Elementi ugovora

Da bi ugovor postao punovažan te proizvodio pravno dejstvo potrebno je da ispunjava

određene uslove. Kako bi se izbjegli nedostaci ugovora, koji nikome ne idu u korist, nastoji se

da sa ovim neophodnim elementima svi budu upoznati te se oni često pominju kako u

pravnoj teoriji tako i u pozitivnom pravu.

Elementi neophodni za punovažnost ugovora su:

Poslovna sposobnost strana ugovornica;

Poslovna sposobnost (engl. legal capacity, njem. Geschäftsfähigkeit) je svojstvo da se svojim

aktivitetom, dakle vlastitim očitovanjima volje, stječu prava i obveze. Poslovnu sposobnost

imaju fizičke i pravne osobe. Unutar poslovne sposobnosti fizičkih osoba postoje tri stupnja:

puna poslovna sposobnost, ograničena poslovna sposobnost i poslovna nesposobnost.

U našem pravu puna ili potpuna poslovna sposobnost stječe se s navršenom 18. godinom

života. Osobe koje su navršile 18 godina života nazivamo punoljetnim osobama. Punoljetna

osoba može sama sklapati pravne poslove, a pri njihovu sklapanju može se poslužiti

ugovornim zastupnikom (npr. odvjetnikom). Maloljetna osoba zaključenjem braka postaje

potpuno poslovno sposobna. Osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu, u

pravilu, same sklapati pravne poslove. Takvi pravni poslovi vrijede tek kad ih odobri njihov

zakonski zastupnik. Pravni posao koji sklapa osoba s ograničenom poslovnom sposobnošću

naziva se šepavi pravni posao (negotioum claudicans). Ograničeno su poslovno sposobne

samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne sposobnosti. Za

valjanost pravnih poslova koje sklapaju potrebno je odobrenje staratelja.

Maloljetnici s navršenih 15 godina života koji stupe u radni odnos mogu bez odobrenja

roditelja ili staratelja raspolagati svojom zaradom. Osobe koje su potpuno poslovno

nesposobne ne mogu sklapati pravne poslove. Za njih pravne poslove sklapaju njihovi

zakonski zastupnici. Potpuno su poslovno nesposobni, osim maloljetnika, i punoljetne osobe

koje su iz zakonom određenih razloga potpuno lišene poslovne sposobnosti (npr. duševne

bolesti).

Pravna osoba ima poslovnu sposobnost te kao takva može biti nositelj prava i obveza i ta

prava i obveze može samostalno stjecati i prenositi. Pravna osoba izražava svoju volju

ugovorom i statutom (statička volja) kao i preko svojih tijela (dinamička volja). Tijelo pravne

osobe ne može se poistovjećivati sa zastupnikom jer je radnja zastupnika njegova vlastita

radnja koju on poduzima u ime i za račun zastupanoga, dok je radnja tijela radnja same

pravne osobe.

Saglasnost volja strana ugovornica;

Saglasnost izjavljenih volja (podudaranje) je neophodan uslov za zaključenje ugovora, ali ne

mora biti dovoljan, potrebno je da je dozvoljen i moguć predmet, osnov i nekad ako je

potrebna posebna forma. Pregovori su priprema za stvaranje ugovora. To su sve radnje koje

prethode postizanju saglasnosti volja. Kada se postigne saglasnost volja o bitnim elementima

ugovora, možemo reći da je nastao ugovor. Pregovori ne obavezuju i svaka strana ih može

raskinuti kad hoće, jedino će odgovarati (za štetu nastalu vođenjem pregovora) ona strana

koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor ili je imala namjeru pa odustala bez

osnovanog razloga. Ugovor je zaključen onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da

prihvata ponudu.[1][2]

Osnov (kauza) ugovora;

Kauza u pravnom poslu predstavlja cilj, osnov, motiv, razlog obavezivanja ugovornih strana.

Npr. u ugovoru o prodaji razlog kupčeve obaveze, odn. razlog davanja novca prodavcu, je

prenos prava svojine na nekoj stvari sa prodavca na kupca, jednostavno rečeno: kupac daje

novac zato što dobija stvar. Možete sam pojam zapamtiti uz pomoć engl. reči -because – ili

-’cause-, što znači -zato što-, je l’ tako? U prethodnom primeru: zašto se kupac obavezuje, šta

je osnov njegove obaveze, koji je njegov motiv odn. razlog davanja novca? – zato što je za taj

novac dobio nešto. Vrlo jednostavno!

Postoje dve teorije o kauzi: subjektivna (kauza je psihološka kategorija, lični motiv

obavezivanja) i objektivna (kauza je ekonomski ekvivalent, imovinska komponenta kod

teretnih ugovora), ali se mi time baviti nećemo, čak ni ovo nije nephodno da se zapamti, al’

hajde da pomenem, da lekcija bude kompletnija:).

Svaki pravni posao mora imati kauzu, mora postojati razlog obavezivanja ugovornih strana,

odn. osnov pravnog posla, u suprotnom nema pravnog posla, odn. on se smatra ništavim.

Naravno, osnov pravnog posla mora biti u skladu sa javnim poretkom, prinudnim propisima i

dobrim običajima.

E sad, drugo je pitanje da li se u pravnom poslu vidi razlog obavezivanja ug. str. tj. da li je

kauza vidljiva ili ne. S’ tim u vezi postoje dve vrste pravnih poslova:

1. kauzalni (kod kojih je kauza, pretpostavljate, vidljiva) i

2. apstraktni (kod kojih kauza nije vidljiva, odn. ne vidi se izričito u samom pravnom poslu

razlog obavezivanja ug. str.).

1. Primer za prvu vrstu je, izmedju ostalog (ovi su pr. poslovi češći) ugovor o prodaji gde se

odmah vidi koji je osnov kupčeve i prodavčeve obaveze, ili kod ugovora o zakupu- iz ugovora

se vidi da zakupac plaća zato što koristi zakupodavčev prostor itd.

2. U drugom slučaju tipičan primer je menica. Onaj koji je izdaje daje korisniku određeni

novčani iznos koji je naveden u menici ali nije naveden i razlog davanja tog novca; možda je u

pitanju poklon, možda dug iz nekog ranijeg pravnog posla, možda naknada za neku usluga

itd, bitno je da ovde nije vidljiva kauza. Podrazumeva se da i kod apstraktnih pr. poslova

kauza ne sme biti nedopuštena, iako je, jasno, kod njih to teže utvrditi.

Predmet ugovora;

O predmetu ugovora, njegovom pojmu i postojanju uopšte vođene su duge teorijske

rasprave. Ono što je najprihvatljivije imajući u vidu rešenje Zakona o obligacionim odnosima

je da je predmet ugovora ujedno i predmet potraživanja koje ugovor rađa, dakle činidba

(prestacija) koju jedna strana duguje drugoj. U prilog ovome govori član 46. stav 1 ZOO:

"Ugovorna obaeza može se sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju"

Predmet ugovora mora ispunjavati određene uslove:

da bude određen ili odredljiv

da je moguć

da je dopušten

Određen/odrediv: ono što dužnik duguje trebalo bi biti određeno u pogledu vrste, količine,

kvaliteta, mesta, vremena i načina izvršenja. No, dovoljno je da se stranke saglase o tzv.

bitnim elementima ugovora, što zavisi u praksi od konkretnog ugovora koji se sklapa. Ostali

elementi ugovora mogu se dopuniti preko dispozitivnih zakonskih odredbi, za koje se

pretpostavlja da važe ukoliko stranke nisu drugačije odredile.

Predmet je odredljiv u slučaju kada ugovor sadrži podatke pomoću kojih se on može odrediti,

ili kad su ugovornici ostavili trećem licu da ga odredi. Ako treće lice ne može ili neće da

odredi predmet ugovor je ništav, jer ne može postojati bez predmeta.

Zahtev o određenosti ne poima se ipak kruto, već elastično. Ukoliko je identitet stvari koja je

predmet ugovora nesporan među ugovornicama, njegovo pogrešno označavanje ne škodi

postojanju ugovora (falsa demonstratio non nocet).

Moguć: ukoliko ispunjenje obaveze iz ugovora nije moguće ugovor je besmislen i

bespredmetan. Ovde se pre svega misli na nemogućnost ispunjenja koja postoji u trenutku

sklapanja ugovora, naknadna nemogućnost spada u drugu oblast regulisanja. Nemogućnost

se obično deli na objektivnu (činidba koju ne može da izvrši niko) i subjektivnu (dužnik u

konkretnom slučaju nije u mogućnosti da ispuni činidbu), a može se dalje deliti i na fizičku i

pravnu nemogućnost.

Objektivna nemogućnosti izaziva ništavost ugovora već u trenutku nastanka, a ukoliko je

nemoguć samo deo ostatak ostaje na snazi. Naknadna mogućnost ne utiče na ništavost

ugovora. Obaveza naknade štete poveriocu postoji u slučaju da je dužnika znao ili morao

znati da je predmet ugovora nemoguć (tzv. culpa in contrahendo), a ne postoji ukoliko nije

znao ili ukoliko je i poverilac znao za nju (culpacompensatio).

Subjektivna nemogućnost ne izaziva ništavost ugovora, jer je činidba nije apsolutno

nemoguća. U ovom slučaju je naknada štete jedina opcija koja stoji na raspolaganju

poveriocu.

Dopušten: predmet ugovora ne sme biti protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili

dobrim običajima. Zabranjeno je i ako se izvršenjem dopuštene radnje postiže zabranjeni cilj.

Određeni ugovori izričito su navedeni kao zabranjeni jer se češće javljaju u praksi. Ugovori sa

nedopuštenim predmetom jesu po pravilu ništavi, osim ako cilj prekršenog pravila upućuje

na neku drugu sankciju ili ako zakon propisuje nešto drugo.

Ugovorna forma (predstavlja neophodan element samo izuzetno).

Dakle kauza ugovora je jedan od bitnih elemenata i predstavlja uslov za punovažnost

ugovora. Kauza je ustvari ono zbog čega se dužnik ugovorno obavezuje, odnosno što ga je to

ponukalo ili podstaklo da stupi u ugovorni odnos. Ako bismo u nekoj mjeri banalizovali ovo

pitanje mogli bismo kauzu poistovjetiti sa ciljem sklapanja ugovora. Kauza daje mogućnost i

za jednu klasifikaciju ugovora, pa ih tako s obzirom na to da li se kauza vidi iz samog ugovora

ili ne možemo podijeliti na kauzalne i apstraktne. Apstraktni su oni ugovori kod kojih se u

samom ugovoru ne vidi osnov ali to ne znači da takvi ugovori nemaju osnov, jer da je tako

nebi bili punovažni, te nebi proizvodili pravno dejstvo.

Zakon o obligacionim odnosima govori jasno o dopuštenosti osnova, te kaže da:

Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov;

Osnov je nedopušten ako je suprotan prinudnim propisima ili moralu društva;

Pretpostavlja se da obaveza ima osnov iako on nije izražen.

Kod određene vrste ugovora osnov je uvijek isti. Govoreći kroz primjer možemo zaključiti da

je osnov svakog ugovora o poklonu želja poklonodavca da na svoj račun uveća imovinu

poklonoprimca.

Treba imati u vidu da osnov ugovora ne predstavlja pobudu koju je imao dužnik kad se

obavezao, nego samo svrhu - cilj. Pobuda iz koje je neka ugovorna strana stupila u ugovorni

odnos predstavlja motiv ugovora. Motiv predstavlja unutrašnju pobudu koja se samo

izuzetno može nalaziti u ugovoru i ne predstavlja bitan element ugovora za razliku od

osnova. Primjera radi ukoliko momak pokloni curi narukvicu, predmet tog ugovora o poklonu

biće davanje te narukvice (a ne sama narukvica jer je predmet obligacionog odnosa uvije

dare, facere ili non-facere), osnov ugovora biće njegova namjera da uveća njenu pokretnu

imovinu, a motvi tog ugovora može biti njegova želja da ona donese odluku i pristane na

njegovu prosidbu, pri čemu ona naravno ne mora znati za motiv da bi ugovor bio punovažan.

Reference

Zakon o obligacionim odnocima CG (“Službeni list CG” br. 47/08)

Obligaciono pravo opšti deo (Dr Jakov Radišić, Beograd 2008.)

Trgovinsko pravo (Dr Mirko S. Vasiljević, Beograd 2006.)

Obligaciono pravo sa poslovima prometa (Dr R. Đurović Dr M. Dragašević, Beograd 1980.)