroda; konačno i Balkan, a osobito Hrvatska, gdje je ozbiljno

zaprijetio sukob sa svim strašnim posljedicama krvoprolića. Svuda gdje bjesni rat, ljudi

ginu, oţalošćeni plaču, domovi se ruše; rat je za sve nesreća. Zato danas molimo za mir u

našoj domovini, za mir u svijetu; molimo za sve koji trpe.

Ovih smo dana proţivljavali tjeskobne dane. Cijeli hrvatski narod u domovini i u svijetu

i svi građani Republike Hrvatske kao i svi ljudi dobre volje, koji ţele slobodu i mir, strepili

su hoće li i u našim prostorima planuti građanski rat.

Ta je strepnja potakla nas biskupe da smo svojom izjavom u Sarajevu 19. o. mj. pozvali

na molitvu za mir i pravdu cijelu našu Crkvu. Danas se u svim crkvama naše domovine

slavi misa na te nakane. Uvjereni smo da za mir mole svi ljudi koji vjeruju u Boga i priznaju

ga svjetlom savjesti i darovateljem mira. Dijelili smo zabrinutost i tešku odgovornost s

hrvatskim Vrhovništvom i molitvom smo podrţali sve napore da se spriječi najveća nesreća i

da se poštenim dijalogom otkloni opasnost za tolike nevine ţivote, za našu slobodu i mir.

Zahvaljujemo danas svemogućem i milosrdnom Bogu da se dijalogom došlo do dogovora

kojim je spriječen sukob; dane su svečane izjave o priznanju demokratskih vlasti koje su

rezultat slobodnih izbora; dano je obećanje da će se poštivati sloboda i pravo svakoga i da će

se mirnim načinom traţiti rješenja za mir sviju u slobodi i pravednosti.

[…]

Drago nam je bilo jučer čuti na zborovima diljem Hrvatske i izvan domovine da su se

Hrvati izjašnjavali za mir i suţivot sa svim ljudima u pravednosti i poštovanju. Svijeće i

maslinove grančice u rukama znače mir i ljubav i najjače su oruţje. Zajednička sloboda ljudi

je i zajednički mir; poštena suradnja slobodnih naroda jamstvo je sigurnosti za sve; znači

mir među svima.

To je evanđeoska civilizacija, civilizacija ljubavi!

Za tu se mi opredjeljujemo, tu ţelimo ţivjeti u svojoj savjesti, u svojim obiteljima, u svom

narodu i u odnosu prema drugim narodima. Uskladimo svoj ţivot s Boţjom voljom da nam

Boţje zapovijedi budu svjetlo savjesti, pa ćemo biti dostojni slobode i mira za koji svom

dušom molimo, ali ne samo u našoj domovini nego i u svijetu!

[…] ______________

MDP, str.97-99.

1. veljače 1991.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Crkva gleda na nove političke okvire na osnovi osamostaljenja naroda kao na mogućnost

slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suţivota u pluralističkom društvu uključujući i ekumenske

odnose. Pismo katoličkim biskupima svijeta.

Političke i ideološke napetosti koje u sadašnjem času potresaju europski jug, posebno

narode uključene u Jugoslaviju, nukaju nas da vam se obratimo ovim pismom i da vam

iznesemo prilike u kojima ţivi naša Crkva i naš narod.

Oko 4,500.000 hrvatskih katolika ţivi preteţno u Republici Hrvatskoj te u Republici

Bosni i Hercegovini. Manji dio katoličkih Hrvata ţivi u Republici Srbiji i u Republici Crnoj

Gori.

Hrvati predstavljaju u Hrvatskoj blizu 80% pučanstva, dok nešto više od 11% pripada

srpskoj nacionalnosti, a ostalo su nacionalne manjine, u znatnoj mjeri katoličke

vjeroispovijesti. U Bosni i Hercegovini Hrvati su oko 20% stanovništva (preko 800.000), dok

Muslimani predstavljaju preko 40% stanovništva, a Srbi nešto više od 30%.

Katolička Crkva u Hrvatskoj sastoji se od 11 biskupija od kojih je jedna grkokatolička, a

u Bosni i Hercegovini djeluju 3 katoličke biskupije. Osim zajedničkih pitanja koja se

rješavaju na razini Biskupske konferencije Jugoslavije, hrvatski se biskupi – kao i slovenski

– još sastaju i posebno radi pastoralnih pitanja koja se tiču njihovih područja. Ovo vam

pismo upućujemo upravo s jednoga takvog sastanka hrvatskih biskupa.

1. Područja na kojima mi djelujemo prestala su 1918. godine biti sastavnim dijelom

Austro-Ugarske Monarhije i ubrzo su ušla u zajedničku drţavu s Kraljevinom Srbijom, kojoj

se prije toga pridruţila Kraljevina Crna Gora. Tako smo se prvi put u povijesti našli pod

pravoslavnom srpskom dinastijom i s Pravoslavnom Crkvom kao drţavotvornom Crkvom.

Još više: kao da je bačen most preko povijesne granice između istočnog i zapadnog Rimskog

Carstva, između bizantske kulture koja je obiljeţila srpsku drţavu i naših područja

formiranih u ozračju latinske kulture.

Političari bivšeg austrougarskog dijela nove drţave smatrali su da se nova drţava ima

urediti na načelu ravnopravnosti sastavnih dijelova i naroda koji u nju ulaze. Srpska

politika ponašala se kao da je nova drţava proširenje Srbije. Te suprotstavljene koncepcije

potresale su Kraljevinu Jugoslaviju za svih nešto više od 20 godina njezina trajanja. Hrvati

su u obrani svoga kulturnog i nacionalnog identiteta teško stradavali. Zatvori su se punili, a

brojne ţrtve pale su zbog drţavnog nasilja. Najtragičniji momenat zbio se 1928. godine kada

su u parlamentu u Beogradu ubijeni hrvatski zastupnici, među njima i sam tadašnji

politički vođa hrvatskog naroda, Stjepan Radić. Crkva je patila u svom narodu, zauzimala

se kod vlasti za progonjene, duhovno podupirala pravedne teţnje naroda.

Nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. reţim je pokušao srediti prilike

najprije sklapanjem konkordata sa Svetom Stolicom (1937.), a zatim davanjem određene

autonomije Hrvatima (Banovina Hrvatska, 1939.). No, konkordat nije nikada ratificiran

zbog ţestokih antikatoličkih demonstracija vođenih od Pravoslavne Crkve, a Banovina

Hrvatska jedva se bila počela konsolidirati u godinu i pol dana svoga trajanja.

2. Drugi svjetski rat razorio je Kraljevinu Jugoslaviju u samo deset dana, u travnju

1941. Narodi koji su tu drţavu doţivljavali kao tamnicu naroda njezin su raspad smatrali

svojim oslobođenjem. No, sve se to odvijalo u uvjetima okupacije od sila osovine. Tako je

proglašena i hrvatska drţava, ali na čelo joj nisu stali dotadašnji političari, demokratski

izabrani, već grupa ovisna o silama osovine.

Narod je bio izloţen građanskom ratu koji je bio posebno surov na području tadašnje

Hrvatske. Hrvatsko pučanstvo stradavalo je od naoruţanih srpskih grupa (četnici), a srpsko

pučanstvo od osvete hrvatskog reţima (ustaše). Komunistička gerila pojavila se kada je

Njemačka zaratila sa Sovjetskim Savezom. Kao pokret otpora, komunisti su, metodama

njima vlastitima, demokratske snage otpora – pasivnog i aktivnog – podredili sebi ili

emarginirali i tako provodili svoj program uspostavljanja komunističkog sustava po uzoru

na Sovjetski Savez. O nastojanjima Crkve u spašavanju ţivota govore dokumenti koje je

sluţbena politika sve dosad ignorirala, čak onemogućavala njihovo objavljivanje.

Zapadni saveznici pokazali su se nemoćni i tijekom rata i nakon njega da podrţe otpor

njima naklon i da osiguraju demokratski poredak kod nas. Komunisti su, uz oslonac na

Sovjetski Savez, pogazili sve sklopljene sporazume i eliminirali sve demokratske snage.

Obnova Jugoslavije, ne više kao unitarne već kao federalne drţave, bila je motivirana

rješenjem nacionalnog pitanja tako da se u republikama realizira suverenitet svakog naroda

posebno, a na saveznoj razini da se organizira njihova suradnja. No, budući da je monopol

vlasti komunista vođen centralistički i totalitaristički isključio demokraciju i temeljna

ljudska prava, rješenje nacionalnih prava ostalo je fikcija.

Što se tiče Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda, svjedočimo da se na njih obrušila

posebna ţestina komunističkog nasilja i u ratu i poslije rata. Radi općih ideoloških razloga,

ali i posebno – po načelu kolektivne krivnje zbog savezništva ratnih vlasti u Hrvatskoj sa

silama osovine – došlo je do masovnih ubijanja, logora, prisilne emigracije, pa zatim

ateističke indoktrinacije posebno kroz školski sustav. Sve je to zadalo teške udarce

Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu i u biološkom i u duhovnom pogledu. Recepcija

bizantskih načela u komunističku politiku prema Crkvi očitovala se i u nastojanju da se

Katolička Crkva odvoji od Petrova nasljednika pa da time i narod izgubi svoj kulturni

identitet i pretopi se u kulturni krug istočnog modela. To doduše nije uspjelo, ali je zato

Katolička Crkva trajno na optuţeničkoj klupi kao nadahniteljica samosvijesti hrvatskog

naroda i kao agentura strane zapadne sile (Vatikana). Najistaknutija ţrtva, ali i simbol

duhovnog otpora postao je zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, jedan od više

stotina biskupa i svećenika zatvorenih ili ubijenih od komunista.

U tim smo prilikama s posebnom zahvalnošću primali potporu Svete Stolice kao i

mjesnih Crkava Europe i Amerike, naročito preko karitativnih ustanova koje su nas

pomagale. Treba reći da je i komunistički sustav malo-pomalo popuštao u svojoj strogosti te

da je bilo moguće provoditi neke reforme II. vatikanskog koncila u unutrašnjem ţivotu

Crkve.

3. Događaji koji su nedavno ostvarili povijesni zaokret u Srednjoj Europi omogućili su i

kod nas u 1990. godini slobodne, višestranačke izbore, prvi put poslije rata. Poštivanje

temeljnih ljudskih prava, ostvarivanje građanskih sloboda, demokratski sustav prema

zapadnom modelu drţavnog uređenja – takva je novost da smo joj se pred koju godinu jedva

mogli i nadati.

Naša Crkva poticala je vjernike da se oslobode straha i apatije te da ostvare svoja

građanska prava sudjelovanjem na slobodnim izborima. Smatramo da smo time doprinijeli

nenasilnom prijelazu u novi, demokratski sustav na našem području. Na tome smo Bogu

zahvalni.

Slobodni izbori otvorili su put daljem razvitku građanskih sloboda, posebno vjerskih, ali

i ostvarenju slobode i samoodređenja naroda. Otvorilo se pitanje novog povijesnog dogovora

koji bi trebao pokazati da li je ravnopravnost konačno ostvariva na prostoru na kome je

1918. godine stvorena Jugoslavija ili treba da se narodi osamostale i tako svaki posebno

priključe Europskoj zajednici. Crkva koja ima teško povijesno iskustvo i iz prve i iz druge

Jugoslavije, gleda na nove političke okvire za kojima se teţi na osnovi osamostaljenja

naroda, kao na mogućnost slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suţivota u pluralističkom

društvu uključujući i ekumenske odnose.

Suočeni smo, međutim, sa ţilavim otporom demokratskim promjenama. Otpor se očituje

kroz politički program koji se zalaţe da se očuva socijalizam komunističkog tipa, da

Jugoslavija ostane centralistički organizirana, da se dominacija srpskog interesa ne dovede

u pitanje. Snage koje zagovaraju taj program jesu vodeći srpski političari, oficirski kadar (u

velikoj većini srpski) i, na ţalost, neke vodeće ličnosti u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Komunistička ideologija, velikosrpske teţnje, vojna sila, tako nalaze zajedničke ciljeve

kojima teţe i stoga se tvrdo suprotstavljaju zapadnoj kulturnoj tradiciji, republikama

izrazite zapadnoeuropske tradicije.

Te snage vode nesmiljeni propagandistički rat i prijete vojnom intervencijom.

Propaganda se s posebnom vulgarnošću obara na Katoličku Crkvu i domaću i opću, na

Svetog Oca osobno, na Vatikan kao simbol svega zla. I svjetovna i – što nas posebno ţalosti

– crkvena srpska štampa uporno ponavlja jednu monstruoznu formulu pred kojom pamet

staje. Piše se naime i javno govori da su se protiv srpstva zajedno urotili Vatikan,

Kominterna, islamski fundamentalizam, CIA. Ĉak i članovi hijerarhije u svojim sluţbenim

izjavama ne biraju riječi kada treba optuţiti Katoličku Crkvu, uza sva naša nastojanja da i

u ovoj teško pogoršanoj ekumenskoj klimi paţljivo biramo riječi i kada moramo odbiti

optuţbe pazeći da ne povrijedimo osobe i kršćansku bit Pravoslavlja. No, mrţnja prema

katoličanstvu već se toliko raspalila u masama, povezujući to s teţnjom Slovenije i Hrvatske

za samostalnošću, da je svaki tragični iskorak moguć. U naše se vjernike, nakon

prošlogodišnje radosti zbog pobjede nekomunističkih stranaka na slobodnim izborima,

uvukao strah i javlja se volja za obranu čak i oruţjem. Nerazmjer snaga između vojnog vrha

koji zastupa dosadašnji poredak i republičkih policija koje štite novi demokratski poredak

samo uvećava opasnost da se prekine politički dijalog i da dođe do nasilnog nametanja

komunističke diktature, to više što su u Republici Srbiji i u Republici Crnoj Gori i nakon

izbora komunisti (negdje preimenovani u socijaliste) ostali na vlasti te što izbori za savezne

vlasti nisu odrţani, a i staro je savezno zakonodavstvo još uglavnom na snazi. Prijetnja

kosovizacije, tj. nasilnog gušenja nacionalnih prava kakvo se već godinama provodi nad

Albancima na Kosovu, visi nad nama kao praktična mogućnost. Odatle do svojevrsne

libanonizacije našeg područja nije daleko.

Propisali smo molitve za pravednost i mir, na što često pozivamo naše vjernike.

Pozdravljamo zalaganje demokratske svjetske javnosti koja nastoji utjecati da se ustavno

rješenje sadašnje krize traţi pregovorima a ne upotrebom sile. Katolički krugovi u svijetu

mogli bi nam u tome pomoći.

Bila bi nam posebna utjeha kada bi se ostvario posjet Svetog Oca našoj Crkvi. No,

unatoč opetovanim sluţbenim pozivima vlade, protukatoličke snage to onemogućavaju sve

do sada. I to je jedan od rječitih znakova poloţaja naše Crkve u ovakvoj Jugoslaviji.

Ovim smo pismom ţeljeli braći u episkopatu ocrtati poloţaj Katoličke Crkve u

hrvatskom narodu. Smatrali smo da je to potrebno jer smo zajedno s vama jedna Crkva, pa

ako trpi jedan ud, trpe svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se svi udovi (1 Kor 12,26).

Ţeljeli bismo također nadoknaditi eventualne propuste zbog kojih razumijevanje naših

prilika među katolicima po svijetu nije naročito vidljivo.

Pozdravljajući vas u Gospodinu, preporučujemo se u vaše molitve i u vašu bratsku

solidarnost.

Kard. Franjo Kuharić, nadb. zagrebački, metropolit

Mons. Ante Jurić, nadb. Splitsko-makarski, metropolit

Mons. Vinko Puljić, nadb. sarajevski, metropolit

Mons. Antun Tamarut, nadb. Riječko-senjski, metropolit

Mons. Marijan Oblak, nadb. zadarski

Mons. Srećko Badurina, biskup šibenski

Mons. Antun Bogetić, biskup porečki i pulski

Mons. Josip Bozanić, biskup krčki

Mons. Ivo Gugić, biskup kotorski

Mons. Franjo Komarica, biskup banjalučki

Mons. Ćiril Kos, biskup đakovački i srijemski

Mons. Slavomir Miklovš, biskup kriţevački

Mons. Ţelimir Puljić, biskup dubrovački

Mons. Slobodan Štambuk, biskup hvarski

Mons. Pavao Ţanić, biskup mostarski

Mons. Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački

Mons. Ivan Prenđa, nadb.-koadjutor zadarski

Mons. Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački

U Zagrebu, 1. veljače 1991.

______________________________________________________

GK, 24. oţujka 1991, str. 3; VB, II (CV), 2/1991, str. 55–57.

Veljača, 1991.

TAJNIŠTVO HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE:

Biskupi pozivaju sve katoličke vjernike da svojim kršćanskim ţivotom i zalaganjem

budu svjedoci istine i pomirenja.

Priopćenje sa zasjedanja hrvatskih biskupa.

Povodom novijeg razvoja kriznog stanja u našoj domovini tajništvo Hrvatske biskupske

konferencije u svom priopćenju za tisak objavljuje:

„Biskupi osuđuju svako nasilje kao metodu rješavanja različitih konflikata među

drţavama i narodima, a zalaţu se za civilizirani dijalog. Oni izraţavaju svoju ozbiljnu

zabrinutost zbog stanja u našoj zemlji, gdje su i dalje prisutne prijetnje oruţjem umjesto

spremnosti na dijalog, te zbog činjenice da se iz nekih sredina nastavlja ţestoka

propagandna kampanja klevetama i laţima protiv Katoličke Crkve i hrvatskog naroda. Oni

podiţu svoj prosvjed protiv takve huškačke kampanje koja truje vlastite narode, produbljuje

nepovjerenje i širi mrţnju među narodima. Biskupi pozivaju sve katoličke vjernike da

svojim kršćanskim ţivotom i zalaganjem budu svjedoci istine i pomirenja, stavljajući im na

srce da u ovom korizmenom vremenu djelima pokore i molitvama doprinesu smirivanju

napetosti i razumnom rješavanju postojećih problema“.

______________________ GK, 24. veljače 1991., str. 1

26. veljače 1991.

BISKUP POREĈKO-PULSKI, ANTUN BOGETIĆ:

Protunaravno je zatajiti svoje biće, svoj narod, svoj materinski jezik iz obzira prema

drugome ili iz bilo kojih drugih razloga.

Poruka povodom popisa pučanstva.

Vjernicima porečke i pulske biskupije.

Crkva je kroz povijest nastojala uvijek biti blizu vjernicima i ljudima dobre volje kao

majka i savjetnica. Iz tih razloga i ja se obraćam vama, dragi vjernici, kao biskup u ovom

bremenitom trenutku naše povijesti.

Ţivimo u vremenu kad se na demokratski način donose odluke o tome kakva će biti naša

budućnost. Sada, hvala Bogu, moţemo se slobodno izjašnjavati o vjeri i o svojoj nacionalnoj

pripadnosti.

Prigodom posljednjih izbora mi smo vas biskupi pozivali da slobodno i odgovorno

izaberete demokratski predloţene kandidate.

Sad je pred nama popis pučanstva, kad ćemo se također slobodno izjasniti i kao vjernici i

kao članovi naroda kojemu pripadamo.

U Istri već stoljećima ţivimo u miru zajedno više naroda. Taj mir ţelimo i sačuvati.

Ţivimo ovdje zajedno u prvom redu Hrvati i Talijani s narodnim manjinama, kao što su

primjerice Rumunji pod Učkom. Ova etnička struktura potiče nas da poznamo jasno kojemu

jeziku i narodu pripadamo. Zahtjev je etike, ljudskog dostojanstva i istine izjasniti se za ono

što jesmo. Iz tog zahtjeva upisat će se kao Hrvat onaj kojemu je materinji jezik hrvatski.

Talijan kojemu je jezik talijanski, Rumunj onaj koji govori taj jezik, itd.

Što se općenito odnosi na Hrvate, i posebno na Hrvate u Istri, valja znati slijedeće. Neki,

koji nam ne ţele dobro i kojima smeta da kao takvi mi postojimo, nastoje Hrvate ignorirati i

ukloniti. Nazivaju ih Šokcima, Bunjevcima (Slavonija, Baranja), Dalmatincima (Dalmacija),

Istranima ili Istrijancima (Istra), samo ne pravim imenom. A to je velika zabluda i

nepravda. Jasno je da u Istri oni koji govore jedan od hrvatskih dijalekata, ti su Hrvati,

istarski Hrvati.

Protunaravno je zatajiti svoje biće, svoj narod, svoj materinski jezik iz obzira prema

drugome ili iz bilo kojih drugih razloga. Nečasno i ponizujuće bi bilo ako bi se tko tako

ponašao zbog podmićivanja ili materijalnog probitka.

U ovom trenutku radi se o opstanku našeg naroda na tom tlu. Za njegov opstanak trudili

su se i trpjeli u prošlosti zasluţni, vrli ljudi crkveni i laici.

Budi ono što su bili tvoji stariji, što si upio majčinim mlijekom. Budi ono što jesi i nemoj

se toga sramiti! Takvog će te priznati i poštivati svaki pošten čovjek, kao što ćeš i ti svakoga

poštivati.

Molim vas, dragi vjernici na području naših biskupija, da se svatko prigodom popisa

izjasni za ono što jest i ne zataji ni svoju vjeru ni pripadnost svome narodu.

U ime nebeskog Oca koji ljubi sve narode sve vas pozdravljam i blagoslivljam.

Antun Bogetić,

biskup porečko-pulski _________________________

GK, 24. oţujka 1991., str. 6.

13. oţujka 1991.

POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

U ovom vremenu, punom prijetnje, upućujemo poziv svim odgovornima za politički i

javni ţivot da idu za mirnim i poštenim dogovorom. Poruka javnosti o potrebi stvaranja klime mira i nenasilja.

U ime Biskupske konferencije Jugoslavije upućujemo usrdan poziv našim vjernicima i

svima ljudima dobre volje, bez obzira na vjerske, nacionalne i političke razlike, da svaki na

svom poloţaju i u svojoj sredini utječe na stvaranje čovječne klime mira, poštovanja i

protivljenja svakom nasilju.

U ovom vremenu, punom prijetnje, upućujemo poziv svim odgovornima za politički i

javni ţivot da idu za mirnim i poštenim dogovorom kako bi se republički i nacionalni odnosi

gradili u slobodi za svakoga, u ravnopravnosti svih bez ikakvih posizanja za tuđim pravima

i područjima, da svi građani u svojim suverenim republikama i pokrajinama mogu ţivjeti

slobodno i smireno, sigurni i bez straha da bi upotreba sile mogla ugroziti njihove ţivote i

dobra.

Svaki koji ţeli mir, mora ţeljeti mir i drugome; tko ţeli svoju slobodu, mora htjeti i

slobodu drugome; tko ţeli pravednost, mora biti pravedan prema drugome. To vrijedi za

pojedince i narode. Tko je osjetljiv za svoje dostojanstvo, mora poštivati i dostojanstvo

drugoga. Svi su ljudi i narodi jednakoga dostojanstva i jednakih prava, a pravedni odnosi

isključuju logiku prava jačega. Iz toga slijedi da sva sredstva javnog priopćivanja moraju

biti u sluţbi istine kako bi bilo isključeno svako poticanje na mrţnju i nasilje; moraju biti u

sluţbi pravednosti i čovječnih odnosa među ljudima, promičući ono što je pravo i pošteno.

Uvijek vrijedi u svakoj čovječjoj civilizaciji evanđeosko načelo: I kako ţelite da ljudi

vama čine, tako činite i vi njima (Lk 6,31).

Na tu poruku potiče nas i u savjesti obvezuju neki događaji koji zabrinjavaju i straše.

Duboko ţalimo da je u Beogradu prolivena ljudska krv i da su toliki ljudi ranjeni. Isto tako

ţalimo teške i opasne izljeve mrţnje podmetanjem eksploziva u katoličkoj katedrali u

Subotici i u katoličkoj crkvi u Kninu; teško nas pogađa i ponovljeno oskvrnuće katoličkog

groblja u Sarajevu. Zabrinuti smo i zbog situacije na kninskom području gdje su Hrvati

izloţeni zlostavljanjima samovoljnih nasilnika i doţivljavaju neravnopravnost i poniţenja.

Jednako tako osuđujemo svaku moguću povredu osobe, zgrade ili bilo kojeg drugog obiljeţja

Pravoslavne Crkve ili koje druge nacionalne ili vjerske zajednice. Protivni smo svakoj

povredi prava i dostojanstva svake osobe i svake zajednice.

Civilizacija koja raste iz dubokih korijena vjere u Boga isključuje nepravde i nasilje. Toj

civilizaciji pripadaju svi narodi na ovim našim geografskim prostorima, stoga su svi

odgovorni za ţivot naših naroda pozvani da dokaţu pripadnost toj civilizaciji i da iskrenim

dijalogom traţe i pronalaze samo onakva rješenja koja će osigurati trajan mir i suradnju

slobodnih ljudi i naroda. U interesu trajnog mira potrebno je pomirenjem i opraštanjem izići

iz prošlosti i utrti putove bolje i u svakom pogledu ljudskije budućnosti da već jednom ovi

balkanski prostori budu prostori mira i slobode, prostori blagostanja te duhovnog i moralnog

ozdravljenja.

Slobodni narodi imaju pravo na poštovanje i zasluţuju pomoć i međunarodne javnosti u

rješavanju teških ekonomskih i socijalnih problema. Svaki član svoga naroda samo časnim

ponašanjem opravdava čast svoga naroda.

Nepravda, nasilja i presizanja u tuđa prava i slobodu, prijetnja da se silom nametne

volja jačega, sve to moţe izazvati sukob širokih razmjera, u kojem bi svi bili gubitnici – i oni

koji napadaju i oni koji brane svoju slobodu – jer bi svi u sukobu jednako umirali, svi ranjeni

jednako trpjeli, svi pogođeni jednako stradali. Bila bi to najveća ludost i neoprostiva krivnja

onih koji bi to htjeli izazvati.

Stoga, kao ljudi i kao kršćani, također i kao pripadnici svojih naroda, pozivamo sve

odgovorne na miroljubivost i pravdoljubivost; pravedni ljudi mogu naći pravedna rješenja za

sve, dosta je bilo nesreća na ovom tlu na kojem pojedini narodi već više od tisućljeća ţive

svoju povijest.

Sve vjernike naše Crkve molimo da u odnosima sa svim ljudima postupaju kao ljudi

mira i ljubavi, odolivši svakoj napasti protiv istine i pravednosti. Kao duhovni pastiri

potičemo sve naše vjernike da usklađuju svoj osobni i obiteljski ţivot s Boţjim zapovijedima

i da mole za mir u našoj domovini. Molimo za mir pravedan, za mir radostan!

Uskrsnuli Gospodin i Spasitelj Isus Krist pozdravio je svoje učenike uskrsnim

pozdravom: Mir vama (Iv 20,19). U tom miru svima ţelimo SRETAN USKRS!

U ime Poslovnog odbora BKJ,

Franjo kard. Kuharić

U Zagrebu, 13. oţujka 1991.

_____________________________________________ GK, 24. oţujka 1991, str. 1. i 6; VB, II(CV), 2/1991, str. 58.

7. travnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Skrušimo se u svom srcu i sklopimo ruke da Uskrsnuli Gospodin Isus Krist i nama u ove

dane uputi svoj pozdrav mira: Mir vama! Poruka i poziv zagrebačkim katolicima

na pokorničko hodočašće u svetište Majke Boţje Remetske.

Dragi vjernici grada Zagreba!

U ovom vremenu velikih opasnosti za mir i sigurnost naše Domovine skrušimo se u

svom srcu i sklopimo ruke da Uskrsnuli Gospodin Isus Krist i nama u ove dane uputi svoj

pozdrav mira: «Mir vama!» (Iv 20,19).

U nedjelju 21. travnja u 3 sata poslije podne pođimo sa svojim svećenicima, redovnicima

i redovnicama na pješačko hodočašće u svetište Majke Boţje Remetske koju naši pradjedovi

osloviše «Najvjernija Odvjetnica Hrvatske». Sadrţaj te poboţnosti bit će molitva i pjesma da

u duhu pokore i kajanja za naše grijehe molimo obraćenim srcem za dar mira, sigurnosti

međusobne sloge svih stanovnika naše Domovine.

Ovo je hodočašće pokorničko te ima isključivo vjerski sadrţaj i smisao. Stoga će jedini

znak biti kriţ pa se isključuju svi drugi znakovi i simboli.

Bog nam poručuje po proroku: «Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka

duha ponizna …» (Iz 66,2).

Naše će hodočašće završiti u remetskom svetištu euharistijskim slavljem.

Neka se te nedjelje u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije odrţi polsatno klanjanje

pred Presvetim da, uz molitvu za duhovna zvanja, molimo i za mir.

Budimo dostojni Boţjeg obećanja: «Evo, mir ću na njih kao rijeku svratiti … Kao što

mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti …» (Iz 66,12.13).

U Zagrebu na Bijelu nedjelju, 7. travnja 1991.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________

GK, 14. travnja 1991., str. 2.

11. travnja 1991.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Uzročnici nasilja nad crkvama i crkvenim sluţbenicima ne mogu biti iskreni kršćanski

vjernici.

Poruka vjernicima.

Dragi vjernici!

U posljednje smo vrijeme svoje nade i tjeskobe saopćavali i vama i svoj javnosti potičući

rast moralnosti i vjere kao osnovice za ţivot dostojan čovjeka. Zahvaljujemo Bogu za

pozitivna kretanja prema demokratskom društvu i rastu slobode koja su kod nas nastala.

Naprotiv, znano je svima da se, usprkos svim nastojanjima, nastavilo pogoršavanje

privrednog sustava, pa se broj građana kojima je dovedena u pitanje i sama materijalna

egzistencija penje već na stotine tisuća. U posljednje vrijeme učinjeni su prvi koraci u

oblikovanju Središnjeg Caritasa Biskupske konferencije kao i biskupijskih Caritasa, pa

potičemo vjernike da se i nadalje priključuju djelatnostima tih ustanova koje u suradnji s

drugim humanitarnim organizacijama nastoje pomoći socijalno najugroţenijima. Treba nam

posebno istaknuti iskaze djelotvorne ljubavi prema bliţnjemu organizirane u katoličkim

misijama među našima u inozemstvu. Ali ni mnoge ţupe u domovini ne zaostaju u toj

revnosti. Braćo, neka nam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme ţeti ako ne

malakšemo (Gal 6,9).

Posljednji su mjeseci obiljeţeni porastom suprotstavljanja među republikama i među

narodima kod nas. Istina, započeli su i politički razgovori među njima u traţenju putova za

prevladavanje krize. Sveukupne odnose ipak oteţava činjenica da se demokratski sustav,

utemeljen na slobodnim političkim izborima i pretočen u novo zakonodavstvo, počeo

ostvarivati u republikama ali i da istodobno djeluju elementi saveznog socijalističkog

zakonodavstva i organa vlasti. Ti neujednačeni i čak suprotstavljeni pravci kretanja

pogoduju političkom djelovanju na osnovi dva međusobno nesuglasna načela: jedno je načelo

demokracije i političkog dijaloga, a drugo je načelo nametanja vlastitih političkih uvjerenja i

programa silom.

Ostvarivanje političkih programa po ovom drugom načelu dovelo je sveukupnu situaciju

dotle da se postavlja tragično pitanje: Krećemo li se prema izgradnji građanskog mira ili

prema rasplamsavanju građanskog rata?

Vijesti koje se sustiţu iz dana u dan, čak iz sata u sat, posebno s određenih područja

Republike Hrvatske, sve nas više pritištu svojim sadrţajem i svojim ciljevima. Neki

utjecajni ljudi raspaljuju narod na sve veću borbenost. Posljedice su toga duhovno

zatvaranje prema drugom narodu s kojim se ţivi na istom prostoru, nesposobnost da se u

drugome vidi čovjeka sebi slična, čak moramo govoriti o stvarnoj mrţnji koja uzima maha i

zarobljava ljudska srca. Što se onda moţe očekivati nego ono što već sv. Ivan upozorava: Tko

god mrzi brata svoga ubojica je (1 Iv 3,15).

Oruţje u rukama pojedinaca već je progovorilo. Krv je već potekla. Poznata su i druga

bezakonja i zlostavljanja ljudi bez ikakva povoda. Slučajevi se umnoţavaju iz dana u dan.

Posebnu vrstu nasilja trpe crkveni sluţbenici i crkvene zgrade. Suočeni smo s nasiljima

na koja upozorava Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj. Drţavna vlast Republike

Hrvatske duţna je na svojem području istraţivati prijavljene slučajeve ovakve naravi.

Duţna ih je provjeravati, suzbijati i počinitelje pozivati na odgovornost.

Ona nasilja koja se događaju na područjima pod kontrolom naoruţanih skupina srpske

nacionalnosti, a koja pogađaju katoličke svećenike i katoličke crkve, teţe je zakonitom

istragom rasvijetliti i zakonitim postupcima spriječiti zbog narušena pravnog sustava.

Ţelimo, međutim, istaknuti da uzročnici nasilja nad crkvama i crkvenim sluţbenicima

ne mogu biti iskreni kršćanski vjernici. Stoga se ovdje ne radi o vjerskom sukobu, već o

pojavi kriminala tko god ga vršio.

Od neprocjenjive je vaţnosti za sve da djeluje pravni sustav koji svakoga štiti ali i

svakoga poziva na odgovornost za protupravne postupke. U uvjetima anarhije gdje je svatko

sebi zakon, rizik da se dokraja poruši građanski mir sve je veći. Zagovaramo stoga vraćanje

prvotnim demokratskim opcijama, priznavanju zakonitih struktura drţave proizašlih iz

slobodnih izbora, upornu radu da se sustav usavrši i osposobi za ulogu zaštite i promicanja

osnovnih ljudskih prava i građanskog mira u pravednosti. Zajednice koje se diče svojim

obiljeţjima nacionalnog, kulturnog, vjerskog značenja treba da na taj način osnaţe svoja

prava i mogućnost skladna razvitka. Stoga ne moţemo odobriti kada se mirni prosvjed

građana pretvori u rušilački pohod na ulicama naših gradova. Smatramo također da bi

objektivne informacije o svim događajima koji uznemiruju javnost pomogle staloţenijem

stanju duhova u našoj javnosti.

Smatramo, međutim, da uzrok naše krize nije samo ekonomski i politički već i duhovni i

religiozni; da moralni i vjerski odgoj čitavih generacija nije potiskivan, drugačije bi se kod

nas mislilo i drugačije bi se postupalo. Po ratničkom duhu koji se ulijevao u duše mladih kod

nas kao da još nije završio Drugi svjetski rat ni nakon pola stoljeća otkada nas je zahvatio.

Odgoj za poštivanje ljudskih prava, za pravednost, za mir dugo će još biti sveobuhvatni

zadatak na našim prostorima. Uzdamo se da će i vjerska pouka koja se uvodi u obrazovni

sustav malo-pomalo prodahnuti osobni i društveni ţivot, poput evanđeoskog kvasca o kome

govori Isus Krist (usp. Mt 13,33).

Na kraju vas ţelimo ohrabriti, dragi vjernici, da ne klone vaše povjerenje u Isusa Krista.

On je rekao: Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Boţjim zvati! (Mt 5,9). Isusov primjer i

Isusov nauk putokaz su našem razumijevanju povijesnog časa, ali i snaga za naše djelovanje

u skladu s našom kršćanskom vjerom.

Svibanjske poboţnosti koje uskoro započinju, neka budu namijenjene da se kod nas

zagovorom Bezgrešne Djevice sačuva i razvija građanski mir, Boţji dar za sve ljude.

Vaši biskupi

U Zadru, 11. travnja 1991.

________________________ GK, 21. travnja 1991, str. 1. i 3.

Travanj, 1991.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA

I EPISKOP DALMATINSKI, NIKOLAJ:

Osnovna ljudska prava treba da i na našim područjima posluţe pronalaţenju pravih

rješenja za ţivot ljudi i za sigurnost zajednica.

Zajednička uskrsna poruka: «Mir vama!»

Kao pastiri kršćanskih vjernika zaokupljeni smo ovih dana – svaki u svojoj Crkvi –

proslavom muke, smrti i uskrsnuća našega Spasitelja Gospodina Isusa Krista. On svojim

učenicima, na sam dan Uskrsnuća donosi MIR. Prestrašene i zbunjene uslijed događaja

prošlih dana ohrabruje svojim pozdravom: «MIR VAMA!» (Lk 24,36).

Iz Šibenika, grada naših sjedišta, pratimo – svaki posebno ali i zajednički – nemir i

strah koji se uvukao u naše vjernike. Prolivena je krv. Pali su ljudski ţivoti. Svi smo

pogođeni. U našim molitvama poginule preporučujemo Bogu, rodbini izraţavamo sućut, a

ranjenima ţelimo brz oporavak.

Svjesni smo da je naš utjecaj ograničen. Mogućnosti za rješavanje ekonomskih,

kulturnih, ustavnih pitanja nisu u našim rukama. Međutim, kao nasljednici svetih apostola

molimo vas: «Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte …» (1 Pt 2,17). Istodobno molimo vas:

kao Boţji narod ţivimo u Kristovu svjetlu, ţivimo u Njegovu miru. «Vrati mač svoj u korice

…» (Mt 26,52), zapovjedio je Krist svetom apostolu Petru prije svoje muke. Učinite to isto i

vi po primjeru sv. Petra.

Mi ne moţemo ukidati karakteristične osobine koje u sebi nosimo. Moramo međutim,

traţiti ljudski i kršćanski temelj na kome se zasniva uzajamno poštovanje i mogućnost

suradnje u stvaranju uvjeta ţivota za sve građane. Osnovna ljudska prava kako ih

razrađuju međunarodni dokumenti treba da i na našim područjima posluţe pronalaţenju

pravih rješenja za ţivot ljudi i za sigurnost zajednica. Utjecajni bi se ljudi morali stoga

odgovorno sporazumijevati da se narod ne uvuče u zlo, stradanje i bijedu, jer su po riječima

Apostola postavljeni «za izgradnju, a ne za rušenje» (2 Kor 13,10).

Osjećamo se obaveznima Gospodinu Isusu Kristu koji nas upućuje na MIR. Osjećamo se

obaveznima prema vama, kršćanska braćo i sestre, kojima nas je Krist postavio za pastire.

Osjećamo se obaveznima prema svijetu kome po Gospodinovoj zapovijedi propovijedamo

Evanđelje Isusa Krista. Zato vam šaljemo ovu poruku, uvjereni da ćete nas poslušati.

Kristovim Kriţem i Uskrsnućem zazivamo na sve ljude njegov blagoslov i molimo se: «Da ne

činite nikakva zla – ne zato da se mi pokaţemo valjani, već da vi trajno dobro činite» (2 Kor

13,7).

U ime Oca, i Sina i Duha Svetoga: MIR VAMA!

Srećko Badurina, biskup šibenski

Nikolaj, episkop dalmatinski __________________________

GK, 21. travnja 1991., str. 6.

3. svibnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Molimo da Duh Sveti, Duh istine i ljubavi promijeni ljudska srca, da se ugasi svaka

mrţnja, da se isključi svaka nepravda, da se odustane od svakog nasilja i da se osigura mir i

sloboda za svakog čovjeka i svaki narod. Poziv vjernicima na molitvu i poticaj da sudjeluju

na referendumu u odlučivanju, vaţnom za opće dobro.

Dragi vjernici!

Braćo i sestre u Isusu Kristu!

Započeo je mjesec svibanj koji je od davnine posvećen posebnim poboţnostima u čast

Majke Boţje. Svibanjske poboţnosti okupljale su na zajedničku molitvu u našim crkvama

velik broj vjernika, djece, mladih i odraslih.

Ovaj mjesec svibanj započeo je s velikim tjeskobama, opasnostima i s ratnom prijetnjom.

Prolivena je ljudska krv, strah je ušao u mnoge duše, osobito one naše braće i sestara

izloţenih nasiljima. Ţalost ispunja srca zbog svih tih zbivanja koja pogađaju cijeli narod i

zbog kojih trpe svi ljudi dobre volje bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Sve nas to potiče da se s punim pouzdanjem povjerimo Boţjem milosrđu i da po zagovoru

Presvete Bogorodice molimo da Duh Sveti, Duh istine i ljubavi promijeni ljudska srca da se

ugasi svaka mrţnja, da se isključi svaka nepravda, da se odustane od svakog nasilja i da se

osigura mir i sloboda za svakog čovjeka i svaki narod.

Stoga ponovno pozivamo sve vjernike na molitvu svete krunice, na primanje svetih

sakramenata, na satove adoracije pred Presvetim da se dogodi konačno smirenje i pravedan

mir u sigurnosti i slobodi za sve.

Uz poziv na molitvu potičem sve vjernike da na dan vaţnog referenduma o kojem su se

dogovorili predstavnici republika, izvrše svoju građansku duţnost po svojoj savjesti, svjesni

odgovornosti da su pozvani da sudjeluju u odluci vaţnoj za opće dobro. Što god kršćanin čini,

duţan je činiti u svjetlu Evanđeljem rasvijetljene savjesti.

Povjerimo i te odluke svjetlu Boţjem da sve bude na dobro hrvatskog naroda, svih

građana Republike Hrvatske, svih ljudi i naroda u našim prostorima. Sačuvajmo

dostojanstvo u svim izrazima svojih htijenja i raspoloţenja.

Neka nad svima u ovom teškom i sudbonosnom vremenu bdije milosrdna Boţja ljubav

Na sve, braćo i sestre, zazivam Boţji blagoslov u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Zagreb, 3. svibnja 1991.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________

GK, 12. svibnja 1991., str. 1.

7. svibnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mi kao navjestitelji Kristove Radosne vijesti mira i pomirenja, opraštanja i ljubavi

pozvani smo i pred Bogom odgovorni da svoje vjernike pozivamo na obraćenje i mir. Govor na ekumenskom susretu predstavnika Katoličke i Srpske Pravoslavne Crkve u Srijemskim Karlovcima.

Vaša Svetosti!

Visokopreosveštena gospodo Episkopi!

Iskreno Vas pozdravljam Apostolovim pozdravom: «Punina vam milosti i mira!» (1 Pt

1,2).

Susret u koji ulazimo bio je ţeljen s jedne i s druge strane, i potreban je u ovom teškom

vremenu, ozbiljnom do tragičnosti. Ţelimo ovaj susret proţivjeti u svijesti i u molitvi da Duh

Sveti bude svjetlo naših misli, nadahnuće naših riječi i Učitelj one ljubavi koju je naš

Spasitelj Isus Krist molio od Oca za sve svoje učenike: «Da ljubav kojom si ti mene ljubio

bude u njima – i ja u njima» (Iv 17,26).

Više puta sam se susretao s Vašim cijenjenim predšasnikom Njegovom Svetošću

Patrijarhom Germanom u raznim susretima među kojima osobito ističem dva susreta u

Patrijaršiji u Beogradu i jedan u Karlovcu u rezidenciji gornjokarlovačkog episkopa

Simeona, sada blagopokojnog u Gospodinu.

Ovo je naš prvi susret s Vašom Svetošću i s Vašim suradnicima, pa molimo Gospodina

da bude blagoslovljen Boţjim svjetlom, mirom i nadom.

Sigurno se danas nalazimo u središtu paţnje naše vjerničke i opće javnosti. Uvjeren sam

da vjernici Srpske pravoslavne Crkve i vjernici Rimokatoličke Crkve u našim prostorima

prate ovaj susret s iskrenim molitvama i simpatijama. Svi ljudi dobre volje, kojima je

duboko stalo do mira i pravednih odnosa među ljudima i narodima, gaje nadu da će i naš

susret biti u sluţbi mira i poticaj kojim pozivamo sve na mir i poštovanje u punoj slobodi i

čovječnosti svih i svakoga.

Svi ljudi dobre volje očekuju zraku svjetla u sumornom vremenu kad samovolja i nasilje,

poticano mrţnjom, truje osobne, obiteljske i nacionalne odnose. Zaista, ne moţemo ovo

vrijeme nazvati vedrim kad se zatvaraju prometnice i miniraju pruge, kad se vrše atentati

na crkve i domove, kad se širi strah i prolijeva ljudska krv. Radovali smo se demokraciji i

slobodi, a sada smo pred tolikom prijetnjom duboko zabrinuti i ţalosni.

Mi kao predstavnici Crkvi i kao propovjednici Evanđelja nismo pozvani da vodimo

političke razgovore. To je odgovornost onih kojima su narodi u slobodnim izborima povjerili

svoju sudbinu. Ali, mi kao navjestitelji Kristove Radosne vijesti mira i pomirenja,

opraštanja i ljubavi pozvani smo i pred Bogom odgovorni da svoje vjernike pozivamo na

obraćenje i mir. Svima pak odgovornima za javni ţivot stavljamo na savjest da grade mir u

pravednosti, da slobodni ljudi i narodi u neokrnjenoj ravnopravnosti budu prijatelji jedni

drugima, da sigurnost i poštivanje ljudskih i narodnih prava omoguće svima dostojan ţivot.

Mi smo kao apostolski nasljednici glasnici mira koji obuhvaća sve vrijednosti, koji

uključuje pravedan odnos prava i duţnosti, koji poštivanjem zakonitosti osigurava pravedne

dogovore i priznanje dostojanstva osoba i naroda.

Mir koji evanđeoskim nadahnućem propovijedamo znači: mir čovjeka s Bogom

Stvoriteljem i Spasiteljem, mir čovjeka s čovjekom, mir naroda s narodom. Mir znači: istina

koja oslobađa; pravednost koja jamči svakome njegovo pravo; sloboda u kojoj se poštuju

različitosti. Mir konačno znači: ljubav koja oprašta i pomiruje.

Kad su god bila povrijeđena ta načela, bile su nanošene teške patnje ljudima i

zajednicama tlačenjem, mrţnjom, sukobima do prolijevanja krvi tolikih neduţnih ţrtava na

svim stranama sukobljenih.

Da bi se svijet liječio od takvih nesreća, Crkve su poloţene u nj da svjedoče za Isusa

Krista i naviještaju njegovo spasenje ljudima, da pozivaju na obraćenje i svetost ţivota po

onoj Isusovoj riječi: «Ispunilo se vrijeme, pribliţilo se Kraljevstvo Boţje! Obratite se i

vjerujte Evanđelju» (MK 1,15).

Drugi vatikanski sabor u dekretu o ekumenizmu kaţe da su obraćenje srca i svetost

ţivota, uz privatne i javne molitve, duša svega ekumenskog gibanja; to je duhovni

ekumenizam (usp. UR 8), oslobođen od svih opterećenja svjetovnih sila.

U odnosu na Pravoslavne Crkve Istoka Sabor izjavljuje: «Neka svi znaju da je od najveće

vaţnosti za vjerno očuvanje punine kršćanske predaje i za izmirenje istočnih i zapadnih

Crkava poznavati, poštivati, čuvati i podupirati prebogatu liturgijsku i duhovnu baštinu

Istočnjaka» (UR 15).

Iz svih nesporazuma prošlosti, a rane jednako i obostrano bole, treba prijeći u budućnost

poštovanja, međusobnog razumijevanja i dobre volje.

Crkve ne ţive u apstraktnom svijetu; ţive u prostoru i vremenu. Crkve ţive u

konkretnim narodima, kulturama, civilizacijama, drţavnim uređenjima. Njihov je poziv da

duhovnim, evanđeoskim vrijednostima proţimaju sredine u kojima ţive, da odgajaju savjesti

za dobro i mir, da ljudske misli rasvjetljuju Boţjom Riječju, da budu uvijek u sluţbi ljubavi.

Kad spominjemo konkretne narode, mogu spomenuti činjenicu da Srpska pravoslavna

Crkva evangelizira srpski narod, Katolička Crkva u Hrvata ili u Slovenaca ili bilo kojem

drugom narodu evangelizira narode u kojima ţivi. Evanđeljem, Kristovim Otkupljenjem

Crkve liječe od grijeha osobni, obiteljski i javni ţivot. II. vatikanski Sabor u konstituciji

«Radost i nada» kaţe: «Kristovo Evanđelje stalno obnavlja ţivot i kulturu paloga čovjeka, a

suzbija i uklanja zablude i zla koja proizlaze iz trajno prijeteće zavodljivosti grijeha. Ono

neprestano pročišćava i uzdiţe moral naroda. Ono nadzemaljskim darovima iznutra

oplođuje, učvršćuje, usavršava i u Kristu obnavlja vrline i talente svakoga naroda i doba»

(GS 58). Tako se Evanđeljem uspostavlja mir koji je, prema riječima Sabora, «plod reda koji

je u ljudsko društvo utisnuo njegov boţanski Utemeljitelj i koji trebaju ostvariti ljudi koji

ţeđaju za savršenom pravdom … Takav se mir na zemlji moţe postići samo ako se osigura

dobro osoba i ako ljudi s povjerenjem i slobodno međusobno izmjenjuju bogatstva uma i srca.

Za izgradnju mira bezuvjetno je potrebna čvrsta volja da se poštuju drugi ljudi i narodi i

njihovo dostojanstvo» (GS 78).

Vaša Svetosti i cijenjeni sudionici ovoga susreta, neka bude ovo naše zajedništvo u ime

Isusa Krista, u svjetlu Duha Svetoga, u ljubavi Očevoj! Ponizno povjeravamo ovaj susret

Presvetoj Bogorodici koju naše Crkve kroz cijelu svoju povijest časte i štuju kao Majku i

zagovornicu. Usrdno molimo blagoslov Presvete Trojice: Oca i Sina i Duha Svetoga da

budemo u sluţbi istine, nade i Boţjega mira!

______________________ GK, 19. svibnja 1991., str. 3.

7. svibnja 1991. KATOLIĈKI I PRAVOSLAVNI CRKVENI VELIKODOSTOJNICI JUGOSLAVIJE

Obraćamo se svim odgovornim ljudima političkih stranaka, osobito nosiocima vlasti, da

se nesporazumi i sporovi, u interesu mira i sigurnosti svih, rješavaju pravedno u duhu

kršćanske ljubavi. Izjava za javnost.

Suočeni sa krajnje dramatičnim i, ljudski gledajući, gotovo bezizlaznim teškoćama u

našoj Domovini, potaknuti snagom vjere, mi, duhovni pastiri podiţemo svoj pogled Bogu i

upućujemo svoj glas svim vjernicima, u nadi da će nas sam Bog spasiti.

Kao sluge i propovjednici Sina Boţjega, radi nas raspetog i uskrsnulog, koji je Mir naš

(usp. Ef 2,14) i koji nam poručuje: Imajte mir među sobom (usp. Mk 9,50), očinski se

obraćamo vama, Kristovim vjernicima, kršćanima pravoslavnim i rimokatolicima, kao i

svim vjernicima drugih vjerskih zajednica, te svim ljudima dobre volje, da vas upozorimo na

potrebu ljudskih i bratskih odnosa u ovom ozbiljnom i teškom vremenu.

S osjećajem svoje odgovornosti pred Bogom, pred ljudima i pred vlastitom savješću,

obraćamo se svim odgovornim ljudima političkih stranaka, osobito nosiocima vlasti, da na

temelju boţanskog i ljudskog prava i u sluţbi slobode jednako potrebne svima, usmjere svoja

nastojanja da se nesporazumi i sporovi, u interesu mira i sigurnosti svih, rješavaju

pravedno u duhu kršćanske ljubavi. Samo se na taj način moţe spriječiti uništavanje

imovine, oskvrnuće svetinja, ugroţavanje ţivota ljudi koji su slika Boţja.

Stoga, kao ljudi koji vjeruju u Boga mira i ljubavi, a i u visoko određenje i jedinstvenu

vrijednost čovjeka kao bogolikog bića, apeliramo na savjest svih da ne dopuste da tijelo i krv

pobijede dušu i srce, razum i ljudsko dostojanstvo.

Ovo nipošto ne znači da mi sebe smatramo pozvanima da ponudimo – ili unaprijed

predlaţemo – konkretna politička rješenja i da dajemo neki svoj koncept za izlazak iz opće

jugoslavenske krize. To prepuštamo slobodnoj političkoj volji naših naroda. No mir,

nenasilje i toleranciju, kao minimum kršćanskog, demokratskog i uopće čovjeka dostojnog

ponašanja, hoćemo preporučiti kao jedino mogući put u budućnost.

Nadamo se da će ova naša evanđeoska molba, naša očinska poruka i naš molitveni vapaj

doprijeti do Premilostivog Boga, do uma i srca naših duhovnih sinova i kćeri obiju

sestrinskih Crkvi i do uma i srca svih dobronamjernih ljudi – a vjerujemo da su takvi većina

u našim Crkvama i narodima – i da će pobijediti razum i dobra volja kako bi se stišale

strasti koje unose strah i nespokojstvo, zagorčavaju ţivot svima.

Mi zajednički suosjećamo s patnjama svih koji danas stradaju u našoj zemlji, zajednički

upućujemo molitve Gospodinu za pokoj duša svih poginulih u oruţanim sukobima.

I mir Boţji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu

(Fil 4,7).

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački Pavle, arhiepiskop i mitropolit,

Patrijarh srpski

Franc Perko, nadbiskup beogradski Jovan, mitrop. Zagrebačko-ljubljanski

Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski Nikolaj, episkop dalmatinski

Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski Vasilije, episkop sremski

Srećko Badurina, biskup šibenski Irinej, episkop bački

Janoš Penzes, biskup subotički Nikanor, episkop gornjokarlovački

Ðuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački

Dato u Domu Patrijaršije u Srijemskim Karlovcima, dana 7. svibnja 1991. godine.

________________________________________ GK, 19. svibnja 1991, str. 1; SV BKJ, 1/1991, str. 6.

10. svibnja 1991.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Izraziti svoju volju na biračkim mjestima i truditi se da se ona ostvari mirnim putem

zahtjev je civilizacije kojoj zacijelo pripadaju i koju ţele izgrađivati svi građani Hrvatske.

Priopćenje u svezi odrţavanja referenduma u Republici Hrvatskoj.

Građani Republike Hrvatske pozvani su izraziti svoju volju o tome kako bi trebalo

urediti drţavnopravni poloţaj njihove Domovine. Referendum koji je na način predviđen

zakonom raspisala za 19. svibnja o. g. zakonita vlast daje mogućnost svakom građaninu s

biračkim pravom da ostvari to svoje pravo i izvrši svoju građansku duţnost u odnosu na

budućnost naroda. Pitanja koja se postavljaju tiču se vremenitog poretka za koji svaki

građanin snosi svoj dio odgovornosti. Crkva ima svoje povijesno iskustvo i moguće joj je

procjenjivati u kakvim političkim okvirima i sustavima ostvaruje lakše, a u kojima teţe

svoje evanđeosko poslanje. No Crkva nije pozvana da stvara političke programe niti da ih

predlaţe biračima na usvajanje. Ona podrţava pravo građana da o tome odlučuju po svom

najboljem uvjerenju. Podrţava također demokratski i mirni put za ostvarenje političkih

ciljeva, a odbacuje i osuđuje kao nemoralne nasilničke postupke kojima se pokušava

nametnuti vlastite političke teţnje. Treba ustrajati na putu zakona i demokratskih pravila u

političkom sudjelovanju. Izraziti svoju volju na biračkim mjestima i truditi se da se ona

ostvari mirnim putem zahtjev je civilizacije kojoj zacijelo pripadaju i koju ţele izgrađivati

svi građani Hrvatske. Zato svima upućujemo ţarki poziv da se ne daju navesti na razbijačke

i anarhične postupke već da podrţe zakon i građanski mir u svim gradovima i selima.

Našim vjernicima poručujemo da se posluţe svojim građanskim pravom i izvrše svoju

građansku duţnost. Crkva će poštivati odluku građana i truditi se da u svim okolnostima

djeluje u skladu sa svojom naravi i s poslanjem primljenim od Isusa Krista, za vremenito i

vječno uzdignuće pojedinaca i naroda.

Isus Krist, Knez mira, neka nadahne vaše misli i vaše postupke! Neka nas obdari svojim

svetim mirom!

Zagreb, 10. svibnja 1991.

Srećko Badurina,

predsjednik Komisije __________________________

GK, 19. svibnja 1991., str. 3.

24. svibnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Dok mrţnja potiče na zločine, dok se slobodi prijeti napadima na putove, domove, crkve,

ljudske ţivote, naše je utočište Bog koji nam se objavio kao Ljubav.

Poziv na molitvu za obraćenje i mir.

Braći svećenicima, redovničkim zajednicama i svim vjernicima zagrebačke nadbiskupije,

upućujem usrdan poziv da ove godine blagdan Presvetog Srca Isusova proslavimo s

posebnom nakanom: molitva za obraćenje i mir.

Povjerimo po Bezgrešnom Srcu Marijinu nadspoznatljivoj ljubavi Kristovoj (usp. Ef 3,19)

ove naše dane, ispunjene nasiljem i prijetnjama krvavog sukoba. Dok mrţnja potiče na

zločine, dok se slobodi prijeti napadima na putove, domove, crkve, ljudske ţivote, naše je

utočište Bog koji nam se objavio kao Ljubav (usp. 1 Iv 4,16) s probodenim Srcem. Samo

Kristovo Srce je škola ljubavi. Ĉovjek koji povjeruje toj Ljubavi, isključuje iz svoga srca i

najmanju kapljicu mrţnje bilo prema kome, ali stoji uspravan na strani istine i pravednosti.

«I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj» (1 Iv 4,16).

Mi vjerujemo i u pobjedu te Ljubavi i zato molimo za obraćenje i mir: za obraćenje svoje i

za obraćenje drugih, za mir svoj i za mir drugih. Zločin je uvijek tlačenje drugoga, zato je i

protiv vlastite slobode. Tko čini zlo, nije slobodan. «Zaista, zaista, kaţem vam: tko god čini

grijeh, rob je grijeha!» (Iv 8,35). Ĉovjek se zaista, i svaki čovjek, mora najprije u sebi

osloboditi da bi bio slobodan i zaštitnik slobode drugoga. To je razlog da naša molitva, naši

vapaji za mirom moraju uključiti i vapaj za obraćenjem. Obraćenje je Boţji zahvat u

čovjekovoj duši, Boţje svjetlo u ljudskim mislima da čovjek promijeni svoja kriva mišljenja,

da odustane od svog zlog djelovanja, da uskladi svoju volju s voljom Boţjom. Obraćenjem se

u povijest i u ţivot slijeva svjetlost dobrote, ljubavi i mira.

Uvijek vrijedi za svakoga čovjeka i u svim vremenima Isusov poziv: «Obratite se i

vjerujte Evanđelju» (Mk 1,15).

Stoga za mir domovine molimo obraćenim srcem! Psalmist u Duhu Svetom govori:

«Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. Blizu je Gospodin

onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava» (Ps 34/33/, 18-19).

Povrijeđenoj Boţjoj ljubavi treba dati zadovoljštinu za tolike teške uvrede!

Stoga neka se na blagdan Srca Isusova u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije, 7.

lipnja, slavi sveta misa za obraćenje naše i mir domovine da bi zaista svi stanovnici

Hrvatske ţivjeli u slozi, poštovanju, ravnopravnosti i sigurnoj slobodi! Uz euharistijsko

slavlje neka se toga dana u svim ţupnim i redovničkim crkvama obavi i barem jedan sat

adoracije pred Presvetim! Gdje je moguće, u gradovima više nego na selima, neka se obavi i

više sati adoracije; moţda će negdje biti moguća i cjelodnevna adoracija! Psalmist nas opet

potiče: «Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!» (Ps

34/33/, 9),

Pristupimo k Izvoru spasenja pomireni s Bogom u dobroj ispovijedi i pridruţimo svoju

molitvu molitvi Presvete Bogorodice! Poslije misne homilije izmolimo posvetnu molitvu

kojom ćemo sebe, svoj narod i Crkvu našu povjeriti Srcu Isusovu i Srcu Marijinu!

Sila Duha Svetoga koji je Dar Oca i Sina neka zaustavi sile zla i neka osvijetli naše dane

Boţjim mirom! Molimo za to pouzdano i ustrajno! «Ĉas je, Gospodine, da se javiš: pogaziše

Zakon tvoj!» (Ps 119/118/, 126).

Mir Boţji bio u svima vama, braćo i sestre! Bdio nad svima vama blagoslov Boţji u ime

Oca i Sina i Duha Svetoga!

U Zagrebu, 24. svibnja, spomen Marije Pomoćnice, 1991.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________________________

GK, 2. lipnja 1991., str. 4; MDP, str. 111-112.

25. lipnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Neka deklaracija hrvatskog Sabora o suverenitetu i samostalnosti bude velika povelja

mira, međusobnog poštovanja u pravednosti i slobodi. Izjava na dan proglašenja suvereniteta i samostalnosti Republike Hrvatske

Javnosti je već poznato da Sabor Republike Hrvatske proglašava danas deklaraciju o

uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Taj dokumenat ima povijesno

značenje za hrvatski narod i za sve građane Republike Hrvatske. To je slijed

demokratizacije koja je u posljednje dvije godine proţela cijelu Istočnu Europu nakon

iskustva totalitarnih sistema.

I sastav Hrvatskog sabora izašao je iz demokratskih, višestranačkih i slobodnih izbora

kojima su svi građani Hrvatske dali povjerenje nosiocima određenih programa i tako cijelom

Saboru povjerili odgovornost za svoju sadašnjost i budućnost.

Volja hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske još je posebno potvrđena

referendumom. Dosljedno toj volji i odgovornosti pred narodom Sabor proglašava Republiku

Hrvatsku samostalnom i suverenom s mogućnošću da s ostalim republikama koje su u

sastavu Jugoslavije uspostavlja nove odnose na temelju pune ravnopravnosti, pravednosti i

zajamčene slobode svima i svakome.

Mi kao vjernici i građani svjesni smo vaţnosti takve odluke, ali isto svjesni smo

sloţenosti i ozbiljnosti naše cjelokupne situacije. Stoga svim vjernicima upućujemo poziv na

molitvu da Svemogući Bog rasvijetli misli i savjesti svih odgovornih u odlukama da se

postigne pravedni mir u kojem će svi građani Hrvatske imati mogućnost da ţive svoje puno

ljudsko, vjerničko i nacionalno dostojanstvo. To ţelimo svim narodima ovih prostora.

Neka ta deklaracija bude velika povelja mira, međusobnog poštovanja u pravednosti i

slobodi. To su naše ţelje i to su naše molitve.

_____________________ GK, 7. srpnja 1991., str. 1.

27. lipnja 1991.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Nasilje nad zakonito izraţenom voljom naroda ne moţe se prihvatiti ni pod kojim

izgovorom. Izjava o dramatičnom razvoju događaja nakon proglašenja

suvereniteta i samostalnosti Hrvatske i Slovenije.

Radost i nada, ţalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe

jesu radost i nada, ţalost i tjeskoba i Kristovih učenika (GS 1).

Obuzeti tim raspoloţenjem, mi biskupi Katoličke Crkve u Jugoslaviji, sabrani u Zagrebu

na svojoj plenarnoj sjednici suočili smo se s činjenicom dramatičnog razvoja događaja

neposredno nakon ustavnih odluka Skupštine Republike Slovenije i Sabora Republike

Hrvatske kojima su one proglasile svoj suverenitet i samostalnost. U kakvom se stanju

nalazimo, zorno nam potvrđuje i činjenica da pojedini biskupi zbog ratnih pokreta vojske

nisu mogli sudjelovati na ovoj sjednici. Ustavne odluke o kojima je riječ nisu donesene

samovoljom ljudi na vlasti nego voljom naroda izraţenom na slobodnim izborima a zatim na

plebiscitu i referendumu. Treba ih stoga, u skladu s općim etičkim i pravnim načelima

međunarodnog ţivota, prihvatiti i poštivati kao zakonitu volju naroda.

Osporavanje ustavnih odluka Hrvatskog sabora i Skupštine Republike Slovenije u ime

dosadašnjeg ustavnog poretka SFRJ, bilo vojnom silom JNA bilo privatno naoruţanim

skupinama, protivno je moralu, poštivanju ljudskih prava i prava naroda na samoodređenje.

Stoga takve postupke osuđujemo i pozivamo međunarodnu javnost da ih i ona odlučno

osudi. Bilo bi naime proturječno kada bi demokratske snage u svijetu koje podupiru

demokraciju političkog ţivota u Jugoslaviji promatrale, odobravale ili čak pomagale nasilje

koje guši tek započeti demokratski preobraţaj. Nasilje nad zakonito izraţenom voljom

naroda ne moţe se prihvatiti ni pod kojim izgovorom.

Otvorena pitanja oko usklađivanja ostatka dosadašnjeg ustavnog poretka i novog

demokratskog sustava treba rješavati pregovorima među ravnopravnim sudionicima

dosadašnjeg ustrojstva na osnovi stvarnih argumenata a ne po načelu prava jačega.

To je ujedno put i za pravedno rješavanje nacionalnih pitanja u pojedinim republikama i

za pronalaţenje oblika međunarodne suradnje potrebne i korisne svima.

Velika moralna ljaga pada na nosioce i zaštitnike nasilnih postupaka koji ruše

demokratski uspostavljeni sustav. Ĉast ostaje na strani ugnjetenih, a odgovornost za ţrtve s

pravom se pripisuje napadaču i tlačitelju.

Svoje vjernike, koji su na slobodnim izborima kao građani izrazili svoju volju, potičemo

da dosljedno ustraju na putu demokratskog razvoja čuvajući dostojanstvo u svim

okolnostima. S posebnom ih usrdnošću pozivamo da zajedno s nama upravljaju ţarke

molitve Bogu, Gospodaru povijesti, za pravednost i mir na našim prostorima.

Na sve ljude dobre volje, naročito na vjernike naših biskupija, zazivamo u ovom

odlučnom času obilan Boţji blagoslov!

Biskupi Katoličke crkve u Jugoslaviji

Zagreb, 27. lipnja 1991.

____________________________________________________________________________

GK, 7. srpnja 1991, str. 1; SV BKJ, 1/1991, str. 7; VB, II (CV), 3/1991, str. 108–109.

4. srpnja 1991.

HRVATSKI KAPUCINI:

Molimo vas da doprinesete kako bi svjetska javnost što točnije bila upoznata s

opravdanim teţnjama i odlukama hrvatske i slovenske nacije da ţive u demokraciji i

slobodi, u dijalogu i suradnji sa svim narodima europskog kontinenta i svijeta. Apel članovima svih zajednicama franjevaca kapucina

i svim članovima franjevačke obitelji po svijetu.

Vaša braća Hrvatske kapucinske provincije, sabrani na svojem VIII. Provincijalnom

kapitulu, duboko smo potreseni i obuzeti bolom i tjeskobom. Pozivamo svu svoju braću i

sestre po sv. Franji Asiškome diljem svijeta da u svoje molitve i ţrtve uključe tešku situaciju

ljudi i naroda na tlu Jugoslavije.

Armija je u Republici Sloveniji i u Hrvatskoj oruţanom silom poduzela korake kojima je

konačni cilj da se spriječe demokratski procesi kako na društveno-gospodarskom tako i na

političko-nacionalnom planu, a za povratak na totalitarističko-unitarističke oblike uređenja

koji su izrasli iz boljševičkog sistema.

To je dovelo do teških stradanja, prolijevanja krvi i nevinih ţrtava u Republici Sloveniji,

ali i u Hrvatskoj.

Pozivamo vas da zajedno molimo za mir i pravedno rješenje nastalih konflikata koji će

biti na korist svih ljudi, a za veće razumijevanje i porast čovječnosti na ovom nemirnom tlu.

Molimo vas da sa svoje strane doprinesete kako bi svjetska javnost što točnije bila

upoznata s opravdanim teţnjama i odlukama hrvatske i slovenske nacije da ţive u

demokraciji i slobodi, u dijalogu i suradnji sa svim narodima europskog kontinenta i svijeta.

U Zagrebu, 4. srpnja 1991.

Hrvatski kapucini ___________________

GK, 14. srpnja 1991.

Srpanj, 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Odgovorni ste za mir ili za rat pred Bogom, pred čovječanstvom i pred poviješću.

Brzojav organima civilne vlasti u Jugoslaviji.

Predsjedništvu SFRJ, Saveznoj vladi i svim predsjednicima republika okupljenima u

Ohridu upućujem najhitniji apel u ime Boţje, u ime europske civilizacije, u ime vrijednosti

svakog ljudskog ţivota i prava, da ugase nametnuti ratni poţar na području Hrvatske i da

vrate mir svim ljudima i narodima kako bi mogli ţivjeti sigurno u pravednosti i slobodi.

Odgovorni ste za mir ili za rat pred Bogom, pred čovječanstvom i pred poviješću. Molim

pomoć Boţju da nas obdarite mirom.

_________________________

GK, 28. srpnja 1991., str. 1.

18. srpnja 1991.

HRVATSKA FRANJEVAĈKA PROVINCIJA SV. ĆIRILA I METODA:

Osuđujemo nasilje nad ljudima, ljudskom imovinom i nad prirodom. Diţemo osobito svoj

glas protiv laţne, dugo smišljane i sijane propagande koja iza svega toga stoji. Izjava o stradanjima i poziv na uspostavljanje mira

i suzbijanje huškačke propagande.

Protestiramo protiv nesnosnog terora u Hrvatskoj koji već mjesecima zastrašujuće raste,

a posljednjih je tjedana i dana poprimio nesnosne razmjere. Od tog terora nisu pošteđeni ni

naši samostani i ţupe kako u Hrvatskoj tako i izvan nje. Već je prošle jeseni stradao naš

samostan u Baču, a otkako je na udaru Srijem i Slavonija, naša franjevačka braća u Iloku,

Šarengradu, Vukovaru, Borovu, Osijeku i drugdje dijele sudbinu hrvatskog stanovništva tih

krajeva.

Upravo ovih dana bili su, zajedno s našom braćom franjevcima, prisiljeni bijegom sa

svojih ognjišta spasiti goli ţivot stanovnici ţupe Ĉuntić iz sela Kraljevčani, Dragotinci,

Prnjavor i Ĉuntić Donji. Isto se dogodilo vjernicima susjednih katoličkih ţupa na Baniji.

Samostanska crkva u Hrvatskoj Kostajnici pretrpjela je štetu pogođena minom iz

minobacača.

Tako naša braća dijele sudbinu mnogih svećenika i vjernika cjelokupnog stanovništva u

svim ugroţenim krajevima Hrvatske i Crkve u Hrvata.

Poznata je narav politike i ideologija kojima smeta Crkva, bogomolje i svećenici – pa im

nije zazorno dirnuti ni u temeljna ljudska prava.

Zato osuđujemo nasilje nad ljudima, ljudskom imovinom i nad prirodom. Diţemo osobito

svoj glas protiv laţne, dugo smišljane i sijane propagande koja iza svega toga stoji a kojom

se podupire samoobmana o ugroţenosti Srba u Hrvatskoj. Ta propaganda ide čak dotle te je

zastrašila i prisilila dio Srba da isele svoje obitelji iz sela u kojima su već dugo vremena

provodili miran suţivot s Hrvatima i drugim narodima na istom tlu.

Ţelimo istaknuti da su zapravo u tim krajevima, u svojoj domovini, najugroţeniji Hrvati

koji su prisiljeni na takvu migraciju s domaćih ognjišta koja podsjeća na najteţa vremena

prošlih stoljeća. I to se događa uz potporu ili čak aktivno sudjelovanje Armije, koja još ima

obraza u svom nazivu nositi pridjeve jugoslavenska i narodna.

Kao sljedbenici mirotvorca sv. Franje Asiškog i stoljetni suputnici i supatnici svih ljudi u

ovim krajevima pridruţujemo se apelima naših biskupa te pozivamo sve na mir i razum.

Podupiremo one koji nastoje oko sporazuma i pomirenja. Solidarni smo sa svim ljudima koji

trpe, a osobito s onima koji su izgubili svoje najmilije i onima koji su protjerani iz svojih

domova.

Pozivamo kako političare tako i medije da ponajprije suzbijaju uţasnu laţnu propagandu

koja stoji u sluţbi svega ovog scenarija. A nadasve zaklinjemo medije i političare da daleko

više pozornosti nego dosad posvete velikoj patnji ljudi koji su – kako mrtvi tako i ţivi – ţrtve

zločina nezamislivih na kraju dvadesetog vijeka u Europi.

U Zagrebu, 18, srpnja 1991.

O. Mirko Mataušić,

provincijal ___________________

GK, 28. srpnja 1991.

19. srpnja 1991.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA

I EPISKOP DALMATINSKI, NIKOLAJ:

Vaţna otvorena pitanja za ţivot ljudi neka se rješavaju načinom dostojnim kulturnih

naroda. Otvoreno pismo odgovornima za mir.

Kome da upravimo ovo pismo? Voditeljima oruţanih odreda? Nosiocima političke vlasti

niţih ili viših stupnjeva? Svaki pokušaj zauzimanja za postradale završavao je upućivanjem

na drugu stranu. Nadamo se ipak da će progovoriti savjest i osjećaj čovječnosti.

Zauzimamo se za ţitelje Ostrovice i Lišana koji su posljednjih dana uslijed borbi, koje su

im nametnute ili nenametnute, ne znamo, bili prisiljeni iseliti iz svojih domova, ostaviti

polja usred skupljanja ljetine, napustiti blago u štalama i cjelokupno imanje. Starci,

bolesnici, djeca u zbjegu! Kakva tuţna i neshvatljiva slika! Povrh svega poginuli mještani,

suze i bol njihovih najbliţih. Kao pastiri Crkve suosjećamo svom dušom s patnjom naših

vjernika. Bogu milosrdnome preporučamo poginule, utjehu i snagu molimo ţivima.

Ne umanjujemo veličinu stradanja ljudi na drugim područjima. Apeliramo ipak da se

učini znak dobre volje, da se pronađe način kako bi se naši vjernici odmah vratili u

Ostrovicu i u Lišane na svoja ognjišta. Neka im bude zajamčena sigurnost i miran ţivot!

Neka im slobodu kretanja i poštenog rada nitko ne ugroţava!

Ako se na jednom mjestu izvrši pravda prema mirnom pučanstvu, Bog će blagosloviti

dobru volju odgovornih i pomoći da se i na drugim mjestima postupi čovječno.

Vaţna otvorena pitanja za ţivot ljudi neka se rješavaju načinom dostojnim kulturnih

naroda, bez ugroţavanja ţivota i imanja mukom stečenog. Dosta je suza i razaranja, previše

je već krvi proliveno!

Gospodin milosrđa neka nam bude svima pomoć

U Šibeniku, 19. srpnja 1991.

Srećko Badurina, biskup šibenski

Nikolaj, episkop dalmatinski _________________________

GK, 28. srpnja 1991., str. 3.

30. srpnja 1991.

HRVATSKI BISKUPI:

Obrana Domovine i njenih demokratskih institucija pravo je i duţnost zakonite vlasti.

Apel javnosti.

Hrvatska se nalazi u nesreći nametnutog rata. Premda smo se nadali, nakon tolikih

nastojanja i apela, da do toga neće doći, danas smo naţalost suočeni s velikim ratnim

stradanjima i razaranjima. Sprovodi poginulih ljudi postaju svakodnevica; bolnice se pune

ranjenicima. Ĉitava se sela razaraju, a vjernici i njihovi svećenici, prisiljeni na bijeg,

ostavljaju oštećene crkve, napuštaju rodni prag, imanje, blago, ljetinu. Mirno stanovništvo,

izmučeno nasiljem, pita se: zašto mu se to moralo dogoditi i kad će se moći vratiti na svoja

ognjišta?

Sve te strahote potresaju čitavu Hrvatsku i to ne samo katoličko stanovništvo nego i

građane drugih konfesija i raznih nacionalnosti. Na poseban su se način sručile na dijelove

šibenske i đakovačko-srijemske biskupije kao i zagrebačke, riječko-senjske i zadarske

nadbiskupije. Po našem sudu uzrok tih stradanja je u tome što određene snage odbacuju

demokratski parlamentarni put za rješavanje otvorenih političkih pitanja u Republici

Hrvatskoj kao i u čitavoj Jugoslaviji. Posizanje za oruţjem i za nasilnim nametanjem

vlastitih političkih ciljeva pothranjuje naţalost mrţnja, a očituje se u okrutnim postupcima

prema zarobljenicima i ranjenicima uključenim u obranu Domovine.

Gaţenje etičkih normi i međunarodnih konvencija, kojih je potpisnik i Jugoslavija,

najbolje pokazuje bezobzirnost i samovolju napada koji siju pustoš i zator. To su pravi

zločini protiv čovječanstva. Mi ih pred cijelim svijetom prokazujemo i osuđujemo.

Obrana Domovine i njenih demokratskih institucija pravo je i duţnost zakonite vlasti.

Građani koji su uključeni u zakonitu obranu moraju poštivati ratnu etiku. Narodi imaju

pravo na mir u istini i slobodi, pravdi i ljubavi. Svima je već jasno da katastrofa kojoj smo

izloţeni ne vodi tome cilju.

U ime Boţje i u ime čovječnosti zaklinjemo stoga napadače da odmah odloţe oruţje.

Pozivamo ponovno sve utjecajne i odgovorne ljude da potraţe putove pregovaranja i

sporazumijevanja za dobro svih građana.

Odazivajući se snaţnom pozivu Svetog Oca za mirotvorno djelovanje i za nadvladavanje

nepovjerenja među pojedincima i zajednicama, podrţavamo molitvene i mirotvorne pokrete i

akcije, koji teţe smirivanju opće situacije na našim prostorima. Potičemo sve da se odazovu

tim inicijativama, kako bi se sve više povećavao broj onih koji vjeruju u mir i pomirenje

među ljudima i narodima. Naši trgovi i crkve, obasjani svijećama i molitvama mirotvoraca,

neka bude znak i poziv svima u Domovini i svijetu, da se pridruţe i zaloţe za naš mir i

slobodu. Ohrabrujemo pokret majki koje ustaju na obranu ţivota svoje djece.

U ovoj dramatičnoj situaciji apeliramo na drţavnike i međunarodne ustanove Europe i

svijeta da se hitno i aktivno zaloţe za mir i demokratsko rješenje političke krize kod nas.

Apeliramo i na sredstva javnog priopćavanja da istinoljubivim izvještavanjem stvaraju

klimu za mirna rješenja.

Upućujemo poziv općoj Crkvi, braći u episkopatu i svim vjernicima da nam se u molitvi

pridruţe i djelotvorno podrţe.

Pastirima i vjernicima Srpske Pravoslavne Crkve izraţavamo pripravnost na

sudjelovanje u zajedničkoj molitvi i zajedničkom zalaganju za postradale i otvaranje

perspektive dostojne Kristovih učenika.

Mi biskupi odajemo priznanje i zahvalnost pojedincima i svim humanitarnim i

karitativnim ustanovama, domaćim i međunarodnim, za nesebično zalaganje za nastradale.

Tjeskoba i gorčina preplavile su dušu hrvatskog naroda, koji je ugroţen u svom

postojanju. Crkva koja čvrsto vjeruje Isusu Kristu i koja ga slijedi na kriţnom putu, ţeli

svjedočiti nepokolebivu nadu da se uz Boţju pomoć čovjek moţe oteti zlu, obratiti se i ţivjeti

dostojno ljudskog i kršćanskog poziva.

Ovogodišnji blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, koji već tradicionalno okuplja vjernička

mnoštva u mnogim svetištima širom Domovine, neka ove godine bude snaţno očitovanje

vapaja za mir i obraćenje.

Neka sve vas vodi i štiti Presveta Djevica, Kraljica Mira.

Hrvatski biskupi

U Zagrebu, 30. srpnja 1991.

___________________________

GK, 11. kolovoza 1991., str. 1.

30. srpnja 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ,

I HRVATSKI BISKUPI:

Usprkos teškim i ţalosnim iskustvima u posljednje vrijeme, ipak vjerujemo da Bog neće

dopustiti da njegov vjerni narod bude uništen. Poziv hrvatskim katoličkim ţupama i misijama

u inozemstvu za pomoć stradalnicima.

Draga braćo svećenici i dragi vjernici!

Mi hrvatski biskupi sabrani na sjednici 30. srpnja 1991. u Zagrebu, razmatrali smo sa

svom zabrinutošću teške prilike u našoj domovini Hrvatskoj. I nama i vama je dobro

poznato sve što se kod nas događa, no mi, usprkos teškim i ţalosnim iskustvima u posljednje

vrijeme, ipak vjerujemo da Bog neće dopustiti da njegov vjerni narod bude uništen.

A taj hrvatski narod mnogo trpi: već je na stotine poginulih i ranjenih, a više od deset

tisuća, spašavajući gole ţivote, napustilo je svoja ognjišta. Njima Hrvati izvan domovine i u

Hrvatskoj velikodušno pomaţu preko crkvenih i javnih ustanova i mi na tome svima

najtoplije zahvaljujemo. Pomoć stiţe u novcu, hrani, odjevnim predmetima i lijekovima. No

stradalih je sve više i potrebe su sve veće da se pomogne ranjenima, obiteljima poginulih i

izbjeglicama, a treba misliti kako da se izgrade srušene kuće, poprave oštećene i osigura

povratak na opustjela i uništena ognjišta.

Hrvatski su svećenici i vjernici u inozemstvu uvijek imali sluha i razumijevanja za

potrebe u Domovini, a to su osobito pokazali u posljednje vrijeme pomaţući Hrvatsku i

njezine potrebe. Zato smo uvjereni da ćete se i sada velikodušno odazvati ovomu našem

pozivu za pomoć ranjenima, obiteljima poginulih i tisućama izbjeglica.

[…]

Završavajući sa sv. Pavlom: «Braćo – kako se u svemu ističete u vjeri, u govoru, u

priznanju, u svakovrsnoj revnosti i u ljubavi prema nama – istaknite se i u djelu milosrđa»

(2 Kor 8,7) – unaprijed svima zahvaljujemo i sve vas u Gospodinu blagoslivljamo!

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ___________________________

GK, 11. kolovoza 1991., str. 6.

2. kolovoza 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Nametnuti rat hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske sve pogađa, za sve je

nesreća i svima prijeti teškim nevoljama.

Proglas svećenicima, redovnicima i vjernicima zagrebačke nadbiskupije.

Braći svećenicima, redovničkim zajednicama i vjernicima zagrebačke nadbiskupije

«milost i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega» (1 Tim 1,2).

«Kad budeš traţio Gospodina Boga svojega, naći ćeš ga ako ga budeš traţio svim srcem svojim i svom dušom svojom» (Pnz 4, 29).

U Hrvatskoj proţivljavamo nesreću ratnog stanja. Duboko proţivljavamo bol obitelji koje

oplakuju poginule. Suosjećamo patnju ranjenih. Dijelimo tugu sve naše braće i sestara,

protjeranih iz njihovih domova, s radnih mjesta i gospodarstava. Tjeskoba zarobljenih i

talaca naša je tjeskoba. Taj nametnuti rat hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske

sve pogađa, za sve je nesreća i svima prijeti teškim nevoljama. Mnogobrojna hrvatska sela u

krajevima s miješanim stanovništvom, ţiveći u miru i ne ugroţavajući nikoga, napadana su

ubitačnom i razornom paljbom, što stanovništvo sili na bijeg. Smrtonosnom su nasilju

izloţena djeca i starci, nemoćni i bolesni. Mnoge su ţupe ostale bez svećenika i vjernika, a

crkve više-manje teško su oštećene, neke gotovo porušene. I pravoslavnu crkvu u Erdutu

razorio je isti neprijatelj. To je zločin pred Bogom i svijetom!

Svi ljudi dobre volje ţele mir, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Mir sadrţi u

sebi sve vrijednosti ţivota i suţivota: slobodu, pravednost, istinu i ljubav. Protiv mira je

svaka mrţnja, nepravda, otimačina tuđega, tlačenje drugoga.

Svi ljudi dobre volje ţele pravedan mir. Pokreću se inicijative s mirovnim pozivima,

manifestacijama i molitvenim skupovima u prilog mira. Upućuju se zahtjevi vladama i

parlamentima, utjecajnim međunarodnim organizacijama na području kulture, znanosti i

politike, da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se zaustavilo krvoproliće u Hrvatskoj,

kako bi se poštivala ljudska i nacionalna prava.

Za našu tragičnu situaciju zanimaju se i Crkve u Europi i Americi i pridruţuju nam se u

molitvi.

Drţimo osobito moćnim pokret majki da javno, na trgovima i ulicama, dostojanstveno i

mirno, izraze svoje protivljenje ratnom bjesnilu i zahtijevaju mir i siguran ţivot za svoju

djecu.

Povijest je tkana od dobra i zla, od istine i laţi, od ljubavi i mrţnje, od pravednosti i

nepravde, od svetosti i grijeha. Ljudi ugrađuju u zbivanja povijesti ono što u sebi nose. U

ljudskom je srcu i savjesti izvor svjetla ili tame. Na taj izvor upućuje Isus Krist kad kaţe:

«Ta po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako moţete govoriti dobro kad ste opaki. Ta,

iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle

vadi zlo» (Mt 12,33-35).

Ali u zbivanju povijesti prisutan je Bog svojim milosnim i spasiteljskim djelovanjem. On

usmjeruje našu slobodu na dobro. Naţalost mi ga tom istom slobodom moţemo i ne

prihvatiti. Ali, ako prihvatimo Boţju riječ i zakone boţanskog ţivota, mi utkivamo u svoj

ţivot i odnose među ljudima svjetlo dobrote, istinitosti i ljubavi. Tako Bog kroz našu savjest

ţeli oslobađati ţivot ljudi od zla.

Moramo računati s utjecajem u povijesti i Zloga, Zavodnika i Napasnika koji također

hoće utkivati kroz ljudsko srce u događaje povijesti mrţnju, nepravdu, smrt. Isus je Sotoni

dao pravo ime kad je kazao: «On je čovjekoubojica od početka … laţac i otac laţi» (Iv 8,44).

Njegov je ţivot mrţnja, njegova je metoda laţ, a cilj uništenje čovjeka. Izgoneći zloduha iz

jednog čovjeka, Isus reče: «Ovaj se rod ničim drugim ne moţe izagnati osim postom i

molitvom» (Mk 9,29).

Dok ljudi dobre volje i političari traţe načine kako zaustaviti to krvavo nasilje u našoj

Domovini, mi vjernici, vjerujući u Boţje milosrđe i ljubav, kao i u Boţju aktivnu prisutnost u

zbivanjima povijesti, nastojmo postom i molitvom uključiti se u borbu protiv zla i Zloga.

U tjeskobnom vremenu za izraelski narod, u Starom zavjetu, Bog je ovako progovorio po

proroku Izaiji: «Ovako govori Gospodin Bog, Svetac Izraelov: Mir i obraćenje spas vam je, u

smirenu uzdanju snaga je vaša. Stoga Gospodin čeka čas da vam se smiluje, i stog izglēdā

da vam milost iskaţe, jer Gospodin je Bog pravedan – blago svima koji ga čekaju» (Iz

30,15.18).

U ovom teškom vremenu nasilja i mraka, potaknut Boţjom riječju pozivam sve vjernike

zagrebačke nadbiskupije na ustrajnu, pouzdanu molitvu, iz čiste savjesti, da milosrdni Bog,

po zagovoru Presvete Bogorodice i Majke Crkve, skrati ove dane, obrati ljudska srca i obdari

nas mirom, sigurnošću i slobodom.

Stoga određujem:

1. U svakoj ţupnoj i redovničkoj crkvi neka se jednom u tjednu slavi Misa s Boţjim

narodom, a obrazac euharistijskog slavlja neka se izabere iz Misala između sljedećih

obrazaca: Za domovinu ili drţavu (str. 722); za mir i pravdu (str. 724); u vrijeme rata i

prevrata (str. 726).

2. Neka se svakog petka prije večernje Mise obavi kroz jedan sat klanjanje pred

Presvetim.

3. Neka se svaki dan prije euharistijskog slavlja moli krunica, protkana čitanjem

Evanđelja i prikladnim pjesmama.

4. Molim i preporučujem svim vjerničkim obiteljima da mole krunicu u svom obiteljskom

zajedništvu svakog dana.

5. Hrvatski su biskupi odlučili da blagdan Velike Gospe bude u cijeloj Domovini blagdan

sveopće molitve za mir i obraćenje! To ima biti temeljna tema i nakana u svim svetištima

Majke Boţje i u svim crkvama.

Molitva iz čista srca prodire u Srce Boţje! Neka toga dana svi svećenici i voditelji

hodočasnika budu vjernicima na raspolaganje za sakramenat pomirenja. Oni koji su već

toga dana slavili Misu neka se ne uključuju u koncelebraciju da mogu posluţiti pokornike u

ispovjedaonici.

Majka Boţja, glasnica Boţjih poruka i Boţje brige za naše spasenje, u svim privatnim

ukazanjima uvijek naglašava pokoru, molitvu i obraćenje kao uvjete mira. To je poruka

Evanđelja! «Obratite se i vjerujte Evanđelju!» (Mk 1,15). Vrijeme kušnje je i vrijeme milosti.

6. Preporučujem svim vjernicima da uoči Velike Gospe prihvate dragovoljno post u

skladu s Isusovom riječju da se zloduh izgoni postom i molitvom. Preporučam post barem

jedan dan u tjednu. Što prištedimo postom, darujmo za stradale u ovom ratu. «Pritječite u

pomoć svetima u nuţdi!» (Rim 1,13).

7. Sve hodočasnike molim da svom hodočašću daju sadrţaj molitve, primanje

sakramenata, slavljenje euharistije, a da se uzdrţe od zabava. Očekujem i od mladih da će

svoje suosjećanje s cijelim narodom, osobito s onima koji ginu i trpe, očitovati suzdrţljivošću

od svih budućih zabava.

8. Molim izbjegle svećenike da u suradnji s mjesnim ţupnicima nastoje biti povezani sa

svojim izbjeglim vjernicima, da ih uključuju u ţupnu zajednicu i da im budu tješitelji u

teškim časovima!

9. Pozivam pojedine vjernike, obitelji i ţupne zajednice da sebe, hrvatski narod i sve

stanovnike naše domovine uključe u molitve i povjere posebnom zagovoru i zaštiti

«Najvjernije Majke i Odvjetnice Hrvatske» (Remete). Stoga neka se na blagdan Uznesenja

Bl. Dj. Marije u misama s Boţjim narodom, nakon homilije, izmoli posvetna molitva

Bezgrešnom Srcu Marijinu. Povjerimo Majčinom Srcu ovo teško zbivanje da Duh Sveti, Dar

Oca i Sina Crkvi, dušama i povijesti, djeluje u savjestima ljudi i ugasi poţar mrţnje koja

rađa smrt. «Tko god mrzi brata svoga, ubojica je» (1 Iv 3,15).

10. Izričem posebnu zahvalnost svim osobama i ustanovama koje dobro čine i olakšavaju

nevolju nasiljem pogođenima! Milosrđe prema braći zalog je Boţjeg milosrđa prema nama.

Molitva, pokora i milostinja umnoţit će našu vjeru, učvrstiti nadu i poticati nas na

djelotvornu ljubav. Ne gubimo nade! «Iz tjeskobe Gospodina ja zazvah: on me usliša i

oslobodi» (Ps 118/117)!

«Rastite u milosti i spoznanju Gospodina našega Isusa Krista! Njemu slava i sada i do u

dan vječnosti! Amen!» (2 Pt 3,18).

U Zagrebu, na spomen Gospe od Anđela, 2. kolovoza 1991.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački _____________________________________________

GK, 11. kolovoza 1991., str. 2; MDP, str. 153-156.

5. kolovoza 1991.

NADBISKUP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK,

I EPISKOP DALMATIONSKI, NIKOLAJ MRĐA:

Međuljudski i međunacionalni odnosi mogu se i trebaju temeljiti na međusobnoj ljubavi,

obostranom poštivanju, toleranciji i sporazumijevanju u istini i pravednosti.

Zajednički «Apel odgovornima za mir».

Mons. Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, i preosvešteni g. Nikolaj Mrđa, episkop

dalmatinski, sastali su se u Zadru, u Nadbiskupskoj palači, u ponedjeljak, 5. kolovoza 1991.

godine, i zajednički razmotrili sve teţe prilike na području općina Benkovac, Obrovac i Knin,

na kome su području zadarska nadbiskupija i dalmatinska eparhija.

Vođeni svjetlom Isusova Evanđelja ispovijedamo da međuljudski i međunacionalni

odnosi mogu se i trebaju temeljiti, radi dobra i mira i sigurnosti svih, na međusobnoj

ljubavi, obostranom poštivanju, toleranciji i sporazumijevanju u istini i pravednosti. Mrţnja,

zlodjela, nasilje ništa ne rješavaju, ni kratkoročno, ni dugoročno. To uči povijest. Svima i

svakome bismo htjeli viknuti Boţju zapovijed ljubavi: «Ne čini drugome što ne bi ţelio da

drugi tebi učini!».

Istinskom boli u srcu ţalimo sve ţrtve, sva razaranja i štete. Plačemo s ucviljenima. Ţivo

suosjećamo s onima koji su morali, ni krivi ni duţni, ostaviti svoj dom, sve u njemu i oko

njega. Uzdiţemo svoje ţarke molitve Gospodinu da bi se svi oni što prije povratili u svoje

mjesto i u miru nastavili svagdašnji posao.

Oruţani napadi na donedavno mirna naša mjesta, mrtvi, ranjeni, uništenje imovine,

društvene i privatne, otimanje osoba, nesigurnost putova i time neprotočnost ljudi i roba,

štete na električnim i vodovodnim postrojenjima nanose golemu i dugoročnu štetu svima.

Svi od toga i zbog toga trpimo. Svi ćemo nositi posljedice.

Izjavljujemo odlučno da smo na strani mira, a ne rata, na strani ljubavi, a ne mrţnje, na

strani razgovora, sporazumijevanja i suţivota, a ne međusobnih i međunacionalnih sukoba i

neprijateljstava.

Zabrinuti smo da je duhovna skrb naših vjernika veoma oteţana i u nekim područjima

čak posve onemogućena. Svećenik više ne moţe doći u svaku ţupu koja mu je povjerena bez

najveće ţivotne opasnosti. Vjernici su bez mise, bolesni i umirući bez sakramenata. Ni

pokapanje mrtvih nije bez ţivotne opasnosti u nekim mjestima i za svećenike i za sudionike

sprovoda. Pojedini je svećenik pravi zatočenik. On se ne moţe povratiti u svoju ţupu, a neki

iz nje izići.

Zabrinuti smo također za naše crkve i ţupne domove. Neki su već oštećeni, kao vanjski

dio katoličke ţupne crkve u Benkovcu, i neki prozori na pravoslavnoj crkvi u Zadru.

Apeliramo u ime Boţje i u ime čovječnosti na sve koji su na vlasti i izvan vlasti, a mogu

na bilo koji način pridonijeti svojim poloţajem, odgovornošću i utjecajem da sve učine kako

bi se mir povratio na naše područje. Mir na jednom području moţe biti primjer mira za

druga područja. Jedan poţar manje dobitak je za sve.

Pozivamo i ţivo potičemo sve vjernike katoličke i pravoslavne vjere, jer je mnogo više

onoga što nas spaja nego razdvaja u našoj apostolskoj vjeri, da svagdano ţarko i pouzdano,

po rukama preblaţene vazda Djevice Bogorodice Marije, po Isusu Kristu, našemu

Gospodinu, u Duhu Svetome, uzdiţemo svoje vruće molitve Bogu, Ocu našemu, da naše

dane obdari svojim mirom, koji je zalog svakog blagoslova i napretka.

U Zadru, 5. kolovoza 1991.

Marijan Oblak, nadbiskup zadarski

Nikolaj Mrđa, episkop dalmatinski ___________________________

GK, 18. kolovoza 1991., str. 5.

6. kolovoza 1991.

TAJNIŠTVO BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Sveta Stolica zalaţe se za poštovanje legitimnih prava i teţnji svih naroda Jugoslavije,

koji su slobodno i na demokratski način izrazili svoje opredjeljenje glede drţavnog uređenja. Priopćenje za tisak o susretu članova Biskupske konferencije Jugoslavije

i msgr. Tauran-a, Sekretara Svete Stolice za odnose s drţavama.

Danas 6. kolovoza 1991. odrţan je u Zagrebu najavljeni sastanak preuzvišenog msgr.

Jean-Louis Tauran-a, Sekretara Svete Stolice za odnose s drţavama, posebnog izaslanika

Svetog Oca pape Ivana Pavla II. sa članovima Biskupske konferencije Jugoslavije.

U delegaciji Svete Stolice zajedno s njime bili su Apostolski Pronuncij u Jugoslaviji

msgr. Gabrijel Montalvo, msgr. Antonio Franco i msgr. Nikola Eterović.

Nakon dobrodošlice, koju je visokom gostu u ime svih članova Biskupske konferencije

izrazio njen predsjednik kardinal Kuharić, preuzvišeni msgr. Tauran obavijestio je biskupe

o dosadašnjem djelovanju Svetog Oca i Svete Stolice u svezi s novim događajima u

Jugoslaviji.

Sveta Stolica zalaţe se za poštovanje legitimnih prava i teţnji svih naroda Jugoslavije,

koji su slobodno i na demokratski način izrazili svoje opredjeljenje glede drţavnog uređenja.

S druge strane ona se protivi upotrebi sile ili bilo kakvog nasilnog nametanja rješenja

postojećih problema.

Izaslanik Svetog Oca inzistirao je na neophodnosti da se odmah zaustavi nasilje, kao

prvi korak koji je nuţan za političko rješavanje postojećih sukoba.

On je nadalje potaknuo biskupe da ustraju u svojim zalaganjima da se unaprijedi dijalog

sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Biskupi su obavijestili preuzvišenog msgr. Tauran-a o situaciji na kriznim područjima

svojih biskupija. Posebno su izvijestili o brojnim ţrtvama i patnjama stanovništva u raznim

dijelovima Hrvatske, o brojnim izbjeglicama, rušenju obiteljskih kuća i čitavih naselja. Sa

ţaljenjem su prikazali mnogobrojne slučajeve rušenja i oskvrnjivanja crkava i drugih svetih

mjesta, zlostavljanja svećenika i drugih pastoralnih radnika.

Msgr. Tauran obećao je da će obavijestiti Svetog Oca o svemu što su mu priopćili

biskupi. Sveta Stolica će se i ubuduće još aktivnije zalagati za mirno i pravedno rješenje

sadašnjih teških problema u Jugoslaviji, uvjerena da se u Europi koja nastaje mora

isključiti ratno rješavanje bilo kakvih problema.

Tajništvo BKJ

______________________________

SV BKJ, br. 2/1991.(16), str. 4-5.

15. kolovoza 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu

prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha.

Izvadci iz propovijedi na misi u Mariji Bistrici.

Dragi hodočasnici!

[…]

Koliko danas ima hodočasnika u Molvama, u Biškupcu, u Stenjevcu, po svim našim

svetištima. Svi su okupljeni oko Boţjeg oltara i svi nose u srcu jednu ţelju, jednu nakanu i

jednu molitvu da se rasvijetli obzorje naše domovine koje je zamračeno nasiljem, mrţnjom.

Molimo za mir!

Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnju povezanost u vjeri, nadi i ljubavi

čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju,

opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i

narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad

izvor straha.

Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači

sigurnost.

Za taj mir, koji u sebi sadrţi sve vrijednosti čovjeka i ţivota i suţivota s drugima, mi

danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Boţjega.

[…]

Bogoljublje je nuţno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše

rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mrţnje ili ţelje za osvetom. Obrana slobode i

mira je pravo i duţnost, ali uvijek u zakonitosti pravne drţave. Zato se ne smije ništa učiniti

ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo

samo izraz mrţnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko.

Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: «Ako

je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja

neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti

iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću

poštivati ţivot njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, moţda teško razumljivo pogaţenom i poniţenom čovjeku, pogaţenom i

poniţenom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju

biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili ţrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti

dobro, vršiti pravednost, zakoni su Boţjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi

hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja

u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!»

[…]

__________________

MDP, str. 157 i 162.

24. kolovoza 1991.

PREDSJEDNIK BKJ, NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KARD. KUHARIĆ

I PATRIJARH SRPSKI, PAVLE:

Duţnost nam je osuditi svako gaţenje slobode i svako gaţenje demokratskih oblika

ţivota, koji su nakon gotovo pola stoljeća i kod nas opet započeli svoj povijesni hod.

Obraćanje javnosti s ekumenskog susreta.u Slavonskom Brodu Nakon našeg susreta u Srijemskim Karlovcima, dne 7. svibnja o. g. i nakon našeg

poziva, koji smo tada uputili svima, predlaţući «mir, nenasilje i toleranciju kao minimum

kršćanskog demokratskog i uopće čovjeka dostojnog ponašanja» događaji su u našim

biskupijama i eparhijama, osobito zagrebačkoj, đakovačko-srijemskoj, riječko-senjskoj,

zadarskoj, šibenskoj i splitsko-dalmatinskoj, odnosno mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj,

eparhijama gornjo-karlovačkoj, slavonskoj, dalmatinskoj, osječko-poljskoj i baranjskoj

krenuli još tragičnije prema ponoru, prema strašnom ratnom stradanju i razaranju. Naša

riječ ostaje «glas vapijućega u pustinji». Gorčina ispunja duše naše i pitamo se: «Tko

povjerova našoj poruci»? (Rim 10,11; usp. Iz 53,1).

Ali Gospodin nam poručuje: «Oboren govorit ćeš sa zemlje, iz mraka mucati riječi

prigušene» (iz 29,4). «Mi vjerujemo pa zato i besjedimo» (2 Kor 4,13). Da bismo mogli

progovoriti, najprije osluškujemo što nam to Gospodin govori. «Gospodin obećava mir

narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate … Ljubav će se i

Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti» (Ps 85,9.11). U strahu i strepnji pred onim što još

moţe nadoći stojimo pred Gospodinom uskrsnulim, zagledani u njegove ruke i rebra, u

znakove njegove muke i smrti na kriţu, da čujemo i primimo njegovu riječ i njegov dar, tako

potreban našemu srcu i našemu vremenu: «Mir vama!» (Iv 20,19). Ţelimo pred svima

ponizno posvjedočiti da vjerujemo u Mir, da vjerujemo u Pravdu, da vjerujemo Gospodinu

koji obećava mir onima koji mu se svim srcem vrate. Mir i obraćenje! To je poruka Boţja

koju – premda nedostojni – prenosimo svima.

Već smo izjavili da konkretna politička rješenja pripadaju «slobodnoj političkoj volji

naših naroda» te da se mi u tome ne smatramo nadleţnima. Ali upravo da bi bila spašena i

zaštićena slobodna politička volja, kao i kršćanski i ljudski neotuđivo pravo svakog naroda

na samoopredjeljenje, duţnost nam je osuditi svako gaţenje slobode i svako gaţenje

demokratskih oblika ţivota, koji su nakon gotovo pola stoljeća i kod nas opet započeli svoj

povijesni hod.

Prekid ratovanja i pošteni pregovori – to je zahtjev na koji se nitko ne smije oglušti a da

se ne okalja pred Bogom i pred čovječanstvom!

Što da rečemo o postradalima u našim ţupama i parohijama? Ĉesto nam je zapriječeno

doći na lice mjesta u vršenju pastirske sluţbe. A kada i dođemo, koga ćemo naći, što ćemo

zateći? Toliko je zločina učinjeno protiv civilnog stanovništva! Tko će oprostiti stradanja

svih nevinih ţrtava? Tko će opravdati oskvrnjivanje svetinja i grobova, kao i rušenje crkava?

Tko će nadoknaditi razorene ili opustošene domove i opljačkanu imovinu? Tko će utješiti i

zbrinuti tolike izbjeglice? Tko će pruţiti odštetu nepravedno pogođenim i pomiriti nasmrt

zavađene?

Sve vjernike naših Crkava, katolike i pravoslavne, kao i sve ostale ljude koji u Boga

vjeruju, pozivamo: molite se zajedno s nama za mir i obraćenje! Apeliramo i na sve ostale

ljude dobre volje da nam se pridruţe svojim nastojanjima i da svi zajedno gradimo mir. Isto

tako, sve one koji su na terenu molimo da nama biskupima, episkopima i svim svećenicima

obiju Crkava na ratom zahvaćenim područjima bude omogućeno nesmetano vršenje

pastirske sluţbe. Propustite nas! Primite nas! Nama je iznad svega stalo do istine. Istina je

u ovom sukobljavanju ţrtva u jednakoj mjeri kao i ljubav. Neka se ništa ne skriva i ne

pokriva. Apeliramo na sve nosioce vlasti da omoguće utvrđivanje istine i njezino

objavljivanje. Mi ne dolazimo kao suci. Dolazimo kao svjedoci istine, pravde i ljubavi

Kristove i kao milosrdni samaritanci!

«Iz dubine vapijem k Tebi, Gospodine, Gospodine čuj glas moj» (Ps 130,1).

Dano u Slavonskom Brodu u franjevačkom samostanu, 24. kolovoza 1991. godine.

AEM i Patrijarh srpski: Predsjednik BKJ

Pavle i nadbiskup zagrebački:

Franjo kard. Kuharić

_______________________________________________________

GK, 1. rujna 1991., str. 1; SV BKJ, broj 2/1991.(16), str. 5-6.

3. rujna 1991.

HRVATSKA DOMINIKANSKA PROVINCIJA:

Zaklinjemo vas, pomozite zaustaviti rat u Hrvatskoj! Molimo za potporu u stremljenju

hrvatskog naroda, da ostvari ono što je zacrtano u Povelji Ujedinjenih naroda.

Apel za mir u Hrvatskoj.

Braća Hrvatske dominikanske provincije «Naviještenja Blaţene Djevice Marije», Hrvati i

Slovenci, okupljena na svojoj Izbornoj provincijalnoj skupštini 3. rujna 1991. u Zagrebu,

potresena su s dosad nezapamćenim nasiljem i terorom koji upravo počinje u Hrvatskoj.

Hrvatskoj je nametnut rat od velikosrpskih terorista i jugoslavenske komunističke armije.

Napadnuti smo zato što smo izglasali demokratski slobodu i samostalnost.

Ruše se gradovi, sela, dječji vrtići, crkve i kulturni spomenici. Ĉak ni groblja nisu

pošteđena. Komunističkom teroru ništa nije sveto. Masakrira se nevino i civilno pučanstvo:

starci, ţene i djeca. Deseci tisuća Hrvata prognani su sa svojih ognjišta.

Zaklinjemo vas, pomozite zaustaviti rat u Hrvatskoj! Sa svoje Izborne skupštine

obraćamo se svojoj braći i sestrama u sv. Dominiku, kao i svim ljudima dobre volje diljem

svijeta za dominikansko, kršćansko i ljudsko suosjećanje. Molimo za potporu u stremljenju

hrvatskog naroda, da ostvari ono što je zacrtano u Povelji Ujedinjenih naroda.

Zahvalni za dosadašnje razumijevanje, očekujemo potporu ubuduće. Molite za nas i

recite istinu o nama vašoj javnosti.

_____________________ GK, 15. rujna 1991., str. 6.

4. rujna 1991. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Poslije potpisivanja sporazuma o prekidu vatre oruţani napadi na hrvatske gradove i

sela postali su još ţešći i razorniji.

Brzojav papi Ivanu Pavlu II.

Sveti oče!

Biskupi Republike Hrvatske okupljeni u Zagrebu izraţavaju zahvalnost Vašoj Svetosti

na zauzimanju da se uspostavi mir i da se poštuju prava osoba i samoodređenja naroda u

našoj zemlji.

Ţelimo Vas obavijestiti da su poslije potpisivanja sporazuma o prekidu vatre oruţani

napadi na hrvatske gradove i sela postali još ţešći i razorniji. Stanovništvo gine i bjeţi sa

svojih ognjišta. Naše ţupe i crkve uništavaju se kao po nekom planu.

Molimo Vašu pomoć i blagoslov.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ________________________

GK, 15. rujna 1991., str. 3.

4. rujna 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Upućujemo Vam vapaj da i dalje poradite da se pronađe efikasniji način za zaustavljanje

rata i uspostavu ljudskih i nacionalnih prava. Brzojav Hansu van den Broeku, predsjedniku

Vijeća ministara vanjskih poslova Europske zajednice.

Poštovani gospodine ministre!

Na svom sastanku u Zagrebu katolički biskupi Republike Hrvatske, nakon potpisivanja

sporazuma o prekidu vatre, ustanovili su da se sada još većom ţestinom uništavaju gardovi i

sela, strada civilno stanovništvo, a naše crkve i čitave ţupe razaraju se kao po nekom planu.

Dok Vam zahvaljujemo na dosadašnjem zauzimanju za mir i demokraciju u našoj

domovini, upućujemo Vam vapaj da i dalje poradite da se pronađe efikasniji način za

zaustavljanje rata i uspostavu ljudskih i nacionalnih prava.

Kardinal Franjo Kuharić,

nadbiskup zagrebački ________________________

GK, 15. rujna 1991., str. 3.

4. rujna 1991.

HRVATSKI BISKUPI:

Da ne bismo klonuli duhom, utječimo se, dragi vjernici, ţarko i pouzdano u svojim

molitvama i nadalje Boţjem milosrđu.

Poruka vjernicima. Na svom sastanku odrţanom 4. rujna 1991. godine u Zagrebu biskupi iz Republike

Hrvatske zajednički su razmotrili ţestinu ratnih stradanja koja su još pojačana nakon što je

1. rujna u Beogradu potpisan Sporazum o prekidu vatre u Hrvatskoj. Obratili su se u tom

smislu Svetom ocu i gosp. van den Broeku, predsjedniku Vijeća ministara Europske

zajednice, traţeći djelotvornije načine da se zaustavi rat i da se poštuju ljudska prava i

pravo naroda na samoodređenje.

Razmišljajući o teškim razaranjima naših gradova i sela, naših crkava i čitavih naših

ţupa, biskupi su se suočili s teškim patnjama ljudi koji su često na samoj granici duhovne

izdrţljivosti.

Sve veća silovitost kušnje koja se na nas oborila traţi od nas i sve snaţnije pouzdanje,

vjeru i nadu da duhovno ne klonemo. Naš Gospodin, koji je prošao getsemansku tjeskobu i

muku kriţa, neće dopustiti da pravednik propadne. Upravo kada se čini da će nas ljudske

sile izdati, mi se još ţarče utječemo pomoći koja dolazi odozgo.

Da ne bismo klonuli duhom, utječimo se, dragi vjernici, ţarko i pouzdano u svojim

molitvama i nadalje Boţjem milosrđu. Izričemo pohvalu i priznanje svima onima koji su i

dosad privatno i javno molili za mir u našoj Domovini. Ne sustajmo! Ustrajna molitva vjere

donosi svoj plod!

Karitativna djelatnost kao i mirni prosvjedi koji teţe k prestanku rata neka odrţe svoj

zamah dokle god smo u ovako teškom stanju.

Međunarodna mirovna konferencija koja se priprema budi naše nade. Opravdano je

imati povjerenja u ljude dobre volje i međunarodne organizacije koje se zauzimaju za mir i

demokraciju. Poduprimo njihove napore zazivajući na njih Boţju mudrost da mogu istinito

suditi i čvrsto ustrajati na putu mira i pravednosti.

Suosjećajući sa svima vama, braćo i sestre, zazivamo na sve Boţji blagoslov.

Vaši biskupi

________________________

GK, 15. rujna 1991., str. 1.

4. rujna 1991.

KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Rat se vodi protiv Republike Hrvatske, protiv njezina teritorija, njezinih građana i

njezinih zakonito izabranih vlasti. Pismo Papinskoj Komisiji «Justitia et Pax»

i nacionalnim komisijama Europe. Ova Komisija obraća se papinskoj komisiji «Justita et Pax» i nacionalnim Komisijama da

ih obavijesti o ratnim stradanjima i razaranjima u Republici Hrvatskoj. Ujedno ţeli

zahvaliti na zanimanju i dosadašnjim izrazima podrške koje smo primili.

Nametnuti rat koji se vodi u Republici Hrvatskoj već je ostavio za sobom veliki broj

mrtvih i ranjenih, a preko sto tisuća ljudi prognano je iz svojih domova. Razaraju se sela i

gradovi, stradavaju civilni objekti, posebno škole, dječji vrtići, zdravstvene ustanove i crkve.

Brojni su zločini protiv civilnog stanovništva, zarobljenika i ranjenika. Posebno nas pogađa

činjenica da su brojne naše ţupne zajednice potpuno raspršene a svećenici su morali

napustiti mjesta svoga sluţbovanja. To se osobito odnosi na đakovačko-srijemsku biskupiju,

zagrebačku, riječko-senjsku i zadarsku nadbiskupiju te šibensku biskupiju. Do sada je,

koliko znademo, tako raseljeno i uništeno više od četrdeset ţupa, što govori o teškoj

ugroţenosti Katoličke Crkve u svojoj opstojnosti i djelovanju na ovim prostorima.

Rat se vodi protiv Republike Hrvatske, protiv njezina teritorija, njezinih građana i

njezinih zakonito izabranih vlasti. Protiv Hrvatske ratuju naoruţane grupe sastavljene od

njezinih građana srpske nacionalnosti (Srbi u Hrvatskoj čine 12,2% stanovništva), udruţene

s naoruţanim građanima iste nacionalnosti iz Srbije i nekih drugih republika.

Jugoslavenska savezna vojska naoruţava i štiti te grupe a sve više se i aktivno stavlja na

njihovu stranu, upotrebljavajući teško naoruţanje i avijaciju protiv civilnog građanstva i

obrambenih snaga Republike Hrvatske. Prema posljednjim vijestima armija upotrebljava i

oruţje zabranjeno međunarodnim konvencijama. Govori se o višestrukoj zloupotrebi znaka

crvenog kriţa za prikriveno prevoţenje naoruţanja i vojske.

Dobre usluge Europske zajednice za uspostavu primirja nisu mogle postati djelotvorne

radi otpora Republike Srbije i Crne Gore. A odluke saveznih vlasti o primirju ne ostvaruju

se jer su savezne civilne vlasti nemoćne, budući da vojska svoj ratni plan provodi

samovoljno. Time se vrlo opasno narušava jedno od bitnih načela demokratske drţave, da

vojne snage i policija budu pod vlašću i odgovornošću civilnih vlasti.

Nedjelotvornost federalnih vlasti proizlazi i iz toga što je nejednako sudjelovanje

federalnih jedinica u institucijama saveznih vlasti, npr. u Predsjedništvu SFRJ Republika

Srbija ima tri člana a ostale po jednog. Konačno je u noći između 1. i 2. rujna o. g. potpisan

Sporazum o prekidu vatre. Međutim, nakon toga, uslijedili su još ţešći napadi savezne

vojske i njezinih štićenika na sela i gardove, koji se nemilosrdno razaraju, dok civilno

stanovništvo gine i bjeţi.

Izlaz iz blokiranosti bio bi u međunarodnoj potpori i demokratskim procesima i

legitimitetu demokratski izabranih vlasti u republikama, što uključuje i priznanje njihova

međunarodnog političkog subjektiviteta. Tim više što je u republikama Hrvatskoj i Sloveniji

referendumom i plebiscitom nedvojbeno izraţena volja građana za neovisnošću i

suverenošću.

Međunarodna zajednica, koja se zalaţe za mirno rješenje jugoslavenske krize time bi, za

razliku od odbijanja suradnje drugih subjekata u Jugoslaviji, dobila autentične i pouzdane

suradnike i subesjednike za uspostavu mira i daljnji razvitak demokratskih procesa u

skladu s međunarodnim konvencijama i načelima.

Vrlo bi značajno bilo za istinit uvid u događaje o kojima vam pišemo, kada bi

međunarodno javno mnijenje imalo pristup na mjesto događaja. Naţalost, zataškavanje

najtragičnijih činjenica ide dotle da se novinarima, posebno stranim, priječi vršenje njihove

profesionalne duţnosti i da su neki već platili glavom u nastojanju da prenesu istinu o

događajima.

Ratne operacije do te mjere već su pogodile privredu u sferi prometa, turizma, industrije,

trgovine i na poseban način poljoprivrede, da širokim slojevima naroda prijeti prava glad.

Krivnju za takvo stanje snose oni koji su nametnuli rat i koji usprkos proglašenu primirju

ne odustaju od njega. Ta njihova krivnja morala bi biti sankcionirana u međunarodnom

mnijenju, a humanitarne drţavne i nedrţavne institucije neće moći izbjeći zauzeti se za

ugroţeno pučanstvo.

No, najveći bi doprinos prevladavanju tog sramotnog stanja bio u odlučnom djelovanju

vlada da se stvore uvjeti za miran ţivot i rad koji bi jamčili međunarodno priznati

subjektivitet Slovenije i Hrvatske.

Nadamo se da smo vam ovim pismom pribliţili tragičnost i dimenzije poloţaja u kom se

nalazimo te da ćete biti u mogućnosti zauzeti se i kod svojih vlada i kod međunarodnih

institucija u prilog slobode, mira, demokratskog razvitka i privrednog napretka u našoj

zemlji.

U Zagrebu, 4. rujna 1991.

Predsjednik Komisije BKJ «Justitia et Pax»,

Msgr. Srećko Badurina, biskup šibenski

__________________________ SV BKJ, br. 2 /1991.(16), str. 6-8.

4. rujna 1991.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

U procesu razdruţivanja republika, odnosno u određivanju novih drţavnih odnosa na

ovom tlu, treba poštivati sadašnje republičke granice.

Promemorija predsjedniku Ministarskog vijeća Europske zajednice o pitanju biskupijskih granica u Hrvatskoj.

U aktualnom procesu razdruţivanja republika, odnosno traţenja novih geopolitičkih

rješenja na području današnje Jugoslavije javljaju se mišljenja da su granice među

republikama – posebno kad je riječ o granicama Republike Hrvatske prema republikama

Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori – proizvoljno određene. Stoga se čuju stanoviti

zahtjevi da se te granice iznova utvrde, pri čemu jedna strana upotrebljava vojnu silu.

Polazeći od načela KESS-a, osobito helsinškog dokumenta o nepovredivosti drţavnih

granica u Europi, a kao baštinici bogatog i dugotrajnog iskustva Katoličke Crkve na ovim

prostorima i imajući na umu vaţnost crkvene organizacije za narodni ţivot, drţimo da nam

je duţnost dati prilog tom razmišljanju.

Sadašnje granice Republike Hrvatske prema spomenutim republikama doista nisu

proizvoljne, odnosno samo «avnojske» (načinjene odlukom onodobnog ratnog foruma

AVNOJ-a) nego su to mnogo starije međudrţavne granice, utvrđene na mirovnim

konferencijama krajem 17. i početkom 18. stoljeća, počevši od one u Srijemskim Karlovcima

1699. Te su granice stoga dugo bile priznate međe između trojedine Kraljevine Hrvatske u

Habsburškoj Monarhiji i Bosne i Hercegovine u Turskom Carstvu. Nakon pripajanja Bosne i

Hercegovine Habsburškoj Monarhiji 1878. te su granice i dalje sačuvane. Bosna i

Hercegovina baš u tim granicama postala je posebna jedinica u toj Monarhiji. A u doba

Kraljevine Jugoslavije upravo nepoštivanje i neuvaţavanje povijesnih granica različitih

područja bilo je uzrokom političko-administrativne nesređenosti, npr. tzv. «vodene»

banovine. Nakon drugog svjetskog rata te su granice bile obnovljene kao granice među

republikama u jugoslavenskoj saveznoj drţavi. Razlog dakle da se te granice sačuvaju i u

novim prilikama nije samo njihova sadašnja faktičnost nego još više njihov starina koja je

zacijelo imala čvrste političke razloge.

S naše crkvene strane ţelimo posebno upozoriti da je Katolička Crkva prema tim

međunarodnim granicama – nakon stoljetnih poremećaja u doba turskih ratova – nanovo

oblikovala područja svojih biskupija na ovim prostorima. Tako su sjedišta starih biskupija –

neka od ranokršćanskih vremena, koja su trajno ostala izvan Turskog Imperija – zadobila,

nakon stoljetnog prekida, mogućnost djelovanja na svojim nekadašnjim područjima, a

pridruţena su im i područja čija se stara biskupska sjedišta više nisu obnovila. Pojedine pak

biskupije, kao zagrebačka, nisu ni tada mogle obnoviti djelatnost na svim svojim

nekadašnjim područjima jer su ona ostala s druge strane novouspostavljenih drţavnih

granica. To se stanje međutim stabiliziralo u tri posljednja stoljeća pa naše biskupije po

teritoriju na kojem otad ţive i djeluju čuvaju i dokazuju međunarodno-pravni temelj za

sadašnje granice republike Hrvatske. Odstupanja, ali samo na civilnom području, nastala su

poslije drugog svjetskog rata u Srijemu koji je pridodan Vojvodini i u Boki Kotorskoj koja je

pridruţena Crnoj Gori.

Poznata je povijesna vaţnost starih crkvenih granica, ne samo za crkvenu upravu nego

osobito zato što se u njima – unatoč raznim razmjerno brzim a često i nasilnim političkim

promjenama – dugo čuvaju u geopolitičkoj stvarnosti ukorijenjena rješenja.

Zbog svega što smo napomenuli, uvjereni smo da u procesu razdruţivanja spomenutih

republika, odnosno u određivanju novih drţavnih odnosa na ovom tlu, treba poštivati

sadašnje republičke granice, a nipošto ulaziti u pregovore na temelju nasilno stvorenih

drugačijih razgraničenja. Razumije se da suverenim drţavama ostaje pravo dogovaranja i o

granicama, ali samo mirnim putem.

Molimo sve zainteresirane i odgovorne da ovo naše mišljenje ozbiljno prime kao glas

crkvenog iskustva i kao pozivanje na povijesno stečena prava cjelovitosti naših biskupija. To

je ujedno doprinos koji Crkva prilaţe miru i dobru naroda u kome djeluje.

U Zagrebu, 4. rujna 1991.

Dopredsjednik Predsjednik

Mons. Josip Bozanić, Mons. Srećko Badurina,

biskup krčki biskup šibenski

___________________________________________________________

GK, 13. listopada 1991., str. 3; SV BKJ, br. 2/1991.(16), str. 8-9.

8. rujna 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Zakonita obrana domovine, obitelji, slobode pravo je i duţnost, moralni čin, ali ta obrana

ne smije nikada prijeći zakonitost na štetu dostojanstva i prava drugoga, ta obrana ne smije

nikada prijeći u mrţnju i osvetu.

Propovijedi na misi za mir u zagrebačkoj katedrali. (Uvod u euharistijsku ţrtvu) Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Sveti otac Ivan Pavao II. obavijestio me je brzojavom u četvrtak 5. rujna da je cijelu

Crkvu u svijetu pozvao da danas, na blagdan Rođenja Blaţene Djevice Marije, moli za mir u

Hrvatskoj. Dakako, to očekuje s punim pravom i od nas, da se u svim ţupama naše

domovine slavi misa za mir. To činimo i ovom misom u zagrebačkoj katedrali. U svoju

molitvu uključujemo sve poginule branitelje i sve pokojnike kojima je nasilje prekinulo nit

zemaljskog ţivota. Molimo za sve ranjene, za sve zarobljene, za sve u zatvorima teško

mučene. Suosjećajući sa svima koji trpe, molimo za hrabrost i utjehu prognanima iz svojih

domova u kojima su mirno ţivjeli i radili ne nanoseći nikom nasilja, ne ugroţavajući ničiji

mir i sigurnost.

Danas je u Podravskoj Slatini ispraćaj na posljednji počinak i iščekivanje uskrsnuća 22

ţrtve pokolja u Ĉetekovcima i obliţnjim selima. I njih uključujemo u ovu misu dijeleći

duboku ţalost s obiteljima koje oplakuju!

Ali, naša molitva, naš vapaj mora biti krik skrušenoga srca. Molitva iz čiste savjesti

odjekuje u Boţjem Srcu i doziva njegovo milosrđe! Stoga slavimo ova sveta otajstva Ţrtve

Kristove kajući se za svoje grijehe, za grijehe počinjene u našim obiteljima, za grijehe našeg

naroda, da budemo dostojni mira!

(Homilija u misi) Draga braćo i sestre u Isusu Krist!

U prvom čitanju čuli smo proroka Izaiju. Potlačenom i teško iskušavanom izraelskom

narodu prorok upućuje riječ ohrabrenja i nade: «Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne

bojte se! Evo Boga našega, odmazda dolazi! Boţja naplata, on sam hita da vas spasi!'» I kao

znak Boţjeg spasenja prorok obećava slijepima vid, gluhima sluh, nijemima govor, procvat i

plodnost pustoj i saţganoj zemlji (usp. Iz 35,4-7). Tim se navještajima oslikava Boţje

spasenje koje mijenja situaciju, oslobađa i mirom dariva iskušane, progonjene, potlačene.

Ali tim se slikama naviješta i ono što Bog čini u ljudskim dušama, a to je obraćenje od zla na

pravednost ţivota. To je promjena ljudskih srdaca da oslobođena od svakog grijeha budu

ispunjena dobrotom i ljubavlju!

Imajući u vidu te promjene Boţjim zahvatom u savjest ljudi, prorok tješi u Boţje ime:

«Budite jaki, ne bojte se!»

Nije li ta Boţja riječ i nama danas tako potrebna! Rat je, okrutan i nemilosrdan na tlu

naše lijepe domovine. Rat nametnut, rat osvajački, rat protiv slobode; rat koji izvire iz

dubokih izvora mrţnje. Rat je to koji je poticala «laţ protiv istine», kako kaţe apostol Jakov

u svojoj poslanici. A «gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo», kaţe

apostol. Uzrok svake borbe, svakog sukoba, kojemu je najstrašniji izraz ratno pustošenje i

ubijanje, nalazi se u pohlepi za tuđim i u mrţnji protiv drugoga. Ratom se hoće osvojiti i

potlačiti. Nije li prije pola stoljeća takav jedan rat zalio krvlju cijelu Europu.

Ali kad neki osvajač misli da je to potreba i mudrost u vlastitom interesu vođene

politike, onda je to, po riječima apostola Jakova, đavolska mudrost. A đavolska mudrost je

ludost i nesreća! To je zlo i Zli na djelu.

Makar kako bili u nevolji, makar koliko bili izloţeni nasilju, mi kao kršćani ne smijemo

nikada pasti u napast da nas zarazi takva «mudrost». Zakonita obrana domovine, obitelji,

slobode pravo je i duţnost, moralni čin, ali ta obrana ne smije nikada prijeći zakonitost na

štetu dostojanstva i prava drugoga, ta obrana ne smije nikada prijeći u mrţnju i osvetu.

Stoga i u ratnom vihoru ponašajmo se onom mudrošću koja je odozgor da sačuvamo

dostojanstvo savjesti i srca, da potvrdimo i dostojanstvo pravedne stvari koju branimo!

Apostol kaţe: «A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva,

poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u

miru sije onima koji tvore mir» (Jak 3,17-18).

To je mudrost Evanđelja! Ĉuli smo Isusov Govor na gori. Koga on proglašava blaţenim?

Zar sebične bogataše? Ne! Zar gramzive moćnike? Ne! Zar tlačitelje i izrabljivače? Ne! Zar

progonitelje istine i pravednosti? Ne! Bog je uz one koji su gladni i ţedni pravednosti. Bog je

tješitelj nasiljem oţalošćenih. Bog govori da su dostojni Kraljevstva nebeskoga siromasi u

duhu koji su oslobođeni od poţude tijela, poţude očiju i oholosti ţivota. Bog je uz krotke,

milosrdne, čiste srcem. Bog je uz mirotvorce i naziva ih sinovima Boţjim! Progonjenima zbog

pravednost, i radi njegova imena, Bog obećava vječnu utjehu Kraljevstva nebeskoga. Zato

im govori: «Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slaţu protiv vas!

Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!» (Mt 5,12).

U svjetlu te Boţje riječi naša je nada utemeljena i opravdana. Naša vjera u pobjedu

istine, pravednosti i dobra mora biti čvrsta. Naša je snaga u ljubavi prema Bogu i ljudima,

ta će ljubav slaviti pobjedu. To će biti dar mira i pobjeda mira!

«Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se!'» Najviši moralni autoritet danas u

svijetu i suvremeni prorok mira papa Ivan Pavao II. upućuje i nama danas to ohrabrenje!

Koliko je uţivljen u našu tragičnu situaciju i koliko suosjeća s nama u našim patnjama

dokazuje i svojim pozivom cijeloj Crkvi Katoličkoj u cijelom svijetu da danas, zajedno s

njime, moli za mir u Hrvatskoj. Osjetljiv za patnju bilo koga na svijetu, Papa često izraţava

svoje suosjećanje i ljubav prema onima koji trpe. Ali, ovim sveopćim pozivom na molitvu za

mir nastoji uključiti cijelu Crkvu i međunarodne ustanove u zauzetost za mir i slobodu u

Hrvatskoj; time dokazuje svoju posebnu pastirsku paţnju i brigu prema nama.

Svojim pozivom na molitvu cijele Crkve uprisutnio je, moţemo kazati, Hrvatsku u svaki

kutak zemaljske kugle, u svako vjerničko srce i onih ljudi koji za Hrvatsku moţda nikada

nisu čuli! Svaki vjernik u svijetu koji danas sklopi ruke i moli za naš mir, suosjećat će s

nama, bit će povezan s nama u molitvi, a molitva je ljubav!

Mir za koji molimo nije samo u tome da zašute oruţja, da prestane razaranje i ubijanje.

Mir na koji Papa poziva i za koji cijela Crkva zajedno s njime moli je Mir koji Bog obećava i

dariva onima koji ga iskrenim srcem traţe! To je onaj Mir o kojem pjeva psalmist u psalmu

današnje Euharistije:

«Gospodin obećava mir narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem

vrate.

Zaista blizu je spasenje njegovo onima koji ga se boje, i slava će njegova prebivati u

zemlji našoj!

Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicat iz zemlje, Pravda

će gledat s nebesa. I Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred

njim, a Mir tragom stopa njegovih!» (Ps 85/84/).

Taj i takav mir isključuje svaku mrţnju, laţ i nasilje.

Taj i takav mir znači novi svijet, bolji svijet u kojem pravednost prebiva. Sve su

vrijednosti ţivota uključene u taj mir: sloboda, sigurnost, pravednost, pomirenje, opraštanje,

poštovanje među osobama i narodima, ljubav prema Bogu i čovjeku. Taj je mir: bogoljublje,

čovjekoljublje i rodoljublje! Taj je mir puno dostojanstvo osobe, obitelji, naroda! Taj mir

obuhvaća zaštitu ţivota od njegova začeća do prirodnog odlaska u vječnost, o čemu samo Bog

odlučuje!

Za takav mir molimo, za takav se mir zauzimaju svi ljudi dobre volje, takav mir Sveti

Otac naviješta.

Za takav mir bore se dostojanstveno i nenasilno majke u pokretu «Bedema ljubavi», u

čemu ih podrţavamo i blagoslivljamo.

Danas je sveti otac Ivan Pavao II. učinio pastoralni posjet gradu Vicenzi. O podne je u

tom gradu, pred mnoštvom hodočasnika, prije molitve Anđeoskog pozdrava, govorio o našoj

tragediji ovim riječima:

„Danas se iz cijele Crkve razasute svijetom uzdiţu Bogu posebne molitve kako bi se

isprosio kraj borbi u Hrvatskoj i mir za sve narode u Jugoslaviji.

Mi smo također molili na te nakane sinoć na krunici i danas u misi prije podne, a činimo

to i sada svi zajedno obraćajući se zagovoru Kraljice Mira.

U posljednja su se dva mjeseca umnoţili oruţani sukobi uz neprestani porast nasilja na

području Hrvatske. Upotreba teškog naoruţanja uzrokuje bespoštedna razaranja civilnih

nastamba, crkava i samostana uz brojne mrtve i ranjene. Stanovništvo traţi spas bjeţeći sa

svojih posjeda te se svakog dana mnoţi broj izbjeglica prisiljenih da se suoče s velikim

nevoljama.

Sve se to događa danas u Europi, unatoč prihvaćenim međunarodnim obvezama kako bi

se jednom zauvijek odstranio rat. Ustvari, nalazimo se pred sukobima za koje smo se nadali

da se više nikada neće ponoviti u ovoj Europi, koju su nekoć u prošlosti razdirale tolike

okrutnosti. Nalazimo se, zatim, i pred teškom povredom duha zaključnog Helsinškog

dokumenta o sigurnosti i suradnji u Europi, kao i Pariške povelje o novoj Europi, koji

odlučno odbacuju pribjegavanje upotrebi sile kao sredstva za rješavanje bilo kojeg spora.

Zbog nakane da se snagom sile svladaju interesi jedne strane, učinila je do sada

neuspješnom pozive i posrednička nastojanja međunarodne zajednice.

Zazivamo Gospu da bi poslušala krik boli jednoga prepaćenog naroda. Molimo je da

dirne srca onih koji imaju vlast ušutkati oruţje i da im nadahne čuvstva mira. Molimo da

njezin zagovor počiva na svim pothvatima koji se poduzimaju da bi se osigurao stvarni

prekid vatre i da se tako sve strane privedu iskrenim pregovorima koji bi omogućili slobodu

i dostojanstvo svim narodima Jugoslavije, kojima se mora pruţiti mogućnost da sami

odaberu vlastitu budućnost.

Hrvatski narod, kao i svi narodi Jugoslavije, imaju pravo da ţive u miru, a sa svoje

strane duţni su pridonijeti stvaranju uvjeta za istinski mir.

Neka im Svemogući Bog udijeli taj neprocjenjivi dar!“

Da, molimo da nam milosrdni Bog udijeli taj neizrecivi dar. Onom solidarnošću i

djelotvornom ljubavlju koja je sada u ratu probuđena u hrvatskom narodu i u duši ljudi

dobre volje da se pomaţe beskućnim prognanicima, ranjenicima i siročadi, tom ćemo

ljubavlju u miru graditi što je porušeno, obiteljske domove i Boţje hramove.

Moleći za mir, mi molimo za sve sudionike u tome tragičnom sukobu. Molimo za ţrtve

nasilja da ne izgube nade i da sačuvaju hrabrost duha u podnošenju nanesenih patnja.

Molimo i za napadače da im Bog potrese i probudi im savjest kako bi upoznali zlo koje

zarobljuje njihovu dušu i, obrativši se, odustali od nasilja.

Ne sustajmo u molitvi. Ne gubimo nade! Ne sustajmo činiti dobro! Po Bezgrešnom Srcu

presvete Bogorodice povjerimo svoj narod, domovinu is ve ljude Boţjoj Ljubavi! Bog 2je

vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa

suţnje … Gospodin ljubi pravednike … Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove“

(Ps 146/145/). „Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir“ (Jak 3,18). Amen!

_________________

MDP, str. 167-172.

12. rujna 1991.

KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE:

Pozvani smo misliti na to kako u budućnosti ovdje ostvariti suţivot onih koji se danas

nalaze na suprotnim frontama.

Poruka braći franjevcima u domovini. Provincijali Reda manje braće u hrvatskom narodu, sabrani na svojoj konferenciji u

Sarajevu, kojoj je predsjedao generalni ministar Reda o. Hermann Schalück, a sudjelovali

generalni definitor o. Emanuel Hoško i predstavnici zapadnoslavenske konferencije o.

Damian Szojda i o. Basilius Iwanek, 11. i 12. rujna 1991. godine, upućuju svojoj braći

sljedeću poruku:

1. Naš narod i Katolička crkva u njemu teško stradavaju u ratu koji je nametnut

Republici Hrvatskoj, a prijeti da se proširi i na susjedna područja. Stradavanja civilnoga

stanovništva pogađaju i našu braću. Dosad je među franjevcima pala jedna ţrtva rata, a

mnogi su zajedno s narodom morali napustiti svoje samostane i crkve te potraţiti spas u

prognaništvu. Drugi provode dane i noći u podzemnim skloništima, trajno u opasnosti da

budu pogođeni granatom ili bombom iz razornog oruţja.

2. Kao Isusovi učenici, gledamo ove događaje očima vjere. Naši su biskupi o tome dali

svoje izjave, pa pozivamo braću da ih prouče i da ih se u svom ponašanju drţe.

Vjerujemo da se ništa, pa ni ovaj rat, ne događa bez Boţjega pripuštenja i da je to znak

vremena koji nas poziva na obraćenje i neumorno djelovanje u duhu kršćanske vjere i naše

karizme. Moramo se čuvati napasti da pomislimo kako je za ovo zlo što nas je zateklo kriv

kršćanski odgoj našega naroda, evanđeosko opredjeljenje za miroljubivost i opraštanje.

Nismo slabi zato što u našem ţivotu ima previše evanđelja, jer je evanđeoska vjera izvor

duhovne snage koja je u stanju nadvladati krutu silu. Ono što je izgrađeno na nasilju,

ubojstvu i otimačini ne moţe biti od trajne vrijednosti i ne donosi sreću.

3. Pozivamo svu braću, osobito one koji djeluju kao pastiri naroda, da u ovim teškim

trenucima za mnoge naše vjernike, nastoje sačuvati prisebnost i hladnokrvnost. Neka

stišavaju paniku i razgone strah, neka u ljudima podrţavaju vjeru i bude nadu, potičući ih

na korisne djelatnosti. Neka mole Gospodina za snagu da se, prema potrebi, mogu u svojoj

sluţbi zaloţiti dokraja.

4. Obrana je domovine dopuštena, a prema procjeni odgovornih i potrebna. No, ona se

mora odvijati u skladu s Boţjim zakonom i u okvirima civilizacijskih normi. To smo duţni

dozvati u svijest vjernicima.

5. Da bi se jedan narod oslobodio i stekao svoju suverenost, potrebno je da se za taj cilj

zaloţi velik broj ljudi u koordiniranom naporu. U tome svatko ima svoju ulogu. Mi kao

vjernici, članovi Crkve, pozvani smo na molitvu, svjedočenje evanđelja i na karitativno

djelovanje. Pozivamo stoga braću da sami mole i da okupljaju vjernike na redovite molitve

za domovinu i za mir. Neka se svim silama uključe u duhovnu pomoć ranjenicima i

prognanicima, a gdje je to potrebno neka organiziraju ili pomaţu i materijalno zbrinjavanje

potrebnika. Sa svoje su strane duţni učinit sve što mogu da poginuli ne budu svedeni samo

na brojeve.

6. Posebno smo u duhu povezani s braćom koja su neposredno pogođena ratnim vihorom.

Zahvaljujemo im za ono što izdrţavaju i što čine za vjernike i za crkvenu imovinu. Molimo

za njih i pozivamo ih da u ovo vrijeme još više nego inače njeguju međusobnu povezanost.

7. Svu ostalu braću pozivamo da se pokaţu solidarnima te se uključe u pomaganje kako

naše ugroţene braće i vjernika povjerenih našoj brizi tako i svih ljudi u nevolji. Neka se u

svom radu priključe pomoći koju pruţaju crkvene dobrotvorne i druge humanitarne

ustanove.

8. Ovaj je rat ucvilio mnogu djecu, mnoge majke i ţene zavio u crno, mnoge ljude

unesrećio, uništio im imovinu i razorio budućnost. Pokrenuti su mehanizmi mrţnje koji bi

mogli zatrovati suodnose budućih generacija. Kao sljedbenici evanđelja i sinovi sv. Franje

mirotvorca, pozvani smo misliti na to kako u budućnosti ovdje ostvariti suţivot onih koji se

danas nalaze na suprotnim frontama. To nam se sada moţda čini nemogućim, ali samo tako

moţemo svjedočiti svoju vjeru i nadu, samo tako moţemo postaviti temelje novoj budućnosti.

Upravo mi moramo u to uloţiti mnogo inventivnosti, kreativnosti i ljubavi.

Mir i dobro!

Vaši provincijali __________________________________________

Bosna Srebrena (Sarajevo), 4/91., str.228-229.

13. rujna 1991.

KONFERNCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE:

Jedan od uzroka ovoga rata je stara hegemonistička ţelja Srbije da vlada nad drugim

narodima.

Poruka braći franjevcima u svijetu. Mi provincijali sa sjednice Juţnoslavenske konferencije provincijala OFM, 12. i 13. rujna

1991. godine, obraćamo vam se, draga braćo, ovim pismom. Ţelimo vas upoznati s

dramatičnim i tragičnim događajima koje proţivljavamo mi i naša braća zajedno s

vjerničkim katoličkim narodom Hrvatske.

U našoj Republici vodi se pravi, našem narodu nametnuti rat. Jedan od uzroka ovoga

rata je stara hegemonistička ţelja Srbije, koja je najveća republika u Jugoslaviji, da vlada

nad drugim narodima. To je i činila u Jugoslaviji prije i poslije drugog svjetskog rata, sluţeći

se administrativnom i vojnom moći.

Drugi uzrok je rezultat prvih slobodnih demokratskih izbora u 1990. godini. U

Hrvatskoj, kao i Sloveniji, narod je po prvi put nakon 50 godina mogao slobodno glasovati,

pa je na izborima srušena vlast komunističke partije, a uspostavljena demokratska vlast po

izboru naroda. U Srbiji je na izborima ostala na vlasti komunistička partija, promijenivši

samo ime u socijalističku. Ona se protivi demokratskoj vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji.

Jednako se demokraciji suprotstavlja Jugoslavenska armija čiji je vojni vrh sada gotovo

isključivo srpski, a otvoreno komunistički orijentiran, tako da naviješta ponovno

uspostavljanje komunističkog reţima.

Tako je ovaj rat zapravo posljedica sukoba totalitarno komunističkog sustava s

demokratskim teţnjama pojedinih naroda Jugoslavije.

Kao isprika Srbiji za rat sluţi tvrdnja da svi Srbi trebaju ţivjeti u jednoj drţavi te da će

srpsko pučanstvo u Hrvatskoj, kojega ima 12%, biti obespravljeno. Ova je tvrdnja

neutemeljena, jer su u demokratskoj republici Hrvatskoj ustavom zagarantirana sva

građanska prava svim građanima i nacionalnostima od upotrebe vlastitoga jezika i pisma do

lokalne samouprave. Uostalom, druge se nacionalne manjine bore zajedno s Hrvatima u

Hrvatskoj protiv unitarističke srpske dominacije.

Ovaj neravnopravni i krvavi rat započeo je pobunom srpske manjine u Hrvatskoj, čije je

teroriste štitila armija i postupno ulazila u sukobe na njihovoj strani. Terorizmu se

suprotstavila hrvatska policija, trudeći se da uspostavi javni red i mir, pa je postupno bila

uvučena u sukob s armijom, koja je inače zajednička, a i nije joj posao miješanje u unutarnje

sukobe. No, kako je njezin starješinski kadar velikom većinom srpski, armija je otvoreno

stala na stranu srpske manjine i sve više osvajala hrvatske teritorije za Srbiju. S osvojenih

teritorija protjeruje se hrvatsko stanovništvo, iako je većinsko. Stariji su ljudi, koji unatoč

svemu ţele ostati u svojim domovima, često ţrtve brutalnog i nemilosrdnog masakra. Sve je

to poznato forumima Europske zajednice i Sjedinjenih Američkih Drţava, koji su osudili

ulogu armije, Srbije i terorista. Potpisana primirja armija ne poštuje i nastavlja brutalni

rat.

U ovom sukobu, koji je već odnio preko tisuću ţivota i prouzročio više ranjenih, postoji

velik nerazmjer u naoruţanju, jer armija spada među najnaoruţanije u Europi, dok

hrvatska policija ima samo lako naoruţanje.

Budući da Hrvati brane svoju zemlju, u izravnim pješadijskim sukobima okupatorska

armija nema šanse. No zato teškim naoruţanjem udara po civilnim ciljevima, tako da su

dosad već počinjeni veliki zločini nad civilnim stanovništvom. Prema zarobljenicima

teroristi i armija postupaju protivno svim međunarodnim i ljudskim zakonima. Bilo je i

slučajeva masakriranja hrvatskih policajaca i civila, o čemu su slike obišle svijet, napadaju i

ruše sela i stambene četvrti u gradovima, industrijska postrojenja, prekidaju dovod vode i

električne struje, bombardiraju škole, dječje vrtiće, bolnice (čak su bombardirali Dom za

retardiranu djecu u Vrlici), kola Crvenoga kriţa, ekipe promatrača EZ, kulturne spomenike,

samostane i crkve, odvode ljude kao taoce i za njihovu se sudbinu često ne zna itd. Posljedice

ratnog razaranja je već više od 150.000 prognanika.

I naše se franjevačke provincije nalaze u područjima ratnog razaranja, naročito

zagrebačka i splitska.

U zagrebačkoj provinciji (Sv. Ćirila i Metoda) stradalo je dosada više crkvi i samostana:

u Ĉuntiću su crkva i samostan srušeni i spaljeni, teško su oštećeni crkve i samostani u

Borovu, Iloku i Kostajnici, teško je stradala crkva u Vukovaru i samostan u Osijeku.

U splitskoj provinciji (Presvetoga Otkupitelja) stradale su crkve i samostani: u Kijevu

potpuno je uništena crkva, znatno su oštećene crkve u Rupama, Vačanima, Plastovu,

Lišanima i Kruševu. Vrlo je oštećena i umjetnički vrlo vrijedna spomen-crkva u Biskupiji,

napravljena po nacrtu glasovitog kipara Ivana Meštrovića s njegovim djelima unutra.

Samostan i crkva u Karinu, nedavno obnovljeni, također su stradali; iz samostana su

protjerani redovnici, a sav namještaj, uključujući i staru vrijednu knjiţnicu, ostavljeni su na

milost i nemilost osvajača. U crkvi u Vrpolju kod Knina teroristi su dinamitom provalili

vrata, nasilno razvalili tabernakul, prosuli svete čestice i gazili po njima.

Treba li spominjati ljudske drame i psihičke potrese koje proţivljavaju naša braća i

drugi ljudi u ovim strahotama. Jedan od naše braće izgubio je ţivot od bombe bačene na

ţupnu kuću.

Sve smo vam ovo, draga braćo, naveli s vrućom molbom, da molite za mir i slobodu naše

domovine, da upoznate odgovarajuće civilne forume koji mogu spriječiti već započeti genocid

nad hrvatskim narodom, spriječiti daljnja razaranja kulturnih i materijalnih dobara, te

pomoći u postizavanju međunarodnog priznanja Hrvatske i Slovenije kao suverenih drţava,

jer bi to omogućilo jači angaţman međunarodne zajednice.

Uz pozdrav MIR I DOBR!

U ime hrvatskih provincijala

Fra Mirko Mataušić,

predsjednik Konferencije _____________________

BS, 4/91., str. 227-228.

14. rujna 1991.

FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Molimo i propovijedamo mir i pomirenje, sprečavamo osvete, a u ljudima pogođenim

nesrećom nastojimo sačuvati nadu

Izjava kojom se osuđuje rat i njegovo širenje. Poštovana gospodo,

u Sarajevu smo se okupili mi franjevci, duhovni sinovi mirotvorca sv. Franje Asiškoga,

na spomen 700 godina naše prisutnosti u Bosni i među Hrvatima. Kroz stoljeća su ovdje na

razmeđu političkih svjetova, naroda, vjera i kultura naši prethodnici bili jedini predstavnici

katoličke Crkve; ţivjeli su s katoličkim narodom i ostvarivali načine suţivota s

muslimanskim i srpskim narodom u povijesnim mijenama.

Zato i danas, pridruţujući se našim biskupima, diţemo svoj glas protiv rata u Hrvatskoj

u kojem se pustoše i razaraju gradovi i sela, napada i tjera hrvatsko civilno stanovništvo,

ruše škole, bolnice, crkve, kulturni spomenici. Prognanika ima više od 150.000, a poginulih i

ranjenih više tisuća.

Narod kojemu pripadamo i u kojem djelujemo ugroţen je u svojoj egzistenciji, iako ţeli

biti samo slobodan i ţivjeti u miru sa svima. Spominjemo vam i vlastite nevolje i nevolje

Crkve u našem narodu: namjerno i smišljeno se ruše crkve, samostani i ţupske kuće, mnogi

svećenici i redovnici zajedno s narodom provode dane u podzemnim skloništima ili pak

dijele sudbinu prognanika.

U takvim okolnostima mi činimo što je u našoj moći: molimo i propovijedamo mir i

pomirenje, sprečavamo osvete, a u ljudima pogođenim nesrećom nastojimo sačuvati nadu.

Vas pak zaklinjemo da se zaloţite svojim ugledom i poloţajem za prava ljudi u našem

narodu na domovinu i imovinu, za uspostavu mira u Hrvatskoj i sprečavanje širenja rata na

Bosnu i Hercegovinu, na druge dijelove Jugoslavije i susjedne zemlje.

U ime pet hrvatskih franjevačkih provincijala,

Fra Petar Anđelović,

provincijal provincije Bosne Srebrene

Sarajevo, 14. septembra 1991.

__________________________________________________

BS, 4/91, str. 226-227; AKSA, rujan l991, br. 31, str. 5.

22. rujna 1991. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U mraku rata pale se i svjetla! Tolika dobrota i ljubav svjetlo su u ovom ratu koji ubija i

razara mrţnjom.

Iz poruke za mjesec listopad.

«Iz tjeskobe Gospodina ja zazvah: On me usliša i oslobodi» (Ps 118/117/,5)

Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!

Proţivljavamo najveću nesreću i najokrutnije nasilje, a to je rat! Hrvatsku, hrvatski

narod i sve građane naše domovine satire takav rat kakav nije bio zamisliv na ovim

prostorima u ovo vrijeme kad Europa ţivi u miru i govori kako je rat isključen zauvijek iz

njezinih planova. Mir, suradnja i sigurnost sadrţaj su i tema svečano proglašenih

međunarodnih dokumenata. Ljudska i nacionalna prava u središtu su paţnje i brige

međunarodne javnosti. Sloboda, demokracija, miroljubivo rješavanje sporova smatraju se

temeljnim vrijednostima suvremene civilizacije. Narodi Istočne Europe, koji su stenjali pod

protučovječnim totalitarizmom, zapalili su svijeće i poveli hod u slobodu bez nasilja. Pred

tim su morale ustuknuti i naoruţane snage koje su imale sredstva da zaustave taj put

naroda u slobodu.

I Hrvatska se uputila slobodnim izborima i slobodnim referendumom u svoju slobodu ne

nanoseći nikome nasilja, ali na tom putu nametnut joj je osvajački rat koji ubija, razara,

pali. Rat je najveća patnja. Ni potresi ni poplave ne mogu nanijeti tolika trpljenja ljudima

kolika nameće rat. Duga je lista razorenih naselja i gradova, protjeranih mirnih ljudi s

njihovih ognjišta. Iz dana u dan umnaţa se broj mrtvih, ranjenih, zarobljenih, odvedenih na

mučilišta nasilnika kojima baš ništa nije poštovanja vrijedno. Barbarstvo i bezdušnost

pokazuju i razorene bolnice, starački domovi, dječji vrtići, stambene četvrti, tvornice.

Kulturni spomenici, a osobito crkve i samostani, na meti su razaranja, što na poseban

način otkriva ideološki naboj i mrţnju.

[…]

U mraku rata pale se i svjetla! Ta svjetla su svi oni koji osobno, u obiteljima, u ţupnim

zajednicama mole iskreno i skrušena srca! To svjetlo su pokornici i bolesnici koji svoje

bolove sjedinjuju s Raspetim Isusom na kriţu za naše spasenje. To su svjetlo bezbrojni

dobročinitelji u domovini i u svijetu, osobito Hrvati iseljenici na svim kontinentima koji

velikodušno čine dobro ratom pogođenima. U tu humanitarnu i molitvenu solidarnost

uključuju se, pogotovo nakon poziva Svetog oca Ivana Pavla II., tolika naša braća i sestre iz

drugih naroda i uvjerenja. A koliko su, ne samo humanitarne i društvene institucije nego i

toliki pojedinci i obitelji pruţili sklonište tolikim prognanicima iz svojih domova! Tolika

dobrota i ljubav svjetlo su u ovom ratu koji ubija i razara mrţnjom. Svjetlo je ovog rata sloga

hrvatskog naroda koji je pripravan na ţrtvu u obrani trajnih vrijednosti: slobode i

pravednosti. Poštovanja i zahvalnosti su vrijedni branitelji doma i domovine koji ţrtvuju

svoje ţivote; ne mrze kad umiru; ne osvećuju se kad pobjeđuju. Samo tako vrše časnu

duţnost obrane.

[…]

________________ MDP, str. 181. i 185.

26. rujna 1991.

NABISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ţalim svakoga tko je nastradao u ratu, na bilo kojoj strani – jer je svaka smrt, smrt

čovjeka, jer je svaka patnja, patnja čovjeka.

Iz intervjua sarajevskom «Svijetu».

Na upit je li zadovoljan susretom s patrijarhom Pavlom, kardinal Kuharić je odgovorio:

«Unatoč činjenici što u Hrvatskoj traje rat i što je taj rat okrutan, patrijarh Pavle i ja

ipak smo pokušali apelirati da se odustane od nasilja, da se otvore mogućnosti za jedan

pošteni dijalog, da se zajednički moli, da se svi zajedno molimo za mir. Prema tome, mi

shvaćamo da su takvi susreti u sluţbi mira koji je, naţalost, danas otet s ove zemlje, osobito

u Hrvatskoj».

Upitan je li zadovoljan publicitetom koji je dan njegovu susretu s patrijarhom Pavlom,

kardinal je odgovorio:

«Mislim da susret s patrijarhom Pavlom nije dovoljno odjeknuo u sredstvima javnog

priopćivanja. Tome ljudi ipak pristupaju prema svojim političkim uvjerenjima. Svakako bilo

je i kritičkih osvrta koji moţda i nisu bili opravdani, ali, eto, mi moramo činiti ono što

moţemo. Do mene je dopro jedan tekst koji je bio vrlo kritičan i u kojem se osjećalo

omalovaţavanje mog susreta sa gospodinom Pavlom, pogotovu na moj račun. U tom tekstu

mi se prigovorilo to što sam kazao da je rat Hrvatskoj nametnut, iako to tvrdim na temelju

činjenica. Jer, činjenica je da se rat vodi u Hrvatskoj. Kada bi se on vodio izvan Hrvatske,

na bilo kojem području, i kada bi taj rat povela Hrvatska, ja bih protestirao protiv tog rata,

jer sam uvijek bio protiv nasilja koje se nanosi drugome. Međutim, činjenica je da se taj rat

vodi na području Republike Hrvatske. Ĉinjenica je da se bombardiraju hrvatski gradovi,

premda u njima ţivi i pučanstvo drugih nacionalnosti. Ĉinjenica je da se napadaju i ruše

hrvatska naselja. Ĉinjenica je, međutim, i to da se s hrvatske strane ipak uvijek nudi

dijalog, da se poziva na mir. Ĉinjenica je da mi imamo oko 45 ţupa koje su uništene i iz

kojih su morali otići vjernici i povući se svećenici, a gotovo u svim tim ţupama crkve su

teško oštećene, a neke i porušene. Prema tome, je li to Hrvatska ţeljela? Je li to Hrvatska

nametnula nekom drugom, nekoj drugoj republici?

Ipak, ţalim svakoga tko je nastradao u ratu, na bilo kojoj strani – jer je svaka smrt, smrt

čovjeka, jer je svaka patnja, patnja čovjeka. Zato bi oni koji taj rat vode, koji izdaju

naređenja da se bombardira i da se pali – oni bi si trebali postaviti pitanje pred Bogom i

pred poviješću, pred narodom, a prije svega pred svojim narodom: U čije ime to čine. Zašto

to čine?

____________________________

GK, 20. listopada 1991., str. 3.

2. listopada 1991. FRANJEVCI PROVINCIJE SV. JERONIMA U ZADRU:

Ne dopustite da se ruši i taj biser ljudskog stvaralaštva i uništava neprocjenjivo blago

ljudskog duha i uma što ga Dubrovnik čuva za sebe i cijeli svijet.

Pismo predsjedniku Srbije, gospodinu Slobodanu Miloševću.

Gospodine Predsjedniče!

Vjerujemo da su na Vašu adresu napisana već mnoga pisma sa sadrţajem o ratnom

stanju koje svi proţivljavamo. Evo još jedno. Napisano je pod dojmom proširenja rata i na

Dubrovnik i njegovu povijesnu okolicu, a pišemo ga mi franjevci čija redovnička braća ţive i

rade u Dubrovniku već više od 750 godina.

Pišemo i Vama, kao što smo pisali i drugima, u duhu našeg osnivača sv. Franje iz Asiza,

čovjeka mirotvorca (čiji se blagdan slavi za dva dana, 4. X.). Svakog je čovjeka pozdravljao

riječima: mir i dobro. To je činio stoga što je sve ljude smatrao i osjećao braćom i sestrama.

Tako ih je i nazivao. Pozdravom mir i dobro pozdravljao je braću koja su pošla za njim,

muškarce i ţene, pa i zavađene da ih miri. Ĉak je i ţivotinje i svaki stvor nazivao braćom i

sestrama, jer su stvorovi Boţji.

U duhu tog bratstva i mirotvorstva sv. Franje, i mi Vas, gospodine Predsjedniče,

pozdravljamo Franjinim pozdravom: Mir i dobro!

Vi moţete, ako hoćete – a htjednete! – učiniti da bude mira, a po miru i dobra i u našoj i

u vašoj domovini. Učinite sve što moţete – a puno moţete! – da prestanu ginuti i vaši i naši

ljudi. Učinite da i u hrvatskim i u srpskim i drugim obiteljima prestane strah i strepnja za

ţivote njihovih sinova i muţeva. Učinite da prestanu stradanja neduţnih civila kao i

razaranja civilnih, kulturnih i vjerskih objekata.

Ne treba Vam isticati vrijednosti starih kulturnih gradova Zadra, Šibenika, Vukovara,

Đakova, Osijeka i drugih koji se razaraju, a evo sada opasnosti i za Dubrovnik koji je naša,

europska i svjetska kulturna baština najviše vrijednosti. Kroz 1.000 godina ljudska ga ruka

nije htjela razarati. Sada mu prijeti opasnost izravnog napada – i već se ostvaruje. Ne

dopustite da se ruši i taj biser ljudskog stvaralaštva i uništava neprocjenjivo blago ljudskog

duha i uma što ga Dubrovnik čuva za sebe i cijeli svijet. Ne dopustite da se o jugoslavenskoj

vojci i Vašem narodu širi glas kao o ljudima kojima je malo što civilizacijsko i kulturno

vrijedno.

Sveti je Franjo nama franjevcima napisao: I u koju god kuću uniđu, najprije neka reknu:

'Mir ovoj kući!' Mi ovim pismom ţelimo ući ne samo u Vaš predsjednički kabinet, nego

ţelimo ući upravo u Vašu kuću, u Vašu obitelj, u Vaš narod i zaţeljeti Vama i Vašima mir i

dobro! Iz obitelji i naroda raste mir i dobrota.

Ţeleći mir Vama, vašoj obitelji, Vašem narodu i svim narodima još jednom pozdravljamo

i molimo mir i dobro!

______________________________

GK, 10. studenoga 1991., str. 11.

Početak listopada, 1991. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Skrušenim srcem molimo milosrđe Boţje da se skrate ovi dani i da svane dan mira u

slobodi za sve, u pravednosti za sve, u ljubavi među ljudima i narodima!

Poziv vjernicima na molitvu za zagovor sv. Josipa, zaštitnika Domovine. Vjerujući u Boţju pomoć u zemaljskim nevoljama naroda Hrvatski je sabor prije tri

stoljeća (1688) izabrao i proglasio svetoga Josipa zaštitnikom domovine naroda Hrvata.

Time je zaštitniku i čuvaru Svete obitelji povjerio domovinu i narod da svojim zagovorom

štiti i prati naš povijesni hod opasnosti i kušnje, kroz prijetnje i napade kojima je hrvatski

narod bio tako često, i kroz dugo vrijeme svoje povijesti, izloţen.

U ovom vremenu okrutnog rata u kojem se razaraju i pale naši gardovi i sela, u kojem su

deseci tisuća obitelji istjerani iz svojih domova, najvećim dijelom opljačkanim i spaljenim,

utecimo se zagovoru sv. Josipa. On je sam iskusio tjeskobu i brigu prognanika kad je pred

silnikom Herodom morao bjeţati u tuđinu da spasi ţivot Sina Boţjega koji se za nas rodio od

Djevice Marije kao dijete! I on je imao iskustvo što znači biti beskućnik, izloţen zasjedi

progonitelja. Prošavši kroz zemaljsko iskustvo bijega i straha sv. Josip i u nebeskoj slavi,

proţet ljubavlju Boţjom, suosjeća sa svima patnicima na zemlji i postaje zagovornik i

zaštitnik svih koji trpe, pogotovo onih koji trpe nasilje i progon zbog svojih pravednih ţelja

da ţive u miru i slobodi.

U ovoj teškoj nevolji, koja pustoši i pali našu domovinu, obnovimo povjerenje u zaštitu

sv. Josipa onom iskrenom vjerom i poboţnošću kojom ga je Sabor proglasio Zaštitnikom

Domovine.

Da potvrdimo taj izbor i povjerenje, dodajmo molitvi krunice za mir i obraćenje molitvu

sv. Josipu za domovinu!

Unatoč teškim nasiljima i nevoljama, tako bezdušno nametnutih svim stanovnicima

Hrvatske, ne gubimo nade nego skrušenim srcem molimo milosrđe Boţje da se skrate ovi

dani i da svane dan mira u slobodi za sve, u pravednosti za sve, u ljubavi među ljudima i

narodima!

Apostol Pavao pisao je Rimljanima, a sada je to upućeno i nama: «U nadi budite radosni,

u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuţdi … radujte se s

radosnima, plačite sa zaplakanima … Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro

pred svim ljudima!» (Rim 12,12; 15; 17).

Naš je Spasitelj Isus Krist umro na kriţu, ali je i uskrsnuo. Neka nam ove nevolje budu

zalog uskrsnuća u pravednom miru i slobodi, u novosti kršćanskog ţivota!

Da bismo se stalno sjećali u molitvi naše poginule braće i sestara, da bismo suosjećali s

ranjenicima i prognanima koji su izgubili i domove i crkve, da bismo se skrušili za svoje

grijehe, neka nas na to podsjećaju zvona naših crkava koja još nisu ušutkana razaranjem.

Stoga određujem da u svim crkvama zagrebačke nadbiskupije zvone sva zvona petkom u

tri sata poslije podne deset minuta! Bit će to blagoslovljeni glas koji poziva na molitvu, na

obraćenje, na suosjećanje sa svima koji trpe! Bit će to poziv na pomirenje i mir!

Svi, a posebno oni koji su izloţeni smrtnoj opasnosti, neka svakog dana pobude u sebi

savršeno pokajanje iz ljubavi prema Bogu za sve svoje grijehe i neka često iskreno i s

ljubavlju ponavljaju: «Moj Isuse, milosrđe».

Neka nad svima bdije Boţja ljubav po zagovoru Presvete Bogorodice, sv. Josipa i cijele

nebeske Crkve!

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ____________________________

GK, 13. listopada 1991., str. 4.

16. listopada 1991.

KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE:

Poštivanje slobodno izraţene volje naroda najsigurnije je jamstvo mira na ovim

područjima.

Izjava biskupa s jesenskog sabora u Zagrebu. Biskupi katoličke Crkve s područja metropolije ljubljanske, zagrebačke, splitsko-

makarske, riječko-senjske, sarajevske, beogradske, te nadbiskupija zadarske i barske, nisu

se mogli u punom sastavu naći na svom redovnom zasjedanju u Zagrebu 15. i 16. listopada

1991. godine zbog rata u Hrvatskoj.

Mi sabrani biskupi, razmotrivši brojne ljudske ţrtve i teška ratna razaranja, ponovno

odlučno osuđujemo ratne zločine i podrţavamo demokratski put rješavanja političkih

pitanja. Zahtijevamo da se poštuju: pravo na samoopredjeljenje naroda, prava nacionalnih

manjina i nepovredivost granica, na temelju međunarodnih deklaracija Ujedinjenih Naroda,

Helsinških dokumenata i Pariške povelje. Odobravamo i prihvaćamo odluku naših naroda

koji referendumom, plebiscitom ili na neki drugi zakonit način ostvaruju drţavnost i

samostalnost svojih republika. Poštivanje slobodno izraţene volje naroda najsigurnije je

jamstvo mira na ovim područjima.

Kao vjernici stavljamo svoje puno pouzdanje u Boţju pomoć i u zagovor Kraljice mira da

će preko tolikih molitava i ţrtava zavladati i evanđeoska pravda, ljubav i mir.

U ime prisutnih biskupa,

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

U Zagrebu, 16. listopada 1991.

Prilog Izjavi: STRADANJA CRKVE U HRVATA

Rat nesmiljeno ubija ljudske ţivote, umnaţa broj ranjenika i prognanika, uništava

kulturna i materijalna dobra.

Na području Hrvatske već više od godinu dana traje rat koji nesmiljeno ubija ljudske

ţivote, umnaţa broj ranjenika i prognanika, uništava kulturna i materijalna dobra.

Iznosimo podatke pred domaću i svjetsku javnost o stradanjima Crkve u Hrvatskoj koji su

nam do sada dostupni.

I. Ljudske ţrtve

Najveće zlo ovoga besmislenog rata su brojne ljudske ţrtve, poginuli i ranjeni među

civilima i vojnicima na obje strane. Podaci govore o tisućama poginulih i desecima tisuća

ranjenih. S dubokom boli suosjećamo s njihovim obiteljima, rodbinom i prijateljima i molimo

Gospodina da zaustavi ovo krvoproliće.

II. Raseljene ţupe

Zbog svakodnevnih napada i straha od terora te zbog proširenja ratnih područja

stanovnici, naši vjernici, bili su prisiljeni napustiti svoja mjesta i svoje domove. Mnoge naše

ţupe su opustjele, brojnih naselja jednostavno je nestalo. Prema sadašnjim podacima preko

170 je raseljenih ţupa na područjima biskupija dubrovačke, đakovačke, kriţevačke, riječko-

senjske, splitsko-makarske, šibenske, zadarske i zagrebačke, a situacija se iz dana u dan

pogoršava. Sluţbene statistike govore o više od 250.000 prognanika.

III. Prognani svećenici

Zajedno sa svojim vjernicima bili su primorani napustiti ţupe i brojni svećenici. Njih je

na području spomenutih biskupija preko 130. Na područjima koja je okupirala federalna

vojska ima veći broj svećenika, redovnika i redovnica kojih sudbinu ne znamo.

IV. Porušene i oštećene crkve i crkveni objekti

Do sada je u ratnim pustošenjima postradao velik broj crkava, kapela, samostana i

drugih crkvenih objekata. Podaci govore o 210 uništenih ili teško oštećenih ţupnih i

filijalnih crkava, o 22 oštećene samostanske kuće i preko 50 ţupnih stanova. Većina njih je

sistematski uništavana pri oruţanim napadima na pojedina mjesta, što svjedoči o mrţnji

njihovih počinitelja.

V. Privredne štete

Ratna razaranja ostavljaju teške, neprocjenjive štete na gospodarstvu Hrvatske. Osvajač

bez razlike uništava tvornice, rafinerije, elektroprivredne, vodovodne i druge instalacije,

radio i TV stanice, hotele, marine. Blokira luke i kopnene putove. Ne dopušta ţetvu,

ubiranje ljetine, sjetvu. Sa zaprepaštenjem konstatiramo da uz crkve uvijek najprije razara

bolnice, dječje vrtiće, staračke domove, škole, kulturne ustanove, muzeje, biblioteke,

kulturne spomenike od kojih su i oni pod zaštitom UNESCO-a. Napadač uništava cijela

sela, naselja, gradove. U osvojenim mjestima pljačka pokretnu imovinu prognanog

stanovništva.

VI. Pastoralni rad i karitativna djelatnost

Pastoralni rad onemogućen je ne samo u ţupama iz kojih je stanovništvo prognano i

izbjeglo, nego i na cijelom ratnom području koje zahvaća više od jedne trećine Hrvatske, pa i

šire. Na širokim područjima prekinute su telefonske, prometne i druge veze sa sjedištima

biskupija. Prognani svećenici dijele sudbinu sa svojim vjernicima i pruţaju im pastoralne

usluge u mjestima njihova prognanstva. Crkva prognanicima pomaţe putem Caritasa u

pojedinim ţupama i biskupijama, a sa svim tim koordinira Središnji odbor Caritasa BK.

Odajemo priznanje i zahvalnost najprije našim svećenicima, redovnicima i redovnicama te

vjernicima koji s puno ljubavi prihvaćaju prognane i pomaţu im prema svojim

mogućnostima. Posebnu zahvalnost dugujemo Hrvatskim katoličkim misijama i ţupama

diljem cijelog svijeta kao i Internacionalnom i Europskom Caritasu, Caritasima pojedinih

zemalja, Crvenom kriţu i drugim humanitarnim ustanovama u zemlji i svijetu. Duboko smo

zahvalni Svetom Ocu koji poziva cijelu Crkvu da moli za naš mir. Zahvaljujemo i svima, u

domovini i svijetu, koji se uključuju u tu molitvu.

VII. Apel za pomoć

Iznesene činjenice govore same za sebe o strašnim stradanjima i velikim potrebama.

Obraćamo se cijeloj Katoličkoj Crkvi, svim kršćanskim Crkvama i vjerskim zajednicama,

svjetskim humanitarnim ustanovama i plemenitim pojedincima da nam pomognu u ovom

teškom vremenu. Naša Crkva, sudionica patnji svoga naroda, moli i zaklinje sve ljude dobre

volje da upotrijebe sav svoj utjecaj i mogućnosti da se zaustavi rat u Hrvatskoj.

U ime prisutnih biskupa

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

U Zagrebu, 16. listopada 1991.

________________________________________________________________

GK, 27. listopada 1991., str. 1 i 8; SV BKJ, br. 2/1991.(16), str. 11-13;

20. listopada 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Obrana svoje domovine, slobode, prava i mira građana moralno je pravo i duţnost, ali

mora biti uvijek u granicama etičkih normi, da ne prelazi u postupke koji više nisu nuţna

samoobrana nego su osveta.

Intervju za Glas Koncila. GK: Hrvatski sabor donio je 8. listopada odluku po kojoj Republika Hrvatska «raskida

drţavnopravne sveze na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama

tvorila dosadašnju SFRJ». Tom odlukom Hrvatska je – usprkos nametnutom joj ratu –

nakon dugih stoljeća zakoračila u samostalnost, a hrvatski narod počeo je ostvarivati svoju

pravednu ţelju. Kako Vi, kao prvi čovjek Crkve u Hrvata i sin hrvatskog naroda,

doţivljavate taj izuzetno vaţan povijesni događaj?

Kardinal Kuharić: Odluka Hrvatskog sabora 8. listopada 1991. o potpunoj samostalnosti

Republike Hrvatske sigurno spada u najznačajnije povijesne odluke za hrvatski narod i sve

građane Hrvatske. Ta je odluka u logici prava i načela koja jamče osobna i nacionalna

prava. Međunarodne deklaracije Ujedinjenih naroda, Dokumenti KESS-a i najnovija

Pariška povelja ta načela usvajaju i ističu kao jamstvo slobode, pravednih odnosa među

narodima i sigurnosti da nasilje bude apsolutno isključeno u rješavanju mogućih sporova.

Saborska je, dakle, odluka posve u skladu s tim načelima.

Saborska odluka o potpunoj samostalnosti Republike Hrvatske kao suverene drţave u

logici je izraţene volje hrvatskog naroda i građana Hrvatske na slobodnim izborima prošle

godine kao i referendumom ove godine. Tim je referendumom jasno, odlučno i uvjerljivo

pred svjetskom javnošću izrečen zahtjev da se prizna i poštuje neotuđivo pravo Hrvatske da

bude suverena i slobodna drţava. To je i u logici povijesti hrvatskog naroda. Hrvatski narod

i Hrvatska na ovim prostorima nije od jučer. Ovdje je pisana povijest s tim imenom već

gotovo četrnaest stoljeća. Hrvatska je kroz stoljeća ţivjela u krugu europskih drţava i

naroda kao Hrvatsko Kraljevstvo i onda kad nije imala kraljeva svoje krvi, ali personalna

unija s ugarskim kraljevima poslije Pacta conventa (1102), kao kasnije i s austrijskim carem

poslije 1527. jamčila je Hrvatskoj drţavnost. Sabor i banska sluţba bili su izraz te

drţavnosti. U jugoslavenskoj zajednici od njezina početka to je bilo izgubljeno.

Jugoslavija je u više nego tisućljetnoj povijesti hrvatskog naroda kratka, ali mučna i

teška epizoda zbog iskustva neravnopravnosti i raznih načina potlačenosti. Ne ulazim u širu

analizu toga iskustva, ali je činjenica da je zahtjev za slobodom uvijek bio ţiv u svijesti i

srcu Hrvata, makar zbog toga prolazili muke i poniţenja.

Ĉinjenica je da je ovo stoljeće s dva okrutna rata i s krvavom revolucijom, koja je iz

mnoge krvi obećavala rađanje novoga svijeta slobode i pravednosti, bilo stoljeće teških

nasilja protiv slobode čovjeka kao osobe i pojedinih, pogotovo malih naroda. Makar ta

nesloboda bila dugotrajna i okrutna, svijest i teţnje za slobodom nisu mogle biti utrnute. To

je dokazao i proces demokratizacije ovih godina koji je potlačene narode u Istočnoj Europi

izveo u slobodu, ali bez nasilja. Zato se to oslobađanje nazvalo «revolucijom svijeća». Taj je

proces nezaustavljivo zahvatio i narode u Jugoslaviji. Svi ljudi dobre volje radovali su se

tome. Svuda, pa i u Hrvatskoj, Crkva kao zajednica vjernika u narodu veselila se slobodi.

Sloboda je poštivanje ljudskog dostojanstva, nacionalnog dostojanstva i sigurnosti da svaki

čovjek i narod ţive svoje dostojanstvo bez svake prijetnje i nasilja. Ima li uopće koji čovjek

koji ne bi ţelio biti slobodan? Ima li koji narod koji ne bi ţelio biti slobodan? Samo slobodni

ljudi i slobodni narodi mogu izgrađivati svoje međusobne odnose u miru i pravednosti. Stoga

sloboda nije protiv nikog; ona je uvjet dostojnog ţivota za svakoga. Sloboda nije poraz

drugoga nego je pobjeda sviju da ţive u miru. Stoga mi i proglašenje potpune samostalnosti i

neovisnosti Republike Hrvatske kao suverene drţave doţivljavamo kao radostan događaj i

ostvarenje povijesne i pravne logike. To je pobjeda etičkih principa koji vrijede svuda i za

svakoga, zato odluka Sabora nije neprijateljski čin bilo protiv koga, bilo izvan Hrvatske bilo

u Hrvatskoj. To uvijek ističem, ono što ţelim svome hrvatskom narodu, a svako mu dobro

ţelim, to ţelim i svakome drugom narodu. Ističem, samo slobodni ljudi i narodi mogu biti

prijatelji i suradnici za veće opće dobro; svaki na svome, svaki u svojoj domovini. Stoga je u

logici tih prava i načela zahtjev da se granice poštuju. Kao što nitko ne smije provaljivati u

tuđi stan da ga prisvoji, tako nijedan narod nema prava da pregazi granice drugog naroda i

da osvaja tuđi teritorij. Hrvatska nema sigurno nakana da osvaja tuđe područje, i zato ima

tim veće pravo da brani sebe, svoju slobodu i mir svojih građana. Bili bismo sretni da je

proces slobode i samostalnosti išao do kraja u miru. Ali, naţalost, to nam nije dano!

Radovali bismo se, uistinu, prijateljskim i suradničkim odnosima sa Srbijom i sa

srpskim narodom, kao i sa svim narodima koji nas okruţuju, ali Hrvatskoj je nametnut

osvajački rat kojemu je cilj ne samo osvajanje Hrvatske nego i uništenje hrvatskog naroda.

Taj rat postaje tim okrutniji što ga nadahnjuje nacionalna i ideološka mrţnja. Zato se

nemilosrdno razaraju hrvatski gradovi, uništavaju se hrvatska sela; tisuće djece samo u

mučeničkom Vukovaru izloţeno je ne samo smrti od bombi i granata nego i od glada i

bolesti. Okrutno se muče, ili čak ubijaju, zarobljenici; sistematski se progone Hrvati iz

svojih domova koji se onda pljačkaju i pale; ruše se bolnice i škole; razaraju se tvornice, pa

tisuće i tisuće radnika ostaju bez posla i kruha; poseban je fenomen, koji se u takvom stilu

nije moţda nikada događao u povijesti, da se sistematski i namjerno ruše katoličke crkve,

samostani, ţupni stanovi, kapele. Te su crkve ili teško oštećene ili potpuno srušene.

Oštećene su i neke pravoslavne crkve u napadajima, ali sistem rušenja je primijenjen na

katoličke crkve. Rušene su i onda kad nije bilo borbe, kad su ljudi i obrana napustili mjesto.

Broj svih tih objekata koji se penje već /na/ više od 200 potresan je i očituje strašnu mrţnju

rušitelja. Kad tome dodamo kulturne spomenike i desetke tisuća obiteljskih kuća i stanova,

pa već 250 tisuća prognanika, a da i ne govorimo o tolikim poginulima – čovjek ipak dolazi

na prvo mjesto – pitamo se pred cijelim svijetom: U ime kakvih prava, u ime kojeg ustava i

u ime kojeg naroda smije se činiti takav genocid nad hrvatskim narodom i svim građanima

Hrvatske? Kakvi to interesi i čiji interesi mogu opravdati takvo uništenje? U čemu je tolika

krivnja Hrvatske da si netko prisvaja pravo da je tako kazni? Kako to da se ne čuje nijedan

glas prosvjeda protiv takvih okrutnosti iz sredine koja je kroz niz godina laţima huškana na

takvu mrţnju? Iz mrţnje je rođen ovaj rat.

Ima niz izjava veoma odgovornih i moćnih ljudi da je krivnja hrvatskog naroda što se

«drznuo» biti slobodan! Zato ovaj rat nije samo protiv naše slobode, on je protiv slobode

uopće, on je protiv čovjeka i protiv Boga. Propala ideologija i mitovi njime izraţavaju sav

svoj bijes. To je rat protiv čovječanstva i svih prava i svih načela. Naša je sloboda zalijevana

krvlju. Prosvjedujemo protiv toga nasilja pred svijetom i poviješću! Događaj samostalnosti

naše Hrvatske trebali bismo doţivjeti kao radost, ali okolnosti su strašno ţalosne! Unatoč

tome mi ne gubimo nade! Gdje se događa kriţ, priprema se i uskrsnuće! Bog je izvor naše

nade! Pravednost, sloboda i mir bit će Boţji dar onima koji su progonjeni zbog pravednosti.

Ali moramo se obratiti i moliti.

GK: Kako Vi zamišljate ţivot u slobodnoj drţavi Hrvatskoj?

Kardinal Kuharić: Zamišljam ga, uistinu, tako da to bude drţava slobode za sve

građane, da bude drţava punog poštivanja ljudskih i nacionalnih prava, da bude u punom

smislu pravna drţava. Da bi takva bila, mora biti utemeljena na moralnim načelima istine i

pravednosti. Bit će u sluţbi čovjeka, obitelji, cijele zajednice. Socijalna pravda, zaštita

slabih, briga za opće dobro i napredak u dobru mora joj biti cilj. Zato je vaţan moralni odgoj

svih građana da budu pošteni, zauzeti ne samo za svoje dobro nego i za dobro bliţnjega.

Vlast je sluţenje dobru sviju. Da bi se gradio takav ţivot, potrebna je sloga, suradnja bez

obzira na razlike mišljenja i programa. Potrebna je mudrost. Svaki je ekstremizam protiv

pravednosti i mira, zato je i svaki ekstremizam protiv dobrobiti naroda. Ekstremizmi su

uvijek vodili u totalitarizme. Stoga hrvatsku politiku zamišljam kao trijeznu, razboritu,

dobronamjernu prema unutra i prema van, u skladu s civilizacijom mira i pravednosti. To je

najbolje jamstvo i za manjine koje imaju svoja prava, ali nemaju prava ucjenjivati slobodu i

prava Hrvatske.

GK: Do ostvarenja pune samostalnosti Hrvatska mora proći trnovit put do

međunarodnoga diplomatskog priznanja. Koliko znače sve brojniji i sve jasniji zahtjevi iz

katoličkih redova za konačno priznavanje prava na samoodređenje hrvatskog naroda?

Kardinal Kuharić: Svi ljudi dobre volje, ne samo katolički krugovi, koji načelno misle i

nisu okovani nekim drugim interesima ili propagandom, moraju i prema hrvatskoj

samostalnosti zauzimati načelan stav: priznavati pravo na samoodređenje i punu slobodu

hrvatskog naroda.

GK: Nakon boravka nadbiskupa Taurana u zagrebu i susreta s hrvatskim biskupima

Sveta Stolica i osobito Sveti otac osobno, odlučnije su se u međunarodnoj javnosti zauzeli za

pravedno rješenje ovdašnje sve nepodnošljivije krize, a srbijanska propaganda to osuđuje

kao pristranost.

Kardinal Kuharić: Ako je određena propaganda motivirana samo mrţnjom prema

hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi onda će svaki biti osuđen koji se zauzima za

napadnutoga. Svim dobronamjernim ljudima je jasno gdje i protiv koga se vodi ovakav

bestijalni rat. Biti protiv takvog rata, biti protiv nasilja i štititi progonjenoga ne znači biti

pristran nego pravedan. Stoga zauzimanje Svetog oca i Svete Stolice za mir u pravednosti is

lobodi u Hrvatskoj za samoodređenje hrvatskog naroda, zauzimanje je za pravdu, a to je

zauzimanje za slobodu svakog naroda u ovom prostoru kao i u cijelom svijetu. Nigdje ne

moţe Papa biti uz nepravednog napadača. Nikakve uvrede ne mogu priječiti pravednog

čovjeka da se zauzima za potlačene.

GK: Dok Europa i svijet oklijevaju, ovdje bjesni sve razorniji rat. Više ili manje oštećenih

crkava, prema našim informacijama dosad je više od 204. Radovan Samardţić, tajnik

nekadašnje komunističke savezne komisije za vjerska pitanja nedavno je ustvrdio da

Katolička Crkva i ne prosvjeduje zbog tih razaranja. Zašto su tako na udaru upravo

katoličke crkve? Ima li istine u optuţbi srbijanske propagande da su na crkvenim

tornjevima vojnici sa strojnicama?

Kardinal Kuharić: Začuđuje oklijevanje Europe u njezinu odnosu prema ovome

agresivnom ratu. Tu su prisutni suviše sloţeni mehanizmi a i različiti interesi. Ipak postoji

opravdana nada da će Europa pravim postupkom otkloniti sa sebe sramotu i odgovornost da

se pred njezinim očima odvija ovakav okrutni rat.

Što se tiče prosvjeda Katoličke Crkve zbog rušenja crkava, kojoj g. Samardţić podvaljuje

da šuti, moram kazati da Crkva uvijek prosvjeduje kad o tim zločinima govori, a ona govori

na usta svojih biskupa, svećenika i vjernika.

Optuţba pak propagande da su na tornjevima katoličkih crkava mitraljeska gnijezda,

izmišljena je da bi se na neki način opravdalo rušenje crkava. Kategorički odbijam tu

optuţbu. Nijedan katolički biskup ne bi dozvoli da se toranj pretvori u streljački poloţaj.

Ĉinjenica je da su crkve sistematski gađane i rušene i nakon odlaska obrane i stanovništva

iz okupiranih mjesta. Očita je namjera i očit sistem! Pa protiv toga i sada prosvjedujem.

[…]

GK: S obzirom da srbijanski mediji neprestano šire glasine o zločinačkim djelovanjima

hrvatskih obrambenih snaga, što biste poručili hrvatskim braniteljima od kojih toliki nose

krunicu?

Kardinal Kuharić: Toliko sam puta govorio baš sada kad se ovaj prljavi rat rasplamsao

da hrvatski branitelji ne smiju podleći napasti mrţnje i osvete. Obrana svoje domovine,

slobode, prava i mira građana moralno je pravo i duţnost, ali mora biti uvijek u granicama

etičkih normi da ne prelazi u postupke koji više nisu nuţna samoobrana nego su osveta. Kad

je neprijatelj razoruţan, on je zaštićen pravom. Ako branitelji uđu u mjesto protivnika koji

se povukao, moraju poštivati i dobra. Makar to činio protivnik, oni neće ni pljačkati ni

rušiti. Ako bi to činili, ne bi branili Domovinu na pravedan način. Poštujući ta načela, oni na

pravi način svjedoče kojoj civilizaciji pripadaju. Uvijek treba sačuvati dostojanstvo savjesti.

Mrţnja i osveta su protiv dostojanstva i čovjeka i naroda; tome se treba suprotstaviti

pravednim postupcima i poštujući sebe i drugoga. Osveta na osvetu, mrţnja na mrţnju samo

umnoţavaju i učvršćuju pakleni krug zla! Oni koji se ţrtvuju i brane pravednu stvar, čine to

časno i na čast su svome narodu! Pravo rodoljublje je ljubav i isključuje mrţnju.

GK: Što mislite o nekim komentarima na Zapadu da je ovo vjerski rat između

pravoslavnih i katolika?

Kardinal Kuharić: Odlučno odbijam da je to vjerski rat. Nisu li u vrijeme mira katolici

rado sudjelovali u pravoslavnim crkvama prigodom njihovih blagdana, pa i ovdje u Zagrebu!

Bilo je i obratne prakse da su se iskreni pravoslavni vjernici rado druţili s katolicima i

dolazili na katoličke crkvene proslave. Ovaj rat ima posve druge uzroke i druge ciljeve. A oni

koji tako sistematski ruše katoličke crkvene objekte, ne čine to zato jer su pravoslavni nego

zato što su bezbošci, nahuškani na mrţnju. Većina njih nisu ni kršteni.

GK: Napisali ste u listopadskoj okruţnici da u mraku ima i svjetla. Ostajete li kod te

tvrdnje i dalje kada slušamo sve strašnije vijesti o sve bezdušnijem razaranju?

Kardinal Kuharić: Ostajem! Svjetlo je tolika velikodušnost tolikog broja ljudi u domovini

i u stranom svijetu! Humanitarne i karitativne ustanove šalju pomoć u hrani, odjeći i

lijekovima. U solidarnost molitve i pomoći uključeni su nebrojeni ljudi različite

nacionalnosti, vjere i uvjerenja. U javnim sredstvima priopćivanja ima toliko objektivnih

izvjestitelja koji svjedoče za istinu i zauzimaju se za pravedna rješenja. Ima ljudi kulture,

znanosti i politike koji brane ono što je pravo i osuđuju ovaj nametnuti rat. Dobivamo s

tolikih strana svijeta izraze suosjećanja i potpore.

Iseljeni Hrvati zadivljuju nas svojim jedinstvom i velikodušnošću da nam pomognu. U

Domovini isto tako ţivi dobrota i pomaţe osobno i preko ustanova. Prognani i ranjeni

dobivaju tom dobrotom ohrabrenje i nadu. Treba istaknuti veliku poţrtvovnost liječnika i

bolničkog osoblja koje nadljudskom izdrţljivošću i u najteţim uvjetima, i uz smrtnu

opasnost bore se za ranjenike da ih spase. Njima se u ratnim zonama pridruţuju i novinari,

pa jedni i drugi broje ţrtve. Ne smijemo zaboraviti ni svećenike koji i pod bombama ostaju

uz svoje vjernike dok ostaju i oni u istoj opasnosti. Branitelji pak, izloţeni neprestanoj borbi,

koji s dostojanstvom i poţrtvovnošću brane domovinu, ulaţu svoj ţivot za slobodu i mir sviju,

pa zasluţuju poštovanje. Svima koji bilo u kojem mjestu i bilo na kojem poloţaju poţrtvovno

rade za opće dobro izričem duboku zahvalnost!

[…]

_____________________________ GK, 20. listopada 1991., str. 1., 3. i 7.

28. listopada 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U nizu stalno bombardiranih gradova i sela posebno ističem dva grada: jedan na sjeveru

Hrvatske – Vukovar, i drugi na jugu Hrvatske – Dubrovnik.

Pismo ministrima vanjskih poslova Europske zajednice. Cijenjena gospodo ministri!

S osobitim poštovanjem i povjerenjem obraćam se vama u ime čovječnosti i u ime Boţje

da posvetite punu pozornost za situaciju Hrvatske koju pogađa razorni i nesmiljeni rat.

Rat je najveća nesreća koja moţe zadesiti jedan narod i jednu zemlju. Ovaj rat osobito

pogađa nezaštićeno civilno stanovništvo. Zato su toliki mrtvi i ruševine u gradovima i

selima Hrvatske. U nizu stalno bombardiranih gradova i sela posebno ističem dva grada:

jedan na sjeveru Hrvatske – Vukovar i drugi na jugu Hrvatske – Dubrovnik.

Vukovar je već preko dva mjeseca svakodnevno napadan iz teškog oruţja i sav je

razoren. Razorena je i bolnica u kojoj je bilo smješteno 200-300 ranjenika. Sve je pučanstvo

u podrumima bez ljudskih uvjeta ţivota. Radi se o 15 tisuća stanovnika Hrvata, Srba i

drugih nacionalnosti. Među njima je preko 2 tisuće djece. Stoga vas molim da Vukovar

posjete vojni atašei kod ambasada vaših vlada u Beogradu kako bi vidjeli svojim očima

strašno i neodrţivo stanje toga grada. Ĉovječnost zahtijeva da taj grad bude odmah

deblokiran.

Dubrovnik je također u teškoj situaciji, opkoljen, bez struje, bez dovoljno hrane i vode.

Na taj način vojska stvara nemoguće uvjete ţivota za stanovništvo i sili ih na odlazak. Na

taj način prisilno je iseljen grad Ilok na sjeveru Hrvatske. Takva metoda da se protjeruje

stanovništvo jedne nacionalnosti iz sela i gardova u kojima je ţivjelo kroz stoljeća, čin je

genocida. A kolika su hrvatska sela ispraţnjena i razorena! Podatke o razmjerima ţrtava i

razaranja imate već iz autentičnih izvora.

Stoga vas molim u ime principa istine, pravednosti, slobode i mira za svaki narod i sve

ljude da uloţite sav napor i sredstva kako bi se zaustavio rat u Hrvatskoj i spriječio

nesmiljeni masakr. Opasnost je očita da se rat proširi i izvan Hrvatske.

Europa je okaljana ovim ratom. Ovaj nametnuti osvajački rat protiv slobode i

demokracije duboka je rana na cijeloj Europi. Priznanje Hrvatske i Slovenije, kao i drugih

republika koje to ţele, priznanje je demokraciji i pravednosti.

Hrvatski narod ţeli ţivjeti slobodan na svome, u miru s drugima, poštujući prava sviju.

Crkva se zalaţe za mir i pomirenje u slobodi. Ţelimo sigurne granice među suverenim

republikama da budu granice susreta i prijateljstva a ne rata. Vjerujemo da demokratska

Europa u ime čovječnosti i pravednosti moţe uspostaviti mir u Hrvatskoj i na Balkanu.

S tim povjerenjem upućujem vam ovu poruku i izraţavam svoje osobito poštovanje

moleći svemogućega Boga za njegov blagoslov i pomoć našim nadama i vašim nastojanjima.

Zagreb, 28. 10. 1991.

Kardinal Franjo Kuharić,

nadbiskup zagrebački _____________________________

GK 10. studenoga 1991., str. 3.

6. studenoga 1991. KONFERENCIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE:

Molimo da se zauzmete za hitno međunarodno priznanje samostalne Hrvatske, Slovenije

i drugih republika koje to zatraţe, i to u postojećim granicama, da bi se omogućio mir i

obrana ljudskih prava na ovom europskom prostoru Promemorija stranim diplomatima u Zagrebu o događajima

u Hrvatskoj i na drugim prostorima Jugoslavije Ĉini nam se da je demokracija svih naroda bivše Jugoslavije jedini pravi put u

budućnost. Mi ne smatramo da nas obvezuje bilo koji politički program. No, osjećamo se

obvezatni odgovornošću za istinu i za sveopća prava čovjeka – a obadvoje se u ovome ratu

krši na najgrublji način. Budući da osjećamo da katkada previše laţi prodire u inozemstvo, a

da se istina znade potiskivati, zato bismo vam ţeljeli progovoriti i razgovarati s vama.

Govori se, naprimjer, da je uzrok ovomu vojnomu i propagandnomu ratu u sukobu

između hrvatskoga i srpskoga naroda; to je laţ, odnosno samo djelomice točno: uzrok je

drugačiji. Zatim se katkad krivnja za tu tragediju jednostavno pripisuje srpskomu narodu;

ni to nije istina, odnosno samo se uvjetno moţe tako reći. Srpski je narod dobar narod, a ima

i svojih tamnijih strana, baš kao svaki narod na Zemlji.

Što se, dakle, događa? U europskome okviru moţemo reći: preostatak istočnoeuropskoga

boljševizma, kao malen zaseban istočni blok, bori se za opstanak. U bivšem jugoslavenskom

okviru moţemo reći: radi se neposredno o reakciji boljševičkoga reţima koji je na izborima u

proljeće prošle godine izgubio vlast u gotovo svim republikama. U tom je reţimu

Komunistička partija kontrolirala cijelu privredu, financije, politiku, Armiju, miliciju itd.,

ali je sama bila pod kontrolom velikosrpske komunističke politokracije u Beogradu (njoj

pripadaju i mnogi srpski akademici koji su već 1986. sastavili svoj Memorandum, zapravo

svojevrstan plan rata). Ti velikosrpski komunistički krugovi mogli su se odrţati samo u

Srbiji i Crnoj Gori, prije svega pomoću ratne propagande koja je poistovjećivala interese

srpskoga naroda s komunističkim naslijeđem Jugoslavije, ili je traţila stvaranje velike

Srbije (na štetu Hrvata, Muslimana, Albanaca, Makedonaca itd.) kao kompenzaciju za bivši

mali jugoslavenski imperij. Ta politika, koja se sve više otkrivala kao okrutna, bezakonita

agresija, koja prezire ljudske ţivote, prijeti i pogađa ne samo hrvatski narod, nego sve

narode bivše Jugoslavije, pa i srpski. Oko dva milijuna Albanaca ţivi na Kosovu već desetak

godina pod neskrivenim terorom.

Sada u toj agresiji sudjeluju gotovo samo pripadnici srpskog naroda (u Armiji su, npr.,

drugi oficiri smijenjeni Srbima), tako da se ona moţe nazivati srbokomunističkom

agresijom. S boljševičkom reakcijom na demokratske promjene povezuju se, kako smo

spomenuli, i ekstremno nacionalističke političke snage koje dominiraju u Srbiji od kraja

prvoga svjetskoga rata, ako ne i otprije. Kako je do toga došlo?

Pripadnost Srpskoj pravoslavnoj Crkvi nije samo religijska pripadnost, nego i

nacionalna. U tijeku proteklih 50 godina uspjelo je Komunističkoj partiji da uvelike iznutra

isprazni Srpsku pravoslavnu Crkvu i da taj vakuum ispuni pretjeranim srpskim

nacionalizmom; gubitak moralnih temelja tijekom triju naraštaja jamačno je pridonio

okrutnosti sadašnjega rata. Srpski pravoslavni episkopi i svećenici još su i danas uvelike ne

samo politički ovisni – oni se ne usude protestirati protiv neljudskosti ovoga osvajačkoga

rata – nego i predstavljaju bitnu snagu srbokomunističke hegemonističke politike.

Katolici i muslimani su, naprotiv, zbog svoje odanosti vjeri ostali uglavnom daleko od

Komunističke partije, zbog čega su bili isključeni iz političke, gospodarske ili vojne karijere.

Posljedice takva odabira danas su na djelu.

Ovo je rat koji jedna moćna vojska, zajedno sa srpskim terorističkim organizacijama i s

pomoću propagande koja širi laţi diljem svijeta, vodi protiv kršćanski civilizirane i

demokratske Europe. Slično kao već i za mnogostoljetnih najezda Osmanlija, naš narod, koji

nikada nije imao velike vojske, pruţa silan otpor. On je kao nakovanj o koji udaraju maljevi.

Patnje snosi civilno stanovništvo; kršenje osnovnih ljudskih prava nema uopće granica. Ovo

je napadaj na ţivot ljudi svake dobi i staleţa, na kulturna dobra i spomenike prvoga reda i

na vitalne uređaje o kojima ovisi opskrba ljudi vodom i strujom, na rafinerije nafte, na

stanove, škole, bolnice, dječje vrtiće, staračke domove i crkve; to je napadaj i na sav ljudski

okoliš. Sve se jasnije pokazivalo da se tu radi i o izravnu napadaju na Katoličku Crkvu:

dosad ima oko 170 katoličkih ţupa, koje više ne mogu raditi, oko 120 ţupnika moralo je

napustiti svoje ţupe, a oko 240 katoličkih crkava razrušeno je ili oštećeno – i to sve u

razdoblju od svega tri mjeseca! Broj prognanika s njihovih ognjišta, iz sela i gradova dosad

je narastao do 400.000 ljudi. Pod takvim okolnostima bjelodano je da je naša pastva silno

oteţana, te da nas to kao kršćane i redovnike mora teško tištati.

Agresija je otpočela pred otprilike godinu i pol zaprečivanjem i prekidanjem ključnih

cestovnih i ţeljezničkih putova, pljačkanjem, otmicama i ucjenjivanjem putnika. Naš narod i

naša vlada sve su to dugo strpljivo podnosili i trpjeli, pa i do danas traţe neko miroljubivo

rješenje teškoća. Tek je nakon godine dana naš narod stao organizirati oruţanu obranu

protiv silno nadmoćno naoruţanoga agresora. Agresija i najezda traju i danas.

Za sve što smo spomenuli moţemo navesti mnoge konkretne primjere.

Narodi bivše Jugoslavije nisu tijekom 12 stoljeća svoje povijesti nikada bili politički

ujedinjeni, ali praktički nikada nisu međusobno ratovali. Tek su u 20. stoljeću prvi put

ujedinjeni, no, naţalost prisilno odnosno prijevarno, i to je zbog ekstremno nacionalističke

politike beogradskih moćnika izazvalo prvi put nacionalne sukobe i ratove. Velike razlike

između zapadnorimskoga i bizantinskoga naslijeđa, kao i islamskoga, učinile su još

bjelodanijim koja to strana vodi porobljivačku i asimilatorsku politiku protiv drugih. Danas

to pokazuju bezmjerna razaranja katoličkih, kalvinističkih i evangeličkih crkava, dţamija,

ţidovskih sinagoga i groblja. Stoga smatramo ispravnim da svaki narod bivše Jugoslavije

ponovno samostalno odredi svoju budućnost. Samostalne i slobodne drţave bit će zatim

sposobne međusobno urediti odnose dogovorima i ugovorima i napokon ţivjeti u miru jedne

pored drugih i jedne s drugima.

Ako ove ratne prilike, razaranja i stradanja naroda predugo potraju, a da se ne postigne

nikakav odlučan uspjeh demokratskim nastojanjima da se teškoće riješe, bilo zbog

neodlučnosti ili nedostatne upućenosti međunarodnih diplomatskih krugova, moţe doći i u

nas do jačega buđenja dosad neznatnih ekstremnih desničarskih političkih snaga, a to bi

svakako trebalo izbjeći.

Stoga je mnogo bolje, upravo radi mira, da Hrvatska i Srbija i druge republike, koje su

se za to odlučile, mogu u budućnosti ţivjeti kao dobri samostalni susjedi, kao i uvijek prije,

nego da ponovno moraju stvarati neku nepostojanu drţavnu zajednicu, pa da se u njoj

nikada ne uspiju obraniti ljudska, građanska i nacionalna prava manjih naroda od

naprasnih zahtjeva velikosrpskih političkih krugova.

Zato vas molimo da se zauzmete za hitno međunarodno priznanje samostalne Hrvatske,

Slovenije i drugih republika koje to zatraţe (pa i Srbije, čim prekine osvajački rat protiv

Hrvatske i drugih republika, npr. Bosne i Hercegovine), i to u postojećim granicama, da bi

se omogućio mir i obrana ljudskih prava na ovom europskom prostoru. Za Hrvate (i sve

manjine u Hrvatskoj) to je već postalo pitanje preţitka. Za Muslimane moţe ubrzo postati

takvim.

Spriječite, molimo vas, genocid nad Hrvatima i svim drugim ugroţenim narodima i

manjinama bivše Jugoslavije! Priznajte samostalnost republika u njihovim granicama i

oduzmite time agresoru izglede na uspjeh ili čak nagradu. Zauzmite se time za jedini put k

slobodi i miru!

Viši redovnički poglavari u Jugoslaviji

U Zagrebu, 6. studenoga 1991.

________________________________

GK, 17. studenoga 1991, str. 1. i 4.

12. studenoga 1991.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

Posebna je oznaka ovog rata u Hrvatskoj rastjerivanje ljudskih zajednica i pretvaranje u

prah i pepeo vjekovnih naselja, dragih zavičaja stotina tisuća građana naše Republike.

Poziv upućen javnosti. U Komisiji «Justitia et Pax» naše Biskupske konferencije razmišljali smo i posavjetovali

se o sadašnjem času naših stradanja, o kriţu naše Crkve, o tragičnom poloţaju naroda. Rat

koji bjesni i razara Domovinu, ruši same temelje opstanka, jer pretvara u zgarišta trud

mnogih naraštaja, teško ranjava prirodu, ljudske ţivote ništi i ugroţava, a osjećaj moralne

odgovornosti začetnika ove katastrofe još ne zapaţamo.

Posebna je oznaka ovog rata u Hrvatskoj rastjerivanje ljudskih zajednica i pretvaranje u

prah i pepeo vjekovnih naselja, dragih zavičaja stotina tisuća građana naše Republike.

Kršćanske crkve, mjesta svetog bogosluţja, koje su stoljećima okupljale, preporađale i

duhovno uzdizale Boţji narod, opustjele su, teško su oštećene ili potpuno porušene. Tako je

u velikim prostranstvima potpuno zamrla molitva kojom je narod slavio Boga i oplemenjivao

svoj zemaljski ţivot. Time su svetogrdno povrijeđena Boţja prava ali su i teško pogaţena

vjerska prava naših sugrađana.

Je li blizu dan kada će se započeti ispravljati ta velika nepravda? Onima koji su na

pojedinim dijelovima naše Domovine odgovorni za takvo stanje, ţelimo predočiti veliku

moralnu obvezu da omoguće vraćanje vjernika i vjerskih sluţbenika u mjesta odakle su

izbjegli. Ususret nam dolazi Boţić, blagdan kršćanske radosti i obiteljskog zajedništva. Ne

smije se dogoditi da stotine naših crkava doţive grobni muk i da u njima ne odjekne boţićna

pjesma. Crkvi treba omogućiti da slobodno vrši svoju ulogu, na svim prostorima i u svim

zajednicama okupljenim i povezanim vjerskim osvjedočenjem i vjerskom praksom. Premda

u prvom redu govorimo o katoličkim ţupama i zajednicama, ţeljeli bismo da se i pravoslavni

sluţbenici vrate u svoje hramove i obnove svetu liturgiju s poboţnim vjernicima svoje Crkve.

Isto tako ţeljeli bismo da zajednice drugih kršćana kao i zajednice Ţidova, muslimana i

ostalih obnove vjerski i molitveni ţivot svagdje gdje je on poremećen zbog ratnih stradanja.

Poštovanje prema onome što je sveto u ljudskom društvu – a previše je svetogrđa

počinjeno u ovom ratu – treba da bude ona iskra koja će zasjati u moralnoj tami koja nas

guši i koja će navijestiti novi dan mira i pravednosti.

Ţeljeli bismo da ovaj naš poziv ne ostane glas vapijućega u pustinji, nego da već sutra

budemo svjedoci prvih koraka povratka i obnove svetog bogosluţja i vjerskog ţivota u

opustošenim dijelovima naše Domovine.

Predsjednik Komisije BKJ «Justitia et Pax»,

Msgr. Srećko Badurina, biskup šibenski

_____________________________

GK, 24. studenoga 1991., str. 3.

12. studenoga 1991.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE:

O Aktualnom stanju u Hrvatskoj

Pismo gosp. Lordu Carringtonu

Kako je izvijestio „Glas Koncila“, Komisija „Justitia et Pax“ BKJ je na sastanku u

Biskupskom domu u Krku 12. studenoga 1991. razmotrila aktualne prilike u Hrvatskoj. S

tim u svezi sastavljeno je i upućeno pismo Lordu Carringtonu, predsjedniku Mirovne

konferencije u Haagu. Do toga pisma, koje nije objavljeno, nisam mogao doći, pa ga ovdje ne

donosim.

_________________________

GK, 24. studenoga 1991., str. 3.

Studeni, 1991. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Crkva se zauzima za mir, za poštivanje granica, za poštivanje ljudskih i nacionalnih

prava, za slobodu u pravednosti, da svi ljudi i svi narodi našeg područja mogu ţivjeti u miru

i sigurnosti.

Govor na plenarnom zasjedanju američkih biskupa.

Uzorita gospodo kardinali!

Preuzvišena gospodo nadbiskupi i biskupi!

Osobita mi je čast i radost da vas mogu pozdraviti sve zajedno okupljene na jesenskom

zasjedanju Biskupske konferencije američkih biskupa.

Zahvaljujem milosrdnom Bogu i vama za taj susret. Pridruţujem se vašoj molitvi da

Duh Sveti vodi vaša razmišljanja i rasprave da Crkva što uspješnije sluţi moralnoj i

duhovnoj promociji vaše velike domovine Amerike i svih njezinih građana. Među građanima

Amerike ţivi i preko dva milijuna Hrvata koji svojim radom i poštenjem doprinose

prosperitetu Amerike. Dolazili su u ovu blagoslovljenu zemlju iz Hrvatske, domovine

hrvatskog naroda koji piše već više od trinaest stoljeća svoju povijest, svjestan svoga

identiteta, svoje kulture i jezika. U zajedništvu Katoličke Crkve trajno je uključen u

kulturni krug Zapadne Europe.

Međutim, sada dolazim k vama iz Hrvatske koju razdire strašan nametnuti rat protiv

njezine slobode i demokracije, protiv njezine kulture i povijesti. U Hrvatskoj je teško

ugroţena i opstojnost samoga hrvatskog naroda. To je osvajački rat koji vodi federalna

vojska pod vodstvom srpskih generala u savezu sa ekstremističkim srpskim pokretom koji

ide za stvaranjem Velike Srbije. Taj je rat inspiriran također komunističkom ideologijom za

obranu propaloga socijalističkog sistema. Rat je najveća nesreća i pogađa teško ljude i

narode koji su uvučeni u tu nesreću.

Nakon komunističkog reţima, u kojem je Crkva bila izloţena raznim načinima pritiska,

a u pojedinim razdobljima i otvorenim progonima, a narodi i ljudi pogođeni teškoćama zbog

svoje svijesti i savjesti, nadali smo se miru u slobodi i pravednosti. A, eto, imamo rat!

Brojni hrvatski gradovi i još brojnija sela stalno su pod teškom paljbom iz tenkova,

topova, a i aviona. Brojna su hrvatska sela posve uništena, a ljudi protjerani. Gradovi su

pred potpunim razaranjem. Vukovar, Dubrovnik, Slunj opkoljeni su i izloţeni uništenju.

Vukovar je već sav razoren i ljudi ţive (među njima 2.000 djece) u podrumima pod

ruševinama, u neljudskim uvjetima. Broj izbjeglica u Hrvatskoj već je npr. dosegao brojku

blizu četiristo tisuća. U Dubrovniku hoteli koji su primili prognanike sada su bombardirani

topovima.

U tom ratu i Crkva kao Crkva podnosi teške udarce zajedno s narodom. Teško je

oštećeno, a dijelom potpuno porušeno preko 220 crkava, samostana, ţupnih kuća. Preko 180

ţupa na području republike Hrvatske više ne postoji jer su vjernici rastjerani zajedno sa

svećenicima, kuće najvećim dijelom porušene, a prije toga i opljačkane. Ima slučajeva da su

obično starije osobe, koje nisu htjele napustiti svoj dom, od okupatora bile masakrirane i

spaljene u vlastitim kućama. Događaju se okrutnosti prema ranjenicima i zarobljenicima.

Svjedoci koji su zamjenom pušteni iz terorističkih zatvora, govore o strašnim torturama. Ne

poštuju se nikakve međunarodne konvencije.

Napadač ruši stambene četvrti u gradovima, bolnice, kulturne spomenike i tvornice.

Okupirana područja nepristupačna su svakoj kontroli.

Takva je situacija! Crkva se zauzima za mir, za poštivanje granica, za poštivanje

ljudskih i nacionalnih prava, za slobodu u pravednosti, da svi ljudi i svi narodi našeg

područja mogu ţivjeti u miru i sigurnosti. Radi toga susreli smo se najviši predstavnici

Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve dvaput ove godine: u svibnju i u kolovozu.

Uputili smo svaki put zajedničku izjavu s apelom na mir, na dijalog, protiv nasilja.

Međutim, sile koje vjeruju da mogu silom nametnuti svoje nakane i ostvariti svoje

ciljeve, ne slušaju ničije apele nego razaraju i ubijaju, a ţrtve su najvećim dijelom civili,

među kojima je stradalo već stotine djece.

Ovaj je rat sramota demokratskog i slobodnog svijeta!

Priznanje slobodnih republika Hrvatske i Slovenije i onih koje to ţele, u kojima se narod

sa 95% glasova izjasnio za svoju slobodu i neovisnost, bio bi velik prilog obustavi ovog rata.

Crkva smatra da je to zahtjev pravednosti. U tom smislu molimo potporu i Katolike Crkve u

SAD. Katoličkoj Crkvi u Americi veoma smo zahvalni za svu pomoć i potporu koju je pruţala

narodima pod komunizmom. I Crkva u hrvatskom narodu osjećala je tu velikodušnu pomoć i

zaštitu. Primjer za to je, među tolikim primjerima, obrana nevinosti velikog branitelja

ljudskih prava i slobode Crkve zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Predraga braćo u Episkopatu, i sada vašoj solidarnosti s onima koji trpe preporučujem

pravednu stvar slobode i mira u mojoj Domovini. Zahvaljujem Crkvi u vašoj velikoj

Domovini slobode za molitve svemogućem Bogu za naš mir. Zahvaljujem i vašim

karitativnim organizacijama, u kojima sudjeluju i građani hrvatskog podrijetla, za pomoć u

lijekovima, hrani i odjeći za tolike naše prognanike koji su bez ičega morali napustiti svoje

domove. U ovim tragičnim danima mi se povjeravamo osobitoj zaštiti Presvete Bogorodice,

Kraljice Mira! Ţelimo ţivjeti u miru sa svima, ţelimo slobodu svakom narodu u našem

susjedstvu! «Mir je djelo pravde!» S osjećajem poštovanja, ljubavi i zahvalnosti molim

zajedno s vama blagoslov Boţji Crkvi koju predvodite u vašoj domovini Americi koju volite!

__________________________

GK, 1, prosinca 1991., str. 3.

Studeni, 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Molimo Vas da se zaloţite svojom čovječnošću, autoritetom i mogućnostima da se

dokrajči rat, da svanu dani mira izmučenim građanima ne samo Hrvatske nego i svim

ljudima i narodima koji su pogođeni ovim nesmiljenim nasiljem.

Pismo američkom predsjedniku Georgu Bushu. Poštovani gospodine predsjedniče SAD!

Obraćam se vama i vašim visokim suradnicima Kongresa i Vlade u Boţje ime i u ime

čovječnosti da posvetite osobitu pozornost teškim događajima u Hrvatskoj.

Hrvatskoj je nametnut strašan rat. Njegove dimenzije postaju sve šire i sve razornije.

Tragedija je posebno u tome što je ubijanju i razaranju izloţeno nenaoruţano civilno

pučanstvo. Broj ubijenih i ranjenih raste iz dana u dan i penje se na tisuće, među kojima

stotine ubijene i ranjene djece. Brojna hrvatska sela su uništena, brojni hrvatski gradovi su

izloţeni bombardiranju iz teškog oruţja, a i avionskim raketama. Broj prognanika iz sela i

gradova doseţe već gotovo četiristo tisuća. Morali su napustiti svoje domove bez ičega; dosad

je već razoreno preko sto tisuća obiteljskih kuća i stanova.

Kao simbol patnje koje trpi pučanstvo u Hrvatskoj ističem dva grada. Vukovar na

sjeveroistoku Hrvatske već je preko dva mjeseca izloţen teškom razaranju. Nema više cijele

zgrade. Ljudi ţive u podrumima, pod ruševinama. U gradu se nalazi preko dvije tisuće djece,

stotine ranjenika, bolesnika, starih ljudi. Bolnica je razorena. Ţivi se u neljudskim uvjetima

ţivota. Slobodni i civilizirani svijet ne moţe si ni zamisliti kakvim je patnjama izloţeno

pučanstvo.

Na jugu Hrvatske je grad Dubrovnik, simbol patnje hrvatskog naroda, ali i časni simbol

njegove povijesti i kulture koji treba sačuvati za svijet kao kulturnu baštinu opće

vrijednosti. Sada je i taj grad izloţen uništenju. U njemu preko 50.000 građana već preko

mjesec dana ţive bez električne struje, bez vode, s pomanjkanjem hrane i medikamenata.

Njegova je okolica uništena, a brojni hoteli, u koje su se sklonili prognanici iz razorene

okolice, izloţeni su bombardiranjima iz topova. Tako ţivot postaje nemoguć.

Federalna armija u savezu sa srpskim teroristima napada neprestano i druge gradove, a

cilj je protjerati stanovništvo koje u njima stoljećima ţivi. Tko dočeka okupaciju, izloţen je

masakru. Takav rat postaje zločin protiv čovječanstva. Cilj mu je genocid nad hrvatskim

narodom.

Ništa nije pošteđeno! Više od dvjesta crkava, kapela, ţupnih kuća i samostana teško je

oštećeno, a brojni su crkveni objekti potpuno porušeni. Ruše se bolnice, spomenici kulture,

stambene četvrti. Ruše se tvornice pa deseci tisuća radnika ostaju bez posla. Uništava se

ekonomija i kulture.

Vama je, poštovani gospodine Predsjedniče, poznato mnogo toga o toj stvarnosti, kao što

Vam je poznato također da se protiv Hrvatske vodi i propagandni rat koji situaciju

prikazuje u posve drugom svjetlu.

Međutim, Vama je poznato da je proces demokratizacije u zemljama Istočne Europe,

potlačene gotovo pola stoljeća od komunističkog totalitarizma, narodima omogućio da izraze

svoju tako dugo silom ušutkanu volju i teţnju za slobodom. Taj je proces nezaustavljivo

zahvatio i narode u Jugoslaviji. Ĉetiri republike: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i

Makedonija, provele su demokratske izbore i uspostavile demokratske parlamente i vlade.

U republici Srbiji i Crnoj Gori izbori su potvrdili vlast Komunističke partije koja je samo

promijenila ime u Socijalističku. Armija je ostala ista kao i u komunističkom reţimu jer je

sav oficirski kadar pripadao, gotovo sto posto, Partiji, a po nacionalnosti velikom većinom

srpskoj naciji. Sada je i to gotovo sto posto!

U republikama Hrvatskoj i Sloveniji, osim izbora, proveden je i referendum, odnosno

plebiscit. Građani tih republika s gotovo 95% izrazili su volju da republike budu samostalne

drţave i da onda iz slobode i neovisnosti ulaze u nove dogovore s drugim republikama.

Da se spriječi sloboda i demokracija, Hrvatskoj je nametnut osvajački rat, a u tome je

ratu prisutna i stara ideologija.

U pitanju su, dakle, temeljni principi civilizacije i demokratskog svijeta, koji su često

izraţeni u deklaracijama Ujedinjenih naroda, u helsinškim dokumentima i konačno u

Pariškoj povelji o sigurnosti i suradnji u Novoj Europi. Svaki narod ima pravo na svoje

dostojanstvo, slobodu i mir u skladu s tim univerzalnim načelima. Prema tome, zahtjev je

pravednosti da se ta načela poštuju, zaštićuju i provode u ţivot.

To su etička načela koja postaju temelj mira i sigurnosti za osobe i narode. Ta načela

vrijede svuda i uvijek, štite svakog čovjeka i svaki narod. Na zaštitu svoje slobode i prava

računaju svi čija je sloboda ugroţena i prava pogaţena.

Amerika ima na ulazu u newyoršku luku kip Slobode. Stotine tisuća Hrvata useljavali

su u tu veliku zemlju s nadom da će u njoj naći slobodu i kruh, čovjeka dostojan ţivot. I

danas ima među američkim građanima preko dva milijuna Hrvata i njihove djece. Oni su

svojim radom i poštenjem dali svoj prilog prosperitetu te velike i slobodom blagoslovljene

zemlje. Nije li i to razlog naše nade da se Amerika odlučno zauzme za obustavu krvavog

rata u Hrvatskoj i za priznanje volje hrvatskog naroda da bude slobodan među slobodnim

narodima Europe i svijeta!

Hrvatski narod ţeli ţivjeti u miru i poštovanju sa svim narodima ovog prostora. Novi

Hrvatski ustav jamči pravo u punoj ravnopravnosti svim građanima demokratske Hrvatske.

Crkva čini sve da se ostvari mir i pomirenje. Ono dobro što ţelimo svome hrvatskom narodu

ţelimo i svakom narodu u našem prostoru. To dobro ţelimo i srpskom narodu s uvjerenjem

da će u slobodnoj Hrvatskoj biti moguć zajednički ţivot u pomirenju i poštovanju.

Ovaj je rat, kao teška agresija na našu domovinu i slobodu, rana na tijelu cijele Europe i

slobodnog svijeta. Nedopustivo je da se to moţe događati na pragu XXI. stoljeća.

Stoga smatramo da je za ostvarenje mira, za prestanak rata prijeko potrebno da se

Republici Hrvatskoj, Republici Sloveniji, i svakoj republici koja to ţeli, prizna međunarodni

subjektivitet, neovisnost i sigurnost u njezinim granicama. Samo slobodni narodi mogu

ostvarivati slobodu i pravednu suradnju, a nikada tlačitelj i potlačeni. Nije pravedno da

manjina ucjenjuje i niječe slobodu većine u Hrvatskoj.

Imajući povjerenje u Vaš izuzetni odnos prema pravednosti i slobodi, molimo Vas da se

zaloţite svojom čovječnošću, autoritetom i mogućnostima da se dokrajči rat, da svanu dani

mira izmučenim građanima ne samo Hrvatske nego i svim ljudima i narodima koji su

pogođeni ovim nesmiljenim nasiljem.

S velikom nadom očekujem Vaše puno razumijevanje i pomoć ţeleći i moleći od

Gospodina Vašoj visoko cijenjenoj osobi, Vašim suradnicima i velikoj slobodnoj Americi

Boţju zaštitu i blagoslov!

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________

GK, 1. prosinca 1991., str. 3.

23. studenoga 1991.

KATOLIĈKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUĈILIŠTA U ZAGREBU:

U ime zaštite ljudskih prava, osobnih, obiteljskih i narodnih, molimo vas da efikasnim

mjerama zaustavite nastavak krvoprolića u Hrvatskoj.

Apel vladama Europe i svijeta. Mi profesori Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu svjedoci smo

tragičnih događanja u Hrvatskoj koja su već prerasla u totalni rat. Zbog toga vas molimo da

primite naš sljedeći apel:

Ratna razaranja i ljudske patnje poprimile su stravične razmjere tako da traţe urgentno

ubrzanje započete intervencije Međunarodne zajednice.

U ime zaštite ljudskih prava, osobnih, obiteljskih i narodnih, kao i u ime europske

humanističke i civilizacijske baštine, te u ime genocidu izloţenoga hrvatskog naroda i

ostalih građana Hrvatske, molimo vas da efikasnim mjerama zaustavite nastavak

krvoprolića u Hrvatskoj.

Stoga vas molimo da u najkraćem mogućem roku:

- pošaljete mirovne snage za zaštitu mira u Hrvatskoj,

- da priznate suverenitet i međunarodni subjektivitet Republike Hrvatske u njezinim

dosadašnjim granicama, za što se narod te republike u duhu europske demokratske tradicije

odlučio,

- da intenzivirate napore u prevladavanju krize u granicama dosadašnje Jugoslavije.

Iskreno zahvaljujemo svima koji su dosad republici Hrvatskoj pruţili kako humanitarnu

pomoć tako i političku potporu.

Ujedno apeliramo na vašu solidarnost u gospodarskoj obnovi naše porušene domovine.

Zagreb, 23. 11. 1991. ___________________________

GK, 1. prosinca 1991., str. 4.

29. studenoga 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Teškoj mrţnji, koja ubija i razara i umnoţava tolike nevine ţrtve, mi suprotstavljamo

ljubav, opraštanje i zauzetost za pravednost da svi ljudi i narodi zaista ţive u punoj slobodi i

pravom miru.

Intervent u Vatikanu, na izvanrednoj Biskupskoj sinodi za Europu.

S osobitim poštovanjem upućujem vašoj paţnji nekoliko misli o tragičnoj situaciji iz koje

dolazimo mi biskupi iz Hrvatske. Dolazimo «de tribulatione magna» («iz nevolje velike»).

Odmah na početku izraţavam duboku zahvalnost Vama, Sveti oče, da ste nam tako

bliski u našoj nevolji, da ste cijelu Crkvu pozvali na molitvu za mir u Hrvatskoj i tako često

to činite. Zahvaljujemo s osobitim osjećajima ljubavi za Vaš poziv za pomoć svima koji su

pogođeni ovim okrutnim ratom.

Srdačno zahvaljujem i za Vašu diplomatsku aktivnost kod demokratskih vlada Europe i

Amerike da priznaju Hrvatsku, Sloveniju i druge republike koje to ţele da ţive u

dostojanstvu slobode i mira.

Zahvaljujem također svim Biskupskim konferencijama Europe i Amerike za izraze

solidarnosti, za molitveno zajedništvo i za humanitarnu pomoć koja nam dolazi preko

Caritasa i drugih humanitarnih organizacija.

Zahvaljujemo za svu zauzetost za mir i da se obustavi ovaj okrutni rat nametnut

Hrvatskoj, da se ostvari pravedan mir u slobodi i poštivanju ljudskih prava, u poštivanju

demokratski izraţene volje naroda za slobodu.

Preko sredstava javnog priopćavanja u slici i riječi svakog dana redaju se pred našim

očima prizori neizrecivih ljudskih patnja. Nesmiljeno se razaraju brojni hrvatski gradovi,

uništena su tolika sela odakle je protjerano stanovništvo. Već više od 10% hrvatskog naroda

u svojoj domovini ţivi u izbjeglištvu. Razaraju se obiteljske kuće, stanovi, već je broj

dostigao preko 100 tisuća.

Zato već postoje stotine tisuća beskućnika. Tisuće obitelji oplakuju svoje mrtve, među

kojima su i toliki starci, ţene, djeca. Deseci tisuća ranjenika zahtijevaju medicinsku i

ljudsku njegu. U napadnutim gradovima razaraju se bolnice, kulturni spomenici, škole,

tvornice. Tisuće radnika ostaju bez posla. Uništava se privreda i kultura. Uništava se i

normalni ţivot Crkve.

Na području Republike Hrvatske već je preko 180 ţupa stvarno nepostojeće, pučanstvo je

protjerano, svećenici zajedno s njima. Crkve su uglavnom teško oštećene, a velik dio njih je

potpuno razoren, i to namjerno pošto su mjesta okupirana od napadača. Tako već brojimo

preko 280, što teško oštećenih, što razorenih crkava, kapela, ţupnih stanova i samostana,

što svjedoči o bezboţnoj mrţnji protiv vjere i Crkve.

Pošto je 1989. započeo proces demokratizacije u zemljama pod komunističkim

totalitarizmom u Istočnoj Europi na miran način revolucijom svijeća, taj je proces zahvatio i

republike u Jugoslaviji u kojima su provedeni i demokratski slobodni izbori, što nas je

obradovalo darom slobode za čovjeka, za narod i za Crkvu. Nismo se nadali da će ta sloboda

naići na tako strašno protivljenje i da će nam biti nametnut takav osvajački rat, potaknut

bezboţnom ideologijom.

Mi ipak ne gubimo nade. Teškoj mrţnji, koja ubija i razara i umnoţava tolike nevine

ţrtve, mi suprotstavljamo ljubav, opraštanje i zauzetost za pravednost da svi ljudi i narodi

zaista ţive u punoj slobodi i pravom miru kako bi se među njima ostvarivali odnosi

prijateljstva i suradnje za opće dobro sviju. Samo slobodni narodi mogu ostvarivati

prijateljske odnose.

Hrvatski narod referendumom i slovenski narod plebiscitom izrazili su tu svoju volju i

pravedne teţnje. Te su teţnje prisutne i u drugim narodima naših prostora i također

izraţene u drugim republikama. Što ţelimo sebi, ţelimo i drugima, a ţelimo samo dobro.

Zahvaljujem ovom bratskom zajedništvu za paţnju i solidarnost i molim da i ova

izvanredna Sinoda Europskih biskupa bude zajednica molitve za mir u Hrvatskoj i da se

zauzme za to da se što prije izliječi ova teška i krvava rana na tijelu Europe, za koju ţelimo

da bude zajednički dom mira za sve, pravde za sve ljude i narode, da bude uistinu dom mira.

Neka Isus Krist bude Knez Mira duhovno i moralno obnovljenoj Europi. Utječemo se

zagovoru Presvete Bogorodice, Kraljice Mira.

______________________________

GK, 8. prosinca 1991., str. 1. i 3.

Prosinac, 1991. DUBROVAĈKI BISKUP, ŢELIMIR PULJIĆ:

Ostali smo iznenađeni šutnjom i nebrigom onih koji su mogli pomoći demokraciji i

slobodi u Hrvatskoj, obraniti goloruki narod, zaštiti spomenike Dubrovnika.

Intervent u Vatikanu, na izvanrednoj Biskupskoj sinodi za Europu. Govori vam biskup iz područja koje je sada u ţarištu pozornosti. Dolazim iz grada

Dubrovnika, koji se pojavljuje u novinama čitavog svijeta u ovo posljednje doba otkada je

buknula bezumna agresija protiv Hrvatske od strane jugofederalne vojske te srpskih i

crnogorskih rezervista.

1. Još sam uvijek pod strašnim šokom svega onoga što sam vidio i proţivio u svojoj

dubrovačkoj biskupiji koja broji više od 90 tisuća stanovnika od kojih su 85% katolici Hrvati.

45% mojih vjernika protjerano je sa svojih ognjišta. Njihove su kuće opljačkane, većim

dijelom razrušene i spaljene. 47% moga svećenstva ne moţe se vratiti u vlastite ţupe koje su

zauzeli agresori. 70% šuma je spaljeno. U posljednja dva mjeseca ubijeno je oko 90 osoba,

uglavnom civila, srušeni mnogi spomenici pa i prve kategorije, spaljene i srušene mnoge

crkve i kapele, svetišta i zaduţbine. Vode nema grad Dubrovnik koji je u 14. st. izgradio

vodovode za svoje građane. Bolesti i epidemija šire se u Dubrovniku u kojemu od 1317. g.

postoji sanitarna sluţba s ljekarnom koja i danas radi. Stanovništvo Dubrovnika je već više

od dva mjeseca talac i rob federalne vojske i takozvanih rezervista, stanovništvo grada koji

je 1417. g. ukinuo feudalne odnose, to što se u drugim narodima zbilo tek u prošlom stoljeću.

Ljudi su već do skrajnosti izloţeni nesmiljenosti i okrutnosti neprijatelja, odlaze u smrt bez

ikakvog procesa ili osude. Nedostaju najosnovnije ţiveţne namirnice. Strašne topovske

paljbe, koje se čuju bez prekida, daju dojam da se događa nešto apokaliptično: zrakoplovi

izgledaju kao «orao što leti u najvišem dijelu neba gdje jakim glasom viče: 'Jao, jao, jao

stanovnicima zemlje'» (Otkr. 8,13) Dubrovnika. Strašan crveni zmaj sa sedam glava i deset

rogova čiji rep skida trećinu zvijezda s neba i strovaljuje ih na hrvatsku zemlju kao da je

pao da proţdere zemlju koja se uspjela osloboditi komunističkog jarma.

2. Zašto se je sve to dogodilo? U mojoj biskupiji nema takozvanih nacionalnih problema.

U gradu Dubrovniku nema doista vojarni ni vojske. Miran narod prije godinu i pol slobodno

je glasovao za demokraciju i slobodu a šest mjeseci poslije referendumom je izglasao

suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske. Ništa drugo. Počeli smo ţivjeti u punoj slobodi

i dostojanstvu djece Boţje i djece demokracije i čovječnosti očekujući međunarodno

priznanje. I upravo je tada buknuo bijesan napad bez najave, agresija i zauzimanje

hrvatskog teritorija s rušilačkim uništavanjem svake ljudske vrijednosti, duhovne i

materijalne, pod izlikom da se zaštite prava srpskih manjina. Koliko smo bili iznenađeni

bijesom jugovojske, toliko smo ostali iznenađeni šutnjom i nebrigom onih koji su mogli

pomoći demokraciji i slobodi u Hrvatskoj, obraniti goloruki narod, zaštiti spomenike

Dubrovnika koji su pod zaštitom UNESCO-a. Dva mjeseca bili smo pod bombardiranjem iz

zraka, s mora i sa zemlje. Glas Svetoga oca bio je velika potpora i utjeha, ali ne manje glas

koji zaklinje da se zaustave rušilačke sile u našoj zemlji. I konačno tračak pomoći, svjetla i

zaštite.

3. Europa se zasniva na tri politička načela:

- na teritorijalnom načelu, po kojemu svaka drţava zadrţava nepovredivim vlastiti

teritorij;

- na načelu apsolutnog suvereniteta, po kojemu je svaka drţava neograničeni gospodar

vlastitih odluka;

- na načelu drţavnog interesa kao prvog načela djelovanja drţave, po kojem ona ima

duţnost da vlastite političke i ekonomske interese stavi iznad svakog drugog općeg

razmišljanja.

Još od srednjeg vijeka Hrvatska je u dobroj mjeri bila lišena tih načela. Podijeljena

među Turcima, Habsburgovcima i Mlecima nije mogla uţivati taj suverenitet koji je imala

prije za vrijeme Kraljevine Hrvatske. Zbog svog poloţaja i borbe dobila je papinski naslov

«predziđe kršćanstva» (1519.). U ovom stoljeću dva puta je morala prihvatiti jedinstvo i

zajedništvo s drugim balkanskim narodima, uvijek u podređenom poloţaju «gospodarima

kuće» koji su vladali i prvom i drugom Jugoslavijom. Nakon 4 godina katakomba pod

ateističkim komunizmom Hrvatska je uspjela demokratskim putem osloboditi se

komunističkog reţima i marksističke ideologije. To govorim da biste bolje shvatili mučno

doba moga naroda koji je, čini mi se, duboko utonuo u tajnu kriţa. U ovoj velikoj povijesnoj

kušnji, istina je, otkrili smo tolike Šimune Cirence koji nam pomaţu nositi kriţ, i mnoge

Veronike koje brišu naše suze i krvavi znoj. Ali neke je stvari teško razumjeti.

- Ne razumijemo zašto su mnogi potpisnici Povelje OUN, koja potvrđuje slobodu i

dostojanstvo ljudske osobe i prava naroda na samoodređenje, u slučaju Hrvatske šutjeli i

pustili da progovori jače naoruţani, da pobijedi sila nad pravom;

- Ne razumijemo zašto su mnogi političari na odgovornim mjestima koji se pozivaju na

Helsinški dokument (1975.) i Parišku povelju (1990.) o nepovredivosti granica u slučaju

Hrvatske šutjeli ili dali do znanja da apsurdna agresija na Hrvatsku, a nekoliko mjeseci

prije na Sloveniju, predstavlja «unutarnju stvar Jugoslavije».

4. Slaţem se s onim koji je u ovoj dvorani rekao: da «potrošačko društvo, zaokupljeno

samo individualnom korišću, malo brine o pravima i patnjama najslabijih» (R. Buttiglione).

Crkva po svojoj naravi ima zadaću posredovati za siromašne, a to joj je uostalom povjerio

sam Krist.

Koristim priliku da srdačno zahvalim Njegovoj Svetosti papi Ivanu Pavlu II. čiji je glas

posljednjih mjeseci odjekivao u našim dijelovima Jadrana kao utješni glas oca koji se brine

za svoju djecu. Zahvaljujem tolikim prelatima i katoličkim i karitativnim ustanovama koje

su nam izrazile svoju solidarnost. Osjećamo se ponukanima Duhom Boţjim da sudjelujemo

u izgradnji sadašnje i buduće Europe upravo našom nadom i optimizmom. To je naš stvarni

doprinos evangelizaciji Europe. Dubrovnik je simbol slobode, katolištva i kulture u

Republici Hrvatskoj. Diţući glas u korist Dubrovnika brani se demokracija i ljudske i

duhovne vrijednosti pred barbarizmom našega stoljeća. Uzimam slobodu konačno da se

obratim ovom časnom skupu da se zauzme na sebi svojstven način kako bi se zaštitili nevini

ljudi, kulturna baština i ljudska prava, vjerska i nacionalna, u gradu «biseru Jadrana» i

cijeloga hrvatskog naroda.

_______________________ GK, 15. prosinca 1991., str. 3

Prosinac, 1991.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Unatoč razbuktaloj vatri, vatrogasci ne stiţu.

Intervent u Vatikanu, na izvanrednoj Biskupskoj sinodi za Europu. Sudjelujući u pripravi ove sinodalne sjednice, razmišljao samo o duhovnim i moralnim

prilikama u Crkvi koja je povjerena mojoj brizi kao biskupu i pastiru naroda Boţjega. Mnogi

problemi su rezultati više ili manje identični za sve pastire koji djeluju u Europi, nadasve u

Crkvi Poljske, Madţarske, Ĉeške, Slovačke i drugima, koje su mirno izišle iz višedesetljetne

diktature i uskrsle na slobodu i odgovornost. I mi smo u Hrvatskoj zahvalni Bogu što smo

pošteđeni nekih određenih načina oslobađanja. Mislim tu osobito na način na koji se

promjena dogodila u Rumunjskoj.

Nadali smo se da počinjemo polagan ali miran hod duhovne i moralne obnove, nove

evangelizacije među našim ljudima. U takvom se ozračju moglo pokušati produbiti neke

tematike u dijalogu s drugom braćom u europskom episkopatu.

Međutim, sve se promijenilo, sve se srušilo. Biskupija iz koje dolazim iskušana je ratom.

Nedjelju dana – od 16. do 23. rujna – grad Šibenik bio je danonoćno napadan sa zemlje, iz

zraka i s mora. A još su više trpjeli mnogi seljani i neke ţupe u unutrašnjosti.

Gotovo čitavo stanovništvo iz te zone moralo je hitno napustiti vlastite kuće i posao. I

svećenici i sestre nastojali su se spasiti i prešli na mjesta manje izloţena opasnosti. Iza njih

su ostale prazne crkve i kuće, ţupne knjige, sve do Presvetog Sakramenta koji nisu stigli

uzeti. Znamo da su neke ţupne kuće bile opljačkane i spaljene, crkve gađane topovskim

mecima ili uništene eksplozivom namjerno podmetnutim. Moram spomenuti novo svetište

sv. Nikole Tavelića, iz Šibenika, proglašenog svetim 1970. g. Ove smo godine morali slaviti

šestotu godišnjicu njegova mučeništva – 14. studenoga 1391. u Jeruzalemu. Njegovo novo

svetište gdje se čuvala slika s kanonizacije potpuno je srušeno. U šibenskoj biskupiji, barem

15 ţupa nama su nepristupačne usprkos mojim osobnim intervencijama kod komandanta

federalne vojske koji ima pod kontrolom tu zonu. Ĉesto stiţu informacije da je ono malo

staraca što su ostali u svojim domovima bilo zlostavljano ili ubijeno ili deportirano ili pak

zatvoreno.

Nama je nemoguće otići na mjesto i provjeriti što se dogodilo.

Susjedna nadbiskupija zadarska podnijela je još veća oštećenja. Nedavno je pokolj,

izvršen u dva sela blizu Zadra, pokazao sve divljaštvo napadača. Među više od četrdeset

leševa ţena, staraca i djece koji su dosad izvučeni mnogi se ne mogu identificirati.

Susjedna splitska nadbiskupija pretrpjela je manje štete od nas, ali i tamo su neke ţupe

potpuno srušene. Tako, u prostranoj zoni naših triju biskupija u Dalmaciji, barem četrdeset

ţupa srušene su i napuštene, ostale su bez svećenika a ni biskup ih ne moţe posjetiti. Ove

godine neće biti boţićnog slavlja!

U tom dijelu Hrvatske, na površini od deset tisuća kvadratnih kilometara, ţivi oko

osamsto tisuća stanovnika.

Crkvena organizacija broji jednu pravoslavnu biskupiju za oko sto tisuća stanovnika

srpske nacionalnosti, i četiri katoličke biskupije za ostatak stanovništva. Ali sad je teritorij

rascijepan na dva dijela, s ogromnim gubitkom za naše katoličke dijeceze. Doslovce smo

istjerani iz svoje kuće.

[…]

Govoreći o mojoj biskupiji i susjednim biskupijama, ne mogu zaboraviti pustošenja i

pokolje izvršene u drugim biskupijama Hrvatske. Ţelim samo reći da sam izravni svjedok

tragedije koja je pogodila naše ljude i našu Crkvu u kraju iz kojeg dolazim.

Moje viđenje budućnosti jako je tamno. Pitanje kako spasiti domovinu spada na

političare. Ja molim za njih. Ali pitanje kako spasiti Crkvu ne moţe a da me ne dira u srce

kao biskupa. Štoviše, javljaju se dva problema: što učiniti za naše prognanike i kako

nastojati oko njihova povratka i obnavljanja ţupa.

Na prvo pitanje nastojali smo odgovoriti osobitom pastoralnom brigom za prognanike i

organizacijom biskupijskog Caritasa. Problemi, ne samo jednostavnog preţivljavanja, nego i

duhovni i moralni, problemi tih ljudi, veći su od naših sposobnosti, osobnih i organizacijskih.

Sluţbeni podaci govore o više od petsto tisuća prognanika, od kojih su mnogi u inozemstvu.

U našem gradu i okolici ostalo je oko deset tisuća osoba, dok je oko dvadeset pet tisuća

pobjeglo iz naših ţupa. Ostali su se raspršili posvuda.

Što se tiče njihova povratka, nalazimo se pred zidom sličnim onom Berlinskom. Problem

stoga ne završava ovdje. Porušene tvornice, blokiran promet, skupljeni napušteni, itd.,

znače tisuće nezaposlenih koji su i sami ostali na milost drugih, mjesto da mogu pomoći

prognanima.

«Misereor» za ove naše ljude, ali «misereor» i za mene samoga. Malo duhovnih snaga nije

više dosta. Nad običnim teretima nagomilali su se još i teţi tereti. Mislim da će Bog morati

poslati druge koji imaju sposobnosti potrebne za te nesigurne prilike i tako zlosretna

vremena.

Naši prethodnici – nadbiskup splitski Bernard Zane i biskup ninski Juraj Divnić, rodom

iz Šibenika, biskup Šimun Koţičić Benja na kraju 14. i početkom 15. st. sa svojim pismima

papi i interventima na Petom lateranskom koncilu, ostavili su ţivo svjedočanstvo tragedije

koja se dogodila kršćanskom narodu i razaranjima velikih hrvatskih teritorija od Turaka,

kao i bezuspješan krik za spas njihove domovine. Nisu doţivjeli poboljšanje stvari i umrli su

nadajući se uzalud. Samo dva stoljeća poslije povijest je okrenula svoj tijek. Jedan je pisac

napisao dvije knjige 1700. g. pod značajnim naslovima: «Plorantis Croatiae saecula duo» i

«Croatia rediviva».

Apeli «ad Germanos de bello suscipiendo contra Turcos» ili «ad optiamtes Polonos

admonitio» ili ţalosna izlaganja pred carem Karlom V. nisu uspjeli postići djelotvorne

pomoći. Vremena, kaţe se, nisu bila zrela!

Zahvalni smo međutim Svetoj Stolici i Svetom ocu za napore izvršene u korist našeg

mira, slobode i pravednosti. No unatoč razbuktaloj vatri, vatrogasci ne stiţu.

Vjerujem da više neću moći slaviti Euharistiju tamo gdje sam je više puta slavio uz

sudjelovanje tolikog puka. Moţda će tu radost doţivjeti onaj koji će doći poslije mene. Samo

Bog, oslonac slomljenih, moţe činiti čuda. Međutim ne prema našim predviđanjima.

Nakon tolikih riječi – moţda beskorisnih – završavam s prorokom: «Bonum est in

silentio expectare salutare Dei».

Ima li drugog puta za evangeliziranje ljudi u ovim novim i nepredviđenim prilikama

nego u tišini trpjeti s njima?

__________________ GK, Boţić 1991., str. 6.

Prosinac, 1991.

KRĈKI BISKUP, JOSIP BOZANIĆ:

Crkva štiti i proglašava pravo narodâ, nacionalnih manjina i iseljenika.

Intervent u Vatikanu, na izvanrednoj Biskupskoj sinodi za Europu.

U ovoj se dvorani već govorilo o nacionalnom identitetu i integraciji narodâ Europe

poslije kraha komunističkog reţima u drţavama središnje i istočne Europe. Slijedeći tu

liniju htio bih izloţiti neka zapaţanja i prijedloge.

1. Europa danas, već oslobođena komunističkog jarma, pomaţe dovršavanje procesa

započetog u 19. stoljeću, to jest za dobivanje nezavisnosti kod naroda koji su dosad bili

čvrsto integrirani u umjetne drţave. „Zar moţda nema na karti Europe i svijeta naroda“ –

upitao je sretno vladajući Vrhovni svećenik – „koji imaju čudesnu povijesnu suverenost a

koja proizlazi iz njihove kulture, a ipak su istodobno lišeni pune svoje suverenosti. Nije li to

vaţna točka za budućnost ljudske kulture, vaţna osobina u naše doba kad je toliko hitno

iskorijeniti ostatke kolonijalizma?“ (Svečani govor u ONU za odgoj, znanost i kulturu –

UNESCO, Pariz, 5. lipnja 1980.).

2. Kršćanska etika ističe pravo svakog naroda da čuva osnovno pravo vlastite kulture i

podupre vlastiti kulturni identitet. Upravo kršćanstvo od samog početka ističe pravo svakog

naroda na očuvanje vlastitog kulturnog identiteta.

3. Kulturna specifičnost Europe je da je ona, kako je sačuvana u svijesti, zapravo

pluralizam suverenih kultura. Kulturalni suverenitet jednoga naroda uvjet je za političku

nezavisnost.

4. Osnovni kulturalni suverenitet narodâ usko je vezan s patriotizmom. A on se uvelike

razlikuje od nacionalizma. Korijeni patriotizma nalaze se u početnom razdoblju ljudskog

ţivota, čak u naravi čovjeka. „Ljubav prema majci-domovini“ – ustvrdio je Sveti otac svojim

sunarodnjacima odmah poslije svog izbora – „nema ništa zajedničkog s nacionalizmom u

uskom smislu ili sa šovinizmom. Ona je pravo ljudskog srca.“

5. Europa poznaje nacionalne osjećaje bilo pozitivne bilo negativne a to su: naglašeni

etnocentrizam, agresija, hegemonija, prevlast nad nacionalnim grupama sve do okupacije i

podjarmljivanja drugih naroda. A to je doista vrlo negativno iskustvo.

6. Problem nacionalnosti u postkomunističkim zemljama kušnja je za novu Europu. Ono

što je bilo skriveno pod plaštem umjetnog internacionalizma, sada ponovno iskrsava u svoj

svojoj snazi.

Budućnost Europe dobrim dijelom ovisi o načinu kako će se riješiti ta problematika.

Neki se boje nereda, nacionalnih sukoba, novih geopolitičkih i graničnih prekrajanja, dok

drugi otkrivaju pravo na samoodređenje kao temelj međunarodnog reda. Mogli bismo

postaviti pitanja da li se takav red i pravednost uzajamno isključuju u Europi danas. Moţe

li se umjetno odrţati status quo koji nema budućnosti? Europljani su danas pozvani da s

odgovornošću i dostatnim razlozima ali i hrabrošću odrede hod Europe.

7. Crkva štiti i proglašava pravo naroda, nacionalnih manjina i iseljenika. Ĉini mi se da

je Crkva iz bivših komunističkih zemalja danas pozvana na osobit način da bude mjesto

pomirenja: bilo onog nacionalnog jer ideologija nije više dominantna ali su njezini nosioci i

djelatnici i ostali ranjeni, razočarani, prevareni, bilo onog međunarodnog. Nikada ne

smijemo prestati praštati i moliti oproštenje od onih koji se osjećaju povrijeđenim.

Zaključak: Zahvaljujem Bogu za ovo sinodalno iskustvo kolegijaliteta i crkvenog

zajedništva. Nije li moţda izmjena iskustava i svjedočenja subraće u episkopatu sa zapada

Europe, istoka i središnje Europe, prvi oblik razmjene darova koju Sveti otac ţeli?

Dolazim iz Hrvatske koja je u ovo vrijeme iskušavana strašnim ratom, koji svojom

okrutnošću, mrţnjom i očitovanjem tolikog zla zastrašuje: tolika ubojstva i progonstva,

tolika razaranja sela i gradova, tolika uništavanja kulturnih i vjerskih simbola katoličkog

naroda. Molimo Boga da blagoslovi ţrtve i patnje nevinih za novu budućnost. I pitam se na

kraju na koji način ova Sinoda za Europu moţe dati svoj doprinos da prestane rat koji se

istodobno vodi u jednom dijelu te Europe

____________________________________ GK, Boţić, 1991., str. 6; KUHIZE, str. 285-287.

Prosinac, 1991.

PROVINCIJAL FRANJEVACA TREĆOREDACA, ANTUN BADURINA:

Doţivljavam Vaše riječi kao tragični nesporazum i razlaz sa stvarnošću.

Otvoreno pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve, gospodinu Pavlu.

Vaša Svetosti, pročitao sam pismo koje ste poslali lordu Carringtonu (AKSA, br. 32/91),

predsjedavajućem Mirovne konferencije o Jugoslaviji. Nametnula mi se pritom misao da je

pismo sastavio netko drugi, jer je u velikom neskladu s Vašim časnim likom svetitelja koji

zrači duhovnošću starog kršćanskog Istoka i ulijeva povjerenje. Usuđujem se reagirati,

pomalo preuzetno, otvorenim pismom jer doţivljavam Vaše riječi kao tragični nesporazum i

razlaz sa stvarnošću. Trudit ću se da otvoreno ne iznevjeri istoznačnicu iskreno.

1. Okovani jezik – Ne sporim i poštujem Vašu očinsku brigu i apel stanja i budućnosti

pravoslavnih vjernika i srpskog naroda u Hrvatskoj. Siguran sam, doduše, da se adrese

ključnih, da ne kaţem jedinih, ugroţavatelja naših srpskih sugrađana nalaze u Beogradu.

No ono što me otprve pogađa to su tvrdnje i rječnik pisma koji podsjećaju na preţivjeli polog

onoga okovanog jezika koji desetljećima ranjava odnose među našim Crkvama i narodima.

Očekivao sam naznake jednoga novog, slobodnog kršćanskog govora, kadrog poduprijeti

proces pomirenja i povjerenja, koji bi bio klica nade i primjer više mudrosti za tolike

smućene ljude. Naslućujem, naime, da je prirodni jezik Vašeg srca i razuma proţet i

odnjegovan blagom humanošću Evanđelja. U pismu ga ne nalazim, i to rastuţuje.

Mi ovdje, ocrnjivani od kolijevke, postali smo osjetljivi na jezik boljševičkih generala i

njihovih «sluţbi bezbednosti» koji nas sve unesrećuju. Ţeljni pune slobode i samoodređenja,

ne shvaćamo jezik velikosrpskog mesijanizma koji priprostom srpskom čovjeku ucjepljuje

svijest izabranosti za koju ne vrijede ista načela međunarodnog poretka kao za ostale

narode i manjine. Zato itekako zapaţamo probijanje autentičnih glasova srpskoga narodnog

bića. Oni se izraţavaju u antimilitarističkom protestu roditelja koji su u Skupštini Srbije

traţili svoje sinove, u odbijanju srpskih mladića da sluţe podivljalom stroju smrti, u

objektivnosti dijela nezavisnih beogradskih intelektualaca, u povremenim razboritijim

izjavama opozicionih političara, posebice u solidarnosti i supatnji mnogih plemenitih Srba u

Hrvatskoj te napokon u proturječnom, ali slobodoljubivu duhu beogradskog 9. oţujka koji je

suzbijan tenkovima. Onim istim tenkovima koji uništavaju Hrvatsku. Nas je osokolio jezik

gosp. Ivana Đurića koji pošteno priznaje u pariškom La Croixu da se Hrvatskoj «nanosi bol

što se ne moţe opravdati» i obećava: «Kad se rat završi, traţit ću oproštaj od hrvatskog

naroda».

Vaše pismo, naprotiv, zbunjuje i kršćanina i humanista. Mnogi ga ocjenjuju kao doprinos

ratnoj kampanji. Šteta što niste poslušali svoje srce i krenuli nejakim još tragovima

zdravoga srpskog otpora, suosjećanja i odgovorne pravičnosti.

2. Bumerang prošlosti – Vi obnavljate optuţnicu prošlosti ne biste li s njom kao sa

smokvinim listom pokrili razgoljenu i razobličenu sadašnjicu. Objavili ste svijetu «strašnu

istinu» da se «onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i

fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više ne moţe verovati». Zar je zbilja

tome tako? Onima koji se tvrdokorno ne zatvaraju istini jasno je da ni hrvatski narod ni

Katolička Crkva nisu bili niti jesu takvi kakvima ih prikazujete u pismu. Ne mogu se

poistovjetiti s jednim ratnim fašističkim reţimom kakvog su imale mnoge zemlje Europe, pa

i Srbija. Nisu li Hrvati i katolici bili također antifašisti i oponenti reţimu od samog početka?

Nije li odvaţni i principijelni nadbiskup dr. Alojzije Stepinac sustavno i javno razobličavao

nakaznost nacizma, kritizirao represiju vlasti i spašavao ljude. Vrlo dobro smo razlikovali i

onda i sada pravo na vlastitu drţavu od nepravne drţave i zločina. I plaćali desetljećima

skupu cijenu i zbog jednoga i zbog drugoga.

Moram vam, sa svim poštovanjem, reći da su se olake, a teške tvrdnje Vašega pisma

našle u trostrukoj zamci: nesamokritičnosti, oktroirane istine i optuţivanja braće.

Svetosti, zar zbilja ne vidite da sluţbena Srbija boluje od tragičnog autizma, paranoje i

odsutnosti samokritičnosti. Dijalog se, stoga, uvijek pretvara u diktat, a zajedništvo u

nametanje i nasilje. Dokumenti zbirke «Izvori velikosrpske agresije» upućuju, najblaţe

rečeno, na to da je srpska politika začuđujuće nesposobna i vidjeti i prihvatiti raznolikost

kao osnovno načelo i pravo postojanja. Geopolitički poloţaj srpskog naroda nije idealan

(rijetki su narodi čiji jest), ali je imao veliku priliku postati čimbenikom spajanja. Njegovi

vođe se, međutim, uporno odlučuju za nasilnu srbizaciju, osvajanje i zastrašivanje svih oko

sebe. Jedina im je etika: Srbija iznad svih i svuda. Nije li naivno čuđenje nad otporom

takvom grubom imperijalizmu? Dokumenti Drugoga svjetskog rata pokazuju da je široka

srpska javnost, uključujući utjecajne ljude SPC, iskazivala veliku lojalnost i kvislingu

Nediću i Hitleru. Nije li umni episkop Nikolaj Velimirović nazvao sv. Savu «pretečom

srpskog fašizma», uspoređujući s njim Hitlera koji je za Nijemce učinio isti «najvaţniji posao

koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju»? A što reći za blagonaklono prešućivanje

nevjerojatnih četničkih zločina nad doista golorukim narodom koji su planski započeli prije

rata, trajali čitav rat, nastavili se poslije rata pod crvenom zvijezdom, a sada se na tako

grozomoran način obnavljaju? Svetosti, bojim se takvoga sljepila koje samo u tuđem

dvorištu vidi ono o što se u vlastitom sapleće.

Vi znate da smo u prvoj Jugoslaviji imali kraljevsku diktaturu i oktroirani ustav, a u

drugoj komunističku diktaturu i oktroirane istine. Vaše tvrdnje slijede liniju takvih

političkih istina. Brojni Hrvati koji su ih sve do jučer, makar bezazleno, dovodili u pitanje

punili su tamnice ili bivali likvidirani: fizički i moralno. Ţeljni smo, stoga, istine i slobode.

To je naša krivnja na koju smo ponosni. Vi dobro znate, jer to znaju i srpski vrapci, da se s

brojkama ratnih ţrtava politički ucjenjivalo i demoniziralo Hrvate i da s tim brojkama stoji

drugačije. O tome pišu i objektivni srpski istraţivači. Zločini, doista, nisu manji ako ih je

brojčano manje i valja ih postiđeno priznati, ali zašto prešućivati da su nakon rata Hrvati

imali apsolutni demografski gubitak stanovništva, a Srbi relativni? Osim ako su manje

vrijedne ţrtve! Zašto ne provjerite da u hrvatskim krajevima u kojima su toboţe nestali

Srbi, nema zapravo Hrvata, drevnih katoličkih crkava i ţupa, štoviše čitavih dekanata

(Kordun, Lika, Krajina – hrvatska i bosanska). To «čišćenje» se u ovom ratu zločinački

sustavno nastavlja. Vi dobro znate da su pitanja unijaćenja kod nas daleko sloţenija i

nikako jednostrana te da je tzv. «prekrštavanjem» – koje je uostalom pojmovna izmišljotina

jer katolici priznaju krštenje pravoslavnih kršćana – spašeno mnogo ljudi od progona. To je

s katoličke strane, koja se dugo opirala i dvoumila o smislu tih prijelaza, bio jedini motiv s

izričitom odredbom da se nakon rata takve osobe slobodno opredijele za svoju Crkvu. To

svjedoče riječi i postupci časnog kardinala Alojzija Stepinca i odgovornih svećenika koje su

sami pravoslavci molili i za takav oblik zaštite. Vi napokon znate, prema svojim godinama,

da granice naših republika niti su administrativne niti su nastale po volji Josipa Broza Tita.

O tome upućenije od Vas govori gosp. Milovan Đilas koji ih je određivao. One su povijesne,

bez obzira na prekrajanja u kraljevini Jugoslaviji. Povjesničari tvrde, dapače, da je najviše

svoga etničkog teritorija izgubila Hrvatska.

Uostalom, Svetosti, tko je to bez grijeha da prvi baci kamen? Priliči li kršćanima da

budu «tuţitelji braće», tj. sljedbenicima Zbačenoga anđela (Otk 12,10)? «Ispravljajte jedni

druge, ne u srdţbi, već miroljubivo, kao što imate u Evanđelju; a s nijednim koji pristrano i

bezobzirno postupa protiv drugoga neka nitko ne govori, i neka ne čuje od vas riječi dok se

ne preobrati» (Didaché 15,3).

Što se tiče prošlosti, ima dovoljno razloga da s njom postupamo obazrivo i istinoljubivo,

liječeći a ne obnavljajući rane. Nema, pak, nijednog razloga da je upotrebljavamo za dimnu

zavjesu političkih potreba sadašnjosti koja je u Hrvatskoj apokaliptična.

3. Ĉinjenice sadašnjosti – Vaše pismo zaobilazi gorki kriţni put koji upravo proţivljava

hrvatski narod. Moram pretpostaviti da o njem niste dovoljno obaviješteni, čemu se ne

čudim.

U Hrvatskoj smo imali slobodne izbore i referendum svih građana o budućnosti, nakon

polustoljetne diktature. Za međunarodni poredak to su demokratske činjenice prvorazredne

vaţnosti. Novoizabrana hrvatska i slovenska vlast ponudila je projekt za rješenje

jugoslavenske krize: rekonstrukciju i mirnu skandinavizaciju drţave. Sluţbena srpska

politika, koja je nasilnim populizmom već bila srušila Titovu Jugoslaviju, i boljševički

gubitnici na čelu s vojnom aristokracijom nisu priznali rezultate izbora niti prihvatili

prijedloge. Da jesu, ne bi bilo rata, po priznanju samog gosp. Vuka Draškovića. No rat je

Hrvatskoj planirano nametnut. Zbog toga su prvaci SDS odmah odustali od političke i

parlamentarne borbe te se latili nasilja. Smatrate li Vi prirodnim da militantni dio od 12%

srpskog stanovništva svima ostalima nasiljem nameće svoju volju? Providna propaganda o

ugroţenosti, iseljavanje u Srbiju, terorističke akcije srpskih ekstremista već u kolovozu

1990., uzaludni pozivi hrvatskih vlasti na dogovor i mir, samo je predigra čudovišne krvave

orgije jugovojske i četnika. Vi se ne morate sloţiti s redom stvari, s terminima, s uzrocima i

posljedicama, i to je Vaše pravo. Napominjem ih tek usput da bih upozorio kako radionica

oktroiranih istina već kroji nove interpretacije prema osnovnoj svrsi: Zna se tko mora biti

kriv, a tko ne smije biti kriv. Ipak podsjetio bih Vas na neke gole i krvave činjenice naše

zbilje.

Rat se još uvijek vodi u Hrvatskoj, makar se mlinarovskim trikovima pokušava i tu

očevidnost krivotvoriti. Ovdje je srušeno ili teško oštećeno oko 250 katoličkih crkava,

desetak pravoslavnih (pitajte o tome srpsku vojsku), 25 samostana, gotovo 60 ţupnih kuća.

Ovdje je raseljeno 170 ţupa (podatak star mjesec dana). Još je veći broj srušenih kulturnih

spomenika (biblioteka, muzeja, kula …), bolnica, škola, dječjih vrtića. Uništeno je preko 100

tisuća samo obiteljskih kuća i stanova, bez uračunavanja urbanih cjelina (najčešće

spomenička baština), tvornica i drugih privrednih građevina. Stradalo je gotovo 40%

industrije Hrvatske. Izravne štete davno su prešle 18 milijardi dolara.

Znate li za pola milijuna prognanika i izbjeglica, od toga tri četvrtine Hrvata? Većina je

ostala bez svega što su im očevi namrli i oni sami stekli. Jesu li Vam govorili o tisućama

mrtvih, o preko 10 tisuća ranjenih i jednako toliko nestalih? Preko 70% tih ljudi su civili.

Mnogi od njih ostaju doţivotni invalidi. Toliki su izgubili čitave obitelji. Znate li da je u

blokiranim gradovima Vukovaru, Vinkovcima, Dubrovniku, Slunju … preko 125 tisuća ljudi

osuđeno na gladovanje i umiranje? Tamo se rađa, ţivi i umire u podrumima, pokapa krišom

u dvorištima već mjesecima. Što mislite o sudbini obitelji onih 100 tisuća radnika koji su

ostali bez posla jer su im srušene tvornice. Kazuju li Vam o poginuloj djeci na koju se

namjerno puca (29 poginuli, 226 ranjenih), o tisućama uništenih djetinjstava, o ubijenim

trudnicama, tim svetohraništima ţivota? Ove su brojke iz sata u sat sve veće.

Skrećem Vam očinsku pozornost na specijalni oblik ove razaračke i kainovske mrţnje,

na vjersku mrţnju. O crkvama koje se sustavno ruše ste čuli, ali niste obaviješteni da u

četničkim zatvorima osobito loše prolaze katolici kod kojih se nađe znakova njihove vjere.

Sve su to preteţno ljudi silom pokupljeni s cesta, polja i svojih ognjišta. Sili ih se brutalnim

mučenjem da gaze kriţeve i krunice, deru svete slike, govore protiv svetinja. O tome

svjedoče oni koji su takvu torturu proţivjeli (pa i svećenici).

Pravi simbol razapete Hrvatske jesu brojna raspela u našim selima koje su četnici

osakatili i izrešetali mecima. Kao da se našeg zajedničkog Gospodina ţeli uvijek ponovno

ubijati i u ljudima, njegovoj braći, i u svetim znakovima.

Ćelije, Dalj, Struga, Ĉetekovac, Petrinja, Hrvatska Kostajnica, Vaganac, Selište,

Lovinac, Kijevo i stotine drugih sela i gradića krvava je i preduga geografija neljudskog

masakra neduţnog civilnog stanovništva. Znate li da četnici ne štede ni vlastite

sunarodnjake koji odbijaju suradnju? Hrvatska naselja i kuće se pljačkaju, pale, ruše, a

ponegdje i buldoţerima sravnjuju sa zemljom. U istočnoj Hrvatskoj u kuće istjeranog

stanovništva naseljavaju se Srbi. Koliko zapaţam, sa srpskim kućama se tako ne radi i

mnoge, još uvijek čitave, čekaju svoje stanare ili dijele sudbinu mjesta u kojem ţive s

drugima.

Jeste li uopće čuli za tragediju stanovništva Baranje i Iloka, gdje preostali Hrvati i ne-

Srbi nose trake oko ruke i robuju novim gospodarima? No čuli ste kako je gosp. Episkop

Lukijan sokolio u Dalju, nakon pokolja Hrvata, te «hrabre ratnike» da poţure s osvajanjem

Vukovara, kako bi u nj prenio svoju rezidenciju. Ne podsjeća li Vas to na neronovsku

perverznu «estetiku» paljenja Rima? Ne nedostaje čak ni okrivljavanja onih koji su ostali

bez doma i ţivota.

Znam da Vam sve ovo zvuči nevjerojatno jer i nama kojima se događa izgleda tako.

Ovakve priče vezivale su se za Tatare i Turke. A ipak, Svetosti, to je nepodnošljiva i

optuţujuća istina.

Hrvatsku se, a počelo je – čuli ste – i u Bosni i Hercegovini, vrlo temeljito i sustavno

oslobađa od Hrvata i svega hrvatskoga. To je bit ovih ţalosnih činjenica. Zamjerate li

napadnutom što se brani? Znajte da u redovima branitelja vlastitog praga, slobode i ţivota

nije mali broj čestitih Srba. Na djelu su sramni genocid, ekocid i bezobzirna pljačka koji se

skrivaju svim sredstvima. Mi smo prognanici u vlastitoj domovini. «Predugo mi duša mora

ţivjeti s mrziteljima mira. Kada o miru govorim, oni sile na rat» (Ps 120,6-7). Ubijaju nas,

iskorjenjuju i poniţavaju u ime povijesne misije poludjelih mesija srpstva. «Presita nam je

duša podsmijeha obijesnih, poruga oholih» (Ps 123,4).

4. Samaritančeva škola – Vama, Svetosti, zbilja nije lako. Morate se odlučiti između laţi

kojima Vas okruţuju i istine. Ta tko zna, moţda su Hrvati zbilja napali svoje Banske dvore

nekim avionom od papira – za sve su oni sposobni. Moţda su ipak uhapsili vladiku Lukijana

koji upravo obilazi sa srpskim ministrom Šaranovićem «oslobođene krajeve» Hrvatske,

moţda doista razaraju srpska sela itd. Kao uvjereni antimilitarist, moţete misliti da su

bombe od nekoliko stotina kilograma, rakete, rojevi tenkova, haubice, brodovi kojima nas

mjesecima dariva «goloruki srpski narod» zbilja neka neslana hrvatska šala.

Vama se nije lako odlučiti između svete nacionalne ideologije i izdajničkog milosrđa za

«neprijatelja». Zato Vaše pismo svećenički čisto hita mimo bezbrojne rane i ranjenike, srdeći

se tek da nije i «naših» među njima, i brza u sigurne dvore Politike i k uzvišenom

bogosluţenju sjajnog Hrama.

Ţelim posijati u Vas sumnju. Jeste li se upitali zašto srpska vojska i četnici ubijaju

novinare, svjedoke istine, i ne dopuštaju europskim promatračima u razorena sela?

Jeste li se upitali makar o «izdajici» Samaritancu koji tako nerazborito krši svete

nacionalne zasade?

Moţda se u Vašem slijedećem pismu nađe mrva suosjećanja, moţda i apel svijetu da

zaustavi ovaj neviđeni vandalizam koji pogađa sve, ali je s osobito fanatiziranom mrţnjom

usmjeren na sve hrvatsko i katoličko, moţda i trag kršćanske pobune protiv zločinaca, pa

bili oni i srpskoga roda.

Tragično je za srpski narod i njegovu politiku da ne zna za vrednotu odgovornosti, već je

zamjenjuje podvalama. Još je tragičnije što ih Europa prihvaća da bi se oslobodila

odgovornosti i loše savjesti.

Samaritančeva škola (Lk 10,29-37) uči da je naše kršćansko poslanje svaki čovjek, a ne

ideologija, bila ona rasistička ili sveta. Svetosti, ovdje ima dobrih učenika te škole. Neki su

katolici, saţalijevajući ranjene protivnike, uletjeli u zamku ubojica. Oni su za nas svjedoci

vjere koji su u mnogih učvrstili ideal viteštva i poţrtvovnosti za sve ugroţene. Naši biskupi,

na čelu s kardinalom Franjom Kuharićem, neprestano pozivaju na mir i dostojanstvo,

osuđuju svaku namjeru revanšizma, zahtijevaju strogo poštivanje ratne etike, upućuju na

zlatno pravilo: «Sve što ţelite da ljudi čine vama, činite i vi njima» (Lk 9,12). Hrvatska je već

godinu dana velika molionica u kojoj se sa suzama vapi Boţje smilovanje za sve ljude. «Mi

molimo za naše protivnike da budu spašeni po obraćenju, da shvate da je mir i njihovo

dobro, rat i njihova nesreća, a naša sloboda i njihova sloboda» (kardinal dr. Franjo Kuharić).

Nama je ovdje kristalno jasno, i to je veliki Boţji dar na kome smo zahvalni, da rat i

mrţnja ne smiju otrovati naše čiste kršćanske izvore koji teku iz probodena boka raspetog

Spasitelja. Unatoč zvjerstvima i pomračenjima duha, mi naviještamo mogućnost «civilizacije

ljubavi» i nikakvo zlo neće uništiti našu nadu da se ona rađa i u ovakvim vremenima.

Kao građani podupiremo pravo Hrvatske, i svake druge republike, na slobodu, mir i

integritet. Cijenimo srpski narod, ali se protivimo prljavom srpskom hegemonizmu.

Osuđujemo svaki zločin. Bez obzira na politička rješenja, koja nakon rata neće moći biti

onakva kakva su mogla biti prije rata, ostajemo braća u Kristu.

«Sve mnoštvo onih koji su uzvjerovali imalo je jedno srce i jednu dušu» (Dj 4,32). Danas

nije tako. Danas je sasvim suprotno. Bezbrojni ratovi svih oblika i načina i odviše jasno

pokazuju da smo mi okrutniji od divljih ţivotinja prema onima koji smo udovi i koji su naše

krvi. Pa ipak, o čovječe, Krist je došao traţiti tebe, tebe koji si bio tako daleko od njega, da se

s tobom sjedini; a ti, ti se nećeš sjediniti sa svojim bratom? (sv. Ivan Zlatousti).

Hvala, Svetosti, na strpljivosti koju ste smogli za čitanje moga pisma. Namjera mi je bila

obavijestiti Vas o nekim istinama i pogledima, za Vašu okolinu očito nevaţnima, koje ovdje

proţivljavamo. Ţelio sam Vam izraziti uvjerenje da iz ove nepodnosive kušnje moţemo izići

pročišćeniji i milosrdniji te izraziti smjernu molbu da naše teško zajedničko trpljenje ne

bacamo pred noge zločiniteljima, poput biserja pred svinje. Oprostite na mojoj drskoj

slobodi. Molim da mi zbog nje ipak ne uskratite Vaš očinski i apostolski blagoslov.

Iskusili obilje Boţje pomoći u ovim preteškim događajima kad svačije djelo izlazi na

vidjelo; kad dobri postaju jednostavni i anonimni heroji, zli okorjelim zločincima, lukavi

griješe protiv istine, kukavice odvaguju ishod, a bespomoćni pišu uzaludna pisma.

S iskrenim poštovanjem Vas pozdravljam.

Antun Badurina,

provincijal TOR ______________________________________________

GK, Boţić 1991., str. 5, i 29. prosinca 1991., str. 5.

O Boţiću, 1991.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U ljubavi prema mučeničkoj Hrvatskoj ni od koga se ne daju nadmašiti mnogi i brojni

Hrvati izvan domovine, koje nije trebalo posebno pozivati i poticati da pomognu svojoj

Hrvatskoj.

Biskupska poslanica za Iseljenički dan 1991. Draga braćo i sestre!

Ovu poslanicu za Iseljenički dan 1991. godine pišem vam u danima kad Hrvatskom još

bjesni nametnuti nepravedni rat «koji nesmiljeno ubija ljudske ţivote, umnaţa broj

ranjenika i prognanika, uništava kulturna i materijalna dobra» (iz biskupske Izjave od 16.

listopada 1991.), a još se ne vidi kraj tom besprimjernom nasilju. Pišem ovu poruku nakon

povratka iz Sjedinjenih Američkih Drţava gdje smo se susreli s cjelokupnim američkim

episkopatom, s američkim drţavnicima i s hrvatskim iseljenicima.

Potpora opće Crkve

Svagdje smo naišli na veliku potporu pravednoj hrvatskoj stvari, što su američki biskupi

u svojoj Izjavi od 11. studenoga 1991. izrazili ovim riječima: «Urgiramo kod naše Vlade da

surađuje sa Svetom Stolicom i drugim drţavama u naporima oko postizanja međunarodnog

konsenzusa u prilog priznavanja neovisnosti Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje to

traţe, u skladu s načelima završnog akta iz Helsinkija.» Sve više mnoţe se slične izjave

drugih episkopata svijeta kao što je, naprimjer, ona iz Njemačke gdje se obećava konkretna

pomoć: «Kod osiguranja njege ranjenika i pomoći za prognanike Crkva u Hrvata sa svim

svojim karitativnim ustanovama ovisna je o našoj velikodušnoj pomoći, a stanovnici

razrušenih gradova i sela već se sada uzdaju u našu solidarnost za onaj dan koji, nadajmo

se, uskoro predstoji, kad će završiti ovaj besmisleni rat i kad će započeti s obnovom svojih

domova» (iz Apela biskupa Lehmana, predsjednika BK Njemačke od 30. listopada 1991). Ili

«Izjava za Hrvatsku» francuskih biskupa iz Lurda od 30. listopada u kojoj piše: «Ţelimo

hrvatskom narodu izraziti svoje bratske suosjećaje i nedvosmisleno osuditi agresiju čija je

on ţrtva». Tu je solidarnost cijele Katoličke Crkve potaknuo i sam Sveti otac Ivan Pavao II.

pozvavši je da moli za Hrvatsku, a istodobno sve poduzimlje kod mnogih drţava da pomognu

Hrvatskoj i da je priznaju, dok on osobno koristi svaku prigodu da se javno zaloţi za mir i

pravedna politička rješenja na ovim našim prostorima. Svjedoci smo međunarodne katoličke

solidarnosti koju Crkve pojedinih zemalja pokazuju prema Hrvatskoj šaljući obilatu

novčanu i materijalnu pomoć u sve većoj mjeri.

Pomoć domovine i iseljeništva

No, i naši građani u Domovini, prema svojim mogućnostima, pridonose velike ţrtve da bi

pomogli stotinama tisuća prognanika osiguravajući im smještaj, hranu i odjeću i dajući svoje

novčane priloge. U toj silnoj ljubavi prema mučeničkoj Hrvatskoj ni od koga se ne daju

nadmašiti mnogi i brojni Hrvati izvan domovine, koje nije trebalo posebno pozivati i poticati

da pomognu svojoj Hrvatskoj. I moţda je naša raseljenost diljem svijeta bila u planu Boţje

Providnosti da gotovo jedna trećina hrvatskog nacionalnog bića raspršena po svim

kontinentima u ovim sudbonosnim danima za Hrvatsku priskoči u pomoć i spasi dvije

trećine u Domovini i obnovi i podigne «Lijepu našu», koju agresor tako nesmiljeno uništava.

Nama je poznato kako su se hrvatski iseljenici u svijetu s velikom ljubavlju organizirali

u slanju novca, hrane, lijekova i odjevnih predmeta, o čemu nam svjedoče dnevni dolasci

kamiona iz zemalja Zapadne Europe i sve veći broj kontejnera iz prekomorskih zemalja. O

tome smo mi biskupi izrazili svoje priznanje ovim riječima: «Crkva prognanicima pomaţe

putem Caritasa u pojedinim ţupama i biskupijama, a sa svim tim koordinira Središnji odbor

Caritasa Biskupske konferencije. Odajemo priznanje i zahvalnost najprije našim

svećenicima, redovnicima i redovnicama te vjernicima koji s puno ljubavi prihvaćaju

prognane i pomaţu prema svojim mogućnostima. Posebnu zahvalnost dugujemo Hrvatskim

katoličkim misijama i ţupama cijelog svijeta kao i Internacionalnom i Europskom Caritasu,

Caritasima pojedinih zemalja, Crvenom kriţu i drugim humanitarnim ustanovama u zemlji

i svijetu» (iz biskupske Izjave od 16. listopada 1991).

Prognanici – naša velika briga

Crkva u Hrvata sjeća se već više od dvadeset godina u boţićno vrijeme svojih brojnih

iseljenika, onih koji su otišli na rad u zapadnoeuropske zemlje i onih u prekomorskim

zemljama. I ove su godine u tim danima naše misli s njima i naše ţelje za njih da se jednom

zauvijek vrate u Domovinu. No, ovogodišnji Iseljenički dan sve njih u svijetu i nas u

Domovini posebno ujedinjuje u brizi za najnoviju pojavu iseljeništva – za stotine tisuća

prognanika u samoj domovini Hrvatskoj, onih koji su u našoj Izjavi ovako spomenuti: «Zbog

svakodnevnih napada i straha od terora te zbog proširenja ratnih područja stanovnici naši

vjernici bili su prisiljeni napustiti svoja mjesta i svoje domove. Mnoge naše ţupe su

opustjele, brojnih naselja jednostavno je nestalo. Prema sadašnjim podacima preko 170 je

raseljenih ţupa na područjima dubrovačke, đakovačke, kriţevačke, riječko-senjske, splitsko-

makarske, šibenske, zadarske i zagrebačke biskupije, a situacija se iz dana u dan

pogoršava.» Podaci bjelodano potvrđuju da je koncem studenoga broj prognanika bio veći od

pola milijuna, od kojih se najveći dio sklonio u zapadne dijelove Hrvatske, dok su deseci

tisuća u susjednim republikama. K tomu sve se više, naţalost, mnoţi broj onih koji su spas

potraţili u raznim zapadnoeuropskim zemljama. A što će se tek dogoditi ako neprijatelj

svoja pustošenja i ubijanja proširi i na područje Bosne i Hercegovine, u koju su se sklonili i

mnogi prognanici iz republike Hrvatske! Za sve te nesretnike hrvatske vlasti ulaţu velike

napore da im se pruţi prvi i nuţni smještaj, da im se osigura hrana i odjeća i da se osobito

zaštite djeca. Naša Crkva u toj brizi za prognane surađuje s odgovornim drţavnim

ustanovama da se zajedničkim naporima ublaţe njihove nevolje. Ali i sama sve više i bolje

organizira mreţu svojih karitativnih ustanova koje najveću pomoć dobivaju iz inozemstva –

od mjesnih Crkava pojedinih zemalja, od međunarodnih humanitarnih ustanova i ponajviše

od Hrvata diljem svijeta. Sva je dosadašnja pomoć tek početak velike akcije za dugoročnije

rješavanje problema prognanika, za njihovo vraćanje kućama i sveukupnu obnovu

Hrvatske. Da se što prije uzmognu vratiti kućama i oni koji su otišli u druge zemlje i za koje

se uvelike brinu naši svećenici, socijalni radnici i pastoralni suradnici uz pomoć mjesnih

građanskih vlasti i Crkve.

Zahvala i novi apel

Ţelio bih da ovo boţićno vrijeme bude prigoda u kojoj će na poseban način svi naši

vjernici u Domovini, koji ţive na područjima koje nije zahvatio rat, i svi naši iseljenici u

tuđini pokazati svoju solidarnost s našim prognanicima još više nego dosad. Iako u

Domovini nikome nije lako, jer je sve više nezaposlenih, slabo plaćenih i siromašnih, ipak

neka se i ono malo što imamo podijeli s onima koji nemaju ništa. Tu veliko priznanje

zasluţuju one obitelji koje su u svoj dom primile prognanike, sve drţavne i humanitarne

ustanove u Hrvatskoj koje se zauzeto bave organizacijom pomoći prognanicima; ne manju

zahvalnost dugujemo bolničkom osoblju koje spašava i njeguje ranjenike; velika hvala svima

koji rade i dobrovoljcima koji pomaţu u našim karitativnim ustanovama i drugim crkvenim

strukturama. Neka se ne umore, neka hrabro nastave pomagati, jer pomaţući njima,

pomaţemo samom Isusu koji je s Marijom i Josipom i sam bio prognanikom u Egiptu bjeţeći

ispred Heroda i njegove zločinačke vojske. I dok iseljenoj Hrvatskoj odajemo priznanje za

sve što je do sada učinila za Hrvatsku, pozivamo je da udvostruči i poveća svoje napore oko

pomoći našim prognanicima. Ako svoj teško zarađeni novac uloţe u korist svojih nesretnih

sunarodnjaka koji su ostali bez svega u Hrvatskoj, bit će to najbolje uloţeni novac u banku

Boţjeg Srca koje će ih obasjati svojom milošću i nagraditi njihovu nesebičnost. Molimo sve

naše svećenike, časne sestre, pastoralne suradnike i socijalne radnike u inozemstvu da

nastave s akcijom prikupljanja novčane pomoći, hrane, lijekova, sanitetskog materijala,

tople zimske odjeće i obuće, zatim sapuna, praška za pranje i deterdţenata i da to šalju na

Caritas Biskupske konferencije i dijecezanske Caritase za naše izbjeglice-prognanike i

druge ugroţene slojeve pučanstva u Hrvatskoj. Neka se sve više povezuju s raznim

humanitarnim ustanovama i Caritasima mjesnih Crkava i neka od njih mole pomoć za

Hrvatsku. Valja već sada misliti na organizirano slanje građevinskog materijala za obnovu

kuća i crkava i svega drugoga potrebnoga što je u ratu uništeno. Pojedinci u inozemstvu,

koji su već mnogo poslali u Domovinu, neka i dalje nastave svoje plemenite inicijative i neka

svoje napore usklade s akcijama mjesne Crkve i naših ţupa i misija. Svaki i najmanji prinos

dragocjen je i svaki udovičin novčić bit će kod Boga zapisan.

Pomozite Hrvatsku preko Caritasa

Ovogodišnji plakat za Iseljenički dan jednostavan je i jasan: znak Caritasa s pozivom

POMOZITE HRVATSKU! Taj je poziv upućen Hrvatima u inozemstvu i u Domovini: da se

ujedine ponajprije u hitnoj pomoći prognanicima, a potom u općoj obnovi Hrvatske. To je

poziv i prognanicima da strpljivošću i ljubavlju prihvate svoj kriţ koji im je podijelio

Gospodin ne gubeći vjeru i nadu u pobjedu Dobra, pa neka se i sami međusobno pomaţu

tješeći i podiţući slabe, bolesne i stare i neka pomognu djeci da sa što manje trauma

prebrode ove teške dane.

I dok ponovno, u ime svih nas hrvatskih biskupa, zahvaljujem svima plemenitim

dobrotvorima u Hrvatskoj i u tuđini, ţelim im svima da ih novorođeni Isus obdari svojim

boţićnim darovima mira, sigurnosti i zadovoljstva što su pomogli braći u nevolji. A drage

nam i srcu toliko prirasle brojne prognanike molim neka ne klonu duhom i neka znaju da će

poslije njihova Velikog petka doći Uskrsnuće u slobodnoj i obnovljenoj Hrvatskoj u kojoj će i

oni opet mirno ţivjeti u svojim obnovljenim domovima. Svima sretan Boţić i blagoslovljenu

1992. godinu, uz iskreni pozdrav u Isusu i Mariji, Kraljici Mira, ţeli

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački,

predsjednik Biskupske konferencije

U Zagrebu, o Boţiću 1991. ___________________________

GK, 29. prosinca 1991., str. 6.

GODINA 1992.

3. siječnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mi svoje pouzdanje stavljamo u Boţje milosrđe.

Obavijest vjernicima grada Zagreba. U ovom teškom ratnom vremenu, dok ljudi dobre volje nastoje naći izlaz u pravedan i

trajan mir, mi svoje pouzdanje stavljamo u Boţje milosrđe. «In te, Domine, speravi» - «U

tebe se, Gospodine, pouzdajem!» Ta riječ Svetog pisma podrţavala je čvrstu nadu

blagopokojnog kardinala svete uspomene Alojzija Stepinca. S tom nadom i milošću Boţjom

ostao je čvrst u svim iskušenjima. S tom nadom utječemo se i mi Boţjoj zaštiti jer vjerujemo

da Bog djeluje u ljudskoj povijesti kroz ljudske savjesti i srca.

Molitva otvara našu dušu Boţjem zahvatu kao što Duh Sveti poručuje u psalmu: «Srce

raskajano, ponizno, Boţe, nećeš prezreti!» (Ps 51/50/,19).

U znak te naše vjere i nade hrvatski će biskupi 15. siječnja u zagrebačkoj katedrali u 5

sati poslije podne slaviti euharistijsko slavlje za mir u Hrvatskoj i za mir u cijelom našem

prostoru. Mir je Boţji dar jer sadrţi u sebi vrijednosti: pravednost, slobodu, sigurnost i

ljubav. To je mir za koji molimo, ali molimo obraćenim srcem odričući se grijeha koji su izvor

svih nemira.

Ovom prilikom ţelimo pozvati cijelu Crkvu u Hrvata da umnoţi svoju pouzdanu molitvu

i skruši svoje srce jer Bog ljubi srce iskreno (usp. Ps 50/51/,8).

Mi vjerujemo da Bog djeluje u povijesti također snagom molitve Majke Spasitelja našega

Isusa Krista. Njoj je Isus Krist s kriţa povjerio svoju Crkvu kad je kazao Ivanu: «Evo ti

majke» (Iv 19,26). Time je očitovao svoju izričitu volju da nas srcem svoje Majke privlači

svome Srcu i vodi putovima spasenja.

Stoga ćemo mi svi prisutni biskupi, zajedno s prisutnim svećenicima, redovnicima,

redovnicama i svim vjernicima, svečano izreći svoje predanje Bezgrešnom Srcu Majke Boţje

i Majke Crkve. Njoj ćemo povjeriti kao Majci i kao zagovornici svaku pojedinu osobu, svaku

obitelj, cijeli hrvatski narod i sve ljude.

Svjesni smo svoje grešnosti i za nju se iskreno kajemo. Svjesni smo također da je

Presveta Bogorodica utočište grešnika i da svojim zagovorom doziva u duše svjetlo Duha

Svetoga za obraćenje i za mir. «U dubini duše učiš me mudrosti», kaţe psalmist (Ps

51/50/,8).

Stoga pozivam svu braću i sestre u Isusu Kristu, osobito vjernike grada Zagreba, da ove

dane mole posebno krunicu kako bi naša posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu donosila

plodove istinskog obraćenja i mira s Bogom i s ljudima. Koga Duh Sveti potakne, neka u

svoju molitvu uključi i post. Postom očitujemo svoje raspoloţenje da se odričemo zla i

prihvaćamo Boţje spasenje.

U ovome okrutnom ratu, koji iza sebe ostavlja tolike mrtve, ranjene i prognane i koji je

nagomilao tolike ruševine, sjetimo se Isusovih riječi: «Ovaj se rod ničim drugim ne moţe

izagnati osim molitvom i postom» (Mk 9,29).

Određujem za područje zagrebačke nadbiskupije da se u svim ţupama proglasi u

nedjelju 12. siječnja što će biti u Zagrebu 15. siječnja. Neka se također u svim crkvama

zagrebačke nadbiskupije 15. siječnja slavi misa za mir po istoj nakani kako će to biti u

zagrebačkoj katedrali Uznesenja Blaţene Djevice Marije na nebo. Za vrijeme te mise nakon

homilije neka se izmoli posvetna molitva po obrascu koji smo molili na blagdan Velike

Gospe prošle godine («Sluţbeni vjesnik», br. 4/91, str. 111).

Vjerni pradjedovskoj poboţnosti prema Majci Boţjoj, stoljećima ucijepljenoj u dušu

hrvatskih vjernika, u ovom tjeskobnom času okupimo se oko nje, «Najvjernije Majke i

Odvjetnice Hrvatske», jer ona moli s nama i moli za nas. Ona je u svojoj pjesmi zahvalnici

navijestila pobjedu dobra, istine i pravednosti koju Boţjom pomoći ostvaruju ljudi vjere,

nade i ljubavi.

«Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu

mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne» (Lk 1,50-

52).

Kao zalog Boţje zaštite molim svima blagoslov svemogućeg Boga Oca i Sina i Duha

Svetoga.

U Zagrebu 3. siječnja 1992.

Franjo kard. Kuharić,

zagrebački nadbiskup

i metropolit ____________________________________________

GK, 12. siječnja 1992., str. 3; MDP, str. 203-204.

Siječanj, 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Papa svojim visokim moralnim ugledom dosljedno brani univerzalna načela ljudskih

prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima.

Brzojav zahvale papi Ivanu Pavlu II. za priznanje drţave Hrvatske. Sveti oče!

Neizmjerno smo obradovani odlukom Svete Stolice da je priznata slobodna i

demokratska drţava Hrvatska. Izraţavam u ime Crkve u Hrvata duboku zahvalnost Vašoj

Svetosti jer svojim visokim moralnim ugledom dosljedno branite univerzalna načela

ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima.

Priznanje Svete Stolice u sluţbi je mira i pomirenja da ljudi i narodi dobre volje budu

slobodni i u prijateljskim odnosima.

Ostajemo uvijek zahvalni za veliko dobročinstvo i molimo po zagovoru Kraljice Mira da

se u našim prostorima ostvari što prije siguran i trajan mir.

Uvijek vjerna Hrvatska ponizno moli apostolski blagoslov Vaše Svetosti.

S izrazima duboke odanosti, zahvalnosti i ljubavi

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački __________________________

GK, 19. siječnja 1992., str. 3.

Siječanj, 1992. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE:

Naše mjesto među narodima svijeta ne treba biti veće, ali ni manje od onoga što zaista

jesmo i što moţemo postati kao ravnopravni graditelji boljega svijeta.

Poruka vjernicima u povodu međunarodnog priznanja Hrvatske. Poštovani i dragi vjernici!

Radost hrvatskog naroda radi uspostavljene i međunarodno priznate hrvatske drţave

radost je i biskupa-pastira Crkve u Hrvatskoj. Time ujedno izraţavamo poštovanje čvrstoj i

ustrajnoj volji naroda, izraţavanoj na mnogo načina u prošlosti, a u sadašnjosti iskazanoj

slobodnim izborima i referendumom kao zakonitim i demokratskim načinom donošenja

političkih odluka.

Ĉestitke slovenskom narodu i Crkvi

Uvjereni smo da će i druge drţave koje nastaju na ovim europskim prostorima moći bolje

nego dosada ostvarivati duhovni i materijalni napredak svojih građana. Upućujemo stoga

čestitke slovenskom narodu kao i Crkvi koja u njemu ţivi na uspostavi i priznanju slovenske

drţave. Hrvatska drţava samim svojim nastankom zahtijeva uspostavu mira i na svojim

granicama i u njoj samoj te, usprkos nasrtaju na ţivot i slobodu hrvatskog naroda, duţna je

biti pouzdani oslonac napora da se konačno i u ovom dijelu Europe uspostavi civilizacija

mira, slobode, suradnje u uzajamnom poštivanju naroda.

Hrvatskoj treba mudrost i poţrtvovnost

Drţava Hrvatska koja započinje svoj puni samostalni ţivot traţit će od svih građana,

napose od onih kojima je povjereno vođenje javnih poslova, mudrost i poţrtvovnost,

odgovorno i nesebično ulaganje vlastitih sposobnosti u izgrađivanju općeg dobra. To je onaj

skup duhovnih, pravnih, kulturnih, privrednih i drugih uvjeta za dostojan ţivot pojedinaca,

obitelji, zajednica i cjelokupnog društva drţave Hrvatske koji treba da se trajno poboljšava i

usavršava.

Crkva pred novim izazovima

Crkva je svjesna da i njezina duhovna uloga stoji pred novim izazovima i novim

pothvatima. Razlikujući zemaljske vrijednosti i svjetovne odgovornosti od nadnaravnih

ciljeva Crkve te poštujući vlastiti djelokrug svjetovnih vlasti i vremenite zadaće građana,

Crkva se ne isključuje iz društva, već suradnički ostvaruje svoje poslanje: naviješta

evanđelje Isusa Krista, slavi svete sakramente, sluţi kao Majka i Učiteljica duhovnoga i

moralnog ţivota. Ona i na ovim prostorima ostaje «u Kristu kao sakramenat ili znak i

sredstvo najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda» (LG 1).

Narav Crkve iznosi nam ukratko II. vatikanski sabor kada uči da je Crkva «po svojoj

naravi ljudska i boţanska; vidljiva i nevidljivim stvarnostima obdarena; gorljiva u

djelovanju i odana kontemplaciji; nazočna u svijetu, a ipak putnica» (SC 2). Iz naravi Crkve

proizlazi i njezino mjesto u ljudskom društvu, proizlaze njezina prava i njezine duţnosti.

Svojom vidljivom i povijesnom prisutnošću Crkva se susreće sa svim ljudskim stvarnostima

i ustanovama. Načini suradnje uspostavljaju se na osnovi uzajamnog poštovanja i

sporazumijevanja između Crkve i svjetovnih institucija. Kada se radi o odnosu s drţavom,

nadleţnost Svete Stolice dolazi posebno do izraţaja. Naša će se Crkva truditi da na tim

osnovama, u ljubavi i pravednosti, bude suputnica i suradnica spasenja za sadašnje i

buduće naraštaje našega naroda.

Pripravni za ekumenski dijalog

Govoreći o svom mjestu u društvu, o svojim pravima i duţnostima, Crkva se u isti mah

zalaţe i za prava drugih. Poštovanje svake ljudske osobe i svake iskrene savjesti temelj je

pravednog društva. Posebno nam valja poštivati vjernike i vjerske zajednice, da bi svi mogli

– prema vlastitom vjerskom učenju i vjerničkoj savjesti – sudjelovati u duhovnoj izgradnji

ljudi, ravnopravnih građana i drţavljana Republike Hrvatske. Smatramo da nije nikakvo

nametanje, već jednostavno svjedočenje ako izjavimo da smo iskreno pripravni za

ekumenski dijalog na prostorima gdje ţivimo i gdje se susrećemo s kršćanima drugih

Crkava i crkvenih zajednica.

Ti će nam preduvjeti olakšati zadatak preporoda koji stoji pred nama.

Skrb za povratak prognanih i obitelji sa ţrtvama

Prva teška zadaća koju nam je svima nametnuo nemilosrdni ratni vihor jest iznova

graditi. Graditi u doslovnom, materijalnom smislu: nove domove, nova sela i gradove. Treba

nam iznova graditi tvornice, škole, bolnice, mostove, ceste. Treba nam iznova graditi crkve,

tako surovo oštećene i porušene. Neće biti manje zahtjevno iznova graditi duhovnu i

moralnu građevinu, zajedništvo, oţivjeti ljubav prema zavičaju, postaviti na noge naše

ţupne zajednice. Stotine tisuća naših prognanika bačeno je u situaciju potpune ovisnosti o

drugima i nemoći da sami iz ruševina podignu svoje domove i svoje gospodarstvo. Treba

ohrabriti njihovu poduzetnost i volju za ţivot, da uz pomoć drţave i drugih ustanova doţive

svoju ljudsku vrijednost i radost kojom čovjekovo srce ispunjaju plodovi njegova rada.

Ţrtve koje su pale, često na tako okrutan način, posebno su poglavlje našega strašnog

stradanja. Veliki kriţ naše vjere i naše molitve neka im sačuva spomen! Bliskost i potpora

njihovim najbliţima treba da traje i da donosi plodove ljudske solidarnosti i kršćanske

ljubavi.

Potrebno je pomirenje i uzajamno opraštanje

Opterećuju našu dušu napose oni čije smo ţrtve. Velika su nam zla nanijeli. Kako ih

susretati u daljem ţivotu? Osjećamo svoju nemoć, ali se upravo stoga molimo Raspetome

Gospodinu i Njegovoj majci pod kriţem da bi nam bilo darovano – makar postupno, s

vremenom – usvojiti srcem Isusov vapaj: «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine» (Lk 23,34).

No isto tako moramo usvojiti molitvu koju nas je Isus naučio: «Oprosti nam duge naše kao

što i mi opraštamo duţnicima našim» (Mt 6,12). U ratnim sukobima stradavaju i napadači i

branitelji, pa je jednima i drugima potrebno pomirenje i uzajamno oproštenje.

Doprinos u riznicu naroda

Odsada ćemo se predstavljati vlastitim imenom i s nepomućenim ćemo vlastitim

identitetom surađivati s drugim narodima, s njihovim mnogovrsnim ustanovama privatnoga

i javnog karaktera. To nam otvara nove mogućnosti i nove zahtjeve. Obnovljenu i pročišćenu

kulturu unosit ćemo kao svoj doprinos u riznicu naroda. Bit ćemo obdarivani, ali ćemo i

obdarivati. Nadići ćemo osjećaj povrijeđenosti i drugorazrednosti koji su nam nametnuli.

Naše mjesto među narodima svijeta ne treba biti veće, ali ni manje od onoga što zaista

jesmo i što moţemo postati kao ravnopravni graditelji boljega svijeta.

Veliku pomoć domovini pruţaju u tome njezini građani rasuti po svijetu. Poštovanje koje

stječu svojim vladanjem i svojim radom uvećava čast hrvatskog imena i u očima svih koji ih

susreću. Zajedno sa svojim svećenicima predstavljaju katoličku zajednicu hrvatskoga jezika

i kulture uključenu u mjesnu Crkvu, pa je i po njima naša domaća Crkva nazočna u

svakidašnjem ţivotu Opće Crkve.

Briga za hrvatske vjernike u susjednim republikama

Kao biskupi Crkve u Hrvata osjećamo na posebni način potrebu i duţnost surađivati s

hrvatskim katoličkim narodom susjednih republika, koji tu ţivi u svom stoljetnom zavičaju.

Kao građani svojih drţava oni su – zajedno s drugim sugrađanima – ravnopravni i časni

graditelji društvene pravde, blagostanja i općeg mira. To međutim zahtijeva da kao

katolička zajednica istog jezika i iste povijesti budemo povezani u mnogovrsnim oblicima

crkvene djelatnosti, uređenja i unapređenja crkvenog ţivota.

Uzajamnost i solidarnost

Gdje su nam sile za takav pothvat?

Uzajamnost, solidarnost, kršćanska ljubav iskazivane i doţivljavane u nevoljama koje su

nas pogodile, zasvjedočene ne samo u granicama naše domovine nego i nadaleko izvan

granica, otkrile su i razvile neslućene mogućnosti i duhovne energije koje – pouzdano se

nadamo – neće malaksati već će se još više rascvasti suočene s velikim izazovom sveopće

obnove. Sloga svih ţivotnih nazora i političkih gledišta u naporima koji nas očekuju velika je

društvena krepost koju stavljamo svima na srce.

Zahvala Svetom ocu i katolicima svega svijeta

Posebno nam je čast izreći javnu zahvalu Svetome Ocu, biskupima Katoličke Crkve,

katolicima čitavoga svijeta. Naše zajedništvo s Općom Crkvom iskazalo se u ovom

dramatičnom povijesnom času u svim oblicima potpore i suradnje: u molitvi, u karitativnoj

pomoći, u zalaganju da se uspostavi mir i pravda. To se posebno pokazalo u činu kojim je

Sveta Stolica priznala hrvatsku drţavu. Ne zaboravljamo na isti način zahvaliti drugim

vjerskim zajednicama kao i svim ljudima dobre volje, posebno onima na vlasti, na svemu što

čine za naš mir i za našu slobodu. Očekujemo da će nas ta ljubav i solidarnost pratiti i

nadalje.

Boţja će nas ruka i dalje voditi

Uza sve načine pomoći i uza sve izraze solidarnosti u našoj patnji, pouzdanje u Boga,

izraţeno kroz ustrajnu i pouzdanu molitvu pojedinačnu i zajedničku, posebno je krijepilo

naš duh i nadu i u najtjeskobnijim časovima. Iskustvo Boţje dobrote prema nama pretvara

se u pjesmu zahvalnu ali i u čvrsti razlog povjerenja da će nas Boţja ruka voditi na putu

kojim smo krenuli.

Krenimo u ime Boţje! S nadom da započinje novo razdoblje u povijesti naroda i Crkve na

ovim prostorima, zazivamo Boţji blagoslov na hrvatsku drţavu, na sve njezine građane, na

javne vlasti i njihovo djelovanje, da bismo svi zajedno, svatko prema daru i odgovornosti

koja mu je povjerena, napredovali u mudrosti i milosti pred Bogom i pred ljudima (usp. Lk

2,52). Presvetoj Djevici, najvjerniji Majci-odvjetnici Hrvatske, izručujemo sebe, Crkvu,

narod i njegovu budućnost.

+ Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

+Antun Tamarut, +Anto Jurić,

nadbiskup riječko-senjski nadbiskup splitsko-makarski

+Marijan Oblak, +Ćiril Kos,

nadbiskup zadarski biskup đakovački i srijemski

+Slavomir Miklovš, +Antun Bogetić,

vladika kriţevački biskup porečki i pulski

+Srećko Badurina, +Slobodan Štambuk,

biskup šibenski biskup hvarski

+Josip Bozanić, +Ţelimir Puljić,

biskup krčki biskup dubrovački

+Ivan Prendja, +Đuro Kokša,

nadbiskup-koadjutor zadarski pomoćni biskup zagrebački

+Marin Srakić, +Juraj Jezerinac,

pomoćni biskup đakovački pomoćni biskup zagrebački

+Petar Šolić, +Marko Culej,

pomoćni biskup splitski pomoćni biskup zagrebački

Katolički biskupi iz Bosne i Hercegovine priključuju se poruci radosti hrvatskog naroda

radi međunarodnog priznanja hrvatske drţave,

+Vinko Puljić,

nadbiskup vrhbosanski

+Pavao Ţanić, +Franjo Komarica,

biskup mostarsko-duvanjski i trebinjski biskup banjalučki

U Zagrebu, 15. siječnja 1992. godine

_________________________________________________________________________

GK, 26. siječnja 1992., str. 3. Podnaslovi u Poruci su redakcijski, Glasa Koncila.

15. siječnja NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Priznanje suverene hrvatske drţave otvara ulaz hrvatskom narodu i građanima

Hrvatske u novu budućnost.

Izjava preko HTV-a, povodom međunarodnog priznanja Hrvatske

Priznanje suverene, neovisne i demokratske drţave Hrvatske, kao i Slovenije, od Svete

Stolice i niza europskih drţava svakako je prvorazredni povijesni događaj koji znači veliku

povijesnu prekretnicu za hrvatski,odnosno slovenski narod.

Hrvatska je u vrijeme svojih narodnih vladara bila suverena drţava. Kada je izumrla

loza hrvatskih kraljeva, Hrvatska je ušla na temelju Pacta convente 1102. u personalnu

uniju s ugarskim kraljem. Iako je zadrţala svoj identitet slobodne kraljevine, ipak je njezin

suverenitet bio ograničen. Sada nakon 890 godina Hrvatska postaje samostalna drţava, s

punim suverenitetom i upisana je u katalog slobodnih drţava Europe i svijeta. Time dobiva

puno pravo da bude međunarodni subjekt, da sebe samu zastupa i govori u svoje ime bez

ikakvih posrednika.

Sveta Stolica i drţave koje su priznale Hrvatsku slijedile su univerzalno pravo slobode,

samoodređenja naroda i izvršile su obvezu koju su preuzele međunarodnim deklaracijama o

pravu osoba i naroda, zaključnim dokumentima iz Helsinkija i konačno Pariškom poveljom.

Dakle, priznanje je čin dosljednosti u poštivanju načela slobode za sve, pravde za sve. To su

opet temelji mira! Samo slobodni narodi mogu biti suradnici za opće dobro sviju. Ţelimo da

budu priznate slobodnim i one republike koje to ţele.

Svijest i savjest suvremenog svijeta, nakon teških iskustava imperijalizama,

totalitarizama i kolonijalizama, sazrela je do tolike mjere da isključuje svako tlačenje nad

ljudima i narodima. Ovo je priznanje plod te svijesti. Stoga priznanje slobodne hrvatske

drţave nije upereno protiv nikoga, kao što je istaknuto u dokumentu Svete Stolice, nego je

izraz zauzetosti za pravo svakoga, i čovjeka i naroda. To je pobjeda pravde i istine, to je

pobjeda slobode i mira! Dakako, to priznanje Hrvatsku kao slobodnu drţavu slobodnih

građana, obvezuje da to uistinu bude; da bude u punom smislu pravna drţava u kojoj je

isključena svaka povreda ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe. Demokratski izabrana

vlast mora nad tim bdjeti pred Bogom i svijetom da opravda povjerenje koje joj je

priznanjem iskazano od strane slobodnoga svijeta.

Priznanje suverene hrvatske drţave otvara ulaz hrvatskom narodu i građanima

Hrvatske u novu budućnost, vjerujemo bolju budućnost duhovnoga, moralnog, kulturnog i

materijalnog napretka.

Ovo priznanje je plod i tolikih nevinih ţrtava koje su pale na tlu Hrvatske u ovom

nametnutom i okrutnom ratu. Tolike patnje priskrbile su nam nebrojene prijatelje u

narodima Europe i svijeta.

Zahvaljujemo Svetom ocu Ivanu Pavlu II. i svim drţavnicima koji su priznanjem

potvrdili neotuđivo pravo hrvatskog naroda na slobodu. Milosrdnog Boga molimo da

blagoslovi pravednim i sigurnim mirom ovaj veliki povijesni događaj! Neka mir Boţji

zavlada među ljudima i narodima u našim prostorima i u cijelom svijetu!

__________________________

GK, 26. siječnja 1992., str. 4.

16. siječnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ţelimo i molimo svemogućeg Boga da Hrvatska bude u punom smislu pravna drţava u

kojoj će svaki pojedinac biti poštivan i zaštićen u svojim pravima, u kojoj će se stvarati

čovječni odnosi na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti. Govor na novogodišnjem primanju predstavnika vjerskih zajednica

kod predsjednika Republike Hrvatske. Poštovani Gospodine Predsjedniče suverene i neovisne Republike Hrvatske!

Ovogodišnji susret predstavnika Crkve u Hrvata i drugih vjerskih zajednica s Vama i s

Vašim poštovanim suradnicima osvijetljen je s izuzetnim događajem za našu više nego

tisućljetnu povijest; odvija se u ozračju posebne svečanosti i radosti. Republika Hrvatska je

priznata od Svete Stolice i gotovo svih drţava Europe kao slobodna, neovisan i suverena

Drţava. Priznanja dolaze i izvan Europe: Kanada, Australija, Novi Zeland … Ulazi u krug

slobodne i demokratske Europe sa svojim imenom, sa svojim dostojanstvom da u svoje ime

govori, da sebe tumači i da se uključi u veliku zajednicu slobodnih naroda prilogom svoje

povijesti i kulture, svoga duha i savjesti.

U ime hrvatskih biskupa izraţavam Vam, Gospodine Predsjedniče, iskrene čestitke i

zahvaljujem Vama i svim djelatnicima hrvatske politike, diplomacije, znanosti i kulture za

taj uspjeh. Priznanjem su okrunjeni mnogi napori, brige i tjeskobe. Mudro je trebalo braniti

istinu, tumačiti stvarnost, opravdavati prava i otkrivati svijetu kakva nam je bila prošlost,

kakva nam je sadašnjost i kakvu hoćemo budućnost.

Priznanje slobodne Hrvatske, slobodne domovine svih njezinih građana plod je također

krvi njezinih branitelja, patnje ranjenika i neopisivog trpljenja stotina tisuća prognanika.

Ovaj nametnuti i okrutni rat protiv Hrvatske otvorio je oči svim ljudima dobre volje; unio je

u njihovo srce osjećaje supatnje sa ţrtvom nasilja. Iz te spoznaje rodila se u bezbrojnim

dušama u domovini i u svijetu velikodušna solidarnost da pomognu stradalima. U toj

solidarnosti prednjačila je iseljena Hrvatska na svim kontinentima. Iseljeni Hrvati diljem

svijeta ujedinili su se u toj solidarnosti, ali ne samo materijalnom i moralnom pomoći; oni su

bili kolektivni ambasadori Hrvatske kod svojih vlada. Srdačna hvala svima!

Svim vladama drţava koje su priznale Hrvatsku i susjednu Sloveniju izričem u ime naše

Crkve duboku zahvalnost. Ta odluka svjedoči o zauzetosti demokratskih drţavnika o

njihovoj zauzetosti za pravednost, slobodu i mir.

Neka mi bude dopušteno da u ovom svečanom času izrečem toplu zahvalnost Svetom ocu

Ivanu Pavlu II. Vjeran svom neumornom nastojanju da naš svijet bude svijet pravde, svijet

u kojem se svuda i uvijek poštuju ljudska i nacionalna prava, on je uloţio svoj veliki moralni

ugled za našu pravednu stvar. Pozivom cijeloj Crkvi, koji su prihvatili svi episkopati svijeta,

da se moli za pravedan mir u Hrvatskoj, moţemo kazati da nas je poloţio u srce svijeta.

Koliki su milijuni na svim kontinentima molili za naš mir, potaknuti od svojih biskupa, a da

prije toga moţda nisu ni znali da postojimo. Papa je upućivao vladama slobodnoga svijeta

svoje preporuke da donesu pravedne odluke koje će zaštiti slobodu i prava potlačenih.

Srdačna hvala svima koji za nas mole i koji nam pruţaju humanitarnu pomoć!

Ali, pravedno je ovdje spomenuti još jednu vrstu dobročinitelja. Da je istina o Hrvatskoj

osvojila svijet, moramo istaknuti zasluge tolikih djelatnika, domaćih i stranih, na području

javnog priopćivanja. To su novinari i snimatelji koji su kroz tisak, radio i televiziju nastojali

objektivno obavještavati o onom što se događa u Hrvatskoj u ovom razornom ratu. I oni su

se borili za istinu i pravdu protiv nasilja i kleveta. Neki su od njih u toj borbi poloţili i ţivot.

Neka ih pravedni Sudac primi u svoju svjetlost! Mi im ostajemo trajno zahvalni. Oni su

istinoljubivošću rasvijetlili savjest drţavnika i poticali dobrotvornost pojedinaca i

humanitarnih te karitativnih organizacija.

Pravedno je spomenuti i europske promatrače koji također sluţe istini i nastoje da se

uspostavi mir! S poštovanjem i molitvom sjećamo se i njihovih poginuli sudrugova koji su

pali na tom časnom poslu. Preporučujemo ih Boţjoj ljubavi! Hvala svima!

Hrvatska je priznata suverenom i neovisnom drţavom!

Što joj ţelimo? Najprije joj ţelimo mir na cijelom njezinu području i mir na njezinim

granicama da moţe slobodna sa slobodnim susjedima izgrađivati pravedne odnose u

poštovanju i sigurnosti. U miru će, uz solidarnost svijeta, graditi porušeno, nadoknaditi

oduzeto, povratiti prognanike na njihova ognjišta.

Ţelimo i molimo svemogućeg Boga da Hrvatska bude u punom smislu pravna drţava u

kojoj će svaki pojedinac biti poštivan i zaštićen u svojim pravima, u kojoj će se stvarati

čovječni odnosi na temeljima socijalne pravednosti i zakonitosti; u kojoj će biti zaštićeno

dostojanstvo obitelji i poštivana svetost ljudskog ţivota od začeća do naravne smrti.

Ţelimo da drţava Hrvatska bude drţava sloge i suradnje svih ljudi dobre volje na

velikom poslu duhovne, moralne, kulturne i materijalne obnove. Taj posao mora okupiti sve

moralne, poštene i stručne ljude, bez obzira na razne druge pripadnosti. U misli mi dolaze

riječi Svetoga pisma: «Pravda nek poteče kao voda, i pravica kao bujica silna» (Am 5,24).

«Mudrošću se zida kuća i razborom utvrđuje» (Izr 24,3). «Sijte pravednost, poţet ćete ljubav;

krčite zemlje nove: vrijeme je da Gospoda traţite dok ne dođe i podari vam pravdom» (Hoš

10,12). Sve su to riječi Boţje mudrosti.

Ukratko, ţelimo da Hrvatska bude tako uređena da će svaki čovjek dobre volje biti

sretan da u njoj ţivi.

Pred svim je građanima Hrvatske ogroman posao: sagraditi porušeno, izliječiti ranjeno,

ispraviti nepravde i pravednim zakonima urediti sve odnose prava i duţnosti da budu

dostojni ljudskoga i nacionalnog ţivota.

Ţelimo i molimo da naša lijepa domovina Hrvatska stoji pred Bogom i pred svijetom

čiste savjesti!

S tim ţeljama, Gospodine Predsjedniče, Vama i svim Vašim suradnicima u Saboru i

Vladi čestitamo i ţelimo s Boţjim blagoslovom mirnu novu godinu 1992. i trajnim mirom

blagoslovljena buduća vremena slobodne Hrvatske!

Hvala!

______________________ GK, 26. siječnja 1992., str. 8.

5. oţujka 1992.

GRUPA SVEĆENIKA ZADARSKE NADBISKIPIJE:

Pitamo se: Kakvo i kome su zlo učinile naše crkve, starci, ţene i djeca? Apel Georgeu Bushu, predsjedniku SAD, Lordu Carringtonu, predsjedniku Mirovne konferencije, Boutrosu Ghaliju, generalnom tajniku ONU, papi Ivanu Pavli II. i patrijarhu Pavlu, poglavaru Srpske pravoslavne Crkve.

Mi, prognani katolički svećenici zadarske nadbiskupije obraćamo se Vama: Naša

domovina Hrvatska teško je stradala u ratu koji joj je nametnut. Nadbiskupija Zadar, koja

se proteţe na općine Zadar, Pag, Biograd, Obrovac, Benkovac, i djelomično Knin, u svojoj

dugoj povijesti ne biljeţi slična stradavanja.

Zla koja nam se događaju nemaju nikakva opravdanja: uništavaju se obiteljske kuće,

škole, crkve, bolnice … Dođite i uvjerite se u istinitost naših tvrdnji!

Naši su vjernici potpuno ili djelomično iseljeni iz 43 ţupe. U 33 ţupe nema gotovo

nikoga, niti ikakvih vjerskih djelatnosti: ne smijemo ni mrtve pokapati na njihovim

grobljima.

Dvanaestorica svećenika je potpuno prognano, a petorica ne mogu posjećivati dijelova

svojih ţupa.

Šezdeset naših sakralnih objekata je oštećeno, od toga pedeset teško. Dvanaest crkava je

potpuno uništeno. Naglašavamo da naše crkve redovito stradavaju nakon osvajanja terena

od jugovojske ili u primirju. Obično se uništavaju miniranjem. Točan broj nestalih i ubijenih

civila nije poznat. Koliko nam je poznato, ima još ubijenih civila koji nisu pokopani. U

benkovačkom kraju ostalo je nešto starije čeljadi koja je izloţena fizičkom istrebljenju.

Ubijanje neduţnih civila izvršeno je u Jasenicama, Kruševu, Bruškoj, Benkovcu i Murvici a

u Škabrnji i Nadinu svirepo masakriranje.

Pitamo se: Kakvo i kome su zlo učinile naše crkve, starci, ţene i djeca? Energično

odbacujemo svaku moguću tvrdnju da su naše crkve sluţile ičemu drugome osim

propovijedanju evanđelja.

Štoviše, svagdje smo se zalagali da se sačuvaju pravoslavni sakralni objekti. Nije nam

poznato da je na našem području srušena niti jedna pravoslavna crkva.

Ovaj apel upućuju prognani katolički svećenici moleći Vas da se zaloţite za mir i

normalan ţivot u ovom kraju. Ne moţemo šutjeti jer bi naša šutnja bila jednaka zločinu.

Veoma smo Vam zahvalni na razumijevanju.

(Slijede imena 17 potpisnika)

_________________________

GK, 15. oţujka 1992., str. 1.

18. oţujka 1992.

KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I ZAŠTITU OKOLIŠA FRANJEVAĈKE

PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA (SPLIT):

Upozorenje na ratna razaranja i traţenje pomoći u njihovom otklanjanju. Dopis je poslan na više crkvenih i međunarodnih institucija, među ostalima: Drţavnom tajništvu Svete Stolice, Uredu „Pravda i mir“ Generalne kurije franjevačkog reda u Rimu, biskupskim konferencijama Njemačke, Kanade i SAD-a, te Vijeću Europske zajednice u Bruxelles-u.

Cijenjeni Naslove!

Svijet je uglavnom upoznat s okrutnim ratom koji još od 17. kolovoza 1991. godine bjesni

u našoj domovini Hrvatskoj. No, naţalost, malo se zna o pravom licu i naličju ovoga rata, a

da o posljedicama – kako materijalnim tako i duhovnim – i ne govorimo. Lošem protoku

pravih informacija i cjelovite istine pridonose i sredstva javnog informiranja u pojedinim

drţavama čiji novinari, ne tako rijetko, više sluţe političkoj propagandi toboţnjih čuvara

Jugoslavije i zaštitnika srpstva, nego li stvarnoj istini.

Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja se sjedištem u Splitu intenzivno

proţivljava ovu tešku Golgotu vlastitog naroda. Djelujući u biskupijama Split, Šibenik,

Zadar i Rijeka, koje su direktno uključene u ovaj teški rat, provincija najizravnije osjeća

strašna razaranja i progone. To najočitije pokazuju brojke do kojih smo do sada došli.

1. U Provinciji je oštećeno, razoreno ili potpuno uništeno 120 crkvenih objekata;

2. Dva samostana (Karin i Knin) su potpuno napuštena i za sada nemamo nikakvih

podataka što je s njima učinjeno;

3. Napuštene su 22 ţupe i iz njih je protjerano preko 30.000 vjernika, čije su kuće i

gospodarstva u potpunosti ili djelomično uništena;

4. 29 svećenika protjerano je iz tih ţupa; dvojica su bila zatočena od srpskih ekstremista

i vojske, a jedan od njih i teško maltretiran, dok je jedan brat, fra Mile Mamić, poginuo;

5. Zbog ţivotne ugroţenosti naši Novaci, sa svojim odgojiteljima, morali su prijeći u

Sumartin (otok Brač), a cijela Gimnazija (11 profesora, 3 odgojitelja i 38 učenika) iz istih

razloga morala je napustiti Sinj i smjestiti se u neadekvatnim prostorijama u našem

samostanu i u hotelu u Ţivogošću;

6. Nekoliko naših ţupa koje graniče s okupiranim područjima na kojima se nalaze

neprijatelji ţivi u strahu, a ekološka katastrofa kojom neprijatelj prijeti rušenjem

hidroelektrane Peruča uništila bi cjelokupno područje, skupa s florom i faunom, u duţini 60

kilometara;

7. 28. veljače 1992. god. Neprijatelj je uništio strojarnicu spomenute hidroelektrane i

oštetio turbinu i generator te od tada oko 60 tona ulja teče Cetinom i ugroţava ţivote oko

200.000 ljudi koji iz te rijeke dobivaju potrebne količine vode (općine: Omiš, Makarska, Brač

i Hvar).

Uz opravdani strah da bi navedeni podaci sutra mogli biti i porazniji ističemo kako je

neprijatelj najviše uništavao, palio, rušio i potpuno devastirao čista hrvatska naselja u

kojima nikada nije ţivio ni jedan Srbin.

Ovi globalni podaci sa samo jednog područja i na strani samo jedne redovničke zajednice

najočitije svjedoče o strahotama sadašnjega rata.

Zbog svega navedenog u ime pravde, mira i zaštite prirode, tih temeljnih bogatstava

čovječanstva i njegove budućnosti podiţemo svoj glas da se zaustavi taj rušilački pohod i

spriječe njegovi autori u daljnjem razaranju, pljački i ubojstvima, ali i svi oni koji direktno

ili indirektno pomaţu ovakve aktere, stavljajući često u isti rang napadnutu Hrvatsku i

agresora Srbiju i JA.

Molimo Vas i sve ljude dobre volje kojima su mir i dobro čovječanstva na duši da

poduzmete sve kako bi se istina širila i povratio mir u našu domovinu, ali i u cijeli svijet.

Traţimo i Vašu svesrdnu pomoć u saniranju teških materijalnih posljedica ovoga rušilačkog

rata, ali i onu koju nam moţete pruţiti na duhovnom planu svojim savjetima, stručnošću,

ţrtvom i molitvama.

Nadajući se da nećete ostati gluhi na ovaj naš vapaj unaprijed Vam zahvaljujemo i ţeleći

da u cijelome svijetu vladaju mir, pravda i bratsko razumijevanje, srdačno Vas

pozdravljamo.

U ime svih članova Komisije, njezin pročelnik:

(Dr. fra Bruno Pezo)

_______________________________________________________________________

GK, 29. oţujka 1992., str. 3; Arhiv Franjevačkog provincijalata, Split, br. 4/92

Travanj, 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Moţe li još poziv, uporan i čovječan, taknuti savjest odgovornih za rat da prestanu s

nasiljem, da čuju krik ţrtava na objema stranama, da se oslobode od mitova koji su

zamračili dušu!

Uskrsna čestitka.

Nakon tame Velikog petka dolazi sjaj uskrsne svjetlosti. Onima koji dođoše u Getsemani

da ga uhvate Isus reče : „Ovo je vaš čas i vlast Tminâ“ (Lk 22,53). Veliki petak je događaj u

kojem se zgusnula sva drama trajnog sukoba između dobra i zla u ljudskoj povijesti. Taj

sukob počinje u ljudskom srcu. Proširuje se u ljudskim zajednicama. Povijest se odvija u

napetosti između pravde i nepravde, ljubavi i mrţnje, istine i laţi. Isus Krist – Bog i čovjek –

ušao je u tu dramu i postaje Ţrtva.

Evanđelje nam svjedoči kako se na početku njegova javnog ţivota Isusu pribliţio Sotona

kao zavodnik. Nudio mu je slavu, moć, bogatstva i uţitke svijeta pod jednim uvjetom da mu

se pokloni i da ga prizna svojim bogom. „Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš“ (Mt 4,9).

Krist je propovijedao Evanđelje o kraljevstvu Boţjem, o novom čovjeku, o novom svijetu

pravednosti, ljubavi i mira. Pozivao je ljude od laţi k istini, od mrţnje k ljubavi, od grijeha k

Bogu. „Prošao je zemljom čineći dobro“ (Dj 10,38). Potvrđivao je svoju riječ Boţjim djelima.

„Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati … Ali ako činim, .. djelima vjerujte!“ (Iv

10,37-38). Njegov je ţivot bio svjetlo svetosti i objava ljubavi i milosrđa. Sotona, uvijek

protivan Bogu svojim izobličenim bićem, pokrenuo je sile mrţnje i laţi da satru Nevinoga.

Na Veliki petak pribliţio se Isusu kao osvetnik. Isus je proglašen zločincem. Tuţitelji su

vikali pred Pilatom: „Kad on ne bi bio zločinac. Ne bismo ga predali tebi!“ (Iv 18,30).

Koliko su puta u povijesti neduţni proglašavani zločincima! Isus Krist je bio razapet na

kriţ. Time se htjelo zauvijek izbrisati njegov spomen iz pamćenja ljudi. Bio je to najokrutniji

način da se čovjeka izbaci iz društva kao najbezvredniji otpad. Tako je sudila vlast Tminâ.

Ima u ţivotu i u povijesti takvih situacija da se zlo tako osili da se čini nepobjedivim, a

njegova moć upravo u mrţnji laţi postaje bezdušno nasilje; sije smrt. To je vlast Tminâ. Na

djelu je „čovjekoubojica ljudi od početka … i otac laţi“ (Iv 8,44).

Nije li i ovaj rat, razoran i okrutan u Hrvatskoj, a sada kao poţar proširen u Bosnu i

Hercegovinu, vlast Tminâ? To je Veliki petak za one nacionalne zajednice, makar bile i

većinske, koje se hoće, u ime stvaranja čistog prostora za jednu nacionalnu zajednicu,

protjerati iz stoljetnih obitavališta, koje se napada svim razornim sredstvima, koje se

proglašava napadačima premda su ţrtve. Tako je jedna rasistička politika, bez pameti i

savjesti, huškala na rat i umnaţala ranjene, mrtve, prognane; umnaţa ruševine gradova i

sela, domova i crkava, bolnica i škola. Nasiljem se hoće nametnuti jednostrana rješenja i

postići nepravedne ciljeve. Zato su pogaţena sva primirja i etička načela. To okrutno nasilje

zasluţuje svaku osudu i prosvjed pred Bogom i svijetom.

Moţe li još poziv, uporan i čovječan, taknuti savjest odgovornih za rat da prestanu s

nasiljem, da čuju krik ţrtava na objema stranama, da se oslobode od mitova koji su

zamračili dušu! Mogu li odgovorni za rat shvatiti da su i oni sami ţrtve velike obmane! S

kakvim će predznakom biti upisana u povijest njihova imena? Molimo svemogućega Boga da

potrese i rasvijetli savjesti!

Ipak, makar proţivljavamo Veliki petak, slavimo Uskrs. Zlo ne moţe biti trajni

pobjednik. Dok je Isus visio na kriţu u strašnim mukama, mučitelji su mu dovikivali:

„Druge je spasio, neka spasi sam sebe, ako je on Krist Boţji, Izabranik!“ (Lk 23,35). Bili su

uvjereni da su pobijedili Pravednika. Ali, on treći dan Boţjom moći ustaje iz groba u slavi

svoga preobraţenog i besmrtnog čovještva za puninu vječnoga ţivota. Uskrs je događaj Boţje

pobjede. Kao što je Isus Krist samog sebe, radi našeg pomirenja i spasenja, uključio i

pridruţio svim patnicima na Veliki petak, tako ţeli i sve nevine ljude pridruţiti sebi u slavi

uskrsnuća. Veliki petak pripada prolaznosti, a uskrsnuće je vječno. Uskrs je Boţje jamstvo

da će zlo biti pobijeđeno, da je smrt poraţena, da je Ţivot pobjednik.

U svjetlu te stvarnosti, makar kroz tutnjavu nasilja i mrţnje neka do svih stradalnika

dopre poklik nade: Sretan uskrs! Suosjećamo sa svima koji trpe; koji su protjerani iz svojih

domova; koji nose svoje rane; koji oplakuju svoje mrtve; koji prolaze kroz mučilišta. Stojimo

na ovaj Veliki petak pod kriţem svakog patnika i pozivamo na solidarnost i pomoć sve ljude

dobre volje! S kršćanskim suosjećanjem i s uskrsnom vjerom upućujemo poruku utjehe i

nade. Pravda će slaviti pobjedu. Mir će biti Boţji dar skrušenim moliteljima! Bog je

svemoguć. Molimo ga da svjetlom Uskrsnuloga rasvijetli svaku dušu koja je okovana zlom i

mrţnjom.

Svim ljudima dobre volje bio Uskrs blagdan velike utjehe i hrabrosti za dobro u istini i

pomirenju s Bogom i s ljudima! Pod kriţem je stajala Djevica i majka Marija. Na Uskrs joj je

dušu ispunila radost. Neka moli za nas da nas Uskrsnuli obdari svojim mirom! Njegov

uskrsni pozdrav zbunjenim i prestrašenim apostolima bio je „Mir vama!“ (Lk 24,36). Neka

njegov Mir ispuni naše dane i naša srca!

Franjo kard. Kuharić ______________________

GK, Uskrs 1992., str. 3.

23. travnja 1992.

BISKUP POREĈKO-PULSKI, ANTUN BOGETIĆ:

Pripadnost narodu – pitanje je vlastitog identiteta.

Pismo ţupnicima Braćo svećenici!

U ovim teškim časovima za našu Domovinu Hrvatsku pojavilo se kod nas još jedno

mučno pitanje koje mnoge smućuje.

Zbog nezaposlenosti i siromaštva ljudi traţe gdje bi mogli naći posla i zarade. O tome

nam javljaju ţupnici, a poznate su nam i muke pojedinaca. Mnogi su, naime, našli neki put

za zaposlenje u Italiji preko Talijanske Unije uz uvjet da u izjavi potpišu da su građani

Republike Hrvatske talijanske narodnosti. Od nekih se u tu svrhu zahtijeva da rabe oblik

prezimena koji je bio nametnut za fašističkog reţima; od drugih se traţe i potvrde da su im

roditelji pohađali talijanske škole. Što o tome reći, kad se znade da su nekadašnje talijanske

vlasti kod nas nasilno mijenjale prezimena i likvidirale sve hrvatske škole protjeravši

hrvatske učitelje? Ima slučajeva da su nekoji, koji su u spomenutoj izjavi napisali da su

Hrvati, bili od Unije odbijeni i na taj način Unija ih nije htjela preporučiti za posao. Kamo

vodi ta pristranost ako ne k tome da se čovjek u nevolji podlo uvjetuje?

Glede izjava da je netko Hrvat ili Talijan, svatko ima pravo izjasniti se o svojoj

narodnosti. Ali ako netko pod bilo kojim pritiskom izjavljuje da je druge narodnosti nego što

u stvari jest, smatramo to nekorektnim i nemoralnim. Mi moţemo razumjeti časovite

tjeskobe mnogih, ali kao učitelji vjere i morala moramo reći našim vjernicima što je ne samo

ponizujuće i uvredljivo, nego i nepošteno.

[...]

Netko bi mogao upitati, zašto Crkva u ovom trenutku progovara. Kad se vjernici nađu u

tjeskobi, kad treba u savjesti donijeti odluku, Crkva je kao majka duţna intervenirati svojim

autoritetom. Zna se, tko se okomljuje i na samo postojanje hrvatskog naroda, komu preteţna

većina vjernika naše biskupije pripada. Izjašnjavanje pripadnosti vlastitom narodu, pitanje

je poštenja, etike, poštivanja svog identiteta. Kao što je nepošteno i ponizujuće zatajiti svoju

vjeru, slično je nepošteno zatajiti svoju majku, svog oca, svoj jezik, svoj narod, za čiju su

samobitnost mnogi trpjeli i još uvijek trpe.

[...]

I mi smo kao odgojitelji Boţjeg naroda odgovorni pred poviješću i pred svojom savješću.

Duţni smo uputiti svoje vjernike tako da ne zataje same sebe i da se ne stide onoga što u

stvari jesu, prema poznatoj izreci našeg pjesnika: „Tuđe poštuj a svojim se diči“.

U Poreču, 2. travnja 1992.

+Antun Bogetić, biskup

________________________________________________________________________________

GK, 10. svibnja 1992., str. 3; Crkvene obavijesti biskupije Poreč i Pula, 1992./2, str. 49.

Travanj, 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Skrušenim srcem i ustrajnom molitvom vapijemo da se skrate ovi dani teških iskušenja.

Poziv vjernicima da mjesec svibanj bude mjesec molitve za obraćenje i mir. Svim vjernicima zagrebačke nadbiskupije upućujem usrdan poziv da mjesec svibanj,

posvećen Presvetoj Bogorodici, Kraljici Mira, bude zaista mjesec usrdne i ustrajne molitve

za obraćenje i mir.

Pozivam sve vjernike da u što većem broju sudjeluju u svibanjskim poboţnostima i u

euharistijskom slavlju u svojim ţupama. Prije svake večernje mise neka se moli krunica.

Hrvatska, Bosna i Hercegovina krvare.

15. siječnja ove godine mi smo hrvatski biskupi povjerili Bezgrešnom Srcu Marijinu

hrvatski narod u domovini i u svijetu i sve ljude s kojima ţivimo u našem prostoru da nam

Majka Boţja bude zaista zaštitnica i zagovornica i da milosrdnom Srcu svoga boţanskog

Sina povjeri naše potrebe u ovom vremenu krvavog nametnutog rata. Skrušenim srcem i

ustrajnom molitvom vapijemo da se skrate ovi dani teških iskušenja.

Neka Boţje milosrđe rasvijetli svaku savjest i potakne svako srce na promjenu ţivota u

skladu s Boţjim zapovijedima da budemo dostojni mira kao Boţjeg dara. Ono što ne mogu

učiniti ljudi, moţe učiniti Bog.

S tom vjerom molimo, postimo, priznajemo svoje grijehe protiv Boga i protiv čovjeka,

protiv Boţje časti i ljudskog dostojanstva da budemo dostojni mira u slobodi, pravednosti i

sigurnosti.

Patnja tolikih prognanih, ranjenih, oţalošćenih zbog gubitka svojih dragih neka bude

posvećena kriţem našega Spasitelja da budu zalog obraćenja i duhovnog uskrsnuća.

Uskrsnuli Gospodin neka bude naš mir!

Na sve zazivam po zagovoru Kraljice Mira obilje Boţjega blagoslova za utjehu i pobjedu

pravednosti, istine i ljubavi.

Nadbiskup zagrebački,

Franjo kard. Kuharić _________________________

GK, 3. svibnja 1992., str. 3.

6. svibnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Nadali smo se da bi slobodna i civilizirana Europa trebala razlikovati agresora i ţrtvu. Prosvjed predsjedavajućem Europske zajednice,

portugalskom ministru vanjskih poslova, Jahn de Jesusu Pinheiru.

S velikom ţalošću i iznenađenjem pročitao sam u novinama (Novi Vjesnik, 6. svibnja

1992., str. 2A) Vašu navodnu izjavu: «Moţemo izolirati strane koje ne ţele prestati sa

sukobom i dopustiti im da se međusobno unište, pazeći da pritom ne stradaju nevini civili».

Ako je to Vaša izjava, onda ona teško razočarava sve ljude dobre volje koji razlikuju

nesmiljenog napadača od ţrtve i koji razlikuju tko vjeruje samo u silu i ţeli silom nametnuti

svoje ciljeve, a tko ţeli mir u pravednosti za sve.

Kako ne razlikovati tko ţeli mir a tko odbija svaki sporazum i svako mirno političko

rješenje? Nadali smo se da bi slobodna i civilizirana Europa trebala razlikovati agresora i

ţrtvu. Zar su protiv mira one stotine tisuća koji su morali napustiti svoje opljačkane i

razorene domove?

Kako se moţe optuţivati one koji brane svoju slobodu i postojanje da su protiv mira i

izjednačiti ih s agresorom? Kako se moţe zapravo izjednačiti, prema La Fontainovoj basni,

vuka i janje?

Takav stav u ovoj agresiji protiv naroda koji ţele biti slobodni bio bi odobravanje prava

jačega protiv neduţne i nemoćne ţrtve.

Uvjeren sam da Vi i Europa ipak stojite na strani pravde i slobode. Ne zamjerite mi

moju iskrenost.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

Zagreb, 06. 05. 1992.

______________________ GK, 17, svibnja 1992., str. 3.

6. svibnja 1992.

BISKUP ĐAKOVAĈKO-SRIJEMSKI, ĆIRIL KOS:

Nitko ne osporava Srpskoj pravoslavnoj Crkvi podizati hramove i bogomolje, ako to

smatra potrebnim, ali je u isto vrijeme potrebno podignuti glas protiv zločina, nepravdi koje

su učinjene Hrvatima.

Pismo patrijarhu Srpske pravoslavne Crkve, gosp. Pavlu

Vaša Svetosti,

zahvaljujem na Vašoj uskrsnoj čestitki koju sam primio jučer radi blokade poštanskog

prometa.

Zahvaljujem na dobrim ţeljama, izraţenim riječima Evanđelja, koje je Vaš – i naš –

zajednički program.

Ţao mi je što nismo ostvarili svoju Deklaraciju iz Srijemskih Karlovaca, kao i iz

Slavonskog Broda.

Smijem li Vas, Vaša Svetosti, zamoliti za jedno objašnjenje. TV-Beograd prikazala je

blagoslov kamena-temeljca za novu pravoslavnu crkvu u Lovasu.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine Lovas ima ukupno – uz druge nacionalnosti –

1.441 stanovnika hrvatske i 133 stanovnika srpske nacionalnosti.

Sigurno Vam je poznata sudbina naše ţupske zajednice, i naših vjernika, koji su iseljeni,

prognani, zajedno sa svojim pastirom.

Znači li za Vas, Vaša Svetosti, da se Hrvati, i vjernici sa svojim ţupnikom, tamo neće

više nikada vratiti? – Znači li to, da pridošli stanovnici trebaju crkvu, da u njoj slave Boga i

uče ljubiti braću?

Nitko ne osporava Srpsko-pravoslavnoj Crkvi podizati hramove i bogomolje, ako to

smatra potrebnim, ali je u isto vrijeme potrebno podignuti glas protiv zločina, nepravdi, koje

su učinjene Hrvatima, vjernicima te ţupske zajednice. U ime Boga, i Evanđelja!

Jedan pravoslavni umirovljeni paroh mi je napisao svoju molitvu: „Svak na svetu ima

roda, ima branik svoj. A ja samo Tebe imam, o, Isuse moj!“

Dakako, da istom mjerom mjerim svaki zločin i nepravdu s bilo koje strane, jer „kako

budete mjerili, onako će se i vama mjeriti“ (Mat 7,2).

Pozdravlja Vas u Gospodinu odani

Ćiril Kos

biskup đakovački i srijemski __________________________

GK, 17. svibnja 1992., str. 3.

7. svibnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Agresija bezobzirno umnaţa ţrtve, ranjene, ruševine domova, protjeruje stotine tisuća

neduţnih ljudi iz njihovih mjesta Apel svjetskoj javnosti da se spriječe nasilja i da se pomogne ţrtvama rata.

U ovom tragičnom času kada agresija bezobzirno umnaţa ţrtve, ranjene, ruševine

domova, protjeruje stotine tisuća neduţnih ljudi iz njihovih mjesta u Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini, upućujem svjetskoj javnosti apel da razlikuje napadače i ţrtvu, da spriječi to

nasilje i da pomogne neduţnim ţrtvama. Potrebni su lijekovi, hrana i sklonište stotinama

tisuća prognanika.

Savjest slobodnog svijeta i europske civilizacije, koja poštuje ljudska i nacionalna prava,

mora ustati u obranu čovjeka i čovječne civilizacije.

Franjo kard. Kuharić

Zagreb, 7. svibnja 1992.

_________________________

GK, 17. svibnja 1992, str. 1.

24. svibnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ulazak Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda prijelomni je događaj naše povijesti i bit

će zaista upisan, kao u kamen uklesan u našu povjesnicu.

Izvadak iz propovijedi u Samoboru.

[…]

Dok nas proslava 750. obljetnice, moţemo kazati, samoborske samostojnosti potiče na

povijesna razmišljanja, ne moţemo i ne smijemo mimoići jedan velik i vaţan događaj koji se

baš ovih dana zbio u više nego trinaeststoljetnoj povijesti hrvatskog naroda. Povijest

hrvatskog naroda na prostorima Lijepe naše domovine upisivana je u kamen, u povelje, u

knjige. Ispisivana je kao ţivot naroda koji je nosio svoju svijest, gradio svoju kulturu, branio

svoje postojanje, preţivljavao teška vremena i prolazio kroz stoljeća ne gubeći nadu ni ţelju

da ţivi slobodan i siguran. Ĉesto potlačen, izrabljivan, raseljavan, ugroţen u samom

postojanju, odupirao se svim navalama i ipak je ostao u ţivotu sve do naših dana. Moţemo

kazati sa starozavjetnim psalmistom: „Da nije Gospodin za nas bio; kad se ljudi digoše proti

nama, ţive bi nas progutali“ (Ps 124/123).

Ali narod bez svoje drţave kao da ne postoji u međunarodnim odnosima. Narod bez svoje

drţave kao da nema imena ni povijesti. U njegovo ime drugi govore; drugi mu mjere uvjete

ţivota; drugi tumače njegovu povijest. Obično ti drugi niječu mu njegova prava i tako

postaje izloţen nasilju jačih sila i tuđih interesa.

U petak u 4 sata i trideset minuta poslije podne mogli smo vidjeti na televizijskim

ekranima kako je Hrvatska, uz pljesak predstavnika slobodnih naroda, uvedena u zajednicu

Ujedinjenih naroda, dobila svoje ime – Croatia, i svoje mjesto koje je povjereno Predsjedniku

Republike Hrvatske da ga zauzme i da to bude odsada za buduća vremena naše povijesti

znak da postojimo kao slobodan narod, da imamo svoje ime i da moţemo imati glas među

narodima svijeta kao neovisna, suverena drţava, kao slobodan narod. Moţda još nismo

pravo svjesni veličine toga događaja, a nije prošlo mnogo vremena otada kad se je za takvu

ideju išlo u zatvor. Ulazak Hrvatske, a isto tako susjedne Slovenije i okrutnim ratom

satirane Bosne i Hercegovine, u zajedništvo slobodnih naroda, potvrda je pobjede načela

slobode, prava i pravednosti. Time stječemo i pravo na zaštitu i obranu slobode i prava

protiv svakog nasilja.

Svi građani Hrvatske, ljudi dobre volje, sigurno taj događaj uočavaju u njegovoj

povijesnoj vaţnosti i pozdravljaju ga s iskrenom radošću i nadom da će svanuti dani mira i

da će Hrvatska biti uistinu za sve svoje građane domovina slobode, prava, sigurnosti i

socijalne skrbi za dostojan ţivot osobe, obitelji i svih građana dobre volje.

Ulazak Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda prijelomni je događaj naše povijesti i bit

će zaista upisan, kao u kamen uklesan u našu povjesnicu.

Apostol Jakov, Duhom Svetim nadahnut, napisao je u svojoj poslanici i ove riječi: „Svaki

dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni

sjene od mijene“ (Jk 1,17). I taj je događaj dar Boţje Providnosti jer Bog svojom pravednošću

i svojim milosrđem sudjeluje u povijesti i nadahnjuje sve dobre odluke ljudi. Stoga smo

pozvani da vjerničkim srcem zahvaljujemo Bogu za njegove darove!

Ali plemenitost duše potiče i na zahvalnost ljudima! S najboljim ţeljama za svaki

napredak Hrvatske čestitamo svim ljudima koji su djelovali i ţrtvovali se za taj uspjeh.

Ĉestitamo hrvatskom Vrhovništvu i hrvatskoj diplomaciji, da su, unatoč mnogim

protivnostima, uspjeli uvjeriti svijet o povijesnom postojanju, o pravima i patnjama

hrvatskog naroda. Ali, ta je hrvatska politika i diplomacija bila ustrajno podrţavana tolikim

ţrtvama svih onih koji brane našu slobodu i pravo da sigurni i u miru ţivimo u svom domu i

u svojoj domovini. U događaj našega međunarodnog priznanja uloţene su ţrtve ţivota

branitelja i neduţnih civila; zaliven je taj događaj tolikim suzama prognanih i izmučenih

samo zbog htijenja da budu slobodni na svome i ravnopravni u suţivotu s drugima. Svima

Zahvaljujemo! Ĉestitamo i zahvaljujemo i Hrvatima u iseljeništvu. Onda kad je to bilo

kaţnjivo u Hrvatskoj, oni su pronosili hrvatski barjak kroz narode i drţave, gdje su našli

novu domovinu, a time su svjedočili o našem postojanju i o našim pravima. U ovom

nametnutom ratu bili su kolektivni ambasador pred vladama svijeta, a svoju su vjernost

domovini dokazali i dokazuju velikodušnom pomoći da se ublaţe velike nevolje razorene

Hrvatske.

Moramo zahvaliti svim međunarodnim institucijama i odgovornim osobama koje su se

zauzimale za pravedne odluke i za priznanje naše slobode. Uvjereni smo da će učinit sve

potrebne napore da se uspostavi trajan mir u našim prostorima za sve ljude i narode!

Srdačno zahvaljujemo za solidarnost, suosjećanje i pomoć svim dobročiniteljima u domovini

i u svijetu. Neka mi bude dopušteno i ovom prilikom izraziti posebnu zahvalnost svetom ocu

Ivanu Pavlu II. i Svetoj Stolici za pomoć i podršku naših prava i našega mira.

Međutim, postavimo pitanje našoj savjesti: Kakva će biti slobodna, neovisna i suverena

drţava Hrvatska koja sada ima na East Riveru svoje mjesto i svoje ime – Croatia?

Odmah moţemo odgovoriti! Bit će takva kakvi budu njezini ljudi, njezini građani! Ĉovjek

ne ostvaruje samo svoj osobni ţivot svojim duhovno-moralnim svojstvima nego on taj ţivot

ugrađuje i u ţivot zajednice, u ţivot svoga naroda.

[…] _________________

MDP, str. 226-228.

30. svibnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Za ostvarenje duhovno-moralnog napretka društva i za njegovo materijalno blagostanje i

socijalnu pravdu nuţna su objektivna načela moralnog ponašanja i vrijednosti istine, ljubavi

i pravednosti.

Propovijed u zagrebačkoj katedrali, na Dan drţavnosti «Ištite, i dat će vam se! Traţite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!» (Mt 7,7)

Slušali smo Boţju riječ. Boţja je riječ upućena svakom čovjeku, u svakom vremenu i u

svakoj situaciji: u dobru i u zlo; u zdravlju i bolesti; u ţalosti i radosti; u miru i ratu.

Boţja riječ je svjetlo za ljudske misli i savjest.

Isus Krist nas uvjerava da se s punim povjerenjem utječemo nebeskom Ocu u svojim

nevoljama. «Doista, tko god ište, prima; i tko traţi, nalazi, i onomu koji kuca, otvara se» (Mt

7,8). Isus Krist nam svojom boţanskom istinitošću otkriva dobrotu Boţju koja sluša molitvu

skrušenih i iskrenih molitelja i uslišava ih na svoj način i u svoje vrijeme za njihovo

vremenito i vječno dobro.

S vjerom u Boţju ljubav i milosrđe i mi smo ove večeri okupljeni u euharistijskom slavlju

da skrušenim srcem molimo za domovinu! Molimo za mir u potpunoj sigurnosti i slobodi!

Molimo za ranjenike, prognanike, zarobljenike da ih Boţja snaga utješi, ohrabri i obdari

povratkom i zdravljem. Molimo za sve poginule u ovom nametnutom i okrutnom ratu;

molimo za sve koji oplakuju svoje mrtve da budu utješeni Boţjom utjehom i nadom u vječni

susret i u vječni uskrs!

Rat još uvijek razara dio Hrvatske, a bjesni u Bosni i Hercegovini, stotine tisuća

neduţnih ljudi protjerano je iz svojih domova; umnaţaju se mrtvi i ranjeni a ruši se sve što

su gradile kroz povijest znanost, vjera i kultura.

Ta nas nesreća sve neka još više poveţe u solidarnosti i molitvi da Duh Sveti svojim

svjetlom rasvijetli i savjest svih ljudi, posebno onih koji su povjerovali u silu i rat da mogu

nametnuti svoje ciljeve protiv slobode i prava drugih.

Bog je toliko zahtjevan u svojoj ljubavi da od onih koji u nj vjeruju i koji mu se mole

zahtijeva da sačuvaju dušu od svake mrţnje i osvete, da njemu prepuste konačni sud i da

svoju hrabru ljubav očituju tako da i za svoje neprijatelje mole. Kao što laţ moţe pobijediti

samo istina, tako i mrţnju moţe pobijediti samo ljubav! Uvrijeđenima, poniţenima i

nasiljem ranjenima psihološki je to teško razumjeti, ali Boţja moć daje čovjeku snagu da

ostaje čiste savjesti.

Stoga mi danas slušamo Isusovu riječ i molimo za snagu da je vršimo: «Molite za one koji

vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo

izlazi nad dobrima i zlima …» (Mt 5,44-45).

Kad nebeskog Oca molimo s takvim raspoloţenjem duše, on će zaista «dobrima obdariti

one koji ga zaištu» (usp. Mt 7,11). Ako obraćenim srcem molimo, Bog će uslišiti i našu

molitvu za pravedan i siguran mir Hrvatske, hrvatskog naroda i naroda koji nas okruţuju!

U molitvi Gospodnjoj molimo: „Dođi kraljevstvo tvoje, budu volja tvoja“. Boţje je Kraljevstvo

apostol Pavao opisao kao «pravednost, mir i radost u Duhu Svetom» (usp. Rim 14,17).

Hrvatska je sada međunarodno priznata kao suverena i slobodna drţava, i to od najviših

međunarodnih institucija kao što su Ujedinjeni narodi i Europska konferencija o sigurnosti i

suradnji. To znači da kao narod više nismo anonimni objekt tuđih interesa. Postali smo

subjekt u međunarodnim odnosima s pravom da sami sebe tumačimo: i svoju povijest, i

svoja prava i svoje dostojanstvo. Dosad smo bili ušutkani jer nismo bili zastupani svojim

predstavnicima. Drugi su bili naši tumači i, najčešće, naši tuţitelji. Tlačitelji obično govore o

potlačenima u svom interesu, a ne što je pravo i istinito.

Predstavnici hrvatskog naroda i Hrvatske koji su posljednje dvije godine zastupali i

tumačili naše probleme i naša prava znaju kako su u međunarodnim susretima bili suočeni

s duboko uvrijeţenim krivim sudovima i procjenama o Hrvatskoj; znaju kako je bilo teško

bistriti krive pojmove i probijati putove istine u razmišljanja sugovornika. Rat se ne vodi

protiv naše slobode samo oruţjem; rat se vodi propagandom protiv istine.

Sada Hrvatska postoji kao međunarodni subjekt s pravima i duţnostima koje nosi sa

sobom ulazak u društvo slobodnih drţava i naroda. To je uspjeh za koji moramo izraziti

iskreno priznanje svima koji su u to uloţili svoj ţivot u obrani doma i domovine, pa svima

onima prognanima koji su zbog te slobode izgubili svoje kuće i imanja. Priznanje moramo

izraziti i hrvatskom Vrhovništvu i svim institucijama znanosti, kulture, politike i

ekonomije, svima koji su se svojim iskrenim rodoljubljem zauzimali za pobjedu pravednosti.

Svima hvala! A zahvalnošću moramo spomenuti iseljenu Hrvatsku!

Međutim, sada se postavlja pitanje: Kako urediti Hrvatsku da bude uistinu zemlja

sigurnosti, slobode i prava za sve svoje građane? To je pitanje vrijednosti! To je pitanje

istine i savjesti. To je pitanje čovjekovih opcija i prosudbi što je istina i što je dobro. Iz svih

teških iskustava ţivota i povijesti očito je da su za ostvarenje duhovno-moralnog napretka

društva i za njegovo materijalno blagostanje i socijalnu pravdu nuţna objektivna načela

moralnog ponašanja i vrijednosti istine, ljubavi i pravednosti. Tu se postavlja pitanje

duhovno-moralnih opredjeljenja, analiza, pa čak i suočavanja.

Danas smo čuli u evanđelju jedno načelo iz Boţjih usta koje je zaista temelj za sve i

pravne odnose među ljudima i narodima.

To je načelo trajne univerzalne vrijednosti jer vrijedi uvijek i svuda, a glasi: «Sve, dakle,

što ţelite da ljudi vama čine, činite i vi njima» (Mt 7,12). Tko od ljudi normalne pameti ţeli

da mu se čini nepravda i nasilje? Tko ţeli da mu se nepravedno otima njegovo i da ga se

vrijeđa laţima i klevetama? Tko od ljudi ţeli da mu se razara obitelj, da mu se ugroţava

ţivot?

Svi ljudi dobre volje ţele pošteno, iskreno, unatoč različitosti u pripadnostima i

opredjeljenjima, bolji svijet, pravedno društvo i slobodnu domovinu. Stoga su svi, svatko u

svojoj odgovornosti, na svom poloţaju i u svom pozivu, pozvani da djeluju u smislu

spomenutog Boţjeg načela koje se moţe izraziti i ovako: Što ne ţeliš da tebi tko čini, ne čini

ni ti njemu!

Ali za to je potrebno oslobođenje od trostruke poţude, o kojoj također čitamo u Svetome

pismu, a to su: «… poţuda tijela, i poţuda očiju, i oholost ţivota» (usp. 1 Iv 2,16). Teško je to

oslobođenje jer u čovjeku je prisutan urođen otpor dobru i nagnuće prema zlu. Stoga

duhovna borba neće nikada prestati u ovoj povijesti, jer traje u njoj već od početka, a odvija

se u ljudskom srcu i savjesti.

Svi smo pozvani na obraćenje. Kršćanin zna za Put, Istinu i Ţivot (usp. Iv 14,6), a to je

Bogočovjek Isus Krist, Otkupitelj čovjeka. Kršćanin zna za lijek, a to je jakost Duha

Svetoga; to je Boţja riječ; to su sakramenti. Kršćanin zna za izlaz iz tunela zla, a to je

pomirenje i opraštanje, to je ljubav prema Bogu i ljudima. Poslanje je Crkve u ponudi toga

Boţjeg spasenja ljudima. Ona se toga poslanja ne moţe nikada odreći, nikada ga ne smije

zatajiti makar nailazila na jake otpore, čak i progone. Crkva se nije odricala svoga poslanja

ni u totalitarnim sistemima, a u slobodnoj domovini očekuje puno razumijevanje i

mogućnosti za svoje djelovanje, da u suradnji sa svim ljudima dobre volje pomaţe kako bi se

izgradilo moralno zdravo društvo i pravedni odnosi među ljudima za dostojan ţivot osobe,

obitelji i cijelog naroda.

Crkva tom ostvarenju daje svoj snaţni i otajstveni prilog molitvom. Crkva vjeruje da

Boţje svjetlo dolazi u duše i savjesti iz Boţjih izvora ljubavi i spasenja. Zato moli za svaki

dobar dar od Oca svjetlila u kojem nema promjene ni sjene od mijene (usp. Jk 1,17). Zato

Crkva vjeruje i u moć nebeskih zaštitnika da nam svojom molitvom u nebeskom Kraljevstvu

budu zaštitnici i zagovornici. S tom vjerom smo mi hrvatski biskupi 15. siječnja ove godine

na osobit način povjerili naš narod i domovinu posebnoj zaštiti Bezgrešnom Srcu Presvete

Bogorodice koju su naši djedovi od davnine nazvali Najvjernijom Majkom i Odvjetnicom

Hrvatske! Podsjetimo se da smo prošle godine, 31. svibnja, i hrvatski glavni grad Zagreb

povjerili posebno zaštiti Majke Boţje od Kamenitih vrata!

Stoga pozivamo Crkvu u Hrvata na molitvu i post, na skrušenost i obraćenje da

iskrenom dušom traţimo i nalazimo, kako nas Isus potiče. Molimo, postimo i kucajmo, i

otvorit će nam se!

Da bismo jedinstvenim naporom i iskrenom slogom za opće dobro domovine uspješno

liječili zadane duboke rane u biću hrvatskog naroda za suţivot u miru i poštovanju svih

građana, najbolji smo program čuli opet u riječi Boţjoj, u poslanici apostola Pavla

Rimljanima. Ta je riječ rečena nama vjernicima, ali i svim ljudima dobre volje: političarima,

kulturnim radnicima, djelatnicima na području javnog priopćavanja, znanstvenicima,

svima: «Ljubav nehinjena! Zazirite od zla, prianjajte uz dobro! Pretječite jedni druge

poštivanjem!

U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu sluţite! U nadi budite radosni, u

nevolji strpljivi, u molitvi postojani … Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima …

Nikome zlo za zlo ne vraćajte, zauzimajte se za dobro pred svim ljudima.

Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Boţjem gnjevu! Ta pisano je: Moja je

odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin!» (Rim 12,9-19).

To su Boţja načela. To su načela civilizacije ljubavi, slobode i mira. Neka naši

međusobni odnosi u domovini budu utemeljeni na tim načelima, i bit će trajno

blagoslovljena Hrvatska i svi njezini građani. Nebeski će nas Otac obdarivati svojim mirom.

Isusova je riječ: «Traţite najprije kraljevstvo Boţje, i sve će vam se ostalo nadodati!» Tako

neka bude! Amen!

_________________

MDP, str. 233-237.

Lipanj, 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Crkva i u ratu naviješta Evanđelje, zauzima se za pravednost, poziva na mir i na suţivot

u slobodi i pravednosti za sve ljude i narode. Izvadak i govora u Karlsruhe-u, Njemačka, na 91. Katholikentagu.

[…]

Ţeljezni je zastor razderan, Berlinski zid je srušen. Crkva je izišla iz neslobode u

slobodu. Ponovno je omogućena slobodna komunikacija između Istočne i Zapadne Europe.

Unatoč svim još prisutnim problemima i nedovršenim procesima, moţemo kazati da je

Europa od Atlantika do Urala ujedinjena slobodom.

Međutim, ipak se na tlu Europe i to na tlu moje domovine događa rat u bivšoj

Jugoslaviji, koja je kroz 72 godine svoje povijesti bila trajno puna problema zbog

hegemonije, nepoštivanja ljudskih i nacionalnih prava.

Proces demokratizacije nezaustavljivo je ušao i u tu zemlju. Omogućio je da progovore

svi koji su bili prikraćeni u svojim pravima.

U toj drţavi bile su tolike razlike, različiti narodi, različite povijesti, različite kulture,

jezici i vjere. Sve te razlike mogla je pomiriti samo istina, pravednost, sloboda i ljubav. Toga

nije bilo. Zato su došli na vidjelo svi problemi u svojoj oštrini. Nadali smo se da će proces ići

mirno, civilizirano kao što je išao u Poljskoj, Ĉeškoj, Madţarskoj pa čak i u Albaniji.

Na prvim slobodnim izborima 1990. godine u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i

Makedoniji, Komunistička partija je izgubila vlast. Na vlasti je ostala samo u Srbiji i Crnoj

Gori, uključivši i pokrajine Kosovo i Vojvodinu, koje su uključene u republiku Srbiju.

Srpski političari nacionalističke i komunističke orijentacije nisu prihvatili mirni rasplet.

Odlučili su se za rat. U taj su rat uključili Jugoslavensku armiju koja se pola stoljeća

naoruţavala na račun svih naroda, koja je bila marksistički indoktrinirana do srţi i

privilegirana da bude vjerna sistemu. Tako je poveden rat, nakratko u Sloveniji, već preko

godinu dana u Hrvatskoj, a sada bjesni i u Bosni i Hercegovini. To je rat protiv demokracije,

protiv slobode i prava naroda, protiv čovjeka. Sve se razara, gradovi i sela, bolnice i crkve,

tvornice i obiteljske kuće. Stotine tisuća ljudi protjerano je iz svojih domova bez ičega.

Crkva je suočena s teškim problemima. U Hrvatskoj je preko 200 ţupa uništeno, a to sve

nosi sa sobom teške pastoralne, moralne i materijalne probleme.

Naţalost, slobodni svijet nije odmah uočio ni uzroke ni ciljeve ni razmjere toga rata pa se

on rasplamsao do tako tragičnih razmjera: pogađa sve koji su u njega uključeni. Naša je

sloboda skupo plaćena i još ne znamo konačnu cijenu.

Ţelim ovom prilikom izraziti posebnu zahvalnost Crkvi u Europi, a posebno Crkvi u

Njemačkoj koja nas je i za vrijeme komunizma pratila svojom solidarnošću, molitvom i

pomoću, a koja je sada u ovom ratu zauzeta za pobjedu istine i pravednosti, i prisutna je uz

ţrtve rata svojom velikodušnom pomoći.

Zahvaljujem također i ljudima politike, kulture, znanosti, javnog obavještavanja,

humanitarne djelatnosti koji su shvatili probleme i zauzeli se za mir osudivši napadača i

braneći ţrtvu.

Crkva i u ratu naviješta Evanđelje, zauzima se za pravednost, poziva na mir i na suţivot

u slobodi i pravednosti za sve ljude i narode. Samo slobodni narodi mogu biti prijatelji.

Kad se zaustavi ovaj nametnuti rat, međunarodno priznanje slobodnih drţava na

prostorima propale Jugoslavije omogućit će da se stvaraju novi odnosi, na pravednosti

utemeljeni, za bolju budućnost civilizacije ljubavi.

Iskustvo Istoka i Zapada potvrđuje da se zajedništvo osoba i naroda mora graditi na

istini i objektivnim moralnim načelima.

Ujedinjenoj Europi od Atlantika do Urala kao zajednici slobodnih naroda ţelimo

blagoslovljenu budućnost u pravednom miru.

_________________________

GK, 28. lipnja 1992., str. 3. Srpanj, 1992.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA

Kao što ja imam pravo i duţnost zalagati se za obnovu katoličkog crkvenog ţivota, tako

je po sebi razumljivo i pravo pravoslavnih da se brinu za obnovu svoga crkvenog ţivota. Razgovor za Glas Koncila, u povodu njegova susreta

s vladikom Nikolajem 16. lipnja, u Ţitniću, kod Drniša GK: Kako je došlo do susreta u Ţitniću?

Mons. Badurina: Do ovog susreta došlo je na prijedlog vladike Nikolaja, sada mitropolite

dabro-bosanskog. Ja sam dobio u ponedjeljak, 8. lipnja, telefonom poruku iz zapovjedništva

HV u Šibeniku da mi je upućen taj prijedlog za susret u Ţitniću 10. lipnja. No ja sam tada

odgovorio da neću biti kod kuće, da idem u Zagreb na biskupsku konferenciju. Tako su oni

odaslali moj odgovor. U telefonskom razgovoru nisam mogao razabrati kojim putem je došla

ta poruka. Mislio sam da se moţda radi o posredovanju EZ-promatrača, jer sam se njima

obraćao pismeno i telefonski da mi omoguće posjet našim opustošenim ţupama do kojih ne

mogu doći već od rujna prošle godine. U Zagrebu sam doznao malo pobliţe kojim putem je

poruka došla i rečeno mi je da je posrednik pukovnik Novaković, oficir za vezu iz Knina i da

je to veza koja funkcionira između Knina i zapovjedništva HV u Šibeniku, te da će mi oni

biti na uslugu.

Kad sam se vratio iz Zagreba poslao sam poruku da sam u Šibeniku i poslije nekoliko

dana dobio sam poziv da dođem u zapovjedništvo HV. Tako smo se telefonski neposredno

dogovorili vladika Nikolaj i ja za taj susret 16. lipnja u Ţitniću. Za organizaciju puta

pobrinulo se zapovjedništvo HV. U našim kolima bili smo naš kancelar mons. Jadronja i ja,

a pratila su nas kola europskih promatrača i kola hrvatske policije.

GK: Da li se susret u Ţitniću odvijao po nekom unaprijed dogovorenom programu ili je

on imao drugačiji karakter?

Mons. Badurina: U našem direktnom telefonskom razgovoru samo je bilo rečeno da ćemo

se susresti. O nikakvom programu nije bilo govora. Bio sam čuo od drugih da je na Radiju

Knin unaprijed bilo rečeno da postoji program dosta širok, u više točaka. No, između nas

dvojice nije bilo nikakvog dogovora o programu, nego samo o susretu. Da je netko razmišljao

o širem programu, moţda se moţe zaključiti iz činjenice da je uz vladiku došla malo šira

delegacija: još dva svećenika, predsjednik Crvenog kriţa iz Knina gospodin Jovo Opačić, a

bio je cijelo vrijeme nazočan i sudjelovao je u razgovoru i pukovnik Novaković kao domaćin

tog susreta. Bila su nazočna dva promatrača EZ s prevoditeljicom. Međutim, meni je bilo

jasno da mi tu nismo došli na nekakve pregovore kao što se to odvija u toj istoj dvorani gdje

smo mi bili, između delegacije jedne i druge strane, nego je to susret i razgovor. I tako je to

zapravo i teklo kroz, otprilike, dva sata koliko smo tamo razgovarali. Za stol nismo sjeli

jedni nasuprot drugima nego jedni pokraj drugih – to sam ja smatrao prirodnijim.

GK: Koji je bio sadrţaj tih razgovora?

Mons. Badurina: Sadrţaj razgovora je zapravo bio uzajamno obavještavanje o stanju na

čitavom tom području koje je sada podijeljeno linijom fronte. Episkop je govorio o svojim

parohijama i crkvama do kojih ne moţe doći, a ja sam govorio o onome što mogu vidjeti,

dokle mogu doći u Šibeniku i najbliţoj okolici, te kakvo je stanje njihovih a kakvo naših

crkava počevši od katedrale, i o onome do čega ne mogu doći, a to su: tri naše ţupe u

kninskoj općini, sedam ţupa u drniškoj općini i četiri ţupe u šibenskoj općini. Ja sam

nabrojio crkve, ţupe, ţupne kuće i ono što znam u kakvom su stanju.

Molio sam pukovnika Novakovića da me poslije razgovora odvede u Drniš da mogu

vidjeti crkvu svetog Ante, jer se onih dana govorilo da je oštećena. On je rekao da je to

moguće, ali da to treba unaprijed urediti. Ja sam najviše inzistirao na tome da mi se

omogući doći na lice mjesta, utvrditi štetu, da bismo mogli onda dalje razmišljati o tome

kako ćemo obnoviti te naše crkve.

Bilo je također govora kako bi se mogli vratiti svećenici. Ja sam govorio o našim

svećenicima, episkop je govorio o svojim svećenicima i o tome kako bi se mogli vratiti na

njihove parohije. Isto tako, on je predloţio da se jedanput, kad bude za to vrijeme, sastanu

katolički biskupi ovoga našeg područje i pravoslavni episkop da zajedno razgovaraju kako bi

mogli doprinijeti smirivanju, sređivanju stanja na čitavom tom području. Zaţelio je također

da mu se omogući izvršiti primopredaju u Šibeniku, jer on je sada imenovan mitropolitom u

Sarajevu, a na njegovo mjesto u Šibenik imao bi doći novi episkop Longin, koji je do sada bio

na sluţbi u Australiji.

U tom razgovoru bilo je govora o pojedinostima, o detaljima, o štetama, ponešto je bilo

govora o krivnjama, ali uglavnom se išlo za tim da se ustanovi ima li dobre volje da se malo-

pomalo ide naprijed u tom sređivanju prilika. Odano je priznanje činjenici da su u Šibeniku

svi objekti Pravoslavne Crkve potpuno sačuvani i neoštećeni.

GK: Kako obrazlaţete taj susret, jer ima ljudi koji Vas ne razumiju?

Mons. Badurina: Pa ja sam svjestan toga da mnogi ljudi to neće razumjeti, jer trebalo bi

malo širih informacija i znanja o čitavom tom predmetu odnosa između Katoličke Crkve i

drugih kršćanskih Crkava u Europi posebno, ali onda i općenito u svijetu, pa i na našem

području.

Jedno najšire i najtemeljitije obrazloţenje nalazi se u stavu Katoličke Crkve da prema

drugim Crkvama: na istoku pravoslavnima a na zapadu protestantskim uspostavi odnos –

kontakt, i to na načelima koje je zacrtao II. vatikanski sabor. Kroz ovih tridesetak godina na

tome se mnogo radilo. U zadnje vrijeme nastale su dosta velike teškoće, osobito s

Pravoslavnom Crkvom. O tome je raspravljala Sinoda biskupa u Rimu koncem prošle

godine.

Međutim, uz sve stvarne teškoće koje se pojavljuju, Katolička Crkva ne odustaje od onih

načela koja je sebi postavila, jer smatra da time ostvaruje vjernost Isusu Kristu koji je molio

da svi budu jedno. Crkva mora činiti što je do nje, a konačni rezultat je u Boţjim rukama.

Mi to ne moţemo unaprijed izračunati.

Na našem području također se u tom pravcu djelovalo. Postoje u Europi dvije posebno

vaţne crkvene organizacije: jedna je Ekumensko vijeće Crkava u koje su uključeni

protestanti i pravoslavni, a onda je Vijeće europskih Biskupskih konferencija. Uz to postoji

pri Svetoj Stolici Vijeće za promicanje jedinstva među kršćanima. I mi smo u vezi s tim

različitim institucijama i naporima, s pothvatima za pribliţavanje, za razumijevanje, za put

koji bi na temelju Evanđelja i vjernosti Isusu Kristu otvarao mogućnost prema nekoj

budućnosti koja bi bila bolja od sadašnjosti.

A što se tiče našeg područja u posljednje vrijeme, sve je započelo zapravo s Kninom. Od

mog dolaska u Knin 19. kolovoza 1990., kada sam prvi put bio zaustavljen na barikadama,

više sam puta odlazio u Knin, telefonski uspostavljao kontakt, intervenirao, pisao, zauzimao

se i kod vojske i kod civilnih vlasti, i kod policije i kod Pravoslavne Crkve. Da je bilo tko na

mom mjestu kao šibenski biskup, nikad ne moţe smetnuti s uma da su na području kninske

općine tri naše ţupe uz druge naše ţupe koje su opustošene – i da treba traţiti sve putove,

sve kontakte koji su mogući da dođe, da se vidi, da se obnovi, da se krene prema izlasku iz

sadašnjeg stanja.

Uza sve ono što se poduzima na političkoj razini – zna se da postoje politički razgovori

između dviju strana, vojnički razgovori između dviju strana, humanitarni razgovori između

dviju strana – nuţno je da i crkveno pitanje bude ovdje na našem području, kao i drugdje,

stavljeno u fokus – u centar paţnje, i da se to jasno dadne do znanja i Europskoj zajednici i

jedinicama Ujedinjenih naroda i ovoj našoj strani, vojnoj i političkoj, i onoj također drugoj

strani. Takvi susreti u svom kontinuitetu imaju za cilj, što se mene tiče, da se zna, da se

vidi, da se uči, da se ne zaboravi da osim svih problema koji su se dogodili i koji su pred

rješenjem, na ovom području postoji i crkveni problem, problem obnavljanja crkvenog ţivota

na čitavom području. A kao što ja imam pravo i duţnost zalagati se za obnovu katoličkog

crkvenog ţivota, tako je po sebi razumljivo i pravo pravoslavnih da se brinu za obnovu svoga

crkvenog ţivota. Mnoge stvari ovise o civilnoj vlasti, mnoge stvari ovise o međunarodnim

institucijama, ali mi moramo vršiti svoju ulogu na način da nas povijest ne osudi da nismo

učinili što smo mogli. Uspjeh nije u našim rukama, nego u Boţjim, a naše je da pokušamo

učiniti ono što je moguće: da vidimo ima li dobre volje i koliko je ima s bilo koje strane, ne bi

li se ta dobra volja ojačala i nadvladala zlu volju koja nam je toliko zla nanijela.

GK: Iz ovih razgovora da li se mogu izvući sasvim konkretni zaključci?

Mons. Badurina: Ovo je ipak bio razgovor a nisu bili pregovori, ni dogovor. Međutim, za

mene bi bio najkonkretniji rezultata to što mi je obećano da mogu unaprijed poslati prijedlog

i zatraţiti da budem pripušten ovim našim ţupama koje su sada s onu stranu fronte i

nepristupačne, i da to bude kao nekakav početak našeg vraćanja na ta područja.

Meni je rečeno da će mi zapovjedništvo HV biti na usluzi. To mi je rečeno u Zagrebu s

odgovornog mjesta, a u Ţitniću mi je obećano da će na moj zahtjev biti organizirano da mogu

doći do tih naših crkava. Treba promisliti kada je vrijeme, kada je pogodan čas i pokušati

ostvariti to obećanje s jedne i s druge strane, ne bi li to bio korak da najprije vidimo na čemu

smo a da onda počne i povratak. Jer nama je vaţno da se s narodom vrati svećenik i da se na

takav način obnovi crkveni ţivot, koji bi onda bio snaţan doprinos duhovnoj a i svakoj

drugoj normalizaciji ţivota.

Za nas je jasno da mi nećemo obnoviti sve što je porušeno. Ostat će posla i za one iza

nas. Ali na nama bi bilo da učinimo prvi korak, da postavimo temelj, da taj temelj bude

pravi, da se ovdje otvori jedna nova stranica povijesti – na ovim ruševinama, i da oni koji

dođu iza nas mogu reći da smo učinili pravi korak i postavili pravi temelj.

________________________

GK, 5. srpnja 1992., str. 3.

Srpanj, 1992.

KATOLIĈKI BISKUPI REPUBLIKE HRVATSKE:

Škola odgovorne i istinske demokracije ima svoje stupnjeve i neda se od prve i na brzinu

dostići sav njezin smisao i sadrţaj. Vaţno je ustrajati i dozrijevati na dobrom putu.

Poruka pred izbore.

Dragi vjernici!

U vrijeme pripreme prvih poslijeratnih, slobodnih, višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u

proljeće 1990. godine, obraćali smo vam se s namjerom da obrazloţimo vrijednost osobnih

sloboda i građanskih prava te da vas potaknemo da se ne ustručavate posluţiti svojim

pravom da birate i da budete birani na političke funkcije u našoj Republici te da tako

utječete da se na miran način izrazi volja naroda za slobodom, dostojanstvom, gospodarskim

i moralnim preobraţajem i napretkom. Trebalo je zaista da prestane stanje u kojem su

vjernici naše Republike bili građani drugog reda. Trebalo je da se usude u punoj mjeri

sudjelovati u javnom ţivotu i svoje građanske odgovornosti preuzimati cjelovito i savjesno.

Kao plod slobodnih političkih izbora započela je izmjena društvenog i političkog sustava

u kome smo do tada ţivjeli, a Hrvatska je drţava danas članica Ujedinjenih naroda,

priznata i prihvaćena kao samostalni i ravnopravni politički subjekt u odnosima prema

drugim drţavama i u odnosu prema vlastitom ţivotu i razvitku.

Ovaj korjeniti povijesni zaokret, započet isključivo političkim, demokratskim

sredstvima, suočio se međutim s političkim programom koji ga je izvana osporavao, i to ne

samo politički nego i vojno. Oruţani nasrtaj izvana uz suradnju određenih elemenata

iznutra uzrokovao je teška stradanja naroda, mnoge ljudske ţrtve, nemilosrdna razaranja

gradova i sela, stotine tisuća prognanika, koji su izgubili sve što su imali a spasili su jedino

goli ţivot. Obrana domovine nametnuta je u času kada je trebalo prionuti izgradnji drţave,

postaviti osnove pravog poretka i dograđivati ga da /se/ zaštite i unaprijede dobra i

vrijednosti ljudskog dostojanstva, obitelji, privrednog sustava, odgojnih i kulturnih

djelatnosti, ukratko svega što pridonosi općem dobru svih građana.

Najava novih izbora za Hrvatski Sabor i za Predsjednika Republike zaokupila je

političke stranke i građane opet nakon nešto više od dvije godine. Svrha ovih izbora bila bi,

kako mislimo, da se potvrde i bolje oblikuju demokratske institucije drţave, da bi –

sudjelovanjem svih građana – bile u stanju odgovoriti izazovima vremena. To su u prvom

redu povratak prognanika i obnova gospodarstva te društvenih i kulturnih djelatnosti na

opustošenim, ali i na svim drugim područjima domovine. Poteškoće u organiziranju i

odrţavanju ovih izbora bit će brojne, posebno radi ratnih stradanja i njihovih posljedica.

Mora nam također biti jasno da škola odgovorne i istinske demokracije ima svoje stupnjeve i

neda se od prve i na brzinu dostići sav njezin smisao i sadrţaj. Vaţno je ustrajati i

dozrijevati na dobrom putu.

Mi potičemo katoličke vjernike da, u ravnopravnoj suradnji sa svim građanima, pristupe

pripravi i odrţavanju najavljenih izbora sa svom ozbiljnošću, odgovorno i savjesno. Iskreno

poštivanje ljudskih i građanskih prava, velikodušna ljubav prema općem dobru neka budu

one poticajne snage koje ih vode da se zalaţu i za dobro domovine. Osobni ili stranački

interesi ne smiju zasjeniti niti potisnuti ono što je opće i zajedničko. U nastojanju da se

stranke i pojedini kandidati predstave biračima, običava doći do etički neodgovornog i

nekorektnog govora o drugima, posebno o suparničkim strankama i kandidatima.

Mi bismo ţeljeli upozoriti da su rane koje su nam zadane još svjeţe. Ako govor o njima

ne bi bio ljekovit i ako ne bi ohrabrivao ljude za oporavak, razvitak i preporod, onda to ne bi

bio napor prema boljoj budućnosti. Zasluge i krivnje pojedinaca i skupina ne bi trebale

postati prenaglašeni predmet sporenja. Radije neka se iskaţe sposobnost i zauzetost za ono

što je pred nama; neka se očituje pripravnost za nesebično i odgovorno sluţenje dobru

naroda i građana, da bi povjerenje koje birači polaţu u one kojima dodjeljuju vaţne sluţbe u

drţavi bilo utemeljeno. Politički zrela i časna predizborna borba zna svoju mjeru i bira riječi

koje očituju programe i iskazuju uvjerenje, a ne razjaruju strasti.

Dok katoličke vjernike potičemo da prihvate i savjesno ostvaruju svoje duţnosti u javnim

poslovima društva, mi biskupi i svećenici u sluţbi smo njihovog vjerskog i sakramentalnog

ţivota, kršćanske pouke i duhovnog savjeta. Povjereno nam je vođenje Crkve da bi prema

naravi i svrsi koju ima od Krista bila znak i sredstvo spasenja za sve ljude. «Crkva koja se,

zbog svoje sluţbe i nadleţnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom niti se veţe uz

bilo koji politički sustav, znak je ujedno i čuvar transcendentalnosti ljudske osobe» (GS 76).

Razlog što se mi biskupi i svećenici ne uključujemo u političke stranke i u drţavnu upravu

jest i u tome što smo u sluţbi crkvenog zajedništva za sve vjernike bez obzira na stranke u

koje su uključeni.

Istina, nije unaprijed sigurno da se politički programi pojedinih stranaka u svemu slaţu

s kršćanskom vjerom i s njezinim moralnim načelima. Katolički će vjernik stoga preispitati

kako se slaţe njegova vjera s programom što ga zastupaju pojedine političke stranke.

Ne namjeravamo sada ulaziti u podrobniju razradu moralnih načela koja se, izvirući iz

Boţjeg zakona, protumačena društvenim naukom Crkve, odnose na javni ţivot, na drţavnu

upravu te na osobne odgovornosti ljudi na vlasti. Ţeljeli smo jedino vama, katolički vjernici,

a preko vas i svima koji nas ţele čuti, uputiti riječ podrške u odgovornom času za sve, kad

nam se treba zaloţiti da u neposrednoj budućnosti budu na najodgovornijim sluţbama ljudi

koji pruţaju jamstva da će znati i moći učiniti što je potrebno za oporavak i napredak

naroda i društva.

Da biste ovu časnu duţnost izvršili dostojno i odgovorno neka vas, dragi vjernici, ojača

Boţji blagoslov.

Vaši biskupi _________________________

GK, 19. srpnja 1992., str. 3. 10. srpnja 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Samo poštivanje istine, pravednosti i ravnopravnosti svih ljudi i zajednica moţe

nadvladati sukobe i omogućiti susrete u sigurnom miru i slobodi za sve ljude i narode. Izjava i odgovor na optuţbe mitropolita Jovana Pavlovića,

iznesene u pismu svjetskoj javnosti.

Povodom Izjave mitropolita pravoslavne zagrebačko-ljubljanske eparhije

Visokopreosveštenog gospodina Jovana Pavlovića, koju je on uputio 3. srpnja ove godine

svjetskoj javnosti, smatram potrebnim, u interesu istine i mira, izjaviti slijedeće:

Tvrdnje g. Mitropolita upućuju na to da je podlegao određenoj propagandi koja ne

poštuje istine i zato izriče optuţbe bez dokaza.

– Zanimali smo se kod Ministarstva unutrašnji poslova Republike Hrvatske za

svećenika – redovnika Nikolaja Marunića u ţelji da bude pušten na slobodu. Rečeno nam je

da je on uhvaćen u društvu i u okolnostima zbog kojih se ne moţe tvrditi da je «bez ikakve

očite krivnje». Zajamčeno nam je da je postupak s njim korektan i da u odnosu prema njemu

neće biti učinjeno ništa protiv zakona i prava.

– Odlučno tvrdim da ne postoji bilo kakvo prisilno katehiziranje srpsko-pravoslavne

djece. Apsolutno je isključeno bilo kakvo prisiljavanje pravoslavne djece na primanje

sakramenata svete pričesti i krizme po katoličkom obredu. Postoje slučajevi, ne tako brojni,

da roditelji u mješovitim brakovima zaţele vjeronauk za svoju djecu s katoličkom djecom i

primanje sakramenata, ali svećenici su dobili uputu da takvu djecu primaju samo na

temelju pismene molbe roditelja. Moglo bi se dogoditi da bi bili optuţeni da diskriminaraju

takvo dijete, ako bi ga odbili. Na ţalost, pravoslavni svećenici nisu prihvatili mogućnost da

za pravoslavnu djecu drţe vjeronaučnu pouku u školama.

Duboko nas ţalosti i vrijeđa tvrdnja da su «mučeni pravoslavni svećenici koji odbijaju

izdati potvrde o krštenju u te namjene kao i djeca koja odbijaju pokoriti se pritisku». Molimo

g. Mitropolita da za tu tvrdnju naveden jedan konkretan slučaj imenom i prezimenom, kada

i gdje, i sam ću prosvjedovati protiv takvog postupka. Optuţba bez dokaza moţe se smatrati

klevetom.

– Poslije eksplozije u mitropolitskom sjedištu u Zagrebu javno sam uloţio prosvjed protiv

toga nasilja, bez obzira na to tko je počinitelj i s kakvim motivima, a policija drţave

Hrvatske istraţuje i s punom odgovornošću traţi krivce.

Mnogo puta i javno pozivamo na poštivanje tuđih domova, crkava i prava osoba. Ako se

gdje dogodila povreda pravoslavne crkve, treba točno ispitati kada, gdje i tko je to učinio.

Pravoslavnu crkvu u središtu Zagreba svi mogu vidjeti; poznato je da se u njoj vrši sluţba

Boţja, pa je neutemeljena tvrdnja da je desakralizirana.

– U ovom nametnutom ratu Hrvatskoj mnogo je toga razoreno, uništeno. Posljedica toga

je teška ekonomska situacija za sve građane u hrvatskoj drţavi. I mnogi Hrvati ţive u

Zagrebu u teškoj situaciji. Humanitarna pomoć dijeli se stotinama tisuća izbjeglica i

prognanika koje treba hraniti i uzdrţavati. G. Mitropolit sigurno zna tko i što je stvorilo

takvu situaciju. Socijalno ugroţenim ljudima, bez obzira na nacionalnost, dijeli se pomoć u

granicama mogućnosti, bez diskriminacije. Naš Caritas nikoga ne isključuje, pa ni Srbe.

Stoga je ta optuţba neumjesna.

– Bilo bi mi veoma drago da se g. Mitropolit i njegovi svećenici vrate svojim vjernicima u

Zagreb i u druga područja Hrvatske kako bi bili dostupni svojim vjernicima u njihovim

vjerskim potrebama. Ovakve krive optuţbe sigurno nisu put u zbliţavanje, pomirenje.

S pravom bismo očekivali da se g. Mitropolit izjasni u prilog progonjenih Hrvata i

katolika drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, u kojoj je ovaj rat uništio preko dvjesto

katoličkih ţupa jer su ostale bez svojih vjernika i svećenika koji su prognani; ostale su i bez

svojih crkava, kapela, ţupnih stanova, najvećim dijelom ti su objekti teško oštećeni ili posve

razoreni. Dokazane su činjenice kakvim su torturama bili izloţeni katolički svećenici koje

bismo mogli navesti imenom i prezimenom. Još i sada se iz okupiranih područja Hrvatske

preostali Hrvati silom izgone; bez ičega moraju napustiti svoje domove i posjede. Samo u

Hrvatskoj je razoreno ili teško oštećeno preko tristo pedeset crkvenih objekata, koji su

vlasništvo Katoličke Crkve. O strahotama koje se sada događaju u Bosni i Hercegovini sada

ovdje ne govorimo. Tko je htio ovaj rat i s kakvim ciljevima, nadam se da je g. Mitropoliti

poznato.

Samo poštivanje istine, pravednosti i ravnopravnosti svih ljudi i zajednica moţe

nadvladati sukobe i omogućiti susrete u sigurnom miru i slobodi za sve ljude i narode.

Nepravde i laţi u sluţbi su mrţnje, a kao kršćani moramo naviještati i vjerovati u ljubav.

Boţja je zapovijed.

Biblija, zajednička sveta baština svih kršćana, poručuje nam: «Sudite pravedno između

čovjeka i njegova brata ili pridošlice» (Pnz 1,16). «Svima nam se pojaviti pred sudištem

Kristovim» (2 Kor 5,10).

U Zagrebu, 10. srpnja 1992.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački _________________________

GK, 19. srpnja 1992., str. 3.

13. srpnja 1992. SVEĆENICI POREĈKO-PULSKE BISKUPIJE:

Mi ćemo se i dalje boriti za zaštitu povijesne istine i pravde, ljudskih prava, časti i

dostojanstva koji se ne smiju ţrtvovati radi trenutnog materijalnog interesa. Izjava podrške biskupu Antunu Bogetiću,

u svezi njegova pisma od 23. travnja 1992..

Mi svećenici ove biskupije, poznajući prošlost i sadašnjost Istre, te prilike u kojima naš

narod ţivi, posebice u okolnostima kad u Istri boravi velik broj prognanika i izbjeglica, kad

su presahnuli privredni izvori od kojih se u Istri ţivjelo moţda bolje nego u drugim

krajevima Hrvatske, odgovorno podrţavamo i suglasni smo s izjavom našega biskupa, te

smatramo da je on hrabro rekao pravu riječ u pravom trenutku, što potvrđuje i stav ostalih

hrvatskih biskupa.

Mi ćemo se i dalje boriti za zaštitu povijesne istine i pravde, ljudskih prava, časti i

dostojanstva koji se ne smiju ţrtvovati radi trenutnog materijalnog interesa. Zato smo

solidarni posebno s onim svećenicima koji ovih dana nailaze na probleme, pa čak i

prozivanja, i to samo zato što zastupaju objektivnu istinu i pravdu jednaku za sve.

Uvaţavajući sve duhovne i materijalne teškoće kroz koje danas prolaze naši ljudi, uvjereni

smo da suvremena Europa ne smije dozvoliti da čovjek svoje preţivljavanje i zapošljavanje

mora plaćati poniţavanjem i ţrtvovanjem najosnovnijih ljudskih vrijednosti.

Svjesni smo povijesnog zadatka, da poput naših prethodnika, učinimo sve kako bi na

ovim prostorima zaštita svih ljudskih, nacionalnih, političkih i ostalih vrednota bila

osigurana svima, te postala trajna baština.

_______________________________________________________________________________

GK, 26. srpnja 1992., str. 3; Crkvene obavijesti biskupije Poreč i Pula, 1991/3., str. 82.

23. srpnja 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ima ljudi s mnogo srca, koji suosjećaju s onima koji trpe.

Izjava o pomoći austrijskog Caritasa i akciji „Susjed u nevolji“ Doznajem da je ovih dana iz Austrije krenuo prema Hrvatskoj i BiH 1000-ti kamion s

humanitarnom pomoći na inicijativu austrijskog Caritasa pomoću akcije 'Susjed u nevolji'.

To dokazuje da Austrija ima ljudi s mnogo srca, koji suosjećaju s onima koji trpe, i potvrđuju

to suosjećanje također materijalnom pomoći, koja je također potrebna u Hrvatskoj i Bosni i

Hercegovini. Zbog stotina tisuća ljudi prognanih iz domova, kuća, njihovih ţivotnih

prostora.

U ime Crkve u našoj domovini, u ime svih koji primaju poslanu pomoć od svojih

dobročinitelja, izraţavam duboku zahvalnost Austriji, njezinim vjernicima i onima koji su

bez vjere, ali isto tako daruju slijedeći biblijsku poruku: „Što god učiniste jednome od moje

najmanje braće, meni ste učinili!“ Budući da se nevolja ne smanjuje, jer rat još uvijek dotiče

Hrvatsku, a bjesni u BiH, preporučam i nadalje naše potrebe. Hrvatska toliko razorena, s

velikim postotkom uništene ekonomije, zaista je u nemogućnosti da primi nove izbjeglice iz

BiH, jer ima svoje prognanike istjerane iz okupiranih hrvatskih područja. Stoga apeliram da

Zapadna Europa ipak otvori svoje granice. Ako je Hrvatskoj već fizički nemoguće primati

nove izbjeglice, solidarnost smjesta poziva da se izbjeglice primi otvorenim granicama, da

ljudi ne budu pod daljnjom patnjom.

____________________________________________

GK, 2. kolovoza 1992., str. 1; KUHIZE, str. 187.

4. rujna 1992.

NADBISKP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK

I NADBISKUP KOADJUTOR IVAN PRENĐA:

Zaprepašteni smo drţanjem snaga UNPROFOR-a koje su preuzele odgovornost, a ne

štite ljude ni kulturna i vjerska dobra, zašto su poslani u našu ratom opustošenu Domovinu. Pismo generalu Satishu Nambiaru,

glavnom zapovjedniku UNPROFOR-a. Povjerenik Vlade Republike Hrvatske za okupirano područje općine Benkovac gospodin

Dušan Kuman danas nam je potvrdio šokantnu vijest da su pripadnici paravojnih formacija

takozvane Krajine razorili ţupnu crkvu sv. Marije i ţupnu kuću u Benkovcu. Prema istom

izvoru domaće vlasti raščišćavaju taj teren buldoţerom s namjerom izgraditi trţnicu.

Zaprepašteni smo i veoma oţalošćeni tim barbarskim činom nad sakralnim i kulturnim

spomenikom katoličkih vjernika hrvatske narodnosti ţupe Benkovac i cijelog benkovačkog

područja.

Nitko nije dao ni najmanjeg povoda za taj čin. On je djelo zaslijepljene mrţnje pred

kojom iz dana u dan nestaju tragovi katoličke vjere i hrvatske kulture na tom okupiranom

području.

Zaprepašteni smo također drţanjem snaga UNPROFOR-a koje su na tom području,

Juţni sektor, preuzele odgovornost, a ne štite ljude ni kulturna i vjerska dobra, zašto su

poslani u našu ratom opustošenu Domovinu. Naime, na susretu biskupa iz Zadra, Šibenika i

Splita s delegacijom UNPROFOR-a, gospodin Viktor Andrejev, odgovoran za civilne poslove,

uvjeravao nas je da UNPROFOR u općini Benkovac i Obrovac drţi situaciju u svojim

rukama te da su obje crkve u Benkovcu u dobrom stanju.

Vijest koje nam u zadnje vrijeme pristiţu govore suprotno.

Mi energično zahtijevamo da se pronađu i kazne krivci za to nedjelo, te inzistiramo na

dosljednom vršenju zaštite i čuvanja ljudi i dobara svih naroda na tom području. Ako to

snage UNPROFOR-a ne čine, onda su odgovorne za to i slična nedjela i sukrivci za

pogoršavanje prilika na tom području.

Od Vas, gospodine generale, očekujemo da svojim autoritetom učinite sve kako se i dalje

ne bi rušile katoličke crkve ali ni domovi Hrvata i druga njihova imovina na tom području.

U Zadru, 4. rujna.

Mons. Marija Oblak, zadarski nadbiskup

Mons. Ivan Prenđa, nadbiskup koadjutor ________________________

GK,13. rujna 1992., str. 3.

22. rujna 1992.

NADBISKUP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK:

Nemoć ili nehaj snaga UN da spriječe zlodjela na području na kome su preuzele

odgovornost.

Novo pismo generalu UNPROFOR-a, Satishu Nambiaru. Ponovljenom boli Vam pišem jer su srpske oruţane snage, na okupiranom području ove

nadbiskupije zadarske, koje je već mjesecima pod odgovornošću UNPROFOR-a, jučer 21.

rujna 1992. godine oko 21 sat potpuno spalile katoličku ţupnu crkvu sv. Nikole u Crnome

kraj Zadra.

Taj ponovljeni nemili događaj, nedugo nakon rušenja ţupne crkve Svete Marije i ţupne

kuće u Benkovcu, o čemu sam Vas obavijestio 4. rujna 1992, broj 1138/93, prokazuje

počinitelje zločina i ciljeve njihova razaranja. Da li rušenje ţupne crkve i ţupnog doma u

Benkovcu i sad spaljivanje ţupne crkve u Crnome prokazuju i nemoć ili nehaj snaga UN da

spriječe takva i slična zlodjela na području na kome su preuzele odgovornost?!

Proteklih dana na okupiranome području naše nadbiskupije zadarske, koje je pod

odgovornošću UNPROFOR-a, u više mjesta minirane su i spaljene obiteljske kuće,

uništavani voćnjaci i druga imovina katoličkih i hrvatskih ţitelja.

Sve me to potiče, gospodine generale, da Vam se obratim s molbom i zahtjevom da snage

UN djelotvornije djeluju, čuvaju i očuvaju naše crkvene objekte i svu imovinu svih građana.

U Zadru, 22. rujna 1922.

Mons. Marijan Oblak,

nadbiskup zadarski ___________________________

GK, 4. listopada 1922., str. 1.

23. rujna 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svaki rat ima svoje mračne izvore u pohlepi za tuđim, u mrţnji i nepravdi. Govor na ekumenskom susretu poglavara Crkve u Hrvata

i Srpske pravoslavne crkve, u Bosseyu, nedaleko od Ţeneve.

Vaša Svetosti, visokopreosveštena gospodo episkopi, prečasni oci nadbiskupi, poštovani

suradnici!

U Evanđelju je zapisan pozdrav Uskrsnuloga Gospodina Isusa Krista upućen

apostolima: Mir vama! (Iv 20, 19).

Ovaj ekumenski susret je nas koji u Boga vjerujemo, u Boga svemogućega, milosrdnoga

i pravednoga. U Boţje smo ime ovdje sabrani i povezani ţeljom da se zaustavi nasilje u

našim prostorima i da svanu dani mira.

Dolazimo, zaista, iz velike nevolje! U Republici Hrvatskoj i u Republici Bosni i

Hercegovini, koje su sada od najviših međunarodnih institucija priznate kao neovisne i

slobodne drţave, rat je otvorio mračne izvore krvi i suza. Toliki prognani i ranjeni! Toliki

prognani etničkim čišćenjem iz svojih domova! Razoreni gradovi i sela, uništeni toliki

ljudski stanovi, bolnice, vjerski objekti, posljedica su odluka onih koji su vjerujući u silu

htjeli nametnuti svoje ciljeve i rješenja.

Rat nanosi patnje ljudima i u onim prostorima gdje se ne razara i ne ubija, ali se

oplakuje mrtve i podnosi posljedice nesreće koja pogađa osobe, obitelji i narode.

Mi rat nismo htjeli! Mi smo na mir pozivali! Za mir smo molili i molimo! Svaki rat ima

svoje mračne izvore u pohlepi za tuđim, u mrţnji i nepravdi. Svaki rat je velika nevolja. Mi

ţelimo mir koji u svoj pojam i sadrţaj uključuje Boţja načela odnosa prema Bogu i ljudima.

Mi molimo za mir koji se izgrađuje i osigurava istinom, pravednošću, opraštanjem,

pomirenjem i ljubavlju prema Bogu i čovjeku.

Starozavjetni psalmist u svojoj molitvi za mir poručuje u Boţje ime ljudima svih

vremena, koji ţele mir, ovu riječ: „Gospod obećava mir narodu svome, vjernima svojim,

onima koji mu se svim srcem vrate. Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i

slava će njegova ţivjeti u zemlji našoj. Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti.

Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda će gledati s nebesa. ... Pravda će stupati pred njim, a

Mir tragom stopa njegovih!“ (Ps 85/84, 9–14).

Mi vjerujući u vječnoga i ţivoga Boga, mi kršćani vjerujući u Raspetoga i Uskrsloga

Bogočovjeka Krista pozvani smo da u svjetlu vjere razmišljamo, prosuđujemo tragičnu

stvarnost i pokazujemo put prema pravom miru, prema miru koji je Boţji dar.

Mi vjerujući u Boga, a to znači vjerujući u Istinu i Ljubav, jer Bog je Ljubav (usp. 1 Iv 4,

16), moramo biti zauzeti za ljudska prava i dostojanstvo svake ljudske osobe; protivnost

svakom nasilju, nepravdi i mrţnji obvezuje našu savjest. U svjetlu Boţje riječi nastojmo

pokazivati izlaz iz ove strašne nevolje u bolju budućnost u novoj stvarnosti i s novim

odnosima. Slobodni ljudi i slobodni narodi mogu biti prijatelji i suradnici za dobrobit sviju.

Riječ Boţja kaţe: „Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje!“

(Iz 32, 17). „Jer ja, Gospod, ljubim pravdu, a mrzim grabe nepravedni!“ (Iz 61,8).

Poniznim i skrušenim srcem molimo za mir da milosrdni Bog svojom milošću i snagom

promijeni ljudske misli i srca, da ljudi i narodi dobro čine jedni drugima u slobodi i

pravednosti.

Iskreno zahvaljujem Ekumenskom vijeću Crkava, Konferenciji europskih Crkava,

Tajništvu Vijeća biskupskih konferencija Europe za organizaciju ovog susreta i za

gostoprimstvo! Neka Bog mira blagoslovi ovaj susret!

Hvala!

__________________________

GK, 4. listopada 1992, str. 3.

23. rujna 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

I PATRIJARH SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, PAVLE

Jednodušno i jednoglasno apeliramo da se odmah i bezuvjetno zaustave sva

neprijateljstva, svako krvoproliće i sva razaranja, i da se bez odlaganja započne s

neposrednim pregovorima između zaraćenih strana. Apel i zahtjev da se zaustave neprijateljstva i rat.

Nakon naših susreta u Srijemskim Karlovcima i u Slavonskom Brodu, u svibnju i

kolovozu prošle godine, sastali smo se milošću Boţjom treći put danas, 23. rujna 1992.

godine, u Ekumenskom institutu u Bosseyu pokraj Ţeneve, gdje smo s članovima svojih

pratnji bili uzvanici Konferencije europskih Crkava i Vijeća biskupskih konferencija

Europe. Za to gostoprimstvo i svesrdnu pomoć tijekom našeg susreta izraţavamo svoju

zahvalnost, koju također izričemo i svima onima koji su nam uputili pozdrave, molitvenu

potporu i dobre ţelje.

Duboko ţalimo što poglavar Islamske zajednice reis-ul-ulema gospodin Jakub Selimoski

i njegova pratnja, koji su najavili svoj dolazak i sudjelovanje u razgovorima, ipak nisu mogli

doći iz Sarajeva. Nadamo se da će se tragične prilike u Bosni i Hercegovini pobošljati i da će

u bliskoj budućnosti biti moguće i njihovo sudjelovanje u našim susretima i razgovorima.

Ovdje u Švicarskoj, zemlji mira i blagostanja, u ime zajedničkog nam Gospodina, koji je

Mir naš, sastali smo se u sluţbi mira i pomirenja među našim narodima, unesrećenima na

razne načine tragedijom ovog nesretnog rata, a naročito u sluţbi mira i pomirenja među

zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini. Najprije smo prikazali zajedničku molitvu

Spasitelju našem i svih ljudi, Gospodinu Isusu Kristu, vječnom Kralju Mira i Mirotvorcu, da

našim narodima i svem čovječanstvu daruje svoj mir, jedini trajni i nepomućeni mir. Zatim

smo nakon uvodnih govora pokušali u iskrenom i istinoljubivom razgovoru razabrati sve

dimenzije novonastalog stanja, počev od duhovnih i pastirskih pa sve do onih koje se tiču

samog opstanka ugroţenih ljudi u svim nacionalnim zajednicama Bosne i Hercegovine kao i

drugih krajeva.

Nakon molitve i razgovora jednodušno i jednoglasno apeliramo na vjernike naših

Crkava, na odgovorne drţavne sluţbenike, na vojne zapovjednike, na sve narode i na sve

ljude našeg zajedničkog zemljopisnog i duhovnog prostora, kao i na sve međunarodne

forume i institucije, zauzete u pronalaţenju rješenja ili pruţaju pomoć na našem tlu, u

našim drţavama, i ne samo što apeliramo nego i zahtijevamo, oslanjajući se na svoju

duhovnu i moralnu odgovornost:

1. Da se odmah i bezuvjetno zaustave sva neprijateljstva, svako krvoproliće i sva

razaranja, a prije svega bogohulno i bezumno razaranje bogoštovnih zgrada i svetinja, kako

kršćanskih tako i muslimanskih, i da se bez odlaganja započne s neposrednim pregovorima

između zaraćenih strana;

2. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljenici i taoci, kao i da se raspuste

svi zarobljenički logori i iz tamnica oslobode svi zatočenici ovoga nesretnog rata;

3. Da se odmah i bezuvjetno prestane s nečovječnim provođenjem etničkih čišćenja, ma

od koga ona proizlazila;

4. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak na rodna ognjišta a svim

biskupima i svećenicima naših Crkava, kao i islamskim vjerskim sluţbenicima, slobodan

pristup pastvi i nesmetano vršenje njihove sluţbe;

5. Da se što prije ponovno uspostave normalne komunikacije i slobodan promet i

omogući slobodno kretanje i nastanjivanje svim ljudima, bez obzira na vjersku ili

nacionalnu pripadnost;

6. Da se svim nevoljnima osigura nesmetana i ravnopravna dostava humanitarne

pomoći.

Isto tako jednodušno i jednoglasno osuđujemo sve zločine i ograđujemo se od svih

zločinaca, bez obzira na to kojoj narodnosti i vojsci oni pripadali ili kojoj Crkvi i vjeri tvrdili

da pripadaju. Posebno izraţavamo svoje zgraţanje nad krajnje nemoralnim zlostavljanjem

ţena i djevojaka, pa i djevojčica, što ga mogu činiti samo neljudi, bez obzira na to kako sebe

nazivali.

Pred Bogom, pred ljudima i pred vlastitom savješću obvezujemo se da ćemo upotrijebiti

sva evanđeoska sredstva i sav utjecaj koji proizlazi iz našeg sluţenja i naše odgovornosti u

Crkvi i društvu da se u svojoj drţavi i u svome narodu najodlučnije i javno zaloţimo za mir,

pravdu, slobodu, spasenje svih i svakog, za dostojanstvo i neotuđiva prava svake osobe i

svakog naroda, za čovječnost i snošljivost, za praštanje i ljubav.

Sami sebe, jedni druge i sve pozivamo na pokajanje pred Bogom ljubavi, na obraćenje i

sluţenje Njemu, da bismo ponovno mogli ţivjeti kao susjedi, prijatelji i braća.

Mir svima!

Pavle, arhiepiskop pećki, Franjo kard. Kuharić,

mitropolit beogradsko-karlovački, nadbiskup zagrebački

patrijarh srpski

U Bosseyu, 23. rujna 1992.

__________________________

GK, 4. listopada 1992, str. 3.

26. rujna 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ljudi su nemoćni da zaustave rat i da uspostave mir. Ali Bogu ništa nije nemoguće.

Poruka za Marijin mjesec listopad.

Braćo i sestre u Isusu Kristu!

Rat bjesni u Bosni i Hercegovini. Dijelovi Hrvatske još su uvijek pod udarcima. Smrt

svakog dana kosi nove ljudske ţrtve, a broj se ranjenih umnaţa na tisuće. Stotine tisuća ima

onih koji su ostali bez ičega; beskućnici su i ovise u svemu o pomoći drugih. Napadač ne

posustaje trošiti obilje svojih granata na gradove i sela. Domovi, stanovi, bolnice, crkve,

dţamije, sve je pod udarom. Kao da govore s onim rušiteljima u Starom zavjetu o kojima

izvješćuje psalmist: «Istrijebimo ih zajedno: spalite sva svetišta Boţja na zemlji» (Ps 74/73/).

Rat je najveći grijeh i nosi sa sobom sve grijehe: ubijanje, razaranje, pljačke, silovanja,

gaţenje dostojanstva ljudskih osoba i prezir svih ljudskih prava. Rat je najveće zlo i nosi u

sebi sva zla koja satiru čovjeka. Rat je pakao na zemlji. Iza njega stoji svojim nadahnućem

Sotona. «On bijaše čovjekoubojica od početka i ne stajaše u istini, jer nema istine u njemu;

kad govori laţ, od svojega govori, jer je laţac i otac laţi» (Iv 8,44).

Ljudi pokušavaju zaustaviti rat. Svi ljudi dobre volje osuđuju rat za koji svu odgovornost

nosi onaj koji hoće rat da tuđe osvoji i da drugoga pokori. Vijeća se na svim razinama

međunarodne odgovornosti kako postići mir, mir pravedan za sve, mir siguran za svakoga,

mir utemeljen na istini i pravdi, mir u slobodi ljudi i naroda.

Ljudi su nemoćni da zaustave rat i da uspostave takav mir. Ali Bogu ništa nije

nemoguće (usp. Lk 1,37). On moţe obratiti ljudska srca, ako mi ţelimo obraćenje. Bog moţe

promijeniti ljudske misli na dobro, ako mu mi otvorimo svoju dušu. Bog nas hoće obdariti

mirom, ako mi ţelimo izići iz svoje grešnosti i pomiriti se s njime. «Gospod obećava mir

narodu svome, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem vrate» (Ps 85/84/,9).

Ova nas nesreća poziva da se skrušimo u srcu i da s punim pouzdanjem povjerimo

Boţjem milosrđu svu svoju nevolju. «Ţrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno,

Boţe, nećeš prezreti» (Ps 51/50/,10).

U ovom mjesecu listopadu pohrlimo u što većem broju u svoje crkve! Okupimo se oko

Bezgrešne i ponizne Sluţbenice Gospodnje! U zajednici s njome, povezani s njom u iskrenoj

molitvi povjerimo milosrdnom Srcu Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, svu svoju nevolju. S

njom razmatrajmo o velikim djelima Boţjim, o djelu našega spasenja. Bog je za nas postao

čovjekom i rodio se od Djevice i Majke Marije. Bog je radi našega spasenja umro na kriţu i

uskrsnuo. Isus Krist – Bogočovjek sišao je u tamu povijesti da bi nas izveo na svjetlo slobode

sinova Boţjih. Povjerimo mu svoje nevolje Srcem njegove i naše Majke Marije. Molimo

krunicu! To je razmatranje Evanđelja! Evanđelje je svjetlo za dušu i srce! Velika nakana

naših listopadskih poboţnosti neka bude: Obraćenje i mir! «Zaista, blizu je njegovo spasenje

onima koji ga se boje, i slava će njegova ţivjeti u zemlji našoj … Pravda će stupati pred njim,

a Mir tragom stopa njegovih!» (Ps 85/84/).

______________________________________ GK, 4. listopada 1992., str. 3.; MDP, str. 251-252.

7. listopada 1992.

HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA:

Ne moţemo ne biti potpuno solidarni s našim vjernicima i svećenicima koji postavljaju

pitanja i traţe odgovore, pa i odgovornosti onih koji ni nakon toliko vremena nisu osigurali

povratak prognanika.

Izjava Hrvatske biskupske konferencije. Ovom se prilikom ţelimo osvrnuti samo na jedno teško pitanje Crkve u Hrvatskoj.

Obnova bogosluţja, crkvenog ţivota, a s time i postupnog normaliziranja cjelokupnog stanja

u našim raseljenim i opustošenim ţupama trajna je briga biskupa, pastira Crkve, njihovih

svećenika, redovnika, redovnica i svih vjernika. Znamo doduše da će povratak i obnova

imati svoje teškoće duhovne i materijalne naravi. Mi smo shvatili da je zadatak koji je

preuzelo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda i jedinice koje taj zadatak trebaju ostvariti

usmjeren prema stvaranju uvjeta za povratak prognanika i postupno sređivanje ţivota na

područjima na kojima su raspoređene, te da ćemo u njima naći pomoć.

Opće je uvjerenje da su dosadašnji rezultati manji nego što smo očekivali. Stoga

razumijemo stanje duha i pokušaje prognanika da se samoorganizirano i mirno vrate na

svoja ognjišta. Pojedini funkcionari UN zamolili su i neke biskupe da utječu na prognanike

svojih područja i da ih odvrate od dolaţenja u njihova mjesta dok im jedinice UN ne budu

mogle jamčiti sigurnost povratka. Mi svakako nismo pobornici nasilnih postupaka koji bi

mogli izazvati nove ţrtve. No isto tako ne moţemo ne biti potpuno solidarni s našim

vjernicima i svećenicima koji postavljaju pitanja i traţe odgovore, pa i odgovornosti onih koji

ni nakon toliko vremena prisutnosti nisu osigurali povratak prognanika. To ne znači da

ţelimo poticati nepovjerenje prema Vijeću sigurnosti i prema ljudima koje ono šalje na naše

prostore. Ne podcjenjujemo njihove napore i zahvalni smo za sve što dobro učine. Ipak, naša

traţenja, naša pitanja, naše zanimanje ne bi smjelo ostajati bez zadovoljavajućeg odgovora.

Mi se pozivamo na svoja prava i na svoje odgovornosti a ne niječemo ničija prava i ne

poričemo ničije odgovornosti.

Smatramo da bi susret i razgovor sa svima koji su zainteresirani i odgovorni mogli

doprinijeti klimi popuštanja napetosti, strahova i otpora. Mi smo pripravni sudjelovati u

takvim susretima i razgovorima. Naši zahtjevi da nam se omogući posjet našim

opustošenim ţupama imaju upravo tu svrhu.

Molimo naše vjernike da ne klonu duhom, da ustraju u molitvi i poštenom zalaganju da

se već jednom počne ostvarivati povratak i sveukupna obnova ţivota.

Na sve koji su uključeni u nastojanja oko normalizacije stanja u opustošenim dijelovima

naše domovine zazivamo Boţji blagoslov.

Hrvatski biskupi ____________________________

GK, 18. listopada 1992., str. 1.

Studeni, 1992.

NADBISKUP SPLITSKO-MAKARSKI, ANTE JURIĆ:

Na našem putu prema slobodi, u našim stradanjima, trajno smo osjećali blizinu,

zauzetost, ljubav, suradnju i supatnju Svetog Oca. Govor svetom ocu Ivanu Pavlu II.

prigodom pohoda hrvatskih biskupa «ad limina».

Predragi Sveti Oče!

Pozdravljam Vas u ime biskupa Hrvatske biskupske konferencije ovdje prisutnih, u ime

uzoritog kardinala Franje Kuharića, odsutnog zbog bolesti, u ime katolika naših biskupija, a

usuđujem se reći i u ime hrvatskog naroda.

Naš pohod «ad limina apostolorum» događa se u godini u kojoj je Hrvatska postala

članica Organizacije ujedinjenih naroda, pošto je prethodno voljom naroda, mirnim i

nenasilnim putem, izmijenjen njezin unutarnji politički sustav i njezin međunarodni

poloţaj. Međunarodno priznanje ove nove stvarnosti, u čemu je posebnu vaţnost imalo

priznanje Svete Stolice, označilo je povijesnu prekretnicu i za hrvatski narod, za sve

građane hrvatske drţave, ali i za Kristovu Crkvu koja u Hrvatskoj ţivi i djeluje više od 13

stoljeća.

Ono što se dogodilo u Hrvatskoj povezano je s povijesnim preokretom u Europi, posebno

u njezinu središnjem i istočnom dijelu, gdje je dugogodišnji komunistički sustav mišljenja i

vladanja nad narodom pao voljom građana pojedinih drţava: slobodnim izborima, u miru i

bez nasilja.

Crkva u Hrvatskoj doţivjela je to oslobođenje naroda i nje same kao osobit dar Boţje

Providnosti. Slijedila Vas je, Sveti Oče, u zahvaljivanju Bogu i u pripravi za posebno

zasjedanje Biskupske sinode za Europu te u njezinu odrţavanju, da se proniknu «znakovi

vremena» i da se otvori put «novoj evangelizaciji» nakon razdoblja nasilne ateizacije i

marksističke totalitarne indoktrinacije.

Mirnom, demokratskom preokretu, međutim, kod nas se suprotstavila vojna sila koja je

započela rat za vlastitu prevlast, najprije u Sloveniji, pa u Hrvatskoj i napokon u Bosni i

Hercegovini gdje on i danas nesmiljeno bjesni, s opasnošću da se još više i dalje razbukti.

Poznata su Vam, Sveti Oče, ratna stradanja koja su pogodila našu domovinu, opustošila

dijelove većine naših biskupija i uništila brojne naše ţupe: narod i svećenici su prognani,

domovi porušeni, crkve uništene ili teško oštećene, ţivot pretvoren u prah i pepeo. Ţrtve su

goleme i među braniteljima domovine i među civilnim stanovništvom. Prognani se broje na

više stotina tisuća. Osobita brutalnost napadača iskazala se u bombardiranju bolnica, škola,

spomenika kulture, civilnih objekata općenito.

Za naše prognanike organizirali smo, kako smo mogli, dušobriţničku i karitativnu

sluţbu, a u tome su nam bile i još su uvijek na veliku pomoć karitativne i humanitarne

organizacije iz čitavog svijeta. Bog će blagosloviti i nagraditi, čvrsto vjerujemo,

velikodušnost i poţrtvovnost mnogih dobrih ljudi iz tolikih naroda pod nebom.

Da prestane rat i da se uspostavi mir te da se vrati normalni ţivot u opustošene dijelove

Hrvatske, zauzele su se i međunarodne ustanove: Europska zajednica, Vijeće sigurnosti

Organizacije ujedinjenih naroda i druge. Radi toga u postradalim dijelovima naših biskupija

nalaze se mirovne jedinice UN. Zahvalni smo za sve napore koji se čine za naš mir, za našu

slobodu i pravedno uređenje međunarodnih odnosa na našim prostorima te odajemo

priznanje svima koji su uključeni u te napore. Ipak, moramo Vam se potuţiti, Sveti Oče, da

nama biskupima nije omogućeno, već više od godinu dana, pohoditi naše razorene ţupe i

uspostaviti neposredan kontakt s malobrojnim našim katoličkim vjernicima koji su tamo

ostali. Dapače, nada da će mirovne jedinice UN omogućiti povratak i obnovu crkvenog i

društvenog ţivota u našim razorenim ţupama, ne ostvaruje se.

Na našem putu prema slobodi, u našim stradanjima, trajno smo, Sveti Oče, osjećali Vašu

blizinu, Vašu zauzetost, Vašu ljubav, suradnju i supatnju. Vaša nastojanja da se mirno

riješe sporovi, da se obustavi rat, da se pomogne postradalima, da se poštuju prava i

dostojanstvo svakog čovjeka, svake etničke ili konfesionalne zajednice, poznata su čitavom

svijetu, ali napose nama koji smo tu Vašu skrb neposredno doţivjeli i trajno doţivljavamo.

Kako da Vam izrazimo svoju zahvalnost, Sveti Oče? Mi se usrdno molimo za Vas, posebno

smo to činili u danima Vašeg boravka u bolnici i Vašeg oporavka. Radosni smo što ste nas,

oporavljeni, ovih dana i danas mogli primiti i s nama podijeliti naše tjeskobe i naše nade.

Pratit će Vas i nadalje naša molitva i naša odanost.

Pritisnuti nemilim ratnim stradanjima, mi se ipak okrećemo budućnosti. Uklonjene su

neljudske zapreke koje su sputavale Crkvu u njezinu ţivotu i poslanju, a bile su nametnute

totalitarnim reţimom. Današnja Hrvatska ponovno je otvorila prostore ţivotu i djelovanju

Crkve kojoj – prema posljednjem popisu stanovništva – u Hrvatskoj pripada nešto više od

tri četvrtine (76,5%) građana. Znamo, međutim, da mnogi koji su se izjasnili katolicima nisu

dovoljno poučeni u svojoj vjeri i nisu dosljedni u ţivotu po Kristovu Evanđelju. Stoga pred

nama kao neodloţni zadatak stoji nova evangelizacija i kada nanovo počinjemo sustavnu

katehizaciju katoličkih učenika u drţavnim školama i kada uspostavljamo redovitu

dušobriţničku sluţbu u bolnicama, u zatvorima, u vojsci i u drugim ustanovama gdje

vjernici očekuju pomoć svećenika.

Katolici se uključuju u javni ţivot iz kojega su bili pola stoljeća sustavno isključivani.

No, da bi mogli djelovati dosljedno svojoj vjeri, treba im omogućiti sustavnu i cjelovitu

formaciju. Odgoj katoličke mladeţi, formacija katoličkih laika za javni ţivot, pastoral

obitelji, a napose promicanje duhovnih zvanja, stoje pred nama kao posebno vaţni zadaci

Crkve u Hrvatskoj. Doprinos naših svećenika i redovničkih zajednica za duhovni i

pastoralni ţivot, kao i dokazana vjernost širokih slojeva naroda u vremenima nepovoljnim

za Crkvu, uporište je našem povjerenju da će duhovna obnova napredovati i razvijati se

povoljno na dobro Crkve i čitavog naroda.

Načela društvenog nauka Crkve treba da unosimo u javni, privredni i društveni ţivot da

se privatna, osobna i grupna korist uskladi s općim dobrom i tako doprinese uzdizanju

društvenog morala.

Uzajamno poštovanje i potreba suradnje između drţavnih vlasti i Katoličke Crkve u

svim tim pitanjima pokazuje dobre početke. No, uz zauzimanje Svete Stolice, koja je sada u

Hrvatskoj nazočna po apostolskom nunciju, kao što je i Hrvatska prisutna kod Svete Stolice

po svom ambasadoru, nadamo se da će sva pitanja naći trajna rješenja na način koji je u

svijetu uobičajen kao plod stoljetnog iskustva i provjerenih demokratskih odnosa.

Na području Republike Hrvatske naše se biskupije susreću i s eparhijama Srpske

Pravoslavne Crkve. Neke od njih ustanovljene su pred dva ili tri stoljeća, a druge u novije

vrijeme. Ta prisutnost dodatno nas obvezuje, i jedne i druge, na uzajamno kršćansko

poštovanje i suradnju u obnovi kršćanskog ţivota.

Sva ta i druga pitanja, koja smo Vam i osobno iznosili, Sveti Oče, a o kojima smo i

razgovarali po Kongregacijama, dok s jedne strane traţe svu našu zauzetost, s druge

nadilaze naše snage. Naše se pouzdanje obraća Onome od kojega dolazi svaki dobar dar.

Napose se povjeravamo Nebeskoj majci, Kraljici Mira, «Fidelissimae Advocatae Chroatiae»,

kako su je nazvali naši pređi.

Iznoseći pred Vas naše nade i tjeskobe, posluţit ćemo se, Sveti Oče, natpisom ciborija

crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu u kojoj je poslanik pape Grgura VII, Vašeg prethodnik,

okrunio Zvonimira za kralja hrvatskoga, a glasi: «Sancte Petre, suscipe munus». Primite,

Sveti Oče, našu zahvalnost, odanost i stoljetnu vjernost hrvatskog naroda svetom Petru i

njegovim nasljednicima! Pozivamo Vas i ţeljno očekujemo čim prije u našoj domovini!

Blagoslovite nas, Sveti Oče! Blagoslovite Crkvu, narod, drţavne poglavare. Blagoslovite

naše prognanike, ranjenike, naše obitelji koje su izgubile svoje najdraţe. Neka se Vaš

blagoslov protegne na dragu i tragičnu Bosnu i Hercegovinu, na Crkvu u njoj, ali i na sve

njezine stanovnike. Blagoslovite naše umirovljene biskupe, koji su Vam preko nas poslali

posebne pozdrave. Blagoslovite naše svećenike, redovnike, redovnice, sjemeništarce,

katoličku mladeţ, naš katolički laikat – cjelokupni vjernički narod u Hrvatskoj!

___________________________ GK, 22. studenoga 1992., str. 3. i 4.

11. studenoga 1992.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE:

Ne moţemo prešutjeti kako su naši ljudi stekli dojam da se pojedine drţave, koje imaju

veću odgovornost u međunarodnom političkom ţivotu, poigravaju njihovom sudbinom. Poruka međunarodnoj javnosti s pohoda ad limina u Rimu.

1. Tijekom prve polovice mjeseca studenoga s velikom smo radošću pohodili Svetog Oca,

prvi put kao biskupi iz neovisne Hrvatske, uključene u međunarodnu drţavnu zajednicu. To

obnavlja u nama osjećaje duboke zahvalnosti Njegovoj Svetosti za sve što su on i Sveta

Stolica poduzeli za ostvarenje onih prava koja su odraz dubokih i vjekovnih teţnji našega

naroda.

2. Naţalost, nastanak nove političke stvarnosti popraćen je neiskazivim patnjama koje

nisu uopće stale, iako je danas svjetsko javno mnijenje bolje izviješteno o ne manjim

nevoljama kojih su ţrtvom naša braća u Bosni i Hercegovini zajedno sa svojim zemljacima

Muslimanima, koje u ovoj našoj poruci ne moţemo zaboraviti (bez obzira na izvjesne

povremene teškoće u njihovim uzajamnim odnosima). Izgubljeno je preko stotinu tisuća

ljudskih ţivota, često na najokrutniji način, dok su deseci i deseci tisuća ljudi ranjeni, među

kojima mnogi i vrlo teško te su osuđeni da cijelog ţivota ostanu invalidi; preko dva milijuna

stanovnika (od ukupno njih devet milijuna, koliko ih Hrvatska i Bosna i Hercegovina broje

zajedno) protjerano je iz svojih kuća ili je bilo prisiljeno pobjeći drugamo da bi se spasilo.

Bezbrojna su razaranja crkava i zvonika, umjetničkih spomenika, ţupnih kuća,

samostana, knjiţnica, arhiva, bolnica, škola, groblja, svega onoga što bi moglo označavati ili

predstavljati prisutnost katoličku (odnosno muslimansku u krajevima u kojima stanuju). I

tko da opiše moralnu patnju što je takvo stanje donosi, da i ne govorimo o siromaštini i gladi

što pogađaju obitelji koje su do jučer ţivjele u normalnim uvjetima? U Hrvatskoj, naprimjer,

u krajevima u kojima je ţivot prilično miran, prosječni je mjesečni dohodak spao na

vrijednost manju od 100 DM!

3. Ţelimo stoga uputiti riječ duboke zahvalnosti nebrojenim osobama i ustanovama,

vjerskim i građanskim, koji su nam za ovih dugih ratnih godina tako velikodušno pomogli –

iz Italije, gdje se nalazimo, ali i iz drugih europskih i prekomorskih zemalja. Bez te pomoći

mnogi naši ljudi ne bi mogli preţivjeti. A treba odmah dodati da nam je ta pomoć i dalje

potrebna, a svjesni smo da smijemo progovoriti i u prilog onih koji sada toliko pate zbog

posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu, sa sudbinom koje smo s mnogovrsnih razloga

povezani. Dovoljno je pomisliti na 500 tisuća prognanika i izbjeglica iz te drţave koji su

našli gostoprimstvo i utočište u Hrvatskoj.

4. Izvješćujući vas o gorkim iskustvima koja naš narod sada proţivljava, činimo to

poglavito kao biskupi i pastiri, jer je na otprilike četvrtini okupiranoga hrvatskog teritorija

Crkva jednostavno iščezla, i što se tiče ljudi, vjernika i svećenika koji su morali napustiti

gradove i naselja u kojima su oduvijek bili, i što se tiče zgrada i ustanova sada raspršenih.

Tako je njezin prostor još više smanjen u odnosu na prošlost, a prijeti da se smanji još i više

ako se odgovorni za međunarodni ţivot, napose oni koji u rukama imaju stvarnu vlast i

odlučujući utjecaj velikih međunarodnih ustanova, ne odluče na upotrebu prikladnih

sredstava protiv krivaca za ovu agresiju i okupaciju. Nije li tolerancija ustvari ohrabrenje

da se put nasilja nastavi i na drugim područjima koja su još pošteđena budući da se nasilje

moţe provoditi nekaţnjeno? Ne moţemo, naţalost, ovdje prešutjeti kako su naši ljudi stekli

dojam da se pojedine drţave, koje imaju veću odgovornost u međunarodnom političkom

ţivotu, poigravaju njihovom sudbinom. Zašto se prognanicima i izbjeglicama ne omogući

povratak u njihov zavičaj, koji su morali napustiti i koji je sada zaštićen snagama

Ujedinjenih naroda? I zašto te snage, u skladu sa sporazumima koje su potpisale sve strane,

nisu razoruţale one koji su nepravedno zagospodarili njihovim zavičajem?

5. Sa svoje strane nismo nikad posumnjali da je zakonito od nepravedne agresije, koja se

sustavno provodila u našim gradovima i selima, braniti vlastite obitelji, svoj ţivot i dobra

nuţna za uzdrţavanje. Jednako tako ne sumnjamo da je zakonito pomoć traţiti i dobiti od

onoga koji je moţe pruţiti, kako bi samoobrana bila u granicama koje određuje moralni

zakon. Isto je tako izvan svake sumnje da bi za ono što se dogodilo i još se događa, unatoč

kadikad i suprotnim tvrdnjama, kad bi to uistinu ţeljeli, odgovorni znali naći sredstva za

obustavu agresije koja, ako je na sramotu onome tko je vrši, nije zacijelo na čast

Međunarodnoj zajednici koja je podnosi.

Svaka humanitarna pomoć Međunarodne zajednice vrlo je cijenjena i sa zahvalnošću

primana, ali neka ona ne bude izlikom da se ne pruţi odlučujuća pomoć koja moţe zaustaviti

ruku što ubija. I neka ta humanitarna pomoć, koja se pruţa velikodušno i kadšto uz veliku

opasnost za sam ţivot onih koji je donose, ne posluţi za odvraćanje pozornosti svjetskog

javnog mnijenja od onog što bi se moralo učiniti da se stane na kraj onome što se

eufemistički naziva etničkim čišćenjem, koje obnavlja rasističke uţase drugoga svjetskog

rata a nerijetko ih i nadmašuje. Ako u ono doba pojedini zločini mnogima nisu bili poznati,

sada takva isprika više ne pomaţe i više nitko nema pravo da sa zgraţanjem osuđuje ono što

je izvršeno prije 50 godina nastavi li mirno promatrati ono što se ponavlja danas. Prva bi

pomoć trebala biti u spašavanju ljudskih ţivota, primjenjujući i humanitarnu ingerenciju,

koja, ako je potrebno, ne isključuje upotrebu sile, kao što je to s uglednih mjesta zatraţeno, i

ne zaboravljajući kako i samo upozorenje moţe u tu svrhu biti još djelotvornije kada se ne bi

ograničavalo na puko osuđivanje riječima ili na malo što više od toga. Očito bi bila potrebna

akcija međunarodne policije, kako su mnogi i predloţili.

6. U tom okviru s dubokim zadovoljstvom ističemo poziv predstavnika Svete Stolice na

Konferenciji za europsku sigurnost i suradnju, upućen 16. rujna 1992. u Pragu (usp.

L'Osservatore Romano, 18. rujna 1992). Očekujemo da odgovorni u Međunarodnoj zajednici

na brojne intervente Svete Stolice na tom području neće ostati gluhi i tako na izvjestan

način postati sukrivci počinjene nepravde i zlodjela. Da su od samog početka prihvatili

njezine pozive, koliki su ljudski ţivoti mogli biti pošteđeni i kolika razaranja izbjegnuta!

7. Ako smo prisiljeni raspravljati o pitanjima slobode i samoga ţivota naših naroda, ne

zaboravljamo da stojimo pred tajnovitim naumom Boţje Providnosti koja je, iz svojih

nedokučivih nauma koje nam nije dano proniknuti, pripustila ovo preteško iskušenje. To

nas sve mora navesti na obraćenje i obnovu našega kršćanskoga ţivota, za dobro cijele

Crkve, u kojoj svi tvorimo jednu jedinstvenu stvarnost s Kristom kao glavom.

8. Stoga, dakle, sve od samih početaka ţalosnih događaja kojima smo zaokupljeni, stalno

smo svoje vjernike pozivali na praštanje i da se uzdrţe od svake osvete. Mi molimo Boga i za

one koji nam čine zlo, jer se i oni moraju pojaviti pred Boţjim sudištem. Spremni smo sve

učiniti da se jednoga dana moţe ponovno nastaviti zajednički ţivot i suradnja, iako nam je

posve jasno da je sada mnogima vrlo teško oprostiti jer su izgubili svoje najdraţe, svoju

imovinu i svoj dom. Međutim, milosrdni Bog, koji nas u Očenašu potiče da molimo: Otpusti

nama duge naše kako i mi otpuštamo duţnicima našim, moţe čovjeku dati potrebnu

nadnaravnu duhovnu snagu da oprosti. Pa ako se, ljudski govoreći, moţda i mogu razumjeti

reakcije pojedinaca koji su počinili krivična djela nad onima što ih sustavno napadaju, te se

reakcije ne mogu odobriti pa ih osuđujemo i ponavljamo svoj poziv na praštanje i

prepuštanje pravde Bogu i onima koji su na ovome svijetu duţni da njome ravnaju.

9. Do sada smo više puta uzastopno pokušavali uspostaviti iskren ekumenski dijalog s

braćom iz Srpske pravoslavne Crkve, i spremni smo to činiti i dalje. Međutim, taj se dijalog

ne moţe uvjetovati ili iskorištavati za postignuće nacionalističkih i političkih ciljeva; mora

poštivati ne samo pravedne teţnje srpske manjine nego i hrvatske većine; i mora biti

nadahnut samo kršćanskim načelima. Ţelimo da naše dvije sestrinske Crkve mogu zajedno i

skladno raditi na nacionalnoj pomirbi naših naroda te im pomoći u liječenju dubokih rana

koje je ostavila komunistička vladavina i bezumni rat koji još traje.

10. Braći u biskupstvu diljem svijeta, biskupskim konferencijama, posebno onima koje

su s nama povezanije zbog povijesnih ili zemljopisnih okolnosti, izraţavamo najiskreniju

zahvalnost zbog solidarnosti koja je tijekom ovih godina iskazivana na razne načine. Znamo

da još uvijek moţemo računati na vašu pomoć, ali vas usrdno molimo da neumorno diţete

svoj glas i da se posluţite svojim ugledom i utjecajem kod vaših vjernika i kod svih ljudi

dobre voje, navlastito kod onih koji su na vlasti u političkom ţivotu i kojima ne smije

promaknuti činjenica da su po savjesti duţni raditi za mir koji će se temeljiti na pravdi i

istini. Uvjereni smo da očekivani mir moţe silno napredovati njihovom djelotvornom

potporom.

11. Zahvalni smo djelatnicima sredstava društvenog priopćivanja koji su se zauzeli za

objektivno izvješćivanje o tragičnim događajima koji su nas zahvatili. Na desetke ih je

izgubilo ţivote obavljajući svoju sluţbu. Dok se s poštovanjem sagibamo pred njihovom

ţrtvom, izraţavamo čvrsto uvjerenje da objektivno i odgovorno izvješćivanje moţe biti

odlučno za dolazak mira i pravde u naše zemlje.

12. Ne ţelimo završiti ovaj poziv a da ne spomenemo sve one narode i ljude koji na

raznim stranama našega planeta poput nas pate zbog rata, gladi, diskriminacije ili čega

drugog. Svima njima izraţavamo svoju kršćansku i ljudsku solidarnost i za sve upravljamo

svoju poniznu molitvu Bogu da nam svima bude milostiv i da nas spasi od sadašnjih i

budućih zala.

13. I na kraju, svim hrvatskim katolicima, u domovini ili raspršenima po svijetu,

šaljemo svoj srdačan pozdrav te prenosimo svoje osjećaje pouzdanja koji su u nama sazreli

na ovom utješnom susretu sa zajedničkim Ocem i njegovim suradnicima ovdje u Rimu, i

poglavito apostolski blagoslov koji Sveti Otac podjeljuje svima od srca.

Vaši biskupi

U Rimu, 11. studenoga 1992.

______________________________________________ GK, 22. studenoga 1992, str. 4; SV HBK, 1/1992, str. 19–22.

21. studenoga 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Nema izlaza iz nemira u mir, iz ropstva u slobodu osim kroz istinu, pravednost,

opraštanje, pomirenje u Isusu Kristu. Priopćenje i osvrt na tvrdnju g. Jovana Pavlovića,

mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. Beogradski list «Intervju» od 2. listopada ove godine objavio je razgovor s

visokopreosveštenim g. Jovanom Pavlovićem, mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim. Naslov

glasi: «Sotone iz Zagreba»

Sadrţaj tog razgovora (interviewa) pun je tvrdnji i optuţbi koje bi trebalo objektivno,

argumentirano i mirno analizirati i ocijeniti. Međutim, budući da sam osobno citiran teškom

optuţbom, smatram potrebnim radi povijesne istine osporiti tvrdnju g. Mitropolita kao

potpuno neistinitu i klevetničku. Tvrdnja glasi: «Prvi poziv na krstaški rat protiv Srba

uputio je kardinal Kuharić u svojoj propovedi 4. avgusta 1991. godine» (ib. str. 6).

1. Ĉetvrtoga kolovoza 1991. godine bila je nedjelja, jedna od rijetkih nedjelja kada nisam

nigdje imao obaveze ni javnog nastupa pa ni u zagrebačkoj katedrali. Dakle, sam citirani

datum ni mjesto moga «poziva na krstaški rat» nemaju temelja u stvarnosti.

2. Objektivna povijest jasno će utvrditi tko je počeo postavljati barikade na cestama, tko

je naoruţavao, tko je naviještao oruţanu borbu i tko je konačno počeo rat i s kakvim ciljem.

Stoga je besmisleno tvrditi kao da je rat počeo mojim «pozivom na krstaški rat protiv Srba».

3. Tu tvrdnju, ničim dokazanu, niječu svi moji nastupi i svi moji govori u vrijeme rata.

Priznajući zakonito pravo da se napadnuti brani u granicama etičkih normi kad je

nepravedno napadnut, uvijek sam govorio protiv svake osvete i protiv svake mrţnje.

Neka mi bude dopušteno donijeti samo neke moje izjave izrečene pred mnoštvom

vjernika.

Tako sam 14. srpnja 1991. pred tisućama hodočasnika u Mariji Bistrici među ostalim

kazao sljedeće:

«Mi najodlučnije odbacujemo svaku mrţnju i svaki osjećaj osvete. I onda kada zakoniti

branitelji brane slobodu, nije to mrţnja i ne smije ih nositi mrţnja. Nije to osveta i ne smije

ih nositi osveta.

Mi pozivamo svoje vjernike i sve koji vjeruju u Boga: braću pravoslavne, koji iskreno

vjeruju u zajedničkoga Spasitelja Isusa Krista, neka mole za mir! I braću muslimane, koji

vjeruju u jednoga svemogućega Boga Stvoritelja, neka mole za mir! I svi ljudi dobre volje,

koji su protiv nasilja i protiv mrţnje i tlačenja, neka mole!»

4. Dvadeset osmoga srpnja 1991. govorio sam u Livnu također pred tisućama vjernika i

među ostalim kazao sam sljedeće:

«U ovo vrijeme ţalosno i tragično, kad se rasplamsava rat na našim prostorima, što mi

naviještamo, što poručujemo u ime Boţje ovome narodu, svojoj Crkvi? Što poručujemo

ljudima dobre volje, bili oni Srbi, pravoslavni, bili oni pripadnici islamske vjerske zajednice,

bili oni pripadnici bilo kojeg opredjeljenja? Što poručujemo, čime ih zaklinjemo, što ţelimo?

Da se ponovno stane, da se zaustavi pred zlom, da se zaustavi pred nasiljem i da svaki uđe u

svoju savjest i da u sebi uspostavi mir, mir između Boga i svoga vlastitog srca, da u sebi

uspostavi mir prema svakom čovjeku!»

Ja bih ponovio danas ovdje što sam kazao prošle jeseni kad su već počela nasilja u

Kninu, kad su se na javnim mjestima naviještala nasilja i kada se huškalo na mrţnju.

Poručio sam u Imotskom pred onih 40 tisuća vjernika braći u Kninu: «Braćo Srbi, mi vas

ljubimo u Isusu Kristu. U ime te ljubavi mi vas molimo i zaklinjemo: odustanite od nasilja.

Naša sloboda je i vaša sloboda, naš mir je i vaš mir. Mi moţemo ţivjeti zajedno zaista u

punom poštovanju, ali poštujmo dostojanstvo čovjeka. Pozvao sam i predstavnike sestrinske

Srpske pravoslavne Crkve da upute poziv svojim vjernicima, da osude nasilje, da pozovu na

mir i da se tako zajedno nađemo u istoj izjavi na kojoj smo se našli konačno 7. svibnja ove

godine u Srijemskim Karlovcima kada smo mi, predstavnici Katoličke Crkve u Hrvata, i

predstavnici Srpske pravoslavne Crkve potpisali, prvi put u povijesti, zajednički poziv na

mir. Zajednički smo osudili nasilje. Zajednički smo izrazili sućut sa svima koji trpe.

Zajednički smo pozvali na molitvu.

Braćo i sestre, potrebno je i u ovom času, kada se mrţnja sve dublje uprisutnila u srcima

i kada nasilje kosi sve više ţivota i čini sve više nepravde, ponuditi tu poruku, taj poziv i

neumorno ga ponavljati jer nema drugoga izlaza. Nema izlaza iz nemira u mir, iz ropstva u

slobodu osim kroz istinu, pravednost, opraštanje, pomirenje u Isusu Kristu“.

U Imotskom sam govorio pred oko 40 tisuća hodočasnika 3. srpnja 1991.

5. Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza 1991. u Mariji Bistrici, opet pred nekoliko

desetaka tisuća vjernika kazao sam sljedeće:

«Bogoljublje je nuţno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše

rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mrţnje ili ţelje za osvetom … Naše rodoljublje

ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko.

Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji (10. kolovoza 1991): Ako je moj

protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni

dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz

njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati

ţivot njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje moţda teško razumjeti pogaţenom i poniţenom čovjeku, pogaţenom i

poniţenom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju

biti naši postupci».

Samo ove neke moje javne izjave, a ima ih cijeli niz u mojim nastupima, dokazuju

sasvim protivno moje stanovište onome za što sam optuţen. Uvijek se zalaţem, i prije pod

komunizmom i sada u demokraciji, za poštivanje svih ljudskih prava, za poštivanje

dostojanstva svake ljudske osobe. Zato sam protiv svakog nasilja, nepravde i mrţnje. Poticaj

na mrţnju nitko nikada neće moći otkriti ni u pojedinačnim ni u zajedničkim izjavama

hrvatskih biskupa. Ni u jednom našem nastupu nije izrečena bilo kakva riječ javne optuţbe

protiv Srpske pravoslavne Crkve.

Za ekumenski dijalog, da bi bio iskren i plodonosan, nuţno je isključiti svaki nepravedni

sud a treba uključiti poštovanje istine, poštovanje osobe i iskrenu otvorenost da nas istina

sve oslobodi u ljubavi. Ţelim da se što prije u Hrvatskoj na licu mjesta uspostavi kršćanski

dijalog između katoličkih biskupa i pravoslavnih episkopa.

Zagreb, 21. studenoga 1992.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački ______________________________________________

GK, 29. studenoga 1992., str. 2; MDP, str.265-268.

24. studenoga 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ovaj rat ima točno prepoznatljive političke uzroke i ciljeve, a poveli su ga oni koji su bili

uvjereni da, posjedujući silu, mogu krojiti sudbinu drugima. Pisana poruka sudionicima interkonfesionalnog susreta

u Ermatingenu, na Bodenskom jezeru.

S poštovanjem pozdravljam sve cijenjene sudionike ovoga ekumenskog susreta koji se

ostvaruje inicijativom organizacije: APPEAL OF CONSCIENCE FOUNDATION. U

organizaciju susreta uloţio je svoju upornu revnost predsjednik Fundacije gospodin rabin

Arthur Schneier. Gospodinu Schneieru, prisutnom članu Fundacije preuzvišenom

nadbiskupu Newarka Theodoru McCarricku te gospodinu Michaelu Eisenstadtu i njihovim

suradnicima uz pozdrav odmah na početku iskreno zahvaljujem.

Iskreno pozdravljam u Isusu Kristu Vašu Svetost, gospodine patrijarše Pavle, i

preosveštenu gospodu episkope i vaše pratioce. Rado nosim u sjećanju naš susret u Bosseyu

kraj Ţeneve prije dva mjeseca kada smo zajednički molili, zajednički blagovali, zajednički

izmijenili misli i prosudbe o najvećoj nesreći koja se zove rat. Uspjeli smo i zajednički

uputiti krik da se rat zaustavi da svi odahnu u miru i slobodi. Naţalost, taj je naš poziv

ostao glas vapijućega u pustinji. Zlo traje i postaje sve agresivnije. Molim Vas i sve

visokopoštovane sudionike susreta da me ispričate zbog moje odsutnosti jer je moj dolazak

spriječen postoperativnim oporavkom, koji se zbog moje dobi produljio.

S posebnom paţnjom pozdravljam u ovom susretu prisutnog preuzvišenog gospodina

reis-ul-ulemu efendiju Jakuba Selimoskog i njegove poštovane pratioce. Vi, Ekscelencijo,

predvodite delegaciju Islamske vjerske zajednice i dobro došli! Bili bismo vas rado vidjeli u

našem zajedništvu prije dva mjeseca u Bosseyu, ali ratne su Vas okolnosti spriječile da nam

se pridruţite u zajedničkom proglasu načela pravednoga mira.

Delegaciju katoličkih biskupa iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine predvodi nadbiskup i

metropolit sarajevski preuzvišeni gospodin Vinko Puljić koji je najovlašteniji da tumači

tragediju Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini. S njim su prisutni: nadbiskup i metropolit

riječko-senjski dr. Anton Tamarut, biskup đakovačko-srijemski mons. Ćiril Kos, predsjednik

Ekumenskog vijeća Hrvatske biskupske konferencije mons. dr. Ðuro Kokša te tajnik istog

Vijeća prof. dr. Antun Škvorčević.

Visokopoštovani sudionici ovoga ekumenskog susreta, Vi ulazite u razgovor nadahnuti

vjerom u svemogućega Boga i Stvoritelja svih ljudi. Vi, časni predstavnici Srpske

pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvata ulazite u susret u ime zajedničkog nam

Spasitelja Isusa Krista, u povezanosti zajedničkim Evanđeljem istine i ljubavi. Traţit ćete

pravu riječ u svjetlu Duha Boţjega.

A što kazati u Boţje ime svima ovim okrutnim ratom unesrećenima: neutješno

oţalošćenima zbog gubitka ubijenih očeva, muţeva, majki, sinova, kćeri i djece? Kakvu riječ

u ime Boţje kazati stotinama tisuća prognanih iz svojih stoljetnih obitavališta, koji su

postali beskućnici i bez ičega, a domovi su najvećim dijelom razoreni? Kakav poziv u ime

Boga Pravednoga i Suca Povijesti uputiti onima koji zaista imaju moć odluke da obustave

ovaj okrutni rat? Zar nije još dosta ubijanja, silovanja, razaranja, sramotnih i zločinačkih

etničkih čišćenja?

Ekumenski susreti nisu ničiji hobby niti teatar. Na njima leţi teška odgovornost pred

Bogom i ljudima dobre volje. I ovaj je susret u središtu paţnje, moţemo kazati, svijeta. Što

ljudi od njega očekuju? Treba pogledati stvarnosti u oči da ne bi ljudi gajili iluzije očekujući

da susret vjerskih poglavara iz prostora satrtih ratom moţe imati učinak koji ustvari ne

moţe imati. Ima ih koji misle da vjerski poglavari mogu zaustaviti rat. To je iluzija koja,

iskreno govoreći, prelazi u naivnost. Odlučno tvrdimo da ovo nije vjerski rat. Nisu vjerske

zajednice povele rat jedne protiv drugih. Stoga ni vjerski poglavari ne drţe u rukama ključ o

njegovu svršetku. Ovaj rat ima točno prepoznatljive političke uzroke i ciljeve, a poveli su ga

oni koji su bili uvjereni da, posjedujući silu, mogu krojiti sudbinu drugima. Oni koji su htjeli

rat, mogu ga zaustaviti. To nisu vjerski poglavari, ali oni mogu u Boţje ime uputiti krik

savjestima onih koji pred Bogom i poviješću nose odgovornost za veliki zločin izvršen nad

neduţnima koji su ţeljeli ţivjeti u miru i nisu nikoga ugroţavali.

Visokopoštovani sudionici ovog ekumenskog susreta, u istinoljubivosti i pravdoljubivoj

analizi tragične stvarnosti, a rasvijetljeni vjerom, Vi ćete pronalaziti pravu riječ koja

pokazuje put iz nemira u mir, iz mrţnje u pomirenje. Zaklinjite odgovorne cijenom suza i

krvi tolikih ţrtava bezumnog nasilja! Zahvalite svim ljudima koji imaju srca i savjesti da

pomognu svim nevoljnicima!

Mi vjerujemo u Boţju moć i ljubav. Zato vjerujemo da Bog moţe promijeniti ljudske misli

i srca da se obrate od zla k dobru. Stoga bismo smatrali uspjehom ovog susreta opći poziv

svim vjernicima naših Crkava i svim vjernicima Islamske vjerske zajednice da se odredi

jedan dan kada bismo svi molili i postili za mir i pomirenje. Kada bi se svi koji iskreno

vjeruju u Boga u našim drţavama jedan određeni dan ujedinili u molitvi i postu, svaki na

svoj način i u skladu sa svojom tradicijom, bio bi to vapaj skrušenih milosrdnom Bogu da se

smiluje i da nam podari mir među ljudima i narodima naših prostora. Pravedni mir za svaki

narod i svakog čovjeka ostvaruje se u slobodi i pravednosti da se poštuje sigurnost i pravo

svakog čovjeka i svakog naroda! Samo u takvom miru, koji je Boţji dar, mogu se liječiti

duboke rane u dušama i strašne ruševine svega što je čovjek stoljećima stvarao svojom

vjerom, radom i umijećem.

Bog moţe podariti mir obraćenicima i skrušenim srcima. Mi ispovjedaoci vjere u Isusa

Krista vjerujemo da je On naš Mir (usp. Ef 2, 14).

Molitvom i duhom sam s Vama i ţelim Vam Boţje svjetlo i blagoslov!

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup i metropolit zagrebački,

predsjednik HBK

Zagreb, 24. studenoga 1992.

__________________________

GK, 6. prosinca 1992, str. 3.

25. studenoga 1992. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, PATRIJARH SRPSKI, PAVLE,

REIS-UL-ULEMA JAKUB SELIMOSKI I PREDSJEDNIK FONDACIJE „GLAS

SAVJESTI“, RABIN SCHNEIDER:

Najodlučnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se

uspostavi mir i da se obnovi dijalog kao jedini način rješavanja postojećih

međunacionalnih i političkih pitanja.

Apel upućen s interkonfesionalnog susreta u Ermatingenu, Švicarska. Ovdje, u zemlji mira, slobode i blagostanja, na poticaj i u organizaciji Fundacije „Glas

savjesti“ i zahvaljujući gostoprimstvu švicarske vlade, primivši sa zahvalnošću poruke

solidarnosti i podrške od predsjednika Švicarske konfederacije g. Rene Felbera, generalnog

tajnika Ujedinjenih naroda g. Boutros Ghalija, predsjednika Sjedinjenih američkih drţava

g. Georga Busha, supredsjedatelja ţenevske konferencije o bivšoj Jugoslaviji g. Cyrus

Venca, specijalnog izvjestitelja za ljudska prava g. Tadeusza Mazowieckog i ministra

inozemnih poslova Velike Britanije g. Douglasa Hurda, sastali smo se u zajedničkoj vjeri u

Boga Stvoritelja i Dobrotvora svih ljudi i naroda. U zajedničkoj nadi u njegovu ljubav i

pomoć izraţavamo najdublju zabrinutost za daljnju sudbinu naših vjernika i svih

pripadnika naših naroda, tragično unesrećenih najnemilosrdnijim i najnečovječnijim ratom

kojeg pozna njihova mukotrpna povijest.

U ime naše duhovne moralne odgovornosti, u ime Katoličke Crkve u Hrvata, Srpske

Pravoslavne Crkve i Islamske zajednice, ali prije svega u ime pravde i ljubavi Boţje i u ime

dostojanstva ljudskog bića i ljudske zajednice – u čemu kršćane, katolike i pravoslavne, uči

sveto Evanđelje, a muslimane Kur'an časni – mi jednodušno i jednoglasno upućujemo apel

za mir, ovaj vapaj Bogu i ljudima, ovaj krik bola i nade, iz dubine naših duša. Upućujemo ga

ponajprije svim vjernicima u Bosni i Hercegovini, katolicima, pravoslavnima i

muslimanima, a zatim svim nosiocima političke vlasti, svim vojnim zapovjednicima naših

nesretnih naroda, Hrvatima, Srbima i Muslimanima.

Zlo je prevršilo svaku mjeru a patnja je neopisiva. Stoga ne molimo i ne zaklinjemo, nego

radi Boga i Boţje pravde a u ime čovječnosti i opstanka svih najodlučnije zahtijevamo da

odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i da se obnovi dijalog kao

jedini način rješavanja postojećih međunacionalnih i političkih pitanja.

Svim pak međunarodnim tijelima i ustanovama. Ĉitavoj međunarodnoj zajednici i svim

ljudima dobre volje, obraćamo se molbom da upotrijebe sav svoj utjecaj i sva moralno

prihvatljiva sredstva da ovakav naš apel za mir nikad više ne bude potreban.

Naš zahtjev da prestane rat i da se gardi mir ima svestran značaj a navest ćemo samo

najvaţnije i najhitnije njegove konkretne sastavnice:

1. Da se odmah zaustave neprijateljstva, prekine krvoproliće i da se putem pregovora dođe

do pravednih rješenja.

2. Da se svim ugroţenim osigura nesmetano dopremanje i ravnopravna raspodjela

humanitarne pomoći preko svih vjerskih zajednica i humanitarnih organizacija.

3. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljenički logori i zatvori.

4. Da se odmah i bezuvjetno prekine s neljudskom praksom etničkog čišćenja.

5. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak u rodne krajeve a u

međuvremenu,dok se za to stvore potrebni uvjeti, da sve vlade privremeno prihvate

izbjeglice, a za izbjeglice u samoj Bosni i Hercegovini da se stvore sigurnosne zone.

6. Da se prestane s uništavanjem materijalnih dobara i kulturne baštine kao i sa bezumnim

bogohulnim razaranjem svetinja i bogoštovnih mjesta.

7. Da se oslobode svi zatočeni svećenici i vjerski sluţbenici a svim prognanim ili izbjeglim

svećenicima i vjerskim sluţbenicima da se omogući slobodan pristup vjernicima i nesmetano

vršenje njihove sluţbe.

8. Da se onemogući prikazivanje ovog tragičnog sukoba kao vjerskog rata i zloupotreba

vjerskih simbola u svrhu raspirivanja mrţnje.

Isto tako jednodušno i jednoglasno s dubokom zgroţenošću osuđujemo sve zločine koji se

čine u ovom ratu i ograđujemo se od svih zločina, bez obzira na to kojoj nacionalnosti

pripadali ili kojoj vjeri tvrde da pripadaju. Odgovorno izjavljujemo: zločin u ime vjere

najveći je zločin protiv vjere. Sva mučenja i masakriranja ţrtava izazivaju uţas i stid. Ali

ništa ne pobuđuje našu groţnju toliko, koliko neljudsko zlostavljanje ţena i djevojaka, čak i

djevojčica.

Mrţnji, zločinu, razaranju, progonima i nečovještvu mi suprotstavljamo jedinu

alternativu dostojnu čovjeka i naše vjere u Boga, a ona glasi: mir, pravda, sloboda,

čovječnost, dostojanstvo, snošljivost, povjerenje, jednom riječju ljubav kao puninu i smisao

ţivota u vremenu i vječnosti. Samo ako se svi istinski obratimo Bogu i ako njemu svim

svojim bićem sluţimo, moţemo biti dobri susjedi i prijatelji jedni drugima, ali i više od toga –

braća.

Za dan 23. prosinca 1992. godine pozivamo sve na molitvu i opću solidarnost sa svim

ljudima i narodima u Bosni i Hercegovini. Osnivamo ujedno stalni odbor „Savjest u akciji“

za praćenje spomenutih djelatnosti.

Pavle, arhiepiskop pećki,

mitropolit beogradsko-karlovački i patrijarh srpski

Mons. Vinko Puljić, nadbiskup i metropolit Vrhbosanski

Hadţi Jakub Selimoski, reis-ul-ulema

Rabin Schneider, predsjednik fondacije „Glas savjesti"

Ermatingen (Švicarska), 25. studenoga 1992.

__________________________________________________________________

GK, 6. prosinca 1992., str. 1 i 4; VB, god. III(CVI), 4/1992., str. 242-243.

Prosinac, 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Zločin je uvijek zločin. Gdje god se činio, protiv koga god se činio i kada se god činio, u

prošlosti, sadašnjosti, budućnosti.

Dijelovi razgovor za Glas Koncila.

GK: Upravo ste se vratili iz Rima sa susreta predsjednika biskupskih konferencija

europskih zemalja sa Svetim Ocem s kojeg je upućen poziv da se u čitavoj Europi priredi

Dan molitve za mir u Europi.

Kardinal Kuharić: Susret predsjednika svih biskupskih konferencija Europe sa Svetim

Ocem bavio se pitanjem kako organizirati, kojom strukturom ostvariti veću povezanost svih

biskupskih konferencija Europe. Naš je kontinent suočen s novom situacijom posebno na

Istoku a i na Zapadu. Europa je duboko ranjena na moralnom planu. Katolička Crkva sada

traţi instrument suradnje i zajedništva za izmjenu iskustava, za veće poznavanje prilika da

bi se moglo zajednički planirati novu evangelizaciju, novi navještaj Evanđelja Isus Krista.

U nazočnosti Svetoga Oca, koji je sudjelovao na cijelom susretu, poslije podne, ostatak

vremena je bio posvećen zajedničkom pozivu na molitvu cijele Europe. Upućen je poziv svim

ljudima, svim vjernicima i drugih vjerskih zajednica i opredjeljenja da se moli za mir u

Europi s posebnim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Plod je to uvjerenja da je mir dar

Boţji, da Bog prisutan u povijesti svojim načinom i djelovanjem bude milosrdan i da djeluje

u savjestima ljudi i da se dogodi konačni mir. Zato je to izraz vjere u spasiteljsku prisutnost

i djelovanje u povijesti i veliko pouzdanje u Boţju pomoć. Tim više što ljudi dosad nisu našli

rješenja, bilo da ga ne mogu naći, bilo da ga ne znaju naći bilo da ga ne ţele naći. Ĉinjenica

jest da na tlu Europe, na koncu XX. vijeka traje najokrutnije nasilje, najokrutniji rat koji je

razorio čitava sela i gradove, koji je protjerao stotine tisuća ljudi s njihovih ognjišta, koji je

učinio takve masakre, koji je na koncu okrvario cijelu zemlju. Današnja Europa nema snage

zaustaviti to nasilje. No ne ostajemo bez nade, jer se najprije pouzdajemo u Boţju pomoć.

[…]

GK: Koliko je tako istaknutim crkvenim odličnicima s kojima ste bili u Rimu poznato tko

je na Balkanu napadač, a tko se brani?

Kardinal Kuharić: Ĉinjenica jest da se slijevaju u svijet kroz sredstva društvenog

priopćivanja različiti sudovi o ovom ratu. Propaganda je prisutna svuda. Ona moţe ljude

dovesti u zabludu te oni zapravo ne mogu posve razlikovati što se tu događa. Pogotovo je to

teško razlikovati onima koji ţive daleko od tih problema i u sasvim drugačijim prilikama.

Onima koji ţive stoljećima u slobodi sigurnosti teško je shvatiti što znači biti potlačen, što

znači biti bez slobode. Oni slušajući različite sudove, procjene i ocjene tog sukoba,

promatraju zbivanja prema svojim uviđanjima i stvaraju svoje sudove. Uvjeren sam da je

većini, gotovo svima, jasno da se ovdje radi o jednom napadačkom ratu, o agresiji i da znaju

tko je ţrtva, a tko napadač, tko je rat htio, a tko se brani. Konačno taj sud je izrečen i u

najvišim međunarodnim institucijama. Ljudi slijede informacije, slijede te sudove koji su

sluţbeno izricani na najvišim razinama, tako da im je situacija prilično jasna.

GK: Kako Vi gledate na tolike nevjerojatne zločine kao što su masakriranja, silovanja,

ţenski logori za silovanja i psihička uništavanja neduţnih ljudi?

Kardinal Kuharić: Zločin je uvijek zločin. Gdje god se činio, protiv koga god se činio i

kada god se činio, u prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. Zločin je uvijek zločin. Prema tome i

kao čovjek i kao kršćanin jednostavno ne mogu drugo nego zločin osuditi. I ove zločine

najodlučnije osuđujem. Očito je da oni koji čine zločin protiv čovjeka uopće ne znaju tko je

čovjek i što je čovjek. Kad bi imali onaj najosnovniji princip koji nosi u svojoj savjesti svaki

čovjek koji nije do kraja izgubio uvid u vrijednosti, a to je: „Što ne ţeliš da tebi drugi čini ne

čini ni ti drugome“, onda uopće zločina ne bi bilo. Svjedoci smo da se tu rastvorila strašna

mrţnja koja ţeli uništiti čovjeka kao ljudsko biće. Zato mu razara stan, tjera ga iz doma,

masakrira ga. A mislim da među svim tim zločinima koji su izvršeni protiv čovjeka, bio to

starac ili ţena ili dijete, najveći je činjenica ţenskih logora za silovanje. To je najveći zločin

jer tu je ljudska osoba, ţena, najdublje poniţena, zanijekano joj je svako dostojanstvo, uopće

nije tretirana kao ljudsko biće, nego je pogaţena do kraja u svom dostojanstvu.U ţenskim

logorima za silovanja ţenama je zanijekana svaka čast, povrijeđena je najdublja intima.

Smatram da je to veći zločin nego samo ubojstvo. Zato nas čudi da to tek sada počinje izlaziti

u javnost, a da se zapravo još nije čuo glas visokih drţavnika i odgovornih institucija da

ţigošu taj zločin. Tu će strašnu činjenicu trebati objektivno proučiti, koliko god to bude

moguće i dostupno, jer oni koji su odgovorni za te zločine zaista zasluţuju da im bude

izrečena kazna po međunarodnom sudu.

GK: Kako gledate na činjenicu da preostali vjernici na hrvatskom okupiranom području i

dalje ginu usprkos djelovanju UNPROFOR-? Je li UNPROFOR tako nemoćan jer svjetski

politički moćnici, premda su Hrvatsku priznali, još uvijek ne ţele pravedno rješenje?

Kardinal Kuharić: Ta okupirana područja Hrvatske okupirana su silom. I oni koji su ih

okupirali sada tamo stoje silom i silom ih hoće zadrţati. UNPROFOR je došao na ta

područja na temelju ugovora, sporazuma da razoruţa te formacije, da oslobodi prostor za

miran suţivot svih na tom području. Međutim, onaj koji je silom osvojio prostor, koji ga

silom zadrţava, on bez sile ne pušta prostor i on dalje izvršava nasilje nad nesrpskim

pučanstvom na tom prostoru. UNPROFOR je došao tu s određenim zadatkom ali bez

određenih mogućnosti da silom suzbije silu. Prema tome je nemoćan.

GK: Neki srpski pravoslavni episkopi (kao mitropolit Jovan u Intervjuu ili kao episkop

Irinej u grčkom mjestu Volosu) neumorno šire klevete o hrvatskom narodu i Katoličkoj

Crkvi te na taj način produbljuju mrţnju i hrane u srpskom narodu volju za ratovanje. Kako

se to moţe dogoditi takvim apostolskim nasljednicima da u tolikoj mjeri zaborave nauk svoje

vjere, a prihvate dnevnu politiku?

Kardinal Kuharić: Ĉinjenica je da propaganda o krivnji hrvatskog naroda i odgovornosti

Katoličke Crkve još za vrijeme prošlog rata traje gotovo pola stoljeća. Ta se propaganda

neumorno ponavlja. Nju je jako dobro koristila komunistička vlast u borbi protiv vjere

uopće, a protiv Katoličke Crkve napose. Moţemo pretpostaviti da je ta propaganda

jednostavno proţela misli i osjećaje ljudi koji su stalno toj propagandi izloţeni. Od toga nije

imun ni svećenik, ni vjernik, ni biskup, ako stalno sluša samo jednu stranu, samo jednu

ocjenu nekog događaja, nekog vremena, nekih situacija, pa to moţe usvojiti kao sigurnu

istinu. Tako čovjek izloţen sustavnoj propagandi moţe biti subjektivno uvjeren da govori

istinu, premda objektivno govori laţ. Ipak je teško povjerovati da bi jedan biskup, apostolski

nasljednik, lagao i svjesno klevetao. Prema tome, ja ih na neki način pokušavam razumjeti,

ali to ne znači da ih oslobađam duţnosti, da se ipak zamisle kamo vodi stalno ponavljanje

istih optuţba, koje su objektivno laţi, koje su objektivno klevete. Cijelo to vrijeme trebalo bi

zaista podvrgnuti jednoj objektivnoj znanstvenoj analizi da se zna točno tko je učinio zločin,

protiv koga su učinjeni zločini, koliko je tih zločina bilo, tko su zločinci, da se objektivno

ocijeni krivnja i odgovornost svakoga. No ovako općenito optuţivanje cijeloga hrvatskog

naroda i Katoličke Crkve, kao da je poticalo na zločine, to je zaista sijanje mrţnje. I to je

teška rana našeg ekumenizma.

GK: Tako učestale susrete najviših predstavnika Srpske pravoslavne Crkve, katoličke

Crkve u Hrvata i u novije vrijeme Islamske zajednice mnogi tumače kao pokušaj nekih

snaga u svijetu da makar na toj razini ostane sačuvana Jugoslavija ili pak se na taj način

kupuje vrijeme za dovršenje naumljene okupacije. Je li u ovom trenutku iskreni ekumenski

dijalog uopće moguć?

Kardinal Kuharić: Katolička Crkva kao i Crkva u Hrvata predstavljena po nama

biskupima usvaja dekret II. vatikanskog sabora o ekumenizmu. I mi ţelimo biti dosljedni.

Smatram da je na temelju tog dokumenta ekumenizam pitanje vjerskih odnosa sa vjerskim

zajednicama ali u okviru same vjere. Dakle ekumenizam sam po sebi je nastojanje da se

susretnu različite vjerske zajednice unutar kršćanstva i izvan kršćanstva, ali da se susreću

u zajedničkom razmišljanju, u zajedničkom traţenju gdje mogu naći zajednički dodir, gdje

mogu imati zajedničke nastupe u interesu prava čovjeka, u interesu mira, gdje mogu

zajednički pomoći ljudima karitativno. Cilj ekumenizma nije dakle slijediti neku dnevnu

politiku. Ĉim se ekumenizam politizira, on nije ekumenizam. Onda je to politika. Protivim

se politiziranim susretima.

Kad smo išli prošle godine, kad je već počeo rat, to krvoproliće, ta agresija, na susret u

Srijemske Karlovce u mjesecu svibnju, išli smo s najiskrenijom nakanom da se čujemo i da

kaţemo riječ koja bi pomogla da se zaustavi neprijateljstvo, da se zaustavi rat. Ekumenizam

mora biti u sluţbi istine, u sluţbi ljubavi i u sluţbi mira. S tom smo nakanom išli i u

Slavonski Brod u mjesecu kolovozu. I u svibnju i u kolovozu dali smo zajedničku izjavu

kojom smo osudili nasilje, dakle rat, kojom smo pozvali na dijalog i kojom smo pozvali na

međusobno razumijevanje i molitvu. Ljudi u svijetu, pogotovo moderni ekumenisti, misle da

rat u BiH i u Hrvatskoj mogu zaustaviti vrhovni vjerski poglavari. Zato su dolazile i dolaze

inicijative, gotovo svatko se sjeti: „Ja ću ih sabrati“, pa onda dolaze razne organizacije. Kad

bismo se na te sve pozive odazivali, svaki bismo dan tračali na neki susret. Smatram da to

nema smisla, ali ima smisla odazvati se susretu kao što je bio u Ţenevi u rujnu kad smo ga

prihvatili jer su se u organizaciju uključili i Vijeće europskih biskupskih konferencija i

Konferencija europskih Crkava (KEK) i uz jasno znanje Vijeća za jedinstvo kršćana u Rimu.

Mi ţelimo susrete ali da bismo tako dali znak da ne ţelimo biti neprijatelji jedni

drugima, nego da ţelimo nadahnuti Evanđeljem svjedočiti otvorenost. S katoličke strane

ţelimo takve susrete da govorimo jedni drugima istinu, da pomognemo široj javnosti shvatiti

mogućnost mira.

Kad se pripravljao najnoviji susret, na inicijativu američke Zaklade „Glas savjesti“ kojoj

je predsjednik rabin Schneier iz New Yorka i u kojoj su predstavnici različitih vjerskih

zajednica pa i nadbiskup Newarka McCarrick, odgovorio sam da načelno ne odbijam susret

ali ima li ponovni susret smisla ako smo se sastali prije dva mjeseca, osim ako u susretu

sudjeluju i reis-ul-ulema. Rekao sam, ako se susretnu patrijarh i reis-ul-ulema, koji se dosad

nisu susreli, i ja ću se pridruţiti ako budem od njih pozvan. Međutim bolest me je spriječila

pa je išla naša delegacija bez mene. No taj je susret već poprimio malo drugačije ozračje. To

je bio susret pod pokroviteljstvom Švicarske vlade, tu su nastupali ljudi politike, tu su

upućivali pozdrave političari poput Busha, Wancea, Ghalija. Dakle tu je već politika ušla u

susret i time oslabila ekumenizam. U poruci tom susretu napisao sam da ekumenizam nije

ničiji hobi niti teatar, da je to odgovoran susret i da se on ne moţe ponavljati čim netko

zaţeli, nego moraju biti ozbiljne okolnosti, ozbiljne nakane. Iskren pristup i u ozračju vjere i

crkvenosti a ne s kakvim političkim zamislima. I ako bi netko zlorabio te susrete za neke

političke poene, promašio bi, mi to ne bismo prihvatili.

GK: Dojam je da su susreti najviših vjerskih poglavara za vrijeme ovoga rata ostali bez

stvarnoga utjecaja na zbivanja, a SPC je u svijetu stekla glas zauzimateljice za mir. Kako Vi

vidite budućnost pravoslavnih u Hrvatskoj?

Kardinal Kuharić: Razumljivo je da naši pozivi za mir nisu imali odjeka jer oni koji su

rat htjeli, koji ratom ţele postići konkretni cilj, a imaju silu, ne slušaju što im poručuje

nadbiskup, kardinal, papa ili patrijarh. Oni do cilja idu svojim sredstvima, svojim

metodama – nasiljem. Odjeka poziva za mir nije bilo nikakvog u tim snagama. No naši su

pozivi ipak potaknuli neke ljude dobre volje na molitvu za mir.

Što se tiče odgovornosti Pravoslavne Crkve, to ja prepuštam sud njoj samoj da ocijeni što

je učinila u odgoju svoga naroda, u evangelizaciji svoga naroda. To je njezina odgovornost.

Što se tiče pravoslavnih u Hrvatskoj, mi zastupamo apsolutno načelo da imaju pravo

ţivjeti sebe, svoju vjeru, svoju slobodu, da njihovi episkopi i svećenici imaju pravo

pastoralno djelovati, da i njih evanđeoski rasvijetle kako bi bili skloniji da prihvate suţivot s

Hrvatima, s katolicima, da prihvate Hrvatsku kao činjenicu koja je njihova domovina, pa da

onda u zaboravu prošlosti s novim raspoloţenjem srca i savjesti idu u bolji suţivot.

GK: Ĉemu bi u obnovi Hrvatske trebalo dati prioritet?

Kardinal Kuharić: Nalazimo se u društvu koje je velikim dijelom zaboravilo, ako ne

odbacilo, kršćansko gledanje ţivota, kršćanska načela ţivota, Boţju viziju čovjeka i ljudskih

odnosa, pa moţemo reći da se nalazimo u društvu koje je u moralnoj dekadenci. Suvremena

Crkva sa Svetim Ocem na tu pojavu odgovara zahtjevom za novu evangelizaciju što znači

ponovno naviještanje Evanđelja svijetu koji je materijaliziran, koji je hedoniziran, koji je

duboko zaraţen općom sebičnošću da svaki gleda samo svoj interes. Nije dosta da evanđelje

Isusa Krista, sa svim njegovim zahtjevima da se stvara novi čovjek i novi svijet po Boţjem

planu, naviještaju samo propovjednici. Nisu dosta samo propovjednici, katehisti i

vjeroučitelji nego su potrebni svjedoci koji svim srcem prihvaćaju Evanđelje, koji uzvjeruju

Isusu Kristu te se svojim ţivotom i osobnim i obiteljskim zaloţe za prisutnost vrijednosti

Kraljevstva Boţjega u svijetu: u politici, gospodarstvu, kulturi i javnosti. O kršćanskom

svjedočenju vjere, nove Boţje misli, novih odnosa i nove kvalitete čovjeka, i to ne toliko

riječima nego svojom nazočnošću, ovisi ozdravljenje društva i mentaliteta koji je još uvijek

jako proţet nedavnom prošlošću. Treba odgojiti nove apostole, i to laike, a njih će odgojiti

svećenici koji su usvojili Evanđelje svim srcem, koji će ih ponijeti svojom vjerom i svojim

primjerom. Obnova počinje odozgo i mi biskupi moramo razmisliti kako sada svjedočiti u

takvom svijetu Evanđelje, i razmisliti moraju i svećenici, redovnici, redovnice. Svi smo

pozvani na obnovu. Isus je rekao: „Vi ćete biti kvasac“, dakle prisutnost koja će djelovati

tiho ali prodorno unositi svjetlo gdje je tama, unositi ljubav gdje je mrţnja, unositi

nesebičnost gdje je sebičnost, unositi čist i čestit ţivot gdje je grijeh.

GK: Je li opravdan strah nekih da bi to bio prejak utjecaj Crkve?

Kardinal Kuharić: U kojem smislu? Ako netko misli da je Crkva politička stranka koja

bi na taj način htjela dobiti vlast u ruke, onda se vara. Crkva ne ţeli biti politička stranka

niti politička vlast. Ali ona smatra da ima pravo na punu slobodu djelovanja u svakoj vlasti,

u svakom društvu svojim poslanjem. A koje je poslanje Crkve, to je poznato.

_______________________ GK, 13. prosinca 1992., str. 3.

23. prosinca 1992.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mirotvorci su oni koji odlučno stoje na strani pravednosti, slobode, poštivanja ljudskih

prava i zaštite dostojanstva ljudske osobe. Govor na interkonfesionalnom molitvenom skupu

u Islamskom centru u Zagrebu.

Ovaj naš susret je izraz solidarnosti s patničkom Bosnom i Hercegovinom.

Ovdje smo sabrani različiti. Predstavljamo različite zajednice koje vjeruju u Boga. Ali

nošeni smo jednom misli i ţeljom koju pretačemo u molitvu da Bog svemogući i milosrdni

promijeni misli i srca ljudi i raspoloţi duše za mir.

Mir je čeţnja svih potlačenih, progonjenih, ranjenih. Mir je potreba svih ljudi dobre volje.

Mir je dar Boţji.

Mirotvorci su oni koji odlučno stoje na strani pravednosti, slobode, poštivanja ljudskih

prava i zaštite dostojanstva ljudske osobe. Mirotvorci su oni koji razlikuju nevinu ţrtvu i

nepravednog napadača i koji ne mogu nikada odobriti nasilje nad čovjekom i bilo kojim

narodom, koji ne mogu ne osuditi nepravdu i zločin.

Kad se savjest nađe pred izborom dobra ili zla, istine ili laţi, mrţnje ili ljubavi, ne moţe

biti neopredijeljena. Takva neutralnost bila bi zapravo nijekanje razlike između dobra i zla.

U krajnjem zaključku to bi zapravo značilo odobriti zlo.

Biblijski pojam mira isključuje svaku nepravdu, laţ i mrţnju. Zato nam Bog govori kroz

psalam: „Ljubav će se i vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje,

Pravda će gledati s nebesa! Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih“ (Ps

85/84/).

Vjernost će nicati iz zemlje. Tko je ta vjernost? To je čovjek koji prihvaća Boţju riječ.

Pravda s nebesa to je Bog koji ocjenjuje ljudske misli, riječi i djela, koji usmjeruje čovjekovu

savjest na dobro da čovjek bude pravedan u istini i velikodušan u ljubavi. Tako postaje

graditelj mira i u odnosima prema drugima.

Da bismo razumjeli pravi pojam mira i sadrţaj mira, moramo usvojiti istinu o čovjeku.

Samo Bog nam otkriva istinu o čovjeku. Ĉovjek je slika Boţja. On je putnik kroz svijet i

povijest, ali njegov je cilj susret s Bogom ljubavi u vječnom ţivotu. Smisao je čovjeka

vječnost.

Isus Krist nam otkriva najsavršenije dostojanstvo čovjeka u Evanđelju što smo ga

upravo čuli. Bog nam u Isusu Kristu otkriva svoje opredjeljenje za one koji trpe. On se s

njima poistovjećuje. On ih čak uzima kao znak svoje prisutnost, jer: „Ogladnjeh, i dadoste

mi jesti; oţednjeh, i napojiste me; stranac bijah, i primiste me; gol, i zaogrnuste me; oboljeh,

i pohodiste me; u tamnici bijah, i dođoste k meni“ (Mt 25, 35–36).

Da bismo vidjeli svu veličinu i zahtjevnost ove Boţje riječi u odnosu prema svim

patnicima, Isus zaključuje: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni

učiniste“ (Mt 25, 40). Nema boljega ni zahtjevnijeg programa od ovoga za svaku karitativnu

i humanitarnu pomoć ranjenima, prognanima, zarobljenima, beskućnicima. Sam se Bog

poistovjećuje s čovjekom potrebnim solidarnosti i djelotvorne ljubavi. Solidarnost s čovjekom

progonjenim, poniţenim, potlačenim, gladnim je solidarnost sa samim Bogom, ljubav prema

samom Bogu. A djelotvorna ljubav je najistinskiji izraz vjere.

Stoga i poruka pape Ivana Pavla II. za Dan mira, 1. siječnja 1993. godine, obrađuje

temu: Ako ţeliš mir, pomozi siromasima.

To su načela Boţjeg svijeta. To je ostvarenje Boţje zapovijedi. To je lijek protiv zloće i

svakog egoizma koji sukobljuju narode, razdiru svijet i muče ljudsku povijest.

Nema promjene svijeta i nema mira ako se ne promijene ljudi. Veliki znanstvenik ovoga

stoljeća Albert Einstein kazao je: „Nije problem atomska bomba, nego je problem ljudsko

srce“. U čovjekovoj savjesti donose se odluke rata i mira, zla i dobra.

Zato mi molimo svjetlo Boţje da rasvijetli svaku savjest i usmjeri je na putove dobra.

Molimo svemogućega Boga da snagom svoga Duha promijeni srca onih koji su htjeli rat,

poveli rat da ostvare svoje ciljeve, makar time nanijeli nepravdu i zlo drugima kraj sebe s

kojima su ţivjeli.

S tim mislima, nadahnutim Boţjom riječi, pozdravljam sve prisutne i upućujem poziv na

molitvu svima koji u Boga vjeruju da mole za mir i obraćenje.

Svima prisutnima zahvaljujem za vaše sudjelovanje u ovom znakovitom ekumenskom

susretu.

Svim učenicima Kristovim ţelim sretan Boţić kao blagdan nade i mira. Ţelim Boţji

blagoslov svoj braći i sestrama, vjernicima u jednoga, milosrdnog i svemogućeg Boga. _________________________

GK, 3. siječnja 1993, str. 5.

O Boţiću, 1992.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Najodlučnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se

uspostavi mir i obnovi dijalog kao jedini način rješavanja postojećih međunacionalnih i

političkih pitanja.

Poruka vjernicima za Iseljenički dan (1. nedjelja poslije Boţića).

Vjernicima Crkve u Hrvata u domovini i širom svijeta, djelatnicima hrvatske inozemne

pastve, Caritasa i svih dobrotvornih ustanova i pothvata, svim prijateljima i dobrotvorima

naše Crkve i našega naroda – milost i mir od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista.

Mi biskupi Crkve koja ţivi u hrvatskom narodu i slavi Boga hrvatskim jezikom,

obraćamo vam se i ove godine za Iseljenički dan kad ţelimo obnoviti i učvrstiti povezanost

našega zajedništva u Domovini i u svijetu. Takvo povezivanje osobito je potrebno kad je riječ

o Crkvi u narodu koji razmjerno nije brojan, a velikim dijelom ţivi izvan stare domovine.

Imati domovinu potreba je i pravo svake ljudske osobe gdje god u svijetu ţivjela. I najnoviji

dokumenat dvaju Papinskih vijeća o izbjeglicama ističe da ljudska osoba ima potrebu ţivjeti

u zajednici, da ta potreba potječe iz dubine ljudske naravi te svaki čovjek ima pravo

pripadati vlastitoj zajednici (Usp. Izbjeglice – izazov solidarnosti, točka 9). Kad, dakle,

Crkva Kristova sluţi domovinskom zajedništvu širom svijeta raseljenih Hrvata, ona i time

vrši Kristovsko sluţenje ljudskim pravima, dostojanstvu ljudske osobe.

Zaustaviti rat

To naše sluţenje istinskom dobru hrvatskog naroda, u koji je naša Crkva ucijepljena,

posebno smo već dugi niz godina iskazivali obraćajući vam se za Iseljenički dan. No, ove

godine taj dan poprima mnogo bolnije i odgovornije značenje. Vjernici Crkve u Hrvata

zajedno s mnogim sunarodnjacima i susjedima, pogođeni su strašnim ratom koji ne jenjava

na području Republike Bosne i Hercegovine, a još uvijek ugroţava i velika područja

Republike Hrvatske. Evo kako su te prilike opisali najviši predstavnici katoličke,

pravoslavne i islamske vjeroispovijesti u svom apelu za mir usvojenom na ekumenskom

susretu 25. 11. 1992. u Švicarskoj.

„Zlo je prevršilo svaku mjeru a patnja je neopisiva. Stoga ne molimo i ne zaklinjemo,

nego radi Boga i Boţje pravde a u ime čovječnosti i opstanka svih najodlučnije zahtijevamo

da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i obnovi dijalog kao

jedini način rješavanja postojećih međunacionalnih i političkih pitanja.

Svim pak međunarodnim tijelima i ustanovama, čitavoj međunarodnoj zajednici i svim

ljudima dobre volje, obraćamo se molbom da upotrijebe sav svoj utjecaj i sva moralno

prihvatljiva sredstva da ovakav naš apel za mir nikada više ne bude potreban!“

Ti su vrhovni vjerski poglavari ovako formulirali svoje zahtjeve:

„1. Da se odmah zaustave neprijateljstva, prekine krvoproliće i da se putem pregovora

dođe do pravednih rješenja.

2. Da se svima ugroţenima osigura nesmetano dopremanje i ravnopravna raspodjela

humanitarne pomoći preko svih vjerskih zajednica i humanitarnih organizacija.

3. Da se odmah i bezuvjetno oslobode svi ratni zarobljenici, civilni zatočenici i taoci, kao i

da se raspuste svi zarobljenički logori i zatvori.

4. Da se odmah i bezuvjetno prekine s neljudskom praksom etničkog čišćenja.

5. Da se svim izbjeglicama i prognanicima omogući povratak u rodne krajeve a u

međuvremenu, dok se za to ne stvore potrebni uvjeti, da sve vlade privremeno prihvate

izbjeglice, a za izbjeglice u samoj Bosni i Hercegovini da se stvore sigurnosne zone.

6. Da se prestane s uništavanjem materijalnih dobara i kulturne baštine kao i sa

bezumnim bogohulnim razaranjem svetinja i bogoštovnih mjesta.

7. Da se oslobode svi zatočeni svećenici i vjerski sluţbenici a svima prognanim i

izbjeglim svećenicima i vjerskim sluţbenicima da se omogući slobodan pristup vjernicima i

nesmetano vršenje njihove sluţbe.

8. Da se onemogući prikazivanje ovog tragičnog sukoba kao vjerskog rata i zloupotreba

vjerskih simbola u svrhu raspirivanja mrţnje.“

A naši su biskupi iz drţave Hrvatske u svojoj Poruci od 11. studenoga 1992. iz Rima o

prilikama u nas rekli: „Bezbrojna su razaranja crkava i zvonika, umjetničkih spomenika,

ţupnih kuća, samostana, knjiţnica, arhiva, bolnica, škola, groblja, svega onoga što bi moglo

označavati ili predstavljati katoličku prisutnost (odnosno muslimansku prisutnost u

krajevima u kojima stanuju). Na otprilike četvrtini okupiranog hrvatskog teritorija Crkva je

jednostavno nestala. Preko dva milijuna stanovnika (od ukupno njih devet milijuna koliko

ih Hrvatska i Bosna i Hercegovina broje zajedno) protjerano je iz svojih kuća ili je bilo

prisiljeno izbjeći drugamo da bi se spasilo“.

Hvala za pomoć ţrtvama rata

Europske zemlje, u prvom redu Njemačka, Austrija i Madţarska prihvatile su velik broj

izbjeglica iz naših krajeva. Pruţaju im gostoprimstvo mnogi srodnici i sunarodnjaci koji su

otprije u tim zemljama na radu, velikodušno im pomaţu drţavne i druge dobrotvorne

ustanove. Katolička Crkva nastoji im sluţiti cijelim svojim ustrojstvom – ali nitko ne moţe

utaţiti bol onih koji su okrutno otrgnuti od svojih najmilijih često prije odlaska gledajući

kako im je srušeno, opljačkano i popaljeno sve što su imali. Spomenuti dokumenat Svete

Stolice ističe: „I onda kada se izbjeglici pristupa čovjekoljubivo, on se uvijek osjeća poni en,

nije više gospodar svoje sudbine, na milosti je i nemilosti drugih“ (Izbjeglice – izazov

solidarnosti – 2). Upravo zbog toga zadaća je Crkve pomagati čovjeku da nadvlada to stanje

koje je po naravi neizdrţivo, da prepozna u onima koji mu pomaţu pravu braću i prijatelje,

da iskusi kako barem u Crkvi Kristovoj nitko nigdje nije stranac ni tuđinac.

Zahvalni smo Bogu što kršćansko katoličko zajedništvo u svijetu nije prazna riječ, što su

tolike drţavne i razne nedrţavne ustanove u ovom već dugom razdoblju naše patnje i tolikog

izbjeglištva pokazale da je ljudska i kršćanska ljubav domišljata i neiscrpiva. Ponosni smo

što je brojno hrvatsko iseljeništvo u ovim najteţim povijesnim trenutcima pokazalo da je

svjesnije, sloţnije i djelotvornije nego što se to i moglo pomisliti. Međunarodne humanitarne

organizacije organizirale su posebne sluţbe koje ne prestaju pomagati našim izbjeglicama

gdje god se nalazili. Svaka naša hrvatska katolička misija, ţupa ili centar zajedno sa svim

hrvatskim društvima i ustanovama diljem svijeta postala je središtem prikupljanja i slanja

pomoći ugroţenoj domovini. Međunarodni Caritas pokrenuo je sve svoje snage za tu pomoć.

Katoličkim dobrotvornim ustanovama pridruţila se dobrotvornost i drugih crkvenih

zajednica u mnogim zemljama. Zahvaljujemo Bogu što smo u domovini uspjeli organizirati

ustanovu Hrvatskog Caritasa ne samo u Zagrebu nego u svih jedanaest biskupijskih

središta u Republici Hrvatskoj i tri takva središta u Republici Bosni i Hercegovini te u

mnogim ţupnim centrima u svim tim biskupijama.

Svjesni smo zajedno s vama da sva ta doista velika pomoć tek donekle ublaţuje

posljedice ali ne odstranjuje uzroke ratnih strahota. Zato smo sa svog zagrebačkog sastanka

u listopadu poručili svijetu da se svom dušom pridruţujemo brojnim apelima pape Ivana

Pavla II. i Svete Stolice da se zaustavi ovo ratno bezumlje i da svjetska zajednica pronađe

uspješan način da se razoruţa agresor. Od toga zahtjeva ne odustajemo ni mi biskupi ni

Sveti Otac ni cijelo katoličko javno mnijenje u svijetu. Dok evanđeoski upozoravamo da se

napadnuti narod mora braniti ne gajeći ni mrţnju ni osvetu, istodobno zahtijevamo da se

dobro luči tko je agresor a tko ţrtva i da se, kako ističe Papa, oduzme oruţje onome tko

ubija. Za sve nas članove tako teško ugroţenog naroda, posebno za one među vama koji su

postali izbjeglice u tuđini, osobito je dragocjen spomenuti već dokumenat što ga je pod

naslovom Izbjeglice – izazov solidarnosti nedavno objavilo Papinsko vijeće Cor unum i

Papinsko vijeće za dušobriţništvo selilaca i turista. Ondje se ističe da izbjeglica nije

obespravljeni prosjak kome se moţe dati ili ne dati milostinja, nego osoba sa svojim pravima

koja druge obvezuju. Zaštita nije neka povlastica koja se daje izbjeglici. On nije objekt

pomoći nego subjekt s pravima i duţnostima. Svaka je zemlja duţna poštovati i sve učiniti

da se poštuju prava izbjeglica kao i vlastitih građana (ondje 11). U svojoj poruci za svjetski

dan iseljenika 1992. papa Ivan Pavao II. posebno ističe kako se u korist iseljenika i

izbjeglica u svim zemljama treba zalagati za uklanjanje svake diskriminacije kad se traţi

radno mjesto, stan ili zdravstvena zaštita. Imajući pred očima sve što ste vi, članovi Crkve

hrvatskoga jezika u svim zemljama svoga iseljeništva i izbjeglištva učinili i što činite za

uzajamnu pomoć sestrama i braći u nevolji, svim ţrtvama rata u domovini i za uklanjanje

posljedica ratnih razaranja, ţelimo vam kao biskupi prije svega izraziti srdačnu zahvalnost:

Hvala vam za sve što činite za ţrtve ovoga rata! Svakodnevno primamo svjedočanstva

hrvatskih svećenika i drugih pastoralnih djelatnika o vašoj velikodušnoj poţrtvovnosti u

korist ugroţene domovine. Očito je da tolika desetljeća vašega okupljanja po hrvatskim

katoličkim misijama nisu samo zadovoljavala privremene potrebe vašeg nesnalaţenja u

tuđini, nego ste se u svim tim hrvatskim katoličkim centrima odgajali u pravoj domovinskoj

svijesti i djelotvornoj kršćanskoj ljubavi. Hvala svemogućem Bogu koji je tako osujetio

namjere neprijatelja te je vaš odlazak iz domovine mjesto da urodi njezinim opustošenjem,

stvorio u tuđemu svijetu veliku snagu koja u pravi čas spašava domovinu od uništenja.

Kako izdrţati preko zime

Dok spominjemo ove godine Iseljenički dan, već smo ušli u drugu zimu ovog

neusporedivo okrutnog i prljavog rata. Statističke sluţbe u svijetu već su najhladnijim

znanstvenim metodama izračunale da bi tijekom te zime na području Republike Bosne i

Hercegovine više od 300 tisuća ljudi imalo umrijeti od gladi i hladnoće. Ne vidi se kako bi

sva humanitarna pomoć, koja teško i samo djelomično stiţe kroz ratne zapreke, mogla

znatnije smanjiti te predviđene ţrtve. Strašno je što međunarodna javnost, čuvši te podatke,

ipak nije potaknuta na djelotvorno zaustavljanje agresije. Preostaje nam izdrţati i još

nesebičnije i još izdašnije pomagati ţrtvama rata.

Valja priznati da međunarodna zajednica priprema projekt prezimljavanja, da se već uz

izračunate predviđene ţrtve također računa koliko će trebati hrane, pokrivača, odjeće i

obuće, ogrjeva i lijekova, da prezime i da ţivi dočekaju proljeće svi prognanici u

prihvatilištima obiju republika. Istodobno se govori o povratku, ali sve dosad pravog

vraćanja izbjeglica na stara ognjišta u znatnijoj mjeri zapravo nema. Ali, sestre i braćo, sve

izbjeglice imaju pravo na povratak i neotuđivu duţnost da se povratka ne odriču. Koliko god

trajalo ovo teško stanje, mi moramo biti narod povratka, do srţi proţeti nadom koja se

samim tim što ne umire pretvara u snagu da preţivimo i da se ne odreknemo svojih prava.

Ta nada doista nije iluzija, nije kao neki opijum za ublaţenje boli izbjeglištva, nego je

istinska snaga koja pobjeđuje.

Sjetimo se samo kako smo se tijekom dugih desetljeća komunističke vlasti ustrajno i

nepokolebljivo nadali da nas Bog neće zaboraviti. Prolazile su godine, nigdje se nisu vidjeli

znakovi promjene; i velike svjetske sile davale su nam znati da se zapravo nemamo čemu

nadati. Onda je, kad se ispunilo vrijeme, Providnost okrenula novu stranicu povijesti, i

komunističkim reţimima došao je kraj. Tako će doći kraj i ovom ratu, ovoj agresiji na našu

slobodu i povijest, na naše postojanje i mir.

Neka nam i ovaj Iseljenički dan sa svim našim okupljanjima, molitvama i

razmišljanjima bude snaţan poticaj da ustrajemo znajući da je Bog na strani nepravedno

napadnutih, te će i svjetska javnost i snage koje su kadre zaustaviti prije ili kasnije izvršiti

volju Boţju. Dotle zajedno sa svetom Obitelji, koja je malo nakon betlehemske radosti

morala bjeţati iz domovine u tuđinu, izdrţimo u hrabroj strpljivosti i velikodušnoj

solidarnosti. Oni koji su među nama kadri pomagati neka se ne umore i ne iscrpe, neka ne

dopuste da ih svlada osjećaj odbojnosti prema izbjeglicama, neka budu sretni što mogu

pomagati onima koji su mjesto njih već podnijeli teţe ţrtve za zajedničku domovinu. Neka se

nijedan izbjeglica ni u kojoj našoj ţupi u Domovini, ni u kojem hrvatskom domu, ni u kojem

hrvatskom katoličkom centru i dobrotvornoj ustanovi u svijetu ne osjeća kao prosjak kojemu

se preko volje pomaţe nego kao dragi gost koji se s ljubavlju dočekuje i kojemu se radosno

sluţi! Oni koji su se u svijetu već snašli neka se sjete biblijske riječi: „Ne ugnjetavaj

pridošlicu! Ta znate kako je pridošlici, i sami ste bili pridošlice...“ (Izl 23,9).

Braćo i sestre, ovu vam poruku upućujemo u danima koji su obasjani najsvjetlijim

događajem ljudske povijesti: Vječna riječ je tijelom postala (usp. Iv 1,14). Bog je usvojio u

krilu Djevice Marije našu ljudsku narav i rodio se kao dijete da bude Bog s nama (usp. Iz

7,14), bliz grešnicima da ih spasi; solidaran sa svakim patnikom da ga pomogne i utješi.

Djevičanska Majka Isusova i sv. Josip zajedno s boţanskim Djetetom Isusom iskusili su

siromaštvo Betlehema i prognanički ţivot u Egiptu. Neka proslava tolike Boţje ljubavi

prema nama urodi u svima nama plodovima iskrenog obraćenja, ustrajnog i velikodušnog

čovjekoljublja.

Zazivamo na sve vas blagoslov Presvetoga Trojstva kao zalog trajne Boţje zaštite, utjehe

i ljubavi! Blagoslivljamo sve ranjene, ucviljene i bezdušno prognane iz svojih domova. Sa

srdačnom zahvalnošću blagoslivljamo sve one koji su u svoje domove primili izbjeglice i

prognane! Blagoslivljamo sve ustanove kršćanske dobrotvornosti, poimence Caritas, ali i sve

druge humanitarne i ostale ustanove koje pomaţu ţrtvama ovog okrutnog rata! Neka Boţja

pomoć prati sve redovnice i laike u pastoralnim i socijalnim sluţbama hrvatskih katoličkih

misija i ţupa u svijetu! Očinski i bratski grlimo svu braću svećenike i redovnike, zaloţene u

pastoralnoj i karitativnoj skrbi u domovini i u svijetu za izbjeglice i prognanike, kao i za

neumorno zalaganje za duhovnu obnovu hrvatskog naroda. Neka vas sve jača i prosvjetljuje

Duh Sveti.

Boţić je objava velike nade i u toj nadi neka vam svima bude, makar i u kušnjama,

blagoslovljena nova godina 1993! Ta nada neka postane Boţjim darom pravedan mir u

punoj slobodi za sve ljude! Obilovali milošću, mirom i ljubavlju (Jd 2).

Vaši biskupi

Sarajevo, o Boţiću 1992.

___________________________________________

GK, Boţić 1992, str. 7.; KUHIZE, str. 293-299.

GODINA 1993.

9. siječnja 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Mir koji Bog ţeli dati svima koji mole skrušenim srcem mir je u slobodi i u pravdi

čovjeka i naroda; to je mir u istini i u međusobnom poštivanju ljudi i drţava; to je mir koji se

gradi praštanjem, pomirenjem i ljubavlju.

Govor u Asizu, na međuvjerskom susretu molitve za mir.

U ime hrvatske delegacije i u ime Hrvatske biskupske konferencije zahvaljujem od srca

Njegovoj Svetosti, papi Ivanu Pavlu II. koji je nadahnut od Duha Svetoga pozvao u grad

svetoga Franje, sveca koji pronosi mir, moliti za mir u Hrvatskoj, BiH, u Europi i u svijetu.

Iskreno zahvaljujem svim sudionicima ovog molitvenog susreta. Danas u Asizu, okupljena

oko Petrova nasljednika, Europska Crkva moli zajedno s predstavnicima kršćanskih Crkava

i vjernicima ţidovske i islamske zajednice milosrdnom Bogu.

Dolazimo iz Hrvatske, iz velike patnje prouzročene ratom, ratom koji je umnoţio broj

mrtvih, ranjenih, prognanih; koji je prouzročio tolika uništenja crkava, stanova, bolnica, i

tolikih stvari potrebnih za dostojan čovjekov ţivot. Iz toga strašnog iskustva izvire naša

molitva, naš krik za pomoć Isusu Kristu, knezu mira, da nam uz pomoć posrednice, njegove

i naše Majke kraljice mira, daruje svoj mir; mir srcima ljudi, mir obiteljima, mir među

narodima. Isus Krist obećava svoj mir.

Mi koji dolazimo iz ratnih krajeva i iz neizrecivih patnja tolikih ljudi i toliko nevinih

ţrtava znamo pravu cijenu mira i pravu vrijednost dara mira. Mir koji Bog ţeli dati svima

koji mole skrušenim srcem mir je u slobodi i u pravdi čovjeka i naroda, to je mir u istini i u

međusobnom poštivanju ljudi i drţava; to je mir koji se gradi praštanjem, pomirenjem i

ljubavlju. Takav mir je Boţji dar

Za tim mirom čeznu svi prognani i izbjegli, svi ranjeni, svi zarobljeni i svi poniţeni!

Ovom miru teţe svi ljudi dobre volje. Našom molitvom nosimo pred pogled milostivog Oca

Nebeskog i Stvoritelja svih ljudi patnje svih onih koji su u iskušenju, suze svih koji su

ţalosni, krv svih koji su pali. Ovim patnjama ţelimo zdruţiti pokoru i naše obraćenje. Zlo se

ne moţe niti na jedan drugi način istjerati nago molitvom i postom (usp. Mk 9, 29).

Boţe Milosrđa, Oče Nebeski, mi iz Hrvatske okruţeni tolikim vjernicima Europe koji

mole, upravljamo tvojoj ljubavi našu molitvu poniznu i skrušenu: Oprosti naše grijehe i

smiluj se našim patnjama! Daruj nam tvoj mir da u slobodi i u pravdi moţemo ţivjeti u

zajedništvu sa svim ljudima u poštovanju i ljubavi.

__________________________

GK, 17. siječnja 1993, str. 3.

19. siječnja 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Javna vlast ima odgovornost da zaštiti vrijednosti koje su nuţne za zdrav ţivot cijeloga

naroda, kao što ima i odgovornost da zaštiti dostojanstvo ljudske osobe i prava čovjeka,

obitelji i svih građana drţave. Govor na novogodišnjem primanju predstavnika

vjerskih zajednica kod Predsjednika Republike.

Poštovani gospodine Predsjedniče!

Pozvali ste na svečano novogodišnje primanje predstavnike vjerskih zajednica da

izmijenimo obostrano dobre ţelje za novu godinu ali i neke misli o situaciji u kojoj ţivimo. U

ime hrvatskih katoličkih biskupa neka mi bude dozvoljeno izloţiti slijedeća razmišljanja u

ovome svečanom susretu ali i odlučnom povijesnom času za našu domovinu.

Prije godinu dana, unatoč ratu koji je razarao Hrvatsku i ubijao njezine građane, bili

smo utješeni događajem i ispunjeni nadom kad je veliki dio drţava slobodnog i

demokratskog svijeta priznao slobodnu i neovisnu drţavu Hrvatsku. Kao takva uključena je

nešto kasnije i u članstvo Ujedinjenih naroda. Tako smo nepoznati ipak postali poznati, a u

međunarodnim odnosima bezimeni dobili smo ime i postali subjekt da moţemo govoriti o

sebi i u svoje ime.

Poštujući trajnom dosljednošću načela ljudskih prava i pravo svakog naroda na slobodu i

samoodređenje, priznanje Hrvatske je predvodio sveti otac Ivan Pavao II. Moţda je to neke

sile ovoga svijeta iznenadilo, ali Papa slijedi načela dosljedno i razlikuje ţrtvu od napadača,

što, naţalost, nije mnogima bilo jasno.

Međutim, još uvijek ima područja Hrvatske izloţenih oruţanim napadima i lišenih

uključenosti u pravni i demokratski poredak drţave Hrvatske. Stoga prošla godina nije

predala novoj godini ţeljeni mir i sigurnost, što je nuţno za obnovu razorenoga na duši i

tijelu domovine. Brige su ostale, problemi čekaju rješenje a mir, koji je posve oduzet

susjednoj novoj drţavi Bosni i Hercegovini, nije tako skoro na vidiku unatoč razgovorima na

međunarodnoj razini u kojima sudjeluje i hrvatska delegacija na čelu s Vama. Ovom

prilikom Vam zahvaljujemo za sve što činite da dođe do pravednog mira u našoj domovini.

Ipak nada nije isključena. Ona mora biti trajno prisutna u cijelom narodu i u srcima

onih koji su posebno teško pogođeni nasiljem, kao što su obitelji koje oplakuju mrtve, kao što

su ranjenici od kojih će mnogi nositi posljedice cijeli ţivot, kao što su prognanici koji stalno

misle na povratak makar i na razorena ognjišta.

Mi vjernici znamo do Bog moţe učiniti ono što ne mogu učiniti ljudi. On moţe potresti

savjesti, rasvijetliti pameti i promijeniti srca ljudi da iz mraka iziđu na svjetlo, iz rata u

mir, iz mrţnje u pomirenje. Stoga je i sveti otac Ivan Pavao II. pozvao cijelu Europu, ne

samo katoličku Crkvu, nego i druge kršćanske zajednice kao i vjernike ţidovske i islamske

pripadnosti na molitvu za mir u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini u Asizu 9. i 10. siječnja ove

godine. To je svjedočanstvo vjere u Boţju pomoć i milosrđe. To je podrška nade, ali to je i

poziv odgovornima koji imaju moć u ruci da nose na savjesti odluku kojim načinom i kojim

sredstvima zaustaviti ovaj bezdušni i okrutni rat i kako uspostaviti mir dostojan slobode i

prava svakog čovjeka i svakog naroda.

Bog djeluje u ljudskoj povijesti ali uključuje u plan svoje Providnosti ljudsku suradnju i

ljudske odluke, a to su već pitanja moralnih načela i savjesti svakoga pojedinog čovjeka. Tko

nosi u zajednici, u društvu, u Crkvi i drţavi veću odgovornost, to je njegova savjest snaţnije

uključena u odluke kako sluţiti općem dobru zajednice.

Drţava Hrvatska sada je stvarnost, premda opterećena tolikim problemima. Ona je

veliko gradilište na kojem ima mnogo posla i na kojem treba mnogo radnika na

mnogostrukim područjima: na duhovnom, moralnom, kulturnom, političkom i

gospodarskom. Stoga je potrebna sloţna suradnja svih ljudi dobre volje koji mogu i hoće na

tom području ugrađivati svoju stručnost i poštenje, svoju savjest i svoj rad bez obzira na

razlike u pristupima određenim problemima i traţenju rješenja. Bitna je dobronamjernost i

raspoloţenje da se sluţi nesebično općem dobru isključivši osobne interese.

Drugi vatikanski sabor u konstituciji Radost i nada kaţe sljedeće: «Da se uspostavi

doista humani politički ţivot, nema ništa bolje nego njegovati unutarnji osjećaj pravednosti i

dobrohotnosti i sluţenja općem dobru i učvršćivati temeljna uvjerenja o pravoj naravi

političke zajednice, o njezinu cilju, o ispravnom izvršavanju i granicama javne vlasti» (RN

73).

«Opće pak dobro obuhvaća sve one uvjete društvenog ţivota u kojima ljudi, obitelji i

društva mogu potpunije i lakše postići svoje usavršenje» (RN 74).

U odnosu pak prema javnoj vlasti, prema političkim strukturama i strankama Crkva

slijedi i u Hrvatskoj načela Drugoga vatikanskog sabora. Spomenuta konstitucija kaţe:

«Crkva koja se, zbog svoje sluţbe i nadleţnosti, nikako ne podudara s političkom zajednicom

niti se veţe uz bilo koji politički sustav, znak je ujedno i čuvar transcendentnosti osobe» (RN

76). Stoga Crkva u ocjeni političkih programa i u odnosu prema političkim strukturama

ostaje slobodna ali i kritična sa svojih moralnih polazišta.

Zbog toga svog poslanja i zbog poimanja čovjeka kao osobe nepovredivog dostojanstva

Crkva zastupa u svakom sistemu poštivanje ljudskih prava i djeluje na duhovnom i

moralnom području na obnovi čovjekove savjesti, na obnovi obitelji kao temeljne zajednice

naroda i Crkve, a po tome i na duhovnoj obnovi društva da se ono izliječi od teških rana

sebičnosti, gramzivosti, podmitljivosti i korupcije u djelovanju na raznim područjima ţivota.

Za to svoje poslanje Crkva ţeli slobodu u slobodnom narodu i u slobodnoj drţavi.

Vi ste, gospodine Predsjedniče, više puta izjavili da hrvatska demokratska vlast smatra

Crkvu pozitivnom i potrebnom prisutnošću u narodu i da demokratska vlast, poštujući

vrijednosti vjere i poslanja Crkve, ţeli poštivati slobodu Crkve u njezinu specifičnom

djelovanju. To je potvrđeno time što je Crkvi omogućen ulazak u škole, u bolnice, u zatvore,

u vojsku i pristup na radio i televiziju kako bi svuda donosila svjetlo istine, pravednosti i

čovječnosti u odnosima čovjeka prema čovjeku, čovjeka prema svome narodu, a sve to

utemeljeno na ispravnom odnosu čovjeka prema Bogu kao izvoru i cilju ljudskog postojanja.

Ipak što se tiče radija i televizije, očekujemo još bolja rješenja. Zahvaljujemo za nove

mogućnosti apostolata.

Crkvi je također omogućeno, moţemo kazati, u smislu njezine biti karitativno djelovanje

kojim ona kroz svoje strukture pritječe u pomoć nevoljnima. Ovaj nametnuti rat prouzročio

je neizrecive patnje velikom mnoštvu ljudi.

Međutim, još uvijek ima problema koje Crkva smatra vaţnim, za koje očekuje od

Hrvatskog sabora i zakonska rješenja. Hrvatski su biskupi uputili Hrvatskoj vladi, odnosno

Saboru u svoje vrijeme prijedlog da se zaštiti poštivanje ljudskog ţivota od njegova početka,

a to znači od njegova začeća kad počinje ţivot novoga ljudskog bića. Zakon koji baštinimo od

bivšeg komunističkog sistema omogućuje teško nasilje protiv ţivota neduţnog ljudskog bića

koje Crkva u Boţje ime smatra nepovredivim u pravu na ţivot.

Uputili smo i predstavku da se novim zakonom ispravi nepravda kojom je Crkva u

totalitarizmu lišena svojih temeljnih dobara za vršenje svoga poslanja. Još uvijek očekujemo

da se naši prijedlozi uzmu u postupak.

Demokracijom se mijenja politički sustav ali se ne mijenja naslijeđeni materijalistički

mentalitet pa ni djelovanje razornih snaga da se moralne vrijednosti obezvrijede, da se

promiče, moţemo kazati, javni nemoral i da se stječu bogatstva na račun takvog djelovanja

kojima se kvari mladost, razara obitelj i cijeli narod konačno zavodi u civilizaciju smrti.

Smatramo da i javna vlast ima odgovornost da zaštiti vrijednosti koje su nuţne za zdrav

ţivot cijeloga naroda kao što ima odgovornost da zaštiti dostojanstvo ljudske osobe i prava

čovjeka, obitelji i svih građana drţave.

Prošle godine kazao sam da slobodna i neovisna drţava mora biti čiste savjesti pred

Bogom i pred svijetom. Nad tim treba bdjeti Hrvatska vlada, ali i svaki građanin je

odgovoran da njegovo ponašanje i djelovanje bude u skladu s časnim licem Hrvatske.

Pred nama je nova godina. Sigurno će biti ispunjena velikim iskušenjima i vaţnim

odlukama koje ćete Vi, gospodine Predsjedniče, zajedno s Vašim suradnicima morati

donositi na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Hrvatski narod i građani Hrvatske očekuju

bolju budućnost s nadom u Boţju pomoć i u pravednost svih odgovornih. Svi očekujemo mir,

prognanici povratak na svoja ognjišta, nezaposleni posla, ranjeni zaštitu, ratna siročad

potrebnu brigu, beskućnici stan. Kako velika očekivanja tolikih nevoljnih i kako velika briga

svih vas kojima je narod povjerio vodstvo u ovom trenutku naše dramatične povijesti! Naše

su ţelje i molitva da u tome uspijete.

Crkva se uključuje svojom karitativnom djelatnošću u ublaţivanje tolikih problema, ali

to nije dostatno. Cijela struktura javne vlasti, od Sabora, izvršne i sudske vlasti, mora činiti

sve da zakoni budu pravedni, vršenje sluţbi pošteno i programiranje javnog ţivota dobro

promišljeno, uvaţavajući sve konstruktivne misli kako bi se iz ovih ruševina gradila uistinu

u svakom pogledu napredna, čovječna slobodna drţava Hrvatska u kojoj će svaki građanin

dobre volje ţivjeti mirno, sigurno i zadovoljno.

Da u tome uspijete, to su naše iskrene ţelje. To je i naša trajna molitva Svemogućem

Bogu, Bogu ljubavi i mira ali i Sucu svake savjesti i cijele povijesti.

Neka Vama, Vašim suradnicima i svim građanima Hrvatske bude zaista uspjehom i

mirom blagoslovljena nova godina 1993. Hvala!

_____________________________________ GK, 31. siječnja 1993., str. 3; MDP, str. 269-273.

26. siječnja 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Hrvatska sigurno nije htjela rat. Hrvatska sigurno nije htjela da se na njezinom

području razaraju njezina sela, njezini gradovi, da se protjeruju njezini građani, da se

razaraju njezine bolnice, crkve, domovi. Izvadak iz propovijedi svećenicima

na Teološkom pastoralnom tjednu u Zagrebu

[…]

- Sveti otac Ivan Pavao II. kazao mi je 1. prosinca u Rimu: «Ovo zlo se moţe otjerati

samo postom i molitvom». Rečeno mi je s jedne druge strane od jednog drugog upućenog

čovjeka da sve što Sveta Stolica čini za mir, za pravo, za slobodu, za sve što Sveta Stolica

predloţi moćnima ovoga svijeta da nailazi na otpor.

U takvom svijetu ţivimo; zato imamo pravo tom svijetu ne vjerovati, imamo pravo u taj

se svijet ne pouzdati. Sasvim konkretno: Hrvatska sigurno nije htjela rat. Hrvatska sigurno

nije htjela da se na njezinom području razaraju njezina sela, njezini gradovi, da se

protjeruju njezini građani, da se razaraju njezine bolnice, crkve, domovi. To nije htjela

sigurno ni Bosna ni Hercegovina, a baš na tom tlu događaju se strašna ubijanja, razaranja,

obeščašćenja ljudske osobe do najdubljeg poniţenja, baš se na tom tlu događaju prognanici.

Govoriti o ljudskim pravima, a puna su usta velikih deklaracija o ljudskim pravima, što

znači ako ta prava nisu efektivno zaštićena? To su onda prazne riječi. Najtemeljitije pravo

svakoga čovjeka jest da ţivi tamo gdje se rodio, da ţivi slobodno i nesmetano u svom domu, u

svojoj domovini, u svom kraju. To je temeljno i neotuđivo pravo svakog čovjeka, kao što je

neotuđivo pravo svakog čovjeka da se rodi. Znamo da se broje milijuni ubijenih u krilu ţene.

Pogaţeno pravo čovjeka da se rodi ima za posljedicu da uopće nijedno ljudsko pravo nije

zaštićeno. Tako nije zaštićeno ni pravo čovjeka da ostane na svom mjestu, u svom domu

kojega je gradio moţda cijeli ţivot svojom štednjom, svojim odricanjem, svojom ţrtvom. To

njegovo pravo da to bude njegov dom je nepovredivo. Nema te sile na svijetu da čovjeka tjera

iz njegova doma. To je zločin protiv temeljnog ljudskog prava. Stotine tisuća ljudi, stotine

tisuća obitelji lišeno je toga prava. Domovi su im razoreni, oteti, opljačkani i oni protjerani

ako su htjeli spasiti glavu. To pravo nije zaštićeno.

Hvala za humanitarnu pomoć svima onima koji imaju srca. Dok veliki i moćni nemaju

srca jer imaju interesa, dotle mnogi jednostavni, kazao bih, mali ljudi i Europe i svijeta

imaju srca. Mislim da će to spasiti Europu i svijet od njezina toliko puta dokazanog

bezboštva.

Ima srca! Ima srca i u našim vjernicima i u ţupama i u biskupijama, u karitativnim i

humanitarnim organizacijama. Ima srca i u političaru koji gleda u čovjeku čovjeka a ne

interes. Za to smo mi zahvalni, ali to još nije obrana prava.

Ali ako se ravnodušno promatra kako neprestano iz nekog strašno crnog izvora mrţnje i

nasilja istječe ta rijeka prognanih i ne zaustavlja se, to znači da se ne zaustavlja gaţenje

temeljnog ljudskog prava ljudskih osoba. Tako se postaje sukrivac. Na savjest onih koji

mogu spriječiti izvore tih crnih, strašnih rijeka progonstva a to ne čine, pada odgovornost.

Oni će biti optuţeni na sudu Boţjem od svih tih prognanih, od svih tih zgaţenih. Znamo što

će Gospodin reći na sudu Boţjem: Bio sam prognan, i niste me zaštitili; bio sam prognan, i

niste me vratili na moje ognjište.

Sada kada je hrvatska vlada odlučila da se jedno područje, gdje je ţivjelo 100 tisuća

Hrvata, a samo 5% druge nacionalnosti, i kuda prolazi vitalna prometna veza između

sjevera i juga Hrvatske, oslobodi, da se konačno dokine to bezakonje i to nasilje i da se

uspostavi normalna rad, da se omogući uspostava prometa i da se desecima tisuća

prognanih omogući povratak na njihova ognjišta, sada je Hrvatska proglašena napadačem.

Optuţena je (od nekih medija i u nekim institucijama) da je izvršila agresiju, premda je

oslobodila svoje područje braneći svoj ţivotni prostor, ţeleći omogućiti desecima tisuća

prognanih da se vrate na svoja makar razorena i spaljena ognjišta. Sada je optuţena da je

izvršila nasilje i da ugroţava mir. Tako to procjenjuju neki moćni ovoga svijeta. Kako da im

vjerujemo da ţele pravdu, da ţele zaštiti pravo?

[…]

_____________________ GK, 7. veljače 1993., str. 5.

Oţujak, 1993. NADBISKUPI ZADARSKI, MARIJAN OBLAK I IVAN PRENĐA:

Nikoga, bez obzira na vjeru i naciju, ne isključujemo iz svoga kršćanskog djelovanja.

Korizmena poruka. Draga braćo svećenici, dragi Kristovi vjernici! Bog mira i ljubavi bio sa svima vama!

«Naša se duša Gospodinu nada on je pomoć i zaštita naša» (Ps 33,20)

Dok vam u povodu ovogodišnje korizme i Uskrsa upućujemo ovo pismo o kršćanskoj

nadi, ne ţelimo vas tješiti nekim laganim riječima. To nije obiljeţje kršćanske nade.

Nemamo nakanu umanjivati teţinu ovoga kalvarijskog puta cijele naše domovine, a posebno

naše zadarske nadbiskupije. Kako da ne mislimo na naše brojne obitelji koje su na bojištima

izgubile oca ili sina, ili na tisuće bezočno protjeranih iz njihovih sela, s njihovih vjekovnih

ognjišta, ostavivši tamo svoj mnogogodišnji trud i znoj; ili pak na sve mnogobrojnije

pojedince koji u našem sadašnjem siromaštvu ostadoše bez posla. Uzdišemo ponavljajući s

prorokom Jeremijom: «Spomeni se, Gospodine, što nas je sve snašlo, pogledaj, vidi sramotu

našu! » (Tuţ 5,1).

Sve što nas je snašlo, iako nije prvi put, moţda je najteţe što je naša nadbiskupija dosad

proţivjela u svojoj povijesti. Ipak, mi nismo klonuli. I nećemo! Duboko smo uvjereni da je to

zato što smo kao dio svoga hrvatskog naroda već davno uzvjerovali u Isusovo Evanđelje i

zato što smo tu vjeru trajno obnavljali. Naš je vjernički puk u velikom postotku uvijek

izraţavao ţivi spomen na predane vrijednosti katoličke vjere. Dan Gospodnji ili nedjelja, s

misom i pukom, sustavnom katehezom mnogih naraštaja, te kršćanski ţivot u obiteljima,

sačuvali su i povećavali kršćansku nadu u našem puku i cijelom našem narodnom biću.

«Postavili smo, naime, svoju nadu u ţivoga Boga, koji je spasitelj svih ljudi, osobito vjernika» (1 Tim 4,10).

Postalo nam je jasno da samo duboka nada moţe izdrţati teţinu kušnje kao što su ratovi.

Vjernik, i sam ugroţen od straha, umoran od čekanja da što prije krene na bolje, zna da

oslonjen na Isusovu riječ i na vjerničku snagu naših pradjedova i djedova, očeva i majki,

moţe sigurno izdrţati na putu Istine. Takve sigurno prati hrabrost a ne strah, uspjeh a ne

poraz, nada a ne očaj. Takav put nije lagan, ali je osloboditeljski i spasiteljski. Jer, iskreni

vjernik ne trpi kao ţivotinja – besvjesno; niti kao čovjek bez vjere – beznadno; niti kao drski

i bezobzirni agresor – bijesno. Iskreni vjernik Isusa Krista duboko je uvjeren u postojani hod

Istine. U ovom času znade da mu je patnja rata grubo nametnuta. Znade da je na strani

istine a ne Laţi. Zato još jače vjeruje Isusu koji je rekao: «Istina će vas osloboditi» (Iv 8,32).

«Vjeruj u Gospodina i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega» (Sir 2,6).

Nas u nadbiskupiji zadarskoj, sa svom braćom i sestrama našega hrvatskog naroda i s

drugim ljudima, zapalo je ţivjeti u ovom vremenu i na ovom tlu. Providnost nam je dodijelila

bremenitu i veliku zadaću, ali iskazala i veliko povjerenje. Sada je na nama red da pred

Bogom i pred domovinom dademo opravdanje za kršćansku nadu koja je pohranjena u našu

dušu. Sada i ovdje nitko tu nadu neće opravdati umjesto nas. Bez našeg uloga ostali bi ljudi

oko nas, i cijela nam domovina, bez opravdane nade.

S vama, dragi vjernici, i sa svim ljudima dobre volje, stojimo povezani u nadi «koja ne

postiđuje» (Rim 5,5). Temeljimo je na istini Boţjeg vodstva svijeta i povijesti, i na Kristovoj

uskrsnoj pobjedi. Budimo ponosni što smo nositelji takve nade. Neka svatko od nas –

duhom, srcem, umom i djelatnom rukom – pregne u obnovu povjerenog nam dijela Crkve i

domovine. Neka svatko prihvati svoj udio u zadaći koja mu je dodijeljena: u tvornici,

poduzeću, školi, na brodu, u polju, u vojsci, u Crkvi. Svatko mora poraditi na tome da se

spasi svaka ljudska osoba i da se uspješno popravlja i gradi pravedno ljudsko društvo u

dragoj nam domovini. Neka, dakle, svaki čovjek – ranjeni, prognani, osiromašeni,

razočarani – bude pred nama i u našem srcu kao najpreči zadatak što nam ga Bog dade u

ovom času. Nikoga, bez obzira na vjeru i naciju, ne isključujemo iz svoga kršćanskog

djelovanja. Sav taj posao neka bude naša najvaţnija duhovna vjeţba u ovoj korizmi.

Takvom nadom u duši i takvim djelatnim ulogom dočekajmo i proslavimo veliki dan

uskrsa. Mi ćemo se i ove godine iskreno radovati jer se već vidi da nam prispijevaju dani

novoga ţivota.

Ĉestitajući vam skore uskrsne blagdane, pozivamo vas da se s nama sjedinite u

pouzdanoj molitvi bogosluţja uskrsnog bdijenja: SVJETLO SLAVNO USKRSLOG KRISTA

NEKA RASPRŠI TMINE PAMETI I SRCA. Sve vas blagoslivljamo moleći da Kristov mir

ispuni vaše duše i da se na svima vama ispuni riječ Svetoga pisma:

«Vi što se bojite Gospodina uzdajte se u nj, i plaća vam neće propasti. Vi što se bojite Gospodina, nadajte se dobru, vječnoj radosti i milosti» (Sir 2,8-9).

Marijan Oblak, nadbiskup

Ivan Prenđa, nadbiskup koadjutor __________________________

GK, 14. oţujka 1993., str. 3.

15. oţujka 1993.

BISKUPI ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS I MARIN SRAKIĆ, SA SVEĆENICIMA:

Obraćamo se sveukupnoj svjetskoj javnosti da se zaštite ljudska prava vjernika. Apel svjetskoj javnosti za zaštitu

ljudskih prava vjernika u Srijemu Mi biskupi i svećenici đakovačke i srijemske biskupije, sabrani na pastoralnom sastanku

u Đakovu 15. oţujka 1993., ponovno saslušavši izvještaje o situaciji u srijemskom dijelu

naše biskupije, obraćamo se sveukupnoj svjetskoj javnosti apelom da se zaštite ljudska

prava vjernika.

1. Na području Srijema koji je sastavni dio naše biskupije, a proteţe se u Republici

Srbiji, stoljećima su ţivjeli u miru s ostalim stanovnicima i vjernicima drugih

vjeroispovijesti i naši vjernici katolici, većinom Hrvati. Iako lojalni građani, ne davši

nikakvog povoda ni izazova, u posljednje vrijeme podvrgnuti su stalnim zastrašivanjima i

prijetnjama preko sredstava javnog priopćavanja (novina, radija, televizije), telefonskim

pozivima, podmetanjem eksploziva u njihova dvorišta i zgrade, ispisivanjem prijetećih

parola, otpuštanjem s posla, onemogućavanjem zaposlenja, nijekanjem prava na

zdravstvenu zaštitu, prozivanjem djece u školama, prisiljavanjem na mobilizaciju i rat

protiv vlastitog naroda … Zbog svega toga dosad, prema najnovijim podacima, oko 20.000

osoba bilo je prisiljeno napustiti svoja ognjišta i domove.

2. O katoličkim svećenicima objavljuju se najbezočnije neistine i klevete u novinama i

radioemisijama, prijeti im se likvidacijom, napadaju se crkve i crkveni objekti, a da se

počinitelji kao po pravilu ne pronalaze i ne kaţnjavaju.

3. Redovnice koje borave u tim krajevima i djeluju u medicinskim i socijalnim

institucijama, ni od koga zaštićene, prisiljene su napustiti svoja radna mjesta i krajeve.

Diţemo svoj glas pred vama, ljudi dobre volje, građani civilizirane Europe i cijeloga

svijeta, te pred vama, koji vjerujete u Krista, uvjereni da vi moţete svojim autoritetom i

prikladnim sredstvima stati na obranu nezaštićenog manjinskog hrvatskog katoličkog

stanovništva, zaštititi njihova ljudska i građanska prava te zaustaviti ne samo «etničko

čišćenje», nego i genocid.

Europski dom ne gradi se nezainteresiranim promatranjem istrebljenja manjine i

bezakonjima koja se nisu događala ni u najmračnijim časovima svjetske povijesti.

Ćiril Kos, đakovački biskup

__________________________

GK, 28. oţujka 1993., str. 1.

15. oţujka 1993.

BISKUPI ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS I MARIN SRAKIĆ, SA SVEĆENICIMA:

Pridruţujemo se svim dosadašnjim vapajima i obraćamo se europskoj i svjetskoj javnosti

apelom da poduzmu sve u traţenju nestalih osoba. Apel za nestale osobe.

Tisućama majki, supruga, djece, mladića, muţeva i očeva zameo se svaki trag nakon što

ih je odvela jugoslavenska armija. Neki su smaknuti a neki se još uvijek nalaze u

koncentracijskim logorima podvrgnuti prisilnom radu i istrebljenju. Uvjereni smo da postoje

pojedinci i institucije s područja političkog i humanitarnog ţivota koji njima pristupačnim

sredstvima mogu osvijetliti sudbine nestalih osoba, a preţivjele vratiti njihovim obiteljima.

Mi biskupi i svećenici đakovačke i srijemske biskupije, sabrani na pastoralnom sastanku

u Đakovu 15. oţujka 1993. pridruţujemo se svim dosadašnjim vapajima i obraćamo se

europskoj i svjetskoj javnosti, predstavnicima političkih, vjerskih i humanitarnih

organizacija, apelom da poduzmu sve u traţenju nestalih osoba s područja cijele Republike

Hrvatske, napose biskupije đakovačke i srijemske i Vukovara, grada-mučenika.

Ćiril Kos, đakovački biskup _________________________

GK, 28. oţujka 1993., str. 1.

24. oţujka 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Postoji moralno pravo da napadnuti brane svoju slobodu i svoje postojanje. Ne priznati

im to pravo i izjednačiti u odgovornosti za rat napadače i ţrtvu značilo bi priznati pravo

jačega, a sila ne moţe biti mjerilo prava.

Pismo gosp. Sidney Hinkesu, tajniku Anglikanskog mirovnog pokreta.

Velečasni gospodine Hinkes!

Primio sam Vaše pismo u ime ANGLICAN PACIFIS FELLOWSHIP, koje ste također

uputili g. Patrijarhu Pavlu u Beograd i poglavaru Islamske vjerske zajednice g. Jakubu

Selimoski u Sarajevo. Zahvaljujem za Vašu brigu, za Vaše suosjećanje i solidarnost kao i za

molitve da se u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini uspostavi pravedan mir za sve ljude.

Smatram potrebnim navesti neke činjenice da bolje razumijete stvarnost.

1. Ovo nije vjerski rat. Za vrijeme ovog rata najviši predstavnici Srpske pravoslavne

Crkve i Katoličke Crkve, koje smo predvodili g. Patrijarh Pavle u ime Srpske pravoslavne

Crkve i ja u ime Katoličke Crkve, susreli smo se dva puta 1991. u mjesecu svibnju u

Republici Srbiji i u mjesecu kolovozu u Republici Hrvatskoj. Treći put smo se susreli u

mjesecu rujnu 1992. kraj Ţeneve u Švicarskoj. Svaki put smo uputili zajednički apel protiv

rata za mir, za poštivanje ljudskih prava, za dijalog. Ĉetvrti put susret između najviših

predstavnika Srpske pravoslavne Crkve, Katoličke Crkve i Islamske vjerske zajednice bio je

1992. godine u mjesecu studenome u Švicarskoj. To je bio prvi susret u koji su se uključili i

predstavnici Islamske vjerske zajednice. U tom susretu katoličku delegaciju je predvodio

mjesto mene sarajevski nadbiskup mons. Vinko Puljić. Opet je izdan zajednički apel za mir.

Svi ti apeli nisu imali nikakvog učinka jer to nije vjerski rat.

2. Nadam se da Vam je poznato da su ovaj rat htjeli i započeli generali komunističke

jugoslavenske armije zajedno s ekstremistima srpske nacionalističke politike, da ostvare

svoje političke ciljeve i prošire teritorije za novu drţavu na ruševinama Jugoslavije koja bi

zapravo bila velika Srbija. Rat se ne vodi u Srbiji. Rat se poveo u Hrvatskoj i sada bjesni u

Bosni i Hercegovini. To je rat totalitarnog sistema protiv slobode, demokracije i prava

drugih naroda. Tu činjenicu treba imati u vidu. Zato se protjeruju Hrvati, Muslimani,

Mađari iz okupiranih područja. To su okrutna etnička čišćenja da se stvori čisti prostor

samo za jedan narod.

3. Imajući to u vidu, postoji moralno pravo da napadnuti brane svoju slobodu i svoje

postojanje. Ne priznati im to pravo i izjednačiti u odgovornosti za rat napadače i ţrtvu

značilo bi priznati pravo jačega, a sila ne moţe biti mjerilo prava. Ne moţe netko zato što je

jači imati pravo da potlači drugoga i osvoji njegovu zemlju.

4. Stoga za nas mir ima slijedeće značenje: on uključuje zaštitu od nepravednog

napadača, poštivanje prava svakog čovjeka i svakog naroda, siguran ţivot za svakog čovjeka

i svaki narod, siguran ţivot za svakoga tamo gdje se rodio, zajamčenu slobodu i

ravnopravnost za sve ljude i narode. Ropstvo nije mir. Mir moţe biti samo u slobodi od

svakog nasilja. Samo slobodni ljudi i narodi mogu biti suradnici i prijatelji.

Za događanje u povijesti odgovorni su ljudi, ali i Bog je prisutan u povijesti svojim

tajanstvenim djelovanjem u ljudskom srcu i savjesti. Stoga zahvaljujem za Vaše molitve.

Molimo da svemogući i milosrdni Bog na svoj način zaustavi ovaj rat i zaštiti ţrtve a obrati

napadače.

Neka Isus Krist bude svjetlo u svakoj savjesti.

S osobitim poštovanjem

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački

Zagreb, 24. oţujka 1993.

__________________ GK, Uskrs 1993, str. 4.

22. travnja 1993.

HRVATSKI BISKUPI:

Etika ponašanja obvezuje svakog čovjeka, svakog građanina hrvatske drţave bez obzira

na njegov svjetonazor.

Pismo katoličkim vjernicima.

Dragi vjernici!

Okupljeni na redovnom proljetnom zasjedanju, mi biskupi Republike Hrvatske, svjesni

povijesnog trenutka i zajedničkog dobra svih građana, zabrinuti smo zbog teškog socijalnog

stanja u našoj drţavi u kojoj još uvijek velik broj ljudi ovisi o pomoći drugih. Uzajamnost,

koja je na humanitarnom području u okrutnom ratu protiv Hrvatske prerasla u solidarnost

kao moralno i socijalno ponašanje, konkretno se pokazala u velikoj pomoći pojedinaca, a

osobito stranih karitativnih i humanitarnih organizacija. Međutim ako bi ovisnost o

dareţljivosti drugih predugo trajala, to moţe djelovati obeshrabrujuće, te oslabiti radinost i

kreativnost ljudi.

Duhovna snaga pojedinca i cijelog naroda očituje se u smislu za inicijativu i zauzetosti,

da bi se barem djelomično sebi i svojima namaklo potrebno za ţivot. Primjeri prognanika,

koji su organizirali obrađivanje zapuštenih površina u sredini u kojoj su se našli vrijedni su

svake pohvale. Ima i drugih sličnih inicijativa, koje svesrdno podupiremo i potičemo.

«Ljudski rad je ključ, i moţda bitni ključ cijeloga društvenog pitanja, pokušavamo li ga

gledati sa stajališta onoga, što je dobro za čovjeka» (Ivan Pavao II.).

Cjelokupno stanje našega društva, osobito ono socijalno, postaje još teţe ako se umjesto

povećane solidarnosti svih iskazuje sebičnost koja neetičkim načinom prisvaja sebi ono što

nema pravo. Boţja zapovijed «ne ukradi» vrijedi za sva vremena, i za sve prilike.

Zbog toga je izuzetno vaţno graditi ispravan stav prema temeljnim vrednotama i svoje

etičko ponašanje usklađivati s tim vrednotama. Naglašavamo da etika ponašanja obvezuje

svakog čovjeka, svakog građanina hrvatske drţave bez obzira na njegov svjetonazor. U

posljednje vrijeme etičnost je na velikom ispitu u gospodarstvu, i to osobito u procesu

pretvorbe tzv. društvenog vlasništva. Kompetentni i sposobni ljudi trebaju u demokratskom

ozračju riješiti koji je to najbolji konkretni model i način pretvorbe. Međutim, za svaki oblik

pretvorbe vrijede etička načela koja treba poštivati i na koja je s pravom osjetljiva naša

javnost, ranjena ratom i drugim nedaćama.

Posljedice bivšeg mentaliteta «ovisnost i bespomoćnost» kao i veoma opasnu «duhovnu

prazninu» o kojoj govori sadašnji Papa, moţemo liječiti kako ispravnim oblikovanjem osobne

savjesti, tako i razvijanjem zdravog javnog mišljenja, da bismo gradili zajednički ţivot svih

građana: u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

Svijest odgovornosti za svoju drţavu, ali i za cjelokupno društvo, zahtjev je ovoga

povijesnog časa za svakoga od nas, a osobito za one koji neposredno sudjeluju u upravljanju

našom domovinom. Pozivamo sve Hrvate i sve naše građane da sloţno odgovorimo

ozbiljnosti trenutka i da zbog problema u nekim dijelovima naše drţave (ratna razaranja,

poteškoće u prometu, nedostatak struje …) ne podlegnemo opasnosti nerazumijevanja i

razjedinjenosti.

Ne ţelimo natrag u prošlost, već naprijed u budućnost. Zbog toga pozivamo na zauzetost

sve članove naroda i sve građane hrvatske drţave! Ţeljeli bismo vas ohrabriti i upraviti vam

pogled prema budućnosti. U najteţim trenucima ljudskog ţivota iskazuju se neslućene

mogućnosti koje su čovjeku darovane od njegova Stvoritelja. U prošlosti Europe upravo se iz

ruševina podigla nova civilizacija i kultura nošena načelom «moli i radi».

Boţja pomoć, vjernička savjest i razvijena odgovornost pokretačke su snage po kojima

nastaje novi i bolji svijet. Stoga vas pozivamo na molitvu, napose na molitvu krunice u

obiteljima.

Zazivamo Boţji blagoslov na sve naše vjernike, da napredujemo u svakom dobru, a

osobito u zajedničkom!

Zagreb, 22. travnja 1993.

Vaši biskupi ___________________________

GK, 2. svibnja 1993., str. 3.

Svibanj, 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Rat nametnut Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s otvorenim osvajačkim i tlačiteljskim

ciljevima, gazi sva ljudska prava, zatire svako dostojanstvo ljudske osobe, bjesni

neugasivom mrţnjom na sve vrijednosti.

Poruka za mjesec svibanj. «U tebe se, Gospodine, uzdam». To je geslo našeg jubileja. To je ispovijest naše vjere da

je Bog prisutan i djelotvoran u povijesti. Zbivanja u ţivotu i događaji u povijesti zbivaju se,

doduše, najvećim dijelom htijenjem ljudskih izbora i čovjekovih odluka. Te su odluke ovisne

o čovjekovim mislima, o dobroti ili zloći njegova srca, o njegovoj savjesti. Naţalost, često

čovjek bira zlo zaveden svojom poţudom, svojom pohlepom, svojom mrţnjom. Što sije, to i

ţanje.

Ako Bog ţivi u ljudskom srcu, čovjekovi izbori i odluke bit će u skladu s voljom Boţjom.

Tako iz ljudskog srca moţe rasti novi ţivot, pravedni odnosi među ljudima, bolji svijet i

svjetlija povijest.

Isus Krist nam govori: «Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete pokoj

dušama svojim» (Mt 11,29).

Ako se događa u duši čovjekovoj kraljevstvo Boţje, ako čovjek uskladi svoju volju s

voljom Boţjom, čovjek postaje izvor mira. Pomiren u sebi s Bogom, otvoren je za odnose mira

s drugima. Ta se promjena u ljudskom srcu, to se obraćenje moţe dogoditi samo Boţjim

utjecajem, Boţjim svjetlom. Obraćenje je djelo Duha Svetoga! Bez Duha Svetoga nije

moguće izići iz tame u svjetlo, iz smrti u ţivot, iz rata u mir.

Molitva je doziv Boţje svemoći da izvede u ljudima novo stvaranje, da promijeni ljudska

srca za izbor dobra, za odluke mira! Svojom molitvom mi surađujemo s Bogom u njegovu

spasiteljskom djelu. Svojom se slobodom otvaramo Boţjem dolasku i Boţjem zahvatu u

zbivanja našeg ţivota i naše povijesti. Na ustrajnu, pouzdanu i iskrenu molitvu nas potiče i

poziva sam Isus Krist: «Ištite, i dat će vam se! Kucajte, i otvorit će vam se!» (Mt 7,7).

U molitvi Gospodnjoj molimo: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!» To je zaista

molitva kojom molimo ostvarenje dubokih teţnja svakog čovjeka dobre volje. Svaki čovjek

dobre volje, poštene savjesti, ţeli ţivjeti u miru, ţeli pravednost u ljudskim odnosima, ţeli

sigurnost u slobodi, ţeli da bude poštivan u svojim pravima i dostojanstvu.

Ovaj strašni rat, nametnut Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, s otvorenim osvajačkim i

tlačiteljskim ciljevima, gazi sva ljudska prava, zatire svako dostojanstvo ljudske osobe,

bjesni neugasivom mrţnjom na sve vrijednosti. Mračno je to iskustvo posljedica Boţje

odbačenosti iz ljudske savjesti. To je rat protiv Boţjega kraljevstva u srcima i među ljudima!

Pogođeni takvim gorkim iskustvom moramo biti potaknuti da zaista vapijemo svim srcem:

«Dođi kraljevstvo tvoje!» To je «kraljevstvo istine i ţivota, kraljevstvo svetosti i milosti,

kraljevstvo pravde, ljubavi i mira» (Predslovlje Krista Kralja).

Suosjećajući ljudski i kršćanski s neizmjernim patnjama nebrojenih ţrtava ovoga

okrutnog rata, pritisnuti tolikim nevoljama, okupimo se na molitvu u svojim obiteljima i u

svojim crkvama, kucajući na Boţje Srce da izreče svoju svemoguću riječ nad ovim zlom i

podari nam dar obraćenja i mira!

Okupimo se u ovom mjesecu svibnju oko Majke našega Gospodina! Molimo s njom za mir

koji samo Bog moţe dati. Povjerimo svoju molitvu njezinu Bezgrešnom Srcu! Ona nam je

darovana s kriţa za Majku i zaštitnicu. U zajedništvu s Njom razmatrajmo Evanđelje kroz

poniznu i sabranu molitvu krunice da nam misli budu pročišćene istinom, da nam srce bude

izliječeno od svake mrţnje, da nam savjest slijedi dobro! Ponizna Sluţbenica Gospodnja,

Djevica i Majka Marija Kraljica je mira!

Cijela Crkva u Hrvata neka bude skrušena moliteljica, neka vapije svim srcem, punim

pouzdanjem k Ocu na nebesima, od kojega dolazi svaki dobar dar, svaki savršen poklon

(usp. Jk 1,17), da nas utješi svojim milosrđem i obraduje sigurnim mirom u punoj slobodi i

pravednosti! Za tu nas molitvu ohrabruje Isus Krist, vječni Sin Očev: «Ako dakle vi, iako zli,

znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko će više Otac vaš, koji je na nebesima,

dobrima obdariti one koji ga zaištu!» (Mt 7,11).

Neka ovaj mjesec svibanj, posvećen Blaţenoj Djevici Mariji, bude zaista mjesec velike i

pouzdane molitve! U zagrebačkoj katedrali završit ćemo ovaj mjesec blagdanom Duhova, a

pripremat ćemo se za taj veliki blagdan Duha Svetoga devetnicom, što će biti posebno

očitovanje naše vjere u Boţju blizinu i ljubav! Apostolska zajednica bila je okupljena oko

Majke Isusove i molitvom se pripremala za dolazak Duha Svetoga. «Svi oni bijahu

jednodušno postojani u molitvi sa ţenama, i Marijom, majkom Isusovom!» (Dj 1,14).

Učinimo i mi tako!

____________________________________ GK, 9. svibnja 1993., str. 3; MDP, str. 281-283.

15. svibnja 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispričavali

zločine. Poziv svim zaraćenim stranama u Bosni i Hercegovini

da hitno prekinu sukobe Svim sukobljenim stranama u Bosni i Hercegovini u ime vjere u Boga Svemogućega,

Stvoritelja neba i zemlje, upućujem hitan poziv da obustave neprijateljstva i da izgrađuju

ţivot međunarodno priznate drţave Bosne i Hercegovine, koja je i član Ujedinjenih naroda,

na načelima: sloboda za sve, pravednost među svima, poštivanje nacionalnih i ljudskih

prava bez ikakve pristranosti! Svi su narodi jednaki u svome dostojanstvu i pravima! Svi su

ljudi stvoreni na sliku i priliku Boţju i jednaki su u dostojanstvu i pravima!

Svaki čovjek ima pravo ţivjeti slobodno i sigurno u kraju gdje se rodio! Ima pravo na

nepovredivost svoga doma i svoje osobe!

Poznato je cijelom svijetu da je onaj bezdušni rat nasilje protiv svih tih prava i da ga je

potakla osvajačka politika vođa jednog naroda da se proširi teritorij na račun drugih

naroda, da se osvojeni teritorij očisti samo za jedan narod, da se na osvojenim područjima

izbriše nacionalna, kulturna i vjerska baština drugih pripadnosti i opredjeljenja. U tom se

nasilju čine zločini protiv čovjeka i čovječanstva!

Pozivi međunarodne zajednice i pojedinih drţava, pozivi poglavara vjerskih zajednica da

se obustavi nasilje, da se poštuje tuđe i da se prekine agresija protiv drugih, naţalost, nisu

bili uspješni.

Da nesreća bude veća, dogodio se u Bosni i Hercegovini i sukob između onih koji su ţrtve

napadača, dogodio se rat između Hrvata i Muslimana. I taj je sukob opterećen zločinima,

ubojstvima, paleţima i protjerivanjem ljudi iz njihovih ognjišta! Taj je rat protiv svakog

prava, protiv svake političke mudrosti, protiv slobode jednih i drugih, protiv ţivota jednih i

drugih. I taj je sukob zločin za koji moraju odgovarati oni koji su ga započeli. Tko god to bio,

snosi odgovornost pred Bogom i pred svijetom! Tko god čini zločin, odgovoran je za zločin.

Nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispričavali

zločine. Meni nisu dostupni ni dokumenti ni informacije da bih mogao imenovati

objektivnim sudom motive i uzročnike toga sukoba i obostrano izvršenih zločina, ali sve

sudionike u tom okrutnom sukobu molim i zaklinjem da obustave neprijateljstva, da

uspostave mir u iskrenom i istinskom poštivanju prava svake ljudske osobe, bez obzira na

vjersku ili nacionalnu pripadnost. To molim Muslimane u ime Boga milosrdnoga i

svemogućega! To molim i zaklinjem Hrvate u ime Isusa Krista, raspetoga i Uskrsnuloga!

Koliko su Hrvati u Bosni i Hercegovini odgovorni za taj sukob, toliko su odgovorni i za svu

štetu nanesenu Hrvatskoj i hrvatskom narodu u međunarodnim odnosima i u svjetskim

sredstvima priopćavanja. Hrvatska, sama ţrtva nasilja i opterećena stotinama tisuća

izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, među kojima je većina Muslimana, sada je i sama

optuţivana za krvavi sukob između Muslimana i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vlada

drţave Hrvatske o tome ima riječ.

Postoji moralno pravo da čovjek brani svoj ţivot i svoje pravo, ali samo u granicama

etičkih normi. Nikada nije dopušteno činiti zlo protiv tuđeg ţivota, protiv tuđe imovine,

protiv dostojanstva drugoga! Stoga mi osuđujemo svaki zločin, tko god ga učinio! Tko čini

zločin, ratuje protiv samoga sebe i navlači Boţje prokletstvo na samoga sebe!

Stoga zaklinjem sve odgovorne njihovom savješću i njihovom djecom, njihovim dobrom i

njihovom budućnošću da prekinu sukob i raspoloţe srca za pravedan mir.

Suţivot Muslimana, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini je sudbina te drţave!

Pomiješanost i susreti su neizbjeţivi! To do kraja ne rješavaju ni provincije prema Vance-

Owenovom planu. Rješenje je samo u obraćenju srdaca, u raspoloţenju svake savjesti,

pogotovo odgovornih, da svaki čovjek moţe ţivjeti u potpunoj slobodi i sigurnosti u svom

domu, na svom radnom mjestu! Ljudski se moţe ţivjeti s drugima, makar različitima, samo

u pomirenju, u dobronamjernom prihvaćanju u međusobnim odnosima, na temelju Boţjeg

načela: „Sve, dakle, što ţelite da ljudi vama čine, činite i vi njima!“ (Mt 7,12).

Svi sukobljeni u toj strašnoj nesreći, koja sve pogađa, bojte se Boga koji će suditi svaku

misao, riječ, djelo! Tolike suze djece, ţena i staraca neka vas ganu! Tolika zgarišta nekoć

mirnih kuća neka vas potresu! Toliki neduţni pobijeni neka budu pred očima vaše savjesti!

Ţelimo dobro, mir i slobodu svima i svakome!

U ime Boţje vas molim i zaklinjem, odlučite se za pravedan mir za sve! Birajte slobodu u

poštovanju prava svih i svakoga! Od milosrdnog Boga vam svima molim svjetlo u srcu i

savjesti da vaša odluka za mir bude iskrena, trajna i blagoslovljena!

Franjo kard. Kuharić

U Zagrebu, 15. svibnja 1993.

______________________________________________ MDP, str. 285-287; VB, god. IV (CVII), 1-4/1993., str. 31-32.

21. svibnja 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Rat je pripreman kroz dulje vrijeme propagandom mrţnje protiv Katoličke crkve, protiv

hrvatskog naroda, protiv Vatikana.

Izvadak iz izlaganja na konferenciji u Roune-u, u Francuskoj, o najnovijoj povijesti hrvatskog naroda i Crkve

[…]

Slovenski i hrvatski političari, koji su pobijedili na izborima, predloţili su reorganizaciju

Jugoslavije kao konfederaciju samostalnih drţava. Beograd je to odbio. U Beogradu je došla

do izraţaja nacionalistička ideja da se svi Srbi okupe u jednoj drţavi, kojoj bi pripadali i svi

teritoriji na kojima Srbi ţive i da se to ostvari svim sredstvima. Osim toga, Jugoslavenska

armija, koja je bila najvećim dijelom vođena srpskim generalima i komunistima, poduprla je

nacionalističku politiku Beograda s parolom da spašava Jugoslaviju i socijalizam.

Naoruţala je Srbe u Hrvatskoj i već je 1990. godine započeo terorizam koji je prekinuo

komunikacije između sjeverne i juţne Hrvatske. Armija je poslije stala na stranu

nacionalističke srpske politike. Taj se terorizam pretvorio u otvoreni rat. Taj rat u proljeće

1992. buknuo je poslije i u Bosni i Hercegovini s istim ciljem da se na ruševinama

Jugoslavije stvori Velika Srbija.

Budući da je Jugoslavenska armija bila dobro naoruţana i naoruţala je sve Srbe u

Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, unatoč otporu Hrvata u Hrvatskoj i Muslimana i Hrvata u

Bosni i Hercegovini, okupirala je znatna područja tih dviju novih drţava.

To je rat razaranja, uništavanja čitavih sela i gradova. To je rat etničkog čišćenja. S

okupiranih područja moraju bjeţati stanovnici nesrpske nacionalnosti (Hrvati, Muslimani,

Mađari), makar su tu prebivali stoljećima. Počinje se masakrom da se ljude zastraši,

razaraju se kuće, ljudi gube sva prava, čak pod pritiskom, ima mnogih slučajeva, moraju

potpisati da dragovoljno odlaze i da svu svoju imovinu ostavljaju Srbima. Tako se ţeli

stvoriti čisti prostor samo za jedan narod. Sistematski se ruše crkve, bolnice, škole,

obiteljske kuće, stambeni blokovi. Zbog toga se prognanici i izbjeglice mnoţe na stotine

tisuća.

Ovaj je rat pripreman kroz dulje vrijeme propagandom mrţnje protiv Katoličke crkve,

protiv hrvatsko naroda, protiv Vatikana. Cijela poslijeratna propaganda puna je krivih

optuţaba, kao npr. da su Kominterna i Vatikan već prije bili u savezu protiv Srbije.

Katolička crkva je otvorena za ekumenske susrete i smatra ih susretima međusobnog

poštovanja na vjerskoj razini. Za vrijeme ovog rata ostvarena su 4 susreta na najvišoj razini

između Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve u Hrvatskoj. Prvi takav susret, nakon

što je rat već počeo, bio je u Srijemskim Karlovcima početkom mjeseca svibnja 1991. To je

Provincija Vojvodina u okviru Republike Srbije. U susretu su sudjelovale 2 delegacije:

katolička pod mojim vodstvom uz 4 biskupa, pravoslavna pod vodstvom g. patrijarha Pavla

također uz 4 pravoslavna biskupa.

Drugi susret 1991. g. bio je u Slavonskom Brodu (Hrvatska) u mjesecu kolovozu gotovo u

istom sastavu.

Treći susret bio je u mjesecu rujnu u Ţenevi 1992. g. Delegacije smo predvodili g.

Patrijarh i ja, a sastav biskupa bio je nešto izmijenjen.

Ĉetvrti susret bio je također u Švicarskoj kraj Berna u mjesecu studenom 1992. Zbog

moje bolesti katoličku delegaciju je predvodio sarajevski nadbiskup mons. Vinko Puljić,

pravoslavnu g. patrijarh Pavle. Tom je susretu prvi put prisustvovala i delegacija Islamske

vjerske zajednice koju je predvodio g. Jakub Selimoski reis-ul-ulema.

Rezultat svakog susreta bila je zajednička izjava, apel za mir protiv nasilja, za dijalog,

za poštivanje ljudskih prava. Međutim, svaki taj apel nije imao nikakvog odjeka. Oni koji su

rat htjeli, koji su rat započeli s određenim političkim ciljevima i te ciljeve ţele silom, ne

slušaju što kaţe bilo koja Crkva. To apsolutno nije vjerski rat da bi vjerski poglavari mogli

bilo što odlučivati.

Još uvijek su prisutne dezinformacije o pravim uzrocima rata. Stotine tisuća ljudi i cijeli

narodi na tom prostoru trpe strašne posljedice nasilja. U toj tami bilo je svjetla dobrote,

velikodušnosti, solidarnosti sa ţrtvama rata. Stizala je humanitarna pomoć preko

organizacije crkvenog Caritasa, preko humanitarnih organizacija također iz Francuske. Bez

te pomoći katastrofa bi bila totalna. I sada Hrvatska, teško oštećena ratom, ima na brizi do

700 tisuća prognanika i izbjeglica.

Ovom prilikom izraţavam duboku zahvalnost u moje i u ime naše Crkve u Hrvatskoj i

Bosni i Hercegovini za svu pruţenu pomoć koja nam je pruţena od Crkve u Francuskoj i od

humanitarnih organizacija. Ta velikodušnost je svjetlo u tami.

Osim toga, mi propovijedamo ljudska prava za svakog čovjeka i svaki narod.

Propovijedamo dostojanstvo ljudske osobe bez obzira na političku, nacionalnu i vjersku

pripadnost. Protiv mrţnje propovijedamo ljubav, protiv osvete opraštanje. Ali isto tako

propovijedamo dobre odnose među narodima i među drţavama na prostoru bivše

Jugoslavije. Ti odnosi moraju biti utemeljeni na istini, pravednosti, slobodi. A to su uvjeti

pravednoga mira.

Kao Hrvat ţelim svom narodu slobodu i pravedan mir, ali to isto ţelim i svakom drugom

narodu, to ţelim i srpskom narodu.

U prvoj godini rata dva puta sam pred velikim mnoštvom vjernika, nakon što je počela

agresija na Hrvatsku, rekao: 'Braćo Srbi, mi vas ljubimo u Isusu Kristu. U ime te ljubavi

vas molimo da odustanete od nasilja. Naša sloboda je vaša sloboda, naš mir je vaš mir'. Taj

apel ponavljam i sada. Ĉesto govorim protiv mrţnje i osvete jer je to zapovijed evanđelja.

__________________ KUHIZE, str. 191-193.

2. lipnja 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Međunarodne institucije, konferencije, deklaracije pune riječi o ljudskim pravima, o

nepovredivosti dostojanstva ljudske osobe, o poštivanju demokratske volje naroda, ali to su

samo riječi.

Izvadak iz propovijedi u Kevelaeru, u Njemačkoj

[….]

Kolike se patnje događaju u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini zbog rata koji nije ţelio

hrvatski narod, nisu ga ţeljeli ni Muslimani, a uvjeren sam, nisu ga ţeljeli ni pripadnici

srpskog naroda koji su ţeljeli ţivjeti u miru i ravnopravnosti u tim novim drţavama sa

svojim sugrađanima. Rat je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini nametnut da se osvoji tuđe, da

se potlači drugoga. To je cijelom svijetu poznato. Kolike je patnje prouzročio taj rat! Razorio

je sela i gradove. Stotine tisuća obitelji protjerano je iz svojih domova gdje su mirno ţivjele i

u koje su često uloţile rad cijeloga ţivota. Kolike ţalosti nose u srcu prognanici i izbjeglice

koji su sve izgubili! Kolike ţalosti nose ţene, majke, djeca i starci! Kako su strašna

poniţenja silovanih ţenskih bića! Tko bi izmjerio ţalosti onih koji su izgubili svoje najbliţe!

Kolike su patnje ranjenika!

Sistematska etnička čišćenja pokrenula su duge tuţne procesije beskućnika.

U isto vrijeme sve su međunarodne institucije, konferencije, deklaracije pune riječi o

ljudskim pravima, o nepovredivosti dostojanstva ljudske osobe, o poštivanju demokratske

volje naroda, ali to su samo riječi. Te riječi nisu zaustavile bombe, ni granate, nisu

zaustavile razaranje kuća, nisu povratile prognanike na njihova, makar i razorena ognjišta

u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Ĉak i malobrojni ostaci Hrvata protjeruju se iz okupiranih

područja u Hrvatskoj.

Dakle, moćni ovoga svijeta nisu pruţili utjehu ţalosnima i razočarali su njihove nade. U

Europi na svršetku 20. stoljeća odigrava se jedan rat koji je izvor svih nasilja i zločina. Svi

oni koji su mogli, poštujući principe, upotrijebiti moralna i zakonita sredstva u obranu

napadnutih, a nisu to učinili, nose odgovornost pred Bogom i poviješću za to strašno nasilje.

Međutim, ipak svi ti ţalosni, prognani, ranjeni nisu ostali bez tješitelja, nisu bili

prepušteni svojoj nevolji. Pokrenula su se srca nebrojenih vjernika i ljudi dobre volje da

priteknu u pomoć ţrtvama rata. Našlo se mnoštvo ljudi koji su razumjeli nesreće drugih,

koji su znali razlikovati napadača i ţrtvu, ali ne razlikuju ţrtve s obzirom na njihovu

vjersku ili nacionalnu pripadnost, pomaţu svima preko Caritasa i brojnih humanitarnih

organizacija kojima se sluţe i vlade nekih drţava.

[….]

_____________________

KUHIZE, str. 200-202.

23. lipnja 1993.

SVEĆENICI, SUDIONICI TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U RIJECI:

Ako se nasilnik usred Europe moţe radovati zbog svoje pobjede, predstoje teški dani ne

samo za nas katolike na ovim prostorima nego i za mnogo šire područje, jer će nasilje

zahvatiti i okolno tkivo Europe. Apel svim crkvenim zajednicama u Europi,

te vlastima i ljudima dobre volje, za povratak prognanika i izbjeglica.

Sudionici Teološko-pastoralnog tjedna riječke metropolije (Hrvatska), odrţanog u Rijeci

od 21. do 23. lipnja 1993., unatoč tome što su se okupili zbog čisto teoloških razloga, nisu

mogli ostati nijemi pred tolikom patnjom svoje subraće svećenika i ostalih vjernika koji su

na poseban način pogođeni ovim okrutnim ratom. Stoga upućuju ţarki apel svim crkvenim

zajednicama u Europi i svim vlastima i ljudima dobre volje kojima njihov poloţaj daje

mogućnosti da nešto učine za zaustavljanje ovoga rata.

Od deset dekanata u riječko-senjskoj nadbiskupiji jedan je potpuno uništen. Radi se o

dekanatu Slunj s većinskim katoličkim stanovništvom, u kraju koji je uvijek bio unutar

granica Hrvatske. Ljudi su ondje ubijani, na različite načine zlostavljani, sve crkve

uništene, a glavnina stanovništva uspjela je pobjeći i već dvije godine ţivi u potrazi krova

nad glavom, u nadi da će se moći vratiti. Neki svećenici su također bili podvrgnuti teškim

torturama, a nijedan nije mogao ostati na području dekanata niti smije pohoditi ono malo

vjernika koji su ostali pod okupacijom; pored svega toga što su ondje mirovne snage UN i što

smo ih molili da nam dozvole pohoditi bar stare i bolesne kako ne bi umirali bez kršćanske

utjehe i svetih sakramenata.

Slično kao Slunj prošla su još tri dekanata, ali ne na cijelom svom području (Gospić,

Otočac i Ogulin).

Zahvalni smo humanitarnim organizacijama, pojedinim vladama i pojedincima koji su

uz velike ţrtve ublaţivali nevolje brojnim prognanicima. Ali time se ublaţuju posljedice a ne

rješava problem u korijenu. Ljude smo tješili da demokratski svijet, o koji smo se oslonili, ne

priznaje silu kao sredstvo napredovanja, ali nepravedno otjerani i dalje su bez realne

potpore, a neodlučnošću svjetske politike i organiziranom propagandom protiv Katoličke

Crkve i našeg naroda, silnik indirektno dobiva potporu i razlog da se raduje na zgarištima

naših obiteljskih ognjišta i naših crkava. A ako se nasilnik usred Europe moţe radovati zbog

svoje pobjede, predstoje teški dani ne samo za nas katolike na ovim prostorima nego i za

mnogo šire područje, jer će nasilje zahvatiti i okolno tkivo Europe.

Zar je bila iluzorna ţelja naših ljudi da će se oni jednom radovati kad se opet na svoja

ognjišta vrate i u svojim crkvama okupe. To im je bilo obećavano veoma često s najviših

svjetskih instancija. Ne vjerujemo, naime, da svjetska politika nije uočila da je Srbija,

potpomognuta – naţalost – i svojom Crkvom, silom htjela dobiti područja koja nisu bila

nikada u njenim granicama, i da katolici (preteţno hrvatske narodnosti), nisu nikada, ni

sada ni prije, išli osvajati tuđa područja.

Zato apeliramo da se učini sve da svećenici mogu pohađati svoje vjernike koji su ostali

na okupiranom području i da se prognanici što prije mogu vratiti na svoja ognjišta. Jasno je

da ta prava trebaju moći koristiti svi ljudi bez razlike na vjeru i narodnost. Jer dosad je to

onemogućavano samo katolicima. Jednako smatramo da je potrebno i odmjeravanje krivnje

da se ona ne dijeli paušalno na dva ili tri jednaka dijela nego po istini i pravdi. Ništa ne

smatramo da je sada preče nego da se efikasno zaštiti istina i pravda i da agresor ne bude

nagrađen te da se raduje nad patnjama opljačkanih i prognanih.

Iznijeli smo samo slučaj na području naše crkvene pokrajine, ali to je samo dio gorke i

tuţne stvarnosti kakva je u mnogim dijelovima Hrvatske, a trenutačno je još gore u Bosni i

Hercegovini, gdje je u mnogim krajevima Katolička Crkva već dugo vremena bila

potiskivana a sada joj prijeti potpuno uništenje. Upućujemo vam ovaj krik molbe za pomoć i

nemojte da nam se on vrati tek kao prazna jeka.

Rijeka, 23. lipnja 1993.

Za sudionike Tjedna

Dr. Mile Bogović,

rektor Visoke bogoslovne škole u Rijeci ________________________

GK, 4. srpnja 1993., str. 6.

27. srpnja 1993.

BISKUP ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS:

Izraţavam svoje ţaljenje radi čina oštećenja pravoslavne crkve i parohijskog stana u

Osijeku, koji se ničim ne moţe opravdati.

Pismo osječkom pravoslavnom parohu.

Prečasni oče, paroše,

Ţao mi je što vam se prvi put – nakon Vašeg dolaska – obraćam u vezi s oštećenjem Vaše

crkve i stana eksplozivnom napravom ove noći. Tu sam vijest dobio od svojih ţupljana.

Ovim izraţavam svoje ţaljenje radi toga čina, koji se ničim ne moţe opravdati, kao ni

slična zlodjela na drugim stranama, dolazila ona bilo s koje strane.

Biskupski ordinarijat je izrazio svoje ţaljenje i izraze svoje solidarnosti i prilikom

oštećenja parohijske crkve u Donjem gradu o čemu je izvijestilo i Policijsku upravu u

Osijeku.

Zajedno molimo Gospodina da nam svima daruje svoj mir i da prestanu sve teške

posljedice rata i sadašnjeg stanja, koje trpe toliki nevini ljudi, i stradavaju sela i gradovi.

Cijelu parohijsku zajednicu, vašu obitelj i Vas, prečasni gospodine, pozdravljam i

blagoslivljam u Gospodinu

Ćiril Kos, đakovački biskup __________________________

GK, 8. kolovoza 1993., str. 7.

1. listopada 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Pred očima Europe i svijeta u našim se prostorima odvija strašna drama nesmiljenog

nasilja koje gomila ruševine i umnoţava ţrtve u bezbroj.

Poruka za mjesec listopad.

Svu svoju brigu povjerite Njemu jer On se brine za vas (1. Pt 5,7)

U najteţoj nevolji kroz koju sada prolazi Hrvatska, Bosna i Hercegovina, što nam je

činiti? Rat ne prestaje. Dnevno se mnoţe mrtvi, ranjeni i prognani sa svojih ognjišta. Pred

očima Europe i svijeta u našim se prostorima odvija strašna drama nesmiljenog nasilja koje

gomila ruševine i umnoţava ţrtve u bezbroj. Ţiveći u narodima, Crkva je pogođena

patnjama svih ljudi i nosi teški kriţ svih patnika gdje god oni bili i trpjeli. U Hrvatskoj su

gotovo sve biskupije pogođene utrnućem oko 120 ţupa u kojima više nema vjernika ni

svećenika ni crkava. U Bosni dvije katoličke biskupije nestaju s područja na kojima je Crkva

preţivjela puna četiri stoljeća Otomanskog Carstva; sada izgara između dvije vatre. U ratu

svi trpe!

Pravedan mir kao jamstvo slobode, sigurnosti i prava za sve ljude i narode ljudi ne mogu

dati. Pogotovo to ne mogu dati jaki i moćni kad svojim interesima ţrtvuju mnoštvo ljudi.

Drugi vatikanski sabor kaţe: «Mir je plod reda koji je u ljudsko društvo utisnuo njihov

boţanski Učitelj i koji trebaju ostvariti ljudi koji ţeđaju za sve savršenijom pravdom …

Ljudima kao grešnicima uvijek prijeti opasnost rata i prijetit će sve do Kristova dolaska. Ali,

ako ujedinjeni u ljubavi nadvladaju grijeh, nadvladat će i nasilje, dok se ne ispuni riječ:

'Prekovat će svoje mačeve u plugove, svoja koplja u srpove, neće više narod dizati mača

protiv naroda, neće se više učiti ratu' (Iz 2,4)» (GS 78).

Takav je mir dar Boţji i on se mora događati u srcima ljudi koji Bogu vjeruju, Bogu se

povjeravaju, Boga slušaju i ljube. «Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će

sve voditi. Pravda će tvoja zasjati kao svjetlost i tvoje pravo kao sunce podnevno» (Ps

37/36/).

Stoga povjerimo Gospodinu parnicu svoju sklopljenim rukama i čistim srcem. I zlo će biti

pobijeđeno. «Ta Bogu ništa nije nemoguće» (Lk 1,37).

Molitve i obraćenje dozivaju Boţji zahvat u mračne događaje povijesti. «Jedino u

Gospodinu je pobjeda i snaga» (Iz 45,24). Bijes, psovka, mrţnja, grijeh ne vode u mir. Bog

nas poziva i ohrabruje: «U Gospodina se uzdaj i čini dobro da smiješ stanovati u zemlji i

ţivjeti u miru» (Ps 37/36/).

Mjesec je listopad! Mjesec je to na osobit način posvećen Bezgrešnoj i djevičanskoj Majci

našega Gospodina Isusa Krista! Ona je stajala pod kriţem svoga boţanskog Sina. S kriţa je

čula njegovu riječ upućenu svakome od nas: «Evo ti Majke» (Iv 19,26). Ona je Crkvi od Isusa

darovana da bude Utočište grešnika, Utjeha ţalosnih, a naši je pradjedovi nazvaše:

Najvjernija Majka – Odvjetnica Hrvatske! Okupimo se oko Nje u svojim kapelama, u svojim

obiteljima i molimo krunicu za naš mir i obraćenje! Hoće li se naći u hrvatskom narodu

barem sto tisuća katoličkih obitelji koji će moliti zajedno svake večeri krunicu na tu

nakanu? Deset pravednika moglo je spasiti Sodomu (usp. Post 18,32).

Molitva će učvrstiti našu vjeru, ojačati našu nadu, povesti nas putem novoga ţivota i

mira. «Zemlju će baštiniti krotki, obilje mira oni će uţivati» (Ps 37/36/).

_______________ MDP, str. 305-306.

15. listopada 1993.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Moramo sa ţaljenjem ustanoviti i odlučno prosvjedovati protiv svih površnih,

neprovjerenih i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava – čak i katoličkih –

koji kao da više stoje u sluţbi neobjektivne propagande nego li u sluţbi istine i pravednosti. Zajednička izjava o poloţaju Katoličke crkve

u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 1. Naša nas pastirska sluţba neodjeljivo povezuje sa svima ljudima koji trpe. Stoga smo i

na ovom susretu razmatrali patnje nametnute stotinama tisuća ljudi ratom zahvaćenih u

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još uvijek traju teroristički napadi na neka

njezina područja. Ranjava se i ubija civilno stanovništvo. Razaraju se neki gradovi i sela.

Pučanstvo u tim područjima je lišeno vode i struje. S okupiranih područja Hrvatske, iako su

ona u njezinim međunarodno priznatim granicama, protjeruju se i posljednji stanovnici

hrvatske nacionalnosti! Još uvijek ostaje mnoštvo prognanika od kojih se nijedan nije vratio

na svoje, makar i razoreno, ognjište.

Još uvijek oko 130 ţupa u Hrvatskoj nije pristupačno Pastirima. A te ţupe stvarno ne

postoje, jer su iz njih protjerani i vjernici i svećenici, a crkveni objekti porušeni.

Ipak smo posebnu paţnju posvetili poloţaju Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini.

Crkva je tu u nekim područjima u opasnosti da posve nestane.

2. Ratna zbivanja na području Bosne i Hercegovine posebno su se tragično odrazila na

Vrhbosansku nadbiskupiju i biskupiju banjalučku, a također i na Trebinjsku i Mostarsko-

Duvanjsku biskupiju. Od 830.000 katolika, protjerano ih je preko polovice sa svojih ognjišta.

Većina crkvenih objekata je uništena ili oštećena. I dalje se nastavlja istrebljenje i

uništavanje svega što je katoličko. To se ne zbiva samo u područjima ratnih sukoba raznih

vojska, nego i u krajevima gdje nije bilo, niti ima, ikakvih oruţanih sukoba – kao što je

slučaj s Banjalučkom biskupijom.

3. U političkim rješenjima koja se predlaţu – uz asistenciju europskih i svjetskih

političara – mora se voditi više računa o prirodnom pravu svakog čovjeka, pa tako i katolika,

da ostane na svome stoljetnom ognjištu. Katoličke biskupije u Bosni i Hercegovini

predstavljaju trajnu i organiziranu nazočnost i djelovanje Katoličke Crkve na tom prostoru

od preko tisuću godina!

4. Ponovno odlučno diţemo svoj zajednički glas protiv svih vrsta zločina i nasilja nad

katoličkim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, kao i nad pripadnicima bilo koje

druge vjerske zajednice ili naroda. Ne moţemo se pomiriti ni s kakvim političkim rješenjem

o budućnosti te napaćene zemlje koje bi ozakonilo uništenje više od polovice članova i

imovine Katoličke Crkve i hrvatskog naroda u Republici Bosni i Hercegovini.. Time bi se,

praktički, ugasile dvije katoličke biskupije i veći dio jedne nadbiskupije na području Europe.

Traţimo veću i učinkovitiju zaštitu ţivota i imovine, kao i jamstvo svih drugih oduzetih ili

pogaţenih prava i sloboda tamošnjih katolika i svih građana u toj Republici.

5. Duboku zahvalnost izraţavamo Svetom Ocu Pavlu II. i Svetoj Stolici za trajno

zanimanje za teško i dramatično stanje svih ljudi u ratom pogođenoj Hrvatskoj, te u Bosni i

Hercegovini, kao i za njihovo neumorno zauzimanje da se zaustave ratni sukobi i uspostavi

pravedan mir za sve stanovnike tih međunarodno priznatih drţava. Zahvaljujemo braći u

episkopatu, kao i predstavnicima raznih karitativnih i humanitarnih društava, koji svojom

velikodušnom pomoći nastoje ublaţiti dramatično stanje katolika i drugih ljudi u Hrvatskoj

te Bosni i Hercegovini.

6. Ipak, moramo sa ţaljenjem ustanoviti i odlučno prosvjedovati protiv svih površnih,

neprovjerenih i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava – čak i katoličkih –

koji kao da više stoje u sluţbi neobjektivne propagande nego li u sluţbi istine i pravednosti.

Tako mnogi bivaju zavedeni na krive spoznaje i zaključke o stvarnoj situaciji u Hrvatskoj i u

Bosni i Hercegovini.

7. Još jednom nedvosmisleno izjavljujemo da su katolički vjernici voljni i sposobni ţivjeti

i ubuduće na svojim stoljetnim prostorima u miru i poštovanju s pripadnicima drugih vjera i

naroda. To trebaju imati u vidu i uvaţiti svi odgovorni za politička rješenja. Što traţimo za

članove Katoličke Crkve na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine to ujedno na istom

prostoru ţelimo da se omogući svim drugim ljudima kojima je tu jedina njihova domovina.

Dok zajedno sa svojim napaćenim vjernicima, poţrtvovnim svećenicima, redovnicima i

redovnicama ustrajno molimo za pravedan mir, pozivamo sve kojima je u srcu ţelja za

mirom i pravednošću da nam se u tome pridruţe.

Za biskupe Bosne i Hercegovine: Za biskupe Republike Hrvatske:

Msgr. Vinko Puljić, Kardinal Franjo Kuharić,

nadbiskup i metropolita vrhbosanski nadbiskup i metropolita

zagrebački, predsjednik HBK

U Splitu, 15. listopada 1993.

_________________________________________________________________________ GK, 24. listopada 1993, str. 1; SV HBK, 1/1993 (18), str. 16–17; VB, IV(CVII), 1–4/1993, str. 35.

31. listopada 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Koliko god smo puta u ovom ratu stalno pozivali da sačuvamo dostojanstvo svoje obrane

i da ne padnemo u napast mrţnje i osvete, što bi nas odvelo u zločin, naţalost, moramo biti

ţalosni da se ipak zločini događaju, toboţe u ime hrvatskog naroda, toboţe u obrani

hrvatskog naroda.

Izvadak iz propovijedi u katedrali, na Papin dan

[…]

Toliko puta i na toliko načina sveti otac Ivan Pavao II. iskazao nam je svoju ljubav, svoju

paţnju i zaštitu. Moramo misliti na to da opravdamo to povjerenje, tu paţnju, da zaista

budemo dostojni svoje vjerničke povijesti i da ne dopustimo da bilo tko od naše braće padne

u strašnu napast zločina. Naţalost, koliko god smo puta u ovom ratu stalno pozivali da

sačuvamo dostojanstvo svoje obrane i da ne padnemo u napast mrţnje i osvete, što bi nas

odvelo u zločin, naţalost, moramo biti ţalosni da se ipak zločini događaju, toboţe u ime

hrvatskog naroda, toboţe u obrani hrvatskog naroda.

I ovo što se dogodilo – i sada se događa – u Bosni izaziva svijet da nas optuţuje i osuđuje.

I dok se toliki zločini, izvršeni protiv hrvatskog naroda, uglavnom prešute ili zabiljeţe

kratkom viješću, ali kada neki Hrvati padnu u zločin, to zvoni cijelim svijetom. Nije li to

znak da se od nas očekuje dostojanstvo savjesti u našoj obrani, da mi moramo biti vjerni

svojoj vjerničkoj povijesti!

Mi osuđujemo svaki zločin tko ga je god učinio. Zločin je zločin. Nikome ne dopuštamo da

prava, slobodu, interese hrvatskog naroda brani zločinom, jer to je napad na naše biće, na

našu povijest i čast, na našu budućnost. I zato Papin poziv za dostojanstvo, koje on često

spominje, obvezuje nas, ako zaista ţelimo biti dosljedni u svom vjerničkom uvjerenju.

Papa nas tješi, ali nas poziva i na molitvu. Tako je i prilikom posjeta hrvatskoj crkvi sv.

Jeronima u Rimu kazao okupljenim vjernicima: «Samo u molitvi i s molitvom moţe se

spasiti vjera u časovima kušnje i napasti … Samo molitveno iskustvo učvršćuje u ljudskom

srcu povjerenje u Boţju zaštitu i pomoć. 'Samo Gospodin obranit će svoje izabrane koji

vapiju dan i noć k njemu' (Lk 18,7). Samo Gospodin!»

Nema nedjelje, gotovo nema nedjelje kroz ove gotovo tri godine, kako je započeo ovaj

okrutni rat protiv Hrvatske a onda se nastavio u Bosni i Hercegovini, a da Papa ne poziva

na molitvu za mir, ne samo nas nego i cijelu Crkvu. On govori kao Pastir cijele Crkve i

poziva cijelu Crkvu da moli za mir. Mir znači: Pobjeda dobra nad zlom, pravednosti nad

nepravdom, ljubavi nad mrţnjom!

Mi uzvraćamo Papi svojim poštovanjem i poslušnošću vjere. On ne govori u svoje ime

nego u ime Isusa Krista i naviješta nam Evanđelje, Boţju Riječ da «djeluje u nama

vjernicima», kako kaţe apostol Pavao. Stoga ćemo i njegovoj najnovijoj enciklici «Veritatis

splendor» otvoriti svoje srce da rasvjetljuje našu savjest. Duhovne obnove nema bez

rasvjetljenja savjesti. A savjest se mora rasvijetliti Istinom, i to Istinom Boţjom o čovjeku,

istinom Boţjom o Bogu. To je Boţja objava, to je Evanđelje. Papa okuplja cijelu Crkvu oko

Isusa Krista, oko njegova Srca. On također uvijek ističe zagovor Majke Spasiteljeve koja je

stajala pod kriţem!

[…]

_____________________________

GK, 14. studenoga 1993., str. 3.

2. studenoga 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svaki narod, bio malen ili velik i moćan, ima jednako dostojanstvo, ima pravo da bude

slobodan a ne potlačen i izrabljivan.

Pismo mons. Antoniju Bommarco, biskupu u Goriziji, Italija. Preuzvišeni!

Neka mi bude dopušteno izraziti Vam svoje iznenađenje i duboko ţaljenje zbog Vašeg

interviewa koji ste dali novinama Il Gazzettino 23.listopada ove godine, a koji je također

citiran ovako u Il piccolo s naslovom: «Hrvatski i slovenski nacionalisti kao fašisti»; «U

Sloveniji i Hrvatskoj došlo je do zastrašujućeg nacionalističkog pritiska. Mi smo to doţivjeli

pod fašizmom ali, rekao bih, u mnogo blaţem obliku.»

Preuzvišeni, takva bi izjava morala biti dokazana razlozima utemeljenim na konkretnim

činjenicama, ali ako je i bilo nekih pojedinačnih čina, nikada ne bi bilo pravedno uopćavati

optuţbu protiv jednog naroda i protiv jedne Crkve. Svaki je neobjektivan sud nepravedan.

Vaša tvrdnja moţe biti izraz Vaših subjektivnih osjećaja ili zlovolje čak i Vašeg političkog

uvjerenja, ali u sebi ne sadrţi objektivne istine i zato duboko ţalosti jednu Crkvu i jedan

narod, koji su ţrtve bezdušne agresije protiv vlastite slobode i neotuđivih prava. Svaki

narod, bio malen ili velik i moćan, ima jednako dostojanstvo, ima pravo da bude slobodan a

ne potlačen i izrabljivan.

Svojom optuţbom prouzročili ste nepopravljivu štetu Hrvatskoj i Sloveniji.

Kod nas postoji jedna priča. Neka se ţena ispovijedala da je teško oklevetala jednu

osobu. Ispovjednik joj je odredio pokoru da uzme perje jedne kokoši, da ga stavi u vreću i

onda pusti na jaki vjetar, zatim ga ponovno pokupi u vreću. «To je nemoguće» – reče ţena.

«Nemoguće je također ispraviti jednu rasutu klevetu» – odgovori ispovjednik.

Posljedice takvih izjava su glasovi: «Ne pomaţite takve ljude!» Hrvatska snosi preteški

teret više od 500.000 prognanika, stotine tisuća razorenih domova, više od petsto srušenih

crkava itd. Neki su gardovi i neka sela još uvijek izloţeni topničkim napadima. Kad bi Vaša

domovina Italija bila okrutno napadnuta od bilo kojeg napadača, bi li imala pravo na

samoobranu? Ili slabi nemaju prava na svoju slobodu?

Uvijek propovijedamo ljubav protiv mrţnje, opraštanje protiv osvete, moralna načela

također u opravdanoj samoobrani, ali nijekati nepravedno napadnutima pravo na obranu,

bilo bi priznanje prava jačega koji silom mjeri prava potlačenima. «Mir je djelo pravde!»

Sveti otac Ivan Pavao II. dobro je razumio bit problema i pokazao se braniteljem istine,

nacionalnih i osobnih prava i pravog mira utemeljenog na pravednosti kad je priznao

neovisnost drţava Hrvatske i Slovenije, a zatim i Bosne i Hercegovine. Zahtijevamo također

da manjine budu poštivane u svim drţavama i da imaju prava prema međunarodnim

konvencijama. Dakle, u čemu se sastoji «fašizam» Hrvata i Slovenaca? U čemu se sastoji

«zastrašujući nacionalistički pritisak“? Ili je moţda volja malih naroda da budu slobodni

krivnja i neoprostiv grijeh?

Preuzvišeni, prepuštam Vašoj savjesti kako nadoknaditi štetu u prilog istine i

pravednosti dok smo zajedno svjedoci evanđeoske ljubavi!

Izvolite primiti, Preuzvišeni, moje bratske pozdrave i poštovanje u Gospodinu, Knezu

mira.

Zagreb, 2. studenoga 1993.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački _____________________________

GK, 14. studenoga 1993., str. 3.

O Boţiću, 1993.

HRVATSKI BISKUPI:

Crkva sada kao i uvijek stoji uza svoj narod, brani istinu i zauzima se za pravdu i liječi

rane.

Poruka za Iseljenički dan, 26. prosinca 1993. Draga braćo i sestre! I ove godine na Iseljenički dan ţelimo istaknuti ono što u ovo doba

posebno ističe Crkva u Hrvata i sav hrvatski narod. Spominjemo se da je prije 900 godina

osnovana zagrebačka biskupija, a time se prvi put u povijesti spominje grad Zagreb. Tako se

počeo razvijati Zagreb kao crkveno, kulturno, gospodarstveno i drţavno središte hrvatskoga

narodnog ţivota. On je postao znak jedinstva cijeloga naroda. I za iseljene Hrvate diljem

svijeta Zagreb je sa svojom katedralom kao svjetionik koji pokazuje put povratka u

domovinu i ne dopušta domovinu zaboraviti.

Srce i svjetionik domovine

Svaki narod ima svoj glavni grad. On je kao srce domovine. U njemu se obično čuvaju

najdraţe uspomene narodne povijesti, spomenici, grobovi velikana, muzeji i znamenite

građevine. U glavnom su gradu i najviše znanstvene i školske ustanove gdje se mladi ljudi

pripremaju za ţivot i rad. Ondje su i središnje ustanove Crkve u tome narodu. Odonud se

diljem svijeta domovina javlja svojoj djeci preko radija, televizije i novina. Vrijednosti cijele

domovine slijevaju se u glavni grad, a iz njega, baš kao svjeţa krv iz srca, razlijeva se ţivot u

sve gradove i sela, u svaki kutak domovine. Tako je glavni grad kao svjetionik i kao ognjište

i kao znak jedinstva. Tko voli svoj narod i svoju domovinu, bez obzira na to u kojoj je od

njezinih pokrajina rođen, u kojemu njezinu gradu ili selu, ili negdje daleko od nje ţivi, voli

njezin glavni grad kao rođeni zavičaj. Narod ne moţe ni u čemu uspjeti ako nije sloţan,

jedinstven. Voljeti glavni grad znači voljeti svoj narod, ţeljeti mu uspjeh. Voljeti Zagreb

znači voljeti Hrvatsku.

Znak slavne i mučeničke povijesti

Znamo da se je Zagreb – istaknut osnutkom biskupije prije devet stoljeća – tek u

posljednjim stoljećima hrvatske povijesti razvio u naš glavni grad. U prvo doba središta

hrvatskoga drţavnog, kulturnog i crkvenog ţivota bila su uz more, osobito oko Splita i

Zadra. Zatim se središte hrvatskoga ţivota premjestilo na sjever preko Knina, Cetingrada

sve do Varaţdina, da se napokon ustali u Zagrebu. Zato voljeti Zagreb znači voljeti i sve

druge hrvatske gradove, sva središta hrvatskih pokrajina i ţupanija. Kad spominjemo

zagrebačku katedralu, u njezinu znaku poštujemo i sve druge hrvatske katedrale, sve naše

biskupije, sve ţupe, sve crkve. U ovo teško doba u tom znaku odmah se spominjemo i svih

srušenih crkava, svih uništenih ţupa, svih naših gradova i sela iz kojih su hrvatski katolici i

svi Hrvati protjerani. Isticati glavni grad znači stoga i pozivati narod da izdrţi, svijet da nas

ne prepusti nepravdi, Boga da nas svojim milosrđem zaštiti.

Velikani, grobovi i grbovi

Hrvati širom svijeta osobito pamte Zagreb i njegove crkve, dva velika znaka. Na Kaptolu

je katedrala iz koje zrači grob Sluge Boţjega Alojzija Stepinca koji je u najteţe doba

svjedočio protiv svake tiranije, pokazao kako Crkva uvijek sluţi čovjeku i narodu, učinio da

cijeli svijet sazna kako je neuništivo hrvatsko bogoljublje i rodoljublje. A na Griču s krova

crkve sv. Marka blista veliki hrvatski grb. Tu je na Griču i Hrvatski sabor koji je u tijeku

dugih stoljeća čuvao svijest da narod ima pravo biti svoj gospodar. Taj je Sabor proglasio

Majku Boţju u njezinu svetištu u Remetama kraj Zagreba «Fidelissima Mater – Advocata

Croatiae», a njezina zaručnika sv. Josipa «Zaštitnikom hrvatskoga kraljevstva». Tik uz

sabornicu su Kamenita vrata gdje čudotvorni Gospin lik svjedoči kako je ona kadra oprijeti

se i izdrţati u svakom poţaru. U grobnici kriti iza glavnog oltara zagrebačke katedrale

počivaju tjelesni ostaci branitelja narodnih prava, slobode i ljudskog dostojanstva: sluge

Boţjega Alojzija Stepinca, Petra Zrinskoga, Frana Krste Frankopana, Eugena Kvaternika,

bana Tome Bakrača, nadbiskupa Antuna Bauera, kardinala Franje Šepera i drugih. U

Zagrebu su i drugi grobovi slugu Boţjih, uzornih kršćana za koje se vode procesi

beatifikacije: u crkvi Srca Isusova sluga Boţji Ivan Merz, u crkvi sv. Marije sluga Boţji

biskup Josip Lang, u crkvi sv. Franje sluga Boţji o. Vendelin Vošnjak, u crkvi Gospe

Lurdske sluga Boţji o. Ante Antić. U svojim spomenicima i imenima ulica i trgova glavni

grad Zagreb skuplja i uzvisuje cijelu domovinu, sve njezine krajeve i gradove, sve njezine

velikane, znanstvenike, junake, vladare i mučenike.

Crkva u obnovljenoj drţavi

U najnovije doba u Zagrebu su napokon i ambasade, veleposlanstva sve većeg broja

drţava koje potvrđuju da je Hrvatska napokon i zauvijek nezavisna, slobodna i

međunarodno priznata drţava. Posebno ističemo da je Zagreb napokon sjedište apostolskoga

nuncija koji je znak osobite skrbi Svete Stolice za slobodu i prava hrvatskoga naroda. Na

Kaptolu je i sjedište Hrvatske biskupske konferencije koja okuplja sve katoličke biskupije u

Republici Hrvatskoj. U slobodnoj drţavi i taj skup naših biskupa naziva se hrvatskim

imenom da bi sluţio vremenitom i vječnom dobru svoga naroda. Među ustanovama

Hrvatske biskupske konferencije nalazi se i njezino Vijeće za hrvatske selioce i

Ravnateljstvo hrvatske inozemne pastve i središnjica Hrvatskog Caritasa koji u ovo teško

ratno doba priskrbljuju i razašilju humanitarnu pomoć po svim biskupijama diljem

Republike Hrvatske, a posebno ţrtvama rata u Republici Bosni i Hercegovini, ne razlikujući

ţrtve ni po vjerskoj ni po nacionalnoj pripadnosti.

Skrb za iseljenu Hrvatsku

Iseljena Hrvatska pamti da je među prvim valom hrvatskoga iseljeništva u novijoj

povijesti, osobito među onima koji su pošli u Sjedinjene Američke Drţave i Kanadu, bilo vrlo

mnogo naših ljudi s područja zagrebačke nadbiskupije, iz Hrvatskoga zagorja i iz okolice

Karlovca. Zagrebački nadbiskupi, osobito Antun Bauer i kardinali Alojzije Stepinac, Franjo

Šeper i Franjo Kuharić sustavno su se trudili slati svećenike izvan domovine. Zagrebačka

nadbiskupija dala je i prvog predsjednika Vijeća Biskupske konferencije za hrvatsku

migraciju biskupa Josipa Lacha, a zagrebački svećenik mons. Vladimir Stanković već je 25

godina ravnatelj hrvatske inozemne pastve. Također se među dušobriţnicima Hrvata izvan

domovine nakon II. svjetskog rata nalazi lijep broj svećenika iz te nadbiskupije.

Protiv kleveta, nasilja i mrţnje

Glavni hrvatski grad Zagreb i zagrebačka nadbiskupija trpi ovih godina zajedno s cijelim

narodom posljedice nametnutog rata Hrvatskoj. Znatni dijelovi nadbiskupije, više njezinih

ţupa, ţupnih crkava i drugih crkvenih zgrada postadoše ţrtvom agresije. No, liječeći vlastite

rane, glavni grad i najbrojnija hrvatska nadbiskupija uporno i uspješno skrbe za pomoć

ugroţenima u cijeloj domovini. U Zagrebu je, kao što rekosmo, sjedište Hrvatskog Caritasa

zagrebačke nadbiskupije i svih drugih vaţnijih međunarodnih ustanova za humanitarnu

pomoć. Brojne delegacije drugih drţava, međunarodnih ustanova i vjerskih zajednica koje

ovih godina dolaze uvjeriti se što se to u ovoj zemlji događa, gotovo redovito traţe primanje

kod kardinala nadbiskupa zagrebačkog ţeleći od njega čuti istinita izvješća kao ustuk

neistinama kojima ih nastoje zaslijepiti stanoviti izvori informacija. Sam pak zagrebački

nadbiskup, kao i drugi hrvatski biskupi i redovnički poglavari, u najkritičnijim trenucima

upućuju svijetu upozorenja, pozivaju u pomoć, a svim sunarodnjacima i sugrađanima pozive

za mir, pomirenje, opraštanje, obnavljanje ekumenskih susreta i odustajanje od svake

mrţnje i osvete.

Dok Hrvate izvan domovine, osobito u prekomorskim zemljama, različite glasine

pokušavaju zbuniti glede zbivanja u domovini, obeshrabriti ih u pomaganju ţrtvama

domovinskog rata i ponovno među njima raspiriti neslogu, zagrebački je nadbiskup i opet

posjetio Hrvate u Australiji i Juţnoafričkoj Republici da hrvatske katolike i sve kojima je

Hrvatska na srcu ohrabri istinom, potakne ljubavlju i sloţi kako u crkveno tako i

domovinsko zajedništvo; da mnogima koji su već pomogli i preko svojih mogućnosti donese

zahvalnost i blagoslov Crkve u domovini i učvrsti ih u nadi da ne posustanu. Tako u ovo

teško doba ne postupa samo zagrebačka nadbiskupija nego i svi hrvatski biskupi koji dosta

često posjećuju hrvatske katoličke misije u svijetu. Crkva sada kao i uvijek stoji uza svoj

narod, brani istinu i zauzima se za pravdu i liječi rane. Pravo je da u tom obrambenom i

mirotvornom naporu cijele domovine i Crkve u Hrvata prednjači glavni grad i njegova

nadbiskupija u znaku Stepinčeve katedrale koja je Mater et caput – Majka i glava svih

hrvatskih katoličkih crkava.

Ne smijemo se zbuniti ni posustati

Dragi hrvatski vjernici diljem svijeta i domovine, sjetimo se da je pred nama još jedna

teška i strašna, naţalost opet ratna zima. Ne znamo kad će prestati borbe ali znamo da će

rane još dugo boljeti. Ne dajte se ničim, nikakvim glasinama i mudrovanjem dati odvratiti

od pomaganja bezbrojnim ţrtvama. Svakoga dana slušate koliko je neizreciva bol naše

domovine i našega naroda. Koliko god pomagali, nećete poslati previše, koliko god se

ţrtvovali, nećemo ţrtvama nadmašiti one koji su ostali bez igdje ičega, koji su doţivotni

invalidi, koji su i ţivote poloţili. Crkva i domovina i dalje se u vas uzdaju jer bez vaše

pomoći ne mogu izdrţati kao što ni dosad ne bi bile izdrţale. Dok vam čestitamo Boţić i novu

godinu 1994., s molitvom i nadom za mir slijedimo prognanoga Isusa na bijegu pred

nasiljem i u njemu slijedimo sve naše izbjeglice i prognanike. Neka Bog sve izbavi od svih

strahota, neka prognane vrati na njihova ognjišta, neka zaliječi rane ranjenima, neka ublaţi

neprebolnu tugu onih kojima su najdraţi poginuli, neka svima koji su pali udijeli vječni

pokoj, neka nas što prije obraduje mirom i obnovom kako bi svi ljudi i građani naše

domovine ţivjeli u miru, slobodi, sigurnosti i slozi s Boţjim blagoslovom, po zagovoru

Presvete Bogorodice!

O Boţiću, 1993.

Vaši biskupi _____________________

GK, Boţić 1993., str. 2.

Konac prosinca, 1993.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Osuđujemo svaki čin mrţnje, nasilja i osvete. Izjava povodom napada na eparhijski dom

Srpske pravoslavne Crkve u Karlovcu.

Boţićna noć je sveta noć. Kroz sve naše crkve odjekivala je pjesma 'Slava na visinama

Bogu, a mir na zemlji ljudima, miljenicima njegovim'. Boţićna noć je noć mira za kojim teţi

svaki čovjek dobre volje.

Ipak ni te noći nije bilo mira. Grad Karlovac potresla je eksplozija koja je gotovo u

cijelosti srušila sjedište Pravoslavne eparhije. Izvršen je zločin protiv svakog prava, a taj je

zločin i protiv mira.

Odlučno i s ogorčenjem prosvjedujemo protiv tog zločina koji je sa svojim posljedicama

tragičan ne samo za Eparhiju nego i za Hrvatsku. To je neprijateljski čin koji vrijeđa svaki

osjećaj čovječnosti i pravičnosti.

Za boţićne blagdane baš na tom osjetljivom području dogovoreno je primirje. Ova

eksplozija je i protiv tog primirja. Zahtijevamo strogu istragu.

Osuđujemo svaki čin mrţnje, nasilja i osvete, jer je to napad na Boţje i ljudske zakone.

Tko god to učinio, neprijatelj je čovjeka i naroda.

_____________________ GK, 2. siječnja 1994., str. 1.

Konac prosinca, 1993.

BISKUP ĐURO KOKŠA, PREDSJEDNIK VIJEĆA ZA EKUMENIZAM I DIJALOG

HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE,:

Sa svom odlučnošću osuđujemo zlodjelo nad pravoslavnim eparhijskim domom.

Izjava povodom miniranja pravoslavnog eparhijskog doma u Karlovcu

Miniranjem eparhijskog doma Srpske Pravoslavne Crkve u Karlovcu tijekom ranih

jutarnjih sati 25. prosinca 1993. nanesena je velika šteta zdanju u sluţbi jedne Crkve,

uništena zgrada kulturne vrijednosti i povrijeđena svetost boţićne noći.

Premda još nije poznat počinitelj niti njegove točne namjere, sa svom odlučnošću

osuđujemo to zlodjelo, kao i svako nastojanje da se putem nasilja postigne bilo koji cilj.

Pozivamo katoličke i pravoslavne vjernike u Republici Hrvatskoj da otklone očitu namjeru

počinitelja ovog djela da uz golemu materijalnu štetu izazove i što veće nepovjerenje među

dvjema Crkvama i narodima.

_________________________

GK, 2. siječnja 1993., str. 1.

GODINA 1994.

11. siječnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

U ratu iz čovjeka provaljuje grubi egoizam koji prelazi u zločin. Ali isto tako u ratu se

očituje nesebičnost koja ide do potpune ţrtve da se pomogne drugome, da se zaštiti drugoga,

da se uspostavi pravo i mir. Govor povodom novogodišnjeg primanja

kod predsjednika Republike Hrvatske

Poštovani gospodine Predsjedniče!

Zahvaljujemo Vam za Vaš poziv i izrečene dobre ţelje na početku ove nove godine 1994.

Te dobre ţelje, koje zajedno nosimo u srcu i dijelimo sa svim ljudima dobre volje,

usredotočuju se na jednu ţelju, a ta je da pravedan mir ponovno zavlada u Hrvatskoj i Bosni

i Hercegovini.

Vi sudjelujete u ime drţave Hrvatske sa svojom drţavničkom odgovornošću u raznim

susretima, konferencijama, pregovorima da bi se zaustavilo ovo nasilje i da bi svi ljudi mogli

odahnuti u miru koji će im jamčiti slobodu, sigurnost i mogućnost da izgrađuju porušeno i

da ţive dostojno u skladu s pravima i dostojanstvom ljudske osobe. Iskustveno znamo kako

je teško izići iz ovog mraka u svjetlost pravoga mira.

Rat je strašna nesreća; rat je đavolska orgija nasilja, mrţnje, zločina protiv Boga i protiv

čovjeka. U ratu se otkrivaju misli ljudskih srdaca. U ratu iz čovjeka provaljuje grubi

egoizam koji prelazi u zločin. Ali isto tako u ratu se očituje nesebičnost koja ide do potpune

ţrtve da se pomogne drugome, da se zaštiti drugoga, da se uspostavi pravo i mir.

Dolazim iz Sarajeva. Iskusili smo svu strahotu opkoljenoga grada u kojemu 380 tisuća

stanovnika ţivi pod stalnom prijetnjom smrti, pritisnuti gladom, strahom, bez struje, bez

vode. To je logor kao što su također logori sva opkoljena mjesta u Bosni izloţena nasilju i

bijedi.

Doţivjeli smo iskustveno posljedice rata, i u kontrastu s tim mrakom rađa se sve više

teţnja da se konačno ostvari mir.

Crkva svojim poslanjem i iz svoje slobode uvijek je zaloţena za pravedan mir, uvijek stoji

uz slabe, nezaštićene i potlačene. Snagom svoga poslanja u ime samoga Boga upućuje poziv

svim odgovornima, koji imaju moć i mogućnost političkih odluka da ispitaju svoju savjest

suočeni s patnjama stotina tisuća obitelji, stotina tisuća ljudskih bića prognanih, ranjenih,

zatočenih, mučenih, ubijanih.

Prisutni biskupi u Sarajevu uputili smo svoj apel svijetu i svima odgovornima iz kojeg

navodim ove riječi:

«Mir se ne stvara borbom jačega, nadmetanjem različitih interesa, niti primjenom prava

jačega. Pravedan je onaj mir koji jamči svakoj ljudskoj osobi dostojanstvo, slobodu i

sigurnost.

Pravedan je onaj mir koji tako usklađuje odnose među narodima i drţavama da ljudska

osoba bude prvi interes svih odgovornih za sudbinu naroda.

Stoga mi, u ime Crkve koju predstavljamo, upućujemo odlučan poziv svim političarima,

svim sudionicima u pregovorima, svim vojnim zapovjednicima da budu svjesni kako oni

sada upisuju svoje ime u povijest čovječanstva i europske civilizacije! Da li usvajaju načelo

neotuđivih prava svake ljudske osobe i svakog naroda da ţivi u pravednom miru ili vode

pregovore s načelom da su sila i moć oruţja odrednice prava i pravednosti?!»

Ali Crkva ne apelira samo na savjest ljudi, ona nastoji i odgajati savjest ljudi da poštuju

istinu, da zaštićuju čovjeka s njegovim pravima, da poštuju ljudski ţivot od njegova početka

u krilu ţene, da promiču pravedne odnose među ljudima i narodima i da tako grade mir.

Dok Crkva apelira na ljude, ona također moli Boţje milosrđe da Bog svojim Svetim

Duhom promijeni ljudske misli i srca da se oslobode zla u sebi i da se otvore dobroti,

pomirenju i pravednom miru. Zaista, Bog je jedini darovatelj pravoga mira.

Ĉitamo u Psalmu 85:

«Gospodin obećava mir narodu svomu, vjernima svojim, onima koji mu se svim srcem

vrate.

Zaista, blizu je njegovo spasenje onima koji ga se boje, i slava će njegova prebivati u

zemlji našoj.

Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda

će gledat s nebesa. I Gospodin će dati sreću, i zemlja naša urod svoj.»

Da tako bude, mi molimo.

Papa Ivan Pavao II. koji je prije dvije godine 13. siječnja 1992., opredijeljen za

pravednost i slobodu svih ljudi i naroda, priznao neovisnu i suverenu drţavu Hrvatsku, i

sada poziva cijelu Crkvu u svijetu da moli za mir u našim prostorima. Mi se vjernici

pridruţujemo toj molitvi.

Neka nova godina 1994. bude blagoslovljena Boţjim blagoslovom trajnoga mira. Bog je

Bog Mira. «Pravda će stupati pred njim, a Mir tragom stopa njegovih» (Ps 85).

Neka Vaši napori, gospodine Predsjedniče, i zalaganje Vaših suradnika u izgradnji

drţave Hrvatske da bude domovina mira, slobode i prava svih građana, budu blagoslovljeni

ţeljenim uspjehom, ali svaki je građanin odgovoran za opće dobro. Hvala!

____________________________________ GK, 23. oţujka 1994., str. 3; MDP, str. 321-323.

23. siječnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Svako nasilje protiv drugoga, bilo osobe bilo narodne zajednice, teška je povreda prava i

zločin protiv mira.

Propovijed na Svjetski dan molitve za mir.

Mir za koji molimo ima svoje ime, ima više imena jer Mir sadrţi u sebi sve vrijednosti

ljudskog dostojanstva, čovječnih odnosa među ljudima i narodima! Taj mir se temelji na

bitnom odnosu čovjeka prema svome Stvoritelju i svome Spasitelju!

Stoga mir ima ime pravda! Pravda i Mir će se zagrliti, kaţe psalmist (Ps 85,11). Pravda

je pravednost koja jamči poštivanje i ostvarivanje prava svake ljudske osobe da ţivi sigurno

i slobodno u svom domu, u svojoj domovini! Pravedni odnosi među ljudima i narodima

temelji su mira jer pravednost isključuje svako nasilje, svaku otimačinu, svako tlačenje

slabijega po jačemu. Dostojanstvo ljudske osobe zahtijeva pravednost.

Mir za koji molimo mir je ispravljenih nepravdi. Među najvećim zločinima ovoga rata je

etničko čišćenje: protjerivanje stotina tisuća obitelji iz njihovih domova samo zato što

pripadaju jednoj nacionalnosti. Protjerati čovjeka iz njegova doma, iščupati ga iz njegovih

korijena, razoriti mu kuću i oteti mu sve što posjeduje, a što je kroz pokoljenja stvarao,

zaista je čin najveće nepravde. Mir za koji molimo je sloboda i sigurnost povratka svim

prognanima na njihova ognjišta!

Mir koji ne bi ispravio najveće nepravde, koji bi prepustio progonstvu stotine tisuća

obitelji, sigurno ne bi bio pravedan mir!

Papinsko vijeće «Pravda i mir» u svom apelu za ovaj Svjetski dan molitve za mir među

ostalim kaţe: «Da, mir je moguć ako međunarodne zajednice, na raznim razinama, hrabro

preuzmu svoju punu obvezu da štite prava čovjeka, da čine poštivati humanitarno pravo a

tako i međunarodno pravo na kojem se temelji vlastito postojanje. Osobito sada“, kaţe se u

apelu, „u vrijeme mučnih pregovora međunarodna zajednica mora sve učiniti da ne dopusti

takvo rješenje problema da se protjeraju manjine, da se pučanstvo preseljava ili čak

istrijebi». Ne zaštiti temeljna ljudska prava i prepustiti pučanstvo sili jačega «kolektivno je

odreknuće od obveze koje poprima mrtvačke dosege najsramotnijeg kukavičluka», kaţe se u

apelu.

Ako mir ima ime pravde, onda mir u sebi uključuje i pravedne odnose među drţavama.

Međunarodno priznate drţave, bilo stare bilo nove, imaju i međunarodno priznate granice

koje su nepovredive. Strogo poštujući granice, drţave mogu graditi međusobne odnose opet

na temelju pravednosti i tako granice postaju granice susreta, izmjene dobara i jamstvo

mira. Stoga međunarodna zajednica, da bi priječila sukobe, mora štiti granice među

priznatim drţavama da se spriječi svako prisvajanje i osvajanje tuđega i da narodi mogu

ţivjeti u sigurnosti i miru.

U spomenutom apelu čitamo: «Da, mir je moguć, također na Balkanu, unatoč svemu što

se tamo događa. Treba imati više hrabrosti za gradnju mira nego za vodstvo rata. Nije bez

krivnje propust da se narod prepušta međusobnom razdiranju očekujući mir koji bi bio plod

uništenja».

Sve je to saţeto u apelu! «Da, mir je moguć ako se temelji na pravednosti, na pravu

svake osobe i svake zajednice na vlastito postojanje, na poštovanju vlastite kulture i

vlastitog vjerskog identiteta. Svaki čovjek ima pravo ţivjeti slobodno tamo gdje su njegovi

korijeni. Mir utemeljen na trgovanju teritorijem ne bi mogao biti trajan. Mir koji bi bio

proizvod manipulacije nacionalizama bio bi laţan mir. Nepravda ne moţe biti nikada uvjet

mira».

Mir ima ime: sloboda! Dostojanstvo svake ljudske osobe, dostojanstvo svakog naroda

nosi u sebi zahtjev slobode u odnosu prema drugima. Ţivjeti u slobodi i poštivati slobodu

drugih to je temelj mira. Svako nasilje protiv drugoga, bilo osobe bilo narodne zajednice,

teška je povreda prava i zločin protiv mira. Slobodni ljudi, slobodni narodi i slobodne drţave

u punoj ravnopravnosti i pravednosti mogu ţivjeti u miru, suradnji i međusobnom

poštovanju. Protiv slobode je svaki imperijalizam, svaki totalitarizam, svaka pohlepa za

tuđim.

Mir ima ime: pomirenje! Iz nemira u mir postoji samo jedan put: pomirenje; odbacivanje

svake mrţnje i svake ţelje za osvetom. I zakonita samoobrana mora biti sačuvana od mrţnje

i osvetničkih postupaka! Pomirenje znači izlazak iz mračne prošlosti mrţnje, nasilja i

nepravde u budućnost novih odnosa u slobodi i pravednosti. Pomirenje stoga u sebi

uključuje najboţanskiji čin, najhrabriju odluku, pobjedu duha nad Zlim i zlom, a to je

opraštanje! To je unutarnje oslobođenje srca koje je otvoreno za dobrotu i mir!

Opet čitamo u apelu: «Da, mir je moguć i nikada nije prekasno postići ga. Nitko ne smije

biti rob povijesti koja se događa. Ako nije moguće izmijeniti povijesnu prošlost, moguće je

popraviti sadašnjost i promijeniti joj tok boreći se protiv fatalizma i ravnodušnosti»!

Napokon, najpunije, najsavršenije ime mira je: ljubav! Ljubav prema Bogu, ljubav

prema čovjeku, ljubav prema istini i pravdi najsigurniji su temelj mira. Da bi mir imao to

ime, nuţno je obraćenje čovjeka u mislima, u savjesti, u srcu. Isus Krist ţeli donijeti takav

mir ljudima! Ali zato poziva na obraćenje, na potpunu promjenu čovjekova ţivota! Ĉuli smo

ga: «Ispunilo se vrijeme, pribliţilo se kraljevstvo Boţje! Obratite se i vjerujte evanđelju!»

(Mk 1,15).

Već starozavjetni psalmist naviješta mir Boţjega kraljevstva kad kaţe: «Ljubav će se i

Vjernost sastati, pravda i Mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, Pravda će gledati s

nebesa. Gospod će dati blagoslov i sreću, i zemlja naša urod svoj. Pravda će stupati pred

njim, a mir tragom stopa njegovih» (Ps 85,9).

Da, kaţe psalmist: «Gospod obećava mir narodu svomu, vjernima svojim, onima koji mu

se svim srcem vrate» (Ps 85,9).

Mi molimo za obraćenje i mir, za naše obraćenje, za našu promjenu osobnog, obiteljskog i

narodnog ţivota, da bude u skladu s Boţjim planom ljudske egzistencije, da bude u

poslušnosti Boţjim zapovijedima koje kao najviše moralne vrijednosti čuvaju čovjeka od

propasti, čuvaju narode u dostojanstvu, ostvaruju mir u srcu čovjeka i među ljudima.

Za takav mir molimo! «Molitva je jedino oruţje Crkve da se postigne mir, a to se oruţje

nalazi osobito u rukama siromaha, potlačenih, ţrtava nepravde. Molitva, tvrda kao čelik,

otvrdnula u vatri ţrtve i opraštanja, jedino je uspješno sredstvo koje moţe doprijeti do srca,

gdje se nalaze osjećaji i poţude čovjeka» (Apel). Poţuda tijela i poţuda očiju i oholost ţivota

(usp. 1 Iv 2,16) razaraju čovjeka i društvo, ali «čovjek nije stvoren da ţivi po zakonima

dţungle» (Apel). Da bismo bili dostojni dara mira, vjerujmo evanđelju, molimo i obratimo se!

_______________ MDP, str. 325-328.

23. siječnja 1994.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Istina je da smo kao ljudi ograničeni u svojim sposobnostima, pa i vidjeti što treba činiti,

a i činiti da se ostvari ono što smo uvidjeli.

Propovijed u šibenskoj katedrali.

Danas smo se mogli pridruţiti svetoj misi što ju je predvodio Sveti otac u bazilici svetog

Petra u Rimu. Mogli smo se pridruţiti svima onima koji su, prisutni tamo, zajedno s njime

Bogu upućivali ţarke molitve za naš mir. U mnogim gradovima i selima, u mnogim crkvama

i drugim prostorima u Europi, ali i u svemu svijetu, jučer, noćas, danas Crkva moli za mir,

za naš mir, za mir u Hrvatskoj, za mir u Bosni i Hercegovini, za mir na širim prostorima

ovog dijela Europe, ali i za mir na drugim točkama svijeta gdje se gine, gdje se stradava.

Ipak, u središtu je bio ovaj naš prostor i ovo naše stradanje, i na poseban način ovaj osjećaj

nemoći koji se širi u ljudima, posebno u onima koji su najodgovorniji, koji se širi u nama kao

da mir nije moguć. Papinska komisija Pravednost i mir uputila je poruku koja se sastoji od

deset točaka. Svaki put započinje: «Da, mir je moguć».

Od početka, od sredine moţda 1990. ulazila je malo-pomalo u naše duše tjeskoba jer smo

mogli vidjeti kako se otvaraju dva puta: jedan put pravednosti, zakonitosti, pregovora i

dogovora, poštivanja ljudskih i nacionalnih prava, ali mogli smo vidjeti kako se otvara i

drugi put, put sile, put nasilja, put rata. Bili smo onda kao Niniva, velik grad kojem je

prijetilo uništenje. I stalno se pitamo, i onda, i od onda svaki put sve više do danas: Zar nije

bilo proroka koji će proći ovim ugroţenim prostorom, Hrvatskom i Bosnom, koji će

navijestiti Boţji poziv, kome će se narodi odazvati da se spriječi zlo? Zašto nije djelovala tzv.

preventivna diplomacija? Zašto ljudi nisu bili sposobni već onda razumjeti i shvatiti što

prijeti, kakve su strašne razorne mogućnosti u pripremi? Zašto nisu mogli razumjeti kakve

su duše, kakva su srca, kakve su pameti, u prvom redu onih koji su imali silu u rukama, ali

i širih slojeva naroda, kakve su duše, kakve su pameti, kakvo je srce?

Znamo da je Jona prorok, poslan da navijesti Boţju poruku u Ninivi kako bi je spasio, u

prvi čas bjeţao. Da li iz osjećaja svoje nedostatnosti, da li iz nekog drugog, unutarnjeg

razloga? Prorok Jona, koji je bio poslan da prenese poruku Boţju narodu kojemu prijeti

propast, okrenuo je leđa Boţjem pozivu. Ali je na neki način bio silom Boţjom nagnan da

izvrši poruku koju mu je Bog odredio.

Unatrag, nakon svega što se dogodilo, nakon svega što se dogodilo tamo od polovice

kolovoza 1990., kako da ne razmišljamo o sebi, kako da ne razmišljamo o svijetu, kako da se

ne pitamo: «Nije li neki Jona prorok dezertirao, okrenuo leđa, moţda čak predviđajući i

veseleći se nesreći naroda?» Ali, vjerojatno će nam odgovor na to pitanje zauvijek ostati

tajna, jer je to tajna ljudskih misli, ljudskih srdaca. I mi smo na neki način iznutra prisiljeni

da se uvijek vraćamo na početak i da preispitujemo sebe i druge te se upitamo: „Što nismo

učinili da se spriječi ovo zlo»? No, sada se ne moţemo vratiti na taj početak, nego se moramo

suočiti sa svime onim što je u mjesecima koji su slijedili, u godinama koje su se slagale do

danas, učinjeno kao zlo, kao nasilje, kao ubijanje, kao rušenje, kao teška nepravda, kao

krivnja, kao grijeh. Istina je da smo kao ljudi ograničeni u svojim sposobnostima, pa i vidjeti

što treba činiti, a i činiti da se ostvari ono što smo uvidjeli. Ograničeni smo. Pogotovo smo

obeshrabreni kada ne nailazimo na odjek, na odgovor. I kada i oni koraci za koje smo u

savjesti smatrali da ih treba poduzeti nisu donijeli nikakva vidljiva učinka, onda smo sve

uvjereniji o ljudskim granicama, ali, po ljudski, i sve obeshrabreniji. I zato na tim svojim

granicama na poseban način doţivljavamo kako nam je potrebna snaga veća od ljudske,

kako nam je potrebno svjetlo veće od naše pameti i našeg srca. Na tim granicama onda na

poseban se način otvara u čovjekovu srcu ţarki vapaj, ţarka molitva. Na neki se način

nanovo pobuđuje vjera i nada u Boga koji je dobrota, koji je ljubav, koji je spasenje. I zato je

ova molitva na granicama naših mogućnosti molitva i vapaj koji odjekuje duboko, koji

odjekuje iskreno, jer smo stekli iskustvo o čovjeku, o ljudima i o nama samima.

Ali, nije riječ samo o granicama, o mogućnosti, o nesposobnosti. Riječ je o krivnji. Riječ je

o grijehu. Riječ je o neodgovornosti pred Bogom. Koje od deset Boţjih zapovijedi nisu u ovih

nekoliko posljednjih godina teško povrijeđene na ovim našim prostorima? Kako je Bog

povrijeđen i uvrijeđen! Kako je Bog povrijeđen i uvrijeđen u svetim mjestima bogoštovlja, u

crkvama i oltarima! Kako je Bog povrijeđen kada se njemu hoće pripisati ljudsko zlo i

ljudsko nedjelo, pa se hoće u ime Boţje, pozivajući se na vjeru, opravdati ljudski zločin!

Kako je Bog uvrijeđen i poniţen! A kako je pogaţena Boţja zapovijed: «Ne ubij! Ne sagriješi

bludno! Ne ukradi! Ne reci laţnog svjedočanstva!» Kako su teško pogaţene, povrijeđene te

Boţje zapovijedi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini na poseban način. I stoga prorok dolazi

s pozivom na preokret, na obraćenje.

A Isus uskrsnuli donoseći mir ujedno donosi i oproštenje grijeha. Pravi mir povezuje s

borbom protiv grijeha, sa suzbijanjem grijeha, krivnje. On, jaganjac Boţji, koji je ubijen i

koji odnosi grijeh svijeta, grijeh naš.

I mi, promatrajući ovo što nas je zahvatilo kao teška oluja i prosvjetljujući sve što

proţivljavamo riječju Boţjom, ne moţemo ne uvidjeti da ima jedan dublji sloj, jedna dublja

stvarnost svega ovog stradavanja od one koja nam je vidljiva po ljudima, po političarima, po

diplomatima, po svim onima koji su uključeni i u rat i u traţenje mira. Ima jedna dublja,

nevidljiva stvarnost, ali bliza našem iskustvu. A to je taj sukob dobra i zla. To je taj sukob

sotone koji se bori protiv Boga. To je taj «otac laţi» i «ubojica od početka» koji zahvaća

ljudsko srce, koji njime ovladava i koji njime ravna. Ravna protiv čovjeka, ravna protiv

Boga. I stoga, za kršćansku vjeru mora doći čas kada iz molitve, iz pouzdanja i vjere u Boga

proizlazi onda dublja energija, dublja pripravnost i volja da se učini dobro i pouzdanje da je

to moguće.

Ta molitva je također za ljude, molitva za nas, molitva za sve, prema stupnju njihove

odgovornosti po kojoj su uzrok zla, a mogu biti i uzrok da se zlo smanji, da zlo prestane, da

se na neki novi način uspostavi pravednost i na pravednosti da izraste mir. Ljudi su u

pitanju, njihova pripravnost, srce, pamet, osjećaji. Ljudi su u pitanju, jer se u ljudima nešto

mora slomiti. Moraju se slomiti planovi zla, planovi nasilja. Mora se slomiti ona slika svijeta

koja u drugome gleda neprijatelja kojega treba ubiti. Ta slika u ljudima mora biti poraţena.

Tada se otvara mogućnost ljudskosti, a iz mogućnosti ljudskosti mogućnost pravednosti, iz

mogućnosti pravednosti mogućnost mira. Jer, ima jedna tvrda, tvrdokorna jezgra u čovjeku

samome. Tu tvrdu, tvrdokornu jezgru moţe razbiti sâm Bog, koji je s čovjekom u njegovoj

savjesti tako blizak i intiman da je čovjek sâm sa svojim Bogom u svojoj savjesti. Ima, dakle,

različitih slojeva događanja i našeg iskustva. Ima jedna jezgra čovjekova koja nam je

nepristupačna, u kojoj je čovjek sâm sa svojim Bogom. Ako li je Bog u toj jezgri poniţen,

izvrijeđan, izbačen, pa je čovjek ostao sâm bez svoga Boga, onda je to čovjek koji je sposoban

za svako zlo, za svako razaranje, za svako uništavanje. Naša molitva za mir jest molitva

Bogu da uđe u tu jezgru, da progovori čovjeku, da tu razbije namjere zla i planove uništenja,

da se dogodi preokret, da se otvore oči srca, da se drugačije misli, da se drugačije osjeća, da

se drugačije govori, da se drugačije čini.

Molio sam ljude u Kninu 4. travnja 1991. godine: „Dajte nam vremena. Dajte vremena

ovim naraštajima koji su rasli poslije rata i koji su kroz školu, kroz Partiju, kroz televiziju,

kroz čitav ţivot bili tako odgajani kao da su suvremenici Drugog svjetskog rata. Oni koji su

jučer rođeni znaju točno po onim crno-bijelim filmovima koga treba ubiti i kako treba ubiti.

Oni su indoktrinirani da čovjeka i čovječanstvo promatraju samo po modelu 'prijatelj-

neprijatelj'. A neprijatelj, to je ono što treba uništiti, bilo da je riječ o klasnom neprijatelju,

bilo da se to prenese na drugo, pa to postane nacionalni neprijatelj. Dajte nam vremena da

se u ovim naraštajima raširi srce i pamet, da se počne nanovo govoriti o toleranciji, o

humanizmu, o moralu, o kulturi duha, da se ta uskoća i ta 'na zlo' pripravljena pamet

prosvijetli, da se proširi na povijest, na filozofiju, na teologiju, na vjeru, na mistiku». Prebrzo

su se ljudi latili oruţja.

Moţemo li danas misliti da su uvidjeli svoje zlo? No, braćo i sestre, ako li istina traţi da

spoznamo i priznamo da je krivnja nejednako podijeljena, kad stojimo pred Bogom, ne

moţemo bjeţati ni od svoje nedostatnosti, ni od svoje slabosti. Ne moţemo bjeţati ni od svoje

krivnje. Ne moţemo bjeţati ni od Boţjeg poziva upravljenoga nama, nama katolicima, nama

Hrvatima, nama Šibenčanima. A ta poruka jest poruka Jone proroka. Ta poruka je poruka

Isusa uskrsnuloga. To je nama poziv na obraćenje. To je nama poziv da se okrenemo Bogu,

kako kaţe Jakov apostol: «Bjeţite od đavla, i on će pobjeći od vas. Pribliţite se Bogu, i on će

se pribliţiti vama».

Mi smo zahvalni svima koji su postom u petak i molitvom danas i jučer sjedinjeni i

odvjetuju pred Bogom za nas. Zahvalni smo svima, premda osjećamo da njihova molitva za

nas i naša molitva imaju drugačiji naboj, drugačiju unutarnju muku i kvalitetu. Naša je

molitva drugačija jer mi nosimo taj teret, taj kriţ, jer nama često izgleda da smo zatvoreni, i

da su horizonti i mogućnosti potpuno blokirani, i da su zidovi podignuti, i da su ti zidovi

neprobojni, i da ih ljudska mudrost i snaga nije kadra ukloniti. Naša molitva je mučnija.

Naša molitva je opterećenija. Naša molitva je nekada pomiješana i sa sumnjom, jer nam se

čini da je to preslabo sredstvo da ukloni tako strašno stradanje i tako strašnu silu. I zato

smo posebno zahvalni onima drugima, čitavoj Crkvi koja moli za nas i s nama, da se i u

nama nešto smekša i pomakne, da zaista povjerujemo u molitvu Bogu i da je ne doţivimo i

ne shvatimo kao neki vanjski dekor, vanjsku manifestaciju, kao nešto što se čini zato da

dođe na televiziju i mass-media. U opasnosti smo da skliznemo na rub, da se sve dogodi

samo u javnosti, prema vani, kao dah, kao pitura, kao farba. I zato nam je vaţna ta molitva

za nas i za ljude koji vode javne poslove kod nas, za predsjednika drţave, za ministra, za

ljude koji upravljaju i ovdje u ţupaniji, i u općinama, i u vojsci, i u politici, ali i za nas u

Crkvi, za naše prognanike, za naše stradalnike. Vaţna nam je ta molitva svijeta i Crkve u

svijetu za nas, da bi se zaista u nama nešto dogodilo, ali da bi se dogodilo i u drugima, i u

drugoj strani, i u srpskoj strani, i u muslimanskoj strani, jer to su te strane koje su sada u

sukobu, o kojima ovisi dobra volja, koja mora na neki sličan, jednak način rasti u svima.

Ĉak nije ni dovoljno da jedna strana iskazuje dobru volju ako joj one druge strane nisu

sposobne povjerovati.

Hoće li se povjerovati? Hoće li se uzajamno povjerovati? Hoće li se otvoriti pamet i srce,

otvoriti put ljudskosti, otvoriti put pravednosti, otvoriti put pravom, Boţjem i ljudskom

miru? Zašto pitanje, braćo i sestre? Pitanje nije radi Boga. Pitanje je radi nas. Jesmo li

sposobni? Jesmo li u stanju? Poruka nam dolazi, poruka vjere i kršćanske nade: «Mir je

moguć».

Neka nam ova molitva ukloni iz duše misao da je nemoguće, da smo već tako daleko i

tako duboko zagazili da je nemoguće. Ako nije bilo ostvarivo tamo u polovici 1990., onda

nam se čini da je sada još manje moguće. I stoga molitva, molitva Bogu da u nama umnoţi

vjeru (mogli bismo reći: «Vjerujem, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!») da povjerujemo kako

je mir moguć, kako je mir ostvariv, da sami budemo djeca Boţja, sinovi Boţji, jer smo

graditelji mira. I da drugi, svi oni koji su odgovorni i o kojima ovisi, povjeruju da je mir

moguć i da budu stvaratelji i graditelji mira utemeljenoga na pravednosti i na ljudskom

dostojanstvu.

Evo, braćo i sestre, to je naše unutarnje raspoloţenje. To je naša unutarnja muka. To je

naš kriţ u srcu i na leđima. I zato je ta naša ţrtva koju prikazujemo s Isusom Kristom na

kriţu, da bi po toj muci i smrti on i za nas bio u ove dane ono što je za čitavu povijest. On je

naš mir. Amen.

___________________________________________________ Vjesnik Splitske metropolije, 1994., 1, str. 41-42; GZĈ, str.233-238.

26. siječnja 1994.

BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Europska civilizacija je na Balkanu okaljana neizbrisivom ljagom.

Zajednički apel domaćoj i svjetskoj javnosti.

Biskupi Republike Hrvatske i biskupi Republike Bosne i Hercegovine prisutni na

susretu u Zagrebu 26. siječnja 1994. ponovno upućuju domaćoj i svjetskoj javnosti hitan

poziv u ime svih ljudi koji su ţrtve nasilja, koji u okruţenjima (a to su stvarni logori) ţive

bez hrane i lijekova, bez slobode kretanja i pod stalnom prijetnjom smrti, da se probudi

savjest svih ljudi dobre volje, a osobito savjest odgovornih za političke odluke, da upotrijebe

sva moralna sredstva u obrani ljudskih prava stotina tisuća obitelji.

Najprije iz sveg srca zahvaljujemo svetom ocu Ivanu Pavlu II. za poziv cijeloj Katoličkoj

Crkvi u svijetu i svim ljudima dobre volje da poste i mole za mir na Balkanu, odnosno u

Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj. Svi njegovi pozivi, svi njegovi napori da se s

osvajačkim ciljevima nametnuti rat u ovim prostorima zaustavi, zasluţuju naše duboko

poštovanje i našu trajnu zahvalnost. Za ljubav uzvraćamo ljubavlju u ime svih ţrtava za

koje se Papa zauzima s nesebičnom ljubavlju.

Toplo zahvaljujemo svim biskupima Katoličke Crkve, svim svećenicima, redovnicima,

redovnicama, svim vjernicima i svim pripadnicima drugih vjerskih pripadnosti koji su se

uključili u post i molitvu za naš mir.

Iskreno zahvaljujemo svim dobročiniteljima koji velikodušno i ustrajno svjedoče svoju

ljudsku solidarnost s patnicima i ţrtvama nepravde sabirući i šaljući humanitarnu pomoć

preko karitativnih i humanitarnih organizacija ili privatnom inicijativom. Naţalost, nasilje

je toliko bezobzirno da ni humanitarna pomoć ne moţe redovito stizati do najpotrebnijih koji

se zbog toga osjećaju napušteni, prepušteni sili jačega i zaboravljeni.

Humanitarni putovi do svih ljudi kojima je potrebna pomoć da spase goli ţivot moraju

biti otvoreni, zaštićeni i osigurani sredstvima koja mogu spriječiti svakog nasilnika da

humanitarnu pomoć priječi, pljačka ili uništava.

Poznate su nam činjenice da u nekim mjestima srednje Bosne i u Sarajevu ljudi umiru

od gladi, čak i cijele obitelji. Ne moţemo se oglušiti krikovima očaja i nade koja nam iz

opkoljenih mjesta srednje Bosne, u kojima ţivi uglavnom katoličko stanovništvo, upućuju

njihovi svećenici. Ĉinjenica je da u ovom dijelu Europe, na koncu XX. stoljeća stoje pred

potpunim uništenjem sarajevska i banjolučka dijeceza s ukupno više od šesto tisuća katolika

Hrvata. Suosjećamo s patnjom svake ljudske osobe i svake obitelji bilo koje nacionalne ili

vjerske pripadnosti.

Krajnje je vrijeme da se odlučno stane na put nasiljima koja satiru stotine tisuća

neduţnog civilnog stanovništva: djecu, ţene, stare, nemoćne i bolesne ljude kao i ranjenike

kojima je spriječena najosnovnija liječnička pomoć. Rat koji je bio nametnut Hrvatskoj prije

gotovo tri godine, a sada osobito bjesni u Bosni i Hercegovini, također međunarodno

priznatoj drţavi, velik je zločin protiv svih ljudskih prava za koji su odgovorni ne samo oni

koji su ga zbog svojih egoističkih ciljeva pokrenuli nego i oni koji se prema tom zločinu

odnose ravnodušno, a pogotovo oni koji ga na bilo koji način podupiru, propustivši zakonitu

mogućnost da ga zaustave.

Ni pred Bogom ni pred poviješću neće se moći ispričati nitko tko je imao mogućnost i

odgovornost da nasilje zaustavi, a to nije učinio

Na Balkanu Europa umire! U ovim prostorima Ujedinjeni narodi ostaju bez pravog

učinka. U ovom dijelu Europe okaljana je europska civilizacija neizbrisivom ljagom. Svi

govori o ljudskim pravima, o međunarodnom pravu i konvencijama, ovdje gube svaku

vrijednost. Naoruţani moćnici kroje zakone i ubijaju, razaraju, protjeruju ljude iz njihovih

domova i tako čiste područja za sebe. To mogu činiti bez ikakve odgovornosti, računajući bilo

na otvorenu bilo prikrivenu potporu nekih snaga koje ih zaštićuju. Trgovci oruţjem gomilaju

bogatstva; crno trţište gomila profite; trguje se ljudskom krvlju i suzama. Gdje pak vlada

isključivo pravo jačega, najgore prolazi onaj tko je slab i ne moţe se obraniti. Stoga se moţe

dogoditi da u očaju i sam počini zločin, ako je neprestano izloţen sistemu nasilja koje mu

niječe pravo na postojanje. I u takvim okolnostima zločin nije dopustiv, i mi svaki zločin, s

bilo koje strane počinjen, osuđujemo. Spirala zla se mora prekinuti svim zakonitim

sredstvima da se osigura dostojanstvo i pravo na slobodan i siguran ţivot svakoj ljudskoj

osobi u njezinu domu, u njezinu kraju, u njezinoj široj zajednici, bilo nacionalnoj bilo

vjerskoj.

Stoga smatramo svojom duţnošću ponovno uputiti krajnje dramatičan poziv svjetskoj

javnosti da se pokrenu sve snage ljudi dobre volje, a osobito da se pokrene savjest svih

odgovornih u međunarodnim institucijama za pravdu i mir kako bi se konačno zaustavilo

ovo krvoproliće.

Papa Ivan Pavao II. svojim visokim moralnim autoritetom upozorava, poziva i zaklinje

da se zaštite ljudi od nepravde i nasilja. Tom se glasu i mi pridruţujemo s nadom da to neće

biti glas vapijućega u pustinji. Ta pustinja je mrtvilo savjesti, moć sebičnih interesa jakih na

račun slabih, što moţe postati potpora onom koji otima tuđe jer je jači.

S pravom očekujemo da međunarodne institucije, odgovorne za poredak slobode i prava

u Europi i svijetu, mogu i trebaju zaštititi i osigurati ljudska prava svake ljudske osobe;

trebaju osigurati i zaštititi neovisnost i slobodu svake međunarodno priznate drţave u

njezinim granicama; trebaju osigurati povratak svim izbjeglicama i prognanima na njihova

ognjišta. Neotuđivo je pravo čovjeka da ţivi u svom domu. Međunarodne institucije duţne su

bdjeti da se poštuju prava i slobode manjina u svakoj drţavi. Što se zahtijeva za manjine u

jednoj drţavi, mora biti zajamčeno i zaštićeno manjinama u svakoj drţavi.

To su uvjeti pravednog mira za sve ljude, narode i drţave. Takav mir treba stvoriti,

zaštititi i sačuvati. Mir koji ne bi ispravio nepravde, koji bi priznao učinke nasilja, ne bi bio

ni pravedan ni trajan mir. Politika koja ne bi slijedila načela pravednoga mira za sve ljude i

narode, ne bi bila čovječna, ne bi bila u sluţbi mira. Mir moţe biti samo djelo pravde (usp. Iz

32,17).

Ovdje moramo izraziti svoje duboko ţaljenje da se u nekim moćnim svjetskim mass-

medijima, ili zbog pomanjkanja objektivnih informacija ili pod utjecajem neke pristrane

politike, ne pristupa objektivnoj analizi svih uzroka i svih elemenata tragičnog sukoba u

Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, pa se griješi i protiv istine. Osobita se šteta nanosi ţrtvi

napadača. Istina i pravednost su nerazdvojive.

Progovorili smo i ovog puta kao biskupi Crkve u hrvatskom narodu u ime univerzalnih

moralnih načela; progovorili smo iz svoje savjesti da se zauzimamo za dobro ne samo svoga

naroda nego za dobro svakog čovjeka bilo koje nacionalnosti ili vjerske pripadnosti.

Govorimo iz svoje vjernosti Bogu Stvoritelju i Spasitelju svih ljudi.

Ne ţelimo šutnjom na svoju savjest preuzeti odgovornosti ni za jednu kap ljudske krvi,

ni za jednu suzu potlačenih, obespravljenih, prepuštenih bez pomoći i zaštite nepravednom

nasilju.

Pozivamo svu braću u vjeri da nastave usrdnu molitvu za pravedan mir! Da, slobodni od

svake mrţnje i ţelje za osvetom, sve svoje pouzdanje povjere Milosrdnom Bogu da svojim

svjetlom obasja svako srce i svaku savjest kako bi se svi ljudi otvorili Bogu i jedni drugima u

pomirenju, opraštanju i pravednosti.

Zagovoru Presvete Bogorodice povjeravamo svoju nadu!

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup-metropolita zagrebački

i predsjednik HBK

Anton Tamarut, nadbiskup-metropolita riječko-senjski

Anto Jurić, nadbiskup-metropolita splitsko-makarski

Vinko Puljić,nadbiskup-metropolita vrhbosanski

Ivan Prenđa, nadbiskup-koadjutor zadarski

Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski

Slavomir Miklovš, grkokatolički biskup kriţevački

Franjo Komarica, biskup banjalučki

Slobodan Štambuk, biskup hvarski

Josip Bozanić, biskup krčki

Ţelimir Puljić, biskup dubrovački

Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački

Marin Srakić, pomoćni biskup đakovački

Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački

Marko Culej,pomoćni biskup zagrebački

U Zagrebu, 26. siječnja 1994.

_______________________________________________________________________________________

GK, 6. veljače 1994., str. 1. i 3; SV HBK, 1/1994., str. 12-14; VB, V(CVIII), 1-4/1994., str. 52-54.

27. veljače 1994.

BISKUP DUBROVAĈKI, ŢELIMIR PULJIĆ,

I EPISKOP ZAHUMSKO-HERCEGOVAĈKI, ATANASIJE JEFTIĆ:

Obraćamo se svima koji su u mogućnosti nešto doprinijeti da se rat okonča. I ţivo se

zalaţemo za ostvarivanje ljudskih i građanskih prava i povratak prognanih na njihova

ognjišta.

Zajednička izjava za javnost.

Već nekoliko zadnjih godina stanovnici naših biskupija (eparhija) proţivljavaju dramu

straha i nepovjerenja. Progon vjernika s njihovih ognjišta, rušenje crkava, paljenje kuća i

druga poniţenja ljudi duboko nas diraju i ţaloste. Ali mi ni u ovom trenutku ne gubimo

evanđeosku nadu u Svemogućega Boga da će u svom milosrđu i pravednosti ranjene

ozdraviti, ucviljene izliječiti i porušeno podignuti.

Uvjereni smo da crkvene zajednice u ime Krista mogu u ovom teškom trenutku dati svoj

pozitivan doprinos prevladavanju napetosti i stvaranju klime razumijevanja i tolerancije.

Ne spada na Crkve da daju rješenja političkog uređenja. Ali se osjećamo pozvanima da i u

ovo 'nezgodno vrijeme' (sv. Pavao) pred iskustvom zla i besmisla budemo nositelji nade,

protivnici zla i besmisla, a proroci smisla prema onoj Petrovoj 'uvijek spremni na odgovor

svakome tko zatraţi razloge nade koja je u nama' (1 Pt 3,15).

Iz Dubrovnika, hrvatskog grada kulture, suţivota i civilizacije koji je u ovom ratu

iskusio svu gorčinu nasilja i poniţenja, obraćamo se svima koji su u mogućnosti nešto

doprinijeti da se rat okonča. I ţivo se zalaţemo za ostvarivanje ljudskih i građanskih prava i

povratak prognanih na njihova ognjišta. Upućujemo ţarki apel svim ljudima dobre volje da

pomognu ugroţenima na putu njihove materijalne i duhovne obnove.

Pozivamo sve koji u Boga vjeruju da se ne umore moliti Svevišnjega da nam skrati dane

kušnje, udijeli milost pravedna mira i ispuni nadom u bolje sutra.

____________________ GK, 6. oţujka 1994, str. 1.

27. oţujka 1994.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Poručivali smo našem narodu, našim ljudima: Nemojte se oslanjati na nasilje,

pouzdavati u silu. Oslonite se na pravo. Oslonite se na demokratsku proceduru.

Izvadci iz propovijedi u šibenskoj katedrali.

Duga Boţjeg saveza, duga Boţjeg mira nad opustošenom zemljom! To je vapaj, braćo i

sestre, to je naš vapaj nad ovom opustošenom zemljom od Jadrana do Drave, vapaj da se

pojavi duga Boţjega mira i obnovljenog saveza s Bogom, pa da iz te pustoši nanovo nikne

ţivot i prirode i čovjeka, ţivot dostojan čovjeka, ţivot po Boţjem naumu.

[…]

Mi smo u ovim godinama, koje su tako svjeţe i tako bolno upisane u naše srce, u našu

dušu, ali i u prirodu koja je obeščašćena i u djelo ljudskih ruku koje je stvarano kroz

stoljeća, mi smo ranjeni, mi smo zahvaćeni tom pustoši. I stoga, duga mira i Boţjeg

obnovljenog saveza postaje sve dublja čeţnja, sve iskreniji vapaj, jedini izlaz i put da se

obnovi ţivot i poredak dostojan čovjeka i po Boţjem naumu. Ali, ovu pustoš nije prouzročila

razorna snaga prirode. Ova pustoš prouzročena je razornom snagom koja proizlazi iz

čovjekova srca. I pitamo se: «Kakav je to čovjek koji u sebi nosi takvu pustoš i širi i stvara

oko sebe takvu pustoš, takvu pustinju?»

[…]

Braćo i sestre! Treba nam opet iznova navijestiti evanđelje. Treba nam opet iznova

proglasiti radosnu vijest Kristovu na ovim našim prostorima, opustošenima, u kojima je

zacarevala smrt, prah, pepeo, suze, ruševine u prirodi i u djelu ljudskih ruku. Treba nam

otvoriti horizonte Boţje da bi se raskinula tamnica u koju je čovjek sam sebe zatvorio i da bi

se ostvarila perspektiva prave humanosti u okviru Boţjeg poretka, Boţjeg zakona, Boţjeg

kraljevstva.

Ali, imamo iskustvo glasa koji vapije u pustinji. Imamo i iskustvo starozavjetnih proroka

koji se plaše i povlače, jer tko sluša našu riječ? Jesmo li govorili? Smijemo u poniznosti i

skrušenosti i u spoznaji svojih nedostataka i ograničenosti reći: Govorili smo. Poručivali smo

našem narodu, našim ljudima tamo kroz čitavu 1990. i 1991.: «Nemojte se oslanjati na

nasilje, pouzdavati u silu. Oslonite se na pravo. Oslonite se na demokratsku proceduru». Tu

poruku slali smo i dalje. Molili smo pravoslavne episkope u Hrvatskoj da se zaloţe za mir i

miran način rješavanja problema u svome narodu. I javno smo izrazili potporu i podršku

ljudskim pravima svakog čovjeka, svake konfesije, svake nacionalne zajednice, pa i ovdje.

Na blagdan sv. Franje 1990., razmišljajući o nenaoruţanom mirotvorcu svetom ocu Franji,

nakon iskustva putovanja od Šibenika do Knina i od Knina do Šibenika, rekao sam

skromno: «Ako li naša riječ moţe doći do pravoslavnih vjernika na našem području, molim ih

neka porade da se odloţi oruţje. Neka ljudi ne sramote svoj narod kao da je taj narod

nesposoban za demokratsku proceduru, a sposoban jedino za nasilje. Oni koji tako sramote

svoj narod bit će osramoćeni pred poviješću, pa bilo kom narodu pripadali».

Pisali smo na početku 1991. katoličkim biskupima na čitavom svijetu i izloţili smo im

kakve se napetosti i prijetnje nadvijaju nad nama, koji su daljnji i bliţi uzroci tih prijetnji i

kako je moguće da se i ovdje dogodi svojevrsna «libanonizacija», koja je onda mogla biti samo

naslućivana, ali se naţalost pokazala kao zlokobno proroštvo. I pitamo se: Koliko je to imalo

odjeka? Moţemo čak reći: i u hrvatskoj javnosti i u hrvatskim sredstvima informiranja, a da

ne govorimo kod onih drugih u svijetu? Imamo, dakle, iskustvo glasa koji vapije u pustinji. I

stoga se pitamo: Tko će navijestiti evanđelje ponovno? Kada će Bog poslati proroke tako

ispunjene Duhom da njihova riječ odjekne kao riječ Jone proroka u Ninivi, jer se zaista

osjećamo nedostatni? A iskustvo nam je to reklo i potvrdilo da riječ evanđelja, riječ

obraćenja, riječ mira navijestimo tako da ona prodre u ljudsko srce i donese plod.

Stoga stojimo pred Bogom, stojimo pred snagom njegova Duha koji obnavlja lice zemlje,

da na ovim teškim i opustošenim prostorima, da u ovim opustošenim ljudskim srcima zasja

njegovo evanđelje, zasja njegova pravda, njegova ljubav i njegov mir.

Mi ne odričemo dobru volju mnogima koji se sve više, sve intenzivnije pokušavaju

zaloţiti za prestanak rata i za naš mir. Mi im često prigovaramo da su zakasnili. Pitamo se

zašto nas nisu čuli onda. Ali danas, da, upravo danas – danas, sutra, jučer – danas do pola

noći koncentriraju se na ovoj točki zemaljske kugle, koja izgleda kao epicentar mogućeg

potresa za čitav svijet, koncentriraju se oko Sarajeva. Oruţjem? Diplomacijom? Lukavošću?

Teţnjom da jedni druge prevedu ţedne preko vode? Ne odričemo dobru volju mnogima. Ali

ima nešto što nadilazi ljudske sposobnosti i ljudsku najbolju volju. Ima ona Boţja snaga,

ima riječ Boţja od koje se ţivi, ima Boţji poredak i Boţji zakon, ima Boţji horizont kako ga je

proširio Isus Krist svladavajući napast i unoseći Boţje kraljevstvo u naš svijet. To je, braćo i

sestre, naša sigurnost, naša nada, naše pouzdanje, pogotovo s iskustvom koje sam

spomenuo, s iskustvom naše nemoći, naše ograničenosti, naše ljudske nedostatnosti i onda

kada smo u sluţbi evanđelja.

Danas, na početku korizme (…), svatko je od nas pozvan da se udubi u tajnost, kako

kaţe Isus, u onaj unutarnji ţivot i onu unutarnju sferu gdje je čovjek sam sa svojim Bogom,

pa da iz tog unutarnjeg ţivota i iz vanjskih djela svatko pridonese svoj udio, svoj obol tom

novom svijetu, tom Boţjem poretku, tom društvu koje je stvoreno po mjeri novog čovjeka,

koji je po Bogu stvoren u pravednosti i istini. Svi smo, dakle, pozvani. Svakomu je predočen

i predloţen taj Kristov, taj Boţji program. Mi se, evo danas, ovdje sabrani oko riječi Boţje,

oko euharistije odazivamo, mi vapijemo da se duga mira zaista rasprostrani nad ovim

opustošenim prostorom, da se ovdje navijesti i da ţivi ponovno evanđelje, da nad ovim

pustim i praznim prostorom lebdi Duh Boţji koji obnavlja lice zemlje i da tako primimo dar,

primimo dar Boţjeg mira, primimo dar obnovljenog Boţjeg saveza, primimo dar

osposobljenosti da se i ovdje nanovo proslavlja Bog i spašava čovjek. Amen.

___________________________________________________ Vjesnik Splitske metropolije, 1994, 2, str. 61-63; GZĈ, str. 239-242.

18. travnja 1994..

STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE

Crkva ne moţe ostati po strani kad je u pitanju čovjek, njegova sloboda, njegova

budućnost, prava i dostojanstvo; ne moţe biti ravnodušna prema ţivotu naroda u kojem

djeluje. Priopćenje za javnost.

Na sastanku u Zagrebu 18. travnja 1994. Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije,

pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića, izdalo je slijedeće priopćenje za javnost:

Crkva ne moţe ostati po strani kad je u pitanju čovjek, njegova sloboda, njegova

budućnost, prava i dostojanstvo; ne moţe biti ravnodušna prema ţivotu naroda u kojem

djeluje. Kao Majka i Učiteljica, Crkva ţeli svakom vremenu i u svim okolnostima prenijeti

poruku spasenja i nade.

Ovaj okrutni rat nanio je neopisivo zlo i materijalne, moralne i duhovne štete u

Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Usmrtio je i izranio mnoge ljude, upropastio je tolike

obitelji.

Pregovori kao i sklopljena primirja, koja su pridonijela da je u nekim dijelovima

Hrvatske, Bosne i Hercegovine oruţje zašutjelo, još uvijek ne jamče mir kakav ljudi ţele i na

kakav, osobito prognanici, imaju pravo.

Što se tiče sadašnjih zbivanja u Bosni, uz najnoviju tragediju Goraţda, Usore, Orašja,

Bihaća i odnosa međunarodnih institucija prema tom napadačkom ratu, moramo se upitati

nije li suvremena civilizacija neizbrisivo osramoćena. Ne gubi li međunarodna politika

vjerodostojnost kad govori o pravednom poretku a ne moţe zaštititi nepovredivost granica

međunarodno priznatih drţava? Što znače deklaracije o ljudskim pravima ako slabi nisu

zaštićeni, ako uništavani nasiljem nisu branjeni?

Sva velikodušnost tolikih ljudi dobre volje, koja upućuje potrebnima humanitarnu i

karitativnu pomoć, nije dovoljna ako neotuđiva prava ljudi nisu zaštićena, ako preostaje

samo pravo jačega i interes moćnih. Pravedni odnosi u svijetu nisu mogući bez sigurne

zaštite slabih protiv nepravednih nasilja jakih.

Prateći, međutim, što se kod nas događa na području politike, gospodarstva kao i u

sredstvima javnog priopćavanja, također smo zabrinuti. Bojeći se rata nakon rata,

ocjenjujemo da je ovo vrlo presudan trenutak za budućnost hrvatske mlade drţave i

demokracije. Dosljedno, u smislu trajnih moralnih načela nezaobilazno se postavlja pitanje

svakome javnom djelatniku na svim razinama odgovornosti: Na kojim vrijednostima, kojim

sredstvima i kakvim metodama ţele graditi zajedničku domovinu?

Zbog toga apeliramo – a to smo u više navrata ponavljali – da se izgrađuje pravni sustav

i da se poštuje zakonitost. Interes drţave i svih njezinih građana ostvaruje se poštivanjem

ljudskih prava i zaštitom dostojanstva ljudske osobe i obitelji. S punim pravom očekujemo

da se u sredstvima priopćavanja zastupaju etička načela jer su ona uvjet cjelovitog napretka

naroda i drţave. Svi oni koji sudjeluju u izgradnji domovine, neka djeluju odgovorno i

savjesno za opće dobro kako bi se u slobodi stvarao suţivot utemeljen na pravednosti, istini,

poštenju i poštovanju prava svih sugrađana. Istinsko rodoljublje isključuje svaku sebičnost i

pohlepu za tuđim dobrima.

Posebno smo ogorčeni kako se u nekim napisima nečasno izruguju moralna načela Crkve

i teško vrijeđaju njezine svetinje kao i vjernička uvjerenja.

Sve vjernike ponovno usrdno pozivamo da ne klonu u nadi i da ustraju u molitvi za

pravedan mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kako bi se ispravile nepravde nanesene

ovim ratom osobama, obiteljima i narodima! Takav je mir ostvariv Boţjim darom i iskrenim

obraćenjem ljudskih srdaca od svakoga zla, mrţnje i nepravde!

Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje (Iz 32,17).

Stalno vijeće HBK:

Kard. Franjo Kuharić, predsjednik HBK

Srećko Badurina, šibenski biskup

i dopredsjednik HBK

Ţelimir Puljić, dubrovački biskup

Josip Bozanić, krčki biskup

U Zagrebu, 18. travnja 1994.

______________________________________________________________________ GK, 1. svibnja 1994, str. 1. i 3; SV HBK, 1/1994, str. 24–25; VB, V(CVIII), 1–4/1994, str. 57.

30. travnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, PREDSJEDNIK HBK,

KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Među nama ţive toliki prognanici i izbjeglice, ţrtve nasilja i «etničkog čišćenja», koji je

najgori izraz rasizma.

Priopćenje za javnost.

Kao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije primio sam pismo od Njegove

Ekscelencije Georgea Cantnera, anglikanskog nadbiskupa Canterburyja i primasa cijele

Engleske, kojim predlaţe na inicijativu Konferencije europskih Crkava i Vijeća katoličkih

biskupskih konferencija Europe i drugih organizacija kršćanskih zajednica da 18. svibnja

bude dan sveopće solidarnosti sa ţrtvama rasizma, šovinizma i mrţnje prema strancima.

Toga dana bit će objavljen i posebni Proglas protiv rasizma i drugih izraza neprijateljstva

prema ljudima zbog pripadnosti drugoj rasi, naciji ili vjeri.

U pismu se predlaţe da se učini neki znak paţnje prema ţrtvama takvih postupaka i da

se vjerničke zajednice mole za slogu i ravnopravnost među narodima.

Smatram opravdanim da usvojimo taj prijedlog. Kao predsjednik Hrvatske biskupske

konferencije pridruţujem se potpisnicima Proglasa koji će biti objavljen 18. svibnja.

Toga dana neka se u misama s Boţjim narodom moli za pravdu i mir u svijetu, za

ravnopravnost svih ljudi i naroda, za poštivanje prava svake ljudske osobe. Među nama ţive

toliki prognanici i izbjeglice, ţrtve nasilja i «etničkog čišćenja», koji je najgori izraz rasizma,

pa preporučujem da biskupi i svećenici toga dana posjete veće skupine prognanika, slave za

njih misu ili odrţe sluţbu riječi.

_________________________

GK, 8. svibnja 1994., str. 1.

30. travnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Samo Duh Sveti moţe promijeniti misli moćnih i usmjeriti njihove korake i odluke na

putove pravednosti, da budu u sluţbi pravde, prava i dobrobiti svih ljudi i naroda.

Poruka za mjesec svibanj.

Braću svećenike, redovnike i redovnice, sve vjernike zagrebačke nadbiskupije pozivam i

potičem da u ovom mjesecu svibnju umnoţe svoje molitve za naš mir i obraćenje. Mjesec

svibanj na poseban je način posvećen Majci Boţjoj, pa, okupljeni oko nje u svojim crkvama i

u svojim obiteljima, molimo njezinim Srcem da Boţje milosrđe skrati ove dane nevolje

velike.

U Djelima apostolskim čitamo: «Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa

ţenama, i Marijom, majkom Isusovom …» (Dj 1,14).

Na zajednicu apostola i Isusovih učenika sišao je Duh Sveti dok su bili «postojani u

molitvi», sabrani oko Majke Spasiteljeve. Ove godine, u godini našega velikog Jubileja,

upravo u mjesecu svibnju pada blagdan Duhova. Dolaskom Duha Svetoga, Duha Istine (usp.

Iv 16,13) u apostolima i prvoj zajednici Isusovih učenika dogodila se duboka unutarnja

promjena. Svjetlošću Duha Svetoga uzvjerovali su i prihvatili sve što im je Isus objavio. Duh

Sveti ih je uputio u svu istinu (usp. Iv 16,13). Duh Sveti je ispunio njihova srca hrabrošću,

ljubavlju, mudrošću i snagom da svjedoče bez straha ono što su vidjeli i čuli (usp. Iv 1,3).

Duh Sveti ih je osposobio za poslanje da naviještaju Evanđelje za obraćenje i oproštenje

grijeha.

Molimo da Duh Sveti, Dar Oca i Sina Crkvi, zahvati u ljudske savjesti i tokove

suvremene povijesti u našim prostorima. Samo Duh Sveti moţe promijeniti misli moćnih i

usmjeriti njihove korake i odluke na putove pravednosti, da budu u sluţbi pravde, prava i

dobrobiti svih ljudi i naroda.

Samo Duh Sveti moţe ispuniti srca potlačenih, prognanih, ranjenih nadom i utjehom da

će nepravde biti ispravljene.

Samo Duh Sveti moţe potresti savjesti grešnih koji razaraju sebe i svijet, slijepih za

dobro, gluhi za istinu!

Obraćenje čovjeka, njegov izlazak iz tame zla u svjetlo pravednosti ţivota djelo je Duha

Svetoga. To je Boţji zahvat u srţ čovjekove nutrine, njegove misli i slobode, njegova srca i

savjesti!

Zato Crkva neprestano moli. Kad moli za dolazak Kraljevstva Boţjega, moli za dolazak

Duha Svetoga da izvede promjenu ljudskih odnosa promjenom srdaca, obraćenjem čovjekova

duha!

Neka i naša zagrebačka Crkva ţivi ovaj mjesec svibanj u ustrajnoj molitvi za duhovnu

obnovu, za obraćenje i mir, za punu slobodu hrvatskih prostora, za pravedne odnose među

svim ljudima!

Isus Krist nam je s kriţa darovao svoju Majku da nam bude Zagovornica. Majka Boţja

Kamenitih vrata zaštitnica je našega grada Zagreba. Majka je i našeg Jubileja! Ona moli za

nas, mi molimo s njom i Ona s nama. Povjerimo sebe i svoje molitve Njezinu Bezgrešnom

Srcu da Ona sve povjeri Srcu svoga Sina i jedinog Otkupitelja čovjeka!

Molimo i za skoro ozdravljenje Svetoga Oca i za njegov sretan posjet Hrvatskoj da završi

slavlje našeg 900-godišnjeg Jubileja i da nas učvrsti u vjeri!

U Zagrebu, 30. travnja 1994.

____________________________________ GK, 8. svibnja 1994., str. 2: MDP, str. 247-248.

17. svibnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mi imamo u središtu svoje paţnje, svoje brige i svoje ljubavi čovjeka, osobito čovjeka koji

trpi, koji je progonjen, kojemu se nanosi nepravda.

Govor na sastanku najviših vjerskih predstojnika u Sarajevu.

Vaša Svetosti, gospodine Aleksije, Patrijarha Moskovski i cijele Rusije!

Vaša Svetosti, gospodine Pavle, Patrijarha Srpske pravoslavne Crkve!

Vaša Ekscelencijo, gospodine Mustafa Ceriću, Reis-ul-ulema Islamske vjerske zajednice

u drţavi Bosni i Hercegovini!

S osobitim poštovanjem pozdravljam vas i vaše suradnike u ime ovdje prisutnih

predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u svoje osobno ime.

Mi vjerujemo u Boţju prisutnost i Boţje djelovanje u ljudskoj povijesti. Bog djeluje u

ljudskim srcima i savjestima da bi spasiteljski liječio ljudsko društvo od rana koje mu zadaje

grijeh.

Stoga smo uvjereni da je i ovaj naš susret htjela Boţja Providnost da zajedno sklopimo

ruke na molitvu za pravedan i siguran mir u ovim prostorima koji su još uvijek obavijeni

teškom tamom okrutnog ratnog sukoba. Stoga je prvi cilj našeg susreta da Bogu povjerimo

teţnju svih srdaca ljudi dobre volje, a osobito svih ţrtava ovog nametnutog rata, da se

zaustavi nasilje, da se uspostavi pravedan mir. To čudo mira moţe izvesti Svemogući Bog

obrativši srca onih koji donose odluke o miru i ratu, da zaista promjene svoje misli i donesu

pravedne odluke za mir utemeljen na istini, pravednosti i poštovanju svakog čovjeka i svih

ljudskih prava.

Kad bismo prošli nekim dijelovima Hrvatske, kad bismo prošli također prostorima

Bosne i Hercegovine, na kojima je rat pustošio i još uvijek pustoši, onda bismo tek vidjeli

razmjere nesreće koja je pogodila osobe, obitelji i narode. Sigurno bismo bili duboko

potreseni videći ruševine stotine crkava, dţamija, sela, mnogih gradova. Bili bismo duboko

oţalošćeni gledajući stotine tisuća razorenih domova i ljudskih stanova u kojima su dotada

obitelji mirno ţivjele. Kad bismo sagledali sve grobove poginulih i duge povorke ranjenih i

prognanih, sigurno bismo doţivjeli svu tragediju ovih strašnih godina rata u Hrvatskoj i

Bosni i Hercegovini.

Kolika odgovornost pred Bogom, čovječanstvom i poviješću leţi na savjesti onih koji su

uzrok toj nesreći i svim zločinima rata!

O tome ratu raspravljaju svjetski političari, generali, javljaju sredstva društvenog

priopćavanja. Svi govore kako ţele naći rješenje, uspostaviti mir, skratiti patnje nebrojenog

mnoštva ljudi. Ali rat traje i teče kao mračna rijeka iz nekih mračnih izvora mrţnje,

nepravde i nasilja.

Mi nismo ni generali ni političari. Mi smo predstavnici vjere. Nama je zakon, nadahnuće

i svjetlo vjera u Boga svemogućega i milosrdnoga, koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i

priliku. Nama kršćanima Isus Krist je najsavršenija objava Boţje ljubavi prema čovjeku i

dostojanstva ljudske osobe. Stoga mi imamo u središtu svoje paţnje, svoje brige i svoje

ljubavi čovjeka, osobito čovjeka koji trpi, koji je progonjen, kojemu se nanosi nepravda.

Dok se političari, naţalost, često razilaze u traţenju rješenja jer su podijeljeni

interesima, mi, naprotiv, imamo jedini interes: dobro svakog čovjeka.

Stoga i mir za koji molimo, za kojim vapijemo, jeste mir koji će biti zaštita svakoj

ljudskoj osobi, svakoj obitelji, svakoj nacionalnoj zajednici. Mi shvaćamo mir ne samo kao

prestanak nasilja, ne samo kao šutnju oruţja. Mi shvaćamo mir kao ispravak svake

nepravde, kao sigurnost ţivota svakom čovjeku, kao slobodu za ljude i narode. Takav mir, po

riječima proroka Izaije, jest djelo pravde. Mir je djelo pravde, a plod pravednosti – trajan

pokoj i uzdanje (Iz 32,17). O takvom miru pjeva psalmist: Ljubav će se i vjernost sastati,

pravda i mir zagrliti. Vjernost će nicati iz zemlje, pravda će gledati s nebesa (Ps 85,11–12).

Takav mir isključuje pravo jačega, jer sila ne moţe biti mjerilo prava.

Pred takvu viziju mira mi pozivamo savjest svakog čovjeka, a osobito odgovornih za mir

ili rat. Takav mir je Boţja ponuda.

Smatramo da se moraju poštivati u svim ljudskim i međunarodnim odnosima načela

pravednosti koja izlaze iz Boţje volje da mir bude među ljudima i narodima. Treba poštivati

međunarodne odluke u zaštiti mira i pravednosti. Treba poštivati granice između

međunarodno priznatih drţava, da budu granice susreta, poštovanja, izmjene dobara, a

nikada sukoba.

U svakoj pojedinoj drţavi treba poštivati i prava manjina u skladu s etičkim i

međunarodnim normama.

Stoga molimo za mir koji će vratiti sve prognane i izbjegle u njihove domove. Molimo za

mir u kojem će se ugasiti sve mrţnje i ţelje za osvetom. Molimo za mir koji će na

materijalnim, moralnim i duhovnim ruševinama, kao posljedicama ovoga rata, omogućiti

gradnju boljeg svijeta, boljeg svijeta pravednosti, slobode i sigurnosti. Unatoč različitosti

nacionalnih, vjerskih, kulturnih, pravedni Ustavi i dobra volja mogu premostiti

nesporazume i stvoriti pravedne odnose.

Na temelju prijedloga Vijeća Crkava Europe, Vijeća Biskupskih konferencija Europe i

drugih kršćanskih zajednica, sutra je Dan molitve za ţrtve rasizma i mrţnje. Etničko

čišćenje je najokrutniji izraţaj rasizma. To je veći zločin nego apartheid. Stoga mir mora

ispraviti tu nepravdu.

Svim dobročiniteljima koji pomaţu ţrtvama rata kroz karitativne i humanitarne

organizacije ovom prilikom posebno zahvaljujem. Također zahvaljujem svima koji su

upoznali svijet sa tim patnjama istinoljubivim izvještavanjem.

Završavam riječima proroka Ezekijela: Tko je pravedan i poštuje zakon i pravdu ... po

istini prosuđuje, po mojim naredbama hodi i čuva moje zakone, postupajući po istini – taj je

zaista pravedan i taj će ţivjeti, riječ je Gospodnja (Ez 18,5.8–9).

Hvala!

___________________________ VB, V(CVIII), 1–4/1994, str. 59–60.

17. svibnja 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

I VISOKI PREDSTOJNICI RUSKE I SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Samo mirno i pravedno rješenje svih sporova i nesuglasica koje postoje među narodima

na ovim prostorima moţe donijeti pravu sreću ljudima

Zajednička izjava s ekumenskog susreta u Sarajevu.

Krajnje je vrijeme reći da narodi na ovim prostorima ne smiju više uništavati jedni

druge i da je svaki čin uništavanja ţivota, prava, slobode i dostojanstva susjednog naroda,

protiv vlastitih djedova i otaca, sinova i unuka.

Posljednji je trenutak shvatiti da samo mirno i pravedno rješenje svih sporova i

nesuglasica koje postoje među narodima na ovim prostorima moţe donijeti pravu sreću

ljudima i da će njihova budućnost biti osigurana tek onda kada oni jedni drugima pruţe

mogućnost ţivjeti onako kako je svatko od njih navikao i kako su mu predali preci.

Vrijeme je da svi shvatimo da sadašnji tragični sukob jest grijeh protiv svake religije.

Uzroci rata ni u kom smislu nisu povezani s vjerskim načelima. Iskorištavanje vjere u svrhu

opravdavanja neprijateljstva i podjele nemoralno je i zločinačko. Istinski vjerujući kršćani i

istinski vjerujući muslimani teţe k miru. To je njihovo stvarno očekivanje i u tom se sastoji

ispunjenje Stvoriteljeve zapovijedi.

Što moţemo učiniti mi koji vjerujemo u jednoga Boga? Moţemo i moramo moliti i

djelovati. Vjerujemo da će naša molitva biti uslišana. Također pozivamo sve vjerujuće u

Boga u svijetu da nam se pridruţe u molitvi za pravedan mir, a sve odgovorne za političke

odluke pozivamo da si ispitaju savjest pred Bogom i poviješću što čine za taj mir.

Svevišnji darovao narodima koji su danas razdvojeni smrtonosnim neprijateljstvom mir,

napredak, procvat i uspjeh u svakom dobrom djelu.

Patrijarh moskovski, Aleksej

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački

Patrijarh srpski, Pavle

U Sarajevu, 17. svibnja 1994.

________________________________________________________

GK, 29. svibnja 1994., str. 1; VB, V(CVIII), 1–4/1994, str. 59.

20. svibnja 1994.

KOMISIJA «IUSTITIA ET PAX» HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE:

Neka se političari nadmeću sve boljim programima za drţavno i narodno dobro, a neka

ne nastoje jedan drugoga onemogućiti ozloglašavanjem.

Izjava za javnost.

Katolička Crkva duţna je upozoravati svoje vjernike na pojave koje se u javnosti teško

protive kršćanskom i ljudskom moralu. U Hrvatskoj se javnosti u posljednje vrijeme sve

češće događaju teški ogovori i klevete ozloglašavanja i nepoštivanja prava na privatnost.

Budući da se to događa na različitim razinama, sve do nosilaca vrlo odgovornih drţavnih

sluţbi, potrebno je sasvim određeno iznijeti katolička stajališta kako se ne bi u mnogim

savjestima pomutila sigurna kršćanska načela.

Katolička Crkva trajno naučava da svaki čovjek ima pravo na dobar glas. Nitko nema

pravo čovjeku oduzimati dobar glas, bilo izmišljenim klevetama, bilo iznošenjem u javnost

mogućih pogrešaka i slabosti iz njegova privatnog ţivota. Odgovarajuće drţavne sluţbe koje

skrbe za red i sigurnost prikupljaju podataka o građaninu o kojemu se vodi istraga

isključivo za potrebe tuţiteljstva radi mogućeg podizanja optuţnice pred zakonitim sudom.

Svako iznošenje u javnost povjerljivih podataka iz policijskih dosjea mimo takve optuţnice

predstavlja protuzakonit i grešan čin. Građanin kojemu je na taj način ugroţen dobar glas,

koji je javno ozloglašen, ima pravo traţiti od suda da ozloglasitelja kazni. U tom se slučaju

ne istraţuje je li povjerljivi podatak koji je nezakonito iznesen u javnost točan ili netočan,

nego se najprije utvrđuje krivnja onoga koji se nezakonito posluţio povjerljivim podacima.

Takva je zakonitost nadasve potrebna ne samo zbog očuvanja osobnoga prava na privatnost,

nego još više zbog očuvanja ugleda drţave i njezina uređenja glede zakonitosti i

demokratičnosti.

Stoga pozivamo sve vjernike, kao i građane koji dijele ista etička načela, da se zakonito

usprotive sve više uobičajenim protuzakonitim sluţenjem podacima iz policijskih dosjea.

Poznato je da ti dosjei koje je ostavila bivša vlast mogu i ne biti točni ni cjeloviti, i da je ta

vlast zacijelo uklonila dosjee onih svojih privrţenika koji bi i dalje mogli djelovati. Javnim

iznošenjem tih, po svojoj naravi povjerljivih a po sadrţaju ipak nesigurnih podataka, kao i

prijetnjama o mogućem objavljivanju takvih dosjea, stvara se u našoj javnosti ozračje

nesigurnosti i straha koje ne priliči demokratskoj zakonitosti.

Istodobno se događa da i vrlo odgovorni politički djelatnici uzajamno jedan drugoga

ocrnjuju objavljivanjem navodnih podataka i prijetnjama o iznošenju još neobjavljenih

podataka koji teško ugroţavaju ugled, dobar glas i podobnost za javno djelovanje. Premda se

i u svijetu koji se naziva demokratskim javljaju takve pojave, duţnost nam je istaknuti

kršćanska i humanistička etička načela po kojima je to nedopustivo i čovjeka nedostojno.

Neka se političari nameću sve boljim programima za drţavno i narodno dobro, a neka ne

nastoje jedan drugoga onemogućiti ozloglašavanjem. Ako, pak, netko o drugome ima

podatke koji govore o kaţnjivoj krivnji, neka se s njima obrati zakonitim ustanovama

tuţilaštva i suda.

Pojave o kojima govorimo izravno se protive ne samo sigurnoj kršćanskoj etici, nego i

Ustavu Republike Hrvatske. Ĉlanak 28. toga Ustava potvrđuje da je svaki građanin javno

neduţan dok mu se sudskom presudom ne utvrdi krivnja. Ĉlanak 29. čak ističe da se dokazi

pribavljeni na nezakonit način ne mogu uporabiti u sudskom postupku. Ĉlanak 35. svakom

građaninu jamči štovanje i pravnu zaštitu njegova osobna i obiteljskog ţivota, dostojanstva,

ugleda i časti. Ĉlanak 36. kaţe da je sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika

općenja zajamčena i nepovrediva, a članak 37. svakom jamči sigurnost i tajnost osobnih

podataka.

Iz Ustava je, dakle, jasno da nitko, ni Sabor, ne smije nikoga ovlastiti da prikuplja

povjerljive podatke u drugu svrhu osim za pokretanje zakonite optuţnice. Drugačija

upotreba tih podataka mora se smatrati s kršćanskog stajališta teškim grijehom ogovora i

klevete, a s drţavnog stajališta kršenjem Ustava i zakona.

Apostol Pavao u svojim poslanicama (Rim 1,29-30; 1 Kor 6,10) izričito isključuje

klevetnike iz Kraljevstva Boţjega. Sv. Toma Akvinski smatra da ozloglašavanje spada među

najteţe grijehe protiv bliţnjega, odmah nakon ubojstva, teţi od krađe. Najnoviji Katekizam

Katoličke Crkve potvrđuje taj sigurni stav osobito u točkama 2477 i 2479. Sv. Bernard ističe

da je onaj tko drugoga ozloglašuje trostruki ubojica; jer ubija svoju dušu, dušu onoga koji ga

sluša i dušu onoga kojeg ozloglašuje.

Smatramo da je ovo teško i odgovorno doba, kad smo svi pozvani pridonositi izgradnji

što čovječnijih međuljudskih odnosa u nezavisnoj i demokratskoj drţavi, doista potrebno

snaţno isticati navedena kršćanska načela i sprečavati spomenute zle pojave.

Predsjednik Komisije“

biskup Marko Culej

______________________________

GK, 29. svibnja 1994., str. 1. i 3.

9. lipnja 1994.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE:

Ponovno diţemo odlučno svoj glas u obranu osnovnih ljudskih i građanskih prava i

sloboda svojih vjernika, ali i svih drugih obespravljenih ljudi.

Obraćanje svjetskoj javnosti i biskupskim konferencijama Europe.

Već smo više puta svjetskoj javnosti očitovali svoje zabrinutosti i vapaje u ime napaćenih

i obespravljenih ljudi naših biskupija. Ponovno diţemo odlučno svoj glas u obranu osnovnih

ljudskih i građanskih prava i sloboda svojih vjernika, ali i svih drugih obespravljenih ljudi.

Posebno ţelimo upozoriti domaću i svjetsku javnost, sve Biskupske konferencije Europe i

svijeta, druge crkvene institucije, humanitarne organizacije, kao i sve drţavne i političke

forume na sve dramatičnije stanje vjernika katolika na okupiranim područjima Bosne i

Hercegovine i Republike Hrvatske.

Gorko nas boli činjenica da se pred očima kršćanske i demokratske Europe nasilno

uništavaju tri njezine katoličke biskupije: Banja Luka, Sarajevo i Trebinje. Neduţni i

nezaštićeni pripadnici Katoličke Crkve trpe najteţa poniţenja, progone, a nerijetko i

ubojstva. Lišeni osnovnih ljudskih prava i sloboda, prepušteni su sili bezakonika i samovolji

progonitelja. Prisiljeni su napuštati svoja višestoljetna ognjišta i bjeţati drugamo, najčešće u

potpunu neizvjesnost.

Prije rata, 1991. godine, Vrhbosanska – sarajevska nadbiskupija je imala 528.000

katolika u 144 ţupe. U ovom ratu nasilno je prognano oko 350.000 katolika, 45% crkava

uništeno, a 30% jako oštećeno ili demolirano. Ostali dio vjernika ţivi ili pod pritiskom ili u

velikoj neizvjesnosti.

U mostarsko-duvanjskoj i trebinjsko-mrkanskoj biskupiji od 210.000 katolika protjerano

je oko 25.000, a veliki je dio biskupije nepristupačan. Preko 40 crkava i crkvenih objekata je

srušeno ili oštećeno.

Banjalučkoj biskupiji, koja je prije rata brojala 110.000 katolika, prijeti opasnost da na

4/5 njenog teritorija crkveni ţivot bude potpuno uništen, jer je već sada na tom teritoriju

srušeno 50% crkava i drugih crkvenih objekata, dok je još 45% drugih crkava i crkvenih

objekata teţe ili lakše oštećeno, a 3/4 vjernika izbjeglo ili protjerano. Još uvijek se vjernici

katolici protjeruju unatoč činjenici, da na tom području nije bilo nikakvih oruţnih sukoba, i

unatoč izrazitog miroljubivog drţanja katolika kroz cijelo vrijeme rata u Bosni i

Hercegovini.

Ako se to nasilje odmah ne zaustavi, bit će uništene spomenute biskupije, koje imaju

svoju tisućljetnu povijest u Bosni i Hercegovini.

Slično će se dogoditi i u dijelovima biskupija na području Republike Hrvatske, gdje je

tamošnjim biskupima zapriječen pohod ţupama, i u kojima je razoreno i uništeno 115

njihovih ţupa, a prognano oko 245.000 katolika zajedno sa svećenicima, redovnicima i

redovnicama.

Sve vas stoga pozivamo da s nama odlučno dignete svoj glas, kako bi se konačno

zaustavila ova bezakonja, okrutnosti i uništenja te ispravile nepravde.

Nadamo se da će stotine milijuna katolika i drugih kršćana, ujedinjeni u molitvi i

kršćanskoj solidarnosti, pronaći put do najodgovornijih čimbenika, kako bi civilizirana

Europa uklonila ovu uţasnu moralnu ljagu iz svoje sredine.

Mi se i dalje neumorno zalaţemo za poštovanje i obranu ljudskih i građanskih prava

naroda, manjina i svih ljudi; za ostvarenje pravedna mira, što uključuje pravo na povratak

svih prognanih na njihova ognjišta i pravo na ţivot dostojan civilizirana čovjeka.

Zahvaljujemo svim dobročiniteljima, koji nam pomaţu podnositi ove patnje.

Franjo kard. Kuharić,

nadbiskup zagrebački i predsjednik HBK

Mons. Vinko Puljić,

nadbiskup vrhbosanski i metropolit

vrhbosanske metropolije

U Zagrebu, 9. lipnja 1994.

____________________________________________________________________ GK, 19. lipnja 1994., str. 1; SV HBK, 1/1994, str. 14–15; VB, V(CVIII), 1–4/1994., str. 61.

U kolovozu, 1994.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Papa nadilazi sve podjele, sve sukobe i sve granice univerzalnošću svoga poslanja.

Izvadak iz poruke pred dolazak pape Ivana Pavla II. u pohod Hrvatskoj. Posjet Svetoga Oca je uvijek pastoralni posjet kojim Papa ţeli potvrditi svoju pastirsku

sluţbu i odgovornost prema svakoj mjesnoj Crkvi koju posjećuje u bilo kojem narodu i u bilo

kojoj drţavi. On dolazi kao Petrov nasljednik svojim vjernicima da ih učvrsti u vjeri, da ih

još dublje svjesnije poveţe u zajedništvu Katoličke Crkve. Stoga ga i mi očekujemo s tom

vjerom da mu izrazimo svoju odanost i svoju zahvalnost za sve što je činio i što čini za

dobrobit hrvatskog naroda i cijele Hrvatske. Posjet Svetoga Oca je zaista povijesni događaj

koji će biti upisan u našu povijest. To je njegov susret s našom sadašnjošću, ali i s našom

prošlošću ustrajne vjernosti i povezanosti s Petrovim nasljednicima! Njegove poruke su

poruke mira; zauzima se za odnose među narodima i drţavama da budu pravedni, da se

poštuje sloboda svih i da ljudska osoba bude zaštićena u svojim neotuđivim pravima. Papa

nadilazi sve podjele, sve sukobe i sve granice univerzalnošću svoga poslanja. Predstavlja

Isusa Krista a Krist je ponuda spasenja svakom čovjeku u svakom vremenu i svakoj

civilizaciji.

Stoga je njegova ţelja bila da posjeti ne samo Hrvatsku nego i Sarajevo. Ţelio je posjetiti

i Beograd da prođe ovim prostorima kao anđeo mira! Njegovo poslanje ima svoj izvor u

Isusu Kristu i njegovu Evanđelju i zato ţeli tom svjetlošću istine i ljubavi osvijetliti misli,

savjest i srce svakog čovjeka.

Molimo da posjet Svetoga Oca u Hrvatsku bude blagoslovljen duhovnim plodovima

obnove i kršćanskog ţivota. On će zaista govoriti cijelom narodu, svim stanovnicima

Hrvatske povezan sa svima televizijom i radijem.

[…]

___________________________

GK, 14. kolovoza 1994., str. 1. Sredina listopada, 1994.

HRVATSKI BISKUPI:

Deseci tisuća naših prognanika kako iz Hrvatske tako i iz Bosne i Hercegovine izrazili

su volju da mirno i slobodno počnu ţivjeti na svome, obnavljati ţivot te izgrađivati pravedno

društvo čiji će članovi biti sloţni i solidarni. Izvadak iz pisma vjernicima.

Mjesec dana nakon velikoga euharistijskog slavlja, što smo ga u tako velikom broju, uz

toliko vjere i poboţnosti proslavili sa svetim ocem Ivanom Pavlom II. u Zagrebu, upravljamo

vam ovo pismo.

Hrvatska biskupska konferencija je na svom redovitom zasjedanju od 11. do 14.

listopada, kao prvu točku dnevnog reda razmatrala pohod Svetog Oca našoj domovini i

sadrţaj poruke koju nam je on uputio. Mi biskupi, međusobno smo iznijeli iskustva o tome

kako je doţivljen i proslavljen naš susret sa Svetim Ocem, na kakav je odjek taj znameniti

događaj naišao u domovini i u svijetu; te što nam treba činiti da bi pohod Svetog Oca, a

posebno njegove pouke i poruke, urodile trajnim plodovima kršćanskog ţivota u našem

narodu.

[…]

1. Boravak Svetog Oca u Zagrebu – posebno kada se uzme u obzir napor koji mu je za to

bio potreban u okolnostima oporavka – izraţava duboku povezanost naše Crkve i

nasljednika sv. Petra. U stradanjima koja su nas pogodila i koja nas još uvijek tište, ta ţrtva

njegova napora, molitva za mir i riječi ohrabrenja za sve koji se trude oko pravedna mira u

Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, imaju veliko značenje i poticajnu snagu. Ĉlanovi smo

Crkve kojoj je Isus Petra i njegove nasljednike postavio na čelo da budu učitelji kršćanskog

ţivota, da predsjedaju u ljubavi. Mi stoga poruku Svetog Oca primamo s vjerničkim

poštovanjem i poslušnošću. To se uostalom pokazalo i za vrijeme samih govora Svetog Oca.

Odobravanje i prihvaćanje bilo je iskazano i paţljivim slušanjem i spontanim pljeskom, čak i

na mjestima koja se na prvi pogled mogu činiti teţa za čisto svjetovnu logiku. Posebno oni

koji su najviše stradali, deseci tisuća naših prognanika kako iz Hrvatske tako i iz Bosne i

Hercegovine okupljenih na hipodromu, izrazili su volju da mirno i slobodno počnu ţivjeti na

svome, obnavljati ţivot te «izgrađivati pravedno društvo čiji će članovi biti sloţni i

solidarni», kako reče Sveti Otac. Svaka je ţelja da se druge silom protjera s njihovih

vjekovnih ognjišta posve isključena jer smo svjesni da se pravda ne uspostavlja nepravdom.

2. Naši svećenici, redovnici i redovnice kao i pripravnici za svećenički i redovnički ţivot

primili su i prihvatili poruku koja ih učvršćuje u vjernosti Boţjem pozivu. Oni su, kao

«izabrani dio Boţjeg naroda koji je u Hrvatskoj», primili i posebnu zadaću upravo za naše

vrijeme i za naše područje: «Pomiriti ljude s Bogom i čovjeka s čovjekom». Sveti Otac nam je

osobito stavio na srce tešku ali neizbjeţnu zadaću da budemo «apostoli i svjedoci oprosta i

pomirenja», da bi naš narod smogao snage «da oprosti i, kad je potrebno, da traţi

oproštenje». U toj perspektivi spomenuo je Sveti Otac i «ekumenski dijalog» koji je «bez

obzira na sadašnje teške prilike» toliko na srcu i svećenicima i njihovim pastirima.

[…]

________________________________

GK, 23. listopada 1994., str. 1. i 3.

6. prosinca 1994.

NADBISKUPI ZAGREBAĈKI I SARAJEVSKI,

KARDINALI FRANJO KUHARIĆ I VINKO PULJIĆ:

Pravi mir moţe biti samo pravedan mir. Nepravde moraju biti ispravljene; međunarodno

priznate granice poštivane; svi prognanici vraćeni na svoja ognjišta. Apel svjetskoj javnosti i odgovornim drţavnicima.

Mi, kardinali u Zagrebu i u Sarajevu, kao predstavnici katoličkih biskupa u drţavama

Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u ime svoje subraće biskupa i svećenika, te u ime svih

vjernika na ovim našim prostorima, obraćamo se vama i svima koji su u svijetu odgovorni i

koji još mogu nešto učiniti, da se zaustavi strahota zločina u našim drţavama. Vrijeme nam

izmiče, ako već nije prekasno, a ovdje pred očima cijeloga svijeta umire čovječnost,

obezvređuje se svako međunarodno pravo i sustavno se gaze prava i dostojanstvo ljudskih

osoba i cijelih narodnih i vjerskih zajednica.

Znamo, odnosno moramo pretpostaviti, da su vama činjenice poznate iz vaših vlastitih

izvora. Tim smo više zapanjeni što ni velike sile, ni međunarodne ustanove i udruge ne

poduzimaju ništa efikasno da bi se ovo zlo zaustavilo. A uvjereni smo da sigurno postoje

moralna sredstva da se zaustavi nemoralna agresija.

Svi dosadašnji pregovori nisu smanjili ni ublaţili patnje stotina tisuća neduţnih ljudi, a

kamoli da bi zaustavili agresiju i uspostavili međunarodno pravo. Na svim područjima koja

su aktualno pod srpskom vlašću, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj, provodi se

nezaustavljivo etničko čišćenje. Katolike i muslimane, zapravo sve građane koji nisu srpske

narodnosti, tjera se iz njihovih kuća, prisilno ih se preseljava preko drţavne granice, najviše

u Hrvatsku. Pri tome su podvrgnuti mnogim nasiljima, mnogi i fizičkom mučenju, a mnogi

su i ubijeni. Dogovori se ne poštuju. Obećanja se ne izvršuju.

Istodobno velike sile traţe od onih koji su napadnuti da se pokoravaju svim diktatima

međunarodne politike. Priječi im se i zakonita obrana. Područja koja su javno stavljena pod

međunarodnu zaštitu, poput Sarajeva i Bihaća, su obasipana granatama a ţivoti ugroţeni

od snajperista.

Humanitarna pomoć nikako ili teško dolazi do ugroţenih pa su građani opkoljenih

gradova izloţeni zimi, bez hrane, lijekova, ogrjeva. I svjetska je javnost već navikla da se

agresija ne zaustavlja ni pred bolnicama, da se razaraju zdravstvene ustanove, da se ubijaju

bolesnici i ranjenici. Što je još preostalo od međunarodnog prava i opće prihvaćenih

konvencija?

Gradovi u okruţenjima su logori u kojima su stotine tisuća ljudi izloţeni gladi, zimi i

smrtnoj opasnosti.

Iz Zagreba je nedavno krenuo konvoj s hranom i lijekovima za bolnicu u Bihaću, ali je

već danima zaustavljen na početku teritorija što ga kontroliraju Srbi i UNPROFOR.

Sve ono što prodire u javnost o dogovaranju velikih sila i međunarodnih ustanova, a što

se tiče agresije u našim drţavama, samo još više ljude zbunjuje i tjera u očaj. Međunarodne

snage doista nisu izvršile ono što se od njih očekivalo, ali ako ugroţena područja, osobito

Sarajevo i Bihać, ostanu bez međunarodne zaštite, ljudi će ondje biti prepušteni strašnom

istrebljenju, kakva smo, uostalom, doţivjeli u Vukovaru i u nekim drugim našim gradovima.

Preostaje nam, makar i u posljednji trenutak, apelirati na odgovorne za zbivanja u

svijetu, da efikasno zaštite načela i praksu humanosti, prava i dostojanstvo svakog naroda

bez obzira na vjersku pripadnost. Iskustvo nas uči da je nadasve potrebno sačuvati

međunarodno priznate drţavne granice. Svako drugačije dogovaranje, makar i na visokim

razinama, znači priznavanje prava jačega, dopuštanje agresoru da se zločinima okoristi.

Pravi mir moţe biti samo pravedan mir. Nepravde moraju biti ispravljene; međunarodno

priznate granice poštivane; svi prognanici vraćeni na svoja ognjišta. Doista nam osim

molitve i patnje preostaje samo to da se obratimo vama koji moţete utjecati na političke

odluke, da se zauzmete za pravednost, slobodu i pravedan mir.

Zahvalni smo svima koji u svjetskoj javnosti diţu glas protiv zločina koji se ovdje

događaju. Posebno zahvaljujemo za kršćansku solidarnost brojnih vjerskih zajednica i

ustanova širom svijeta. Nadamo se da će se po kršćanskoj savjesti javiti i vodstvo Srpske

Pravoslavne Crkve koja je nedavno u Banjaluci odrţala sabor svojih episkopa te mu mora

biti poznato što se ondje događa.

Moramo se nadati da nas nećete prepustiti nasilju. Apeliramo na moralnu odgovornost

svjetskih čimbenika da sve naprave kako bi principi bili jači od interesa. Molimo Boga da

vas sve obdari pravom spoznajom i djelotvornom slogom.

Kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački,

predsjednik HBK

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup sarajevski

U Zagrebu, 6. prosinca 1994.

________________________________________________________

GK, 18. prosinca 1994, str. 1. i 4; SV HBK, 1/1994, str. 15–17.

Početak prosinca 1994.

BISKUPI HRVATSKE:

Socijalno i humanitarno djelovanje Crkve zadaća je i obveza svih njezinih članova.

Poslanica za Nedjelju Caritasa.

Kršćanska braćo i sestre!

Hrvatska je biskupska konferencija na svom ovogodišnjem jesenskom zasjedanju

razmatrala stanje karitativne djelatnosti na svom području. Odlučeno je da se i kod nas, kao

i u drugim zemljama, uspostavi Nedjelja Caritasa – odnosno Dan kršćanske dobrotvornosti.

Crkva u Hrvatskoj od ove će godine na treću nedjelju došašća zauzetije moliti za potrebne i

za one koji im pomaţu, razmišljat će o kršćanskom pozivu na djelotvornu ljubav, sabirnom

će akcijom dijelit svoje siromaštvo s još potrebnijima. S tom svrhom upravljamo vam ovu

pastirsku riječ.

1. Boţja riječ o djelotvornoj ljubavi

Gospodin je već u Starom zavjetu pozvao izabrani narod da se brine o potrebnima,

strancima i pridošlicama: «Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, u

kojemu god gradu na zemlji ... ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome

siromašnome bratu, nego mu širom rastvori svoju ruku i spremno mu daj što mu nedostaje

... Daji mu rado, a ne da ti srce bude zlovoljno kad mu daješ» (Pnz 15,7-10). Isus je išao još

dalje pa je sav Zakon i Proroke sveo na zakon ljubavi prema Bogu i bliţnjemu. Prispodobu o

milosrdnom Samarijancu, kojom nas je poučio da se kršćanska ljubav odnosi na svakog

čovjeka, završio je pozivom: «Idi pa i ti čini tako!» (Lk 10,37). Poslušna Kristovoj riječi: «Što

god učiniste jednome od ove moje najmlađe braće, meni učiniste» (Mt 25,40), Crkva je od

svojih početaka ţivjela djelo sluţenja bliţnjemu. U apostolsko vrijeme nju su po tome

prepoznavali: «Svi koji prigrliše vjeru bijahu zdruţeni, i sve im bijaše zajedničko» (Dj 2,44).

To je bio izazov i poziv onima izvan Crkve. I apostol Pavao je uz propovijedanje naglašavao

brigu za siromašne Crkve. Crkvi u Korintu čak je naredio: «Svakoga prvoga dana u tjednu

neka svatko od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne » (1 Kor 16,2).

2. Što je Caritas?

Razmišljanje o Boţjoj riječi nameće nam i pitanje značenja i sadrţaja riječi caritas. Ta

riječ u prijevodu znači ljubav, ali – djelotvornu kršćansku ljubav koja se daje i ţrtvuje,

ljubav koja daruje i prima, ljubav koja pomaţe nadahnuta vjerom. Dobrotvornost moţe biti

nadahnuta samo prirodnim humanitarnim osjećajem.

No kršćanska je dobrotvornost čin bogosluţja. Ona je caritas, jer svoj najdublji poticaj

prima od temeljne istine kršćanske Objave: «Bog je ljubav – Deus caritas est» (1 Iv 4,16).

Kroz povijest je Crkva na razne načine svjedočila djelotvornu ljubav, npr. otvaranjem

bolnica i sirotišta, svratišta za hodočasnike i putnike, te tako nastojala humanizirati civilno

društvo u duhu pravde i djelotvorne ljubavi. U tome su prednjačili pojedini crkveni oci i

biskupi te crkveni redovi. Socijalno i humanitarno djelovanje Crkve zadaća je i obveza svih

njezinih članova. Na to nas pozivaju i pape, posebice u socijalnim enciklikama. Nadalje,

karitativno djelovanje obuhvaća cijelog čovjeka; jer čovjeku «koji ne ţivi samo o kruhu» (Mt

4,4) potrebna je pomoć i za dušu. Još u Starom zavjetu nadahnuti pisac ističe: «Bolji je

zalogaj suha kruha s mirom, nego sa svađom kuća puna ţrtvene pečenke!» (Izr 17,1). Zato

«caritas» nije samo izmjena materijalnih nego i duhovnih dobara. 3. Hrvatski Caritas

Kršćansku dobrotvornu ljubav svjedočio je naš vjernički narod i prije u svim našim

biskupijama, a u vrijeme demokratskih promjena u Europi i u nas, mi biskupi smo je htjeli

organizirati pa smo osnovali Caritas pri Biskupskoj konferenciji (1989). On je nakon

osnutka Hrvatske biskupske konferencije pretvoren u Hrvatski Caritas (1992). U skladu s

njegovim Statutom u njega su uključeni biskupijski Caritasi sa svojim podruţnicama u

ţupama i gradovima. Hrvatski Caritas se trudio da u vrijeme ovoga nemilog rata ispuni

svoju zadaću. Plodovi tog nesebičnog zalaganja svima su očiti.

Draga braćo i sestre, dok vas mi biskupi ove nedjelje pozivamo na razmišljanje o

kršćanskoj karitativnoj djelotvornosti i na dareţljivost, ujedno odajemo priznanje tolikim

svećenicima, ţupnicima, redovnicima i redovnicama, a napose vjernicima laicima koji su bilo

kao dobrovoljci ili po duţnosti učinili toliko dobra u našoj Crkvi i narodu, koji se nisu

obazirali na poteškoće, nego su nesebično sluţili Kristu u braći i sestrama koji su stradali u

ovom besmislenom i bezdušnom ratu. Posebice ističemo poţrtvovnost naših vjernika u

inozemstvu, okupljenih oko Hrvatskih katoličkih ţupa i misija. Zahvaljujemo svima i s

radošću i s ponosom moţemo reći da je u ovim teškim danima najveći dobročinitelj

prognanicima i izbjeglicama bio i jest hrvatski vjernički narod.

U našim potrebama pomagali su nam i brojni velikodušni dobročinitelji, naročito preko

Caritasa i drugih humanitarnih organizacija iz zemalja Europe, Amerike, Australije, Afrike

i Azije. Tu se na djelu pokazala solidarnost sveopće Crkve. Ali upravo to svjedočanstvo

djelotvorne ljubavi naših dobročinitelja potiče i nas da razvijemo osjećaje za potrebe drugih.

No u posljednje vrijeme naši dobročinitelji sve više usmjeravaju svoju humanitarnu pomoć

prema još potrebnijima. Ta nas činjenica ne smije obeshrabriti nego potaknuti da i mi još

više pokaţemo svoju solidarnost.

Naš se Caritas ne smije svesti samo na primanje i dijeljenje pomoći iz inozemstva. Mi se

moramo voditi Boţjom riječju koja nam poručuje: «Blaţenije je davati nego primati» (Dj

20,25). Neka nas Nedjelja Caritasa potakne na konkretno darivanje za potrebne, pa makar i

u malome, po primjeru ţene udovice iz Evanđelja (usp. Mk 12,41-44). Moramo razmisliti što

bi se moglo i trebalo učiniti u ţupi, biskupiji, cijeloj našoj Crkvi, da se sami pobrinemo za

naše potrebne i da drugima pruţimo pomoć. Ljubav je domišljata! Sredstva koja se saberu

na Dan Caritasa dostavit će se biskupijskom Caritasu svake biskupije. Svaki «udovičin

novčić» ulazi u riznicu kršćanske solidarnosti i upisuje se u Knjigu ţivota.

Dok vam zahvaljujemo na velikodušnosti, ţelimo vam sretan Boţić i 1995. godinu, te

zazivamo na vas obilje Boţjeg blagoslova!

Vaši biskupi ____________________________

GK, 11. prosinca 1994., str. 5.

GODINA 1995.

9. siječnja 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mir je teţnja svakog poštenog srca i molitva svake vjerničke duše da se skrate ovi dani i

da zlo bude pobijeđeno dobrim, nepravda pravednošću, mrţnja pomirenjem! Govor na novogodišnjem primanju

kod Predsjednika Republike Hrvatske. Poštovani gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske!

Poštovani članovi Hrvatskog sabora i Vlade!

Poštovani predstavnici vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj!

Svima vam u ime katoličkih biskupa i u svoje ime izraţavam najbolje ţelje za novu

godinu 1995. Svima ţelim dobro zdravlje, duhovno zadovoljstvo i uspjeh u radu za opće

dobro čovjeka i obitelji, za moralni i privredni napredak svih građana Hrvatske.

Ovih boţićnih blagdana u osobnim i sluţbenim čestitkama izrečena je najčešće jedna

riječ: Mir! Ta je čarobna riječ u ustima i u srcima svih ljudi dobre volje palila svjetlo nade u

ovoj još uvijek teškoj tami nasilja i rata. Mir je teţnja svakog poštenog srca i molitva svake

vjerničke duše da se skrate ovi dani i da zlo bude pobijeđeno dobrim, nepravda pravednošću,

mrţnja pomirenjem!

Gospodine Predsjedniče, smatram da je časno i korisno u ovom novogodišnjem susretu

ponovno dozvati u sjećanje najsvjetliji događaj za našu Crkvu i drţavu u prošloj godini, a to

je posjet svetog oca Ivana Pavla II. Zagrebu i Hrvatskoj povodom 900-godišnjeg jubileja

zagrebačke (nad)biskupije i grada Zagreba. Zaista je pohod Svetog Oca, Kristova

namjesnika na zemlji, za našu domovinu u ovim teškim danima bio svjetlo nade, poruka

mira i potvrda ljudskih prava i slobode naroda!

I ovom prilikom ţelim, gospodine Predsjedniče, zahvaliti Vama i Hrvatskoj vladi,

Poglavarstvu grada Zagreba, svim institucijama i osobama za sav uloţeni trud, paţnju i

zauzetost da pohod Svetog Oca prođe u miru i dostojanstvu.

Dok su Hrvatska televizija i radio taj događaj uprisutnili u svaki dom na području

Hrvatske i izvan nje, katolički su vjernici bili usredotočeni u taj blagoslovljeni susret s

vjerom i ljubavlju prema Papi, a svi ljudi dobre volje pratili su ga s poštovanjem i paţnjom.

Dostojanstvo molitve, otvorenost srca, smirenost milijunskog mnoštva, sve je to stvaralo

ozračje mira. Ljudi dobre volje pratili su s posebnom pozornošću Papinu poruku kao govor

čistih načela ţivota, kao poruku pomirenja za častan ţivot među ljudima i narodima.

U ovom susretu, gospodine Predsjedniče, neka bude dopušteno da iznesem ponovno neke

misli iz Vašeg govora Papi, a i neke poruke Svetoga Oca onih dana 10. i 11. rujna godine

Gospodnje 1994. Neizbrisivo će to biti zapisano u povijest, a ţelimo da se odrazi i u ţivotu.

Na uzletištu prigodom dolaska Papa je rekao: „U ovom trenutku, kad prvi put stupam

na hrvatsko tlo, i dok ga s ganućem cjelivam, radostan sam što mogu pozdraviti cijelu ovu

voljenu zemlju i sve njezine stanovnike». Vi ste pak u dobrodošlici Svetom ocu oslovili ga

kao našeg zaštitnika i kao «vrhovni moralni autoritet civiliziranog čovječanstva». Kazali ste:

«Vaš posjet doţivljavamo kao posjet apostola mira i donositelja utjehe boţanskog poslanja

svim ljudima i narodima, što pate i stradavaju zbog nepravde i zlosilja u današnjem

svijetu».

Sveti je Otac u svom odgovoru na Vaš pozdrav kazao: «Danas sam ovdje, u zemlji

Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira … Na

poseban način spominjem izbjeglice i prognanike, koji se trenutno nalaze u vašoj zemlji.

Njima izraţavam, skupa s pozdravom, ţarku ţelju da se što prije mogu povratiti na svoja

ognjišta» (uzletište 10. rujna).

MIR! Na kakav to mir poziva «goloruki hodočasnik Evanđelja»? Kakav mir nudi ljudima,

obiteljima, narodima?

U oproštaju s nama na uzletištu 11. rujna Papa je kazao: «Predragi, svoju poruku vašem

narodu ţelio bih saţeto izreći upravo riječju MIR! Mir vama!» I nastavlja: «Hodočasnik

pomirenja, Papa, poziva vas da gledate na veliki jubilej 2000. godine i da se na taj povijesni

susret pripravite nastojeći na vječnim vrijednostima Evanđelja izgrađivati pravedno

društvo, čiji će članovi biti sloţni i solidarni» (govor na uzletištu 11. rujna).

Na vječne vrijednosti upozorava Papa Hrvate koji su se nedavno izjasnili 75% da su

članovi Katoličke Crkve. Ali za te vrijednosti, vječne i univerzalne, imaju sluha u intimnosti

svoje duše svi ljudi dobre volje, makar ne pripadaju zajedništvu Crkve.

Mir utemeljen na vrijednostima istine, pravednosti, ljubavi i slobode pravi je mir i

pravedni mir! To je mir koji se u srcu čovjeka ostvaruje pomirenjem s Bogom, a onda se iz

srca čovjekova prelijeva u odnose čovjeka prema čovjeku, svakom čovjeku. Taj mir ima

biblijsko ime: ŠALOM! Punina mira! To je mir koji isključuje svaku mrţnju, svađu, zavist,

pohlepu za nepravednim stjecanjem bogatstva; Šalom isključuje svako nasilje, tlačenje,

otimačinu tuđega. U tom se miru poštuje dostojanstvo svake ljudske osobe i bdije se nad

čovjekovim ţivotom već od začeća pošto je primio od Stvoritelja svoj ţivot u suradnji s

roditeljskom ljubavlju. U tom se miru brak i obitelj smatraju svetinjama.

Takav mir mogu graditi ljudi pravedni, nesebični koji se sluţe vlašću da sluţe općem

dobru, da se poţrtvovno zalaţu za pravdu i zaštitu prava svake ljudske osobe kao i slobodu

svakoga naroda. Sveto pismo kaţe: «U plemenita (čovjeka) nakane su plemenite i plemenito

on djeluje» (Iz 32,8).

Pravedni ustavi i čovječni zakoni zaštita su slabih, ugroţenih nepravdom i pogođenih

oskudicom. Nezamisliv je pravedan mir bez socijalne pravednosti! Zato psalmist govori:

«Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti» (Ps 85/84/,11).

Sveti je Otac kaza mladima na hipodromu: «Samo je Bog siguran temelj ţivota i

nepovredivog dostojanstva svakog čovjeka“ (11. rujna). A na odlasku iz Hrvatske kazao je na

uzletištu: «Budite čvrsto uvjereni da dobro mira ima svoj zadnji temelj u srcu samoga Boga»

(uzletište 11. rujna).

Naţalost, vječne vrijednosti Evanđelja u suvremenoj civilizaciji velikim su dijelom

poricane. Proţivjeli smo vrijeme kada se i u našoj domovini ideološki i institucionalno

odbacivalo Boga i sve vrijednosti koje izviru, kako kaţe Papa, iz Boţjega srca. Tako se

razarala savjest, a kada se ubije savjest, umire svako poštenje i zamjenjuje ga brutalna

sebičnost u svim ljudskim odnosima. Naţalost, te su vrijednosti poricane i u demokraciji.

Vi ste, gospodine Predsjedniče, u pozdravu dobrodošlice izrekli prevaţne riječi i dali

veliko obećanje pred Svetim Ocem, kojega ste imali čast primiti i u ovim dvorima. Kazali

ste: «Hrvatski je narod dugo i ţeljno očekivao taj posjet, do kojeg je konačno došlo u dane

ostvarenja njegovih stoljetnih teţnji da na svojoj zemlji moţe ţivjeti, u skladu s naravnim i

Boţjim zakonima, kao slobodan i suveren narod. … Pred nama je zadaća da budemo

usmjereni i na dovršenje duhovnog i gospodarskog preporoda, na načelima kršćanske

civilizacije.

Stoga, ova hrvatska vlast poklanja punu pozornost Vašem učenju o vaţnosti obitelji, o

pravu na ţivot i odgoju odgovornog roditeljstva» (govor na uzletištu 10. rujna).

To je opredjeljenje za kulturu ţivota! Hvala Vam za te riječi i za napore da u drţavi

Hrvatskoj, u pravednom miru, izgrađujemo civilizaciju ljubavi. Hrvatska je veliko gradilište

na kojem treba mnogo radnika poštenih, poţrtvovnih i stručnih, stoga treba iskrenim

dijalogom i slogom pozvati sve na posao.

Mi biskupi pozivamo sve vjernike i sve ljude dobre volje da Svemogućem Bogu upućuju

usrdne molitve za pravedan mir u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Znamo da je prema

pravednom miru strm put i teţak svaki korak. Nije lako pobijediti nepravdu. Ali pravedan

je mir ispravak svake nepravde. To znači: siguran i miran povratak svih prognanih i

izbjeglih na njihova ognjišta; to znači imati sigurne i poštovane međunarodne granice,

priznate između novih drţava na ovim prostorima; to znači poštivanje svih ljudskih prava

svakog čovjeka. «Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje» (Iz

32,17). Takav mir je Boţji dar!

Gospodine Predsjedniče, bila Vama i svima nama tim mirom blagoslovljena ova godina

Gospodnja 1995!

______________________ GK, 15. siječnja 1995., str. 3.

Konac travnja, 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Pravedan se mir ne moţe dogoditi gomilajući laţ na laţ, psovku na psovku, ubojstvo na

ubojstvo, mrţnju na mrţnju, nemoral na nemoral.

Poruka za mjesec svibanj. «Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi … s Marijom, majkom Isusovom …» (Dj

1,4)

Svibanj mjesec, mjesec cvijeća i proljetnih nada, mjesec je posvećen djevičanskoj Majci

Isusovoj! Svibanjske poboţnosti u našim crkvama privlačile su vjernike u prošlosti, ali u

ovom teškom vremenu za hrvatski narod i našu domovinu neka odaziv bude još brojniji.

U ovom mjesecu svibnju okupimo se oko Majke Isusove i molimo jednodušno i postojano

za dar pravednog mira i za obraćenje, za povratak Bogu koji je bogat milosrđem!

Ako su ljudska srca izvor zla koje se izlijeva u svijet i povijest kao poplava zagađenih

voda mrţnje, nasilja i nemorala, onda se ljudska srca moraju promijeniti da postanu izvori

pravednosti, poštenja, moralnog ţivota i pravednog mira! To je obraćenje! Obraćen je samo

onaj kršćanin koji misli u svjetlu Boţje riječi, koji shvaća čovjeka i smisao ţivota u istini

Boţje objave i nastoji ţivjeti u skladu s Boţjim načelima ţivota. To je promjena misli, srca,

savjesti!

Apostoli Isusovi suvišno su zemaljski mislili i o svom poslanju i o Otkupljenju. Stoga im

Isus reče prije uzašašća na nebo: «Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio

svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci

u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje» (Dj 1,7-8).

Nakon Isusova uzašašća okupili su se na molitvu oko Majke Isusove. Kad je Duh Sveti,

Branitelj, Duh istine i ljubavi, kao Dar Oca i Sina, proţeo njihovo unutarnje biće svojom

svjetlošću, mudrošću i jakošću, postali su obraćenici i u Duhu Svetom su shvatili svoje

poslanje i otajstvo Kristovo; u Duhu Svetom su bili hrabri i jaki da svjedoče neustrašivo i da

propovijedaju Evanđelje o Kraljevstvu Boţjem. Evanđelje je trajni Boţji poziv na obraćenje

da bi ljudi postigli oproštenje svojih grijeha. Apostol Petar na Duhove poziva slušatelje:

«Obratite se i svatko od vas neka se krsti u Ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i

primit ćete dar, Svetoga Duha» (Dj 2,38).

Pravedan svijet se ne moţe graditi na nepravdi. Bolji svijet nije moguć ako ljudi Boga

odbace iz misli i savjesti. Pravedan se mir ne moţe dogoditi gomilajući laţ na laţ, psovku na

psovku, ubojstvo na ubojstvo, mrţnju na mrţnju, nemoral na nemoral. Ţivimo u dubokoj

moralnoj krizi suvremene civilizacije koja je sijala bezboštvo i ţanje plodove nevjere.

Treba nam snaga Boţja, Sila Duha Svetoga, da bismo izišli iz mraka u svjetlost; iz

ropstva zla u slobodu sinova i kćeri Boţjih. «Tko god čini grijeh, rob je grijeha … Ako vas

dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni» (Iv 3,34.36).

Duh Sveti se dariva duši koja moli! Duh Sveti oslobađa čovjeka koji moli. Duh Sveti

ostvaruje Kraljevstvo Boţje, a to je «mir i radost u Duhu Svetom» (Rim 14,7).

Da li mi to ţelimo? Da li mi zaista pravedan mir traţimo i da li vjerujemo da se on moţe

postići samo na temeljima pravde i našeg pomirenja s Bogom?

«O kad bi narod moj slušao!»

Isus Krist – Uskrsnuli i ţivi u Crkvi i u povijesti – hoće da se okupimo oko Majke

njegove i da s njom zajedno molimo za naše obraćenje i za naš mir. Ţupe, obitelji, djeca i

mladi, bolesni i ranjeni, prognani i izbjegli, ţalosni i patnici s bilo kojeg uzroka, okupimo se

oko Ponizne i Bezgrešne i s njom molimo za dar Duha Svetoga da potrese savjest svakog

čovjeka, da na obraćenje potakne svako srce, da nadahne misli svih odgovornih za pravdu i

mir!

Isus nas potiče: «Ištite, i dat će vam se! Traţite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!»

(Mt 7,7).

Ali, «traţite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo

nadodati» (Mt 6,33).

_____________________ GK, 7. svibnja 1995., str. 3.

1. svibnja 1995. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA:

Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, poţurimo čas kada ćemo u

slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos

prema ţrtvama i prema krivcima.

Pismo o 50-oj obljetnici završetka Drugog svjetskog rata.

U mjesecu svibnju ove godine navršava se pola stoljeća od završetka drugoga svjetskog

rata. Među narodima Europe i svijeta koji komemoriraju tu obljetnicu i hrvatski narod

oţivljava povijesnu memoriju o značenju koje je za njega imao mjesec svibanj godine 1945.

Hrvatska biskupska konferencija odlučila je pridruţiti se tome povijesnom spomenu. No

Crkva će taj spomen obiljeţiti na sebi vlastiti način: spomen-činom Isusove muke, smrti,

uskrsnuća i slavnog uzašašća – prigodnim misnim slavljem. U subotu 13. svibnja 1995.

godine u svim će našim katedralama mjesni biskupi zajedno sa svojim svećenicima i

vjernicima slaviti sv. misu prikazujući – sjedinjeni s Kristovom ţrtvom – sve radosti i nade,

ţalosti i tjeskobe onog mjeseca svibnja 1945. godine.

Pamćenje ratnih stradanja

Prestanak oruţanih sukoba, bombardiranja, rušenja i umiranja, na frontama i u

pozadini, doţivjeli su narodi Europe kao veliko olakšanje, kao uspostavu mira i slobode. Na

isti je način to očekivao i hrvatski narod. To više što su se Hrvati u velikom broju borili na

strani Saveznika. No mjesec svibanj 1945. godine u Hrvatskoj se posebno pamti kao mjesec

strašnih pokolja zarobljenih vojnika i civilnog pučanstva izručenih jugoslavenskoj vojsci od

zapadnih Saveznika. Spomen tog stradanja vezan je posebno uz Bleiburg i uz «Kriţni put».

Još više, taj svibanj – za razliku od drugih naroda kojima je vraćena sloboda i demokracija –

dolaskom marksističkoga totalitarnog sustava za nas je značio nov početak progona,

zatvora, ubijanja nevinih ljudi. Mnogi su stradali samo zato što su katolici, što su katolički

svećenici, redovnici, redovnice, što su katolički biskupi. Taj martirologij optuţba je krvnika,

ali on je još više – slava Kristove Crkve.

Poslijeratne su ţrtve međutim samo nastavak stradanja koja su, posebno u Hrvatskoj i u

Bosni i Hercegovini, obiljeţila ove prostore od travnja 1941. do svibnja 1945. godine kada je

ovdje bjesnio drugi svjetski rat. Hrvatski se narod u teţnji za slobodom našao pod udarom

snaga koje su mu to poricale i okrutno ga uništavale provodeći velikosrpski politički

program. Stradanje hrvatskog stanovništva, uništavanje čitavih naselja, mučenje i ubijanje

civilnoga, nenaoruţanoga naroda obiljeţilo je te ratne godine zločinima i okrutnošću velikih

razmjera. S druge su strane postupci reţima u Hrvatskoj, osnovani na ideologiji rasne i

nacionalne isključivosti, provodili osvetu i prouzročili ţrtve koje se ne mogu opravdati

obranom, već se moraju nazvati zločinima. Tako su oruţani sukobi i zločini ostavili velik

broj ţrtava i strašna razaranja. Broj poginulih i ubijenih svih strana zahvaćenih ratom

penje se na više stotina tisuća, kako iznose trijezni i objektivni proučavatelji toga našega

tragičnog razdoblja, premda priznaju da njihovo proučavanje još nije dovršeno.

Nama se tek sada, u slobodi, nakon što je prestao monopol nad povijesnom istinom,

otvara mogućnost odati duţnu počast svim ţrtvama. Kroz prošlih pedesetak godina javna se

počast odavala samo ţrtvama jedne strane. Druge se ţrtve nisu smjele spominjati; bilo je

opasno i znati da su postojale. Mi stoga danas javno molimo za te naše sunarodnjake,

pripadnike hrvatskoga naroda, sinove i kćeri Katoličke Crkve. U mislima obilazimo poznate

i nepoznate masovne grobnice, posijane širom domovine, i u duhu kršćanske vjere molimo

vječni pokoj svima nastradalima. Time ujedno smirujemo i duše ţivih: rodbine, prijatelja,

sunarodnjaka, svih poginulih. Boţjim milosrđem liječimo duše ranjene okrutnošću i

nepravdom koja im je nanesena da iz njihova srca ne bi izvirala mrţnja i misao na osvetu.

Vjera da su pokojni u Boţjem miru, pomiruje i ljude međusobno.

Suprotni stav prema ţrtvama rata koji se kod nas sustavno i sluţbeno provodio kroz

pedesetak godina, po kome su ţrtve samo na jednoj strani a krvnici samo na drugoj strani,

raspaljivao je osvetničke misli i nakane o čemu tako tragično svjedoče i sadašnje ţrtve rata

nametnutog Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tako naše ratno poglavlje nije završeno pred

pedeset godina, kao kod drugih naroda. Duhovi se nisu razoruţali. U povijesnom času, kada

je nakon komunizma trebalo poštovati izraţenu volju naroda, pribjeglo se sili oruţja da se

zadrţi dominacija. Krvoproliće je opet buknulo da nas svojim posljedicama prati za duge

godine koje nadolaze, ako li se nepravde ne isprave i ako li se smisao ţivota i smrti, krivnje i

opravdanja ne potraţi na Kristovu putu: u njegovoj osobi, u njegovu djelu, u njegovoj riječi.

Mi ćemo stoga u ovoj obljetnici, ponizno pred Bogom i iskreno pred ljudima, odati

kršćansku počast svim ţrtvama, u prvom redu ţrtvama drugoga svjetskog rata, ali i

ţrtvama današnjim, kao i onima koje su prethodile drugome svjetskom rat na našim

prostorima te ispunile krvlju i suzama gotovo čitavo dvadeseto stoljeće. Molit ćemo vječni

mir svima nastradalima. Pravo na ţivot i dostojanstvo svake osobe pod Boţjom je zaštitom.

Stoga svakoj nevinoj ţrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne moţe biti razlike ni rasne ni

nacionalne, ni konfesionalne ni stranačke. Temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi

proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku i priliku Boţju. Pojedinačne i osobito

masovne likvidacije bez ikakva suda i dokaza krivnje uvijek su i posvuda teški zločini pred

Bogom i pred ljudima.

Stoga ćemo se kod svetoga oltara spomenuti ţrtava hrvatskog naroda i Katoličke Crkve.

Spomenut ćemo se ţrtava srpske nacionalnosti i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj.

Spomenut ćemo se ţrtava Ţidova, Roma i svih kod nas ubijenih u drugome svjetskom ratu

samo zato što su druge nacije, druge konfesionalne pripadnosti ili drugoga političkog

uvjerenja.

No, uz spomen ţrtava nuţno se povezuje i spomen krvnika, spomen krivaca za tako

brojne ţrtve. Krivci imaju svoje ime i prezime pa je i njihova odgovornost u prvom redu

osobna. Isprika da su samo izvršavali naređenja ne moţe ukinuti osobnu krivnju

neposrednih počinilaca zločina. No još je veća krivnja naredbodavaca, ideologa, tvoraca

sustava koji unaprijed planiraju krvavi obračun s neistomišljenicima. Krivnju ne isključuje

ni činjenica da se u svakom ratu počinjaju zločini. Zakonita obrana i zločin ne mogu se

poistovjetiti. Krivci su na našim prostorima bili pripadnici određenog naroda, stranog (u

drugom svjetskom ratu posebno njemačkog i talijanskog) i domaćeg – posebno srpskoga i

hrvatskoga – čije su ime okaljali svojim nedjelima. Mnogi od njih članovi su i određene

Crkve ili vjerske zajednice. Ipak, da bi zakoniti sud bio pravedan, nuţno je traţiti i poštivati

istinu i o ţrtvama i o krvnicima. Uvećavanje broja ţrtava da bi se snaţnije nametnuo ţig

krivnje čitavom jednom narodu ili skupini pogađa nevine nepravdom koju ne moţe odobriti

ni jedna iskrena savjest.

Kajanje i pomirenje

Nije glavna teţina pitanja u tome kako ţaliti ţrtve vlastite zajednice i kako prepoznati

krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred teţim

su moralnim pitanjem: Kako ţaliti ţrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj

zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Boţje i ljudsko, mir

savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na

pravednosti i istini?

Ključ odgovora nalazimo u molitvi Gospodnjoj. Sve ljude, a posebno one koji se zajedno s

nama obraćaju Bogu kao Ocu, nazivamo braćom. Zajedno s njima molimo: «Otpusti nam

duge naše kako i mi otpuštamo duţnicima našim.» U čeţnji za Boţjim oproštenjem i mi ljudi

uzajamno opraštamo jedni drugima. Ono što pohranjujemo u svojoj povijesnoj memoriji nisu

nepodmireni računi koji rađaju namisli osvete. Pamtimo zlo koje se dogodilo a nije se smjelo

dogoditi. Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci. No sadrţaju

našega povijesnog pamćenja pripada i sve ono što su činili ljudi Crkve kada su osuđivali

zločin te svesrdno zaštićivali i pomagali ugroţene u vrijeme dok je bjesnio drugi svjetski rat.

Ta kršćanska odlučnost i poţrtvovnost, posebno katoličkih biskupa u Hrvatskoj, nadahnuće

su i poticaj današnjem naraštaju. Na ovom nas putu ostvarivanja dobra te nastojanja oko

praštanja i pomirenja utvrđuje i sveti otac Ivan Pavao II. koji nam je u Zagrebu poručio:

«Traţiti oprost i sam oprostiti – tako bi mogla biti saţeta zadaća koja je pred svima, ako se

ţele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira» (Homilija na misi,

Zagreb, 11. rujna 1994.).

Spomen na pedesetu obljetnicu od završetka drugog svjetskog rata uvodi nas u pripravu

za veliki jubilej: 2.000 godina od rođenja Isusa Krista. U svom apostolskom pismu o pripravi

na taj jubilej Sveti Otac nas podsjeća da je radost jubileja na poseban način radost zbog

otpuštanja grijeha, radost obraćenja. «Pravo je stoga – nastavlja Sveti Otac – da Crkva

postaje svjesna grijeha svojih sinova … Crkva se, jer je sveta po svom pritjelovljenju Kristu,

ne umara činiti pokoru: ona uvijek priznaje kao svoje, pred Bogom i pred ljudima, grešne

sinove» (na navedenom mjestu, br. 33). Dosljedno tome, i Crkva Boţja koja je u Hrvatskoj

čini pokoru i poziva na pokoru zbog svojih sinova koji nisu svjedočili za Krista nego su bili

na sablazan svojim načinom razmišljanja i djelovanja. Tako se odnosimo i prema

počiniteljima zločina nad ţrtvama koje spominjemo a ponikli su iz katoličke sredine. U tom

duhu ponavljamo riječi sluge Boţjega kardinala Alojzija Stepinca, napisane 19. veljače

1943., kada je jasenovački logor nazvao «sramotnom ljagom» a za ubojice u njemu izjavio da

su «najveća nesreća Hrvatske». Taj sud pastira Crkve nije izgubio na svojoj snazi kroz ovih

pedeset i više godina kako je izrečen. Ţeljeli bismo se susresti i s drugim kršćanima koji će

se na isti način odnositi prema krvnicima iz svoje sredine. Ţeljeli bismo posebno da katolici i

pravoslavni u Hrvatskoj zauzmu zajednički kršćanski stav i prema ţrtvama i prema krivnji

za ţrtve, prema grijehu i prema pomirenju. Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim

činjenicama, poţurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima

javno očitovati istovjetan kršćanski odnos prema ţrtvama i prema krivcima. Molimo da to

vrijeme što prije sine!

Crkva oplakuje ţrtve, Crkva oplakuje krvnike. Ona se bori protiv grijeha i vrši sluţbu

pomirenja s Bogom i među ljudima. U vjeri i poniznosti liječi rane duše i tijela te tako

otvara čovječniju budućnost pojedincima i narodima. Crkva vjeruje u uskrsnuće tijela i ţivot

vječni te konačni sud o stradanjima i krivnjama prepušta Bogu koji je puna istina, savršena

pravda i beskrajna ljubav. Naše svećenike i vjernike potičemo da u svojoj molitvi i svetoj

misi prikaţu Bogu sve ţrtve prošlog i sadašnjeg rata i da zazivlju Boţji mir našim

vremenima.

Gospodin neka primi molitvu i pokoru našu!

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački, predsjednik HBK, v. r.

Srećko Badurina, biskup šibenski, potpredsjednik HBK, v. r.

Anton Tamarut, nadbiskup riječko-senjski, v. r.

Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski, v. r.

Marijan Oblak, nadbiskup zadarski, v. r.

Ćiril Kos, biskup đakovačko-srijemski, v. r.

Slavomir Miklovš, vladika kriţevački, v. r.

Antun Bogetić, biskup porečki i pulski, v. r.

Slobodan Štambuk, biskup hvarski, v. r.

Josip Bozanić, biskup krčki, v. r.

Ţelimir Puljić, biskup dubrovački, v. r.

Ivan Prenđa, nadbiskup koadjutor zadarski, v. r.

Đuro Kokša, pomoćni biskup zagrebački, v. r.

Marin Srakić, pomoćni biskup đakovačko-srijemski, v. r.

Juraj Jezerinac, pomoćni biskup zagrebački, v. r.

Marko Culej, pomoćni biskup zagrebački, v. r.

Marin Barišić, pomoćni biskup splitsko-makarski, v. r.

U Zagrebu, 1. svibnja 1995.

_____________________ GK, 7. svibnja 1995., str. 2.

Srpanj, 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Doţivljavao sam tešku nepravdu koja je nanesena Hrvatskoj ovim ratom. To je tipičan

agresivni rat protiv slobode hrvatskog naroda, protiv njegovih prava, protiv njegova ţivota.

Izvadak iz razgovor za Glas Koncila. […]

GK: Kao zagrebački nadbiskup i kardinal Rimske Crkve postali ste prvi i najutjecajniji

biskup Crkve u Hrvata, ali ste od Partije bili proglašeni i za neprijatelja broj jedan. Otkud

ste crpili snagu da se usprkos često javno iskazanom neprijateljstvu prema Vama odvaţno

zauzimate za dostojanstvo ljudi i hrvatskog naroda, za ljudska prava progonjenih?

Kardinal Kuharić: To je stvar vjere. Ako vjerujem, ako prihvaćam Boţju objavu, ako sam

milošću Boţjom vjeru sačuvao, onda iz te vjere gledam na konkretnu situaciju, na konkretne

odnose i na čovjeka i onda znam što je istina, što je pravda i pravo i ljudsko i narodno. Iz te

vjere u Boţju riječ zauzima se za dostojanstvo čovjeka,koje uključuje u sebi njegovu slobodu

i prava, bez obzira na to da li se to nekome sviđa ili ne sviđa. Ja se kao biskup nisam mogao

zamisliti da ću propovijedati samo neke apstraktne istine, a ne unesene u konkretne odnose,

tj. što vjera znači u konkretnom odnosu, što vjera znači za čovjeka. To vrijedi i sada. Bez

vjere ne moţemo shvatiti ni čovjeka, ni brak ni obitelj. Mi iz vjere gledamo i na odgovornost

vlasti u drţavi. U svjetlu vjere vlast je sluţenje, sluţenje dobru čovjeka. Uvijek naglašavam

sluţenje općem dobru, kako ističe i II. vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et spes.

Opće dobro nije neka apstrakcija nego je to dobro svakoga čovjeka da on ima svoju zaštitu,

sigurnost, mogućnost ţivota i rada i stana … To su prava koja su sadrţaj vjere. Zato sam se

samo ponašao po vjeri.

Već kao ţupnik iskusio sam u susretu s istraţiteljem da kad sam istinit, kad stojim na

principu prava, kad nemam nikakve osobne krivnje u odnosu prema bilo kome, kad imam

čistu savjest i čiste ruke, da mi onda nitko ništa ne moţe. Onda sam slobodan. Rekao sam

kao svećenik jednom svom sugovorniku: Ako me zatvorite, ja ću i u samici biti slobodan

čovjek.

GK: Neprocjenjiv je Vaš doprinos za očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta

hrvatskog naroda. Kako ste osobno doţivjeli uspostavu demokratske vlasti i ostvarenje

nezavisnosti Hrvatske koje naţalost nije prošlo bez prolijevanja krvi?

Kardinal Kuharić: Postoji pravo čovjeka i pravo naroda. Ĉovjek je biće raznih

pripadnosti na koje on ima pravo. Ĉovjek je po naravi član zajednice. Takva zajednica je

obitelj i zato obitelj ima posebna prava da bude zaštićena. Zatim postoje šire zajednice na

razini posla, sluţbe, mjesta, do nacionalne zajednice ili naroda. Rekao bih sa svetim ocem

Ivanom Pavlom II. da je narod jedna kolektivna osobnost. Kao što individualna osobnost

ima svoja neotuđiva prava i nepovredivo dostojanstvo, tako i narod kao kolektivna osobnost

ima pravo na slobodu, svoj dom, domovinu. Narodu slobodu jamči njegova drţava. Narod bez

drţave nikad se ne moţe smatrati slobodnim. Kad narod nema slobode, onda je poniţen,

obespravljen, lišen mogućnosti svoga ţivota u punini. To je logika prava i dostojanstva

ljudske osobe. Naš hrvatski narod koji ovdje ţivi već 13 stoljeća sa svojom poviješću,

samosviješću i kulturom, na svojem području ima pravo imati svoju samostalnost, svoju

neovisnost. Samo slobodni narodi mogu ţivjeti u prijateljstvu s drugim narodima, nikada

nije moguće prijateljstvo između potlačenog naroda i naroda tlačitelja.

GK: Jeste li vjerovali da će hrvatski narod tako brzo doţivjeti svoju samostalnu i

neovisnu drţavu?

Kardinal Kuharić: Vjerovao sam u proces demokratizacije kao što se već bio nazirao u

bivšem sustavu koji je odumirao. Ono što nije ispravno, nema mogućnosti. Uvijek sam

govorio da će iznutra iz čovjeka rasti rušenje totalitarizma. Ne moţe ni totalitarizam

zadrţati taj dah, i on se umara. Konačno rastu novi ljudi. Ona prva generacija koja je bila

nasilno potlačena, ţivjela je u strahu i nije se usudila dići glas. No već njihova djeca su

razmišljala neovisnije, a unuci još više. Tako da je proces demokratizacije nezaustavljiv. Svi

se totalitarizmi pomalo gase. Hrvatski narod imao je drţavu u nekom nukleusu već kao

federalnu republiku te se mogao predvidjeti razvoj prema osamostaljenju što bude više

slabio totalitarizam koji je Hrvatsku kao federalnu republiku drţao u šahu. No da bi došlo

do potpuno suverene, neovisne i međunarodno priznate drţave, članice Ujedinjenih naroda,

nismo tako skoro očekivali. To je iznenađenje kao što je iznenađenje i pad komunizma.

Dragi Bog se očituje katkad na očitiji način katkad diskretnije. Pad komunizma ne moţe se

shvatiti bez posebnog Boţjeg zahvata. Komunizam je bio sustav vlasti koji je kontrolirao

svakog čovjeka. Imao je u rukama svu fizičku moć da onemogući svaki pokušaj oslobađanja

kao što se dogodilo u Mađarskoj 1956, u Ĉehoslovačkoj 1968. i konačno u Hrvatskoj 1971.

godine. Sustav je bio tako organiziran i razrađen da se apsolutno mogao spriječiti svaki

pokušaj oslobađanja. Imao je policiju tajnu i javnu, drţao je sve institucije u rukama, sve

kontrolirao pa se nije moglo očekivati da će se to tako brzo srušiti. Tko je mogao očekivati

raspad Sovjetskog Saveza, velesile s atomskim i hidrogenskim bombama, milijunskom

armijom tajne policije? No ipak se najednom rasplinuo. Naţalost, mi ţivimo u takvom

civilizacijskom okruţenju da je to kod nas bilo kaţnjeno krvlju. To je znak jedne civilizacije.

Ĉehoslovačka se je razdruţila civilizacijski sa šampanjcem, a Jugoslavija se nije mogla tako

razdruţiti jer je tu sasvim druga civilizacija.

GK: Odvaţno ste kao kardinal sa svećeničkim srcem obišli gotovo sve vjernike na

bojišnicama širom naše domovine neumorno propovijedajući pravdu, ljubav i opraštanje.

Kako ste Vi doţivjeli te susrete s patnicima i s hrvatskim braniteljima?

Kardinal Kuharić: Doţivljavao sam tešku nepravdu koja je nanesena Hrvatskoj ovim

ratom. To je tipičan agresivni rat protiv slobode hrvatskog naroda, protiv njegovih prava,

protiv njegova ţivota. Taj rat Hrvatska nije htjela, taj rat hrvatski narod nije ţelio. On je

ţelio svoj mir, svoju slobodu i ţivjeti u odnosima pravednosti s drugima. Međutim, došlo je

do okrutnog rata koji je razarao, protjerivao, vršio genocid a što se cinički zove etničko

čišćenje, rušio crkve.

Osobno sam ušao u psihološko raspoloţenje da smo suočeni s nasiljem, da smo sad jedno

u tom nasilju i da se moramo podrţati i dati si nadu. Ali uvijek sam nastupao: Nemojte se

dati zavesti mrţnjom ni osvetom. To sam svuda govorio. Obrana je zakonita, obrana je

moralna, ali ne smije biti ni mrţnje ni osvete.

Posebno sam potresno doţivio boravak u Otočcu. Sluţio sam misu u crkvi bez krova, a

onaj lim kojim je crkva bila pokrivena spustio se kao zastor niz zidove. Gore otvoreno nebo,

crkva devastirana, spušteni limeni zastori koji cvile, pjevaju kako ih vjetar miče. Rekoh,

kakve mi to orgulje imamo. A narod Boţji je tu, narod pjeva i moli i vjeruje. To je bila

euharistija u jednoj mučeničkoj crkvi i ţivoj i materijalnoj.

GK: Obišli ste gotovo sve hrvatske katoličke zajednice na zemaljskoj kugli. Kako gledate

na taj fenomen i budućnost tako snaţnog hrvatskog iseljeništva koje se nastavlja i u naše

dane?

Kardinal Kuharić: Iseljeništvo se doţivi u njegovim strašnim dimenzijama tek kad ga se

obiđe. Sjećam se prvog izlaska našim iseljenicima. To je bilo 1970., nekoliko mjeseci nakon

što sam postao nadbiskup. To je došlo povodom poziva što je došao kardinalu Šeperu da

dođe u Ameriku, u Washington gdje je bila neka crkvena proslava naših iseljenika. On je bio

spriječen pa sam ja bio zamoljen da idem tamo. Tako sam prvi put došao u susret s našim

iseljenicima u SAD, Kanadi. U pet tjedana obišao sam 33 hrvatske ţupe po Kanadi i Americi

od Atlantika do Pacifika. Onda sam vidio razmjere hrvatskog iseljeništva. U Americi su

ipak bili preteţno stariji iseljenici, jer je iseljavanje u Ameriku bilo starije, ali u Kanadi sam

zatekao samo mlade obitelji, mlade očeve, mlade majke, mladiće i djevojke. Kad sam u

Torontu sluţio misu, crkva je bila tako nabijena da su djeca puzala ispod oltara. Kad sam

vidio tu mladost, onda sam zastao i rekao: Tu je Hrvatska. Kad sam došao u Vancouver,

prije mise došao mi je jedan mladi čovjek, koji je stigao u Vancouver prije 11 mjeseci, te mi

je počeo davati pouke što bismo mi biskupi trebali činiti u Hrvatskoj, ali u političkom

smislu. Mislim da sam ga prozreo, pa sam mu rekao da mi ne imponira njegova hrabrost

deset tisuća milja daleko od fronte. Teţak je psihološki problem našega iseljenika, on je sam

u tuđem svijetu, a ţeli imati oko sebe zajednicu. Zato su naši iseljenici pozivali svoje i

praznili čitava sela. Zato sam u propovijedi rekao: Hrvatska ţivi samo u Hrvatskoj! I za

svakog čovjeka koji ode, ona je manja.

Kroz 25 godina nadbiskupske sluţbe obišao sam sve kontinente gdje god ţive Hrvati i

uvijek sam podrţavao tu vjeru da predstavljaju Hrvatsku, da budu ambasadori svoga

naroda poštenjem, radinošću, slogom, mirom, dostojanstvom. Mogu reći da sam doţivio te

naše iseljenike kao ljude zauzete, radine, štedljive, kao one koji ţele nešto ostvariti na

ekonomskom polju, koji se brinu da školuju svoju djecu. Gledajući to iseljeništvo, mislio sam

koliko tu ima sposobnosti, znanja, radinosti i što bi oni učinili od Hrvatske da su bili u

Hrvatskoj i da su imali posao. Doţivio sam također da je zapravo Crkva jedina koja spašava

naše iseljenike. Da se nisu ustanovljavale hrvatske katoličke misije, ti bi ljudi zaista postali

ovce bez pastira. Kad su čitavim vlakovima dolazili naši ljudi u Njemačku, stjecište im je

bilo na kolodvoru. Kad su osnovane misije, zahvaljujući tamošnjoj mjesnoj Crkvi, osobito u

Njemačkoj koja je ne samo dala prostor nego i preuzela sve troškove, naši su ljudi dobili

ljudska okupljališta. Crkva je imala funkciju da moralno, vjernički sabire ljude, da ih čuva

što više moţe od loših utjecaja, da podrţava u njima i domoljublje i da ih uzajamno povezuje.

Crkva je bila onaj most koji je ostao neprekinut, jer smo se oduprli i nismo dopustili da se

misije politiziraju bilo s lijeve bilo s desne strane. Uvijek smo propovijedali: Crkva vam nudi

to, ali ne pripada nikome u smislu ovisnosti.

Kad smo ih posjećivali u inozemstvu, govorili smo ljudima: Ne pozivajte svoje k sebi. A

nismo im mogli reći: Vraćajte se. Ne moţe se reći: vraćajte se, a ne znaš na što. Jednom su

mi u Australiji rekli: Što nas ne pozivate kući? A ja sam odgovorio: Vi niste mene pitali kad

ste odlazili, išli ste na svoju odgovornost i sada se samo na svoju odgovornost moţete

vraćati. Riječi: vrati se, vratite se – često mogu biti demagoška fraza, jer na što će se vratiti.

Tko će im osigurati posao, krov nad glavom? Zato se vraćati moţe samo s vlastitom

odgovornošću. Crkva ne moţe reći: mi imamo tamo tisuću stanova i posao pa se vratite. U

ono vrijeme mnoge bismo pozvali u zatvor, a sada ipak moţe ih se pozivati u slobodu, ali

odgovornost odlaska i povratka je osobna.

GK: Sudjelovali ste u vrlo brojnim ekumenskim susretima, osobito s pravoslavnim

hijerarsima. Koji bi preduvjeti morali biti ispunjeni da bi bila moguća stvarna ekumenska

suradnja na ovim prostorima?

Kardinal Kuharić: Ekumenizam mora biti oslobođen ovozemaljskih interesa, računa,

propagande. Ekumenizam je apsolutno na vjerskom području. To je susret onih koji vjeruju.

Koji moţda još ne vjeruju po zajedničkom vjerovanju da bi bilo potpuno jedinstvo vjere, ali

koji vjeruju i koji se sastaju u ime vjere i u ime Boga i onda zajedno i produbljuju i svoju

vlastitu vjerničku svijest i razmišljanje kako izgrađivati odnose da bi to bio prilog jednom

boljem svijetu sloge, mira i pomirenja. To Crkve zaista moraju traţiti. Zato ekumenizam ne

smije biti u sluţbi nikakvih političkih interesa. Ako se on smatra političkim interesom, onda

on gubi svoje područje, svoj temelj i svoj razlog. To je proces koji treba zbliţiti. I onda kad su

ljudi različiti u vjeri treba pokušati naći jedno zajedništvo i suradnju, a Duh Sveti će voditi

prema konačnom jedinstvu.

GK: Imali ste i imate brojne kontakte sa stranim političarima i diplomatima. Kamo, po

Vašoj procjeni, zapravo ide danas tzv. visoka politika?

Kardinal Kuharić: Opet iz vjere smatram politiku i nacionalnu i međunarodnu

sluţenjem dobru ljudi, da je politika zaštita ljudi, jamstvo prava svake ljudske osobe i

svakog naroda i da mora imati načine da spriječi nasilja, terorizam individualni i kolektivni

kao što je ovaj rat i da se konačno ostvaruje svijet u kojem će se svaki čovjek i svaki narod

osjećati kod kuće. Svjetska politika apsolutno bi trebala iz međunarodnih odnosa isključiti

svakog tlačitelja. Za to ima moralnih sredstava da se to postigne. Politika mora biti

moralna. Ne moţe se osloboditi u svojoj savjesti nitko tko tolerira nasilje ili ga čak i

podrţava, koji mirno gleda kako padaju neduţne ţrtve nepravednog nasilja. Stoga je

svjetska politika izravno odgovorna za ovu situaciju i bit će joj na savjesti sve ţrtve što se

događaju. Koja je to zaštita npr. u Banjoj Luci gdje se ljude iz domova izbacuje, ili tko štiti

Bihać, ili tko štiti Sarajevo, tko je štitio Vukovar, tko se uzbunio kad je Dubrovnik gorio.

Morao bi postojati jaki međunarodni autoritet koji bi imao jaku riječ i koji bi mogao reći da

tko hoće biti član međunarodne zajednice, ne moţe upotrijebiti silu za neka svoja nezakonita

toboţnja prava da osvoji tuđe, da potlači drugoga. Sarajevo, grad s 400.000 duša, četvrtu je

godinu pod granatama, s mrtvima svakoga dana, bez vode, struje, plina. U Bihaću umiru od

gladi. Ljudi su u Sarajevu, kako je rekao kardinal Puljić, već izbezumljeni. Tko to tolerira?

[…]

____________________________

GK, 16, srpnja 1995., str. 4 i 5.

5. kolovoza 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Još uvijek su u ocjenjivanju situacije i u postupcima moćnih ljudi ovoga svijeta više

prisutni interesi nego načela, pa se događa da i nasilnik moţe imati prijatelje, a neduţna

ţrtva protivnike.

Izjava uz početak oslobađanja hrvatskih okupiranih područja.

Konstatiramo činjenicu. Hrvatsko drţavno vodstvo donijelo je odluku da oslobodi

okupirano područje tzv. Krajine kao međunarodno priznati dio hrvatske drţave i da to

područje uključi u ustavno-pravni poredak Hrvatske Republike.

Godine su prolazile. Mnogi su pregovori vođeni, ali nisu donijeli nikakva rješenja.

Stotine tisuća prognanika iz okupiranih područja, nepravedno i brutalno protjeranih iz

svojih domova, postavljaju pitanje Hrvatskoj vladi, međunarodnim institucijama: hoće li im

biti vraćena njihova temeljna ljudska prava da se sigurni i slobodni vrate na svoje, odakle

su bili brutalnim nasiljem protjerani? Nijedan prognanik kroz četiri godine nije mogao doći

na svoje. U takvoj nenormalnoj situaciji Hrvatska je u cjelini trpjela posljedice na svim

područjima ţivota.

Osim toga, iz tih područja napadani su od vremena do vremena hrvatski gradovi i morali

su bespomoćno trpjeti takva nasilja. U takvim okolnostima postavlja se moralno pitanje

svakoj objektivnoj savjesti za donošenje poštenog suda da li je vojno-redarstvena

intervencija moralno opravdana. Što o tome kaţe moral koji zastupa Katolička Crkva?

Drugi vatikanski sabor, imajući u vidu svijet u kojem nisu nepravde isključene, u kojem

su prisutna tolika nasilja protiv prava i protiv pravednosti, donosi načelo kada je vojna

akcija u obrani prava, slobode i mira moralno opravdana. Citiram koncilsku konstituciju

«Radost i nada»:

„Dokle god bude postojala pogibelj rata i dokle god ne bude međunarodne nadleţnosti

koja će raspolagati prikladnim snagama, dotle se neće drţavama zanijekati pravo na

zakonitu obranu nakon iscrpljenja svih mogućnosti mirnih pregovora“ (GS 79).

Dakle, načelo samoobrane je pravo koje se ne moţe zanijekati nijednoj ţrtvi nepravednog

nasilja.

Svaka pravna drţava duţna je osigurati normalan ţivot u slobodi i miru svim svojim

građanima dozvoljenim sredstvima. U Hrvatskoj je taj normalan ţivot bio zakočen

okupacijom i prekidom vitalnih prometnica; bio je opterećen brigom i troškovima za stotine

tisuća prognanika; bio je opterećen stalnom prijetnjom povremenih napada.

Moramo ustvrditi povijesnu činjenicu. Hrvatski narod prije pet godina nije ţelio rat,

ţelio je ostvariti svoje puno pravo da bude slobodan i neovisan u svojoj domovini. Iz

Hrvatske nije došla inicijativa za rat niti ţelja da se tuđe osvoji. Objektivno i pošteno sudeći,

Hrvatska je ţrtva nepravednog napada. Taj je napad prouzročio neopisive patnje

pojedincima, obiteljima i cijelom narodu. Moţe li se takvo stanje trpjeti u nedogled?

Izjednačiti ţrtvu nepravednog nasilja s nasilnikom ne znači li to izbrisati razliku između

dobra i zla?

Ako se ţrtva odlučuje da se i vojnom silom brani, pod kojim uvjetima moţe to učiniti?

Katekizam Katoličke Crkve pod br. 2309 izlaţe slijedeća načela:

„Treba pomno razmatrati stroge uvjete koji opravdavaju zakonitu obranu vojnom silom.

Takva odluka je zbog svoje teţine podloţna strogo određenim uvjetima moralne zakonitosti:

– Da je šteta koju napadač čini narodu ili zajednici naroda trajna, teška i izvjesna.

– Da su se sva ostala sredstva kojima bi se tome stalo na kraj pokazala neprimjenjiva ili

bezuspješna.

– Da postoje ozbiljni uvjeti uspjeha.

– Da pribjegavanje oruţju ne prouzroči zala i nereda većih od zla kojem se ţeli doskočiti.

Ovo su zapravo tradicionalni uvjeti nabrojeni u učenju o tzv. 'pravednom ratu'.

Procjena tih uvjeta moralne opravdanosti spada na razboriti sud onih koji su odgovorni

za opće dobro“.

To su načela i u svjetlu tih načela prosuđujemo ovu hrvatsku intervenciju.

Sigurno je da svaki čovjek dobre volje ţeli ţivjeti u miru, sigurnosti i slobodi. Ali još ne

ţivimo u takvom svijetu. Još načela pravednosti nisu provedena u međunarodnim

institucijama do tolike mjere da bi se uvijek štitila ţrtva a sprečavao nasilnik. Još uvijek su

u ocjenjivanju situacije i u postupcima moćnih ljudi ovoga svijeta više prisutni interesi nego

načela, pa se događa da i nasilnik moţe imati prijatelje, a neduţna ţrtva protivnike. Kako to

da npr. rat u Bosni i Hercegovini moţe tako dugo trajati i da se ravnodušno promatra patnja

jednog Sarajeva, Bihaća, Banja Luke; da je bez zaštite bila ostavljena i Srebrenica i Ţepa?

Sada se otkrivaju misli mnogih srdaca. Sada je više pod sudačkim okom legitimna akcija

Hrvatske da oslobodi svoje područje, nego bombardiranje hrvatskih gradova.

Ako postoji moralno pravo samoobrane, postoji i moralna duţnost da ta samoobrana

bude u granicama etičkih normi, da ne prijeđe u mrţnju i osvetu, da poštuje moralna načela

u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini. Stoga Katolička Crkva u svom Katekizmu br.

2312 kaţe:

„Crkva i ljudski razum proglašuju trajnu valjanost ćudorednog zakona za vrijeme

oruţanih sukoba“. A Koncil kaţe: „Samim tim što je rat nesrećom buknuo nije protivnim

stranama sve dopušteno“ (GS 79).

U br. 2313 Katekizam kaţe: „Treba poštivati i čovječno postupati s neborcima, s

ranjenim vojnicima i zarobljenicima“.

U skladu s tim načelima i Predsjednik Hrvatske Republike daje svoj proglas. Mi ta

načela potvrđujemo i stavljamo na savjest hrvatskim braniteljima da ih poštuju.

Sve vjernike i ljude dobre volje, koji u Boga vjeruju, usrdno pozivamo na molitvu da

Svemogući i Milosrdni Bog, svojim Svetim Duhom, djeluje u savjestima ljudi, posebno

odgovornih da se obrate svim srcem na putove pravednoga mira koji će svakom čovjeku, bilo

koje nacionalne ili vjerske pripadnosti, osigurati miran i siguran ţivot u njegovu domu, ţivot

dostojan čovjeka.

Za blagdan Velike Gospe, Blaţene Djevice Marije na Nebo Uznesene, pripravljamo se

devetnicom moleći krunicu u obiteljima i ţupama za obraćenje i pravedan mir. Dosta je

patnje! Dosta je suza i krvi! Dosta je rana i smrti! Neka odgovorni za sudbinu naroda i

svijeta donesu pravedne odluke da se gradi bolji svijet pravednosti i slobode, mira i ljubavi.

To je Boţji dar koji Bog ţeli dati obraćenim srcima. Zato usrdno molimo da svanu dani mira

i pomirenja. Svim ranjenima i oţalošćenima zbog gubitka svojih dragih izraţavam sa

zahvalnošću iskrenu kršćansku sućut.

U Zagrebu 5. kolovoza 1995.

_________________________ GK, 13/20 kolovoza 1995., str. 3.

6. kolovoza 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Ne slušaju se načela pravde, ljudskih prava i dostojanstva, nego se na prvo mjesto

stavljaju interesi.

Izvadci iz poruke upućene iz hrvatskog nacionalnog svetišta Marija Bistrica.

[…]

Iskustvo koje proţivljavamo kroz ovih zadnjih pet godina, odonda kad je hrvatski narod

odlučio svojim slobodnim izborom, svojim plebiscitom, ţivjeti slobodan, ne na tuđem nego na

svojemu, biti slobodan i neovisan da gradi svoj dom i svoju domovinu, svojim radom,

poštenjem, znanjem, odonda je to iskustvo – iskustvo patnje.

[…]

– U čemu je kriza suvremenog svijeta? Kriza je u neposlušnosti, jer čovjek više ne ţeli

slušati Boga! Ne ţeli slušati istinu, ali je odmah raspoloţen da prihvaća laţ i prijevaru.

Ĉovjek ne ţeli slušati Ljubav koja nam je objavljena na kriţu, na Gori poniţenja, ali voli

slušati zavodljive riječi pobune protiv svake istine, pravednosti i dobrote. Civilizacija je u

krizi jer čovjek ne sluša Boga, otima se Bogu. Ţeli graditi svoj svijet bez Boga. I to ne samo u

komunizmu nego i u demokraciji.

Kad slušamo o tim idejnim strujanjima u Europi, u Americi, kakve sve ideje dolaze na

svjetlo dana!

Što sve to ljudi misle? Što si sve dopuštaju? Traţe i dopuštaju si da budu apsolutno

slobodni. Što to znači: apsolutna sloboda? To znači: Bog nema prava da mojoj savjesti bilo

što zapovijeda, da mojoj savjesti bilo što zabranjuje. To je taj relativizam u moralu. To je

zapravo brisanje razlike između dobra i zla.

To se odraţava i u politici svijeta. I u odnosu prema ovom ratu! U Hrvatskoj, u Bosni i

Hercegovini, koga je zaštićivala ta politika? Zar nije trebala zaštiti one koji su napadnuti,

koji su izloţeni nasilju protiv svakog prava? Protjerivani sa svoga, zar nisu oni trebali biti

zaštićeni? A da su bili zaštićeni od početka, ne bi bilo svih tih ţrtava, svih tih razaranja,

proganjanja. Zamislite, četiri godine gleda taj politički, diplomatski svijet kako se

izgladnjuje, terorizira, ponizuje jedno Sarajevo! Gledaju kako već tri godine stoji opkoljen

Bihać! I kada se ţrtva poziva na svoje pravo da bude obranjena, zaštićena, prepuštena je

nasilju. Jer, ne slušaju se načela pravde, ljudskih prava i dostojanstva, nego se na prvo

mjesto stavljaju interesi. Tu se sukobljuju interesi moćnih, pa neka padaju slabi!

Zato i sada, kada Hrvatska punim pravom oslobađa svoje područje da moţe vratiti svoje

građane na njihovo odakle su protjerani, sada kada oslobađa i one ljude koji su ţivjeli na

tim područjima, ali pod vlašću terora, da budu slobodni, ako ţele biti slobodni, sada neki

moćni u svijetu govore o svojoj zabrinutosti i neki prijete sudom Hrvatskoj što se oslobađa!

Ali nismo čuli, kada se bombardiraju hrvatski gradovi: Osijek, Vinkovci, Sisak, Karlovac, da

izraţavaju zbog toga zabrinutost. Vidite promjenu kriterija, promjenu vrijednosti: to je izraz

ove civilizacije koja ne priznaje objektivne istine, ne priznaje objektivnog morala; napokon,

ne priznaje čovjeka! Zato su toliki bespomoćni ljudi ostali nezaštićeni, prepušteni terorizmu!

To je civilizacija moralne anarhije i strašne sebičnosti. To je opasnije ako je čovjek

moćan a sebičan. Civilizacija kriţa i preobraţenja je civilizacija ţivota i ljubavi. Ona liječi

čovjeka, njegov rad i sve njegove odnose od tog pogubnog egoizma. Ona oraspoloţuje čovjeka

da drugome bude dobar, da prema drugome bude pravedan. Zato s pravom Predsjednik

Republike Hrvatske, a sinoć smo čuli i Predsjednika hrvatske Vlade, pozivaju građane

srpske nacionalnosti na oslobođenim područjima: neka ostanu! Imaju pravo ostati! Imaju

pravo na svoj dom! Imaju pravo ţivjeti na svome sigurni, slobodni jer su i oni bili pod vlašću

jednoga brutalnog totalitarizma. To je logika civilizacije ljubavi, pravednosti. Zato smo i

poručili našim braniteljima, našim osloboditeljima: neka budu čovječni! Neka budu čovječni

i prema protivniku da on osjeti kako oni pripadaju drugačijoj civilizaciji: ne civilizaciji

mrţnje i osvete nego civilizaciji koja jednostavno ţeli dobro svima i svakome.

«Slušajte ga!» kaţe Otac nebeski! Slušajte Isusa Krista, vi koji govorite da pripadate

Europi i da je Europa kršćanska. Europa je samo toliko kršćanska koliko sluša! Koliko

poštuje Boţja načela ţivota!

Civilizacija odbacivanja Boga ugroţava čovjeka! Ugroţava svaki poredak među ljudima;

ugroţava sve odnose među ljudima i narodima i drţavama! Ugroţava onu temeljnu

ustanovu Boţju koja se zove: obitelj!

[…]

_________________________ GK, 13/21. kolovoza 1995., str. 3.

8. kolovoza 1995.

STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE:

Potičemo naše svećenike, naše prognanike kao i sve građane Hrvatske da zdušno i

ustrajno dadu svoj prilog velikom djelu obnove koja je pred nama.

Izjava o situaciji nakon oslobođenja zaposjednutih područja Hrvatske.

Naše su ţupe – u zagrebačkoj, riječko-senjskoj, zadarskoj, splitsko-makarskoj

nadbiskupiji te u šibenskoj biskupiji – iz kojih smo bili prognani u jesen 1991. godine,

konačno otvorene pastirskom pohodu svojih biskupa, povratku vjernika i svećenika.

Radi se o 68 ţupa s 97.358 vjernika. Tu su još samostani muških i ţenskih redova.

U tim dijelovima naših biskupija nalazimo pustoš i otkrivamo porušene i spaljene

domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke crkve, kapele, groblja – pogaţeno

svjedočanstvo našega tisućljetnoga katoličkog ţivota.

Nastojanja da se mirnim putem riješi ova nepravda nanesena našem narodu i našoj

Crkvi u Hrvatskoj, ostala su naţalost bezuspješna. Stoga je hrvatsko drţavno vodstvo

smatralo legitimnom i moralnom odluku da se oruţanom intervencijom povrati ono što je

bilo silom zaposjednuto i zadrţavano.

Povratak i obnova crkvenoga i društvenog ţivota na tim područjima zahtijevat će mnogo

volje, truda, sloge i strpljivosti. Svi smo pozvani dati svoj doprinos. Stoga potičemo naše

svećenike, naše prognanike kao i sve građane Hrvatske da zdušno i ustrajno dadu svoj

prilog velikom djelu obnove koja je pred nama.

U ovoj tako nagloj promjeni uočavamo međutim i činjenicu da srpsko stanovništvo tih

područja – kojega je prema popisu iz 1991. bilo oko 160.000 – u velikom broju napušta svoje

domove. To se događa na poziv Srpske Pravoslavne Crkve (usp. izjavu episkopa Longina,

Glas Koncila od 2. srpnja 1995, str. 3) i po naredbi srpskog generala Mile Mrkšića.

Vjerujemo stoga da mnogi nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Zato

podupiremo izjave i nastojanja hrvatskih vlasti koje pozivaju građane srpske nacionalnosti

da ostanu u svojim domovima te im jamče osobnu i građansku sigurnost kao i nepovredivost

imovine.

Izraţavamo nadu da će se to u potpunosti ispuniti za one koji su ostali i da će potaknuti

na povratak barem one koje ne progoni osjećaj krivnje.

Potičemo Hrvatski Caritas da se – kako je već započeo – organizira za pomoć svima koji

su u nevolji ne gledajući na razlike etničke i konfesionalne.

Pravilo stare kršćanske mudrosti «moli i radi» neka bude putokaz za duševni mir, za

obnovljenu vjernost Kristu i njegovoj Crkvi, za pošteni ustrajni napor oko stvaranja uvjeta

za ţivot obitelji, širih zajednica i čitavoga naroda.

S osjećajem poštovanja i zahvalnosti mislimo na sve koji su uloţili svoje napore i zaloţili

svoj ţivot za ostvarenje pravednoga cilja. Izraţavamo najbolje ţelje svim ranjenima a za sve

poginule upućujemo milosrdnom Bogu trajnu molitvu da ih obdari nagradom vječnoga

spasenja. Oţalošćenima, pak, ţelimo Boţju utjehu u uskrsnoj nadi.

Na cijelu Domovinu, na sve građane Hrvatske. Zazivamo obilni Boţji blagoslov.

Stalno vijeće HBK ______________________________

GK, 13/21. kolovoza 1995., str. 1.

11. kolovoza 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Mi kao Crkva također smo pozvani da se uključimo u stvaranje mogućnosti povratka.

Poruka svećenicima zagrebačke nadbiskupije.

Zahvaljujemo Bogu da mi biskupi i svećenici moţemo ponovno ući u naše ţupe koje su

bile pod okupacijom. Zahvaljujemo svima koji su u oslobođenju dijela Hrvatske domovine

uloţili tolike ţrtve a mnogi i sam ţivot.

Stoga neka se za poginule sluţi misa, ranjenima neka se posveti paţnja, a prognanim

povratnicima neka se pomaţe velikodušnom solidarnošću.

Oslobađanje nam je otkrilo da su teško oštećene sve crkve, kapele, ţupni stanovi, pa čak

i neka groblja. Drţava svojim sredstvima i opća solidarnost građana nastojat će omogućiti

povratak silom protjeranim ljudima, koji su četiri godine čekali tu mogućnost.

Mi kao Crkva također smo pozvani da se uključimo u stvaranje mogućnosti povratka.

Velika većina hrvatskih kuća na oslobođenim područjima je uništena. Koliko će trebati

sredstava da se domovi osposobe za stanovanje? Svi zajedno moramo osjetiti tu potrebu. Da

bi se vjernici vraćali, nameće nam se i briga da omogućimo i vjerski ţivot. Trebat će stvoriti

nuţne prostorije za bogosluţje i za stanovanje svećenika. Ta briga na osobit način obvezuje

Crkvu.

Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije odlučilo je da sva pomoć koja se daje za

porušene ili oštećene crkvene objekte ide preko biskupskih ordinarijata ili redovničkih

provincijalata ako se radi o redovničkim crkvama i samostanima. Razlog je toj odluci da

pomoć bude pod strogom kontrolom i da bude ravnomjerno raspoređena. Javljaju se

prijedlozi o kumstvu ţupe ili dekanata sa oslobođenim ţupama. Ta kumstva potičemo,

preporučujemo i mogu biti uspješan izraz solidarnosti, ali ih treba također prijaviti

Ordinarijatu da znamo tko koga pomaţe i u kakvom omjeru. To vrijedi i za kumstva s

inozemnim dobrotvorima. Na taj način se mnogo dobra moţe učiniti.

Zbog velikih potreba u obnavljanju oslobođenih ţupa (u zagrebačkoj nadbiskupiji 24) u

ţupama koje nisu bile zahvaćene okupacijom potrebni popravci i obnove neka se svedu na

najnuţniju mjeru koliko sama ţupa moţe podnijeti. Za takve se popravke neće traţiti pomoć

iz inozemstva.

Ustrajmo i nadalje u ustrajnoj molitvi da se završe svi sukobi pravednim mirom i da svi

građani Hrvatske, Bosne i Hercegovine mogu ţivjeti u miru i sigurnoj slobodi.

Po zagovoru Presvete Bogorodice svima ţelim Boţji blagoslov.

Zagreb, 11. 08. 1995.

______________________________

GK, 13/20. kolovoza 1992., str. 8.

13. kolovoza 1995.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURUNA:

Iz ovog pada, pada civilizacijskoga, pada duhovnoga, pada humanoga treba se izdizati,

treba se prepustiti Boţjem duhu da nas izliječi, da nas odgaja, da nas uzdiţe. Izvadci iz propovijedi u Kninu.

[…]

Ovoje čas koji svatko od nas intimno proţivljava tako da nije u stanju ni izreći značenje,

dubinu i zamašnost ovog časa. Ovo je sveti čas. I mogli bismo ponoviti riječi Svetog pisma:

«Ovo je dan što ga učini Gospodin». Ovo je dan u skromnosti, u uvjetima koji pokazuju muku

i nevolju, stradanje i patnju. Ali, ovo je kao čas u kojem je klica iznikla i obećava da će

postati stablo na kojem će počivati ptice nebeske, da se posluţimo Isusovom slikom o

gorušičinu zrnu.

[…]

Mi smo, dakle, sada na ispunjenju trećeg stoljeća moderne povijesti Knina i Crkve Boţje

u Kninu. I danas smo se ovdje okupili da nastavimo ono što je bilo nasilno prekinuto.

Okupili smo se slušati Boţju riječ, slaviti presvetu euharistiju i moliti kao što smo molili u

današnjoj zbornoj molitvi: «Kada već smijemo Boga zvati Ocem, da bi se u nama obnovio

duh sinovstva». Isus nas je ovlastio da njegova Oca zovemo svojim Ocem. On nas je ovlastio i

to nam je omogućio tako da nas je sjedinio sa sobom, pa smo mi s njime sinovi u Sinu, onako

kako je on u slici rekao: «Ja sam trs, a vi ste loze». Isti boţanski ţivot struji u njemu i u

nama ako li smo vjerni, ako li u sebi na poseban način gajimo vjeru o kojoj nam govori drugo

čitanje današnje svete mise.

Isus je neke ljude hrabro korio te im je rekao: «Vaš je otac Đavao. I vi činite djela svoga

oca». A duh sinovstva znači: kao Isus poznavati Oca, ljubiti Oca, častiti Oca, vršiti volju

Očevu. «Neka tvoja volja bude, Oče, a ne moja». Ovo su dvije vrste ljudi. Oni kojima je Bog

Otac i koji vrše djela Boţja, i oni za koje Krist govori: «Vaš je otac Đavao i vi vršite djela

svoga oca». Uzmimo samo jedno pravilo što ga baštinimo iz Svetog pisma Novog zavjeta: da

bismo bili zaista ispunjeni duhom sinovstva, treba da trajno imamo na pameti i

ostvarujemo: «Ne čini drugome ono što ne bi ţelio da drugi tebi čini. Ĉini drugome ono što bi

ţelio da drugi tebi čini». Nama se napravili ono što ne ţele da mi njima učinimo. Ova crkva

je znak. Gotovo sve naše crkve, 45 crkava do kojih sada moţemo doći, znak su da su nam

činili ono što ne ţele da mi njima činimo. Kuće, domovi – zapaljeno, porušeno, opljačkano.

Poginuli, mrtvi, izmučeni, izranjeni. Ĉinili su nam ono što ne ţele da drugi njima čine.

Ali, ne prestaje li i za nas vrijediti to pravilo? I za nas – i sada, i u ovoj situaciji – vrijedi:

«Ne čini drugome ono što ne ţeliš da drugi tebi čini. Ĉini drugome ono što ţeliš da tebi drugi

čini». Postoji opasnost, u nama je, da naša djela ne budu znak da je u nama duh sinovstva,

da nam je Bog Otac, da činimo djela Boţja. Postoji napast i postoji mogućnost da se

prepustimo te da i za nas vrijede riječi Isusove: «Vaš je otac Đavao, jer vršite njegova djela»,

ako se ne drţimo pravila: «Ne čini drugome ono što ne ţeliš da tebi drugi čini».

Tko neće razumjeti tugu, bol, uzbuđenost, pa i bijes čovjeka koji se vratio na svoje

ognjište i našao zgarište, čovjeka koji zna da mu je tamo poginuo otac ili majka? I moţda čak

zna tko je to učinio. I događa se da onda netko dođe do kuće onoga tko je to učinio i ne moţe

se suzdrţati. Ali, to nije srce odgojeno po Isusu Kristu. To još nije izgrađen karakter čovjeka

po evanđelju. I stoga, dolaziti da budemo nahranjeni Boţjom riječi, dolaziti da se hranimo

presvetim Tijelom Kristovim i da primamo njegovu snagu, njegovu milost i da se u nama

umnaţa duh posinstva – znači liječiti naše rane, liječiti naše muke, liječiti onu duhovnu

ruševinu koja je moţda često slična ovoj materijalnoj. Stoga, braćo i sestre, ovaj početak

svetog bogosluţja u crkvi sv. Ante u Kninu neka nam svima bude znak i poziv da taj novi

početak zaista bude početak nove povijesti duha, nove povijesti kršćanstva shvaćenoga u

najdubljem i bitnom smislu riječi. Da to bude povijest obnovljenog evanđelja, obnovljenog

duhovnog ţivota vjere, ufanja i ljubavi. I to ljubavi onako kako je Isus formulirao: «Ljubi

Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameću svojom, a

bliţnjega svoga kao samog sebe». Svakog bliţnjega svoga. To će u našu dušu unositi svjetlo,

smirenje, samopuzdanje i unutarnji doţivljaj čistoće savjesti, čistoće srca, čistoće našeg

duhovnog pogleda. To je ta snaga Boţja što smo je primili i pronosimo je iz naraštaja u

naraštaj kroz našu hrvatsku povijest. Primili smo evanđelje. Primili smo Isusa Krista.

Primili smo to da Boga smijemo zvati Ocem i da moţemo i smijemo moliti da on u nama

umnaţa duh posinstva.

Iz ovog pada, pada civilizacijskoga, pada duhovnoga, pada humanoga treba se izdizati,

treba se prepustiti Boţjem duhu da nas izliječi, da nas odgaja, da nas uzdiţe, da bi se tako

zaista obnovila duhovna zajednica, zajednica djece Boţje i da bi to bio onaj bitni kvasac,

kvasac u tijestu, kvasac u narodu, kvasac u prostoru, kvasac u povijesti ovdje kamo nas je

Bog poslao i postavio prije toliko stoljeća. To je dar i to je odgovornost. Primimo taj dar.

Odgajajmo u sebi tu odgovornost, da se Crkva obnovi, da se narod obnovi. Amen.

______________

GZĈ, str.358-361.

15. kolovoza 1995.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Ne moţemo bez ljudskog suosjećanja ne misliti i na one koji su do jučer ovdje na ovim

prostorima ţivjeli s nama, a onda su, bilo pod pritiskom, bilo na poziv svojih vođa napustili

ove krajeve, napustili Hrvatsku.

Propovijed u Vrpolju, kod Šibenika.

Ove godine kršćanski narod, ne samo ovdje nego u svim našim svetištima, kršćanski

narod Hrvatske slavi Veliku Gospu s posebnim osjećajem čuđenja i zahvalnosti. Nekako kao

da se oko blagdana Velike Gospe saţima u ovih posljednjih pet godina naša nacionalna i

crkvena, duhovna povijest. Sjećam se Velike Gospe 1990. Tada smo bili puni nekog ushita.

A i čudili smo se kako je to i nama udijeljeno da se otvore vrata slobode i demokracije,

nekakvog normalnog ljudskog ţivota. Ali već su se naslućivali crni oblaci, pa je ulazila u

dušu i neka tjeskoba. No, mislili smo da se neće dogoditi ono najgore. Godine 1991. za

Veliku Gospu već smo znali za ţrtve, već smo znali za prognanike. Ali opet smo mislili da to

neće ići predaleko. Samo mjesec dana poslije toga buknulo je ono najgore kod nas u Šibeniku

i šibenskoj biskupiji. Od 15. kolovoza do 16. rujna 1991. A ove tri godine – 1992., 1993.,

1994. – Velika Gospa je sabirala narod da moli, da tuguje, da vapije za mir. I na poseban

način su nam u pameti bili oni dijelovi naše domovine i naših biskupija do kojih nismo

mogli. I na poseban način su bili među nama naši stradalnici, naši prognanici i izbjeglice. I

stoga je Velika Gospa bila dan u kojem smo traţili i upijali Boţje svjetlo i Boţju snagu da

bismo mogli izdrţati, da ne bismo klonuli, da ne bi u nama nestalo nade i Boţjeg svjetla. I

tako dolazi Velika Gospa 1995. Tako smo se iznenadili. Tako smo se obradovali. Tako smo

bili ponosni i zahvalni. Zahvalni Bogu, ali i onim našima iz naših obitelji, braći, rođacima,

prijateljima, ne tuđincima, nego domaćima, koji su izvršili svoju domovinsku duţnost i koje

pratimo svojim srcem i svojom dušom, svojim ponosom, ali i svojim strepnjama.

Braćo i sestre! Tako su nam se otvorila vrata koja su bila silom zatvorena prema našem

zavičaju, prema vašim domovima, našim crkvama. Naţalost, ta vrata su morala biti silom

otvorena. Sada prolazimo tim našim selima i gardovima i naše oči upijaju pustoš a naše srce

obuzima tjeskoba. I traţimo novu snagu da bismo bili čvrsti pred odgovornošću koja nam se

nameće, da bismo bilo čvrsti i nepokolebivi u prihvaćanju svojih zemaljskih duţnosti, u

postavljanju novog temelja za neku budućnost koju će nastaviti izgrađivati oni koji dođu

poslije nas.

Ovo nije prvi put u povijesti naših krajeva, ja osobito mislim na ovaj naš hrvatski jug,

nije prvi put da se na neki način saniraju ruševine i da se počinje ispočetka. Ali, ovaj

povijesni čas ima neke svoje posebne oznake, neku svoju posebnu karakteristiku u koju još

nismo kadri svojim mislima i svojim srcem ući do kraja. Ĉini se da je to zaista nova

povijesna epoha za naše krajeve, za ove dijelove naše domovine i naših biskupija. Ali, danas

ne moţemo slaviti a da nam kroz dušu ne prolaze slike iz Dubrovnika, da nam kroz dušu i

srce ne prolaze slike prognanika iz Banjaluke i Srijema. No, isto tako mi ne moţemo bez

ljudskog suosjećanja ne misliti i na one koji su do jučer ovdje na ovim prostorima ţivjeli s

nama, a onda su, bilo pod pritiskom, bilo na poziv svojih vođa napustili ove krajeve,

napustili Hrvatsku i otišli u Srbiju. To su ljudi, to su ţene, to su djeca, to su starci, to su

bolesnici. Samo Bog se moţe uţivjeti i ući u svaku dušu i svako srce i procijeniti i prosuditi

pravednost i krivnju pojedinog čovjeka. I stoga, ta drama, braćo i sestre, koja također

zahvaća i nas i naše krajeve, na dan Velike Gospe na čist i kršćanski način biva pretvorena

u našu molitvu za sav narod, za sve ove naše prostore, za sve ovo stradanje, molitva da bi

zaista Bog opametio ljude i po mudrim i poštenim ljudima otvorio razdoblje mira,

pravednosti i slobode. I tako smo mi potpuno zaokupljeni svojom zemaljskom sudbinom i

stanjem svoje zemaljske domovine.

A danas, na blagdan Velike Gospe, nama se otvara domovina koja je na nebesima.

Marija nakon tijeka zemaljskog ţivota biva dušom i tijelom uznesena na nebo. I tako ona

svoj zemaljski ţivot, koji je ostvaren po pravilu: «Evo sluţbenice Gospodnje. Neka mi bude

po tvojoj riječi», spaja sa ţivotom u nebu. I tako ona svjedoči kako se put kroz zemlju

dovršava u nebu ako li je to ispravan put po Boţjoj volji. Stoga nas je Isus i naučio moliti da

se Boţja volja vrši na zemlji kao i na nebu. I sve nam je to potrebno u ovom času, braćo i

sestre, da u skrbi i radosti, ali i tjeskobi za našu zemaljsku domovinu ne bismo ostali

zatvoreni i obuzeti samo tim brigama i tim radostima. Jer bi se moglo dogoditi da nam

ponestane svjetla, da nam ponestane orijentacije, da zalutamo i da krivim putovima,

umjesto časti svoga naroda i svoje Crkve, navučemo na sebe prezir svijeta koji nas

promatra, ali i Boţju kaznu. Jer ništa grešno ne prolazi nekaţnjeno u čovjekovu ţivotu i u

Boţjoj pravednosti.

I pitamo se mi danas gledajući ove naše prazne prostore, opustošene prostore, gledajući

naše popaljene i porušene domove i crkve, pitamo se: «Što je u ovom času volja Boţja za nas

Hrvate katolike na ovim prostorima?» Sigurno da nitko nije tako mudar da bi mogao kratko

u nekoj formuli, kao u nekom receptu, reći i ostvariti sve ono što je pred nama kao zadatak,

kao poziv. Ali čini mi se, dok sam ovih dana obilazio naše ţupe: Ĉistu Veliku, Lišane

Ostrovičke, Piramatovce, Rupe, Dubravice, Prominu, Drniš, Knin, Gradac, dok sam sve to

gledao i promatrao, tu pustoš i prazninu, razmišljao sam: «Što bi Bog nama danas rekao?»

Pa sam se sjetio prve Boţje naredbe čovjeku kad ga je stvorio i postavio u svijet te rekao

prvim ljudima, prvom ljudskom bračnom paru: «Rastite i mnoţite se i napunite zemlju i

pokorite je sebi». Boţja riječ govori pojedinom čovjeku, pojedinoj savjesti. Govori pojedinom

muškarcu, pojedinoj ţeni. On govori i u veliki događajima i u globalnim gibanjima svijeta.

Ali, on ne mimoilazi, nego gradi na pojedinoj osobi, pojedinoj savjesti, pojedinoj vjeri i

pojedinoj odgovornosti.

I stoga, koliko god je vaţno da ovo što je pred nama smatramo velikim zadatkom

drţavnih vlasti, toliko je jednako vaţno da se svaki pojedinac ne izuzima i ne bjeţi od svojih

odgovornosti koje je moguće ostvariti zato jer je Bog u čovjeka postavio sposobnosti i talente.

Postavio je sposobnosti i talente i u čovjekovo tijelo i u čovjekovu dušu. Tu su glavni izvori

novoga. Tu su glavni izvori i mogućnosti ţivota. Tu se stvara ţivot. Tu se stvara duhovnost.

Tu se stvara kultura. Tu se stvara bolje ljudsko društvo. I stoga, koliko god je Crkva

zajednica, velika zajednica velikog mnoštva, Crkva po onome što prima od Isusa Krista

pristupa čovjeku osobno. Jer Bog svakoga znade po imenu, svakoga osobno. Nikad nismo

samo broj, nego smo neponovljiva osoba, koja jedanput zauvijek postoji i ţivi. I tako se

udubljujući u nas same u ovaj povijesni čas, u ovaj obzor naše Domovine, našeg društva,

naše Crkve i naše vjere, traţimo odgovor na pitanje: Što se to događa i kakvo to ima

značenje? Kako ćemo shvatiti i odgovoriti ovom povijesnom času da ostanemo čiste duše,

čista srca, čista oka, koje u svakom čovjeku, i onom protivniku i onom koji nam je zlo učinio,

ima sposobnost vidjeti sliku Boţju?».

Braćo i sestre! Mi Hrvati moţemo zahvaliti dragome Bogu što nas i na ovaj način, kao na

dan velike Gospe, prihvaća kao u neku duhovnu kupelj da nas pročisti, da nas iznutra

nanovo ozdravi i proţme svojim duhom, da ne bismo lutali i činili krive poteze. Jer na

krivom putu ne susreće se i ne postiţe pravi cilj, nego se dolazi u propast.

Duţan sam spomenuti pred vama svima i ovo, ali onako kako to govori Krist, kako to

govori Crkva. Drugi mogu imati svoj način govora, svoj način istraţivanja. Ĉuo sam da

strani promatrači govore da sada, poslije završetka ove oruţane intervencije na jugu (to bi

značilo ovdje oko nas, na području šibenske i zadarske biskupije, kada gledamo crkveno), da

se tu na jugu sustavno pljačkaju i pale kuće Srba koji su otišli. To oni kaţu. Ja to ne tvrdim.

Samo kaţem što sam čuo. Ja sam prolazio našim krajevima. Neke pojave sam vidio, ali ih ne

mogu protumačiti. Moţda je zaista netko išao i našao ono što mu je bilo opljačkano i oteto, a

nalazilo se u nekoj susjedovoj kući. Kaţu da ima mnogo eksploziva po tim kućama. Moţda je

došlo do neke eksplozije i onda je došlo do poţara. To je ono što sam ja vidio i što ne bih htio

tu tumačiti onako kako ne mogu tumačiti, jer je to slika samo nekih pojedinačnih čina. Ali,

govore nam i ovo: da poslije svega imamo tu i tamo poginulih koji su poginuli zbog

neumjerenog veselja uslijed slavlja zbog pobjede, a neki da su poginuli zbog toga što su

ulazili u tuđe.

Braćo i sestre! Mi znamo kako je od početka na ozbiljan način, dostojanstven, mnogo

puta opetovan sluţbeni način hrvatska vlast – oni koji su najodgovorniji – upućivala poziv

svim građanima Hrvatske, posebno onima srpske nacionalnosti. Znamo isto tako kako su

oni bili pozivani i kako im je bilo naređivano da se isele odavde. Teško je sve znati i teško je

o svemu suditi. Ali ako zaista postoji grijeh, grijeh protiv Boga i grijeh protiv čovjeka, ako je

zaista počinitelj tog grijeha naš čovjek, Hrvat, katolik, onda je grijeh nešto što Bog osuđuje.

A ako Bog osuđuje, čovjek ne moţe odobriti. Ali Bog ne osuđuje zato da upropasti, nego da

opomene i vrati natrag. Crkva ne osuđuje grijeh zato da odbaci, nego da pozove na obraćenje

i na popravak. I stoga, mi o grijehu govorimo otvoreno, ali unoseći Boţje svjetlo i Boţju

snagu da čovjek zaista ne bi zalutao, da ne bi bio zahvaćen nekim momentom, nekim časom,

nego da bi bio otvoren Boţjem svjetlu, Boţjoj pouci, Boţjem odgoju i da bismo tako taj

moralni i taj duhovni, unutarnji aspekt našega ţivota zaista razvijali da bude temelj,

osnovica, unutarnja duša svega materijalnog truda i napora, da se obnove naše kuće, da se

obnove naše crkve, da se obnovi naša Domovina.

I stoga, braćo i sestre, ponesimo iz današnjeg blagdana, ponesimo iz Velike Gospe 1995.

zahvalnost, ponesimo radost. Ponesimo zahvalnost Bogu, ponesimo ponos na svoju

domovinu, na svoju Hrvatsku. Ali, ponesimo i Boţju pouku i Boţji poziv. Ponesimo, ako

treba, i Boţji prijeko. Jer, jedno je što nas kore strani promatrači. Za mene je vaţno kori li

nas i opominje li nas Bog. Ako nas on kori i opominje u našoj pameti i našoj savjesti, onda

nema mogućnosti da pobjegnemo, nema mogućnosti da se opravdamo osim kajanja,

obraćenja i popravka. I stoga, pođimo također puni iskrene ljudske sućuti i supatnje za sve

one koje vidimo i o kojima čujemo da, kao mi nekad, sada na poziv ili pod prisilom napuštaju

svoje domove i odlaze u nepoznato. I neka se tako ispuni naša duša zahvalnošću, ali i

odlučnošću, nadom i prihvaćanjem obveza i odgovornosti. Jer, ako je ovo, kao što se čini da

jest, novi odsječak povijesti naše Domovine koji započinje, onda ćemo sljedeće Velike Gospe,

sljedećih pet godina uvijek iznova doţivljavati kao izlaz, kao korake prema boljem, kao

zahvalnost, kao otvorenu budućnost, ali i kao neprestano Boţje ispitivanje naših misli,

naših osjećaja i naših djela. Ako li je od ove Velike Gospe promijenjeno ime našim

prognanicima, pa oni sada više ne nose ime «prognanik», nego «povratnik», onda je to tako

izmijenjena situacija, tako preokrenuta sudbina da se sada više ne zatvaramo u sebe, nego

se otvaramo prema onome što je ispred nas. Misli, osjećaji, razmišljanja usmjerena su na

ono što treba učiniti. Koraci do cilja ne mogu biti preskakani. Korak po korak, malo-pomalo,

od danas do sutra, ustrajno i ustrpljivo. To je sada pitanje naše duhovne, moralne snage,

naše ljudskosti i našeg kršćanstva. Pa neka današnji dan ohrabri i razveseli naše duše.

Neka nas pouči i neka nas odgaja u onome što je bilo pravilo Marijina ţivota: da se Boţja

volja vrši na zemlji kao i na nebu. Neka nas Marija stoga odgaja, neka nas vodi. Neka nas i

kori kada je potrebno, neka nas brani i štiti. Amen.

______________ GZĈ, str.362-367.

19. kolovoza 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Zalaţemo se za pravedna rješenja, imajući u vidu da je svaka osoba, pa bila ona

muslimanske, pravoslavne ili katoličke vjere, slika Boţja koja zasluţuje dostojanstven ţivot.

Pismo Alekseju, patrijarhu moskovskom i cijele Rusije.

Vaša Svetosti!

Ispričavam se što malo kasnim s odgovorom na Vaše cijenjeno pismo.

Razumijem i dijelim Vašu zabrinutost zbog nedavnih događaja na bivšem okupiranom

području drţave Hrvatske koje se nazivalo Krajina. Suosjećam sa svakim čovjekom koji trpi

bez obzira na njegovu vjersku ili nacionalnu pripadnost. Ĉinjenica je da je Hrvatska

oslobađala svoje područje da bi se na njega vratilo 117.000 prognanih Hrvata katolika. Ali je

činjenica i to da Hrvatska vlada nije ţeljela da građani Hrvatske, srpske nacionalnosti,

napuštaju svoje domove. Neprestano je ponavljan apel Predsjednika Republike građanima

srpske nacionalnosti da im se jamče sva prava, sloboda i sigurnost i da ne napuštaju svoja

ognjišta. Međutim, veoma ţalim da je to stanovništvo odlazilo unatoč svih jamstava, a

odlazilo je na nalog svojih vlasti a također i na poziv Srpske Pravoslavne Crkve. Kao

potvrdu stava Srpske Pravoslavne Crkve posjedujemo izvještaj Europskih promatrača,

kojima je šibenski pravoslavni biskup Longin u Kninu 15. lipnja rekao da će u slučaju da

hrvatska vojska napadne Krajinu, Srpska Pravoslavna Crkva savjetovati ljudima da

napuste Republiku Srpsku Krajinu (Izvješće ECMM od 16. lipnja 1995). Stoga sam uvjeren

da mnogi hrvatski Srbi nisu po vlastitoj odluci napustili svoje domove. Na televiziji smo

mogli slušati zbunjene izbjeglice koji nisu znali odgovoriti niti kuda idu niti zašto odlaze.

Iako je s hrvatskoga okupiranog područja silom otjerano 296.000 Hrvata i drugih nesrpskih

manjina, hrvatska Vlada nipošto nije usvojila takvu metodu etničkog čišćenja, koga se

pribojavate. Kad bi se pokazale takve tendencije, Crkva u Hrvatskoj bi bila prva koja bi

ustala u obranu ljudskih prava i građanskih sloboda bez obzira na vjersku pripadnost.

Međutim, imam dojam da Vam nisu dostupne objektivne informacije o situaciji u Hrvatskoj.

Pomno pratimo rad i ponašanje civilnih i policijskih organa na sada oslobođenim

područjima tzv. Krajine i svjestan sam da ima pojedinačnih nekontroliranih ispada, ali sam

dobio garancije hrvatskih vlasti da se ulaţu maksimalni napori kako bi se sačuvala imovina

srpske manjine u Hrvatskoj i omogućili uvjeti za povratak svih onih koji ţele ţivjeti na

svojoj rodnoj grudi. Kao što ste i sami upoznati, svi sakralni objekti u vlasništvu Srpske

Pravoslavne Crkve su neoštećeni i posebno zaštićeni. Naţalost, u tom istom području, kao

što su u nedavnoj izjavi hrvatski biskupi konstatirali, mi Hrvati nalazimo pustoš i

otkrivamo porušene i spaljene domove naših vjernika, razorene i obeščašćene katoličke

crkve, kapele, groblja i, jednom riječju, pogaţeno svjedočanstvo našega tisućljetnog

katoličkog ţivota.

Ja sam neposredno po početku hrvatske oruţane intervencije istakao hrvatskoj javnosti

da, ukoliko postoji moralno pravo samoobrane, onda isto tako postoji i moralna duţnost da

ta samoobrana bude u granicama etičkih normi, da ne prijeđe u mrţnju i osvetu, te da se

poštuju moralna načela u odnosu prema protivniku i njegovoj imovini.

Osobno koristim svaku priliku istaknuti temeljne principe Evanđelja glede pravednog

mira i kršćanskih postupaka protiv svakog oblika nasilja i nepravde. Nedavno sam u

oslobođenom dijelu zapadne Slavonije posebno istaknuo potrebu opraštanja, tolerancije i

izbjegavanja osvete. Apelirao sam i apeliram od početka nametnutog nam rata na vjernike

da sačuvaju civilizaciju Evanđelja, civilizaciju vjere i civilizaciju ljubavi. Ja i moja subraća u

episkopatu, skupa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama i cjelokupnom Crkvom u

Hrvata ne prestajemo moliti Boga za milost da moţemo u ovim teškim trenucima

neokaljano vršiti Boţju volju prema evanđeoskim zakonima i neprestano molimo za

pravedan mir.

I dok ţalim zbog patnji ratom pogođenog stanovništva u Hrvatskoj, ne mogu prešutjeti

ţalost zbog teških progona i ubijanja Muslimana iz Srebrenice i Ţepe, nehumanog

izgladnjivanja stanovnika Bihaća, sistematskog etničkog čišćenja hrvatskoga i

muslimanskog stanovništva u području Banja Luke koje se već godinama odvija pred očima

cijeloga svijeta.

A dok Vam ovo pišem odvijaju se progoni i nasilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine, a

etničko čišćenje na području Banja Luke se dovršava. Taj nepravedni rat i dalje stoji kao

mač nad glavom tisuća neduţnih ljudi kako u Bosni i Hercegovini tako i u samoj Hrvatskoj.

Stoga u potpunosti dijelim Vaše mišljenje da kršćanima ostaje naravna duţnost pozivati

na uzajamno opraštanje i slogu, odbacivanje nasilja i na mirno rješavanje postojećih

međunarodnih pitanja. Crkva u Hrvatskoj to čini danomice u svakom nastupu naših

dušobriţnika, a banjalučki biskup mons. Franjo Komarica i sarajevski nadbiskup kard.

Vinko Puljić su ţivi primjeri vjere, trpljenja i zalaganja za kršćanski apostolat i pravedan

mir.

Zalaţemo se za pravedna rješenja, imajući u vidu da je svaka osoba, pa bila ona

muslimanske, pravoslavne ili katoličke vjere, slika Boţja koja zasluţuje dostojanstven ţivot,

u duhu naše Sarajevske deklaracije. Ponovit ću ono što sam nedavno poručio svjetskoj

javnosti i hrvatskom narodu. Dosta je patnji! Dosta je suza i krvi! Dosta je rana i smrti!

Neka odgovorni za sudbinu naroda i svijeta donesu pravedne odluke da se gradi bolji

svijet pravednosti i slobode, mira i ljubavi za sve ljude i narode.

Preporučimo stoga naše zajedničke napore Svemogućem Bogu po zagovoru Blaţene

Djevice Marije, da nam pomogne na putu traţenja istine, pravednosti i mira.

S osobitim poštovanjem

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački,

predsjednik Hrvatske biskupske konferencije

Zagreb, 19. kolovoza 1995.

___________________________________________________

IKA–Dokumenti, 34/1995, 24. kolovoza 1995., str. 18–19.

24. kolovoza 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ:

Apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava

svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti.

Dio propovijedi u Hrastovici. […]

U iskušenju rata moţe i kršćanin doći u veliku napast da, kad je nepravedno napadnut,

nepravedno progonjen, padne u napast mrţnje, u napast osvete, da zapravo u sebi doţivi

razaranje svoje duše, svoga srca. Baš u kušnji, u nevolji treba izdrţati, treba gorjeti kao

svijeća koja i u tami svijetli i ne da se ugasiti.

Zato smo i kroz ovaj rat pozivali naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast

mrţnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo, nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju

pravednošću, dobrotom, mirom.

Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na

blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Već je onda terorizam planuo u rat! Već

se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada:

«Bogoljublje je nuţno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše

rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mrţnje ili ţelje za osvetom. Obrana slobode i

mira je pravo i duţnost, ali uvijek u zakonitosti pravne drţave. Zato se ne smije ništa učiniti

ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo

samo izraz mrţnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko.

Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji», a to

sam kazao u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što

je pala Petrinja, i to sam ponovio pet dana kasnije u svetištu Majke Boţje Bistričke,: «Ako je

moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću

ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz

njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati

ţivot njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, moţda teško razumljivo pogaţenom i poniţenom čovjeku, pogaţenom i

poniţenom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju

biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili ţrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti

dobro, vršiti pravednost, zakoni su Boţjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi

hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja

u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!» (Kuharić: Mir je djelo pravde,

Zagreb 1995., str. 162-163).

Ĉetiri su godine prošle. Što se sve događalo kroz te četiri godine! Ima li smisla sada to

ponoviti? Mislim, braćo i sestre, da ima.

Oslobođenje područja na kojem se sada nalazimo, svi suci svijeta, ako su pravedni i

pošteni, smatrat će pravom hrvatskog naroda i pravom hrvatske drţave. Dakle, obrana i

oslobođenje je djelo pravednosti. Ali ponovno naglašavam: to se djelo pravednosti ne smije

okaljati nepravdom. I u sukobu se susrećemo s čovjekom. A taj čovjek, kakav god on bio,

čovjek je na kojega Bog misli, kojega Bog ţeli spasiti.

Sinoć smo čuli na televiziji ministra Radića kako je otvoreno kazao, da nakon što su

prošli branitelji, dolaze drugi i pale i pljačkaju kuće građana srpske nacionalnosti. Svi ti koji

pljačkaju i pale, čine djela nepravde. Kad to jedan ministar kaţe i to osuđuje i poziva da se

to ne smije događati, onda je to u logici civilizacije kojom se mi ponosimo. Nismo odgajani da

otimamo tuđe; nismo odgajani da tlačimo drugoga; nismo odgajani da budemo nepravedni.

Ako treba izvršiti pravdu, onda u pravnoj drţavi postoje pravedni sudovi, koji moraju

svakom pojedincu – ne zajednici, ne jednom narodu – dokazati da je kriv, da je zlo učinio.

Ali nitko, baš nitko nema prava sam uzimati pravdu u ruke i suditi jer bi to bilo vršenje

nepravde, vršenje nasilja.

Zato je nuţno i sada dozvati u savjest ljudi, koji se moţda smatraju vjernicima, a čine

nasilja, da se ne moţe spojiti vjera u Boga, vjera u Istinu i vjera u Ljubav s nasiljem,

mrţnjom, osvetom.

Pobjeda je u istini i pravdi; pobjeda je u dobru i ljubavi! To će biti konačna pobjeda mira!

Zato mi pozdravljamo pozive hrvatskoga Predsjednika, Predsjednika i hrvatske Vlade,

ministara, koji su na početku oslobađanja pozivali na poštovanje građana srpske

nacionalnosti, jamčili sigurnost i zaštitu, pozivajući ih da ostanu u svojim domovima. Oni

ţive u Hrvatskoj. To treba poštivati, svjedočiti i pred svijetom da mi ipak rastemo iz

evanđeoskih korijena.

Ima svjedočanstava naših prognanika koji su bili lišeni svih ljudskih prava, koji su

pretrpjeli najveće nasilje kad im je sve oduzeto, da ne razmišljaju o nikakvoj osveti, da ne

nose u duši mrţnje. Oni se ţele samo vratiti slobodni i sigurni na svoje. Ne ţele osvete;

raspoloţeni su opraštati. Makar se vraćali plačući na svoje ruševine, ne ţele mrziti.

Sjećate se kad smo sudjelovali na televiziji u «otvorenom parlamentu» kardinal Puljić i

ja, a bili su uključeni predstavnici raznih smjerova i grupa, kako je onaj naš invalid čudesno

svjedočio o opraštanju. Tu kod Topuskog izgubio je oči. Kazao je da nema nikakve mrţnje

prema onom koji mu je to učinio!

Poslije mi je kazao: Ja sam se Bogu povjerio, u Bogu ţivim i Bog u meni! To je veličina.

To je pobjeda. Braćo i sestre, to je Evanđelje! To je naviještao Isus Krist, nastavili apostoli,

pa biskupi i svećenici. To svjedoči cijela Crkva.

I mi smo ta Crkva koja na ovom dijelu Europe, često ţalosne Europe, na ovom dijelu

naše domovine mora svjedočiti civilizaciju Evanđelja; civilizaciju ljubavi. Zato apeliram na

hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka,

svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti, da se svaki osjeća

sigurnim, slobodnim i raspoloţenim da sa svim građanima pošteno i časno surađuje u

izgradnji boljega svijeta na tlu naše lijepe domovine.

Zahvalan našim braniteljima i našoj policiji za tu zaštitu čovjeka i njegovih prava, sve

povjeravam zaštiti Boţjoj po zagovoru Bezgrešne Bogorodice, da ona moli za nas da nam

Isus Krist, Knez Mira, udijeli konačan, siguran i pravedan mir u lijepoj našoj domovini!

____________________ GK, 3. rujna 1995., str. 3.

12. rujna 1995.

KOMISIJA «IUSTITIA ET PAX» HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE:

Ţalimo što su lokalno srpsko stanovništvo, političko i vojno vodstvo, a također i Srpska

Pravoslavna Crkva, prisilili narod na odlazak.

Izjava u povodu oslobađanja okupiranih hrvatskih područja.

Zalaţući se, kao promicatelji pravde i mira, za rješavanje konfliktnih situacija

nenasilnim sredstvima;

Poučeni Evanđeljem i crkvenim učiteljstvom da je svaki građanin duţan poštivati i

odrţavati pravedne zakone;

Slijedeći tradiciju katoličkog učenja da drţava ima pravo i duţnost štititi sve svoje

građane i zakone također uporabom sredstava prisile,

Hrvatska komisija Pravda i mir Hrvatske biskupske konferencije

IZJAVLJUJE

1. Hrvatska drţava, kao i svaka druga, ima pravo uspostaviti javni red i mir na svojim

područjima gdje je nastalo teško i dugotrajno kršenje ljudskih prava, moralnih načela,

legitimnog ustavnog poretka, te zakonskih normi međunarodnog prava.

2. Ţalimo što je akcija Hrvatske vojske i policije imala za posljedicu, makar i neizravnu,

odlazak velikog broja građana srpske narodnosti s područja pobune u Republici Hrvatskoj.

Također ţalimo što su lokalno srpsko stanovništvo, političko i vojno vodstvo, a također i

Srpska Pravoslavna Crkva, prisilili narod na odlazak.

3. Ističemo da svatko ima pravo povratka u svoj dom te podupiremo drţavne vlasti u

nastojanju da se odbjeglo stanovništvo vrati.

4. Uznemireni smo izvješćima da pojedinci i skupine uzimaju pravdu u svoje ruke, paleći

kuće i na druge načine oštećujući tuđu imovinu. Premda su ta djela ponajviše potaknuta

osobnom osvetom, duţnost je drţavne vlasti zaštititi osobe i imovinu na donedavno

okupiranim područjima.

U Zagrebu, 12. rujna 1995.

Predsjednik Komisije,

biskup Marko Culej

___________________________________________________________ GK, 24. rujna 1995., str. 1.; IKA – Vijesti, br. 37/95, od 14. rujna 1995., str. 20.

17. listopada 1995.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Oslobađanje hrvatskih okupiranih područja, koja su uvijek povijesno pripadala

Hrvatskoj i koja su kao takova priznata najnovijim međunarodnim dokumentima bilo je

moralno pravo Hrvatske drţave. Govor na susretu Svetog Oca i biskupâ s prostora bivše Jugoslavije.

Na Vaš očinski poziv, danas su okupljeni oko Vas, u vašem domu, biskupi novih triju

biskupskih konferencija, koje ste potvrdili u tri drţave: biskupi Hrvatske biskupske

konferencije, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, biskupi Biskupske

konferencije Slovenije, zatim biskupi iz Makedonije, biskupi iz Crne Gore, Srbije i

Vojvodine. To je područje bivše Jugoslavije.

Srdačno Vam zahvaljujemo za Vaš poziv kojim ste nas sabrali da čujete nas i naša

razmišljanja o pitanju mira u našim prostorima. Pozvali ste nas da zajedno razmišljamo na

kojim načelima ostvariti mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, koje trpe teške posljedice

nametnutog rata.

Prije nego započnemo ovaj radni susret, čast mi je i posebna radost da Vam u ime svih

nas izrazim najsrdačniju čestitku povodom 17. godišnjice Vašeg izbora za rimskog biskupa,

nasljednika sv. Petra. Upravo jučer, na blagdan sv. Hedvige, Boţja Vas je Providnost,

svojom boţanskom odlukom, pozvala iz daleke zemlje da Vam povjeri Crkvu Boţju, po svem

svijetu raširenu, da joj predsjedate kao učitelj istine i kao predvodnik u ljubavi.

U tijeku 17 godina Vašeg sluţenja Crkvi obilovala je u Vama milost Duha Svetoga da

hrabro, jasno i odlučno naviještate vjeru i Boţja načela ţivota u doba relativizma,

hedonizma, subjektivizma kada se, naţalost, mnogi odvraćaju od istine polazeći za

učiteljima koji im gode ušima (usp. 2 Tim 4,3).

Vjernost Isusu Kristu, ljubav prema Crkvi, naviještanje zahtjevnog Evanđelja

suvremenoj civilizaciji pribavlja Vam mnoge protivnike, nanosi Vam i patnje, a vrhunac je

bio atentat na Vaš, nama dragocjeni ţivot. Međutim, vjerni sinovi i kćeri Crkve i svi ljudi

dobre volje zahvalni su Vam da, braneći Istine Boţje, branite na najistinskiji način

nepovredivo pravo ljudske osobe, dostojanstvo obitelji i dostojanstvo svakog naroda, s

pravom na slobodu i mir. Dok uporno propovijedate riječ Boţju bilo to zgodno ili nezgodno –

sa svom poukom i strpljivošću (2 Tim 4,2), branite nepovredivost ţivota svakog ljudskog

bića, počevši od njegova začeća pa sve do smrti. Istina, pravednost, poslušnost Boţjim

zakonima temelji su osobnog i obiteljskog ţivota, uvjeti su pravednih odnosa u miru među

narodima i drţavama. Mi Vam za sve to od srca zahvaljujemo.

Mi Vam osobito zahvaljujemo za Vaše stalno nastojanje da se u Hrvatskoj i u Bosni i

Hercegovini zaustavi nasilje, da zašuti oruţje i da se uspostavi pravedni mir u kojemu će svi

ljudi i narodi, kao i nacionalne manjine, biti poštivani, sigurni i slobodni u pravednom miru.

Molimo svemogućeg Boga, po zagovoru Presvete Bogorodice, koju ste na osobit način

izabrali za Majku svoga ţivota i svoga Pontifikata, da Vas stalno krijepi puninom darova

Duha Svetoga, da Vas tješi u kušnjama, da Vas uzdrţi u dobrom zdravlju i da svojim

blagoslovom umnaţa uspjehe Vaših putova, Vaših susreta, Vašeg naviještanja Evanđelja.

Osobito smo Vam i ovom prilikom zahvalni da ste učinili veliku radost Crkvi u

Hrvatskoj i hrvatskom narodu kad ste posjetili Zagreb i Hrvatsku 10. i 11. rujna prošle

godine, povodom 900. obljetnice osnutka zagrebačke biskupije.

Sada neka mi bude dozvoljeno navesti nekoliko misli i činjenica s obzirom na temu

našeg susreta. Tema je mir. Da bismo temu mira što dublje analizirali, potrebno je

poznavati neke povijesne činjenice. Poznavanje povijesti nuţno je da bi se razumjeli uzroci

bilo kojeg konflikta među narodima. Dobro poznavanje povijesti pomaţe također kako

pronalaziti i predlagati pravedna rješenja.

Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti – trajan pokoj i uzdanje (Iz 32,17). Za takav

mir mi molimo, takav mir ţelimo. Na takav mir imaju pravo svi ljudi i svaki narod. To nije

mir ropstva; to nije mir kapitulacije pred nasiljem jačega; to nije mir koji bi brisao razliku

između dobra i zla, koji bi izjednačio neduţnu ţrtvu i nepravednog napadača.

Naţalost, moţemo tvrditi da su kroz povijest ratovi među narodima imali svoje uzroke u

nepravdama, kada su jači htjeli nametnuti svoju volju slabijima, kada su ţeljeli osvojiti tuđe

i pokoriti drugoga.

Kazao sam da je potrebno poznavati povijest da bi se razumjeli problemi u sadašnjosti.

Ţelim samo u kratkim crtama iznijeti bitne povijesne činjenice koje se tiču Hrvatske i

hrvatskog naroda.

Hrvatski narod svakako spada među najstarije narode Europe koji na području svoje

sadašnje domovine ţivi svoju povijest gotovo 14 stoljeća. Prošlih godina slavili smo 13

stoljeća pokrštavanja Hrvata u zajedništvu Rimokatoličke Crkve. U prvim stoljećima naše

povijesti na našem tlu, na obalama Jadranskog mora, konstituirana je hrvatska drţava.

Imali smo svoje knezove i svoje kraljeve. Godine 925. vatikanski dokumenti po prvi put

biljeţe hrvatskoga kralja Tomislava. Prije toga 879. godine hrvatski vladar Branimir pisao

je Papi Ivanu VIII. i u tom vremenu raskola između Istočne i Zapadne Crkve on svjedoči

Papi svoju opredijeljenost i vjernu poslušnost zajedništvu Rimske Crkve. Papa Ivan VIII.

odgovara mu prelijepim pismom 7. lipnja 879., da je na blagdan Spasova slavio misu nad

grobom sv. Petra i zazvao Boţji blagoslov na Branimira, njegovu zemlju i njegov narod.

U vrijeme Pape Grgura VII., hrvatskog kralja Zvonimira krunio je papin legat Gebizon

1075. godine. Kralj Zvonimir opet obećaje papi vjernost i obvezuje se da će u svom

kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice, brinuti se za pravednost da jaki ne

potlači slaboga.

Međutim, sjeverni dio Hrvatske potpao je pod vlast ugarskog kralja Ladislava, koji je

1094. osnovao u Zagrebu biskupiju. Pošto je izumrla dinastija hrvatskih kraljeva, hrvatski

velikaši s ugarskim kraljem Kolomanom učiniše ugovor Pacta conventa 1102. godine.

Snagom toga ugovora Hrvatsko kraljevstvo ulazi u personalnu uniju s ugarskim

kraljevstvom: zajednički im je kralj, ali Hrvatska kao i Ugarska zadrţavaju svoje političko

uređenje.

Srbi su poslije došli na područja Hrvatske koja su bila okupirana od Turaka!

Kad je utrnula ugarska kraljevska dinastija, Hrvatski sabor 1. siječnja 1527. izabire za

kralja Ferdinanda Habsburgovca, austrijskog vladara. Tako ulazi u personalnu uniju s

austrijskim vladarima, ali uvijek zadrţavajući svoj sabor, svoj naslov i svoga bana, koji je

upravljao hrvatskim kraljevstvom u ime austrijskog cara, a hrvatskog i ugarskog kralja.

Godine 1918. raspada se austrougarska monarhija. Hrvatski sabor proglašuje

neovisnost Hrvatske od Austrije i Ugarske. Otpor protiv Austrije i Ugarske u to vrijeme

vodila je skupina hrvatskih političara koji su odlučili da se Hrvatska ujedini sa Srbijom. To

je učinjeno 1. prosinca 1918. godine. To ujedinjenje nije bilo po volji hrvatskog naroda.

Srpska je vojska zapravo okupirala Hrvatsku. U Zagrebu su bile demonstracije protiv tog

ujedinjenja i to su beogradski političari nazvali oslobođenjem. Na glavnom trgu grada

Zagreba srpska je vojska pucala u demonstrante 5. prosinca 1918. i ubila je nekoliko ljudi.

Progon Hrvata je već započeo. Ta se nova drţava zvala, diktirana više mirom u Versaillesu,

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Srpski političari smatrali su tu drţavu povoljnom

mogućnošću da ostvare ideju velike Srbije u kojoj će Srbi biti dominantan narod. Ta je

drţava bila sastavljena od raznih naroda, kultura, jezika, vjera. Da bi se mogla odrţati bilo

je nuţno poštivati razlike, identitete, povijesti svakog naroda. To se moglo ostvarivati samo

na dosljednom poštivanju pravednosti i prava. Toga nije bilo. Na opravdane zahtjeve

hrvatskog naroda, da bude ravnopravan i slobodan ekonomski, politički, kulturno,

odgovaralo se nasiljem, progonima, sve do ubijanja istaknutih predstavnika hrvatskoga

naroda.

Tragičan događaj u povijesti te drţave dogodio se 20. lipnja 1928 godine, ni deset godina

nakon ujedinjenja. U beogradskom parlamentu izvršen je atentat na hrvatske

parlamentarce koji su bili izabrani od hrvatskog naroda i koji su političkim metodama,

demokratski, nastojali u parlamentu izboriti ravnopravnost i slobodu hrvatskog naroda.

Zastupali su prava svih individualiteta u toj drţavi. Ali toga dana dvojica parlamentaraca

su ubijena na licu mjesta, trojica teško ranjena, među njima Stjepan Radić, vođa hrvatske

borbe za ravnopravnost i slobodu. On je nakon tog atentata umro 8. kolovoza 1928. godine.

Kralj Aleksandar Karađorđević uveo je diktaturu i drţavi Srba, Hrvata i Slovenaca dao ime

Jugoslavija, da se i na taj način naglasi centralizam i unitarizam vlasti.

Nakon tog atentata neki su predstavnici hrvatskog naroda pokrenuli revolucionarni

pokret za oslobođenje, pod nazivom Ustaša – ustanici za slobodu. Progon Hrvata je bio

nesnosan. Hrvatski i makedonski emigranti organizirali su atentat protiv kralja

Aleksandra, koji je ubijen 9. listopada 1934. u Marseilleu. Nakon tog atentata i porastom

nacističke vlasti u Njemačkoj kao i fašističke u Italiji, zapadne sile inzistirale su da se u

Jugoslaviji gradi demokracija kako bi se riješili problemi međunarodnih odnosa. Pod tim

pritiskom nasljednik ubijenog Stjepana Radića, dr. Vlatko Maček pušten je iz zatvora.

Opozicija je mogla organizirati svoje djelovanje i provedeni su relativno demokratski izbori

5. svibnja 1935. godine. Glavna i najbrojnija hrvatska politička stranka, s vođom dr.

Vlatkom Mačekom, u Hrvatskoj je pobijedila na izborima više nego s apsolutnom većinom.

Nakon toga su počeli pregovori s vladom u Beogradu, da se riješi hrvatsko pitanje. Nakon

višegodišnjih pregovora, 1939. godine došlo je do sporazuma kojim je Hrvatska dobila

određenu autonomiju, što nije bilo po volji srpskim nacionalistima. Da nije bilo rata u

Europi, bila bi se ta autonomija razvijala sigurno u pravcu veće hrvatske samostalnosti u

okviru Jugoslavije.

Međutim, jugoslavenska vlada ušla je u Trojni pakt: Berlin-Rim-Tokio 25. oţujka 1941.

godine. 27. oţujka iste godine došlo je do drţavnog udara u Beogradu, nakon čega je

Njemačka napala Jugoslaviju zajedno s Italijom. Jugoslavija se raspala. Kao posljedica

raspada Jugoslavije, konstituirana je Nezavisna drţava Hrvatska, ali je njezina nezavisnost

bila veoma ograničena zbog njemačke i talijanske okupacije, zbog unutarnjeg sukoba Hrvata

i Srba. U te sukobe uključila se i Komunistička partija Jugoslavije s ciljem da dođe do vlasti.

Bilo je to tragično vrijeme kad su ţrtve padale na svim stranama i kada je sistem vlasti bio

totalitaran.

Kad je svršio 2. svjetski rat, dakle u miru, izvršen je veliki masakr nad Hrvatima.

Komunistička partija, na čelu s Josipom Brozom, zvanim Tito, rekonstruirala je Jugoslaviju

tako da je uređena federativno, a u sastav te federacije su ušle 6 republika: Srbija,

Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i dvije autonomne

pokrajine u okviru republike Srbije: Vojvodina i Kosovo. Po Ustavu svaka republika imala je

pravo na izlazak iz federacije. To je tako bilo na papiru.

Međutim, stvarna vlast u drţavi bila je koncentrirana u Beogradu, što je imalo za

posljedicu politički, ekonomski, kulturni centralizam, a u takovom sistemu nisu bila

poštivana u punoj mjeri zakonita prava i autonomnost drugih republika, osobito Hrvatske.

Kad je 1989. započela u Istočnoj Europi, u zemljama pod komunističkom vlasti

takozvana revolucija stoljeća za slobodu od totalitarizma i od ovisnosti od centralne vlasti

jačega, taj proces demokratizacije nije mogao mimoići ni Jugoslaviju. Narodi su postavljali

zahtjeve za slobodom.

U Beogradu je političko vodstvo preuzeo Slobodan Milošević u komunističkoj partiji

Srbije i najavio, ne izričito ali uključeno, zapravo stvaranje velike Srbije: svi Srbi moraju

ţivjeti u jednoj drţavi i dijelovi republika u kojima oni ţive pripadaju Srbiji. Odbijao je

svaku ideju – nakon što su u republikama provedeni izbori i nakon što su u 4 republike

(Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija) konstituirani demokratska vlast i

višestranački parlamenti – da se provede temeljita rekonstrukcija drţave u konfederaciju,

tj. u savez samostalnih drţava koje bi ugovorom odredile svoje odnose međusobno. Slobodan

Milošević ukinuo je Ustav time što je ukinuo autonomiju Vojvodine i Kosova. U Srbiji i

Crnoj Gori došla je na vlast Komunistička partija s promjenom imena u Socijalistička. Tako

su na području Jugoslavije bila suočena dva politička sistema: demokratski i totalitarni.

Vojska i naoruţanje Jugoslavije bilo je uglavnom pod komandom srpskih generala i srpske

vlasti. Ta snaga je upotrijebljena najprije protiv Slovenije, zatim protiv Hrvatske, a onda je

donijela rat u Bosni i Hercegovini.

Srpska manjina u Hrvatskoj kao i u Bosni i Hercegovini bila je naoruţana,

indoktrinirana da pod izlikom vlastite ugroţenosti pruţi otpor vlastitih republika. Počelo je

s terorizmom u koji se uključila jugoslavenska armija s ciljem da toboţe sačuva Jugoslaviju i

socijalizam.

Međutim, socijalizam više nije bio u središtu paţnje nego osvajanje teritorija, radikalno

etničko čišćenje na osvojenim područjima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, što je sve

uzrokovalo masakr civila, sistematsko rušenje crkava, dţamija, kuća, škola, čak i bolnica.

Tako su nanesene patnje stotinama tisuća obitelji koje su ostale bez ičega. To je posljedica

da se silom ostvari ideja velike Srbije na ruševinama Jugoslavije. To su povijesne činjenice.

Kada je ove godine Hrvatska oslobodila okupirana područja iz kojih su bili protjerani

Hrvati kao i pripadnici drugih nesrpskih etničkih zajednica, pronađena je pustoš.

Opljačkane su, razorene i spaljene gotovo sve kuće Hrvata u kojima je prije stanovalo preko

100 tisuća stanovnika. Sve katoličke crkve, kapele, kriţevi na raskršćima, samostani, čak i

neka groblja, sve je to razoreno. Neke su crkve potpuno nestale, brojne su tako teško

razorene da ih je nemoguće popraviti, ostale su tako jako iznutra opustošene i izvana

oštećene da će to biti teški i skupi popravci. Oslobađanjem teritorija pod nazivom 'Oluja'

oslobođeno je 68 katoličkih ţupa, ali nijedna nema pošteđene crkvene objekte.

Prognanici koji se vraćaju nalaze samo ruševine, zidove kuća u kojima raste šikara, a i

njihove zemlje većinom su obrasle korovom. To su činjenice.

U skladu s katoličkim načelima, oslobađanje hrvatskih okupiranih područja, koja su

uvijek povijesno pripadala Hrvatskoj i koja su kao takova priznata najnovijim

međunarodnim dokumentima (Rezolucije UNO), bilo je moralno pravo Hrvatske drţave. Bez

tog oslobađanja bio je nemoguć povratak prognanima i bilo je nemoguće uspostaviti

normalan promet u Hrvatskoj, jer su glavne prometne veze između sjeverne i juţne

Hrvatske bile četiri godine prekinute. Pregovorima, unatoč strpljivosti kroz četiri godine,

nije se uspjelo postići pravedno rješenje mirnim putem. Prognanici pak, nakon četiri godine

progonstva, nalazili su se u veoma teškoj situaciji koja je već prelazila u očajno stanje.

Naša je Crkva za cijelo vrijeme rata, poštujući moralno načelo da se ţrtva ima pravo

braniti od nepravednog napadača, ipak neprestano inzistirala da se obrana drţi moralnih

načela, i u obrambenom ratu da ne prelazi u nasilje koje bi bilo izraz osvete i mrţnje. Na

tome je Crkva inzistirala i u ovoj vojnoj operaciji. Predsjednik Republike Hrvatske Franjo

Tuđman, kad je počela akcija oslobađanja, upućivao je srpskom stanovništvu opetovani

poziv da ostanu mirni u svojim domovima, da im se jamče sva ljudska prava i da poloţe

oruţje. Međutim, srpsko je stanovništvo ipak bjeţalo, odvozeći svoje stvari a da im to nitko

nije priječio.

Koji su razlozi da su Srbi bjeţali? Smatramo da su tri vaţna razloga: 1. Toliko su bili

indoktrinirani idejom velike Srbije da nisu htjeli nipošto prihvatiti realnost drţave

Hrvatske da bi u njoj ţivjeli kao njezini ravnopravni građani. 2. I njihove vlasti su dale

zapovijed da odlaze. Pravoslavni episkop Longin, koji je boravio u Kninu, kazao je, nešto

više od mjesec dana prije 'Oluje', da će oni pozvati srpski narod na odlazak iz Hrvatske ako

Hrvatska napadne takozvanu Krajinu. 3. Razlog je osjećaj krivnje. Mnogi su sudjelovali u

pljački, paljenju i rušenju kuća Hrvata, u rušenju katoličkih crkava i crkvenih objekata.

Susjed koji je susjedu zapalio kuću ili mu još nekoga iz obitelji ubio, nije imao hrabrosti

dočekati toga susjeda kad se bude vratio iz progonstva.

Naša je Crkva apelirala i apelira i na hrvatske prognanike da ne padnu u napasti

mrţnje i osvete. Naţalost, bilo je slučajeva pljačkanja srpskih kuća i paljenja, ali protiv toga

smo protestirali. Hrvatska je vlada objavila da će svima koji čine takva nasilja biti suđeno.

To su činjenice koje mnogima nisu poznate pa su lako vjerovali propagandi koja je iznosila u

svjetsku javnost neistine i krive optuţbe protiv Katoličke Crkve i hrvatskog naroda. U toj

propagandi napadani ste i Vi, Sveti Oče, premda ste se neprestano zauzimali za pravedan

mir i za poštivanje prava svih ljudi.

Ovaj rat ostavlja teške posljedice na materijalnom, moralnom i duhovnom polju. Rane su

duboke i trebat će ih liječiti. Međunarodne institucije trebale su na početku jakom riječju

suprotstaviti se agresiji protiv demokracije i slobode drugih, ali – naţalost – to nije učinjeno.

Razni interesi priječili su pravedne postupke. Stoga se rat produljio i nanio teške patnje

velikom mnoštvu ljudi.

Sada međunarodna zajednica ulaţe napore da se mir uspostavi, a mi molimo da to bude

što prije i da taj mir bude pravedan za sve, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

Pred nama je pitanje kako liječiti rane, kako uspostaviti nove odnose među ljudima i

narodima, kako ostvariti duhovnu i moralnu obnovu ljudskih srdaca. Slobodni narodi mogu

uspostaviti odnose suradnje i prijateljstva, ali zato međunarodno priznate granice među

drţavama moraju biti nepovredive. Onda će to biti granice susreta a ne sukoba.

Smatramo da je naš poziv naviještati pravedan mir, pomirenje i opraštanje. A mir je

djelo pravde.

Sveti Oče, zahvaljujemo za svu Vašu paţnju i ljubav u traţenju pravednog mira i molim

za sve nas Vaš Apostolski blagoslov.

____________________________________________ IKA – Dokumenti, 42/1995, 19. listopada 1995, str. 17–19.

17. listopada 1995.

KATOLIĈKI BISKUPI IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE,

SR JUGOSLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE:

Zadaće za buduće pastoralno sluţenje: ojačati djelo pomirenja među osobama i etničkim

skupinama, sve pozivajući da odbace mit ogorčenoga nacionalizma te da njeguju zdravo

domoljublje, potičući tako iskreni suţivot.

Priopćenje nakon susreta sa Svetim Ocem u Vatikanu.

1. Sveti Otac, uvijek zabrinut za materijalnu i duhovnu sudbinu naroda balkanskoga

područja, sazvao je u utorak, 17. listopada 1995, u nazočnosti nekoliko svojih suradnika iz

Rimske Kurije, biskupe iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, SR Jugoslavije, bivše

jugoslavenske republike Makedonije i Slovenije. Cilj je susreta bio zajedno, s pastoralnog

stajališta, istraţiti prilike mjesnih zajednica nakon četiri godine rata i u teškom

ostvarivanju mira.

2. Gotovo sve od dvadeset i četiri biskupije iz pet drţava predstavljali su njihovi biskupi.

Nedostajao je banjolučki biskup mons. Franjo Komarica, kojemu je onemogućeno napustiti

svoje sjedište, te ga je stoga predstavljao njegov generalni vikar mons. Anto Orlovac. Kao što

je Sveti Otac učinio u svom govoru na početku, posebno se je molilo za njega i za povjereno

mu stado. Također su iz zdravstvenih razloga bili odsutni ljubljanski nadbiskup Alojzij

Šuštar, kojega je predstavljao njegov pomoćni biskup Alojzij Uran, i dubrovački biskup

Ţelimir Puljić.

3. Na početku sastanka kardinal Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački i predsjednik

Hrvatske biskupske konferencije, i zajedno s njime kardinal Vinko Puljić, sarajevski

nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, srdačno su Papi

zahvalili što je upriličio taj susret, izrazivši mu također usrdne čestitke na početku

osamnaeste godine njegove Papinske sluţbe. Svi nazočni su u narednim prilozima jednako

tako izrazili svoju zahvalnost što imaju priliku kao pastiri zajedno razmatrati pouke što ih

treba izvući iz patnji što ih je proizvelo toliko nasilje, i mogućnosti i zahtjeve što ih pruţa

budućnost. Radovi su se proveli u ozračju duboke duhovnosti, s potresnim svjedočanstvima

istinskoga kršćanskoga ţivljenja onih tako izmučenih zajednica.

4. U tijeku sastanka sudionici su preuzeli različite zadaće za svoje buduće sluţenje u

sklopu pastoralnih nauma za novo naviještanje Evanđelja uoči trećega tisućljeća:

a – ojačati djelo pomirenja među osobama i etničkim skupinama, sve pozivajući da

odbace mit ogorčenoga nacionalizma te da njeguju zdravo domoljublje, potičući tako iskreni

suţivot;

b – sve poučavati za ţivljenje kršćanskoga opraštanja u cilju liječenja rana proizvedenih

mrţnjom, drevnom i suvremenom;

c – poticati nove molitvene pothvate da bi Gospodin udijelio milost obraćenja srdaca,

koja je nezaobilazna pretpostavka istinske duhovne obnove;

d – na mjesnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini osnaţiti dijalog s pravoslavnom braćom,

iskazujući spremnost za susretanje s njihovim biskupima u bratskoj ljubavi i kršćanskoj

revnosti, u duhu najnovije enciklike Ut unum sint; e – u uzajamnom poštovanju unapređivati susrete s muslimanima u svrhu osiguravanja

za sve dostojne budućnosti;

f – nastaviti, i ako je moguće, umnoţiti djela dobrotvorne ljubavi – kako materijalne tako

i duhovne, na svim razinama, ne razlikujući ljude prema narodnosnoj ili religijskoj

pripadnosti;

g – osobitu pozornost poklanjati izbjeglicama, odakle god oni dolazili, i tako iznova u

svojstvenoj različnosti tkati društveno tkivo u pojedinim zemljama i među njima: brat brata

ne smije tek podnositi, treba ga ljubiti;

h – uspostavljati bratimljenja među biskupijama i ţupama bolje stojećih Crkava i onih

koje su u dotičnim područjima najteţe pogođene, te bez odlaganja započinjati obnovu svetih

mjesta koja su ratom razorena, jer su to znakovi nade i sredstva zajedništva. S tim u vezi

Sveti Otac odredio je ustanovljenje posebne zaklade kojoj je on namijenio prihode od

autorskih prava za svoju knjigu Prijeći prag nade;

i – pobuditi zanimanje sredstava društvenog priopćavanja kako bi istinitije izvješćivala o

stvarnosti u tim zemljama, osobito o nazočnosti, patnjama i djelovanju Katoličke Crkve;

j – što zauzetije širiti papinski nauk i crkveni društveni nauk s posebnom pozornošću za

ono što se odnosi na razorne učinke nacionalizma i zahtjev poštovanja prava manjina.

5. Na kraju susreta svi su sudionici izrazili svoje zadovoljstvo zbog napora međunarodne

zajednice i odgovarajućih vlada za postizanje mira, ali ipak izraţavajući ţelju da taj mir

bude pravedan i trajan i radi toga utemeljen na općenito priznatim moralnim načelima.

Iz Vatikana, 17. listopada 1995.

_______________________________________________________________________________ Osservatore Romano, 19. listopada 1995, str 1; IKA – Dokumenti, 42/95, 19. listopada 1995, str. 19–20.

25. listopada 1995.

NADBISKUP KOADJUTOR ZADARSKI, IVAN PRENÐA

Naši su se svećenici našli pred zadatkom u punini ţivjeti svoju ulogu branitelja osnovnih

prava ljudske osobe, pred zadatkom ublaţavanja patnji svih ratnih ţrtava bez ikakva

razlikovanja, da budu apostoli mira i pomirenja. Priopćenje: na međunarodnom simpoziju u Rimu,

u povodu 30. obljetnice saborskog dekreta Presbyterorum Ordinis

Smatramo korisnim prikazati ovom Simpoziju skupno svjedočanstvo našega svećenstva

koje zrije u dvostruko posebnim povijesnim okolnostima: u prijelazu od komunističke

vladavine na demokratski sustav, i u tijeku dugoga i strašnog rata za oslobođenje svoga

naroda. Te dvije okolnosti snaţno su djelovale na društvo pa stoga i na svećenički ţivot i

dušobriţnu djelatnost.

Apostolska pobudnica Pastores dabo vobis u broju 18, glave II, uči da svećenik treba biti,

u odnosu sa svim ljudima, čovjek poslanja i dijaloga. Duboko ukorijenjen u Kristovu istinu i

ljubav, te nadahnut ţeljom i nalogom svima naviještati spasenje, on je pozvan sa svim

ljudima uspostavljati odnose bratstva, sluţenja, zajedničkog traţenja istine, promicanja

pravde i mira, ponajprije s braćom drugih kršćanskih Crkava i vjeroispovijesti, ali također s

vjernicima drugih religija, s ljudima dobre volje, naročito sa siromasima i onima koji su

slabiji (PDV II,18).

S krizom i zatim slomom komunističke vladavine u nekadašnjoj Jugoslaviji za Crkvu su

se naglo otvorile nove mogućnosti rada i novi dušobriţnički vidici. Moramo priznati da ni

biskupi ni svećenstvo nisu bili ni psihološki ni glede organiziranosti pripremljeni za to

događanje, zbog čega su se dobrim dijelom pouzdali u improvizacije bez jasnog viđenja

cjelovite strategije koju smo morali postupno izgrađivati usred mnogih teškoća.

Poznato je stanje Crkve u komunističkim drţavama i vladavinama. Lišena svojih

osnovnih prava, istisnuta i izdvojena iz društva, progonjena i gaţena nepravednim

zakonima, prisiljena na šutnju, Crkva je bila svedena u okvire svojih crkava i sakristija.

Osobito su svećenici bili izvrgnuti trajnim zlostavljanjima, poniţenjima, osudama. Reţim je

htio imati svećenike pokorne, nedjelatne, zastrašene.

Slomom komunističkog reţima Crkva je izašla iz katakomba i našla se usred građanskog

društva u velikom previranju. Započeo je proces demokratizacije i ponovnog uspostavljanja

građanskih i vjerskih sloboda. Crkva je ponovno stekla slobodu pastoralnog djelovanja. Kao

što smo već rekli, Crkva se je našla nespremna suočiti se s novim pastoralnim zadaćama u

novim društveno-političkim prilikama. To moţemo oslikati nekim znakovitim primjerima.

1. Crkva se morala suočiti s neočekivanim otvaranjem novih problema, kao naprimjer s

uvođenjem vjeronauka u javne škole, mogućnošću nastupanja na drţavnim sredstvima

javnog priopćivanja, slobodom organiziranja laika u katolička društva i njihova djelovanja

na različitim područjima javnoga ţivota (političke stranke, sindikati, javna glasila itd.). Da

bi odgovorila svim tim potrebama, Crkva je pokrenula sve svoje svećenike, kako biskupijske

tako redovničke, pozivajući ih da velikodušno prihvate dodatna radna opterećenja kako bi

naviještali Evanđelje na svim tim područjima koja su dosad bila hermetički zatvorena za

svećenike i za Crkvu.

2. Proces demokratizacije je, kako se s pravom moglo i očekivati, izazvao duboka

uznemirenja i napetosti u građanskome društvu i na svim područjima: od centralizirane i

planirane socijalističke ekonomije do slobodnog trţišta; od strogo kontroliranih sredstava

javnog priopćivanja do neobuzdanog umnaţanja javnih glasila koja u najgorem smislu

oponašaju zapadne uzore (neobuzdani konsumizam, pornografija, neukusne sapunice itd.);

od monolitnoga komunističkog sustava do višepartijskog koji je donio sa sobom ţestoku

borbu za vlast, produbljujući podjele među građanima. U našem je slučaju taj proces doveo

do stvaranja novih drţava na ruševinama umjetne drţave kakva je bila Jugoslavija u oba

svoja izdanja. Naţalost, ta se promjena nije ostvarila mirnim putem. Crkva je zaista na sve

načine nastojala naviještati evanđeoska načela koja bi bila trebala voditi taj teški prijelaz,

ali se našla pred teškim povredama ljudskih i narodnih prava kao i prava raznih etničkih

manjina te je morala platiti tešku cijenu zbog agresivnog rata koji su srpski političari i

vojnici pokrenuli protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

3. U stanju takvoga rata izvan svake čovječnosti i svakog poštivanja Ţenevskih

konvencija naši su se svećenici našli pred zadatkom u punini ţivjeti svoju ulogu branitelja

osnovnih prava ljudske osobe, pred zadatkom ublaţavanja patnji svih ratnih ţrtava bez

ikakva razlikovanja, da budu apostoli mira i pomirenja.

Svećenici, kao vođe i odgojitelji Boţjega naroda (PO 6), oduprli su se napasti

nacionalističke ideologije mrţnje, osvete i nesnošljivosti, te su nasuprot njoj na temelju

kršćanskog nauka i prakse nastojali poučavati i poticati prema učenju apostola Pavla, sa

svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2). Za uvid u djelovanje našega svećenstva u tome

smislu dovoljno je prelistati brojne izjave i apele Hrvatske biskupske konferencije, posebice

zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, sarajevskog nadbiskupa kardinala

Vinka Puljića i banjalučkog biskupa Franje Komarice, koji među svojim svećenstvom već

dosad imaju desetak ubijenih svećenika, ţrtava mrţnje protiv vjere i Katoličke crkve i

ţrtava vlastite vjernosti pastira koji nisu napustili svoje stado. U tim tragičnim prilikama

katolički svećenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini posvjedočili su svoju apostolsku

hrabrost sučeljavajući se s teškim opasnostima uz cijenu vlastitoga ţivota i sudjelujući u

teškim ratnim patnjama i iskušenjima svojih vjernika, nastavljajući svoje djelo promicatelja

mira i pomirenja. Nazočni među desetinama tisuća izbjeglica i prognanika, svećenici

sudjeluju u svim njihovim poniţenjima i gubicima, nastavljaju pastirsko poslanje i poput

proroka Izaije u progonstvu čuvaju ţivu nadu u povratak i u pravedan mir (usp. Iz 32, 17).

4. U prilikama dok rane još krvare, a potresna raspoloţenja su duboka i izvan kontrole

razuma, nije lako svećeničko djelovanje naviještanja mira i pomirenja. Oni doista moraju

svladati zapreke najprije sami u sebi da bi mogli pomagati svojim vjernicima da i oni tako

postupe. Stoga je svećenicima potrebna snaţna i trajna potpora i poticaj sa strane nas

biskupa, ali također sa strane vjernika s kojima često dijele uvjete ţivota koji nisu dostojni

čovjeka. Stoga moramo ponovno zahvaliti Svetom Ocu Ivanu Pavlu II. koji je, pohodivši

Hrvatsku u rujnu godine 1994., ne samo našim vjernicima nego, usuđujemo se reći

ponajprije nama biskupima i našim svećenicima, ulio novu nadu, nove duhovne energije i

pruţio svoju osobnu potporu i potporu cijele Katoličke crkve.

Ţelimo zaključiti ovo naše Priopćenje ističući svećeničko sluţenje posebno u pogledu

odgajanja Boţjega naroda u prilikama društveno političkog prijelaznog razdoblja i rata.

Prijelazno događanje izvan Crkve dira i Crkvu iznutra, jer ona mora prijeći od pastoralne

strategije koja je bitno bila usmjerena na obranu i očuvanje, na strategiju novih dostignuća i

pastoralnog stvaralaštva. U tijeku svih ovih ratnih godina nije nam bilo moguće pohađati

svoje ţupe na područjima zaposjednutima od agresora, svećenici su bili zatočeni ili

protjerani zajedno sa svojim vjernicima, bili su lišeni osnovnih ljudskih prava i sredstava za

ţivot. Ţupe su bile fizički razorene: crkve spaljene i sravnjene sa zemljom, ţupne kuće,

područne kapele, vjeronaučne dvorane i čak groblja podvrgnuta su jednakom razaranju.

Osim toga rat je korjenito promijenio demografsku, nacionalnu i konfesionalnu strukturu

cijelih područja u Hrvatskoj i osobito u Bosni i Hercegovini, gdje je banjalučka biskupija

praktički izbrisana s lica zemlje, a ona sarajevska teško osakaćena. Proţivljavamo stoga ovo

povijesno razdoblje Crkve u svojoj domovini svjesni izazova s kojima se moramo idućih

godina suočiti i koji nam nameću naročito se posvetiti nekim pogledima svećeničkoga zvanja

i duhovnosti, što u zaključku ukratko iznosimo:

1) Iskazivanje pastoralne ljubavi, ako je potrebno sve do krvavoga mučeništva, a

svakako mučeništvom koje je ugrađeno u vršenje svećeničkog sluţenja u neredovitim

uvjetima rata i poraća, gdje se očituje teško fizičko i psihičko opterećenje svećenika zbog

pedesetgodišnjega komunističkog progonstva i petogodišnjega rata koji još traje.

2) Sluţba materijalne i duhovne dobrotvornosti izbjeglicama, iseljenima i protjeranima

kao uvjet i pretpostavka za uspješno pastoralno djelovanje. Ta zadaća poziva naše svećenike

da uvjerljivo ţive siromaštvo i neprivezanost uz zemaljska dobra.

3) Nova evangelizacija svih društvenih prilika poslije komunizma i rata, ponajprije

društveno pomirenje bivših komunista i protivnika komunizma, pomirenje u pravednosti i

poštivanju uzajamnih prava i duţnosti sa srpskom manjinom, proţimanje moralnim

načelima javnog ţivota i političke vlasti na svim razinama, preuzimanje zadatka da Crkva

bude također kritička savjest društva, što traţi osobitu pozornost i zauzimanje za

evangelizaciju političkoga ţivota u njegovim ljudima, ideologijama i ustrojstvima.

4) Novo stvaralaštvo u pastoralnim metodama za društvo koje je duboko ranjeno u

pedeset godina bezboţnoga komunističkog reţima, u pet godina rata i obrane vlastite

drţavne nezavisnosti i suverenosti, od miješanja sa zapadnjačkim uzorcima demokracije

koja je neprijateljska ili agnostička u odnosu na kršćanski uzorak. Sve to nuţno traţi

prosvijetljeno i hrabro dušobriţništvo, osobito na području školstva, javnih glasila, uljudbe,

politike u pogledu zakonodavstva i velikih gospodarstvenih i razvojnih usmjerenja, obitelji i

obrane ţivota.

I ovaj kratki pregled dovoljan je za shvaćanje golemih zadaća koje se idućih godina

nalaze pred našim svećenicima. Stoga im je potrebna solidarnost i razumijevanje subraće u

onim Crkvama koje mogu ponuditi vlastita iskustva na tim područjima kao i svoju duhovnu

i materijalnu pomoć. Moţda bi se iz ovog Simpozija mogla roditi stvarna suodgovornost

svećenstva različitih biskupija za pomoć našim svećenicima koji zajedno s nama biskupima

zaista podnose tegobu dana i ţege u prilikama koje su teţe nego ikada. Hvala!

_______________________________________________________________________ IKA–Dokumenti, 46/1995, 16. studenoga 1995, str. 19–20; VB, VI(CIX), 1–4/1995, str. 34–36.

19. studenoga 1995.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA:

Imamo šansu da zasja nova ljepota, nova veličina, nova plemenitost i poţrtvovnost, nova

vjernost savjesti i vjernost Bogu.

Dio propovijedi u Lišanima. […]

Braćo i sestre, prolazeći nakon četiri godine našim ţupama, pohađajući naše spaljene i

porušene crkve, naše domove, naša groblja, svatko od nas to doţivljava na svoj osobni način.

U nama se, ljudski osjećajući i govoreći, nešto iz temelja buni, protestira, u nama se na neki

način sakuplja – mogli bismo to nazvati – zla krv da uzvratimo na isti način, da prihvatimo

logiku uništavanja, rušenja i smrti i da joj se predamo, kao da smo nekom silom gurnuti u

ono što vide naše oči, u ono što doţivljava naše srce, pa da budemo suučesnici civilizacije

smrti, civilizacije rušenja, civilizacije uništavanja. I da se na neki način u sebi pomirimo s

time, kao da je to neka viša snaga, jača od nas, kojoj se ne moţemo oduprijeti, kojoj se

pokoravamo, koja nas zahvaća i sebi pokorava i zarobljava. I to bi bilo moguće. Hrvatima,

katolicima, krštenom narodu bilo bi moguće dati se u jaram nasilja, rušenja, smrti. Bilo bi

moguće ako bismo ostali na onome što se pokušavalo od nas učiniti kroz pedeset godina: da

postanemo nanovo poganski narod, da pogazimo svoje krštenje, da pogazimo svoju vjeru, da

prezremo sakramenat kršćanske ţenidbe, da prestanemo moliti, da zapustimo svoje crkve i

da traţimo značenje i smisao ţivota kod nekih drugih učitelja, kod nekih drugih vođa, pa da

Krista stavimo u zapećak, u najboljem slučaju u muzej. I stoga – kada su počele velike

novosti, kada je počeo društveni politički preokret početkom 1990. godine, više puta smo

sebi postavljali pitanje: je li moguće da mi kao Hrvati, katolici, jednostavno okrenemo

stranicu i počnemo pisati iznova na novoj stranici, a sve ono što je u nama da mora na neki

način biti saţgano u vatri kajanja, pokori? Trebamo li mi doţivjeti neki preokret u sebi da bi

se porušila ta divlja gradnja ateizma i komunizma u našim dušama i u našem društvu? I

činilo se da ne znamo pravi odgovor, činilo se da moţemo očekivati i jedno i drugo. A onda je

krenula ta vijavica zla. I ona je tako temeljito saţgala, uništila i ono što se izvana vidi, ali

mnogo toga i u dušama i ljudskim srcima.

Da li povjerovati tome, pokoriti se tome, upregnuti se u kola zla, rušenja, ili u tim

ruševinama, u tim patnjama, u tim stradanjima otkriti i pronaći snagu kriţa Kristova,

snagu mučeništva, snagu stradanja, snagu gubitka radi Boga, tako da nas ništa ne rastavi

od ljubavi Kristove?

Koliko su nas ove patnje rastavile od ljubavi Kristove? Koliko je kroz ove četiri godine

bilo nutarnje pobune, i kritike, i prigovora na Boţji račun, i zanemarivanja, umjesto jačanja

kršćanskog ţivota, iz one unutarnje ogorčenosti i pobune i na ljude i na Boga?! Koliko smo

mi sagriješili protiv Boga u ovom svome stradanju a koliko se u nama učvrstila vjera i

ljubav, ono pravo izvorno kršćanstvo koje se kuša u vatri, koje se izgrađuje u patnji, koje se

spašava na kriţu?

Braćo i sestre, pitanja su teška i duboka. Odgovori nisu jednostavni, i svatko ih nosi u

svojoj duši i u svome srcu. Ali su preozbiljni dani, preozbiljna vremena, preteška stradanja a

da bismo smjeli dopustiti da sve to prođe mimo nas, nekako površno, a da ne zahvati duboko

u dnu, u korijenu, u temelju našeg osobnog ţivota, našeg obiteljskog ţivota, našeg narodnog

ţivota, naše kršćanske civilizacije, naše kršćanske kulture. Mi imamo šansu, imamo

mogućnost, imamo otvoreni Boţji put da iz ovoga iziđe obnovljena ljudska duša, obnovljena

narodna zajednica, duhovno obnovljena Crkva. Na licu te Crkve, na licu tih ljudi, na licu te

obitelji, tih mladih, tih starih, tih srednjih – imamo šansu da zasja nova ljepota, nova

veličina, nova plemenitost i poţrtvovnost, nova vjernost savjesti i vjernost Bogu, da zasja

nova svetost. Da se pročisti, da se okaje, da se u vatri spali naša pomalo poganska duša koja

nam je nametnuta i koju često nismo dovoljno snaţno odbijali.

I zato, kada gledamo cjelinu naših područja i pojedina mjesta, pojedine ţupe, i ovdje kod

nas u šibenskoj biskupiji, i ovdje u susjednoj zadarskoj, u Lici, na Kordunu, u Baniji, tamo u

Slavoniji, do kojih još nismo došli – tamo je 36 ili moţda 38 ţupa đakovačke biskupije

porušeno ovako kao što je ova naša i još nisu počeli dolaziti, ali tamo je naseljenost ljudi bila

još brojnija i veća, tako da oni u tih trideset i nekoliko ţupa imaju blizu sto tisuća katolika

prognanika. Mi smo u našoj biskupiji imali dvadeset i nešto tisuća katolika prognanih iz

naših ţupa, od Kijeva pa ovdje do Lišana; oni tamo još više. I kada to gledamo sve zajedno

kao sliku cjeline, onda se nalazimo pred tako teškim, sudbonosnim pitanjima koja kao Job

postavljamo Bogu: zašto, kako? Ali iz tog teškog pitanja upravljenog Bogu dolazi i odgovor

kroz Isusa Krista, kroz njegov kriţ, kroz njegovo evanđelje. Dolazi nam odgovor i preko onih

koji su bili vjerni dokraja kao što je mučenik sv. Nikola Tavelić. I stoga moramo ţarko

moliti. I ova sveta ţrtva je to uzdizanje pameti i srca k Bogu, proslava Boga i molitva da

naša patnja bude plodonosna, da naša patnja bude pročišćenje savjesti i duše, naših misli,

naših riječi i naših djela i da zaista iz ove vatre kušnje zasja novo lice kršćana, novo lice

Crkve, novo lice naroda koji je bio doveden na rub provalije da će nestati. Ali to su bili

ljudski računi, a Boţja providnost je drugačije planirala i drugačije mislila.

I stoga tu zahvalnost, tu radost Bogu, tu obnovljenu i učvršćenu vjeru i nadu i ljubav

neka nam isprosi naš nebeski zaštitnik. Neka se u nama sve više produbljuje i budi,

učvršćuje i jača ono što je Krist po svome Duhu unio i usadio u našu pamet, u našu povijest,

u naše društvo, u naš narod. I onda će ruševine procvasti, onda će smrt biti obezvrijeđena,

onda će patnja biti radost i slava. Braćo i sestre, neka nam to isprosi naš nebeski zaštitnik

sv. Nikola Tavelić mučenik. Amen.

_________________

GZĈ, str. 292-294.

KAZALO Uvod Vrste dokumenata Vrela u kojima su objavljivani GODINA 1981.-1989. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ: Opće dobro se ostvaruje kad je svaki čovjek priznat u svom osobnom, nacionalnom i vjerskom identitetu. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ: Ako se stalno podrţavaju u ţivotu stare mrţnje i oţivljuju nove, mir je nemoguć.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KUHARIĆ: Istinska sloboda je zahtjev i pravo svakog čovjeka.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svaki čovjek ima pravo ţivjeti svoje dostojanstvo u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mir uključuje u svoj sadrţaj skup svih onih vrijednosti koje omogućuju svakom čovjeku i svakom narodu dostojan ţivot. BISKUPI JUGOSLAVIJE: Mi kršćani na ovom prostoru imamo posebno poslanje, a to je: nastojati oko jedinstva u raznoličnosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Srce oplemenjuju duhovne vrijednosti: istina, pravednost, ljubav, opraštanje, pomirenje. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Moramo nastojati da i nad podijeljenostima, kojima nas je povijest opteretila, uspostavljamo mostove susreta, razumijevanja, poštovanja i ljubavi. POMOĆNI ZAGREBAĈKI BISKUP, ĐURO KOKŠA: Mora jednog dana doći na red i to da se počnu poravnavati putovi između nas, u istini i ljubavi

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svaka je ljudska osoba začeta i rođena sa svojim dostojanstvom i s pravom na mir. . NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ako su duhovne vrijednosti proglašene besmislenima, a na njima se gradi svaka prava kultura i civilizacija, mir više nema svojih čvrstih temelja.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Sijači mrţnje čovjeka protiv čovjeka, naroda protiv naroda, postaju sijači smrti. . BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE: Dokumenti crkvenoga učiteljstva očito traţe da se katolički vjernici i katolička zajednica u svakoj drţavi zauzima za rast slobode, društvene pravednosti i ekonomskog napretka te za osiguranje vjerskih sloboda i vjerničkih i crkvenih prava. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Pozivamo sve da se zalaţu za daljnju demokratizaciju i rast slobode u našem društvu

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ni u jednom društvenom sistemu ne moţe biti štetna civilizacija ljubavi BISKUPI JUGOSLAVIJE: U napetim okolnostima ovoga časa pozivamo sve da poštuju osnovna prava svakoga čovjeka i svakog naroda

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U ime pravednosti i dostojanstva svakog naroda i svake osobe, apeliram na savjest odgovornih da se zaustavi propaganda koja moţe roditi samo zlim posljedicama NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mi biskupi izjavljujemo da smo s punom odgovornošću zaloţeni za mir, za dobre odnose među svim ljudima i narodima. . NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Skrajnje nas zabrinjavaju pojave i metode u nekim sredinama koje mogu ugroziti miran suţivot. . NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Odlučno stojimo na etičkim načelima da se svuda, u cijeloj zemlji poštuju i ostvaruju ljudska prava svih stanovnika bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. . POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Mi se zalaţemo za poštovanje neotuđivih ljudskih prava svake ljudske osobe. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Zajednica različitih naroda moţe se graditi samo na pravdi, međusobnom poštovanju i ljubavi. . KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Komisija smatra nuţnim da odgovorni poduzmu sve da se spriječi samovolja, zastrašivanje i povreda ljudskog dostojanstva. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Danas se u borbi 'za krst časni i slobodu zlatnu' mora isključiti i sama pomisao na upotrebu oruţja, bilo hladnoga bilo vatrenoga.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Uključimo se u veliko djelo međusobne pomoći, da izvršimo evanđeosku zapovijed! . HRVATSKI BISKUPI: Moguće je prevladati opasnost da se samovolja jačega pokuša ostvariti nasilnim sredstvima i da se tako pogazi suverenost i samoodređenje naroda. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Demokratizacija je jedina stvarna pretpostavka za slobodu, mir i napredak svakog naroda u drţavi kao i za njihov suţivot. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ideje slobode i ljudskih prava nezaustavljivo prelaze sve granice. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svaki narod ima pravo da ţivi svoje dostojanstvo, svoj identitet i svoj suverenitet na tlu svoje domovine. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Novi odnosi među osobama i narodima mogući su u istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ljudska prava ulaze u svijest čovječanstva kao najviši doseg civilizacije. GODINA 1990.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U sadašnjem odlučnom i sudbonosnom trenutku povijesti Crkva ţeli biti u sluţbi mira, sloge i međusobnog poštovanja. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Moramo biti svjesni da smjer našeg razvoja ovisi o zauzimanju svakog pojedinca. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Suvremeni procesi svijeta idu u smjeru ostvarenja pune slobode za sve i za svakoga, pa je svako nasilje isključeno iz tih procesa. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Smatramo nuţnim potaknuti sve vjernike Katoličke Crkve i druge ljude nek se ne daju zarobiti prošlošću. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Politički program mora jamčiti sva prava, slobodu i dostojanstvo naroda, kako suverenoga hrvatskog, tako i svakog drugog. BISKUPI HRVATSKE: Prijelaz u demokraciju nakon jednostranačkog sistema veoma je vaţan događaj za povijest i ţivot hrvatskog naroda. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Od nosilaca nove vlasti očekujemo mudro i razborito vodstvo da Hrvatska bude uistinu pravna drţava zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve njezine stanovnike. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Odgovorni za društveno, političko, ekonomsko područje i nacionalni ţivot moraju razmišljati kako pozvati sve da zaista shvate da je svaki odgovoran graditi slobodu, da je svaki odgovoran graditi mir i napredak. TAJNIŠTVO BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Crkva nije nikada nikoga poticala na zločine, ona ni danas ne ţeli ni osvetu ni revanšizam. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svi su građani duţni slušati zakonitu vlast u svim potezima i pothvatima koji usklađuju, smiruju i pomiruju braneći mir sviju, opće dobro i prava svakoga.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Problemi se rješavaju

poštenim i iskrenim dijalogom.

VIJEĆE BISKUPSKE KONFERENCIJE ZA HRVATSKU MIGRACIJU: Potpora odlučnoj

obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Hrvatske.

KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Komisija podrţava sva nastojanja oko demokratizacije odnosa na Kosovu kao pravi put rješavanja tamošnjih napetosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Teške prijetnje i opasnosti potiču nas da sve ljude dobre volje pozovemo na sloţno suprotstavljanje prijetećem teroru u našoj zemlji. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Apel na savjest svih odgovornih neka se pobrinu da bi sva sredstva društvenog priopćivanja bila uvijek u sluţbi istine, međusobnog poštovanja i razumijevanja.

KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Utjecanje pobunama i oruţanim sukobima kao načinu ostvarenja političkih planova već nam sada otkriva moguću tragediju kojoj bismo na taj način svi bili izloţeni. KONFERENCIJA REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE: Svjesni poteškoća u ostvarivanju legitimnih prava naroda i ugroţenosti mlade demokracije, u duhu naših osnivača, prihvaćamo jedino mirni put u budućnost. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pozvani smo i poslani da budemo zaštitnici svakog čovjeka koji bilo na koji način biva povrijeđen nasiljem, uvredama, nepoštivanjem u svom dostojanstvu. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE: Ţalimo i osuđujemo sva nedjela, koja su sinovi hrvatskoga naroda na bilo kojoj strani, pod bilo kojom zastavom počinili prema srpskom i drugim narodima. GODINA 1991. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Crkva naviješta Boţju riječ čovjeku i pomaţe da se ljudski odnosi, a i odnosi među narodima, izgrađuju u miru i poštovanju. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Upravljamo poziv odgovornima da djeluju u duhu iskrenog dijaloga za mirno rješenje svih pitanja i odbace i samu pomisao na upotrebu bilo kakvog nasilja. KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONERENCIJE JUGOSLAVIJE: Bez prava naroda, koja uključuju i pravo na osamostaljenje, nema niti ostvarenja ostalih prava.

SUDIONICI XXXI. TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U ZAGREBU: I hrvatski narod ima neotuđivo pravo na svoju demokratski izabranu vlast i na ustavno uređenje koje je proizašlo iz slobodno izraţene volje svih građana Republike Hrvatske. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Molitvom smo podrţali sve napore da se spriječi najveća nesreća i da se poštenim dijalogom otkloni opasnost za tolike nevine ţivote, za našu slobodu i mir. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Crkva gleda na nove političke okvire na osnovi osamostaljenja naroda kao na mogućnost slobodnijeg djelovanja i mirnijeg suţivota u pluralističkom društvu uključujući i ekumenske odnose. TAJNIŠTVO HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Biskupi pozivaju sve katoličke vjernike da svojim kršćanskim ţivotom i zalaganjem budu svjedoci istine i pomirenja. BISKUP POREĈKO-PULSKI, ANTUN BOGETIĆ: Protunaravno je zatajiti svoje biće, svoj narod, svoj materinski jezik iz obzira prema drugome ili iz bilo kojih drugih razloga. POSLOVNI ODBOR BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Upućujemo poziv svim odgovornima za politički i javni ţivot da idu za mirnim i poštenim dogovorom. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Skrušimo se u svom srcu i sklopimo ruke da Uskrsnuli Gospodin Isus Krist i nama u ove dane uputi svoj pozdrav mira: Mir vama! KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Uzročnici nasilja nad crkvama i crkvenim sluţbenicima ne mogu biti iskreni kršćanski vjernici.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA, I EPISKOP DALMATINSKI, NIKOLAJ: Osnovna ljudska prava treba da i na našim područjima posluţe pronalaţenju pravih rješenja za ţivot ljudi i za sigurnost zajednica. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Molimo da Duh Sveti, Duh istine i ljubavi promijeni ljudska srca, da se ugasi svaka mrţnja, da se isključi svaka nepravda, i da se osigura mir i sloboda za svakog čovjeka i svaki narod. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mi kao navjestitelji Kristove Radosne vijesti mira i pomirenja, opraštanja i ljubavi pozvani smo i pred Bogom odgovorni da svoje vjernike pozivamo na obraćenje i mir. KATOLIĈKI I PRAVOSLAVNI CRKVENI VELIKODOSTOJNICI JUGOSLAVIJE: Obraćamo se svim odgovornim ljudima političkih stranaka, osobito nosiocima vlasti, da se nesporazumi i sporovi, u interesu mira i sigurnosti svih, rješavaju pravedno u duhu kršćanske ljubavi. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Izraziti svoju volju na biračkim mjestima i truditi se da se ona ostvari mirnim putem zahtjev je civilizacije kojoj zacijelo pripadaju i koju ţele izgrađivati svi građani Hrvatske.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Dok mrţnja potiče na zločine, dok se slobodi prijeti napadima na putove, domove, crkve, ljudske ţivote, naše je utočište Bog koji nam se objavio kao Ljubav. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Neka deklaracija hrvatskog Sabora o suverenitetu i samostalnosti bude velika povelja mira, međusobnog poštovanja u pravednosti i slobodi. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Nasilje nad zakonito izraţenom voljom naroda ne moţe se prihvatiti ni pod kojim izgovorom. HRVATSKI KAPUCINI: Molimo vas da doprinesete kako bi svjetska javnost bila upoznata s opravdanim teţnjama i odlukama hrvatske i slovenske nacije da ţive u demokraciji i slobodi. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Odgovorni ste za mir ili za rat pred Bogom, pred čovječanstvom i pred poviješću. HRVATSKA FRANJEVAĈKA PROVINCIJA SV. ĆIRILA I METODA: Osuđujemo nasilje nad ljudima, ljudskom imovinom i nad prirodom, i diţemo svoj glas protiv laţne, dugo smišljane i sijane propagande koja iza svega toga stoji. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA, I EPISKOP DALMATINSKI, NIKOLAJ: Vaţna otvorena pitanja za ţivot ljudi neka se rješavaju načinom dostojnim kulturnih naroda. HRVATSKI BISKUPI: Obrana Domovine i njenih demokratskih institucija pravo je i duţnost zakonite vlasti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I HRVATSKI BISKUPI: Usprkos teškim i ţalosnim iskustvima, ipak vjerujemo da Bog neće dopustiti da njegov vjerni narod bude uništen. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Nametnuti rat hrvatskom narodu i svim građanima Hrvatske sve pogađa, za sve je nesreća i svima prijeti teškim nevoljama.

NADBISKUP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK, I EPISKOP DALMATIONSKI, NIKOLAJ MRĐA: Međuljudski i međunacionalni odnosi mogu se i trebaju temeljiti na međusobnoj ljubavi, obostranom poštivanju, toleranciji i sporazumijevanju u istini i pravednosti. TAJNIŠTVO BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Sveta Stolica zalaţe se za poštovanje legitimnih prava i teţnji svih naroda Jugoslavije.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod. PREDSJEDNIK BKJ, NADBISKUP ZAGREBAĈKI, FRANJO KARD. KUHARIĆ, I PATRIJARH SRPSKI, PAVLE: Duţnost nam je osuditi svako gaţenje slobode i svako gaţenje demokratskih oblika ţivota. HRVATSKA DOMINIKANSKA PROVINCIJA: Zaklinjemo vas, pomozite zaustaviti rat u Hrvatskoj! NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Poslije potpisivanja sporazuma o prekidu vatre oruţani napadi na hrvatske gradove i sela postali su još ţešći i razorniji. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Upućujemo Vam vapaj da i dalje poradite da se pronađe efikasniji način za zaustavljanje rata i uspostavu ljudskih i nacionalnih prava. HRVATSKI BISKUPI: Da ne bismo klonuli duhom, utječimo se ţarko i pouzdano u svojim molitvama Boţjem milosrđu. KOMISIJA «JUSTITA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Rat se vodi protiv Republike Hrvatske, protiv njezina teritorija, njezinih građana i njezinih zakonito izabranih vlasti. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: U procesu razdruţivanja republika, odnosno u određivanju novih drţavnih odnosa na ovom tlu, treba poštivati sadašnje republičke granice. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Zakonita obrana domovine, obitelji, slobode, pravo je i duţnost, ali ta obrana ne smije nikada prijeći u mrţnju i osvetu. KONFERENCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE: Pozvani smo misliti na to kako u budućnosti ovdje ostvariti suţivot onih koji se danas nalaze na suprotnim frontama. KONFERNCIJA FRANJEVAĈKIH PROVINCIJALA JUGOSLAVIJE: Jedan od uzroka ovoga rata je stara hegemonistička ţelja Srbije, da vlada nad drugim narodima. FRANJEVAĈKI PROVINCIJALI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Molimo i propovijedamo mir i pomirenje, sprečavamo osvete, a u ljudima pogođenim nesrećom nastojimo sačuvati nadu. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U mraku rata pale se i svjetla! Tolika dobrota i ljubav svjetlo su u ovom ratu koji ubija i razara mrţnjom. NABISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ţalim svakoga tko je nastradao u ratu, na bilo kojoj strani – jer je svaka smrt, smrt čovjeka, jer je svaka patnja, patnja čovjeka.

FRANJEVCI PROVINCIJE SV. JERONIMA U ZADRU: Ne dopustite da se ruši biser ljudskog stvaralaštva i uništava neprocjenjivo blago ljudskog duha i uma što ga Dubrovnik čuva za sebe i cijeli svijet. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Skrušenim srcem molimo milosrđe Boţje da se skrate ovi dani i da svane dan mira u slobodi za sve, u pravednosti za sve, u ljubavi među ljudima i narodima! KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Poštivanje slobodno izraţene volje naroda najsigurnije je jamstvo mira na ovim područjima. KATOLIĈKI BISKUPI JUGOSLAVIJE: Rat nesmiljeno ubija ljudske ţivote, umnaţa broj ranjenika i prognanika, uništava kulturna i materijalna dobra. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Obrana svoje domovine, slobode, prava i mira građana mora biti uvijek u granicama etičkih normi. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U nizu stalno bombardiranih gradova i sela posebno ističem dva grada: jedan na sjeveru Hrvatske – Vukovar, i drugi na jugu Hrvatske – Dubrovnik. KONFERENCIJA VIŠIH REDOVNIĈKIH POGLAVARA JUGOSLAVIJE: Molimo da se zauzmete za hitno međunarodno priznanje samostalne Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje to zatraţe. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: Posebna je oznaka ovog rata u Hrvatskoj rastjerivanje ljudskih zajednica i pretvaranje u prah i pepeo vjekovnih naselja. KOMISIJA «JUSTITIA ET PAX» BISKUPSKE KONFERENCIJE JUGOSLAVIJE: O

aktualnom stanju u Hrvatskoj.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Crkva se zauzima za mir, za poštivanje ljudskih i nacionalnih prava, za slobodu u pravednosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Zamolba predsjedniku SAD, gosp. G. Bushu, da se zaloţi da se dokrajči rat i svanu dani mira građanima ne samo Hrvatske nego i svim ljudima i narodima koji su pogođeni nesmiljenim nasiljem. KATOLIĈKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUĈILIŠTA U ZAGREBU: Apel vladama Europe i svijeta da efikasnim mjerama zaustave krvoproliće u Hrvatskoj. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Teškoj mrţnji, koja ubija i razara i umnoţava tolike nevine ţrtve, mi suprotstavljamo ljubav, opraštanje i zauzetost za pravednost. DUBROVAĈKI BISKUP, ŢELIMIR PULJIĆ: Ostali smo iznenađeni šutnjom i nebrigom onih koji su mogli pomoći demokraciji i slobodi u Hrvatskoj, obraniti goloruki narod, zaštiti spomenike Dubrovnika. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Unatoč razbuktaloj vatri, vatrogasci ne stiţu.

KRĈKI BISKUP, JOSIP BOZANIĆ: Crkva štiti i proglašava pravo narodâ, nacionalnih

manjina i iseljenika. PROVINCIJAL FRANJEVACA TREĆOREDACA, ANTUN BADURINA: Riječi patrijarha Pavla tragični nesporazum i razlaz sa stvarnošću.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U ljubavi prema mučeničkoj Hrvatskoj ni od koga se ne daju nadmašiti mnogi i brojni Hrvati izvan domovine. GODINA 1992. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mi svoje pouzdanje stavljamo u Boţje milosrđe. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svojim visokim moralnim ugledom papa Ivan Pavao II. dosljedno brani univerzalna načela ljudskih prava, nacionalnih prava slobode i mira među narodima. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Naše mjesto među narodima svijeta ne treba biti veće, ali ni manje od onoga što zaista jesmo i što moţemo postati kao ravnopravni graditelji boljega svijeta. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Priznanje suverene hrvatske drţave otvara ulaz hrvatskom narodu i građanima Hrvatske u novu budućnost. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ţelimo i molimo svemogućeg Boga da Hrvatska bude u punom smislu pravna drţava. GRUPA SVEĆENIKA ZADARSKE NADBISKIPIJE: Pitamo se: Kakvo i kome su zlo učinile naše crkve, starci, ţene i djeca? KOMISIJA ZA PRAVDU, MIR I ZAŠTITU OKOLIŠA FRANJEVAĈKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA (SPLIT): Upozorenje na ratna razaranja i traţenje pomoći u njihovu otklanjanju.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Moţe li još poziv, uporan i čovječan, taknuti savjest odgovornih za rat da prestanu s nasiljem? BISKUP POREĈKO-PULSKI, ANTUN BOGETIĆ: Pripadnost narodu – pitanje je vlastitog identiteta.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Skrušenim srcem i ustrajnom molitvom vapijemo da se skrate ovi dani teških iskušenja. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Nadali smo se da bi slobodna i civilizirana Europa trebala razlikovati agresora i ţrtvu. BISKUP ĐAKOVAĈKO-SRIJEMSKI, ĆIRIL KOS: Nitko ne osporava Srpskoj pravoslavnoj Crkvi podizati hramove i bogomolje, ali je u isto vrijeme potrebno podignuti glas protiv zločina, nepravdi koje su učinjene Hrvatima. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Agresija bezobzirno umnaţa ţrtve, ranjene, ruševine domova, protjeruje stotine tisuća neduţnih ljudi iz njihovih mjesta. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ulazak Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda prijelomni je događaj naše povijesti i bit će zaista upisan, kao u kamen uklesan u našu povjesnicu.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Za ostvarenje duhovno-moralnog napretka društva nuţna su objektivna načela moralnog ponašanja i vrijednosti istine, ljubavi i pravednosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Crkva i u ratu naviješta Evanđelje, zauzima se za pravednost, poziva na mir i na suţivot u slobodi i pravednosti za sve ljude i narode. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Kao što ja imam pravo i duţnost zalagati se za obnovu katoličkog crkvenog ţivota, tako je i pravo pravoslavnih da se brinu za obnovu svoga crkvenog ţivota. KATOLIĈKI BISKUPI REPUBLIKE HRVATSKE: Škola odgovorne i istinske demokracije ima svoje stupnjeve i neda se od prve i na brzinu dostići sav njezin smisao i sadrţaj. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Samo poštivanje istine, pravednosti i ravnopravnosti svih ljudi i zajednica moţe nadvladati sukobe i omogućiti susrete u sigurnom miru i slobodi za sve ljude i narode. SVEĆENICI POREĈKO-PULSKE BISKUPIJE: Mi ćemo se i dalje boriti za zaštitu povijesne istine i pravde, ljudskih prava, časti i dostojanstva koji se ne smiju ţrtvovati radi trenutnog materijalnog interesa.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ima ljudi s mnogo srca,

koji suosjećaju s onima koji trpe.

NADBISKP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK, I NADBISKUP KOADJUTOR IVAN PRENĐA: Zaprepašteni smo drţanjem snaga UNPROFOR-a koje su preuzele odgovornost, a ne štite ljude ni kulturna i vjerska dobra. NADBISKUP ZADARSKI, MARIJAN OBLAK: Nemoć ili nehaj snaga UN da spriječe zlodjela na području na kome su preuzele odgovornost. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svaki rat ima svoje mračne izvore u pohlepi za tuđim, u mrţnji i nepravdi. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ I PATRIJARH SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE, PAVLE: Jednodušno i jednoglasno apeliramo da se odmah i bezuvjetno zaustave sva neprijateljstva, svako krvoproliće i sva razaranja. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ljudi su nemoćni da zaustave rat i da uspostave mir. Ali Bogu ništa nije nemoguće. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA: Ne moţemo ne biti potpuno solidarni s našim vjernicima i svećenicima koji postavljaju pitanja i traţe odgovore, pa i odgovornosti onih koji nisu osigurali povratak prognanika. NADBISKUP SPLITSKO-MAKARSKI, ANTE JURIĆ: Na našem putu prema slobodi trajno smo osjećali blizinu, zauzetost, ljubav, suradnju i supatnju Svetog Oca. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Ne moţemo prešutjeti kako su naši ljudi stekli dojam da se pojedine drţave, koje imaju veću odgovornost u međunarodnom političkom ţivotu, poigravaju njihovom sudbinom. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Nema izlaza iz nemira u mir, iz ropstva u slobodu osim kroz istinu, pravednost, opraštanje, pomirenje u Isusu Kristu.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ovaj rat ima točno prepoznatljive političke uzroke i ciljeve, a poveli su ga oni koji su bili uvjereni da mogu krojiti sudbinu drugima. NADBISKUP VRHBOSANSKI, VINKO PULJIĆ, PATRIJARH SRPSKI, PAVLE, REIS-UL-ULEMA JAKUB SELIMOSKI I PRESJEDNIK FONDACIJE „GLAS SAVJESTI“, RABIN SCHNEIDER: Najodlučnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i da se obnovi dijalog kao jedini način rješavanja postojećih međunacionalnih i političkih pitanja. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Zločin je uvijek zločin. Gdje god se činio, protiv koga god se činio i kada se god činio, u prošlosti, sadašnjosti, budućnosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mirotvorci su oni koji odlučno stoje na strani pravednosti, slobode, poštivanja ljudskih prava i zaštite dostojanstva ljudske osobe. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE: Najodlučnije zahtijevamo da odmah, bezuvjetno i neopozivo prestane rat, da se uspostavi mir i obnovi dijalog kao jedini način rješavanja postojećih međunacionalnih i političkih pitanja. GODINA 1993. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mir koji Bog ţeli dati svima koji mole skrušenim srcem, mir je u slobodi, pravdi istini i u međusobnom poštivanju ljudi i drţava; to je mir koji se gradi praštanjem, pomirenjem i ljubavlju. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Javna vlast ima odgovornost da zaštiti vrijednosti koje su nuţne za zdrav ţivot cijeloga naroda kao što ima i odgovornost da zaštiti dostojanstvo ljudske osobe i prava čovjeka, obitelji i svih građana drţave. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Hrvatska sigurno nije htjela rat, nije htjela da se na njezinom području razaraju njezina sela, njezini gradovi, da se protjeruju njezini građani, da se razaraju njezine bolnice, crkve, domovi. NADBISKUPI ZADARSKI, MARIJAN OBLAK, I IVAN PRENĐA: Nikoga, bez obzira na vjeru i naciju, ne isključujemo iz svoga kršćanskog djelovanja. BISKUPI ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS, I MARIN SRAKIĆ, SA SVEĆENICIMA: Apel sveukupnoj svjetskoj javnosti da se zaštite ljudska prava vjernika. BISKUPI ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS, I MARIN SRAKIĆ, SA SVEĆENICIMA: Apel europskoj i svjetskoj javnosti da poduzmu sve u traţenju nestalih osoba. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Postoji moralno pravo da napadnuti brane svoju slobodu i svoje postojanje. HRVATSKI BISKUPI: Etika ponašanja obvezuje svakog čovjeka, svakog građanina hrvatske drţave bez obzira na njegov svjetonazor. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ovaj strašni rat, nametnut Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, s otvorenim osvajačkim i tlačiteljskim ciljevima, gazi sva ljudska prava. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Nema tih ciljeva ni tih interesa, makar se prikazivali opravdanima, koji bi ispričavali zločine.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Rat je pripreman kroz

dulje vrijeme propagandom mrţnje protiv Katoličke crkve, protiv hrvatskog naroda, protiv

Vatikana. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Međunarodne institucije,

konferencije, deklaracije pune su riječi o ljudskim pravima, o nepovredivosti dostojanstva

ljudske osobe, o poštivanju demokratske volje naroda, ali to su samo riječi. SVEĆENICI, SUDIONICI TEOLOŠKO-PASTORALNOG TJEDNA U RIJECI: Ako se nasilnik usred Europe moţe radovati zbog svoje pobjede, predstoje teški dani ne samo za nas katolike na ovim prostorima, nego i za mnogo šire područje, jer će nasilje zahvatiti i okolno tkivo Europe. BISKUP ĐAKOVAĈKI, ĆIRIL KOS: Ţaljenje zbog oštećenja pravoslavne crkve i parohijskog stana u Osijeku, koji se ničim ne moţe opravdati. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pred očima Europe i svijeta odvija se strašna drama nesmiljenog nasilja koje gomila ruševine i umnoţava ţrtve u bezbroj. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Ţaljenje i prosvjed protiv svih površnih, neprovjerenih i neutemeljenih izvještaja raznih obavijesnih sredstava – čak i katoličkih – koji stoje u sluţbi neobjektivne propagande a ne istine i pravednosti. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Koliko god smo puta pozivali da ne padnemo u napast mrţnje i osvete, moramo biti ţalosni da se ipak zločini događaju, toboţe u ime hrvatskog naroda, toboţe u obrani hrvatskog naroda. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svaki narod, bio malen ili velik i moćan, ima jednako dostojanstvo, ima pravo da bude slobodan a ne potlačen i izrabljivan. HRVATSKI BISKUPI: Crkva sada kao i uvijek stoji uza svoj narod, brani istinu i zauzima se za pravdu i liječi rane. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Osuđujemo svaki čin mrţnje, nasilja i osvete.

BISKUP ĐURO KOKŠA, PREDSJEDNIK VIJEĆA ZA EKUMENIZAM I DIJALOG HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Sa svom odlučnošću osuđujemo zlodjelo miniranja pravoslavnog eparhijskog doma u Karlovcu. GODINA 1994. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: U ratu iz čovjeka provaljuje grubi egoizam koji prelazi u zločin, ali se tako]er očituje nesebičnost koja ide do potpune ţrtve da se pomogne drugome, da se zaštiti drugoga, da se uspostavi pravo i mir. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Svako nasilje protiv drugoga, bilo osobe bilo narodne zajednice, teška je povreda prava i zločin protiv mira. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Istina je da smo kao ljudi ograničeni u svojim sposobnostima, pa i vidjeti što treba činiti, a i činiti da se ostvari ono što smo uvidjeli.

BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Europska civilizacija je na Balkanu okaljana neizbrisivom ljagom. BISKUP DUBROVAĈKI, ŢELIMIR PULJIĆ, I EPISKOP ZAHUMSKO-HERCEGOVAĈKI, ATANASIJE JEFTIĆ: Obraćamo se svima koji su u mogućnosti nešto doprinijeti da se rat okonča. I ţivo se zalaţemo za ostvarivanje ljudskih i građanskih prava i povratak prognanih na njihova ognjišta. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Poručivali smo našem narodu, našim ljudima: Nemojte se oslanjati na nasilje, pouzdavati u silu. Oslonite se na pravo. Oslonite se na demokratsku proceduru. STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Crkva ne moţe ostati po strani kad je u pitanju čovjek, njegova sloboda, njegova budućnost, prava i dostojanstvo; ne moţe biti ravnodušna prema ţivotu naroda u kojem djeluje. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, PREDSJEDNIK HBK, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Među nama ţive toliki prognanici i izbjeglice, ţrtve nasilja i «etničkog čišćenja», koji je najgori izraz rasizma. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Podrška danu sveopće solidarnosti sa ţrtvama rasizma, šovinizma i mrţnje prema strancima i poticaj na molitvu za pravdu i mir u svijetu, za ravnopravnost svih ljudi i naroda, za poštivanje prava svake ljudske osobe. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Samo Duh Sveti moţe promijeniti misli moćnih i usmjeriti njihove korake i odluke na putove pravednosti, da budu u sluţbi pravde, prava i dobrobiti svih ljudi i naroda. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mi imamo u središtu svoje paţnje, svoje brige i svoje ljubavi čovjeka, osobito čovjeka koji trpi, koji je progonjen, kojemu se nanosi nepravda. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ, I VISOKI PREDSTOJNICI RUSKE I SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE: Samo mirno i pravedno rješenje svih sporova i nesuglasica koje postoje među narodima na ovim prostorima moţe donijeti pravu sreću ljudima. KOMISIJA «IUSTITIA ET PAX» HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Neka se političari nadmeću sve boljim programima za drţavno i narodno dobro, a neka ne nastoje jedan drugoga onemogućiti ozloglašavanjem. KATOLIĈKI BISKUPI HRVATSKE I BOSNE I HERCEGOVINE: Ponovno diţemo odlučno svoj glas u obranu osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda svojih vjernika, ali i svih drugih obespravljenih ljudi. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Papa nadilazi sve podjele, sve sukobe i sve granice univerzalnošću svoga poslanja. HRVATSKI BISKUPI: Deseci tisuća naših prognanika izrazili su volju da mirno i slobodno počnu ţivjeti na svome, obnavljati ţivot te izgrađivati pravedno društvo čiji će članovi biti sloţni i solidarni. NADBISKUPI ZAGREBAĈKI I SARAJEVSKI, KARDINALI FRANJO KUHARIĆ I VINKO PULJIĆ: Pravi mir moţe biti samo pravedan mir. Nepravde moraju biti ispravljene; međunarodno priznate granice poštivane; svi prognanici vraćeni na svoja ognjišta.

BISKUPI HRVATSKE: Socijalno i humanitarno djelovanje Crkve zadaća je i obveza svih njezinih članova. GODINA 1995. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mir je teţnja svakog poštenog srca i molitva svake vjerničke duše da se skrate ovi dani i da zlo bude pobijeđeno dobrim, nepravda pravednošću, mrţnja pomirenjem! NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Pravedan se mir ne moţe dogoditi gomilajući laţ na laţ, psovku na psovku, ubojstvo na ubojstvo, mrţnju na mrţnju, nemoral na nemoral. HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA: Ako se u prošlosti manipuliralo s povijesnim činjenicama, poţurimo čas kada ćemo u slobodi i odgovornosti pred Bogom i pred ljudima javno očitovati istovjetan kršćanski odnos prema ţrtvama i prema krivcima. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Doţivljavao sam tešku nepravdu koja je nanesena Hrvatskoj ovim ratom. To je tipičan agresivni rat protiv slobode hrvatskog naroda, protiv njegovih prava, protiv njegova ţivota. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Još uvijek su u ocjenjivanju situacije i u postupcima moćnih ljudi ovoga svijeta više prisutni interesi nego načela. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Ne slušaju se načela pravde, ljudskih prava i dostojanstva, nego se na prvo mjesto stavljaju interesi. STALNO VIJEĆE HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Potičemo naše svećenike, naše prognanike kao i sve građane Hrvatske da zdušno i ustrajno dadu svoj prilog velikom djelu obnove koja je pred nama. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Mi kao Crkva također smo pozvani da se uključimo u stvaranje mogućnosti povratka. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURUNA: Iz ovog pada, pada civilizacijskoga, pada duhovnoga, pada humanoga treba se izdizati, treba se prepustiti Boţjem duhu da nas izliječi, da nas odgaja, da nas uzdiţe.

BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Ne moţemo bez ljudskog suosjećanja ne misliti i na one koji su do jučer ovdje na ovim prostorima ţivjeli s nama, a onda su, bilo pod pritiskom, bilo na poziv svojih vođa napustili ove krajeve, napustili Hrvatsku. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Zalaţemo se za pravedna rješenja, imajući u vidu da je svaka osoba, pa bila ona muslimanske, pravoslavne ili katoličke vjere, slika Boţja koja zasluţuje dostojanstven ţivot. NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Apeliram na hrvatsku Vladu, na naše branitelje i osloboditelje da budu zaštitnici prava svakoga čovjeka, svakoga građanina Hrvatske, bilo koje nacionalne i vjerske pripadnosti KOMISIJA «IUSTITIA ET PAX» HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE: Ţalimo što su lokalno srpsko stanovništvo, političko i vojno vodstvo, a također i Srpska Pravoslavna Crkva, prisilili narod na odlazak.

NADBISKUP ZAGREBAĈKI, KARDINAL FRANJO KUHARIĆ: Oslobađanje hrvatskih okupiranih područja, koja su uvijek povijesno pripadala Hrvatskoj i koja su kao takova priznata najnovijim međunarodnim dokumentima bilo je moralno pravo Hrvatske drţave. KATOLIĈKI BISKUPI IZ BOSNE I HERCEGOVINE, HRVATSKE, SR JUGOSLAVIJE, MAKEDONIJE I SLOVENIJE: Zadaće za buduće pastoralno sluţenje: ojačati djelo pomirenja među osobama i etničkim skupinama, sve pozivajući da njeguju zdravo domoljublje, potičući tako iskreni suţivot. NADBISKUP KOADJUTOR ZADARSKI, IVAN PRENÐA: Naši su se svećenici našli pred zadatkom u punini ţivjeti svoju ulogu branitelja osnovnih prava ljudske osobe, pred zadatkom ublaţavanja patnji svih ratnih ţrtava. BISKUP ŠIBENSKI, SREĆKO BADURINA: Imamo šansu da zasja nova ljepota, nova veličina, nova plemenitost i poţrtvovnost.