Savo Martinović

“UŽIVANJE

U

ZUBOBOLJI“

3

4

Savo Martinović “UŽIVANJE

U ZUBOBOLJI“

Urednik: Sabahudin Hadžialić

Korektura: DHIRA

Grafičko uređenje korica i dizajn:

MaxMinus magazin

DTP: DHIRA

Ilustracija: MaxMinus magazin

E- knjiga - 1. izdanje: Dhira Verlag, Gartenstrasse 34

870O, Küsnacht., Schweiz, http://dhirasbk.weebly.com

2011. – stranica

ISBN 978-3-905869- 46-0

5

Savo Martinović

“UŽIVANJE U

ZUBOBOLJI“ priče

6

7

„Savo Martinović ili umjetnost satire sciencia“ Sabahudin Hadžialić

8

9

NESKROMNA PRIČA

Vraćao sam se na Karaburmu, ili, kako bi pjesnik Brana Petrović rekao, u ''Grad Libera Markonija'', iz jednog ministarstva u Vasinoj 20, gdje je, u svečanoj sali, Franci Čeč, predsjednik Društva aforističara Slovenije imao promociju Antologije srpskog aforizma, na slovenačkom jeziku. Više nego simpatičnog Slovenca Čeča, koji je govorio na čistom srpskom jeziku, pamtiću i po njegovom blistavo sumornom i surovom aforizmu: ''Za ručak nijesmo imali ništa. A večerali smo ono što je ostalo od ručka.'' I to je još bio aforizam jednog Slovenca, slovenački aforizam... Ko, iole normalan, ne bi pomislio da je to bio čisto ''srpski aforizam''?

Dopješačio sam do Doma omladine, čekajući šesnaesticu, ili devedesetpeticu, ako prva naiđe, da bih kasnije prije Pančevačkog mosta hvatao vezu sa dvadesettrojkom, tridesetpeticom, tridesetdvojkom ili na kraju šesnaesticom... Naišla je, na opšte iznenađenje putnika, poluprazna devedesetpetica i ja sam sio u udobnu filcom obloženu stolicu. Iz sive plastične kese izvadio sam knjigu i počeo da čitam. Poslije nekog vremena na tren sam

10

prekinuo čitanje, pogledao kroz prozor, i zapazio kako promiču ogromne željezne konstrukcije, što je značilo da smo bili na Pančevačkom mostu...

''Propustio sam priliku da siđem na vrijeme – promrmljao sam sebi u bradu i još tiše dodao: – ...Samo kad bi mi vozač stao...''

''Stao bih – oglasio se vozač istančanog i 'prefinjenog' sluha – ali ne smijem. Naša pravila su vrlo stroga!''

''Upravo sam ja zapazila da ste se duboko unijeli u ono što čitate... – pokušala je da me utješi ili ''olakša položaj'' veoma šarmantna, sa ukusom odjevena, saputnica, djevojka – žena, previše blagog lica i nezle namjere...

''I to mi nije prvi put...'' uzvratio sam, tek da nešto kažem.

''Da se 'unesete'?...'' – pitala je. ''Ne, nego da čitam ovu istu knjigu.'' ''Pa, koliko puta ste je čitali?'' – pitala je

nemalo radoznalo. ''Najmanje deset puta'' – omaklo mi se da

priznam. ''Deset puta?! – zgranula se. – To onda

mora biti neka super, ekstra, mnogo dobra knjiga'' – rezonovala je presigurna u sebe.

11

''E to već ne bih mogao, tačnije, smio da rečem – pokušao sam da se ne odam – ili ne bi bilo lijepo, ne bi bilo pošteno da kažem da je dobra knjiga.''

''To je nemoguće – bila je ubijeđena simpatična i radoznala saputnica. – Ja sam profesor književnosti, to mi je profesija... Ako neko čita samo dva puta istu knjigu, mora biti uvjeren da je dobra knjiga. Ja sam jedan film, nevažno koji, možda o 'Lari', gledala šest puta i tvrdim da je fenomenalan...''

''Biću još iskreniji... ovu istu knjigu sam čitao ne deset, nego čak petnaest puta...'' – 'dosolio' sam svoju nemalu istinu. (Jer, samo ''mala istina je idealna za uveličavanje.'')

''I još uvijek ne možete reći da je knjiga dobra?'' – priupitala je saputnica, zgroženija nego maloprije, ako za takvo osjećanje još ima 'mjesta'.

''Ne. Već sam rekao, ne bi bilo lijepo, korektno, pošteno, objektivno... s moje strane. Na drugima je da daju ocjene o vrijednosti ove knjige.''

''Mislite na kritičare?..'' ''Na kritičare, svakako. Ali i na čitaoce...''

12

''A možete li reći da je knjiga loša?'' – sagovornica je obrnula pitanje, ne bi li 'zapletom' došla do 'raspleta'.

''Ne ni to. Tada već ne bih bio iskren. A i ne bi mi se dopalo da kažem da knjiga nije dobra.''

''Možete li bar reći, je li zanimljiva?'' ''Meni jeste. Ali to ne znači i da je

zanimljiva. ''A kakva jeste, ako već ne možete kazati

da je zanimljiva?'' ''Različita. Različita od drugih, možda

različitija od svih, makar po nečemu...'' ''A mogu li da pogledam naslov knjige,

korice...?'' – pitala je, gotovo napadno sramežljivo.

''Zašto da ne?'' – na pitanje sam odgovorio pitanjem. I brzo pokazao knjigu.

''Savo Martinović. Dijalog sa sobom. Epiforizmi – pročitala je naglas. – Kakva koincidencija?! Upravo sam juče, preturajući po periodici, koja je predmet nekog mog profesionalnog interesovanja, naišla na briljantan polemički tekst 'Monolog s Matijom'. 'Dijalog sa sobom' a Monolog s Njim! Pitam se ima li paradoksima kraja?''

13

''Kad bi ga bilo, to bi tek bio paradoks.'' – odgovorio sam ''mudro''.

''Gospodine, oprostite na još jednom pitanju, koje nije ništa drugo do plod moje, možda 'bolešću načete' znatiželje: Da nije, slučajno, moguće da je ova dva naslova pisalo isto književno pero?''

''U pitanju ima nečega proročkog, da ne kažem 'babavangaovskog' – bio sam i ja zagonetan. – No, iako odgovor znam, ne mogu vam ga dati. A ta mogućnost je daleko od apsurda, ako sam bio imalo jasan.''

''Dovoljno ste mi rekli, a moj je problem šta ću misliti, da li mi je uspjela 'odgonetalica'... – zaključila je dosta samouvjereno, pa nastavila: – Polemički tekst je potpisan pseudonimom... Još jedna zagonetka. Mislim da 'Monolog s Matijom' počinje ovako: 'Da bi ovaj monolog imao smisla i načina, ja ću da pitam, a ti nećeš da odgovaraš. Jer, na svako moje pitanje, ti si svoje već rekao! Reče li ti ono, onda...' da ne prepričavam dalje... Slijede pitanja u kojima je više odgovora nego upitanosti...'' – Na njenom licu se prosto vidjelo zadovoljstvo zbog otkrivanja čudne koincidencije i posebna radost radi vjernosti citata...

14

''Gospođice, ili gospođo, oprostite što ne znam kako da vas oslovim – zbunjeno sam počeo još jedno obraćanje – u vašem prisustvu čovjek koji nešto razume, mora se osjetiti manjim nego što je, zbog onoga koliko vi znate...''

''Samo nemojte pretjerivati... A koliko tek ne znam! Ali ovo što držim u rukama je nesumnjivo više nego zanimljivo! To znam. A o čemu je ovaj d i j a l o g, ako se to može ukratko reći?''

''Ne znam o čemu sve nije! Pisac pita sebe u formi aforizma, a odgovara u formi epigrama, što, po njemu čini novi književni oblik 'epiforizam'... Prije toga, nepoznat, nepostojeći... U tome je ta razlika... Humor, satira... filozofija... mudrovanje... Samoironija... Neko je rekao: 'Više duha nego života i više humora nego satire'. Ovo posljednje je zamalo egzaktno tačno. Retoričko-humorna pitanja sadrže odgovore... a odgovori postavljaju nova pitanja... I tako ukrug... u traganju za odgovorom, ili krajem... Mada ima i mišljenja da 'pisac nije čist, jer priča sam sa sobom', što nije bez neke logike.''

''Jako zanimljivo. Možete li izabrati samo jedan 'epiforizam'?''

15

''Teško je izabrati. Ali, evo: 'Isplati li se brak iz ljubavi? Ako traje vječno, tada se isplati. Ništa kao ljubav ne može da obogati'.''

''Divno. Kažite mi još nešto o toj knjizi, ako već nećete da date ocjenu njene vrijednosti...''

''Polovina ove knjige koja se zvala 'Pitamteja aforizmi od (hiljadu) pitanja', objavljena u posebnim koricama, dobila je 'Domanovićevu nagradu' kao najbolja satirična knjiga godine...''

''Ja upravo predajem 'Domanovića' u srednjoj školi... 'Vođa', 'Stradija', 'Mrtvo more', 'Danga'... I Borisava Stankovića... 'Nečista krv', 'Koštana', 'Gazda Mladen'... Utoliko više znam vrijednost 'Domanovićeve nagrade' za satiru i 'Stankovićeve nagrade' za roman, na čuvenoj ''Borinoj nedjelji'' u Vranju... Pa, ako je polovina knjige dobila cijelu 'Domanovićevu nagradu', šta tek onda pripada cijeloj knjizi?! O njenoj vrijednosti više nemam pitanja. Zato ću sad lijepo da vas zamolim da mi otkrijete tajnu... Jeste li vi Savo Martinović? Da li ste vi napisali knjigu 'Dijalog sa sobom'?''

''Da. Tačno. Ja sam Savo Martinović (negdje sam rekao 'a i da nijesam ne bi mi falilo

16

ništa') koji se toliko 'unio' u čitanje svoje knjige... To, zamalo, i nije čitanje. To je posljednje traganje za greškom... Može se reći i 'potjera'. U Crnoj Gori bi rekli 'paljetkovanje'. Kao, kad se obere kukuruz, pa domaćin ponovo obiđe svaki red, svaki struk kukuruza, i svakako naiđe na neki neobrani klip... 'Ispaljetkuje' njivu... Tako se, recimo, paljetkuje i vinograd poslije berbe grožđa... što je 'slađi' posao nego 'paljetkovanje' njive ili knjige...''

Dok sam pričao o kukuruzu i vinogradu, saputnica nije ni trepnula... Možda joj je sama riječ 'paljetkovanje', po usudu profesije, bila zanimljivija od radnje. A ja sam nastavio mali monolog:

''Upravo sam nedavno boravio u Vranju kao 'specijalni gost' na 'Borinoj nedjelji'... Čak se poslije toga pojavio 'članak' u novinama sa naslovom: 'Ovacije...'. Nije od nekog naročitog značaja reći kome... Ili ne bi bilo skromno. A zašto sam se toliko unio, pitaćete, ako sam je već čitao petnaest puta... Ceduljice, koncepti... 'krokiji', prva verzija, druga verzija, treća verzija... korektura, lektura... redaktura... supervizija... Paus... A sad sam je čitao dok se još 'suši farba' iz štamparije, iz neke neodagnate

17

radoznalosti... Nijesam umislio da sam neki perfekcionist, ali pokušavam...''

''A zašto ste vi jedan tako skroman čovjek?'' – prosto nekako prijateljski, pitala je sagovornica, upravo u trenutku dok su u autobus ulazili putnici.

''Jednom prilikom je Ratko Božović, na promociji moje knjige 'Hazardni rječnik' u Kući 'Đure Jakšića', rekao: 'Ja vam još ne mogu sve reći o Savu Martinoviću... koliko je on jedan nemjerljivo a neopravdano skroman čovjek'. Na to sam ja dobacio: 'Da, da, profesore, o tome svjedoči moj aforizam: Za idealan brak fali mi samo jedna osoba.' A profesor je istog trena odgovorio: 'Aha, moj Savo, ali ne znam ja na koju osobu ti misliš!'...'' Hoće reći, nijesam li mislio da sam upravo ja ta osoba koja 'fali''...

Dok se saputnica smijala Ratkovoj dosjetki, vozač je, nenamjerno prisluškujući našu 'zagonetnu' priču, vjerujem samo zbog učesnika u autobuskom dijalogu, objavio:

''Borča Tri! Zadnja stanica...'' Silazeći iz autobusa književna

sagovornica, profesorica, predavačica Domanovićevih djela je rekla:

18

''Pročitala sam negdje nešto, ne znam ni gdje ni kada ni čije, a da, mogao bi to biti sami Gete, kao: 'Među ovoliko nepismenih ili polupismenih ljudi (možda 'među ovoliko budala'), nije pristojno da čovjek bude skroman!' Biće mi ugodno, osjećaću se prijatno, ako ovo upamtite, ako to, bar, budete imali u vidu...''

''Mislite da 'iskazivanje skromnosti među budalama nije ništa drugo do izražavanje sklonosti da im se pridružiš'... (A ima i ono: 'Obožavam da se družim s budalama, jer ne volim da štrčim'.'')

''Upravo tako... To je još ljepše.'' ''Hvala vam na savjetu! – rekao sam. – U

drugim prilikama ću se truditi da zbog vas hvalim moju knjigu 'Dijalog sa sobom' do najviše granice koju pristojnost nalaže...''

Na tren sam se, kao, ponovo zamislio i rekao:

''Zato neka odsad pa ubuduće moja knjiga bude vaša knjiga!'' – ponovo sam iz sive plastične kese izvadio knjigu 'Dijalog sa sobom' i uručio je nepoznatoj saputnici...

Nije prošao ni tren, a knjigu smo zajednički metnuli u istu kesu. Ja sam tu 'radnju' zloupotrijebio i samo dodao:

19

''...I kesa je 'gratis'...'' – shvativši, čim sam to rekao, da sam ispao 'smiješno duhovit'.

Dok se nova vlasnica knjige 'Dijalog sa sobom' kurtoazno smiješila na moju 'gratis' dosjetku, naglasio sam:

''Knjigu vam poklanjam pod jednim uslovom: Da je više čitate, a manje hvalite!''

''Uvjerena sam da ću teška srca pokušati da prihvatim drugi dio vašeg savjeta, kad već, očigledno, vi nijeste prihvatili ni cio moj savjet...''

Na kraju se oglasio vrlo simpatični i revnosni, ne osobito mladi, prikladno odjeveni vozač dvodjelnog autobusa:

''Bila bi prava šteta da sam radi vas, književniče, zaustavio autobus na početku Pančevačkog mosta... Propustio bih priliku da čujem priču kakvu dosad nijesam čuo.''

I dok je motor autobusa bio 'na izdisaju', vozač, očito nemale inteligencije, je, ustajući sa svog, po svemu sudeći dobro zagrijanog sjedišta, uz primjetno osjećanje ushićenja, 'poentirao':

''Bože, kako je nekad pametno poštovati pravila!...''

20

21

UŽIVANJE U ZUBOBOLJI

Zabolio me zub, kutnjak. Šupalj, a boli ka da je najzdraviji. Glava mi breca i sijeva u mozak. Samo meću svijeće. Metni u njega grun soli – ništa. Ubači zrno bibera – opet ništa. Pridrži ždrokljaj prepečene murve, aokle – ne denja. (Potlje mi je doktor objasnio da je na rakiju posta ''rezistentan'', oće reć, ne denja. Ubači grunčić dinamida (toga vazda imasmo u kuću) – zub ni da ane. (Ili dinamid nije ništa bez kapsule.) Priča mi je unuk Vučura Novičina e je ovako zborio španjolski slikar Salvador Dali: ''Kad je mojega oca bolio zub, reka je: 'Oću, sine, da ti se ispovijedim. Iako nema jačega bola od zubobolje, prista bih da me cijeloga vijeka boli zub, samo da živim dugo.' Nešto kontam, čkrka se Salvador na očev račun, kolika to budala mora bit koja bi pristala da je cijeloga života boli zub?!'' A Mašan Tijodorov je mislio komat drukče: ''Nema većega melema na svijet no kad te boli zub. Tada čoek zaboravi na svekolike

22

velje jade i grdne muke koje su ga skolile, a misli samo na zub.'' No, koliko gođ je melemno kad boli zub, š njim se nešto mora činjet. Viđu lijepo e mu nema lijeka bez kliješta. Ne nađi zdravstvenu knjižicu, (e je rijetko trošim), nemaše je nigđe na viđelo, te je ja lijepo zajmi od Radisava Mujova, pa pravo u Podgoricu kod zubara. Čim zinuh, doktor mi pepisa njekciju. Odma me prozvaše: ''Neka uđe Radisav Bralević!'' Ja skoči: ''Ja sam.'' Kako skočih ja, skoči i ženska glava, Mudra Dragova: ''A, Novelja, crno omrčeni, nijesi ti Radisav!..'' ''Jesam, jesam!..''

''Nijesi ti Radisav, ni da Bog!'' – nadodaje Mudra, strunjena, skubući se za uvo i skačući po pedu u vis.

Sanitetka raširila vrata i stoji skočanjena da se ne prekrsti. A i zabavnije joj, prilikom, da sluša priču kakvu nije čula, no da daje njekcije. ''Jesam, Mudra, Radisav, zvani Rajo Mujov Bralević i kvit!'' – pretrupičih. (Ka da bi mi što falilo i da sam.) Kamo sreće da jesam, sad me ne bi bolio zub.''

23

''Je li ova žena avizana?'' – pita me sanitetka, pošto zatvori vrata iznutra. ''Jes, sestro, zaludu, i više od toga. Nepismenije a pametnije nema u selo Duboka Gomila.'' ''A jesi li, onda, ti Radisav Bralević?'' ''Radisav je moj drug s rabote, a ovo je njegova knjižica. On nije doša e mu nije bilo preše, što se za mene ne bi moglo reć. (Ni da nijesam doša ni da nemam preše.) Tako sam ja ođe mjesto njega da primim njekciju i izvadim zub...'' ''A koga boli zub, njega ili tebe?'' ''Za njega ti ne bi umio reć, e ga nijesam pita (iako ne vjerujem da ga boli, pošto malo koji i ima). A mene boli, oću da izvijem iz pameti, koliko gođ je imam.'' ''A kako se ti zaboga, zoveš?'' ''Novelja, nažalos, i još Ničiji, no je to duža priča...'' ''Pa, pobogu, Novelja, što ne rečeš odma. To je tebe Radisav samo zajmio knjižicu da ne bi platio – reče – participaciju za stomatološke usluge...'' ''Taman tako. Eto, jedva se oboje alavertismo. To je samo stoga što ja ni prostu

24

stvar ne umijem da objasnim... A naročito kad me boli zub.''

25

NEVOLJE SA BRATOM Poslije napornog dana, tokom kojega je kroz njegovu ordinaciju prodefilovala čitava mala ''menažerija'' violentnih i pitoresknih tipova i likova domaćeg podneblja, psihijatar se daleko iza ponoći, na kraju krajeva, jedva domogao kreveta, koji ga je, poput tegljača u vuči konopa, satima ranije mamio u svoju utrobu. Pošto je pacijentima zakinuo od usta par sedativa, psihijatar se zagnjurio u krevet kao ''pogođeni bombarder u vode Pacifika''. I kao kad se kazaljke na satu poklope: tik u prvi san začulo se resko zvono na vratima - triput kratko pa dvaput dugačko... Psihijatar se u blago izgužvanoj pidžami jedva dogegao do mjesta odakle je dopirala zvonjava. Prvo je odvrnuo ključ, pritisnuo kvaku pa širom otvorio vrata. Ispred kućnog praga stajao je čovjek zaobljene figure, sa zelenom emajliranom šerpom na glavi, o čijim ušima su, umjesto minđuša, bile okačene dvije crvene smežurane osušene paprike. O vratu je imao obješen veliki đerdan, kao lanac nadimljenih krivih kobasica, koje su padale preko tregera zakačenih za crveno-bijele kockaste kupaće gaće... Sa nosa, jagodica i usana blještalo je rumenilo ''naslikano'' sokom od zrelih sočnih višanja... Preko tregera i kobasica je imao

26

lako zategnut podoficirski opasač, a na vjerovatno bosim nogama, bile su kožne crne izglancane oficirske čizme, sa simetrično naboranim sarama... Nenadni posjetilac je u jednoj ruci držao vreteno a u drugoj preslicu, ili provincijalno rečeno, štiljezu, sa privezanom živom pudlicom, koja je ''igrala'' kudjelju vune, spremnu za pređu... Na bizarnu sliku, metar nadomak oka, sanjivi psihijatar se nije dao zbuniti. Mirno, kao da pred sobom ima ''namještenog'' pacijenta iz vremena volonterskog stažiranja, pitao je:

- O, gospodine, da li mogu da vam pomognem? Kažite slobodno sve što vas muči... - Ne meni! Njemu, njemu, doktore! - zavapio je nenadni posjetilac, dok mu se sa riđih brkova topilo inje. – Molim vas, nešto hitno učinite!... Morate mu pomoći!

- Što vam je, što vam je, mladi čovječe? Oprostite, što mu je, što mu je?

- Doktore, doktore, sa mojim bratom nešto nije u redu! U strogom povjerenju, među nama rečeno, da niko ne čuje, moj brat nije normalan! Još mi je rekao: ''Cio svijet se o jadu zabavio od krize, a ti se tako luksuzno, raskošno i napadano nakinđurio i odjenuo!...'' Stoga sam, došao da zakažem pregled za njega. Ako ga primite, doktore, imaćete pacijenta kao iz knjige.

27

Doktor je dvaput klimnuo glavom i vratio se u krevet, koji mu je do jutra služio samo za ležanje. Ne i za spavanje.

28

29

DRVO Drvo ima korijen, za razliku od čovjeka koji nema porodičnog stabla. Stablo drveta je često pravo, a rijetko krivo, različito od onoga kako je čovjeku u životu. Grane su za kresanje, sve dok ne ostane stablo, kao što se krešu riječi u rečenici, dok ne postane aforizam. Nekad je stablo tako pravo i visoko da postane bandera. Stručnjaci vjeruju da mala fabrika, koja bi pravila bandere za bežičnu telegrafiju, može postati gigant, samo ako se nađu kupci. Postoji drvo života, koje obično nadživi onoga što ga je zasadio. Po legendi ''o čovjeku i orahu'', nastaloj od istinite priče, kad stablo oraha dostigne debljinu struka onoga ko ga zasadi, taj ide u zemlju. Jedan čovjek, poznat u svom kraju, zasadi tako na zgodnom mjestu orah. Kako je orah vremenom debljao, a čovjek mršavio, on, uoči sudnjeg dana, ne bude lijen, kao po običaju, naoštri sjekiru i posiječe orah u najljepšem cvijetu. Do korijena. Na istom mjestu odmah zasadi drugi. Tako se desi da čovjek kome ni orah iz ruke ne bi uzeo, nadživi dva oraha.

30

Korijen drveta je za zemlju, ili za trpezu, kad hoćemo da dokažemo da naša zemlja ne zavisi od svijeta. I trpeza je od drveta, ali je pitanje koliko je bogata, ako je na njoj korijenje. Za razliku od trpeze, švedski sto je uvijek bogat, ali nije od drveta. (Tako je to: zlo i dobro se dijele, a dva dobra se tešiko sastavljaju.) I maslina je drvo sa korijenom, stablom i granama. Svega ima samo nema maslinove grančice. Jedna grana je postala toliiko slavna da je ušla u epitaf. Ovakav: ''Ubi me šljivova grana.'' (Smijanje nije zabranjeno, jer je ''dobra dosjetka umjesna i na pogrebu'', iako je epitaf skinut s jednog još uvijek ''živog'' krajputaša.) ''Drvo se na drvo naslanja'', a čovjek na čovjeka (naročito, ako je jedan od njih dvojice sklon padu). No, čovjek se bolje može osloniti na čovjeka koji ima privatnu drvaru. Od drveta se prave daske. Da ih ima i dvostruko više, običnom čovjeku bi uvijek po jedna falila. Kad su daske, ''koje život znače'', trule, može da propadne i veliki glumac. To i nije najgore što nekome može da se desi. Jedan čovjek je, čučeći na daskama, propao, i uvalio se,

31

i ako se ne kaže ništa, zna se u šta – do guše. (Bolje da je to sanjao, jer, ako je tačna legenda, ujutro bi mogao da pita ''pošto drvni kombinat?'') Od običnog drveta stolar može da napravi stolicu. Iljf i Petrov u napravili ''Dvanaest stolica'' od običnih riječi. A stolara, kome je drvo bilo sve u životu, uhapsili su vlasti – što je napravio gvozdena vrata, zbog sumnje da se iza njih nešto opasno krije! Stolar je, kažu, dugo tamnovao, ne zato što su mu vlasti nešto otkrile, nego što ga je branio drveni advokat. Taj isti stolar je bio dobar šahista. O njemu se čulo i ovo: ''Umjesto da od drveta pravi figure, on od protivnika pravi pacere.'' Samo rijetkima profesor u mladosti nije kazao: ''Sjedi drvo na drvo!'' Najčešći su oni koji su sjeli na drvo, a najrjeđi – koji su sjeli na pravo mjesto. Profesora obično nema ko da sluša, sem Drvene Marije. Od drveta je drvenarija, koju čovjek farba, kao što i njega farbaju. Drvo koje ne farbaju je prirodno, a čovjek koga ofarbaju – neprirodan. Tačnije, izvještačen. Kad nekoga više puta ofarbaju, okače mu etiketu ''neprijatelja svih

32

boja'', dok ne požuti u licu. Takav neprijatelj im više odgovara. Postoji drvena noga, prema kojoj, gdje god da je izgubljena, možeš da imaš samo poštovanje ili pijetet, na biranje. Ko zna kako bi izgledala ova priča bez jedne noge? Ima mišljenja da ima drvenih glava, ali rjeđe. No, česta su, inače, mišljenja da ima rijetkih glava. Postojanje drvenih glava nije dokazano, ali nema dokaza ni da ih nema. Crno-bijele drvene figure su za to da se vuku. Ali, ako misliš da pobijediš u toj igri, moraš ih vući tako vješto, kao što te išljednik vuče za jezik. Od drveta se još pravi: lula (mira ni na puškomet!); varjača (druge dvije stvari, po ''pravim'' muškarcima, namijenjene ženi, su od manje tvrdog materijala); motka (da nam smeta pri skoku, ili da je useremo); kundak (pogodan za sve glagolske oblike): jarbol (platno mu, često, nije ni do pola); vrbov klin (broj klinova nikad neće dostići broj cjepanica); čačkalice za zube (sve manje u upotrebi kod širokih narodnih masa) i na kraju, molim fino, drveni čovječuljak Buratino. (Čovjek je postao od majmuna, a čovječuljak od drveta.)

33

Kao i kod ljudi, i među drvećem rod nije nešto. Bliži su pavijan i baobab, nego baobab i žalosna vrba. Postoji ideja da bi valjalo duž cijele granice naše zemlje zasaditi žalosnu vrbu, a za unutrašnje granice bila bi dobra i čemerika. Svako drvo ima čvor, koji je najlakše naći kad hoćeš da zakucaš ekser. Od drveta se pravi papir. Ovaj je napravljen od tvrdog drveta, jer junnački trpi sve što je na njemu napisano.

34

35

ČOVJEK IZ EPRUVETE

Nauka je uložila basnoslovna sredstva, novac, moć, trud, znanje, da napravi čovjeka iz epruvete. (Nauci je bilo dovoljno pola od svega toga da stvori sredstva kojima se mogu uništiti svi njegovi prirodni preci.) No, trud i novac nijesu bili uzaludni. Stvoren je čovjek bez mana, bez vrlina, bez kompleksa, bez socijalnog porijekla... Niko mu nije mogao reći da je mali sin velikog oca, niti da je potomak koji je nadmašio pretke. Duboka je bila tajna nauke: niko nije mogao otkriti da li je bila u pitanju ejakulacija zanesenog naučenjaka, ili trgovina besposličara koji svoje sjeme prodaje nauci. Čovjek iz epruvete bio je srećan što mu niko nije mogao reći da se ''zakitio tuđim perjem'', perje je bilo samo njegovo, niti da mu je ''lako biti svetac dok mu je bog otac''. Svi su vjerovali njegovoj autobiografiji u kojoj nije stajalo da je rođen u siromašnoj radničko-seljačkoj porodici... Već u embrionu zadojen je imunitetom protiv šovinizma, nacionalizma, rasizma,

36

lokalpatriotizma... To što su ga smatrali Pančevcem (epruveta, tobož, majka, iz koje se ispilio, bila je izrađena u Fabrici stakla u Pančevu), nije mu smetalo, niti se plašpio dugova svoje majke, jer majke jednostavno nije imao. Ako se ne računa nauka. (Jer, samo je ''ponavljanje majka nauka''.) Roditelji mu se, dakle, nijesu borili ni za ''ovu'' ni za ''onu'' stvar, i nije mogao izdati ideje i ideale za koje se borio njegov otac... (A to što tuđi očevi izdaju svoje ideje, nije se ticalo čak ni njihovih sinova, akamoli čovjeka iz epruvete). Po elektronskim računarima, koji rade za statistiku, genije se rađa svakih sto godina, a kreten svakih sto sekundi! Čovjek iz epruvete nije bio ni genije ni kreten, već je, zahvaljujući, ipak impotenciji nauke, rođen na pola puta između genija i kretena. Kao čovjek koji je na svijet došao pomalo neregularno, ne slučajno, niti ilegalno, kako obično djeca dolaze na svijet, već duboko smišljenim, proračunatim koitusom (u kome je nauka bila jedina, a enigma je da li baš ''ona'' strana) društvo mu je dalo apsooutno totalne normalne uslove za razvoj i život.

37

Oslobodivši ga još u embrionu svih kompleksa, manija i fobija, nauka, a zatim i društvo, uz pomnoć novca, omogućili su mu da za svaku pojavu, predmet, događaj, za sve što postoji, radi, raste, živi, kaže pravu riječ, i ljudi su mu beskrajno vjerovali, pošto nijesu mogli pronaći motive zbog kojih bi, kako se to banalno kaže, zaobilazio istinu. Uz velike nmaterijalne žrtve omogućeno mu je da postane, ne poluprosječan, ne natprosječan, ne mediokritet, već idealan čovjek današljice, čovjek budućnosti, čovjek generacija... Pa ipak, jedan zajedljivi zavidljivi i odvažni građanin, za čovjeka iz epruvete jednom prilikom je rekao: '' Zna se taj uklopiti u svako društvo, u svaki režim, sistem, u svaku generaciju. Zna taj praviti karijeru. Kurvin je to sin!'' ''Kako kurvin sin?!'' – odgovorio je drugi, uvaženi i upućeni građanin – ''Njega je pravila nauka, a ne politika!'' ''Jež'', 28. VIII 1970.

38

39

ŠAŠAVO ODJELJENJE

Odjeljenje Sedmo četiri imalo je, prosto rečeno, onoliko đaka koliko februar ima dana prestupne godine.

Razredni starješina je bio strog a pravičan. Omalen, s debelim đonovima i sočivima, a tankim brčićima i nervima. Zbog njegove pravičnosti, dobre volje i naravi zvali su ga Dobrica, iako mu pravo ime nije bilo ni približno. Od svega je najmanje podnosio galamu. Imao je običaj, još s vrata, dok drži dnevnik pod miškom, da vikne: - Što je ovo!? Čim ja otvorim usta, neka budala počne da priča! Odjeljenjem bi se prolomio smijeh kao da je Čaplin napravio omiljeni geg. Mnogi vjeruju da je Dobrica ovu rečenicu ''upozorenja'' svjesno izgovarao s dozom samoironije, da nasmije i odobrovolji učenike, ne bi li iza toga s većom pažnjom slušali lekciju koju predaje.

Dobrica je predavao hemiju. Jednom je pitao:

- Ko ne zna što je ''ha dva o'' neka digne ruku.

40

Ruku je podigao jedino Joca iz posljednje klupe:

- Ja, gospodine profesore. - A zašto si ti, Jovane, podigao ruku? - pitao je Dobrica. - Stalno mi prigovarate da nikad ne dižem ruku... Sad je došlo mojih pet minuta.

Odjeljenje je podsjetilo na cirkusku šatru i klovna nasred arene. A klovn je bio, ko bi drugi, Joca.

Dobrica je reagovao neočekivano: - Samo da znaš, Jovane, nećeš dobiti

jedinicu, jer sumnjam u tvoje neznanje. Pa, ako ti nije pravo, možeš se žaliti nastavničkom vijeću. U odjeljenje je, tik poslije zvona ušla matematičarka. Samo što je otvorila dnevnik pitala je: - Nenade, kako se zovu kraće strane pravoulglog trougla? Ustani i kaži! Nenad je stajao kao ukopan. I oćutao pola minuta. Neki kažu, namjerno, jer je za njega to pitanje bilo ponižavajuće lako. Dejan nije mogao da podnese ćutanje, pa mu je dobacio: - Katete. - Dejane, evo ti jedinica zato što šapućeš.

41

- Profesorice, ne šapućem, nego naglas govorim. - Dobro - uzvratila je profesorica - evo ti jedinica zato što govoriš naglas. A sad ti, Dejane, kaži što je romb. - Romb je... romb je... kvadrat na koji se neko naslonio... Opet se prolomio smijeh. - A što je, Dejane, pravougaonik? - Pravougaonik je kvadrat koji je širi nego duži. (A može biti i valjak koji drži dijetu). - Još samo kaži što je ravnostrani trougao. - Matematičarku kao da su naročito zanimale Dejanove definicije. - Ravnostani trougao je kvadrat kojemu fali jedna strana. - Dobro, Dejane - samo što ga nije dopunila matematičarka - pošto kod tebe ne može ništa bez kvadrata, evo ti, onda, u dnevnik jedinica na kvadrat! - I što da kažem roditeljima koju sam ocjenu dobio? - Izračunaj sam! - Izračunao sam, rofesorice. Reći ću im da sam dobio pet manje četiri. - Ovim računom si zaslužio jedno plus.

42

U odjeljenje je ušao istoričar. Nije ni sjeo, a prozvao je Sanju. - Kaži nešto o knjizi koju držiš u rukama! - Udžbenik istorije je knjiga pisana biranim riječima! Zato je i tako teška za učenje. - I ništa više. - I to je mnogo. Profesor je zatim rekao: - Neka ustane Marijana da odgovara. I na nju je došao red. - Profesore, mogu li da odgovaram sjutra, pošto sam danas nekako odsutna? - pitala je ona pošto je ustala. - Ne - uzvratio je profesor. - Odgovaraćeš danas, u odsustvu. A i ocjena će ti biti upisana, u odsustvu. Jednom je matematičarku mijenjao profesor fizičkog. Joca je iskoristio priliku da pita: - Profesore, kažite nam, koliko pravi ugao ima stepeni? - Sto stepeni! - Odgovorio je ''fizikalac'' kao iz topa. - Da nije malo mnogo? - pitao je Joca. Fizikalac je metnuo prst na čelo, zamislio se i, pošto mu je neko došapnuo, rekao:

43

- Tačno, tačno, mnogo je... Pravi ugao ima samo devedeset stepeni... A na sto stepeni ključa voda! I u odjeljenju je proključalo od smijeha. Dobrici su se žalili mnogi profesori na učenike sedmog četiri. Navodili su njihove definicije i pitanja: ''Krug je okrugli kvadrat''; ''Piramida je gometrijsko tijelo koje su izmislili faraoni''; ''Nil je rijeka koja je dobila ima po konju''; ''Umijemo mi da se ponašamo, ali ne volimo'': ''Može li geometrijsko tijelo lopta stajati nakrivo?''; ''Za koliko vremena možete nacrtati beskonačnu duž?''

Profesor fizike je bio najuporniji: - Molim Vas, prozovem Nikolu da

odgovara, a on kaže: ''Profesore, ne želim da Vas plašim, ali, moj otac je zaprijetio ako dobijem jedinicu, neko će dobiti batine!'' Neću biti miran, gospodine razredni sedmog četiri, dok ne saznam kome to Nikolin otac prijeti?! – bio je uporan fizičar.

- Dobro, kolega, - umirivao ga je Dobrica - neostvarena prijetnja je kao prazna puška. A ko zna, na kraju, je li Nikolin otac prijetio profesoru ili učeniku?!

44

Poslije mnogo godina, nakon što je profesor Dobrica, pravoga imena Pavle, otišao u zasluženu mirovinu, a od učenika postali ozbiljni ljudi, negdje se on izrekao na proslavi neke godišnjice, kako je njegova radna karijera malčice natrunjena ponosom, upravo zbog toga što je bio razredni starješina odjeljenju Sedmom četiri, koje su mnoge njegove kolege nazivale ne samo prestupnim, no i šašavim odjeljenjem.

45

DVA U JEDAN Frajerima se predstavljala kao Steki. Jer kršteno ime Stevanija je staromodno. Od nje se imalo šta videti. Zelene oči pune žudnje, nabrekle grudi što čeznu za dodirima i s merom popunjene vruće pantalone... da voajer ne može ostati hladan. Imala je dva hobija. Seks i razgledanje izloga. Frajeri i izlozi. Seks je, svakako, bio na prvom mestu. Upućeni su čak bili uverenja da joj seks nije hobi no glavno zanimanje. Zbog toga su je zvali Stevka trocevka. Steki je po svaku cenu htela da ima samo jedan hobi, ali nije mogla da se odluči. Ipak je, sasvim slučajno, dok je bila na moru, našla rešenje da dva hobija spoji u jedan. Da: dva u jedan. Izabrala je ''stalno mesto boravka'' – nudističke plaže. I tamo je mogla do mile volje da razgleda izloge. Mogla je u svako doba dana da zna kakva je ponuda. Dva u jedan – za Steki je bio pun pogodak.

46

47

APEL Mi crni, garavi, osunčani, žuti, pjegavi, zeleni, nosati, koščati, mršavi, maljavi, ćosavi, ćelavi, klempavi, debeli, visoki, krivonogi, mutavi, trapavi, usamljeni, nezreli, nedorasli, dugonogi, bosonogi, golobradi, gologuzi, zaduženi, nedužni, anonimni, nepoznati, nepriznati, nezapošljeni, prezapošljeni, neoženjeni, preoženjeni, vremešni, dobronamjerni, umjereni, odmjereni, pomjereni, smjerni, lakovjerni, lakosjeni, neuki, usamljeni, osamljeni, obzirni, uljudni, čovječni, razuvjereni, vaspitani, krezubi, bezubi, umiveni, okupani, očešljani, obrijani, podšišani, opeglani, zabrinuti, nezbrinuti, nezlobivi, tolerantni, nasmijani, ismijani, ogladnjeli, zasićeni (svega i svačega), riđoliki, riđokosi, riđobradi, sjedokosi, opušteni, otpušteni, zapušteni, ženoljubivi, druželjubivi, čovjekoljubivi, normalni, moralni, uopšte različiti... tražimo od Vlade da hitno usvoji Prijedlog, a od Parlamenta Zakon o zabrani diskriminacije i zaštiti naših prava, i prava na različitost, i nas ovakvih kakvi smo, da bismo ostali drugačiji i bili bolji no što smo.

48

49

I SLOBODA JE ZA LJUDE - Upravniče, molim vas kao čovjeka, omogućite mi da izvršim zakonsku obavezu i građansku dužnost i izdržim robiju, na koju sam osuđen pravosnažnom presudom... – vapio je osuđeni. - A imate li kakvu preporuku, recimo... ministra pravde? – pitao je upravnik. - Nažalost, ne. Čuo ministar da hoću u zatvor pa nije htio ni da me primi. A pravedno sam osuđen. Ispada, uzalud. Kad sam poslije presude rekao da nema žalbe, advokat je pao u komu. A čim je došao sebi optužio me da sam ja plaćenik. A ne on. Upravniče, molim vas, spreman sam i da se nagodimo!... - Spremni ste i na mito samo da uđete u zatvor! Hoćete preko reda! To ne ide tako. Znate li da u našoj zemlji sedam hiljada pravosnažno osuđenih čeka na red... A mi primamo samo hitne slučajeve, ljude od povjerenja i s preporukom... - Gospodine upravniče, ako mi ne date da odležim, stupiću u štrajk glađu. Ionako sam sit svega. Zaključaću se napolju i nikome neću dati da uđe. Dajem vam dva dana da ispunite moj zahtjev. Poslije tog roka neću u zatvor, i sve da me molite...

50

- A da li ste pokušali da se ''nagodite'' sa glavnim stražarem na kapiji? On ima neka diskreciona prava i specijalna ovlašćenja... - To je čudan čovjek. Prvo mi je rekao: ''Napolje iz zatvora!'' A kad je popio i treću: ''Marš iz zatvora!'' Još me potcjenjivao: ''Nije zatvor za svakoga!'' Kao, ja nijesam dostojan zatvora. Nemam zasluga... Jer, molim vas, zatvor treba zaslužiti. Ni to nije sve. Na kraju mi je prijetio ako se ne budem dobro vladao na slobodi, neće me primiti u zatvor ni kad dođem na red!.. - Da, da stražar je malo čudan. Umišlja da je čuvar raja na zemlji, a ne zatvora, takoreći. No, nije za potcjenjivanje ni njegovo životno iskustvo, s obje strane zakona. Ne zovu ga ''tek onako'' Slobodan Robija. A sad da se i ja požalim: Neko od onih ''rekao-kazao'' pronosi glasove kako su upravnik i njegov stražar puni kao brod. Jedan što pušta u zatvor preko reda, a drugi što pušta na slobodu prije roka. Laž, da ne vjeruješ! Gospodine osuđeni, a što toliko čeznete za robijom? - Hoću ličnim primjerom da dam prilog demokratiji. Uostalom, zašto jedan oženjen čovjek nema pravo na samicu?! Možda ja nijesam podoban za zatvor?! Ni moralno, ni politički. Ili, niko ne stoji iza mene. Ispada da iza onih koji leže u zatvoru, neko stoji! A ko, onda, stoji iza onih koji ti ne daju da priviriš u

51

zatvor?! I gdje je tu moja sloboda, ako nemam pravo na zatvor!? Na kraju krajeva, neću da čekam zatvor, ako zatvor čeka mene. Pa vi, gospodine upravniče, najbolje znate za onu narodnu: ''I zatvor je za ljude!'' - Da, da, gospodine pravedno osuđeni, kako ne bih znao. No idite vi lijepo svojoj kući, svojoj ženi i djeci, jer, ako nijeste znali, znajte - i sloboda je za ljude! - Ako je tako, gospodine upravniče, onda još samo jedna riječ: Doviđenja!... - Doviđenja, do viđenja! I kad budete slobodni, dođite nam opet!

52

53

ČUVAR ZDRAVLJA

- O, Dragoje, svetoga ti Jovana, oli mi nešto pravo reć?

- Svetoga mi Luke, oću. Ako znadem. - A da ne može se trefit da ti ne znaš

odgovor na pitanje koje ja umijem postavit. Kako te služi zdravlje? - O, Radoje, naiša si ka poručen. Da ne rečem, preporučen. Ka da te je sami bog posla, lično. Od tebe se ničemu drugome, a ljepšemu, nijesam moga nadat ovoga trena, do tome: da me pitaš kako me služi zdravlje. Vas izgoreh od želje da me neko baš to pita. Palo mi nam što je malo kome. I, ka uinat, niko da me gozbi tijem pitanjem. - A što to, čoče, reči!? - E neću da rečem no da pričam. Što nijesam dosle nikome. Evo ovako... Ne ijem ništa što je lijepo, začinjeno, smočano ili, nedajbože, ukusno. Ni pečeno ni prigano... Da me neko, ne bilo promijenjeno, ponudi suvom ovčetinom, da ne rečem kastradinom, e će mi poć voda na usta, pršutom, kubasicom, starijem skorupom, dimljenom krapovinom ili bilo čime,

54

vele, sa roštilja, ne bih sunuo k tome bolje no da nije nimet. Ijem đešto malo vareno a više prijesno, teke da vorim dušu.

- Unikum!... - Unikum, unikum! Baklavu, u koju

sam se kleo, ili kakav drugi kolač s orasima, suvijama smokvama ili grožđem, kadaifu, gurabiju i sličan preslačak, ne obidujem na moja usta. - A kako si se ono kleo u baklavu, kad si bio mlađi, ako nej ponovit, nema obraza. Ako ti nije betno? - Ovako: Ne bih izio, da prostite, govno, da mi daš baklavu. Samo, nemo ovo nikome, a naročito nekome! - E, to je rečeno ka ijedno... A čini mi se da je isto tvoje ono: ''...A neko da bi doša do lijepoga zalogaja izio bi i ono posobom.'' - Tako je to, moj Radoje: Neko služi rodu a neko drobu. - Nijesi mi odgovorio na osnovno pitanje... - Imam kad. Nako ne itaš. - Vala i da itam, nemam kuđ. - Pijem grki čaj i bilo što drugo samo da nije slatko. Jednom mi je, poprije, jedan

55

mladi doktor reka: ''Da nemaš šećer, bio bi zdrav ka cukar.'' Čašu grožđeve rakije ili vina crnoga, ma ni bijeloga, ne obidujem na moja usta, više no da je ukinuta. Ta čaša, mislim. Dekretom. Drugijama riječima, niti ijem, niti pijem ka drugi insan, no samo ponešto ubačujem u drob, teke da preteknem. Tako ispada da ništa ne ijem što ljudi iju, ka da nemam, ili ka da mene nema.

- A da, Dragoje, zdravlje na usta ulazi... - Ulazi, ulazi, ma do jedne ure. - Još mi ne odgovori na pitanje. - Polako. Odgovaram. Uveče rano lijegam ni da ću ujutro na pazar. Ne igram karte niti se, kad mi pane nam, stajem s kime da popričam o onome što je bilo i ovome te ne je snašlo: o čojstvu, ljuckoći, poganštini... Ne gledam televiziju, a posebice one prenose iz skupštine. - Bogme se i ja od njih lecam. - Neka, no za sve jade, više se ne penjem na ženu. Ne radi te visine e bi je nekako moga savladat, no zbog uzbuđivanja, da me ne trefi, vele, slatka smrt... - E tun ti već zamjeram. Što se mene lično tiče, mislim, a ne znam je li to mjerodavno, za tako osobitu stvar ne bi bila šteta ni poginut!

- Svedno. Ni ovako nijesam uteka od

56

pogibije. Ospavam preko dana po uru-dvije, da mi se do uveče ne oladi krevet, a opet rano legnem. Ujutro ranim da ugrabim što više freškoga zraka, vele kisjeonika ili, eto, ozona. Idem u šetnju i kad mi se ne šeta. I sve se lecam da me ko ne vidi samoga. Još moram da se smijem i kad mi se ne smije, silu nasramotu. I to što više, ne bih li kako izbačio ijed iz mene. Nemali. Drugijama riječima, sve radim protivu svoje volje, želje, ćefa i meraka. Tako da o bilo kakvome zadovoljstvu nema zbora. Ka da je i ono ukinuto. Opet, dekretom.

- I ti, Dragoje, sve to podnosiš, što se veli, stoički?

- Omilio mi život, moj Radoje, postaros. Pa mi nema druge. Stoički, vala, i kad je krevet poda mnom. - A da, vele e je i to treće doba, naški rečeno staros, lijepo. - Da ti ja rečem tačnije no oni: Starost je lijepa samo dok se čeka. - Bi mu ga rabota! Oli mi na kraju odgovorit, kako te služi zdravlje? - Vala ako ti dosad nijesam odgovorio, neću nikad. Ma, eto, oću sad. Moj Radoje, ne služi zdravlje mene, no ja služim zdravlje. A sve

57

je to zaludnji rad. E zdravlje čuva čoeka, a ne čoek zdravlje. Ako si me svatio!? I da ne zaboravim, fala ti zavazda na lijepome pitanju.

58

MONOTONIJA

59

''Ubi me monotonija! – reče kralj Mak Nakonac Sedmi odanom podaniku Krune i majstoru ceremonije, Pablu Portablu. – Uguši me ovaj beskrajni mir, nesnosna harmonija, pretjerana odanost naroda i nepodnošljivi pijetet prema mojemu Veličanstvu. Učinite sve što je u vašoj moći, a ako dužnost nalaže, a nalaže, i više od toga, da mi priredite što veće nemire ili bilo kakve, samo uznemiravajuće, pobune! Neka se u mojoj Kraljevini dogodi bilo što, osim opšteg dobra i potpunog mira. Umrijeću u najboljim godinama...'' Kralju Mak Nakoncu Sedmom bila je tek devedeseta, a nadaleko je čuveno da suvereni iz ove dinastije žive po sto pedeset, i da su ime dobili po surovoj borbi na istjerivanju pravde i prava svoga naroda. Pablo Portablo krenu u narod da traži spas za svojega Kralja. Sa sobom povede malu armiju tek imenovanih savjetnika Dvora za izazivanje nezadovoljstva naroda. Išli su od grada do sela, od trga do luke, od ulice do sokaka, od avenije do bulevara... ''Vaše Veličanstvo, narod odbija da se buni! – glasio je prvi, nimalo ohrabrujući

60

izvještaj Pabla Portabla. – U životu se sve može raditi bez razloga, ali je najveća muka nagnati koga da se opire dobru – vješto je pravdao svoj neuspjeh Kraljev prvi podanik. – A narod je, kao što znate, ogrezao u dobru.'' ''Hoću velike nezadovoljne, razočarane, ogorčene i pobunjene narodne mase na Trgu Maka Prvog, u roku od tri dana! – glasio je dekret monotonijom slomljenog Kralja. – Hoću da vidim svoj narod kako traži moju abdikaciju.'' U zemlji kojom je vladala dinastija Mak Nakonac, kao što je rekao Pablo Portablo, narod je ogrezao u blagostanju. Kraljevinom je haralo bogatstvo i izobilje a pustošio prosperitet. Vladala je diktatura pravde, slobode, jednakosti... Kralj Mak Nakonac Sedmi je tražio nemoguće. Jer, narod je bio u ljetovalištima, ljetnjikovcima, banjama, baštama i svakojakim drugim odmaralištima, u pozorišnim i koncertnim dvoranama, u saunama i teretanama, na teniskih igralištima, golf-terenima, šetalištima, i dobrovoljnim odmorima... Ratari su bili posljednja Portablova prilika. ''Kako, bre, poreska politika rđava?! – negirali su oni Portablovo novo mišljenje – To je obična provokacija i insinuacija. Obrnuto

61

regresivno oporezivanje: ko ima da mu se doda, a ko nema (a takvih ne ima) da mu se prida! Gdje to ima?! Ne ima. Deder, nađite zemljoradnika koji ne vozi 'bijesnu' limuzinu! A zar vam nije zapala za oko gradnja paorskih aviodroma?!'' – ulivali su paori Portablu prilične doze obeshrabrenja. Pablu Portablu i njegovim savjetnicima se malčice ozariše lica kad na seoskom asfaltnom drumu ugledaše veliku kolonu paora, ratara, stočara, voćara i drugih zemljodjelatnika kako koriste velosipede kao prevozno sredstvo, no nada prođe čim se na jednoj žutoj i ostalim raznobojnim majicama ukazaše takmičarski brojevi... Bilo je više nego očigledno da nije u pitanju prevoz paora, nego trka dokonih biciklista. Smrknuti Pablo Portablo i njegovi u crno zavijeni savjetnici koračali su ka svome Kralju sa visoko podignutom bijelom zastavom. Ali... Na glavnoj kapiji kraljevske palate čekalo ih je živo iznenađenje – dvorski budalo-mudrac, Augusto Isto Sedmi... Pošto ih ču, reče: ''Za mudar savjet valja pitati mudraca – sa smiješkom koji se mrežio na ćelavoj glavi – poče Augusto – a za glup savjet treba pitati budalu –

62

dovrši mudro. – Prvi put za sedamdeset godina rada na izmišljanju budalaština, Moja Malenkost, to jest Ja, Augusto Isto Sedmi, da se domogne pravoga zadatka'' – šepurio se ćelavi avanturista uma. Jutro. Teći dan Kraljevog dekreta. Rezidencija Njegovog Veličanstva. Skrušeni Kralj Mak Nakonac Sedmi proteže udove. Kreće k balkonu u susret Suncu... Odjednom, Sunce dolazi ne iza brda, kao obično, nego sa Bulevara Maka Drugog i Trga Maka Prvog... Nepregledna povorka, tako nazvanih, širokih narodnih masa vukla se lijeno, noseći čitavo ''groblje'' parola, transparenata, plakata, grafita... Veliko kraljevsko srce raslo je kao uskvašeno tijesto. ''Hoćemno naša prava!'' – čitao je Kralj krasnopisna slova na prvom transparentu. ''Hoćeno ograničenja slobode misli i izražavanja!'' ''Hoćemo slobodu na kašičicu!'' ''Demokratijo, nećeš proći!'' ''Demokratijo, non pasaran!'' ''Dolje ravnopravnost!'' ''Dolje pravda!'' ''Živjela krivda!'' ''Dolje progres!'' ''Naprijed nazadak!''

63

''Hoćemo laži i prevare!'' ''Hoćemo obmane!'' ''Dolje sluge istine!'' ''Hoćemo diktaturu!'' ''Hoćemo tiraniju!'' ''Hoćemo čvrstu ruku!'' ''Hoćemo jaram!'' ''Hoćemo čizmu!'' ''Hoćemo kataklizmu!'' ''Hoćemo hapšenja i zatvore!'' ''Hoćemo batine!'' ''Hoćemo gvozdenu disciplinu!'' ''Mi smo raspuštena banda.'' ''Narod je banda bandita.'' ''Siti smo izobilja!'' ''Siti smo blagostanja!'' ''Ustavite prosperitet!'' ''Hoćemo bijedu!'' ''Hoćemo gorak hljeb!'' ''Nećemo kolače!'' ''Udijelite nam siromaštvo!'' ''Ukinite zadovojstva!'' ''Ukinite uživanja!'' ''Dosta je bilo razonode!'' ''Dolje Kralj!'' ''Živjela Republika!'' I tako puna četiri sata... Na začelju kolone, kao posljednji pozdrav Kralju, stidno je ''jahala'' plarola: ''I n a s u b i m o n o t o n i j a !'' Njegovo Veličanstvo Mak Nakonac Sedmi, s krupnim suzama u očima pomilova po ćelavoj glavi najveću budalu i najvećeg mudraca kojega

64

je njegova Kraljevina ikad imala. Suze je Kralju izmamila pomisao da je mogao umrijeti u najboljim godinama, a da ne osjeti čari opštenarodne pobune. A onda, sa smiješkom na bijelom licu, Kralj klimnu glavom i reče za sebe, a da ga čuje cijela svita: ''Sad mogu mirno da vladam!''

BLAGOSLOV

- Bože, spasi me, ako znaš za nevolju...

65

- Što, rabe, hoćeš, a što nećeš, znaš li? - Vrati mi one godine (kad sam bio mali) a zadrži mi ovu pamet. - To, rabe, nije po pravilu logike božje, ni ovoga ni onoga svijeta... - A, onda, Bože, ako može, vrati me u one godine i u onu pamet. Ugodićeš mi i ukazati priliku da krenem pravim putem. - Božja je volja neograničena, ali je većina onih koji bi to isto htjeli. Stoga ne valja manjini činiti nepravdu. Ni to neće moći. A ima li nešto slično, a bogougodno? - Ima, Bože. Ostavi mi ove godine a vrati onu pamet kad sam bio mali. - Dirnuo si Boga u damar. Pa što odmah ne rečeš, rabe? E to je već po Protokolu nesinajskih mudraca. I misija je božja da ljudima daje pamet i mudrost. Ostavljam ti godine koje si s mukom stekao i pošteno zaradio. Neka ti je, rabe, sa srećom, i da te ona pamet služi bolje no što te ova dosad služila. - Bože svemogući, nagodili smo se, samo pod jednim uslovom, ako rab božji smije postavljati uslove, da me poslije niko ne blagosilja ovako: ''Bog ti dao bolju pamet!''

66

- Rabe, mogu ti još samo reći: Ko blagoslov zasluži, ne može ga izbjeći!

NE CUKAJ U DRVO

67

Ne bih vam umio reći ko je izumio ovu priču, a ja sam je čuo od Marka Mirakula. Ko nije nauman da vleruje u zaumno, može mu biti da je ne sluša: Sreli se na Glogovome Krstu, a neki vele Đavoljoj raskrsnici, nasred Ledene Poljane, o Svetome Iliji, Života Nekadašnji, pošto je umro, i Vampirije Današnji, dok je bio živ. Života se uputio ka Palanačkom groblju, na Veliko Počivalo, a Vampirija nanio put. Pita živi: - Ima li te? A mrtvi: - Ne znam. - Kako ne znaš, znao te jad! – (Njih dvojica su nekad bili intimni.) - Jad neće nikad više. A kako ti ne znaš ima li me? - Ja ne znam ni ima li mene živoga, a kamoli tebe mrtvoga. Od mene je daleko i ono što držim u ruci, nekmoli zaumno. No, Života, kako ti je u kovčegu? - Da cuknem u drvo!... - Đe da cukneš u drvo, kad ti je cio sanduk od lastre?! - Tako se veli, Vampirije.

68

- A kako znaš da ti je dobro, kad nijesi živ?! - Ako išta znam, to znam. Od hiljadu muka i jada koje sam imao dok sam bio živ, sad me ne mori nijedna. - A osjećaš li išta? - Jedino što osjećam je strah. Živ nijesam od toga da ne da Bog da vaskrsnem. - Samo se ti, Života, drži kovčega i ne boj se!

STIMA OD DIMA

69

Tijodor Radov, zvani Tijo, je onoga vakta bio najstariji Bjelopavlić. Zaljegao u sto četvrtu godinu, bogme, lakoga života. I ne pada mu nam da mre. Famelja izgubila svaku nadu. Više digla ruke. Negđe neko pitao Tijodorovoga sina Radoja misli li mu otac mrijet, a on odgovorio: - A njemu prije pada nam na svašto drugo, da prostite i na ''onu rabotu'', no na smrt. Od kad je čuo da zdravlje na usta ulazi, ije, ne umije batalit. Drugom prilikom je na pitanje što mu čini otac, rekao: - Živi dugo, bezlijeka! Može biti e se istoga dana Tijodor snemogao, pa to čulo cijelo selo. Nedugo iza toga srio Lado Tajov Radoja i pitao ga: - Bogoti, Radoje, kako je Tijodor? - Bogomi, nikako - vrnuo mu Radoje. - Da nije panuo u komu? - Ne, aokle. No se vrnuo u život! - i onda dodao: - Tako je to kad se nekome neće! E, a jednoga dana, taaak, i Tijodoru ga đavo izjedi. Uveče zakonači, a, kako je rekla Milena Lazova, ujutro se probudi mrtav! Zanoći a ne osvani. Neko zlurad veli e je Radoje tri puta obigrao oko oca da provjeri je li ''minuo na onu bandu''. Taj isti,

70

možebit, dodaje e se Radoje, koliko on zna, prvi put zabrinuo za oca, kad je rekao: - Nešto se sporo ladi!... Pošto je utvrdio ''što je bilo'', Radoje je skoro zadeklamovao: Vala si ga, Tijo, i ti doijo! - Tako je to za Radoja ispala pjesma, bez imalo, veli se, elegije... Famelja metni na plakat e je Tijodor umro iznenada u sto četvrtoj godini. Tako je Tijodorova smrt zateči nenarednu, oću reć, nespremnu. Neko je rekao: - ...I nevolja je. Banuo joj mrtac u kuću - veli - iznebua! A od mrca stidnijega gosta nema. A u Pogrebnome, đe su godinama ''mjerkali'' i ''pratili'' Tija, komat su drukčije mislili. Pitali su famelju: - Za svetoga Petra, đe ste dosad?! - Pa nadodali: - Najviše smo vam se nadali kad je bila rasprodaja sanduka. Kako je na dan Tijovoga ''počinka'' bila ljuta zima, da ljuća ne može biti, famelja zajmi i naoštri sjekire i kosijere, te uberi dosta drva da ogrije dvoridbenike. Na ''tužnu'' vijest prvi dođi na ''falajbogu'', sa zdravicom, sedmostruki kum Đorđije Genjov. Učini se sažalostiv i pitaj boleće: - Je li počinuo?

71

- On, je li?... - dočekaj ga Radoje, dobro ''opečen'' dugotrajnijem životom rođenoga oca, još kao da je odgovor spremao od ko zna kad. - A, kume, jadan ne bio, nije imao iza čega. Cijeloga vijeka nije ništa činio do počivao. Zborio mu je otac Rade e takvoga mučnoguza i ladoleža Crnogorka nije rađala. Da ti rečem i ovo: Jednom ja ne stigni da mu prebačim nogu preko noge istoga trena a je sio, a on trni: ''Je li ikad igđe ikoga išta snaodilo kao ovo te je mene od tebe snašlo, o Radoje?!... Što sam ja velikome milosnome gospodu Bogu, ocu Savaotu i svetome Vasiliji Ostroškome i našemu zgriješio da me ti zapaneš za sina?!'' A ja mu vrni dim u dim, e me dobro godio: ''Neka, neka, Muro!... Male su tvoje muke sa mnom, pri đedovijama s tobom!'' Pani noć i famelja naloži oganj kraj veljega drvljanika grabovine, ranjevine, gladiševine, pajasenovine, đekoje cerove ćepanice i murvove krlje, a najviše vrbovine... Dima je bilo ni da je dignut ustanak. Ne znaš klape li te više oči ili te điplje za nos. Ni koje drvo više kurnjavi. A kako i ne bi kad je svakoje sirovo?! Dok su drva suzila, čeljad su plakala od dima. (E zar nijesu imala od čega drugoga.) U jedan mah Mago Migov iznađi:

72

- Ko je rekao ''đe ima dima, ima i vatre'', lažao je kao pas. A Stevo Nikolin se ne pušti, no reči nešto što drugi ne umije: - Vala me je dobro prevario Krsto Bobičin kad mi je rekao e sirova vrbovina gori kao barut! Lado reči: - Ljudi moji, ne viđeh u svome vijeku ni debljija drva ni tanjega ognja! - A onda iznađi izreku: - ''Čuvaj se dima, kao vatre!''... Uz seir i komendiju te se noći niočemu drugome nije pričalo do o ognju, dimu i čemu sličnome ili posve različitome. Te: ''on je živi oganj'', te ''vatra od čoeka'', te ''ona je led ledeni'', te ''on je dim od govna'', te ''noćas miš i mačka spavaju pod jednom ponjavom'', te ''ovako mi se srce nije sledilo ni kad su Njemci uperili u mene mašingevere''... Opet se Mago oglasi: - Ovo je prvi put u životu da sam okrenut k ognju, a da mi se ne topi inje sa brkova! Onda će Veliša Vučetin, tobož učo, a zvani Kurlep, protežući dugačke udove: - Vazduh i voda, ljudi moji, nijesu ništa naspram vatre! - Pa dodaj: - Ne znam za pleći jesu li moje ili nečije drugo! A Lado, kao zadužen za tu rabotu, ga godi:

73

- Kako ne znaš? A da iza tebe su vazda tuđa leđa. Znameniti crnogorski lažov Zeko Joksimov, ugrabi tajac, uzmi mašice, tarni u oganj, tobož da ga razjari, i počni: Čujte i mene, Brđani! Ovo što ću da vam pričam, znam e ćete mi vjerovat!.. - Što reče, Zeko? - pripitaj neko. - Ljudi, kumim ve Bogom, ne prekidajte me dok lažem!... - nadade Zeko. - Samo jednom sam se u mome vijeku ovako pomeo i vidio ovoliko dima. Oba puta u partizanima! Pomeo sam se na Igmanu, a vidio dim na Sućerskoj... Neko mu opet upani u riječ: - To nije jednom, Zeko, no dvaš!.. A Zeko priprijeti: - Ako me ne budete slušali, onda adio! - A đe nauči talijanski, Zeko!? - pitni ga Lado. - Da nijesi u partizanima?! Nasta alak, e svak zna kako se Zeko za četiri godine rata nije izvukovao ispod ''ženine raše''... Nečesova baba iz Tijodorove famelje, koja je služila kafu i rakiju... je pitala: - Što je noćas ovijama drvima, dabogda sva izgorela! Dođi tren kad se kida duša noći i nastaje dan. Dvoridbenici to jedva dočekaj, i poslije poštenoga i

74

upornoga dvorenja, Lado je rekao, ''pravljenja društva mrcu'', počni da se razmiču. Tijodora je predvorio i jabanac, Katunjanin iz Miogosta, od Markovine, skoro svačiji ili kum ili drug, ili oboje, Kićun Kekov. Njega je zapalo da sjedi do vrata velike jednosobne kuće, kroz koja je s jedne bande ulazila stud, a s druge izlazio dim. Pošto se dobro pomeo i ljuto nadimio, nije izdržao a da prije oproštaja ne zaprijeti: - Vala, Brđani, vala, Bjelopavlići, vrtaćemo vam ovu stimu od dima, nako ne dade Bog da brzija dana i nama neko umre! A nešto za kraj. I pored sve te priče, ne bih se ja niušto zakleo da vas taj dim i sva ta stud, i tanak oganj i sirova drva nijesu nečiji utuk, ujdurma, doskočica, osveta ili nadprevara! A i ta Tijodorova, kako piše na plakatu ''iznenadna smrt'' u sto četvrtoj godini, nije mi, nekako, prirodna!...

75

SEKS I SELO - O, Radoje, oli mi nešto reć' pravo, a da ti

ne bude krivo? - Oću, Dragoje, ka' da mrem. E znam što ćeš da me pitaš. - Primičeš li joj se više? - Ne bolje no da me dimi. - A što, kami ti u mlados'?! - Da i ja malo uživam. - A da nekad si zborio – da' bi sve što ti je od đeda ostalo za tu rabotu. - Sve u svoj vakat. Zar se ne veli: Kad ga nije, da ga je, a kad ga je i da nije?! Ne ''njega'', no ''nje''. Te rabote. - Kad smo kod toga, a kako se zove ta rabota. - Eto, ne mogu se sjetit' a na vr' jezika mi je. - I, da prostiš, ne penješ se više na ženu? - Lakše mi se primit' na Koravac, no na nju. A i doktor mi je reka' da se čuvam da ne doživim, veli, slatku smrt. Još doda' e je za slatku smrt prijeki lijek – mlada ljubavnica... - A da, Radoje, ja mislim, ako je to mjerodavno, da za takvu stvar ne bi bilo štete ni poginut'.

- Pogibija je, moj Dragoje, kad 'oćeš, a ne

76

možeš. Jednom me neko pita' koja ti je potonja želja. Reka' sam: Da umrem uru prije no što me izda skopos' za ženu. Prosti jadi što ti Bog uzme moć, no neprosti što ti ostavi želju! - Veli li se za to: impotencija? - Ne patim ja, jadan, što sam impotentan, no što ne mogu. - Kad smo kod stručnija izraza, a što je, da prostiš, onanija? - To je ono kad si dovoljan sam sebe. Kad ti ne treba niko drugi. Tačnije, druga. Oni je reka', znaš koji: Onanija je ručna izrada orgazma. A nečesova ženska je muški potrefila onaniju. Rekla: Prava stvar u pogrešnim rukama. A još nema fakultet. - Amerikanci su snimili, veli se, seriju Seks i grad, ka' da na selo toga nema. A ne znaju e je seks sirotinjska zabava. - A možda ovo ne znaš. Amerikanci su napravili film u kojemu nema ljubavi. - Kako? - Lako. Igraju samo bračni parovi. - Da se vrnemo na domaći teren. Jesi li čuo e je negđe Purko Marojev ovako priča': Žena mi je rekla kako seks i ljubav ne idu jedno s drugijem. Pogodite - reka' - hik, što sam ostavio?

77

- Muke pogodit'. - A ta' isti Purko je u kafanu ''Lug'' pred trides' druga pjeva': ''Oj da mi je ženske i rakije, ne da ljubim, no da se napijem!'' Nije on pjeva' ''ženske'', no drukče, a neću rad' naroda. A na to mu je Mago Migov dobačio: A što će ti, onda, ženska, budalo? A Purko ga častio: Da mi sipa rakiju, avetinjo! - A jednom kad je obrta iz ''Luga'' doma Purko je zborio: A sad ovako mrtav pljan mogu da idem 'ladno kod moje udovice. A nije tako zborio bez neke. Negđe je prizna': Oženio sam se tuđom udovicom. Sad, živim, fala Bogu, sa mojom udovicom. - Da te pitam, Radoje, nešto drugo. Jesi li čuo e je Ćuba Đeknina rodila kopile? - A ko to nije čuo?! - Ka sve znaš, da ne znaš čije je? - Sad si me, Dragoje, vrga' na muke. Lakše bi' ti odgovorio da si me pita' - čije nije?! Toga se sjetio oni Begoštanin. I ne samo toga. Njegovo je i ovo: Najstariji zanat neće izumrijet, iako je spanuo na mlade. I ono: U rđavome braku sve škripi, osim kreveta.

- Takav je, zar, život. Nešto mora da škripi, ili

78

krevet, ili brak. Još vele: Đe škripi krevet, sve ide ka' podmazano. - A kako je ono, amanati, Radoje, reka' brat ovoga te piše, isto književnik, budućoj nevjesti, pred vratima matičara, kad ga je pitala može li joj bit' vjeran? - Reka joj je: Mogu do pasa. A od pasa na dolje ništa ti ne mogu garantovat'. - A kako bi ono sa Velišom i Ljepavom, ako nej reć' nema obraza? - Ne kuni me tako, e sam tun tanak. Ovako. Palo nam Veliši na đevojku, pa lega' kod babe. S te s ove, na sto jada naglavi što će i kako će. U zlo doba pita Veliša: Amanati, Ljepava, opet da prostiš, ulazili ti što? A Ljepava: Ne, Veliša, da ja znam, ništa. A Veliša: Bogme, Ljepava, sve mi se čini e mene nešto ulazi! - Još mi samo ovo reči, kako bi ona priča pomeđu Radosava i Ljeposave? - Pita Radosav: Znaš li ti, Ljeposava, što je najljepše na svijet'? A ona njemu: Vala bi mi, Radosave, bilo milo prvo da čujem što ti o tome misliš? A Radosav: A da, ona ženska stvar, Ljeposava. A ona njemu: Grdno si se prevario, Radosave. Nijesi ti proba' onu mušku stvar!

79

- Još mi samo reči, Radoje, čemu služi seks postaros'?

- Da se ne lažemo: Za uspomenu i dugo sjećanje!...

80

81

NOVELJINE NEDUGE PRIČE (DA KRAĆE NE MOGU BITI)

Pregonila se dvojica ko je od njih gori čoek. Jedan zborio: ''Ja sam!'' A drigi: ''Nijesi ti, no ja!'' Sluša to treći, pa će: ''Znam ja dobro obojicu. Nećete si vi puštit jedan drugome.''

* * * ''Ne valjam ništa.''Lažeš ka pas!''

* * * ''Ima li što manje od nule?'' ''Ima. Nula na dvije noge.''

* * * ''Je li istina da u vašemu selu ljudi prvo osijede, pa se opamete?'' ''Jes. Taman takav je redosljed.'' ''Pa, ima li koliko sijedija glava?'' ''Ne, da ja znam do đavolje.''

* * * ''Kakav si?'' ''Mučan.'' ''A ne pitam te za čojstvo, no za zdravlje.''

* * * ''Čiji si ti?'' ''Ničiji.'' ''E, pogani od pogani!'' ''Fala ti, oče, na lijepoj riječi.''

* * *

82

Ovu priču sam čuo u pogrebnome. ''Dajte nam jedan kovčeg. ''A za koga vi je to?'' ''Za prađeda mi.'' ''Pa, đe ste vi dosad?!''

* * * Bila konferencija Fronta u zadružnome domu. Zeko Joksimov, znameniti crnogorski lažov domoga se riječi i uložio ne da fali no u zvijezde kuje našu Partiju i njeno mudro rukovodstvo. Neko ga paljni, neko upani u riječ, a Zeko im ga brekni: ''Ljudi, kumim ve Bogom i Svetijem Vasilije Ostroškim, ne prekidajte me dok lažem!'' Veli narod e je Zeko tada prvi put u životu izgovorio istinu kad je prizna da laže.

* * * Ovo je priča iz vakta velje nemaštine kad bješe falilo cukra i u gospockijaja kućama. ''Kakvu kafu piješ?'' ''Bez cukra.'' ''E, pomoga ti Bog.''

* * * ''Ideš li đe?'' ''Ne nigđe. Nemam kod koga.'' ''A dolazi li ti ko?'' ''Ne niko. Nema kod koga.''

* * * ''Što ti rade sinovi?'' ''Jedan nije nizašto, a drugi je svaštočinja.'' ''Pa opet, u prosjeku, dobro.''

* * * ''Fala ti, majko, što si me rodila.'' ''Ne zafaljuj, sine, nema na čemu.''

83

* * * ''Radiš li?'' ''Ne. U radnom odnosu sam.''

* * * ''Što si sam?'' ''Biram društvo.'' ''E bolje nijesi ni zaslužio.''

* * * U donjemu plemenu ubili nečijega magarca u poari. No nije bila velja žalos e, vele, taj magarac nije bio jedinac.

* * * Ide jedan šužanj, zabradatio, zastrunjatio, zapustenčio, skučio se, a ruke mu pale do podno koljena. Ije bananu. Mene ne pade nam ninašto drugo do da ga pitam: ''Đe si je ubra?!''

* * * ''Je li ti još mila ona rabota?'' ''Koja?'' ''Dosta si mi reka.''

* * * ''Jesi li čuo e je Ćuba Đeknina rodila kopile?'' ''A da, ko to nije čuo!'' ''A čije je, znaš li?'' ''Sad si me vrga na muke. Lakše bih ti odgovorio da si me pita 'čije nije'!''

* * * Pitali Šonju Golubovu, jado ženu Goluba Miknina: ''Otkad si sama?'' A ona rekla: ''Otkad sam š njim.''

84

* * * ''Što mi bi, crnoj drugi, da ze udam za tebe. Nije moja majka plakala bez neke kad sam te uzela.'' ''A ona, jadna ne bila, nije plakala za tobom, no za mnom.

* * * Otac sinu: ''Ako ne budeš dobar, primiću ti se na majku.'' Sin majci: ''Otac mi psuje majku.'' Majka sinu: ''Neće, sine, neće. Ne boj se. To on samo prijeti.''

* * * I za ove jade sam čuo. ''Znaš li, Ljeposava, što je najljepše na svijet?'' ''Vala, Radosave, milo bi mi bilo da čujem prvo što ti o tome misliš.'' ''A da, ona ženska stvar, Ljeposava.'' ''Prevario si se, Radosave. Nijesi ti proba onu mušku stvar.''

* * * ''Što imaš od đece?'' ''Imam dva sina. I obojica su muškarci.''

KAKO JE GLOBAREVIĆ POSTAO POŠTENJAKOVIĆ

85

Bilo je to onoga vakta kad je nemaštine bilo više nego ičega drugoga. Poštena samoranica, baba Jana Đorđina, zamučila neke pare od prodaje piladi, pa kupila dvoje gudadi da ih užiri, ne bi li se u kući te gladne godine našlo i malo mrsa. No, kako se obično ne može onako kako se hoće, naljegla još ljuća nemaština, pa je baba Jana kontala da je ''preči 'ljeb od slanine''. Nije bilo druge, Jana donese tešku odluku. Pošalje dvoje djece, dvije makanje, dvoje unučadi, Mrvu i Prnja na stočnu pljacu da jedno prase prodaju. Jana metne prase u vreću, kruto je zaveže, pa je uprti Mrvi, te ona tako malo naprijed povijena, pravo na pazar u Grad. Usput je Prnjo počesto podupirao prase odozdo, ne bi li sestri olakšao breme. Poslije dugoga puta njih dvoje dođu na pazar, kad tamo trgovaca malo a drugojega naroda i prasadi dosta... U zlo doba na ovo dvoje djece i prase nakaše nečesov, a poslije će se sam predstaviti, ne nečesov no čuveni trgovac stokom, po istinitome prezimenu Globarević, a još s Begove Glavice, i pita: - Ko je s vama? - Nas troje sami! – odgovore oboje. - Nema niko veliki?

86

- Nema. - Prodajete li to prase? - Ka' ne prodajemo. - A pošto je? - Cijenimo ga deset hiljada, a dajemo ga za osam – reče Mrva. - Kupljeno je! - prihvati trgovac i istoga trena izbroji pare. Priča narod e taj znameniti trgovac stokom, nimalo slučajnoga prezimena Globarević, nikad do tada ni kokošku nije kupio a da joj prije toga po po ure ne ubija cijenu, a ovo je prase kupio za tren, jer je vidio da tu o spuštanju cijene ne može biti govora. Kad su Mrva i Prnjo došli doma i rekli babi da su prase prodali nekakvome Globareviću, ona je sa strahom uložila da broji pare. Po brojanju baba nije mogla čudu da se načudi: - Ođe, đeco, nije osam 'iljada no deset 'iljada! A prase nije kupio Globarević, no Poštenjaković! Dabogda mu do zime tegnulo stopedeset oka!

ŽIVI INKUBATOR

87

Vidu Jokovu, Cetinjaninu naopake naravi, objutrilo se ka' poijednome Crnogorcu. Dobro se primaka' pedesetoj, a cijeloga vijeka niti je što učio, nit radio, niti se ženio. Samo se premješta' iz lada u lad, s kreveta na otoman, iz pivnice u kafanu... A toga, da' je bog, u Crnu Goru nikad nije falilo. Vele e mu je ''Grand'' bio druga kuća, a ''Lokanda'' ka' tazbina. Za neučenje Vido se pravda': ''Pametnija je obična no školovana budala.'' Za ženidbu je ima' izgovor: ''Kako da uzmem onu koja bi uzela mene!?'' A često je pjeva': ''Nema ljepšeg rada od nerada.'' Za Vida se zborilo: ''Prvo pljune u šake, pa sve četiri u vis!'' A on se ka' pljan plota drža' mota: ''Sjeđenje je opuč pri ležanju.'' Ma je i ležanju naodio manu. Žalio se: ''Nema veće muke no kad te bole pleći od ležanja.'' Svejedno, volio je ujutro da porani, da bi što prije lega' na kauč. Ako se đe drugo đene kauč, dobra je bila i kariga. Teke da ispravi pleći. Za Vida se šaptalo i ono što nije za priču, kako se u svome vijeku još nije penja' na ženu, uz pravdanje: ''Ka' da će mi neko zafalit!'' Vido je bio jedinac među sedam sestara, koje su malo što drugo činjele do ugađale bratu.

88

Servile su ga i podavirale. Zanuđale kadaifom i tičijim mlijekom. Jadka za sve jade. Teke što ga nije povijala. A Vido samo prečuđa. Ništa mu milije na svijet' no da mu se ugađa. Tada je dobar i predobar. Kad ko đekad sretne Joka i pita: ''Radi li što Vido?'' - odgovara: ''Ne on, bogomi, ništa. E nema kad od ležanja.'' E, a jednoga dana ka' bomba odjekne Cetinjem vijes' e se Vido Jokov zaposlio. Prvi dođe na čestitku četvorostruki kum Đorđije, sa zdravicom, i pita: - Bogoti, kume Joko, je li istina ono što sam čuo? - Jes, kume Đoko, jes'. Unaprijed ti velim: istinska istina. - Je li se zaposlio Vido? - Jes'. Zaposlio se... Vido. - A đe, može li se znat'? - Ka' ne može. U nečesovu farmu kokošaka i piladi. - A što radi tamo, svetoga ti Petra? Ako nije tajna. - Svetoga mi Jovana, nije. A što radi?! A da što drugo: leži na jaja.

89

90

PRIČA O MEDU I VOSKU

91

Sjutri dan po sahrani Milije Gajova dođoše dvojica iz Unutrašnjega, s Božove Glavice. Opasani, naoružani, načmoreni, mrkoliki i dozlaboga ijetki. I, ni s te ni s ove, metnuše mi konop na ruke a ruke na leđa. Ničemu se toga trena nijesam čudio kao tome odakle im toliko konopa. Tih dana se ne mogaše na pazaru kupiti konop ili sindžijer, da rečem gvozdeni lanac, da čeljade priveže konja ili kravu, koliko je naroda vezano i apšeno. Imahu oni i lisice, no na njih jednako bješe velika naloga. Sa mnom u auto pa u kuću Stanoja Begova, u aps. Nit ja pitam zbog čega niti oni pričaju. A nemam što ni pitati e mi je sve jasno. Tada je bilo ko te je imao imalo moći mogao utamničiti svakojega ko je nije imao. A tu smo se tučili, što bi rekli učeni, ''tet a tet''. Oni su je imali na pretek, a ja ni ofićak, da rečem ni zeru. Prosti jadi što jedva imaše što da se izije, no neprosti što se nemaše gram moći. (Sad mi dođe na um misao onoga Brđanina. Pitali ga, ako bi ga kad zapalo, što bi od svega na svijetu izabrao, a on rekao. ''Da imam skoposti kao što nemam, ovi je ne bi imali kao što je imaju!'' Oće reći da je

92

skopost nešto jače od moći. O, ne bi umio!? Svejedno, pomogao mu Bog, kako mi je metnuo melem na ranu. No ako toga Brđanina nije zapadalo, jes drugojega, ma ti božju vjeru, što nije nikad nikojega njegovoga od kad je kokot zapojao. Odležim dva dana, dubeći u nečesovome kao nužniku od tvrdoga materijala. Kad bih čučnuo udario bih donjom polom leđa u zid a koljenima u vrata. Takvo je tu bilo prostranstvo. Tek tada sam povjerovao u ono da je čovjeku najteže kad se pohvata sam sa sobom, nasamo... Po jednom na dan mi probačuju hranu, ako se to tako može krstiti, kroz jednu šuplju na vratima, koja imaše i zaklop, u nečesovoj porciji od aluminija. (Samo kroz tu šuplju koja se otklapa i zaklapa s njine bande znao sam je li dan ili noć. A to nikad nikome nije svejedno, najmanje tamničaru.) Dođe treći dan i mene izvedu na viđelo. Zabliješćeše mi oči, za uru nijesam vidio nikoga oko mene. Odmah me jedan neviđeni poperi na jednu nisku karigu, svu od čoje, pa nekako vas upadoh u nju. Od te mekote mi se zar i prvrnu vid.

93

A tada sam imao koga i viđeti. S jedne bande ja sam, sinji kukavac, a s druge četvorica. I to kakva! Malo desno Šoća Jokov, kojemu ni majka nije znala ko je i što je, (jedino jes čiji je), je li načelnik Ozne, glavni išljednik Udbe ili opet načelnik Kosa. Samo mu glava viri i crne kožne kabanice. Do Šoće a k sredini, nečesov mlađi činovnik s brkovima (koje ne bi grđe pristajale makanji) i kožnijama tiracima preko prsi. Imaše i kožnu čantu a držaše lapis i malu teku u bijelijama rukama. Malo lijevo a isto k s redini, niko drugi do sekretar Komiteta Partije, glavom i bradom (a obrijan) drug Marko. Malo ka nasmijan. Ulijevo a više k ćošku, Moćo Dakov, član istoga Komiteta i iste Partije, s crnom lakovanom muškom tašnom na krilu. Diže se Brko. Izvadi kutiju duvana. (Bješe, čini mi se, dvaš duža od onija te puši prosti svijet.) I pruži je k meni. Pridrža tako ruku, rekao bih azar svojno, kao da ne štedi duvan više no da nije njegov. (A možda i nije.) Ja malo postoj i poćuti, a postoj i on bez riječi. Onda podiže ruku, primače je k meni, pa je

94

zeru a naglo spušti pa diže, kao da je htio reći: ''Na!'' Ja opet ništa. ''Uzmi, druže Novelja, zapali cigar duvana! Ne ustručaji se!'' – prispiča. ''Fala, ne pušim!'' – rekoh i malo zanijeh glavu na bandu, što ne bi pravo nijednome od njih četvorice. ''Kako ne pušiš?'' – pita isti. – ''A pušio si do prije tri dana''! Vidim zlu priliku, e sam se s onijem te mi se omaklo ''ne pušim'' izio za jezik... Kontao sam i ranije da s ovakvijama nema varakanja e o meni (i mome drugu) znaju više od mene (i njega) samoga. ''Tačno vam je to, pušio sam, no sam prestao. Da malo počinem od kašlja...'' ''Zapali! Zapali slobodno! Od ovoga se ne kašlje.'' ''Ma se kija!'' – ćah da rečem, no se sjetih e ovo nije heka naročita prilika za šalu – a rekoh: ''Fala, ne bi mi činjelo dobro... Oću malo da očistim pluća...'' ''A da malo očistiš dušu, ne bi bilo zgorega...'' – upade u razgovor sami drug Marko.

95

(Prvo što mi pade na um je to – od koga je on mogao naučiti da postoji duša. No, majčin sine, ti ga to pitaj!) ''Tun nema pomoći. Moja duša je tako crna da se ne može ničim očistiti. To sredstvo još nije pronađeno'' – rekoh, sve u nadi ne bi li mi laknulo... ''Pošto ne pušiš, a piće 'gostima' ne služimo, da mi, druže Novelja, pređemo na stvar...'' – reče Brko, pišući lapisom nešto kroz vazduh. ''Znaš li ti, druže Novelja, što si učinio?'' – pita me Šoća, po svoj prilici zadužen za pitanja od kojija sve zavisi, a naročito odgovor. ''Znam, druže načelniče'' – probah da potrefim, a on odma pripita: ''Po svoj prilici znaš dosta, dok si me tako oslovio... Što si to učinio, reči?!'' ''Zaždio svijeću.'' ''Viđi viđi Novelje!... I njemu nekad svine. A kakvu svijeću? Viđu nema šale no moram sve kako je bilo. ''Voštanu...'' – rekoh, svjestan e će da me meče taman kao vosak. ''A nu, viđi, jesi li još što učinio do zapalio svijeću?! Da se nijesi možda i prekrstio?''

96

''Auuu!'' – (dođe mi da rečem: 'Anđio sa mnom i časni krs!' No se predomislih) – ''Kami mi u pamet, druže načelniče, rano li sam počeo da matufim... Bog zna, da rečem, ko zna koji mi je ovo put da zbog jedne stvari dvaš pogriješim. Prvom, sva je prilika, kad sam se prekrstio i drugom, kad sam to zaboravio!'' ''A sad ćeš ti, druže Novelja'' – uloži isti – ''otvoreno, bez uvijanja, od riječi do riječi, a potanko da kažeš ođe nama... prvo, okle tebi...?'' ''...Vosak... za svijeću?'' – prekidoh ga. – ''Vi, čini mi se, znate e ja držim malo čela. Pešes dubina... Med prodam da se pripomožemo oko rane, a vosak mi služi za domaće potrebe. Svijeću sam načinio od pedeka voska i pede špaga... Špag sam uvaljao u vosak pomeđu dvije štičice i potlje britvom kosturom porubio svijeću, da izgleda kao kupovna. A onaj fitilj zeru izvukao da se može užditi...'' Malo zastanem neće li me još ko što pitati, a oni ćute, gledajući čas u mene a čas pomeđu sebe, i ne prekidaju me... – ''Tu svijeću te sam načinio svojijama rukama'' – nastavljam priču – ''uždio sam za dušu kuma Milije Gajova, koji je, dok je bio živ'' – (ovo je ona moja čuvena bistrina) – ''isto uždio svijeću mojemu đedu Vukajlu, pošto je umro...

97

(Od Vukajla sam i naučio kako se načinja i zažiže svijeća, pošto sam oca jedva zapamtio.)'' ''Ne pitamo te okle ti vosak, druže Novelja, to znamo... i nemaš pešes dubina, kako veliš, no devet. U četvrtak, sedamajestoga ovoga su te čuli đe zboriš: 'Uj, blaga! Uj, blaga!' Tada si od jednoga roja potonji put načinio dva... Sad imaš devet matica u devet dubina... (A znamo da si imao i kubure sa šticom... Ono nešto oko zadružnoga doma.) A ni ono za med, e ga tobož cijeloga prodaš, nije istina. No umiješ, i za to smo čuli, kanuti kap meda đetetu u vareniku...'' Ćah da rečem e ''ima ljudi čiji je znak 'čela na kapi''', no se lecnuh. ''A što je kap meda?! To je kao ništa... Kaplja meda ne bi bila tolika da je možeš na vakat presjeći'' – rekoh, da nešto rečem. ''A ne znaš, druže Novelja'' – nadade opet Brko – koliko u jednoj kaplji meda ima vitamina, minerala i kalorija... Da nije ničega do samoga propolisa...'' ''Nijesam znao'' – velju mu ja – ''da u tako malo stane toliko mnogo...'' ''A i ženi Đevani umiješ pridržati užicu dok je ne oliže od meda. Nekojega Zagarčanina si prije tri neđelje gozbio varenom medovinom'' –

98

dosoli Moćo, premećući tašnu s koljena na koljeno. ''Imaj na umu s kim zboriš!'' – sjetuje me načelnik Šoća. ''I za vosak si se pobrkao, druže Novelja. Ne ostaje ti vas za domaće potrebe, no ga prodaješ po selu, ili darivaš... Zapamti, ako činiš ovo prvo, manja ti je krivica, a ako ga daruješ, tijem agituješ za nešto za što smo vjerovali da je prošlost. To ćemo lako utvrditi. No, o tome ćemo potlje...'' ''Tačno vam je ovo, druže načelniče, da po zeru meda ostavim za domaće potrebe. Ma ono o držanju užice, te spominje drug Moćo, nije sve baš onako, iako me s tijem jadi i učitelj Veliša... Maloprije nijesam rekao istinu, sad jesam. (I neću se više popravljati makar me koštalo.) A što se voska tiče, mogu vam se zakleti u obraz, koliko gođ ga imam'' – (viđu e sam ionako tršeni rob) – ''da ga ne prodajem, niti sam ikad od njega dinara uzeo. No ga đekome darujem toliko da može uviti svijeću pošto prvo ovošta špag, i užditi je za nečiju dušu ili za slavu...'' ''E sad smo stigli đe smo krenuli!'' – prosto se obradova načelnik Šoća. – ''Ne pitamo te, druže Novelja, okle ti vosak i svijeća, to ti opet velimo... No okle ti ideja'' – pa reče slovo po

99

slovo – ''i d e j a, da pališ svijeću za dušu pokojnika?'' ''Komat je živija koji izgoreše za svijećom'' – pomislih, no ne pisnuh. ''Je li ti poznato, druže Novelja,'' – ubači se opet u išljeđenje Moćo Dakov – ''koliko zajednicu košta borba za iskorjenjivanje ostataka mračne prošlosti iz vremena trule Jugoslavije... te čišćenje i trijebljenje vjerske zaostalosti naroda...? Danas u vrijeme procvata marksizma, lenjinizma, komunizma, internacionalizma... ima i takvija koji pale svijeće!... I tako potkopavaju temeljne vrijednosti naše Revolucije. Kad ćete jednom ti i tvoj drug da shvatite da nema Boga, nema Isusa Hrista, nema Svetoga Vasilije velikoga vašega i Ostroškoga, nema duhovnoga zagrobnoga života... Ima samo tjelesnoga, materijalnoga... Postoji Darvin, evolucija, revolucija, dijalektički materijalizam, besklasno društvo...'' Malo sam zapamtio, a slabo i shvatio, ma mi se čini e je još spominjao ''komunistički manifest'', ''treću internacionalu'', ''odumiranje države'', ''unutrašnjega neprijatelja svija boja samoupravnoga socijalizma našija boja'', i Bog te pita što još, sve same krupne riječi!...

100

A ovo sam tačno zapamtio kako se sičija: ''Okle se nakotilo ovoliko unutrašnjega neprijatelja, anđeli s njim?! Na svakojega patriotu dođu najmanje po trojica!'' Ja se uljegao. Čini mi se nikad nijesam bio manji. (Ni kad me Raduša bačila na baštini...) Nekako mi se zavezale, iako se od mene te prilike dosta tražilo i da slušam. Kontam, ovo im je kao vježba. Ako nije, kakav je to ''masovik'' koji drži govor samo pred jednijem?! I to kakvijem?! Kamenijem, da kamenijim ne može. Spremaju se oni za iljade... A onda opet uze riječ i stvar u svoje ruke načelnik: ''Znaš li ti, druže Novelja...'' (zejsto se toga dana nadrugovasmo za godinu) – ''da rasturanjem neprijateljskoga nenarodnoga propagandnoga materijala'' – (ne reče ''voska'') – ''i mračnom agitacijom'' – (reče ''paljenjem svijeća'') – ''podrivaš temelje naše revolucije. Je li ti poznato da zbog pokušaja rušenja državnoga i društvenboga uređenja i ustavnoga poretka'' – (ovo sam dobro zapamtio) – ''možeš biti osuđen na dvades godina teške robije?!''

101

Pruži mi se prilika kao nikad dosad od kad znam za sebe da pokažem kako i ja imam muda posobom i dođe mi na vr jezika da rečem: ''E pa, drugovi, da se nagodimo: da ja iz ovija stopa idem na dvades godina teške robije, a da vi obalite to državno i društveno uređenje i ustavni poredak...'' – No se uđavola sjetih e mi je taman prije devet neđelja nastao sin, pa mi ulježe šušak u šupak, te ja omekšah: ''A ja sam, drugovi, kami vi, samo uždio svijeću, koju sam dugovao (i nijesam jedva čekao da je vrnem!) I ništa drugo, jadni ne bili, nije izgorelo do nje same... I to nije trajao plam više od ure, kolika je bila.'' – Ne rekoh: ''A nečija gori do zore.'' Ne bi mi prvi put da izijem što se ne ije. Ma ga neka. Tun je išljeđenje prekinuto. Sud me je osudio na dvije godine robije. Izdržao sam jednu i nešto malo. (U to vele zbog ''dobroga vladanja'', što je grđe no da sam se oneredio na samoga sebe.) Kad sam ižljegao iz tamnice sjetio sam se onoga: ''Svaka robija je nečesova vrsta škole.'' (Naročito za onoga ko je malo ima.)

102

Sad živim u selu Duboka Gomila kao lični penzioner i ateista. A oni išljednici, načelnici, tužioci i sudije (doušnike i prosočitelje mi je betno i da spominjem) te su me onda poćerali na robiju, danas užižu svijeće!... Ne samo za dušu pokojnika no i za slavu i za Božić i za Dan mrtvija i za Preobraženje... I da se ne preobraze! Samo kad bi me ti isti preobrnuti ubijetili u što oni vjeruju, oprostio bih im onu godinu i nešto robije.

I SLOBODA JE ZA LJUDE

- Ko kuca na kapiju?

103

- Ja - A ko ste vi? - Prvo mi kažite je li to Kazneno-popravni

zavod? Ka Pe Ze? - Jes'. A ja sam stražar Zavoda. Sad kažite

ko ste? - Ja sam građanin ove zemlje. Osuđen

pravosnažnom presudom na izdržavanje kazne od tri godine.

- Pa, što tražite ovdje? - Došao sam da izvršim građansku dužnost

i zakonsku obavezu – da izdržim kaznu. Ako ne vjerujete, evo mi presuda u rukama...

- I vi hoćete u zatvor preko reda?! - Zašto preko reda?! Došao sam redovnim

putem. Ne želim da čekam zatvor, ako zatvor čeka mene.

- Ne, gospodine osuđeni! Ne možete preko reda. Znate li da sedam hiljada pravosnažno osuđenih čeka na red za izdržavanje zatvorske kazne!?

- Molim vas da me primite. Ako treba, spreman sam da se nagodimo...

- Hoćete reći, sremni ste i na mito, samo da vas primimo u zatvor... Da nijeste možda zbog toga i osuđeni, pa hoćete preko reda?

104

- Ne. Ja sam htio preko reda samo da se obogatim.

- Samo to!? I što žurite u zatvor? Da vam nije dojadila sloboda?!

- Skoro da ste me pogodili u damar... Hoću da što prije odležim, da bih odma' nastavio posao.

- A da nijeste mnogo radili, pa sad hoćete malo da odležite?

- Ni jedno ni drugo. Živio sam na slobodi, a sad hoću da robijam, jer mi je tako suđeno.

- Ne može! Primamo samo hitne slučajeve! Stražar iz treće smjene bi rekao: ''Napolje iz zatvora!'' Kad malo popije kaže: ''Marš napolje iz zatvora!''

- Molim, puštite me samo da uđem... Da pokušam da dođem do upravnika... Možda bih se sa njim nagodio...

- Do upravnika ne možete doći ni da imate preporuku ministra pravde. A ja sam ovlašćen da primam samo hitne slučajeve!

- Ako me ne puštite, stupiću u štrajk glađu. Čak ću se i zaključati napolju, da mi niko ne može prići! Dajem vam sedam dana da ispunite moj zahtjev. Poslije tog roka neću u zatvor, pa sve da me molite...

105

- Samo mi još jednom kažite što toliko čeznete za robijom?

- Pa, valjda znate za ono - i zatvor je za ljude!

- Kako ne bih znao. A sad vi, lijepo idite nazad kući, svojoj ženi i djeci. Jer, i sloboda je za ljude.

106

SIROTINJA

107

Samotnjak, inokosnik i pustinjak Nemanja Sirotanović bio je beskućnik. Kačket mu je, kao nekad proleteru, bio jedini krov nad glavom. A krov je temelj života. Visok, suvonjav, mršav, koščat. Bistar kao Zaratustra. Misao, riječ i besjeda mu natrunjeni filozofijom izvornog narodnog duha. Ovako je besjedio, no nije svaka riječ zapisana. Ako je, jedva, i svaka druga:

''Dvije dileme muče čovječanstvo. Jedna, kako ne umrijeti od gladi i druga, kako jesti a mršaviti. A glad je, poput života, masovna pojava.

Glad je, prije kuge, rata i smrti, prvi konjanik apokalipse. Glad je proizvod sirotinje, a sirotinja je posljedica gladi. Tako se pravi krug, a ne zna se što je prvo počelo.

Ko je kriv za postojanje bijede, gladi, nemaštine, manjkamenta, materijalnih i socijalnih razlika među ljudima i narodima svijeta? – pitao se. - Ima odgovor, ali se taji. Sirotinja! Sirotinja je kriva za sve! Da nije nje, ne bi bilo tog najvećeg poroka čovječanstva.

Bogati imaju, jer svak ima pravo da ima. I to je prirodno, napredno i neotuđivo. Sirotinja nema, iako niko nema pravo da nema. Kao da se drži pravila: Ima da nema! Ili: Nema da ima!

108

Odakle sirotinji pravo da nema?! Ko joj je dao to pravo?! Od koga ga je naslijedila?! Nijedan posjed nije tako sumnjiv kao nemaština. Kao sirotinja. Potonja je ura da se osnuje državna komisija za ispitivanje porijekla nemaštine. Nemaštinu treba zakonom proglasiti – jedinim otuđivim pravom! Niko nema pravo da nema! – moralo bi biti prvo načelo svih ustava, zakona i običaja svijeta. Uz kaznenu odredbu: Ko to prekrši – gubi druga prava.

Da bi se iskorijenili bijeda i glad, i bogati i siromašni, svak prema svojoj moći, dobroj volji i zadnjoj namjeri, treba nešto da učini. Od bogatih se traži da ne popuštaju sirotinji kad se ona odluči na otimačinu nemaštine, a od sirotinje, da omogući bogatima i debelilma, da koliko hoće, mršave na njen, a ne na svoj račun.

Tako više ni siromašni, a mršavi, ni bogati, a debeli neće odvajati od usta da bi preživjeli.''

Nemanja je umio i ovako da besjedi: ''Bogati su debeli, a debeli su puni sebe,

što se za mršave ne bi moglo reći, sem malčice i nakratko.

Ko nema, dao bi sve što ima, a ko ima – dao bi samo ono što nema.

109

Mi smo bez krova, a njima je – 'lova' do krova.

Sirotinjo, ne kucaj na vrata rijetkih a dobrih ljudi. Sama se otvaraju.

Iz ovih stopa bih otišao od kuće. Ali, nemam odakle da krenem.

Nijesam stekao ništa i to sam skupo platio. Ko ne ište ništa, dobije što traži. Što će išta onome koji nema ništa. (Tome

nema rašta ni dati svašta.) Glad se može sasjeći u korijenu, ako se

sirotinji zabrani da jede korijenje. Mršavi je živi primjer nestašice mesa:

Kost i koža! Kec na jedanaest je kad neko drži dijetu, a

nema što da jede. Debeli se ždere što ne može više da

pojede. A da ima ukusa, ne bi se ždrao. Svega ima sve manje. Ništa je neuništivo. Više mi nemamo no što oni imaju. Mi nemamo što da jedemo, zašto što oni

jedu govna. Ideal sirotinje je: Zajednički kazan na

švedskom stolu. Izvolite se poslužiti u narodnoj kuhinji.

Vlada časti.

110

Vlada je zabranila svaki štajk glađu, ali dok traje kriza, prema štrajkačima neće biti preduzimane nikakve mjere.

Vlada je narodnim kuhinjama obezbijedila dovoljne količine zaprške.''

Nemanja je umio i da zapjeva. Ostalo je zapamćeno ovo:

''Nije kriva tu zemljina teža, zakonu se fizike prkosi: prazna torba od svake je teža – punu torbu čovjek lako nosi.

Breme mi je teže od bremena. Vrijeme mi teže od vremena.

Breme mi je teže od vremena. Vrijeme mi teže od bremena.

Siromaha ne obara kap. Oslonjen je na prosjački štap.

Beskućnicima nije mjesto među nama. Njima je mjesto u svojim kućama.

Na kantaru božjem nije greška: Sirotinjo, i bogu si teška.

Sirotinjo, uboga – takva ti je uloga. Uboga ti uloga.''

RADNA SKELA

111

Aleksa je dobio ime po djedu, očevom ocu, koji se tako zvao. Svijet je ugledao u maloj trošnoj kući, spolja oblijepljenoj blatom, ili glibom, koje je bilo ''armirano'' slamom. Nije ni pošao u školu a zapazio je da je njegov kućerak unutra skromno a sa ukusom namješten, a da ga je ružilo lice, ispod kojeg se krilo vješto upleteno pruće, čija kora je na ćoškovima mjestimično provirivala. Tako se odmah znalo što će Aleksa biti kad odraste, što je bilo jasno još prije nego što je sio u školsku klupu.

''Biću zidar kuća, ali će mi prva briga biti njihovo lice'' – rekao je već u prvom osnovne.

Aleksa je rastao i učio brže od vršnjaka. Završio je osnovnu a onda i srednju, još građevinsku školu. Već od prvih plata i kredita kupio je blokove, opeku, ćeramidu, ciment... i ozidao lijepu dvosobnu kuću. Posebna briga mu je bila fasada. Uredio ju je u kockastom stilu, s čudnim kombinovanjem boja. A izumio je lako pokretnu skelu, koja se za razliku od glomaznih skalamerija, dizala i spuštala, pomoću konopca i čekrka, malim prstom. Fasada se odvajala od ostalih zgrada.

112

Aleksa je nastavio da uljepšava i tuđe fasade. Tako se samo po sebi osnovalo preduzeće s nazivom: RADNA SKELA ALEKSA. Oženio se, dobio sina, koji je brzo rastao i pošao očevim stopama. Dao mu je ime po šahisti Aljehinu. A kao pasioniranom enigmati, obožavao je premetaljke i palindrome, ALEKSADAR mu je upotpunio kockice koje nedostaju. Aleksandar je završio istu školu kao otac, a poslije je preuzeo firmu koja se sad zvala RADNA SKELA ALEKSANDAR, a posao se brzo udvostručio. Otvorio je poslovne jedinice u inostranstvu, a posao su počele da poručuju i mušterije iz arapskog i drugog svijeta koji piše i čita s desna na lijevo, jer je s obje strane pisalo: RADNA SKELA ALEKSANDAR – ALEKSANDAR RADNA SKELA!

113

NEKI DOBRI LJUDI

Na žuto osvijetljenom Trgu slobode u glavnom gradu radnik gradske čistoće, garava lica, osunčan, pristojno obučen, u žutoj sjaktećoj uniformi, sa lopatom i brezovom metlom u rukama, bolesno pedantno i požrtvovano čisti trotoare i skuplja opuške, upotrijebljene salvete, papirne maramice, papirne i plastične kese, folije od čokolade, prazne kutije cigareta, istrošene upaljače, omote od sladoleda i drvene špakne – držače sladoleda, ostatke korneta, kore od banane, promašene loto-listiće, propagandne papiriće, (ne)pročitane a pregledane dneve novine... Garavome prilazim i pokušavam da mu olakšam muke: ''To nijesu ljudi, no varvari, barbari, primitivci, da ne rečem ono što bi normalni rekao, stoka... Gdje im je kultura... jesu li išli u školu... jesu li išta naučili... jesu li pismeni, kakvi su im bili učitelji, profesori... Odakle su, bre, došli?... Imaju li domaćeg vaspitanja?... Na to će garavi: ''A, bre, Miko, nemoj da ih kudiš! To su neki mnogo dobri, uviđavni, da ne rečem, humani

114

ljudi. Da nema njih, ja ne bih imao hljeba da jedem.

115

PRST SUDBINE

Svako ima svoj prst sudbine. Palac je zapao nepismene, da se njime potpisuju. I autostopere da se pomoću njega premjeste iz jednog mjesta u drugo. Kašiprst, ili kažiput je zapao one koji znaju u kom pravcu valja ići, da bi se tamo i stiglo, i one koji znaju i umiju ili mogu da zaprijete, da ako ne bude kako oni hoće, drukčije neće valjati. Taj isti prst može prijetiti i onima koji su nešto ili negdje naumili, a nijesu pitali smiju li to i mogu li tamo... Kažiprst je zapao i vojnicima, ratnicima, lovcima, strijelcima... svakojakim ljubiteljima oružja, a naročito onog polukružnog metalnog oroza... Taj isti prst služi da se metne na čelo... no obično samo onda kad je za to kasno.

Srednji prst je zapao baksuzima, zlosrećnicima, golima, bosima, gladnima, žednima, beskućnicima, paćenicima, mučenicima... Vlada uvjerenje da je srednji prst zapao i cijelom narodu koji je odan jednom čovjjeku.

Domali je zapao poltronima, ulizicama, pomagačima, vjerenima i vjernima (i

116

nevjernima), udatim i oženjenim, vjerenicima i vjerenicama, da nose prstenje i dokazuju da su ono što nijesu.

Mali prst je pripao moćnima, jakima, silnima, vlastodršcima, sposobnima, tutorima, tiranima, diktatorima (''Ko kaže da sam diktator, odrubiću mu glavu.'') Svima ovima je pripao mali prst, zato što sve mogu, samo njime, sve mogu malim prstom. Ovima istima je zapala i (stisnuta) pesnica i (čvrsta) ruka. Jer, gdje mali prst ima veliku moć, tu je, uz njega obavezno i stisnuta pesnica. ''Čovjeku pružiš mali prst, a on hoće cijelu vaseljenu.'' ''Demokratija je kad diktator mrdne malim prstom, a podanik ni repom da mrdne.'' Ali, gdje to ima!? E, to nigdje nema, jer takav je prst sudbine.

117

KAO SPUĆENE

''Gun gun, gun gun, giju riju, giju riju...'' – čuje se glas gusala u nevelikoj prostoriji punoj šaltera i šalterskih činovnika, te redova penzionera i domaćica... pisama, paketa, čekovnih kartica, maraka... Visoki, povijeni i vremešni gospodin, dugih brkova i prstiju, sa minđušom o uhu, nečujnim pritiskom palca lijeve ruke prekida zvuk tradicionalno omiljenog instrumenta nacije i počinje da viče:

''Ja sam. E... Evo me ođe u poštu... Koliko?... Ostaću dvije ure, najmanje... Kako znam... Kako ne bih znao... Lako ti je znat... Nije gužva... no... O? No! Ove ođe rade ka' spućene!!! Ajd ćao!...''

Dok je ono ''o'' od ''ćao'' kao eho odlijezalo prostorijom punom ''naroda i birokratije'', nastala je utakmica ko će koga da nadjača. S one strane šaltera riječi bijesa i poneka ''umotana'', filovana psovka, a s ove alak i smijeh, koji se prostirao kroz napola otvorena vrata... Čak do samoposluge, u kojoj nije bilo nimalo manje zabavno nego u pošti...

118

119

NJENO PISMO (PROMPTNO)

Kreni odmah! U pidžami, neumiven, neobrijan, neočešljan, neokupan, nevezanih pertli, nezakopčanih pantalona, bez mašne i tašne, u papučama... vozom, brodom, kamionom, avionom, biciklom, trotinetom, traktorom, maratonom (obori rekord!), auto-stopom... ne časi ni časa, posljednjih sto metara trči kao Jusein Bolt... Ne obaziri se na vjetar, kišu, snijeg, tuču... Ne nosi ništa od alata, sem onoga što ti je bog dao... Odmah, odmah! Ne obaziri se ni na Mjesec ni na Sunce, Sunce moje! Moje prekrštne noge te čekaju raširenih ruku!...

120

121

ČOVJEK KOJI JE ODVAJAO OD USTA DA BI HRANIO PSE LUTALICE

Kao dječak sam imao osjećanje da se sudbina sa mnom poigrala što sam rođen na selu. Bio sam uvjeren da je to neka vrsta nepravde koja se nikad neće ispraviti. (Čak ni u slučaju da od mog sela postane grad.) Školski drugovi iz Grada su mi izgledali otmjenije, ljepše obučeni, u finijim bojama odjeće... podšišaniji, imali su modernije frizure... A tek cipele?! Razlika u ''gospodstvu'' se posebno ogledala u njihovim izglancanim cipelama i mojim ''polamaturantskim'' opancima, gumenjacima ili kakvim novim kaljačama. U Gradu mi je izgledalo sve ljepše, gospodskije, šarenije, zanimljivije... Taj, da rečem danas, kompleks manje vrijednosti, što sam rođen na selu, trajao je sve dok moji gradski drugovi iz razreda nijesu proputili kod mene na selo... A onda su počeli da mi otkrivaju ljepote sela: lugove, livade, igrališta, plotove, voćnjake, jata ptica na drveću, prostranstvo, travnata igrališta, boje prirode, miris sijena... Posebno ih je očaravao pas, u lijepoj, u plavo ofarbanoj kućici daščari, iako

122

pitom i ''dobroćudan'', vezan debelim lancem o široku kožnu ogrlicu... Bio je to pas čuvar, bez koga se ne može zamisliti nijedna seoska kuća. Zvali smo ga Tigar, po šarama i boji dlake kojom je bio ogrnut. Možda se za svakog psa može reći da je ''specijalan'', ali ja i danas tako mislim o Tigru. On se, za razliku od većine pasa, ''uzdržavao'' od lajanja na gosta koji prilazi kući, ako bi taj bio u mojem društvu. Brzo se upoznavao s nepoznatim i još brže ''sklapao prijateljstvo'', naročito ako bi s druge strane za to imao bilo kakav signal. To je pokazivao mahanjem repa u širokom luku, poskakivanjem i dugim stajanjem na zadnjim nogama. Različitost se naročito ogledala u tome što Tigar, danju, nije lajao na nepoznatog gosta koji prilazi kući, a, iz samo njemu znanih razloga, lajao je kad gost odlazi od kuće! Po tome Tigar nije imao običnu pseću narav. Tigar je noću skoro neprekidno lajao, izazvan i najmanjim šumom, treperenjem lišća, bilo kakvom svjetlosnom promjenom... na žar od cigarete pa do pojave Mjeseca. Stojim iza toga, potpisujem, nije izmišljotina, Tigar je lajao i na Mjesec. I na vjetar, koji ne mora ni da fijuče.

123

Uz učenje i neke lakše poljske radove, bio sam zadužen da hranim i pojim Tigra. I da ga puštam s ''lanca'' da se poigra, istrči, i ''otmjeno'', obično negdje pri plotu, izvrši veliku nuždu. Dok sam ga hranio morao sam se strogo držati pravila: ''Psu se daje da jede samo ono što nije za čeljad''. No, kako se Tigar sve više družio sa mnom i ''uvlačio pod kožu'', ja sam često kršio to pravilo i davao mu i ono što bi i čeljade slatko pojelo. Ne sjećam se da sam zbog toga bio kažnjavan, ali se svaki put završavalo opomenom: ''Ti moraš da znaš, a to ste i učili, da je pas životinja!'' (Da, ''pas je uvijek životinja, a čovjek samo nekad''...) ''Pas je čovjekov najbolji prijatelj'' – uzvraćao sam narodnom izrekom. (No, ne pamtim da se iko ikad odvažio da doda: ''I obrnuto.'') Tigar je bio, po mojoj jedva površnoj obaviještenosti o rasama pasa, mješanac, kakvih je na selu najviše. Živio je duže od deset godina. Sjećam se događaja, kad sam u mrklu ponoć dolazio iz vojske na odsustvo, Tigar me sačekao u lugovima na kilometar od kuće, uz neopisivu igru radosti! Kad sam to, ispričao jednom starom susjedu, koji je važio za mudraca, i pitao:

124

''Odakle Tigar zna da ja u to doba dolazim iz Topčidera?!'' – rekao mi je: ''Ovo si ispričao meni, a ja neću nikome. Nemoj ni ti.'' I nijesam nikome dosad. Ovo što pišem, ne pričam. U nekim zrelijim, da rečem stvaralačkim godinama, zapisao sam, katren ili epigram: ''DJEČAK I PAS. Gledamo se u oči, ljepotom me plijeni. Da l' sam i ja njemu lijep k'o on meni?!'' Pa: ''Ko laje, živi kao pas.'' I: ''Ko ne laje, živi kao pudlica.'' ''Natpis na psećoj kućici: 'Ovdje sam ja gazda'.'' Još uvijek mi, ko zna otkad, stoji u radnoj svesci samo naslov priče, ili ideja: ''Čovjek koji je odvajao od usta da bi hranio pse lutalice.'' Kao, ozbiljna, topla, ''ljudska'' priča... Čovjek u avgustu u crnoj kabanici, crnom šeširu i s crnom mašnom o vratu, u gradskoj vrevi, okružen čoporom pasa lutalica, priča sa njima, izgovara im imena, tepa im, hrani ih... I posljednji sugrađanin ga je, blago rečeno, smatrao osobenjakom, da se ne kaže teža reč. Niko ga nikad nije vidio iz koje zgrade izlazi i u koju ulazi. Kao da niče iz zemlje. Samo je viđan u društvu sa psima lutalicama. Savremenik je i obožavalac ondašnje filmske zvijezde Brižit Bardo i srčani sljedbenik njenog ljudskog odnosa

125

prema životinjama. U priču kao ''glavni epizodist'' ulazi i Goran Paskaljević... Ovo sve kao... Ali, gdje je tu humor, gdje je tu satira... po čemu će me čitaoci prepoznati?.. Jedino: ''Mene ćete lako prepoznati – imam ožiljak na duši.'' Zato je od priče ostao samo naslov, koji ''nešto'' čeka. A možda je baš ovo ''ta'' priča?! Ima jedna zgoda o dva sovetska slikara iz vremena socrealizma. Ista generacija, jednak talenat isti motivi... Jedan se ''ubija od rubalja'', a drugi jedva preživljava. Pita slikar-sirotan: ''Kako to ne možeš da naslikaš koliko možeš da prodaš? Ja jednu još nijesam prodao...'' ''I ja, kao i ti naslikam trudbenika u gro planu, iza njega kombajn a u pozadini cio kolhoz... a pri dnu malu lijepu bijelu pudlicu.'' ''A što će ti pudlica?'' – pita sirotan. ''E pudlica je dosjetka. Takvu sliku ponudim upravitelju gosudarstvenog zavoda, a on je gleda... gleda... i pita isto: ''Što će tu pudlica? Pa to je simbol prevaziđene i trule buržoazije!'' Ja istog momenta uzmem pinjelo, ili što bi mi rekli kist, namočim boju i premažem pudlicu. I upravitelj istog momenta kupi sliku! Eto, čemu služi pudlica. Prošlo je više decenija no što ima prsta na jednoj ruci od vremena Tigra, a u mojoj porodici

126

usred velikog grada pojavio se novi pas, kako piše u pedigreu ''zlatni ret-river'', kojega je pratila veća dokumentacija o njegovim precima i porijeklu, no što je ima njegov gazda, a moj sin. ''Krštenog'' imena Malta, a s nadimkom Maza je nevjerovatnom brzinom i lakoćom uspostavila prijateljstvo sa mnom. Već drugog dana moje posjete ''Mazinoj kući'', donosila mi je papuče da obujem! I još samo ovo, što neću ispričati nikome, a hoću zapisati: Ukućani kažu da samo onda kad ja zvonim na interfonu, Maza već uzima jednu papuču i čeka iza vrata... I dodaju da kad neko drugi zvoni, Maza papuče i ne pogleda. Jer, svako na interfonu zvoni različito. A Maza to prepoznaje... E, pa sad pristojnost nalaže da ne pričam dalje...

127

MAGARAC SOLOMON

Brđanski težak i nadničar Mago Migov je cijeloga vijeka tovario na svoja tvrda pleća sve što se može nositi. I to ne sam no uz boleću pomoć i nuždenoga i nezaprešnoga. Vreću frometina ili šenice od kuće k mlinu Tamnik, a azar punu vreću brašna od mlina ka kući; tovar sijena, breme drva, naramak ovršine; balu pruća ili štice, deblo od duba, čamovu građu, kotur bodlijave žice, brava živoga; česovu makanju, đekad i vrdžopca ili bonu ženu, a od zaroka ili opklade, i kakvoga đuturuma ili gospodina s mašnom, tašnom i šeširom. E, a jednoga dana se u Magov obor stvori magare. Kao da je iz zemlje niklo. Mago prvo obiđe oko njega nekoliko puta da utvrdi ono što vidi, pa ode u susjedno selo, te njemu najbliže, a onda prođe cijelu nahiju. Ali od onoga čije je magare ni traga ni glasa. Magare se malo pomalo pripitomi. O njemu obisnu ne samo đeca no i velika čeljad. Nauče ga svakojemu marifetu: da mrda ušima po taktu, da njače kad mu se ne njače; da mava repom unakrsno; da se propinje na zadnje noge; da kleca bez preše i da radi ponešto što nije za

128

priču... da ispušta vazduh. Đeca ga nauče da ije pucaka, čibuka, koromana, cukra u kocke, rahat lokuma; da pije boze, kabeze ili piva... A od đavola su mu davali varenike i bijeloga luka... e se, vele, iza toga ispušta vazduh, zamalo uz melodičnu a jaku zvučnost! I za sve jade, naviknu ga na žvakaću gumu, ma ga, začudo, ne nauče da pravi balone, e magare izbačuje i ubačuje vazduh kroz nos, pošto nikad ne boluje od nazeba. Jednom prilikom se Magov, već pravi magarac zateče pomeđu dva plasta sijena. Nalježe Lado Tajov, brđanski mudrac, i reče: ''Lipsaće. Nema mu spasa.'' ''Kako znaš?'' – pitali seljani. A on odgovorio: ''Nečesov francuski filozof, a još sholastičar, da ne mudrujem što je to, smiješnoga imena i prezimena Žan Buridan (jedno se s drugijem slikuje kao pjesma) rekao je ako se magarac nađe pomeđu dva plasta sijena, lipsaće od gladi, e neće znati na koji će prvo, koliko je pametan.'' No ovaj magarac, najprije radi toga što nije imao magarećega iskustva, kako se veli, još neukrutio magareću ćud, prvo pogledne u jedan

129

pa u drugi plast, prođe između oba pa pravo na đetelinu! I nabrova se onoga trolistoga cvijeta, do iza oba uva... Kad je to doznao, Lado je nađenuo magarcu ime Solomon. I to ne bez neke. Otada su seljani Lada zvali magarećim kumom, a magarca kršćenim imenom. Magarac Solomon je stasavao i rastao uz Maga i brigu cijele njegove famelje, ne bi li joj to vrnuo kad prispije da se jaše i tovari. Jednoga dana, uoči Veljija poklada, Mago natovari magarca s dvije punane vreće frometina, pa š njim k mlinu. Sjutri dan po prvome tovarenju, magarac, vele, zadući u planinu. Ugrabi noć da ga niko niti vidi niti čuje. Poslije su se javljali svjedoci kako su ga viđeli đe ide: jedni k Sađavcu, Markovini i Velestovu, drugi k Ponikvici i Sinjavini, teke na dvije suprotne strane. A treći su zborili kako magarac nije znao đe ide, pa ni oni nijesu umjeli reći. Drugi seoski mudrac je ovako vidio magareći nestanak: ''Magarac Solomon ne nosi tek onako to ime. Zadućio je u planinu, uz konat: Ljepši je život i na samštini pa i među vukovima, no da te cijeloga vijeka tovari i kuso i repato.''

130

Mago se dobro zamisli i krene da traži magarca tamo, kako je zborio, đe se može bolje skriti, a đe ga je teže naći. Nije to bilo onoga vakta kad se vatra prenosila, ne s koljena na koljeno, no s ugarka na ugarak, kad nije bilo ni ćibrika ni upaljača ni zalijek, do truda i ognjila, to jest kresiva. No je sve to davno doprlo do Brda, no ne i do Maga. Zato on uveče zapreće u pepeo najveći komad žara koji se do jutra smanji na žišku, crvenu kao kukurijek, i od nje ''na lijepu'' načini veliki oganj. Mago porani zorom. Napuni fenjer gazom i ode u potragu za magarcem, s upaljenijem fenjerom po danu. Fitilj uvije na malo da plamen jedva čkilji, kako bi za dana trošio što manje svijetla. Negđe taman kad je pala noć, Mago sretne nečesovoga namjernika s neupaljenijem cigarom duvana među zubima. I u trenu kad je ovaj uždio cigar, fenjer se utulio, e nije bilo više gaza. Mago produži da traži magarca s utuljenijem fenjerom po mrčavi i neviđelici, na još zaludnjiji način. A onaj namjernik ode svojijem putem, održavajući vatru paljenjem cigara na cigar. Kad se Mago vrnuo doma bez magarca, zatekao je utuljeni oganj i ladni upret. Ali, kao

131

kad se oće, nalježe onaj isti namjernik, s upaljenijem cigarom i vrne mu vatru. Pomoću kartica, labudine, kočanjine, tankija suvaraka, malija čamovija štičica, koje se čuvaju zalijek, do debelija cerovija ćepanica... Mago reče namjerniku kako je čuo od Lada e su tako vatru prenosili stari Grci ili Jelini u Eladi, a ovaj produži svojijem putem uz riječi: ''Prijatelju, vatru sam ti vrnuo, a sad ti dugujem samo rakiju.'' A Mago ga isprati: ''A ja tebi, prijatelju, da rečem, ako nijesi znao, a prilikom, nijesi... Ni vatra ni rakija se ne mogu dugovati ako imaju mjeru. E su i jedno i drugo svačije dobro. Zato putuj mirno, kao da sam ja tebi ostao dužan.'' No da se vrnemo priči o magarcu Solomonu. Čekao Mago magarca, neko učeni je zborio, kao ''Penelopa Odiseja''. Prokćelo mu se da tovari drugoga, a ne samo drugi njega. Prolazili dani, neđelje, mjeseci, a od magarca ni traga. Pošto je Mago izgubio svaku nadu, od golemoga straha da je vuk izio magarca, kako bi se reklo i u bukvalnome smislu, on mu lijepo

132

nađe zamjenu. Nalježe nečesov Ciganin s konjem, kojega je toliko hvalio da Mago nije odolio a da ga ne kupi. I to uz dva uslova: Magovoga da ga ne plati skupo i Ciganinovoga da konju ne gleda u zube. Sjutri dan pošto je Mago dobavio konja, magarac Solomon se vrnuo iz planine. Zapazio to prvi Lado pa rekao: ''Neka sam sramotan, ako magarac Solomon nije više insan no ajvan.'' A pošto se dobro raželio magarca, Mago je pred trides druga u kafani ''Lug'' dao riječ: ''Ljudi! Nema pod Kapom toga kantara po kome moj magarac nije pametniji od mene. I nezvao se ja imenom, ako ću ga ikad tovariti, kad je tako avizan.'' Tako je magarac Solomon ostatak života proveo kao živa igračka ne samo đece no i velje čeljadi, i kao osobito poštovani veliki kućni ljubimac.

133

BIJELA ZASTAVA Bijela zastava udara u temelje etike. Poklonike, uvažavaoce ili poštovaoce bijele zastave, kao sredstva za čuvanje života i opstanak, pravovjerni, moralisti, epski patetičari, etičari i patrioti smatraju otpadnicima, moralnim šljamom, kukavičkim ološem, etičkim monstrumima... Jer, istaći bijelu zastavu znači predati se, ostati bez slobode, postati rob. A zar ima išta važnije i vrednije od slobode?! I zar ima išta uzvišenije nego za slobodu dati život?! Uvažavaoci i poklonici bijele zastave su uvjereni da i od slobode ima nešto preče i važnije, a to je život! Jer, što ako te napadne triput, ili sto puta jači neprijatelj, da ne idemo dalje, recimo cijeli svijet, je li vrijedno pružati otpor po svaku cijenu i izginuti do posljednjeg za jedan, možda, sasvim apstraktni ideal!? Da li je bolje imati kuršumima izrešetanu ratnu nacionalnu zastavu (uz bezbroj mrtvih njenih nosilaca, stjegonoša, zastavnika, barjaktara...) ili sačuvanu, netaknutu, nedodirnutu bijelu zastavu, spasiteljicu života?! Kojoj zastavi je preče mjesto u nacionalnom

134

muzeju?! Sasvim je moguće da je jedno od ovo dvoje časnije, a drugo korisnije. Razdiran tom dilemom, moj iskošeni um, sklon mudrovanju, da ne kažem jaču riječ, filozofiranju, na poziv iz slobodarskog grada Kruševca, da smislim i pošaljem jednu sažetu, jezgrovitu, iščašenu, iskošenu misao, na temu ''spas'' – poslao sam na anonimni Konkurs Devetnaestog Međunarodnog festivala humora i satire ''Zlatna kaciga'', uz devetnaest drugih, i sljedeću misao (aforizam): Bijela zastava nam je spasila živote. Za nju se mora naći mjesto u nacionalnom muzeju. I, gle čuda! Ovaj aforizam je dobio Prvu nagradu – ''Zlatnu kacigu'', među hiljadu konkurentskih. Nije na ''slavodobitniku'' da govori o kompetentnosti žirija koji su činili Ljubodrag Stojadinović, Petar Lazić i Ivko Mihajlović, ali je autor nagrađenog aforizma dužan da tom Žiriju oda priznanje za duboko razumijevanje njegove etičke dileme! Kao melem na ranu mi je palo reagovanje jedhnog znamenitog filozofa: ''Kad pročita ovaj aforizam, koža da se čovjeku naježi.''

135

Nije suvišno dodati da sa ovim mojim svježim aforizmom veoma dobro korespondira, ili je u prisnoj korelaciji, moj davnašnji aforizam: ''Razum je pobijedio! Silu valja poštovati.'' (Nabijeđeni lektori su redom ispravljali na: ''Silu treba poštovati.'' Ne, tako nijesam mislio dok sam razrešavao tu dilemu. Upravo treba da stoji: ''Silu valja poštovati.'' Ne pridikovati, već konstatovati da od toga ne samo da ne može biti štete, već naprotiv, može imati koristi, ili dobiti.) Možda je upravo ovdje mjesto da se unese i jedna zgoda. Pošto su novine razglasile rezultate Konkursa za ''Zlatnu kacigu'' 2010, javio mi se jedan kolega po peru, znači aforist, satiričar i pitao: ''Što ima novo?'' Nema ništa – odgovorio sam. ''Lažeš da nema ništa novo'' – sa ovim ''lažeš'' htio je da bude ''intiman''... ''A to što si dobio 'Zlatnu kacigu'?!'' To nije ništa novo – uzvratio sam. ''Zlatnu kacigu'' sam dobio i prošle godine.

Da čitaoci ovog, kao eseja, ne ostanu ''uskraćeni'', evo tog lanjskog aforizma, na temu ''kriza'': ''Vlada je zabranila svaki štrajk glađu. Ali, dok traje kriza, prema štrajkačima neće biti preduzimane nikakve mjere.''

136

137

BILJEŠKA O PISCU Savo Martinović rođen je 26. januara 1935. godine u selu Begovine kod Danilovgrada. Objavio je knjige aforizama Ništa između (1991), Hazardni rječnik (1994), Puna kapa (2000), Mala glava puna kapa aforizmi za one koji rastu (2005), Pitamteja aforizmi od pitanja (2008); knjige epigrama Mrtvi uzao (1994) i Kocka je okrugla epigrami za one koji rastu (2005); romane od priča Saga o Sagu (1996) i Novela o Novelji (2000) o istoimenim mitskim likovima crnogorskog narodnog duha, kao i monokomediju Novelja ničiji (2006). Najnoviju knjigu Dijalog sa sobom epiforizmi (2011) napisao je u novom, dosad nepostojećem, književnom obliku, nekoj vrsti sinteze aforizma od pitanja i odgovora u formi epigrama. Koautor je Antologije crnogorskog aforizma Rijetke čestice (2006). Dobitnik je Nagrade za životno djelo Pavle Đonović, dvije Domanovićeve nagrade – za doprinos satiri i za najbolju satiričnu knjigu godine (Pitamteja), dvije Zlatne kacige za najbolje aforizme, Zlatne značke Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za nesebičan, predan i

138

dugotrajan rad i stvaralački doprinos u širenju kulture... Dobitnik je i više prvih, drugih i trećih nagrada za priče, aforizme, epigrame, a nekolike njegove knjige dobile su priznanje knjige godine. Zastupljen je u brojnim domaćim i stranim antologijama humora i satire. Prevođen je na ruski, engleski, poljski, italijanski i neke balkanske jezike. Član je Udruženja književnika Srbije, Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade, Udruženja humorista i satiričara Crne Gore i Beogradskog aforističarskog kruga. Živi u Beogradu.

139

NESKROMNA PRIČA...9 UŽIVANJE U ZUBOBOLJI...21 NEVOLJE SA BRATOM...25 DRVO...29 ČOVJEK IZ EPRUVETE...35 ŠAŠAVO ODJELJENJE...39 DVA U JEDAN...45 APEL...47 I SLOBODA JE ZA LJUDE...49 ČUVAR ZDRAVLJA...53 MONOTONIJA...59 BLAGOSLOV...65 NE CUKAJ U DRVO...67 STIMA OD DIMA...69 SEKS I SELO...75 NOVELJINE NEDUGE PRIČE (DA KRAĆE NE MOGU BITI)...81 KAKO JE GLOBAREVIĆ POSTAO POŠTENJAKOVIĆ...85 ŽIVI INKUBATOR...87 PRIČA O MEDU I VOSKU..91. I SLOBODA JE ZA LJUDE...103 SIROTINJA...107 RADNA SKELA...111 NEKI DOBRI LJUDI...113 PRST SUDBINE...115 KAO SPUĆENE...117 NJENO PISMO (PROMPTNO)...119

140

ČOVJEK KOJI JE ODVAJAO OD USTA DA BI HRANIO PSE LUTALICE...121 MAGARAC SOLOMON...127 BIJELA ZASTAVA...133 BILJEŠKA O PISCU...137

141

142

143

Savo Martinović “UŽIVANJE

U ZUBOBOLJI“

1. izdanje: Dhira Verlag, Gartenstrasse 34 870O, Küsnacht., Schweiz, http://dhirasbk.weebly.com

2012. – stranice

ISBN ISBN 978-3-905869- 46-0