ELIE WIESEL

NOS francuskoga preveo

Mate Maras

1

Zvali su ga Moe Podvornik, kao da u ivotu nije imao prezimena. Bio je za sve poslove u jednoj hasidskoj sinagogi. idovi u Sighetu tomu gradiu u Transilva-niji gdje sam proveo djetinjstvo jako su ga voljeli. Bio je vrlo siromaan i bijedno je ivio. Stanovnici moga gra-da, openito, ako su i pomagali siromahe, nisu ih voljeli. Moe Podvornik je bio iznimka. Nikomu nije dosaivao. Njegova nazonost nikomu nije smetala. Potpuno je ovla-dao umijeem da bude beznaajan, da postane nevidljiv.

Fiziki je bio nespretan poput klauna. Svojom stid-ljivou siroeta pobuivao je osmijeh. Volio sam nje-gove velike sanjarske oi, izgubljene u daljini. Malo je govorio. Pjevao je; zapravo pjevuio. Mrvice koje su se mogle uloviti govorile su o patnji boanstva, o prognan-stvu Providnosti koja e, prema Kabali, svoje osloboe-nje doekati u osloboenju ovjeka.

S njim sam se upoznao potkraj 1941. Imao sam go tovo trinaest godina. Bio sam duboko poboan. Po da nu sam uio Talmud, a nou sam trao u sinagogu da plaem nad unitenjem Hrama.

Jednog sam dana pitao oca da mi nae uitelja koji bi me mogao voditi u uenju Kabale.

Premlad si za to. Tek u tridesetoj godini, rekao je Majmonides, imamo pravo otisnuti se u svijet pun

Prvo poglavlje

Elie Wiesel

2

pogibli i misticizma. Najprije mora nauiti osnovne pred mete koje ti jednako valja razumjeti.

Moj otac je bio uen ovjek, nimalo sentimentalan. Nikakve srdanosti, ak ni u obitelji. Vie se bavio dru-gima nego svojima. idovska zajednica u Sighetu gajila je prema njemu veliko potovanje; esto su se s njim sa-vjetovali o javnim poslovima pa ak i o privatnim stva-rima. Bilo nas je etvero djece. Hilda, najstarija; zatim, Bea; ja sam bio trei, i sin jedinac; mezimica, Judita.

Moji su roditelji drali trgovinu. U njihovu poslu po magale su im Hilda i Bea. Moje mjesto je bilo u kui uenja, govorili su.

Nema u Sighetu kabalista ponavljao je otac.Htio je tu ideju istjerati iz moga duha. Ali uzalud.

Sm sam naao uitelja u osobi Moe Podvornika.Promatrao me je jednog dana dok sam se molio,

u sumrak. Zato plae kad se moli? upitao me je, kao

da me poznaje ve dugo vremena. Nita o tome ne znam odgovorio sam jako uz-

nemiren.To se pitanje nikada nije pojavilo u mojem duhu.

Plakao sam zbog toga zbog toga to je neto u meni potvrivalo potrebu da plaem. Nita vie nisam znao.

Zato sam se molio? udno pitanje. Zato sam i-vio? Zato sam disao?

Nita o tome ne znam rekao sam mu, jo vie uznemiren i zbunjen. Nita o tome ne znam.

Od toga dana esto sam ga viao. Objanjavao mi je s velikom upornosti da svako pitanje ima snagu koje vie nema u odgovoru

ovjek se uzdie k Bogu kroz pitanja koja mu po stavlja volio je ponavljati. Eto pravog razgovora.

NO

3

ovjek pita a Bog odgovara. Ali njegovi odgovori, njih ne razumijemo. Ne moemo ih razumjeti. Jer dolaze iz dubine due i u njoj ostaju do smrti. Pravi odgovori, Eliezer, njih e nai samo u sebi.

A zato se ti moli, Moe? upitao sam ga. Molim Boga koji je u meni da mi dade snage da

mu mogu postaviti prava pitanja.Tako smo se razgovarali gotovo svake veeri. Osta-

jali smo u sinagogi poto bi je svi vjernici napustili, sje dei u tami gdje je jo treperila svjetlost pokoje ne-dogorjele svijee.

Jedne veeri rekao sam mu koliko sam nesretan to u Sighetu ne mogu nai uitelja koji bi me uputio u Zo-har, u kabalistike knjige, u tajne idovske mistike. On se samilosno nasmijeio. Poslije duge tiine rekao mi je:

Postoje tisuu i jedna vrata da se ue u vrt mi-stine istine. Svako ljudsko bie ima svoja vrata. ovjek se ne smije prevariti i htjeti ui u vrt kroz vrata koja nisu njegova. To je opasno za onoga tko ulazi i za one koji se ondje ve nalaze.

I duge mi je sate govorio Moe Podvornik, sighet-ski ubogar, o jasnoama i tajnama Kabale. S njim sam zapoeo svoj obred upuivanja. Skupa smo itali po de-setke puta jednu te istu stranicu Zohara. Ne zato da bi-smo je nauili napamet, nego da iz nje izvuemo samu bit boanstva.

I tijekom tih veeri stjecao sam pouzdanje da e me Moe Podvornik sa sobom odvesti u vjenost, u ono vrijeme gdje pitanje i odgovor postaju JEDNO.

Potom su jednog dana protjerali iz Sigheta idove tu-ince. I Moe Podvornik je bio tuinac.

Elie Wiesel

4

Gorko su plakali dok su ih maarski andari utr-pavali u stone vagone. I mi smo plakali na odlaznom peronu. Vlak je ieznuo na obzoru; iza njega je ostao samo gust i prljav dim.

uo sam jednog idova kako iza mene kae, uzdi-ui:

to ete? Takav je ratPrognanici su brzo zaboravljeni. Nekoliko dana po-

slije njihova odlaska govorilo se da se nalaze u Galiciji gdje rade, da su ak zadovoljni svojom sudbinom.

Dani su prolazili. Tjedni, mjeseci. ivot se vratio u koloteinu. Miran i ohrabrujui vjetar puhao je u svim domovima. Trgovci su dobro poslovali, uenici su ivjeli sa svojim knjigama i djeca su se igrala na ulici.

Jednog dana, uavi u sinagogu, opazio sam kako u klupi blizu vrata sjedi Moe Podvornik.

Ispriao je priu o sebi i svojim sudruzima. Vlak s prognanicima preao je maarsku granicu i na polj-skom teritoriju preao u nadlenost Gestapoa. Ondje se zaustavio. idovi su se morali iskrcati i popeti se na kamione. Kamioni su se uputili prema nekoj umi. Na-tjerali su ih da siu. Natjerali su ih da iskopaju iroke rovove. Kad su oni zavrili svoj posao, pripadnici Ge-stapoa poeli su svoj. Bez strasti, bez mrnje, ubijali su svoje zatoenike. Svaki se morao pribliiti rupi i okrenu-ti zatiljak. Djecu su bacali u zrak i gaali ih iz strojnica. Bilo je to u galicijskoj umi, blizu Kolomaje. Kako se on, Moe Podvornik, uspio spasiti? udom. Bio je ranjen u nogu, mislili su da je mrtav

Danima i noima iao je od jedne idovske kue do druge i kazivao priu o Malki, djevojci koja je umirala tri dana, i priu o Tobiji, krojau, koji je molio da ga ubiju prije sinova

NO

5

Bio se promijenio, Moe. U njegovim se oima ni-je vie odraavala radost. Nije vie pjevao. Nije mi vie govorio o Bogu ili Kabali, nego samo o onome to je vidio. Ljudi nisu htjeli vjerovati u njegove prie, nisu ih eljeli ni sluati.

Pokuava nas navesti da se saalimo nad njego-vom sudbinom. Kakva mata

Ili pak: Jadnik, poludio je.A on je plakao: idovi, sluajte me. To je sve to elim. Nikakav

novac, nikakvo saaljenje. Nego da me ujete kriao je u sinagogi, izmeu sutonske i veernje molitve.

Ni ja mu nisam vjerovao. Sjedio sam esto u njego-vu drutvu, uveer poslije slube, i sluao njegove prie, stalno pokuavajui razumjeti njegovu tugu. Osjeao sam samo saaljenje prema njemu.

Misle da sam poludio mrmljao je, a suze, kao kapi voska, tekle su mu iz oiju.

Jednom sam mu postavio pitanje: Zato toliko eli da povjeruju u ono to govori?

Da sam na tvome mjestu, meni bi bilo svejedno vjeruju li ili ne

Zatvorio je oi, kao da eli pobjei vremenu: Ti ne razumije rekao je zdvojno. Ti ne

mo e razumjeti. Ja sam se spasio, udom. Uspio sam se ovamo vratiti. Odakle sam dobivao tu snagu? Htio sam se vratiti u Sighet da vam ispriam svoju smrt. Da se moete pripremiti dok jo ima vremena. ivot? Ja vie ne drim do ivota. Ja sam sm. Ali sam se htio vratiti, da vas upozorim. A evo: nitko me ne slua

Bilo je to potkraj 1942.ivot je potom opet postao uobiajen. Radio Lon-

Elie Wiesel

6

don, koji smo sluali svake veeri, javljao je radosne vi-jesti: svakidanje bombardiranje Njemake, Staljingrad, pripremanje druge fronte, a mi, idovi u Sighetu, oeki-vali smo bolje dane koji sada ne e vie kasniti.

Nastavio sam posveivati se svojem uenju. Po da-nu Talmud, po noi Kabala. Moj otac se bavio trgovi-nom i zajednicom. Moj djed je bio doao da s nama provede Novu godinu da bi mogao pribivati slubama slavnog rabina iz Borschea. Moja majka je poela sanja-riti kako je krajnje vrijeme da se nae prikladan momak za Hildu.

Tako je protekla godina 1943.

Proljee 1944. Sjajne vijesti s ruske fronte. Nije vie bilo nikakve sumnje u pogledu njemakog poraza. Bilo je to samo pitanje vremena; mjeseci ili tjedana, moda.

Drvee je bilo u cvatu. Bila je to godina kao tolike druge, sa svojim proljeem, sa zarukama, vjenanjima i roenjima.

Ljudi su govorili: Crvena armija napreduje divovskim koracima

Hitler ne e biti sposoban da nam nanese zlo, ak ako bude i htio

Da, sumnjali smo ak i u njegovu volju da nas istri-jebi.

Zar bi iao istrijebiti itav jedan narod? Istrijebiti puanstvo rasuto po tolikim zemljama? Tolike milijune ljudi! Kojim sredstvima? I to usred dvadesetog stoljea!

Tako je ljude zanimalo sve strategija, diplomacija, politika, cionizam samo ne njihova vlastita sudbina.

ak je i Moe Podvornik bio zautio. Bio je umo-ran od govorenja. Lutao je po sinagogi ili ulicama,

NO

7

obo renih oiju, pogrbljenih lea, izbjegavajui gledati u ljude.

U to je doba jo bilo mogue kupiti dozvole za emi griranje u Palestinu. Zatraio sam od oca da sve pro damo, da se svega rijeimo i otputujemo.

Ja sam prestar, sine odgovorio mi je. Prestar da zaponem nov ivot. Prestar da krenem od nitice u dalekoj zemlji

Radio Budimpeta je objavio da je faistika stran-ka preuzela vlast. Horty Mikls bio je prisiljen zatraiti od jednog voe stranke Nyilas da sastavi novu vladu.

To jo nije bilo dovoljno da nas uznemiri. uli smo da se govori o faistima, naravno, ali to je jo bio ap-straktan pojam. Bila je to samo promjena ministarskog kabineta.

Sutradan, jo jedna uznemirujua vijest: njemake su trupe, uz pristanak vlade, provalile na maarski te-ritorij.

Poela se buditi uznemirenost, tu i tamo. Jedan od naih prijatelja, Berkovitz, vrativi se iz prijestolnice, is-priao nam je:

idovi u Budimpeti ive u atmosferi straha i te-rora. Antisemi