Dunavski limes u Hrvatskoj Na vie od 5 000 km duge granice Rimskoga Carstva ili limes danas se gleda kao na jedinstven spomenik. Promatrane u takvome kontekstu, na svjetskoj ih je razini mogue usporediti jedino s Kineskim zidom. Iako se kakvoa njihovih ostataka razlikuje od regije do regije, nedvojbeno svi pripadaju spomenicima najvie kategorije. Zato ih se, pod nazivom Granice Rimskoga Carstva, eli proglasiti dijelom svjetske kulturne batine. Njome su ve imenovani Hadrijanov i Antoninov zid u Velikoj Britaniji te Gornjogermansko-retijski limes u Njemakoj. Pripreme traju i u drugim europskim zemljama kako bi ih se ukljuilo u taj velebni prekogranini spomenik. Jedna je od tih zemalja i Hrvatska, koja i sama ubrzava svoj put ka UNESCO-u. Baviti se istraivanjem limesa u dananjoj Hrvatskoj (koji je dio ripa Pannonica) znai prouavati podruje uz rijeku Dunav dugako 188 km. To istraivanje zahtijeva rekonstrukciju krajolika u hrvatskome Podunavlju, a taj je ukljuivao rimske utvrde, kastele, promatranice i naselja uz limitsku cestu (karta 2.). Meu njima je najvii poloaj provincijalnoga grada (kolonije) dobila Mursa (Osijek), ograniena, municipalna prava Cibalae (Vinkovci) (u zaleu limesa), a moda i Cornacum (Sotin) i Mursella (Petrijevci?). Prvi su znanstveni radovi s podruja limesa u Hrvatskoj bili putopisi napravljeni za potrebe vojske (Marsiglijev putopis) ili su rezultat osobnoga entuzijazma (djela M. P. Katania), a napisani su bili na njemakome i latinskome jeziku. Iako zasad nije jo pronaen nijedan natpis koji potjee s nekog kastela ili promatranice, a govorio bi o izgradnji hrvatskoga dijela limesa, sliku o rimskoj kultivaciji Slavonije i Baranje upotpunjuju nalazi iz muzeja u Osijeku, Zagrebu, Vukovaru, Vinkovcima, Iloku te brojnim samostanima i privatnim zbirkama. Proteklih se desetljea limes u Hrvatskoj istraivao viekratnim, najee jednodnevnim obilascima pojedinih lokaliteta koji su danas zaputeni. Trenutano ne postoji nijedan primjereno predstavljen spomenik koji je mogue posjetiti iako je pokuaja u tom smjeru bilo. Meutim, novijim se istraivanjima pokazalo da starija tumaenja vie ne odgovaraju istini. Danas je zaseban problem u zatiti podruja limesa gradnja privatnih stambenih zgrada bez doputenja nadlenoga konzervatorskoga odjela. Sve dok postaje Aureus Mons, Albanum, Donatianae, Antianae i Ad Labores koje su zabiljeene na rimskim itinerarima ne potvrdimo na terenu, treba ih uzimati s oprezom. Meutim, poznate su nam druge kojih na itinerarima nema. To su Dragojlov brijeg, Lug, Kopaevo, Sarva i Aljma. Naime, pravilan se niz kastela u Baranji od Batine do Kopaeva limesom moe pratiti na 4 6 km zrane udaljenosti. Ta udaljenost nad strmim breuljcima u Slavoniji, od Aljmaa preko Erduta, Dalja, Borova, Vukovara, Sotina i arengrada do Iloka iznosi 10 km. No ouvano je malo rimskih ostataka jer su se u rimsko doba kasteli podizali na ostatcima starijih, a u srednjem su vijeku nad istim poloajima i istim materijalima bile izgraivane crkve. I dananja su se urbana sredita, posebice uz rijeke, razvila na istim mjestima. Veina je lokaliteta na limesu neistraena, oteena rigolanjem ili zarasla u vinograde. Treba imati na umu i prekid u kontinuitetu istraivanja zbog 1. i 2. svjetskoga te Domovinskoga rata pa je starija dokumentacija nestala ili su se izmijenile prilike i nazivi mjesta. Lokalni muzeji provjeravali su stanje lokaliteta i prikupljali materijal to nam omoguuje uvid u raspored, veliinu, znaaj i ulogu razvoja rimskih naselja. Ipak, to je dovoljno tek za djelomian uvid u ivot du dunavskoga limesa. Izdvojimo li Zmajevaci Ilok, druga sustavna istraivanja na podruju limesa u Hrvatskoj zasad ne postoje, a nekoliko je vrijednih vojnih natpisa stradalo tijekom Domovinskoga rata. Takoer se u muzejima nalazi mnogo sluajnih nalaza i predmeta zaplijenjenih od krijumara. Limes se u Hrvatskoj dugo nije istraivao kao cjelina. Stoga jo nemamo jasnu sliku o poloajima kastela, promatranica i limitske ceste niti znamo mnogo o kasnoantikim utvrdama. Meutim, u budunosti e se, stavljanjem na popis svjetske batine, podii svijest javnosti o potrebi za zatitom toga spomenika. O pravcu pruanja dunavskoga limesa Hrvatskom Dijelovi su limesa u Hrvatskoj, za koji se openito govori da je pratio tok rijeke Dunav, zbog geomorfolokih okolnosti u Baranji na dvama mjestima odstupali od te rijeke. Bilo je to sjeverno i juno od Banskoga brda, a u Slavoniji na podruju tzv. dunavskoga koljena. Cesta koju su Rimljani izgradili uz limes (limitska cesta), od sjevera prema jugu, vodila je od Batine (Ad Militare) do Zmajevca (Ad Novas) podalje od dananjega toka Dunava. Baranjom se, rubom dunavske diluvijalne terase, sputala na Dragojlov Brijeg, Grabovac, Lug, Vardarac i Kopaevo (karta 2.). Njihova latinska imena ne znamo. Od Kopaeva je ta cesta vodila prema Bilju, Osijeku i/ili Nemetinu, te Dalju (Teutoburgium), Sotinu (Cornacum) i Iloku (Cuccium)u Slavoniji. Limes je jedino tim krajevima, od Vukovara prema jugu, pratio sami tok Dunava. Geografski, ekonomski ni vojnopolitiki se limes ne izdvaja od zalea pa mu je cjelovitost bila osigurana jo vodenim putovima rijeka Vuke, Ervenice, Bosut, Spave, Studve, Bia i Berave, podrujem koje rimski pisci zovu movarama. Meutim, Drava je u to doba bila spojena sa Savom plovnim kanalom. Povijesni izvori i arhivske karte elimo li krenuti u arheoloko istraivanje hrvatskoga Podunavlja, polazna su nam toka stari rimski zemljovidi Tabula Peutingeriana, Itinerarium Antonini Augusti et Hierosolymitanum, Ptolomeus Geographus, Geographus Ravennas i Notitia dignitatum koji oznauju neka mjesta na hrvatskome dijelu limesa. Strunjaci su se sloili u odgonetavanju poloaja tek njih nekoliko: Ad Militare (Batina), Ad Novas (Zmajevac), Teutoburgium (Dalj), Cornacum (Sotin) i Cuccium (Ilok). Svojevrstan nam uvid u izgled nekadanjega krajolika mogu ponuditi i karte iz 18/19. st. jer je do tog vremena bilo ouvano vie ruevina iz rimskoga razdoblja. U pozadini limesa moglo ih se vidjeti kod mjesta Branjin Vrh gdje su zabiljeeni ostatci krune, a kod Popovca etvrtaste utvrde (Quadri Burgi). Jedna ouvana karta biljskoga vlastelinstva iz 1796. prikazuje june dijelove Baranje na kojoj je sjeverno od dravske obale do Biljskoga jezera ucrtan nasip. Na njoj je oznaeno da su u Batini, prije gradnje spomenika A. Augustinia 1947. poginulim vojnicima Crvene Armije, na tome mjestu stajali turris (kula) i sjeverozapadnije arx (utvrda) - ostatci kasnorimskoga kastela podignutog na poloaju prijanjega rimskoga logora s kraja 1. st. Druga pak karta biljskoga vlastelinstva iz 1798. prikazuje bliu okolicu Osijeka s mostom na koji se okomito nastavlja nasip imenovan rimskom cestom iz 236. g. Ta karta u Kopaevu ima ucrtane ruevine pravokutne graevine s pet kula i zemljanim bedemom koji vjerojatno prikazuju ostatke rimskoga kastela. elimo li doi do spoznaja kojih u literaturi i na kartama nema, to je mogue viekratnim terenskim pregledima i suvremenim geofizikim metodama. Povijest istraivanja limitskih lokaliteta u HrvatskojPrve pisane podatke o podruju Baranje ostavlja L. F. Marsigli koji je 1726. skicirao rimsku cestu od Osijeka do Bilja. Openito je u istonim krajevima Hrvatske poetak istraivanja rimskih naselja pratio graevinske radove u 2. pol. 18. st. Meu poznatijim su istraivaima toga vremena bili Fr. W. v. Taube i S. Schoenwisner. Meutim, najkorisniji je M. P. Katani koji se - koristei povijesne izvore krajem 18. st. - o svome zaviaju (Slavonija) trudio pisati na znanstveni nain, napravivi tako prve preglede rimskih naselja u Panoniji. Piui o rimskome miljokazu naenomu sjeverno od Murse (Osijek) 1774. pri gradnji nove ceste, na mjestu prijanje rimske, zapadno od Bilja, Katani je prouio baranjsko podruje i tri rimske ceste koje su iz Murse vodile na sjever. Osobito je slijedio pravac limitske ceste koja je pratila tok Dunava do Akvinka. Poetkom 19. st., tu je cestu kod Bilja oznaio i Koller. Druga je rimska cesta vodila prema emincu, a najzapadnija u Dardu. Kod Kozarca su se spajale iako su bile izgraene u razliito vrijeme. Katanieva su opaanja vrijedna jer na Tabuli Peutingeriani cesta skree od postaje Tittoburgo (Dalj) prema postaji Ad Labores koju jedni smatraju Nemetinom, a drugi Kopaevom. Rimski izvori (osim Antoninova itinerara) zaobilaze Mursu pokazujui da se ona nije nalazila na limesu, nego je taj prolazio istonije (kod Nemetina) gdje je na drugu obalu Drave mogla prevoziti skela. Mogue je da su si Rimljani put preko Kopakoga rita osigurali odvodnjavanjem, ali to podruje nije istraeno. Kad je u Slavoniji krajem 19. st. uspostavljena mrea muzejskih povjerenika, hrvatskim su muzejima poeli pristizati prvi arheoloki predmeti. Neki se podatci o Baranji mogu nai u madarskoj literaturi toga doba. Naime, do podjele je Baranje izmeu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Madarske dolo 1920. Prije toga su to podruje veinom nastavali Madari. U prvoj polovini 20. st. se pri reguliranju vodotoka u istonoj Hrvatskoj za stara nalazita zanimao R. Franjeti. Smatrao je da je u Nemetinu bio rimski most te da je eljeznika pruga Osijek Dalj u 19. st. bila izgraena na liniji prijanje rimske ceste. Jedan je miljokaz, koji je tada bio naen u selu Podravlje preko puta osjekoga Donjeg grada stajao nekad na rimskoj cesti od Murse do Akvinka (Aquincum, Budimpeta). U vie se djela V. Hoffillera mogu nai neki podatci o rimskim grobovima i oruju iz Sotina i Dalja gdje je u 19. st., na podruju rimskoga kastela, novootvorena ciglana vadila glinu. Ona je unitila logor koji Hoffiller spominje 1927., uoivi obrise jaraka koji su ga okruivali. Njegov je suvremenik J. Brunmid bronane kipove iz toga mjesta smatrao djelima domaih radionica. Taj Vinkovanin, koji jo u Iloku navodi poloaje dvaju kasnoantikih grobalja, vodovod i opisuje neke nalaze, putujui je uza se uvijek nosio putne biljenice (Skizzenbcher). Vrijedne su jer se u njima na vie mjesta spominju poloaji rimskih promatranica. Jedna se od njih nalazila u Iloku, dok je drugu, koja je bila okruena jarkom, zapazio na jednome breuljku u arengradu. Sline ostatke Brunmid spominje i na Velikome Renovu koji je Dunav gotovo otplavio. Osim toga smatrao je da se u Sotinu nalazila beneficijarijska postaja kakve su osiguravale red i mir te carinile robu jer se tu od limitske ceste ravao put za Cibalae. Baranjski je dio limesa poslije pripojenja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio pod nadzorom Istorijskoga drutva u Somboru i do 1945. je godine ostao u njihovoj nadlenosti. Za vrijeme 2. svjetskoga rata i ponovne prevlasti Madara u Baranji, arheolozi su iz Peuha tu istraivali kasnoantike nekropole. Zavretkom sukoba je D. Pinterovi prva obavila niz rekognosciranja (terenskih pregleda), manjih istraivanja i nadzora podruja od Batine do Dalja. Baranjski je dio limesa u vie navrata posjetila i I. Degmedi iz Arheolokoga muzeja u Zagrebu. Zajedno s njom su u Lugu strunjaci Muzeja Slavonije Osijek reambulirali poloaj crkve, u Zmajevcu Gradac, a u bliem zaleu limesa, Karancu i Grabovcu, mjesta gdje je prije 2. svjetskoga rata bilo rimskihgrobova. ezdesetih godina 20. st. inilo se da istraivanje limesa u Hrvatskoj dobiva snaniji zamah, iako nije bilo sustavnih arheolokih istraivanja, nego samo rekognosciranja. Stoga ni dan-danas ne raspolaemo znaajnijim podatcima o arhitekturi utvrda, kastela, promatranica i ceste koji su taj sustav tvorili. Poticaj je istraivanju limesa bilo to to se u ondanjoj Jugoslaviji 1960. odrao Peti meunarodni kongres o limesu iji su domaini bili gradovi Celje, Ptuj, Varadinske Toplice, Zagreb, Osijek, Novi Sad, Sremska Mitrovica i Beograd. Zbog tog je razloga 1962. osnovan Meuakademijski odbor za istraivanje limesa u koji je svaka republika akademija postavljala nekoliko predstavnika. D. Pinterovi bila je voditelj istraivanja hrvatskoga dijela limesa pod okriljem toga programa. Rezultate istraivanja limesa u Hrvatskoj je 1968. u Osijeku sumirao M. Bulat podijelivi ga u tri pojasa: jedan uski uz staru obalu Dunava; drugi u njegovu bliem i trei u daljem zaleu. Istraivanja koja su 1970. u Batini vodili Smithsonian Institution iz Washingtona i Muzej Slavonije Osijek, bila su jedina sustavna iskopavanja temelja kastela Ad Militare. lanovi su toga tima, istraujui taj vieslojni lokalitet s D. Pinterovi, poeli iskopavanja s obje strane ceste koja vodi k Augustinievu spomeniku. Njezina je pretpostavka bila da su se tu zbog konfiguracije terena s dvaju platoa iznad Dunava i pogleda u barbarikum mogla nalaziti dva rimska logora. Nekoliko godina poslije prouavanjima limesa prikljuili su se strunjaci iz Gradskoga muzeja u akovu (danas Muzej akovtine), Gradskoga muzeja Vukovar, Gradskoga muzeja Vinkovci i Muzeja grada Iloka. Zajedniki su planirali krenuti u sondiranja, ali je na tomu i ostalo. Godine 1975. odran je u Varadinu znanstveni skup Antike sekcije Saveza Arheolokih drutava Jugoslavije s temom Antiki gradovi i naselja u junoj Panoniji i graninim podrujima. Na znanstvenome je skupu odranome u Vukovaru 1981. M. Bulat iznio pregled istraivanja dviju regija poslije 1975. Tema skupa bila su Arheoloka istraivanja u istonoj Slavoniji i Baranji. Osamdesetih godina 20. st. poelo se razmiljati o osnivanju Muzeja Baranje (osn. 1984.) u Dardi. Djelovanje je toga muzeja bilo na tragu sustavnih prouavanja i predstavljanja povijesti Baranje. Meutim, taj je muzej opljakan u Domovinskome ratu, a materijal je nestao. U novije je doba M. Sanader, prof. na Katedri za antiku provincijalnu i ranokransku arheologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, upozorila u vie navrata na problematiku vezanu uz istraivanje limesa u Hrvatskoj. Ona smatra da nije primjereno govoriti o trima, nego o dvama pojasima limesa. Jedan neposredno uz dunavsku obalu i drugi koji se odnosi na njegovo zalee. Njime su, tokovima Save i Drave, prolazila tri cestovna pravca te cesta uz desnu obalu Dunava koja je preko Murse spajala srednju Europu s junom. Granice Rimskoga carstva spomenik svjetske batine Dio je britanskoga limesa pod nazivom Hadrijanov zid uvrten 1987. u popis svjetske batine. Kad je 1996. predloeno da se jedan njemaki dio limesa (Gornjogermanskoretijski limes) nominira na UNESCO-vu listu, rodila se ideja o konceptu multinacionalnoga spomenika svjetske batine. Godine je 2001., na sastanku Europskoga arheolokoga drutva u Esslingenu, dogovoreno stvaranje zajednikog spomenika koji e obuhvatiti cijelu granicu negdanjega Rimskoga Carstva.Stavljanje se Gornjogermansko-retijskoga limesa na UNESCO-v popis iz 2005. zasnivalo na suradnji s drugim dravama. Stoga je Vlada Ujedinjenoga Kraljevstva pristala da se na Hadrijanov zid gleda kao na prvi dio zajednikoga spomenika svjetske batine, odnosno da se Gornjogermansko-retijski limes shvati kao njegov produetak. Za takav je zdrueni spomenik prihvaena zajednika izjava o nominaciji u kojoj su postavljena upravljaka mjerila primjenjiva na sve dijelove buduim irenjem spomenika. U izradbi izjave Ujedinjeno su Kraljevstvo i Njemaku savjetovali Centar za svjetsku batinu te Bratislavska skupina. Na sastanku Odbora za svjetsku batinu u Durbanu 2005. UNESCO je slubenim putem stvorio jedan novi, serijski, transnacionalni spomenik Granice Rimskoga Carstva. Taj jedan spomenik prolazi podrujem razliitih reljefnih obiljeja, izgraen je od razliitih materijala u razliito vrijeme; razliitoga je oblika i sloenosti. No svaki pojedini dio pripada veoj cjelini zajednikomu sustavu obrane Carstva. Budui da je takav tip lokaliteta stvoren da bi ohrabrivao suradnju meu zemljama, njime upravlja meunarodni odbor u kojem su zasad Njemaka, Ujedinjeno Kraljevstvo, lanovi Bratislavske skupine i promatrai drava koje su izrazile namjeru nominirati limes za UNESCO-v popis. Te su zemlje zasad Austrija, Maarska, Slovaka, Hrvatska, Rumunjska i Bugarska. Kad je 2008. Antoninov zid imenovan treim dijelom spomenika Granice Rimskoga Carstva, javnosti je na slubenim UNESCO-vim web-stranicama postala dostupna jedinstvena digitalna baza podataka u kojoj je mogue nai sve izjave, karte i zakone drava koje su ove priloile pri nominaciji. Sve su Granice Rimskoga Carstva stavljene na popis svjetske batine jer u razvoju arhitekture, tehnologije, monumentalnosti, urbanoga planiranja ili utjecaja na krajolik ukazuju na bitnu razmjenu ljudskih vrijednosti. Jedinstveno su ili iznimno svjedoanstvo jedne kulturne tradicije ili civilizacije, a kao najvei spomenik Rimskoga Carstva fiziki ostatci limitskih graevina svjedoe irenju latinske kulture, robe i ideja. One su i zadivljujui arhitektonski i tehnoloki primjer utjecaja na krajolik iz jednog znaajnog stanja u povijesti budui da se mo rimske civilizacije prostirala Europom, Azijom i Afrikom. Danas limes prolazi kroz Veliku Britaniju, Nizozemsku, Njemaku, Austriju, Slovaku, Madarsku, Austriju, Hrvatsku, Srbiju, Rumunjsku, Bugarsku, Tursku, Siriju, Jordan, Izrael, Irak, Egipat, Libiju, Alir, Tunis i Maroko. No svi su zajedno dijelovi istoga spomenika najvie kategorije. Treba ih sustavno istraiti, objaviti rezultate i proglasiti svjetskom batinom. to je limes? Latinska je rije limes Rimljanima znaila granicu posjeda ili put izmeu dvaju polja. Obiljeavali su njome istine u umama kroz koje je bilo omogueno kretanje vojske i graninu liniju pod vojnim nadzorom. U tome je sluaju limes obuhvaao sve tragove vojne arhitekture du granice Rimskoga carstva. Limes je mogao biti umjetno podignuta granica u obliku bedema, nasipa ili jarka, ili postavljen uz prirodne prepreke kao to su obale rijeke. Da bi imali uvid u podruja izvan granica Carstva, Rimljani su uz njih izgradili sustav promatranica. Promatranice treba razlikovati od signalnih postaja, postavljenih s unutarnje strane ceste koja je pratila limes (limitske ceste), na mjestima gdje se ona udaljuje od rijene obale. U pozadini te ceste Rimljani su smjestili kastele logore pripadnika pomonih jedinica njihove vojske ili vee utvrde u kojima su boravile legije. Taj je sustav postao opim naelom rimskoga shvaanja koji se poeo razvijati u 1. st. nakon to je car August (27. g. pr. Kr. 14. g.) odluio ustaliti, a car Hadrijan (117. 138.) vrsto utvrditi granice.Utvrene su granice Rimskoga Carstva Hadrijanov zid i Antoninov zid u Velikoj Britaniji, Gornjogermansko-retijski limes u Njemakoj te Afriki jarak u Aliru i Tunisu. Znaenje limesa Limes je ekonomski i kulturoloki imao utjecaj na sve aspekte provincijskoga ivota Rimskoga carstva. Veterani, trgovci i obrtnici nastanjivali su se u blizini graninih legijskih utvrda ili u naseljima koja su se razvila u blizini kastela pomonih jedinica. Nad mnogim su se takvim mjestima razvili dananji gradovi. Svrha limesa nije bila djelovati kao prepreka, ve ostaviti simboliki dojam na prolaznike. Funkcija mu je bila nadzirati kretanje i trgovinu. Budui da se na sve granice Carstva, bile one ve proglaene dijelom svjetske batine ili ne, gleda kao na jedinstven spomenik; problemi u jednom njegovom dijelu mogu cijeli spomenik staviti na popis ugroene svjetske batine. Pritom e njegovu zaboravu ili nestanku pridonijeti otuivanje rimskih opeka, podizanje agrikulturnih nasada i kraa pokretnog arheolokog materijala. Nekad pitanja o kronologiji ili materijalni ostatci, a danas su u sreditu zanimanja postavljeni ekonomski, socijalni i politiki odnosi u Carstvu kojemu je sigurnost jamila stabilnost limesa. Zato on zasluuje biti izloen javnosti, a zatita lokaliteta, bilo vidljivih bilo nevidljivih, potrebna je radi ouvanja toga posebnoga dijela svjetske batine. Oni njegovi ouvani dijelovi simbol su kontinuirane vrijednosti naslijea; regenerator krajolika i edukacijsko orue te izvor rekreacije, a napori za dodatno osnaenje njegove zatite nae su trajne i odgovorne dunosti. Prema uputama Konvencije o zatiti svjetske batine i provedbom nacionalnih zakona, potrebno je obaviti zahtjevni postupak koji e dovesti do uvrtenja hrvatskoga dijela limesa u UNESCO-v popis. Time e ga javnost bolje upoznati, zainteresirati se, podii e se svijest o spomeniku i omoguiti razmjena iskustava izmeu svih zemalja koje se danas nalaze na podruju koje je nekad opasivalo Rimsko Carstvo. Lokaliteti Aljmas ako su potvreni rimski poloaji, smjeteni povie dunavske obale na slavonskome dijelu limesa, gradii Aljma i Erdut upitni su kao mjesta kastela ili promatranica. No one su tu morale biti jer nalazi u njihovu zaleu upuuju na prolazak limitske ceste. To bi znailo da ona ili nije zaobilazila dunavsko koljeno, nego je prava limitska cesta Slavonijom ila tik uz Dunav. No u literaturi je uobiajeno miljenje da limitska cesta jest zaobilazila podruje dunavskoga koljena i kontinuiranom linijom ila od Dalja na Nemetin. Na osnovi jednoga natpisa iz 1. pol. 3. st., misli se da je u Aljmau bila beneficijarijska postaja za nadzor granice i naplatu carine. Batina U Batini je jo 1876. pronaen kneevski grob iz 2. pol. 3. st. U to su doba tamo jo bile pronaene stele, opeke i dva miljokaza. Jedan od njih oznauje udaljenost izmeu Akvinka i kastela Ad Militare (dimenzija 220x200 m) izgraenoga poslije 85. na batinskome poloaju Gradac sa 137 m. p. U 19. su st. pokraj njega bili vidljivi ostatci civilnoga naselja. Od toga se doba materijal iz Batine, osim u Budimpeti, pohranjivao jo u muzejima u Beu i Mainzu. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimskiizvori: cohors II Augusta Thracum equitata, cohors II Asturum et Gallaecorum equitata, cohors II (VII?) Breucorum, legio II Adiutrix, legio IV Herculia, equites Flavianenses. Dalj Pedesetih godina 20. st. u profilu strme dunavske obale u Dalju mogla su se razaznati dva jarka. U vie je navrata tamo dolazilo do erozije blokova lesa u Dunav i tada su se u njem ocrtavali rimsko-dobni ostatci. U Dalju se, na samome zavoju Dunava, u 1. st. nalazio rimski kastel Teutoburgium ponad kojega se smjestila ciglana. Ona se poslije 2. svjetskoga rata proirila i tad je pri izgradnji ceste naena nekropola koju jo u 19. st. spominje W. Kubitschek. Tek se gradnjom kua jugozapadno od ciglane nailo na ostatke auksilijarnoga logora ili kasnijega kastela. Sondiranje je ondje vodio M. Bulat i njima je zapravo zapoelo istraivanje u Dalju, dotad poznatom po sluajnim, ali znaajnim nalazima izvan konteksta. Nizvodno su jo naeni nadgrobni spomenici pomonih jedinica rimske vojske iz 1. i 2. st. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: ala II Hispanorum Aravacorum, ala I civium Romanorum, ala I praetoria civium Romanorum, equites Dalmatae, legio VI Herculia, cohors II Augusta Dacorum. Ilok Na Gornjem se gradu u Iloku (Cuccium) nalazio rimski kastel iji su ostatci kasnije uzidani u srednjovjekovnu utvrdu Nikole Ilokoga. Sustavna su arheoloka istraivanja na Dvoru knezova Ilokih iznjedrila u njegovu dvoritu ostatke rimske arhitekture iz 3. st., dok se na istome mjestu u 1. treini 1. st. nalazila istona nekropola Kukcija s pokopanim pripadnicima rimskih pomonih vojnih jedinica. Vie su puta pri kopanjima rovova za plinovod u Iloku bile pronaene rimske keramike cijevi. Novijim se istraivanjima Vodene glave juno od Iloka pokazalo da ondje pronaene keramike vodovodne cijevi, postavljene od izvora Dekana do Gornjega grada, potjeu iz vremena austrijske vlasti, dok je pravi poetak rimskoga vodovoda naen na brdu Principovcu. Pri izgradnji ceste od Iloka do Lipovca povrinski su ostatci limitske ceste zabiljeeni tada jugozapadno od Iloka, te na njivama jugoistono od arengrada. Na tamonjim su oranicama naeni i dijelovi rimskoga vodovoda koji se mogu povezati s onima otkrivenima na jugu Iloka. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: cuneus equitum Promotorum Cuccis i equites sagitarii Cuccis. Kopacevo Rimski kastel (Ad Labores?) nalazi se u Kopaevu sa sjeveroistone i jugozapadne strane ceste prema Osijeku, a okruivale su ga tri nekropole koje su prije 2. svjetskoga rata istraivali madarski arheolozi. Uz sjeverni se rub kastela smjestila njegova kasnoantika nekropola. Poznat nam je i poloaj june nekropole, dok je zapadna unitena pri vaenju zemlje za izgradnju nasipa protiv poplave oko 1950. U sjevernome je kraju Kopaeva otkriven manji dio kanalizacijskoga sustava iz 2.- 4. st. koji je vodu iz kastela odvodio u movaru. Vjeruje se da se kod Kopaeva pravac limitske ceste ravao, jedan prema Bilju i Mursi, a drugi prema Nemetinu. Osijek Od samih se poetaka istraivanja limesa u Hrvatskoj vjerovalo da se Mursa (Osijek) nalazila u njegovu zaleu kao i da je dio rimske ceste od Osijeka (Podravlja) do Biljabio unutarnji krak limitske ceste. To je samo pretpostavka jer je podruje Kopakoga rita jo uvijek neistraeno pa e se moda pokazati da je ta cesta zapravo bila limitska. Indicij koje ukazuju da se Mursa nalazila na limesu je vie. Naime, zbog movarnoga podruja na sjeveru, jugu (Hiulca palus, Stagnus Mursianus) i zapadu dananjeg Osijeka Rimljani nisu mogli, kao to su obiavali, napraviti cestu ili se ulogoriti na uu dviju rijeka. U ovome su sluaju to bile Drava i Dunav. Stoga su to uinili zapadnije, na prvome pogodnome mjestu prijelaza preko Drave. Razmjeri rimskoga logora u Mursi takoer su podloni raspravi. Je li se tu nalazio kastel ili utvrda? Polovinom je 20. st. najvei broj znanstvenika bio uvjeren da je jedan legijski logor postojao u Mursi. vrsto se vjerovalo da su strateki razlozi, raspored i smjetaj legija na Dunavu te stalni pritisak Sarmata potvrivali takvo stajalite. Iako nije dokazano da je Mursa ikad imala stalnu vojsku, smatra se da su na mjestu naselja s karakteristikama keltskoga opiduma koji su Rimljani vjerojatno zauzeli prije panonsko-dalmatinskoga ustanka 6.-9. g. oni tu prvo podigli manji logor i osigurali ga zemljanim nasipom. Na pravce gradskih bedema i poloaj mosta koji su tamo izgradili ukazuju Katanievi i Kollerovi planovi, a dopunila su ih istraivanja K. Matasia i R. Franjetia. Oni iznose razliite podatke o dimenzijama bedema iji su se skromni obrisi moda jo vidjeli u 18/19. st. Prihvaeno je tumaenje da su se u Franjetiev plan tono uklopili elipsoidni tragovi gradskoga zida i jarka otkriveni prije nekoliko godina na mjestu dananjih Plodina. Da se na podruju Osijeka nalazio rimski kastel, smatrao je i V. Hoffiller koji je 1913. postavio sondu na podruju dananjega Ginekolokoga odjela osjeke bolnice. Na tom je mjestu blizu donjogradskoga Pristanita nekad bio smjeten auksilijarni logor iz 1. st. u kojem su sluili pripadnici pomonih jedinica rimske vojske ija imena nose prve osjeke stele. To su grobovi najstarijih stanovnika Murse - Nigera Sveitrija, Velagena Ulatija i Kvinta. I drugdje pronaeni ostatci temelja kastela upotpunjuju tu tvrdnju, no nesretna je okolnost to je rimski materijal dugo koriten u izgradnji srednjovjekovne Tvre, Kolovara te biljske ceste. Jednom kad su Rimljani popravili putove, prometna je vrijednost logora porasla pa su ga pojaali ziem. To je mogla uiniti legija X Gemina iz Akvinka koja je u njem boravila u vrijeme dakih ratova. O njezinu boravku u Mursi poetkom 2. st. svjedoi grob Verekunda i paljevinski grob asnika otkrivenoga na podruju Vojarne u Donjem gradu. Ipak, jesu li ti rijetki nalazi dovoljni za zakljuak da se u Mursi nalazila utvrda te legije? Nakon njezina moguega odlaska u Mursi nije bilo vojske do vremena kad je postala sjeditem zapovjednika dunavske flote. Neki podatci govore da je car Valentinijan odredio stalni logor legije VI Herculia u Mursi i da je odred Fortenzijskih konjanika iz Altine prije dolaska mornarice tu postavio zimski logor. Osim toga druge okolnosti indiciraju da je u gradu dulje vrijeme boravila vojska, iako je upitno zato tu nikad nije pronaeno vie rimskoga oruja. Jedna je od tih okolnosti beneficijarijska postaja koje su Rimljani podizali na limesu. Naime, u 2. pol. 2. st. sluili su u Mursi trojica konzularnih beneficijarija koji su rtvenike Jupiteru podigli u pretpostavljenome hramu na forumu. Na nazonost vojske u gradu ukazuje jo stadion ili amfiteatar koji je u Mursi pred gradskim vratima opisao grki povjesniar Zosim u djelu Historia nova kad je tu 351. dolo do bitke izmeu Magnencija i Konstancija. Franjeti je, tragajui za stadionom prema planu iz 1786., upozorio na eliptinu jamu kod jugozapadnoga kraja Murse. Takav je poloaj logian jer se stadion morao nalaziti u zapadnome ili junome dijelu grada, nasuprot limesu. Jama je bila povrine 14 000 m i mogla je primiti 4000 osoba. Ostatci zidova tamo nisu pronaeni, no moda su bili izgraeni od drveta. To se mjesto danas nalazi juno od tvranskoga groblja u Frankopanskoj ulici, gdje se do 60-ih godina 20. st. vidjela depresija koja je u meuvremenu zatrpana. Danas je na tomepodruju izgraeno suvremeno osjeko naselje Novi grad. Krajem 4. st. Mursu su opustoili Goti, a 441. Huni. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: legio I Adiutrix, legio II Adiutrix, legio IV?, legio VI Herculia, legio V Macedonica, legio Claudia pia fidelis, legio X Gemina, legio XIII Gemina, legio XIV Gemina, cohors II Alpinorum equitata, cohors II Asturum, ala II Hispanorum Aravacorum, classis Histrica. Petrijevci Mogue je da je do 100. g. u Murselli postojala rimska utvrda. Pretpostavljajui da su poetkom 2. st. nakon 1. dakoga rata u Panoniji istodobno boravile legije IX Claudia i XXX Ulpia, ta je druga neko vrijeme mogla biti smjetena u Murselli. No moda je jo 89/90. legija XXI Rapax tamo podigla utvrdu. Pretpostavlja se da bi njezin logor trebalo traiti u Petrijevcima zbog ondje pronaene opeke s peatom koji nosi njezino ime. Mursella se mogla smjestiti u sjevernome dijelu Petrijevaca koji je uniten radom ciglane. Prema starijim podatcima, na petrijevakome su groblju nekad stajale dvije gradine okruene jarcima. Terenskim pregledima nisu utvrene, ali su naeni ostatci graevine istono od Petrijevaca. Naime, u temeljima kapele Sv. Roka (prije Sv. Nikole) postoji opeka s peatom koji spominje legiju VI Herkuliju iz 3/4. st. Rimski pisac Ptolomej zove ovo mjesto Moursella, dok se ono u Hierosolymitanskom itineraru spominje kao mutatio Mersella. U obliku Mursa minor spominju ju kasnorimski izvori Tabula Peuntingeriana i Ravenjaninova Kozmografija, nosei u imenu oznaku da je mlae (minor) od Murse (maior) prema kojoj je nazvana. To je mogue objasniti na nain da je tu isprva bilo naselje, a kad je ono propalo postaja za izmjenu zaprega. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: legio XIIII Gemina, legio XXI Rapax, legio VI Herculia. Sotin U Sotinu koji su Rimljani zvali Cornacum auksilijarni se logor najvjerojatnije nalazio na Popinome brdu, uz rub lesne zaravni na desnoj obali Dunava. Razvio se u 1. st. na mjestu prijelaza preko Dunava, a do njega se smjestilo civilno naselje. U prirodnome su usjeku na rubu sela na nekoliko mjesta zabiljeeni tragovi irokoga nasipa. I na oblinjem visokom breuljku uz Dunav vidjeli su se opkopi, a moda je nekad stajala promatranica. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: cohors I Montanorum, cohors II Aurelia Dardanorum Antoniniana, equites Dalmatae Vinkovci Nad rimskim gradom Cibalae razvili su se dananji Vinkovci. Mjesto s kvadratinim rasterom ulica razvilo se krajem 1. st. i bilo je opasano bedemom. Za vrijeme cara Hadrijana grad je dobio status municipija, a za Karakale kolonije. Smjeten u pozadini limesa, grad je cvjetao zahvaljujui svome poloaju na razmeu triju cesta i plovnoj rijeci, a bio je veliko lonarsko sredite. Dosad su pronaeni ostatci rimskih kupalita, vodovoda i nekropole. Godine su 441. Cibalae razorili Huni. VukovarMogue je da se u Vukovaru nalazila beneficijarijska postaja. Naime, tamo se na dvama mjestima, zbog iznimno visokoga poloaja iznad Dunava, mogla nalaziti vojna postaja ili promatranica koja je bila ukljuena u sustav limesa. Djelatnici su vukovarskoga muzeja 70-ih godina 20. st. smatrali i da su u Rudini istono od Vuedola uoili manju rimsku utvrdu ili vilu iz 3/4. st. Zmajevac Godine 1897. je zabiljeeno da su temelji kastela Ad Novas izgraenoga u 2. st. u Zmajevcu na lokalitetu Gradac (Vrhegy) bili pravokutni, dugi 200 m, a iroki 90 m. Peujski su muzealci tamo 1943. istraili rimsku vojniku nekropolu. I na sjeveroistonome su njegovu dijelu te na Popovom brdu otkrivene bile zidane grobnice. Godine 1998. ponovo su ondje sluajno otkrivene rimske grobnice jer se iza seoskih kua uruio podrum ukopan u lesni obronak Banova brda. Bila je to dotad nepoznata nekropola datirana u 2. pol. 4. st. ija su sustavna istraivanja zapoela 1999. Materijal iz Zmajevca nalazi se u Magyar Nemzeti Muzeum u Budimpeti, Arheolokome muzeju u Zagrebu i Muzeju Slavonije Osijek. Vojne jedinice koje su tamo boravile, a spominju ih peati na opekama ili rimski izvori: equites Dalmatae Novas, equites Dalmatae Albano, cohors I Montanorum, cohors III Alpinorum, cohors VII Breucorum, legio VI Herculia.