Ekonomsko – turistička škola KarlovacKurelčeva 2
47 000 Karlovac
Završni rad iz predmeta:
Knjigovodstvo
Tema:
Dugotrajna imovina
Mentor: Učenik: Svijetlana Stanić, prof Mihael Bišćan, 4c smjer: ekonomist
Karlovac, ljetni rokŠk.god. 2013./2014.
1
S A D R Ž A J:
SAŽETAK
1. UVOD
2. NEMATERIJALNA IMOVINA
2.1. Oblici nematerijalne imovine
2.1.1. Izdaci za razvoj
2.1.2. Patent
2.1.3. Licencija
2.1.4. Koncesija
2.1.5. Franšiza
2.1.6. Računalni software
2.1.7. Zaštitni znak
2.1.8. Goodwill
2.1.9. Leasing
2.1.10. Osnivačka ulaganja
2.1.11. Ulaganja u tuđu imovinu
2.1.12. Dugotrajna nematerijalna imovina u pripremi
2.1.13. Predujmovi za dugotrajnu nematerijalnu imovinu
2.1.9. Ostala prava
2.2. Nabava (stjecanje)
2.3. Vrednovanje
2.4. Uporaba (korištenje)
2.5. Amortizacija
2.6. Otuđenje
2.7. Umanjivanje vrijednosti
3. MATERIJALNA IMOVINA
3.1. Oblici
3.1.1. Prirodna bogatstva
3.1.2. Građevinski objekti
3.1.3. Postrojenja i oprema
2
3.1.4. Ostala materijalna imovina
3.2. Nabava (stjecanje)
3.3. Priznavanje
3.4. Vrednovanje
3.5. Izgradnja građevinskog objekta
3.6. Amortizacija
3.7. Vijek trajanja
3.8. Otuđenje
3.9. Štete
3.10. Viškovi i manjkovi
3.11. Vrijednosno usklađenje
3.12. Revalorizacija
3.13. Adaptacija
3.14. Rashodovanje i prodaja
3.15. Izvanknjigovodstveno i knjigovodstveno praćenje
4. FINANCIJSKA IMOVINA
4.1. Oblici
5. POTRAŽIVANJA
5.1. Potraživanja za upisani i neuplaćeni kapital
5.2. Potraživanja
5.2.1. Potraživanja od povezanih društava
5.2.2. Potraživanja od prodaje na dugoročni kredit
5.2.3. Ostala potraživanja
6. ZAKLJUČAK
7. LITERATURA
8. PRILOZI
3
1. UVOD
4
2. NEMATERIJALNA IMOVINA
Nematerijalna imovina je imovina u neopipljivom, nedodirljivom obliku.
Ona nema fizički oblik i nema fizička obilježja koja bi se mogla zasebno
identificirati. Nematerijalna imovina je oblik prava koji se stječe radi korištenja u
poslovanju. Kod nematerijalne imovine otežano je početno i naknadno mjerenje
i priznavanje, te predviđanje vijeka uporabe. Također su otežani predviđanje
vijeka uporabe, mjerljivost ekonomske koristi od uporabe i prenosivost imovine.
Knjiži se u razredu 0.
2.1. Oblici nematerijalne imovine
2.1.1. Izdaci za razvoj
Izdaci za razvoj odnosi se na primjenu nalaza određenog istraživanja u
planiranju ili dizajniranju proizvodnog procesa novih ili značajno unaprijeđenih
materijala, procesa i sličnog prije početka proizvodnje u komercijalne svrhe.
Ulaganjima u razvoj određeno poduzeće stječe poboljšane uvjete poslovanja
na ime poboljšane i efikasnije proizvodnje. Knjiži se u skupini 000.
Neko nematerijalno sredstvo koje nastaje iz razvoja može se priznati kao
sredstvo samo ako poduzeće može dokazati sljedeće uvjete:
• tehničku provedivost nematerijalne imovine koja se dovršava tako da
bude raspoloživa za uporabu ili prodaju;
• namjeru dovršenja nematerijalne imovine i njene uporabe ili prodaje;
• mogućnost uporabe ili prodaje nematerijalne imovine;
• treba dokazati način na koji će nematerijalna imovina davati izgledne
ekonomske koristi.
• postojanje tržišta za proizvodnju nematerijalne imovine ili za samu
nematerijalnu imovinu, ili pak korisnost nematerijalne imovine u slučaju da se
ona koristi interno;
5
• raspoloživost odgovarajućih tehničkih, financijskih i drugih izvora za
završetak razvoja i korištenje ili prodaju nematerijalne imovine;
• mogućnost pouzdanog utvrđivanja troška koji se može pripisati razvoju
nematerijalne imovine.
2.1.2.Patent
Patent je isključivo pravo korištenja vlastitim izumom. Nitko nema pravo
koristiti se izumom bez odobrenja nositelja patenta, tj. Izumitelja. Isključivo
pravo korištenja patentom stječe izumitelj nakon registracije svog izuma pri
mjerodavnom državnom tijelu za patente koji mu izdaje ispravu o zaštićenosti
izuma od neovlaštene uporabe. Patenti se knjiže na analitičkom kontu 0010.
2.1.3. Licencija
Licencija je odobrenje, dopuštenje ili pravo na osnovi kojeg se
omogućuje korištenje određene tehnologije, robnog ili uslužnog žiga, te umijeća
i iskustva kojima davalac licencije raspolaže. Knjiži se na analitičkom kontu
0012
Licencija je pravo na korištenje određene tehnike, a ugovor o licenciji je
ugovor o ustupanju, odnosno korištenju takve tehnike, tehničkog znanja, izuma
ili zaštićenog prava (patent ili zaštićeni uzorak). To znači da se licencija odnosi
na tehničko znanje ili tehničko iskustvo (know-how) ili pak na poseban oblik
know-howa, na zaštićeno znanje. Ugovorom o licenciji mogu se uključiti i pravo
korištenja robnog znaka, kao i prijenos znanja i iskustva u području
organizacije, rukovođenja i distribucije.
U širem smislu licencija je dvostrano obvezni ugovor kojim se davalac
licencije obvezuje da će stjecatelju licencije ustupiti pravo privrednog korištenja
6
nekog isključivog prava industrijskog vlasništva (patent, industrijski uzorak ili
model, robni ili uslužni žig) ili znanje i iskustvo kojim davalac licencije
raspolaže. Stjecatelj licencije obvezuje da će se predmetom licencije koristiti na
ugovoreni način i u ugovorenom opsegu te da će davaocu licencije platiti
ugovorenu naknadu.
U praksi se izraz licencija koristi i za označavanje pravnog instrumenta
kojim se zasniva licencijski odnos (licencijski ugovor, odluka o obveznoj
licenciji) kao i za označavanje samog objekta licencijskog odnosa. Ugovori o
licenciji mogu biti unilateralni (jednostrani), bilateralni (dvostrani) ili multilateralni
(višestrani) kada se radi o međusobnoj tehničkoj suradnji, razmjeni licencija,
zajedničkom istraživačko-razvojnom radu itd. Rijetki su ugovori kojima je objekt
samo određeno pravo industrijskog vlasništva. U pravilu je spojeno nekoliko
licencija: patentna licencija s licencijom know-howa ili s licencijom uzorka,
modela, robnog žiga.
2.1.4. Koncesija
Koncesija je ustupljeno pravo ili dozvola dana drugome,
domaćem ili stranom poduzetniku, za obavljanje gospodarske djelatnosti ili
korištenje nekim dobrima na ugovoreni rok. Koncesiju izdaje nadležni državni
organ, lokalna uprava ili samouprava. Za odobrenu se koncesiju naplaćuje
naknada, a može se ugovoriti i udio u dobiti korisnika koncesije. Najčešći oblik
koncesije je ustupanje na određeni rok uz naknadu za korištenje rudnim i
mineralnim blagom, izgradnju javnih putova, korištenje medijima i sl. Knjiži se
na analitičkom računu 0030.
2.1.5. Franšiza
7
Franšiza je predmet ugovora o franšizingu i ugovorni je odnos
između davaoca franšizinga (franchisor) i primaoca franšizinga (franchise).
Davalac i primalac čine mrežu franšizinga (franchise network). Poslovanje u
okviru franšizinga je ugovorni odnos između davaoca i primaoca, u kome
davalac franšizinga nudi i mora sačuvati stalan interes u poslovanju primaoca
franšize (know-how i poslovno usavršavanje). Primalac franšizinga posluje pod
imenom tvrtke i na način poslovanja koji su u vlasinštvu i pod nadzorom
davaoca franšizinga. Primalac franšize već je uložio ili će uložiti u svom
poduzeću znatan dio kapitala iz vlastitih izvora. Knjiži se na analitičkom kontu
0014.
2.1.6. Računalni software
U njega spadaju svi softwareski programi koje neko poduzeće
koristi na svojim računalima i koji nisu dio hardwarea. Knjiži se na sintetičkom
kontu 002.
2.1.7. Zaštitni znak
Zaštitni znak određuje poduzetnik, te on označuje njegovu tvrtku i
njegovo intelektualno vlasništvo. Njime obilježava svoje proizvode, robu, usluge
i zbog zaštite kvalitete i razlikovanja od istovrsnih proizvoda ostalih
proizvođača. Zaštitni znak služi i za promidžbene ciljeve na tržištu. Da bi
zaštitni znak bio zaštićen od zlouporabe, potrebno ga je registrirati u državnom
Zavodu za patente.
2.1.8. Goodwill
8
Goodwill je razlika između vrijednosti neke tvrtke na tržištu dionica
u određenom vremenu i njezine računovodstveno utvrđene neto imovine. To je
premija koju kupac nekog poduzeća mora platiti iznad neto imovine poduzeća
zbog njegove reputacije na tržištu, marke, stručnosti menedžmenta i
zaposlenih, te općeg know-how. Riječ je o “neopipljivoj”, dugoročnoj imovini
poduzeća koja mu omogućuje da ostvaruje veći profit od normalnog ili klasične
stope profita što ga ostvaruju druga poduzeća sličnog tipa. Iako je vrijednost
goodwilla izuzetno teško utvrditi pa se obično ne nalazi u bilanci poduzeća, ona
se obično utvrđuje u cijeni prodaje poduzeća postupkom poznatim pod imenom
kapitalizacija superprofita, kojom se određuje razlika između očekivanog i
normalnog profita u određenom razdoblju. Razlika između profita u odnosu na
normalni (tj. superprofit) smatra se doprinosom kapitalne vrijednosti goodwilla.
Knjiži se na sintetičkom kontu 004.
2.1.9. Leasing
Leasing je suvremena metoda financiranja i investiranja. To je
vrsta najma, odnosno zakupa. Predmet leasinga mogu biti, a u praksi se
najviše realizira, leasing investicijske opreme, prijevoznih sredstava i
informatičke opreme. Operacija leasinga polazi od potrebe nekog poduzeća
(budućeg korisnika predmetaleasinga) za određenim dobrom. Lisinška agencija
ili specijalizirano poduzeće nabavlja dobro vlastitim sredstvima od proizvođača i
temeljem ugovora o leasingu daje ga korisniku na upotrebu, uz naplatu
određene naknade.
Tijekom trajanja ugovornog odnosa dobro ostaje u vlasništvu lisinške
agencije, odnosno specijaliziranog lisinškog poduzeća i ono ga kao vlasnik po
isteku ugovora može ponovo dati u leasing istom korisniku uz povoljnije uvjete
u odnosu na one iz prethodnog ugovornog razdoblja, odnosno može ga prodati
korisniku, ponuditi u zakup nekoj drugoj osobi, tj. poduzeću, ili rashodovati
dobro ako je ono neupotrebljivo ili mu je prošao vijek trajanja. Knjiži se na
analitičkom kontu
Temeljna podjela leasinga:
9
operativni leasing – kratkoročni leasing koji poslovni partneri
mogu u skladu s ugovorenim uvjetima otkazati u bilo kojem
trenutku odvijanja ugovornog odnosa. Trajanje ovog
oblika leasinga kraće je od ekonomskog vijeka trajanja
predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik uvijek je manja
od vrijednosti predmeta leasinga. Davalac leasinga pruža dodatne
usluge kao što su održavanje, servisiranje, instaliranje, plaćanje
osiguranja i sl., a troškove tih usluga zaračunava korisniku u
okviru lisinške naknade
financijski leasing – poslovni partneri određuju vrijeme u kojem
nije moguće jednostrano otkazivanje ugovora. Vrijeme trajanja
poslovnog odnosa odgovara privredno uobičajenom vremenu
korištenja predmeta leasinga, a naknada koju plaća korisnik u
svojoj ukupnosti veća je od nabavne cijene predmeta leasinga.
Davalac leasinga ne pruža nikakve dodatne
usluge. Leasing može biti direktni i indirektni. Direktni ili
proizvođački leasing ima dva sudionika, proizvođača koji je
ujedno i davalac predmeta u leasing i korisnika.
Indirektni leasing većina teoretičara smatra pravim leasingom, a u
ovom poslovnom odnosu sudjeluju tri subjekta, proizvođač, tj.
isporučitelj predmeta leasinga, lisinška agencija ili specijalizirano
poduzeće kao davalac, te korisnik predmeta leasinga
2.1.10. Osnivačka ulaganja
Osnivačka ulaganja uključuju izdatke za izradu elaborata,
pribavljanje potrebnih isprava za osnivanje poduzetničke aktivnosti.
2.1.11. Ulaganja u tuđu imovinu
10
To su ulaganja u otvaranje prodavaonice, restauracije, skladišta u
tuđoj zgradi, odnosno na zemljištu koje nije poduzetnikovo vlasništvo,
poduzetnik ulagač stječe pravo uporabe zgrade ili zemljišta uz ugovorenu
naknadu.
2.1.12. Dugotrajna nematerijalna imovina u pripremi
Obuhvaća sve izdatke koji nastaju do časa stjecanja prava na
korištenje dugotrajne nematerijalne imovine.
2.1.13. Predujmovi za dugotrajnu nematerijalnu imovinu
To su djelomično ili potpuno plaćene naknade unaprijed, prije
nego što je stečeno pravo korištenja nematerijalne imovine
2.2. Nabava (stjecanje)
Pri prvoj evidenciji u poslovnim knjigama odnosno iskazivanju u
financijskim izvješćima nematerijalna se imovina treba iskazati prema
troškovima nabave (trošku stjecanja).
Sredstvo se može evidentirati u poslovnim knjigama samo ako:
postoji vjerojatnost budućih ekonomskih koristi
ako se trošak te imovine može pouzdano utvrditi
Osim zasebnog stjecanja, nematerijalna imovina se može stjecati i
spajanjem. Stjecanje pri poslovnim spajanjima. Stjecanje nematerijalne imovine
pri poslovnom spajanju može se utvrditi samo ako je vrijednost te imovine
11
moguće odvojiti od goodwilla li ako se fer vrijednost tog sredstva može
pouzdano utvrditi. Pri poslovnim spajanjima nematerijalna imovina može biti
neodvojiva od pripadajuće materijalne imovine. Slično se događa i u slučaju
poslovnih spajanja pri kojima se stječe “brand” ili “brand ime”, koje se često
koristi kao sinonim za zaštitne znakove, a u svojoj biti obuhvaća mnogo više
odnosno cijelu skupinu komplementarne imovine kao što je (zaštitni znak,
zaštitno ime, formule, recepti i tehnološka stručnost. U takvim slučajevima
stjecatelj može priznati vrijednost stečene nematerijalne i materijalne imovine
zajedno samo ako ne može odrediti fer vrijednost pojedine od navedenih vrsta
imovine. No, ako se pojedina fer vrijednost komplementarne imovine može
pouzdano odrediti, stjecatelj takvu imovinu priznaje posebno, odnosno
pojedinačno. Pri određivanju fer vrijednosti najprikladnija je cijena s aktivnoga
tržišta toga oblika nematerijalne imovine kao što je tekuća ponuđena cijena, tj.
cijena za koju se ta imovina može prodati u trenutku određivanja vrijednosti.
Ako takva cijena nije raspoloživa na tržištu, tada se fer vrijednost može odrediti
i cijenom posljednje slične transakcije ako između dana te transakcije i dana
određivanja fer vrijednosti nije bilo bitnijih promjena ekonomskih okolnosti. U
slučaju kada aktivno tržište ne postoji, fer vrijednost nematerijalne imovine se
može utvrđivati i razmatranjem posljednjih transakcija
za sličnu imovinu. Predviđa se i mogućnost procjene nematerijalne imovine
određenim modelima kao što su prihod i tržišni udio ili profit od poslovanja kada
se npr. Licencija daje na korištenje drugima. Jednako tako mogu se koristiti i
diskontne procjene budućih neto novčanih priljeva od te imovine.
Nematerijalna imovina može se nabaviti uz potporu države ili jedinica
lokalne uprave bilo da država odobrava takvo stjecanje bez naknade (državne
koncesije na zemljištu ili radijske i TV frekvencije ili drugi oblici pristupa
ograničenim izvorima) ili uz naknadu koja je bitno manja od tržišne. U takvim
okolnostima treba prikazati državne potpore kao odgođeni prihod ili odbiti
stavku od nematerijalne imovine. U slučaju kada se imovina priznaje kao
odgođeni prihod, u prihod razdoblja se iskazuje odgovarajuća svota na
sustavnoj osnovi tijekom vijeka uporabe te imovine. Obično se takvi prihodi
povezuju s troškom amortizacije nematerijalne imovine kako bi se sučelili
prihodi i rashodi u istom razdoblju. Ako se državna potpora prikaže kao
12
smanjenje vrijednosti nematerijalne imovine, tada se državna potpora, praktički,
odražava u dobitku kao smanje-nje troška amortizacije.
2.3. Vrednovanje
Na početku priznavanja nematerijalna imovina priznaje se po trošku
nabave.
Troškove nabave čine:
nabavna cijena (plaćanje dobavljaču)
uvozna carina
nepovratni porez na promet
izdaci koji se mogu pripisati pripremi te imovine za namjeravanu uporabu
kao što su :
o troškovi naknada zaposlenima koji su izravno uključeni u
stavljanje sredstva u radno stanje
o naknade profesionalcima koji su povezani sa stavljanjem te
imovine u radno stanje
o troškovi testiranja ispravnog rada imovine
Pri nabavi dugotrajne nematerijalne imovine mogu nastati i troškovi koji
se trebaju smatrati troškovima razdoblja, a ne sastavnim dijelom troška nabave.
Među takve troškove navode se:
troškovi uvođenja novog proizvoda ili usluge, kao i time povezane
promotivne aktivnosti
troškovi poslovanja na novoj lokaciji ili s novom skupinom klijenata
13
troškovi osposobljavanja zaposlenika
administrativni i ostali opći troškovi
početni operativni gubitci za vrijeme stvaranja potražnje za proizvodima
ili uslugama koje nematerijalna imovina proizvodi
Sporedni troškovi i aktivnosti koje nisu bitni za funkcioniranje
nematerijalne imovine ne mogu se uključiti u nabavnu cijenu.
Nakon početnog priznavanja, nabave odnosno internog stjecanja
nematerijalne imovine ona se dalje vodi u poslovnim knjigama prema
odgovarajućim vrijednostima koje odgovaraju računovodstvenim politikama
trgovačkog društva. Društvo može odabrati kao računovodstvenu politiku tzv.
troškovni model ili revalorizacijski model.
2.4. Uporaba (korištenje)
2.5. Amortizacija
Za male i srednje poduzetnike bitno je da se nematerijalna imovina
može amortizirati u razdoblju koje ne bi trebalo biti dulje od dvadeset godina.
Najprije se treba razmotriti ima li nematerijalna imovina ograničeni ili
neograničen vijek trajanja.
Pri procjeni korisnog vijeka trajanja u kojem se treba amortizirati
nematerijalna imovina koja ima ograničeni vijek trajanja treba uzeti u obzir
brojne čimbenike:
očekivanu uporabu imovine
proizvodni ciklus imovine i javne informacije o vijeku trajanja slične
imovine
tehničke, tehnološke i druge vrste zastarjelosti
stabilnost industrije u kojoj imovina djeluje
14
očekivane mjere konkurencije ili moguće konkurencije
izdatke potrebne za održavanje budućih ekonomskih koristi
razdoblje kontrole nad imovinom i zakonska i sl. ograničenja
ovisnost vijeka trajanja te imovine o vijeku trajanja druge imovine u
društvu
Zbog sve bržeg tehnološkog razvoja i računalni programi kao i drugi
oblici nematerijalne imovine mogu zastarjeti pa pri određivanju njihova korisnog
vijeka to treba imati na umu. Pri razmatranju korisnog vijeka trajanja treba uzeti
u obzir ugovoreni rok korištenja prava kao i zakonska ograničenja. U slučaju
mogućnosti produženja korištenja nematerijalne imovine produženi rok se u
pravilu ne uključuje u amortizacijski vijek. No, taj rok se može uključiti samo u
slučaju da postoje dokazi o obnavljanju bez dodatnih troškova. Početak
obračuna amortizacije obilježen je trenutkom kada je nematerijalna imovina
raspoloživa za uporabu tj. kada su lokacija i uvjeti potrebni za funkcioniranje
nematerijalne imovine u skladu s njezinom namjenom. Prestanak amortizacije
veže se za trenutak kada se nematerijalna imovina klasificirana kao imovina
drži za prodaju odnosno kada je prodana ili rashodovana. Amortizacija se može
obračunati prema metodi koja odražava tijek budućih ekonomskih koristi
odnosno, praktičnije, prema ostvarivanju prihoda od korištenja te nematerijalne
imovine. Ako takva metoda nije moguća ili nije prihvatljiva, amortizacija se
može obračunati razmjernom, linearnom, odnosno ravnomjernom metodom.
Također postoji i mogućnost korištenja metode opadajućeg salda i metode koja
se temelji na količini proizvodnje (funkcionalna metoda). Metode amortizacije
trebaju se primjenjivati dosljedno, iz razdoblja u razdoblje. Osnovica za
amortizaciju nematerijalne imovine s neodređenim vijekom trajanja je nabavna
vrijednost (revalorizirana) nematerijalne imovine. Za razliku od materijalne
imovine, za nematerijalnu imovinu predviđa se da nema ostatka vrijednosti
nematerijalne imovine s određenim vijekom trajanja, osim u slučaju da postoji
obveza treće strane ta kupnju nematerijalne imovine ili postoji aktivno tržište i
ostatak se može odrediti prema aktivnom tržištu i vjerojatna je pretpostavka da
će aktivno tržište postojati na kraju vijeka korištenja.
Nematerijalna imovina koja ima neodređeni vijek trajanja ne amortizira
se već se njezina vrijednost procjenjuje na kraju svake financijske godine i
15
uspoređuje sa svotom koja se može nadoknaditi uporabom ili prodajom. Ako je
nadoknadiva vrijednost nematerijalne imovine manja od knjigovodstvene
vrijednosti, tada se knjigovodstvena vrijednost treba smanjiti.
2.6. Otuđenje
2.7. Umanjivanje vrijednosti
3. MATERIJALNA IMOVINA
Dugotrajna materijalna imovina je imovina koju poduzetnik
posjeduje za korištenje u proizvodnji proizvoda ili isporuci roba i usluga, za
iznajmljivanje drugima ili u administrativne svrhe, koja se očekuje koristiti dulje
od jednog razdoblja, odnosno to je ona imovina koja je namijenjena za
korištenje na neprekidnoj osnovi u svrhu aktivnosti društva. Dugotrajna imovina
obuhvaća zemljišta, građevinske objekte, postrojenja i opremu, alate, pogonski
inventar, namještaj, transportna sredstva, dugotrajnu biološku imovinu,
predujmove za dugotrajnu materijalnu imovinu i ostalu dugotrajnu materijalnu
imovinu. Nakon početnog priznavanja dugotrajna imovina može se iskazati po
trošku umanjenom za ispravak vrijednosti i akumulirane gubitke od umanjenja
ili alternativno po revalorizacijskoj vrijednosti (vodeći pri tome računa o
računovodstvenom i poreznom aspektu). Ostatak vrijednosti i vijek uporabe
imovine treba preispitati barem jednom na kraju svake poslovne godine
(promjena procjene), pri čemu je vijek uporabe određen vremenom u kojem
poduzetnik očekuje koristiti imovinu, a odabrane metode.
16
3.1. Oblici materijalne imovine
3.1.1. Prirodna bogatstva
17
18
1