Dr.tihomir Domazet Novi Model Za Razvoj i Ekonomsku Politiku, HDE 2011

5/12/2018 Dr.tihomir Domazet Novi Model Za Razvoj i Ekonomsku Politiku, HDE 2011 - slide...

http://slidepdf.com/reader/full/drtihomir-domazet-novi-model-za-razvoj-i-ekonomsku-poli

81

Z b o r n i k r a d o v a 1 9 . t r a d i c i o n a l n o g s a v j e t o v a n j a H D E , O p a t i j a 2 0 1 1 .

UDK: 330.43 : 338.2

JEL: E22, G01

Izvorni znanstveni članak

Tihomir Domazet

*

NOVI MODEL ZA RAZVOJ IEKONOMSKU POLITIKU

Sažetak

Ekonomski rast Hrvatske mjeren BDP-om, bruto domaćim proizvodom, urazdoblju 1990. - 2010. realno je iznosio svega 3,7% (u PPP), a Hrvatska jeu krizi jer je pad realnog BDP bio u 2009. 6% i 2010. godini 1,2%. Iako su idruga, odnosno slična gospodarstva pogođena krizom (Poljska praktički nije

bila u krizi), Hrvatska je još u krizi i nema nikakvih naznaka kada bi mogladosegnuti predkriznu razinu razvijenosti. Ako se tome doda da je hrvatskiBDP/s (PPP) 1989. godine u odnosu na EU iznosio 76,9%, a 2010. godine54,1% ili smanjenje od 22,8 postotna poena, onda se može zaključiti da

rezultati ekonomske politike u razdoblju 1990. - 2010. poražavajući. Poslje-dice su još teže: promijenjena je ekonomska struktura koja ne osiguravarast, nestale su kompanije i cjelokupne industrije, prodan je znatan diodržavne imovine (prihod svega oko 20 mlrd. eura), a danas je zaposleno

* Dr. sc. Tihomir Domazet, predsjednik, Hrvatski institut za financije i računovodstvo,Zagreb.



82


preko 250.000 manje nego prije 20 godina. To ukazuje na dubinu ekonomskekrize, odnosno depresije i ujedno potrebu da se poduzmu ozbiljne mjere da sezaustave negativni trendovi i utemelji potpuno drukčija, odnosno održivaekonomska politika. Međutim, ekonomski uvjeti u širem okruženju također sunepovoljni. Europska unija je u dužničko j krizi, a monetarna politika(eurozona) i zajedničke osnove fiskalne politike nemaju zasada odgovore nanegativna kretanja, a u vezi sa skorim članstvom Hrvatske u EU nemarelevantne analize o utjecaju konvergencije i budućih kretanja EU.

Neovisno o rješenjima koja će poduzimati EU, odnosno njene članice,

hrvatskom gospodarstvu je nužna održiva ekonomska politik a. Može seocijeniti da je potrebna cjelovita nova ekonomika na makro i mikro razinikoja će utrti put održivog rasta i razvoja te odgovoriti na neizvjesnosti iizazove. Hrvatskoj je također potrebna odgovarajuća strategija dugoročnograzvoja za razdoblje do 2020. ili 2025. godine.

Conditio sine qua non daljnjoj aktivnosti u smislu rješavanja krize iutemeljenja održivog rasta i razvoja je jasno definiranje uzroka krize ,odnosno Velike recesije. Ocjenjuje se da su već uglavnom prihvaćeni glavniuzroci u Hrvatskoj i to: (1) pogrešan prijelaz na novi društveno-ekonomskisustav (tajkunska privatizacija), (2) neodgovarajuća ekonomska politikatemeljena na neoliberalizmu, (3) prelijevanje svjetske krize, (4) korupcija i

(5) neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici.

Ovdje se poseban naglasak stavlja na znanje koje je, ocjenjuje se, ključnielement ekonomskog modela, odnosno razvoja i ekonomske politike, daklenove ekonomske paradigme. Međutim, jednako važan ili važniji je načinostvarenja ciljeva nove ekonomske paradigme i primjene znanja, dakle imple-mentacija putem planiranja, odnosno koordiniranja procesa i aktivnosti.Jednako važna je kontrola ostvarenja ciljeva i uloga svih dijelova društva utome.

Ključne riječi: kriza, ekonomska politika, politekonomska analiza, makro-

ekonomska, mikroekonomska, nova paradigma ekonomske politike, znanje,znanost i tehnologija, planiranje i koordiniranje.



83


1. UVOD

Danas gotovo svi govore ili "znaju" o krizi, a do prije nekoliko godinavelika većina te osobito nosioci ekonomske politike odbacivali su bilokakvu mogućnost nastanka krize. No, to nije pobjeda nekolicine analitičarakoji su predviđali krizu, među njima i autor ovoga teksta, nego je velikaopasnost da se ekonomska aktivnost i ukupan život podredi kriznom načinu života, nečim što je među nama. To je najopasnije, te stoga to trebarazumnim aktivnostima što prije prevladati i napustiti.

Ekonomski podaci ukazuju da je od III. tromjesečja 2008. godine do II.tromjesečja 2011., dakle za 11 kvartala, bruto domaći proizvod - BDP realnopao za 11,4%. U tom je razdoblju izgubljeno oko 140 000 radnih mjesta, a od1990. oko 250 000. Industrijska proizvodnja je od listopada 2008. do lipnja2011. pala za oko 13%, odnosno u razdoblju 1990. - 2010. godine 27,8%, apoljoprivredna proizvodnja 22,9%. Ti podaci ukazuju na dubinu krize, koja

je zapravo depresija, odnosno na neuspjeh ekonomske politike.

Danas najugledniji ekonomisti svijeta ukazuju na promašaje ekonomskepolitike tranzicijskih zemalja, ono što je nekolicina odavno ukazivala uHrvatskoj. " Ne iznenađuje, ljudi u zemljama u razvoju postali su sve manje

uvjereni da je pomoć Zapada bila motivirana altruizmom. Oni sumnjaju daretorika je slobodnog tržišta - "Washington konsenzus", znan u stenogramu- bio samo pokriće za stare komercijalne interese. Licemjerje Zapada jačasumnju. ... Privatizacija" je značila da stranci mogu kupovati rudnike inaftna polja u zemljama u razvoju po niskim cijenama. To je ujedno značiloda mogu žeti velike profite od monopola i kvazi -monopola, kao što sutelekomunikacije. "Liberalizacija financijskog i tržišta kapitala" značila jeda strane banke mogle dobiti visoke povrate na svoje zajmove, a kadazajmovi postanu loši, MMF ih prisiljava na socijalizaciju gubitaka, znači daće cijelu populaciju prisiliti da to plate stranim bankama."1

Ako je pad Berlinskog zida 1989. godine označio kraj političkog iekonomskog sustava koji su primjenjivali SSSR i njegovi sateliti, kolapsameričke banke Lehman Brothers 2008. godine označio je kraj ili početak kraja svjetskog sustava, odnosno hegemoniji temeljenoj na financijskomkapitalu.

1 Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the world econo-my, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 99.



84


Međutim, najrazvijeniji svijet je u dubokoj krizi unatoč navedenim i drugim pokušajima da spasi sustav. G7 ili slične neformalne skupine najrazvijenijihu ekonomici bezidejno traže novoga Keynesa da bi se međunarodnaekonomska arhitektura uredila u korist istih najrazvijenijih.

Neki odgovor na ova pitanja traže u tzv. društvenoj evoluciji. ThorsteinVeblen je 1898. postavio pitanje: Zašto ekonomika nije evolucijska znanost(implicirajući da bi trebala biti)?. Joseph Schumpeter okarakterizirao jekapitalizam kao "evolucijski proces" (Kapitalizam, socijalizam i demo-

kracija). U pokušaju da se ob jasni ekonomska, odnosno društvena evolucija,F. Hayek je pod utjecajem biološke metafore evolucije (za razliku od L.Walrasa, koji je bio inspiriran primjenom "ravnoteže" u fizici), a Darwin jegovorio o opstanku najjačih, tako da je socijalni darvinizam slično tvrdio dabi nemilosrdna konkurencija s ciljem opstanka najjačih ekonomskih jedinicaznačilo stalno povećanje efikasnosti gospodarstva. Međutim, prirodnaselekcija ne bira najbolje tvrtke ili institucije, odnosno to ne može dovestido ekonomske efikasnosti. Ekonomski subjekti, koji su na tržištu, sve višeshvaćaju da se moraju vratiti novoj, društvenoodgovornoj ulozi kapitala inovoj ulozi rada, a da su znanje i inovativnost motor održivog i dugoročnograsta i razvoja.

Živimo, dakle, u međurazdoblju, u vremenu nastanka novog društva, novihodnosa i novoga svijeta. U stvaranju tog novoga sudjeluju svi, neovisno osvojoj veličini, pa je stoga i primjereno da Hrvatska uredi na odgovarajućinačin svoje društvo za budućnost i svoj mjesto u svijetu budućnosti. Cilj jeovoga rada ukazati na neke propuste i promašaje u prošlosti te ukazati nanužnost i mogućnost ekonomskog i društvenog razvoja, utemeljenog naznanosti, na novim dostignućima znanja i na prirodnim resursima i spo -sobnostima ekonomije i društva u cjelini.

2. EKONOMSKA ANALIZA KRIZEHrvatsko društvo je u krizi, što je posljedica ekonomske krize, koja se nerješava ili neodgovarajuće rješavanje ne donosi ekonomske rezultate.

Uobičajeni pokazatelji krize jesu realni pad BDP-a, smanjenje zaposlenost, povećanje zaduženosti, pogoršanje stanja tzv. realnog sektora i doista su oviindikatori nepovoljni u razdoblju nastanka krize, ali gotovo i od 1990.



85


godine. Time se može zaključiti da je se radi o depresiji, odnosno dubljojkrizi, a ovako nepovoljna ekonomska kretanja nema niti jedna zemlja u EUniti zemlja s kojima se Hrvatska često uspoređuje.

Usto treba dodati da je u razdoblju 1990. - 2010. realni rast BDP-a (u PPP)iznosio svega 3,7%, dakle rasta praktički nije bilo, a tako izračunani BDPpo stanovniku 1989. godine u odnosu na EU iznosio je 76,9%, a 2010.godine 54,1% ili smanjenje od 22,8 postotna poena.

Zaduženost je veliki problem hrvatsk og gospodarstva. Državni dug je od

prosinca 2008. do travnja 2011. povećan za 44%, a prema procjenamaMeđunarodnog monetarnog fonda, MMF-a, državni dug (47,4%) i ukupnadržavna jamstva (13,3%) 2011. godine prijeći će 60% BDP-a. Isto-vremeno, stanje inozemnog duga na kraju 2010. godine iznosi preko100% BDP-a, s time da je u razdoblju 2000. - 2010. bruto inozemno zadu-ženje iznosilo 87,6 mlrd. eura, a u cijelom dosadašnjem razdoblju prodan

je znatan dio državne imovine, s prihodom svega oko 20 mlrd. €. Dakle,glavno je obilježje ekonomske politike da se gospodarska aktivnostvelikim dijelom odvija zahvaljujući financiranju iz inozemstva, što upot-

punjuje podatak da je deficit na tekućem računu bilance plaćanja stalan iznačajan te da je to kroničan ekonomski problem. Ovu potonju, iznimno

ozbiljnu ocjenu, oslikava podatak da potreba za inozemnim financiranjem,prema procjenama MMF-a, u 2011. godini iznosi 15,5 mlrd. € , odnosnopreko 33% BDP-a. Unatoč tome, rast BDP-a u 2011. godini, ako ga budebilo, bit će minimalan, ocjenjuje se oko 0,5%, dok samo obveze za kamateiznose oko 3% BDP-a, koje se moraju platiti, a znatan dio otplate duga seobično reprogramira. Ovisno o inozemnom zaduživanju gospodarstvo seizlaže rizicima refinanciranja i zaraze te je suočeno s valutno induciranimkreditnim rizikom.

Poseban i kronični problem Hrvatske je nedostatna nacionalna štednja da se

financiraju investicije. Dakle, investicije su stalno veće od nacionalneštednje. Nastankom krize, dakle od 2008. godine, investicije su smanjene2009. godine 11,8%, a 2010. godine za daljnjih 11,3% (u strukturi BDP-ainvesticije u fiksni kapital 2008. godine iznosile su 27,7%, 2009. g. 24,9%,2010. g. 21,6%, a 2011. su ispod 20%). Budući da su investicije glavni izvorrasta, to je začarani krug: manje investicije znači manji BDP, koji opetgenerira manje izvore rasta i manje porezne prihode.



86


Ocjenjuje se da je Hrvatska suočena s ozbiljnim gospodarskim problemima,te osobito da su strukturalne poteškoće i niska konkurentnost proizvoda iusluga prepreka za održivi rast, dok veliki inozemni dug i pogoršanje javnihfinancija ukazuju na veliku ranjivost. S druge strane, to implicira potrebu dase otvori prostor za makroekonomsko upravljanje u uvjetima krize. Ovasažeta financijska ocjena, odnosno nastavak ovakvih kretanja ukazuju da seHrvatska suočava s dužim razdobljem stagnacije i/ili niskoga rasta i

povećanih rizika od pritisaka na tekući račun bilance plaćanja.

Nasuprot fiskalnoj politici, koja je najviše izložena kritikama stručne i

ukupne javnosti, monetarna politika tek je u posljednje vrijeme predmet pažnje, na primjer zbog valutne klauzule korisnika bankovnih kredita.Ciljevi ekonomske politike nisu bili rast i povećanje zaposlenosti negostabilnost tečaja i cijena, što se često, iako pogrešno, ocjenjivalo kaomakroekonomska stabilnost. U okviru navedenog valja dodati da jenominalni tečaj kune od 1995. do 2010. aprecirao 14,2 postotna poena(indeks tečaja korigiran potrošačkim cijenama 1995/2010 = 85,1). Naprimjer, nominalna aprecijacija kune prema US dolaru u 2006. godiniiznosila je 11,7%, u 2007. godini 11,9% i u 2009. godini 1,9%, dok je kunatakođer prema US dolaru deprecirala 2008. godine 3,3% i 2010. godine8,3%. U razdoblju 2005. - 2010. kuna je ukupno aprecirala prema US dolaru

za 12,8%. Tečajna politika, promatrana kroz realni tečaj u razdoblju od2000. godine do danas, kao važan dio monetarne politike, može se vidjeti uGrafikonu 1.



87


Grafikon 1. Realni efektivni tečaj kune uz potrošačke cijene 2000. - 2011.

85,0

87,0

89,0

91,0

93,0

95,0

97,0

99,0

101,0

2000

2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

VII2010

VIII2010

IX

2010

X

2010

XI2010

XII2010

I2011

II2011

III2011

IV

2011

V

2011

Realni tečaj HRK - indeks

Kao posljedica neodgovarajuće i izostale ekonomske politike promijenjena je gospodarska/ekonomska struktura hrvatskog gospodarstva: udio prerađivačke industrije u bruto dodanoj vrijednosti danas iznosi oko 17%,1995. godine iznosio je 22,5%, a početkom 1990-ih znatno više; udiofinancijskog sektora u BDV danas iznosi oko 28%, 1995. godine iznosio je21,5%, a početkom 1990-ih znatno manje; udio javnog sektora u BDP-udanas iznosi nešto iznad 50%, što je povećanje s početka 1990-ih za oko 17postotnih poena. Promjena ekonomske strukture odvijala se pod domaćim

političko-ekonomskih utjecajem i utjecajem izvana (konvergencija), zajednos pravnim i političkim okvirom, a danas je očito prepreka razvoju ifunkcioniranju ukupnog društva. Ekonomska struktura uzrok je krize iprepreka daljnjem razvoju. Naime, razvoj materijalne egzaktne proizvodno-uslužne strukture nekog društva pod stalnim je utjecajem razvojatehnologije, osobito u uvjetima globalizacije, što čini ekonomsku strukturudruštva. To su objektivni materijalni uvjeti, koje treba mijenjati i

prilagođivati. Dakle, na te materijalne uvjete trebaju se dodati gospodarske



88


mjere, prije svega znanje i upravljanje privredom na svim razinama odpojedinca, preko kompanije, do makroekonomije, odnosno države. Stoga,osobito se ukazuje na potrebu korištenja znanja i stručnosti, jer i dobrenamjere mogu imati negativne posljedice, što je, očito je, bio slučaj u pret-hodnom razdoblju hrvatskoga gospodarstva.

Ekonomska politika i njeni učinci u gotovo cijelom 20-godišnjem razdobljumogu se sažeti u nekoliko najvažnijih ekonomskih pokazatelja: (1) urazdoblju 1990. - 2010. BDP (PPP) je realno povećan svega 3,7%, (2) indus-trijska proizvodnja realno je smanjena 27,8%, (3) poljoprivredna proizvodnja

realno je smanjena 22,9%, (4) broj zaposlenih je smanjen za oko 250 000 abroj umirovljenika je od 1989. godine s 569 000 povećan na oko 1 200 00 nakraju 2010. godine.

Definiranje krize odnosno njenih uzroka je conditio sine qua non bilo kojimdaljnjim aktivnostima u smislu rješavanja k rize, te su u nastavku se dajuuzroci krize i to:

1. pogrešan prijelaz na novi društveno-ekonomski sustav (tajkunskaprivatizacija),

2. neodgovarajuća ekonomska politika temeljena na neoliberalizmu,

3. prelijevanje svjetske krize,4. korupcija i

5. neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici.

S obzirom da ekonomska politika, definirana kao drugi najvažniji uzrok krize,odnosno nije imala za cilj rast, razvoj, zaposlenost ljudskih i materijalnihkapaciteta, već je glavni cilj (bila) tzv. makroekonomska stabilnost, koja semjeri(la) stabilnim tečajem kune i stabilnim cijenama (niskom inflacijom), ada su ostali uzroci krize raspravljani u stručnoj javnosti, posljedice ovakve

ekonomske politike mogu se sažeti u sljedećem i to: 1. vanjska neravnoteža: nacionalna štednja nije dovoljna za financiranje

investicija te se koristi inozemna; deficit na tekućem računu bilance pla-ćanja je kroničan problem, a kreće se u pravilu od 5 do 10% BDP-a

2. unutarnja neravnoteža: domaća potražnja (potrošnja) je veća od ponu-de (proizvodnje), što se rješava inozaduživanjem. Vanjski dug je veći od



89


BDP-a, međutim, uz ovakvu ekonomsku politiku ne može se smanjiti.Time se ne zapošljavaju domaći kapaciteti te je posljedica toga niskazaposlenost

3. neravnoteža između tradable i non-tradable sektora: non-tradablesektor, u pravilu, ima nižu proizvodnost, a u tim uvjetima dodatno zaos-taje za tradable sektorom, što je izvor poremećaja (npr. sektor gradi-teljstva)

4. financijski sektor nije u funkciji rasta ukupnog gospodarstva: jediniima financijski suficit, dok ostali sektori imaju deficite (stanovništvo,

poduzeća i država). S druge strane, u uvjetima recesije manje kredita seodobrava i manje ulaže u realni sektor, što pojačava krizu i ima obilježje spekulacije čime se povećava insolventnost/nelikvidnost

5. monetarna i fiskalna politika jedino zajednički rade na financiranjusustava, odnosno pronalaženju izvora za financiranje deficita pri čemuovise o međunarodnom kapitalu, jer fiskalna politika nema dovoljnokapaciteta za ispunjenje toga cilja, a i sama nije održiva

6. razvoj kao i antirecesijska politika prepušteni su mikroekonomiji, kojato dijelom rješava proizvodnošću i efikasnošću, ali uglavnom ne uspijeva jer zbog ovakvog cilja, neodgovarajuće politike financijskog sektora (visoke

kamate) i fiskalne politike (visoko porezno opterećenje) nije konkurentna nainotržištu, a na domaćem tržištu smanjena osobna potrošnja prepreka jerastu, što je "začarani krug” problema realnog sektora.

Premda danas nema relevantnih čimbenika ko ji osporavaju postojanje krize,važno je ukazati da objašnjenja ekonomske krize i navedeni ekonomski

pokazatelji ukazuju na neusklađenost, nekoordiniranost, stihijnost, nekritič-nost i nedostatak znanja i umješnosti u vođenju ekonomske politike. Umje-sto daljnjeg objašnjenja prethodno navedenoga, ukazuje se da je posljednjuencikliku Papa posvetio krizi, te iako se socijalni nauk (katoličke) crkve

teško može uzeti za objašnjenje i rješavanje ekonomske krize, ocjenjuje seprimjerenim razmotriti ove ocjene, k ako je navedeno, društvene krize.«Složenost i težina sadašnje ekonomske situacije s pravom nas zabrinjavaju,stoga moramo usvojiti realistični pristup te trebamo prihvatiti noveodgovornosti s povjerenjem koje od nas zahtijeva budućnost svijeta, kojitreba duboku kulturnu obnovu, svijet koji treba ponovno otkriti temeljne



90


vrednote na kojima treba graditi bolju budućnost."2 U ovoj osobito senaglašava da (1) profit ne može biti jedini cilj gospodarstava, te da je (2)

potrebno humano tržište.

Za rješavanje krize ne trebaju se primjenjivati samo ekonomske mjere, većse trebaju uključiti aktivnosti da se istaknu socijalne i civilne kompetencijegrađana. Edukacija za razvoj demokracije građana i ljudskih prava može

pomoći da se otklanjaju brojni problemi u društvima gdje postoje sukobi, pogrešni postupci ili čak neodgovarajući pravci razvoja.

U Hrvatskoj postoje različita mišljenja o tome koliko i u kojoj je mjerisvjetska kriza utjecala na krizu hrvatskog gospodarstva, iako ima vrlo malostručnih i znanstvenih radova o tome.

3. POLITEKONOMSKA ANALIZA POSTOJEĆEKRIZE

3.1. Politekonomska analiza imperfektnosti tržišta

Mnogi su poznati ekonomisti pokušavali dokazati da je (samo) tržišteracionalno i perfektno. Međutim, poznato je da tržište, odnosno ponuda i

potražnja ne reguliraju cijenu, već samo privremeno fluktuiraju tržišnecijene, dakle tržište objašnjava zašto cijene odstupaju od vrijednosti nekerobe. O racionalnosti tržišta pisali su mnogi, pa je tako tvrdio i IrvingFisher3, kojeg se naziva i ocem modernog Wall streeta, koji je ipak ukazaoda u nekoj točki tržište prestaje djelovati racionalno te je tako pokušaoobjasniti nastanak Velike depresije 1929.

Valja podsjetiti da su početkom XIX. stoljeća postojale dvije glavne školemišljenja (u SAD-u). Prva je Adama Smitha putem neoklasične ekonomike,koje je vidjela ekonomiku kao studiju racionalnih pojedinaca kojimaksimiziraju svoje bogatstvo (I. Fisher je također pripadao toj školi

mišljenja). Druga škola više je koristila matematički okvir umjesto laissez- fair pristupa, a nositelj je bio Alfred Marshall, koji je 1890. napisao knjigu Načela ekonomike (Principles of Economics), u izdanju Sveučilišta Cambridge.

2 Caritas in veritate, Enciklika pape Benedikta XVI, Vatikan 2009., str. 10.3 Najveći Američki ekonomist prve polovine XIX. stoljeća, poznat po stavovima da su

cijene dionica 1929. dostigle "permanentno visok plato". Njegov je rad ujtecao namoderne financije.



91


Perfektnost tržišta, uz uspone i padove, najviši stupanj doživljava 1960-ihgodina, kada je hipoteza efikasnosti tržišta dostigla mit, doprinosom iutjecajem Sveučilišta Chicago i njegovog glavnog protagoniste MiltonaFridmana4. On je bio poticatelj ulaganja milijardi dolara, inspiracija zakreiranje i rast indeksa fondova i veliko novo tržište derivata. Ova teorija usuštini smatra da odluke milijuna ulagača, sva traženja informacija i težnjana kraju se neizbježno svodi na racionalno, odnosno perfektno (savršeno)tržište. Danas se smatra da je ova teorija povijest. Ova teorija, koja se čestonaziva mit racionalnog tržišta, može se najjednostavnije opisati kaovjerovanje na što se financijsko tržište može osloniti da će ovdje i ovimputem ostvariti svoje ciljeve, što je fetišizacija tržišta. Samo usput senapominje da se ovdje pojmovi teza efikasnog tržišta i teorija racionalnogtržišta koriste s istim značenjem.

Međutim, uporedno s rastom i utjecajem ove teorije, pojavljuju se suprotnamišljenja. Tako dolazi do mišljenja i teorijskih spoznaja da investitori nisuracionalni ili da tržište nije uvijek u pravu. Robert Shiller, profesorekonomike na Sveučilištu Yale, SAD, ustvrdio je da teorija efikasnog tržišta"predstavlja najznačajniju pogrešku u povijesti ekonomske misli". Danasova teorija daje nove hipoteze ponašanja tržišta koje proizlaze izpsihologije, fizike, evolucijske biologije i čak tradicionalne ekonomike.

Iako tržište nije uvijek savršeno, tržište dionica, kao dio financijskog tržišta,koristi informacije i brzo obrađuje čak i vrlo loše vijesti uglavnom uredno.Isto se može reći i za organiziranu trgovinu derivatima, kao što su opcije i

futures. Tržišta izvan razmjene za hipotekarne vrijednosne papire i zanetržišne derivative nisu razvili pravila i obilježja za nepredviđene planovedobro uspostavljenih razmjena, već su očekivali da će obavljati istefunkcije. Kada su ova tržišta pogođena krizom u ljeto 2007, mnoga od tihtržišta u SAD su zaustavila rad u cijelosti. To je, više nego bilo što drugo,pretvorilo financijske probleme u krizu.

Odlučivanje o financijama i financijska regulacija su promijenjeni posljed-njih nekoliko desetljeća osobito oko tržišne cijene. Ako tržišne cijene iformule izgrađene oko tržišne cijene, kažu jedno, onda netko, kao npr. A.

4 Vodeća osoba Čikaške poslijeratne škole. Monetarna teorija Irving Fishera pomogla jeekonomistima te škole da razumiju teoriju, dakle ne podatke, koja je potom postalavodeća teorija slobodnog tržiša. Dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiku 1976.



92


Greenspan ( bivši prvi čovjek FED-a) ne može ustvrditi da su te cijenepogrešne. To je bila suspenzija sustava, odnosno nefunkcioniranje

perfektnosti tržišta. To se može primijeniti također na spašavanje banaka uSAD-u. Ako je sustav postavljen na perfektnosti tržišta, država SAD isredišnja banka nisu smjeli intervenirati da se spase banke, jer je to protivnosustav samoregulacije.

Potom se dolazi do duboke iracionalnosti tržišta. Nekoliko aspekata ponašanja ekonomije čini se doista nedosljednim s bilo kojim modelomracionalnosti koji pokušava izgraditi model utemeljen na racionalnosti da

objasni takvo ponašanje. To je gotovo sigurno osuđeno na neuspjeh.Kada se objašnjava (ne)racionalnost tržišta, nužno je razumjeti raspon odtoga da je teško pobijediti tržište (teorija slučajnog hoda, engl. random walk

theory) do tvrdnje da je tržište savršeno. Ovaj raspon, odnosno skok objasnio je Eugene Fama, koji je najbolje objasnio teoriju slučajnog hoda,tvrdeći da će sofisticirani trgovci atakirati na sve ne-slučajne promjenecijena i stjecati novac na predvidivo kretanje cijena. No, da bi se to mogloprimijeniti, potrebna je bila odgovarajuća teorija, te je kreiran modelodređivanja cijena kapitalne imovine (capital asset pricing model, CAPM ).Ovaj je model razvila skupina autora, William Sharpe i Merton Miller, a tu

je bio i Eugene Fama i drugi. Rezultati su pokazali da je balansiranje

između rizika i nagrade (trade off) složenije nego što objašnjava teorija.

Ekonomika kao znanost se već temeljila na racionalnom čovjeku, a FrancoModigliani i Merton Miller5 postavili su racionalnog čovjeka kao kamentemeljac u teoriju financija. Nastavak prethodno navedenoga je utemeljenjeModigliani-Miller teorema, koji objašnjava zašto povećanje zaduženosti nije

bitno, a uz stečaj, visoke troškove duga, banke potiču daljnje i veće zaduživanje, jer im to daje veći prihod na kapital. Oni su tvrdili davrijednost neke tvrtke ovisi isključivo o vrijednosti povrata koje ono daje, a

5 Franco Modigliani dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiku 1985. godine, a MertonMiller 1990. Jedan od najpoznatijih radova Franca Modigliania and Mertona Millera bio

je "Trošak kapitala, korporativne financije i teorija ulaganja" ("The Cost of Capital,Corporation Finance and the Theory of Investment"), AmericanEconomic Review, vol.48, no. 3 (1958), pp. 261 – 297. Oni su tvrdili da nema razlike ako tvrtka isplati divideneili zadrži dionice. Oni su ignorirali utjecaj oporezivanja, što je kasnije nazvano kao

paradoks dividende. Prema njihovoj teoriji tvrtka može smanjiti zbrojni porez na dobit iporez na dohodak kupovanjem natrag dionica, umjesto isplate dividendi.



93


nije bitno ostvaruju li se povrati kao dug (s obzirom na fiksna plaćanja,neovisno o razini profita) s preostatkom kapitala ili većinom kao kapital.Modigliani i Miller su zanemarivali mogućnost stečaja i troškove vezane uzto te činjenicu da sve veće zaduživanje povećava vjerojatnost bankrota."Modigliani i Miller su zaključili da je irelevantno gdje je tvrtka dobila svojnovac, izdavanjem obveznica, prodajom dionica, ili reinvestiranjem dobiti.

Njihov "dokaz" ovog zaključka je da ako dvije tvrtke imaju istu zaradu, alirazličitu strukturu kapitala, a nisu dale istu tržišnu cijenu ", investitor možekupiti i prodati dionice i obveznice na takav način da se razmjenjuje jedantok dohotka za drugi tok, identičan u svim relevantnim aspektima, ali se

prodaje po nižoj cijeni. Ako bi investitori tražili racionalni profit odekonomske teorije, to se jednostavno ne može dogoditi. No, Modigliani iMiller su vjerovali da su investitori racionalni, ili barem dovoljno racionalniza svoje potrebe."6

Pristup konkurentske ravnoteže u mikroekonomici pružio je solidne temeljemakroekonomici. Ova se škola, koja se temelji na neoklasičnom modelu,ponekad naziva "Nova klasična" škola, ili "Čikaška škola".

3.2. Politekonomska analiza krize u svijetu i uHrvatskoj

Ekonomska analiza ili analiza ekonomskih kretanja, ocjenjuje se da ne možebiti potpuna bez politoekonomske analize krize. Kriza koje je počela 2007.godine u najrazvijenijem dijelu svijeta i koja je dobila epitet globalna ilisvjetska, jer je zahvatila veći dio svijeta kao i većinu zemalja tranzicije,među kojima i Hrvatsku, danas se naziva Velika recesija, još nema pravu,odnosno preciznu dijagnozu. Prije svega radi se o analizi i razumijevanjupromjena, koje su ekonomske, evolucijske i epohalne.

Analiza i definiranje stanja vremena u kojem se odvija svjetska epohalna

promjena kao i procjena ekonomske odnosno društvene evolucije, ocjenjujese da je najvažniji zadatak suvremene znanosti na globalnoj pa tako i nanacionalnoj razini.

6 Justin Fox, The Myth of the Rational Market , A history od risk, reward, and delusion onWall Street, HarperCollins Publishers Inc., 2009., str. 81.



94


Politička ekonomija je, izvjesno je, jedina znanost koja treba i koja mora bitiu stanju analizirati najvažnije u ovim velikim promjenama kao što jekreativno sudjelovanje živog rada u novim uvjetima u stvaranju novihvrijednosti. Ocjenjuje se stoga da je nužna potreba za intenzivno,organizirano i znanstveno analiziranje odnosno proučavanje dostignuća i

budućeg razvoja. Politička ekonomija odnosno društvena i humanističkaznanost imaju snagu i obvezu analiziranja, proučavanja i predviđanjafundamentalnih promjena koja se diljem svijeta upravo odvija, što je jednood obilježja globalizacije. U ovim globalnim promjenama, premda imastanovitih otpora, evolucijske se promjene prihvaćaju kao dokazspektakularnog napretka i stvaranje novog svijeta, te su u tim uvjetimaurušavanje velikih tekovina kulture i civilizacije kao što su nacionalnadržava, suverenitet, standardni jezik i slično, prihvaća kao dio promjene,kao dio razvojnog progresivnog procesa.

Slijedom navedenog u nastavku se daju neke naznake uzroka ove globalnekrize, koja se može nazvati na jvećom u povijesti čovječanstva jer supromjene koje donosi - najveće.

1. Neuspjeh ekonomike kao znanosti

Premda oduvijek postoji određena sumnja u ekonomiku kao znanost,odnosno njenu sposobnost za rješavanje problema kao što je nastanak krize, barem kod dijela društva, ipak ekonomika kao znanost mora pretrpjetiodređene kritike jer je gospodarstvo 2008. dospjelo u krizu, što se dodušeponovilo kao i 1929. godine.

Ekonomika je znanost, a kao znanost mora biti u stanju predviđati ekonomskadogađanja. Međutim, većina ekonomskih modela, odnosno ekonomista,

praktično od Velike depresije, nisu uspijevali predvidjeti najvažnijeekonomske događaje. S druge strane, dok tzv. vodeći modeli nisu opravdalisvoje postojanje i ciljeve, posljednjih 25-30 godina ipak su izrastali pokušaji

da se (a) pruži uvid u ono što se dogodilo, (b) pruže alternativne politike uodnosu na krizu i (c) pruže druge, odnosno bolje teorije.

Problemi su zapravo počeli negdje prije 35 godina u pokušaju da se pomirimakro i mikroekonomika, što je naravno pogrešno. Postojala su dvapristupa: 1. primijeniti standardni mikro model, odnosno konkurentsku



95


ravnotežu (competetive equilibrium) i 2. obnoviti mikroekonomiku da se pomiri s makroekonomskim ponašanjem.

"Do Velike depresije, većina ekonomista prianjala je uz viziju kapitalizmakao savršenog ili gotovo savršenog sustava. ...romantiziranu i dezinficiranuviziju gospodarstva dovelo je većinu ekonomista da ignoriraju sve što može

poći po zlu. On su zatvorili oči na ograničenja ljudske racionalnosti kojačesto vode do napuhavanja i ispuhavanja; na probleme institucija koje

podivljaju; na nesavršenost tržišta, osobito financijskog tržišta, koji moguuzrokovati da poslovni sustav gospodarstva može doći Jedan od ekonomistakoji je ukazivao svakako na dolazak krize je Robert Shiller, profesor nasveučilištu Yale u SAD. Nažalost, teoretičari financija nastavili su vjerovatida su njihovi modeli ispravni i da se mogu donositi odluke na temelju tihmodela, što je, pokazalo se kasnije, bilo pogrešno.

Jednako tako i nositelji ekonomske politike u Hrvatskoj nisu prihvaćali postojanje krize kada su to već ukazivali i statistički podaci. Treba dodati dasu neki analitičari, među koje spada i autor ove studije, na vrijeme7 pred-vidjeli nastanak ekonomske krize.8

2. Kolaps Breton-Woodsa i nedemokratsko ponašanje najrazvijenijih u

uvjetima globalizacije

Kao uzrok nastanka svjetske krize na jčešće se navodi kriza hipotekarnihkredita u SAD-u 2007. i potom bankrot banke Lehman brothers 15. IX.2008. Naravno, da je objašnjenje prejednostavno.

Ocjenjuje se da je izvorište ove krize kolaps Breton Woods sustava napočetku 1970-ih. Naime, svjetski ekonomski sustav odnosno svjetskiekonomski poredak obično se naziva - Bretton Woods sustav (mjesto uSAD-u gdje je dogovaran 1944.), prema kojem se svaka zemlje obvezuje dausvoji monetarnu politiku da održava tečaj svoje valute u okviru fiksnevrijednosti - plus minus jedan posto - mjereno u zlatu i sposobnost MMF-a

7 Dr. Tihomir Domazet, Neuspjesi sadašnje i model ekonomske politike za sljedećerazdoblje, HDE, Zbornik radova, Opatija, 2006., str. 130.:"Negativne posljediceekonomske politike koje mogu prerasti u depresiju i krizu" (podnaslov).

8 Dr. Tihomir Domazet, Uklanjanje prepreka održivom rastu i razvoju, HDE, Zbornik radova, Opatija, 2007., str. 283., "S obzirom na mogućnost nastanka krize potrebno jedefinirati politiku izlaska iz ovog stanja."



96


da privremeno premosti neravnotežu plaćanja. Izvorno, Bretton Woods jeimao za cilj pospješivanje međunarodne robne razmjene i uravnoteženje

bilance plaćanja. Tom je cilju bilo podređeno i financijsko tržište odnosnotržište kapitala. Glavni kreator Bretton Woods bio je John Maynard Keynes,koji je čak predlagao uvođenje svjetske valute - bancor. Međutim, zbogfinancijsk ih ograničenja, inflacije, krize i neefikasne alokacije akumulacije ikapitala taj je sustav 1971. godine došao u krizu. Kolaps je zapravo nastao

jednostranom odlukom SAD-a da napusti konvertibilnost dolara u zlato, što je izazvalo ogroman financijski stres u svjetskom gospodarstvu, a dolar jetime postao svjetska rezervna valuta.

Kolapsu sustava Bretton Woodsa prethodila je inflacija zbog rata uVijetnamu početkom 1970-ih, kada je SAD prvi put u 20. stoljeću imaotrgovinski deficit. Ključna je bila 1970. godina kada je promjenjivost dolarau zlato smanjena s prijašnjih 55% na svega 22%, a to je prema stajalištimaneoklasičnih ekonomista predstavljao prag kada su posjednici dolaraizgubili vjeru u sposobnost SAD-a da smanji proračunski i trgovinskideficit. Posljedica toga je bilo sve više štampanje dolara (1971 .) radi

podmirenja državnih izdataka za vojsku i socijalne programe. Nixon,predsjednik SAD-a, je 15. kolovoza 1971. donio odluku o 90-dnevnoj

kontroli plaća i cijena, zatim 10% dodatno opterećenje na uvoz i, što jenajvažnije, napuštanje direktne konvertibilnosti dolara u zlato (osim naotvorenom tržištu). Ova je operacija nazvana - Nixonov šok.

Bretton Woods II, kako se popularno naziva, je sustav, gdje više nemakonvertibilnosti dolara u zlato, već tečaj fluktuira, odnosno pliva, a dolar jesvjetska rezervna valuta. Od 1976. godine sve su glavne valute fluktuiraleodnosno tečaj nije više bio glavna metoda kojom su države upravljale svojumonetarnu politiku. Trgovanje valutama s fluktuirajućim tečajem na deviznomtržištu je ključni dio sustava Bretton Woods II, koji je nastao poslije 1971.9

U evolucijskom procesu potom je nastala globalizacija kao dominantan

oblik međunarodnih ekonomskih odnosa. Globalizacija zahtijeva drukčije djelovanje, barem od onih koji sudjeluju u svjetskim ekonomskihaktivnostima, kao što su tr govanje, investiranje, poslovanje i drugo, dakle

9 Dr. Tihomir Domazet, Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija, Zbornik radova,Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatskiinstitut za financije i računovodstvo, Zagreb, 2009, str. 43-44.



97


globalno ponašanje. Međutim, glavni globalni igrači, odnosno najrazvijenijezemlje, prije svih SAD, nastavile su djelovanje kao i ranije, kao daglobalizacija ne postoji. Najrazvijenije zemlje su čak utemeljile neformalnuskupinu "G7" s ciljem promoviranja svojih ekonomskih i drugih ciljeva uglobalnim uvjetima. Isto tako zemlje G7 imaju veći utjecaj u svjetskimfinancijskim institucijama kao što su MMF, Svjetska banka, WTO, iako imrealno ne pripada tolika moć. Postoje i druga, manje više poznata, ponašanjaekonomski najrazvijenijih zemalja, što se ne uklapa u demokratske okvire ipravila kakva su donesena na kraju II. svjetskog rata.

Ocjenjuje se da je Velika recesija je teža i opasnija od Velike depresije itako je treba rješavati. "Ali, to je više nego da je u pitanju "polaganje":propusti u našem financijskom sustavu su simbolični šireg neuspjeha unašem ekonomskom sustavu, a neuspjeh našeg ekonomskog sustava odraz

je dubljih problema u našem društvu. Mi smo počeli s upumpavanjem novcabez jasnog saznanja kakav financijski sustav želimo na kraju, a rezultat suoblikovale iste političke snage koje su nas je dovele u nered. Nismopromijenili naš politički sustav, tako da se možda ne trebamo čuditi biločemu. Pa ipak, postoji nada da je promjena moguća. Ne samo moguće, većnužna. Da će se promjene desiti, kao rezultat krize, izvjesno je. Nema

povratka u svijet prije krize. No, pitanja su, kako duboke i fundamentalne će promjene biti? Hoće li još biti u pravom smjeru? Izgubili smo osjećajhitnosti, i ono što se dogodilo do sada ne značiti dobro za budućnost."10

Ova kriza naziva Velika recesija manje je svjetska, jer znatan dio azijskihzemalja, kao što su Kina, Indija, Vijetnam, potom Turska, te Poljska,

praktički nisu bile u krizi. Danas mnogi utjecajni i poznati ekonomistiukazuju na ozbiljnost i težinu ove krize.

Joseph Stiglitz11 ukazuje na nužnost rješavanja ekonomskog rasta, kao preduvjet svim drugim aktivnostima i raspravama. Ukazuje da sadašnjaneizvjesnost ima posebno negativan utjecaj na banke i davanje zajmova.

Čak su i mala i srednje velika poduzeća gladna financijskih izvora.Ekonomski rast daje nove i veće poreze, nova radna mjesta i mogućnost zasmanjenje duga, a bez toga je sve negativno i loše.

10 Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the world econo-my, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 123.

11 Financial times, Eurozone’s problems are political, not economic, 20.07.2011.

http://blogs.ft.com/the-a-list/2011/07/20/eurozones-problems-are-political-not-economic/






98


Paul Krugman12 ukazuje da je najveći problem SAD-a nezaposlenost, a nedeficit. To jasno signalizira tržište. Krugman smatra da treba brinuti o slabojekonomiji, a ne o deficitu. Za slabu ekonomiju i niske kamatne stope inedostatak poslovnih mogućnosti znači da državne obveznice postaju atrak -tivne čak i s vrlo niskim prinosom.

Nouriel Roubini13, ukazuje da kompanije gomilaju kapital i profit uz izgovorda nema potražnje na tržištu pa nemaju niti razloga za nove investicije izapošljavanja. Također ističe da je tijekom krize došlo do još veće redistri-

bucije bogatstva od stanovništva u kompanije i njihove vlasnike.

"Mislili smo da tržište funkcionira. No, ne funkcionira. Pojedinac može bitiracionalan. Kompanija, da preživi i opstane smanjuje troškove rada sve

niže i niže, ali to je nečiji prihod i nečija potrošnja. Zato je to samouništava-

jući proces."

Jeffrey Sachs14 ocjenjuje da je uzrok krize neuspjeh gospodarske strategije iupravljanja SAD-om i vodećih zemalja Europe, kao i gubitak povjerenjatržišta u tim gospodarstvima te optužuje da se njihove zemlje i lideri nisu ustanju nositi s realnostima globalnog tržišta kapitala niti konkurentnošćukompanijama iz Azije. On smatra da transatlantske ekonomije moraju una-

prijediti fiskalnu politiku i to: 1. povećati ulaganja u ljudski kapital i infra-

strukturu, 2. smanjiti vojnu potrošnju (Irak, Afganistan) i 3. u srednjem roku postići uravnoteženi državni proračun.

3. Kupovina po nižoj cijeni i prodavanje po višoj ne stvara bogatstvo , a

sustav bez profita i akumulacije dolazi u krizu

Obično se smatra da k upovina po nižoj cijeni i prodavanje po višoj donosi profit i stvara bogatstvo. Međutim, to je krivo. U konkurentnoj tržišnojekonomiji kojim dominira kapital, općenito govoreći, vlasnici ne mogu

povećavati svoje bogatstvo jednostavnim kupovanjem po nižoj cijeni i prodavanjem po višoj. Uostalom tako ne posluju velike kompanije kao što

su Boeing, General Electric i Microsoft , odnosno tako ne generiraju svojeogromno bogatstvo. Ukratko, veličina vrijednosti koje vlasnik kontrolira (istoga iznos novca kojeg vlasnik stvara) u tržišnoj ekonomiji kojim dominira

12 New York Times, The Hijacked Crisis, 11.08.2011.13 http://europe.wsj.com/video/nouriel-roubini-karl-marx-was-right/68EE8F89-EC24-

42F8-9B9D-47B510E473B0.html?KEYWORDS=nouriel+roubini14 Finacial Times, The great failure of globalisation, 17.08. 2011.

http://europe.wsj.com/video/nouriel-roubini-karl-marx-was-right/68EE8F89-EC24-42F8-9B9D-47B510E473B0.html?KEYWORDS=nouriel+roubini






99


kapital generira se iz viška vrijednosti. Višak vrijednosti je izvor profita.Budući da bez profita i akumulacije kapitala sustav usporava, ne možefunkcionirati, što dovodi do krize.

4. Hiperprodukcija ili prekapacitiranost dovode do krize

Obrazac nastanka krize obično se svodi na dva oblika i to: nemogućnost davlasnik izvuče dovoljno viška vrijednosti i nemogućnost da se ostvari višak vrijednosti. Individualni vlasnici često imaju problema s jednim ili obaoblika nastanka krize. Međutim, kada je gospodarstvo u cjelini pogođeno

krizom, glavni uzrok nastanka krize je zbog fenomena zvan hiperprodukcijaili prekapacitiranost. Kriza koja proizlazi iz nemogućnosti da se izvučedovoljno viška vrijednosti ima tendenciju pada profitne stope.

5. Hiperprodukcija u jednoj industriji može uzrokovati krizu hiperproduk-

cije u ostalom dijelu gospodarstva

U vrijeme opće hiperprodukcije u nekim sferama ona je uvijek rezultat,posljedica hiperprodukcije vodećih komercijalnih artikala. U današnjemgospodarstvu svijeta, "vodeći komercijalni artikli" jesu čelik, automobil iliračunalo, a ne kišobran. Ako postoji hiperprodukcija u tim vodećim

industrijama, oni će imati gubitak ako ne budu mogli sve prodati. Tadamoraju proizvode staviti u zalihe. Akumulacija kapitala u toj industriji imapoteškoća, a oni mogu kupiti manje konstantnog i varijabilnog kapitala. Svedruge industrije koje ovise o ponudi tih vodećih industrija sada imajuhiperprodukciju, odnosno prekomjernu proizvodnju. Rezultat toga je da seprekida lanac za plaćanje obveza (nelikvidnost i nesolventnost), s određenogdatuma prenosi se na stotinu mjesta. Kriza se može potom odvijati kaospirala.

6. Banke za vrijeme krize ne investiraju te time dodatno potiču krizu

Uobičajeno je da se profit, odnosno akumulacija investira da bi se stekaonovi, veći profit. Međutim, često se dešava da u financijskom sektoru, prijesvih banke odnosno njeni vlasnici spekuliraju i zadrže novac tijekom krize.Slično i kompanije. Godine 2002., na primjer, Microsoft je imao oko 5milijardi dolara u gotovini (cash). Ovaj se fenomen objašnjava na sljedećinačin: "tijekom kriza, nakon nastanka panike, tijekom mirovanja industrije,novac je imobiliziran u rukama bankara bill- brokera [špekulanti], a baš kao



100


što jelen vapi za svježom vodom, za novcem se vapi radi zapošljavanja kojise može realizirati kao kapital". Drugim riječima, tijekom krize novac jeograničen upravo u trenutku kada je najpotrebniji. Stoga vlasnici odbijajuinvestirati, pa se tako manje kupuje konstantnog i varijabilnog kapitala.Kriza se opet može odvijati kao spirala.

7. Do sada u Hrvatskoj uglavnom nije bilo sukoba na relaciji (novi) vlas-

nik - radnik

Domaći novi vlasnici, koji se najčešće nazivaju tajkuni (premda izvorno

japanska riječ, taikun znači nešto posve drugo od domaćih koji su taj epitetstekli tijekom pretvorbe) nalaze se pred izazovima nove financijske krize.

Naime, domaći su vlasnici, odnosno poduzetnici (kapitalisti) do sadauglavnom bili usmjereni na koncentraciju kapitala, odnosno na stjecanjeimovine, a ne na stjecanje profita. Stjecanje profita je, inače, primarni ciljsvakog poduzetnika. Općenito govoreći, zato do sada uglavnom nije bilosukoba na relaciji (novi) vlasnik - radnik , već su sukobi, ako se mogu takonazvati sporadični ispadi sindikata, uglavnom bili na relaciji država - radnik,

jer je to bio odnos vlasnika i zaposlenika i jer su tim putem uglavnomnestajala radna mjesta.

8. Dužnička kriza najrazvijenijih je puno više od toga

Najrazvijenije zemlje svijeta izvješćuju da je u posljednjih godina došlo donaglog zaduživanja svih sektora gospodarstva, a to se stanje opisuje kaodužnička kriza. Prema podacima McKinsey Global Institute15 ukupnazaduženost svih sektora najrazvijenijih zemalja je sljedeća:

Redni broj Država Ukupan dug svih

sektora u odnosu

na BDP (%)

1 Velika Britanija 495

2 Japan 492

3 Francuska 397

15 McKinsey Global Institute, Debt and Deleveragning: The global credit bubble and itseconomic consequences, Januar 2010.



101


4 Španjolska 370

5 Italija 315

6 Švicarska 314

7 Južna Koreja 306

8 SAD 288

9 Njemačka 262

9 Kanada 261

Međutim, sve ove države izvješćuju da je njihova nacionalna štednja većaod investicija (S > I). Može se zato zaključiti da je tako formirananacionalna štednja napuhana, odnosno umjetna, koja se postiže putem svojihbanaka i derivata s ciljem da se (a) ostvari dominacija nad zemljama ikompanijama zajmoprimcima i (b) financirati svoja (pre)zaduženost. To jeujedno strategijski pristup ovih država. Ove se ocjene mogu potkrijepiti nasljedeći način. Navedene države (osim Španjolske i Južne Koreje) jesuujedno G 7, a samo državni dug tih zemalja iznosi oko 35.000 mlrd. US $ ilioko 120% BDP-a. Ako je u nekoliko posljednjih godina dug povećan za oko

15.000 mlrd. US $, toliki iznos domaće štednje (akumulacije) nisu imale većsu to najvećim dijelom emitirale putem derivata odnosno putem svojih banaka. Zato ove države moraju učiniti sve da se spase njihove banke, učemu je najveći problem dužničke krize EU i najrazvijenijih. Usput senavodi da ukupan iznos derivata u svijetu iznosi oko 500 tisuća milijardimlrd. US $ (u posljednjih nekoliko godina izdano je 250 tisuća mlrd. US $)koji se na jvećim dijelom odnosi na najrazvijenije, dok svjetski BDP iznosioko 60 tisuća milijardi US $, što je dakle odnos 8:1.



102


Zemlje BRIC, prema istom izvoru, imaju znatno nižu zaduženost:

Redni broj Država Ukupan dug svih

sektora u odnosu na

BDP (%)

1 Kina 158

2 Brazil 142

3 Indija 129

4 Rusija 71

9. Najrazvijenijima prijeti kriza sustava

Različite škole ekonomskog mišljenja imaju i različite poglede oko togagdje se stvara nova vrijednost. Međutim, sve škole prihvaćaju da se novavrijednost stvara u materi jalnoj proizvodnji ili kako se često naziva -realnom sektoru. Premda cilj ovog rada nije istraživanje u kojim sesektorima stvara nova vrijednost, treba dodati da je u vezi s nekim uslugamasuvremena marksistička ekonomija promijenila mišljenje tako da je

"...prekinut stari stav da vrijednost stvara samo materijalni rad i utemeljen jenovi stav da rad koji proizvodi materijalne i nematerijalne mentalne robe,također stvara vrijednost"16. Prema tom promijenjenom stavu produktivanrad je, na primjer, u području obrazovanja, društvenih i prirodnih znanosti,kulture, tehnologije, literature i umjetnosti, emitiranja, filma i televizije,uključujući nematerijalne robe ili usluge rada kao što su predavanja iizvođenje predstava.

Radi boljeg razumijevanja daje se pregled modernih teorija faktora pro-izvodnje.

16 Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist Political Economy, 2010,prema: Cheng Enfu, "Promote the ‘New Monistic Living Labor Theory of Value’" inGuangming Ribao, 17 July, 2001.



103


Teorija(e) tri faktora proizvodnje - teorijske hipoteze

Moderna ekonomika Zapada

(Građanska politička ekonomija):

Teorija faktora proizvodnje koji

stvaraju vrijednost

Moderna ekonomika Istoka

(Marksistička politička ekonomija):

Nova teorija živog rada koji stvaravrijednost

1. Teorija posve sebičnog ekonomskogčovjeka

Teorija samozainteresiranog, ali ialtruističnog ekonomskog čovjeka

2.

Teorija inverznog odnosa jednakosti iefikasnosti Teorija uzajamnog jačanja i razmjernogodnosa jednakosti i efikasnosti

3. Teorija ograničenih resursa ineograničene potražnje

Teorija dvostrukog ograničenje resursa ipotreba

Prethodno je navedeno stoga jer su velike multinacionalne kompanije, radistjecanja profita, otišle u Kinu. Istovremeno, potrošači na Zapadu su sezadovoljavali s jeftinim i nedovoljno kvalitetnim proizvodima iz Kine, aizgubljena radna mjesta na Zapadu zamijenjena su onima iz uslužnogsektora. Dakle, Kina je jačala svoj materijalni sektor, a Zapad uslužni

sektor. Time je Zapad omogućio da se potkopaju temelji svojih ekonomija, atakva "podjela rada" prije ili kasnije izazvat će sukobe. Danas su sukobi narelaciji SAD - Kina oko aprecirane kineske valute renminbi (yuan),nefunkcioniranje WTO-a, MMF-a i sličnih međunarodnih institucija.Zanimljivo je da te institucije koriste termine kao što su "globalnaneravnoteža" (ne može postojati globalna neravnoteža) da bi iskazalideficite najrazvijenijih.

Proces "deindustrijalizacije" odvijao se i u Hrvatskoj, udjel prerađivačkeindustrije i ukupnog tzv. realnog sektora stalno se smanjuje, a raste udjelsektor usluga, osobito financijskog sektora.

10. Domaćim (novim) vlasnicima prijeti nova kriza

Domaći novi vlasnici svoju su imovinu stjecali iz pozajmljenog inozemnogfinancijskog kapitala. Međutim, ako je izvor tog inozemnog financijskogkapitala uobičajena inozemna nacionalna štednja, svi rizici jesu uobičajeni,od kamata do rizika otplate. Međutim, ako izvor tog inozemnogfinancijskog kapitala nije uobičajena inozemna nacionalna štednja, već



104


umjetno generirana akumulacija temeljena na derivatima i drugimfinancijskim instrumentima, kao što je prethodno objašnjeno, predstojeveliki rizici prelijevanja, odnosno zaraze (engl. contagion) krize od tihzemalja. Dakle, to nije nacionalna štednja ili akumulacija, već štednjauglavnom bez pokrića, dakle iz papirnatog novca koji je CDS (engl. creditdefault swaps) ili sličnog derivata, to je u krajnjem želja davaoca toga zajmada ostvari višak vrijednosti, odnosno svoju dodatnu akumulaciju, putem inačinom koji je suprotan od uobičajenih financijskih odnosa. Nažalost, tom

putu i načinu pomažu domicilne države zajmodavatelja svojim sustavom iinfrastrukturom.

3.3. Zaključne ocjene u vezi s Velikom recesijom

Često se i ova kriza, koja je izbila 2007. u SAD-u, objašnjava kao diociklusa koji karakterizira kapitalistički način proizvodnje odnosno da jenastala u okviru normalnog ciklusa hiperprodukcije roba i prekomjerneakumulacije kapitala. Zagovornici teorije o ciklusima ne mogu objasnitizašto u razdoblju od 1945. do 1960. nije bilo krize, na bazi poslovnogciklusa. Međutim, ova kriza odnosno Velika recesija i ekonomski pad bili suodgođeni nekoliko godina velikim povećanjem zaduženosti kućanstava,

poduzeća i države radi održavanja potražnje, budući da su realne plaćeradnika već bile smanjene. Može se čak pretpostaviti da su ključni igrači(npr. FED) već vidjeli nastanak krize, te su pokušali nekim mjeramaodgoditi njen nastanak, umanjiti utjecaj i potom preusmjeriti težište nadruge. To daje potpuno drugu sliku na neoliberalni kapitalizam, jer su i prijedjelovali kao dio državne intervencije, koja nije uspjela (ili nisu uspjeliprevaliti sav teret na druge).

Navedeni ogromni dug najrazvijenije zemlje Zapada, prije svih SAD,koristile su ujedno kao "pumpanje" financijskih instrumenata koji su ispekulativni. Naime, vrijednost te imovine ne bi se nikada mogle realizirati.

Najrazvijenije zemlje su se dosada nosile s ciklusima, međutim Velikarecesija na vidjelo je donijela strukturni problem odnosno da jepredominantni financijski sektor (banke), ujedno nedovoljno reguliran, nanacionalnoj i međunarodnoj razini, glavni uzrok nedaćama.



105


Međutim, nezavisno od navedene ocjene brojne zemlje, među njima ičlanice EU suočene su s dužničkom krizom, koja se na drukčiji načinsagledava u Tablici 1.

Tablica 1. Dinamika državnog duga odabranih zemalja (% BDP-a)

Primarni

proračunskisaldo 2011. -

procjena

Neto dug

(bruto dug =

obveze minus

plasmani)

Nominalni rast

BDP 2011.-12.

minus prinos na

državne

obveznice

Državni dug -

godine

dospijeća(ponderirani

prosjek)

Irska -2,2 70,0 -13,8 6,3

Grčka 2,6 124,8 -19,3 6,8

Portugal 0,6 75,5 -16,7 5,9

Španjolska -0,9 45,7 -3,2 6,2

Italija 2,3 100,6 -2,5 7,1

Njemačka .. 50,2 2,0 5,7

Mađarska 0,2 54,2 -0,3 3,5

J. Koreja -0,1 -38,1 2,7 3,7Belgija 0,3 80,8 0,5 6,3

Izvor: Economist, London, Why Italy ought to be okay, 12. VII. 2011.

Podaci ukazuju na vrlo težak ekonomski i financijski položaj Grčke, Irske iPortugala, jer je nominalni rast njihovog BDP-a znatno niži od prinosa nadržavne obveznice, što upućuje na neodrživost duga. Istovremeno, položajItalije i Španjolske nije tako loš, iako je njihov neto dug 100,6%, odnosno45,7%, ali nominalni rast BDP-a umanjen za prinos na državne obveznice jenegativan i iznosi -2,5%, odnosno -3,2%.

S obzirom da je glavna pozornost Velike recesije i daljnjeg produbljenjakrize usmjerena na EU, odnosno eurozonu, treba ukazati da je dužničkadržavna kriza, kako se službeno naziva, posljedica što su države preuzeledugove banaka. Pored toga, države dužnici zapravo su prenijeli svojsuverenitet na dvije najjače države, Njemačku i Francusku te na ECB. U



106


tom smislu treba razumjeti spašavanje Grčke, koja je praktično u kolapsu, tese spašavaju vjerovnici odnosno banke, najvećim dijelom iz Francuske i

Njemačke. Nadalje, očito se pokušava da Grčka bude pilot projekt rješenjaEU-a, jer slične probleme imaju Irska, Portugal i Španjolska, a ako bi Italija

pala u dublju krizu, to bi moglo utjecati na suštinsku promjenu konceptaEU, odnosno, eurozone. Tome treba dodati da je financijski kapital SAD-aznatnim je dijelom ušao u London, kao svjetski centar nereguliranogoffshore bankarstva, s ciljem zajedničkog utjecaja na druge zemlje igospodarstava. Međutim, EU se suštinski ne mijenja. Najveći ekonomistitakođer ukazuju da opasnost da veći dio zemalja EU padne u još veću krizu,koja se može preliti i na veći dio svijeta, u koji spada i Hrvatska. "Ne vidimnikakav znak da su europske političke elite spremni preispitivati svojudogmu o teškom novcu i štednji. Dio problema može biti da te političke elite imaju selektivno povijesno pamćenje. Vole razgovarati o njemačkoj inflaciji ranih 1920-ih, no to nema veze sa današnjom situacijom. No, onigotovo nikad ne govori o mnogo važnijem primjeru: politika HeinrichBrüninga, njemačkog kancelara (1930. - 1932.), čije je inzistiranje nauravnoteženom proračunu i očuvanju zlatnog standarda dovelo da je Velikadepresija čak bila gora u Njemačkoj nego u ostatku Europe, što se mora znati. Sada ne očekujem ništa loše što bi se dogodilo u 21. stoljeću u Europi.

Međutim, postoji veliki raskorak između onoga što treba napraviti da euro preživi i što su europski lideri spremni učiniti, ili čak govoriti da se učini. Sobzirom na taj raskorak, teško je naći osnovu za optimizam."17

S obzirom da se teško može očekivati smanjenje državnog duganajrazvijenijih zemalja, povećanje poreza, smanjenje vojnih izdataka ilifiskalno jedinstvo eurozone, a provode se programi štednje (austerity) uzemljama EU pod utjecajem Njemačke i Francuske odnosno središnje banke(ECB, European Central Bank) i MMF-a, ocjenjuje se da to ne možeosigurati rast, ekonomski oporavak, već produbljenje i proširenje krize.

Hrvatska se stoga treba suočiti i najozbiljnije pripremiti se za ovaj vrlo

opasan scenarij.

17 Paul Krugman, Euro zone death trip, New York Times, 26. 09. 2011.



107


4. HRVATSKI MODEL ZA RAZVOJ I

EKONOMSKU POLITIKU

Riječ model ovdje treba razumjeti mnogo šire, kao okvir razvoja iekonomske politike da se postignu ciljevi kao i da se oblikuju ekonomski idruštveni ciljevi. Dakle, dobri su oni modeli koje potvrdi vrijeme, tvrdiPhilippe Aghion (Sveučilište Harvard, SAD), dok Brad DeLong (SveučilišteCalifornia, Berkley, SAD) smatra da nisu važne pretpostavke, već onaj kojiima kvalitetu predviđanja, a takvim smatra Friedmanov "F-Twist". Suprotnotome misli Anatole Kaletsky da ekonomisti trebaju model širokog spektraljudskog ponašanja, koji zahtijeva ponovno ispitivanje različitih pretpos-tavki na kojima se model temelji, a George Akerlof smatra da je dobarmodel koji daje odgovore na specifična pitanja i korespondira sa svakimproblemom koji nastane.

Treba znati da modeli nisu bili priznata kategorija u raspravama ometodologiji kasnog 19. stoljeća, a postali su središte ekonomike u vrijemeVelike depresije odnosno 1930-ih godina, dok je kreiranje modela bila jeglavna metodologija ekonomike 20. stoljeća. "Modeli su kompleksni ciljeviizgrađeni iz mnogih resursa, koji su nastali iz različitih izvora i služe kao

mjerni instrumenti", tvrdi Marcel Boumans u svojoj knjizi How Economists Model the World into Numbers (2005), a Mary Morgan i Margaret Morrisonu knjizi Models as Mediators (1999) tvrde da "modeli su autonomni agentikoji posreduju između teorija i realnog svijeta". Analiza povijesnog razvojakreiranja modela kao i programski pristupi njihovih utemeljitelja podržavajutri različite funkcije modeliranja: (1) za prihvaćanje određene teorije, (2) zateoretiziranje i (3) kao instrument istraživanja.18 James Galbraith (Sveuči-lište Texas, Austin, SAD) tvrdi da ekonomika treba ići dalje od modeliranja,koja može poslužiti za rješenje u evoluciji ekonomske znanosti i vjerski kultautističnih znanstvenik a.

Na osnovi prethodno iznesenog, a osobito (1) ekonomske analize krize uHrvatskoj, (2) politekonomska analiza postojeće krize, Velike recesije i (3)

18 Morgan, Mary S. "models." The New Palgrave Dictionary of Economics. SecondEdition. Eds. Steven N. Durlauf and Lawrence E. Blume. Palgrave Macmillan, 2008.The New Palgrave Dictionary of Economics Online. Palgrave Macmilla, 26. rujna 2011.<http://www.dictionaryofeconomics.com/article?id=pde2008_M000391>doi:10.1057/9780230226203.1112.

http://www1.fee.uva.nl/pp/mboumans/

http://www.amazon.com/Economists-Routledge-Advances-Economic-Methodology/dp/0415346215/ref=ntt_at_ep_dpt_2



http://philosophy.utoronto.ca/people/faculty/margaret-morrison

http://www.cambridge.org/aus/catalogue/catalogue.asp?isbn=0521655714




http://philosophy.utoronto.ca/people/faculty/margaret-morrison



http://www1.fee.uva.nl/pp/mboumans/



108


sažetog objašnjenja uloge ekonomskog modela, u nastavku se daje Hrvatskimodel za razvoj i ekonomsku politiku.

a. Napomene o razvojnoj ekonomici od 1950-ih do danas

Razvojna ekonomika je potiskivana u uvjetima sve većeg jačanja ulogetržišta i njegovog fetišizirana, što je velikim dijelom dovelo do Velikerecesije. Budući da je teorijski dokazano da tržište ne djeluje savršeno ikorektno te da ljudi nisu racionalni, realno je koristiti suvremeni modelplaniranja da bi se postigli vrlo visoki ciljevi i ujedno usmjeravale i

koordiniranje aktivnosti. To je nužno primijeniti u okviru razvojneekonomike, naravno u današnjim uvjetima, koje određuje globalizacija.Treba se sjetiti da su ranije postojale rasprave je li za nerazvijene zemljenajbolje da se industrijaliziraju tako da uvoze neke robe ili da sespecijaliziraju u izvozu poljoprivrednih proizvoda. 1970-ih mišljenje jepromi jenjeno, jer su nove teorije omogućile ekonomistima da izgradeformalne modele. Stiglitz je tako pokazao udjel u smanjivanju prinosa odžetve (share-cropping), gdje najmoprimac plaća vlasniku zemlje dogovorenidio žetve, te se može preferirati da se novac da odnosno pozajmi budući dasmanjuje rizik kojim se sreće najmoprimac.

Djelokrug ekonomske teorije također je proširen i te su tehnike razvijene dase objasne ekonomski problemi primijenjeni na probleme izvantradicionalnih područja. Gary Becker je postao poznat jer 1950-ihprimijenio standardne ekonomske tehnike na discipline kao što sudiskriminacija i obrazovanje. Obrazovanje je, na primjer, oblikovano nanačin koji je paralelan odluci tvrtke da investira u strojeve, kao što jeakumulacija radnika "ljudski kapital". On se 1960-ih okrenuo problemimakoji se tradicionalno smatraju da spadaju u području sociologije, kao što su brak, razvod i kriminal. Oko 1960. godine, nekoliko se ekonomista (MancurOlson, Gordon Tullock, James Buchanan i Anthony Downs) okrenulo

problemima donošenja netržišnih odluka, što nije povezano samo sanalizom socijalnih problema, već također političkih procesa (izbori,kampanje, lobiranje) i ponašanje birokracije, neovisno jesu li u državnom iliprivatnom sektoru. Becker i drugi ekonomsti su bili skeptični li se "javniizbor",kao studij ponašanja u okviru javnog sektora, treba smatrati kaoekonomika ili se treba smatrati sastavnim dijelom te discipline. To jeosobito značajno za ekonomsku politiku, jer zajedno s neuspjehom tržišta



109


uzrokovano problemima kao što je javno dobro, imperfetkna konkurencijaili ograničena informacija, nužno je uzeti u obzir neuspjeh države uzrokovan činjenicom da su političari i birokrati bili sami sebi dovoljni i koji se brinuza svoje bogatstvo.

Sljedeći korak važan u razvojnoj ekonomici jesu promjene u ekonometriji ikorištenje formalnih statističkih metoda za analiziranje ekonomskihpodataka. J. Robbins je inzistirala da su ekonomisti bili više nego ikadspremni da izjednače ekonomiku kao znanost izbora. Dok razdoblje stalnograsta i niske inflacije Ben Bernanke (FED) naziva "velika umjerenost" (‘the

great moderation’) i ukazuje na neke pogreške (kao na primjer, modelDSGE, dinamička stohastička opća ravnoteža, dynamic stochastic generalequilibrium), Paul Krugman ocjenjuje da je svijet "...u mnogo većoj opasnosti nego priča o implikaciji velike umjerenosti. Nakon financijskekrize 2007/2008 pokazano je da je svijet doista postao opasno mjesto,mnogi ekonomisti zaključili su da je makroekonomska teorija služila da seprikriju, a ne identificiraju mogući problemi."19

Sažimajući prethodno izneseno može se zaključiti da kapitalizam ne moževiše funkcionirati ako privatne koristi ne budu povezane s koristima društva.

Za ostvarenje nove vizije, vizije nove globalne budućnosti, potreban je noviekonomski model, održivost će zahtijevati manji naglasak na materijalnimdobrima za one koji prekomjerno troše i pomak u smjeru inovativnihaktivnosti. Na globalnoj razini, previše je svjetskih inovacija usmjereno nasmanjenje rada, a premalo na štednju prirodnih resursa i zaštitu okoliša, tene čudi da cijene ne odražavaju nedostatak tih prirodnih resursa. Bilo jetoliko uspjeha u uštedi rada, da u većem dijelu svijeta stalno postoji problemnezaposlenosti. Može se reći da je Veliku depresiju uvelike pogoršala, akone i uzrokovala ekonomska politika 'susjed prosjak'. Kasnih 1920-ih i 1930-ih, diljem svijeta države su se pokušavale zaštititi od ekonomske krize

postavljanjem trgovinskih barijera i devalvacijom svoje valute. Svaka jezemlja vjerovala će nekako uspjeti zaštititi svoje gospodarstvo, dok su sva

19 The Puzzle of Modern Economics, Science or Ideology?, Roger E. Backhouse,University of Birmingham and Erasmus University Rotterdam, Cambridge UniversityPress, str. 134.



110


druga u susjedstvu tonula. Velika depresija je dokazala da takav sustav(više) ne može funkcionirati.

b. Razvoj Hrvatske do 2025.

Polazeći od sadašnjeg stanja hrvatskog gospodarstva i društva u cjelini,ocjenjuje se da Hrvatska treba donijeti strategiju razvoja za razdoblje do2025 godine, a glavni elementi toga razvoja mogu se sažeti u sljedećem: (1)dinamičan ekonomski rast, (2) demografski razvoj, (3) zaštita okoliša, (4)socijalna pravednost da se smanje nejednakosti, (5) participacija kao

politička i socijalna involviranost, (6) neovisnost odnosno bez utjecajaeksterne dominacije, (7) veća zaposlenost, osobito mladih, (8) povećanjestandarda stanovništva i zaštita standarda umirovljenika, (9) povećanjeefikasnosti gospodarskih subjekata i povećanje konkurentnosti određenih

proizvoda i usluga, osobito onih za izvoz, (10) uloga države i javnihfinancija u novom modelu razvoja, (11) razvoj regija u Hrvatskoj i (12)razvoj Hrvatske u EU i razvoj u uvjetima globalizacije.

Može se zaključiti da je ovo općeprihvaćeni okvir razvoja, kao rezultatinterakcije društvenih potreba, u proteklom razdoblju iskazanih kritika iuopće potreba za razvojem. Ovako definiran strategijski razvoj nije potpun.

Za kvantificiranje razvojnih ciljeva potrebno je izgraditi ekonometrijskimodel.

Ako je razvojni cilj da Hrvatska dostigne prosječnu razinu razvijenosti EUdo 2025. godine, odnosno za 14 godina, tada stopa rasta BDP/s treba biti4,49 indeksnih poena viša od EU-a, te ako stopa rasta EU-a u tom razdobljuiznosi 2,0% prosječno godišnje, ukupni ekonomski rast Hrvatske treba biti6,49 prosječno godišnje. Prilikom postavljanja razvojnih ciljeva, trebarazumjeti da Hrvatska nikada nije imala razinu razvijenosti kao EU,odnosno kao Europa, a također je teško zamisliti da jedna članica imadugogodišnji ekonomski rast oko 6,5%, a ostatak EU-a znatno niži.

U drugom razvojnom scenariju, ako je cilj da Hrvatska dostigne razinurazvijenosti u odnosu prema EU, kakav je odnos bio 1989. godine i to za 10godina, tada stopa rasta BDP/s treba biti 3,58 indeksnih poena viša od oneEU-a, odnosno, ako je stopa rasta EU-a 2,0% prosječno godišnje, ukupniekonomski rast Hrvatske treba biti 5,58 prosječno godišnje.



111


Zaposlenost, odnosno niska zaposlenost je najveći ekonomski, politički idruštveni problem. Opće je poznato da se za rješenje problema zaposlenostitrebaju ispuniti više drugih uvjeta, od kojih je samo jedan rast BDP-a.

Nadovezujući se na prethodni pristup, pristup upravljanja odnosnokoordiniranih aktivnosti, sadašnje grube analize ukazuju da bi za dostizanje

prosječne razine zaposlenosti, kakva je danas u EU, trebalo zaposlenost uHrvatskoj povećati za oko 250 000, odnosno 2,4% prosječno godišnje urazdoblju od 7 godina. Pritom treba ukazati da je ovaj zadatak iznimnosložen i težak jer je u razdoblju 2002. - 2005., dakle u razdoblju velikeinvesticijske aktivnosti i visokog rasta BDP-a, rast zaposlenosti u tom

razdoblju iznosio 1,6% prosječno godišnje.

c. Ekonomska politika u novom modelu

Najvažnija je postavka novog modela da svi elementi ekonomske politike,dakle, fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodaka, politikacijena, politika ekonomskih odnosa sa svijetom i regionalna politika buduisključivo u ostvarenju postavljenih ciljeva, da se mogu modificirati i nesmije niti jedna zasebno djelovati.

Ovdje se stoga ne iznose pojedini dijelovi, na primjer, fiskalne ili monetarne

politike, već se ističu novi elementi ekonomske politike, koji dosada nisudjelovali ili nisu djelovali zajedno i koordinirano. U tom smislu najvažnijisu dijelovi ekonomske politike jesu (1) jačanje nacionalne štednje i (2)uključivanje znanja u model rasta, (3) investicijska politika. Kao dodatnielementi ovog modela odnosno ekonomske politike zasebno se obrađuju (4)planiranje i (5) kontrola ciljeva i obveza.

d. Politika nacionalne štednje i investicija (odnos S - I)

Najvažniji dio ekonomske politike vezan je za ostvarenje ciljeva politikenacionalne štednje i investicija (odnos S - I), efikasnosti investicijauključujući i marginalnu stopu investiranja . Naime, jedan od ključnihelemenata odnosno uzroka krize je nedostatak nacionalne štednje zafinanciranje investicija, a s druge strane korištena inozemna akumulacija dase nadoknadi nedostatna nacionalna štednja nije bila u funkciji rasta BDP-a i

po toj osnovi stvaranja nacionalne štednje, kao osnovi za novi razvoj. Dakle,umjesto da inozemna akumulacija odnosno inozemno zaduživanje budeosnova za rast BDP-a i po toj osnovi rast zaposlenosti, štednje, poreza,



112


dosadašnja ekonomska politika proizvela je suprotne rezultate, inozemnidug je rastao brže od BDP-a, rasla je nezaposlenost, a državni proračun jestvarao deficite. Na mikro razini gospodarski subjekti su stvarali gubitke i

postajali sve manje konkurentni na domaćem i inozemnom tržištu.

Tablica 2. govori o kroničnom problemu Hrvatske, odnosno o stalnomnedostatku domaće štednje da se financiraju investicije, što se također naziva i vanjska neravnoteža.

Tablica 2. Nacionalna štednja i investicije (S - I)% BDP-a

2007 2008 2009 2010 2011

Štednja (S) 23,8 23,9 23,4 23,7 23,9

- u tome država 3,7 3,2 0,0 -1,5 -2,5

- u tome nedržavnisektori

20,1 20,8 23,4 25,2 26,5

Investicije (I) 31,0 32,8 28,7 25,0 26,0

S minus I (S - I) -7,2 -8,9 -5,3 -1,3 -2,1

Izvor: IMF Country Report No. 11/159, lipanj 2011.

Za dokaz da inozemna akumulacija nije bila usmjerena na rast BDP-a mogu poslužiti podaci iz Tablice 3. gdje se vidi da uz stalni negativni odnosštednje i investicija (S-I), odnosno salda na tekućem računu, vanjski dug idržavni dug su stalno rasli. Još jednostavnije, investicije nisu bile produk -tivne i većim je dijelom inozaduživanje kao i zaduživanje države bilokorišteno za potrošn ju.



113


Tablica 3. Štednja i investicije (S - I), vanjski i državni dug 2000. -2010.

% BDP-a

2000. 2001. 2002. 2003. 2004.

S-I (saldo na

tekućem računu) -5,38 -4,08 -9,69 -9,90 -6,96

Vanjski dug 52,32 52,29 53,41 65,46 68,69

Državni dug 42,21 43,79 43,25 43,38 43,13

2005. 2006. 2007. 2008. 2009. 2010.

-8,35 -10,14 -10,43 -12,14 -7,65 -2,66

72,13 74,79 77,72 86,71 102,35 101,17

45,41 42,18 40,74 40,92 49,97 57,44

Izvor: Bilteni HNB.

Napomena: Saldo na tekućem računu uključuje i neto pogreške i propuste; državni dugsadrži i jamstva.

Ekonomska politika sljedećeg razdoblja ove odnose i trendove mora

promijeniti da nacionalna štednja postane veća od investicija (S>I), dakleda zaduživanje mora biti u funkciji rasta, zaposlenosti i većih poreza istvaranje uvjeta za mikroekonomsku efikasnost i konkurentnost. Zaostvarenje ovih ciljeva koji trebaju biti nacionalni ciljevi, treba koristitisuvremeno planiranje. Operativno izvođenje i upravljanje ciljevimaostvaruje se ekonometrijskim modelom planiranja i kontrolom ostvarenjapostavljenih ciljeva i zadataka.

e. Znanje kao faktor rasta i znanje kao opće dobro

Od klasičnih ekonomskih škola mišljenja do današnjih dana nije se

promijenio stav da nove vrijednosti stvaraju kapital i rad (i zemlja), dakle tosu faktori proizvodnje i ekonomskog rasta odnosno BDP-a. Međutim,današnji rad koji koristi mnoga suvremena znanja teško je uspoređivati sonim, uglavnom fizičkim, od prije pedeset, sto ili više godina.

Budući da se ekonomsko znanje izvodi na različite načine, gdje svi neštonude i ograničavaju, rezultati proizlaze iz izgrađenog teorijskog ili



114


praktičnog modela, uvijek se trebaju podržavati ocjenama i informacijama,za koje nema preciznih pravila. Tendencija da se ne posvećuje dovoljno

pažnje na neformalne procese kojima se različite vrste ekonomskih znanjaocjenjuju je nastavljena u negativnom smjeru, iz jednostavnog razloga, štouvježbavanje u ekonomici koristi samo tehničke aspekte. Na fakultetima seuči kako konstruirati i manipulirati formalnim modelima u ekonomskojteoriji i ekonometriji, međutim postupci prema kojima se ti modeli koristenisu u cijelosti artikulirani. Na fakultetima se ne uče modeli kao skup

pravila, već se izučavaju primjeri uspješnih kompanija. Ekonomsko znanjene nastaje mehanički i neumitno od korištenja formalnih tehnika, već sezahtijeva neformalno balansiranje dokaza i prosuđivanja.

Zapad, odnosno odgovarajuće ekonomske škole mišljenja odranije su davaliznačenje znanju odnosno znanosti i tehnologije kao faktoru proizvodnostirada i povećanju vrijednosti, međutim i suvremena marksistička škola20

promijenila je mišljenje i prihvatila ne tako davno skoro isti postulat usmislu važnog utjecaja subjektivnih uvjeta na proizvodnost rada. Može sestoga politekonomski zaključiti da se znanju odnosno znanosti i tehnologijidanas daje veće značenje nego ikada ranije.

Ako se prihvati stajalište da egzistira dominacija kapitala nad radom, onda je

oslobođenje rada u smislu odgovarajućeg i sve većeg utjecaja znanja na rast irazvoj izazov i preduvjet budućeg funkcioniranja globaliziranog svijeta.

U cijeloj ljudskoj povijesti, čovjek je posvećivao većinu svoje energije zaiznalaženje hrane, smještaja i odjeće. Međutim, napredak znanosti itehnologije označio je da se te osnovne potrebe mogu osigurati za sveganekoliko sati rada tjedno. Na primjer, manje od 2 posto američke radnesnage proizvodi svu hranu čak za prekomjernu potrošnju, čak zemlja postaje

pretila te može dovoljno osigurati svojoj naciji za prehranu i biti glavniizvoznik pšenice, kukuruza, i soje. Keynes se brinuo što će se učiniti s

plodovima tih naprednih zemalja. Gledajući kako u Engleskoj gornja klasa

provodi svoje vrijeme, on je s pravom bio zabrinut.

20 Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist Political Economy, 2010:"Općenito uzevši, važan faktor koji uvjetuje promjene proizvodnosti rada je napredak znanosti i tehnologije, koji ističe složenost, umješnost i intenzitet rada, stoga povećavaveličinu vrijednosti robe i potom ukupnu sumu društvene vrijednosti".



115


Ekonomika kao znanost trebala bi biti i znanost predviđanja. Ako je tako, atako doista treba biti, Čikaška škola mora računati i na neuspjehe, no nijeuspjela predvidjeti krizu. Objašnjenje je jednostavno: kako ova škola može

predvidjeti krizu kada ne prihvaća pojmove kao što su nadimanje (bubbles) inezaposlenost. Čikaška se škola temeljila na monetarizmu odnosno na stavuda je najvažnije imati stabilne cijene, a najbolji način za držanje stabilnihcijena (niska inflacija) bilo je povećanje ponude novca po fiksnoj stopi, postopi ekspanzije realne proizvodnje. Budući da je ciljana inflacija sastavnidio ove škole, sadašnja je kriza označila kraj simplificirane ciljane inflacije,iako iz drugog razloga. Središnji bankari su naivno vjerovali da je niskainflacija nužna i dovoljna za ekonomski napredak. Ovaj ekonomski pad nijesamo diskreditirao makroekonomsku školu " perfektnog tržišta", već jeoživio Novu keynesijansku školu.

Oko 1960-ih dominantna teorija u ekonomici bila je konkurentski eikvilibrij(engl. competitive equilibrium), te je tada vladao optimizam da je pronađenteorijski okvir za ekonomiju u cjelini. Naravno da taj optimizam danas ne

postoji. Značajan doprinos razvoju moderne ekonomike je teorija igara21,koja analizira strategijske interakcije, osobito između malih skupina"igrača". Teoriju igara su u ekonomiku primijenili austrijski ekonomski vonNeumann i Oskar Morgenstern (The Theory of Games and Economic

Behavior , 1944). Međutim, teorija igara se u ekonomici nije sustavnoprimjenjivala sve do 1960-ih i 1970-ih, kada je primijenjena prvo uindustrijskoj ekonomici, a potom i u drugim područjima, od međunarodnetrgovine do makroekonomike. Teorija igara posebno pomaže u analiziranjunekonkurentnosti tržišta. Međutim, ta je teorija također korisna uobjašnjenju postojanja diskriminacije. Čak one koji možda nemaju rasnepredrasude drugi mogu kazniti ako odstupaju od diskriminatorske norme, aone koji izbjegu kaznu mogu biti kažnjeni. Potom slijedi promjena, odnosnorazvoj koji se odnosio na informatiku i njenu ulogu u ekonomici.

21 Vidjeti Dilip Abreu, "On the Theory of Infinitely Repeated Games with Discount-ing,"Econometrica, vol. 56, no. 2 (03/1988), str. 383 – 396, i George A. Akerlof, "Dis-criminatory, Statusbased Wages among Tradition-Oriented, Stochastically TradingCoconut Producers," Journal of Political Economy, vol. 93, no. 2 (04/1985), str. 265 – 276.



116


George Akerlof i Joseph Stiglitz (oboje s MIT-a) 1970-ih su ukazali na problem asimetrične informacije (asimetrična informacija može uzrokovatida se tržišta ne ponašaju kao model konkurentske ponude i potražnje) i 30-ak godina kasnije dobili su Nobelovu nagradu za ekonomiku.

Mishael Spence, koji je obrazovanje stjecao na Harvardu, razvio je teorijusignaliziranja (theory of signallin). Na primjer, radnici mogu izabratiedukaciju iako im ne povećava njihove vještine, ali oni signaliziraju

poslodavcima da imaju veće obrazovanje nego je prosječno raspoloživo.Teorija signaliziranja može biti primjenjiva u drugom kontekstu, na primjer

ako tvrtka koristi dividende (skupno, zbog utjecaja poreza), ali signalizira da je tvrtka profitabilna. Te promjene znače da su ekonomisti primjenjivalimatematičke modele formalno na rješenje različitih problema.

Slijedi zaključak da nije efikasno ograničiti korištenje znanja. Troškovi takvih ograničenja osobito su veliki u slučaju temeljnih znanosti. Međutim,ako se znanje slobodno prenosi, država mora preuzeti odgovornost zafinanciranje njegove proizvodnje. To je odgovor zašto država preuzimaključnu ulogu u promicanju znanja i inovacija.

To je također odgovor na pitanje zašto bi proizvodnja znanja premakriterijima tržištima mogla biti vrlo neučinkovita. U nekim se slučajevima

čak i to može uspjeti (npr., putem sustava patenata), ali društveni troškovi korištenja tržišnog mehanizam mogu biti veliki.

Brojni znanstvenici, kao što je Robert Lucas22, pokušavaju "braniti"ekonomiku kao znanost i znanstvenike da se kriza nije mogla predvidjeti, jerda ekonomska teorija takve događaje ne može predviđati.

Takve refleksije dovode do hipoteze efikasnog tržišnog, koja tvrdi da jeraspoloživo znanje već ugrađeno u cijenu vrijednosnih papira. Ova teza je ubiti ispravna. Mogućnosti za rast kompanija kao što su Apple i Google,problemi Grčke i eurozone, ogledaju se u cijenama dionica, obveznica i

valuta. Pogreška je ignorirati učinkovite hipoteze efikasnog tržišnog, atakođer pogrešno je to uzeti suviše ozbiljno. Tržišne cijene uključuju mnogoinformacija, ali ne nužno točno ili potpuno. Tu su obično široke i stalnerazlike u vjerovanjima, i različite percepcije neizvjesne budućnosti. Stoga

22 Profesor ekonomike na Sveučilištu Chicago i dobitnih Nobelove nagrade za ekonomikuza doprinos makroekonomici i ponuđenih odgovora na ekonomska pitanja 2009.

http://blogs.ft.com/gavyndavies/2011/05/31/the-classical-view-of-the-global-recession/





117


Stiglitz spravom uporno traži da ekonomika mora opravdati epitet znanostida može predviđati takva ekonomska kretanja kao što su krize.

Znanje treba sustavno dobiti najveće značenje nove paradigme razvoja iekonomske politike, koje se dosada najčešće objašnjavalo kao uloga tzv.trećeg faktora u proizvodnoj funkciji. Današnja uloga znanja je mnogo šira,dublja i veća, a između ostaloga uključuje: (1) sustav inovacija, (2) potporapoduzetnicima za rast i razvoj, (3) znatno podizanje edukacije i vještinestanovništva, uključujući i veća razina obrazovanosti institucija radirevitalizacije zajedništva, (4) investicije u tradable sektor, (5) kombinacijaefikasnosti investicija i realne kamatne stope kao bitan element razvoja i (6)novi odnosi rada i kapitala.

Na važnost znanja "već" je 1971. godine ukazao Vladimir Stipetić.23 Kodnas nema ocjena koliko znanje doprinosi ukupnom rastu, no ocjenjuje se dase može prihvatiti da u razvijenom svijetu investicije doprinose ukupnomrastu oko 40%, rad oko 10%, a ostatak od 50% pripada znanju "trećemfaktoru". Stoga se u nastavku daju samo neke okvirne naznake i to:

1. Sustav inovacija je možda najvažniji dio "trećeg faktora", a čine ganove tehnologije, novi procesi, nove ideje i drugi noviteti, koje čine

konkretnu proizvodnju i gospodarstvo konkurentnijom. Dok sunajrazvijenije zemlje svijeta svoj razvoj temeljile na znanju i novimtehnologijama, danas posustaju jer druge zemlje sustavno i boljerazvijaju inovacije. Također multiplikativni faktor produktivnosti(MFP) rasta vezan je za inovacije i poboljšanje efikasnosti. Inovacijesu jednako važne za oporavak gospodarstva i kompanija odekonomskog pada (krize), što je preduvjet sudjelovanja u današnjojvisokokonkurentnoj i povezanoj globalnoj ekonomiji. Dakle, inovacijetreba razumjeti kao motor razvoja i nezaobilazni čimbenik zazapošljavanje i rast produktivnosti putem znanja i njegove kasnije

primjene i prenošenja.24

23 Vladimir Stipetić, Investici je u poljoprivredno obrazovnje i njihova efikasnot, Zbornik "Ekonomska znanost kao proizvodnja snaga društva", Fakultet ekonomskih naukaSveučilišta Zagreb, 1971.

24 OECD, Ministerial report on the OECD Innovation Strategy, Innovation to strengthengrowth and address global and social challenges. Paris, svibnja 2010.



118


2. Sustav potpora poduzetnicima mora biti sastavni dio nove paradigmeda štednja (kod kompanija povećanje dobiti) bude kao cilj u okviru

postavljenih uvjeta. Dakle, država svojom ekonomskom politikommora aktivno djelovati i doprinositi razvoju poduzetništva u smislutransfera znanja putem uvježbavanja, savjetovan ja menadžmenta,

pomoć pri postavljanju novih poslova i projekata i drugih inicijativa.

3. Znanje se mora primijeniti i na stanovništvo, putem podizanjaedukacije i vještine kao i većom razinom kvalitete obrazovanihinstitucija.

4. Investicije u tradable sektor je model koji daje održivost ubrzanograsta. Naime, za visoki i brzi rast proizvodnosti moderne aktivnosti

jesu uglavnom tradable proizvodi, a u okviru tradable pretežnoindustrijski proizvodi (premda tradable usluge očito postaju također važne) odnosno tako se nerazvijene zemlje mogu razvijati.25

5. Efikasnosti investicija je također dio sustavnog znanja kao i realnekamatne stope kao bitan element razvoja. Poznato je da su kamatnastopa i marginalna efikasnost investicija različiti u dinamičnojekonomiji za poslovni subjekt (kompaniju) i za gospodarstvo u cjelini,no kombinacija efikasnosti investicija i realne kamatne stope dio su

sustava ekonomskog znanja, koji je dosada kod nas bio zanemariv.6. Treba razumjeti današnje nove odnose rada i kapitala, a njihovo

zanemarivanje također je uzrok krize. Politološki, to je najveće prepreka rješavanju krize, jer rad ima danas potpuno drukčiju ulogunego prije 50-ak godina, a u konačnici u mjeri u kojoj se budeuspostavio novi odnos rada i kapitala, bit će moguće postići održivi idinamičan razvoj.

Nova paradigma se temelji na procjeni da će rastu BDP-a kapital doprinositioko 50%, rad oko 25%, a treći faktor , odnosno znanje oko 25%, s time daće do 2025. taj odnos biti 35:20:45.

Znanje je posebna disciplina koja treba povezivati makro i mikroeko-nomiku, a to već sada mogu biti Triple Helix model i 3T sustav. Ocjenjujese da je sada u Hrvatskoj utjecaj znanja u rastu proizvodnje mali, a

25 Dani Rodrik, Harvard Kennedy School, Growth after the crisis, 2009.



119


ekonomsku politiku treba kreirati na povezivanju sveučilišta, industrije ivlade tak o da na ekonomski rast sve više utječe znanje i sustav inovacija.

Triple Helix model osobito ističe ulogu industrije, odnosno gospodarstva daprocijeni na koji način i u kojoj mjeri će se internacionalizirati aktivnosti ifunkcije istraživanja i razvoja, R&D. Sveučilišta imaju posebnu ulogu i

pozicije na tržištima, i regionalno i globalno. Nove industrijske politikemoći će biti uspješne ukoliko se mogu predvidjeti i/ili slijediti trendovi

prema dinamici novih tehnologiji u različitim fazama.

Najvažniji dio politike konkurentnosti je pokretanje nacionalnih sustavainovacija. Međutim, budući da je veća konkurentnost proizvoda i usluga

preduvjet za Europu i u globalnom tržištu, ovdje treba "otkriti" nužnostutemeljenja 'sustava regionalnih inovacija'. Regionalni inovacijski sustavtreba se razviti izvan nacionalnog inovacijskog sustava, jer su tvrtke overegije uglavnom na nižoj razini konkurentnosti u odnosu na razvijeneglobalne korporacije. Regionalni sustav inovacija je novi pristup kako bi sebolje razumjela organizacijska mikrostruktura inovacija i procesa koji seodvijaju unutar regije jugoistočne Europe i povezanosti s vanjskim svijetom.

3T, uključuje tehnologiju, toleranciju i talent. Tehnologija znači da su

tehnologija i inovacije kritičke komponente ili najvažniji dio koji donoseekonomski rast. No, da bi društvo i organizacija bili uspješni, oni morajutransferirati znanje odnosno istraživanje, ideje i inovacije u tržišno

prihvatljive i održive proizvode. Tolerancija znači odgovornost država zatolerantne odnose u društvu. Talent znači da je kreativni talent također bitanizvor rasta i razvoja.

Prethodno izneseno u vezi uključivanja znanja, kao bitnog elementaekonomske politike, nije potpuno. Pojednostavljeno, nije dovoljno utemeljitithink-tank uglednih znanstvenika (što je također potrebno), već je potrebnoizgrađivati sustav znanja koje će biti opće dobro (engl. knowledge

commons). Dakle, umjesto razvoja elita s visokom razinom znanja, treba

sustavno razvijati znanje kao opće dobro, što će u krajnjem moći koristiti svičlanovi društva.

Budući da je izgradnja znanja kao zajedničkog dobra novost, ne samo kodnas, treba razumjeti i kriterije njegova procjenjivanja i priznavanja."Kriteriji evaluacije (procjene) omogućuju ocijeniti ishode koji su postignutikao i vjerojatan skup ishoda koji bi se mogao pod alternativnim mjerama ili



120


institucionalnim aranžmanima. Kriteriji evaluaciije primjenjuju se na ishodei na interakcije među sudionicima koje vode do ishoda. Iako postoje mnogipotencijalni kriteriji evaluacije, neke od najčešće primjenjivanih jesu: (1)

povećanje znanstvenog znanja, (2) održivost i prezervacija (očuvanje), (3)standardi participacije, (4) ekonomska efikasnost, (5) jednakost putemfiskalne jednakosti, i (6) redistributivna jednakost. Jedan od glavnih kriterija

procjene znanstvenih istraživanja mora biti u kojoj mjeri oni vode do povećanja znanja koja se evidentiraju i postaju raspoloživi učenicima,studentima i javnosti u cjelini"26

Da bi znanje postalo zajedničko dobro, potreban je sustavan i planski pristup, a neki elementi i etape mogu se osobito istači i to: zahtjevi prihvaćanja upravljanja u pružanju infrastrukture kao složenog sustava, pružanje informacija, djelovanje u sukobima, poticanje poštovanje pravila,pripremljenost za promjene.

Navedeno je područje koje može obuhvatiti znanstvenike različitih disciplinakao što su zemljopis, ekologija, regionalno planiranje, ekonomika, političkaznanost i druge. Tijekom proteklog desetljeća razvijani su različiti modeli zarazumijevanje i predviđanje promjena, uključujući statističke i ekono-metrijske modele, koje sada treba staviti u funkciju.

f. Investicijska politika

Sljedeće je područje investicijska politika i u okviru toga efikasnostinvesticija odnosno marginalna stopa investiranja. Ako je razdoblje 2002. -2005. pouzdano za analizu, s obzirom na relativno visoke stope rasta,proizlazi, u tom je razdoblju prosječna godišnja stopa neto investicijaiznosila 8,9% i osigurala stopu rasta BDP-a 4,7% prosječno godišnje.Nadalje, ako se primijeni stopa neto investicija u razdoblju 2002. - 2005.,

proizlazi da bi za stopu rasta od 7,25% prosječno godišnja stopa netoinvesticija trebala iznositi 13,73%. Istovremeno, koristeći odnose izrazdoblja 2002. - 2005., stopa investiranja odnosno udjel bruto investicija u

BDP-u trebao bi iznositi 40,2 %.Naravno da slijedi analiza i potreba pronalaženja rješenja za veću efikasnost investiranja, tim više jer bi bilo vrloteško osigurati odgovarajuću razinu nacionalne štednje za financiranje

26 Understanding Knowledge as a Commons, From Theory to Practice, edited by CharlotteHess and Elinor Ostrom, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England,2007, str. 62.



121


investicija, navedenih 40.2%, budući da je nacionalna štednja u 2010. godiniiznosila 23,7% BDP-a, znači taj gap (S - I) u visini 16,5% treba rješavatiiznimnim ekonomskim znanjem i umijećem.

Poseban je problem definiranje politike amortizacije i zamjenskih troškova, jer postoje ocjene da je znatan dio imovine nerealno vrednovan, da amortizacija neosigurava prostu reprodukciju i da je u dijelu gospodarstva u proteklomrazdoblju bilo dezinvestiranje, što samo pojačava značaj investicijske politike.

g. Planiranje - usmjeravanje i koordiniranje aktivnosti

Ocjenjuje se da je potrebno prihvatiti sljedeće:

1. Ekonomski model koji je u Hrvatskoj primjenjivan u cijelomproteklom razdoblju od 1990-ih doživio je neuspjeh, dakle eventualnepreinake i dopune postojećeg modela ne mogu omogućiti realan izlaziz krize i održivi razvoj, te stoga dosadašnji model treba napustiti iizgraditi novi. Političkih pritisaka izvana, ako ih je bilo, radi

prihvaćanja takvog modela, sada nema osnova za njih jer su inajrazvijenije zemlje uglavnom u krizi. "Politika Washingtonkonsenzusa i odnosna ideologija tržišnog fundamentalizma su mrtvi.U prošlosti bi mogle biti rasprave o tome je li postoji neka razina

povezanosti između razvijenih i manje razvijenih zemalja, no sadanema takve debate. Siromašne zemlje jednostavno ne mogu vratitisvoja poduzeća na način kako to rade bogate, a to mijenja rizike kojimogu nastati. Te su zemlje vidjele rizike globalizacije, koji su loše upravljani. No, nada za reforme o tome kako se globalizacija trebaupravljati, čini se da je na dalekom horizontu."27

2. Stanovništvo Hrvatske postaje sve starije, a veliki je demografski problem jer je već dulje mortalitet viši od nataliteta. Hrvatska je na 11.mjestu u svijetu po najsporijem rastu, odnosno padu stanovništva.

3. U Hrvatskoj i diljem svijeta dokazano je da je tržište nesavršeno te

treba napustiti dosadašnje fetišiziranje tržišta, međutim niti država nijeuspjela u definiranju svoje uloge u idućem razdoblju do 2025. za štose koristi pojam, "država za 21. stoljeće".

27 Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the worldeconomy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 124.



122


4. Usponom monetarizma i laisses-faira, kao glavnog elementa uekonomskim modelima i ekonomskoj politici posljednjih 30-ak godina, kod većine zemalja zapuštena je primjerena uloga države urazvoju, odnosno planiranju i usmjeravanju ekonomskih aktivnosti.

5. Hrvatska i slične zemlje moraju se pripremiti i na druge izazove budućnosti, jer "globalizacija i nove tehnologije otvaraju mogućnostinovih globalnih monopola s bogatstvom i snagom kao nikad dosada, okojima baroni 19. stoljeća ne bi mogli niti sanjati"28.

6. Dok je svijet 19. stoljeća bio kapitalizam odnosa vlasnika i radnika,

što se protezalo i na 20. stoljeće, današnje je glavno obilježje, odnosnodistinkcija da su konačni vlasnici interesne skupine (engl.stakeholders), jednom su to građani koji djeluju kroz različite javneagencije, a drugi put su građani koji djeluju kroz različite financijskeposrednike, kao što su mirovinski i uzajamni fondovi, koje oni obično imaju malo kontroliraju.

7. Postoje procjene da će za oko 10-ak godina Kina veličinom BDP-aprerasti SAD i postati prva ekonomska sila svijeta, međutim, ocjenjujese da će glavno obilježje ovog desetljeća biti neizvjesnost sekonomskim usponima i padovima. Dodatno će to stanje opteretiti

okolnost da će nacije diljem svijeta sve više gubiti povjeren je u politički i ekonomski model zapadnog svijeta. Tome treba dodati daće se kriza EU-a, odnosno eurozone nastaviti do pronalaženja novogekonomskog i političkog rješenja, te mnogi predviđaju "...da ćeeurozonu pogoditi ekonomski pad punom snagom i bez obrane. Akose to dogodi, kriza eurozone će se pretvoriti u strašno stanje"29.

8. Dosadašnji model privatizacije treba napustiti jer mu to nije bila svrhai bio je pogrešan. Ona državna imovina, odnosno ekonomski subjektikoji nemaju ekonomske i financijske perspektive trebaju se prodati,

podijeliti ili napustiti. Međutim, brojne tvrtke trebaju osmišljene

programe i sposobne menadžere, kao i drukčiju ekonomsku politiku uvezi s time. U svakom slučaju prodaja državne imovine ne bi trebala

28 Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the worldeconomy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 94.

29 Financial Times, The worst of the euro crisis is yet to come, Wolfgang Münchau, 4.rujna 2011.



123


biti prihod državnog proračuna, odnosno treba s priječiti da se ti prihodi preliju u potrošnju.

9. Uz novu ulogu industrije u razvoju, koja se često naziva reindustrijali-zacija, osobito mjesto zauzima poljoprivreda30, koja je također zah-tijeva nov i suvremen razvoj.

Način ostvarenja ciljeva je jednako važan kao i sami ciljevi, a za ostvarenjei povezivanje ciljeva potrebno je suvremeno planiranje.

Planiranje treba razumjeti kao interventnu aktivnost koja se bavi stransformativnom akcijom koja oblikuje društvo budućnosti kroz višegodišnje rekreacije svojih struktura i institucija. U tom smislu, nastojirekonstruirati socioekonomsku i strukturu zaštite okoliša koristećikolektivni kapacitet za ljudsko djelovanje unutar neizbježnog multirazličitogdruštva, a njegove intervencije su neupitno političk e (Harvey, 2000;Tewdwr-Jones, 1999). To znači da planiranje nije samo sredstvo društvene iekološke akcije restrukturiranja, već također vrijednost obuhvaćena

političk im djelovanjem u okviru kojeg se kolektivni i interaktivni procesipregovora odvijaju "između osoba koje traže promijeniti jedni druge i svijet,kao i njih same." Ekonomsko planiranje podrazumijeva da država usmjerava

ili planira ekonomske aktivnosti radi postizanja određenih ekonomskih ilidruštvenih ciljeva.

Suvremena teorija planiranja treba doprinijeti većoj socijalnoj pravdi, te sestoga ukazuje na konceptualni teorijski pristup Bourdieua i Foucaulta, kojiobrađuju analitiku planiranja31. Teorija planiranja nije nova disciplina. Ona

je bila glavni oslonac kod Čikaškog programa krajem 1940-ih i početkom1950. Kasnije se teorija razvijala, a sada je potrebna suvremena teorija

planiranja u uvjetima povezivanja tržišta i nove uloge države odnosno uuvjetima globalizacije.

30 Akademik Vladimir Stipetić, Kriza u poljoprivredi – prioritetnoj djelatnosti budućeggospodarstva Hrvatske, Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred zadruštvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb,(2009), str. 17-39.

31 Ricardo Cardoso, Context and Power in Contemporary Planning Towards ReflexivePlanning Analytics, Development Planning Unit, University College London 9Endsleigh Gardens, London, 2005. Working Paper No. 128 ISSN 1474-3280, str. 15.



124


Na primjer, neku vrstu planiranja ima Velika Britanija, koju predviđaunaprijediti. "Reforma planiranja je ključ našeg gospodarskog oporavka...Budući da je sustav planiranja utemeljen 1947., on je neumitno postaokompliciraniji. Između 2005. i 2010., Whitehall je izdao oko 3250 straniceuputa. ... Cilj politike nacionalnog planiranja je jednostavan. Nacrt sadrži

politiku i načela koja usmjeravaju odluke o tome kako naša zemlja trebalarasti. Okvir smanjuje politiku s više od 1.000 stranica na manje od 100, štoće utrti put za brže i jasnije odluke. U posljednjih nekoliko godina,planiranje je bilo kao alat za reći "ne" za rast, kao sredstvo za odlaganje iblokiranje. Ova vlada će to promijeniti. Umjesto zaustavljanja razvoja,

želimo podržati pravi razvoj. U srcu Nacionalnog planiranja je "pretpos-tavka u korist održivog razvoja"32

Malezija primjenjuje seriju makroekonomskih planova za razvij svojumješovite ekonomije, Singapur i Južna Koreja također imaju ekonomijukoja se temelji na ekonomskom planiranju s aktivnom državnom politikomtijekom ubrzanog razvoja. Međutim, planiranje kod Južne Koreje može seopisati kao intervencionizam budući da država intervenira u gospodarstvo.

h. Ekonometrijski model

Osobito se ističe potreba izgradnje odgovarajućeg ekonometrijskom modelaovakvog ekonomskog okvira, koji je u funkciji postavljanja, ostvarenja ikontrole ciljeva.

i. Kontrola sustava i sustavna kontrola

Treba prihvatiti ocjenu da nadzorni odbori trgovačkih društava, osobito kojisu imenovani putem Vlade i vladinih tijela, nisu opravdali svoje postojanjeniti ulogu. Ocjenjuje se da zakonodavno uređena tijela nadzora i kontroleodnosno institucije kao što su HANFA, državna revizija, komercijalnarevizija pa i tzv. interne kontrole i revizije nisu značajnije doprinijele

sprječavanju i otkrivanju raznih kriminalnih radnje s ogromnim financijskimiznosima. Brojne inspekcije, nadzori i druge vrste kontrole također nisudoprinijeli sprječavanju i otkrivanju raznih nezakonitih radnji.

32 Financial Times, Planning reforms boost local power and growth, Eric Pickles andGeorge Osborne, 4. 09. 2011.



125


Hrvatskom gospodarstvu treba potpuno novi kvalitetan i suvremen sustavkontrole. Novi sustav kontrole treba biti ex-ante i ex-post. Efikasan,odgovoran i transparentan sustav kontrole preduvjet je ostvarenju ciljevaodrživog razvoja te osobito kontrola ostvarenja ciljeva i modela planiranja.

Jedan od ključnih elemenata daljnjeg razvoja je upravljanje investicijama. Stime je povezana druga, paralelna veličina, nacionalna štednja. Dakle, jedan

je od primarnih ciljeva ekonomske politike stjecanje domaće nacionalneštednje koja će u srednjem roku biti dostatna za financiranje investicija.

Premda se uobičajeno iznose ocjene da o privatnim investicijama odlučujevlasnici te akumulacije, važno je da država ekonomskom politikom potičeinvesticije koje donose veći ekonomski rast i veću zaposlenost. Isto tako jevažno da država svojim djelovanjem ne onemogućuje privatne investici je kaošto je kod zaduživanja na domaćem tržištu, tzv. crowding-out efekt. Što setiče javnih investicija, one moraju biti rezultat stručnih analiza, a ne političkihodluka. Potrebno je reafirmirati ulogu marginalne stope investiranja. Zaefikasno i transparentno vođenje javnih investicija ocjenjuje se da je potrebnoimenovati neovisno stručno tijelo koje će davati suglasnost odnosno ocjenu zasvaku investiciju koja se financira iz državnog proračuna.

5. ZAKLJUČAK U razdoblju 1990. - 2010. ekonomskog rasta praktički nije bilo, dok je uposljednje dvije godine toga razdoblja pad realnog BDP-a iznosio preko 7%,a u 2011. godini kriza nije riješena. Međutim, ako se podatku o kretanjurealnog BDP-a doda da u razdoblju 2000. - 2010. bruto inozemnazaduženost iznosi 87,6 mlrd. €, a da je samo u posljednje tri godineizgubljeno više od 140 000 radnih mjesta, treba prihvatiti da je to kriza,odnosno depresija kao posljedica neuspjeha ekonomske politike.

Ako postoje oni koji tvrde da su uzroci nepovoljnih kretanja kod nasprelijevanje svjetske krize, onda time upućuju kritike na dosadašnji pristupliberalizaciji i deregulaciji. Međutim, važno je prihvatiti ocjene da jeWashington Consensus u cilju interesa "velikih" i razvijenih, a ne zemaljana koje se odnosio, a tzv. privatizacija je okvir da se najrazvijeniji domognuresursa tzv. tranzicijskih zemalja.



126


Napuštanje postojeće ekonomske politike, stoga je nužnost, ali je većiizazov kakvu ekonomsku politiku postaviti za sljedeće razdoblje. Naime,ekonomska politika mora osigurati ekonomski rast, zaposlenost, veći životnistandard, što su uobičajeni zadaci, međutim, njihovo ostvarenje otežava

postojeće stanje, odnosno kriza, neizvjesnost u okruženju i opasnost od novei teže krize. Ovakav zadatak ekonomska politika još nije imala.

S ekonomsk og stajališta postoje dvije mogućnosti: prvo, razviti odgo-varajući državni intervencionizam tako da se fiskalnim poticajima poveća

potražnja i po toj osnovi proizvodnja, zaposlenost, porezi odnosno da se

gospodarstvo oporavi i postavi na put održivog rasta i razvoja. To je uskladu s Keynesijanskom teorijom. Takav put podržavaju mnogi, na primjer nobelovci, J. Stiglitz, P. Krugman, a SAD su početkom rujna 2011. najavilidržavnu intervenciju u iznosu 447 mlrd. US $.

S druge strane, Njemačka, koja predvodi ekonomsk u politiku zemalja EU,odnosno eurozone, protivi se fiskalnim poticajima, te zahtijeva i od ostalihčlanica EU da provode mjere štednje radi konkurentnosti gospodarstva,odnosno njihovih kompanija. "Nezavisno od uloge koje može imati tržište ukataliziranju državne dužničke krize u eurozoni, nesporna je činjenica da prekomjerna državne potrošnje dovodi do neodržive razine duga i deficita

koji sada prijeti našem ekonomskom blagostanju. Tražiti sada rješenje krozveći dug sada će spriječiti razvoj, a ne dugoročno stimulirati rast. Državeunutar eurozone kao i izvan nje ne samo da trebaju preuzeti obvezu daprovedu fiskalnu konsolidaciju i poboljša ju konkurentnost - one trebaju sada

početi realizaciju navedenoga.... Samo ovaj smjer akcije može dovesti do održivog rasta, nasuprot kratkoročnog volatilnog naglog skoka ili dugoroč-nog gospodarskog pada. ...Povećanje potrošnje i povjerenje investitora tesmanjivanje nezaposlenosti u srednjoročnom će razdoblju poništiti bilo kojikratkoročni pad u potrošnji."33

Ova dva pristupa, dvije škole mišljenja, fiskalni poticaj (engl. stimulus) ilismanjenje troškova, štednja (engl. austerity) jesu dvije opcije koje su teorijski i praktični izazov za sve zemlje pogođene krizom. Hrvatska akademska,odnosno znanstvena zajednica dosada nije posvetila pažnju ovoj dilemi, koja u

33 Wolfgang Schäuble, Njemački savezni ministar financija, Zašto je štednja jedini lijek zaeurozonu (Why austerity is only cure for the eurozone), Financial times, 5. rujna 2011.



127


mnogočemu određuje budućnost. Može se očekivati da će Hrvatska na nekinačin biti pod utjecajem da provodi politiku štednje (austerity), na kojojinzistira Njemačka i EU. Hrvatska također mora kreirati ekonomski modelkojim će sudjelovati u globalizaciji i imati odgovarajuću nacionalnu politiku, testoga Stjepan Zdunić s pravom ukazuje da "naš specifičan problem je, dakle, utome, što je izostala orijentacija, barem u odgovarajućoj mjeri, prema tzv.nacionalnom ekonomskom sustavu, s nacionalnim razvojnim ciljevima. Takvaorijentacija bila je moguća, jer je ekonomski (osobito monetarni!) suverenitet

bio dosta širok. Veće korištenje toga suvereniteta ne bi značilo odstupanje od općeg opredjeljenja integracije u europski ekonomski prostor."34

Ocjenjuje se da radi ostvarenja navedenih ciljeva Hrvatskoj ekonomskiodgovara ekonomska politika temeljena na fiskalnom poticaju, ali uz uvjet dasu fiskalni poticaji usmjereni na domaću proizvodnju i domaću zaposlenost, ane inozemnu. To se može postići na dva načina. Prvo, da se odgovarajućimmehanizmima osiguraju poticaji sektorima koji imaju pozitivan odnos sinozemstvom i drugo, što se ovdje podržava, da se provodi restrukturiranjegospodarstva tako da domaća ponuda bude veća od potražnje, odnosno da seeliminira trgovinski deficit. Izvjesno je da se ovako velike promjene moguostvariti jedino suvremenim planiranjem i koordiniranjem aktivnostima.

Ako se pokažu točne procjene da će realni rast hrvatskog BDP-a u 2011. godiniiznositi 0,5%, treba uz to dodati barem dvije napomene. U 2011. za plaćanjekamata po inozemnim zajmovima potrebno je oko 3% rasta BDP-a, što značida dolazi do preraspodjele u korist inozemnog sektora. S druge strane, ocjenjujese da će realni rast od svih sektora imati jedino financijski sektor , odnosno

banke. Drugim riječima, rastu BDP-a doprinijet će najviše ili jedino financijskisektor. Budući da su banke gotovo u cijelosti u vlasništvu stranaca, može sezaključiti da će i takav rast BDP u najvećem dijelu ići u korist inozemnihvlasnika, a ne domaćeg korporativnog sektora ili stanovništva.

Stoga je ovim radom definiran novi model za razvoj i ekonomsku politiku.Ciljevi razvoja, recimo do 2025. godine, ne mogu biti sporni, kao što su

povećanje blagostanja stanovništva, povećanje konkurentnosti, demografski

34 Prof. dr. Stjepan Zdunić, Kriza, Posebnosti hrvatske monetarne politike, Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU iHrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, (2009), str. 117.



128


razvoj, zaštita okoliša, što se treba ostvariti rastom BDP-a, većomzaposlenosti. Dakle, ekonomska politika za sljedeće razdoblje mora biti takopostavljena da ostvari postavljene ciljeve. Jedan od ključnih elemenataekonomske politike za ostvarenje ciljeva je da nacionalna štednja postaneveća od investicija. To se naglašava osobito kod korporativog sektora ikućanstva. Najvažniji element ekonomske politike, i to na dugoročnojosnovi, mora biti da znanje postane najveći ponder ekonomskog rasta .Investicije moraju biti efikasne, odnosno marginalna stopa investiranja,osobito kod javnih investicija, mora biti jedan od bitnih elemenatadonošenja odluka. Istovremeno, na makro razini treba osigurati da

nacionalna štednja bude veća od investicija. To se treba postići cjelovitimsustavom inovacija, suvremenim sustavom edukacije i sustavnim razvojem.Znanje, dakle, treba povezivati makro i mikroekonomiku. Ocjenjuje se da tomogu biti Triple Helix model i 3T sustav, tehnologija, tolerancija i talent.

Novi model, koji se ovdje daje, osobito ističe način ostvarenja ciljeva, a to je suvremeno planiranje, bez kojeg nije moguće ovakve ciljeve i promjene postići. Paralelno s uvođenjem ovakve ekonomske politike i načinaostvarenja utemeljuje se novi suvremeni sustav kontrole, koji je uvjetostvarenja ciljeva, utjecaja društva i razvoj demokracije. Osim toga

potrebno je izgraditi i ekonometrijski model.Prethodno navedeno je nova ekonomska paradigma razvoja i ekonomskepolitike.

Literatura

1. Domazet, dr. Tihomir: Kriza - uzroci i rješenje, Okrugli stol, Eko-nomski i društveni razvoj Hrvatske, HAZU - Razred za društveneznanosti i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, prezentacija,Zagreb, 10. veljače 2011.

2. Domazet, Ostojić, Stipetić, The Region of South East Europe, Recentlydevelopment, Crisis and Exot Strategy, Brijuni 2009, presented toECPD of UN.

3. Domazet, Ph.D. Tihomir, Facing the future of economic policy, Causesof the crisis from the political economy point of view, Facing the Future



129


of South East Europe, Symposia book of Croatian insitute of financeand accounting, Zagreb, 2010.

4. Domazet, Tihomir, New paradigm of SEE countries economic policy;Macroeconomics Focusing On Managing Saving And InvestmentBalance, Microeconomics Aiming Global Competition By TripleHelix Model and Innovation System, SEE Management forum, South- East Europe and European union, Croatian economic association,Opatija, 2011.

5. Domazet, Tihomir, Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija,

Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društveneznanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb,2009.

6. Domazet, Tihomir, Level of economic development of the Balkancountries and achievement of the goal: Freedom from want, Nationalreconcilation, inter-ethnic and inter confessional tolerance in theBalkans, ECPD UN, 2009.

7. Domazet, Tihomir, Neuspjesi sadašnje i model ekonomske politike zasljedeće razdoblje, HDE, Zbornik radova, Opatija, 2006.

8. Domazet, Tihomir,Uklanjanje prepreka održivom rastu i razvoju, HDE,Zbornik radova, Opatija, 2007.

9. Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist PoliticalEconomy, 2010, prema: Cheng Enfu, "Promote the ‘New MonisticLiving Labor Theory of Value’” in Guangming ribao, 17 July, 2001.

10. Ferguson, Niall, The Ascent of Money, A Financial History of theWorld, The Penguin Press New York, 2008.

11. Financial times, novine, London, razni brojevi.

12. Fox, Justin, The Myth of the Rational Market, A history od risk, reward,

and delusion on Wall Street, HarperCollins Publishers Inc., 2009.13. Leydesdorff, Loet, The Tripple model and the study of knowledge-

based innovation systems, University of Amsterdam, 2005.

14. McKinsey Global Institute, Debt and deleveragning: The global creditbubble and its economic consequences, Januar 2010.



130


15. Mesarić, Milan ,XXI. Stoljeće, Doba sudbonosnih izazova, Prometej,Zagreb, 2008,

16. Minqi Li, The End of the "End of History”: The Structural Crisis of Capitalism and the Fate of Humanity, Science & Society, Volume: 74,Issue: 3, 2010, Capitalism and Crisis in the 21st Century.

17. OECD, Ministerial report on the OECD Innovation Strategy,Innovation to strengthen growth and address global and social challen-ges. Paris, svibnja 2010.

18.

Ricardo Cardoso, Context and Power in Contemporary PlanningTowards Reflexive Planning Analytics, Development Planning Unit,University College London 9 Endsleigh Gardens, London, 2005.Working Paper No. 128 ISSN 1474-3280.

19. Rodrik, Dani, Harvard Kennedy School, Growth after the crisis, 2009.

20. Stiglitz, Joseph, Freefall: America, free markets, and the sinking of theworld economy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010.

21. Stipetić, Vladimir (2005), Laissez - faire kao ekonomska politika Hrvat-ske?, Zbornik radova HDE, Opatija.

22.

Stipetić, Vladimir, Investicije u poljoprivredno obrazovnje i njihovaefikasnot, Zbornik "Ekonomska znanost kao proizvodnja snaga druš-tva", Fakultet ekonomskih nauka Sveučilišta Zagreb, 1971.

23. Stipetić, Vladimir, Kriza u poljoprivredi - prioritetnoj djelatnosti budućeg gospodarstva Hrvatske, Zbornik radova, Kriza i okviri eko-nomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski institutza financije i računovodstvo, Zagreb, 2009.

24. Stipetić, Vladimir, Povijest hrvatske ekonomsk e misli I, Golden mar-keting, Zagreb 2001.

25. Sundać, Dragomir and Fatur Krmpotić, Irena, Knowledge EconomyFactors and the Development of Knowledge-based Economy, CroatianEconomic Survey : Vol. 13 : No. 1 : April 2011 : pp. 105-141.

26. The Economist, časopis, London, razni brojevi.

27. The Puzzle of Modern Economics, Science or Ideology?, Roger E.Backhouse, University of Birmingham and Erasmus University Rotter-dam, Cambridge University Press.



131


28. Understanding Knowledge as a Commons, From Theory to Practice,edited by Charlotte Hess and Elinor Ostrom, The MIT Press,Cambridge, Massachusetts, London, England, 2007.

29. Zdunić, Stjepan, Kriza, Posebnosti hrvatske monetarne politike,Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društveneznanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb,2009.

30. Zdunić, Stjepan, Relativne cijene, tečaj i konkurencija hrvatskoggospodarstva, uz deset godišnjicu stabilizacijskog programa, HDE,

Zbornik radova, Opatija, 2006.

31. Zdunić, Stjepan, Tranzicijska kriza i politika izlaza - Ekonomsko politička prosudba, Ekonomski pregled, 9-10, Zagreb.



132


Documents

Dr.tihomir Domazet Novi Model Za Razvoj i Ekonomsku Politiku, HDE 2011