Ekonomsko – turistička škola KarlovacKurelčeva 2

47 000 Karlovac

Završni rad iz predmeta:

Knjigovodstvo

Tema:

Dugotrajna imovina

Mentor: Učenik: Svijetlana Stanić, prof Mihael Bišćan, 4c smjer: ekonomist

Karlovac, ljetni rokŠk.god. 2013./2014.

1

S A D R Ž A J:

SAŽETAK

1. UVOD

2. NEMATERIJALNA IMOVINA

2.1. Oblici nematerijalne imovine

2.1.1. Izdaci za razvoj

2.1.2. Patent

2.1.3. Licencija

2.1.4. Koncesija

2.1.5. Franšiza

2.1.6. Računalni software

2.1.7. Zaštitni znak

2.1.8. Goodwill

2.1.9. Leasing

2.1.10. Osnivačka ulaganja

2.1.11. Ulaganja u tuđu imovinu

2.1.12. Dugotrajna nematerijalna imovina u pripremi

2.1.13. Predujmovi za dugotrajnu nematerijalnu imovinu

2.1.9. Ostala prava

2.2. Nabava (stjecanje)

2.3. Vrednovanje

2.4. Uporaba (korištenje)

2.5. Amortizacija

2.6. Otuđenje

2.7. Umanjivanje vrijednosti

3. MATERIJALNA IMOVINA

3.1. Oblici

3.1.1. Prirodna bogatstva

3.1.2. Građevinski objekti

3.1.3. Postrojenja i oprema

2

3.1.4. Ostala materijalna imovina

3.2. Nabava (stjecanje)

3.3. Priznavanje

3.4. Vrednovanje

3.5. Izgradnja građevinskog objekta

3.6. Amortizacija

3.7. Vijek trajanja

3.8. Otuđenje

3.9. Štete

3.10. Viškovi i manjkovi

3.11. Vrijednosno usklađenje

3.12. Revalorizacija

3.13. Adaptacija

3.14. Rashodovanje i prodaja

3.15. Izvanknjigovodstveno i knjigovodstveno praćenje

4. FINANCIJSKA IMOVINA

4.1. Oblici

5. POTRAŽIVANJA

5.1. Potraživanja za upisani i neuplaćeni kapital

5.2. Potraživanja

5.2.1. Potraživanja od povezanih društava

5.2.2. Potraživanja od prodaje na dugoročni kredit

5.2.3. Ostala potraživanja

6. ZAKLJUČAK

7. LITERATURA

8. PRILOZI

3

1. UVOD

4

2. NEMATERIJALNA IMOVINA

Nematerijalna imovina je imovina u neopipljivom, nedodirljivom obliku.

Ona nema fizički oblik i nema fizička obilježja koja bi se mogla zasebno

identificirati. Nematerijalna imovina je oblik prava koji se stječe radi korištenja u

poslovanju. Kod nematerijalne imovine otežano je početno i naknadno mjerenje

i priznavanje, te predviđanje vijeka uporabe. Također su otežani predviđanje

vijeka uporabe, mjerljivost ekonomske koristi od uporabe i prenosivost imovine.

Knjiži se u razredu 0.

2.1. Oblici nematerijalne imovine

2.1.1. Izdaci za razvoj

Izdaci za razvoj odnosi se na primjenu nalaza određenog istraživanja u

planiranju ili dizajniranju proizvodnog procesa novih ili značajno unaprijeđenih

materijala, procesa i sličnog prije početka proizvodnje u komercijalne svrhe.

Ulaganjima u razvoj određeno poduzeće stječe poboljšane uvjete poslovanja

na ime poboljšane i efikasnije proizvodnje. Knjiži se u skupini 000.

Neko nematerijalno sredstvo koje nastaje iz razvoja može se priznati kao

sredstvo samo ako poduzeće može dokazati sljedeće uvjete:

• tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava tako da

bude raspoloživa za uporabu ili prodaju;

• namjeru dovršenja nematerijalne imovine i njene uporabe ili prodaje;

• mogućnost uporabe ili prodaje nematerijalne imovine;

• treba dokazati način na koji će nematerijalna imovina davati izgledne

ekonomske koristi.

• postojanje tržišta za proizvodnju nematerijalne imovine ili za samu

nematerijalnu imovinu, ili pak korisnost nematerijalne imovine u slučaju da se

ona koristi interno;

5

• raspoloživost odgovarajućih tehničkih, financijskih i drugih izvora za

završetak razvoja i korištenje ili prodaju nematerijalne imovine;

• mogućnost pouzdanog utvrđivanja troška koji se može pripisati razvoju

nematerijalne imovine.

2.1.2.Patent

Patent je isključivo pravo korištenja vlastitim izumom. Nitko nema pravo

koristiti se izumom bez odobrenja nositelja patenta, tj. Izumitelja. Isključivo

pravo korištenja patentom stječe izumitelj nakon registracije svog izuma pri

mjerodavnom državnom tijelu za patente koji mu izdaje ispravu o zaštićenosti

izuma od neovlaštene uporabe. Patenti se knjiže na analitičkom kontu 0010.

2.1.3. Licencija

Licencija je odobrenje, dopuštenje ili pravo na osnovi kojeg se

omogućuje korištenje određene tehnologije, robnog ili uslužnog žiga, te umijeća

i iskustva kojima davalac licencije raspolaže. Knjiži se na analitičkom kontu

0012

Licencija je pravo na korištenje određene tehnike, a ugovor o licenciji je

ugovor o ustupanju, odnosno korištenju takve tehnike, tehničkog znanja, izuma

ili zaštićenog prava (patent ili zaštićeni uzorak). To znači da se licencija odnosi

na tehničko znanje ili tehničko iskustvo (know-how) ili pak na poseban oblik

know-howa, na zaštićeno znanje. Ugovorom o licenciji mogu se uključiti i pravo

korištenja robnog znaka, kao i prijenos znanja i iskustva u području

organizacije, rukovođenja i distribucije.

U širem smislu licencija je dvostrano obvezni ugovor kojim se davalac

licencije obvezuje da će stjecatelju licencije ustupiti pravo privrednog korištenja

6

nekog isključivog prava industrijskog vlasništva (patent, industrijski uzorak ili

model, robni ili uslužni žig) ili znanje i iskustvo kojim davalac licencije

raspolaže. Stjecatelj licencije obvezuje da će se predmetom licencije koristiti na

ugovoreni način i u ugovorenom opsegu te da će davaocu licencije platiti

ugovorenu naknadu.

U praksi se izraz licencija koristi i za označavanje pravnog instrumenta

kojim se zasniva licencijski odnos (licencijski ugovor, odluka o obveznoj

licenciji) kao i za označavanje samog objekta licencijskog odnosa. Ugovori o

licenciji mogu biti unilateralni (jednostrani), bilateralni (dvostrani) ili multilateralni

(višestrani) kada se radi o međusobnoj tehničkoj suradnji, razmjeni licencija,

zajedničkom istraživačko-razvojnom radu itd. Rijetki su ugovori kojima je objekt

samo određeno pravo industrijskog vlasništva. U pravilu je spojeno nekoliko

licencija: patentna licencija s licencijom know-howa ili s licencijom uzorka,

modela, robnog žiga.

2.1.4. Koncesija

Koncesija je ustupljeno pravo ili dozvola dana drugome,

domaćem ili stranom poduzetniku, za obavljanje gospodarske djelatnosti ili

korištenje nekim dobrima na ugovoreni rok. Koncesiju izdaje nadležni državni

organ, lokalna uprava ili samouprava. Za odobrenu se koncesiju naplaćuje

naknada, a može se ugovoriti i udio u dobiti korisnika koncesije. Najčešći oblik

koncesije je ustupanje na određeni rok uz naknadu za korištenje rudnim i

mineralnim blagom, izgradnju javnih putova, korištenje medijima i sl. Knjiži se

na analitičkom računu 0030.

2.1.5. Franšiza

7

Franšiza je predmet ugovora o franšizingu i ugovorni je odnos

između davaoca franšizinga (franchisor) i primaoca franšizinga (franchise).

Davalac i primalac čine mrežu franšizinga (franchise network). Poslovanje u

okviru franšizinga je ugovorni odnos između davaoca i primaoca, u kome

davalac franšizinga nudi i mora sačuvati stalan interes u poslovanju primaoca

franšize (know-how i poslovno usavršavanje). Primalac franšizinga posluje pod

imenom tvrtke i na način poslovanja koji su u vlasinštvu i pod nadzorom

davaoca franšizinga. Primalac franšize već je uložio ili će uložiti u svom

poduzeću znatan dio kapitala iz vlastitih izvora. Knjiži se na analitičkom kontu

0014.

2.1.6. Računalni software

U njega spadaju svi softwareski programi koje neko poduzeće

koristi na svojim računalima i koji nisu dio hardwarea. Knjiži se na sintetičkom

kontu 002.

2.1.7. Zaštitni znak

Zaštitni znak određuje poduzetnik, te on označuje njegovu tvrtku i

njegovo intelektualno vlasništvo. Njime obilježava svoje proizvode, robu, usluge

i zbog zaštite kvalitete i razlikovanja od istovrsnih proizvoda ostalih

proizvođača. Zaštitni znak služi i za promidžbene ciljeve na tržištu. Da bi

zaštitni znak bio zaštićen od zlouporabe, potrebno ga je registrirati u državnom

Zavodu za patente.

2.1.8. Goodwill

8

Goodwill je razlika između vrijednosti neke tvrtke na tržištu dionica

u određenom vremenu i njezine računovodstveno utvrđene neto imovine. To je

premija koju kupac nekog poduzeća mora platiti iznad neto imovine poduzeća

zbog njegove reputacije na tržištu, marke, stručnosti menedžmenta i

zaposlenih, te općeg know-how. Riječ je o “neopipljivoj”, dugoročnoj imovini

poduzeća koja mu omogućuje da ostvaruje veći profit od normalnog ili klasične

stope profita što ga ostvaruju druga poduzeća sličnog tipa. Iako je vrijednost

goodwilla izuzetno teško utvrditi pa se obično ne nalazi u bilanci poduzeća, ona

se obično utvrđuje u cijeni prodaje poduzeća postupkom poznatim pod imenom

kapitalizacija superprofita, kojom se određuje razlika između očekivanog i

normalnog profita u određenom razdoblju. Razlika između profita u odnosu na

normalni (tj. superprofit) smatra se doprinosom kapitalne vrijednosti goodwilla.

Knjiži se na sintetičkom kontu 004.

2.1.9. Leasing

Leasing je suvremena metoda financiranja i investiranja. To je

vrsta najma, odnosno zakupa. Predmet leasinga mogu biti, a u praksi se

najviše realizira, leasing investicijske opreme, prijevoznih sredstava i

informatičke opreme. Operacija leasinga polazi od potrebe nekog poduzeća

(budućeg korisnika predmetaleasinga) za određenim dobrom. Lisinška agencija

ili specijalizirano poduzeće nabavlja dobro vlastitim sredstvima od proizvođača i

temeljem ugovora o leasingu daje ga korisniku na upotrebu, uz naplatu

određene naknade.

Tijekom trajanja ugovornog odnosa dobro ostaje u vlasništvu lisinške

agencije, odnosno specijaliziranog lisinškog poduzeća i ono ga kao vlasnik po

isteku ugovora može ponovo dati u leasing istom korisniku uz povoljnije uvjete

u odnosu na one iz prethodnog ugovornog razdoblja, odnosno može ga prodati

korisniku, ponuditi u zakup nekoj drugoj osobi, tj. poduzeću, ili rashodovati

dobro ako je ono neupotrebljivo ili mu je prošao vijek trajanja. Knjiži se na

analitičkom kontu

Temeljna podjela leasinga:

9

operativni leasing – kratkoročni leasing koji poslovni partneri

mogu u skladu s ugovorenim uvjetima otkazati u bilo kojem

trenutku odvijanja ugovornog odnosa. Trajanje ovog

oblika leasinga kraće je od ekonomskog vijeka trajanja

predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik uvijek je manja

od vrijednosti predmeta leasinga. Davalac leasinga pruža dodatne

usluge kao što su održavanje, servisiranje, instaliranje, plaćanje

osiguranja i sl., a troškove tih usluga zaračunava korisniku u

okviru lisinške naknade

financijski leasing – poslovni partneri određuju vrijeme u kojem

nije moguće jednostrano otkazivanje ugovora. Vrijeme trajanja

poslovnog odnosa odgovara privredno uobičajenom vremenu

korištenja predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik u

svojoj ukupnosti veća je od nabavne cijene predmeta leasinga.

Davalac leasinga ne pruža nikakve dodatne

usluge. Leasing može biti direktni i indirektni. Direktni ili

proizvođački leasing ima dva sudionika, proizvođača koji je

ujedno i davalac predmeta u leasing i korisnika.

Indirektni leasing većina teoretičara smatra pravim leasingom, a u

ovom poslovnom odnosu sudjeluju tri subjekta, proizvođač, tj.

isporučitelj predmeta leasinga, lisinška agencija ili specijalizirano

poduzeće kao davalac, te korisnik predmeta leasinga

2.1.10. Osnivačka ulaganja

Osnivačka ulaganja uključuju izdatke za izradu elaborata,

pribavljanje potrebnih isprava za osnivanje poduzetničke aktivnosti.

2.1.11. Ulaganja u tuđu imovinu

10

To su ulaganja u otvaranje prodavaonice, restauracije, skladišta u

tuđoj zgradi, odnosno na zemljištu koje nije poduzetnikovo vlasništvo,

poduzetnik ulagač stječe pravo uporabe zgrade ili zemljišta uz ugovorenu

naknadu.

2.1.12. Dugotrajna nematerijalna imovina u pripremi

Obuhvaća sve izdatke koji nastaju do časa stjecanja prava na

korištenje dugotrajne nematerijalne imovine.

2.1.13. Predujmovi za dugotrajnu nematerijalnu imovinu

To su djelomično ili potpuno plaćene naknade unaprijed, prije

nego što je stečeno pravo korištenja nematerijalne imovine

2.2. Nabava (stjecanje)

Pri prvoj evidenciji u poslovnim knjigama odnosno iskazivanju u

financijskim izvješćima nematerijalna se imovina treba iskazati prema

troškovima nabave (trošku stjecanja).

Sredstvo se može evidentirati u poslovnim knjigama samo ako:

postoji vjerojatnost budućih ekonomskih koristi

ako se trošak te imovine može pouzdano utvrditi

Osim zasebnog stjecanja, nematerijalna imovina se može stjecati i

spajanjem. Stjecanje pri poslovnim spajanjima. Stjecanje nematerijalne imovine

pri poslovnom spajanju može se utvrditi samo ako je vrijednost te imovine

11

moguće odvojiti od goodwilla li ako se fer vrijednost tog sredstva može

pouzdano utvrditi. Pri poslovnim spajanjima nematerijalna imovina može biti

neodvojiva od pripadajuće materijalne imovine. Slično se događa i u slučaju

poslovnih spajanja pri kojima se stječe “brand” ili “brand ime”, koje se često

koristi kao sinonim za zaštitne znakove, a u svojoj biti obuhvaća mnogo više

odnosno cijelu skupinu komplementarne imovine kao što je (zaštitni znak,

zaštitno ime, formule, recepti i tehnološka stručnost. U takvim slučajevima

stjecatelj može priznati vrijednost stečene nematerijalne i materijalne imovine

zajedno samo ako ne može odrediti fer vrijednost pojedine od navedenih vrsta

imovine. No, ako se pojedina fer vrijednost komplementarne imovine može

pouzdano odrediti, stjecatelj takvu imovinu priznaje posebno, odnosno

pojedinačno. Pri određivanju fer vrijednosti najprikladnija je cijena s aktivnoga

tržišta toga oblika nematerijalne imovine kao što je tekuća ponuđena cijena, tj.

cijena za koju se ta imovina može prodati u trenutku određivanja vrijednosti.

Ako takva cijena nije raspoloživa na tržištu, tada se fer vrijednost može odrediti

i cijenom posljednje slične transakcije ako između dana te transakcije i dana

određivanja fer vrijednosti nije bilo bitnijih promjena ekonomskih okolnosti. U

slučaju kada aktivno tržište ne postoji, fer vrijednost nematerijalne imovine se

može utvrđivati i razmatranjem posljednjih transakcija 

za sličnu imovinu. Predviđa se i mogućnost procjene nematerijalne imovine

određenim modelima kao što su prihod i tržišni udio ili profit od poslovanja kada

se npr. Licencija daje na korištenje drugima. Jednako tako mogu se koristiti i

diskontne procjene budućih neto novčanih priljeva od te imovine.

Nematerijalna imovina može se nabaviti uz potporu države ili jedinica

lokalne uprave bilo da država odobrava takvo stjecanje bez naknade (državne

koncesije na zemljištu ili radijske i TV frekvencije ili drugi oblici pristupa

ograničenim izvorima) ili uz naknadu koja je bitno manja od tržišne. U takvim

okolnostima treba prikazati državne potpore kao odgođeni prihod ili odbiti

stavku od nematerijalne imovine. U slučaju kada se imovina priznaje kao

odgođeni prihod, u prihod razdoblja se iskazuje odgovarajuća svota na

sustavnoj osnovi tijekom vijeka uporabe te imovine. Obično se takvi prihodi

povezuju s troškom amortizacije nematerijalne imovine kako bi se sučelili

prihodi i rashodi u istom razdoblju. Ako se državna potpora prikaže kao

12

smanjenje vrijednosti nematerijalne imovine, tada se državna potpora, praktički,

odražava u dobitku kao smanje-nje troška amortizacije.

2.3. Vrednovanje

Na početku priznavanja nematerijalna imovina priznaje se po trošku

nabave.

Troškove nabave čine:

nabavna cijena (plaćanje dobavljaču)

uvozna carina

nepovratni porez na promet

izdaci koji se mogu pripisati pripremi te imovine za namjeravanu uporabu

kao što su :

o troškovi naknada zaposlenima koji su izravno uključeni u

stavljanje sredstva u radno stanje

o naknade profesionalcima koji su povezani sa stavljanjem te

imovine u radno stanje

o troškovi testiranja ispravnog rada imovine

Pri nabavi dugotrajne nematerijalne imovine mogu nastati i troškovi koji

se trebaju smatrati troškovima razdoblja, a ne sastavnim dijelom troška nabave.

Među takve troškove navode se:

troškovi uvođenja novog proizvoda ili usluge, kao i time povezane

promotivne aktivnosti

troškovi poslovanja na novoj lokaciji ili s novom skupinom klijenata

13

troškovi osposobljavanja zaposlenika

administrativni i ostali opći troškovi

početni operativni gubitci za vrijeme stvaranja potražnje za proizvodima

ili uslugama koje nematerijalna imovina proizvodi

Sporedni troškovi i aktivnosti koje nisu bitni za funkcioniranje

nematerijalne imovine ne mogu se uključiti u nabavnu cijenu.

Nakon početnog priznavanja, nabave odnosno internog stjecanja

nematerijalne imovine ona se dalje vodi u poslovnim knjigama prema

odgovarajućim vrijednostima koje odgovaraju računovodstvenim politikama

trgovačkog društva. Društvo može odabrati kao računovodstvenu politiku tzv.

troškovni model ili revalorizacijski model.

2.4. Uporaba (korištenje)

2.5. Amortizacija

Za male i srednje poduzetnike bitno je da se nematerijalna imovina

može amortizirati u razdoblju koje ne bi trebalo biti dulje od dvadeset godina.

Najprije se treba razmotriti ima li nematerijalna imovina ograničeni ili

neograničen vijek trajanja.

Pri procjeni korisnog vijeka trajanja u kojem se treba amortizirati

nematerijalna imovina koja ima ograničeni vijek trajanja treba uzeti u obzir

brojne čimbenike:

očekivanu uporabu imovine

proizvodni ciklus imovine i javne informacije o vijeku trajanja slične

imovine

tehničke, tehnološke i druge vrste zastarjelosti

stabilnost industrije u kojoj imovina djeluje

14

očekivane mjere konkurencije ili moguće konkurencije

izdatke potrebne za održavanje budućih ekonomskih koristi

razdoblje kontrole nad imovinom i zakonska i sl. ograničenja

ovisnost vijeka trajanja te imovine o vijeku trajanja druge imovine u

društvu

Zbog sve bržeg tehnološkog razvoja i računalni programi kao i drugi

oblici nematerijalne imovine mogu zastarjeti pa pri određivanju njihova korisnog

vijeka to treba imati na umu. Pri razmatranju korisnog vijeka trajanja treba uzeti

u obzir ugovoreni rok korištenja prava kao i zakonska ograničenja. U slučaju

mogućnosti produženja korištenja nematerijalne imovine produženi rok se u

pravilu ne uključuje u amortizacijski vijek. No, taj rok se može uključiti samo u

slučaju da postoje dokazi o obnavljanju bez dodatnih troškova. Početak

obračuna amortizacije obilježen je trenutkom kada je nematerijalna imovina

raspoloživa za uporabu tj. kada su lokacija i uvjeti potrebni za funkcioniranje

nematerijalne imovine u skladu s njezinom namjenom. Prestanak amortizacije

veže se za trenutak kada se nematerijalna imovina klasificirana kao imovina

drži za prodaju odnosno kada je prodana ili rashodovana. Amortizacija se može

obračunati prema metodi koja odražava tijek budućih ekonomskih koristi

odnosno, praktičnije, prema ostvarivanju prihoda od korištenja te nematerijalne

imovine. Ako takva metoda nije moguća ili nije prihvatljiva, amortizacija se

može obračunati razmjernom, linearnom, odnosno ravnomjernom metodom.

Također postoji i mogućnost korištenja metode opadajućeg salda i metode koja

se temelji na količini proizvodnje (funkcionalna metoda). Metode amortizacije

trebaju se primjenjivati dosljedno, iz razdoblja u razdoblje. Osnovica za

amortizaciju nematerijalne imovine s neodređenim vijekom trajanja je nabavna

vrijednost (revalorizirana) nematerijalne imovine. Za razliku od materijalne

imovine, za nematerijalnu imovinu predviđa se da nema ostatka vrijednosti

nematerijalne imovine s određenim vijekom trajanja, osim u slučaju da postoji

obveza treće strane ta kupnju nematerijalne imovine ili postoji aktivno tržište i

ostatak se može odrediti prema aktivnom tržištu i vjerojatna je pretpostavka da

će aktivno tržište postojati na kraju vijeka korištenja.

Nematerijalna imovina koja ima neodređeni vijek trajanja ne amortizira

se već se njezina vrijednost procjenjuje na kraju svake financijske godine i

15

uspoređuje sa svotom koja se može nadoknaditi uporabom ili prodajom. Ako je

nadoknadiva vrijednost nematerijalne imovine manja od knjigovodstvene

vrijednosti, tada se knjigovodstvena vrijednost treba smanjiti.

2.6. Otuđenje

2.7. Umanjivanje vrijednosti

3. MATERIJALNA IMOVINA

Dugotrajna materijalna imovina je imovina koju poduzetnik

posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba i usluga, za

iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, koja se očekuje koristiti dulje

od jednog razdoblja, odnosno to je ona imovina koja je namijenjena za

korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti društva. Dugotrajna imovina

obuhvaća zemljišta, građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski

inventar, namještaj, transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu,

predujmove za dugotrajnu materijalnu imovinu i ostalu dugotrajnu materijalnu

imovinu. Nakon početnog priznavanja dugotrajna imovina može se iskazati po

trošku umanjenom za ispravak vrijednosti i akumulirane gubitke od umanjenja

ili alternativno po revalorizacijskoj vrijednosti (vodeći pri tome računa o

računovodstvenom i poreznom aspektu). Ostatak vrijednosti i vijek uporabe

imovine treba preispitati barem jednom na kraju svake poslovne godine

(promjena procjene), pri čemu je vijek uporabe određen vremenom u kojem

poduzetnik očekuje koristiti imovinu, a odabrane metode. 

16

3.1. Oblici materijalne imovine

3.1.1. Prirodna bogatstva

17

18

1