Dragana Kujović

TRAGOVIMA ORIJENTALNO-ISLAMSKOG

KULTURNOG NASLJEĐA U CRNOJ GORI

(odlomci iz knjige)

Dragana Kujović

SPOMENICI VJERSKE TRADICIJE

OPŠTE NAPOMENE

U prvom razdoblju širenja islama i arapskih osvajanja zatečene su brojne graĎevine koje su

sluţile kao uzor graditeljske i umjetničke vještine koja je primjenjivana za potrebe nove

zajednice, tako da je na kraju nastala umjetnost prilagoĎena uslovima različitih sredina,

poznata pod imenom arapska, saracenska ili islamska. Zatečene bogomolje mijenjale su

prvobitnu namjenu. Omejadski vladar al-Walid pretvorio je u dţamiju crkvu Sv. Ivana u

Damasku, hram koji su do tada dijelili hrišćani i muslimani. Crkva u Himsu istovremeno je

sluţila i kao crkva i kao dţamija. Islamska arhitektura tog vremena trpjela je u Siriji uticaje

sirijsko-vizantijskog stila, u Persiji i Mesopotamiji nestorijanske i sasanidske, u Egiptu

koptske, u Indiji hindu uticaje, u Kini budističke. Mihrab, udubljenje koje pokazuje pravac

molitve, uveden je za vrijeme Omejada kao dodatak preuzet od crkve. Domovina minareta je

Sirija a uveli su ga Omejadi. Dva juţna minareta na Velikoj omejadskoj dţamiji u Damasku

zauzela su mjesto starih tornjeva koji su pripadali crkvi Sv. Ivana. MeĎutim najstariji čisto

islamski minaret je onaj koji je al-Walid sagradio na sjevemoj strani dţamije i koji je kasnije

sluţio kao uzor za druge graĎevine ove namjene. Za Kupolu na stijeni u Jerusalimu,

Abdalmalik je upotrijebio materijal ruševina već postojećih hrišćanskih zgrada, uposlio

domaće majstore i dobio graĎevinu izuzetne ljepote. Brojni sakralni objekti na teritoriji koja

je na tlu bivše Jugoslavije spadala u okvir Osmanskog carstva nadţivjeli su tursku vlast zbog

promjene funkcije. Mnoge stare srednjovjekovne crkve sluţile su u to vrijeme kao dţamije,

mnoge dţamije, nakon odlaska stanovništva islamske vjere, pretvorene su u hrišćanske

bogomolje.(1) Na teritoriji današnje Crne Gore u dţamije su bile pretvorene crkve Sv. Petra u

Bijelom Polju, Sv. ĐorĎa u Ţabljaku Crnojevića, Sv. Gospoje u Novom, veći broj crkava u

Baru i Ulcinju(2). Na mjestu nekadašnje dţamije sultana Bajazita II u Novom sada je crkva

Sv. ArhanĎela Mihaila. Na razvalinama Sinan-pašine dţamije, takoĎe u ovom gradu, sazidana

je crkva posvećena Sv. Jeronimu, a na razvalinama Murteza-pašine dţamije podignuti su

odmah po zauzeću Novog od strane Mlečana manastir i crkva(3). Najstarija dţamija u Ulcinju

bila je dţamija Meterizi, za čiju je obnovu kralj Nikola dao odobrenje, ali je na njenom mjestu

sagraĎena crkva Sv. Nikole krajem XIX vijeka. Gornjogradska dţamija u Ulcinju podignuta

je 1510. godine, ali najprije kao crkva i u dţamiju je pretvorio hadţi Halil Skupa krajem XVII

vijeka. Vjerska sluţba u ovoj dţamiji obavljana je do 1878. godina a sada je u njoj gradski

muzej(4). Da ne bila prepuštena neizvjesnoj sudbini, Gušmirska ili gradska Jusufa dţamija u

Bijelom Polju prenešena je kamen po kamen 1741. godine iz doline LjuboviĎe, gdje se

svojevremeno nalazila.

Institucija vakufa - zaduţbine koja sluţi vjerskim, kulturnim i uopšte humanim ciljevima,

odigrala je posebno značajnu ulogu u izgradnji, prije svega, dţamija, ali i drugih objekata

opšteg značaja. Dračku dţamiju, koja se nalazila na lijevoj obali Ribnice u Podgorici, izgradili

su, prema jednima, podgorički trgovci, dok je prema drugima ona zaduţbina skadarskog

vezira Bušatlije. Sačuvalo se vjerovanje da je ova dţamija nekada sluţila kao сrkva(5).

Glavatovića dţamiju u Podgorici podigao je, prema predanju, krajem XVI vijeka Hasan-aga,

sin Alaudinov, ali ju je proširio izvjesni Jusuf-aga Glavat prije 1714. godine i po njemu je i

nazvana Glavatovića. Sahat-kula, koju je podigao drugi zaduţbinar, činila je skladni dio

kompleksa ove dţamije u kojem su bile smještene prostorije šerijatskog suda, mekteb i zgrada

medrese. Dţamija je srušena u bombardovanju savezničkih snaga 1943. godine.(6) Krajem

XV vijeka, prema turskim izvorima, podigao je Skender-Čauš u Podgorici dţamiju i tekiju.

Dţamiju su kasnije odrţavali podgorički trgovci i dobila je ime Starodoganjska(7).

U bihorskoj dolini Radulićima krajem XVII, odnosno početkom XVIII vijeka Hajdar-paša

Selim je podigao svoj saraj, hamam, dţamiju i turbe. Naţalost, ova Hajdar-pašina dţamija,

koja je spadala u red monumentalnih graĎevina, zapaljena je u Drugom svjetskom ratu i danas

postoje samo ostaci njenih zidina, minareta i turbeta. U Bihoru, tačnije u Petnjici, u prvoj

polovini XVIII v. podignuta je mala seoska dţamija koja je kasnijom obnovom proširena i

tako dobila interesantno arhitektonsko rješenje. Naime, u unutrašnjosti ove trospratne dţamije

je drvena konstrukcija sa nekoliko izrezbarenih drvenih stubova. GraĎena je i obnavljana

radom i prilozima vjernika. Škanjevića dţamija u Baru iz XVIII vijeka dobila je ime po

Ahmedu-begu Škanjeviću, koji je bio zasluţan za njeno podizanje. Za Omerbašića dţamiju

vezuje se priča da ju je u Baru podigao izvjesni Omer krajem XVII vijeka, biskupov sluga,

kome je biskup u znak zahvalnosti poklonio polovinu svog maslinjaka. Omer je za praznik bio

krenuo na molitvu u dţamiju, ali su gradske kapije bile zatvorene. Ljutit uze kamen i reče

sinovima da učine isto i da kamenje bace tamo gdje on bude bacio svoj kamen. Kada mu je

kamen ispao iz ruke, sinovi baciše kamenje i tu Omer odredi mjesto da podigne dţamiju.

Dţamija sultana Murata IV ili Gornja dţamija u Roţajama podignuta je početkom XVII v. i

kaţe se da ju je podigao car, jer je svojevremeno sluţila vojničkoj posadi. Polovinom prošlog

vijeka na temeljima ove dţamije sagraĎena je nova u potpuno izmijenjenom obliku. Za

razliku od ove, Kučanska dţamija u Roţajama, koju su podigli vjernici kučanske mahale u

XIX vijeku, sačuvana je u prvobitnom obliku(8).

Jedna od starijih dţamija na tlu Crne Gore bila je i podgorička Sultan Mehmedova dţamija,

izgraĎena izmeĎu 1472-1474. godine u vremenu gradnje tvrĎave a spominje je u Putopisu i

Evlija Čelebi: "Kad je Osvajač, sultan Mehmed-han, osvojio Skadar, on je iste godine podigao

ovaj grad da bi obezbijedio Skadar od arnautske eškije i pokvarenih Mlečana. To je nova

tvrĎava u kamenitoj zemlji koja se zove Crna Gora. TvrĎava je četvorougaonog oblika, a

sazidana je od kamena...

U tvrĎavi se nalazi u svemu, jedna Fatihova dţamija, ambari za pšenicu, odlično skladište

municije, topovi i cisterne. Drugih graĎevina, kao što su han, medresa, hamam, čaršija i bazar,

nema..."(9) Izgradnjom novog dijela tvrĎave stara tvrĎava je postepeno propadala i s njom i

najstarija podgorička dţamija. MeĎu starijim, srušenim dţamijama u Crnoj Gori su i Sultan

Selimova dţamija i dţamija sultana Murata III u Baru iz XVI vijeka. Nalazile su se meĎu

gradskim zidinama(10). Od pljevaljskih dţamija, ako izuzmemo Husein-pašinu, spomenuli

bismo dţamije Serhat i Hadţi Alijinu. Prva od ove dvije sagraĎena je početkom XVII vijeka,

a druga u XVIII vijeku. Obje su graĎene od ćerpiča. Minaret Serhat ili Hadţi Zekerija dţamije

podignut je od klesanog kamena, dok Hadţi Alijina dţamija ima prilično velik drveni minaret.

(1)- Enciklopedija likovne umjetnosti.- Zagreb, Jugoslovenski leksikografski zavod, 1962.,

Knjiga 2, 157

(2)- M. Vasić, Gradovipod turskom vlašću, Istorija Cme Gore, 111/1, 592

(3)- B.Agović, Džamije u Crnoj Gori, Almanah, 2001., 500 str., 242-245

(4)- B.Agović, ibid., 145-146

(5)- M. Vasić, ibid.

(6)- B.Agović, ibid., 69-72

(7)- ibid., 81-84

(8)- ibid., 398-403

(9)- Evlija Čelebi, Putopis- odlomci o jugoslovenskim zemljama, uvod i komentar Hazim

Šabanović, Svjetlost- Sarajevo, 1967., 336-337

(10)- B.Agović, ibid., 194-195

HUSEIN-PAŠINA DŽAMIJA: TRAGOM ZAPISA I PREDANJA

Potpunije analize islamske monumentalne umjetnosti na tlu nekadašnje Jugoslavije javljaju se

tek u periodu poslije Prvog svjetskog rata. Husein pašina dţamija je kupolna dţamija i o njoj,

osim rijetkih izuzetaka, "još nije detaljnije raspravljano. Njena arhitektura i plastična

dekoracija nisu sistematično analizovani, planovi su ostali nepublikovani, hronologija

nastanka preciznije neutvrĎena, a pitanje mogućeg neimara i majstora - izvoĎača

nedotaknuto"(1). Izuzetak svakako čine radovi Andreja Andrejevića, "jednog od rijetkih koji

je svoj ţivotni poziv posvetio proučavanju islamske umjetnosti u Jugoslaviji"(2). O istorijatu,

vremenu nastanka, arhitektonskim odlikama i dekoraciji pljevaljske dţamije A. Andrejević

piše u radu Pljevaljska džamija i njeno mesto u islamskoj umetnosti na našem tlu (1978), da bi

nešto kasnije ova dţamija bila obraĎena zajedno sa ostalim sakralnim kupolnim objektima -

dţamijama XVI vijeka na tlu bivše Jugoslavije u knjizi Islamska monumentalna umetnost XVI

veka u Jugoslaviji (1984). Husein-pašinoj dţamiji posvećeni su i članci Vitomira

Srbljanovića, odlomci u svakom detaljnijem osvrtu ili opisu Pljevalja, zapisima putopisaca.

Šesnaesti vijek, naročito njegova druga polovina je period koji se opisuje kao najmirniji u

osmanskoj istoriji. Tokom XVI vijeka Osmansko carstvo zahvatalo je teritorije na tri

kontinenta i zaokruţilo se kao ogromna i jedna od najdugotrajnijih muslimanskih drţava svih

vremena. Činilo se da ima trajnu moć "da na sve strane i do nedostiţnih dubina raspliće svoje

korenje koje će je činiti silnom, svemoćnom i neuništivom, takvom da neprestano moţe

obnavljati svoje snage"(3). Zaslugom ogromnih sredstava koja su se u to vrijeme sticala sa

svih strana carstva, podignuti su brojni monumentalni spomenici islamske arhitekture.

Prijestonica i gradovi su opremljeni dţamijama, školama, bolnicama, palatama, mostovima,

javnim kupatilima, vodovodom. Od ovih graĎevina Sinan, glavni arhitekta Sulejmana II,

sagradio je, kako se procjenjuje, dvije stotine trideset i pet. Ukupna graditeljska djelatnost u

gradovima tog vremena nosila je obiljeţje orijentalnog sklopa s čaršijom koju okruţuju

mahale sa dţamijama, šadrvanima, sahat-kulama, karavansarajima, hamamima, imaretima i

medresama. Dţamije su podizali ljudi iz najrazličitijih slojeva. GraĎene su po nalogu sultana,

njihovih namjesnika, sredstvima lokalnih upravljača ili plemstva. U manjim mjestima i

naseljima stanovništvo islamske vјеrе je prilozima gradilo svoje bogomolje.

U Polimlju i Podrinju brojne su bile zaduţbine islamiziranih uglednika, a jedna od najljepših

je zaduţbina - dţamija Husein-paše Boljanića u Pljevljima. Nije nebitno napomenuti da je

Husein-paša bio u rodbinskim vezama sa Mehmed-pašom Sokolovićem, budući da je njegov

stariji brat Sinan-beg bio oţenjen Mehmed-pašinom sestrom Šemsom. Ova veza sa vezirskom

porodicom Sokolovića omogućila je njemu i bratu brzo napredovanje u carskoj sluţbi. Pored

pomenute dţamije, Husein-paša je u Pljevljima podigao mekteb, medresu, imaret,

karavansaraj, hamam, kameni most i svoj saraj sa dvadeset soba, ali je kao jedino

svjedočanstvo preostala dţamija.

O "krasnoj varoši Tašlidţi" pisao je Evlija Čelebi. "Ova varoš leţi usred golih i kao snijeg

bijelih stijena, na terenu obraslom zelenilom, vinogradima i baščama"(4). Pisao je o Husein-

pašinoj dţamiji, koja izgleda "kao kakva carska dţamija", u središtu ove varoši, i da "ima

divan umjetnički izraĎen minaret i plavu i visoku kupolu"(5). Izgradnja ove dţamije obično se

smješta u period izmeĎu 1569. i 1594.godine. Vjeruje se da je najvećim dijelom ova

zaduţbina podignuta prije smrti Mehmed-paše Sokolovića 1579. jer je tada "krenuo ... širom

Osmanskog Carstva talas progona ne samo pravoslavnog srpskog stanovništva nego i

istaknutijih muslimanskih prvaka slovenskog porijekla" i teško da bi u takvim vremenima

ovakav ozbiljan, teţak i skup poduhvat Husein-paša mogao da započne i dovede do кrаја(6).

Ubraja se meĎu najljepše sakralne spomenike u Crnoj Gori i šire, zbog izuzetne i bogate

unutrašnje dekoracije, u kojoj dominiraju floralni motivi, i minareta visine 42m (poslije udara

groma ponovo je 1912.godine sagraĎen širi i viši od рrvobitnog). Ime glavnog neimara

pljevaljske dţamije ostalo je manje-više nepoznato. Poznata su imena graditelja Gazi Husrev-

begove dţamije i drugih vakufskih objekata graĎenih u to vrijeme u Sarajevu, Aladţa dţamije

u Foči, Starog mosta u Mostaru, Sokolovićeve ćuprije u Višegradu - graĎevina koje se

podudaraju sa vremenom nastanka Husein-pašine dţamije. Pretpostavlja se da je izgradnju

dţamije nadgledao čuveni neimar Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru. Na ovo upućuje

naredba Porte glavnom carskom neimaru Sinanu, od kojeg se, prema zahtjevu hercegovačkog

bega Huseina, traţi da za graditelja tvrĎave u Makarskoj postavi majstora Hajrudina. Na

osnovu ovoga, pretpostavlja se da je Husein-paša boravak majstora Hajrudina u ovim

krajevima mogao iskoristiti i za podizanje dţamije u Pljevljima.(7)

Tarih koji se nalazi iznad ulaznih vrata potiče iz druge polovine devetnaestog vijeka, kada je

postavljen nakon renoviranja dţamije. Prvobitnog natpisa koji je trebalo da sadrţi hronostih,

po svemu sudeći, nije ni bilo i u vezi s tim spominju se dva predanja. Prema jednom, izgleda

da je majstor Hajrudin gradnju dţamije bio, zapravo, povjerio kalfi, jer je istovremeno bio

zauzet izgradnjom Sinan-begove dţamije u Čajniču. Umro je vidjevši da je dţamija čijom je

izgradnjom rukovodio njegov kalfa, ljepša i skladnija od one koju je neposredno nadgledao,

tako da je kalfa odlučio da ne napiše pripremljeni natpis na ploči. Drugo predanje govori da je

paša gradio i dţamiju u Sarajevu i kada je pljevaljska dţamija bila završena "neimar je video

da je lepša od sarajevske, za jad mu bilo, pa je izašao na Balibegovo brdo i ubio se."(8)

Kamena ploča na kojoj je trebalo da se napiše hronostih u slavu ktitora nalazi se pored ulaza.

Francuski putopisac Filip Difren-Kane je za šadrvan pred dţamijom, prolazeći kroz Tašlidţu

1573.godine, zapisao da se vidi lijepa i umjetnički raĎena česma(9). Paolo Kontarini sedam

godina kasnije 1580.godine govori o "dţamiji sa lepim šadrvanom... "(10), dok je francuski

putopisac Lefevr zabiljeţio da u Pljevljima postoje tri dţamije sa "lepom česmom u jednoj od

njih"(11). Voda ovog šadrvana dovedena je sa izvora u blizini manastira Sv. Trojice kod

Pljevalja i u vezi sa ovom vodom zabiljeţeno je predanje da je Husein-paša, pošto nigdje u

blizini nije bilo izvora, zamolio igumana manastira da mu dozvoli da sa manastirskog izvora

dovede vodu za šadrvan. Kako se iguman usprotivio pašinom traţenju, paša je pribjegao

lukavstvu i zatraţio da mu dozvoli da manastirsku vodu koristi dan i noć. Kada je prošlo to

vrijeme, iguman je zatraţio da se ta voda više ne koristi. MeĎutim, paša mu je uzvratio da nije

rekao koliko dana i noći, već da će se voda koristiti sve dok se smjenjuju dan i noć. Shvativši

da ga je paša nadmudrio, iguman se odobrovoljio i dozvolio nesmetano korišćenje ove

vode(12).

MeĎu prvim imamima Husein-pašine dţamije spominje se "Mevlana Dţafer, sin Hasana".

Pored njega od sluţbenika spominju se i "mujezin Hudaverdi, sin Abdulahov i katib Pervane,

sin Hajdara"(13). Oni su obavljali duţnost u periodu oko 1572.godine i stanovali su u mahali

Husein-paše, koja se sastojala od pedeset i dvije kuće.

Na ţalost, vakufnama Husein-paše nije sačuvana, ali se posredno zna da je za izgradnju

dţamije i drugih vakufskih graĎevina, kao i za podmirivanje plata sluţbenicima korišćen

prihod sa odreĎenih vakufskih posjeda koji su se nalazili na području Pljevaljskog kadiluka.

Kupolice nad mihrabskim zidom i jedinstvo oslikanih stilizovanih floralnih motiva,

geometrijskih oblika urezanih u kamen ili drvo i kaligrafski ispisanih natpisa na unutrašnjim

zidovima ("po veštini izrade, lepoti i maštovitosti spadaju u red najlepših dekorativnih celina

u unutrašnjosti dţamija kod nas"(14) čine ovu dţamiju posebno karakterističnom. Zastrta je

ćilimima ručne izrade, tkanim u pljevaljskom kraju, na kojima dominira crvena boja. Ovi

ćilimi pokrivaju drugi, stari, istrošeni ćilim za koji se tvrdi da je više vijekova star i da je

upravo od onih "hasura" " koje je Husein-paša "poslao iz Misira" i koje spominje Evlija

Čelebi u svom putopisu: "U ovoj dţamiji ima još jedna rijetkost koja zasluţuje da se vidi: To

su hasure kojima je dţamija zastrta; njih je Hasan-paša (Husein-paša, prim.a.) poslao iz

Misira u Sulejman-hanovo doba. To je takva vrsta hasure da ona i danas stoji onako

umjetnički izraĎena i lijepa kao da je istom izašla iz majstorovih ruku, pa će sigurno još

mnogo stotina godina tako ostati"(15). Vitomir Srbljanović podsjeća da je dţamija

najvjerovatnije mogla pretrpjeti znatna oštećenja 1818.godine kada je pljevaljsku čaršiju

zadesila barutna eksplozija i da se njen izgled najvjerovatnije donekle promijenio krajem

devetnaestog vijeka, kada je renovirana.

Iako u Putopisu Evlije Čelebija nalazimo podatak da dţamija ima "četiri ukrasne kupole" i

"još šest polukupola (nim kubbe)"(16), današnji izgled dţamije ne daje mogućnost za

pretpostavku gdje bi se ove kupole mogle nalaziti. Od četiri ukrasne kupole, mogu se vidjeti

samo dvije, ali se za šest polukupola teško moţe pronaći mjesto. MeĎutim, za ovo vrijeme

karakteristična je pojava četiri ugaone kupolice koje zajedno sa glavnom, središnjom kupolom

čine petokupolnu graĎevinu i pljevaljska dţamija je, najvjerovatnije, tokom vremena

mijenjala svoj izgled. Treba pomenuti da "pojava osmanskih petokupolnih graĎevina, kakva

je u Evlijino vreme bila i pljevaljska dţamija, odmah izaziva asocijacije na odreĎene

spomenike stare vizantijske arhitekture iz doba Justinijana, odnosno Vasilija I Makedonskog,

ili na srpske reprezentativne petokupolne zaduţbine Milutinovog doba, i, poznije, Moravske

stilske grupe...", mada "paţljivija analiza pojave četiri ugaone kupolice na islamskim

graĎevinama XVI veka na ovom tlu pokazuje da je ona vezana za šire tokove razvoja klasične

stilske grupe osmanske arhitekture."(17) Tako se ove kupolice primjećuju, izmeĎu ostalog, i

na dţamiji Sulejmana Veličanstvenog i na Selimiji u Jedrenu. Imale su nekad funkciju

statičkog obezbjeĎenja, ali su vrlo često primjenjivane isključivo i kao dekorativni elemenat.

O funkciji ovih kupolica na Husein-pašinoj dţamiji govori i Evlija Čelebi, kazujući da se radi

o "ukrasnim kupolama"(18).

Pomenutu asocijaciju na srpske zaduţbine iznosi i Vitomir Srbljanović, primjećujući srodnost

elemenata: "Kao što se na manastiru Svetoj Trojici pojavljuju neki muslimanski elementi,

tako se i na dţamiji pojavljuju neki hrišćanski"(19). Na osnovu toga donosi zanimljiv

zaključak da se opravka u manastiru Sv. Trojica vršila u vrijeme podizanja dţamije i da su

ovaj posao obavljali isti majstori. Po njegovom mišljenju "završivši pripratu manastira Svete

Trojice 1592.godine, oni intenzivno rade na zidanju Husein-pašine dţamije. Zatim, kada su

završili sam objekat dţamije 1594.godine, prelaze na graĎenje glavne crkve u manastiru

Svetoj Trojici pljevaljskoj"(20). Sličan zaključak o uticaju lokalnih neimarskih tradicija iznosi

i Andrejević, skrećući paţnju na kockasta postolja na koja su postavljene ugaone kupolice

pljevaljske dţamije i ona se po tome razlikuje "od svih do sada nama poznatih primera ovog

elementa na spomenicima širom Rumelije i Anadolije"(21). Upravo je ovaj detalj označen kao

rezultat uticaja arhitektonskih rješenja stare srpske arhitekture.

Dekoraciju mihraba, minbera ("majstor je mramor tako isklesao da mu se moţe čestitati na

vještini"(22) i mahfila čine geometrijski motivi. Okvir mihraba prekriven je istim prepletenim

poligonima koji su uklesani na kamenoj ogradi minbera, dok se na kamenom mahfilu i iznad

prozora ukrštaju šestokrake zvijezde i heksagoni. Ovi ornamenti su arapskog porijekla i

preuzeti su iz omejadske umjetničke tradicije, prije svega po ugledu na unutrašnjost Velike

dţamije u Damasku i Poslanikove dţamije u Medini. Ukrasi pomenutih dţamija bili su uzor

za dekoraciju brojnih islamskih graĎevina, bilo onih na arapskom području, bilo onih što su

pripadale okrilju umjetnosti osmanskih Turaka.

Trijem je podijeljen na tri dijela i nalazi se sa sjeverozapadne strane graĎevine. Sva tri dijela

natkrivena su kupolicama sa nešto višom središnjom. Nose ga četiri stuba okruglog presjeka

izmeĎu kojih su prelomljeni lukovi. Trijem je izmijenio svoj prvobitni izgled "oko 1880.

godine"(23). Iznad ulaza nalazi se dekoracija koja se donekle ponavlja na mihrabu.

U Husein-pašinoj dţamiji u Pljevljima čuva se Kur'an sa izuzetnim iluminacijama, uraĎenim

uglavnom u plavoj, zelenoj i crvenoj boji na zlatnoj podlozi. Nedovoljno vještom

konzervacijom izbrisano je ime prepisivača, godina i mjesto nastanka. Budući da se zna

naručilac, odnosno da je Husein-paša zabiljeţen kao "vlasnik dobra", procjenjuje se da je

nastao oko 1579. godine.

Boljanićeva "zavičajna zaduţbina" mnogostrukih namjena odgovorila je ţeljama graditelja -

odoljela vremenu i svojevremeno zajedno sa drugim zaduţbinama dala Pljevljima obiljeţje

značajnog gradskog naselja. Skladnost, nesvakidašnja toplina ukrasa i prozračnost njenog

kamena nenametljivo opominju i svjedoče o nastojanju da se ljepotom i pregnućem ostane u

"vječnom trajanju".

(1)- Andrej Andrejević, Pljevaljska džamija i njeno mesto u islamskoj umetnosti na našem tlu,

Simpozijum "Seoski dani Sretena Vukosavljevića ", Prijepolje,V, 1978, 177-191, 178)

(2)- Enes Mušović, Andrej Andrejevič: Islamska monumentalna umetnost XVI veka u

Jugoslaviji.- Institutza i storiju umetnosti Filozofskogfakulteta u Beogradu i Balkanološki

institut SANU-a, 1984, u: Pregled, Sarajevo 1985, 132

(3)- Radovan Samardţić, Turci u srpskoj istoriji, Zbomik za orijentalne studije, SANU 1992,

19-38, 23

(4)- Evlija Čelebi, Putopis- odlomci o jugoslovenskim zemljama, uvod i komentar Hazim

Šabanović, Svjetlost- Sarajevo 1967,392-393.

(5)- Evlija Čelebi, ibid., 393

(6)- Andrej Andrejević, Pljevaljska džamija i njeno mesto ..., 1978, 180

(7)- Andrej Andrejević, ibid., 187

(8)- I.Braković, Pljevlje u prošlosti i sadašnjosti, Zeta, Х/1939, 20, 3

(9)- Radovan Samardţić, Beograd i Srbija u spisimafrnacuskih savremenika XVI- XVII vek,

Beograd 1961, 139

(10)- Andrej Andrejević, ibid., 177

(11)- Radovan Samardţić, ibid., 157

(12)- Enes Pelidija-Behija Zlatar, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti,

Pljevlja, 1988, 31-32

(13)- Enes Pelidija-Behija Zlatar, ibid., 32

(14)- Vitomir Srbljanović, Husein-pašina džamija u Pljevljima, Mostovi, septembar 1970.,

95-98, 97

(15)- Evlija Čelebi, ibid., 394

(16)- Evlija Čelebi, ibid., 393

(17)- Andrej Andrejević, ibid., 185

(18)- Evlija Čelebi, ibid., 393

(19)- Vitomir Srbljanović, ibid, 96

(20)- Vitomir Srbljanović, ibid, 96

(21)- Andrej Andrejević, ibid., 186

(22)- Evlija Čelebi, ibid., 394

(23)- Vitomir Srbljanović, ibid, 97