2

ELISABETH NAUGHTON

IGRA SUDBINE

S engleskoga prevela

Lidija Milenkov Ečimović

Naslov izvornika

Elisabeth Naughton

Wait for Me

3

Za sve čitatelje, mlade i stare,

koji vjeruju u druge prilike.

4

Prvo poglavlje

ostoji mučenje, a postoji i ona čista agonija kada vam kliještima čupaju

nokte. Kate Alexander ovog je trena proživljavala ovo drugo. Ili joj se

barem tako činilo.

Stisnula je zube i pokušala razmišljati o bilo čemu drugome osim o

znoju koji joj oblijeva kožu, o stropu preblizu njezina lica, o tome da u

ovoj klaustrofobičnoj kutiji jedva može disati. Ništa nije pomoglo. Jedina

misao koja joj se vrtjela po glavi bila je ta da ako uskoro ne izađe odavde,

poludjet će i izvikati se na tehničara koji se nalazio iza stakla s njezine

lijeve strane.

»Još malo, Kate.«

Divota. Baš prekrasno. Upravo ono što je željela čuti. Znala je da se ne

smije micati – to bi joj samo produžilo patnju – ali ovaj je kratki test već

trajao puno duže nego što je trebao. Kog vraga rade tamo, priređuju

domjenak?

Strpljenje joj nikad nije bilo jača strana. Liječnici su joj rekli da je

upravo ta njezina nestrpljivost najvjerojatniji razlog zbog čega nije ostala

mrtva – nije joj se dalo čekati da svjetlo postane jače i odlučila se okrenuti

i vratiti jer je izgubila strpljenje. Kate nije bila previše uvjerena u to – nije

se sjećala nikakvog svjetla. Nije se sjećala ničega. Ali zahvaljujući

pouzdanom osoblju u bolnici Baylor University Medical Center u Dallasu,

njezina je »smrt« trajala tek devedeset sekundi. Devedeset sekundi koje su

joj zauvijek promijenile život.

Nije se sjećala prometne nezgode u kojoj se njezin elegantni Mercedes

pretvorio u hrpu zgnječenog metala. Nije se sjećala vozača drugog

automobila koji je odšetao odande dok je ona ležala na hladnom pločniku i

borila se za život. Nije se sjećala života prije nesreće, točka. Ali tog je dana

naučila vrlo važnu lekciju: za neke se stvari u životu vrijedi boriti.

Misli su joj odlutale do Jakea, njihove godišnjice braka i posebne večere

koju je planirala. Sedam godina... Nije joj se činilo kao sedam godina. U

mnogočemu, činilo joj se da ga jedva poznaje. Proteklih osamnaest mjeseci

P

5

prošlo je kao u nekoj izmaglici raznih testova i pretraga, navikavanja na

život u Houstonu, ponovnog upoznavanja s vlastitim suprugom i

prijateljima. Posljedica nesreće, rekao joj je, koju će zajedno prebroditi.

Osim što... Toliko je često odlazio na službena putovanja da se činilo kako

svo to ponovno upoznavanje ipak mora obaviti sama.

Željela je uzdahnuti, ali je znala da ne smije. Dobro, znači, posvećen je

svom poslu. Voli svoj posao. Mora mu se diviti zbog strastvenosti s kojom

se odnosi prema onome što radi. Pa što ako je njihov brak daleko od

savršenstva? Nitko nema savršeni brak. Ali ona je dobila drugu priliku.

Namjeravala ju je iskoristiti na najbolji mogući način.

Obuzela ju je nijema radost kada je stroj ponovno zazujao i stol na

kojem je ležala počeo se povlačiti iz tunela. Gotovo. Napokon. Dvadeset

minuta pakla. A na kraju ipak nije morala ni na koga vikati. Nasmiješi se

na tu pomisao.

Tehničar izroni iz prostorije s monitorima i raskopča remenje koje joj je

sputavalo glavu i ramena. »Nije loše. Kako se osjećaš?«

Kate se podigne u sjedeći položaj i protrlja dugačak ožiljak uz rub

vlasišta. »Kao sardina.«

Nasmijao se. »To mi ljudi često kažu. Moraš još malo pričekati dok

pregledamo snimke i uvjerimo se da smo snimili sve što nam treba.«

Kimnula je glavom jer je dobro poznavala postupak. Prošla je to već

nekoliko puta, a ovo nije posljednji.

Odjenula se i zaputila u čekaonicu gdje je s televizijskog zaslona

treperila nestvarna slika. Nekoliko se ljudi okupilo oko tri ekrana i

zagledalo u nešto što je sličilo na scenu iz neke ratne zone. Vatrene

buktinje i gusti dim, sirene, blještava svjetla. Ledeni su trnci straha

preletjeli Kateinom kožom dok je promatrala kako se na zaslonu smjenjuju

prestrašni prizori.

Kamera je zumirala olupinu zrakoplova. Preko cijelog dna ekrana

isticao se naslov »Izvanredna vijest.«

»Nesreća se dogodila oko deset sati i trideset pet minuta po pacifičkom

vremenu. Let broj 524 iz San Francisca za Houston srušio se odmah

nakon polijetanja. Svjedoci tvrde da se zrakoplov pretvorio u plamenu

6

buktinju samo nekoliko metara od piste. Službenici Nacionalnog

vijeća za sigurnost prometa1 izašli su na mjesto događaja, a službena je

istraga već u tijeku. Prema prvim izvješćima procjenjuje se da nema

preživjelih.«

Zrak joj zapne u plućima. Panično je posegnula za torbicom, jedna joj

naramenica spadne s ramena dok je kao sumanuta među raznoraznim

potvrdama i voćnim grickalicama tražila ceduljicu s porukom koju joj je

Jake bio ostavio. Poruku s podatcima o letu i hotelu u San Franciscu u

kojem će odsjesti dok traje konferencija.

»Kate? Je li sve u redu?«

Nije podigla glavu da vidi tko joj se obraća. Nije se mogla usredotočiti.

Torbica joj sklizne s ramena i padne na pod pokraj nogu, uz glasan zveket.

Pala je na koljena i panično kopala po sadržaju torbice, tražeći njegovu

poruku. To nije isti let. Ne može biti. Vjerojatno upravo ovog trenutka

slijeće u zračnu luku.

Smijat će se kad mu ispriča kako je istresla cijelu torbicu na pod u

klinici.

»Kate? Što ti je? Što trebaš?«

Kao kroz maglu, shvatila je da joj Gina, medicinska sestra, pokušava

pomoći. Suze su joj zamutile pogled. Odmahivala je glavom. »Ceduljicu.

Jakeovu ceduljicu. Moram je pronaći. Moram–«

»Naći ćemo je. Opusti se. Samo diši. Sigurna sam da je sve u redu.«

Duboko je udahnula, pa potom ispustila zrak iz pluća. Gina ima pravo.

Pretjeruje. Jake je dobro. Trepćući suznim očima, pogledom je pretražila

pod i napokon ugledala Jakeov nakošeni rukopis na komadiću papira tik

do svoje desne ruke. Prsti su joj drhtali dok ga je prinosila bliže da pročita

što na njemu piše.

Podatci o letu:

Odlazak: Houston – San Francisco, broj leta 1498

Povratak: San Francisco – Houston, broj leta 524

1 National Trasportation Safety Board

7

Papir joj sklizne iz ruke. Prostorija se zavrtjela oko nje. Okružila ju je

tama.

CT glave, slavljenička večera za koju je ranije kupovala namirnice,

posljednjih osamnaest mjeseci njezina života zakovitlalo joj se u mozgu i

pomiješalo s Gininim glasom, sada prigušenim, kao da je doziva iz velike

daljine. Samo je jedno imalo smisla. Samo je jedna misao ostala.

Život joj je upravo ponovno promijenio smjer. Ali ovog je puta smrt

pobijedila.

»Stvarno moraš nešto pojesti.« Mindy, Kateina prva susjeda, spustila je

šalicu vrućeg čaja na kuhinjski stol ispred Kate i sjela na stolac s njezine

desne strane.

Ni ne podigavši pogled, Kate je znala da je Mindyno pjegavo lice

ozbiljno i tužno. Ta je žena obožavala Jakea. Svi su ga obožavali. Nitko od

njihovih prijatelja nije znao za njegove nagle promjene raspoloženja. Ili za

to da je namjerno izbivao iz kuće. Ili da su se Kate i on svađali zbog

njegova posla. Ali ništa od toga sada nisu više ni trebali znati. Nitko ne

treba znati.

»Hvala.« Drhtavim prstima Kate ovije dlanove oko šalice, upijajući

njezinu toplinu. »Mislim da bih povratila dušu kad bih samo još jednom

osjetila miris kave.«

Kroz kuću joj je tog poslijepodneva i večeri protekla nezaustavljiva

rijeka prijatelja. Ovo je bio prvi trenutak tišine koji si je Kate priuštila. A

sada... Sada se pitala zašto ga je uopće priželjkivala.

»Čaj bi ti trebao pomoći da se opustiš«, reče Mindy, zabacivši crvenu

kosu preko ramena. »Dan je bio dug. A da pojedeš malo juhe?«

Kate odmahne glavom. Hrana joj je u ovom trenutku bila zadnja na

pameti. Želudac bi joj se okrenuo kad bi samo pokušala bilo što unijeti u

sebe. Odmahnuvši rukom, treptanjem je zaustavila suze koje su htjele

poteći. Neće im se ponovno predati. Ne sada. Sačuvat će ih za poslije, kada

ostane sama. U onoj velikoj spavaćoj sobi u kojoj se i previše naviknula

spavati sasvim sama.

8

»Nisam gladna.« Tišina je obavila sobu. Znala je da Mindy na to neće

gledati s odobravanjem, ali na umu je imala tisuću drugih stvari osim

hrane. »Bože dragi, Mindy. Toliko toga moram obaviti.«

Mindy joj dlanom prekrije ruku koja je počivala na stolu. »Imaš

vremena napretek za sve to.«

»Ne. Ako se odmah ne pobrinem za sve, prolupat ću.« Naslonila se

natrag na stolac. »Ne mogu ostati ovdje.«

»Moraš si dati vremena. Ne smiješ sada donositi nikakve nagle odluke.«

»Ne. Ova je kuća bila njegova ideja. Živjeti ovdje...« Oči joj se zaklope.

»On je donosio sve važne odluke u našem životu.«

»On ti je bio suprug, a ti si u posljednjih godinu i pol dana zbog nesreće

proživjela prave strahote. Naravno da je on donosio sve odluke. To je

logično, s obzirom na tvoju povijest bolesti.«

Njezina povijest bolesti. Gubitak pamćenja. Jakeu je to bio izgovor za

sve. Za to što je vodio njezine financije, pobrinuo se za to da nikada ne

bude sama i sam odabrao izdavača za kojeg je pisala kao vanjski suradnik.

Trebala je inzistirati na tome da je uključi u donošenje odluka. Trebala

je više sudjelovati u planovima za dan poput ovoga. Nije imala pojma ni

gdje bi potražila njegovu policu životnog osiguranja.

Želudac joj se zgrčio pa je progutala gorčinu koja joj je navrla u grlo.

Nagnuvši se naprijed, oslonila se laktovima na stol i položila glavu na ruke,

svjesna da mora pobjeći iz ove kuće što dalje može. Već je prije nekoliko

mjeseci osjetila potrebu da ode, ali joj se oduprla zbog Jakea. Jer je njegov

život bio ovdje... A sada... Sada više nije znala što bi mislila.

»Jake je bio taj koji je volio Houston. Ne ja.« U glavi joj je bubnjalo.

Večeras nije htjela uzeti nikakvu tabletu protiv boli. Ne dok joj je u glavi

ionako sve zamagljeno.

»Ovo je tvoj dom. Kate. Ne možeš samo tako otići. Jakeova obitelj je

ovdje.«

Patetičan smijeh provali s Kateinih usana. »On i njegov otac nisu

razgovarali duže od godine dana. Čovjek jedva da je znao da ima unuka.

To nije obitelj kakvu želim Reedu.« Vjerovala je da je nikakva obitelj bolja

od takve.

»Samo mi obećaj da nećeš donositi nikakve impulzivne odluke, molim

te.«

9

Zabrinute smeđe oči zurile su u Kateino lice. Mindy ne bi shvatila. Ne u

potpunosti. Ne bi mogla shvatiti da je taj osjećaj nepripadanja izjeda već

duže vrijeme. Da je proganja još od nesreće. A večeras nije zgodan

trenutak da joj to pokuša objasniti.

Kate stisne Mindy za ruku. »Naravno. Večeras jednostavno nisam u

stanju razmišljati.« Ustala je i odnijela nedirnutu šalicu čaja do sudopera.

»Moram prileći. Hvala ti na svemu što si danas učinila. Ne znam kako bih

to preživjela bez tebe.«

Mindy se podigne sa sjedala i položi obje ruke Kate na ramena. »Hoćeš

li noćas biti dobro? Reed gore već spava, ali mogu ga odvesti sebi doma

ako osjećaš da neko vrijeme trebaš biti sama.«

Kate pogleda prema stubama koje su iz kuhinje vodile na gornji kat gdje

je njezin četverogodišnji sin čvrsto spavao i odmahne glavom. Još mu nije

priopćila novost. Ne bi htjela da je čuje od susjeda. »Ne, ali hvala ti na

ponudi. Moram biti uz njega ako se probudi. Bit ćemo nas dvoje dobro.«

»Na mene možeš uvijek računati, Kate. Ne zaboravi to. Ako bilo što

zatrebaš, preko puta sam.«

»Hvala.« Kate se prisili na osmijeh koji nije odražavao njezine osjećaje.

Kratko je zagrlivši, Mindy se zaputi prema prednjem dijelu kuće. Kada

su se teška vrata od mahagonija zatvorila sa škljocajem, Kate se okrenula i

pogledom pretražila praznu kuću. Sama je. Potpuno sama. Nikakav

automobil neće se dovesti na kolni prilaz usred noći. Jake neće ući kroz ta

vrata i ispričavati se zbog još jedne propuštene večere. Neće mu vidjeti lice

niti ikada više osjetiti njegove ruke oko sebe. Nije važno što je bio loš

suprug. Bio je njezin suprug. A sada ga više nema. Od sada na dalje, ostali

su samo ona i Reed.

S drhtavih usana otpuhne dug uzdah. Nastojala je zatomiti bol koja ju je

ponovno htjela preplaviti. Premda se bližila ponoć, znala je da nema šanse

da utone u san, spokojan ili ne.

Ušla je u Jakeovu radnu sobu i laganim trljanjem potjerala hladnoću s

nadlaktica, a potom utonula u naslonjač za radnim stolom, dopuštajući da

joj bolno tijelo utone u meku kožnu presvlaku. Drhtavim prstima prešla je

po tamnoj površini stola ispred sebe, jedva je dodirujući.

Pogledom je preletjela po prostoriji. Visoka polica s knjigama krasila je

jedan dugačak zid. Stručna medicinska literatura popunjavala je police od

10

poda do stropa. Na kraćem krilu radnog stola u obliku slova L treptalo je

računalo. S fotografije nasuprot njoj smiješio se Reed obasjan ljetnim

suncem.

Jakeova soba, Jakeove stvari. Ovamo je rijetko zalazila jer je to bio

njegov privatni prostor. Obuzeo ju je neobičan osjećaj nelagode dok je

sjedila u njegovu stolcu.

Upalila je stolnu svjetiljku izrađenu u Tiffany stilu koja je stajala tik kraj

telefona i posegnula za stogom omotnica koji je stajao na uglu stola. Nešto

tako banalno kao pregledavanje pošte odvratilo joj je pozornost sa

zamornih sitnica kojima se tek treba pozabaviti i umirilo joj iskrzane

živce.

Računi, obnova pretplate na medicinski časopis, pismo u kojem ih

obavještavaju da su osvojili deset milijuna dolara na lutriji koju nisu igrali.

Bezvrijednu je poštu ubacila u koš za smeće pokraj svog koljena, Jakeovu

poslovnu poštu složila na jednu hrpu, a njihovu osobnu poštu na drugu.

Posegnula je za otvaračem omotnica u stalku za olovke, ali ga tamo nije

bilo. Otvorila je ladicu i rukom pretražila sadržaj, a zatim, ne našavši

otvarač, otvorila još jednu.

Pronašla ga je u dnu treće ladice, zajedno s još jednom neotvorenom

omotnicom. Kate odmahne glavom, a melankolija koja ju je obuzela samo

još više produbi njezinu tugu. Vjerojatno ih je Reed tu stavio. Uvijek je

dirao ono što nije smio. Jake se uvijek uzrujavao kada bi mu Reed

premještao stvari.

To sada više nikoga ne treba zabrinjavati. S ponovno probuđenom

tugom, otvorila je omotnicu i bacila pogled na račun koji joj se našao u

ruci. Začuđeno je izvila obrvu pročitavši svoje ime. Posegnula je za

omotnicom koju je upravo rastrgala. S vanjske je strane bila ispisana adresa

Jakeove ordinacije, ali se očito radilo o računu za njezin boravak u bolnici

nakon prometne nesreće. Saldo revolving kredita pokazivao je deset tisuća

dolara preostalog duga.

Jake joj je rekao da je njihovo osiguranje pokrilo sve troškove.

Pogledavši malo bolje, shvatila je da se zapravo uopće ne radi o računu

bolnice, već o računu doma za starije i nemoćne.

Dom za starije i nemoćne? To ne može biti točno. U bolnici je provela

nešto više od tjedan dana. Četiri dana u komi na odjelu za intenzivnu

11

njegu i još tri prije nego što su je premjestili u običnu sobu, a potom pet

dana na traumatološkom odjelu gdje se oporavljala od ozljeda.

Ponovno pogleda račun.

San Francisco.

Ne, ni to nije točno. Nesreća se dogodila u blizini Dallasa. Vraćala se

automobilom kući s konferencije geologa u Fort Worthu. Njezin je časopis

izvještavao o tom događaju. U San Franciscu nikada nije bila.

Ni razdoblje pružene usluge nije bilo točno. Protezalo se na više od

dvije godine.

Ruke su joj drhtale dok je račun spuštala na stol. Obuzela ju je zimica.

Zdravstveni kartoni. Jake je bio užasno pedantan u vezi sa svojim

kartonima.

Okrenula se na stolcu oko svoje osi prema ormariću s kartonima i

potražila onaj na kojem je njezino ime.

Ništa.

Otvorila je drugu ladicu. Obračun poreza, dokumentacija o procjeni

kuće, medicinski časopisi s kojima je surađivao. Imao je čak i karton sa

svim ocjenama s koledža. Kao i stopostotni opsesivno-kompulzivni

poremećaj.

Ali gdje je njezin karton?

Preplavilo ju je nestrpljenje, neugodan osjećaj koji nije željela priznati.

Povukla je i treću ladicu te odahnula s olakšanjem ugledavši fascikle s

Jakeovom, Reedovom i njezinom zdravstvenom dokumentacijom.

Da, naravno da je tu. Netko je nešto zeznuo, poslao račun pogrešnoj

osobi.

Izvadila je svoj karton na stol i otvorivši ga prelistala mnogobrojne

dokumente. Račun za šavove na nožnom palcu od prije mjesec dana kada

je nagazila na komad stakla. Račun od stomatologa koji joj je prošlog

proljeća popravio zub. Nalazi kontrolnih pregleda kod doktora Reynoldsa,

neurokirurga kojem je redovito odlazila poslije nesreće. Obrasci i procjene

obuhvatili su godinu i pol dana njezina života, a potom su stali.

Nije bilo nikakve dokumentacije o njezinoj trudnoći, o Reedovu

rođenju. Ništa o njezinu boravku u bolnici Baylor University Medical

Center gdje su je liječili nakon nesreće.

12

Sigurno su u nekim drugim registratorima. Nekim zasebnim,

označenim s »porod« i »nesreća«. Zatvorila je ladicu i posegnula za

najdonjom. Nije se ni pomakla.

Povukla je ponovno i shvatila da je zaključana.

Prtljala je po ladicama u stolu u potrazi za ključem. Neobičan osjećaj

žurnosti tjerao ju je naprijed. Isprobala je nekoliko ključeva koje je

pronašla, ali nijedan nije otvarao bravicu. Nastojeći progutati sve veću

knedlu u grlu, grebla je po policama.

Još uvijek nema ključa.

Krv joj se sjurila u glavu i pojačala tupu bol oko ožiljka.

Odjurila je u spavaću sobu koju su nekada dijelili i pootvarala ladice

komode s njegovim stvarima, užurbano prebirući po čarapama, donjem

rublju i starim majicama kratkih rukava.

Mora negdje biti. Ne bi valjda zaključao ladicu i bacio ključ. Prstima je

opipavala pamuk i napokon naišla na hladni metal.

Ogroman pritisak sjeo joj je na grudi kada je iz stražnjeg dijela ladice

izvukla privjesak s ključevima. Dva ključa svjetlucala su na prigušenu

svjetlu, jedan veći, drugi manji. Na nesigurnim se nogama vratila u ured i

kleknula na pod ispred ormarića s kartonima.

Ne otvaraj. Zaboravi ključ. Zaboravi ladicu. Zaboravi taj glupi račun.

Ništa dobro ne može proizaći iz toga. Danas si već dovoljno propatila.

Progutala je knedlu u grlu. Prije nego što se stigla predomisliti,

okrenula je ključ u bravici. Ladica se otvori uz škljocaj.

Na dnu ladice nalazila se dugačka metalna kutija. Pažljivo ju je položila

na stol, sjela u naslonjač i obrisala znojne dlanove o hlače. Drugi je ključ s

lakoćom ušao u bravicu kutije.

Duboko je udahnula i podigla poklopac. Kutija je bila puna liječničkih

dokumenata, nalaza i računa. Vadila je jedan po jedan list, pogledom

pretražila podatke i sadržaj. Sve je upućivalo na dom za starije i nemoćne u

San Franciscu. Svi navedeni datumi odnosili su se na razdoblje od prije

dvije do pet godina.

Sudeći prema liječničkoj dokumentaciji, u komi je bila gotovi tri

godine, a ne četiri dana. Reed je rođen carskim rezom dok je bila u komi.

Čvrsto zatvori oči. Nemoguće. Imala je dugotrajne trudove – više od

dvadeset četiri sata. Jake ju je držao za ruku da joj olakša bol. Odvezli su je

13

u operacijsku dvoranu kada su trudovi prestali napredovati. Jake je bio uz

nju kada su njezinog sina izvadili iz nje. On joj je to ispričao. Toliko je puta

ponovio priču o Reedovu rođenju da je sve to mogla vidjeti u svojoj glavi.

Oči joj se ispune suzama. Ponovno je pregledala sve papire dok joj je u

mozgu bjesnio rat između onog što su joj rekli i činjenica koje su se

nalazile pred njom.

Nije bilo nikakvih slika. Nije bilo slika nje kao trudnice. Nigdje u kući.

Jake joj je rekao da je to zbog toga što je mrzila trudnoću i da nije željela da

je išta podsjeća na to kako je izgledala.

Ali nije bilo ni slika na kojima se smiješi odjevena u bolničku spavaćicu.

Nijedne slike na kojoj doji svoje novorođenče. Povjerovala mu je kada je

rekao da je zaboravio ponijeti fotoaparat onog dana kad se Reed rodio.

Žurnim je korakom otišla u dnevnu sobu, skinula fotoalbume s polica,

pregledala sve i jednu stranicu. Jake kako drži tek rođenog Reeda. Jake

kako ga kupa. Jake ga hrani prvom gustom kašicom. O, Bože. Jake se

smiješi uz njega na prvi rođendan. Na sve i jednoj slici je Jake. Ni na jednoj

nema nje s Reedom, sve do nakon njegova drugog rođendana.

Panika ju je obuzela. Oduvijek je pretpostavljala da je ona snimila te

fotografije. Nikada u to nije sumnjala. Protrljavši rukom bolno mjesto u

grudima pokušala je pronaći neko racionalno rješenje za to. Nije uspjela.

Bio je liječnik. Bio je njezin suprug. Vjerovala mu je. Nikada joj nije

palo na pamet nešto drugo. Zašto? Zašto bi lagao?

Ne, ne, ne. To ne može biti istina.

Na klimavim nogama koje su prijetile da će otkazati poslušnost,

oteturala je natrag u njegov ured. Usredotočila se na nalaz i procjenu

neurokirurga čije joj ime nije bilo poznato.

Oštećenje lateralne moždane opne prednjeg sljepoočnog režnja kao

posljedica teške traume glave. Prognoza: gubitak pamćenja, moguće

trajan i nepovratan.

Trajan gubitak pamćenja. Koma. Tri godine.

Susprežući suze, nastavila je prelistavati obrasce. Želudac ju je zabolio

kada je na nekoliko dokumenata ugledala Jakeov potpis. On je bio njezin

liječnik.

14

Njezin liječnik.

Ne, ne, ne. Nijednom liječniku nikada ne bi moglo biti dopušteno da

nadzire liječenje i oporavak vlastite supruge. Nikada. Ni za milijun godina.

Nije liječnica, ali zna pravila.

Kapljice znoja koje su joj izbile na vratu otklizale su niz leđa. Mora

postojati neko objašnjenje. Nešto. Bilo što!

Vadila je jedan po jedan papir iz kutije u neodgodivoj potrebi da sazna

istinu. Pitanja su joj se i dalje vrtložila u glavi, kao i sjećanja za koja više

nije bila sigurna jesu li stvarna ili izmišljena. Kada je podigla posljednji

papir, pod joj se izmaknuo pod nogama.

Noge su joj otkazale i ona se stropošta u naslonjač. Na dnu kutije ležala

je slika. Dah joj je zastao u grlu. Drhtavim prstima izvadila je sliku iz kutije

i osjetila kako joj srce probada oštra bol.

Na slici je bila djevojčica u dobi od otprilike pet godina. Sjedila je na

čamcu. Iza nje se bljeskala površina vode. U daljini se presijavalo drveće.

Djevojčica uznemirujuće poznata lica, kovrčave smeđe kose i najzelenijih

očiju koje je Kate ikada vidjela.

Kateine oči. Istog oblika, veličine, boje... Te iste oči u koje je Kate zurila

svakog jutra u zrcalu.

O, Bože. O, Bože.

Zrak joj je zastao u plućima, a neki joj je glas iz dubine duše govorio da

ta djevojčica ne može biti nitko drugi do njezina kći.

15

Drugo poglavlje

yan Harrison zatakne ručnik oko struka dok je prolazio kroz hotelski

apartman. Podigao je daljinski upravljač s kreveta i uključio televizor,

a potom drugim ručnikom protrljao mokru kosu dok je tražio CNN.

U kupaonici je voda u tuš kabini i dalje tekla, ali taj zvuk nije uspio

nadjačati glasno pjevanje »Come What May« iz Moulin Rougea s vrlo

izraženim naglaskom. Uvijek pjeva kada je zadovoljna. Njemu, pak, nije

bilo do pjesme. Ono što uistinu želi je kava. Razmišljao je o tome da naruči

da mu je donesu u sobu, ali mu je metež na televizijskom ekranu privukao

pozornost prije nego što je uspio pronaći telefon.

Svjetla su bljeskala s ekrana, ljudi su se uskomešali, sirene su zavijale.

Novinar je govorio o jučerašnjim događajima kada je Ryan sjeo na rub

kreveta i zagledao se u izvješće o zrakoplovnoj nesreći u San Franciscu.

Srce mu je počelo tući kao ludo. Dlanovi su mu se oznojili dok je

grčevito stezao ručnik. Činilo mu se kao da ponovno gleda slike nakon

pada Annienog zrakoplova. Želudac mu se zgrčio sjetivši se toga i osjetio je

kako ga probada oštra, pulsirajuća bol.

Trgnuo se začuvši da mu zvoni mobitel. Vrativši se u sadašnjost, ustao

je s kreveta, drhtavom rukom prešao preko lica i iz hlača koje je prije samo

nekoliko sati nemarno odbacio preko naslona stolca izvukao telefon koji je

zvonio kao lud.

»Harrison.«

»Gade jedan.« Dubok glas Mitcha Mathewsa zagrmio je iz telefona, a

zabrinutost je u riječima njegova šogora bila više nego očita. »Skratio si mi

život za deset godina. Zovem te satima. Gledaš vijesti?«

Ryan nije mogao odlijepiti oči s ekrana. »Aha, upravo sam vidio.«

»Gdje si?«

Osvrnuo se po sobi. »U New Yorku.«

»Hvala Bogu. Mislio sam da si jučer trebao poletjeti iz San Francisca.«

R

16

»I jesam. Hannah je promijenila termin sastanka u Los Angelesu. Prvo

sam odletio tamo, a potom odande ovamo.« Čuo je kako novinar ponavlja

naziv zrakoplovne linije i broj leta i progutao knedlu u grlu. »Isuse, to je

trebao biti moj let.«

»Đubre jedno sretno«, promrmljao je Mitch. »Bit ćeš dobro?«

»Molim?« Ryan nije mogao razmišljati. »Da, dobro sam.«

»Kad se vraćaš?«

»Večeras, mislim.« Ryan dlanom protrlja čelo. »Julia će biti prilično

uzrujana zbog ovoga. Svrati malo do nje, hoćeš? Tvoji su roditelji s njom u

kući.«

»Naravno, nema frke. Možda nećeš uspjeti sletjeti u San Francisco.«

»Znam. Pokušat ću doći do Oaklanda ili San Josea ili Sacramenta i

unajmiti auto. Želim se vratiti kući.«

»Okej. Nazovi me prije nego što kreneš.«

»Hoću. Vidimo se.«

Voda je stala i glas joj se sada još bolje čuo dok je pjevala svojim seksi

francuskim naglaskom.

Ryan zatvori oči i pritisne mobitel na čelo. Nije sada želio biti s njom.

Preplavile su ga tisuće misli, sjećanja i osjećaja, a ništa od toga nije želio

podijeliti s njom.

Monique je bila privlačna žena i uživao je u njezinu društvu kada mu je

to odgovaralo, ali nije imao nikakvu želju saznati nešto više o njezinim

nadama i snovima. I definitivno joj nije želio pričati o svojima. Niti plakati

zbog svoje prošlosti. Ako postoje dvije teme o kojima nikada ni s kim ne

razgovara, to su njegova žena i kći.

Okrenuo se natrag prema televizoru i ugasio ga netom prije nego što je

stupila u sobu. Svoje je zamamne obline omotala premalim ručnikom, a

mokra, vatreno crvena kosa padala joj je niz leđa. Na usnama joj je blistao

vragolast osmijeh.

»Mon chér.« Dok je koračala prema njemu, crveno nalakirani nokti na

nogama izgledali su mu poput kapljica krvi na mekom bijelom tepihu. »Je

me suis ennuye de vous.«

Znao je dovoljno francuskog da razumije kako ga pokušava namamiti

natrag u krevet. Izvukao se iz njezina čvrstog zagrljaja. »Moram ići.«

17

Zatreptala je dugim, egzotičnim trepavicama i napućivši punu donju

usnu složila izazovno nadureni izraz lica koji je s vremenom usavršila.

»Nonsens. Rekao si da te očekuju tek poslije ručka. N'etait pas par le passe

assez. Želim te opet.«

Izvrsno je govorila engleski, ali bi uvijek ubacila francuski naglasak

kada ga je pokušavala zavesti. Zaputio se prema kupaonici. »Pa, koliko god

to primamljivo zvučalo, moram u ured.«

Krenula je za njim, a kada je zašla iza ugla, suzila je pogled vidjevši da je

već navukao hlače.

»Bien«, poraženo je uzdahnula. »Morat ću se strpiti dok se ne vratiš

večeras.« Jarko crveni nokat klizio mu je niz gola prsa i lebdio iznad

dugmeta na njegovim hlačama. Zavodljivo je podigla kapke i zagledala mu

se u oči.

Dobro je poznavao taj pogled. I znao je da će za samo koji trenutak biti

ljuta kao ris. »Ne ostajem večeras. Moram se vratiti kući.«

Prekrižila je ruke na grudima – mrvicu presavršenima, za koje nikada

ne bi priznala da su doživjele izvjesnu korekciju. »Merde. Rekao si da

ostaješ u gradu nekoliko dana!«

»To mi je bio plan, ali nešto je iskrsnulo. Tiče se obitelji. Moram se

vratiti.«

Naglo je digla ruke u zrak i odmarširala natrag u spavaću sobu. »Fils de

chienne!«

Znao je dovoljno francuskog i da razumije kada ga zasipa psovkama.

Slijedio ju je zakopčavajući košulju. »Gle, nadoknadit ću ti to kada sljedeći

put dođeš u Kaliforniju.«

»Nemam namjeru u skorije vrijeme ići u Kaliforniju. Sada sam ovdje,

dovraga!«

»Znam i žao mi je. Jednostavno je tako ispalo.« Posegnuo je za njezinom

rukom, svjestan da se ponaša kao pravi gad te pokušao barem malo ublažiti

njen bijes. »Poštedi me malo, može?«

»Hybride, ne zaslužuješ to.« Ipak, smiješila se dok je to govorila. »Samo

ovaj put. I očekujem da mi to trostruko nadoknadiš, mon chér.«

18

Poljubio ju je u obraz. Monique voli muškarce. Nije on ništa posebno.

Znao je i da će pronaći nekoga za druženje ubrzo nakon što on ode i to ga

nije nimalo zasmetalo.

»Hvala ti.« Sjeo je na rub kreveta i posegnuo za cipelama, nestrpljiv da

završi s poslom i vrati se kući što je prije moguće. »Pravi si dragulj,

Monique.«

Negdje oko sedam sati idućeg jutra Ryan je automobilom skrenuo na kolni

prilaz pred svojom kućom u Sausalitu, potpuno iscrpljen od leta i vožnje.

Povratak kući pokazao se kao daleko veća noćna mora nego što je

očekivao. Letovi prema međunarodnoj zračnoj luci u San Franciscu bili su

preusmjereni ili otkazani. Srećom, uspio je uhvatiti noćni let za

Sacramento, a potom u tamošnjoj zračnoj luci unajmiti automobil. Dok je

iz prtljažnika vadio putne torbe, čeličio se za ono što bi unutra mogao

zateći. Nije imao priliku razgovarati s Juliom otkako se nesreća dogodila i

nije imao nikakvog pojma kako je reagirala na sve to.

Njezin ga je razdragan smijeh pozdravio kada je otvorio vrata kuhinje.

»Daj već jednom baci tu vražju kocku, hoćeš li?« zagrmio je Mitch.

Julia se zahihotala. »Nikada me nećeš pobijediti. Ja sam profesionalka.«

»U jambu nema profesionalaca. To je čista sreća.«

»Ne, nije. Jamb!« uzbuđeno je kriknula kada se kocka umirila. Mitch

tiho opsuje. »To je vještina, vidiš li?«

»Ne učiš valjda moju kćer psovati, ha?« Ryan se nasilu nasmiješi ulazeći

kroz vrata i osvrćući se po prostoriji. Julia podigne pogled i naceri se.

Mitch ga zabljesne istom onakvom dubokom jamicom na obrazu kakvu

je imala i njegova sestra. »Najgore psovke čuvam za sljedeći put kad odeš.«

»Bok, tata!« Julia sklizne sa stolca i čvrsto zagrli Ryana. »Što ti radiš

ovdje? Mislila sam da se vraćaš tek za nekoliko dana.«

»Završio sam ranije i jednostavno odlučio doći kući.« Spustio je torbu na

stolac i čučnuo tako da im oči budu u istoj razini. Potom je povukao prst

po njezinu prćastom nosiću, toliko sličnom Annienom. Svaki put kada je

pogleda, vidi njezinu majku. Srce ga je zaboljelo. »Nedostajala si mi.«

19

Namrštila se i odmjerila ga pametnim očima. »Vratio si se jer si bio

zabrinut zbog mene, zar ne?«

»Da, pa, što mi možeš. Jesi dobro?«

»Dobro sam, tata, stvarno. Ne bi smio toliko brinuti. To nije dobro za

tvoje zdravlje. Možeš dobiti čir i skratiti si život, da ni ne spominjem

probleme s debljinom. Svakim si danom sve stariji, znaš. Moraš misliti na

svoju težinu. Osim toga, ja sam praktički odrasla. Mogu svašta podnijeti.«

»Još ćemo vidjeti koliko si odrasla.« Pokušao je prikriti osmijeh koji mu

je nezaustavljivo izbijao na lice. »Uostalom, gdje si toliko naučila o

učincima stresa?«

»U školi. Znaš, onu privatnu instituciju u koju me šalješ i za koju plaćaš

cijelo bogatstvo? U školi sam naučila puno toga.«

»Dobro je znati da je moj novac dobro iskorišten.« Otišao je u kuhinju i

iz hladnjaka dohvatio bocu s vodom.

»Uskoro ću postati žena«, doviknula je za njim. »Puno cura moje dobi

već je dobilo menstruaciju.«

Zagrcnuo se gutljajem vode. »Molim te. Nema još ni osam sati, umoran

sam od puta, a tebi je tek devet godina.«

»Pa?« Pogledala je ravno u Mitcha, koji kao da je uživao u njihovu

prepucavanju. »To će se vrlo brzo dogoditi. Morat ćeš se suočiti s time,

tata. A kad već govorimo o tome, treba mi grudnjak. Vjerojatno bismo

trebali otići kupiti jedan, i to uskoro. Možda čak i danas.« Posegnula je za

kockom, a potom se vragolasto osmjehnula. »Mislila sam nabaviti jedan

crveni, čipkasti, kakve nose cure u onom tvom časopisu, u Maximu.«

»Bože, pomozi«, prostenjao je dok mu je užareno rumenilo oblijevalo

lice.

Mitch se nasmijao i odšetao do kuhinje. Natočio si je još jednu šalicu

kave, a potom potapšao Ryana po leđima. »Neka me vrag odnese ako nije

ista kao njezina majka.«

»Kao da to ne znam«, reče Ryan promatrajući kćer. Ne samo da sliči

Annie, nego i zvuči poput nje. Krasila ih je ista samouvjerenost i opor

smisao za humor. U prsima ga je stegnulo kada se sjetio Anniena osmijeha

i duboke jamice na obrazu kad bi se smiješila. I kako ga je u svakoj situaciji

znala nasmijati.

20

»Jesi li dobro, tatice?« Julijin osmijeh izblijedi. Tako ga je zvala samo

kada je zabrinuta za njega. Inače bi mu se obraćala s »tata« ili u posljednje

vrijeme samo s »hej, ti«.

»Da«, tiho odvrati. »Sad jesam.«

»Dobro. I ja isto. Idem se gore spremiti za školu.« Ponovno je skliznula

sa stolca i prišla mu. Kada se spustio, privukla ga je u zagrljaj i poljubila u

obraz. »Drago mi je da si doma. Volim te, tatice.«

»Volim te, zlato.« Zadržavši dah, promatrao je kako odlazi iz sobe i

penje se stražnjim stubištem. Nije se trebao toliko brinuti zbog nje, ali nije

mogao drugačije. Istina je, zapravo, da je ona uglavnom puno pribranija od

njega. Sigurno je u proteklih pet godina prebrzo odrasla. Nijedna

devetogodišnjakinja ne bi trebala svakodnevno brinuti o očevu duševnom

miru, ali Julia je to činila.

Prošao je rukom kroz već razbarušenu kosu. »Ti bokca, prebrzo raste.«

Mitch se naceri. »Da, znam. Za koju godinu čeka te pravi pakao.«

»Znam.« Ryan dlanom protrlja prsa nastojeći olabaviti čvor koji je ondje

rastao. »Maxim? Otkuda joj to, dovraga?« Odmahnuo je glavom. »Užasno

me strah. Hvala Bogu, ti si tu da mi barem malo olakšaš muke.«

»Ne računaj na mene, stari. Ja nemam djece. Pridržavam pravo praviti

se slijep i gluh kada su u pitanju pubertet i seks. Sva ta sranja

preusmjeravam natrag tebi.«

Ryan opet napravi grimasu. »Ne spominji riječi pubertet i seks u istoj

rečenici s mojom curicom.«

Mitch je preturao po kuhinjskim ormarićima, u potrazi za bogzna čime.

»Gdje su Kathy i Roger?« upita Ryan promatrajući ga.

»Poslali smo ih van na doručak. Mama je malo... potresena... nakon one

nesreće jučer. Preteško joj je nositi se s time. Ne znam hoće li ikada više

ući u zrakoplov. Možda ostane ovdje zauvijek.«

»Bože, smiluj se«, promrmlja Ryan. Volio je Anniene roditelje i iznimno

je cijenio to što bi doletjeli iz Seattlea svaki put kada bi mu bila potrebna

pomoć oko Julie, ali svaki muškarac ima svoje granice.

Mitch je u smočnici pronašao kutiju Froot Loopsa. »Ideš!« Naslonio se

na jedan od ormarića i izvukao punu šaku pahuljica. »Nisam ovo jeo

otkako sam bio klinac.«

21

Ryan baci pogled na kutiju. »To vjerojatno i jest tu još od tog doba. Ne

sjećam se da sam to kupio.«

»Sa svim tim konzervansima ne mogu se pokvariti.« Propeo se i sjeo na

radnu površinu.

Utonuvši u stolac za kuhinjskim stolom dok je Mitch hrskao ustajale

žitne pahuljice, Ryan si je masirao bolno čelo. Negdje iza očiju osjećao je

zatezajuću bol u glavi – posljedica nespavanja, prekomjernog putovanja i,

povrh svega, stresa.

»Izgledaš komatozno«, progunđa Mitch.

»Pričaj mi malo o tome.« Bio je neobrijan, još uvijek u istoj odjeći koju

je nosio jučer i činilo mu se kao da se posljednjih nekoliko sati vozio na

emocionalnom toboganu smrti.

»Mora da te Monique pošteno izmorila.«

»Umalo mi je otkinula glavu kada sam rekao da odlazim tako brzo.«

»Sviđa mi se. Kad ti dojadi, pošalji je k meni.«

Ryan se nasmijulji. »Ne bi joj se svidio. Ne privlače je ljubitelji prirode.«

Mitch spusti pogled na iznošene traperice i prljave planinarske čizme

koje je imao na sebi. »Želiš reći da nisam dovoljno otmjen?«

Ryan pogleda šogora. Mitchu je hitno trebalo šišanje, svijetlo smeđa

kovrčava kosa padala mu je preko ovratnika, a kozja bradica s kojom je

eksperimentirao izgledala je poprilično jadno. »Kažem da nemaš dovoljno

otmjenosti da zadovoljiš njezin lijevi mali prst.«

»A ti imaš?«

»Ne, nemam. Samo što ona to još nije shvatila.« Prislonio je prste uz

sljepoočnice. »Služim joj samo za seks. Jednog će lijepog dana shvatiti da

sam običan gad i nogirati me.«

Mitch prasne u smijeh. »Vjerojatno si u pravu.«

Digavši se na noge, Ryan se protegne i zijevne. »Ostat ćeš još malo?«

»Aha, još neko vrijeme. Barem dok se mama i tata ne vrate.«

»Dobro. Idem spavati.« Potapšao je Mitcha po ramenu prolazeći pokraj

njega. »Hvala, stari.«

»Nema na čemu.«

22

Ryan se teškim koracima počeo penjati stubama, zastao na pola puta i

pogledao natrag prema kuhinji. Upravo kada su svi počeli normalno

živjeti, Anniena odsutnost ponovno ih je zaskočila, ova zrakoplovna

nesreća podsjetila ih je na ono što su izgubili. Htjeli to Mitch i Julia

priznati ili ne, i njih je to pogodilo i vratilo sjećanja na događaje od prije

pet godina.

Protrljao je bolno mjesto na glavi i nastavio se uspinjati. Sjećanja su mu

navirala poput vrtložne bujice kada se bacio na krevet u svojoj spavaćoj

sobi. Taj posljednji dan – odvezao ju je u zračnu luku tog jutra, poljubio za

rastanak, pogladio je po ravnom trbuhu i osmjehnuo se zbog tajne koju mu

je večer prije povjerila, a na kraju se nagnuo za njom i udahnuo posljednji

dašak njezina parfema sa slatkom notom jorgovana.

Dao bi sve na svijetu za samo još jedan sat s njom.

Sklopio je oči. Suze kojih nije ni bio svjestan pekle su ga u očima. Ovih

je dana gotovo bezuspješno prizivao njezino lice u sjećanje. Ostala je

zauvijek urezana u njegovu srcu i duši, ali njezin je lik polako blijedio iz

sjećanja, postajao sve više zamagljen. Čak ni njezin glas, onaj promukli glas

morske sirene koji ga je uvijek dirao duboko u dušu nije više mogao tako

Iako čuti.

Rukom je prešao preko plamteće boli u grudima. Dio njega silno je želio

da ta bol nestane. Drugi ju je dio pak očajnički želio zadržati, kao

posljednju slamku spasa. Jednom ju je već izgubio. Ne bi mogao podnijeti

pomisao da izgubi i ono malo što mu je ostalo.

23

Treće poglavlje

uc, kuc.«

Kate podigne pogled s radnog stola i nasmiješi se liku na svojim

vratima. Prvi iskreni osmijeh u posljednjih nekoliko dana... možda i

tjedana. Zavalila se natrag u kožni naslonjač, a kasno poslijepodnevno

sunce prelijevalo se kroz prozore njezina ureda na četrnaestom katu

nebodera izdavačke kuće McKellen Publishing i preplavilo je svojom

toplinom. »Hej, Tome.«

Tom Adams, glavni urednik, spusti se u naslonjač nasuprot njoj. »Čini

se da si se već pomalo smjestila.«

Osvrnula se po svom prenatrpanom uredu. Stogovi časopisa naslagani

uz jedan zid. Poluprazna kutija naslonjena na policu s knjigama. Uspjela je

razmjestiti nekoliko Reedovih slika, komad valutičnjaka2, opsidijan3 koji je

pokupila na planinarenju prije nekoliko mjeseci. Stol joj je bio prekriven

papirima, a uokvirene umjetničke slike naslonjene na zid čekale da ih

netko objesi. »Pokušavam. Mada baš nisam daleko stigla, bojim se.«

»Kako napreduje članak?« Posegnuo je za staklenim pritiskivačem

papira u obliku žabe koji je stajao na uglu stola. Dobila ga je na poklon od

Reeda za Majčin dan prošlog proljeća, u vrijeme dok je bio fasciniran

žabama. Naslonivši gležanj na koljeno druge noge, Tom je pritiskivač

prebacivao iz ruke u ruku.

Prošla je prstima kroz kosu, nadajući se da će tako rastjerati barem dio

napetosti koja joj je strujala tijelom. Nije bila napeta zbog posla, već zbog

toga što je ovdje, u San Franciscu. Tako blizu odgovorima za kojima je

2 Konglomerat, sedimentna stijena čvrsto vezanih valutica, koje se redovito sastoje od kemijski

i fizički otpornijega materijala, tj. kvarcita, kremena, vapnenca i različitih eruptivnih stijena.

Vezivna tvar obično je sitnokristalični kremen ili kalcit. Po postanku konglomerati su riječni,

morski i jezerski. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, LZMK) 3 Opsidijan je vrsta vulkanskog stakla i kao vulkanska stijena se sastoji uglavnom od staklaste

materije, (izvor. Wikipedia)

K

24

tragala, a istovremeno tako daleko od njih. »Geokemijska diskriminacijska

analiza lave s pet prirodnih brana na rijeci Colorado? Napreduje.«

»Zvuči zanimljivo. Jedva čekam da ga pročitam.« U očima boje lješnjaka

pojave se iskrice. U kosi obasjanoj poslijepodnevnim suncem zapazila je

pramen sijede kose, točno na sljepoočnicama. Morala se nasmijati. Samo bi

nekolicina znanstvenih zanesenjaka mogla uživati u nečem takvom. Slutila

je, ipak, da nije ovdje zato što sumnja u njezin rad. Znao je da je izuzetno

stručna, da svoj posao zna uzduž i poprijeko. Geologija joj je bila u krvi,

poput njezina drugog ja. Ovdje je zato što je zabrinut.

Napućila je usne. »Prestani me gledati kao da ću se raspasti svakog

trena. Dobro sam, Tome.«

»Jesi li?« Podigao je obrvu. »Ne bih baš bio dobar prijatelj kad se ne bih

brinuo.«

»Znam. I cijenim to. Ali dobro sam. Guramo nekako. Kuća u Moss

Beachu koju si nam posudio je savršena.«

»Drago mi je da ti se sviđa. Kako je Reed?«

»Dobro je.« Pomislila je na svog četverogodišnjeg sina. »Voli boraviti

blizu oceana. Ali... ovo su teški trenutci za njega. Nedostaje mu Jake.« I

njoj isto, premda to nerado priznaje. Bez obzira na to što je skrivao pred

njom, bez obzira na to koliko je zategnut bio njihov odnos, i dalje nije

mogla vjerovati da bi joj mogao namjerno nauditi. Moralo je postojati neko

logično objašnjenje za tajne koje je tako dugo držao skrivene.

Upravo je to bio razlog da nazove Toma i napokon prihvati njegovu

ponudu za posao ovdje u San Franciscu. Zbog toga je Reeda praktički

iščupala iz korijena i odvela na drugu stranu zemlje. Morala je pronaći

odgovore. Morala je saznati što se uistinu dogodilo.

»Znam da ne mogu puno učiniti«, rekao je. »A znam i da se nećeš

osloniti na mene čak i ako ti to ponudim.«

Nasmiješila se. Predobro je poznaje.

»Bez obzira na to«, nastavio je. »I dalje nudim. Želim ti pomoći.«

»Cijenim to. Stvarno. Samim tim što si mi dao posao učinio si najbolje

što si mogao.«

»Ono što si za ured u Dallasu radila kao vanjski suradnik nije bilo ni

blizu tvog potencijala.«

25

Osmjeh joj izblijedi. Jake nije želio da ona radi. Želio je da ostane kod

kuće i, kako bi on to rekao, »ozdravi«. Počela je pisati članke kao vanjski

suradnik za geološki časopis sa sjedištem u okolici Dallasa jer joj je trebalo

nešto što će je okupirati. Oboje su vrlo dobro znali da sada ne bi bila ovdje

da je Jake živ.

Nasilu se osmjehnula. »Ako nešto zatrebam, ti ćeš to prvi saznati.«

»Lažljivice.« Zavukao je ruku u džep i izvukao komadić papira. »A

budući da znam koliko si tvrdoglava, dajem ti ovo prije nego što zatražiš.

To su ime i podatci o jednom odvjetniku kojeg sam jednom angažirao, a

ima ured u gradu. Znam da si zašla u slijepu ulicu s tim domom za starije i

nemoćne. Netko nešto zna. Odvjetnik bi mogao primijeniti određeni

pravni pritisak, otvoriti ti neka vrata. Nitko ne voli nametljive

odvjetnike.«

»Hvala. Nazvat ću ga kasnije ovaj tjedan.«

Ustao je i odložio pritiskivač natrag na stol. »Učini to. I pošalji mi

zipanu kopiju tog članka kad bude gotov.«

»Hej«, zaustavila ga je shvativši da ga uopće nije pitala za suprugu.

»Kako je Kari?«

Licem mu se razlegne djetinjasto radostan osmijeh. »Debela i sretna.«

»Kad joj je termin?«

»Za četiri tjedna.«

Od pogleda na njegovo ozareno lice grudima joj se razlegne toplina.

Nakon Karine borbe s rakom jajnika, nisu više očekivali da bi mogli dobiti

dijete. Zahvaljujući novim lijekovima, Kari je svoju trudnoću polagano

privodila kraju.

»Puno je pozdravi. Reci joj da bih voljela da jednom odemo zajedno na

ručak ako se osjeća raspoloženom za to.«

»Hoću. Završi ranije, Kate. Idi kući djetetu.«

Kada se Tom izgubio u uredskom kaosu, Kate se okrenula prema

prozoru i zadubila se u pogled na San Francisco. Površina vode presijavala

se u daljini između nebodera. Auti su trubili dolje na ulici. Duboko je

udahnula i zatvorila oči.

Ovdje je već cijeli tjedan i ničega se nije sjetila. Ništa joj nije bilo

poznato. Ni grad, ni krajolik, ni ugođaj. Očajnički se nadala da će joj nešto,

26

bilo što, potaknuti sjećanje. Već je naviknula stalno se suočavati s

razočaranjem.

Odlazak u dom za starije i nemoćne bio je gubitak vremena. Odvezla se

do San Matea, gdje se dom nalazi, ali joj ni tamo ništa nije pobudilo

pamćenje. Stara je zgrada izgorjela u požaru prije gotovo godinu dana, a

direktor novoizgrađenog doma samo što joj nije zalupio vrata u lice,

odbivši odgovoriti na njezina pitanja. Svaki je trag završavao pred zidom.

Netko negdje nešto zna. Samo mora dokučiti odakle početi.

Prstom je prošla po odvjetnikovu imenu i broju koje je dobila od Toma

dok se ponovno zagledala u grad pred sobom.

Okrenuvši se natrag prema svom laptopu, otišla je na internet i zastala

na stranici s vijestima.

Uz desnu kliznu traku, u rubrici »Vijesti iz svijeta zabave« bila je

objavljena slika muškarca – uistinu zgodnog muškarca plave kose.

Najljepša žena koju je Kate u životu vidjela praktički se omotala oko njega.

Ruka mu je bila oko njezina struka; njoj je pak jedna ruka bila skrivena u

njegovu raskopčanom sakou, a druga položena na njegova prsa. Nešto mu

je šaputala u uho. Nešto što mu je izmamilo smiješak na lice kao da je

upravo čuo neku opako nestašnu tajnu.

Jake se nikada nije tako smiješio kada je bio s njom. Sasvim sigurno

nikada u javnosti nisu bili tako intimni. Ovo su dvoje bili izrazito

privlačan par, pa ipak... Katein se pogled stalno vračao na muškarčevo lice.

Bila je sigurna da ga nikada nije srela, ali u tim je prodorno plavim očima

vidjela nešto poznato. Nešto...

Uzbuđenje joj prostruji venama kada je shvatila u kom smjeru joj misli

bježe. Ponovno je pomno promotrila fotografiju. Hodali su nekakvim

predvorjem – hotelskim, pretpostavila je. Zaputili se u noć punu strasti.

Sretnica. Obuzela ju je neobjašnjiva navala ljubomore kada je pročitala

tekst ispod slike: Oko top-modela i farmaceutskog magnata kruže glasine o

skorom braku.

Kate brzo vrati pogled na ženu i u tom trenutku svo uzbuđenje u

njezinim grudima splasne. Nikakvo čudo što joj se par učinio poznat. Žena

je bila foto-model. Za donje rublje. Kate ju je već prije vidjela u brojnim

časopisima.

27

Namrštila se. Zavalila se u naslonjač. Nazvala se glupačom jer se toliko

uzrujala. I to ni više ni manje nego zbog najobičnije snimke paparazza.

Otkud bi ona, pobogu, mogla poznavati farmaceutskog magnata? Pomisao

je bila presmiješna.

Istisnuvši tu temu iz glave, otvorila je tražilicu i pregledala popis

odvjetnika u San Franciscu i okolici. Ime koje joj je privuklo pozornost

nije bilo ono koje joj je Tom upravo dao.

Zurila je u njega. Razmišljala o opcijama. U San Francisco je došla

slijedeći svoje instinkte. Premda je cijenila Tomovu pomoć i vjerovala je

da je odvjetnik kojeg joj je predložio uistinu dobar, morala je opet slijediti

svoj unutarnji osjećaj. Nešto u njezinoj podsvijesti govorilo joj je da je

važno slijediti svoje instinkte. Možda važnije nego ikada prije.

Ryan je stajao uz staklenu stijenu svog ureda na četrdeset i osmom katu,

ruku podbočenih o bokove i pogledom klizio po panorami grada. Zalazeće

sunce presijavalo se na površini zaljeva. U daljini je lebdio Alcatraz, zdanje

koje je samo hladna, prazna ljuska onog što je nekada bilo. Zapravo, baš

kao i on sam.

Dovraga. Prešao je dlanom preko čela. Ovih je dana bio baš sjajno

društvo. Ne uspije li se nekako izvući iz te kaljuže u koju je upao

posljednjih tjedan dana, Mitch će to na ovaj ili onaj način silom učiniti. A

Ryan nije želio Mitchu pružiti dodatan razlog da ga gnjavi. Mitch mu je

stalno za vratom još od prvog dana na faksu kada je saznao da Ryan hoda s

njegovom mladom sestrom.

Kucanje na vratima vrati ga u sadašnjost, rastjeravši sjećanja prije nego

što puste korijenje i povuku ga pod površinu. Hannah Hughes proviri kroz

odškrinuta vrata. »Imaš minutu?«

»Za tebe, uvijek.«

Hannah prijeđe uredom poput mačke, dugih nogu i elegantnog koraka,

a crveni sako skrojen po mjeri i suknja do koljena isticali su njezinu figuru

aktivne trkačice. Glavom pokaže prema njegovu stolu. »Je li to novi

promotivni materijal za Reliquin?«

28

Okrenuo je nacrt reklame za lijek tako da ga oboje mogu vidjeti. »Iz

Marketinga su ga maloprije poslali gore. Nije me oduševio.«

Ruku prekriženih na grudima, Hannah je proučavala stranicu.

»Ne odiše osjećajem sreće. Taj novi lijek za rak dojke ženama bi trebao

uljepšati život. Treba nam slika lijepe žene, okružene djecom, možda i

nekoliko igračaka razbacanih po podu. Nešto što poručuje da se život

nastavlja i nakon raka.«

»Ni ne pomišljaj na to.« Znao je kamo to vodi. Hannah se već uključila

u rad svih odjela u tvrtci. Nema potrebe da zabada nos u još nešto. »Imaš

ionako dovoljno posla. Uskoro te više neću moći dovoljno platiti.«

»Već sad jedva da me dovoljno plaćaš.« Spustila se na stolac nasuprot

njegovu stolu i izvukla fascikl iz torbe.

Znajući da će ga izvijestiti o svakodnevnim rutinskim detaljima, Ryan

posegne za svojim naočalama i ugodno se zavali u svoj kožni naslonjač. Ti

dnevni sastanci s Hannah bili su jedino čemu se svakodnevno radovao.

Imali su vrlo ležeran radni odnos, ispunjen prešutnim divljenjem. Nikada

se nije ustručavala reći što misli i tu je njezinu osobinu iznimno cijenio.

Trebalo mu je to. To što ju je unaprijedio u potpredsjednicu AmCorp

Pharmaceuticalsa za odnose s javnošću bio mu je najbolji potez u životu.

»FDA4 prigovara zbog rezultata trećeg stupnja kliničkih ispitivanja za

Omnitrol«, odmah je prešla na stvar. »Žele dužu studiju.«

Ryan primi izvješće koje mu je pružila i zadubi se u papire. Strogi FDA-

ovi zahtjevi bili su neprestan izvor frustracija. Zaboravite na činjenicu da

ljudi umiru od raka koji bi neki novi lijek mogao izliječiti ili spriječiti.

Ipak, dobro je znao pravila igre jer je već godinama igra. Njegova se

biotehnološka tvrtka pridržavala sve i jednog FDA-ovog propisa i

evaluacija. Ponekad bi to značilo da moraju odbaciti lijek na čiji su razvoj i

istraživanje potrošili milijune. Ponekad bi to pak značilo da novi lijek

moraju odložiti na neku policu dok se ne provedu dodatna ispitivanja. Sve

mu se više činilo da bi i Omnitrol mogao slično završiti.

»Dobro. Neka se Angela pozabavi time. Reci joj da nazove Jima

Piersona u Biomedu i sazna što trebamo učiniti.«

4 Food and Drug Administration, tj. Uprava za hranu i lijekove.

29

»Već sam je uputila.« Presložila je papire koje je držala u rukama i

prešla na sljedeću temu. »Sljedeći tjedan letim u Denver provjeriti kako

napreduje istraživanje i razvoj Mediquina. Počeli su s testiranjem na

životinjama i moram vidjeti kako stvari funkcioniraju.«

»Jack je ondje. Može sastaviti izvješće i faksirati nam ga.«

Nagnula je glavu. »Ryane, Jack ima posla preko glave s udruživanjem.

Ugovor s Grayson Pharmaceuticalom zadaje mu raznorazne glavobolje.

Zamolio me da dođem i pomognem mu riješiti problem s razvojem kako bi

se on mogao u potpunosti posvetiti posljednjim detaljima oko

udruživanja.«

Uzrujano je uzdahnuo i provukao prste kroz kosu. To mu je

udruživanje izazvalo više nevolja nego što uistinu vrijedi. Grayson

Pharmaceuticals bila je tvrtka na koju je već odavno bacio oko. Dugi niz

godina postizali su izvrsne rezultate u prodaji i proizvodili neke vrlo važne

lijekove pa mu se učinilo da mu se sreća osmjehnula kada su ih problemi s

likvidnošću učinili ranjivima. Ali, njihov je odjel za istraživanje i razvoj s

tim novim lijekom izazivao neželjenu pozornost.

»Dobro, ali moraš se što prije vratiti, trebam te ovdje.« Napravio je

kratku bilješku i podigao pogled. »Još nešto?«

Ugrizla se za usnicu.

»Hannah?«

»Ponovno si dospio u National Star.«

Raspoloženje mu se survalo u ponor na spomen njegova »najdražeg«

tabloida.

Hannah izvadi novine iz torbe i baci mu ih na stol. Na naslovnici je bila

slika njega i Monique u predvorju njegova hotela u New Yorku, snimljena

prilikom njegove nedavne posjete.

»Prekrasno«, promrmljao je zavalivši se natrag u naslonjač i pročitavši

naslov o glasinama o skorom vjenčanju.

»Nije to sve. U članku ima i jedan zgodan citat u kojem Monique govori

da je bolnice užasavaju. Neki neizlječivo bolestan čovjek na nekoj je

modnoj reviji pokušao dobiti njezin autogram i zamolio ju je da dođe

posjetiti onkološki odjel na kojem se liječi. Otkantala ga je. Rekla mu je

neka prvo uzgoji kosu na glavi. Mediji je zbog toga ne ostavljaju na miru,

30

naročito zbog njezine veze s tobom. Ne ostavlja dobar dojam na nas,

Ryane.«

Zategnuo je čeljust. Njegova veza s Monique nije bila isključiva i brak

mu nije bio ni na kraj pameti. Nije mogao kontrolirati ni njezine postupke

niti izjave. A kada su bili zajedno, nikada nisu razgovarali o poslu.

Zapravo, rijetko da uopće o bilo čemu razgovaraju.

»Što želiš da učinim u vezi s tim?« upita Hannah.

»Ništa. Ignoriraj.«

»Mediji će to napuhati, a nama sada ne trebaju nikakvi problemi dok se

ne završi ovo s Graysonom. Stvarno mislim da trebamo dati izjavu za

medije.«

Boli ga briga. Mediji mogu o njemu pisati što god žele. »Posao s

Graysonom je praktički zaključen. I stvarno mi nije stalo do toga što ljudi

misle o meni osobno.«

»Pa, meni je stalo. To mi je posao. Za to dobivam veliku plaću.«

»Veliku plaću dobivaš jer si je zaradila.«

»I sada je pokušavam zaraditi.«

»Tvoje je mišljenje primljeno na znanje.«

»Ali ti ćeš napraviti ono što ti hoćeš. A to znači ništa.«

Odgurnuo se od stola i ustao iz naslonjača. »Želiš nešto popiti?«

Namrštila se. »Samo vodu.«

Otišao je do bara, izvadio dvije rashlađene boce s vodom iz hladnjaka i

pružio joj jednu. »Što još?«

»Na što misliš?« pitala je zatvarajući fascikl na krilu.

»Vidim ti na licu da ima još nešto. Što?« Možda zna s medijima, ali pred

njim ne može ništa sakriti. Predugo se poznaju.

Duboko uzdahnuvši, naslonila se i prstima prelazila po boci s vodom.

»Pregovori s Graysonom probudili su mi znatiželju.«

»U vezi s čim?«

»S tvojim ciljevima.« Vidjevši njegove podignute obrve, dodala je:

»Dugoročnim ciljevima. Kakav ti je plan?«

»Ne znam što želiš reći.«

31

»Pa...« Promeškoljila se na sjedalu. »Osim što želiš postići izvrsnost u

svijetu farmacije, što si već postigao, i proširiti svoju tvrtku, što postižeš

kupovinom i osnivanjem ogranaka, zanima me koja je svrha svega toga.«

Imao je osjećaj da mu se neće svidjeti kamo ovaj razgovor vodi. Vrativši

se za stol, utonuo je u naslonjač i čekao da Hannah prijeđe na stvar.

»Nemoj me krivo shvatiti, Ryane, ali ti nisi tipični predsjednik uprave

velike tvrtke.« Izvila je jednu savršenu obrvu. »Ti si multimilijunaš i

iznimno uspješan u svemu čega se prihvatiš, ali ne živiš kao ostali bogataši.

Živiš u lijepoj kući, ali mogao bi si bez problema priuštiti i nešto veće i

raskošnije. Već pet godina voziš isti automobil, ne trošiš novce na skupe

stvari, ne posjeduješ jahtu ni sportski automobil pa čak ne ideš ni na

luksuzna putovanja. Osim što jednom godišnje uzmeš tjedan dana

slobodno da otputuješ nekamo s Julijom, nikada ne ideš na odmor. Član si

country cluba, ali rijetko tamo odlaziš, jedva da se ikada koristiš službenim

automobilom i vozačem i ne priređuješ rastrošne zabave niti se družiš s

elitom San Francisca.«

Dok je govorila, okrenuo se na stolcu i zagledao se u daljinu preko

zaljeva. Počeo se spuštati mrak, a svjetla grada odražavala su se na površini

vode. Mrak u kojem se odjednom zrcalilo i njegovo sve lošije raspoloženje.

»Htjela sam reći«, nastavila je, »ne čini se da uživaš u bilo kojoj

blagodati koju ti tvoj posao donosi, stoga me zanima zašto tako silno želiš

proširiti AmCorp.«

»Imam svoje razloge.« I neka je proklet ako mu padne na pamet

objašnjavati ih njoj ili bilo kome drugom.

»Ali koji je smisao svega toga ako ti ne donosi promjenu u životu?«

Pogled mu munjevito odleti prema njoj. »Prava se javila. Posvećena si

ovoj tvrtki koliko i ja.«

»Naravno da jesam, ali ja imam i život izvan ureda. Ti nemaš.«

Vilica mu se opet zategne. Sav užitak koji je prije osjećao zbog sastanka

naglo je ispario. Nije mu trebala ta brutalno iskrena primjedba bačena u

lice poput izazova. »Moj te se privatni život ne tiče.«

Dok je zurila u njega, u zraku se osjetila napetost. Njihov je odnos bio

profesionalan, ali i prijateljski, a uz ljubav prema ovoj tvrtki povezivalo ih

32

je i uzajamno divljenje i poštovanje. Ipak, upravo je prekoračila granicu –

veliku i važnu – i oboje su to znali.

Nekoliko je sekundi proteklo u tišini. Napokon je odložila bocu s

vodom na stol, ustala i skupila papire. »Imaš pravo«, rekla je posegnuvši za

aktovkom. »Žao mi je. Pretjerala sam. U ponedjeljak ujutro letim u

Denver, tako da ću za vikend biti u blizini, ako nešto iskrsne.«

Sranje. Sada se osjećao kao seronja. Ali dovraga, njegov je privatni život

upravo to – privatan.

Začuvši kucanje oboje pogledaju prema vratima i ugledaju Mitcha kako

zaviruje. »Planiraš večeras ostati ovdje spavati, možda? Hej, Hannah.«

»Hej, Mitch.« Blijedo mu se osmjehnula dok je skupljala ostatak stvari.

Jedan pogled na sat Ryanu je rekao da je već prošlo sedam. Odbacio je

naočale za čitanje na papire razbacane po stolu i s oba dlana protrljao lice.

»Nisam shvatio da je već tako kasno. Upravo smo završavali s poslom.«

Spustio je ruke. »Što ti radiš ovdje?«

»Došao sam te spasiti.« Mitch prstima dodirne šilt plave bejzbolske kape

s logom Seattle Marinersa. Neposlušne kovrče izvirivale su ispod ruba

kape. Zavalio se u kožni stolac nasuprot Ryanova masivnog stola od

mahagonija, digao prljave tenisice na njegovu glatku površinu, a potom se

nasmiješio Hannah.

Ryanove se obrve skupe. »Zasrat ćeš mi sve papire na stolu.«

»Ti su papiri ionako sranje.« Mitch se nacerio. »Jesi za pivo?«

Hladno pivo u bučnom baru gdje ne može razmišljati u tom mu je

trenutku zvučalo božanstveno.

»Može, samo da pokupim stvari.« Bacio je pogled prema Hanni u nadi

da bi mogao barem malo umanjiti napetost koja je i dalje bila prisutna u

zraku. »Hannah, želiš nam se pridružiti?«

»Zvuči primamljivo, ali ne, hvala. Imam spoj.«

»S kim?« upita Mitch.

»S Kevinom Morelandom.«

Ryan joj dobaci razdragan pogled. Kevin Moreland je snimao reklamni

spot za jedan od njihovih lijekova. »I tko se sad druži s fotomodelima?«

»Ja nisam predsjednica uprave ove tvrtke. Nitko ne zamjećuje što ja

radim.«

33

Ryan navuče sako, s olakšanjem zamijetivši veseo ton u njezinu glasu.

»Osim toga«, dodala je, »Mitch nikada nije skupio petlje da me pozove

van, pa se moram zadovoljiti mladim, seksi fotomodelima da mi popune

slobodno vrijeme.«

Mitch namršti čelo. »Hannah, srce, pozvao bih ja tebe, ali me plašiš.

Bojim se žena u odijelima.«

Nagnula se bliže njemu i koraljno crvenim noktom prešla preko

jednodnevne brade na njegovu obrazu. »Moć je vrlo seksi. Nikad ne znaš

što će sljedeće učiniti.« Zaputila se prema vratima. »Nazvat ću te sljedeći

tjedan, Ryane.«

»Hannah«, zazvao je Ryan. Osvrnula se. »Kakav bih auto trebao kupiti?«

Licem joj se razlegne širok osmijeh. »Što misliš o Jaguaru?«

Na trenutak je razmišljao, a potom kimnuo glavom. »Reci Charlotte da

mi sutra nabavi nekoliko prospekata.«

»Hoću.« Vrata se škljocajem zatvore za njom.

»Jaguar?« zapita Mitch. »Čovječe, ako već kupuješ Jaguare, uzmi i meni

jednog.«

»Odvezao bi ga u planine i cijelog zablatio. Nema šanse.«

Mitch se zasmijulji i ustane sa stolca. »Komadi vole prljave dečke.«

»Možda u tvojim snovima, gorštače.« Ryan posegne u džep sakoa. »Gdje

je Julia? Mislio sam da je danas poslijepodne trebala biti s tobom.«

»Mama i tata su je odveli na sladoled. A ja sam htio na pivo. Nadglasali

su me.« Gurnuo je ruke u prednje džepove traperica dok je Ryan prolazio

uredom i skupljao stvari. »Sutra ujutro odlaze i htjeli su je izvesti da se

malo zabavi prije nego što se vrate u Seattle.«

Ryan je itekako dobro znao da odlaze. Volio je kad mu punac i punica

dođu u posjetu, ali ovaj je tjedan bio prenabijen emocijama zbog nedavne

zrakoplovne nesreće. Veselio se što će se atmosfera u kući napokon vratiti

u normalu. »Mislio sam da ideš u Chicago, na neku konferenciju geologa?«

»Trebao sam. Predomislio sam se. Trenutno nisam naročito raspoložen

za putovanja. Na stolu me čeka brdo posla.

Otkrili smo novo nalazište nedaleko obale Britanske Kolumbije.

Izazvalo je svu silu polemika i nesuglasica.« Zakolutao je očima. »Neka

ženska, urednica časopisa Geologic Times, objavila je članak u kojem se

34

totalno obrušila na našu naftnu kompaniju i sve oblike eksploatacije

podmorja uz Otočje kraljice Charlotte. Nadrobila je nešto u stilu da bi naše

bušotine mogle izazvati masivne potrese i tsunamije na tom području. To

je totalna besmislica i za to nema nikakvih znanstvenih dokaza. Zato ja sad

moram spašavati situaciju i uvjeravati ulagače da tu nema ničega. Kao da

ionako svakodnevno ne pratimo seizmičku aktivnost rasjeda i ne

ispitujemo emisije radioaktivnih plinova.«

Mitch je mogao beskonačno raspredati o geologiji, ne mareći sluša li ga

itko. Po tome je bio baš poput Annie. Ustvari, ovo je bila jedna od onih

kontroverznih tema u kojoj bi mu se Annie sa zadovoljstvom suprotstavila.

Uvijek ga je podbadala zbog odabira karijere geološkog inženjera

zaposlenog u velikoj naftno-plinskoj kompaniji. Dok je svoj rad kao

seizmologinja smatrala važnim za svijet znanosti, njega je zadirkivala

govoreći da je njegov rad važan samo za svijet profita.

»Kladim se da nema diplomu iz geologije«, nastavio je Mitch. »Sigurno

je samo neka nabrijana urednica koja je pročitala previše članaka i sada

sebe smatra stručnjakinjom. Malo sam je istražio. Nema nikakvih

referenci. Kladim se da je ženska zapravo neka hippie aktivistica zelenih.

Vražja ljubiteljica prirode.«

»Tko?« Ryan nije previše pozorno slušao. Dohvatio je mobitel i ubacio

ga u aktovku.

»Ta urednica, koja je napisala taj članak.« Mitch ga je slijedio i izašao u

predvorje. »Mislim da se zove Kate Alexander, ili tako nekako.«

Spustili su se dizalom u podzemnu garažu dok je Mitch i dalje

neprestano mljeo o nekom članku koji je Ryanu bio potpuno nebitan, baš

kao i budala koja ga je napisala. Ryan se uštipne za čelo dok su ulazili u

Mitchev blatom prekriveni Land Rover.

»žena je tu, u San Franciscu. Mislim da ću sutra otići do njezina ureda i

reći joj što mislim.« Mitch se uključio u promet.

»Samo daj«, reče Ryan.

»Ej, zaboravio sam ti reći. Predvečer te zvala neka odvjetnica iz grada.

Simone Conners. Zvučala je prilično seksi.«

Ryan je prepoznao ime. »Anniena stara prijateljica.« Znao je da Simone

živi u blizini, vidio ju je na nekoliko humanitarnih priredbi, ali ju je

odlučio ignorirati. Općenito je ignorirao sve ljude koji su poznavali

35

njegovu suprugu. Pristojno čavrljanje o dobrim starim vremenima nije mu

zvučalo naročito zabavno. »Što je htjela?«

»Ne znam, nije rekla. Premda, ako je bila Anniena prijateljica,

vjerojatno je zvala zbog pada onog zrakoplova od neki dan.«

»Da, vjerojatno.« Ryan se kroz prozor zagledao u svjetla grada.

»Nazvat ćeš je?«

»Što?« Nakratko se osvrne. »Sumnjam. Više je bila Anniena prijateljica

nego moja. Nisam je tako dobro poznavao.«

»Preko telefona je zvučala vrlo zamamno.«

»To si zaključio samo na osnovu njezina glasa, ha?«

»O, da.«

»Bila je udana kada sam zadnji put razgovarao s njom, na Annienu

pogrebu.«

»Pa možda više nije udana.«

»Bila je Anniena prijateljica, kretenu jedan. Ne zanima me.«

»Zašto? Je li bila debela? Ružna? U čemu je problem?«

»Bože, prava si mustra. Ne, bila je zgodna, ili je barem bila kada sam je

posljednji put vidio. Sitna, brineta, velike oči. Svidjela bi ti se.«

Mitch se naceri od uha do uha. »Možda bih trebao sutra skočiti do

njezina ureda, malčice je odmjeriti.«

»Mislio sam da ćeš otići odmjeriti onu ljubiteljicu prirode u izdavačkoj

kući.«

»Mogu obje.« Mitcheve oči zabljesnu. »Vidiš, vidiš, dobra ideja.«

»Koji si ti perverznjak.«

»Ni ne slutiš koliki.«

Ryan prođe rukom kroz kosu. »Mislim da će mi trebati barem dva piva

večeras. Po mogućnosti velika.«

36

Četvrto poglavlje

ate je zurila u zaslon na računalu. Fotografije vulkana Stromboli u

Italiji zurile su natrag u nju iz napola dovršenog članka na kojem je

trebalo još puno raditi. Duboko je uzdahnula i pritisnula dlan na čelo.

Nema teorije da će se danas više uspjeti usredotočiti na uređivanje. Članak

će jednostavno morati pričekati do sutra.

Nekoliko minuta poslije, Jill uđe u njezin ured s vrućom šalicom kave.

»Ovo je isproban i pouzdan lijek za spisateljsku blokadu.«

»Hvala.« Kate se nasmiješila i posegnula za šalicom. »Ti si zlato.«

»Samo ti se ulizujem.«

Kate otpije gutljaj kave i podignutih obrva pogleda preko ruba šalice.

»Zašto imam osjećaj da mi se neće svidjeti ono što ćeš mi sad reći?«

Jill namršti nos, a kolut koji je njezina tajnica, djevojka od dvadeset i

koju godinu, imala u nosu proizvede neki čudan zveckavi zvuk o kojem

Kate nije željela previše razmišljati.

»Zato što mi ove stvari jednostavno ne idu od ruke. Izvoli.« Pružila joj

je ceduljicu. »Ovaj je čovjek svratio danas, dok si još bila vani. Iz nekog mi

se razloga učinio poznatim, ali se ne mogu sjetiti gdje sam ga već vidjela. U

svakom slučaju, želio je razgovarati s tobom o nečemu, ali budući da te

nije bilo, ostavio ti je poruku. Njegov broj telefona je na dnu.«

Kate pogledom preleti poruku, a potom se opet okrene prema Jill.

»Sigurno se šališ.«

Jill je skrušeno skupila ramena. »Žao mi je.«

Dan joj je upravo i službeno upropašten. Kate posegne za telefonom.

Kreten je nabrojao desetak činjenica iz njezina članka koje je smatrao

netočnim i nedosljednim. Birala je broj i lupkala nogom o pod dok je

čekala. Uza sve ostalo što joj se u životu trenutačno događa, nisu joj trebala

još i ovakva sranja. Javio se ženski glas. »Mitcha...« Kate pogledom provjeri

ime na dnu ceduljice, »Mathewsa, molim lijepo.« Pričekala je nekoliko

trenutaka. »Ne, u redu je, ostavit ću poruku.«

K

37

Uglavivši slušalicu između uha i ramena, iz lađice u stolu izvuče bočicu

aspirina. Nakon što je bez vode progutala dvije tablete, podigla je pogled

prema Jill koja je neodlučno stajala na vratima ureda. Začuvši snimljeni

muški glas s druge strane, Kate uzme slušalicu u ruku i namršti čelo. Nešto

u tom glasu učinilo joj se neobično poznato.

Ponovno je pročitala ime. Mitch Mathews. Provrtjela ga je po glavi.

Nije ga prepoznala. Ali u tom je glasu bilo nečeg tako poznatog...

Ma, glupost. Tog kretena nikada prije nije srela. A nakon ovoga neće

više nikada ni razgovarati s njim. Čekala je zvučni signal.

»Gospođine Mathews«, započela je samouvjerenim glasom. »Ovdje Kate

Alexander iz McKellen Publishinga. Željela bih vam osobno zahvaliti na

ljubaznoj poruci koju ste danas ostavili mojoj tajnici. Iznimno cijenim vaš

zajedljiv i nadasve živopisan odabir riječi. Budući da ste našli vremena ne

samo da me pronađete, nego i da mi ostavite podugačku tezu o Otočju

kraljice Charlotte, moram pretpostaviti da ste stručnjak za to područje. Od

sada ću sva pitanja i komentare, kao i sve buduće članke na tu temu

svakako proslijediti izravno vama. I još samo jedna mala napomena. Idiot

se piše bez j. Mislila sam da su vas to naučili u magarećoj školi. Želim vam

ugodan dan, gospodine Mathews.«

Kate skupi papire ispred sebe i ustane od stola. »Poslijepodne imam

jedan sastanak, Jill. Pozive mi možeš proslijediti na mobitel.«

»U redu, dogovoreno. Kate? Jesi li dobro?«

»Dobro sam. Zašto pitaš?«

»Činiš mi se nekako« – bacila je pogled na telefon i onda opet natrag na

Kate – »napetom.«

Kate duboko udahne i smiri se. »Dobro sam. Vratit ću se poslije

sastanka.«

Pogledavši na sat Kate shvati da već kasni. Sjela je u svoj Explorer i

zaputila se na drugi kraj grada. U normalnim je okolnostima komentari

čitatelja ne bi ni dirnuli, ali u tonu kojim je poruka Mitcha Mathewsa bila

napisana bilo je nečeg što ju je ispililo sve do zadnjeg živca.

Pronašla je mjesto za parkiranje dvije ulice dalje od svog odredišta i

pomislila kako to mora biti dobar znak da joj se dan popravlja. Ionako se

više ne može puno pogoršati. Ni njezin se život ne može više puno

38

pogoršati. Dok je stajala u predvorju i čekala dizalo, po ramenima joj se

razlegne neka jeza, a niz kralježnicu se otkotrlja val tjeskobe. Samo je

nervozna, ništa drugo. To je potpuno normalno. Ako se ovo ne posreći,

nije bila sigurna što bi sljedeće mogla učiniti.

Dizalo se oglasi i vrata se otvore. Još jednom duboko udahne za

smirenje iskoračivši u predvorje odvjetničke tvrtke, gdje je bilo tiho, osim

što se čulo lupkanje prstiju po obližnjoj tipkovnici. Tajnica podigne pogled

dok joj se približavala. Kate se pokušala nasmiješiti, ali joj se cijela utroba

prevrtala kao da je na nekom beskrajno dugom vlaku smrti s bezbroj petlji.

Mora postojati razlog zbog čega je zafiksirala ime te odvjetnice medu

stotinama drugih čiji su podatci objavljeni na internetu. »Trebala bih

Simone Conners.«

»Gospođa Conners je danas vrlo zauzeta«, reče tajnica. »Imate li

dogovoreno?«

»Da. Kate Alexander.«

Mlada plavuša podigne slušalicu i nešto promrmlja u nju, a potom

pogleda natrag prema Kate. »Gospođa Conners vas očekuje. Slobodno

uđite.«

»Hvala.«

Kate je pokušavala smiriti uskovitlane živce dok je otvarala dvokrilna

hrastova vrata i ulazila u prostoriju. Kroz široke prozore ispred nje pružao

se pogled na San Francisco. S desne su strane bile visoke police s knjigama

ispunjene svescima pravne literature, a s lijeve se strane nalazila garnitura

kožnih trosjeda i dugačak konferencijski stol prekriven knjigama i

papirima.

Ali Kateinu je pozornost privukla Simone Conners. Sitna je žena ustala

od stola ispred prozora, s najbljeđim licem koje je Kate ikada vidjela. S

licem koje joj nije bilo ni najmanje poznato, dovraga. »O, Bože.«

Kate se osvrne preko ramena kada su se vrata iza nje zatvorila. Nije

vidjela nikog drugog. Okrenuvši glavu natrag, zagledala se u odvjetnicu

čokoladno smeđe kose ošišane u elegantnu bob frizuru i brončanih očiju

koje kao da su upravo ugledale duha.

»O, Bože«, šaptom ponovi Simone. »Annie.«

39

Ledeni trnci prostruje Kateinom kožom. »Hm, ne. Ja sam Kate

Alexander. Imam dogovoren sastanak za jedan sat. Ako vam sad ne

odgovara, mogla bih–«

»Ti...« Odvjetnica zatvori oči, odmahne glavom i potom ih opet otvori.

»O-oprostite. Jako sličite jednoj ženi koju sam poznavala.«

Uzbuđenje pomiješano sa znatnom dozom straha preplavi Kateine vene.

Ne. Ne može biti tako jednostavno. Ili ipak može? Progutala je knedlu u

grlu. »Vi... vi me prepoznajete?«

»Žao mi je. To nije moguće.« Simone spusti pogled. Kada ga je ponovno

podigla, na licu joj je bio ljubazan smiješak. »Što mogu učiniti za vas?«

»Zašto nije moguće?« Previše se pitanja kovitlalo po Kateinoj glavi.

Previše probuđenih nadanja. Pokušala je prikriti očajanje u glasu, ali nije

bila sigurna da je uspjela.

Simone ponovno sjedne; bijela bluza bez rukava isticala joj je lijepo

oblikovane ruke iznad skupih i elegantnih tamno plavih hlača uskog kroja.

»Žena na koju sam pomislila umrla je prije gotovo pet godina. Kažu da svi

imaju dvojnika. Pretpostavljam da sam ja upravo srela njezinu dvojnicu.

Sada, kada malo bolje pogledam, vidim da niste identične. Zatekli ste me,

to je sve. Nedavno sam razmišljala o njoj pa je to razlog zašto sam na

brzinu donijela zaključak koji ne može biti realan.« Rukom pokaže na

naslonjač nasuprot svom stolu. »Dakle, što mogu učiniti za vas?«

Kate se spusti na sjedalo. Živci su joj poskakivali u cijelom tijelu.

»Kako... kako se zvala?«

»Moja prijateljica?« Simone podboči lakat na naslon svog stolca. »Zašto

vas to zanima?«

»Čista znatiželja.«

Simone je na trenutak razmišljala, a potom rekla: »Annie Harrison.«

Kate je prevrtala to ime po glavi. Nikada ga prije nije čula. Ono malo

nade počelo je blijediti. »Kako je umrla?«

Simone nagne glavu u stranu. »Sigurna sam da niste došli ovamo da

biste razgovarali o mojoj prijateljici, gospođo Alexander.«

Kate prođe rukom preko kose i zastane da protrlja ožiljak. »Molim vas,

samo mi udovoljite na trenutak. Kako je umrla?«

40

»U zrakoplovnoj nesreći, blizu San Francisca. Vrlo sličnoj onoj koja se

ovdje dogodila prije nekoliko dana.«

Zrakoplovna nesreća. Ne, to nije isto. Kate zatvori oči. Razne

mogućnosti i scenariji proletjeli su joj kroz glavu. Ništa od toga nije imalo

smisla, ništa se nije činilo izvedivim, ali morala je pitati. Ako ne pita, to će

je požderati. »Koja je razlika između mene i nje? Mislim, rekli ste da nismo

identične. Što je drugačije?«

Simone je sumnjičavo pogleda. »Zašto vas toliko zanima moja

prijateljica, gospođo Alexander?«

Kate se usredotočila na sitnu odvjetnicu. Pokušala je se sjetiti. Nije

uspjela. Ipak, obuzeo ju je taj osjećaj... neki neobičan osjećaj već viđenog.

Onaj isti koji ju je obuzeo kada je na internetu vidjela ime Simone Conner.

»Nisam znala za vašu prijateljicu kada sam dolazila ovamo. I oprostite mi

što vas to pitam, ali...«

»Što ali?«

Ispustivši drhtavi uzdah, Kate se uspravila na sjedalu. »Došla sam

ovamo na savjet jednog kolege. Imam poteškoća u pronalaženju određenih

informacija pa je mislio da bi neki odvjetnik mogao primijeniti pravni

pritisak i pomoći mi da pronađem odgovore koje tražim. Vaše sam ime

pronašla na internetu. I... Ne znam... Nešto mi je jednostavno reklo da

trebam doći upravo k vama.«

Simone ju je i dalje pomno, ispitivački promatrala pa se Kate

promeškoljila na sjedalu. »Moj je suprug poginuo u toj zrakoplovnoj

nesreći prije par tjedana.«

»O.« Simoneino se lice smekšalo. »Žao mi je. Nije ni čudo da ste–«

»Ne, ne radi se o tome. Ali hvala vam.« Kate duboko udahne. »Nakon

njegove smrti pronašla sam neke informacije koje su me dovele u San

Francisco. Prije nekoliko godina doživjela sam prometnu nesreću i završila

u komi.« Namrštila se i odmahnula glavom. »Ili sam barem tako mislila.

Pretražujući suprugove papire pronašla sam dokaze o tome da sam u

jednom domu za starije i nemoćne ovdje u San Franciscu provela više od

dvije godine. Gospođo Conners, ne sjećam se da sam ikada bila ovdje. Ne

sjećam se ničega prije buđenja iz kome prije osamnaest mjeseci. Ničega iz

svoje prošlosti, gdje sam odrasla, svoje obitelji. Suprug mi je rekao da sam

41

bila ozlijeđena u prometnoj nesreći i da sam četiri dana bila u komi. Sada...

Sada više ne znam što da vjerujem.«

Simone se nagne naprijed, namrštenih obrva. »Gdje ste živjeli?«

»U Houstonu. Suprug je bio liječnik. Neurokirurg.« Izvadila je papire iz

torbe. »Premda, potpisivao je obrasce kao moj nadležni liječnik dok sam

bila ovdje u San Franciscu. Da je bio moj suprug, to mu nikada ne bi bilo

dopušteno.«

»Ne, ne bi.« Simone uzme obrasce od nje i preleti ih pogledom

»Dom je izgorio u požaru prije godinu dana. Slučajnost, ako mene

pitate. Na njegovu je mjestu izgrađen novi, ali oni tvrde da je sva

dokumentacija uništena u plamenu. Ni od koga ondje ne mogu dobiti

odgovore na svoja pitanja. Mislila sam da biste mi vi mogli pomoći da

razgovaram s njima. Bila sam njihov pacijent. Imam svoja prava.«

Simone je čitala dokumente koje je držala u ruci, listajući stranicu po

stranicu. »Trajan gubitak pamćenja«, promrmljala je, pročitavši završno

mišljenje. »I ne sjećate se ničega u vezi s nesrećom?«

»Ne. Ničega.«

»A poslije nesreće?«

»Probudila sam se u Houstonu. Suprug je bio uz mene.

Ni njega se nisam sjećala. Bilo je to kao da počinjemo iznova.«

Simone je nastavila čitati papire pred sobom. »Ovo je vrlo rijetka

pojava. Piše da je oštećen dio vašeg mozga zadužen za dugotrajno

pamćenje, posebice ono osobne prirode, kao i za osobnost. Jeste li

zaposleni, gospođo Alexander?«

»Da. Urednica sam u jednom geološkom časopisu. Moj liječnik u

Houstonu smatra da mi je oštećen onaj dio mozga gdje su pohranjena

osobna sjećanja, što objašnjava činjenicu da se sjećam stvari koje sam u

životu naučila – kao što je brzina konvergencije tektonske ploče Juan de

Fuca – ali ne i detalje o tome gdje sam to naučila.«

Kada je Simone zbunjeno podigla pogled, Kate izvije usne u slabašni

smiješak. »Oprostite. Stalno zaboravljam da druge ljude geologija ne

zanima kao mene. Po izdavačkoj kući kruži šala o meni kao kraljici

znanstvenih fanatika.«

42

»Ajme meni.« Simone ispusti dug izdah i baci papire na stol. Rukom

koja je jedva vidljivo drhtala prijeđe po čelu. »Jeste li pronašli još nešto

osim ovih dokumenata?«

»Samo ovo.« Kate izvuče sliku iz torbe i pruži joj je. »Nemam pojma tko

je na slici, ali te oči... Te su mi oči tako poznate. Iste su kao moje.«

Simone otvori usta. »O, Bože.«

»Što je?«

»Ovo je Anniena kći.«

Mitch je veći dio poslijepodneva proveo u laboratoriju ispitujući uzorke

stijena koje mu je njegov tim poslao iz Britanske Kolumbije. Nakon

nekoliko sati, zavalio se u stolac i protrljao umorne oči. Predstojala su im

još brojna istraživanja, ali bio je uvjeren u to da su dobro započeli. Morat

će uskoro otputovati tamo, vjerojatno za nekoliko tjedana, ali imao je

povjerenja u svoj tim, a njihova su se početna ispitivanja do sada

podudarala s njegovima.

Već je prošlo četiri kada se napokon vratio u ured. U prolazu se

nasmiješio Christy, svojoj tajnici, i na stol joj dobacio vrećicu čokoladnih

keksa Mrs. Fields. »Briši doma, može?«

»Stvarno si dobre volje.« Obožavala je sve proizvode Mrs. Fieldsa i on je

to znao.

»Uzorci dobro izgledaju. Nazovi Charlieja i saznaj kada žele da dođem

tamo. Mislio sam, možda za dva tjedna. Saznaj kako napreduju i kakav im

je raspored. Onda idi doma. Cijeli dan visiš nad ovim.«

»Ne moraš me puno nagovarati.« Slijedila ga je u njegov ured i na stol

odložila izvješće koje je upravo natipkala. »Ovdje ti je geokemijski profil

nalazišta.«

»Izvrsno.« Letimice ga je prelistao. »Ima li kakvih poruka?«

»Imaš ih nekoliko u glasovnoj pošti. Mac je svratio i želi ispitati uzorke

na biomarkere. Rekla sam mu da ćeš ga nazvati večeras ili sutra.«

»Hvala, Christy. Što bih ja bez tebe?« Sa skrušenim smiješkom zavalio se

u stolac i digao noge na stol.

43

»Bio bi izgubljen.« Namignula mu je i izašla iz ureda.

Mitch podigne slušalicu i utipka svoju pristupnu šifru. Nije zatvorio

vrata, nikada to ne čini, a kada je iz gornje ladice stola izvukao bejzbolsku

lopticu i počeo je bacati u zrak, ritmično fijukanje i tapkanje nije izazvalo

nikakvu reakciju kod Christy koja je stajala kraj svog stola.

Zatvorio je oči dok je preslušavao svoju glasovnu poštu i nastavio bacati

lopticu. Uglavnom informacije o nalazištu, nekoliko poruka iz laboratorija

o tome što su ranije tog jutra pronašli.

Začuo se novi zvučni signal i telefon prijeđe na sljedeću snimljenu

poruku. Kada je hrapavi ženski glas zapjevušio kroz žicu, naglo se uspravio

u stolcu.

Loptica koju je upravo bacio uvis pala mu je na glavu uz glasni tresak.

»Dovraga«, promrmljao je trljajući se po glavi. Ali bol se brzo raspršila

kada mu se mozak fokusirao na taj glas. Poznaje ga.

To je Annien glas.

Osim toga, bio je i nabrušen, zbog čega je i bio toliko siguran da je

njezin. Tu je oštricu u njezinu glasu čuo milijun puta, taj odsječan način na

koji je izgovorila njegovo ime, i kako je podrugljivo razvlačila

samoglasnike u riječi idiot. Krv mu je iščezla s lica dok je mahnito posezao

za telefonom da ponovno presluša poruku.

Ne, to ne može biti stvarnost. Pričinilo mu se. Halucinira. Što mu je

ono majka jednom rekla dok je bio dijete? Da budan sanja usred bijelog

dana.

Bilo mu se ubrzalo kada je pritisnuo tipku replay. Poruka je bila nova.

Bio je to Annien glas, i sto mu vragova, bila je od danas. Poslušao je

ponovno, ovaj se put pokušao usredotočiti na riječi, ne toliko na glas.

Rekla je da se zove Kate Alexander.

Kate Alexander.

Ona luđakinja iz izdavačke kuće? To nema nikakvog smisla. Poznavao

je taj glas gotovo kao svoj vlastiti.

Raznorazni scenariji, mogućnosti i pitanja uskomešala su mu se u glavi.

Nema šanse. Ne može biti...

Pa ipak... Srce mu je tuklo kao ludo. Njezino tijelo nikada nije

pronađeno. Sjedila je iznad krila. Motor je eksplodirao. Nitko od putnika

44

oko nje nikada nije pronađen. Svi su se tiho nadali da možda uopće nije

bila u zrakoplovu, da se predomislila u posljednjem trenutku nakon što ju

je Ryan odvezao u zračnu luku. Ali i ta je nada zamrla kada je Ryan nakon

nesreće prepoznao njene stvari.

Ali što ako ipak nikada nije ušla u taj zrakoplov? Je li moguće da je još

uvijek živa? Pomisao je bila sumanuta. Apsurdna. Praktički nemoguća. A

ipak... Jedino je o tome u ovom trenutku mogao razmišljati.

Morao se uvjeriti. Birao je njezin broj, ali je poziv odmah preusmjeren

na glasovnu poštu. Zalupivši slušalicu, zgrabio je jaknu i požurio prema

vratima.

Christy je ustala kada je poput vihora projurio pokraj nje prema dizalu.

»Mitch, što–?«

Jedva da ju je čuo. Već je bio na stubištu. Kada je izašao iz zgrade, na

njegovu satu bilo je već četiri i trideset. Nema šanse da stigne na drugi kraj

grada prije pet sati. Vozio je slalom kroz gusti promet, vikao na stariju

ženu koja je presporo prelazila ulicu i napokon pronašao mjesto za

parkiranje ispred zgrade McKellen Publishinga netom prije pet.

Fućkaš automat za naplatu parkiranja. Nije se čak ni potrudio pogledati

je li možda parkirao na mjestu za invalide. Razmišljao je samo o jednom. O

tom prokleto poznatom, iritantnom, dragom glasu.

Protrčao je kroz predvorje zgrade, opsovao dizalo koje nije stizalo

željenom brzinom, a potom krenuo prema stubištu. Kada je stigao na

četrnaesti kat, dahtao je od napora, ali ga to nije usporilo. Zaputio se ravno

u ured Kate Alexander.

Tajnica s tetovažama i kolutom u nosu, koju je sreo ranije tog dana,

ustane kada ga je ugledala, skupljajući obrve, vidljivo zabrinuta.

»Gospodine Mathews, ne smijete tamo!«

Praktički je proletio pokraj nje i ramenom gurnuo vrata. Ured je bio

prazan.

»Gdje je ona?« Osvrnuo se po prenatrpanom uredu koji nije bio veći od

njegove kupaonice.

»Gospođa Alexander nije ovdje. Ostala je vani cijelo poslijepodne. Mogu

vam ugovoriti termin ako želite.«

Jedva da ju je čuo. Pogledom je pretraživao prostoriju, ali ni sam nije

znao što traži. Stogovi časopisa bili su nagurani uza zid. Polica s desne

45

strane bila je prepuna knjiga o geologiji i uzoraka i minerala. Na stolu se

rasprostiralo more papira, a kroz mali prozor s kojeg se pružao pogled na

grad kasno poslijepodnevno sunce obasjavalo je kutije i kutije s časopisima

i knjigama koje je tek trebalo raspakirati.

Dovraga, mora postojati nešto, bilo što, po čemu bi znao...

»Ne smijete biti ovdje, gospodine Mathews«, glasnije reče tajnica dok je

zaobilazila stol. »Pozvat ću osiguranje.«

Prelistavao je omote na njezinu stolu, pomicao naslagane papire

tražeći... Sranje, ni sam ne zna što. Bilo što. Pogled mu privuče uokvirena

fotografija pokraj njezina računala. I sve se u njemu smrzne.

Sto mu gromova.

Drhtavim prstima posegne za njom, a potom utone u njezin stolac, ne

vjerujući svojim očima. Žena je izgledala kao Annie. Ne baš točno onako

kako ju je pamtio, ali dovoljno slično. Nema veze što joj je nos malo

drugačiji, obrazi nešto povišeni, kao ni to što je blizu sljepoočnice imala

ožiljak. Lice koje je zurilo u njega imalo je iste oči, istu bradu, istu jamicu

kakvu je svako jutro gledao u zrcalu na svom licu. Bila je obraz uz obraz s

malim plavokosim dječakom.

Dječakom koji je pljunuti Ryan.

I zadnja kap krvi nestane mu s lica.

»Gospodine Mathews«, upita tajnica. »Ovaj... Jeste li dobro?«

»Gdje je ona?« uspio je procijediti.

»Ne znam. Ako se vratite sutra–«

»Moram znati sada!«

Tajnica se trzne. »Nikome ne dajemo osobne podatke. Ako se vratite

sutra, sigurna sam da će vas primiti.«

»Dovraga! Ne radi se više o vražjem članku koji je napisala! Ovo je

osobno. Gdje je?«

»Ne znam. Gledajte–«

Stisnuo je zube shvativši da od stroge čuvarice neće ništa saznati.

Zgrabivši sliku, požurio je prema vratima. Potrčala je za njim, vikala nešto

o krađi osobnog predmeta, ali nije ga bilo briga. Mislio je samo na to da

mora otići k Ryanu.

46

Smjesta.

Činilo joj se da bi joj koljena mogla otkazati poslušnost.

Kate provjeri adresu koju je našla na internetu. Simone joj je rekla da ne

brza sa zaključcima i da joj dopusti da prvo malo istraži, ali čim je Simone

na onoj fotografiji prepoznala Juliju Harrison, Kate nije mogla prestati

razmišljati o podudarnostima.

Postojao je razlog zašto je Jake tu sliku držao pod ključem u onoj kutiji.

Razlog zašto ju je obuzeo onako snažan osjećaj već viđenog dok ju je

promatrala. Razlog zašto je pronašla Simone Conners.

Vratila se u ured. U tražilicu je upisala ime Ryana Harrisona, čovjeka za

kojeg je prema Simoninim riječima Annie Harrison bila udata. Osjetila je

slabost od onog što je pronašla. Naravno, njegovo je lice već prije vidjela

na naslovnicima časopisa Fortune i Money, a u novije vrijeme i u

tabloidima, ali o njemu nije znala puno osim činjenice da je nevjerojatno

privlačan. Sada je znala. Na internetu je pronašla brojne napise o njemu

kao nesmiljenom predsjedniku uprave velike farmaceutske industrije kojeg

je pratila reputacija da agresivno preuzima druge tvrtke i na svom putu

uspjeha gazi sve koji mu se nađu na tom putu. Mediji su ga okarakterizirali

kao beskompromisnu osobu gladnu novca. Imao je i naviku podrugljivo se

ceriti kamerama kad god bi mu se približile. Ipak, činilo se da mu ne smeta

to što ga svaki vikend fotografiraju ruku pod ruku s drugom ženom.

Nema teorije da bi se udala za nekog takvog. Novac? Moć? Slava? Ništa

od toga nije joj bilo važno. Nikada je ne bi mogao privući netko toliko

opsjednut tim stvarima. Nema šanse da bi ikada...

Progutala je knedlu u grlu, ne mogavši ni pomisliti, a kamoli izgovoriti

te riječi. Imala je supruga. Jakea. Obuzme je val mučnine dok se prstima

poigravala s prstenom koji je i dalje nosila na lijevoj ruci. Nema veze što

Reed pomalo sliči tom čovjeku. Svatko ima blizanca, zar ne? Nije li joj

Simone to rekla prije samo par sati?

O, čovječe, ovo nije bila dobra ideja. Zatvorila je oči i duboko disala,

pokušavajući se smiriti. Kog vraga radi ovdje? Nije trebala doći u San

Francisco. Nije trebala potražiti Simone Conners. Da barem nikada nije

zavirila u tu prokletu ladicu.

Otvorila je oči i pogledom pretražila ulicu. Ogromna stabla javora

formirala su drvored s obje strane ulice u bogataškom naselju na

47

brežuljcima Sausalito. Njegovani travnjaci protezali su se niz padinu od

jedne atraktivne kuće do druge, svaka impozantnija i ljepša od druge. Ovo

je greška. Ovo nije stvarnost. Mora otići prije nego što od sebe napravi

budalu stoljeća.

Upravo se htjela okrenuti i vratiti otkuda je i došla kada začuje zvuk

zvonca tik ispred sebe. Podigla je pogled u trenutku kada su pokraj nje

prolazile tri djevojčice na biciklima.

Posljednja djevojčica u nizu naglo zakoči ugledavši Kate. Njezine su se

prijateljice provezle dalje, smijući se, ali ona je ukopala stopala o tlo i

čvrsto stezala ručke bicikla, zureći u nju kao da vidi duha, baš kao što je to

učinila Simone kada je Kate zakoračila u njezin ured.

Kate s mukom proguta slinu. Cijelim su joj tijelom prolazili trnci, kao

da joj je tisuću iglica zabodeno u kožu. To lice – ta djevojčica – bila je

djevojčica sa slike.

Sada više nema povratka. Mora vidjeti. Mora saznati.

Spopadne je strah. Nije znala što bi rekla. Nije znala što bi učinila. Ali

nešto ju je guralo prema naprijed. »Bok.«

»Vi«, prozbori djevojčica zureći u Kate širom otvorenih očiju. »Vi...

izgledate kao–«

»Moje ime je Kate. Jesi li ti Julia?«

»Da.« Pogled joj se suzi. »Otkud znate moje ime?«

»Rekla mi je jedna prijateljica.« Neugodna tišina i način na koji je

djevojčica i dalje buljila u nju kao da ima dvije glave bilo je više nego što je

Kate mogla podnijeti. Skrenula je pogled niz ulicu. »Došla sam razgovarati

s tvojim tatom. Je li kod kuće?«

Djevojčica skoči s bicikla kao da ju je netko ošamario. »Nije kod kuće.

Ne može razgovarati s vama.«

Kateini se dlanovi oznoje. »Čekaj–«

»Julia!« Muški glas odjeknuo je s druge strane ulice. »Dođi u kuću!«

Bicikl s treskom padne na do. Najbrže što je mogla, djevojčica potrči

preko pločnika i uzbrdo stazom prema veličanstvenoj trokatnoj kući. S

trijema se u tom trenutku spustio muškarac. Muškarac odjeven u hlače i

košulju dugih rukava presavijenih do lakta. Muškarac plave kose i

48

nevjerojatno lijepog lica koje se nije moglo usporediti s onim koje je Kate

vidjela u časopisima ili na internetu.

Muškarac, shvatila je glasno udahnuvši, koji ovako izbliza nije samo

sličio njezinu sinu. Izgledao je točno kao on.

49

Peto poglavlje

yan osjeti navalu adrenalina dok je Julia trčala ravno prema njemu,

dok su joj se na licu istovremeno odražavali strah, gnjev i duševna

bol.

»Što ti je?« zapitao je spustivši se na koljeno ispred nje i primivši je za

ramena. Na brzinu je pregleda po cijelom tijelu da se uvjeri nije li

ozlijeđena.

»Ja... idi u kuću, tatice. Idi u kuću!«

»Julia, smiri se. Što je bilo? Reci mi što se dogodilo.« Pogled mu odluta

mimo nje, do bicikla koji je ostao ležati na cesti. Do osobe koja je stajala

nasred ulice i zurila u njih. Do žene koja je izgledala kao...

Zrak mu glasno izleti iz pluća. Koljena mu se pretvore u želatinu.

»Bože.«

»Ne, tata!« Julia mu je pritiskala ramena i pokušavala ga natjerati natrag

u kuću dok se on polako uspravljao. »Ne, tata. To nije ona. To nije ona,

tatice. Samo izgleda kao ona. Molim te, tatice, molim te. Pogledaj me.«

Pogled mu padne na Julijino suzama umrljano lice. Oči joj se ispune

panikom, ali jedva da je to zamijetio. Drhtavih ruku nježno je pomakne u

stranu, a potom se zagleda u brinetu koja je nepomično poput stijene

stajala na cesti. Promatrala ga je kao što on promatra nju.

Zavrtjelo mu se u glavi. Bilo mu se ubrzalo. Ne može biti.

Nejasno mu je do svijesti dopirao automobil koji se uz škripu guma

zaustavio uz ivičnjak, Mitch koji je izašao iz svog Land Rovera, Julijin

histeričan glas dok ga je očajnički pokušavala odvući natrag u kuću, ali čije

ruke nije osjećao. Činilo se da ne može zaustaviti svoja stopala koja idu

prema naprijed. Činilo mu se kao da je u magli. U nekom snu. Kao da

halucinira usred bijela dana.

Nekako se uspio spustiti niz ulicu i stati ispred nje. Zurio je u nju u

potpunom šoku. Negdje pokraj sebe čuo je Mitcha kako mrmlja: »Majko

Božja.«

R

50

Nitko nije rekao ni riječ. Nekoliko beskrajno dugih trenutaka samo

tišina. I strah i nada i potpuna nevjerica. A tada mu je srce poskočilo u

grudima.

»O, Bože.« Prišao joj je, dlanovima joj obujmio lice i prstima joj prešao

po glatkoj koži na bradi. Ovo ne može biti stvarnost. Sigurno sanja.

Sjećanja su ga salijetala sa svih strana, sabila mu se ispod grudne kosti i

stezala ga dok ju je upijao očima. Osjetio je njezin puls pod svojim prstima.

Opkolila ga je toplina njezina tijela. Stajao je ošamućen i činilo mu se da

mu se glava napunila zrakom.

Bila je stvarna. Topla i meka i živa pod njegovim prstima. Bila je...

Annie.

Netremice ga je gledala. U dubinama tih zelenih dragulja bljesnula je

iskra prepoznavanja. I ta povezanost, koju su osjetili od samog početka, od

prve sekunde kada su se sreli, prije toliko godina, još uvijek je snažno

plamtjela i grijala ga tamo gdje nije ni znao da se pretvorio u led.

Sve to vrijeme. Sve te godine...

»Annie«, šapnuo je.

Oči joj potamne. Iskra se ugasila. Prepoznavanje je brzo zamijenila

zbunjenost i... strah.

Prije nego što ju je mogao zaustaviti, istrgnula mu se iz zagrljaja i

uzmaknula korak unatrag. Ispružila je ruke s jasnom porukom da ne želi

da je dodiruje. »Ne.« Progutavši slinu, pogledom je ispod spuštenih obrva

prelazila s lica na lice i odmaknula se još jedan korak. »Ne, moje ime je

Kate. Kate Alexander.«

Proparala ga je oštra bol. Pokušao je posegnuti za njom, ali Julia ga je

snažno vukla za ruku i zaustavila ga. »Tata, rekla sam ti da nije ona. Samo

joj sliči. Tata, tatice, poslušaj me. To nije ona.«

Nije ona? Mora biti ona. Mora biti...

»Annie–«

Izbjegla je njegov stisak. Činilo mu se kao da mu se srce razbilo o

pločnik pod njezinim nogama. »Ja... Nadala sam se da bih vam mogla

postaviti nekoliko pitanja. Vidim da sada nije zgodan trenutak.

Jednostavno ću otići–«

»Ne!« Ryan i Mitch viknu u glas.

Trgnula se. Ukočila. Zbunjenim pogledom prelazila od lica do lica.

51

Blagi Bože, to mora biti ona. Zvuči kao ona. Ryan nikada ne bi mogao

zaboraviti taj glas. Nije znao koji se vrag događa, ali nije ju želio preplašiti i

otjerati. Kako bi samog sebe spriječio da ponovno posegne za njom,

dlanovima je protrljao lice. Zatvorio je oči, protresao glavom, ponovno ih

otvorio. Još je tu. Nije plod njegove mašte.

Zašto mu se već nije bacila u zagrljaj? Zašto samo stoji i gleda ga kao

stranca?

»Ne«, ponovi Mitch, pružajući ruke. »Ne, sada je sasvim u redu.«

Pozornost joj skrene na njega. »Tko ste vi?«

Ne poznaje Mitcha? Mora poznavati svog brata. Ona je Annie.

»Mitch Mathews. Njegov šogor.« Mitch pokaže glavom prema Ryanu.

»Njezin... Annien... brat.«

Namrštila je čelo, a potom se zelene oči rašire. »Mitch Mathews.

Geolog?«

Vragolast osmijeh razlegne mu se po licu. »Da, upravo taj.«

»O. Pa dobro.« Nervozna grimasa preleti joj licem. Licem koje je ipak

bilo malo drugačije nego što ga je Ryan pamtio. Drugačije, ali ipak

poznato. »Ovo je uistinu nezgodno. Ja, ovaj, nisam imala pojma.« Prošla je

rukom po kosi.

Ryan osjeti grč u želucu. Bila je to ista nesvjesna gesta koju bi Annie

napravila kad god je bila nervozna.

»Ni ja«, odvrati Mitch. Neko su vrijeme pomno promatrali jedno drugo.

»Dobio sam vašu poruku.«

Rumenilo joj oblije obraze. »Pa, da, hm, činilo se da vas je članak

prilično uzrujao. A ja sam... loše reagirala, mogla bih sada reći, s obzirom

na situaciju.«

Mitch se nacerio. Zašto se ceri, dovraga?

»O čemu vas dvoje govorite?« upita Ryan, gledajući naizmjence jedno

pa drugo. Činilo mu se kao da ga sa svih strana u glavu udaraju

profesionalni boksači, a njih dvoje se ponašalo kao da se poznaju. Ako je

Mitch znao da je Annie u blizini i nije mu rekao–

»Ryane, ovo je urednica o kojoj sam ti pričao. Ona koja je napisala

članak.«

52

Ryan se ponovno okrene prema njoj – prema svojoj Annie. Prema ženi

koja nije mogla biti nitko drugi do njegova Annie. Zašto se ponaša kao da

ga ne poznaje? Zašto već nije zgrabila Juliju i čvrsto je zagrlila? Ili čvrsto

zagrlila njega? Privila se uz njega kao što se on želio priviti uz nju?

Dok su mu se sva ta pitanja prevrtala po glavi, još je jednom promotrio

crte njezina lica i shvatio što je na njoj bilo drugačije. Nos joj je bio tanji,

jagodične kosti nešto više, a blizu sljepoočnice imala je ožiljak kojeg se nije

sjećao.

Urednica. Ona koja je napisala članak. Kate Alexander.

Zaboljelo ga je u grudima. Je li moguće da ova žena ipak nije Annie?

U mislima se vratio na raniji razgovor s Mitchem u njegovu uredu, a

zbunjenost zamijeni zaprepaštenje. »Ona luđakinja?«

»Molim?« Ljutito ga je pogledala.

Mitch se nasmijao. »Ne, ne. Ništa, obična šala. Uh, ovo je malo

neugodno. Vi... strašno sličite mojoj sestri. Mislim da smo svi pomalo

smeteni.«

Koji to vrag Mitch govori? Ona jest njegova sestra. Nije li?

»Možda bi bilo bolje da uđemo u kuću«, predloži Mitch. »Ondje nam

možete ispričati o čemu se radi. Dođite.« Pokazao je rukom prema kući.

Sumnjičavo je odmjerila Ryana, a potom zakoračila dalje od njegova

dosega, bliže Mitchu.

Ryan se okrenuo i zurio za njima dok su hodali prema kući. Pokušao je

razbistriti misli. Je li moguće da netko toliko sliči njegovoj supruzi? Da

zvuči kao ona? Ako ta žena nije Annie, što radi ovdje? Radi li se o nekoj

perverznoj šali?

Pozornost mu privuče ljuljanje njezinih koraka. Pomislio je da će mu

srce iskočiti iz grudi. Bila je građena baš poput Annie, istih čvrstih nogu i

savršeno oblikovane stražnjice. Čak je i hodala poput nje.

Sudbina ne može biti tako okrutna. Bog ne bi mogao biti tako okrutan.

Mora postojati neko objašnjenje. Oštra bol probadala mu je grudi poput

velikih igala. Mitchu za ljubav poslušat će njezinu priču. Nakon toga će

otići. Nije mogao podnijeti ovako izravan i brutalan podsjetnik na sve što

je izgubio.

Slijedio ih je u dnevnu sobu s kožnom kutnom garniturom koju mu je

Julia pomogla odabrati. Stajala je nasred sobe, nekoliko se trenutaka

53

zagledala u panoramu San Francisca, a potom se okrenula i osvrnula po

sobi. Nije znao što gleda – ili traži – ali kada je pogledom prešla preko

fotografija Julije, Mitcha, Annie, Ryan je izgubio strpljenje.

Julia ga povuče za ruku i molećivim glasom šapne: »Tatice«, ali on ju je

ignorirao.

»Zbog čega ste ovdje, gospođo... Kako ste rekli da se zovete?«

Vidljivo se trznula i potom okrenula prema njemu, a po tome kako je

širom otvorila zelene oči, znao je da je šok nestao s njegova lica, a

zamijenio ga je led koji je osjećao iznutra. Led koji je gradio godinama

samo da bi preživio.

Promatrao ju je kako navlači nekakav nevidljivi štit, a oči postaju

hladne kao da je pred njom potpuni stranac. Kao da se ona povezanost

koju su oboje osjetili na ulici nikada nije dogodila. »Vaša je supruga

poginula u zrakoplovnoj nesreći prije otprilike pet godina, je li tako?«

Budući da nije odgovorio, dodala je: »I to se dogodilo ovdje, u San

Franciscu. Je li to točno?«

»Čini se da već znate odgovore na ta pitanja. Zbog čega ste ovdje?«

ponovi pitanje.

»Prije godinu i pol dana doživjela sam nesreću i završila u komi.«

Podigla je ruku i protrljala ožiljak uz sljepoočnicu. »Kada sam se probudila

u bolnici u Dallasu, nisam se mogla sjetiti nesreće ni ičega o svom životu

prije nje. Liječnici su rekli da je ozljeda na neki način oštetila moje

dugoročno pamćenje. Retrogradna amnezija, tako su rekli da se to zove.

Rečeno mi je da sam doživjela prometnu nezgodu. Ali sada više nisam

sigurna u to.«

»Zašto?« upita Mitch, pozorno je promatrajući.

Skrenula je pogled prema njemu. »Moj je suprug poginuo u

zrakoplovnoj nesreći koja se prije nekoliko tjedana dogodila ovdje. Poslije,

dok sam pregledavala njegove dokumente, pronašla sam dokaze o tome da

sam tijekom te kome boravila u jednom domu za starije i nemoćne u San

Franciscu, a ne u Texasu kao što su me naveli da povjerujem. Osim toga, ta

je koma trajala gotovo tri godine, a ne četiri dana. Ne znam zašto mi je

suprug lagao ni što sve to znači, ali došla sam u San Francisco potražiti

odgovore. Danas sam otišla posavjetovati se s jednom odvjetnicom. Žena

54

me je prepoznala, rekla je da jako sličim Anne Harrison.« Ponovno je

pogledala Ryana. »Vašoj supruzi.«

Ryan naglo okrene glavu, a bilo mu je tako snažno zakucalo da ga je čuo

kao grmljavinu u ušima. Priča je presmiješna. Nesuvisla. Nema šanse da je

istinita.

»Tko je ta odvjetnica?« upita Mitch.

»Simone Conners.«

Mitch pogleda Ryana u oči. Znao je o čemu Mitch razmišlja. Ali to ne

može biti ona. Istina, izgledala je kao ona, ali kada je prvi šok prošao, vidio

je da ipak nije ista. Annie je imala drugačiji nos, a obrazi joj nisu bili tako

oštri. Zrelost može promijeniti nečije lice i oblik, ali ne može promijeniti

strukturu kostiju. Osim toga, Annie više nema. Umrla je u onom

zrakoplovu. Sahranili su je. Nema veze što nikada nisu našli njezino tijelo.

Nitko nije preživio taj pad.

»Simone misli da biste mogli biti Annie«, reče Ryan. »Zato ste došli.«

»Ne. Ne baš. U stvari, ona ne zna da sam ovdje. Rekla mi je da ne

dolazim, ali...« Ugrizla se za usnu, a potom posegnula u torbicu. Pogled joj

poleti prema Juliji, koja je stajala pokraj Ryana, zbog čega je osjetio kako ga

obuzima zaštitnički poriv i potreba da svoju kćer privuče čvrsto uza sebe.

Drhtavim prstima pružila mu je fotografiju. »Ovo sam pronašla u

zaključanoj kutiji u svojoj kući.«

Ryan s oklijevanjem pruži ruku i prihvati je. Spustivši pogled osjetio je

kako mu se cijeli svijet preokrenuo pod nogama.

Julia razrogači oči bacivši pogled na sliku u njegovoj ruci. »To sam ja.«

Ryan naglo podigne glavu. Kada se okrenula prema Juliji i zataknula

kosu iza uha, ugledao je izblijedjeli crvenkasti madež točno ispod lijevog

uha gdje joj se vilica spajala s vratom. Madež u obliku preokrenutog srca.

Toliko ga je puta ljubio, lickao i grickao da ga je poznavao kao da je

njegov.

Nada mu se rasplamsala u grudima. Ona je. Živa je. Ona je...

Ispruženih je ruku krenuo prema njoj. Ustuknula je korak natrag i

izbjegla njegov dodir, a kada su im se pogledi sreli, izraz u njezinim očima

prizemljio ga je. U njima nije bilo prepoznavanja. Nije bilo ljubavi. Ničeg

osim praznine i nepovjerenja.

55

Sjetio se njezine reakcije na ulici i ponovno osjetio isti šok. Nadu je brzo

ugasio led.

Nesreća. Retrogradna amnezija... Živa.

Želudac mu skoči u grlo. Zidovi sobe počeli su mu se približavati, kao

na njezinu pogrebu, kada ga je spoznaja da ju je zauvijek izgubio pogodila

poput tone kamenja.

Ali nije ju bio izgubio. Bila je ovdje. Bila je stvarna. Bez obzira na to što

joj se promijenio izgled, jedno je neupitno. Živa je. Nikada nije ušla u taj

zrakoplov. Svo to vrijeme bila je u San Franciscu, a on je nikada nije

potražio. Nikada nije ni pomislio na to da je traži.

Počelo ga je gušiti. Fotografija odleprša na pod pokraj njegovih nogu.

Mora se maknuti od nje. Od svih njih, prije nego što zauvijek izgubi

razum.

Izašao je iz sobe. Nije imao blagog pojma kamo ide. Iza leđa je čuo

Mitchevo mrmljanje. »Uh, pričekajte malo, može?«

Nekako se uspio dovući do kuhinje. Osjećao je potrebu da ode još dalje,

ali nije bio siguran da bi ga noge nosile. Uhvativši se rukama za hladnu

granitnu ploču, spustio je glavu i samo se usredotočio na disanje. Udah,

izdah. Udah, izdah. Svim se srcem nadao da će mu to ublažiti bol koja mu

je poput kopija probadala prsa.

Nemoj sad skrenuti. Ostani pribran zbog Julije.

Zatvorio je oči i suspregnuo suze. Od svih mogućih scenarija koje je

zamišljao tijekom godina, nijedan nije bio ni sličan ovome. U svima, ili

barem u onima u kojima je živa, ona je presretna što ga vidi, kao što je i on

presretan što vidi nju. Ali ova žena, ta Kate Alexander, ona ga ne poznaje.

Nije mu potrčala u zagrljaj. Nije se zaklinjala u svoju ljubav prema njemu.

Samo je stajala i zurila u njega kao da je... nitko i ništa.

Još je rekla i da je imala supruga. Bol u prsima tako ga je snažno stezala

da je jedva disao. Preudala se. Njezin se život nastavio dok je njegov

zaglavio čvrsto okovan u vremenu, a sjećanje na nju bilo je jedino što ga je

tjeralo naprijed.

»Ryane.«

Mitch. Dovraga, trebao je znati da će Mitch poći za njim.

Nije se okrenuo, nije ga mogao pogledati u oči. »Ne prepoznaje nas.«

56

»Ne, ne prepoznaje nas. To ne znači da je to ona.«

»Ona je. Vidio si kako je prešla rukom po kosi. Ima i onaj isti prokleti

madež blizu uha.« Glas mu je pukao. »To je Annie.«

»Ne znamo to.«

»Ja znam.« Ryan se napokon okrenuo prema Mitchu. »Znam to. Znao

sam čim sam je vidio.«

»Moguće je. Ali šanse su tako male. Gle, slažem se da izgleda kao ona.

Isuse.« Mitch se počeše po bradi. »I ta njezina priča, pa, mogla bi biti

točna. Ali ne možemo biti sigurni. Mogla bi biti neka luđakinja u lovu na

tvoj novac. Ryane, ne moram te podsjećati na to da si poznata osoba,

praktički zvijezda. To privlači raznorazne bolesnike kao krv morske pse.

Ne znamo je li to ona. Možemo napraviti pretrage. Usporediti uzorke

DNK – od mene, od Julije.«

»To neće ništa promijeniti. I ti i ja znamo da je to ona, htio ti to priznati

ili ne.«

»Moram biti siguran.«

Ryan zatvori oči. Mitch je o svemu razmišljao na znanstveni način,

čvrsto je vjerovao u podjelu svega na crno i bijelo. Ali ovo je negdje

između, potpuno sivilo. »Ne prepoznaje nas«, ponovio je.

»Ryane, nemoj si to raditi. Ne još. Pričekajmo da vidimo što ćemo

saznati. Sve ovo može biti nevjerojatna slučajnost.«

Ryan se okrene i zagleda preko kuhinje. Još prije svega desetak minuta

htio je Juliji pripremiti večeru. Namjeravao joj je pokazati slike novog

Jaguara koji je po Hanninom nagovoru naručio. Nakon toga su trebali

zajedno pogledati film. Čak joj je htio dopustiti da odabere neki od

njezinih omiljenih filmova o Indiana Jonesu koje su gledali već deset

tisuća puta. Sada... Sada nije imao pojma što bi sljedeće napravio.

»Moram otići odavde. Ti... Ti se pobrini za to. Reci joj što god želiš.

Priklonit ću se tvojoj odluci, kakva god bila.«

»Ryane–«

»Treba mi malo vremena, Mitch«, prasnuo je. Nije mogao podnijeti

pomisao da opet pogleda u one njezine prazne oči, znajući da se ne sjeća ni

njega niti ičega što su dijelili. Ne bi mogao podnijeti tu bol. Bol za koju je

mislio da je odavno prošla. Bol koja ga ponovno uvlači u ponor.

57

Otvorio je stražnja vrata i otišao prije nego što ga je Mitch uspio

zaustaviti.

Kate je proučavala fotografije poslagane na kaminu dok su Ryan Harrison i

Mitch Mathews tiho razgovarali u drugoj prostoriji. Žena na tim slikama

izgledala je kao ona, premda malo drugačija. Valovi nelagode strujali su joj

venama dok je pogledom prelazila sa slike na sliku. Obitelj Harrison na

izletu u planinama. Annie Harrison u bolničkom krevetu, s

novorođenčetom u naručju. Ryan i Annie na dan njihova vjenčanja, oboje

dotjerani i nasmijani od uha do uha.

Stegnulo ju je u grudima, a koža joj se zažarila. Ako to jest ona na

slikama, ne sjeća se nijednog od tih događaja. Ali neobično prevrtanje u

trbuhu reklo joj je da to nipošto ne znači da to nije ona.

Brzo je skrenula pogled s fotografija, ne želeći još o tome razmišljati, i

osvrne se po sobi. Ništa joj se u kući nije činilo poznatim. Ni namještaj ni

slike na zidovima, premda joj se svidjelo kako je Harrisonov dekorater

obavio posao. Kožna garnitura, plišani jastuci, masivni drveni stolovi i

moderne svjetiljke koje bi možda i sama odabrala da joj se pruži prilika.

Želudac joj se opet okrene na tu pomisao. Okrenula se i vidjela da je

Julia Harrison pomno i sumnjičavo promatra. Djevojčica nije progovorila

ni riječ svo to vrijeme dok su Ryan i Mitch bili u drugoj sobi. Kate osjeti

kako je spopada nervoza. Zuriti u Ryana Harrisona bilo je jedno. Zuriti u

njegovu kćer, koja je vrlo jasno pokazala da želi da Kate ode, nešto sasvim

drugo.

Ne treba joj to. U njezinu je životu sada ionako sasvim dovoljno

problema – preselila se u novi grad, nastojala Reedu pomoći da se prilagodi

životu bez oca, pokušavala dokučiti koji joj se vrag dogodio. I sada svemu

tome treba dodati još i čovjeka koji bi mogao biti njezin pravi suprug i kćer

koja je promatra kao da je antikrist?

Ne može više biti gore od ovoga, zar ne?

Mitch se vratio u sobu i slabašno joj se osmjehnuo. Ugledavši ga, Kate

osjeti val olakšanja koji joj se razlio tijelom poput slatkog vina. Kada je

58

Julia bez riječi izašla iz sobe, Kate spopadne osjećaj krivice. Djevojčici

sigurno nije bilo lako vidjeti nekoga tko toliko sliči njezinoj majci. Kate

nije razmišljala o njezinim osjećajima u svemu tome kada je danas odlučila

doći ovamo. Toliko se fokusirala na pronalaženje odgovora da nije mislila

ni na koga osim na sebe.

Mitch ju je ispratio pogledom i potom se okrenuo prema Kate. Na

njegovu se licu jasno ocrtavala emocionalna bol. Osjećaj krivice

udesetostručio se dok ga je netremice promatrala. Ovo je za sve njih bilo

puno teže nego što je mogla predvidjeti.

Mitch uzdahne. »Mi, ovaj, mi mislimo da postoji dovoljno sličnosti koje

bi opravdale provođenje nekih pretraga. Analizu DNK koja će sve ovo

potvrditi ili dokazati upravo suprotno.«

Kimnula je, progutavši knedlu u grlu. Je li to bilo olakšanje ili žaljenje?

U ovom trenutku nije bila sigurna. »Da, i ja sam se tome nadala. Mogu reći

svojoj odvjetnici da sve dogovori. Trebalo bi biti jednostavno, samo uzorak

krvi od vas, njezina brata, i možda od kćeri.« Dok se osvrtala uokolo,

shvatila je da se osjećaj nelagode sve više pojačava. Ryan Harrison očito se

neće vratiti i razgovarati s njom. »Trebala bih poći.«

»U redu.« Mitch prođe raširenim prstima kroz kosu. »Ispratit ću vas.«

Izveo ju je iz kuće i pratio do ulice, prema njezinu automobilu. Nije bila

sigurna zašto, ali uz njega se osjećala ugodno, premda joj je upravo on

ostavio onu zločestu poruku u uredu. Čudo... Prije samo nekoliko sati on

joj je bio najljući neprijatelj. Sada se čini da joj je jedini saveznik. Što je

bilo apsurdno, jer o njemu nije znala ništa.

Šutio je dok su hodali, ruku zabijenih u prednje džepove traperica i

pogleda prikovanog za do ispred sebe, a kada su se zaputili prema

automobilu, njoj su glavom odjekivale njegove ranije izrečene riječi.

Annien brat... Jake joj je rekao da je bila jedinica. Da su joj roditelji umrli

prije puno godina. Vjerovala mu je. Povjerovala je u toliko stvari koje bi se

sada mogle ispostaviti potpuno netočnima. Što joj je još slagao?

Potisnula je tu misao u stranu. Samoj je sebi rekla da će se time poslije

pozabaviti. Sada mora ostati usredotočena na ovaj trenutak, ili će se

jednostavno raspasti.

Kada su se zaustavili pokraj Explorera, okrenula se prema Mitchu i

pogledala ga u oči. Zelene oči, sada je to primijetila, tako zastrašujuće

59

poznate. Poput očiju njegove nećakinje – Julije. Poput njezinih očiju.

»Mogu li vas pitati nešto osobno?«

»Naravno.«

Vjerojatno bi bilo bolje ne dirati u to, ali znatiželja je bila jača.

»Ostavljate dojam uistinu simpatičnog, dobrog čovjeka. Toliko dobrog da

mi je, uzevši u obzir cijelu situaciju i sve ono što zasigurno u ovom trenu

osjećate, teško dokučiti tko ste zapravo. Napuhani kreten koji mi je jutros

ostavio onu poruku ili brižan oslonac svom šogoru kakvim ste se pokazali

maloprije?«

Nasmijao se i spustio pogled prema svojim stopalima.

»Što je?«

»Ništa. To mi zvuči kao nešto što bi i moja sestra pitala.«

»O.« Prikriveni smisao tih riječi lebdio je u zraku između njih. On misli

da mu je ona sestra. Vidjela je to u tim smaragdnim očima. Je li to željela?

Panika joj se proširi grudima. Nije znala što želi. Ozbiljno je počela

sumnjati u to je li njezin dolazak ovamo bio dobra ideja ili nije. Bože, zašto

jednostavno nije pričekala kao što joj je Simone savjetovala?

Prošla je rukom preko kose. Nekoliko su sekundi stajali u tišini, a

potom je znatiželja ipak prevladala. »Onda, koje je vaše pravo lice?«

»Oboje, valjda.«

»Shvaćam.« Ali nije shvaćala. Stvarno nije. Ništa nije shvaćala. Sumnjala

je da će ikada shvatiti. I zbog toga se osjetila još više izgubljenom nego

prije.

Duboko je udahnula, ali to joj nije ublažilo bol u grudima. Pogledala je

natrag prema kući. »Mislim da mu nisam nimalo simpatična.«

»Puno je propatio. Morate razumjeti, kada je Annie umrla, to ga je

promijenilo. Njih dvoje imali su nešto posebno, nešto što većina ljudi ne

uspije pronaći iako to cijeli život traži.«

»To mi je malo teško povjerovati. Čitala sam dosta o njemu i ništa od

onog što sam vidjela ne navodi me da povjerujem kako je on brižna osoba

sposobna voljeti.«

»Ne vjerujte svemu što čitate.« Nešto u njegovu glasu upozorilo ju je da

oprezno bira riječi. Ipak, taj se glas smekšao dodavši: »A danas, kada vas je

vidio, pa, mislim da je o tome godinama sanjao. Jedino ne mislim da bi

60

ikada očekivao da ga se Annie ne sjeća. Vjerojatno se osjeća kao da ju je

ponovno izgubio.«

»Ja nisam Annie«, tiho je rekla.

»Ne. Još ne. Ili barem još nismo sigurni u to.«

To je to. Izgovoreno naglas, a ona nije znala što bi mislila. Što bi trebala

osjećati. A pogotovo ne što bi trebala učiniti. »On misli da jesam.«

»On ju je dobro poznavao. Bili su zajedno deset godina.«

Krivnja joj je samo još više pojačala osjećaj stiješnjenosti u grudima.

»Nisam došla s namjerom da bilo koga povrijedim. Nadam se da to znate.

Samo trebam odgovore. Ne znate kako je prolaziti kroz život ne znajući

tko ste zapravo. Osoba bez prošlosti«, odmahnula je glavom, »istinska je

anomalija.«

»A mora i da je zastrašujuće.«

»Da, veoma«, šapnula je dok je zurio u njezine oči. Premda se tome

odupirala, nije mogla zanijekati nalet déja vua koji je strujao kroz nju dok

ga je gledala. »Samo tražim odgovore, na ovaj ili onaj način.«

»Shvaćam.«

Nije odgovorila, previše se bojala onog što bi moglo uslijediti ako

pokuša. Bilo joj je snažno tuklo. Ako je on uistinu njezin brat, sjetila bi ga

se, zar ne? Ali nije bilo ničega. Nikakvih bljeskova uspomena, nikakvih

slika u njezinu mozgu, ničeg osim tog osjećaja... bliskosti.

Kada je shvatila da zuri u njega, brzo je skrenula pogled. »Moram ići.

Nazvat ću vaš ured kad saznam termin testiranja.«

»Dobro.«

»Dobro.« Činilo se da se njezina stopala ne žele pomaknuti. Ali ona ih je

natjerala. Zbog vlastitog zdravog razuma, kao i zbog njegovog. »Dobro«,

ponovi drhtavim glasom dok je ulazila u automobil.

61

Šesto poglavlje

dsjaj dopodnevnog sunca blještao je na površini zaljeva, visoki stupovi

mosta Golden Gate uzdizali su se iznad guste, zelene kulise od drveća

i brežuljaka. U zraku se osjećala sol i oštar miris ribe dok je Kate sjedila na

klupi u parku, prstiju zakopanih u sjedalo. Oko nje su kružili galebovi, a

njihovi su joj krici odjekivali glavom i kljucali joj po ionako

prenapregnutim živcima.

Trebalo joj je da je netko pošteno šutne u stražnjicu i natjera da se

pokrene, vrati na posao i sazna što joj se dogodilo. Umjesto toga, ona je

čekala Ryana Harrisona.

Nakon što je tri dana grizla nokte do krvi, nestrpljivo iščekujući novosti

od Simone o rezultatima pretraga krvi, napokon je popustila i nazvala ga.

Nije znala zašto je osjećala strahovitu potrebu da razgovara s njim, a nije

mogla ni objasniti zašto ju je njegova reakcija na nju toliko pogodila. Znala

je samo to da ju je osjećaj krivnje proždirao svake minute svakog dana od

njihova susreta. I ako uskoro ne učini nešto da to popravi, to će je i dalje

proganjati i onemogućiti je u pronalasku odgovora koje je tako očajnički

trebala.

Znala je kako je to kad izgubiš voljenu osobu. I upravo zbog toga

pokušala se zamisliti na Ryanovu mjestu, zamisliti što bi ona učinila kada

bi se Jake odjednom vratio iz mrtvih.

Prste je još dublje zarila u klupu dok ju je polagano obuzimao gnjev pri

samoj pomisli na to. Prvo bi ga lisicama vezala za stolac dok ne bi dobila

odgovore koje traži. Potom bi ga temeljito izribala zbog noćne more koju

joj je priuštio.

Duboko udahnuvši, snagom volje prisili se otpustiti stisak i prođe

rukom po kosi. Jake se neće vratiti iz mrtvih. A ona je zaglavila ovdje, bez

prošlosti.

Ugledala je Ryana kako hoda stazom uz obalu prije nego što je on spazio

nju. Taj stari osjećaj već viđenog koji ju je obuzeo na ulici pred njegovom

kućom ponovno joj prostruji tijelom dok ga je promatrala. Ruku zabijenih

O

62

u prednje džepove hlača, na očima je imao tamne sunčane naočale, ali nije

joj promaknula namrgođena grimasa na njegovu licu. Niti ukočena ramena

i leđa koja su jasno ukazivala na to koliko mu je ova situacija nelagodna.

Zaustavio se par metara dalje, stisnute čeljusti. Kada se ustala da ga

pozdravi, u trbuhu ju je nešto uštipnulo, a na takvu reakciju nije bila

pripravna.

»Hvala vam što ste došli«, progovorila je.

»Nisam ni sam siguran zašto sam došao.« U glasu mu je čula ledeni

prizvuk koji joj se nije svidio. Je li se njime koristio u poslu, za

zastrašivanje i utjecanje na ljude oko sebe? Ako je tako, sigurno je

učinkovit.

»U svakom slučaju, cijenim to.« Prebacila je težinu na drugu nogu, ne

znajući ni sama što mu je željela reći sad kada stoji pred njom. Nelagodna

tišina širila se između njih poput oceana.

»Ne vjerujem da već nešto znate, čemu onda ovaj mali sastanak?«

zapitao je.

Iz nekog je razloga poželjela pružiti ruku i premostiti jaz između njih.

Utješiti ga. Što je bila potpuno neočekivana reakcija. »Ne, ne znam još

ništa. Simone je rekla da će vjerojatno trebati tjedan dana da dobijemo

rezultate. I željela bih vam, uzgred budi rečeno, zahvaliti što ste pristali na

to.«

Nije odgovorio, samo se ljuljao na petama naprijed-natrag i promatrao

je. Dašak njegova parfema dolepršao joj je do nosnica i drhtaj spoznaje

prostruji joj tijelom kada je udahnula taj neobično poznat mošusan miris.

Ne, nije joj poznat, ispravila se u sebi. Samo ga je itekako svjesna. On je

privlačan i utjecajan muškarac, a ispod te uravnotežene vanjštine, ona je i

dalje žena. Čak i prije nego što se sve ovo dogodilo, smatrala ga je

zgodnim. Premda je u prirodi izgledao puno bolje nego u tabloidima i

časopisima. Ravan nos, četvrtasta čeljust, glatko obrijana, savršeno

isklesane crte lica, a ipak tako muževan. I ta usta...

Pogled joj odluta do njegovih usana. Punih, glatkih, zamamnih usana.

Pitala se kakav je osjećaj prijeći palcem preko te donje usne, slijediti blijedi

ožiljak s desne strane brade. Čovjek je imao senzualne usne koje je

vjerojatno nekada ljubila i kušala i smatrala svojima.

Opa.

63

Otkuda je to, dovraga, izronilo? Prisilila se skrenuti pogled s tih

primamljivih usana i podignuti ga prema njegovim očima – ili točnije

rečeno, sunčanim naočalama. Budući da mu nije mogla vidjeti oči, bilo joj

je praktički nemoguće pročitati njegov izraz lica. To je samo još više

pojačalo njezinu nelagodu.

»Dobro, slušajte«, reče uspravivši leđa i potisnuvši hormonima

pobuđene misli iz glave. »Htjela sam vam se samo ispričati zbog svega

ovoga. Znam da niste zadovoljni sa mnom. I želim da znate da mi je

uistinu žao. Samo želim znati istinu. Nemate pojma kako mi je.«

»Vama?« Plava se obrva izdigne iznad tamnih naočala. »Nemam pojma

kako je vama? Pokušajte se barem na deset sekundi staviti na moje

mjesto.«

Uzdah joj se otme s usana. »Jesam. Znam da vam nije lako, nikome od

vas. Nisam se jednog jutra ciljano probudila i rekla, ‘Hej, baš bih mogla

potražiti Ryana Harrisona i zaribati mu život.’ Nisam takva.«

»O, zbilja? Jer to je upravo ono što ste učinili.« Udaljio se nekoliko

koraka, kao da će otići, a potom se zaustavio i okrenuo natrag prema njoj.

»Imate li ikakvu predodžbu o tome koliko mi luđaka pokušava upropastiti

život? Moj privatni život ne tiče se nikoga drugog, osim mene.

Prokletstvo! Ako vas novinari nanjuše, skupit će se kao muhe na govna.

Zastanete li ikada razmisliti o posljedicama, barem na trenutak? Moju će

kćer uvući u ovo. Novinari će je opsjedati, a ja sam posljednjih pet godina

posvetio tome da je zaštitim od njih. Jedno je potražiti nas zato što vam je

stalo, ali pojaviti se na vratima samo zbog znatiželje? To je sranje!«

U njemu je bilo daleko više gnjeva nego što je pretpostavila. Pokušala je

glas zadržati mirnim i uravnoteženim. »Nije tako.«

»Upravo je tako. Mi vam ništa ne značimo. Vidim vam to na licu. Vidio

sam to onog dana kada ste stajali pred mojom kućom. Gledate nas i ne

vidite ništa. A mi gledamo vas i vidimo sve. A vama to baš ništa ne znači.«

Prošao je rukom kroz kosu, a njegovo snažno, mišićavo tijelo zračilo je

frustracijom.

Kate se spusti na klupu, sva ju je borbenost najednom napustila.

»Naravno da mi znači. Da nije tako, ne bih bila ovdje. Ne radi se samo o

tome da saznam istinu. Složenije je od toga. Ako se ispostavi da ja jesam

Annie Harrison, onda to znači da je Julia moja kći. Ne mogu tome

64

okrenuti leđa. Nikada ne bih namjerno ostavila svoju kćer. I ne bih željela

da odraste u uvjerenju da sam je napustila. Ako ne učinim nešto da to

ispravim, nikada si to neću moći oprostiti.«

S mukom je progutala slinu shvativši implikacije onoga što je upravo

izgovorila. Ako se ispostavi da ona jest Annie Harrison, i da je Julia uistinu

njezina kći, onda postoji i vrlo velika vjerojatnost da je Reed Ryanov sin.

Ne Jakeov, kao što joj je rečeno i u što je vjerovala. Reed je toliko sličio

Ryanu – čak je i ona to vidjela – zavarava li samu sebe misleći da nije

Annie Harrison?

Potisnula je strah. Bez obzira što se dogodilo, mora znati. Na ovaj ili

onaj način, mora saznati istinu.

Podigla je pogled, silno poželjevši da skine te proklete naočale. »Ne

želim Juliji zagorčavati život. Uistinu ne želim, molim vas da mi to

vjerujete. Ne želim joj nauditi. Ali... ako je ona moja kći, onda moram

znati.«

Na trenutak je bila uvjerena da će se okrenuti i otići, ali potom se i on

spustio na klupu pokraj nje, skinuo naočale i naslonio glavu na ruke. Kao

poražen čovjek. Čovjek koji pati, baš kao i ona. »Mislite da nisam

razmišljao o tome? Isuse, u ova posljednja tri dana nisam ni o čemu

drugom razmišljao. Julia je moj cijeli svijet. I užasno je ljuta zbog svega

ovoga. Ne razumije što se događa. Ona je vrlo zrela devetogodišnjakinja,

ali ništa od ovoga ne razumije. Da budem iskren, ne razumijem ni ja.«

»Onda nas je troje.«

Zagledao se u daljinu iznad vode. »Cijelo vrijeme razbijam glavu

pokušavajući shvatiti kako je to uopće moguće. Što ti se dogodilo od

trenutka kada sam te ostavio u zračnoj luci i trenutka kada je taj zrakoplov

poletio bez tebe? Rekli su da si u njemu. Poslije sam među predmetima

izvađenim iz olupine prepoznao tvoju torbicu i laptop5. Što god da je bilo,

moralo se dogoditi u razdoblju kraćem od sat vremena. Ali ni za živu glavu

ne mogu dokučiti što.«

5 S obzirom na to da u engleskom jeziku nema formalne razlike između drugog lica jednine i

množine, odnosno između obraćanja s poštovanjem i osobnog obraćanja, teško je odrediti

trenutak kada si likovi međusobno počnu govoriti ti. Ja sam se ovaj put odlučila upravo za ovaj

trenutak, kada se Ryan prvi put obraća izravno svojoj supruzi, a ne ženi koja bi to mogla biti.

Op. prev.

65

»Kad bih znala odgovor na to pitanje, sve ovo ne bi bilo tako teško.«

Odmahnuo je glavom i spustio pogled. »Ne. Ništa mi to ne bi olakšalo.«

Njegove su se riječi slegnule između njih, a tuga i bol zbog cijele

situacije ostale lebdjeti u zraku. Kada je napokon pogledao prema njoj, u

tim je sjajno plavim očima vidjela iskrenost i istinu. Protrese je snažan

drhtaj, na koji nije bila spremna.

»Da sam znao da nisi bila u zrakoplovu, kunem se Bogom da bih te

tražio.«

Odlučnost u njegovu glasu potrese je do srži. Prodoran, nepokolebljiv

pogled njegovih očiju kao da joj je dopirao u dubinu duše, a ona mu se

nikako nije mogla otrgnuti. Privlačio ju je, potezao za nešto što je osjećala

kako se budi u njoj. »Vjerujem ti«, šapnula je.

Zatvorio je oči, a potom se ponovno zagledao preko vode i tako razbio

čaroliju koja ju je povlačila na dno. »I, što ćemo sad?«

»Ja... Ne znam. Čekat ćemo, valjda.«

»Već znamo odgovor. Ja ga znam. Znaš ga i ti, jer inače ne bi sada ovdje

sjedila sa mnom.«

Knedla joj zapne u grlu, shvativši da je u pravu. Odmahnula je glavom.

»Moram biti sigurna. Julia neće htjeti imati posla sa mnom dok ne

dokažemo jedno ili drugo.«

»Vjerojatno neće htjeti imati posla s tobom, bez obzira na ishod. Strašno

je puno propatila.«

Tupa bol nalegne joj na grudi. Nije to željela. Željela je samo popraviti

ono što se još može. Za sve njih. »Ne želim je povrijediti, a ni tebe.«

»Bez obzira što učinila, boljet će nas.« Ustao je i ponovno stavio sunčane

naočale. Dok mu je ruka bila u pokretu, pozornost joj privuče zlatni odsjaj

i po prvi put zamijeti prsten na njegovoj lijevoj ruci.

»Rješavat ćemo to kada budemo znali za sigurno.« Glas mu više nije bio

mek, već tvrd i hladan. »Do tada, ne pokušavaj je posjećivati. Treba joj

vremena da se privikne na sve to. Tvoje bi je prisustvo samo još više

zbunilo.«

Kate kimne glavom, zbunjena naglom promjenom u njegovu držanju.

Nikada prije nije doživjela nešto takvo. U jednom je trenu njegov glas

prebirao po strunama njezina srca, a već sljedećeg ju je sasjekao, sve do

66

kosti, tako da su je ledeni trnci prošli po cijelim leđima. »Dobro. Mislim da

to mogu razumjeti. Hoćeš li ti biti dobro?«

»Ja? Naravno, ja sam manje-više naviknut na pakao. Preživjet ću.«

Gledala je za njim dok se udaljavao. Ipak, nije se osjećala nimalo bolje

nego prije. Zapravo, bilo joj je još gore. Razgovor s njim samo joj je

potvrdio da je svoju suprugu volio više nego što je mogla zamisliti.

Kate je zurila u zaslon računala, dok joj je treptajući kursor samo još više

naglašavao napetost i bol iza očiju. Vani su se valovi razbijali o obalu.

Sivkasta kišica rominjala je po prozoru njezina kućna ureda na gornjem

katu.

Trebala bi unositi ispravke u članak koji je trebao biti gotov još prije

dva dana. Umjesto toga, opet je po internetu istraživala o Ryanu

Harrisonu.

Do sada je pronašla slike na kojima je priljubljen uz crnokosu ljepoticu

na nekoj humanitarnoj priredbi. Na drugoj je pak prikazan s plavušom

koja mu se objesila o ruku na bejzbolskoj utakmici. National Star objavio je

cijelu galeriju njegovih slika s onim crvenokosim fotomodelom raskošnih

oblina.

Čovjek je očito popularan.

»Mama?«

»Hm?«

Zašto je to dira? Samo zato što je možda bio njezin? To je glupo. Na

kraju krajeva, i ona je bila udana za Jakea. Nije imala nikakvog razloga biti

ljubomorna.

Međutim, ono što ju je iznenadilo bilo je to da je iz svih njezinih

istraživanja proizašla činjenica da se njegov život vidno promijenio nakon

smrti supruge. Prije toga je bio potpredsjednik male farmaceutske tvrtke.

Nakon toga se izdvojio, osnovao vlastitu tvrtku, proširio se i poharao

konkurenciju. Je li postavši samac postrožio poslovnu etiku? Ili je

premijom životnog osiguranja svoje supruge financirao proširenje tvrtke?

67

Bilo kako bilo, činilo se da je od smrti Annie Harrison i te kako

profitirao.

Kate je u tražilicu utipkala AmCorp Pharmaceuticals i pronašla njihovu

web stranicu. Pretražila je tehničke podatke o proizvodima. Uglavnom

lijekovi za rak. Specijalizirani lijekovi za rak koji se često guraju kroz FDA

zbog potrebe za tom vrstom lijeka i zajamčene djelotvornosti.

»Mama«, oglasi se Reed s poda pokraj njezinih nogu gdje je ležao na

trbuhu i igrao se sa svojim Power Rangersima, »pitao sam te nešto.«

Otrgnula je pogled sa zaslona računala. »Što, ljubavi?«

»Kamo odlaziš kada umreš?«

Prsti joj zastanu na tipkovnici. Reed još nijednom od Jakeove pogibije

nije postavio pitanja o smrti. »Na nebo.«

Crvenim se motociklom zabio u crni, pogleda usredotočenog na štetu

koju je izazvao. »I ne vraćaš se?«

Ajoj. Od svih mogućih tema za razgovor, morao je odabrati baš ovu.

Ustala je sa stolca i spustila se na tepih pokraj njega. »Tko je rekao da se

vraćaš?«

»Michael iz vrtića kaže da se morske zvijezde vrate u život kada uginu.«

Usta joj se izviju u osmijeh. »Morske zvijezde mogu se regenerirati.

Kada im odrežeš krak, na njegovu mjestu može izrasti cijela, nova zvijezda.

Ipak, to ne znači da su uginule i vratile se u život. Jednom kada morska

zvijezda ugine, odlazi zauvijek.«

Pogled safirno plavih očiju podigne se i susretne s njezinim. Očiju,

uvidjela je, toliko sličnih očima koje su je gledale sa zaslona računala. »Na

nebo za morske zvijezde?«

S usana joj se otrgne smijeh. »Da, ljubavi. Na nebo za morske zvijezde.«

Ponovno se okrenuo svojim igračkama. »Ali ti si umrla i vratila si se.«

Kate zadrži dah. Otkud on to zna? Je li mu Jake rekao? »To je bilo nešto

drugo. Reed, pogledaj me.« Podigao je pogled. Tako nevin i presladak.

Njezina jedina veza s prošlošću. Jedino što joj je uistinu ostalo. »Mamino je

srce stalo zbog... nesreće. Liječnici su ga ponovno pokrenuli. To nije isto

kao kad netko umre. Kada umreš, ne vraćaš se.«

»Baš nikada?« Suze mu navru na oči.

68

Kateine grudi preplavi bol. Znala je da misli na Jakea. Četverogodišnjak

ne bi trebao postavljati pitanja o smrti i umiranju. Ne bi trebao

proživljavati gubitak jednog od roditelja. Pa ipak, on je bio prisiljen

prerano odrasti i suočiti se sa stvarima za koje nijedno dijete vrtićke dobi

ne bi trebalo znati.

Dlanom je protrljala bolno mjesto u grudima. Iznenadila ju je spoznaja

da ta bol nije zbog Jakea, kao što bi očekivala. Ovog puta, osjetila je bol

zbog obitelji koju nije poznavala. Zbog jednog muškarca i njegove kćeri

koji su izgubili nekoga koga su voljeli više nego što je mogla zamisliti. Sva

njezina istraživanja nisu mogla promijeniti tu činjenicu. Vidjela je tugu i

bol na njihovim licima. Postavlja li i Julia ta pitanja? Pita li se zašto se

njezina majka vratila iz mrtvih i što sve to znači na duge staze?

Ne bi li joj Kate trebala odgovoriti na ta pitanja i pokušati barem nešto

popraviti?

»Mama?«

Reedov glas privuče joj pozornost. Sa smiješkom na licu, pogladila ga je

po plavoj kosi. Ako testovi budu pozitivni, morat će reći Ryanu za njega.

Pri samoj pomisli na to obuzme je strah. što će reći kada sazna da je

propustio četiri godine života svog sina? Da Reed nekog drugog čovjeka

smatra svojim ocem? To će samo još dodatno pogoršati situaciju.

Nije imala odgovore na pitanja koja su joj se kovitlala po glavi. U tom

trenutku nije ni željela razmišljati o njima. Željela se samo posvetiti milom

lišcu svog sina i ne zaboraviti zašto je ovdje, zašto traga za informacijama

koje možda nikada neće pronaći.

»Da, ljubavi?«

»Volim te.«

Lice joj poprimi blažen izraz te ga privuče u naručje i na krilo. »I ja tebe

volim, zlato. Više od svega na svijetu.«

69

Sedmo poglavlje

idiš ono tamo?« pokazivao je Mitch preko klanca prema naslagama

sedimenata u obliku lepeze na dnu osušenog riječnog korita. »To je

aluvijalna lepeza.«

»Kako to nastaje?« upita Julia s iskrenim zanimanjem.

Ryan se odupirao porivu da zakoluta očima. Uzeo je slobodan dan jer se

nije mogao usredotočiti ni na što drugo osim na metež u svojoj glavi pa se

na Mitchevo inzistiranje zaputio u planine. Kako je, dovraga, dopustio

Mitchu da ga nagovori na ovo, nije imao pojma.

»Općenito, riječna struja povlači sedimente za sobom i odlaže ih na

dno«, objasnio je Mitch. »Ponekad i odron kamenja može nešto takvo

napraviti.«

»Daj skrati malo, Mathews.« Ryan podlakticom obriše znoj s čela.

»Maloj se sviđa«, reče Mitch nacerivši se prema Juliji. »Zbilja?«

Julia mu se nasmiješi. »Da, maloj se sviđa.«

»Ne znam koji je to vrag u genima Mathewsovih, ali što god da je, ona

ga je naslijedila.« Ryan pljesne komarca koji mu se spustio na ruku. »U

vražju mater, pojest će me živog ovdje.«

Mitch laktom gurne Juliju. »Pravi gradski razmaženko.«

Oboje se nasmiju.

»Dosta igranja u blatu za danas«, objavi Ryan. »Prljav sam do ušiju i

umoran. Idemo natrag.«

»Tata, ti stvarno znaš pokvariti zabavu.« Julia ga sustigne i uhvati za

ruku. Prebacio joj je ruku preko ramena dok su se spuštali niz stazu. Iza

njih, Mitch je nastavio izvikivati geološke markere pokraj kojih su

prolazili.

»Vidiš što si započela?« promrmlja Ryan.

Julia se zahihoće. »Zamisli samo kakav je na spoju s curom.«

»To je razlog zašto ne izlazi puno.«

V

70

»O čemu pričate vas dvoje tamo gore?« doviknuo je Mitch.

»Ni o čemu«, Ryan uzvrati uzvikom.

»Samo o primitivnim ritualima udvaranja.« Julia se ponovno zahihotala.

»Ili nedostatku istih«, tiho doda Ryan.

»Nema što, vas dvoje ste pravi komedijaši«, reče Mitch. »Samo da znate,

večeras izlazim s jednom zgodnom mačkom.« Namignuo je Juliji dok su se

ukrcavali u njegov prašnjavi Land Rover. »To je u svakom slučaju više

nego što mogu reći za tvog starog taticu.«

Ryan ga odmjeri preko konzole. »Tko bi, dovraga, htio izaći s tobom?«

»Dobro, više je sastanak nego spoj. Ali ako je zgodna kao što tvrdiš,

mogao bi se pretvoriti u spoj.«

Terenac je poskakivao niz šljunčanu cestu. Ryana obuzme mučan

osjećaj kao da zna kamo to vodi. »Molim te, reci mi da se ne nalaziš sa

Simone Conners.«

Mitch baci pogled u retrovizor. »Zašto ne? Sam si rekao da je moj tip.«

Ryan nasloni lakat na rub prozora i promasira si bolno čelo. »Lagao

sam. Ima dijete. Ti ne izlaziš sa ženama koje imaju djecu, sjećaš se?«

»Volim djecu. Pogledaj Juliju.«

»Julia je anomalija. Normalnoj se djeci živo fućka za geologiju. Osim

toga, mislio sam da se viđaš s nekom arheologinjom. Crvenokosom, izgleda

kao foto-model?«

Mitch slegne ramenima. »Više ne. Otišla je na neku ekspediciju. Nije

išlo.«

»Ide li tebi ikada, s bilo kime?«

»Čekaj malo. Nemoj pizditi na mene samo zato što si loše raspoložen.

Možda je Simone Conners ‘ona prava’.«

Ryan podrugljivo otpuhne. »Teško da bi tebi jedna ‘prava’ bila dovoljna,

Mitch.«

»Mogla bi biti. Je li ti ikada palo na pamet da mi je dosta jurcanja za

suknjama?«

»Aha, baš. A mjesec je napravljen od sira.«

»Hej, imam i ja nježniju stranu. Nema ništa loše u tome što se ponekad

samo želim pomaziti. Ne vrti se uvijek sve oko seksa.«

71

»Ako samo i pomisliš izgovoriti riječi ljubav i brak ovog trena, izbljuvat

ću se.«

Mitch se namrštio. »Gle, ako te to imalo tješi, siguran sam, zgodna ili

ne, neće htjeti izaći sa mnom. Barem ne sada.«

Nešto u njegovu glasu i načinu na koji je ponovno pogledao u retrovizor

navede Ryana da se okrene natrag prema Juliji. Oči su joj već bile

zatvorene, a glava naslonjena na prozor.

»Ona zastupa Kate«, tiho dovrši Mitch.

Ryan naglo okrene glavu natrag. »Što hoćeš time reći, zastupa Kate?«

»Pa, Simone je Kateina odvjetnica.«

»Zbog čega?«

»Nisam siguran.« Uključili su se na autocestu. »Za sada se čini kao da

ona organizira DNK testove. Jednom kada to bude gotovo, moglo bi biti...

drugih... pravnih pitanja.«

»Prokletstvo. Ne znamo još ništa konkretno, a ona si je već uzela jebenu

odvjetnicu?«

»Nemoj se odmah uzrujavati. Još ne. I ti i ja mislimo da je ona Annie.

Ako jest, trebat će donijeti odluke o nekim pravnim pitanjima.«

»Misliš na skrbništvo.« Ryan je tiho opsovao i zagledao se kroz prozor.

»Neće zatražiti ništa u vezi s Julijom s obzirom da je uopće ne poznaje.«

»Još ne«, promrmlja Ryan. Dovraga, ako ona jest Annie, želio bi da

upozna Juliju. Nikada to ne bi pokušao spriječiti. Ali ne bi mogao mirno

gledati ni da je na to prisiljava, na bilo koji način. »Neću dopustiti da samo

ušeta ovamo i sjebe mi život. Koliko dugo već znaš za to?«

Mitch napravi grimasu, ne skidajući pogled s ceste. »Nekoliko dana.

Čuj, što se toga tiče, na tvojoj sam strani. Ne mislim da bi trebala dobiti

skrbništvo, ali Ryane, ako ona jest Julijina majka, ima je pravo upoznati.«

»Misliš da bih tome stao na put?«

»Ne, ja ne mislim. Ali ona to ne zna. Ako je njezina priča točna, onda

ona ništa ne zna o nama. Ne zna što bismo mi učinili ili što ne bismo. I

koliko god to i meni bilo mrsko, angažiranje odvjetnice pametan je potez.«

Ryan je ljutito zurio kroz prozor. »Ne želim da se sastaneš sa Simone

Conners.«

72

»To je moja odluka, ne tvoja.«

Ryan je osjetio kako mu se rasplamsavaju emocije koje je do tog

trenutka držao pod kontrolom. »Bila je moja žena.«

»I moja sestra. Imam jednako pravo saznati što se događa, kao što ga

imaš ti.«

»Nemoj mi pokušavati prodati onu foru poznavao sam je duže od tebe.

To nije isto, i ti to znaš.«

»Naravno da znam«, prasnuo je Mitch. »Ali i ja sam je volio, glupane

jedan, i ja patim zajedno s tobom. I ako mi sastanak sa Simone Conners

može pružiti i najmanji nagovještaj što se događa i kada bismo mogli znati

više, onda ću otići na njega.«

Ryan zategne čeljust i zagleda se prema brežuljcima koji su promicali

pokraj njegova prozora. Nije bio ljut na Mitcha. Bio je ljut zbog cijele

situacije. I zbog svoje nemoći da s tim izađe na kraj dok se činilo da se svi

ostali sasvim dobro snalaze. »Dovraga, nije ovako trebalo biti.«

»Znam.« Mitch ublaži ton. »Ništa se još ne događa. Samo sam htio da

budeš pripravan, ako se dogodi.«

Ryan kimne, premda bi zapravo radije šakom probio prozor. Ništa nije

onako kako je očekivao. Svaki put kada bi razmišljao o toj cijeloj sjebanoj

situaciji, nešto bi ga novo pogodilo. Trenutno se mogao usredotočiti jedino

na moguću borbu za skrbništvo u bliskoj budućnosti.

Neće dopustiti da izgubi i Juliju. Jedino mu je ona ostala. Borit će se do

posljednjeg daha da ostane s njim, bez obzira na to je li Kate Alexander

njegova supruga ili nije.

Simone je parkirala svoj BMW pred sportskim barom Chasers, gdje se

pristala sastati s Mitchem Mathewsom. Živci su joj plesali po trbuhu dok je

u retrovizoru provjeravala šminku. Sastanak s njim nije se protivio

poslovnoj etici. Na kraju krajeva, poznavala mu je sestru. Imaju zajedničku

poznanicu. I dok ne dobiju konačnu potvrdu da je Kate uistinu Annie,

Simone ne krši nikakva pravila u odnosu između odvjetnika i klijenta.

73

Njezina je nervoza ipak govorila nešto drugo. Svi su mislili da je to

Annie. Sastanak s njim samo će još više pogoršati stvari. Ipak, iz nekog

razloga, kada je nazvao i zamolio je da se nađe s njim, zatekla je samu sebe

kako pristaje. Možda zato što je u njegovu glasu naslutila očaj i znala je

kako je to kada izgubiš voljenu osobu. Možda zato što se nadala da bi ova

obitelj mogla pronaći sreću koju ona nikada neće imati. Možda zato što se

godinama pitala što je s Annienim neoženjenim bratom, geologom, a kada

je nazvao, njegov je seksi glas prevladao nad pukim zdravim razumom.

Da, ovo zadnje je pravi razlog. Mršteći se, Simone izađe iz automobila i

zaključa vrata. U njezinu životu već predugo nije bilo muškarca ako ju je

jedan seksi glas i malo tajanstvenosti moglo namamiti ovamo.

Jedno piće. Popit će jedno piće, malo pročavrljati i otići svojim putem.

Sutra bi već mogli dobiti rezultate testova. Ako se situacija bude razvijala

onako kako je Simone očekivala, zastupat će Kate u pravnom postupku,

zbog čega bi svaki neslužbeni kontakt s Mitchem Mathewsom i njegovim

šogorom, Ryanom Harrisonom, postao neetičan i neprofesionalan.

Ušla je u poluzamračeni bar i pogledom pretražila prostoriju. Dugačak

drveni šank protezao se po cijeloj dužini stražnjih zidova. Ogromni

televizori s ravnim zaslonima zauzimali su gotovo svaki centimetar zidne

površine. Bejzbolska utakmica treperila je na zaslonima, ali srećom je zvuk

bio potpuno utišan pa je čula samo uobičajen žamor, kao u svakom

drugom baru – zveckanje čaša na stolovima, razgovor gostiju, cvrčanje i

pucketanje iz kuhinje.

Pogledom je potražila Mitcha za stolovima i u separeima. Odmah ga je

ugledala. U stražnjem kutu, muškarac kovrčave, pješčano smeđe kose, i

atletski građena tijela izađe iz separea. Muškarac s licem koje može biti u

rodu jedino s Annie Harrison.

Premda ju je obuzela još veća nervoza, uspravila se i zabacila ramena

unatrag dok se probijala prema njemu između stolova. Kada je stigla,

pružio joj je ruku. »Simone Conners?«

»Mitch Mathews?« Dovraga, ruka mu je tako topla, a dlan žuljevit od

fizičkog rada, toliko drugačiji od Steveovih glatkih odvjetničkih ruku.

»Glavom i bradom«, reče sa širokim osmijehom. »Izvolite sjesti.«

74

»Hvala.« Zavukla se u okrugli separe i odložila torbicu između njih.

Prije nego što ga je stigla upitati zbog čega ju je zvao i zatražio ovaj

sastanak, prišao im je konobar.

»Što ćete popiti?« upita Mitch. Na licu mu se pojavi lagano udubljenje

kada mu se usna izvila u poluosmijeh.

Jamice. Čovjek je uz najseksi glas koji je u životu čula imao još i jamice

na obrazima. Ajoj, to nije dobro.

»Hm...« Zbunjeno je bacila pogled na kartu s pićima dok su joj se riječi

miješale u glavi. Votku, čistu, s limunom. Duplu. »Kućni chardonnay je

izvrstan.«

Mitch prstom lupne po gotovo praznoj čaši piva. »Ja ću još jedno.«

Konobar se udaljio, a nad njih se nadvila tišina. Simone je promatrala

zgodnu plavušu kako ustaje i odlazi prema toaletu. Pitala se je li ju i Mitch

zamijetio. Ali kada je pogledala prema njemu, vidjela je da zuri samo u nju.

Nešto je stegne u želucu. Pročistila je grlo. »Dakle...«

»Dakle«, reče i dalje zagledan u nju, a njegove su joj zelene oči totalno

zavrtjelo glavom. »Ryan mi kaže da ste bili Anniena prijateljica. Prije.«

Čavrljanje. Može ona to. »Da, jesam.«

»Koliko ste je dobro poznavali?«

»Zapravo, prilično dobro, vjerojatno bolje od njezinih prijateljica kod

kuće. Upoznale smo se preko zajedničke prijateljice kada je Annie bila u

Washingtonu na nekoj konferenciji i odmah smo se zbližile. Moja kći,

Shannon, istih je godina kao Julia.«

»Koliko dugo živite u San Franciscu?«

»Tek oko dvije godine. Preselila sam se ovamo iz Baltimorea nakon što

mi je umro suprug.«

»Moja sućut.«

Nije željela razgovarati o Steveu. Ne večeras. »Hvala.«

Konobar je stigao u pravi trenutak i spustio čašu vina ispred nje. Otpila

je velik gutljaj.

»Zbog čega ste nedavno nazvali Ryana?«

Razmišljala je kako odgovoriti na to pitanje dok je prstom prelazila po

rubu čaše. Uvijek bi joj teško padalo kada je netko želio razgovarati o

75

Steveu, ali ju je još više boljelo kada su se ljudi koji su ih oboje poznavali

ponašali kao da on nikada nije ni postojao.

»Iskreno?« reče. »Nekoliko sam puta razmišljala da ga nazovem. Annie

je jednom dovela Juliju k nama i cure su se sprijateljile. Sigurna sam da bi

se voljele opet igrati zajedno. Ali znate kakav je život. Dogodi se ovo i ono.

Nešto vam odvuče pozornost. A onda se nedavno dogodila ona

zrakoplovna nesreća i znala sam da mu je teško. Samo sam željela da zna

da mislim na njega.«

Mitch je samo kimnuo glavom, a ona je osjetila potrebu da pojasni,

premda ni sama nije znala zašto. »Ryana sam srela svega četiri ili pet puta

otkako sam se doselila ovamo i stekla sam dojam da nijednom nije bio

sretan što me vidi.«

»Nije to ništa osobno«, reče Mitch odloživši čašu na stol. »Ryan nije u

kontaktu ni s kim od svojih starih prijatelja, a naročito ne s Annienim

starim prijateljicama. Nije vam se uopće namjeravao javiti, a i prilično je

ljut na mene zbog sastanka s vama večeras. Njemu sve ovo... teško pada.«

Mogla je samo zamisliti kako mu je. Ipak, u ovom trenutku njezina je

jedina briga Kate i njezina dobrobit, a ne Ryan Harrison. Otpila je još

jedan gutljaj vina. »Pa onda, gospodine Mathews, zbog čega ste se željeli

susresti sa mnom?«

Nagnuo se naprijed, zagledao u čašu s pivom, kao da duboko razmišlja o

riječima koje će odabrati. »Annie mi je bila sestra i volio sam je. Ako

postoji šansa da je ta žena. Kate Alexander, ona... pa, samo sam želio čuti

vaše viđenje svega toga. Poznavali ste Annie prije, a s Kate ste proveli više

vremena nego mi.«

Vidjela je tugu u njegovim očima, osjetila je njegovu bol. Sigurno ga to

užasno razdire. »Vas dvoje ste bili prilično bliski, zar ne?«

»Jako bliski. Doduše, dok smo odrastali, redovito me željela zatući

šakama, kao svaka prava sestra, ali da, bili smo bliski. Nedostaje mi.«

Simone nije imala braće ni sestara, ali znala je što znači izgubiti nekoga.

»A vi i Ryan? I s njim ste bliski, pretpostavljam?«

»Kao prst i nokat. Godinama smo prijatelji, još s koledža. Zamalo sam ga

ubio kada sam saznao da spava s mojom mlađom sestrom.«

76

Simone se nasmijala, osjećajući se neobično ugodno uz ovog čovjeka

kojeg je netom upoznala. »Kladim se da je bilo zanimljivih situacija.«

»Bilo je. Na koledžu smo Ryan i ja zajedno trenirali bejzbol. Bili smo na

završnoj godini kada je Annie došla kao brucošica. Jednog proljetnog dana

igramo utakmicu kod kuće, ja sam na terenu, igram međubaznog u obrani,

bacim pogled prema tribinama između izmjena obrane i napada, i ugledam

Annie ondje. Smiješila se i mahala, a ja pomislim; ‘Super, došla je na

tekmu.’ Onda shvatim da nisam ja taj kojem se smiješi i maše. Zaljubljeno

gleda u Ryana, preko na drugoj bazi. Trebalo mi je desetak sekundi da

shvatim što se događa.«

Simone se nasmiješila. »Što se potom dogodilo?«

Mitch se namrštio i naslonio na pregradnu stijenku separea. »Nisam

mogao bogzna što učiniti dok je tekma trajala, osim kuhati u sebi. Držao

sam se podalje od Ryana na klupi za rezervne igrače da ne puknem. Onda

su me na kraju izbacili iz igre kada sam bacio palicu na suca jer je krivo

dosudio.«

»Niste valjda.«

Skrušeno se osmjehnuo. »Jesam. Ali, da budem iskren, čovjeku su

trebale naočale. Nije bilo teorije da su one bačene lopte bile dobre.«

Podigla je čašu, otpila gutljaj vina i po prvi put u posljednjih nekoliko

dana osjetila se uistinu opuštenom. »Što se dogodilo poslije, s Ryanom?«

»Pa, imao sam dovoljno vremena i da se smirim i da se razljutim.

Otuširao sam se, presvukao, otišao i potom se vratio porazgovarati s njim

nakon utakmice. To je bio glup potez. Trebao sam to napraviti izvan

kampusa. Kad sam se vratio, vidio sam njega i Annie kraj igrališta. Ljubili

su se i... pukao sam. Trebalo mu je nekoliko šavova. Siguran sam da je

modrica na oku potrajala više od tjedan dana.«

»Divota.«

»Onda je došao trener i obojici nam na neko vrijeme zbog tučnjave

zabranio igranje.«

»O, još bolje«, reče Simone, i dalje se smiješeći. »Što je Annie rekla?«

»Annie mjesec dana nije razgovarala sa mnom.« Zagledao se u svoje

pivo, a glas mu više nije zvučao veselo kada je rekao: »Stvar je u tome da je

Ryan u školi slovio kao zavodnik. I ja isto tako. Kada sam saznao da hoda s

njom, bio sam siguran da je samo želi iskoristiti. Pogriješio sam. Ustvari,

77

nakon toga više nikada nije ni pogledao neku drugu curu. Još i danas je

tako.«

»Viđala sam Ryana na nekim priredbama. Nikada mu nije nedostajalo

ženskog društva.«

»U pravu ste. Ali istina je da mu se žene nabacuju jer je sada bogat i

moćan. Prilično sam siguran da je jedini razlog što ponekad izađe s nekom

ženom taj što tada na trenutak zaboravlja na činjenicu da je sam.

Posljednjih pet godina nije se pojavila nijedna koja bi mu nešto značila.

Znam sasvim sigurno da bi se svega toga rado odrekao kada bi mu se

Annie mogla vratiti. Zato ga to ubija. Posebice to što ne zna što se

dogodilo.«

»Ne znam što bih vam rekla, gospodine Mathews–«

»Mitch.«

Iskra u njegovim očima pokrene jato leptirića u njezinu trbuhu.

»Mitch«, rekla je polako pitajući se zašto dovraga tako djeluje na nju.

Nikada nije osjetila zanimanje za nekog klijenta. Niti za bliskog rođaka

svog klijenta. Pročistivši grlo, spustila je pogled natrag na svoju čašu i

prstom pratila kondenzat na stalku. »Znat ćemo više kada dobijemo

nalaze.«

»Znam da hoćemo. Volio bih znati što vam intuicija govori.«

Njezina intuicija nije uvijek bila pouzdana. Prestala joj je vjerovati

otkako je Steve preminuo. Bila je potpuno uvjerena da će pobijediti rak, ali

nije. »Nije na meni da spekuliram. Moj je posao baratati činjenicama. A

činjenice su vrlo jednostavne. Postoji velika vjerojatnost da Kate jest

Annie.«

Činilo se kao da je upio njezine riječi. »Ryan će se boriti za skrbništvo.

Iza sebe ima moćnu podršku.«

I to je očito bila poanta sastanka. Simone ukoči leđa. »Pa, možete

poručiti gospodinu Harrisonu da, ako dođe do toga, Kate također ima

snažnu podršku.«

Osmijeh mu se polagano razlegne licem. A ta joj je vražja jamica

namignula. »Sviđate mi se, pravnice.«

78

Tip voli bejzbol. Seksi je do bola. A ona već predugo nije bila ni s kim.

Ne bi joj trebalo biti važno što Mitch Mathews misli o njoj, ali bilo je.

Dovraga, stvarno joj je bilo važno.

Nagnuo se naprijed i naslonio podlaktice na stol, a ruka mu je došla

tako blizu njezinoj da bi se dodirnuli kad bi se pomaknuo samo djelić

centimetra. Mada, nije ga trebala dodirnuti da bi osjetila žar koji je iz njega

isijavao u valovima. Isti onaj žar koji je isijavao iz nje. »Volio bih vas

izvesti na večeru. U pravi restoran.«

Na djelić sekunde, došla je u iskušenje da pristane. Potom se vrati u

stvarnost. »Mislim da to nije dobra ideja.«

»Zašto ne?«

»Zato što sam odvjetnica vaše ses–« Zaustavila se na vrijeme, ali vidjela

je kako mu se obrve optimistično podižu.

»Kateina odvjetnica«, ispravila se, osjetivši nezadovoljstvo zbog toga što

se dio nje sada nadao da će se ispostaviti da Kate nije Annie. To bi ovo...

što se događa između njih... znatno olakšalo. »Ne bi bilo etično upuštati se

u osobnu vezu s vama.«

»Je li to ono što se događa ovdje, pravnice? Započinjemo osobnu vezu?«

U glavi joj se upale velika crvena svjetla. Kako ju je gledao, s tim

zlokobnim osmijehom, tim seksi očima. Ne bude li oprezna, mogla bi

ostati bez licence.

»Mislim da bih morala poći, gospodine Mathews.«

Nije ju pokušao zaustaviti kada je posegnula za torbicom. Osjetila je

zahvalnost što mu se u glasu više nije čula požuda kada je upitao: »Znači,

mislite da ćemo sutra znati?«

»Nadam se da hoćemo. Ali moglo bi potrajati i do kraja tjedna.« Kada se

odmaknula od stola s namjerom da izađe iz separea, našao se pokraj nje,

primio je za ruku i pomogao joj ustati. Žmarci su joj preplavili kožu na

mjestu gdje ju je dodirnuo i pogledala je u te zadivljujuće zelene oči. Oči u

kojima bi se svaka žena bez problema izgubila.

»Možda vas onda sutra pozovem na tu večeru.«

Toplina joj prostruji venama i osjetila je kako izbija prema van. Ipak,

nastojala joj se oduprijeti, trudeći se zadržati profesionalizam koji je

godinama usavršavala. Pružila mu je ruku. »Možda. Hvala na piću,

gospodine Mathews.«

79

»Mitch«, odvratio je s onim prokleto izazovnim smiješkom, milujući joj

ruku između svojih, pružajući joj samo nagovještaj onog kako bi bilo kada

bi je tim velikim, muževnim prstima milovao negdje drugdje.

»Mitch«, čula je sebe kako ponavlja.

Progutala je knedlu povlačeći ruku i napuštajući restoran, razmišljajući

cijelo vrijeme o tome da bez obzira što se sutra dogodi, Mitch Mathews

neće prihvatiti odgovor »ne«. Pitanje je samo, što će ona sljedeći put

odgovoriti?

Kate je u utorak poslijepodne sjedila za svojim radnim stolom i pokušavala

urediti članak o znanstvenicima geolozima koji rade u sprezi s mirovnim

snagama. Naslonivši se leđima na stolac, pogledala je kroz prozor prema

zaljevu. Članak nije bio dovoljno impresivan da zadrži njezino zanimanje.

Ne danas.

Glasno otpuhnuvši, odbacila je članak na stol jer ga više nije bila u

stanju čitati. Ionako se više radilo o sociološko-političkom naklapanju

nego o pravom znanstvenom članku.

Zapravo, ne bi ga bila u stanju čitati ni da se radi o najzanimljivijem

članku na planetu. Dlanovima je protrljala lice i pokušala umiriti napete

živce. Cijelo je vrijeme na iglama, očekujući vijesti od Simone i pitajući se

što Ryan Harrison radi i o čemu razmišlja.

Bubnjanje u glavi signaliziralo joj je potrebu za kofeinom.

Ustala je i zaputila se u čajnu kuhinju gdje je natočila šalicu guste crne

tekućine, a potom otpila gutljaj. Okus je bio odvratan, ali nije marila za to,

ako će joj odagnati glavobolju.

Vratila se u ured ne dižući pogled i tiho zatvorila vrata za sobom. Kada

se okrenula, iznenadila se ugledavši Simone kako stoji pokraj njezina stola,

zagledana u daljinu preko zaljeva.

»Lijep ti je pogled odavde«, reče Simone.

»Bok. Nisam te očekivala danas.«

»Znam. Moramo popričati.«

80

O, čovječe. Ne sluti na dobro. Duboko je udahnula, ali joj to nije

pomoglo da smiri živce, pa je samo zaobišla stol i sjela.

Simone sjedne nasuprot njoj. »Dobro, kao prvo, moram ti nešto reći.

Sinoć sam otišla na piće s Mitchom Mathewsom.«

Kate podigne obrve. »Stvarno?«

»Da, stvarno.« Simone se uspravila. »Nije bilo ništa osobno. Dobro,

mislim, moglo bi biti osobno. Mislim da je želio razgovarati o tebi, ali

planula je iskra. Ništa se nije dogodilo, ali... Govorim ti to samo zato što

sam ti odvjetnica i želim da znaš da si mi ti na prvom mjestu. Rekla sam

mu da više neću izaći s njim, osim ako nalazi testova budu negativni. I

neću.«

Kate nije znala što bi mislila o tome. »Ajme. Ti stvarno vjeruješ u

izravni pristup.«

»To je najbolji način da se izbjegnu nesporazumi. Mitch mi se sviđa, ali

on nije prvi kojeg sam upoznala, a da mi se svidio. Samo nisam htjela da to

čuješ kasnije od njega ili da iskrsne iz nekog konteksta.«

»I meni je Mitch simpatičan«, reče Kate. »Barem po onome što za sada

znam o njemu. Čini se da je dobar čovjek. Mislim da bi mi više smetalo da

si rekla da si otišla na piće s Ryanom. On me mrzi iz dna duše.«

»Ne mrzi te, Kate. Zbunjen je. Tu postoji velika razlika.«

»Meni se ne čini tako velikom.« Pomno je promatrala Simone. »Imaš

pravo na privatni život, pravnice.«

Simone namršti čelo i Kate je naslutila da je nešto željela reći, ali je

prešutjela.

»Je li to razlog tvog današnjeg dolaska?« upita Kate.

»Ne.« Simone izvadi fascikl iz aktovke i duboko udahne. »Dobila sam

rezultate DNK analize. Htjela bih prvo s tobom o tome razgovarati.

Nazvala sam i Ryana. Danas poslijepodne dolazi k meni u ured.«

Kate proguta knedlu u grlu. Tu smo, dakle. »Dobro, da čujem.«

Simone joj pruži fascikl i pričeka da Kate pogledom preleti stranicu. »To

je preliminarno izvješće, Kate. Ali podudarnost je prilično velika. Žele

uzeti uzorke i od gospodina i gospođe Mathews radi potvrde roditeljstva.

Rekla sam im da žive u Seattleu. Ne vjerujem da ih je itko do sada

obavijestio o tvom mogućem identitetu.«

81

Kate odloži fascikl na stol. Ustala je i na drhtavim nogama odšetala do

prozora, prekrižila ruke na grudima i pokušala se umiriti dubokim

izdisajem. Ponovno je udahnula i izdahnula, ali to joj i nije naročito

pomoglo da uspori podivljalo bilo.

Istina je. Ona je Annie Harrison. Ryan je njezin suprug. Julia je njezina

kći. Realnost tog trenutka presjekla ju je napola, zgrabila je za srce i čvrsto

ga stezala. Izgubila je pet godina života koji nije ni poznavala. A sada je

dobila... Što? Obitelj koje se ne sjeća i budućnost koja se sada ne čini

nimalo vedrijom nego prije pet minuta. Zapravo, budućnost joj se činila

tisuću puta više zbunjujućom.

Progutavši slinu, prisilila se da progovori. »Imala sam osjećaj da će tako

ispasti.«

»Mislim da su ga svi imali. Ako te to tješi, mislim da već znaju. Mitch je

to sinoć svojim držanjem dao naslutiti. Možda ti zbog toga bude lakše.«

»Očekivala sam to, ali neće mi biti nimalo lakše.« Obrisala je suze s lica

i okrenula se. Toliko misli, scenarija, pitanja vrvjelo joj je u glavi, ali za

sada se na njih nije mogla usredotočiti. Bol joj je poput koplja probadala

grudi zbog onog što će neizbježno uslijediti, ali pokušala je to disanjem

prebroditi. Znala je da to mora izbaciti iz sebe. »U redu, pravnice. Vrijeme

je da zaradiš svoj honorar. Imam sina.«

Simone naglo podigne pogled prema njoj.

Kate se činilo da su joj se pluća smanjila za tri broja, ali se ipak primora

nastaviti. »Četiri i pol su mu godine. Kada sam se probudila iz kome, on je

imao gotovo tri godine. Nisam to do sada spominjala jer sam morala biti

sigurna prije nego što i njega uvučem u ovo.«

Kate zatvori oči da zaustavi suze. »Kada sam zatražila tvoj pravni savjet,

u slučaju da se ispostavi da ja jesam Annie Harrison, imala sam Reeda na

umu. Mislim da sa sigurnošću mogu reći da je Reed Ryanov sin. Strahovito

sliči na njega. Željela bih i njega testirati, tek toliko da budem sigurna.«

»Naravno.«

»Želim sama reći Ryanu za njega. Bila bih ti zahvalna da danas još ništa

ne spomeneš.«

»Naravno da neću.« Simone je zabilježila nekoliko napomena u svoj

notes.

82

Kate je masirala ožiljak na glavi, dok su joj po glavi kružile misli o

Ryanu. O Julijinoj reakciji na nju. O tome što će njih dvoje reći i učiniti

kada saznaju za Reeda. »Željet će upoznati Reeda, isto kao što ću i ja željeti

upoznati Juliju. Moglo bi se zakomplicirati s pravima posjećivanja i slično.

Već sada sam mu antipatična. Ne vjerujem da će ovo imalo poboljšati

situaciju.«

»Riješit ćemo to nekako. Ne brini zbog toga. Ryan je fer i pošten čovjek.

Bez obzira što mediji govorili o njemu, bez obzira na to što sada osjeća,

surađivat će.«

»Nisam baš sigurna u to.« Kate provuče obje ruke kroz kosu dok su joj

suze navirale na oči. Zašto je toliko boli? Trebala bi biti sretna. Ushićena

jer je dobila odgovor koji je tražila. Napokon zna tko je. Zašto to nije

dovoljno?

Simone zaobiđe stol između njih i zagrli je. »Samo diši. Prebrodit ćemo

ovo zajedno. Obećavam.«

Kate zatvori oči. Usredotočila se na izvlačenje i izbacivanje zraka iz

pluća. Fokusirala se na tu jednu sitnicu koju je mogla riješiti sada. Sve

ostalo... Sve ostalo riješit će se samo od sebe. Mora pričekati da vrijeme

učini svoje. Znala je to, iako njezino srce nije u potpunosti shvaćalo.

Povukla se unazad i obrisala suze. »Hvala ti. Ja... Uistinu cijenim sve što

činiš za mene. Zahvalna sam ti na pomoći i prijateljstvu. Nisam ni znala

koliko mi nedostaje prijateljica u životu, sve do sada.«

Simone se nasmiješila. »Annie mi je bila izuzetno draga. Bile smo dobre

prijateljice. Ali i ti si mi draga. Bila bih ti prijateljica, čak i da je nisam

poznavala.«

»I na tome sam ti zahvalna«, šapnula je Kate. Obrisala je suze s lica i

ponovno pogledala Simone, ovaj put svjesna da može prevladati ovakve

emocionalne krize sve dok ostane usredotočena na svoj cilj. »Ima još nešto

o čemu bih htjela razgovarati s tobom.«

»Okej, slušam.«

»Nešto sam istraživala, pokušavala naći odgovore. Prije je to bilo samo

razmišljanje, ali sada kada znamo za sigurno... Ne znam hoće li to išta

promijeniti na duge staze, ali moram znati što mi se dogodilo. Jake je nešto

znao. Morao je znati. Morao je postojati neki razlog zbog čega mi je lagao.

Jesam li vodila dvostruki život? Je li mi netko namjerno pokušao nauditi,

83

ali je nešto pošlo po zlu? Jesam li pobjegla od svoje obitelji? Ne mogu

kročiti kroz život, a da ne znam istinu.«

Simone se naslonila na Katein stol. »Nastavi.«

Kate je hodala gore-dolje ispred prozora. »Dakle, na temelju onoga što

mogu zaključiti iz zapisnika o nesreći, moje tijelo nikada nije pronađeno,

očito«, sarkastično je dodala. »Ali, na mom je sjedalu bilo neko drugo

tijelo.«

»Točno.« Simone se vratila do svoje aktovke i prelistala dokumente o

padu zrakoplova. Očito je i ona sama istraživala. »U manifestu leta vidi se

da si prijavljena, što znači da je domaćica leta prebrojala putnike i tvoje je

mjesto bilo zauzeto nakon što su se vrata zrakoplova zatvorila. Prošla si

kroz sigurnosnu provjeru sa svojom propusnicom i osobnim dokumentima.

Tvoje su stvari pronađene nakon pada – tvoj kovčeg, ali i torbica, i to

zaglavljena ispod sjedala. Ryan ju je prepoznao.«

»Misliš li da je još uvijek ima?«

»Ne znam. Mogu pitati. Što imaš na umu?«

»Ne znam. Možda se samo nadam da će mi se pamćenje vratiti ako je

vidim. U onom domu za nemoćne nisam imala sreće. Više me ni ne

puštaju unutra, ali ja stvarno mislim da je to mjesto gdje treba započeti

istragu.«

»Nisu mi odgovorili na pozive, a nemam dovoljno da bih dobila sudski

nalog za pretres njihove dokumentacije.«

»Znam.« Kate si protrlja čelo gdje joj je bol pulsirala kao luda. »Kad bih

se barem sama mogla zavući u njihovu arhivu.«

Simone posegne za fasciklom i otvori ga sebi na krilu. »Gdje se nalazi?

U San Mateu?« Pogledom je preletjela bilješke. »Znaš, mislim da je majka

jedne moje prijateljice smještena u tom domu.« Ugrizla se za usnu, kao da

razmišlja o mogućim izborima. »Možda bih je mogla otići posjetiti.«

Kate upitno podigne obrvu. »Ne namjeravaš valjda predložiti nešto

protuzakonito, pravnice?«

Simone se namršti. »Zašto me tako zoveš?«

»Kako?«

»Pravnice.«

Kate slegne ramenima. »Ne znam. Pravnica si, zar ne? Smeta te to?«

84

»Da, jesam. I ne, ne smeta me. Samo mi je čudno to što ti i Mitch rabite

istu riječ.«

»Nije toliko čudno. Više ne.«

Simone ustane i pokuša se nasmiješiti. »Ne. Pretpostavljam da više nije.

Znaš što? Nazvat ću prijateljicu i saznati je li joj majka uistinu ondje. Ako

jest, javit ću ti, pa ćemo odlučiti što ćemo.«

»Dobro.«

Simone skupi svoje stvari. »Idem na sastanak s Ryanom. Ti si uzmi malo

vremena i razmisli što ćeš mu reći. Ako želiš da budem prisutna, možemo

to dogovoriti u mom uredu. Kako god ti želiš.«

»Hvala, ali mislim da to moram obaviti sama.«

»Dobro.« Simone joj dobaci osmijeh. »Nazvat ću te nakon razgovora s

njim.«

85

Osmo poglavlje

imonein pogled poleti prema vratima koja su se pod pritiskom

otvorila. Ryan i Mitch ušli su u njezin ured, kao ujedinjene muške

snage.

Kao braća.

Bez obzira na njihove osobine kao pojedinaca, u srcu su bili braća, i to

se vidjelo. Ryan sa svojom elegantnom, urednom, privlačnom pojavom i

Mitch sa svojim pomalo grubim izgledom zaljubljenika u prirodu. Bili su

otprilike iste visine i građe, ali ipak različiti u svakom drugom pogledu.

Ustala je, prišla Ryanu i kratko ga zagrlila. »Žao mi je zbog svega

ovoga.«

»Hvala.« Povukao se unatrag. »I meni je žao zbog Stevea. Ja... Trebao

sam te nazvati.«

»U redu je. Razumijem. Nije to jednostavno. Takve situacije probude

emocije s kojima se često ne želimo nositi.«

Kimnuo je. Pogled joj pobjegne prema Mitchu. Ošišao se i obrijao kozju

bradicu. Dobro je izgledao, ali nedostajale su joj nestašne kovrče na

njegovu ovratniku.

Nerado skrenuvši pogled s njega, protrljala je dlanove jedan o drugi.

»Dobro.« Vratila se za svoj stol i prebacila se u odvjetnički način rada.

»Sjedite, pa da počnemo.«

»Ona neće doći?« upita Mitch.

»Ne. Već sam razgovarala s Kate. Smatrale smo da je bolje da ovo

obavimo odvojeno. Treba joj malo vremena da joj rezultati sjednu prije

razgovora s bilo kime od vas dvojice.«

Mitch i Ryan se pogledaju. Zamijetila je strepnju u njihovim očima i

izvadila rezultate testa. Nema smisla produžavati im patnju. Svakome od

njih pružila je po jedan primjerak. »Ovo su preliminarni rezultati analize

DNK. Nisu apsolutno konačni, ali mislim da ćete uvidjeti da je

podudarnost dovoljno velika. Trebat će nam i uzorci DNK vaših roditelja,

S

86

Mitch, ali mislim da možemo s devedeset osam posto sigurnosti reći: Kate

Alexander je Annie Harrison.«

Ryan se nasloni i zatvori oči. Emocionalna bol razlijevala mu se po

crtama lica, ali po njegovoj mirnoj reakciji shvatila je da je to i očekivao.

Ipak, kao što je Kate rekla, to što zna ne znači da mu je zbog toga lakše.

Mitch je pomno proučavao nalaze. Kada je podigao pogled, i u njegovim

je očima vidjela bol. Obojici je ovo bilo iznimno teško.

Ustala je i zaobišla stol, a potom se naslonila na površinu od mahagonija

s koje je podigla još jedan fascikl i svakome od njih pružila snop papira.

»Ovo su kopije njezine medicinske dokumentacije. Željela je da to vidite.

U nesreći koju je doživjela oštećeno joj je lice. Imala je nekoliko plastičnih

operacija, rekonstrukcije nosa i obraza, zbog čega ne izgleda točno onako

kao prije.«

Pričekala je dok su prelistali dokumente. »Znam da je jedno čuti od nje

da se ničega ne sjeća. Sasvim je drugo kada to vidite crno na bijelo. Liječio

ju je neurokirurg u Houstonu. Pokušala sam ga pronaći, ali nailazim na

zid. Čini se da svi naši tragovi završavaju na taj način.«

Odbacila je pomisao koja joj je proletjela glavom i nastavila: »Što se tiče

ozljede mozga, nalazi upućuju na to da je oštećena lateralna moždana opna

prednjeg sljepoočnog režnja, onaj dio mozga koji je zadužen za dugotrajno

pamćenje, naročito onaj dio koji se fokusira na osobna sjećanja. Stoga ono

što je naučila, recimo, u školi, nije pogođeno time, jer je to pohranjeno u

zasebnom dijelu mozga – ili tako barem kaže teorija. Gdje je to naučila,

međutim, sasvim je druga priča jer taj dio spada u osobno pamćenje,

primjerice, gdje je studirala. To objašnjava zašto je tako uspješna na svom

polju, pamti stručne podatke s područja seizmologije i geologije, premda

čak ne zna ni kakvu diplomu posjeduje. Koliko sam uspjela saznati

istražujući o ovom slučaju, većina onog što medicinska zajednica zna o

mozgu prilično je nedorečeno, naročito što se tiče onih dijelova mozga koji

su zaduženi za pamćenje.«

»Znači, stvarno se ničega ne sjeća?« slabašnim glasom upita Ryan.

»Ne«, odgovori Simone. »Postoji još nešto čega morate biti svjesni.«

Kada su obojica podigla pogled, nastavila je: »Taj dio mozga zadužen je i za

osobnost.« Željela im je to jasno dati do znanja, tako da obojica shvate.

»Ona nije ista osoba kakva je bila nekada. Nakon što provedete neko

vrijeme s njom, kao što sam ja, uočit ćete sličnosti – geste, poglede i slično.

87

Ali postoje i neke drastične razlike na koje morate biti spremni. Kateina se

osobnost razvila nakon nesreće. Drugačije reagira u određenim

situacijama. Dok je Annie bila emotivna i impulzivna, Kate je daleko

suzdržanija. Dobro promisli o svemu prije nego što donese zaključak ili

iznese svoja zapažanja. To je samo jedan detalj, ali postaje prilično važan

kada je upoznate. Ne želim da ijedan od vas dvojice pomisli da možete

jednostavno nastaviti tamo gdje ste stali prije pet godina i da će sve sjesti

na svoje mjesto.«

»Hoće li joj se pamćenje ikada vratiti?« upita Ryan.

»Na temelju onoga što mi je rekao doktor Allan, ovdašnji neurokirurg

koji je pregledao njezine nalaze, nije vjerojatno da će se to dogoditi.

Većina ljudi koja izgubi pamćenje sjeća se nečega, bilo čega, naročito iz

djetinjstva, ali Katein je slučaj nadasve jedinstven. Ne sjeća se baš ničega.

Nadala se da će joj boravak u San Franciscu potaknuti sjećanja, ali za sada,

ništa.«

Dodatno je ublažila ton. »Žao mi je, Ryane. Znam da to nije odgovor

kojem si se nadao.«

Kimnuo je, ne dižući pogled s izvješća. Nekoliko je sekundi proteklo u

tišini, a potom je rekao: »Tko bi joj to učinio? Tko bi to učinio nama?«

Naglo je dignuo glavu, ali ovaj je put umjesto boli Simone u njegovim

očima vidjela gnjev. Strahovito puno gnjeva na koji je Ryan imao

apsolutno pravo. Odgurnuo se sa stolca i ustao. »Tko je bio taj prokletnik

koji ju je odveo od nas?«

»Zvao se Jacob Alexander«, odgovorila je Simone. »Bio je liječnik u

okolici Houstona. Osim toga, bio je i putnik u zrakoplovu koji se ovdje

nedavno srušio i to je dovelo Kate ovamo, gdje je pronašla mene, a potom i

vas. Navodno je bio u San Franciscu na nekoj medicinskoj konferenciji,

premda Kate ne zna na kojoj. O Alexanderu još nemam puno informacija,

ali Kate me zamolila da provedem istragu.«

»Kakvu istragu?« upita Mitch.

Simone je pogledala prema njemu te vidjela gnjev i u njegovim očima.

Izgubili su toliko vremena. Vremena koje nikako ne mogu vratiti. Ipak,

nadala se da će im spoznaja o uzroku svega toga barem malo ublažiti bol.

»Kate želi saznati što joj se dogodilo. Sve ovo je zbunjuje jednako kao i vas,

osim što ona još pokušava dokučiti koji su dijelovi njezina života lažni, a

88

koji istiniti. Počet ćemo s domom za starije i nemoćne gdje je bila

smještena dok je bila u komi, premda tamo nailazimo na prepreke. Ryane,

ti si prepoznao njezine stvari nakon nesreće, je li tako?«

»Da.« Prekrižio je ruke na grudima. »Nije ih bilo puno, samo torbica i

napola izgoreni laptop.«

»Imaš li ih još uvijek?«

»Možda imam, negdje. Potrpao sam puno njezinih stvari u kutije netom

nakon toga. Što misliš da možeš saznati iz toga?«

»Vjerojatno ništa, ali Kate bi ih svejedno voljela vidjeti. Mitch, možeš li

stupiti u kontakt sa sveučilištem i saznati na kojim je projektima radila

prije nestanka?«

»Misliš da bi to moglo imati veze s njezinim poslom?« upita Mitch.

»Ne znam. Znamo jedino to da ju je Ryan ostavio u zračnoj luci i da se

probudila iz kome gotovo tri godine poslije. Da je to bio samo nasumični

čin nasilja, otmica, nešto takvo, sada bi već bila mrtva. Netko se potrudio

da izgleda kao da je uistinu bila u tom zrakoplovu, a potom se brinuo o

njoj nakon samo nebo zna kakve nesreće. Lako je moguće da je povezano s

nekim projektom na kojem je radila.«

»A što ako nije?« upita Ryan.

»Ako nije, prekrižit ćemo to i pozabaviti se novim mogućim rješenjem.

U međuvremenu, nastavit ću ući u trag tom liječniku u Houstonu čije je

ime navedeno na Kateinim nalazima i pokušati od njega dobiti neke

odgovore. Kate je spomenula i svog svekra – Waltera Alexandera – koji je,

čini se, nestao netom nakon sinove smrti. Želim i njega pronaći.«

Simone primijeti plameni bljesak u Ryanovim očima. Bljesak koji je

značio da je dobro što je Jacob Alexander već mrtav. Simone je shvaćala

njegov bijes i frustraciju, ali ipak joj je Kate bila najvažnija i morala se

pobrinuti za to da Kate dobije ono što treba da sljedećih nekoliko dana

prebrodi u jednom komadu.

»I što sada?« zapita Ryan.

»Pa, to zapravo ovisi o tebi i Kate«, odgovori Simone. »Ona u ovom

trenutku ne traži ništa. Treba joj vremena da joj sve to sjedne, ali sigurna

sam da će ti se ubrzo javiti. Neće tražiti nikakve sudske naloge za posjete

Juliji, ako je to ono što te brine. Izrazila je veliku želju da upozna Juliju,

čega si sigurno svjestan, ali mislim da se vas dvoje trebate sami dogovoriti

89

prije nego se uključe pravni zastupnici. Mislim da bi sad prvo trebalo

obavijestiti vaše roditelje, Mitch, i zamoliti ih za uzorke krvi, radi

verifikacije.«

Mitch kimne glavom. Simone pogleda prema obojici, poželjevši da

može učiniti nešto, bilo što, da im olakša cijelu situaciju. Nažalost, znala je

da ne može.

Odgurnula se od stola i zakoračila prema njima, pokazujući im tako da

je sastanak manje-više gotov. »Slobodno ponesite izvješća sa sobom.

Sumnjam da će vam sada puno pomoći, ali možda hoće u budućnosti.«

Ryan joj zahvali, okrene se i pogleda Mitcha, koji je i dalje sjedio.

»Vidimo se vani.«

Kada su ostali sami, Mitch podigne pogled prema njoj. »O kakvoj je

istrazi riječ?«

»Da se radi o tebi, ne bi li želio znati što se dogodilo?«

Odmahnuo je glavom i spustio pogled na papire koje je i dalje držao u

ruci. »Razumijem Ryanov gnjev i potrebu da sazna, i sve to. I ja sam ljut

zbog toga što su nam je oduzeli. Ali ovo... čini se kao lov na duhove.«

»Mogao bi biti. Idemo korak po korak. U međuvremenu, Kate barem

ima osjećaj da nešto poduzima, kao da ima kontrolu nad svojim životom.

Mislim da je to ono što joj sada treba.«

»Kako je ona to prihvatila?« tiho je upitao.

»Ne dobro. Mada je znala i prije nego što sam joj rekla, baš kao i Ryan.

Moraju puno toga riješiti.«

Bacio je pogled unatrag prema zatvorenim vratima. »Ne znam kako da

mu to olakšam.«

»Samo budi uz njega. Uskoro će postati škakljivo, Mitch.«

Pogled mu se stopio s njezinim. Potom raširi oči. »O, dovraga. Dječak.«

»Ti znaš?«

»Nisam znao, sve do sada.« Zažmirio je. »Vidio sam sliku na njenom

stolu. Sranje.« Ispričao joj je kako je otišao potražiti Kate u njezinu uredu,

prije samo nekoliko dana. »Nisam zbrojio dva i dva, sve do sada. Ovi su

zadnji događaji tako... ludi. Bože svemogući.« Protrljao je čelo. »A mislio

sam da je ovo do sada bilo loše.«

90

»Ryanu ne smiješ ništa reći. Ona će to sama učiniti. Samo joj treba malo

vremena da smisli kako. Moramo im dopustiti da sami sve riješe.«

»Tu sam sad malo rastrgan, pravnice. Ona mi je sestra i volim je, bez

obzira sjeća li me se ili ne. Ali i on mi je, u svakom pogledu, kao brat, pa

volim i njega. I on me treba.«

To ju je priznanje neočekivano snažno dirnulo. Čučnula je ispred njega

i vrhovima prstiju nježno mu pogladila obraz. »Ti već ispravo postupaš.

Žao mi je što si se našao usred svega toga. Mogu li ja nešto učiniti?«

Podigao je pogled i licem mu se razlegne onaj seksi osmijeh. Onaj isti

koji ističe onu duboku jamicu na njegovu obrazu od koje joj bilo

pomahnita. »Mogla bi izaći na večeru sa mnom.«

O, kako je to samo željela. »Ne mogu, Mitch. Sve dok zastupam Kate.«

Pogled mu se stopi s njezinim. U očima mu je vidjela razočaranje.

»Volio bih da joj kažeš da potraži drugog odvjetnika, zbog sebe, ali ne

mogu. Ona te treba. Treba nekoga na svojoj strani.«

»Svi smo na njezinoj strani.«

»Da, ali Ryan...« Pogledao je prema vratima. »Imam osjećaj da će se

situacija još pogoršati prije nego što postane bolje.«

Nažalost, Simone je slutila da bi mogao biti u pravu.

Ryan provjeri adresu koju je uspio iskamčiti od Anniene tajnice i

pogleda prema dvoetažnoj kućici uz plažu, s fasadom od sive šindre i

vjetrenim zvončićima u obliku galebova obješenim na prednjem trijemu.

Ni slično njegovoj kući u Sausalitu. Ni blizu kući u kojoj su zajedno živjeli

u San Franciscu. Ipak, ova nekretnina u Moss Beachu nije bila jeftina.

Pitao se otkud joj novac za kuću u ovom dijelu grada.

Dok je pogledom snimao kuće uz plažu u ulici bez drveća, dlanom je

trljao tupu bol u prsima. Želio ju je vidjeti, morao ju je vidjeti. Toliko toga

morao joj je reći sada kada su znali za sigurno. Nije mogao samo sjediti i

čekati da ona napravi prvi korak.

Na nogama koje su bile nestabilnije nego što je to želio priznati, prošao

je puteljkom do kuće i pokucao na vrata. Budući da nitko nije odgovorio,

zastao je i oslušnuo. Iz stražnjeg dijela kuće odjekivali su glasovi.

Pokušavajući dokučiti otkuda dopiru, zaputio se oko kuće prema stražnjem

dijelu.

91

Dvorišta nisu bila ograđena. Trava je uzmicala pred pijeskom, koji se

potom stapao s oceanom. Kada je došao iza Anniene kućice, maleni dječak

koji je čučao u travi i igrao se sa štapićima ustane i zagleda se u njega

velikim, plavim očima.

Očima koje su bile baš poput Ryanovih. Istog oblika, iste boje.

Plavokosi je dječak čak imao isti oblik lica.

»Hm, ovaj, bok«, protisnuo je Ryan kada je napokon uspio doći do glasa.

»Ti si stranac.« Dječak se okrene i otrči. »Mama! Stranac!«

Mama? Ryan iskorači iz drvoreda uz kuću i ponovno pogleda dječaka.

Trčao je prema ženi koja je sjedila na pijesku. Okrenula se i rukom

zaklonivši oči od sunca pogledala preko dvorišta, a potom je skočila na

noge.

Na trenutak su razgovarali. Potom je dječak slegnuo ramenima i

potrčao prema kući. Zastao je kada se ponovno približio

Ryanu, ovoga puta s osmijehom na licu, zabljesnuvši ga onom istom

jamicom koju je Ryan toliko puta prije vidio na Mitchevu licu, na Julijinu

licu, na Annienu licu. »Mama je rekla da mogu ići gledati crtice.«

Nestao je u kući. Mrežasta se vrata s treskom zatvore za njim.

Dok je stajao u dvorištu, sa sunčanim naočalama u ruci i bilom koje je

tuklo kao ludo, Ryan je pokušavao shvatiti što je to, dovraga, upravo vidio.

Nema šanse da je to stvarnost. U glavi je čuo otkucavanje sekundi dok mu

je pogled bježao preko pijeska prema Annie. Riječi su mu zapinjale u grlu.

Slike njihova zajedničkog života proletjele su mu pred očima, sjećanja na

trudnoću koja je tek započela prije nego što je otišla na taj put.

»Nisam te očekivala danas«, rekla je dok mu je polako prilazila.

»Da, pa, vidim.« Pogledao je prema kući, i dalje previše ošamućen da bi

mogao išta drugo do zuriti. »Dječak...«

»Moj je sin.« Kada ju je Ryan ponovno pogledao, dodala je: »Prilično

sam sigurna da je i tvoj.«

»Moj...«, progutao je knedlu, »... sin?«

Ruku prekriženih preko trbuha, izgledala je prekrasno i nervozno i

tisuću drugih stvari koje nije mogao opisati jer je bio previše šokiran da bi

mogao jasno razmišljati. »Imao je gotovo tri godine kada sam se probudila.

Rođen je carskim rezom dok sam bila u komi. Četiri su mu godine i još

92

uvijek ništa ne zna o svemu ovome. Nisam mu još ništa rekla o tome, o

tebi.« Oklijevala je. »Misli da mu je otac poginuo u onoj zrakoplovnoj

nesreći.«

Ryan nije mogao otrgnuti pogled s kuće. »Imam sina.«

Sina. Četverogodišnjeg dječaka koji izgleda baš kao on. S njegovim

plavim očima i plavom kosom i Annienom smiješnom jamicom. Činilo mu

se kao da mu je netko električnim šokom upravo pokrenuo srce u grudima.

Sina o kojem se svih ovih godina nije usudio ni sanjati jer je bilo previše

bolno razmišljati o još nečemu što je izgubio.

Ali nije ga izgubio. Ovdje je. Živ je, kao i Annie. On je...

Vidjevši ga, znao je da ni u kom slučaju ne može biti ničiji nego njegov.

Sin za kojeg je tek sada saznao. Više od tjedan dana nakon što se vratila u

njegov život.

Iznenađenje i ushit koje je prvotno osjetio pretopili su se u zbunjenost.

Okrenuo se prema njoj. »Ništa nisi rekla. Toliko je vremena prošlo, a ti

ništa nisi rekla?«

»Nisam bila sigurna do jučer. Još uvijek nisam. Njega nisam dala

testirati.«

»Sada zvučiš prilično sigurno.«

»Imam snažan predosjećaj. To nije isto.«

»Snažan predosjećaj. Ne treba ti snažan predosjećaj da vidiš koliko mi je

sličan.« Rukom je prošao kroz kosu. »Dovraga, svo to vrijeme, a ništa mi

nisi rekla? Jesi li mi ikada namjeravala reći?«

»Da, naravno. Nisam ga namjeravala skrivati od tebe.«

»Pa, ne radiš li upravo to? Očito je da mi nisi rekla kada si saznala tko

si.«

»Ryane, prošao je samo jedan dan.«

Njezin ga je ravnodušan ton samo još više razbjesnio. »Samo jedan dan?

Meni je dan kao vječnost. Pretpostavio sam da si izgubila bebu!« Duboko je

udahnuo i pokušao primiriti svoju goropadnu narav. Nije upalilo. »Sto mu

gromova, on je moj sin? Znaš li koliko sam želio to dijete? Zaboga, nisam

izgubio samo tebe. Izgubio sam i njega. A sada mi govoriš da je prošao

samo jedan prokleti dan?«

93

Žurnim se koracima odmaknuo od nje, pa se ponovno vratio, ne

vjerujući sam sebi. Zašto ne može kontrolirati svoje osjećaje u njezinoj

blizini? Zašto se sve samo još više pogoršavalo, umjesto da postane bolje?

Ima sina. Sina. Trebao bi biti još sretan. Oduševljen. Umjesto toga, osjećao

je samo bol, smetenost i more tuge.

»Ne budi takav«, odvratila je. »Rekla sam ti sada.«

»Nisi mi rekla. Saznao sam sam, sasvim slučajno!«

»Htjela sam ti reći.«

»Kada? Kad tebi bude zgodno? Jesi li ikada pomislila na to što meni

treba? Što ja osjećam? Ne, jer ti se ne sjećaš ničega o meni. Zgodno, zar ne?

Imati tako iskren izgovor za to što ne mariš ni za čije osjećaje.«

»Kate?«

Oboje okrenu glavu prema rešetkastim vratima. Sredovječni muškarac

prorijeđene kose stajao je s druge strane vrata. »Je li sve u redu?«

»Tko si ti, dovraga?« upita Ryan.

»Katein prijatelj. A tko si ti?«

»Ja sam njezin prokleti muž. Zar ne osjećaš ljubav u zraku?«

Annie zatvori oči.

Čovjek odgurne vrata i otvori ih, zabacujući ramena unatrag.

Annie potrči uza stube i gurne ga natrag u kuću. »Tome, sada stvarno

nije dobar trenutak.«

»Došao sam vidjeti jesi li dobro. Danas nisi bila na sastanku.«

Ugurala ga je unutra. »Dobro sam. Objasnit ću ti kasnije. Sada moram

ovo sama riješiti.«

Stojeći na dvorištu, Ryan ga je čuo kako govori: »Želiš li da ostanem?

Tip izgleda prilično ljutito. Jesi li sigurna da ćeš biti dobro?«

Annien glas – kvragu, Katein glas... Njegova Annie mu to nikada ne bi

učinila – odjekivao je iznutra, ali Ryan ga je blokirao da mu ne ulazi u

glavu. Zatvorivši oči, položio je ruke na bokove, duboko disao i pokušavao

uspostaviti kontrolu nad sobom. U poslu je uvijek imao apsolutnu

kontrolu, ali pokraj nje... Pokraj nje je nikada nije imao. Motala ga je oko

malog prsta od prvog trenutka kada su se upoznali i od tada je ostao očaran

njome. Budila je u njemu najdublje osjećaje, od najvatrenije strasti do

94

najstrašnije boli. A ta se bol samo prenosila s jedne svježe nanesene rane

na sljedeću i na površinu izvlačila njegov gnjev koji zapravo i nije želio

zatomljivati, ali je znao da mora.

Ne smije više dopustiti osjećajima da upravljaju njime. Ona ga se ne

sjeća. Nije joj stalo do njega. Mora misliti na Juliju i... svog sina. Mora o

ovome početi razmišljati kao o poslu.

Nataknuvši sunčane naočale, prešao je preko trave i spustio se na

pijesak, s rukama oslonjenim na koljena, te se zagledao u zahuktale valove

i čekao.

Nakon nekoliko minuta koje su mu se činile kao vječnost čuo je

otvaranje rešetkastih vrata i osjetio, više nego čuo, kako mu se približava s

leđa.

»Je li otišao?« pitao je.

»Da.«

»Tko je on?«

»Moj šef. Ovo je, tehnički gledano, njegova kuća. Iznajmili smo je od

njega.«

To objašnjava kako si je mogla priuštiti kuću u ovom dijelu grada.

»Kako mi se sin zove?« Znao je da mu je ton izrazito grub, ali nije

mario.

»Reed–« otpuhnula je »–Jacob Alexander.«

»Našem si sinu dala njegovo ime.« Zategnuo je čeljust.

»Ryane, nisam mu ja dala ime. Bila sam u komi kada je rođen.«

Zatvorio je oči, prisiljavajući se da šuti dok se svim silama trudio

zaključati osjećaje duboko u sebi. Jednostavno nije išlo. »Želim pravo na

posjete. Ako ne pristaneš, idem na sud. Moji odvjetnici će to riješiti.«

»Pristat ću. Ne želim ga odvajati od tebe.«

»Dobro. Reci mu. Večeras. Ako mu ti ne kažeš, reći ću mu ja. Neću se

pretvarati da nije moj. Oboje znamo da jest. Ionako sam već prokleto

predugo čekao.«

»Reći ću mu. Ryane–«

»I hoću da mu promijeniš ime. Hoću da nosi moje ime. Naše ime,

dovraga.« Ljutito je zurio u nju preko ramena. Znao je da ona nije kriva za

to. Znao je da ništa od svega toga ona nije izravno skrivila, ali, užasno ga je

95

boljelo. A ona je bila uzrok toj boli. »Zadrži jebeno srednje ime, ako baš

moraš, ali prezime će mu biti Harrison.«

Ustao je i otresao pijesak s hlača. »Naći ćemo se u subotu, u deset ujutro,

u parku Golden Gate, na stubama ispred Konzervatorija6. Nemojte kasniti,

gospođo Alexander.«

Uhvatila ga je za ruku i zaustavila ga. »Hej. Ni meni nije lako. Ništa od

ovoga. Samo pokušavam ispravno postupiti.«

»Ispravno? Što je bilo ispravno? To što mi nisi rekla za mog sina ili to

što si se udala dok si još bila udana za mene?«

Pustila mu je ruku, ali nije uzmaknula. »To nije fer. Nisam znala da sam

udana za tebe dok sam bila s Jakeom. Uvjerio me u to da smo u braku. Nije

da smo imali vjenčanje ili nešto takvo.«

»Baš zgodno.«

U očima joj je vidio da je povrijeđena, ali i gnjevna. Vidio je onu dobro

poznatu prkosnu iskru koju je nekada istovremeno volio i mrzio. »Često

upotrebljavaš tu riječ, zgodno. Čini se da sam ti ja zgodna meta. Ako imaš

nešto za reći, Harrisone, onda reci.«

»Dobro, hoću. Ne sviđaš mi se.«

Oporo se nasmijala. »Onda smo kvit jer i ja trenutno mislim da si veliki

seronja.«

Zategnuo je čeljust do te mjere da ga je zaboljelo, ne skidajući pogled s

nje. Sa žene koja je i dalje njegova supruga. Njegova supruga, dovraga.

Samo njegova. To što ga se ne sjeća nije važno. Nije važno čak ni to što se

nije svjesno udala za tog gada Alexandera. Važno je samo to što je tom

šupku dopustila da joj prevarom usadi uvjerenje da jest. Nakon svega što su

zajedno prošli, nakon svega što su dijelili jedno s drugim, u svom je srcu

trebala znati da joj gad laže. Trebala je znati da joj je mjesto uz nekog

drugog.

Ostavio ju je stajati na pijesku. Znao je da ima pravo. Ponio se kao

seronja. Prvorazredni seronja. Ipak, nije mogao misliti ni na što drugo do

činjenice da ona na ruci nosi prsten nekog drugog muškarca. Kao niti na to

da ima sina. Sina kojeg je nazvala po tom kurvinom sinu.

6 Konzervatorij cvijeća, Conservatory of Flowers, Golden Gate Park.

96

Deveto poglavlje

igurno je i sam infarkt ugodniji od ovoga. Strašna bol u Kateinim

grudima bila je gora od bilo koje fizičke boli koju je pretrpjela dok je

bila u bolnici i poslije toga. A to puno govori kad se uzme u obzir da je već

jednom umrla.

Ne mogavši to više podnijeti, izašla je iz ureda i zaputila se u posjet

Mitchu. Činio se bliži Ryanu nego bilo tko drugi. Možda bi joj on mogao

reći što joj je činiti.

Promolivši glavu kroz odškrinuta vrata njegova ureda ugledala ga je

kako telefonira stojeći pokraj prozora i baca bejzbolsku lopticu u zrak.

Kada se okrenuo prema njoj, prisilila se na smiješak koji nije osjećala

iznutra i mahnula mu.

Mitch je pokretom ruke pozove da uđe i pokaže da će biti gotov za

minutu.

Dok je on završavao razgovor, ona je razgledavala njegov ured. Police

su mu bile u popriličnom neredu. Izvješća terenskih istraživanja ležala su

razbacana po cijelom stolu. Na jednom je zidu visio uokvireni poster

Marinersa, a u drugom uglu stajala je oslonjena palica. Nasmiješila se kada

je shvatila da je čovjek fanatični zaljubljenik u bejzbol.

Prolazeći kraj stola, zamijetila je uokvirenu fotografiju pokraj računala.

Na njoj su bili ona, Ryan i Mitch. Ona je stajala u sredini, odjevena u togu,

s kapom na glavi, i cerila se od uha do uha. Mitch ju je zagrlio oko ramena,

s istim šašavim osmijehom na licu, a Ryan je stajao s druge strane, s rukom

oko njezina struka i samodopadnim smiješkom na lijepom licu.

Podigla je fotografiju sa stola i prstom prešla preko lica na slici. Je li to

uistinu ona? Kao da gleda slike iz života neke druge osobe. Ne sjeća se tog

dana. Ni za živu glavu nije mogla dokučiti zašto se svi smiješe.

»Promocija na koledžu«, tiho reče Mitch.

»To vidim.« Nije ni čula kada je završio s razgovorom. »Uopće mi nije

palo na pamet da bi ti mogao imati slike. Mislim, od prije.«

S

97

»Imamo puno slika. Mogu ti donijeti nekoliko, ako želiš. Možeš ih

pregledati, možda ti pomognu.«

»Voljela bih to.« Spustila je fotografiju na stol i duboko udahnula.

»Nadala sam se da bismo mogli razgovarati. Ako ti sad nije povoljan

trenutak, doći ću kasnije.«

»Ne, u redu je.« Bacio je pogled prema vratima. Kate nije promaklo

kako ih je njegova tajnica sumnjičavo promatrala. »Jesi li za šetnju?«

»Jesam.«

Poveo ju je do predvorja u prizemlju i stavio sunčane naočale. Zaputili

su se prema obali.

»Pretpostavljam da si čuo što se jučer dogodilo?«

Mitch gurne ruke u džepove. »Aha, čuo sam. Jesi li dobro? Ne izgledaš

baš najbolje.«

Namrštila je obrvu. »Ne, ha? Pa, ni ne osjećam se dobro. Nema ništa

ljepše nego kada ti se sve odjednom sruši na glavu. Ryan je bio prilično

uzrujan kada je odlazio.«

»Ryan ima naglu ćud«, reče Mitch kada su ušli u park. »Ponekad malo

pretjerano reagira.«

»Ma nemoj mi reći«, sarkastično je uzvratila. »Nije mi uopće dopustio

da govorim.«

»Moraš ga razumjeti, njemu je ovo stvarno teško. Promijenio se nakon

tvog nestanka, povukao se u sebe u svakom pogledu.«

»Kakav je zapravo vaš odnos?«

»On mi je najbolji prijatelj. Bio je to i prije nego što ste vas dvoje

prohodali. Ali«, dodao je, »to ne znači da mu neću natrljati nos kada se

ponaša kao kreten. Naročito ako to ima veze s tobom.«

Odlučnost u njegovu glasu izmami joj osmijeh. »Zašto mi je toliko

jednostavnije razgovarati s tobom nego s njim?«

»Zato što sam ti ja brat.«

Osjetila je toplinu oko srca. Nikada nije ni pomislila da ima brata.

»I ja ne tražim ništa od tebe«, nastavio je. »Osim što te želim ponovno

upoznati, biti ti prijatelj. Ryan želi svoju ženu natrag.«

98

Spustila se na klupu, a s usana joj se otrgne dubok uzdah. »Ja nisam

njegova žena. Možda imam njezino lice i tijelo, i njezin glas, ali ja nisam

ona. Ne iznutra.«

»Da, jesi.« Sjeo je pokraj nje. »Samo to ne vidiš jer se ničega ne sjećaš.

Ali ti si i dalje ona. Stvari koje govoriš i činiš, tvoje držanje. I dalje si mi

spremna odgristi glavu svaki put kada se ne složim s tobom oko nekog

geološkog pitanja.« Spustila je pogled na svoje ruke i nasmiješila se. »A

imaš i onu istu nježnu dušu koju si imala prije.«

»Ali, promijenila sam se.«

»Da, jesi i to. Ali to ne znači da sada nisi ona koja jesi jer si prije bila

drugačija. Ljudi se stalno mijenjaju. Osoba koju cijela ta situacija ne bi

promijenila ne bi bila čovjek. Ryan se promijenio. Ja sam se promijenio.

Sasvim je logično da si se i ti promijenila.«

»Tako je hladan. Ne mogu vjerovati da je ikada bio onakav kakvim ga

svi opisujete. Ti i Simone, vas dvoje ga prikazujete kao toplu i srdačnu

osobu, ali sve što sam ja vidjela u posljednjih tjedan dana govori mi da je

upravo onakav kakvim ga prikazuju mediji – bešćutan, arogantan,

nemilosrdan tiranin. Ne mogu ga pročitati. Ne znam hoću li ikada moći.«

Mitch se nasmiješi. »To je Ryan. On svoje osjećaje drži pod strogom

kontrolom. Ali nije uvijek bio takav.«

»Što ga je promijenilo?«

»To što je izgubio tebe.« Odmahnuo je glavom kada je skrenula pogled.

»Kada smo te izgubili, Ryan se zatvorio u sebe. On danas ima samo dva

razloga za život – posao i brigu o Juliji. Ništa drugo mu više nije važno – ni

novac, ni slava ni moć. Jedini razlog zbog kojeg toliko naporno radi je to

što mu posao odvraća pozornost od osjećaja. To je igra koja ga drži na

životu. Da sutra sve izgubi, nimalo ne bi mario, sve dok ima Juliju.

Jednostavno bi ponovno krenuo od početka. Moraš shvatiti da ga, premda

želi da se ti i Julia upoznate, užasava pomisao na to da bi je mogao

izgubiti.«

»Ne pokušavam mu je oduzeti.«

»Znam to«, tiho je rekao.

»Čini mi se kao da mi je život rascijepljen na dva dijela, na osobu koja

sam bila prije i na ovu koja sam danas. Ne znam kako da ih stopim u

jednu.«

99

»Previše se trudiš. Kad se dogodi, dogodit će se. Znam da ti nije lako.

Znam da kada razmišljaš o njoj, vidiš Annie, a kada razmišljaš o sebi, vidiš

Kate – dvije različite osobe, dva različita života – ali te su dvije osobe u biti

iste. Samo trebaš vremena da to shvatiš.«

»A u međuvremenu, zabrljam sve čega se prihvatim.«

Rukom joj ovlaš dodirne rame. »Prebrodit ćete vi to. Daj Ryanu dan ili

dva. Jednom kada provede neko vrijeme s Reedom, sva ta ljutnja koju sada

osjeća zbog toga što nije znao za njega jednostavno će nestati. Vjeruj mi.

Poznajem ga. Izvana je tvrd kao čelik, ali iznutra je pravi mekušac.«

»Znači, misliš da danas ne bih trebala otići k njemu?«

»Ni slučajno. Danas je turoban i loše volje. Nećeš doprijeti do njega.«

»Ne vidim što bi se za jedan dan moglo promijeniti. Čini se da ga

jednostavno razljutim svaki put kada me vidi.«

»Misliš da ga nikada prije nisi razljutila?« Nacerio se. »Misliš da medu

vama nikada nije zaiskrilo? Stalno ste se prepirali. Zbog toga je vaša veza i

bila strašno zabavna za promatranje. Oduvijek je smatrao da si previše

neovisna. To ga je izluđivalo. Zapravo se potajno pribojavao da ga ne

trebaš onoliko koliko on treba tebe. Rekao bih da je ovo, na neki način,

ista stara svađa uvećana tisuću puta.«

Primio ju je za ruku i uočila je da su im prsti iste duljine. Istog oblika.

Njegovi su malo deblji, muževniji, ali ruke su im bile slične. Zrele.

Bremenite. Čvrste.

»On je dobar čovjek, Kate.« Jedna strana usana izvije mu se u vragolast

osmijeh dok je proučavao njezine prste, a na obrazu mu se pojavi jamica

koju je toliko puta vidjela u ogledalu. »Bože, kako je čudno zvati te Kate.

Ali naviknut ću se. Samo moraš i njemu dati vremena. Boli ga to jer od

tebe želi više nego što mu ovog trenutka možeš pružiti.«

Umalo se nasmijala. »Cijelo je vrijeme okružen lijepim ženama koje se

praktički vješaju po njemu. Što bi mogao željeti od mene?«

»Stvarno ne znaš?« U glasu mu se čula razdraganost. »Želi te natrag.«

Osjetila je bol u grudima. »Ne znam hoću li mu ikada moći pružiti to što

želi.«

100

»Taj ćeš most prijeći kada stigneš do njega. U međuvremenu, misli na

Juliju i Reeda i na to kako ćeš se prema njima odnositi. To je u ovom

trenutku najvažnije.«

»Znam.«

Na trenutak je oklijevao, a potom nastavi: »Moraš shvatiti i to da ga

izjeda i spoznaja da si bila udata, da si bila s nekim drugim.«

Osjetila je kako iz nje navire uzrujanost. »Dakle, ovo je stvarno

genijalno. On može svaki vikend izlaziti s drugom ženom, a ja sam bila u

ozbiljnoj vezi i zbog toga bih se trebala osjećati krivom.«

»Ryan je izlazio s mnogim ženama, ali nijednoj nije otvorio srce otkako

si ti otišla. Pretpostavljam da je spoznaja da ti jesi ono što mu posebno

teško pada. Voli te jednako kao i prije tvog nestanka, a ti njega ne voliš. To

ga boli.«

Zatvorila je oči. »Ne želim ga povrijediti.«

»Jesi li bila zaljubljena u tog drugog?« blagim je glasom zapitao.

Ustala je s klupe jer više nije mogla mirno sjediti. »Mislila sam da jesam.

Premda se sada pitam zbog čega. Bilo je tu brojnih proturječnosti, ali

pripisivala sam ih stresu zbog svoje bolesti. Ili zbog njegova posla. Kako

sam se mogla toliko prevariti u nekome? Počinjem sumnjati u vlastitu moć

prosuđivanja.«

Mitch joj priđe. »Sve se to dogodilo s razlogom. Moraš to vjerovati.«

»Stvarno više ne znam u što bih vjerovala.«

»Reći ću ti nešto.« Stavio je sunčane naočale. »Vjerujem u postojanje

više sile koja upravlja svima nama. Nikada prije nisam, ali sada vjerujem.

Ne možeš ne povjerovati u to kada promotriš ovu našu situaciju.«

»Kako to možeš pomisliti? Kako možeš vjerovati da je Bog htio da

proživimo ovaj pakao?«

»Pokušaj zamisliti što bi bila alternativa. Da se nije dogodilo tako kako

jest, ti bi bila u onom zrakoplovu. Sada te stvarno ne bi bilo. Ne bi bilo

druge prilike. Ne bi bilo Reeda.«

Nije o tome tako razmišljala. Od te su je spoznaje obuzeli ledeni žmarci.

»Moram se vratiti«, rekao je. Kada su se okrenuli i zaputili prema izlazu

iz parka, dobacio joj je pogled. »Znaš, moramo nazvati moje ... naše«,

ispravio se, »roditelje.«

101

Napravila je grimasu. »Bojala sam se da ćeš to reći.«

»Mislio sam da bi to mogli napraviti u nedjelju, nakon što ti i Ryan

budete imali priliku provesti vrijeme s djecom. Stvarno bih volio da budeš

prisutna kada ih budem zvao. Možemo ih nazvati od moje kuće, ako će ti

tako biti ugodnije.«

Kimnula je, premda je najviše od svega željela pobjeći što dalje.

»Sigurno će htjeti odmah doletjeti ovamo da te vide.«

»I meni je to palo na pamet.«

»Slažeš se s time?«

»Imam li izbora?«

»Ni slučajno. Oni su dobri ljudi, Kate. Bit ću uz tebe.«

»Dobro.« Otpuhnula je još jednom, želeći popraviti raspoloženje. »I

tako, čujem da se pališ na moju odvjetnicu.«

»Otkud ti to? Je li ti nešto rekla o meni?«

Kate si nije mogla pomoći. Nasmijala se. Izgledao je i zvučao poput

srednjoškolca. »Sviđa ti se.«

»Da, sviđa mi se. Ali ovo možda i nije najbolji trenutak za početak

nečeg novog.«

»Zbog mene?«

»Zbog ... puno toga.«

»Mitch, nemoj se zbog mene sputavati.«

»Ne radim to. Nije to samo zbog tebe. Moj je život kompliciran. Često

putujem. Ponekad me nema mjesecima. Nisam baš pogodan kandidat za

ozbiljnu vezu.«

»Ne vjerujem ti. Nešto mi govori da bi uz pravu ženu bio savršen

kandidat za ozbiljnu vezu. A i ja bih se osjećala puno bolje kada bi u svoj

ovoj zbrci barem netko bio sretan.«

S osmijehom od uha do uha, prebacio joj je ruku oko ramena. Ta ju je

mala gesta ugrijala oko srca. »Korak po korak, dušo. I ti ćeš biti sretna.

Samo imaj vjere.«

102

Malo vjere svima bi dobro došlo.

Kada je Mitch nešto kasnije te večeri ušao u Ryanovu kuću, našao se

usred ratne zone.

»Ja ne idem!« vrištala je Julia s gornjeg kata i zalupila vratima svoje

sobe.

»Da, ideš, mlada damo. Nemaš izbora!« Ryan stiša glas dok je otvarao

hladnjak. »Ako ja nemam izbora u ovoj prokleto glupoj situaciji, nemaš ga

ni ti.«

»Ne možeš me natjerati! Neću ići!« viknula je Julia niz kuhinjsko

stubište, pa potom ponovno zalupila vatima.

»Nadam se da se ovo ne odnosi na moj dogovor s njom za večeras«, reče

Mitch ulazeći u kuhinju. »To bi mi stvarno pokvarilo planove ako će

ovako zvocati.«

»Bože sačuvaj da netko od nas upropasti tvoje planove.« Ryan se

namrštio, otišao do štednjaka i s treskom spustio tavicu na plamenik.

»Ljuta je zbog onog sutra. Ne želi se sastati s Annie ... ili Kate ... ili kako

god se izvoljeva nazivati ovih dana.«

»O.« Mitch utone u stolac uz šank i iz zdjele koja je na njemu stajala

ubaci bobicu grožđa u usta. »I zove se Kate. Budeš li je zvao Annie,

razljutit ćeš i nju.«

»Trenutno me boli ona stvar je li ljuta ili nije.«

Mitch otpuhne i osvrne se oko sebe. U domu Harrisonovih definitivno

nije dobra večer.

Julia se vrati u kuhinju, bijesno se zapilji u oca, a potom priđe Mitchu.

»Ja sutra nikamo ne idem«, reče podbočivši se šakama o bokove. »Ti mu to

reci, jer uopće ne sluša što mu govorim.«

Mitch krajičkom oka zapazi Ryanovu zategnutu čeljust. »Mislim da te

jasno i glasno čuje, dušo.«

»Ne želim je vidjeti. Ne želim imati nikakve veze s njom. Ona nije moja

majka!«

»Julia, dovraga«, reče Ryan. »Stotinu smo puta o tome razgovarali. Ni ja

nisam presretan zbog cijele te situacije, ali ona je tvoja majka i želi te

vidjeti. A ti ćeš se jednostavno morati naviknuti na to.«

103

Prekrižila je ruke preko grudi. Zelene joj se oči napune suzama. »Ne

želim ići. Mrzim je! Ne želim imati ništa s njom!«

Ryan zakorači naprijed, ali Mitch ugleda plamen u njegovim očima i

dobaci mu pogled pun upozorenja. Ništa što bi Ryan sada imao za reći

neće doprijeti do nje.

»Znaš što, Julia?« zapita Mitch. »Volim te. Čak mi se i sviđaš, i to puno,

što mi je prilično važno jer članovi obitelji moraju se voljeti, ali se ne

moraju sviđati jedni drugima. Ali sada se ponašaš kao razmaženo derište.«

Otvorila je usta od iznenađenja. »Govoriš o mojoj sestri, a ja ti neću

dopustiti da je blatiš preda mnom. Možeš biti ljuta i uzrujana zbog svega

toga, kao što smo i mi, ali morat ćeš se naviknuti na to. Ona ti je majka i

zavređuje priliku da te upozna. I možeš mrko gledati i mene i svog tatu

koliko god te volja, ali to ništa neće promijeniti.«

Suze su joj se slijevale niz obraze. Okrenula se i otrčala iz sobe.

Ryan se osloni dlanovima na pult i spusti glavu.

»Idem ja za njom«, reče Mitch ustajući sa stolca. »Ja sam vikao na nju. U

ovom je trenutku ljuta na mene.«

»Ljuta je na cijeli vražji svijet.«

Mitch ga potapša po ramenu. »I ti si, stari. Loša kombinacija.«

Mitch se nije ni potrudio pokucati na vrata kada je stigao do Julijine

sobe, samo ih je odgurnuo i otvorio. Sjedila je na krevetu, ruku

prekriženih na grudima, neopisivo ljutitog izraza lica.

Veliki se krevet ulegnuo kada je sjeo pokraj nje. »Koliko se dugo

namjeravaš ljutiti na mene?«

»Koliko dugo mi se bude htjelo.«

Mitch pogleda na sat. »Pa, večeras imamo nešto u planu. Namučio sam

se da ti dogovorim ovo druženje. Pokušavam šarmirati tu zgodnu malu

odvjetnicu i ako se ti ne dođeš igrati s njezinom kćeri, sve će mi šanse pasti

u vodu.«

»Što sam ja tebi, obična klinka koja ti služi za osvajanje cura?«

Nacerio se. To je ona borbena devetogodišnjakinja koju poznaje i

obožava. »Tako nekako. Smeta te to?«

104

»Nepopravljiv si7.«

Nije mogao suzdržati smijeh. »Gdje si to čula?«

»U školi. I jesi, da znaš. K tome si još i nepodnošljiv.« Spustila je ruke i

uzdahnula. »Ne ljutim se na tebe. Samo se ne želim sutra naći s njom, to je

sve.«

Ovio joj je ruku oko ramena i privukao bliže. »Znam, dušo. Znam da ti

je teško. Svima je teško, naročito tvom tati. Moraš imati malo obzira prema

njemu.«

Progutala je suze i naslonila se na njega. »Sviđa mi se ovako kako je

sada, samo ti, ja i tata. Ne želim da se ona mota oko nas i sve pokvari.«

»Neće.«

»Hoće.«

»Daj joj priliku, okej? Samo joj pruži priliku, Julia.«

»Ne želim.«

»Onda to učini zbog mene. Sestra mi je i volim je. Ti si mi nećakinja i

volim i tebe. Učini to zbog mene, ako ni zbog čega drugog.«

Duboko uzdahnuvši, odmaknula se i obrisala suze s lica. »Dobro. Ali

duguješ mi.« Suzila je pogled. »A duguješ mi i za ovo večeras. Ako se

ispostavi da je cura totalni davež, bit ćeš mi dužan dok si živ.«

»Hvala.« Pogurnuo ju je s kreveta. »Obuvaj se. Kasnimo.«

Mitch je skrenuo pogled prema Juliji i pomno promatrao njezin profil

obasjan svjetlima s kontrolne ploče u automobilu. Sada joj treba čvrsta

ruka, netko tko bi joj rekao što će dalje biti. Ryan ima i svojih problema.

Ni na što u cijeloj toj situaciji nije baš najbolje reagirao.

Mada, tko mu to može zamjeriti?

»Nemoj me osramotiti pred njima«, reče, ponovno usredotočen na

cestu.

»Zar bih ja to učinila?« Julia zatrepće očima.

7 U izvorniku: incorrigible, riječ koju poznaje malo koji devetogodišnjak.

105

»Da, bi, naročito kad si ljuta na mene. Nemoj pričati nikakve zabavne

pričice o meni niti spominjati išta osobno.«

»Misliš, kao ono kad piješ mlijeko ravno iz tetrapaka? Ili kad nosiš

traperice tako dugo da se toliko skrutnu da praktički mogu same hodati

prije nego što ih opereš?«

Lecnuo se. »Da, takve stvari. I ne spominji bivše cure pred njom. Morat

ću te ubiti ako to napraviš.«

Osmjehnula se. »Sviđa ti se.«

»Da, sviđa mi se.« Lagana grimasa iskrivi mu usne. »Zašto svi to stalno

govore?«

Pružila je ruku i poškakljala ga po rebrima. »Ajme, ona je tvoja

pingvinka.«

»Molim?« Izmigoljio je u stranu. »Prestani s tim.«

»Tvoja pingvinka. Znaš već, pingvini. S istom družicom ostaju cijeli

život. Pingvini su jedne od rijetkih životinja na svijetu koje to čine, kao

ljudi. To je tako slatko. Našao si svoju malu pingvinku.«

»Nisam rekao da mislim s njom ostati do kraja života. Gdje si samo

pokupila sva ta sranja?«

»U školi. Tamo čuješ svakakva sranja.«

»Bože dragi, ‘ko će s tobom tako pametnom. I da, nema psovanja pred

njom, jesi čula?«

»Zašto ne? Ti psuješ.«

»Da, a osim toga još i pijem i podrigujem. To ne znači da želim da i ti to

radiš.« Zaustavio se pred Simoneinom velikom kućom u viktorijanskom

stilu. »Pokušaj odglumiti dobru, pristojnu nećakinju, barem večeras. Znam

da puno tražim.«

Izašla je iz automobila i pogledom odmjerila kuću. »Skinut ćeš mi tri

nova albuma za iPod.«

Mitch zaškilji prema njoj preko haube svog Land Rovera.

»Što je?« zapita Julia, prividno šokirana i iznenađena njegovom

reakcijom. »Mislim da ovo vrijedi barem tri albuma. Napravit ću ti popis.

Možeš ih skinuti s interneta sutra dok ti ja činim još jednu uslugu.«

»Ucjena ti kod mene neće upaliti.«

106

»O, hoće, hoće«, nacerila se i zaputila prema prednjim stubama.

Simone je otvorila vrata bosih nogu, odjevena u uske traperice i

strukiranu majicu koja je naglašavala njezine jedre grudi. Dovraga, kako je

seksi. Nije bio u potrazi za pingvinkom, ali bi volio barem jednom izaći s

odvjetnicom zamamnih oblina.

»Bok«, reče. »Oprosti što kasnimo. Ova mrvica je Julia.«

Julia namršteno podigne pogled prema njemu, a potom ispruži ruku.

»Bok.«

Simone se rukuje s njom podižući obrve kao da je zadivljena Julijinim

lijepim ponašanjem. Jedan nula za mrvicu. »Drago mi je što te ponovno

vidim, Julia. Vjerojatno me se ne sjećaš, ali ti i tvoja mama došle ste nam

nekoliko puta u posjet dok smo živjeli u Baltimoreu.«

Julia je pomno proučavala njezino lice. »Hm... ne. Ne sjećam se.

Vjerojatno sam bila mala.«

»Jesi. Dođite, idemo u kuhinju.« Simone ih povede kroz kuću.

»Shannon mi pomaže pripremiti večeru.«

Dugačak hodnik dijelio je kuću na pola, a kuhinja je bila otvorena

prema stražnjem dijelu kuće i velikoj sobi s prozorima koji su gledali na

prostrano dvorište.

Shannon je stajala uz kuhinjski ormarić i miješala salatu. Duga kosa iste

boje kao i Simoneina padala joj je niz leđa. Pogledom je oprezno odmjerila

Juliju dok su ulazili u prostoriju.

»Julia, Mitch«, reče Simone. »Ovo je moja kći, Shannon.«

»Hej«, promrmlja Shannon.

Julia dobaci Mitchu sumnjičav pogled, a iza leđa podigne četiri prsta.

Nema teorije da će joj kupiti četiri albuma. Gurne je laktom u rebra i

zaobiđe je. »Bok, Shannon. Tvoja mi je mama puno pričala o tebi.«

Shannon pogleda prema svojoj majci na drugoj strani kuhinje, ali ništa

ne odgovori. Mitch uhvati taj pogled, promatrajući njihov govor tijela i

očiju. Definitivno se osjećala napetost.

»Shannon«, ubaci se Simone. »Odvedi Juliju gore i pokaži joj svoju

sobu.«

Shannon slegne ramenima kao da je nije briga. »Okej. Dođi.«

107

Julia dobaci Mitchu neveseo pogled dok ju je nukao da izađe iz kuhinje.

Djevojčice se udalje niz hodnik i uskoro nestanu iz vidokruga.

Okrenuo se prema Simone. »Pa, to je dobro prošlo.«

Simone uzrujano otpuhne. »Ulazimo u predpubertetske godine. Sve što

napravim ovih dana je krivo.« Namrštila je nos dok je gledala za njima niz

hodnik. »Žao mi je, večeras je baš loše volje. Vjerojatno sam trebala

otkazati. Nije mi jasno kako si me uopće nagovorio na ovo.«

»Što? Samo se igraju zajedno.«

Pogled koji mu je dobacila govorio je »da, baš«, ali mu je istovremeno

od njega toplina naglo prostrujala venama. Pročistio je grlo i zabio ruke u

prednje džepove traperica kako ne bi došao u iskušenje da posegne za

njom. »Stvarno mi je drago da nisi otkazala. Ryan se gadno porječkao s

Julijom. Mislim da je za oboje dobro da se maknula iz kuće.«

Prešla je u dnevnu sobu, spustila se na plišani kauč i zavukla jednu nogu

ispod sebe. Soba ju je savršeno uokvirivala – visoki strop, masivan

namještaj, udobni naslonjači. »Što se događa?«

Sjeo je u naslonjač nasuprot njoj. »Julia je uzrujana zbog sutrašnjeg

sastanka.«

Simone kimne glavom. »A kako je Ryan?«

»Uzrujan zbog sutrašnjeg sastanka.«

Simone se nasmiješila. Čovječe, ima predivan osmijeh. Pune usne, ravni

bijeli zubi. Stvarno je želio kušati ta usta. Osjetiti kako mu se predaje i

otvara. »Bit će bolje, Mitch. Samo trebaš imati vjere.«

On je to isto rekao Kate. Sad samo i sam treba povjerovati u to.

Nagnuo se naprijed. »Koliko bolje treba biti da pristaneš izaći sa

mnom?«

»Sad već izazivaš sudbinu.«

»Dovraga.« Naslonio se natrag na mekane jastuke. »Opet sam pogođen.

To mi počinje prelaziti u rutinu.«

Nasmijala se. Mogao bi se naviknuti na taj smijeh. Shvatio je da se i sam

osmjehuje. Uistinu osmjehuje, po prvi put u nekoliko posljednjih tjedana.

»Znaš li da si ti prva odvjetnica koju sam u životu sreo, a koja me ne želi

zaribati?«

»Vjeruj mi, Mitch, sigurna sam da ima i drugih.«

108

»Pogođen i stavljen na svoje mjesto. Večeras me baš ide. Znaš što,

pravnice, mogla bi mi ublažiti bol tako što ćeš me nahraniti. Ima li kakve

hrane u ovoj kući?«

Simone ustane s kauča i naceri se. »To mogu.«

109

Deseto poglavlje

ate se tri puta presvukla. Započela je sa svim hlačama, presvukla se u

suknju, a potom navukla traperice. Traperice. Da, tako odjevena treba

ići.

Ležerno i opušteno.

Pogledavši nakratko svoj odraz u zrcalu, namrštila se. Zavarava samu

sebe. Nije izgledala opušteno. I nema teorije da itko povjeruje da joj je

držanje ležerno.

Po stoti je put prepravljala frizuru. Dizala je kosu, pa je spuštala, pa opet

dizala i naposljetku odlučila pustiti divlje kovrče da padaju kako žele.

Izgledala je poput divovskog štakorskog gnijezda.

Nije važno kako izgleda. Ne ide na spoj. Nakon što je posljednji put

provjerila svoj odraz u zrcalu, duboko je uzdahnula. Sad ili nikad.

Kada je napokon ukrcala Reeda u automobil i zaputila se prema gradu,

bila je potpuno iscrpljena. A nije još bilo ni devet i trideset.

Ovo nije bila dobra ideja.

Zrake sunca probijale su se kroz krošnje drveća u parku dok su ona i

Reed hodali prema Konzervatoriju cvijeća. Stigli su prvi pa su sjeli na

donje stube masivne građevine dok je ona pokušavala ne živcirati se zbog

situacije koja joj je potpuno izmaknula kontroli.

Ovih joj se dana činilo da joj cijeli život izmiče kontroli.

Ryan i Julia došetali su petnaestak minuta kasnije. Katein se želudac

čudnovato preokrenuo kada je ugledala Ryana. Dlanovi su joj se oznojili.

Na sebi je imao traperice ležernog kroja i majicu kratkih rukava, a oči je

skrivao iza tamnih sunčanih naočala; izgledao je opušteno – i ležerno.

I dovraga, seksi do bola.

Katein pogled sklizne do Julije. Djevojčica je zurila u nju s opakim

sjajem u očima, a prezir i odbojnost prema cijeloj situaciji jasno su joj se

očitavali na licu.

K

110

Kate izravna leđa. Bit će neugodno, što god učinila. Najbolje da to što

prije pregrmi.

Glasno otpuhnuvši, podigla je Reeda i posjela ga sebi uz bok. »Zlato«,

tiho je rekla. »Ovo je Ryan.« Progutala je knedlu u grlu. »On je tvoj... tvoj

otac.« Pokušala mu je sinoć objasniti, ali siroto je dijete bilo toliko

zbunjeno da nije znala što će reći ili učiniti.

Reed pogleda prema Ryanu, a njegovo se malo čelo namršti. Bucmasti

se prstići ispruže i povuku sunčane naočale Ryanu s lica. »Imaš iste oči kao

ja.« Okrenuo se prema Kate. »Plave oči, mama. Ne kao tvoje.«

»Da, zlato, znam.«

Izmigoljio joj se iz naručaja na tlo i podigao pogled prema Juliji. »Ti

nemaš plave oči.«

Julia prekriži ruke. »Nemoj sr–«

Ryan je gurne laktom u rebra.

»... me zezat’«, ispravila se, s grimasom na licu.

Reed nije zamijetio njezin sarkazam. »Dođi. Idemo se penjati po

stubama.«

Julia patetično pogleda Ryana.

»Idi«, reče joj odlučnim glasom.

Zakolutala je očima i krenula za Reedom.

Ryan ponovno natakne naočale. Kate mu je na trenutak vidjela oči, koje

su se činile umornima, tužnima i pomalo poraženima. Ali u tim je

dubokim plavim jezerima vidjela i bljesak čiste radosti kada je pogledao

njezina sina. I u tom trenutku vidjela je dio njega za koji nije znala da

postoji.

»Dakle«, rekao je. »Mislio sam da bismo se možda mogli podijeliti na par

sati, ti uzmi Juliju, a ja ću Reeda, i onda se opet nađemo ovdje oko

podneva?«

»Može.« Podigla je pogled uza stube prema djeci. Bio je to lijep prizor:

Reed je trčkarao gore-dolje, a Julia ga je u stopu slijedila. Premda toga nije

bila svjesna, Julia je već preuzela zaštitničku ulogu starije sestre i pazila da

se Reed ne spotakne na stubama ili da ne padne na nos.

»Hm.« Ryan se pomakne i ponovno privuče njezinu pozornost na sebe.

»Julia je malo« – počešao se po glavi, kao da traži pravu riječ – »šokirana

111

svime što se događa. Reci mi ako prevrši mjeru. Ponekad stvarno zna biti

naporna.«

»Mogu ja to, Ryane.«

Kimnuo je. »Dobro, vidimo se onda oko podneva.«

Težina joj se spustila na grudi. Kako mu to polazi za rukom? Ponaša se

kao da ništa od toga nije važno? Ako je osjećao makar i djelić agonije koju

je ona proživljavala, moralo ga je to razdirati.

Odmaknuo se od nje i uspeo se stubama. Čučnuo je pokraj Reeda i

skinuo naočale. Širok osmijeh razlegne se Reedovim lišćem i on se

zahihoće, a potom stavi ruku u Ryanovu i spusti se natrag niz stube s njim.

»Bok, mama!« Mahnuo je kad su se zajedno zaputili stazom.

Stegnulo ju je u grudima i oštra joj bol presiječe dušu dok ih je

promatrala kako se udaljavaju. Nebrojeno je puta vidjela Reeda kako drži

Jakea za ruku, ali nikada je to nije potreslo kao ovaj prizor. Otac i sin,

jedan gotovo identična kopija drugog, zajedno kreću prema suncu.

Dlanom je protrljala bolno mjesto i uz drhtaj otpuhnula. Ovo mora

jednom postati lakše. Jednostavno mora.

Julia joj se približi i prekriži ruke.

Kate se okrene prema njoj. »Jesi li za sladoled?«

»Tek je deset ujutro. Pokvarit će mi zube.«

»Pa što onda, popit ćeš vode. Dođi.«

Smjestile su se u separe u slastičarnici Ben & Jerry’s. Kate je naručila

kavu. Nakon što je gotovo cijelu vječnost proučavala menu, Julia se

odlučila za sok od slatkog korijena. Toliko o kvarenju zubi. Kate se zavalila

u svoje sjedalo i pomno promatrala Juliju s druge strane stola.

Julia zabaci kovrčavu kosu preko ramena, prigne glavu i otpije gutljaj

soka iz slamke. Kada je podigla pogled, izraz u njezinim očima bio je

nekako odsutan. »Ne treba mi majka.«

Kate kimne glavom. Toliko i o pristojnom ophođenju.

»Ovdje sam samo zato što su me tata i ujak zamolili da dođem. Da si ti

to tražila, ne bih pristala.«

Pa, ovo se stvarno odlično odvija. Kate napući usne. »Shvaćam.«

112

»Ne, mislim da ne shvaćaš. Baš me briga što kažu oni glupi testovi. Ti

nisi moja mama. Moja mama je umrla prije pet godina.«

»Razumijem da ti nije lako, Julia. Nikome od nas nije. Ali uvjeravam te,

ja jesam tvoja mama.«

»To je samo biologija.« Julia prekriži ruke preko grudi. »Mnoge žene

imaju djecu. To ih ne čini majkama. Majke ostaju uz svoju djecu. Brinu se

o njima i stalo im je do njih. Ne...«

Progutala je slinu. U očima su joj zablistale suze. »Ne nestaju pa se

potom vraćaju i ničeg se ne sjećaju.«

Kate se srce slamalo. »Kad bih to mogla promijeniti, Julia, promijenila

bih. Učinila bih to iste sekunde.«

Julia skrene pogled. »Nije važno. To i dalje ne mijenja činjenicu da te ne

trebam niti te želim u svojoj blizini. I moj tata isto tako.«

Te su je riječi pogodile poput pljuske posred lica. Kate je shvatila da se

djevojčica njima samo pokušava obraniti da ne bude povrijeđena, ali ipak

su je zapekle.

»Jako je volio moju mamu«, nastavila je Julia. »I kada te vidio, to ga je

strašno pogodilo, ali nije zaljubljen u tebe. Sad to zna. Samo je ljubazan

prema tebi zbog onih testova, zbog tvog... dječaka.« S gnušanjem je

odgurnula čašu sa sokom.

»Julia.« Kate je nastojala da joj glas zvuči pribrano i umirujuće. Odrasla

je osoba. Ne bi to smjela zaboraviti. Premda, u tom je trenutku stvarno

poželjela vrištati i pobjeći iz slastičarnice i na miru se isplakati. »Ne

pokušavam stati između tebe i tvog oca. Ne bih to nikada učinila. Samo se

želim družiti s tobom, upoznati te malo bolje. Tvoj tata želi isto učiniti s

Reedom.«

Julia se ugrize za usnicu. »Rekli su da si se već preudala.«

Kate je stegnulo u grudima. »Tko ti je to rekao? Tvoj tata?«

»Ne baš.« Julia spusti pogled na pohabani stol. »Čula sam kada je s

ujakom razgovarao o tome. Jesi li?« Kada je nervozno podigla pogled, Kate

je u Julijinim zelenim očima vidjela vihor bezbrojnih pitanja.

Nije ovako zamišljala ovaj razgovor. Ali nije mogla promijeniti temu.

Bila je previše važna da bi se promijenila. Zaključivši da je iskrenost ipak

najbolja taktika, Kate kimne glavom. »Mislila sam da jesam. Ne znam

zapravo kako bih objasnila tu situaciju jer ju ni ja sama ne razumijem u

113

potpunosti. Ali mislila sam da sam udata. Premda, da sam znala za tebe i

tatu, sve bi bilo puno drugačije.«

»Umro je, zar ne? Zato si nas došla potražiti.«

»Da, umro je. Tako sam saznala za vas.«

»Kako mu je bilo ime?« Julia ponovno spusti pogled. Bilo je jasno koliko

joj je teško, ali je bila i znatiželjna, pa je Kate pustila da se tema nastavi,

barem za sada.

»Jake. Bio je liječnik.«

»Nedostaje ti?«

Kate otpuhne. »Ne znam što točno sada osjećam, Julia. U ovom mi je

trenutku sve prilično zbrkano.«

»Ali nisi se zapravo udala za njega, zar ne? Jer, zakonski, i dalje si udana

za mog tatu.«

O, čovječe. Misao koja zavređuje pozornost. I stvarnost. »Ne, mislim da

nisam. Tvoj tata i ja nismo još o tome razgovarali.«

Julia je vrtjela čašu sa sokom između dlanova. »Razgovarat čete. I riješit

čete to. Ljudi se stalno razvode. Moj će se tata htjeti razvesti.«

Još jedna pljuska. Kate ni sama nije znala zašto ju je to toliko zaboljele.

»Prebolio te, znaš«, nastavila je Julia. »Izlazi s puno žena, još otkako si

otišla. Mislim da ostaje s njima kada je na putu. Jednom sam ga nazvala u

hotel, a javila se neka cura.«

Vrućina oblije Kateino lice.

»Odraslija sam nego što izgledam«, reče Julia. »Znam puno o tome što

odrasli rade.«

Kate je rukom prešla preko čela. Ovo definitivno nije bilo ono o čemu

je danas htjela razgovarati. Mora nekako vratiti razgovor na neutralan

teren.

»Julia, pokušajmo se usredotočiti na nas dvije. Ovdje smo zato što

moramo upoznati jedna drugu. Tvoj tata i ja sami ćemo sve riješiti. Ne

znam što će se dogoditi, ali bit ću tu, i za tebe i za Reeda. To ti obećavam.

Nikamo ne idem.«

»To si već jednom rekla.« Skrenula je pogled. »Svejedno mi je. Možemo

li se sada vratiti? Želim vidjeti tatu.«

114

Ovo će biti puno teže nego što je Kate isprva mislila. Sve one krasne

ideje o tome kako će svi biti jedna sretna – iako pomalo disfunkcionalna –

obitelj raspršile su se poput maglice.

Kate je platila račun i u tišini su se odvezle natrag u park. Julia je odbila

razgovarati s njom u automobilu. Zatvorila se u sebe, iscrpivši svoje teme

za razgovor, te podigla one iste zidove koje je njezin tata tako dobro znao

graditi.

Dok su hodale natrag prema Konzervatoriju, ugledale su Reeda i Ryana

kako sjede na najdonjim stubama i međusobno dijele sladoled u kornetu.

Julia je potrčala prema njima, bacila se ocu u zagrljaj i spustila na stube

kraj njegovih nogu. Transformacija u njezinu raspoloženju bila je

nevjerojatna. U jednom je trenutku bila mrzovoljna i deprimirana, a

potom, čim je vidjela oca, zablistala je od sreće i oduševljenja.

Kate se zaustavila i promotrila prizor iz daljine. Činilo se da se uklapaju

zajedno – svo troje. Ryan i Reed su se očito sasvim dobro slagali. Reed se

osmjehivao i glasno smijao te se pokušavao popeti Ryanu na leđa. No, to je

nije iznenadilo. Njezin je sin sretan dječak. Voli ljude i od samog je

početka opčinjem Ryanom.

Činilo se da čak Julia pokazuje simpatije prema Reedu. Nasmiješila mu

se kada je mislila da je nitko ne gleda.

Jedino se Kate nije uklapala. Ona je ta koja je izazvala svu tu zbunjenost

i patnju. Ona je ta koja ne zna kako cijelu prokletu situaciju dovesti u

normalno stanje.

Zatvorila je oči i okrenula se prije nego što su joj navrle suze. Ovaj se

dan pokazao puno težim nego što je mogla i zamisliti. Ne samo razgovor s

Julijom, već sve zajedno. Vidjevši djecu jedno kraj drugog, promatrajući ih

kako se ponašaju uz Ryana i osjetivši koliko je on opušten uz njih, shvatila

je koliko se nelagodno ona sama zbog svega osjećala.

Zaputila se natrag stazom da dođe do daha, proanalizira vlastite osjećaje

i pribere se. Ne smije se slomiti pred njima. Samo nekoliko minuta, to je

sve što joj treba.

115

Ryan je gledao kako Annie nestaje negdje niz stazu. Bacio je pogled dolje

na Juliju, potom na Reeda. Oboje su izgledali sretno. Ali Annie definitivno

nije.

Kvragu.

»Julia, pripazi malo na Reeda.«

»Joj, tata, moram li?« cvilila je Julia.

Strogo ju je pogledao. »Da, moraš. Ostanite ovdje i nemojte nikamo

odlutati. Odmah se vraćam.«

Slijedeći stazu, ugledao je Annie na klupi nekih pedesetak metara dalje,

smještenoj između stabala. Glava joj je počivala na rukama i premda joj

nije mogao vidjeti izraz lica, znao je kako se osjeća. Već ju je prije vidio i

kako zrači radošću, i toliko gnjevnu da bi mogla rigati vatru i kako se davi

u gorkim suzama. I svaki je put znao što treba reći ili učiniti da joj bude

bolje. Ovog puta nije znao.

Polako se spustio na klupu pokraj nje. Miris jorgovana razlijegao se po

zraku oko njega. Udahnuo ga je i zatvorio oči. Nakon pet godina, i dalje je

nosila isti parfem. Zašto to prije nije primijetio?

»Je li bila tako grozna?«

Odmahnula je glavom, ali nije dizala pogled. »Ne. Samo iskrena.«

Bacio je pogled između drveća prema Konzervatoriju gdje su se djeca

igrala lovice gore-dolje po stubama. »To znači grozna.«

»Ne, Ryane, bila je dobra. Nemoj se ljutiti na nju.«

Kada je podigla glavu, nije mogao ne vidjeti suze u njezinim očima. Srce

mu se zategnulo od tog prizora. »Žao mi je. Ne znam kako da to

popravim.«

Obrisala je suze drhtavim rukama. »U redu je. Problem je u meni. Ja

sam ta koja sve otežava.«

»Ne, nisi.«

»Da, jesam. Ovo je samo...« Zažmirila je i prekrila lice dlanovima. »Ovo

je samo puno stvarnije nego što sam mislila da će biti.«

Instinkt je prevladao razum. Posegnuo je za njom prije nego što je uspio

razmisliti o tome, ovio joj ruku oko ramena i privukao je k sebi. Tijelo joj

se u prvi mah ukočilo, kao da se brani, a potom se opustilo jer ju je i dalje

grlio. Osjetio je toplinu kada je utonula u njega. Topla. Čvrsta. Tako

116

stvarna. A kada je okrenula glavu i lice prislonila na njegova prsa, srce mu

se još jače stegnulo.

Kako je mogao zaboraviti kakav je osjećaj držati je u zagrljaju? Sjećanja

su mu preletjela pred očima, ona koja je godinama potiskivao da se spasi od

one strahovite boli koja mu je parala mozak. Sjećanja na nju kako mu leži

u zagrljaju u njihovu krevetu, na njezinu kožu kako klizi po njegovoj, na

njezine usne utisnute u njegov vrat, na usta koja mu šapuću što mu

namjerava raditi.

Dok ju je držao tako blizu sebe, kroz glavu mu je prošla svaka minuta

njihova zajedničkog života. Osjećaj je bio tako dobar, baš onakav kakav

treba biti. Nije ju želio pustiti.

»Ne plači«, šapnuo je. »Dovraga, nemoj plakati. Nikada to nisam mogao

podnijeti. Ti bi trebala biti jača od mene.«

Disala je duboko i ravnomjerno. Grudi su joj se priljubile uz njegov bok.

Dok mu je rukom prelazila po prsima, ispod tanke tkanine košulje prošli su

ga trnci. Ležeran dodir izazvao je električni šok koji mu je uzdrmao cijelo

tijelo i potaknuo svakojake misli, rijeku sjećanja. Poželio je osjetiti njezine

ruke na svojoj koži, usne utisnute u njegove, njezino tijelo ispod ili iznad

njegovog, kako god ona poželi. Koliko god puta poželi.

Odmaknula se dovoljno da ga može pogledati. A kada je to učinila, te

duboke zelene oči probudile su nešto u njegovoj duši što nitko prije ni

poslije nje nikada nije mogao dodirnuti. Tako osjećajne i izražajne, te oči

proganjale su ga u snovima od onog dana kada je nestala.

Podigla je ruku, zastala, a potom je pružila i skinula mu sunčane

naočale. Pogled joj se stopio s njegovim i u njezinim sjajnim očima bljesne

iskra prepoznavanja. Prepoznavanje, za kojim je odmah uslijedio strah.

Odmaknula se i uspravila leđa, ispustila naočale na njegova prsa i

potom dlanovima protrljala lice, kao da pokušava izbrisati ono što je

vidjela.

Ryan osjeti hladnoću na koži. Gledao je kako se bori s osjećajima i želio

ju je upitati zašto bježi od povezanosti koju su oboje tako očito osjetili. Ali

nije nalazio riječi. Na trenutak je vidio ženu kakva je nekada bila, ali ona

ju je takvom brzinom potisnula u dubinu da nije znao kako bi reagirao.

117

Spustio je ruke i ponovno stavio sunčane naočale. Potom je ustao i svim

se silama trudio zadržati mirnoću u glasu dok je govorio: »Čini se da je

vrijeme za povratak kući.«

Annie kimne i natakne svoje naočale.

Stajao je s rukama na bokovima, nastojeći zvučati normalno, premda je

situacija bila sve samo ne normalna. »Treba mi malo vremena za razgovor

s Julijom. Ipak, želio bih uskoro ponovno vidjeti Reeda. Mislio sam da

bismo se mogli opet naći poslije posla, sredinom tjedna. Možda se opet

zamijeniti na par sati.«

»Dobro. To mogu.«

Glas joj je bio stabilniji, sigurniji. Više nije bio ispunjen osjećajima koje

je želio izvući iz nje.

Potisnuo je bol. »Želim da se i njih dvoje bolje upoznaju. Možda

možemo dogovoriti nekakve naizmjenične vikende, tako da jednom oboje

budu s tobom, a drugi put sa mnom. I oni se moraju družiti.«

Ponovno je kimnula. »Da, to zvuči dobro.«

»Dobro.« Ponovno je svrnuo pogled prema njoj. Jedan dio njega želio ju

je zgrabiti. Drugi je želio pobjeći. »Nazvat ću te.«

»Ryane.« Ustala je.

Na njezinu je licu tražio bilo kakav znak da osjeća barem djelić onoga

što je osjećao on sam. Nije ga vidio. Nije vidio ništa od toga.

»Hvala ti«, tiho reče.

»Nema na čemu.«

Iz dvorišta Mitcheve kuće odjekivao je smijeh dok su Kate i Reed prilazili

ulaznim vratima. Začuvši udarac palice, Reed raširi oči. Kate pozvoni na

vrata. Dok su čekali, čula je kako im se približavaju koraci i iznenadila se

kada joj je Simone otvorila vrata.

»Hej, uđi.« Simone se pomakne u stranu i napravi im mjesta da prođu.

»Nisam znala da ćeš i ti biti ovdje«, reče Kate.

118

»Pa, jutros sam razgovarala s Mitchem jer se Shannon i Julia pokušavaju

dogovoriti da se opet igraju zajedno i spomenuo je da dolaziš k njemu.

Imam neke novosti za tebe. Nadam se da nemaš ništa protiv. Pozvao nas je

na roštilj, rekao je da će Reed biti ovdje.« Spustila je pogled i osmjehnula

se. »Bokić, Reed.«

Reed joj uzvrati smiješak i pogled mu odluta pokraj njezinih nogu u

unutrašnjost kuće.

»Ne, nemam ništa protiv«, reče Kate. »Ustvari, malo zabave mi sada

zvuči fenomenalno.«

»Naporan dan?«

»Naporan život.« Kao da jučerašnji susret s Ryanom nije bio dovoljan,

danas mora nazvati svoje roditelje.

Krasno. Kao da će to išta promijeniti na bolje.

Kada se ponovno začuo udarac palice, Reed je uzviknuo i otrgnuvši joj

se iz ruke potrčao kroz kuću prema stražnjim vratima.

»Dođi.« Simone je povede kroz omanju kuću. »Shannon igra bejzbol s

Mitchem. Našli su zajedničku točku.«

Zastale su na vratima prema terasi. Kate je gledala kako Mitch baca

lopticu Shannon. Ona je pogodi i prebaci preko njegove glave. Reed optrči

oko njegovih nogu i pojuri za lopticom.

»Lijepo ih vidjeti, zar ne?« zapita Kate. Mitcha još nije ni upoznala sa

svojim sinom, a njih dvojica su već automatski privukli jedan drugog.

»Da, je«, reče Simone.

Kate pogleda prema svojoj odvjetnici, koja je, čini se, gledala samo

Mitcha. »Izgledaš mi prilično zatelebano, pravnice.«

»Molim? Ne, čini ti se.« Simone se namrštila, vratila u kuću i sjela za

kuhinjski stol. »I prije nego što me išta pitaš, između mene i Mitcha nema

ničega. Komuniciram s njim samo zbog Shannon i Julije.«

Kateine se usne izviju u ironični smiješak. Njezina je odvjetnica

definitivno poricala očito.

»Dakle«, reče Simone vadeći fascikl iz svoje aktovke na stol, »dok se oni

vani lijepo zabavljaju, mislila sam da bi nas dvije mogle proći kroz neke

sitnice.«

»Okej.«

119

»Čini se da nitko ne zna gdje je tvoj liječnik iz Houstona. Čovjek je

jednostavno ispario.« Pružila je Kate list papira. »Ovo je njegova posljednja

poznata adresa. Zatražio je neplaćeni dopust od bolnice i rekao da odlazi

na odmor radi ‘mentalnog oporavka’. To je bilo prije tri tjedna. Angažirala

sam privatnog detektiva da ga pronađe, ali za sada bez uspjeha.«

Kate zbunjeno namršti obrve.

»Osim toga, ne mogu pronaći nikoga po imenu Walter Alexander tko

odgovara opisu koji si mi dala«, dodala je Simone. »Kao da nikada nije ni

postojao.«

»To nije točno.«

»To je prilično često ime, ali čovjek o kojem si mi pričala ne živi u

Houstonu, zapravo, nikada ondje nije ni živio. Jesi li ikada čula da ga Jake

naziva nekim drugim imenom?«

Kate protrlja pulsirajuće čelo. »Ne znam. Nisu se baš naročito slagali.

Jake ga je izbjegavao kad god je mogao.«

»Je li ti ikada rekao razlog?«

»Ne. Njegov odnos s ocem bila je zabranjena tema. Nikada o tome

nismo razgovarali.«

»Pa, javi mi ako se ičega sjetiš. U ovom trenutku mi je važnije da prvo

pronađem doktora Reynoldsa. To što je baš sada nestao uistinu je

sumnjivo.«

Ma, stvarno? »Što je s domom za nemoćne?«

Simone otpuhne. »Imam tamo nekakvu vezu. Posjete su do osam

navečer. Što misliš o tome da sutra navečer ondje malo glumimo pomoćno

osoblje?«

»Samo reci kada. Moram se uvući unutra.«

»Nisam ni mislila da ćeš se buniti. Čini se da je tamo najmirnije

ponedjeljkom navečer. Dežurna su samo dva zaštitara, a njegovatelji se

smjenjuju oko pola osam. Spremačice dolaze oko šest. Mislim da nam je to

najbolja šansa.«

»Dobro. Jesi li išta spomenula–?«

Obje podignu pogled kada su se ulazna vrata otvorila. Julia i Ryan prošli

su kroz hodnik i ušli u kuhinju. Kate osjeti grč u želucu.

120

Julia se namrštila čim joj je pogled pao na Kate. »Divota«, tiho je

progunđala.

Ryan ju stisne za rame. »Budi pristojna«, promrmljao je.

Julia se zaputi prema dvorištu i pusti da se vrata terase zalupe za njom.

Kate je samo zažmirila i duboko udahnula da se smiri.

»Bok, Simone.« Ryanov usiljeni smiješak nije uspio prikriti očitu

frustraciju. »Nisam znao da ćeš biti ovdje.«

»Mitch me pozvao. Nadam se da to nije problem.«

»Ne, drago mi je što te vidim.« Bacio je pogled kroz prozor. »Sve dok

nemaš ništa protiv vatrometa.«

Simone se nasmiješi. »I ja imam devetogodišnjakinju. Imam iskustva.«

Ryan pogleda prema Kate, podigne obrve kao znak da je zamijetio

njezinu nazočnost i zaputi se u kuhinju.

Simone baci pogled na Kate i Ryana, očito osjetivši napetost između

njih. Ustala je i skupila papire. »Pa, mislim da je to to. Možemo kasnije još

popričati.« Otišla je do hladnjaka. »Rekla sam Mitchu da ću mu donijeti

pivo.«

Rešetkasta vrata lupnu za njom kada je izašla na dvorište. U tišini koja

je uslijedila Ryan otvori bocu piva, nasloni se na kuhinjski ormarić i otpije

dugačak gutljaj. »Nisam je htio potjerati.«

Nervoza i napetost prostruje kroz Kate. Već i to što se našla u istoj

prostoriji s njim podsjetilo ju je na one bezumne osjećaje koji su je jučer

obuzeli kada ga je pogledala u oči na onoj klupi u parku. Stvarno ne bi

smjela ništa osjećati prema njemu, naročito ne one lude leptiriće u trbuhu

koje nije mogla definirati ni razumjeti. I definitivno ne ono tinjajuće

spolno uzbuđenje koje je morala potiskivati svaki put kada joj se približi.

»Praktički smo završile. Nisam znala da ćeš i ti danas biti ovdje.«

»Mitch me zamolio da dođem.«

»Shvaćam.« Mitch, mirotvorac.

»Mogu otići ako želiš.«

»Ne moraš zbog mene.«

Opreznim, gotovo zabrinutim pogledom klizio je po njoj. To ju je samo

još više naživciralo. Prešla je rukom preko kose i uspravila leđa.

121

Otišao je do hladnjaka, izvadio još jedno pivo i otvorio ga, a potom

prišao stolu i pružio joj bocu. Iznenađeno ga je pogledala. Dok su joj se

prsti stezali oko hladne boce, on je sjeo na stolac koji je Simone maloprije

oslobodila.

Prinijela je bocu usnama i otpila gutljaj. Tekućina boje jantara imala je

božanstven okus. Tišina se razvukla preko stola i još više joj naprezala

živce.

»Ne izgledaš dobro«, napokon je progovorio.

Kate priguši samosažaljiv smijeh. »Ljubazno od tebe što si primijetio.«

Naslonila se i zatvorila oči. »Težak život.«

»Želiš razgovarati o tome?«

Otvorila je jedno oko. »S tobom?« On to ozbiljno? Njih dvoje nisu mogli

biti u istoj prostoriji a da se ne porječkaju.

»Možda bi mi to pomoglo da shvatim tvoj način razmišljanja.« Pogled

mu padne na njezinu lijevu ruku i prsten koji je još uvijek nosila.

Uzrujanost je sve više bujala u njoj. Nije imao nikakva pravo nabijati joj

krivnju zbog života s Jakeom. Ako to uskoro ne istjeraju na čistac, trovat

će ih dalje poput gnojne rane. »To ti stvarno smeta, nije li tako?«

Mišići na čeljusti mu se zategnu. »Tu si bogme u pravu.«

»Ne nosim ga zato da bih te uzrujala. Veći dio vremena nisam ni svjesna

da ga nosim.«

»A ostatak vremena?«

»Ostatak vremena pokušavam shvatiti kako se ovo moglo dogoditi.

Teško mi je povjerovati da je Jake išta od svega toga učinio namjerno.«

Ryan otpije dugi gutljaj. Tanke bore oko njegovih očiju produbile su se

od napetosti. »Možda ga nisi dovoljno dobro poznavala.«

»Možda nisam. Pomalo me obeshrabruje pomisao na to da sam se u

nekome mogla toliko prevariti.«

»Je li te kada povrijedio?«

Glas mu je bio hladan, ali nježan pogled u očima ublažio je njezinu

napetost. »Ne. Znam da to možda ne želiš čuti, ali bio je vrlo pažljiv.

Ponekad smo se svađali. Nije sve uvijek bilo super, ali nikada mi fizički

nije naudio. I obožavao je Reeda. Nikada nisam posumnjala u njegovu

privrženost.«

122

»Puna povjerenja.« Od sarkazma u njegovu glasu ukočila su joj se leđa.

»Žena koju sam poznavao nikada se ne bi tako slijepo složila s bilo čime.

Nije ti se učinilo nimalo čudno? Jednostavno si prihvatila sve što ti je

rekao?«

»Bio je liječnik. Rekao je da mi je suprug. Sve oko mene podržavalo je

tu tvrdnju. Nikada nisam posumnjala jer nikada nisam imala razloga za to.«

Gnjev joj se razbuktao. »Ne znaš kako je to kada se probudiš bez ikakvih

sjećanja i nemaš blagog pojma tko si. Dok to ne doživiš, nemaš me pravo

osuđivati.«

Tišina se proširila cijelom sobom. Njezine su riječi ostale visjeti u zraku

između njih. Sa svakim njihovim razgovorom situacija bi se samo još više

pogoršala. Kate je otpila gutljaj i u sebi brojala sekunde koje su otkucavale

na Ryanovu satu. Taj tihi zveket u tišini je odjekivao poput grmljavine

topova.

»Jesi li bila zaljubljena u njega?«

Tiho prozboreno pitanje privuče Katein pogled gore prema njemu. Nije

ju gledao u oči, samo je nastavio zuriti kroz prozor. Ipak, nije joj

promaknulo kako mu se cijelo tijelo napelo u očekivanju odgovora.

Nije željela lagati. Ali ni istinom nije bila previše oduševljena. Po prvi

put, osjetila se rastrganom.

»Da«, rekla je oklijevajući više nego što je namjeravala. »Mislila sam da

jesam. Sada...«

Oči boje safira okrenu se prema njoj.

Slegnula je jednim ramenom. »Sada stvarno više ne znam. Više ništa ne

znam.«

»Sranje.« Ryan zategne čeljust. Odgurnuo se sa stolca i vratio se u

kuhinju po još jedno pivo.

Kate dubokim uzdahom pokuša zatomiti frustraciju i krivnju koja joj je

gorjela u grudima, a koju uopće ne bi trebala osjećati. »Misliš li da će ikada

doći dan kada ćemo moći normalno razgovarati, a da me pri tome ne

psuješ iz ovog ili onog razloga?«

»Ne.« Ton mu je bio hladan i ravnodušan, a pogled fiksiran kroz prozor

prema njihovoj djeci.

123

Ustala je. »Pa, ako je suditi po ovome, sigurno smo imali nevjerojatno

buran brak. Gdje mi je dovraga bila pamet kada sam se pristala udati za

tebe?«

»Žao mi je što te moram razočarati, dušo, ali mi smo još uvijek u braku.«

»Ne moraš me podsjećati.« Te je činjenice sada bila svjesnija nego ikada

i njezina je realnost bila jedino što ju je tjeralo da obuzda svoje osjećaje.

»Gle, Ryane, znam da ti nije lako. Razumijem kroz što prolaziš, premda se

ne mogu poistovjetiti s time. Stotinu sam se puta pokušala zamisliti na

tvom mjestu, ali ne mogu. No, to ne znači da mi nije stalo.«

Poželjela je da je pogleda, ali on je samo nastavio zuriti kroz taj prokleti

prozor. »Neću ti lagati. Ima nešto u tebi što me... intrigira. Premda nemam

pojma što je to. Osoran si, drzak, neuljudan i hladan. I svaki put kada sam

u tvojoj blizini, sve me podsjeća na te činjenice. Potvrđujete reputaciju

bezobzirnog gada, gospodine Harrison.«

Pogled koji joj je uputio mogao bi živo tkivo pretvoriti u kamen. Po

njegovoj reakciji znala je da ga je pogodila u živac pa je nastavila blažim

tonom: »I uza sve to, i dalje sam zbunjena jer premda se ničega ne sjećam,

nešto ipak osjećam. Jučer u parku doživjela sam nekakav čudan déja vu.

Prepoznala sam nešto, taj neki osjećaj tvoje blizine. I osjetila sam nešto što

prije nisam. Ali ne znam što to znači. Ne znam je li to prepoznavanje

nečega što smo nekada imali ili me nešto privlači k tebi. A iskreno, u ovom

trenutku, ne mogu o tome razmišljati. Ni ne želim.«

Prešla je rukom po kosi. »Previše mi je sve to. Moram misliti na Reeda i

na to što je najbolje za njega. I kako pridobiti Juliju da me prestane mrziti.

I što ću reći svojim roditeljima kada se pojave.« Masirala je ožiljak koji je

isijavao pulsirajuću bol. »To je više nego što mogu podnijeti. Ne mogu se ni

početi fokusirati na tebe sve dok ne riješim barem nešto od svega toga. Ne

želim te povrijediti više nego što već jesam, ali ne mogu ti ni lagati i reći

da nisam voljela Jakea i pretvarati se da se posljednjih godinu i pol dana

nije dogodilo, jer se dogodilo. Nitko od nas to ne može promijeniti.

Možemo samo pokušati olakšati situaciju djeci, od sada nadalje.«

Bio je tako tih i nepomičan da je djelomice očekivala da će svakog trena

eksplodirati.

»Mogu to prihvatiti«, napokon je rekao. »Djeca su i meni najvažnija.«

124

Odložio je pivo na radnu površinu i zakoračio prema njoj. »Ali ti moraš

prihvatiti ovo. Nisam toliko strpljiv. Proživio sam pet godina pakla dok si

ti živjela svoj život. Neću samo mirno sjediti i čekati da ti prvo riješiš sve

ostalo, a mene staviš na led dok ne budeš spremna pozabaviti se sa mnom.«

Prilazio je sve bliže, a ona je uzmicala unatrag dok joj stopala nisu

udarila u zid. Lice mu je bilo tek desetak centimetara od njezinog, njegov

joj je dah grijao kožu i pokrenuo struju putenog naboja kroz njezine vene.

Osjetila je miris njegova sapuna i toplinu kojom je zračilo njegovo tijelo. I

odjednom je osjetila snažan, gotovo neodoljiv poriv da mu ovije ruke oko

vrata i privuče njegova usta k svojima.

Što je bilo totalno sumanuto.

»Jednostavno ćeš se morati baviti sa mnom odmah sada«, rekao je

promuklim glasom. »Zajedno sa svim ostalim.«

Plavi dragulji u njegovim očima bili su ispunjeni uskovitlanim

emocijama. Emocijama, žudnjom, potrebom i izazovom. Nešto duboko

zakopano u njezinoj podsvijesti govorilo joj je da se s tim izazovom već

susretala.

Umjesto da mu dlanovima obujmi lice i okusi ta usta, kao što je njezino

tijelo odjednom poželjelo učiniti, ukočenim je kažiprstom uprla u njegova

prsa. »A ti ćeš jednostavno morati odrasti, Harrisone. Nisi ti najvažniji u

ovoj priči. Dajem sve od sebe. Pokušavam imati razumijevanja za tvoje

potrebe i Julijine osjećaje. Nikome od nas nije lako.«

Razočaranje, gnjev, osjećaj gubitka i straha navrli su i svladali je. Zabila

je savijene prste u njegovu košulju i primaknula mu se dovoljno da bi ga

mogla kušati, ali sada to više nije toliko željela. Bila je previše bijesna.

Nema samo on pravo ponašati se kao gad, dok oboje pate.

»I zapamti ovo«, dodala je. »Ovdje sam zato što to želim. Nisam morala

doći i potražiti vas. I ništa me ne prisiljava da ostanem, osim mene same.

Stoga pregrizi i nosi se s tim, baš kao što se i ja nosim s tobom.«

Pustila mu je košulju i gurnula ga, jedva dovoljno da ga pomakne. Ali

Ryan je svejedno uzmaknuo korak unatrag. I dok je zurio u nju, oči su mu

blistale od zaprepaštenja pomiješanog s ljutnjom i, mogla bi se zakleti u to,

tračkom divljenja. Divljenja od kojeg je osjetila uzbuđenje i napetost u

trbuhu.

125

Neobične, ali ipak poznate senzualne iskre planule su između njih.

Iskre koje su joj govorile da je ovakvih svađa bilo i prije. Ne baš na ovu

temu, ali ovako, licem u lice. Ovakvo erotski nabijeno sučeljavanje. Nisu

joj trebala sjećanja da zna da je kemija između njih bila izuzetno zapaljiva.

Osjećala je to. Osjećala je da je oduvijek bila zapaljiva. Ipak, za razliku od

prepirki u prošlosti, ova neće završiti znojnim, sirovim, strastvenim

seksom. Ona to neće dopustiti.

Nakon svega što je već prošla, neće si dopustiti da se opet opeče.

Naročito ne na muškarca kao što je Ryan Harrison.

Zakoračila je u stranu i pokraj njega se zaputila prema dvorištu.

126

Jedanaesto poglavlje

e brini se.« Mitch stisne Kate za ruku kada se naslonila na stol u

njegovoj radnoj sobi. »Neće se izbezumiti.«

Podigla je obrvu i prekrižila ruke.

Usta mu se izviju u vragolast smiješak. »Dobro, možda malo hoće. Ali

ne tako jako.«

»I dalje mi nije jasno zašto ja moram biti ovdje«, reče

Kate.

»Radi moralne podrške.« Podigao je slušalicu i birao broj. »Ja sam se

morao sam nositi s njima posljednjih pet godina. Vrijeme je da ti preuzmeš

svoj dio tereta.«

Okrenuo se na drugu stranu i počeo govoriti u slušalicu. Kate pogleda

prema Ryanu, koji je stajao oslonjen na dovratnik. Željela je biti vani sa

Simone i djecom, ne zatvorena ovdje s Ryanom i Mitchem. »Je li uvijek

ovako nametljiv?«

»Prilično«, reče Ryan, prekriživši ruke na prsima.

»Je li mi se to sviđalo?«

Jedna strana usana izvije mu se u dječački šarmantan smiješak. Bio je to

prvi tračak osmijeha koji je vidjela na njegovu licu. »Nimalo. Vraćala si mu

istom mjerom. Baš kao što si meni uzvratila u kuhinji.«

Okrenula se od Ryanovih očiju koje su je netremice gledale i ponovno

posvetila pozornost Mitchu, pokušavajući zatomiti uzbuđenje koje su

Ryanove riječi izazvale u njezinu tijelu. Najbolje što je mogao, Mitch se

trudio objasniti situaciju svojoj majci. Kate se namršti. »Ovo ne zvuči kao

da se razvija u dobrom smjeru.«

»Mama«, reče Mitch u slušalicu, »stavit ću te na zvučnik.«

Kate razrogači oči i gurne ga koljenom odmahujući glavom, ali to ga

nije zaustavilo.

»Dobro, mama«, reče Mitch, »svi smo ovdje.«

N

127

Linija je utihnula. Potom je zacvrkutao glas Kathy Mathews. »Je li Ryan

ondje?«

»Ovdje sam, Kathy«, reče Ryan zakoračivši u sobu.

»Ryane, je li to istina ili samo jedna od njegovih šala?... Jer ako je ovo

šala, definitivno ćemo ga izbaciti iz oporuke. Jesi li čuo, Mitch?«

Ryan baci pogled prema Kate. »Ne, Kathy. Ne šali se. Istina je.«

Ponovno je zavladala tišina. »Je li... je li ondje?«

Kate je ljutito zurila u Mitcha. O, kako će nadrapati zbog ovoga. »Ovdje

sam. Nije lagao.«

Činilo se da je linija zamrla. Potom su čuli jecaje. Za njima Rogerov

glas. Mitch podigne slušalicu, isključi zvučnike i potapša Kate po ruci. Još

je jednom cijelu priču ponovio svom ocu.

Kada je napokon prekinuo vezu, Mitch duboko izdahne. »Dolaze sutra.

Uspio sam ih uvjeriti da ti daju jedan dan umjesto da uskoče u prvi

zrakoplov koji polijeće sa SeaTaca8.«

»Prekrasno«, progunđa Kate. »Uzgred, bilo je jako ljubazno od tebe što

si me tako bacio u vatru. Podsjeti me da ti jednom vratim milo za drago.«

»Osjećat ćeš se bolje kad nešto pojedeš. Uvijek si bila mrzovoljna kad bi

ti šećer pao.« Digao se sa stolca i zaputio u kuhinju.

Kate je znala da je Ryan još uvijek iza nje. Kako, nije bila sigurna.

Jednostavno ga je osjetila. »Što misliš, kako će reagirati na sve ovo kada

stignu ovamo?«

»Sve će biti dobro«, reče Ryan. »Oni su divni ljudi. Ipak, na tvom bih

mjestu na sastanak s njima sutra sa sobom poveo Reeda. To će ti biti

tampon zona.«

»Dobra ideja.« Pogledala je prema njemu. »Hoćeš li i ti biti ondje?«

»Mislim da ću ovaj put preskočiti. Mitch će biti s tobom.«

Kimnula je. Ali zašto ju je to zasmetalo?

»To bi valjda trebao biti zadnji veliki šok za neko vrijeme«, tiho je rekla.

Ryan se zagleda u svoja stopala. »Da, i ja mislim tako. Jutros sam javio

svojim roditeljima. Doći će u posjetu pred kraj tjedna, ali ne moraš se

8 Zračna luka u Seattleu.

128

brinuti. Žele te vidjeti, ali dolaze najviše zbog mene i Julije, i da upoznaju

Reeda.«

»Dobro.« Cijeli taj razgovor bio je jednostavno neprirodan.

Upoznavanje s vlastitim roditeljima, susret s Ryanovim roditeljima, sve je

to bilo bizarno. »Samo mi javi kad stignu. Dovest ću Reeda k tebi.«

Pokušala mu je pročitati misli. Nije uspjela. Sumnjala je da će ikada moći.

»Zar im nisam bila draga?«

»Molim?«

»Tvojim roditeljima, nisam im bila draga? Ne zvuči mi kao da su

oduševljeni pri pomisli da će me ponovno vidjeti. Ne kao Mitchevi

roditelji.« Namrštila se. »Moji roditelji.« Još uvijek nije bilo jednostavno

priviknuti se na tu pomisao. Imala je roditelje.

»Da, jesi.« Nježnost u njegovu utišanom glasu dirnula ju je u dušu.

»Voljeli su te.« Odmahnuo je glavom. »Znaju da je sve ovo krajnje

neprirodna situacija i za mene i za sve nas. Ne žele ti je učiniti

neugodnijom nego što jest.«

Bez obzira na to što itko učinio ili ne učinio, i dalje se osjećala krajnje

čudno. Nije znala što bi mu odgovorila. Ipak, očajnički je željela nekako

popraviti situaciju.

»Dođi«, rekao je razbivši tišinu prije nego što je ona to učinila. »Idemo

naći nešto za prigristi i vidjeti što djeca rade.«

Zahvalna zbog prijedloga koji će joj barem nakratko odvući pozornost,

slijedila ga je u kuhinju, nejasno svjesna činjenice da je pokušavao

potisnuti sarkazam i ljutnju iz svog glasa. Od onog se događaja u kuhinji

vidljivo više trudio odnositi se prema njoj s nešto više suosjećanja, ili

barem s nešto manje agresivnosti.

Kada su ušli u kuhinju, Mitch i Simone su ondje zajedno pripremali

hamburgere s prilozima i slagali gotove sendviče, dok su Julia i Shannon

na stol stavljale čips i preljeve. Djevojčice su već postale bliske prijateljice.

Reed je samo trčkarao uokolo i svima se zaplitao u noge, kao da je redoviti,

stalni dio njihove skupine. Izgledali su normalno. Kao dvije obitelji koje se

druže uz roštilj u vrtu.

Tek kad se malo bolje pogleda, vidi se da je sve to zapravo jedna velika

zbrka.

129

Treperava svjetla televizora u uglu prostorije privukla su Kateinu

pozornost. Činilo se da ga nitko ne primjećuje pa ga je krenula ugasiti, ali

joj ruka zastane na tipki daljinskog upravljača kada je novinar spomenuo

Ryanovo ime. Potom se i njezino lice pojavilo na ekranu. Glasno je

udahnula.

Ryan se u par koraka našao pokraj nje. Novinar je stajao pred

Ryanovom poslovnom zgradom u središtu grada.

»Channel Two News saznaje da je farmaceutski magnat, Ryan

Harrison, čija je supruga poginula prije pet godina u zrakoplovnoj

nesreći leta broj 1466 U.S. Airlinesa, koji se srušio netom nakon

polijetanja iz San Francisca, početkom ovog tjedna primio zapanjujuću

vijest. Njegova bi supruga mogla još biti živa.«

»Izvori potvrđuju da je ova žena, Kate Alexander, pristala podvrgnuti

se testiranju DNK kako bi se potvrdile sumnje da je ona Harrisonova

nestala supruga. Izvor blizak gospođi Alexander također potvrđuje da

ona pati od rijetkog oblika amnezije koja joj je blokirala praktički

cjelokupno dugoročno pamćenje, zbog čega je ovo otkriće još

nevjerojatnije.«

»Harrison, kojeg ovdje vidimo na snimci s guvernerova bala prošle

zime, i njegovi odvjetnici za sada ne daju nikakve komentare, ali naši

izvori ističu da postoji vrlo velika vjerojatnost da je gospođa Alexander

ustvari Annie Harrison. Ryan Harrison, predsjednik i izvršni direktor

tvrtke AmCorp Pharmaceuticals, u javnosti je iznimno rijetko govorio

o svojoj pokojnoj supruzi. Njegova je tvrtka u posljednje vrijeme

sudjelovala u nekoliko sumnjivih preuzimanja i spajanja tvrtki...«

»Prokleti mediji.« Ryan ugasi televizor i zaputi se u Mitchevu radnu

sobu.

Kate je potonula na kauč i prekrila lice. Drhtavim je prstima trljala čelo

i pokušala otjerati glavobolju koja joj je već pulsirala po mozgu. Kao da

situacija već ionako nije bila dovoljno loša, sada je cijela priča morala

dospjeti u medije.

Simone je izvela djecu na dvorište i sjela pokraj nje. Mitch je otišao za

Ryanom u svoj ured.

130

»Da te čujem, pravnice«, reče Kate.

»Pa, željela bih čuti što Ryanovi stručnjaci za odnose s javnošću imaju

za reći, ali mislim da ćete oboje morati dati izjavu za javnost. To je jedini

način da vam medije skinemo s vrata. Vrlo vjerojatno već stražare pred

tvojom kućom, a i pred Ryanovom. Imali ste sreću što ste se danas našli

ovdje. Za sada vas još nisu pronašli, ali hoće.«

»Prekrasno.«

Digla se s kauča i otišla u Mitchevu radnu sobu. Ryan je koračao gore-

dolje s mobitelom prislonjenim na uho. Mitch je stajao u uglu sobe i

slušao, s rukama na bokovima.

Kate obuzme jeza. Ryana je već definitivno vidjela frustriranog i

gnjevnog na nju, ali ovo je bilo drugačije. Glas mu je bio ledeno hladan, a

lice tvrdo i kruto i s kim god da je razgovarao – pretpostavila je da se radi o

nekom od njegovih odvjetnika – taj netko je na sebi osjetio najžešći udar

njegova bijesa.

»Boli me briga što oni žele«, govorio je u telefon. »Moj privatni život

tiče se samo mene. Nikada ga prije nisam komentirao, pa sasvim sigurno

neću početi ni sada.«

Kate je poslušala razgovor do kraja i nije se osjećala nimalo bolje, sudeći

po tome koliko je puta Ryan opsovao. Kada je razgovor završio, bacio je

bežični telefon na stol, utonuo u Mitchev kožnati naslonjač, naslonio

glavu unatrag i zatvorio oči. »Što želiš učiniti?«

Pitanje je bilo namijenjeno njoj. Kate pogleda Simone, a potom opet

Ryan ovo tvrdo lice. »Ako ih ignoriramo?«

»Progonit će nas dok se ne slomimo.«

Kate krajičkom oka zamijeti da Simone kima glavom u znak slaganja.

»Onda ćemo se suočiti s njima.«

Susrela se s pogledom plavih očiju čelična sjaja. »Ne želim da mi se

privatni život povlači po naslovnici National Stara.«

»Ryane«, ubacila se Simone po prvi put, »mislim da ovaj put nemaš

izbora. Ili ćemo im mi dati nešto o čemu će pisati, ili će se oni sami svojski

potruditi i izmisliti nešto puno gore. Shvaćam tvoju potrebu za

privatnošću, ali to je u ovom trenutku manje zlo od dva s kojima se sada

suočavamo.«

131

Ryan okrene svoj ledeni pogled prema Simone. »Mrzim jebene

novinare.«

Nasmiješila se dobačenom izazovu. »Sigurna sam da i oni osjećaju isto

prema tebi.«

Simone stavi ruku oko Kateina struka. »Mislim da moramo dogovoriti

pravila igre. Jasno ćemo im dati do znanja da su djeca zabranjena tema.

Dat ćete zajedničku izjavu, ponašati se kao da i inače pristojno razgovarate

jedno s drugim« – značajno je pogledala Ryana – »i potom odgovoriti na

nekoliko kratkih pitanja. Sve će biti gotovo za nekoliko minuta.«

Ryan otpuhne.

»A ti, gospodine multimilijunašu«, reče Simone, »bit ćeš fin i pristojan.

Novinari će Kate rastrgati na komadiće ako budeš bezobrazan prema

njima. Znam da ti je to prije palilo, ali ovaj put moraš misliti i na druge.

Ovaj put novinare ne zanimaju tvoji poslovi. Zanima ih tvoja obitelj. Tu

vrijede sasvim drugačija pravila igre.«

Čak ni pljusak biblijskih razmjera nije mogao spriječiti novinare od

dolaska na presicu. Kate je kroz prozor penthousea u hotelu Hawthorn

gledala guste zastore od kiše koji su prekrili grad. Tamni i sivi, baš kao i

njezino raspoloženje, a tom tmurnom danu još se ne nazire kraj.

Okrenuvši leđa kiši, pokušala se usredotočiti na ono što će uskoro

uslijediti, ali svaki put kada bi pogledala Ryana, zapanjila bi se slikom koju

je stvorio. Okružen skupinom muškaraca i jednom ženom, izgledao je baš

kao moćni biznismen kakav je i bio. Na sebi je imao skupo tamno plavo

odijelo, blistavo bijelu košulju i plavu kravatu s kockicama, i vidjevši ga

tako odjevena, u ovom okruženju, lako je mogla shvatiti zašto ga se ljudi

pribojavaju.

Voljela bi da je Simone pokraj nje, ali ona se već spustila dolje okupiti

novinare. Budući da ju je Ryan nastavio ignorirati i umjesto s njom

razgovarati sa svojim timom, Kateina se tjeskoba pojačala. Jučer je vidjela

kako se razbjesnio kada je priča izbila u javnost, ali morao bi znati da za

132

nju ovo nije uobičajen događaj. Traži li previše ako u ovom trenutku od

njega očekuje bar malo čovječnosti?

Član Ryanova tima proviri kroz odškrinuta vrata. »Vrijeme je,

gospodine Harrison.«

Kate zatreperi u trbuhu. Počinje. Spustila je ruke, poravnala sako, cijelo

se vrijeme pitajući kako joj se dovraga život tako zakomplicirao. Prije nego

što je uspjela zakoračiti prema vratima, priđe joj jedina žena iz skupine

ljudi oko Ryana.

»Gospođo Alexander, ja sam Hannah Hughes, potpredsjednica

AmCorpa za odnose s javnošću. Ryan mi je sve ispričao. Shvaćam da vam

je sve ovo vjerojatno veliki teret i stoga, ako AmCorp može išta učiniti da

vam situaciju učini ugodnijom, molim vas recite mi.«

Kate je zaustila da joj odgovori, ali Hannah je već prošla pokraj nje i

izašla na hodnik s ostalima iz Ryanova tima. Dobro, toliko o ugodnom

čavrljanju. To je zvučalo kao da je unaprijed napisano i naučeno napamet.

Kate se okrenula i vidjela Ryana kako joj prilazi.

»Spremna?« pitao je.

Kimnula je i progutala ogromnu knedlu u grlu.

Ostao je uz nju dok su išli niz hodnik, a izraz na njegovu licu bio je

prazan i nije pokazivao nikakve osjećaje. Po prvi put otkako ga je

upoznala, Kate je očajnički poželjela da joj nešto kaže, bilo što. Čak i ono

kada viče na nju bilo je bolje od ovog sada.

Dizalom su se vozili u tišini. Nitko – nijedan član tima – nije

progovorio ni riječ. Kada se dizalo zaustavilo i vrata se otvorila, oko njih su

se istog trenutka sjatili novinari, fotoaparati s bljeskalicama i izvjestitelji

koji su izvikivali pitanja. Ryan je primi za lakat i uvede u konferencijsku

salu. Televizijske kamere i mikrofoni gurali su joj se u lice, a svjetla

reflektora su je zaslijepila. Kate je po prvi put uživo vidjela Ryanov javni

imidž i shvatila koliko mora da je frustrirajuće kada si u središtu

pozornosti. Nije joj se svidjelo. I nije to željela.

Na drugom kraju dvorane nalazio se dugačak stol i podij s nekoliko

mikrofona. Ryanov tim odvjetnika probijao se do mikrofona, gdje je

Simone već stajala i čekala. Kate i Ryan zakorače na podij iza njih.

Simone se nagne prema njoj. »Jesi dobro?«

Kate potvrdno kimne, premda je zapravo poželjela povratiti.

133

Prva je progovorila Hannah Hughes, utišavši pedesetak novinara

okupljenih u prostoriji. »Dobro jutro«, rekla je čvrstim i samouvjerenim

glasom. »Ja sam Hannah Hughes, potpredsjednica AmCorpa za odnose s

javnošću. Željela bih prvo iznijeti neka osnovna pravila prije nego što

započnemo. Gospodin Harrison i gospođa Alexander zamolili su me da

pročitam izjavu, tijekom koje molim da se suzdržite od postavljanja

pitanja. Nakon toga, gospodin Harrison i gospođa Alexander odgovorit će

na nekoliko vaših pitanja.«

Stavila je naočale i spustila pogled na pripremljenu izjavu. »Prije pet

godina, supruga gospodina Harrisona, seizmologinja Annie Harrison, s

kojom je sedam godina bio u braku, ukrcala se na let broj 1466 za Denver

u Koloradu.« Iza toga je slijedio opis događaja koji su ih ponovno spojili u

kratkim crtama.

Hannah je pročitala izjavu gotovo u jednom dahu, bez ijedne greške.

Čitala je bez zastajkivanja, stabilnim pogledom prelazila po moru novinara

pred sobom, ne zadržavajući se ni na jednoj osobi predugo i ne pokazujući

ni tračak osjećaja. Novinari su pozorno slušali i pisali bilješke,

usredotočeni na njezine riječi. Kada je završila, Hannah podigne pogled,

potom se odmakne korak unatrag i propusti Kate i Ryana do mikrofona.

Nervozna napetost prostrujala je kroz Kate, ali ipak se uspjela nasmiješiti

kada su se kamere okrenule prema njoj.

»Dobro jutro«, reče Ryan. »Da smo znali da će danas ovdje biti ovako

veliki cirkus, angažirali bismo i klauna da nas uveseljava.« Zabljesnuo ih je

očaravajućim osmijehom – kakav Kate još nije vidjela – i nekoliko ljudi u

publici glasno se nasmijalo.

»Nažalost«, nastavio je, a lice mu se ukrutilo, »ova je situacija sve samo

ne smiješna. Mislim da vam ne moram posebno naglašavati da smo

jednako šokirani nedavnim događajima kao što ste i vi. Po završetku ove

konferencije za tisak, ni gospođa Alexander niti ja nećemo odgovarati na

pitanja o našim privatnim životima. Bio bih vam zahvalan kada biste se

toga pridržavali i zamolio bih vas da nam ostavite dovoljno prostora da

sami razriješimo ovu situaciju.«

Čim je zastao, šuma ruku podigne se u zrak, a za njom i glasovi

nadmećući se za njegovu pozornost. Ryan pokaže prema jednom reporteru

134

i pričeka. »Možete li nam reći tko je prepoznao gospođu Alexander?«

upitao je čovjek.

»Da. Simone Conners, ovdašnja odvjetnica.«

»Gospođo Alexander,« zapitao je drugi novinar, »možete li nam

objasniti kako je nesreća koju ste doživjeli utjecala na vaše pamćenje?«

»Mogu pokušati«, osmjehnula se Kate. »Ne sjećam se ničega prije

buđenja iz kome. Moja su sjećanja praktički započela prije osamnaest

mjeseci.«

Ruke se ponovno podignu u zrak po cijeloj dvorani i Kate pokaže na

mladu novinarku crvene kose. »Gospođo Alexander, kako ste se našli u

Houstonu?«

»Da znam odgovor na to pitanje, sada ne bismo bili ovdje, zar ne?«

Nasmiješila se i prozvala još jednog novinara.

»Gospođo Alexander«, zapita ćelav čovjek s debelim naočalama, »jeste li

prepoznali gospodina Harrisona kada ste ga vidjeli?«

»Ne. Vidjela sam mnoge slike gospodina Harrisona, njegova je

reputacija legendarna, ali ga nisam prepoznala.«

»Gospođo Alexander«, obrati joj se druga novinarka s osmijehom na

licu. »Što mislite o čuvenoj i pomalo nesmiljenoj reputaciji gospodina

Harrisona?«

Iz njoj nepoznatih razloga, činilo se da su se novinari usredotočili na

nju. Kate je pokušala zadržati smiren izraz lica, ali želudac joj se prevrtao

kao riba izvađena iz vode. S namještenim osmijehom odgovorila je:

»Gospodin Harrison ostavlja dojam neumoljivog, proračunatog

biznismena, ali uvjeravam vas da je čovjek od krvi i mesa kao i svi ostali.«

Njezin je odgovor izazvao salvu smijeha u mnoštvu i podignute obrve

na Ryanovu licu.

Kate pokaže na drugog novinara. »Gospodine Harrison«, upita ovaj,

»kakav je osjećaj vidjeti svoju suprugu nakon pet godina, a da vas ona pri

tome ne prepoznaje?«

Ryan se pravio da nije čuo pitanje i umjesto odgovora pokazao na

mladu plavušu u prvom redu. Kate je prebacila težinu na drugu nogu,

prepoznavši napetost koja je pulsirala iz njega.

»Gospođo Alexander«, upitala je novinarka, »kakve su vaše namjere u

ovom trenutku?«

135

»U ovom trenutku samo želim ponovno upoznati svoju obitelj.

Očekujem da će nam mediji dati dovoljno vremena da postignemo taj cilj.«

Kate pokaže na novinara u trećem redu. »Gospodine Harrison, kako ste

reagirali kada ste prvi put vidjeli svoju suprugu?«

»Bio sam šokiran.« Pokazao je na drugog novinara, očito ne pokazujući

namjeru elaborirati svoj odgovor niti im dati nešto drugo za što bi se mogli

uhvatiti.

»Gospođo Alexander«, upitao je, »kako je gospodin Harrison reagirao

kada je saznao da ste se ponovno udali?«

Kako su novinari to znali? U pripremljenoj izjavi nisu spominjali Jakea

niti njezin brak s njim. Kate je krajičkom oka vidjela da Ryan zateže

čeljust. To je bio jedini put tijekom cijele konferencije za tisak da ga je

vidjela kako se trza.

»Pitajte nešto drugo«, ubacio se Ryan prije nego što je uspjela

odgovoriti.

»Gospođo Alexander«, pitao je neki drugi novinar. »Jeste li podnijeli

zahtjev za rastavu braka s gospodinom Harrisonom?«

Kate je vidjela da se Ryanova čeljust opet zateže pa je brzo odgovorila

prije nego što je njegova nagla ćud ponovno došla do izražaja. »U ovom

trenutku, jedva da smo imali vremena probaviti sve te informacije, a

kamoli donositi odluke o budućnosti.« Pokazala je na drugog novinara.

»Gospođo Alexander, čuli smo da imate sina. Jeste li dali provesti test za

utvrđivanje očinstva kako bi se provjerilo je li gospodin Harrison njegov

otac?«

»Nećemo govoriti o svojoj djeci«, reče Ryan prije nego što je Kate

uspjela odgovoriti. »Svaki novinar koji pokuša propitivati našu djecu, imat

će posla sa mnom osobno.«

Kate je osjetila da ga strpljenje napušta. »Odgovorit ćemo na još jedno

pitanje.« Pokazala je na proćelavog čovjeka u četvrtom redu.

»Gospodine Harrison«, započeo je. »S obzirom na to da je u Kaliforniji

na snazi zakon o bračnoj stečevini, kakve ste pravne radnje poduzeli kako

biste se financijski zaštitili od mogućnosti da gospođa Alexander i njezina

odvjetnica podnesu zahtjev za rastavu braka i zatraže polovicu vaše

imovine? Takav je zaključak u ovom trenutku praktički neizbježan. Nije li

136

zanimljiva slučajnost da je čekala dok vrijednost vaše imovine ne dosegne

svoj vrhunac i tek tada se iznenada pojavila?« U glasu mu se naslućivao

sarkazam koji je jasno ukazivao na to da bi volio vidjeti Ryana Harrisona

spuštenog na zemlju.

»Podsjećam vas da govorite o mojoj supruzi«, prasnuo je Ryan prije

nego što se Kate uspjela ubaciti i diplomatski odgovoriti na ovako

zlonamjerno pitanje. »Živo mi se fućka za to kakve vi zaključke izvlačite iz

ove situacije. Sloboda govora ne daje vam pravo da zabadate nos u moj

privatni život. Ova konferencija za tisak je završena.« Odstupio je od

mikrofona, uhvatio Kate za ruku i odvukao je za sobom iz dvorane.

Njegova je tajnica već stajala kraj otvorenog dizala kada su uletjeli u

hodnik. Ryan je pustio Kateinu ruku čim su se vrata za njima zatvorila.

Mišić na njegovoj čeljusti trzao se kao da ga trese struja.

Kate je progutala slinu, ni sama ne znajući što bi trebala reći ili učiniti.

Kada su se vrata dizala otvorila, Ryan skine kravatu i raskopča ovratnik

košulje. Bacio je sako na naslon kauča i žurnim korakom otišao u susjednu

spavaću sobu. Kate duboko udahne i zažmiri kada su se vrata glasno

zalupila.

Konferencija je bila prava katastrofa. Jedva čeka da vidi sutrašnje

novine.

Vrata se otvore iza njezinih leđa i sobu ispuni mnoštvo ljudi u

odijelima. Hannah Hughes ušeta u sobu, skine naočale i uštipne se za hrbat

nosa. »Dakle«, reče s glasnim uzdahom, »ovo je zbilja dobro prošlo. Toliko

o svim onim pripremama koje smo obavili s Ryanom.«

Razgovor s Ryanovom potpredsjednicom o bilo kojoj temi trenutno nije

bio visoko na Kateinoj listi prioriteta. Krenula je prema spavaćoj sobi.

»Ja bih još malo razmislila o tome, da sam na vašem mjestu, gospođo

Alexander«, reče Hannah sjedajući na barski stolac, dok joj je netko pružao

piće. »Morate mu dati vremena da se smiri.«

»Vraga moram.« Kate kukom gurne vrata i otvori ih. S treskom se

zatvore za njom.

Ryan je stajao na drugoj strani sobe s jednom rukom oslonjenom visoko

na prozorskom okviru, zagledan u daljinu, preko zaljeva, dok je kiša u

naletima zastirala grad.

137

»Ti stvarno znaš s novinarima, Ryane. Vidim zašto te mediji toliko

obožavaju.«

»Odlazi. Nisam raspoložen.«

Iz nje prsne napola smijeh, a napola povik. »Stvarno me nije briga jesi li

raspoložen ili nisi. Nisi samo ti bio u onoj dvorani dolje i ako bi itko trebao

biti uzrujan, onda sam to ja. Nisu secirali tvoj karakter niti tvoje namjere u

ovoj situaciji, samo moje. Po njima, ispada da sam neka droljasta

sponzoruša koja se pojavila na tvom kućnom pragu jer želi tvoj novac.«

Nije odgovorio, pa je zakoračila dalje prema središtu sobe, pomalo

zabrinuta jer je pomislila da bi on stvarno mogao povjerovati u te nebuloze

koje su novinari nabacivali. »Okreni se kada ti nešto govorim. Imam pravo

vidjeti ti lice dok se svađamo.«

Naglo se okrenuo, a po gnjevu koji mu je vidjela u očima i nabrekloj

veni na sljepoočnici znala je da mu je upravo prekipjelo. »Nemaš ti

nikakva prava kada sam ja u pitanju. Odrekla si se svojih prava kada si me

napustila prije pet godina!«

»Kakva ti je sad to glupa tvrdnja? Sad kriviš mene za cijelu tu zbrku?«

»Oduvijek si bila prokleto previše neovisna. Molio sam te da ne ideš na

to glupo putovanje, ali me nisi htjela slušati. Jednostavno si morala učiniti

po svojoj volji, kao i uvijek, i vidi sad u kakvoj smo jebenoj zbrci.«

Kate ga pogleda kroz napola stisnute oči. »Baš si gad. Kako se usuđuješ

predbacivati mi nešto takvo, čega se čak ni ne sjećam. Kao što si me jučer i

sam podsjetio, ja sam ti žena, a ne nekakav bijedni pijun kojim možeš

manipulirati i ponižavati ga.«

Okrenula se prema vratima, ali on se u dva koraka našao kraj nje,

zgrabio je za ruku i okrenuo prema sebi prije nego što je uspjela izmaknuti.

»Moja žena? Da pukneš od smijeha. Jučer nisi željela ni čuti da si mi žena,

a sad, kad ti odgovara, sipaš mi to u lice?«

»Makni ruke s mene.«

»A što ako neću?« Stjerao ju je leđima uza zid i u tom je trenutku bila

više nego svjesna njegove visine koja mu je davala prijeteću prednost nad

njom. »Ako si mi žena, zar te nemam pravo dirati? Ili samo ti ovdje imaš

neka prava? Dolje je hrpa novinara. Trebaš samo odjuriti dolje i reći im

138

kakav sam seronja. željno čekaju da im netko servira još nešto što bi mogli

objaviti o meni.«

Toplina njegovih dlanova gotovo joj je spržila kožu na ruci ispod sakoa.

U očima mu je plamtjela tamna vatra, nagovještaj opasnosti. Bilo joj se

ubrzalo, a osjetila se izoštrila kada joj je do nosnica dopro dašak njegova

parfema s mošusom.

Ne privlači je taj arogantni muškarac koji voli dominirati. Ne privlači

je. Ni najmanje.

Zašto joj onda srce tuče kao ludo?

»Pusti me«, rekla je što je smirenije mogla.

Čeljust mu se zategne. Pogledao ju je u oči i zjenice su im se stopile.

Nekoliko dugih trenutaka zurio je u nju. I u toj tišini, ona iskra

povezanosti koju je osjetila u parku ponovno se rasplamsala, zatomila

njezin gnjev i ispunila je osjećajem žaljenja.

»Dovraga.« Pustio ju je. Potom se okrenuo.

Uhvatila ga je za ruku. »Ryane.«

Njegovo je lice, zapravo cijelo držanje, poprimilo blag izraz kada se

osvrnuo i pogledao je. Nešto u tom pogledu pogodilo ju je ravno u srce –

osjećaj za koji nije bila spremna niti ga je očekivala.

»O, kvragu.« Ruke mu se zapletu u njezinu kosu dok ju je privlačio k

sebi. Te primamljive usne stopile su se s njezinima. Njegov jezik, topao i

pomalo grub, zaronio joj je duboko u usta kada se otvorila. Posegnula je za

njim prije nego što je shvatila što radi i čvrsto ga primila za laktove. Tamni

bljeskovi uzbuđenja prostrujali su joj tijelom, proključali u njezinu središtu

i proširili se kroz sve udove i završetke živaca.

Prislonio ju je leđima uza zid, nagnuo glavu u stranu i poljubio je još

dublje. Suprotnost teksture njegova tijela bacala ju je u trans – tvrd i čvrst

uz njezine bokove, mek i puten na njezinim ustima. Požuda je u

mlazevima tekla kroz nju, kao da joj netko uštrcava plamen u vene po

cijelom tijelu.

Nije ni pomišljala na to da ga odgurne, samo je željela još više. Još

njegova dodira. Još njegovih usta. Još njegova opako privlačnog tijela

utisnutog u njezino. Drhtala je dok su joj njegovi prsti češljali kosu, klizili

niz ramena i ruke te je čvrsto primili oko struka. Koža joj je treperila sa

svakim dodirom, sa svakim milovanjem.

139

Te slasne, mekane usne klizile su joj niz vilicu, izmamivši joj glasan

uzdah iz grudi. Zarila mu je ruke u kosu, a svileni plavi pramenovi ovili su

se oko njezinih prstiju. Zabacila je glavu unatrag i ponudila mu vrat.

Drhtala je dok su mu se usne spuštale prema njezinu grlu.

Još, još, još. Od tih joj je riječi bubnjalo po mozgu, napinjale su joj grudi,

a plamen žudnje spustio se ravno u prepone. Osjetila je kako joj ondje

pulsira bolna praznina, koju treba ispuniti. Koju on treba ispuniti. Prtljao

je po njezinu sakou, spustio ga niz njezina ramena i praktički joj zarobio

ruke uz bokove. Gumbi na njezinoj bluzi popustili su jedan po jedan;

prednja kopča grudnjaka otvorila se gotovo bez ikakva napora.

Odmaknuo se samo toliko koliko mu je trebalo da spusti pogled i s

usana mu se otme glasan uzdah. Uzdah protkan požudom. Kate su prolazili

žmarci dok ju je gledao, a bradavice se ukrutile i ispupčile dok je rukama

klizio po njezinim dojkama i zadirkivao ih, oblikovao, uzimao.

Željela ga je. Trebalo joj je ovo. Kada su njegova usta ponovno pronašla

njezina, ona se refleksno otvorila, ispreplela jezik s njegovim i zastenjala

kada je osjetila njegov ukrućen ud prislonjen uz donji dio svog trbuha.

»Nevjerojatna si«, mrmljao je ne odvajajući usne od njezinih, dok joj je

prstima vrtio bradavice i odašiljao valove užitka u njezino međunožje.

»Zaboravio sam kakvog su okusa tvoji poljupci.«

Izvijala se uz njega, napokon oslobodila ruke i izvukla mu košulju iz

hlača. Morala ga je dirati, željela je to plameno iskrenje kože koja dodiruje

kožu.

»Još«, šapne mu u usta, ljubeći ga bez prestanka. Zdrav ju je razum

napustio. Vatrena stihija spalila joj je kožu kada joj je podigao nogu oko

svog kuka, kada su joj njegove ruke zadigle suknju, a prsti okrznuli

brežuljak.

Nije dovoljno. Mora osjetiti kožu na koži, treba joj usijanje.

Imao je previše odjeće na sebi. Dovraga, nije mogla dovoljno brzo

doprijeti do njega. Prtljala je po njegovom remenu, potom mu uspjela

otkopčati dugme na hlačama, dok joj je on jezikom ponovno pustošio usta.

Prstima ju je pogladio po gaćicama. Utisnuo je kukove u njezine i osjetila

je njegov tvrdi ud kako pulsira prislonjen uz nju. Obećanje svega što je

željela i trebala, a nije ni znala da žudi za tim.

Negdje u blizini čulo se iritantno lupanje.

140

Podigla je nogu još više, protrljala se o njega. Zastenjala je kada su joj se

žmarci proširili po donjem dijelu trbuha.

»Kate?« Simonein prigušen glas odjeknuo je kroz cijelu sobu. »Mitch je

ovdje s tvojim roditeljima. Je li sve u redu?«

Ne, dovraga. Definitivno nije u redu. Odlazi.

»Ignoriraj je«, progunđa Ryan ljubeći joj čeljust, uho i vrat, kliznuvši

prstima ispod ruba njezinih gaćica, tako blizu njezine vatre.

»Kate?« Simone ponovno pokuca.

Dovraga.

Kate zabaci glavu unatrag i udari u zid. Ryanova se ruka umiri, a usne

ostanu lebdjeti uz njezin vrat. Nekoliko je sekundi prošlo u apsolutnoj

tišini, a potom je spustio glavu na njezino rame i spustio joj nogu te se

dlanovima oslonio na zid s obje strane njezine glave.

Nije ga željela pustiti. Nije se željela suočiti sa stvarnošću. Provlačila je

prste kroz njegovu svilenkastu kosu, pokušavajući se još malo zadržati u

tom čudesnom trenutku.

»Kate?« Simone još jednom pokuca.

»Javi joj se«, promrmlja Ryan.

Kate proguta slinu, teško dišući. »Da, ja... odmah dolazim.«

»Okej«, odvrati Simone.

»Isuse«, reče Ryan. »Čini mi se kao da su mi opet dvadeset i dvije, a tvoji

roditelji su nas upravo zatekli na djelu.«

»Je li se to dogodilo?«

»Više puta.«

»O, divota. Sad ću samo na to misliti kad se sretnem s njima.«

Usne su mu bile tek dašak udaljene od njezine kože, a kada je osjetila da

mu prsa vibriraju, shvatila je da se smijulji. Bio je to dobar osjećaj.

Ispunjen toplinom. Osjećaj koji nije očekivala, ali sada želi da što duže

potraje.

Ali on se odgurnuo od nje prije nego što je mogla uzeti još. Kada se

odmaknuo, kožu joj je ohladila realnost onog što su upravo učinili.

»Ryane.«

141

Zaustavio se na pola puta do kupaonice i ispružio ruke da joj pokaže da

ni on sam ni izbliza ne vlada sobom onako kako bi trebao. »Mislim da me

tvoji roditelji ne bi trebali vidjeti ovakvog.«

Da mu izraz lica nije ponovno bio smiren i dobro čuvan, bila bi se

nasmijala. Umjesto toga, zažmirila je kada je za sobom zatvorio vrata

kupaonice. Soba je odjednom postala prevelika, njezina koža prehladna, a

on je upravo oko sebe ponovno digao onaj prokleti zid.

Je li uistinu umalo spavala s Ryanom Harrisonom nakon što se onako

ponio prema njoj? Lecnula se. Ne, spavanje s njim implicira nešto puno

nježnije, puno intimnije. Umalo mu je dopustila da ju poševi uza zid, dok

ga njegovi zaposlenici čekaju u susjednoj sobi.

Bravo, Kate. Toliko o njezinoj odlučnosti da ne dopusti da je uvuče u

zapaljivu kemiju.

S obzirom na to da joj je torbica ostala u dnevnoj sobi, morala se snaći

bez nje i učiniti najbolje što može da svoj izgled dovede u red. Prstima je

počešljala kosu i obrisala razmrljanu šminku, a potom zakopčala košulju.

Poravnavši suknju, još jednom provjeri svoj odraz u ogledalu.

Kosa joj je bila prilično raščupana, a ruž se obrisao. Predosjećala je da će

Simonei biti dovoljno da je samo pogleda i odmah će shvatiti što se

događalo u spavaćoj sobi dok je ona s ostalim odvjetnicima čekala s druge

strane vrata.

Je li stvarno takva glupača?

O, da. Čini se da jest.

Prešla je rukama po licu, poželjevši da tako može izbrisati svoju glupost.

Na njezinu veliku žalost, to ju je samo još više podsjetilo na to kako joj je

koža još uvijek nadražena od Ryanovih poljubaca. Bila je apsolutno svjesna

njegove reputacije zavodnika i bešćutnog gada. Nije li joj to upravo

dokazao?

Posljednji put popravi frizuru i podigne bradu. Ključna riječ u svemu

tome je umalo. Sada kada je ponovno imala kontrolu nad sobom, neće

dopustiti da se dogodi nešto što bi drugi mogli smatrati neizbježnim.

Sudbina se ovaj put umiješala i poštedjela je. Sljedeći put bit će malo

opreznija i jača i moći će se suprotstaviti njegovim nasrtajima.

142

Dovraga. Prekorila je samu sebe. Neće biti sljedećeg puta. Neće postati

jedna od fufica Ryana Harrisona, pa makar bila i njegova zakonita supruga.

143

Dvanaesto poglavlje

ate se prevarila kada je pretpostavila da će morati izbjegavati

Simonein sumnjičavi pogled. Kada je zakoračila u dnevni boravak

hotelskog apartmana, Mitch se naslanjao na barski stolac, potpuno sam.

Podigao je glavu kada ju je vidio, a iz očiju su mu frcale iskre kakve još nije

vidjela.

»Koji se vrag događa?«

Prekrasno. Nije joj ovo sada trebalo. Srećom, ljudi u odijelima su otišli,

a njezinih roditelja nije bilo na vidiku.

Kate podigne ruke da ga zaustavi i da ne ode u spavaću sobu. »Mitch,

pusti. Danas sam se već morala nositi s jednim razdražljivcem, ne mogu

podnijeti još jednog.«

»Ponaša se kao gad, zar ne? Slušali smo konferenciju za tisak u autu, na

putu ovamo, ali to mu ne daje za pravo da se tako ponaša prema tebi.«

»Mogu izaći na kraj s Ryanom. Nisam neka cmizdravica. Gdje su...

moji... naši roditelji?«

»Simone ih je odvela u drugu sobu da ne moraju slušati izbijanje Trećeg

svjetskog rata.«

Kate zatvori oči. Divno. Baš divno. Njihov prvi dojam o njoj bit će

njezino vrištanje na muža.

»Bila si izvrsna danas«, reče blagim glasom. »To je dijelom razlog zbog

čega je Ryan tako bijesan. Novinari su ti praktički jeli iz ruke.«

Potisnula je patetičan smijeh. »Stvarno? Ryan mi nije ostavio takav

dojam.«

Vrata se otvore iza njezinih leđa i ona osjeti da je Ryan zakoračio u

sobu.

Mitch ga ljutito pogleda. »Jesi li završio sa svojim ispadom bijesa?«

»Popuši mi.«

Mitch zakorači prema njemu. »Radije bih ti razbio njušku. Ponašaš se

kao totalni kreten, i to dobro znaš.«

K

144

»Tukao bi se sa mnom?« ljutito uzvrati Ryan, pružajući ruke kao da ga

poziva na borbu. »Samo daj. Nisi prvi Mathews koji je to danas poželio.«

Kate se progura između njih dvojice. »Prekinite, smjesta. Obojica ste

idioti ako mislite da ćete pubertetskom makljažom nešto promijeniti na

bolje. Što je to u muškim glavama što vas tjera da mislite da ćete se bolje

osjećati ako nokautirate nekoga?«

Ryan skrene pogled prema njoj i problijedi. »Krvariš.«

»Molim?« Kate dodirne usnu. »Kvragu. To je samo krv iz nosa, ništa

strašno.« Nagnula je glavu unatrag i uzela maramicu koju joj je Mitch

ponudio te je pritisnula na lice.

Vrata na drugoj strani sobe se otvore. Ryan je zgrabi za ruku i povuče

natrag prema spavaonici. »Dođi, moramo te urediti prije nego što te vide

takvu. Mitch, zabavi ih malo... molim te?«

Mitch se namršti, ali ipak kimne glavom i zaputi se u suprotnom

smjeru.

Ryan podigne Kate i posjedne je na mramornu površinu uz umivaonik

u velikoj kupaonici pokraj spavaće sobe. Pružio joj je čiste maramice dok

je ona stiskala hrbat nosa da zaustavi dotok krvi.

»Ne moraš se toliko brinuti«, pokušala se našaliti. »Nije to ništa strašno.

To mi se stalno događa.«

»Zbilja?« Uzeo je zakrvavljenu maramicu, napravio grimasu i pružio joj

čistu.

»Da, obično kada sam pod stresom. Mislim da se sve što se danas

dogodilo može opisati kao stresno.«

Ryan osloni dlanove na rub umivaonika, svaki s jedne strane njezinih

bedara. »Žao mi je. Nisam imao pravo vikati na tebe maloprije. Ne ljutim

se na tebe. Samo me cijela ova situacija užasno frustrira, a sada se još

moram nositi i s rojevima novinara svuda oko nas... Izluđuje me to. Nisam

se smio iskaliti na tebi.«

Kate ga pogleda preko debele naslage maramica pritisnutih na njezino

lice. »Jesi li stvarno mislio ono što si rekao, da je sve to moja krivica?«

»Ne. Ako do sada nisi shvatila, imam naglu ćud i lako se razbjesnim.«

»Je li uvijek bilo tako?«

145

Odmaknuo je maramice i pregledao joj nos. »Ne. Znam da će ti to biti

teško povjerovati, ali bio sam prilično stabilan i hladnokrvan kada smo se

vjenčali. Definitivno više nisam ono što sam nekada bio.«

Vrhovima prstiju ovlaš mu je prešla po ruci kada je podigao vlažnu

krpicu da joj obriše krv s usnice. »Nisam ni ja, Ryane.«

Ruka mu zastane, a oči se stope s njezinima, oči koje kao da su jedine

mogle vidjeti dio nje koji nitko drugi nije mogao dodirnuti. Osjećala je

kako je te oči ponovno uvlače u svoje dubine, kako joj srce počinje

ubrzano tući, a kožu preplavljuju žmarci od lude potrebe da je dodiruje

samo on i nitko drugi.

Ovako izbliza, Iako je mogla shvatiti čime toliko privlači žene. Izvana

tvrd i grub, naizgled nedodirljiv. Ali ispod te površine bilo je nečeg blagog

i nježnog što se pokušava osloboditi. Mnoge su žene vjerojatno pokušale

probiti taj ledeni oklop i osloboditi strastvenog muškarca ispod oklopa. Je

li to uopće moguće?

Kada ju je dodirnuo, kada se sjetila kako su njegova usta zarobila

njezina i kako su je njegove ruke gotovo mahnitim pokretima gladile po

cijelom tijelu, bila je zamalo uvjerena da je moguće. Ali kada se izraz u

njegovim očima promijenio i kada ju je pogledao onim svojim nadaleko

poznatim čeličnim pogledom, više nije bila toliko uvjerena. Ako u Ryanu

Harrisonu ima imalo nježnosti, skrivena je duboko unutra. I nije bila

sigurna može li je itko – naročito ona – ikada više dosegnuti.

Skrenula je pogled i prekinula tu povezanost između njih, ali znala je da

ju je i on osjetio.

Još je jednom prešao krpicom preko njezine kože. »Mislim da si sad

puno bolje.«

Počela se odmicati od njega, ali on je primi za bradu i nagne joj glavu

unatrag, približivši se njezinu licu. »Žao mi je zbog onog što sam rekao, ali

ne i zbog onog što se nakon toga dogodilo. Posljednja dva tjedna umirem

od želje da te dodirnem. Ono nije bio najbolji trenutak ni mjesto, i zbog

toga žalim, ali ne i zbog ostatka.«

Odlučnost je vrebala u njegovim očima. A iza nje, bljesak nježnosti,

blagost i mekoća za koju je znala da se negdje unutra skrivaju.

»Sljedeći put«, rekao je, »nitko nas neće prekinuti.«

146

»Čini se da si već donio neizbježan zaključak?«

Usne mu se izviju u vragolast smiješak. Uistinu seksi, hipnotizirajući

smiješak. Bože, kako je zgodan. Previše zgodan. Nadrapala je ako ikada na

nju primijeni punu snagu tog smiješka. »Apsolutno.«

Spustila se na tlo. Morala je nekako uspostaviti kontrolu nad sobom.

Neće mu dopustiti da manipulira njome. »Nisam jedna od tvojih

praznoglavih fufica, Ryane. Unatoč onome što se ovdje maloprije dogodilo,

to nije moj stil.«

Privukao ju je k sebi prije nego što se uspjela okrenuti. Iznenadila ju je

prirodna jednostavnost tog pokreta i našla se tijela priljubljenog uz

njegovo, od koljena do grudi, svaka linija, svaki mišić, svaka ravnina

njegova tijela stopila se s njezinim. Utisnula je dlanove u njegove

nadlaktice, ali zapravo su je njegove usne, koje su joj ovlaš dodirivale

sljepoočnicu, umirile i zaustavile kada se htjela odgurnuti od njega. »Ne

zanimaju me praznoglave fufice.«

Trenutak je bio toliko ispunjen nježnošću i toliko netipičan za njega da

nije znala kako bi reagirala. Oklijevala je, pokušala se oduprijeti

privlačnosti. Izgubila je bitku kada joj se srce stisnulo.

Nije ju pokušao poljubiti, nije bio nasrtljiv, samo ju je čvrsto grlio i

dlanom je gladio po leđima, kao da mu je upravo to trebalo. Kao da mu je

trebao taj dodir, ta povezanost. Kao da mu treba ona.

Ajoj, čovječe. To nježno milovanje postiglo je daleko veći učinak od

onog što su joj njegova usta radila nešto prije u spavaćoj sobi.

Zažmirila je dok se pokušavala oduprijeti požudi koja se ponovno

razbuktavala u njoj. Koža joj je treperila pod njegovim dahom. Vatra joj se

rasplamsavala u trbuhu. Želja i potreba pulsirale su joj kroz vene, dok više

nije bila sigurna može li ih razlikovati.

»Želiš li mi ispričati o toj maloj ekspediciji na koju večeras planiraš otići

sa Simone?« reče s usnama u njezinoj kosi.

»Tko ti je rekao?«

»Mitch.«

Napućila je usne dok se izvlačila iz njegova zagrljaja, zahvalna zbog

promjene teme i zbog toga što se izvukla prije nego što je stigla napraviti

neku glupost. Kao na primjer, srušila ga na pod i zajašila ga. »Mogla sam si

misliti.«

147

»Zašto mi nisi rekla?«

»Ryane, nije baš da smo bili u dobrim odnosima.«

»Pa, sada jesmo. Je li ti to stvarno toliko važno?«

»Zar ti ne želiš saznati što se dogodilo?«

»Da, naravno da želim. Ali ne ako će to samo dodatno zakomplicirati

stvari, a to nam sada ne treba.«

Uzdahnula je. »Moram znati. Izgubila sam pet godina života koji mi je

potpuno nepoznat. Netko negdje nešto zna.«

»Dobro«, rekao je nakon nekoliko sekundi. »Idem s tobom.«

»Ne trebaš me držati za ruku.«

Oči mu razdraženo bijesnu. »To nešto promijenilo je i moj život. Idem s

tobom.«

Neće mu dopustiti da preuzme potpunu kontrolu. Ni slučajno. Ali ako

se baš želi prišlepati, za sada ga neće u tome sprečavati. Osim toga, ima

pravo. Zaslužuje odgovor koliko i ona sama. Potvrdno je kimnula.

»Dobro.«

Licem mu preleti olakšanje. To ju je iznenadilo. Je li mislio da neće

pristati? Ni u jednom trenutku nije mogla predvidjeti kako će reagirati.

»Sada kada smo to raščistili, kako bi bilo da te odemo upoznati s tvojim

roditeljima?«

Pogledala je prema vratima. Lecnula se kada je shvatila što je očekuje.

Novinari su bili jedno. Njezini roditelji? Primila se za trbuh koji se počeo

prevrtati i bacakati kao mala barka na uzburkanom moru briga. »Mislim da

bih trenutno radije prerezala vene.«

Primio ju je za ruku, prinio njezino zapešće svojim usnama i nježno je

poljubio, točno preko vene. »I ostaviti ružan ožiljak na ovom savršenom

zapešću? Ni slučajno.«

Taj vragolast poljubac još je jednom probudio sve nervne završetke u

njezinu tijelu, a ona povezanost s njim koju je i prije osjetila ponovno se

rasplamsala.

»Dođi.«

Kada ju je povukao za ruku, zastala je s oklijevanjem. »Ja... Mislila sam

da ne želiš sudjelovati u ovome?«

148

»Kada sam to rekao?«

»Jučer, kad smo bili kod Mitcha.«

»Mislim da se između jučer i danas dogodilo puno toga, slažeš li se?«

U očima mu zatrepere iskrice osjećaja. Osjećaja za koje još nije bila

spremna. Zbunjivao ju je. Živcirao je. Razbjesnio je. I tada, u djeliću

sekunde, zadivio je.

Bio je komplicirana zagonetka koju kao da nije moguće riješiti i baš

kada je pomislila da ga je uspjela dokučiti, on se pretvorio u nešto što ni u

ludilu nije očekivala. Nije bila sigurna hoće li ikada moći pratiti korak s

njim.

To ju je plašilo. Pritiskalo je.

I dovraga, uzbuđivalo je.

Budući da nije imala drugog izbora, slijedila ga je prema dnevnoj sobi i

našla se oči u oči sa svojim roditeljima.

»Ovo je najgluplja ideja koju sam u životu čuo.« Mitch nasloni dlanove

na upravljač svog Land Rovera i pogledom pretraži slabo osvijetljeno

parkiralište.

Ryan podigne pogled sa stražnjeg sjedala. Večer se počela spuštati nad

San Mateo. Ulične svjetiljke su zatreperile i upalile se. Uz malo sreće,

Annie bi sada već trebala biti na drugoj strani zgrade.

Mitch je imao pravo. Bila je to glupa ideja. Trebali su ostati s Annienim

roditeljima i večerati s djecom. Koliko god to Annie bilo neugodno, u

svakom je slučaju bilo manje opasno od ovog što čine sada.

»Ti samo trebaš voziti kada dođe vrijeme da zbrišemo odavde«, prozbori

Simone sa suvozačeva sjedala. »Prestani prigovarati.« Otvorila je svoja

vrata. Ryan izađe za njom sa stražnjeg sjedala. »Vratit ćemo se.«

»Sljedeći put ja idem u špijunažu«, povikne Mitch za njima.

»Koliko vremena imamo?« zapita Ryan kada su se zaputili prema

glavnom ulazu u dom za starije i nemoćne. Tik kraj ulaza sjedio je zaštitar.

Videokamere nadzirale su parkiralište.

»Posjete završavaju za trideset minuta. Tada će me istjerati van. Imaš li

onu iskaznicu koju je Alice jutros nabavila?«

Potapšao se po džepu. »Imam.«

»Ne želim večeras nikoga izvlačiti iz zatvora«, tiho je rekla.

149

Iznenađeno je pogleda. »Ne misliš valjda da sam toliko glup da

dopustim da me uhvate?«

»Iskreno se nadam da nisi, Harrisone.«

Simone nabaci svoj odvjetnički osmijeh na lice kada su ušli u predvorje

i približili se recepciji. »Došli smo posjetiti Gillian Rogers. Ja sam

prijateljica njezine obitelji.«

Krupna žena sijede kose sjedila je za stolom na recepciji. »Upišite se u

knjigu. Imate dvadeset pet minuta do završetka posjeta.«

Simone se upiše u knjigu posjetitelja, pruži Ryanu olovku i pričeka.

Recepcionarka ih odmjeri pogledom punim neodobravanja. »Pokažite

mi osobne.« Provjerila je nešto u svom računalu i čekala da Ryan i Kate

izvade svoje lisnice. »Gospođa Rogers je u krilu D, soba 438.« Olovkom je

tapkala po fotokopiranom planu zgrade. »Ovdje. Idite onim hodnikom,

ondje.« Pokazala je prema skupini dvokrilnih vrata.

»Hvala«, reče Simone.

»Sušta ljubaznost«, progunđa Ryan dok su prolazili kroz otvorena vrata.

Kada su se našli sami u hodniku, pogledala je na sat. »Nemoj kasniti.«

»Bez brige. Dobru zabavu.«

»Aha. Baš će biti zabavno.« Simone se namrštila. »Gillian ima

Alzheimerovu bolest. Ne sjeća me se. Bit će smijeha.«

Ryan joj namigne, a potom se zavuče u prostoriju za domare.

Miris jakih sredstava za čišćenje prodre mu u nosnice. Uključio je

džepnu svjetiljku koju je bio ponio sa sobom i pretražio malo spremište.

Upravo kao što je Gillianina kći Alice bila rekla Simone, uniforma domara

bila je obješena na zidu. Navukao ju je, zakvačio iskaznicu sa svojom

slikom nalijepljenom preko originala i izgurao kolica s priborom za

čišćenje na hodnik.

Polaganim se korakom kretao hodnicima zgrade i zviždao, kao da nema

apsolutno nikakvih briga. Medicinska sestra prođe kraj njega, zastane i

osvrne se. »Ti si nov. Gdje je Jimmy?«

Okrenuo se na mjestu i zabljesnuo je osmijehom. »Bolestan je. Ja ga

mijenjam.«

»U sobi 218 je nešto proliveno i treba to očistiti.«

150

»Da, gospoja. Budem.«

»Moraš odmah. Dođi za mnom.« Prstom mu je dala znak da je slijedi.

Sranje. Nema vremena za to. Ali mora je slijediti jer bi inače pobudio

sumnju, a to mu sada definitivno nije trebalo.

Okrenuo je kolica. 218? Gdje je to, dovraga? Ryan kratko spusti pogled

na tlocrt zgrade koji je raširio ispod boca na vrhu kolica. Prokletstvo. Na

suprotnoj strani zgrade od ureda gdje se čuva dokumentacija.

Sestra otvori jedna vrata. »Gospodine Anders?«

Prigušeni groktaj bio je jedini odgovor.

Ryan ostavi kolica u hodniku. Nos mu se namreška kada je zakoračio u

sobu. Majko božja, nije računao na ovo. Starčev mjehur praktički je

eksplodirao na pod.

»Odmah ćemo vam to očistiti, gospodine Anders«, reče sestra. Kimnula

je prema Ryanu da se pokrene.

Kroz glavu su mu prolazile svakojake živopisne psovke, ali se bez riječi

vratio natrag do kolica i zgrabio nešto pribora i sredstava za čišćenje za

koje se nadao da će mu pomoći. Dvadeset minuta poslije, ponovno je gurao

kolica kroz duge hodnike. Koža ga je svrbjela i čeznuo je za tušem da sa

sebe spere smrad one sobe. Definitivno nije želio ostariti.

Neka je žena unosila podatke u računalo kada je stigao do ureda.

Podigao je svoju iskaznicu. »Došao sam isprazniti koševe za smeće.«

Jedva da ga je pogledala. »Dobro. Nemoj dugo. Moram zaključati.«

»Da, gospoja.«

Obišao je prostoriju obavljajući svoj servilni zadatak. Kada je završio s

vanjskim uredom, prešao je u sobu s dokumentacijom.

Vrata se uz škljocaj zatvore za njim. Brzim je korakom otišao do

prozora i otvorio ga.

Annie ustane s mjesta ispod prozora gdje se skrivala. »Koji ti je vrag

tako dugo trebalo?«

»Nekom je starcu eksplodirao mjehur na drugoj strani zgrade«, šapnuo

je.

»Što?«

»Objasnit ću ti kasnije. Nemamo puno vremena.« Pomogao joj je da se

popne kroz prozor. »Tajnica ispred nestrpljivo čeka da krene doma.«

151

Otišla je ravno do ormarića s dosjeima, otvorila gornju ladicu i prstom

prošla kroz kartone. »Nema ništa pod Alexander.«

»Pogledaj pod Harrison.«

Zatvorila je gornju ladicu i spustila se do sljedeće.

Ryan isprazni koš. Metalne žaluzine zazveckaju kada je metlom prešao

preko njih kako bi zamaskirao škripu otvaranja i zatvaranja ladica

ormarića.

»Ništa«, šapnula je.

Osvrne se prema njoj. »Mathews?«

»Ovdje je«, šapnula je. »Toliko o tome da je dokumentacija uništena u

požaru.« Izvukla je karton, otvorila ga i pogledom pretražila svaku

stranicu.

Naglo je udahnula i privukla mu pozornost. »Što je?«

»Jakeov potpis je posvuda.« Nastavila je listati, a lice joj je tako

poblijedilo da ju je htio natjerati da sjedne. »Na mnogim je papirima ime

jedne medicinske sestre. Janet Kelly.«

»Čujem.« Otišao je do drugog ormarića i pretražio dosjee zaposlenika.

»Nije ovdje.«

»Drugi ured?«

»Vjerojatno«, reče pregledavajući ladice.

»Što je Midazolam?«

Ryan podigne pogled. »Benzodiazepin.«

»Što je to?«

»Lijek koji se koristi kao hipnotički sedativ.«

Pogled joj odleti prema njemu. »Sedativ? Kao za induciranu komu?«

»Možda. Da, ako se kombinira s paralitikom.«

Kate proguta slinu i ponovno pogleda svoj karton. »Kao što je

Anectine?«

U vražju mater. »Da.«

»A što je Tabofren?«

Ryanova ruka naglo se umiri i prestane prelaziti po dosjeima. »Ponovi

to, molim te.«

152

»Tabofren. Ima ga na gotovo svim stranicama u kartonu.«

»To je lijek za rak.«

Annie naglo digne pogled. »Nisam imala rak, zar ne?«

Odmahnuo je glavom, ali osjećaj zabrinutosti razlio mu se po prsima.

Začuje se lupanje po vratima. »Hej, jesi li gotov? Moram zaključati.«

»Sranje.« Annie se sagne iza stola.

Ryan otvori vrata. Adrenalin mu je udario u glavu, ali uspio je nabaciti

smiješak. »Naravno. Samo da uzmem nove vrećice.« Zviždeći je prešao

nekoliko koraka do kolica, pronašao ono što je trebao i vratio se. Annie mu

namršteno mahne da se makne iz njezina prostora iza stola.

Nije se žurio, uvjerio se da je prozor zatvoren, a potom išetao iz sobe.

Tajnica pogleda na sat. »Bogme ti je dugo trebalo.« Ugasila je svjetlo i

izgurala ga iz glavnog ureda te zaključala vrata.

»Noć«, rastegao je.

Nije mu odgovorila, samo se zaputila niz dugi hodnik, a lupkanje

njezinih potpetica bio je jedini zvuk koji je odjekivao u praznom prostoru.

Ryan odgura kolica u najbliže spremište i oprezno se vrati do ureda.

Pokuca, osvrne se oko sebe i pričeka. Vrata se odškrinu i on se progura

unutra te zaključa za sobom.

Anniene zelene oči iskrile su u tami. »Ti stvarno znaš ženi prirediti

dobar provod.«

»Ovo nije bila moja zamisao. Pogledaj u onom uredu. Ja ću ovdje.«

Razdvojili su se i nastavili svatko na svojoj strani pretraživati ormariće s

kartonima i ladice. Začuvši Annien šapat iz obližnje prostorije, zatvorio je

ladicu koju je pretraživao i slijedio zvuk njezina glasa.

»Našla sam«, rekla je. »Janet Kelly otpuštena je prije gotovo godinu

dana. 794 Harbor Drive.«

»To je na obali.«

»Ne mogu pronaći ništa o Jakeu.«

Ključevi zazveckaju u vanjskom uredu.

»Sranje.« Ryan je gurne prema prozoru. »Kreni.« Lagano ga je otvorila i

provukla se van. Ryan ju je slijedio i nastojao je zatvoriti prozor za sobom

što je bolje mogao, a potom čučnuo u grmlje pokraj Annie.

153

Zraka svjetla probila je prozor poput strijele i prešla preko grmova.

Ryan je zadržao dah. Kada se s Annienih usana oteo hihot, brže-bolje joj je

stavio ruku preko usta.

Iz sobe se nije čuo nikakav zvuk, ali je svjetlo džepne svjetiljke i dalje

bilo upaljeno. Nakon desetak sekundi, koje su se činile kao cijela vječnost,

svjetlo se ugasilo. Čuli su se koraci, pa potom otvaranje i zatvaranje vrata.

Potom se iza njih protegnula tišina.

»Želiš da nas uhvate?« šapnuo je Ryan.

Annie skloni njegove prste sa svojih usta. »Oprosti. Nisam si mogla

pomoći. Nikada te do sada nisam vidjela da se ovako brzo krećeš.«

»Već vidim naslove u sutrašnjim novinama. Farmaceutski magnat

uhićen zbog provale u dom za starije i nemoćne Backwater.«

Annie se ponovno zahihoće. »Bojiš se da će ti to okaljati reputaciju

zlatnog dečka?«

»Već je ukaljana. I odgovor je ne. Bojim se da ću otići u zatvor i završiti

u ćeliji s tipom kojeg zovu Bubba.« Nasmijala se, a njemu je srce brže

zakucalo. »Ne želim djecu ostaviti onom nesposobnjakoviću od tvog brata.

Julia ionako već ima predug jezik.«

»A psovke sasvim sigurno nije mogla naučiti od tebe, zar ne?« Oči su joj

plesale, a jamica na njezinu obrazu ubrza mu bilo.

»Apsolutno nije.«

Nacerila se. Bože, kako mu je nedostajao taj osmijeh. Kako joj je cijelo

lice zasjalo, a zelene oči zablistale. Kako mu se od tog prizora po trbuhu

razlijegala toplina. Umirao je od želje da je poljubi. Da je dodirne. Umirao

od želje da završi ono što su ranije započeli.

Čim se vrate i poslože sve što su upravo našli, upravo to planira učiniti.

Uhvatio ju je za ruku. »Dođi, brišimo odavde.«

Svjetlo s upravljačke ploče automobila osvjetljavalo je Simoneino lice na

suvozačevu sjedalu Mitchevog terenca. Ona i Mitch svađali su se oko toga

154

gdje trebaju skrenuti da bi se vratili na autocestu. Zvučali su kao stari

bračni par.

Kate je bacila pogled na Ryana koji je sjedio pokraj nje na stražnjem

sjedalu. Uniformu domara odbacio je u grmlje iza zgrade doma prije nego

što su otišli. U tom je trenutku pomno proučavao njezin karton. Duboke

bore su mu od zabrinutosti izbrazdale čelo.

To nikako ne može biti dobro.

»Imaš užasan smisao za orijentaciju u prostoru«, gunđala je Simone.

»Ne, skreni desno na sljedećem semaforu.«

»U dolasku smo prošli kraj McDonaldsa«, reče Mitch. »Točno se sjećam.

Tamo je.« Pokazao je ravno pred sebe.

»Ne, nije«, odbrusi Simone. »U sljedećoj je ulici. Samo skreni.«

Posegnula je za upravljačem.

»Dovraga, ženo. Pusti me da vozim.« Kada ga je pogledala s munjama u

očima, namrštio se, odmahnuo glavom i potom ipak skrenuo onamo gdje je

pokazala. Dobro poznati zlatnožuti lukovi blještali su nešto dalje niz ulicu.

»Vidiš? Rekla sam ti. Nikada ne raspravljaj sa ženom o vožnji i

smjerovima. Ondje ti je izlaz na autocestu.«

»Naročito ne s odvjetnicom«, gunđao je Mitch. »Imam oči, srce, i želim

bodove za to što sam zapamtio Mekić. Kad smo kod toga, gladan sam.«

»Ja moram u ured«, reče Ryan.

»Zašto?« upita Kate. To što je netremice zurio u njezin karton i što mu

predstava na prednjim sjedalima nije bila ni najmanje zabavna, u njoj je

izazvalo nervozu.

»Moram nešto provjeriti. Ostavite me u centru, doći ću kući taksijem.«

»Pa-pa, dupli cheeseburgeru.« Mitch uzdahne i proveze se kraj

restorana brze prehrane. Uključio se na autocestu prema gradu.

»Pričaj mi, Ryane«, reče Kate. »Što si to našao unutra, što ti je privuklo

pozornost?«

Prelistao je papire koji su mu ležali na krilu. »Čini se da si dosta dugo

bila u prirodnoj komi. Međutim, nakon Reedova rođenja dobivala si

lijekove za induciranje kome. Čini se kao da si se sama trebala probuditi iz

kome, ali netko nije želio da se to dogodi.«

Želudac joj se zgrčio. »Što je s onim drugim lijekom?«

155

Nije odgovorio, pa ga je opomenula. »Ryane. Reci mi.«

Stisnuo je usne. Potom je napokon rekao: »Tabofren je bio novi

AmCorpov lijek na prvom stupnju kliničkih ispitivanja prije pet godina.«

Simone se okrene na svom sjedalu. Mitch kratko baci pogled u

retrovizor.

»Molim?« Kate raširi oči.

»Povukli smo ga jer je FDA imala ozbiljne prigovore na njegove

nuspojave.«

Kate osjeti kako joj krv nestaje iz lica. Činilo se kao da joj se zidovi

približavaju i prijete da će je zgnječiti.

Ryan ovlaš prijeđe dlanom po njezinoj ruci na sjedalu. »Nemoj se

odmah prestrašiti. Pusti me da malo istražim.«

Kimnula je glavom, premda u sebi nije znala što bi mislila. A ni što bi

učinila. Drhtavim prstima protrljala je ožiljak na glavi. Pokušala je

progutati strah. Nije uspjela.

Mitch se zaustavi pred Ryanovom zgradom. »Simone i ja idemo uzeti

nešto za pojesti i dolazimo natrag po vas.«

»Ne morate«, reče Ryan izlazeći iz automobila. Primio je Kate za ruku i

pomogao joj izaći.

»Nema rasprave, Ryane.« Simone pruži ruku kroz prozor i stisne

Kateine prste. »Odmah se vraćamo.«

Zašto je imala tako loš predosjećaj u vezi s ovim? Kate prijeđe rukom po

kosi dok je ulazila u zgradu s Ryanom. Ledeni su je žmarci prolazili od

straha, gotovo kao onoga dana kada je klečala na podu u Jakeovoj radnoj

sobi i otključavala ormarić za spise koji joj je promijenio život.

»Hej, Johne.« Ryan kimne glavom prema zaštitaru koji je sjedio za

stolom u predvorju.

»Gospodine Harrison. Nismo vas očekivali večeras ovako kasno.«

»Imam nekog hitnog posla. Moj šogor i prijateljica svratit će kasnije.

Pustite ih gore kada stignu.«

»Naravno, gospodine Harrison. Odlično ste danas izgledali na TV-u«,

dodao je sa smiješkom od uha do uha.

156

»Hvala.« Ryan stavi ruku Kate na križa i usmjeri je prema dizalima.

Ruka tako topla i čvrsta odaslala joj je žmarce svuda po donjem dijelu leđa

gdje ju je dodirivala.

Nije mogla zanijekati da osjeća neku povezanost s njim. Samo nije znala

što bi poduzela u vezi s tim ni kako bi se nosila s tim osjećajem, kada se

istovremeno toliko toga drugog događa oko njih.

Ryanov ured bio je ogromno prostranstvo tamnog drveta i kromiranih

elemenata. Kroz staklenu stijenku pružao se pogled na panoramu San

Francisca. Ispod njih treperila su gradska svjetla, a u daljini se vidio

osvijetljeni Golden Gate Bridge. S druge strane prostorije nalazio se šank;

dva trosjeda i nekoliko niskih stolića razbacanih ispred njega. Ryanov

masivan radni stol stajao je na drugoj strani sobe, a s njegove desne strane

duž cijelog zida protezale su se police s knjigama.

Osjećaj strahopoštovanja preplavi Kate istog trenutka kada je zakoračila

u prostoriju. Njezin skromni ured stao bi u jedan mali ugao ovog

kolosalnog prostora. Sjetila se konferencije za tisak i čeličnog pogleda u

njegovim očima dok je razgovarao s novinarima. Ryan Harrison, poslovni

magnat, nije nimalo sličio čovjeku koji ju je onako nježno grlio nakon što

joj je krv išla na nos.

»Donesi nam nešto za piće, može?«

Kate se zaputi do šanka, zahvalna što ima nešto za raditi. Ryan sjedne

na stolac iza svog radnog stola i uključi računalo. Prsti su mu letjeli po

tipkama, a pogled se usredotočio na ono što je tražio. Njegova šutnja

govorila joj je da za sada još uvijek nije spreman podijeliti svoju

zabrinutost s njom.

Kate se odupre porivu da se nadvije nad njega i gleda mu preko ramena.

Neko se vrijeme zabavila točeći im piće, a potom odnijela čaše na njegov

stol.

»Ima li tu negdje toalet?« upitala je.

Pokazao je glavom prema vratima. »Onuda.«

»Hvala.«

Nastojala je provesti što je moguće više vremena u raskošno uređenom

toaletu, s mramornim umivaonicima i ogromnom tuš-kabinom, prskajući

vodu po licu u želji da obuzda svoje osjećaje. Kada je napokon skupila

hrabrost vratiti se u Ryanov ured, pronašla ga je kako sjedi za svojim

157

stolom. Ali ovog puta, čelo mu je bilo oslonjeno na ruke, a laktovi

podbočeni na površinu stola. Na računalu se aktivirao čuvar zaslona

sastavljen od Julijinih slika.

Napetost je strujala iz njegova tijela, preletjela kroz prostor koji ih je

razdvajao i ovila se Kate oko grudi, tako da su joj svi živci u tijelu

zatreperili. Drhteći, zaobišla je stol i stala tik pokraj njega. »Ryane?«

Ne podigavši pogled, uhvatio ju je oko struka i povukao pred sebe.

Koljena je utisnuo u unutarnju stranu njezinih bedara, od čega su joj trnci

prošli tijelom. Potom se nagnuo naprijed i naslonio čelo na njezin trbuh,

duboko, isprekidano dišući.

Nešto nije u redu. Što god da je pronašao bilo je tako loše da je nije

mogao ni pogledati. Palo joj je na pamet da jednostavno ode i zaboravi sav

taj džumbus. Može sjesti na avion i vratiti se u Houston ako želi, zaboraviti

Ryana Harrisona i njegovu kćer. To je najvjerojatnije najbolja ideja od

svih.

Ipak, dok je razmišljala o tome, znala je da neće otići. Sada je povezana

s njim, željela to ili ne. Ne samo zbog Julije i Reeda, nego i zbog nečeg

drugog. Nečeg što ju je privuklo k njemu, čak i onda kada je željela

pobjeći. Nečeg što nije shvaćala, ali je očajnički željela dokučiti.

Provukla mu je drhtave prste kroz kosu, spustila se dlanovima niz

njegov vrat do ramena i ondje napipala čvor od nakupljenog stresa.

»Ryane, plašiš me.«

Nije odgovorio. Samo je čvršće utisnuo tople, čvrste prste u njezine

kukove, kao da mu život ovisi o tome.

»Reci mi«, šapnula je.

Kada je podigao pogled, crte lica bile su mu protkane snažnom boli.

Strah koji ju je bio obuzeo pretvorio se u paniku kada je u tim

očaravajućim plavim očima vidjela krivnju.

Glasno je udahnula.

I bez pitanja, znala je da je na neki način upleten u što god da joj se

dogodilo.

158

Trinaesto poglavlje

oliko je dugo zurio u nju onim pogledom ispunjenim krivnjom da je

Kate poželjela istresti riječi iz njega. »Ryane, što je bilo?«

»Tabofren je ukazivao na to da bi mogao smanjiti neke neoperabilne

tumore. Ali FDA je zaustavila klinička ispitivanja kada su se ozbiljne

nuspojave počele pojavljivati i dovele u pitanje njegovu zdravstvenu

ispravnost.«

»To si već rekao dok smo se vozili«, podsjetila ga je.

»Znam. Samo se nisam mogao sjetiti o kojim se nuspojavama radilo.«

»Zašto imam osjećaj da ne želim znati koje su to nuspojave?«

Progutao je slinu i zagledao se u njezin trbuh. »Lijek je djelovao na

staničnu signalnu putanju koja potiče razvoj tumora kod pacijenata s

uznapredovalim stupnjem karcinoma. Bili smo uistinu uzbuđeni nakon

rezultata prvotnih ispitivanja na životinjama, kao i FDA. Ubrzali su

postupak i ubacili ga u klinička ispitivanja.«

»Manje nuspojave obuhvaćale su iritaciju kože, osipe i suhoću sluznice.

Ništa neuobičajeno. No, one zbog kojih ga je FDA odlučila povući bile su

daleko ozbiljnije. Uglavnom su uočene kod pacijenata s tumorima mozga i

leđne moždine – teške glavobolje, promjene raspoloženja i osobnosti i... i

gubitak pamćenja.«

O, Bože.

Ryanovi prsti čvršće se zategnu oko njezina struka, ne dopustivši joj da

se odmakne. »Kada su pacijenti uključeni u klinička ispitivanja počeli

prijavljivati te simptome, naročito potpuni gubitak pamćenja, prestali su

dobivati lijek. Većina njih nije imala dugotrajne posljedice.«

»Ryane, zašto su mi davali taj lijek? Ne razumijem. Rekao si da nisam

imala rak.«

»Nisi. Ne znam... Nisam siguran o čemu se ovdje točno radi, ali...«

»Ali što?« Činilo se da ne može prikriti paniku koja joj se naslućivala u

glasu. Budući da nije dizao glavu, dlanovima mu je obujmila lice i natjerala

ga da je pogleda. »Što, Ryane?«

T

159

Naslonio se leđima na stolac i dlanovima protrljao lice. »Pogledaj sliku

na zaslonu i reci mi poznaješ li ovog čovjeka.«

Kate prijeđe prstima preko tipkovnice. Čuvar zaslona se ugasio, a na

zaslonu se pojavilo Jakeovo lice. »O, Bože.«

»Pretpostavljam da to znači da«, tiho je rekao.

»Zašto imaš Jakeovu sliku?«

»To je doktor Jacob McKellen. On je razvio Tabofren i predvodio je

klinička istraživanja.«

Ne. Kate se okrene prema zaslonu i odmakne se korak unatrag. Ne. Nije

moguće. Riječi su je gušile u grlu. Ovo ne može biti istina.

Ryan se odgurne sa stolca i uhvati je za ramena. »Nemoj. Nemoj se sada

povlačiti od mene. Ostani sa mnom.«

»Ne. Griješiš. Sigurno postoji drugačije objašnjenje. Mora postojati.«

»Dušo–«

»Zašto? To mi je namjerno napravio?« Kako je čovjek kojeg je voljela, s

kojim je živjela duže od godinu dana, kojem je povjerila svoje dijete... kako

je mogao namjerno učiniti nešto takvo što će joj nauditi?

»Ne znamo to. Ni meni to nema nikakvog smisla, ali razjasnit ćemo to

već nekako.« Uvukao ju je u toplinu svog zagrljaja prije nego što se stigla

odmaknuti.

Prepustila mu se, ali nije mogla odvojiti oči sa zaslona. S Jakeovog lica

koje joj je uzvraćalo pogled. Sjećanja na njihov zajednički život smjenjivala

su joj se pred očima poput sjajnih slika iz nekog filma – Jake kako drži

Reeda dok roštiljaju u stražnjem dvorištu, njih dvoje kako plešu na nekoj

humanitarnoj zabavi za pomoć bolnici, kako vode ljubav u svom bračnom

krevetu. Snažan drhtaj prostruji joj tijelom i ona se pokuša izvući iz

zagrljaja, ali Ryan ju je čvrsto držao.

»Sve je u redu«, tiho je rekao. »Ja te čuvam.« Još se neko vrijeme

otimala, ali nije imala snage oduprijeti mu se kada ju je još čvršće zagrlio.

Naposljetku je utonula u njega, dok su se emocije slijevale kroz nju poput

podivljale bujice. Kako se mogla tako prevariti? Kako to da nije vidjela

kakav je Jake ispod površine? Je li bila slijepa? Ili samo nije željela

dovoljno blizu zaviriti?

160

Ryan je pogladi po kosi, dok su joj njegove usne u uho šaputale riječi

utjehe. U glavi su joj, pak, odjekivale neke njegove ranije izgovorene riječi.

»Rekao si... Rekao si da se zove McKellen.«

Njegov stisak nije popustio ni na tren. »Da. Jacob McKellen. Njegova

obitelj već dugi niz godina posjeduje i vodi izdavačku kuću McKelIen

Publishing.«

Naglo je uvukla ramena. Gorčina joj se popne u grlo. »On je... Govorio

je da ne želi da se ikada zaposlim, ali nije imao ništa protiv toga da za

nekog radim kao vanjski suradnik. Znao je da ću na koncu raditi za

McKellen Publishing.«

»I to mi je palo na pamet. Ne želim da sutra ideš na posao.«

»Ryane–«

»Ne, slušaj me.« Odmaknuo se da je pogleda, dok su mu prsti i dalje

čvrsto stezali njezina ramena, odlučno i suosjećajno u isto vrijeme. »Ovo je

daleko ozbiljnije nego što smo mislili. Milijuni dolara uloženi su u

Tabofren. Mnogi su bili bijesni kada je povučen. Iz tvog se kartona vidi da

si ga dobivala još dugo nakon što je FDA naredila povlačenje. Netko ga je

testirao, ili zato što su imali kupca, ili su pokušavali zaobići FDA. Bilo kako

bilo, tvoje njuškanje uokolo neće dobro sjesti onome tko stoji iza svega

toga, tko god on bio.«

Nije joj se svidjelo ono što je time htio reći. »Mislila sam da je Jake

stajao iza toga.«

»Mislim da to nije učinio sam. Mislim da jednostavno ne bi mogao.

Zaposlenici u domu su znali. Netko u izdavačkoj kući je znao.«

Njegove su riječi ostale visjeti u zraku između njih. Sa zida na drugom

kraju prostorije čulo se otkucavanje sata. »Jesi li ga ti poznavao?« tiho je

upitala.

Gledao ju je u oči, ali nije mu uspjela pročitati misli. »Sreli smo se

nekoliko puta. Nisam ga dobro poznavao.«

Zažmirila je. Sreli su se. Razgovarali jedan s drugim. To što je bila s

Jakeom nije bila slučajnost.

Pojačao je stisak na njezinim ramenima. »Razjasnit ćemo mi sve ovo, ali

moraš biti oprezna. Slika će ti biti u svim novinama. Ljudi će znati da nisi

mrtva.«

Još jedna dodatna briga. »Ja... Nisam o tome razmišljala.«

161

»Želim da posjetiš liječnika. Odmah sutra.«

Dlanovima si je prešla po obrazima. »Dobro sam.«

»Nećemo o tome raspravljati.« Ton njegova glasa jasno joj je rekao da je

bolje da ni ne pokušava. »Tabofren nikada nije bio dugoročno testiran. Ne

znamo kakve posljedice može ostaviti nakon dugog vremena.«

»Obavila sam CT netom prije nego što je Jake umro. Nalaz je bio

uredan.«

»Napravio ga je liječnik iz Houstona koji je poslije nestao, zar ne?«

»Da.« Želudac joj se opet zgrčio. »Ne misliš valjda da je i on upleten?«

»Ne znam. Ali moramo biti oprezni. Ne smijemo ništa riskirati.«

»O, Bože«, ponovno je promrmljala, utonuvši natrag na njegova prsa.

Postajalo je sve gore. Svaki novi trag, svaka nova informacija tjerala ju je

da se zapita u što se to uvalila. U što je uvukla Ryana i Juliju.

Ovio je ruke oko nje i naslonio obraz na njezinu kosu. Njegova toplina,

sigurnost i snaga stvorile su zaštitnu čahuru oko nje. »Neću dopustiti da ti

se išta dogodi.«

Čvrsto stisnuta uz njega, poželjela je zaboraviti sve što su saznali, ne

odvajati se od njegova tijela koje je postalo njezino sigurnosno uže,

vjerovati njegovim riječima. Miris njegove kože lebdio je u zraku i

probudio onaj poznati osjećaj već doživljenog. Zatvorivši oči, naslonila je

obraz na njegova prsa i zagrlila ga.

Ritmično kucanje njegova srca podsjetilo ju je na to da je živa. Dok su

tako stajali šuteći, gotovo da je mogla zamisliti kako je bilo živjeti s njime.

Kakav je bio prije... prije nego što je izgubio Annie. Sretan. Potpun. Čovjek

koji bi pomaknuo brda i doline za ženu koju voli.

Ali sada je neko drugo vrijeme. Nijedno od njih dvoje nije više ona ista

osoba od prije. Premda se željela samo osloniti na njega i dopustiti mu da

bude njezina stijena, toliko toga još uvijek nije znala. O tome što joj se

dogodilo. O njemu. O tome kako je sve ovo – uključujući i njega –

međusobno povezano.

Istina će je osloboditi. Ne smije dopustiti da je ovo slomi. Neće to

dopustiti. Već je ovako daleko dospjela. Jedino što sada može učiniti jest

potražiti odgovore za koje je znala da su tu negdje, na dohvat ruke.

I nositi se s posljedicama kada ih pronađe.

162

»Ovo se sranje sve više komplicira.« Mitch je stajao pokraj šanka u

Ryanovu uredu i provukao ruku kroz kosu.

»Pričaj mi malo o tome.« Ryan natoči mineralnu vodu u čašu i baci

pogled na drugu stranu prostorije, prema Annie i Simone, koje su sjedile

na podu uz prozore i tiho razgovarale. Annie je namjestila smiren izraz

lica kada su se Simone i Mitch pojavili, ali nije mu promaknulo da joj je

ruka zadrhtala svaki put kada bi posegnula za čašom vina ili uzela zalogaj

iz papirnate kutije s kineskom hranom koju su njih dvoje donijeli. »Ne želi

večeras doći k meni, previše je tvrdoglava, ali ne želim da ostane sama

tamo daleko u onoj kućici na plaži.«

»Stvarno misliš da bi joj netko htio nauditi?«

»Zahvaljujući današnjoj konferenciji za tisak, njezina je slika objavljena

u svim medijima. Tjednima se motala oko onog doma i raspitivala se.

Netko ju je vidio i nije ju htio pustiti unutra. Znaju da traži odgovore.«

Ponovno je bacio pogled prema njoj. »Puno je propatila i nisam je želio

dodatno zabrinuti, ali nisam joj sve rekao.«

»Zašto me od te tvoje izjave opasno podilaze žmarci?«

Ryan se leđima okrene prema prozoru tako da ga njih dvije ne mogu

čuti. »Jacob McKellen bio je užasno bijesan kada je Tabofren povučen iz

ispitivanja. Uložio je puno vlastita novca u istraživanje i razvoj. Došao je

ovamo i gotovo mi otkinuo glavu kada je saznao da smo stvar odlučili

pokopati. Rekao mi je da će pronaći načina da ishodi odobrenje za

Tabofren, uz moju pomoć ili bez nje. Otpilio sam ga. Mitch« – nagnuo se

naprijed – »dva tjedna poslije, Annie je nestala.«

»Kvragu.«

»Ima još. Prije dvije-tri godine čuo sam priče o tome da se u Kanadi

provode klinička ispitivanja lijeka sličnog Tabofrenu. Ondje nema ovako

stroge kontrole kao što je FDA. Lakše je ishoditi dopuštenje od

ministarstva, a kada tvrtka raspolaže podatcima, može ih se lako

prošvercati u SAD, ako poznaješ sustav. Uspiju li dokazati da je lijek

siguran i djelotvoran, FDA će ga uzeti na razmatranje.«

»Misliš da ga je testirao na svoju ruku?«

163

Ryana obuzme mučnina i ogromna doza grižnje savjesti. »Ne znam. Ali

slutim da je tako. Mislim da mu je dom za starije i nemoćne poslužio kao

ispitni laboratorij, odakle je podatke slao nekoj kanadskoj tvrtci. Moramo

pronaći medicinsku sestru navedenu u Annienom kartonu–«

»Kateinom kartonu«, presječe ga Mitch.

»Da, dobro«, brzo odvrati Ryan. »Možda ona zna s kim je McKellen

radio na tome.«

»Jeste li vas dvojica završili sa šaputanjem?« Simone odloži čašu na šank

i skine čep s poluprazne boce merlota. Ryan je jednim pogledom ustanovio

da je Annie izašla iz prostorije.

»Samo se malo hvalimo uspjesima u seksualnom životu.« Mitch joj

namigne. »Potukao sam Ryana.«

Simone ponovno napuni čašu i pogleda ga iskosa. »Dva sredovječna

muškarca razgovaraju o svojim trofejima. Zbilja neočekivano. Ryane, da

tvoja tvrtka kojim slučajem ne proizvodi one fensi tabletice za erektilnu

disfunkciju?«

»Ne, žalim. Ali mogu te povezati s nekim tko ih proizvodi, ako ti

trebaju.«

Simone dobaci Mitchu vragolast osmijeh. »Jedan me tip stalno pokušava

nagovoriti da izađem s njim. Ali malo me brine njegova sposobnost da se

održi.«

»Oboje ste strašno duhoviti«, ubaci se Mitch. »I, srce, kad god poželiš sa

mnom na probnu vožnju, samo reci.«

Simone se glasno nasmije; zvuk njezina smijeha koji se razlijegao

uredom na trenutak je otpustio čvor u Ryanovim prsima. »Prilično sam

sigurna da se to nikada neće dogoditi. Ali mi je drago vidjeti da vas dvojica

opet razgovarate jedan s drugim.«

»Ryan se ne može dugo ljutiti na mene«, reče Mitch. »Ja sam mu jedini

prijatelj.«

»Ma da, kako da ne.« Ryan se okrene prema Simone. »Ima li ikakve

šanse da večeras prespavaš kod Annie ?«

»Misliš Kate?« Na kratko je pogledala Mitcha.

»Da. Ne želim da ostane sama u kući.«

164

»Ne mogu zbog Shannon. Kod kuće je sa sitericom. Kate i Reed bi mogli

doći k nama.«

Annie izađe iz toaleta i oni svi utihnu.

»Brzo«, reče prilazeći im za šank, namjestivši osmijeh na lice, koji joj

nije dopirao do očiju. »Promijenite temu. Vratila se.«

Mitch prebaci ruku oko Anniena ramena, tako ležerno i opušteno da

Ryan silno poželi da može učiniti isto. »Do sada smo obradili seks i drogu.

Rock-n-roll je sljedeća tema na popisu. Biraj grupu.«

Nasmiješila se od uha do uha. Od njezina osmijeha Ryana stegne u

grudima. Nedostajao mu je taj osmijeh i toliko toga drugog ovih

posljednjih pet godina.

»Nećeš?« Mitch podigne obrvu. »Okej, ajmo onda o tome tko će gdje

spavati. Biraj. Možeš spavati kod Simone, kod mene ili Ryana.«

Očima je prelazila od jednog do drugog lica i napokon se zaustavila na

Ryanu. Srce mu je bubnjalo kao ludo pod pogledom tih podozrivih zjenica,

a u trbuhu mu se nakupila toplina. Dao bi sve na svijetu da je uspije

nagovoriti da pođe s njim.

»Ne mislite to valjda ozbiljno?«

»Mislimo.« Mitch uzdahne. »Svi se slažemo oko toga da ne bi smjela

ostati sama.«

»Velika sam cura. Mogu se brinuti o sebi.«

»Kate«, reče Simone, »imala si užasno naporan dan. Udovolji nam

barem za večeras.«

»Moram misliti na Reeda.«

»Reed i Julia su s mamom i tatom«, odvrati Mitch. »Vjerojatno se kupaju

u hotelskom bazenu ili harače po minibaru. Vjeruj mi, dobro mu je.«

Ugrizla se za usnicu. Napetost joj je isijavala iz tijela i kada je podigla

ruku da protrlja ožiljak na glavi, Ryana su zasvrbjeli prsti od želje da ih

zavuče u tu gustu kovrčavu kosu boje kestena i da ga protrlja umjesto nje,

da ublaži barem dio stresa koji je dobrim dijelom on sam izazvao. Kad bi

mu dopustila, učinio bi sve što je u njegovoj moći da ublaži tu tjeskobu i

uznemirenost koje su joj strujale cijelim tijelom.

»Dobro«, napokon je rekla. »Pobijedili ste. Preumorna sam da bih se

svađala s vama oko toga.« Pogledala je prema Simone. »Znam da moraš

165

paziti na Shannon.« Potom se okrenula prema Mitchu. »A ako je ovo

uistinu tako gadno kao što mislimo, ni za Simone nije pametno da ostane

sama. Danas je javno obznanjeno da je ona moja odvjetnica. Da me ona

prva prepoznala.«

»Kate–« započela je Simone.

»Udovolji mi, Simone. Osjećat ću se puno bolje ako znam da ni ti nisi

sama. Ne želim da itko zbog mene strada. I nećemo ti svi okupirati kuću.«

»Ja ne–«

»Ne raspravljaj se sa ženom«, brzo se ubaci Mitch. »Uvijek je mudro

zborila.«

Simone se namrštila i prekrižila ruke na grudima. Ipak, u njezinim

očima, Ryan je vidio da se nema namjeru svađati. Ovo što se događalo

plašilo ju je baš kao i sve njih. »To ne znači da sam se predomislila u vezi s

ičim, Mathews.«

»Još nisi«, naceri se Mitch.

Ryan se želio nasmijati, ali situacija je bila sve samo ne smiješna. Tada je

shvatio što sve to znači. Kada je ponovno pogledao prema Annie, ona ga je

već odmjeravala. Želudac mu se zgrčio.

»To znači da ostajemo ti i ja«, rekla je. »Idemo k meni ili k tebi?«

Ryan baci ključeve na stolić kraj ulaza i zatvori vrata iza Annie. Bez riječi

je odšetala u dnevnu sobu i zaustavila se pred kaminom, na kojem je stajao

niz uokvirenih fotografija iz njihova zajedničkog života. Slika s njihova

vjenčanja, dan kada su Juliju donijeli kući iz bolnice, slika njih dvoje na

nekom od onih smiješnih izleta u planine na koje ga je uvijek odvlačila.

O čemu razmišlja dok promatra te fotografije? Osjeća li išta? Dlanovi

mu se oznoje. Želudac mu se okretao kao bubanj perilice za rublje na

centrifugi.

Krivnja mu se uvukla pod kožu dok ju je promatrao kako pogledom

prelazi sa slike na sliku i čvrsto mu se zategnula oko srca. Krivnja jer je

nije potražio kada je trebao. Krivnja zbog onog što se događa sada. Krivnja

166

zbog činjenice da joj je netko namjerno naudio prije pet godina i da je

vjerojatno on razlog tome.

Prošao je rukom kroz kosu, svjestan toga da ništa ne može promijeniti

prepusti li se toj krivnji. Jedino što je sada važno je pobrinuti se za njezinu

sigurnost. »Jesi li umorna?«

Okrenula je glavu prema njemu. Mjesečina se razlila kroz veliki prozor

i osvijetlila joj lice. Te duboke zelene oči, visoke jagodice, gusta kovrčava

kosa koja joj je padala na ramena i kroz koju je tako silno čeznuo provući

svoje prste. »Iscrpljena.«

Njezin umorni glas zvučao je kao baršun i brusni papir umotani u jedno

u klupko. Želio je čuti kako izgovara njegovo ime onim istim sanjivim

tonom, kao toliko puta prije. Želio ju je podići na ruke i odnijeti u svoj

krevet. Želio je oviti ruke oko nje, uklizati u njezino tijelo i ostatak svijeta

ostaviti pred vratima.

Ipak, znao je da to neće učiniti. Još uvijek nije bila sigurna u njega.

Ponio se prema njoj kao zadnji kreten kada je saznao tko je, a sada oboje

znaju da je neizravno odgovoran za njezinu nevolju. Njezina je

sumnjičavost bila opravdana i nije ju htio forsirati. Koliko god da je želio –

i trebao – dodirnuti je, još više je želio da ona osjeti želju za njime. Makar i

samo djelić one želje koju on osjeća za njom.

»Dođi«, rekao je pozivajući je rukom da ga slijedi. »Pokazat ću ti

gostinsku sobu.«

Podigao je njezinu torbu, onu po koju su se bili odvezli u Moss Beach, i

krenuo uza stube. Vukla je noge za njim, a slatkasti miris jorgovana

njezina parfema lebdio je zrakom. Ukrutio se pri samoj pomisli na to da će

noćas ležati u krevetu u sobi tek malo dalje niz hodnik, tako blizu njemu.

Tako potpuno živa.

Hladan tuš. To je ono što mu sada treba. Možda dva. Ili deset.

Otvorio je vrata gostinske sobe, a kada je prošla kraj njega, svileni

pramenovi njezine kose okrznuli su mu rame. Bujica žmaraca sjurila mu se

ravno u prepone.

»Lijepo je«, rekla je polagano se okrećući oko sebe dok je pogledom

upijala svijetlo-plave zidove, bijeli pokrivač na velikom krevetu, namještaj

u shabby chic po izboru nekog dekoratera.

167

Lijepo nije bila riječ koja se njemu motala po glavi. Odjevena u

traperice i usku majicu kratkih rukava, izgledala je veličanstveno. Imala je

oble bokove, čvrsta bedra i stražnjicu, a kada se okrenula, njezine jedre

grudi nisu u iskušenje dovele samo njegovo tijelo, već i um koji je

pokušavao zadržati kontrolu. Danas je već stavio ruke na te slasne dojke,

sada je na njih želio položiti usne.

»Ryane?«

Podigao je pogled i zamijetio znatiželjan izraz njezina lica. »Oprosti.

Malo sam ošamućen. Dan je bio dug.«

»Da, i ja mislim.«

Spustio je torbu na krevet, prišao susjednim vratima, otvorio ih i upalio

svjetlo. Silno se trudio ne zamjećivati svaki njezin pokret i svaki zvuk. Bez

uspjeha. »Kupaonica je ondje.«

»Jesam li prije ovdje živjela?«

Pitanje izgovoreno tihim, blagim glasom trgne ga iz omame. Kako bi

njemu bilo kada se ne bi mogao sjetiti tko ili što je? Da se mora oslanjati na

tvrdnje drugih ljudi da mu popune praznine u sjećanju? Po prvi put otkako

se vratila u njegov život, shvatio je koliko joj je teško.

Odupro se porivu da posegne za njom i umjesto toga zabio ruke u

prednje džepove traperica. »Nisi. Ovu sam kuću kupio prije otprilike četiri

godine.«

»O.«

Rukom je prelazila preko plavih kvadratića na prekrivaču. Želio je da

njega tako dodiruje, nije mogao ne sjetiti se kako mu se koža na cijelom

tijelu zažarila kada su ga njezine ruke ovlaš dodirivale nešto ranije tog

dana.

»Gdje smo prije živjeli?«

»Imali smo kuću u gradu. Nakon što si... otišla... nisam mogao podnijeti

pomisao da tamo živim sam.«

To je djelomično bila istina. Prava istina bila je ta da nije mogao

zakoračiti ni u jednu prostoriju u toj kući, a da se ne sjeti njezine

prisutnosti ondje, kako mu se smiješi, vodi ljubav s njim. Boravak u toj

kući bez nje umalo ga je uništio.

168

»O«, ponovila je. Uz dubok uzdah, spustila je ruku i pogledala u svoja

stopala.

Razgovor o prošlosti neće je navesti da se opusti, a on nije želio da joj

bude neugodno. Otišao je u kupaonicu i izvukao ručnike iz ormarića te ih

odložio uz umivaonik. Kada se vratio u sobu, ona je već nešto tražila u

svojoj torbi.

Lice joj je bilo umorno, a maskara razmrljana ispod očiju. Izgledala je

kao da bi mogla svakog trenutka zadrijemati. »Ostavit ću te onda da se

odmoriš.«

»Ryane?«

»Da?« Zaustavio se kraj otvorenih vrata i osvrnuo se.

»Žao mi je.«

»Zbog čega?«

»Zbog svega ovoga... zbog problema koje sam ti izazvala.«

»Nisi mi ništa izazvala.«

Odmahnula je glavom. »Da, jesam. Stvarno mi je žao zbog svega ovoga.

Nisam trebala doći u San Francisco. Nisam ni na trenutak zastala i

razmislila kako će sve to djelovati na bilo kog drugog osim mene. Uvukla

sam te u ovu noćnu moru. Juliji i Reedu donijela sam samo zbunjenost i

bol. A sada sam još Simone i Shannon dovela u opasnost.«

»Nisi učinila ništa loše«, nježno je rekao.

»Da, jesam. Govorila sam sama sebi da moram saznati istinu. Sada...«

Podigla je ruke, a potom ih umorno spustila i spustila se na rub kreveta.

»Sada više nisam sigurna da želim znati. Možda bi bilo najbolje da se

spakiram i odem.«

Činilo mu se kao da mu je netko zavezao čvor u utrobi i zakrenuo ga.

Panika mu se razlila po grudima. Ne bi preživio da sada ode od njega. Bio

je slomljen kada ju je prvi put izgubio. Drugi put bi ga to ubilo.

Kleknuo je pred nju, svjestan da se neće moći zaustaviti ako je dodirne.

Ipak, trebala mu je ta povezanost, morao joj je pokazati koliko mu znači.

Drhtavim prstima primio ju je za ruku koju je držala na krilu. »Ne možeš

sada otići.«

169

Oči su joj bile izmučene i ispunjene kajanjem. Tuga koju je u njima

vidio stegnula ga je u grudima toliko da ga je zaboljele. Čeznuo je za time

da je zagrli i privuče k sebi, da oboje oslobodi boli.

»Ne možeš mi reći da je ovo ono što želiš«, tiho je rekla.

»Ne, ne želim ovaj kaos. Ali na neki suludi način, taj kaos te vratio

nama. I ne bih to ni za što mijenjao. Želim vidjeti da se opet smiješiš,

smisliti nešto da nam svima bude lakše. Ako odeš od mene i djece, time

nećeš ništa popraviti. Bit će samo još gore.«

Zatvorila je oči. »Znam.«

Glas joj je prepukao i to ga je dotuklo. Već se vidio kako je ruši leđima

na krevet, skida joj odjeću, utiskuje se u nju i bestraga tjera sve njezine

brige. Toliko je to želio da je jedva disao.

Sasvim polako, izvukla je ruku iz njegove i prešla njome po kosi. »Samo

sam umorna i ne mogu suvislo razmišljati. Treba mi odmora.«

Nije želio prekinuti tu sponu, ali ona je to već učinila, ponovno je

podigla zidove oko sebe i ostavila ga vani. Zašto je ne može pročitati?

Zašto ne može dokučiti o čemu razmišlja? Prije je to uvijek mogao. Nije

želio priznati da se promijenila, ali ipak jest. Toliko toga na njoj bilo je

drugačije nego što pamti.

Nevoljko ustane. »Dobro. Vidimo se onda ujutro.«

»Hvala.«

Nasmiješila se kada se nije pomaknuo. Nije to bio zavodljivi smiješak,

već isforsirani, nelagodni zavijutak njezinih sočnih usana koji mu je

govorio da je vrijeme da ode.

Zatvorio je vrata spavaće sobe za sobom, a potom se primio za kvaku da

zadrži ravnotežu. Sam u praznom hodniku, zatvorio je oči i naslonio čelo

na vrata. Sve što je ikada želio ostalo je u toj sobi, a on nije znao kako doći

do toga. Svaki njegov potez bio je pogrešan. Svaki njegov korak kao da ju

je tjerao sve dalje od njega, umjesto da joj se približi. Je li zavaravao samog

sebe kada je pomislio da bi je mogao ponovno osvojiti?

Nadao se da ne. Jer bio je sasvim siguran u to da ne bi preživio da je

ponovno izgubi.

170

Četrnaesto poglavlje

imone se naglo uspravila u krevetu kada je čula tresak.

Lomljava stakla. Odnekud iz prizemlja. Netko je u kući.

Zbacila je pokrivač, posegnula za bejzbolskom palicom koju je držala

pod krevetom i potom otvorila vrata spavače sobe što je tiše mogla. Ništa

se nije micalo u hodniku. Jedino svjetlo dopiralo je od noćne svjetiljke u

kupaonici. Bešumno je tapkala po parketu i otvorila vrata Shannonine

sobe. Njezina je kći ležala na trbuhu, s rukama preko glave, i čvrsto

spavala.

Bilo joj je tuklo kao ludo dok je išla prema stubištu. Kada je stala na

drugu stubu odozdola, drvo je zaškripalo, a ona se zaledila. Srce joj je

skočilo u grlo. Iz smjera kuhinje čula je zvuk razbijenog stakla koje struže

po podu.

Progutala je knedlu, podigla palicu iznad ramena i polako se šuljala

prema kuhinji. Steve je uvijek govorio da treba nabaviti pištolj. Rekla mu

je da je to glupo. Ali sada... Sada bi voljela da ga je poslušala. Premda je

znala zamahnuti palicom kao najbolji igrači, siroti je DeMarini9 u

kombinaciji s njezinih metar i pedeset pet centimetara visine bio slaba

obrana protiv provalnika. Samo se nadala da će mu uspjeti zadati barem

jedan pošteni udarac i otjerati ga prije nego što se išta dogodi.

»Dovraga.«

Začuvši glas s druge strane, zaustavila se tik ispred kuhinjskih vrata. U

vražju mater, trebala je nazvati 911. Za kog vraga pokušava sama riješiti

ovakvu situaciju?

Zakoračila je unatrag kada su se vrata otvorila. Ne razmišljajući ni

trena, spustila je palicu i zamahnula.

Prigušeni bolni uzvik odjeknuo joj je u ušima, a za njime i zvuk tijela

koje je palo na pod. Silovito. Pod navalom adrenalina, uletjela je u kuhinju

i podignula palicu, spremna na novi udarac. Mitch podigne ruku da je

zaustavi. 9 Poznata marka bejzbolske palice.

S

171

»Kvragu, ne udaraj me više!«

»Mitch?«

»Što si mislila, tko je?« Uhvatio se za trbuh dok je ležao na podu, a

gornji dio tijela bio mu je zaokrenut pod pomalo čudnim kutom prema

ormarićima kuhinjskog otoka. »Zubić vila? Dovraga, ženo, mislim da mi je

napuklo rebro.«

Ispustila je palicu. O, sranje. Mitch. Drvo je zaklepetalo po podu. Prišla

mu je, spustila se na koljena i podigla mu glavu prema sebi. »Što radiš u

mojoj kuhinji?«

»Bio sam gladan. Od kineske hrane uvijek ogladnim usred noći.«

Kineska hrana za van. Ryanov ured. Kate koja je zamolila Mitcha da

večeras ostane s njom i Shannon jer je bila zabrinuta za njih. Toliko se

preplašila kada se onako naglo probudila da je sve to zaboravila.

»O, Bože. Žao mi je«, rekla je pomažući mu da se pridigne. »Jako te

boli?«

»Prilično. Premda, ego mi je povrijeđen više od tijela. Upravo sam

dobio po turu od cure.«

Zbija šale. Ne može biti tako jako ozlijeđen. Njezina se strepnja malčice

ublažila. »Čula sam lomljavu stakla. Mislila sam da netko provaljuje u

kuću.«

Na prigušenom svjetlu gledala je kako mu lice poprima nervozan izraz.

»Da, to sam bio ja. Pao mi je vrč s limunadom dok sam pokušavao

dohvatiti pivo iz stražnjeg dijela hladnjaka.«

»Ti–« Zaljuljala se na petama i prasnula u smijeh.

»Sad mi se još i smiješ? Divota. Upravo si mi ubila muškost.«

»Ne smijem se tebi«, rekla je između dva naleta smijeha. »Nego svemu

ovome. Cijela je situacija totalno sumanuta.«

»Pričaj mi malo. I uostalom, kako ti pada na pamet spuštati se u

prizemlje kada čuješ sumnjive zvukove? Moramo popričati o tome, ne bi

smjela raditi gluposti koje vidiš u horor filmovima«

Prostrijelila ga je pogledom. »Kad smo već kod toga, možemo i o tvojim

svjetonazorima spiljskog čovjeka.«

Protrljao se po rebrima. »Kvragu, opasno udaraš.«

172

»Daj da ti to pogledam.«

Odgurnuo joj je ruke kada je posegnula za rubom njegove košulje. »Što

je, sad si još i doktorica? Nema šanse.«

»Neću te ozlijediti.«

»To si već napravila.« Izmaknuo se van njezina dosega.

»Ponašaš se kao malo dijete. Daj mi da vidim.«

Još jednom je otklonio njezin dodir.

»Mitch.«

»Simone«, odvratio je, zureći u nju.

Iz smočnice je dopiralo upravo dovoljno svjetla da je mogla vidjeti

žestinu u njegovim očima. »Zašto mi ne dopuštaš da te dodirnem?«

»Zato što si rekla da to nije dobra ideja. To su tvoja pravila, ne moja,

srce.«

»Ja ne–«

»Ne razumiješ? Da, vidim. Pa da ti onda nacrtam.« Provukao je ruku

kroz kosu. »Ako ti diraš mene, i ja ću dirati tebe, što misliš o tome?«

»O.« Koža joj se zažarila. Ruke su joj se umirile na koljenima.

Temperatura u prostoriji kao da je skočila desetak stupnjeva dok su

netremice gledali jedno u drugo. Oboje su bili svjesni iskri koje su frcale

između njih.

Što je to na njemu što je toliko privlači? To je nešto više od njegova

dobrog izgleda. Više od šašavog smisla za humor. To je nešto drugo. Nešto

za što još nije spremna.

Nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka, skrenuo je pogled, a potom

se stenjući digao s poda. Dugonog i mišićav. »E, pa, idem sad počistiti

nered koji sam napravio.«

Ustala je i pružila ruku prema njemu. »Mitch–«

Munjevito ju je uhvatio za zapešće, tako brzo da to nije očekivala. Koža

joj se zažarila pod njegovim prstima, a kada se okrenuo da je pogleda, u

njegovim je očima vidjela požudu. Požudu koja joj je ozračila cijelo tijelo i

osvijetlila kožu kao da ju je netko uključio u električnu struju.

»Dobro, slušaj me sad, pravnice. Lud sam za tobom. Nikada ni za kim

nisam toliko poludio. Nikada. Shvaćam da zastupaš moju sestru. Shvaćam

da ti ja značim sukob interesa. Ali ako me još jednom dodirneš, zaboravit

173

ću tu tvoju iritantnu etiku i uzeti te odmah ovdje, uz kuhinjske ormariće.

Neće mi trebati nikakve tabletice. I vjeruj mi kada ti kažem, uživat ćeš.

Oboje ćemo uživati.«

Zrak joj je zastao u grlu. Žudnja joj je strujala tijelom. Žudnja kakvu

nije osjetila godinama. Pažljivo posložen život koji je sagradila nakon

Steveove smrti opasno je lebdio nad dubokim ponorom.

»Mitch...«

Mišić na čeljusti mu se trzne. »Da?«

»Poljubi me prije nego što stignem reći ne.«

Njegova su se usta našla na njezinima, a da nije ni čula da se pomaknuo.

Kapljice vode prekrile su Kateinu kožu. Mjehurići su se slijevali u lokvicu

pod njezinim nogama. Zatvorila je oči i udahnula svjež, čist miris sapuna,

onaj isti koji se zadržao na Ryanovoj koži i koji je osjetila kada je sinoć

svoje mišićavo tijelo prislonio uz njezino.

Okrenula je lice prema toplom mlazu tuša u gostinskoj kupaonici.

Nakon besane noći, bila je još iscrpljenija nego jučer. Je li nedavno spavao

u tom krevetu? Bila je uvjerena da osjeća njegov miris na jastuku, praktički

ga je mogla zamisliti uza sebe pod plahtama.

Mišići su joj zatitrali kada je sapunom prešla po koži na trbuhu,

zamišljajući njegove ruke kako čine to isto... njegove usne. Oštra bol

prostrijelila ju je između bedara. Toplina joj se razlila prema središtu.

Rekao je da je želi, da umire od želje da je dodirne. Ipak, to je bilo prije

nego što su otkrili njezin karton u domu za nemoćne, prije nego što je

shvatio o čemu se radi. Od tog je trenutka bio nježan i brižan, ali pomalo

povučen. Gotovo kao da se bojao previše joj se približiti.

Prstima je okrznula dojke i užareni impulsi požude razletjeli su joj se po

cijelom tijelu. Iz nekog ludog razloga, nije željela da se povuče. Željela je

njegove ruke na sebi kao što su bile prije toga, da njegova senzualna usta

proždiru njezina, da ga osjeti unutar svog tijela. Ta tinjajuća bol prerasla je

u plamenu stihiju dok ga je zamišljala pod tušem uza sebe i kako obrise

174

čvrstih mišića na njegovu tijelu slijedi vrhovima svojih prstiju. Svojim

jezikom.

Nalazio se samo malo dalje niz hodnik. Trebala je samo otići k njemu,

zatražiti njegov dodir. Tresući se od silne potrebe, naslonila se dlanovima

na stijenku tuš kabine obloženu keramičkim pločicama i duboko disala.

Tehnički gledano, on joj je suprug, na kraju krajeva, zar ne? To znači da ne

bi tražila previše.

Zdravi razum počeo se probijati na površinu i prigušio plamen. Da, on

joj je suprug, ali ona ga ne poznaje. Ni na koji uistinu bitan način. Zna

samo to da je luđački privlači čovjek kojeg jedva poznaje. Da medu njima

postoji neka nevjerojatna povezanost koju ne može shvatiti. Da ga želi s

takvom strašću kakvu nikada prije nije osjetila.

Može li vrući seks riješiti ijedan od njezinih problema? Hoće li joj

pomoći da se sjeti života koji joj se čini tako stranim? Hoće li joj pomoći da

shvati što se dogodilo? Hoće li je on zbog toga vidjeti kao Kate?

To su bila najvažnija pitanja.

Nije joj promakla činjenica da je do sada nijednom nije tako nazvao, da

je uporno izbjegavao izgovoriti njezino ime. Znala je da vidi Annie dok je

gleda. Ne vidi nju, ženu kakva je sada. Može li seks to promijeniti?

Vjerojatno ne. Ali, ajme, kako bi to bilo dobro. I uništilo bi ovu

pulsirajuću bol koju osjeća sada i svaki put kada se nade u njegovoj blizini.

Začuvši odsječno kucanje na vratima, podignula je glavu. Zatvorila je

slavinu i drhtavim rukama prešla po kosi, iz koje se voda cijedila i slijevala

joj se niz tijelo. »Hm... samo trenutak.«

»Kava je gotova«, reče Ryan kroz zatvorena vrata. »Sad će i doručak.«

Bio je tik s druge strane vrata, u sobi gdje je bila spavala. Trebala je

samo pritisnuti kvaku i bio bi ovdje s njom, odmah i sada. Je li joj pročitao

misli?

Drhteći, izašla je iz tuš kabine i dohvatila meki bijeli ručnik s vješalice

te ga omotala oko tijela. Grudima su joj prolazili žmarci. Toplina joj se

razlijevala po trbuhu. Duboko udahnuvši, prisilila se koliko-toliko

opušteno odgovoriti. »Okej, ovaj, odmah dolazim.«

»Trebaš li nešto?«

Da. Tebe. Smjesta.

175

Progutala je te riječi prije nego što su joj uspjele pobjeći s usana. »Hm,

ne. Ništa ne trebam.«

»Okej. Nemoj predugo.«

Kada su njegovi koraci utihnuli, sjela je na poklopac školjke. Pametna

bi žena shvatila da je zaglibila preko glave i pobjegla bi iz te kuće koliko je

noge nose. Naravno, ona to neće učiniti. Ostat će ovdje i patiti dok ne

smisli kako utišati tu sumanutu želju.

Ili će ga jednostavno zajašiti. Kako god bilo, nadrapala je.

Potisnula je tu misao iz glave, navukla traperice i majicu kratkih

rukava. Potom je nanijela maskaru u nadi da će time prikriti umoran izraz

očiju i našminkala usne svijetlim ružem. Namrštila se pogledavši se u

ogledalu. Njezina je kovrčava kosa bila ogromna mokra masa, ali nije

željela trošiti vrijeme na sušenje. Više joj je trebala kava i povelika doza

realnosti nego suha kosa.

Spustila se do kuhinje i pronašla Ryana kako stoji uz štednjak, leđima

okrenut njoj. Dok ga je promatrala, ona se vatra opet rasplamsala, a toplina

joj je strujala venama. Bio je bosonog, odjeven u traperice ležerna kroja i

svijetlo plavu majicu kratkih rukava koja se zavodljivo rastezala preko

širokih, zategnutih ramena. Plava mu je kosa na vrhovima još bila vlažna

od tuširanja i prsti su je zasvrbjeli od želje da ih zapetlja u nju, kao jučer.

Čovječe. Ako uskoro ne stavi tu svoju vražju žudnju pod kontrolu, loše

joj se piše.

Pročistivši grlo zakoračila je u kuhinju. »Fino miriše. Nisam znala da

znaš kuhati.«

Ryan se okrene začuvši joj glas i između njih plane iskra. Po tome kako

su mu se oči zatamnile, znala je da ju je i on osjetio.

Brzo je skrenuo pogled, ali ipak ne prije nego što su je po grudima opet

spopali žmarci.

»Kava je ondje.« Pokazao je drvenom lopaticom koju je držao u ruci.

Natočila je šalicu vruće kave i pustila da joj nosnice ispuni zamamni

miris napitka. Tiho se nadala da će ta aroma umiriti nevjerojatnu glad u

njoj. Ipak, nešto joj je govorilo da se ta glad može zatomiti samo na jedan

način.

176

Okrenula se i, naslonivši se leđima na kuhinjski ormarić, promatrala ga

preko ruba šalice. Bože, kako je seksi. Ne prvi put, ostala je zapanjena

činjenicom da je baš ona osvojila muškarca kao što je Ryan Harrison. Ta

ramena, taj uski struk, čvrsta stražnjica... Nije mogla skinuti pogled s

njega. Uz to se tijelo jučer privijala. Svojim je ustima kušala te zamamne

usne. Da ih nisu prekinuli, ubrzo bi bila saznala kako izgleda svaki

centimetar njegova tijela i kakav ga je osjećaj dirati.

Vatra joj se rasplamsa u venama. Plameni jezici sjurili su joj se ravno u

prepone.

Gubi razum. Ne smije zaboraviti što je važno. Pronaći odgovore. Ne

vrući, divlji, bezumni seks s muškarcem koji stoji pred njom.

Pročistila je grlo. Otpila još jedan gutljaj kave. »Ovo je fantastično.«

Ugasio je plamenik, okrenuo se i prišao joj. Pogledala ga je iznenađeno i

zbunjeno kada joj je uzeo šalicu iz ruke. Nešto mračno obitavalo mu je u

očima. Nešto opasno i, ah, da... Nešto seksi.

Dlanom joj je obujmio zatiljak, privukao je k sebi i poljubio je.

Noge su je gotovo potpuno izdale. Zarila mu je prste u majicu i čvrsto je

držala, kao da joj život ovisi o tome, otvorila se i uvukla mu jezik u svoja

usta, klizila svojim jezikom po njemu i oko njega dok mu je uzvraćala

poljubac sa svime što je imala u sebi.

Da, da, o, napokon, da.

Imao je okus po pepermintu i kavi, mirisao na sapun koji je maloprije

nanosila po cijelom tijelu i bilo je apsolutno božanstveno dodirivati ga.

Zavukla mu je ruke u kosu i stegnula je šakama, a njezina su usta divlje i

pohlepno uzimala njegova. Krv joj je proključala kada su mu se ruke

spustile na njezin struk i privukle je bliže njegovu tijelu. Kada je utisnuo

kukove u njezine, osjetila je da mu je ud već tvrd, nabreknuo i da sav gori

za njom.

»Nisam mogao spavati prošlu noć«, mrmljao joj je uz usne, nagnuvši joj

glavu jednom rukom kako bi je mogao još dublje ljubiti, dok joj je drugom

zadigao majicu i dlanom obujmio dojku. Stisnuo ju je dovoljno čvrsto da

ostane bez daha. Ali nije boljelo. Godilo joj je. Bilo je tako dobro. »Mislio

sam samo na tebe, zamišljao te golu u onom krevetu. Cijelu mi je noć bio

dignut.«

177

»Zbilja?« uspjela je protisnuti. To ju je uzbudilo. Oduševilo. Navlažila se

od očekivanja. Poljubila ga je još jače.

»To«, zastenjao je ljubeći je bez prestanka. Pustio joj je vrat i objema

rukama gurnuo majicu prema gore, iznad dojki, a potom se odmaknuo i

spustio pogled na njezine napućene bradavice. Kada je opet zastenjao,

osjetila je kontrakcije među nogama.

»Prekrasna si«, šapnuo je. Toplina joj se rasprostirala po trbuhu dok joj

je jednim dlanom gladio dojku i spustio glavu te joj jezikom umio

bradavicu.

Užitak joj poput električnog luka zapali zdjelicu. Spustila je glavu,

provlačila mu prste kroz kosu, naslonila se leđima na kuhinjski ormarić i

stenjala dugo i polako dok joj je lizao dojku, jezikom joj ispupčio bradavicu

i napokon je uvukao duboko u usta i posisao.

Znala je da bi svršila iste sekunde da je dodirne između nogu. Svaki

živac u njezinu tijelu bio je živ i zapaljen. Pritisnula je kukove o njegove i

osjetila kako mu je ud u trapericama sve deblji.

»Ryane«, procijedila je kada je prešao na drugu dojku. Laktom je udarila

u neku zdjelu. Čula je da se nešto s treskom ruši kraj njezinih nogu, ali

mislila je samo na jedno. »Trebam te.«

Podigao je glavu. Kosa mu je bila raščupana od njezinih prstiju, a u

očima koje su joj se činile tako bolno poznate plamtjela je ona ista glad

koja je proždirala i nju samu.

Odmaknuo ju je od ormarića, okrenuo prema stražnjim stubama,

spustio ruke na njezine bokove i gurnuo je unatrag. »Dođi u krevet sa

mnom.«

»Da. Da«, prostenjala je, bezumno ga ljubeći i ovijajući mu ruke oko

vrata.

Priljubio je tijelo uz njezino. Ruke su mu kliznule oko njezina struka.

Podigao ju je s poda. Bio joj je blizu, ali ne dovoljno blizu. Jezici su im se

isprepleli dok se pokušavala omotati oko njega.

Ulazna se vrata otvore i glasovi odjeknu hodnikom. Kate se umiri u

Ryanovu naručju. Ukopao se u podnožju stepenica. Julijin smijeh

odzvanjao je iz prednjeg dijela kuće.

178

Ryan čvršće stegne ruke oko njezina struka i spusti joj glavu na rame.

Prsa su mu, kao i njoj, vibrirala od prigušenog stenjanja. Premda ga je

pokušala zaustaviti, hihot izbije iz nje poput mjehurića.

»Nije smiješno«, progunđao je dok ju je spuštao na pod.

»Znam. Oprosti.« Leđima je udarila u zid stubišta.

»Mislim da tvoji roditelji imaju radar za erekciju. Svaki put kad mi se

digne, oni se pojave.«

Njezin se hihot pretvori u glasan smijeh.

»Ni to nije smiješno«, promrmlja u njezino rame.

»Zamisli kako bi tek bilo neugodno da smo već gore.«

»Gore mogu zaključati vrata.« Odmaknuo se i pogledao je. Ali sada nije

bio ljut ni uzrujan kao kada su ih prošli put prekinuli. Smijeh mu je

svjetlucao u očima. Smijeh od kojeg ju je stegnulo u grudima. »Gdje mi je

bila pamet? Trebao sam zaključati ulazna vrata.«

Opet se nasmijala, prošla mu prstima kroz svilene pramenove kose na

vratu. Je li to onaj isti čovjek koji je prije samo dva dana vikao i bjesnio na

nju? Onaj isti koji ju je gledao kao da mu je uništila cijeli svijet? Nije mogla

vjerovati koliko se promijenio. To je njezino djelo, shvatila je. Zbog nje su

linije oko njegovih očiju sada bile puno blaže. Zbog nje, izgledao je...

gotovo sretno.

Ta joj je spoznaja odaslala znakove upozorenja kroz glavu. Ali prije

nego što ih je stigla analizirati do najsitnijih detalja, Reed je utrčao u

kuhinju. »Mama!«

Brzo se izvukla iz Ryanova naručja, spustila se na koljena i privukla sina

u zagrljaj.

Ryan se pomaknuo iza šanka da sakrije, znala je jako dobro, još uvijek

ogromnu erekciju. I to je njezino djelo, pomislila je dok joj je žar u trbuhu

i dalje opako plamtio. Pogledala je preko Reedove glave i vidjela da ih

Ryan promatra. A njezino srce, koje se upravo počelo zagrijavati za njega,

poskočilo je i preokrenulo se kada je prepoznala osjećaj koji mu je

preplavio očaravajuće plave oči.

Ljubav. Prema sinu kojeg nije poznavao. Prema supruzi koja nije ona.

Zaboljelo ju je u želucu, a u njoj se počeo buditi strah kada je shvatila da

je ovaj plamen između njih samo tjelesni. Ona nikada neće biti žena koju

179

pamti. S obzirom na to koliko se brzo zaljubljuje u njega, shvatila je da to

neće moći podnijeti kada jednog dana on i sam to shvati.

Julia je izronila iz hodnika, s blistavim osmijehom na licu. Kada je

ugledala Kate, osmijeh je nestao.

Prostorijom je prostrujala napetost, koju Kate jednostavno nije znala

razbiti. Bez obzira na to što se dogodilo između nje i Ryana, mora biti uza

svoju kćer.

Kate polako ustane i podigne Reeda te ga posjedne na svoj kuk. »Dobro

jutro, Julia.«

»Što ona radi ovdje?« zapita Julia, bijesno zureći u Ryana.

»Ona«, odlučno odvrati Ryan, »će sada doručkovati. I ti ćeš. Idi operi

ruke.«

Julia zaškilji i nakratko skrene pogled s oca na Kate. »Nisam gladna.«

Kate je dobro znala što djevojčica misli i nije puno promašila. Jedan

pogled bio joj je dovoljan da shvati što se događalo. Kateina je kosa vrlo

vjerojatno raščupana, a ruž razmrljan. Julia je pametno dijete. Očito je oca

već vidjela s drugim ženama. Nelagoda, osjećaj krivnje i straha iznova su se

uskovitlali Kateinim grudima toliko da ju je svaki udisaj zabolio.

»Nije me briga jesi li gladna ili ne, gospodična«, zagrmio je Ryan. »Sad

ćemo doručkovati, zato idi operi ruke.«

Kate ga je pogledala i vidjela mu ljutnju u očima. Osjetila je potrebu

braniti Juliju. Ali prije nego što je stigla bilo što reći, Julijine se oči napune

suzama i ona otrči prema stubama.

»Ryane«, prekine Kate tišinu koja je ostala iza nje. »Ne ljuti se na nju.«

»Neću tolerirati da se prema tebi ponaša kao–«

»Zdravo, mila.« Kateina majka uđe u kuhinju i pozdravi je s blistavim

osmijehom na licu, potpuno nesvjesna napetosti koja je unutra vladala.

Katein otac slijedio ju je u stopu. »Nismo očekivali da ćemo te vidjeti

ovako rano.«

O, sranje. Njezini roditelji. Preplavila ju je panika pa je slobodnom

rukom, kojom nije držala Reeda, pokušala poravnati neposlušnu kosu. »Da,

pa...«

Pogledom je potražila pomoć od Ryana, ali on je samo sagnuo glavu i

nacerio se, kao da želi reći, nadrapala si.

180

Baš lijepo od njega. Kate ga namršteno odmjeri, a potom ponovno

pogleda prema majci. Dovraga, što da joj kaže?

»Moramo nešto obaviti danas dopodne«, obrati se Ryan njezinim

roditeljima, spasivši je u trenutku kada je pomislila da će je ostaviti da

sama pati. »Možete li vas dvoje za to vrijeme pričuvati klince?«

Roger se smjesti na stolac uz šank. Posegnuo je za grožđem u zdjeli.

»Naravno. Giantsi igraju danas poslijepodne. Djeca ih obožavaju. Želite li i

vas dvoje ići?«

»Mislim da nećemo imati dovoljno vremena za to«, reče Ryan, »ali

hvala.«

Na katu se zalupe vrata prije nego što se Kate stigla zapitati što ima u

planu. Vidjela je kako se Ryanov pogled podigao prema stropu i kako mu

je ljutnja zastrla lijepo lice.

Krivnja koju je Kate tako često osjećala proteklih nekoliko dana mrvicu

se pojačala. »Trebala bih otići razgovarati s njom.«

»Pusti mene.« Posegnuo je i stisnuo joj ruku. Toplina se u krugovima

širila od tog mjesta i proširila sve do njezina srca.

»Dođi, Reed«, reče Kathy pružajući ruke prema Kateinu sinu kada je

Ryan nestao na stražnjem stubištu. »Pomozimo mami da dovrši doručak.

Moj bože, što se dogodilo s tim jajima?«

Jedan kratki pogled potvrdio je Katein najgori strah. Zdjela koju je

pogodila laktom ležala je naopačke usred ogromne, ljepljive gomile

razbijenih sirovih jaja.

Zatvorila je oči. U tom bi trenutku dala sve da može jednostavno

nestati, stopiti se s pozadinom. Znala je da ne može. Ne samo da joj je život

prava zbrka, nego je rođena kći mrzi, roditelji su je umalo zatekli u

krevetu s Ryanom i, najgore od svega, bila je prilično sigurna da se

zaljubljuje u njega.

A to će, bojala se, na kraju bez sumnje završiti slomljenim srcima, za

sve njih.

181

Dok se penjao stubama, Ryan protrlja bolnu točku u prsima. Sav mu je

zrak izletio iz pluća kada je Annie rekla da ga treba. Ali kada ju je vidio

kako drži njihova sina i ljubav koja je zračila između njih, umalo je pao na

koljena.

Želio je ponovno imati svoju obitelj. Želio je doživjeti sreću koju su svi

propustili. Najviše od svega želio ju je trajno u svom životu. Želio ju je

gledati kako se smije svakog jutra, maziti se s njom i Reedom i Julijom,

želio je da ga gleda onim velikim zelenim očima punim žudnje,

usredotočena samo na njega, kao maloprije u kuhinji. I želio je da mu

stalno ponavlja da ga treba. Da ga želi. Da ga voli isto kao što i on voli nju.

Nije mario za to što se ne može sjetiti onoga što su nekada bili. Ovo što se

sada događa između njih... To je bilo strastvenije od bilo čega što su ikada

prije imali.

Zaustavio se pred Julijinom sobom i pribrao se. Kada je bio siguran da

ima potpunu kontrolu nad sobom, nježno je pokucao na vrata.

Nije odgovorila, ali znao je da je unutra. Okrenuo je kvaku i ramenom

gurnuo vrata.

Sjedila je na prozorskom sjedalu, naslonjena na zid, zagledana u krošnje

stabala u dvorištu. Prekrižila je ruke, ljutito nabrala obrve, a oči su joj bile

toliko pune bola i tjeskobe da na trenutak nije znao što bi rekao ili učinio.

Julia je bila njegova stijena nakon Anniene smrti. Ona mu je davala razlog

za život. Boljela ga je spoznaja da ona pati dok se njemu čini da je dobio

drugu priliku.

Sjeo je kraj nje. »Želiš li razgovarati o tome ili se želiš i dalje ljutiti?«

»Želim se i dalje ljutiti.«

»Pa, ja želim razgovarati o tome.«

Zurila je kroz prozor. »Ne sviđa mi se.«

»Nisi joj uopće pružila priliku.«

»Ne moram joj pružiti priliku. Već znam da mi se ne sviđa.«

Ryan protrlja čelo. »Julia, ne znam što da učinim da bi ti bilo lakše.

Moraš se potruditi. Znam da ti nije lako, ali moraš barem pokušati. Svi mi

ostali želimo probati.«

Prostrijelila ga je očima. Tim sjajnim smaragdima, toliko nalik majčinim

očima, blistavim od suza. »Ne želim probati. Ne želim pokušati upoznati je.

182

Ne želim biti u njezinoj blizini. I ne razumijem zašto ti želiš. Nije ista kao

prije. Kako to ne vidiš?«

»Ista je, duboko u duši. Moraš joj pružiti šansu da ti to pokaže.«

»Vuče te za nos, zar to ne shvaćaš? Samo će nas sve zbuniti.« Julia skoči

na noge. »Ne voli ni tebe ni nas, a kada to shvati, opet će otići!«

»Ne, neće«, odvratio je blagim glasom, duboko nesretan zbog toga što se

njegovo dijete mora nositi s tim.

»Da, hoće! Samo, ovaj put će to biti njezin izbor. Neće biti nesreća.«

Suze su joj tekle niz lice. Obrisala je obraz. »Ne želim da se to opet dogodi.

Ne želim da se to nama opet dogodi!«

»O, zlato.« Privukao ju je k sebi i zagrlio, premda se otimala. »To se

neće dogoditi, obećajem ti.«

Ali kako može biti siguran u to? Annie mu je sinoć praktički rekla da

želi otići i zaboraviti sav taj kaos. Ne može je natjerati da ostane, ako ona

to ne želi. Ali neće je ni olako pustiti da ode. Ne nakon onog jutros.

Kada se prestala otimati, odmaknuo se i obrisao joj suze s obraza.

»Volim te, Julia. Neću dopustiti da te itko povrijedi. Obećajem.«

Ovila mu je ruke oko vrata i naslonila glavu na rame. »Zašto moraš

hodati s njom? Zašto ne možete biti samo prijatelji?«

»Zato što je volim, zlato«, nježno odgovori s usnama u njezinoj kosi.

»Zato što je već dugo volim, još prije nego što si se ti rodila. To ne prestaje

samo zato što netko kaže da bi trebalo. Ne prestaje zato što vrijeme prolazi.

Jednostavno zauvijek ostaje.«

»Ali ti ne voliš nju. Voliš mamu.«

Nagnuo se natrag da je pogleda. Toliko je sličila svojoj majci. Iste oči,

ista brada. Ista smiješna jamica na obrazu. Ista tvrdoglava narav. Prstima

joj je nježno odmaknuo pramen kose s lica. »Ona je mama, zlato.«

Privukla ga je k sebi i sakrila lice na njegova prsa.

»Molim te, Julia.« Suze su ga zapekle u očima. »Molim te, pokušaj, zbog

mene. Moraš se barem malo potruditi. Ova me netrpeljivost ubija.«

Šmrcnula je i obrisala suze, držeći se čvrsto za njega, kao da joj je on

posljednje uže za spašavanje. Dugo je šutjela, a on nije znao što bi učinio ili

rekao. Moraju to nekako prebroditi. Jednostavno moraju.

»Okej«, napokon je rekla. »Pokušat ću, ali ne zbog nje. Samo zbog tebe.«

183

Nije to bio odgovor koji je želio čuti, ali barem je bio nekakav početak.

A u svakom slučaju, više nego što je imao jučer.

Ponovno se odmaknuo i obrisao joj lice zamrljano suzama. Ona mu je

bila sve na svijetu, ali čak ni zbog nje ne bi mogao prestati voljeti jedinu

ženu koju je u životu želio.

»Hvala ti, Julia.« Sklonio joj je kosu s lica. »Je li sada sve u redu?«

»Da, valjda.«

Lagala je. Vidio joj je to u očima. Ipak, želio je vjerovati njezinim

riječima, trebalo mu je to da sačuva zdrav razum. »Dobro.«

Ustao je i primio je za ruku. »Dođi. Umirem od gladi.

Moramo otići dolje prije nego što djed sve pojede. Znaš koliko voli jaja i

palačinke.«

Julia ga je slijedila, a kada se zaputio prema smijehu koji je dopirao iz

kuhinje, po prvi put u toliko mjeseci – godina – Ryan je osjetio da se led u

njegovu srcu počinje topiti. Po prvi put nakon cijele vječnosti, usudio se

ponadati.

Zlokobni sivi oblaci nadvili su se nad grad i prijetili kišom. Rijetka magla

spustila se na tlo, a lagani je povjetarac šuškao lišćem u krošnjama. Ako je

vrijeme imalo ukazivalo na to što im predstoji, Kate nije bila sigurna da

želi nastaviti tragati.

Krenuli su nešto kasnije nego što je planirala. Nakon što je iz potkrovlja

donio njezin stari laptop i torbicu, kamo ih je spremio nakon nesreće,

Ryan je na sat vremena otišao na posao riješiti neki problem. Susret sa

starim osobnim stvarima nije imao nikakvog utjecaja na Kateino pamćenje,

ali ionako nije puno očekivala. Ipak, bilo je prilično čudno gledati stvari

koje su joj nekada pripadale. I ne osjetiti ništa.

Otresavši tako probuđenu melankoliju, na Ryanovo inzistiranje

dogovorila je nekoliko slobodnih dana s posla. Tomova tajnica nije zvučala

previše sretno što mu mora proslijediti njezin zahtjev, ali Kate se nije

željela svađati s Ryanom oko toga. Barem ne dok ne sazna tko je u

izdavačkoj kući bio upetljan u njezin nestanak.

184

Provjeravala je adrese dok je Ryan vozio uz obalu. Automobil je

poskočio preko ležećeg policajca na Harbor Driveu i ona se pomakne na

kožnom sjedalu. Ryanov novi Jaguar isticao se ovdje kao šaka u oko, crn i

sjajan, toliko različit od hrđavih kamioneta i pohabanih monovolumena

parkiranih na većini kolnih prilaza na ovoj trošnoj dionici ceste.

Jedan pogled postrance na Ryana u ovom skupocjenom automobilu

podsjetio ju je na njegov uspjeh. Na trenutke je zaboravljala da je on

praktički slavna osoba, zaboravljala je na njegovo bogatstvo i prestiž. Dok

su bili sami, bio je kao i svaki drugi čovjek. Nije živio kao netko tko

zarađuje milijune, nije se ponašao kao netko tko te može kupiti i prodati, a

da ni ne trepne. Ali bilo je i trenutaka kada bi mu u očima vidjela hladni

bljesak ili ga čula kako telefonom razgovara s nekim od poslovnih

suradnika i tada bi se sjetila koliko je zapravo moćan.

Koji je pravi Ryan Harrison? Hladan poslovni čovjek kakav je bio kada

su se prvi puta sreli, ili topao i suosjećajan kakav je bio prema njoj

posljednjih nekoliko dana?

Nije mogla zanijekati erotski naboj koji je osjećala u njegovoj blizini,

kao ni neočekivanu privlačnost prema njemu u svojoj duši, ali i dalje je

sumnjala u svoju moć prosuđivanja. Nije li to na teži način naučila zbog

Jakea?

Kroz glavu joj je prošao njezin sinoćnji razgovor s Ryanom. Poznavao je

Jakea. Radili su zajedno. Bez obzira na to što joj je rekao, nešto joj je

govorilo da nije bio potpuno iskren prema njoj.

»Mislim da smo stigli.« Ryanov glas trgne je iz razmišljanja.

»To je kuća na brodu...«

Ryan se zaustavi uz ivičnjak i prebaci mjenjač u poziciju za parkiranje.

»Čini se da nikoga nema doma.«

»Baš imamo sreće«, namršteno je odvratila.

Otvorio je vrata automobila. »Dođi. Idemo malo pogledati.«

Drveni joj se mostić lagano ljuljao pod nogama. Kate zarije prste u

dlanove dok je hodala po njemu, potisnuvši želju da se trkom vrati natrag

na čvrsto tlo.

»Što je bilo?« upita Ryan.

»Nisam baš luda za brodovima.«

»Od kada?« Zaobišao je vjedro koje je netko ostavio na mostiću.

185

»Oduvijek.«

»Nikada te prije to nije smetalo. Znala si provoditi sate i sate na našoj

jahti.«

Zaustavila se pred ulaznim vratima u kuću. »Imaš jahtu?«

»Imao sam. Prodao sam je prije par godina.«

Čudno. Nije mogla ni zamisliti da bi ikada svjesno željela biti na stroju

za izazivanje mučnine. Samo još jedan dokaz da više nije žena koju on

pamti.

Podigla je ruku i pokucala. Nije bilo odgovora pa je pokucala još

jednom.

Ryan se okrene i pogledom pretraži okolicu. »Ostani ovdje. Odmah se

vraćam.«

»Kamo ideš?«

»Samo ću nešto provjeriti.«

Prekrasno. Mrzi kad je se ostavi tapkati u mraku. Još više mrzi kada se

to dogodi na brodu. Pogledala je sa strane u mutnu zelenu vodu i želudac

joj se okrenuo. Nikako joj nije išlo u glavu zašto bi itko želio živjeti na

brodu.

Prednja se vrata otvore i Ryanovo se lice pojavi iza mrežastog zaslona.

Razrogačila je oči. »Što to radiš?«

»Dođi.« Uvukao ju je u kuću. »Stražnja vrata bila su otključana.«

»Ryane, ovo je provala«, rekla je kada su se vrata zatvorila za njom.

»Sinoć te takve stvari nisu mučile.«

»Ono je bilo drugo. Bilo je s razlogom. Ovo je... Zadiranje u nečiju

privatnost.«

Nasmijao se i prošao kroz mali dnevni boravak. »Nemoj mi sada dobiti

napade pravednosti. Pogledaj uokolo. Možda ti nešto upadne u oči. Ja ću

provjeriti na gornjoj palubi.«

Popeo se uskim stepenicama i nestao. Mršteći se. Kate je pogledom

prelazila preko narančasto-smeđeg vunenog prekrivača prebačenog preko

leđnog naslona pohabane kožne fotelje s rupama u naslonima za ruke.

Tračerski časopisi ležali su razbacani preko izgrebana hrastovog stolića. Na

drugom stolu stajala je prazna šalica kave.

186

Pregledala je i kuhinju spojenu s dnevnim boravkom. Papiri razbacani

po sklopivom kuhinjskom stoliću. Napola pojedeno pecivo na papirnatom

tanjuru.

Prišla je kuhinjskim ormarićima i prstima prešla po vrču s kavom na

radnoj površini. Još je topao. Crvena lampica gori, što znači da je aparat još

uvijek uključen. Janet Kelly ili je otišla u žurbi, ili se nije previše brinula

hoće li u njezinu skromnom domu planuti požar.

Kate je prstima prebirala po papirima na stolu. Računi, priznanice,

modni časopis. Žena je očito voljela kupovati. Kate nastavi tražiti, u nadi

da će pronaći nešto što će povezati Janet Kelly s noćnom morom u koju joj

se život pretvorio.

Ništa nije upadalo u oči. Ponovno pogledom pretraži prostoriju. Na

suprotnoj strani kuhinje ugleda novine. S uzdahom im pride i okrene ih.

Potom zaprepašteno udahne.

Na naslovnici je bila slika nje i Ryana s jučerašnje konferencije za tisak.

Fotograf je uhvatio trenutak kada je odgovarala na neko pitanje, a Ryan je

pogledao prema njoj. Bio je ili iznenađen nečime što je rekla, ili dirnut.

Lice mu je imalo nježan izraz. Prilično čudno, s obzirom na to kako ju je

ranije tog dana gledao. Međutim, ono zbog čega se Kate toliko zagledala

nije bila sama slika, već krug iscrtan crvenim markerom oko njezina lica.

Škripa podnih dasaka iznad njezine glave privuče joj pozornost.

Zgrabivši novine, zaputi se gore.

Gornja se etaža sastojala od jedne velike spavaće sobe podijeljene na dio

za spavanje i uredski dio. Uz jedan zid stajao je stol s računalom. Razbacani

papiri prekrili su cijelu površinu stola. Sa stropa je visila svjetiljka.

Ryan podigne pogled s hrpe papira koju je pregledavao kada je ušla u

sobu. »Janet Kelly otišla je u žurbi.«

»Da, i meni se tako čini.« Osjećaj strave zavukao joj se pod kožu. »Dolje,

u kuhinji, lonac s kavom još je topao.«

»Jesi li nešto našla?«

»Samo ovo.« Bacila mu je novine na stol.

Zurio je u njih. Nije mu uspjela pročitati izraz lica.

»A ti ?« upitala je, pokušavajući otresti nagovještaj straha koji ju je

polako obuzimao.

187

»Ne puno.« Podigao je list otrgnut iz bilježnice i pružio joj ga.

»Prepoznaješ li neka od ovih imena?«

»I moje je ime ovdje.«

»Znam.«

Na popisu se nalazilo petnaestak imena, od kojih je više od polovice bilo

precrtano crvenom olovkom. Njezino je bilo na dnu, zaokruženo.

»Što je ovo?« tiho je upitala.

»Ne znam. Ali mislim da moramo početi provjeravati ta imena na

popisu i potom pronaći Janet Kelly te napokon saznati koji se vrag ovdje

događa.«

Ne želi biti ovdje.

Biti ugurana u usku cijev, privezana remenjem za stol, Kate nije bilo

nimalo zabavno. Stiskala je zube i pokušavala se umiriti ravnomjernim

udisajima. Radije bi zajedno s Ryanom obavljala telefonske pozive nego

obavljala CT na kojem je on ovog poslijepodneva inzistirao.

Test je definitivno predugo trajao. Zar ne shvaćaju da pati od

klaustrofobije?

Stroj je zazujao i stol se počeo izvlačiti iz cijevi.

Hvala Bogu...

Kada je izašla iz prostorije za presvlačenje, Ryan ju je čekao kraj

recepcije. Sjedio je spuštene glave i prstima masirao sljepoočnice.

Okruživala ga je napetost koja je isijavala iz njega. Progutala je knedlu u

grlu dok je prolazila čekaonicom prema njemu. Nije joj se činio toliko

zabrinut prije odlaska na pregled.

»Ryane?«

Kada je podigao pogled, one zabrinute bore izblijedile su mu s lijepog

lica. Usne mu se iskrive u isforsirani osmijeh, koji mu se nije odražavao u

očima. »Gotovo?«

»Aha. Doktor Murphy je rekao da se vratimo za sat vremena.«

Digao se. »Idemo nešto pojesti dok čekamo.« S rukom na njezinim

križima, usmjerio ju je prema dizalu.

Kate se udobno smjestila u prigušeno osvijetljeni separe u pubu, dvije

ulice dalje od bolnice. Nakon što su naručili, upitala je: »Što si saznao?«

188

Prebacio je ruku preko naslona za leđa i tapkao slamkom po drvenom

stolu. »Ništa.«

Lagao je. Osjećala je to. »Ma daj, Ryane. Nemoj mi tajiti.«

»Što misliš o odlasku na odmor? Mogli bismo uzeti djecu i otići nekamo

na neko vrijeme, da se Reed i Julia bolje upoznaju. More ili planine, biraj.«

»Mitch mi je rekao da nikada ne ideš na odmor. Počinješ me brinuti.

Što se događa?«

Pogledao je uokolo kao da želi vidjeti sluša li ih tko. Prateći njegov

pogled, vidjela je barmena koji je nešto radio za dugim šankom od

mahagonija. Dva očito stalna gosta sjedila su na barskim stolcima za

glatkom površinom šanka. Nekolicinu stolova u različitim dijelovima puba

zauzeli su turisti.

Ponovno je pogledala prema njemu. »Ryane, što si mi prešutio?«

Napokon je iz džepa izvukao otrgnuti list papira koji su nešto ranije tog

dopodneva uzeli iz kuće Janet Kelly i pružio joj ga. »Svi ljudi čija su imena

prekrižena su mrtvi.«

»Molim?«

Na licu je imao bolan izraz dok je pokazivao imena na popisu. »Srčani

udar, automobilska nesreća, utapanje. Jedan je čak umro od predoziranja

drogom prije nekoliko dana. Nema nikakvih naznaka kaznenog djela u

bilo kojem od tih slučajeva.«

Četiri imena ostala su neprekrižena, uključujući njezino. »Što je s

ostalima?«

»Prvo dvoje nisam uspio pronaći, ili se nitko nije javio. Posljednje prije

tvojeg, Kari Adams – to je dosta često ime. Nisam je stigao potražiti u

telefonskom imeniku.«

Kate namršti čelo. Zašto joj se to ime činilo tako poznato?

Donijeli su im naručeno jelo i ona odloži papir na stol pokraj čaše s

pivom, premda joj trenutno nije bilo do hrane.

Ryan joj stisne ruku. Od tog spontanog, ležernog dodira prođu je

ugodni žmarci. Ali kada je podigla pogled, vidjela mu je zabrinutost u

očima. »To ništa ne znači«, nježno reče. »Mogla bi biti puka slučajnost.«

»Ne vjeruješ u to. Vidim ti to na licu. Misliš da su oni ljudi možda bili u

domu, zar ne...?«

189

Naslonio se i pokušao izgledati zaprepašteno, ali je bio loš glumac.

»Odakle ti ta ideja?«

»Nisam glupa. Znam da se u farmaceutskoj industriji okreću milijarde

dolara. Misliš da je Jake sam provodio istraživanje? Da ga je sam testirao?

Nadao se da će ga progurati kroz FDA i dobiti njihovo odobrenje?«

»Teoretski je moguće.«

Ponovno je spustila pogled na papir na stolu. »I misliš da su se testovi

provodili na tim ljudima. Da je Janet Kelly znala za njih, da je znala za sve

što se događalo.«

»Ne znam. Možda. To, doduše, ne objašnjava zašto su sada mrtvi.«

»Objašnjava ako netko pokušava prikriti dokaze. Ono što je radio bilo je

protuzakonito, zar ne?«

Otpuhnuo je. »Da.«

»I dok se ja nisam pojavila ovdje, nitko zapravo nije ništa znao o tome.«

»Nisam to rekao.«

Pogledala ga je u oči. »Ali si mislio.«

»Mislim da sam gladan. A dan je bio dug. Moraš jesti tako da se možemo

vratiti u bolnicu po tvoje nalaze.«

Spustila je pogled na tanjur. Zašto je uopće ikada pomislila da će se

nešto promijeniti ako pronađe odgovore? Sada bi dala sve da može vratiti

vrijeme i zaboraviti sve što se već dogodilo.

Ryanova ruka ponovno prekrije njezinu. »Molim te, nemoj se mučiti«,

tiho reče. »Ići ćemo korak po korak, može?«

Kimnula je glavom i uzela komadić pomfrita te progutala strah dok je

pokušavala jesti.

Kate je prekrižila ruke i zagledala se u zgrade nasuprot ordinacije doktora

Murphyja. Poslijepodnevno sunce s bljeskom se odbijalo od drvenih i

kamenih površina. Ryan je sjedio na stolcu blizu liječnikova hrastovog

stola i čekao. Praktički je mogla osjetiti kako iz njega isijavaju napetost i

strepnja, a prepoznala ih je i u sebi. Strpljenje joj nikada nije bilo jača

190

strana, a činilo joj se da je u posljednjih nekoliko dana stalno samo nešto

čekala.

Ryan ustane kada je liječnik ušao i rukovao se s njim. Kate priđe bliže

stolu i sjedne.

»Dakle«, reče doktor Murphy. »Na početku bih rekao da smo dobili sve

potrebne snimke.« Na računalu je otvorio snimku njezina mozga i

zakrenuo zaslon tako da i oni mogu vidjeti.

Potapkao je po zaslonu. »Ovo je dio koji nas najviše zanima. Čini se da

je do ozljede došlo u ovom dijelu mozga, gdje se razvijaju pamćenje i

osobnost. Pretpostavljam da se radilo o nekom podljevu krvi jer sudeći po

rezu duž linije kose, rekao bih da vam je napravljena kraniotomija10, Kate.«

»Nije bilo tumora?« upita Ryan.

»Ne. Nema nikakvih indikacija tumora. Definitivno je došlo do

oštećenja lubanje, što ukazuje na nekakvu nezgodu ili nekakav teški

udarac.«

To nije imalo nikakvog smisla. Kate protrlja ožiljak. Zašto su joj davali

lijek za rak, ako ga uopće nije imala?

»Gubitak pamćenja je ozbiljan problem«, nastavio je doktor Murphy.

»Ovaj dio mozga upravlja pamćenjem, pa ako je pretrpjela ozbiljan udarac,

moguće je da je upravo on izazvao amneziju. Međutim, većina pacijenata s

retrogradnom amnezijom sjeća se barem nečega, bez obzira koliko

trivijalnog, iz svog djetinjstva. Amnezija se obično fokusira oko trenutka

nesreće, ponekada se izbriše cijela godina sjećanja, ali rijetko cijeli život.

Katein slučaj prilično je jedinstven.«

»Što je s lijekom?« upita Ryan. Već je ranije s doktorom Murphyjem

razgovarao o njezinoj situaciji i Ryan mu je dao kopiju njezina kartona koji

su pronašli u domu za nemoćne.

»Pa, kao što znate, o tome ne mogu ništa reći dok ne budemo više znali.

Tabofren u SAD-u nikada nije proučavan u kliničkom okruženju. Sjećam

se da sam prije izvjesnog vremena u nekom medicinskom časopisu čitao

nešto o sličnom lijeku – neko se ispitivanje provodilo gore u Kanadi – ali

ne sjećam se detalja. U svakom slučaju, moguće je da je taj lijek, ako ga je

10

Operativni zahvat stvaranja otvora na kostima lubanje.

191

dobivala dok je bila u komi, pojačao gubitak pamćenja do kojeg je došlo

uslijed nezgode.«

Doktor Murphy prelistavao je njezin karton. »Čini se da vam nisu

davali Tabofren barem šest mjeseci nakon nesreće.«

»Bila sam trudna.«

»Barem je netko imao dovoljno zdravog razuma da vam ga ne daje u

trudnoći«, reče liječnik. »Ne možemo znati što bi takav eksperimentalni

lijek mogao učiniti fetusu. Vaše dijete nema nikakvih simptoma?«

»Ne.«

»Volio bih da pregledate i Reeda, tek toliko da budemo sigurni«, ubaci

se Ryan, bacivši pogled na Kate. Kada je potvrdno kimnula, ponovno se

okrenuo liječniku. »Kakve su šanse da će joj se pamćenje vratiti?«

»u ovom trenutku? Ne bih računao na to. Prošle su gotovo dvije godine

i još se ničega nije sjetila. U San Francisco ste došli prije koliko, Kate,

mjesec dana?«

»Da, otprilike.«

»I za to vrijeme, nije bilo nikakvih sjećanja?«

Bilo je osjećaja. Uglavnom osjećaja već viđenog, ali to nisu sjećanja.

Odmahnula je glavom.

Doktor Murphy kimne. »Ponekad sjećanja pobuđuju poznata lica i

mjesta. Ako se to do sada još nije dogodilo, nisam pretjerano optimističan

da će se ubuduće dogoditi.«

Kate to nije iznenadilo. Nije ni očekivala da će se ičega sjetiti. Jedan

pogled na Ryana, pak, i vidjela je da se nadao drugačijim vijestima.

Snagom volje spriječila je da Ryanovo razočaranje utječe na nju. »A

sada? Jesam li sad sigurna ili se trebam brinuti zbog dugoročnih

posljedica?«

Doktor Murphy se nasloni i dlanom prijeđe po izbrijanoj glavi. »Volio

bih da vam mogu dati bolji odgovor. Surova stvarnost je da jednostavno ne

znamo. Vaši su nalazi sada u redu. Ne vidim ništa što bi moglo izazvati

zabrinutost. Međutim, primali ste eksperimentalni lijek i ne znamo što bi

vam to moglo prouzročiti u doglednoj budućnosti, a moguće je i da se ništa

neće dogoditi. Za sada se ne bih previše brinuo, samo budite na oprezu i

javite se ako primijetite neke promjene.«

192

»Znači nisam potpuno sigurna. To mi želite reći?«

Nagnuo se naprijed, a lice mu poprimi blag izraz. »Sutra vas može

udariti auto i možete poginuti, Kate. Nećete ništa promijeniti budete li se

brinuli što bi se moglo dogoditi. Ali spadate u rizičnu skupinu. Ne smijete

nikada zaboraviti tu činjenicu niti se pretvarati da to nije problem, jer jest.

Za sada bih vam savjetovao kontrolne sistematske preglede svake dvije

godine, osim ako se nešto ne promijeni.«

Ryan kimne i pogleda Kate. »To je izvedivo.«

Izvedivo je, ali nije ono čemu se nadala. Uvijek će se brinuti. Svaki put

kad pomiješa boje ili brojeve, što se još uvijek često događalo, pomislit će

da je u pitanju nešto više.

Doktor Murphy ustane i njih dvoje učine isto. Ryan mu zahvali.

»Nema na čemu. Na izlasku dogovorite termin za pregled svog sina.

Samo se želimo uvjeriti da je i s njim sve u redu.«

»Hvala vam.« Kate je slijedila Ryana na hodnik.

Kada su se vrata dizala zatvorila za njima, ovio joj je ruku oko ramena i

privukao je k sebi. Mogla je osjetiti njegovo olakšanje, ali i razočaranje

koje je vrebalo ispod toga. »To su dobre vijesti«, reče s usnama na njezinoj

kosi.

Zašto nije zvučao uvjerenije? Naslonila je glavu na njegova prsa,

nastojeći se othrvati porivu da utone u njega i dopusti mu da bude njezina

snaga. Nije bila toliko glupa da pomisli da bi njihova priča mogla imati bilo

kakav sretan završetak iz bajke. Ne, jer zna da je ovo što se događa između

njih samo tjelesno, da nije dovoljno snažno da potraje.

Kada su joj njegove usne okrznule sljepoočnicu, oči joj se zatvore. Bio je

tako topao i pružao joj je utjehu i sigurnost, sve što joj ovog trenutka treba.

I to ju je nasmrt plašilo.

»Aha«, šapnula je. Pa zašto onda nije vjerovala u to?

»Barem je nešto kako treba«, nježno je rekao.

Kimnula je glavom u znak slaganja. Neće umrijeti od raka. Mogla bi na

kraju ispasti sasvim zdrava unatoč lijekovima koje su trpali u nju. No hoće

li uspjeti izmaknuti onome tko sustavno s lica zemlje briše pacijente na

kojima se ispitivanje provodilo?

To joj se pitanje sada vrtjelo po glavi. To i što će, dovraga, poduzeti u

vezi s čovjekom pokraj sebe.

193

Kate pusti da joj glava padne natrag na zaslon i zatvori oči. Po

ritmičnim zvukovima koji su pratili kretanje automobila znala je da su još

na mostu i da bez gužve na cesti ima još dvadeset minuta za razmišljanje o

noćnoj mori u koju joj se život pretvorio prije nego što stignu na obalu.

Priželjkivala je dugu, toplu kupku, veliku čašu vina i samoću. Umjesto

toga, imala je Ryana Harrisona. Na sjedalu pokraj nje zračio je napetošću i

brigom. Što ju je samo još više opterećivalo.

Mobitel joj je zazvonio i trgnuo je iz depresivnog razmišljanja.

Posegnula je u torbu i prinijela ga uhu...

»Kate, ti si? Simone je.«

»Hej.«

»Gdje si?«

»U autu, na putu prema Moss Beachu.«

»Je li Ryan s tobom?«

Katein pogled poleti u stranu prema Ryanovim ramenima koja su se

napinjala dok je okretao upravljač Jaguara. »Da, ovdje je.«

»Nisam ga mogla naći. Njegova je tajnica rekla da danas nije bio u

uredu, ali da ima mobitel sa sobom.«

»Vjerojatno ga je ugasio.« Na sastanku s doktorom Murphyjem. Kada su

razgovarali o njezinoj budućnosti. O budućnosti koja se više nije činila

onako optimističnom kao prije samo nekoliko sati.

»U svakom slučaju, drago mi je da sam te dobila«, reče Simone. »Imam

novosti. Našli smo Reynoldsa.«

»Stvarno?«

»Aha. Licem prema dolje u njegovu bazenu u Houstonu.«

»Sranje.«

Ryan istog trena skrene pogled prema njoj. Vidjela je pitanje u

njegovim očima, ali je skrenula pogled. Nije se mogla nositi s njegovom

brigom. Ne još.

»Da«, nastavi Simone. »Policija procjenjuje da se radi o utapanju

nesretnim slučajem. Nadimao se puna dva dana prije nego što su ga susjedi

pronašli. Ispostavilo se da je otišao na neplaniran put u Kanadu, ubrzo

nakon Jakeove smrti. Susjedi nisu ni znali da se vratio.«

194

»O, Bože.« Kate zatvori oči.

»Ne isključuju mogućnost da se radi o umorstvu, ali čini se da trenutno

nemaju nikakvih tragova u tom smjeru.«

»Baš zgodno.«

»Kate.« Simone zastane. »Ima još.«

Progutala je knedlu. Je li uistinu željela znati? Ne. Nije. »Slušam.«

»Privatni detektiv s kojim surađujem ušao je u trag Walteru

Alexanderu. Misli da ga je pronašao u Vancouveru, u Kanadi. Krajem ovog

tjedna imam nekog posla u Seattleu. Mogla bih uloviti let odande i

potražiti ga.«

Kate obuzme panika. »Ne. Nemoj.«

»Ne brini, nije nikakav problem. U firmi neće ni primijetiti da me

nema.«

»Simone, ne razumiješ. Stvari izmiču kontroli. Ne idi tamo. Pusti sve

to.«

»Kate, stvarno mislim da–«

Ryan joj otme mobitel iz ruke. Prsti joj se skvrče u šaku. Vilica joj se

zategne. Frustracija i gnjev zbog cjelokupne situacije kuhali su u njoj. Dok

je Ryan pozorno slušao Simone kako ponavlja ono što je maloprije rekla

njoj, Kate zatvori oči i spusti glavu natrag na naslon sjedala. Ako on želi

preuzeti, neka mu bude. Ona tu ništa ne može učiniti. Ovo se ticalo njega

koliko i nje. Ipak, ova arogantna reakcija bila je samo još jedan podsjetnik

na to da on od nje očekuje da bude poslušna supruga kakvu pamti, a ona to

nije.

Završio je razgovor otprilike u isto vrijeme kada je skrenuo na kolni

prilaz pred njezinom kućom u Moss Beachu. Njegova je snažna ruka

posegnula za njezinom, a ona se odupirala porivu da se čvrsto uhvati za

njega i nikada ga ne pusti. »Jesi li dobro?«

»Da, dobro sam.«

»Reci mi što te muči«, tiho je rekao.

Time ništa neće riješiti. Bit će samo još gore. Nježan razgovor o

njezinim strahovima i tjeskobama samo će je odvesti ondje gdje stvarno ne

bi trebala biti, u njegov zagrljaj.

195

Mora zadržati objektivnost i sposobnost rasuđivanja, smisliti što joj je

sljedeće činiti. Ne smije više dopustiti da joj pozornost odvlači ta luda

privlačnost koja će joj na kraju samo slomiti srce.

»Dobro sam«, ponovila je. »Treba mi samo nekoliko minuta.«

Ruku manje drhtavih nego što je očekivala, izašla je iz auta. Slijedio ju

je u kuću i zastao u predvorju s rukama na bokovima, promatrajući je.

Okrenula se prema njemu, ali je izbjegavala njegov pogled, a s njim i

utjehu koja je bila upravo tamo gdje ju je željela. »Moram otići gore po

nekoliko stvari. Ti... Osjećaj se kao kod kuće. Brzo se vraćam.«

Ni sama nije znala kako se uspjela popeti stepenicama, zastala je na

vrhu stubišta, pogledala na jednu, pa na drugu stranu. S desna je bila

njezina spavaća soba, a Reedova soba i radna soba s lijeva. Ako ode u

spavaću sobu i Ryan dođe za njom, njezina će se snaga volje slomiti i

završit će u krevetu. Ako ode u radnu sobu, zidovi će činiti tampon zonu

između nje i onog mekog, udobnog mjesta po kojem se željela valjati s

njim.

Utonuvši u stolac iza radnog stola, spustila je ruke u krilo i ogledala se

oko sebe. Pokraj prozora još uvijek su stajale kutije. Slike naslonjene na zid

čekale su da ih netko objesi. Toliko toga je namjeravala napraviti, ali

nikada nije našla vremena za to.

»Što radiš?«

Ryanov glas nije ju iznenadio. Znala je da će je slijediti, da će biti

zabrinut. Kako to da ga odjednom može tako dobro pročitati?

»Bit će oluje«, tiho je rekla zureći kroz prozor.

»Meni se čini prilično mirno.«

»To je varka. Ima znakova po kojima znaš da dolazi velika oluja. Vjetar

utihne. Na obzoru se jedva zamjetno počne smračivati, a kada izađeš van,

gotovo da je možeš namirisati u zraku.«

Čučnuo je ispred nje i položio dlan na njezino bedro. Koža joj se

zažarila kroz debelu tkaninu traperica. Tijelo joj je bolno izgaralo od želje

da ga miluju te čvrste ruke.

Ne bi pomoglo.

»Sve će biti u redu«, nježno je rekao. »Ne brini se.«

Ne brini se. Samo tako. Kad bi barem mogla.

196

Skupila je hrabrosti, najviše što je mogla, i pogledala ga u oči. »Ne moraš

mi ti dovoditi stvari u red, Ryane. Znam da misliš da moraš uletjeti ovamo

i zaštititi me od svega ovoga, ali mogu i sama izaći na kraj.«

Uspravio je leđa, ali nije maknuo ruku. »Ne radim to.«

»Da, radiš. Znam da mi samo pokušavaš pomoći, ali gušiš me. Došla sam

ovamo uzeti nekoliko stvari, s namjerom da se vratim natrag s tobom, ali

sam shvatila da trebam vremena da sama sve posložim u glavi.«

Stisnuo je oči. »Nešto mi je promaklo između onog jutros i sada. Što se

događa?«

Odgurnula mu je ruku i ustala. Neće mu uspjeti reći da ode dok joj

njegov dodir pali kožu. Trebao joj je prostor između njih. »Ništa ti nije

promaknulo od jutros. Možda ti je jednostavno sve skupa promaknulo.«

Digao se na noge. »Morat ćeš mi to objasniti jer ne mogu shvatiti što

želiš reći.«

Podigla je ruke, pa ih opet spustila. »Što vidiš kada me gledaš?«

»Je li to neko trik pitanje?«

»Ne. Iskreno je. Znam koga vidiš. Vidiš Annie.«

»A to je loše jer...«

»Jer, Ryane, ja nisam ona.«

Usta mu se iskrive u grimasu. »O čemu govoriš?«

On jednostavno ne shvaća. Nije bila sigurna da će ikada shvatiti. I

premda to u ovom trenutku nije najvažnije, uvijek će biti prisutno kao

problem između njih. Najbolje je riješiti to odmah, prije nego što bilo tko

od njih dvoje bude još više povrijeđen u ovoj ludoj situaciji.

»O ovome govorim.« Zamahnula je rukama po zraku. »Ovo što se

događa između nas ne funkcionira. Svaki put kada me pogledaš, vidiš

nekoga tko više ne postoji. Imaš potrebu zaštititi me, ali ti nisi zabrinut za

mene, već za onu osobu koja sam nekada bila. Za osobu koja više nisam.«

»Objasni mi još jednom jer sam se malo izgubio.«

Otpuhnula je. »Ryane, sve ovo vrijeme otkako smo zajedno, nijednom

me nisi nazvao Kate.«

»Da, jesam.«

»Ne, nisi. Pozorno sam slušala.« Srce joj se stezalo, ali odbijala je

priznati da osjeća bol. Bol tisuću puta oštriju od onog što je očekivala.

197

»Priznajem da me strahovito privlačiš, ali to je samo tjelesno. To ništa ne

znači. Tebe privlači netko tko više nije ovdje. Ne znam kako da budem ta

osoba i nisam sigurna da to želim. Volim ovo što sam sada. I toj osobi koja

sam sada ne treba da treperiš nad njom i štitiš je od cijele ove zbrke.«

Premjestio je težinu na drugu nogu. »Što želiš reći?«

»Želim reći... Mislim da ovo nikamo ne vodi. Cijenim tvoju pomoć i to

što si danas žrtvovao svoje vrijeme da zajedno sa mnom nešto istražiš, ali

odlazak s tobom tvojoj kući večeras neće ničemu koristiti. Reed i Julia su

već zbunjeni. Budem li blizu tebe i prepustim se ovoj zapaljivoj

privlačnosti, to neće ništa popraviti. Oboje znamo da to nikamo ne vodi,

da nijedno od nas dvoje nije ono što ono drugo treba ili želi na dugi rok.«

Mišići na čeljusti mu se zategnu. »Znači, ono jutros–«

»Jutros sam bila emotivna i pretjerano sam reagirala na stres kojem sam

posljednjih dana izložena. Ono ništa nije značilo.«

Ljutnja mu je bljesnula u očima. Progutavši knedlu, ostala je

nepokolebljiva. Bude li imala sreće, Ryan će ubrzo shvatiti mig i otići prije

nego što se predomisli.

Jer stvarno se željela predomisliti. Željela mu se baciti u zagrljaj i u

njegovu se naručju skriti od svega što se događa oko njih. Željela je

zaboraviti na to da on razmišlja o nekom drugom dok je s njom, jer željela

ga je više nego što joj to vlastita logika dopušta.

»Mislim da bi trebao otići, Ryane«, tiho je rekla.

»Samo tako?«

»Da.«

»Ovo je sranje. Reci mi što se stvarno događa.«

»To se stvarno događa.« I dalje nije shvaćao, pa je u glas ubacila što je

mogla više emocija, nadajući se da će mu one prenijeti njezinu poruku.

»Ne trebam te. I ne želim te. I što prije to shvatiš, bit će bolje za sve nas.«

Oči mu se stope s njezinima. Čelične, hladne oči. One iste tvrde,

bezosjećajne oči kojima ju je gledao na početku, prije konferencije za tisak,

prije nego što ju je poljubio, prije nego što je shvatila koliko je brižan i

pažljiv iznutra. »Dobro. Kako hoćeš.«

198

Projurio je kraj nje. Osluškivala je kako njegovi koraci odzvanjaju niz

stube. Trznula se kada su se ulazna vrata otvorila i trenutak poslije s

treskom zatvorila.

Drhteći, spustila se na pod i naslonila na zid. Suze su joj navrle na oči, a

u grudima ju je boljelo žestinom kakvu nije očekivala. Ta je bol bila

neusporedivo jača od one koju je osjećala kada je izgubila Jakea i samo je

još više shvatila koliko je željela Ryana. Zaljubila se u njega iako je znala

da to nije pametno. A sada, kamo god krenula, koga god upoznala,

spoznaja da je nekog takvog pustila da ode progonit će je zauvijek.

Prve kapi kiše pokucale su na prozor. Vjetar se pojačao, a valovi su

udarali u obalu poput snažne šake. Pogledala je van prema sivim oblacima

dok su joj se suze slijevale niz obraze.

199

Šesnaesto poglavlje

yan je stajao na trijemu Anniene kuće i duboko disao, pokušavajući

se smiriti. Ne treba mu to sranje. Emocije mu lete iz krajnosti u

krajnost, kao na toboganu smrti, svakog dana otkako se pojavila na

njegovu kućnom pragu, i postaje sve gore. I definitivno mu ne treba žena

koja će mu govoriti što on misli i govori. On to zna, dovraga.

Trčećim se korakom spustio stepenicama s trijema i potom po kiši

hodao do auta. Ako želi biti sama, ostavit će je samu. Već je ionako

proživio pravi pakao zbog nje.

Jutros sam bila emotivna i pretjerano sam reagirala na stres kojem sam

posljednjih dana izložena. Ono ništa nije značilo.

Njezine su mu riječi prošle kroz glavu dok je otvarao vrata automobila i

sjetio se pogleda u njezinim očima kada je to izgovorila. Onog izraza

zabrinutosti i straha koji je vrio negdje duboko u njoj. Stegnulo ga je u

prsima. Toliko se usredotočio na njezine riječi da mu je umalo promaknuo

najvažniji znak.

Bila je dobro sve do razgovora s doktorom Murphyjem. Novosti o

obavljenim telefonskim pozivima primila je smirenije nego što je očekivao.

Prihvatila je čak i objašnjenje doktora

Murphyja o svojoj ozljedi. Tek kada je Ryan pitao hoće li joj se

pamćenje ikada vratiti, podigla je one proklete nevidljive zidove. Od tog je

trenutka povučena, suzdržana, skrivena iza tih barijera.

Dovraga. Odgurnula ga je jer je mislila da ga zanima samo ona žena koja

je nekada bila. Nije mogla znati da i sam počinje sumnjati u to. Da je već

zamijetio promjene u njoj, da je privlačnost koju osjeća prema njoj jača

nego ikada prije.

A ona je to pokušala uljepšati govoreći da joj nije potrebno da se on

brine o njoj. Tada se sjetio panike u njezinu glasu kada je Simone

spomenula odlazak u Kanadu.

R

200

Nije bila samo prestrašena. Štitila je i njega. Nije željela da bude previše

upleten. Činila je upravo ono što je njemu rekla da ne radi.

U vražju mater.

Voda mu se u potocima slijevala niz lice kada je zalupio vrata

automobila i potrčao prema trijemu. Nije kucao, samo je umalo razvalio

vrata ramenom i grabio po dvije stube dok nije stigao na gornji kat. Kada je

uletio u njezinu radnu sobu, zatekao ju je sklupčanu na podu uza zid, s

laktovima prekriženim preko privučenih koljena i licem zaronjenim u

nadlaktice.

Toliko o tome da joj nije stalo. Lagala je koliko je duga i široka.

Naglo je dignula glavu kada ga je čula. Suze su joj zamrljale lice.

Dlanom je prešla preko nosa. »Što radiš...?«

Zgrabio ju je za ramena, podigao s poda i prislonio je leđima na zid.

Potom joj je poljupcem zatvorio usta, vrućim, gladnim poljupcem,

ispunjenim svim onim osjećajima, ljutnjom, frustracijom i žudnjom, koji su

se uskovitlali u njemu.

Rukama je zagrabila u njegovu mokru majicu i pokušala se osloboditi,

ali ju je čvrsto držao i cijelim se tijelom utisnuo se u nju. Ljubio ju je

grubo, zahtijevao odgovor. Izvijala se pod njim, ali osjetio je trenutak kada

se prepustila. Trenutak kada ga je primila i čvršće privukla k sebi umjesto

da ga odgurne. Trenutak kada je otvorila usta i uvukla mu jezik unutra,

povlačeći i njegovo srce zajedno s njim.

Prigušeno je zastenjala. Požuda mu se razbuktala u trbuhu. Krv mu se

sjurila ravno u prepone. Uhvativši joj rub majice, svukao ju je preko

njezine glave i bacio na pod.

»Reci mi da ti ništa ne značim.« Gricnuo joj je uho, uvukao ga duboko u

usta, pritisnuo usne na onaj madež u obliku naopako okrenutog srca. Onaj

koji je prije lickao i grickao tisuću puta. Toliko poznat i toliko nov u isto

vrijeme.

Zadrhtala je. Glava joj je pala unatrag, a ruke mu je ovila oko ramena i

privukla ga bliže. Izvila se u njega, nudeći svoj vrat njegovim usnama, i

protrljala kukove o njegov nabrekli ud. »Ne značiš... To je samo seks.«

Vraga je.

Svjestan pomalo pretjerane grubosti svojih ruku, dohvatio joj je

grudnjak i povukao ga. Prednja kopča popusti uz glasan »puk«. Gurnuo je

201

čipkasto rublje u stranu i dlanovima joj prekrio nage dojke, gnječio ih,

mijesio. Spustio je glavu prema desnoj dojci, vrhom jezika pobudio

bradavicu, uvukao je u usta. Kriknula je kada je zubima zagrebao osjetljivi

vršak, koji se ukrutio u prekrasan mali pupoljak, ali ga nije odgurnula. A

nije još završio. Ponovio je sve to na drugoj strani te i sam zastenjao kada

mu je odgovorila utiskivanjem kukova u njegove.

»Reci to još jednom«, rekao je dok joj je ljubio ključnu kost, grlo, kada je

ponovno pronašao njezina usta. »Reci mi da ovo nije ono pravo.«

Odmahnula je glavom, zgrabila njegovu natopljenu majicu i svukla mu

je preko glave. »Nije.«

»Lažeš.«

Raskopčao joj je dugmad na trapericama, uvukao ruke u njih i gurnuo

ih prema dolje prije nego što je ona uspjela otkopčati njegovo gornje

dugme. Jednim spretnim potezom, njezine traperice i gaćice našle su se u

hrpici na podu.

Posegnula je za njim, dašćući. Uhvatio joj je zapešća i jednom ih rukom

pribio na zid iznad njezine glave. »Još uvijek ništa?«

Progutala je slinu, odmahnula glavom. Ali u očima joj je vidio želju.

Vidio je požudu. Vidio je potrebu.

Za njim. Ni za kim drugim. Samo njim. Jedino njim.

Svojim je ustima poklopio njezina. Otvorila mu se, ispreplela jezik s

njegovim. Dlanom joj je prešao po trbuhu i osjetio kako drhti kada je

prstima kliznuo u njezine kovrče. Zastenjao je kada je napipao vruću,

slatku vlažnost između njezinih bedara.

»Topiš se. Želiš svršiti, zar ne, dušo?« Treperila je osluškujući njegove

riječi dok joj je ljubio usne, dok je prstom kružio po smokvici i pronašao

klitoris. »Reci mi koliko me trebaš.«

Stenjala je, tiskala kukove prema naprijed. Prstima je uklizao još niže,

unutra, znao je točno gdje voli da je se gladi.

»Ryane...«

»Reci mi«, promrmlja joj uz uho. »Reci mi da osjećaš isto što i ja. Znam

da osjećaš. Znam da se ne možeš odupirati tome, kao ni ja.« Ubacio je i

drugi prst, gladio je duboko, palcem pronašao klitoris i kružio oko njega

202

sve dok nije kriknula i svršila, a cijelo joj je tijelo podrhtavalo od olakšanja,

oslobođeno napetosti.

»Tako si prokleto dobra«, šaputao joj je u uho. »Tako nevjerojatno seksi.

Uzbuđuješ me do ludila, dušo. Reci mi.«

Njegovo joj se ime otelo s usana kao prigušen krik. Uhvatio ga je ustima

i nastavio je izluđivati svojom rukom.

»Prestani«, protisnula je.

»Ne.« Nije mu bilo dovoljno samo njezino tijelo. Želio je i njezinu dušu.

Neće prihvatiti ništa manje. »Zapali se opet. Želim gledati. Volim gledati

kako svršavaš.«

»Ne mogu«, promrmljala je priljubljujući se uz njega. »Previše mi je to.«

Grickao joj je vrat, dojke, sve redom; svo to vrijeme nije prestajao

gladiti je prstima iznutra. Izvijala se, a bedra joj se sklope oko njegove ruke

kada ju je ponovno doveo do ruba. »Ryane, molim te.«

»Reci mi, dušo. Reci mi da ništa ne osjećaš kad si sa mnom. Reci mi da

ti nisam važan. Oboje znamo da ne možeš, jer ovo... ti i ja... to je jedino

važno.«

»Dovraga«, progunđala je. »Stalo mi je do tebe, ti gade jedan. Previše mi

je stalo. Ne želim da mi budeš toliko važan. Ne želim osjećati. Ne želim

patiti. Želim samo... tebe.«

Njezine su ga riječi pogodile ravno u srce. Oslobodio joj je ruke, zapleo

prste u njezinu svilenu kosu i privukao je k svojim ustima. Usne su mu

postale mekše, poljubac nježniji, a kada je okusio slanoću njezinih suza,

blagost ga je cijelog obuzela.

Nestrpljivim rukama posegnula je za pojasom njegovih traperica.

Njezini su mu gorljivi prsti skliznuli u bokserice i omotali se oko njegova

uda. Cijelo mu se tijelo protreslo od njezina dodira.

Mora je imati. Ne može više čekati. Povukao ju je na pod. Iskobeljao se

iz odjeće i cipela. Glasan uzdah propara ga iznutra kada su se njezina usta

stopila s njegovima, kada ga je srušila leđima na pod i opkoračila mu

bokove, a sva njezina vlažna užarenost našla mu se tako blizu da je jedva

mogao disati.

Zatvorila mu je usta dubokim poljupcem. Zadrhtao je kada se

odmaknula, ovila duge prste oko njegova nabrekla uda i usmjerila ga

203

prema svojoj brazdi. I više ni o čemu nije mogao suvislo razmišljati kada ga

je namjestila na ulaz u svoje tijelo, spustila se i uzela ga u sebe.

Oko srca ga je tako jako stegnulo da je ostao bez zraka. Posegnuo je za

njom, privukao njezina usta svojima i zapleo prste u njezinu raskošnu

kosu. Sve što se do ovog trenutka dogodilo činilo se nevažnim. Upijao ju je

pohlepnim gutljajima, uživao u mekoći njezine kože, slatkoći njezinih

usta. Tiho je zastenjao kada je zategnula kukove, dok se dizala i spuštala,

dok je pokušavao približiti se što je više mogao.

Mislio je da više nikada neće biti s njom na ovakav način. Nije ni

shvaćao koliko mu je zapravo nedostajala, koliko mu je trebala, kako mu je

život bez nje bio prazan. Ona ga je obavijala. Okruživala ga. Iscrpljivala je

svaki djelić njegova tijela i duše.

Annie.

Njezino mu je ime lebdjelo na usnama, želja da ga uzvikne bila je jača

nego što je očekivao. Tolike godine. Toliko toga želio je nadoknaditi. Želio

dati ono što joj treba. Morao joj dati do znanja da je čuo njezine riječi.

Njezina se dva imena stope u jedno. »Pogledaj me, Katie.«

Pogledala ga je u oči. I na trenutak, ona iskra povezanosti koja je

bljesnula poput električnog luka između njih tako se snažno rasplamsala i

cijelog ga progutala. Dirnula ga je u dušu kao nijedna druga prije ni poslije

nje.

Znao je da je i ona to osjetila, vidio je u njezinim očima da je, baš kao i

on, nemoćna pred emocijama koje su strujale između njih. U očima joj

zablistaju suze i on joj rukom makne kosu s lica da ga bolje promotri.

»Samo ti«, šapnuo je, prislanjajući čelo na njezino. »Samo ovo, samo

mi.«

Osjećaji su mu pulsirali kroz vene kao ludi kada je usnama okrznula

njegove. Kada je šapnula njegovo ime. Mišići na cijelom tijelu mu se

zategnu i on se zabije jače, povlačeći je čvršće na sebe.

»Čekaj me«, šapnula je ljubeći ga još vatrenije, ubrzavajući ritam.

Kako da joj kaže da je čeka cijeli svoj život?

Suzdržao se. Ali kada je izvila leđa u luk, kada se stegnula oko njega i

kada je znao da je dosegnula vrhunac, pustio se, tako da su zajedno prešli

preko ruba.

204

Podivljalog bila, Ryan je ovio ruke oko nje i jednostavno ju je držao.

Utonula mu je na prsa, neujednačeno dišući. Usne su mu podrhtavale uz

njezinu sljepoočnicu. Srce mu je mahnito tuklo uz njezino. Po prvi put

nakon cijele vječnosti ponovno se osjećao... cijelim.

Zatvorio je oči. Duboko je disao. Želio je zauvijek zadržati taj osjećaj.

Ali kada je okrenula glavu i zaronila lice u njegovo rame i kada je osjetio

kako mu njezine suze klize niz kožu, zbilja trenutka pogodi ga svom

silinom.

To nije ono što je želio napraviti. Svi njegovi pažljivo osmišljeni planovi

da je ponovno osvoji upravo su nestali u plamenu, samo zato što nije u

stanju kontrolirati svoju ćud. A sudeći po jecajima koji su je potresali, ni

ona takvo nešto nije željela.

»Žao mi je. O, Bože, žao mi je. Ne plači.« Prevrnuo ju je na leđa i

sklonio joj kosu s lica. »Molim te, ne plači.«

Pokrila je lice s obje ruke.

»Žao mi je«, ponovi ljubeći joj obraze, kutove usana, spreman učiniti

sve da joj to nadoknadi. »Oprosti mi. Ja–«

Vrhovima prstiju pritisne mu usne. »Ne govori to više. Ne plačem zato

što sam nesretna.«

Zastao je. »Nisi?«

Odmahnula je glavom i potom polako spustila drugu ruku i zagledala

mu se u oči. »Ne.«

»Zašto onda?«

Dlanom si je obrisala obraz. »Zato što si rekao moje ime. Nisam ni

shvaćala koliko mi je trebalo da to čujem.«

Mislio je da se već prije zaljubio preko glave, ali prevario se. Njezina mu

je milina preplavila osjetila kao nikada prije. Kako je moguće da je sada

voli više nego nekada? Nešto u njoj dirnulo ga je onako kako Annie nikada

nije. Nije želio razmišljati o tome koliko sve to apsurdno zvuči. Samo je

želio ponovno biti s njom, osjetiti je i iznova je upoznati.

»O, Katie. Dođi ovamo.«

Podigao ju je s poda, odnio u spavaću sobu, sjeo na krevet i spustio je na

krilo. Vrhom nosa gladio joj je vrat, upijao njezin miris. Jednostavno

uživao u njezinoj blizini.

205

»Nisam želio da ti bude ovako. Barem ne prvi put.«

Naslonila mu je glavu na vrat i ovila ruke oko njegovih ramena. »Ne

žalim se.«

Nasmiješila se i on je poljubi, nježno, lagano, sa željom da osjeti što mu

je u srcu.

Uzdahnula je i uzvratila mu poljubac. Zaplela je prste u njegovu mokru

kosu i privukla ga bliže.

Kada se odmaknuo unatrag i spustio pogled prema njoj, shvatio je da je

još nešto kolosalno zabrljao. Zatvorio je oči. »Sranje. Kondomi.«

»Što je s njima?«

»Ostali su mi u džepu hlača. Nakon onog jutros, ponio sam par, za svaki

slučaj.«

»Nadao si se, ha?«

Otvorio je oči i vidio razdraganost u njezinima. Nije se činila

zabrinutom, dapače, činilo se da je to pomalo... zabavlja. »Ovaj... Nisam

mislio–«

Njezini meki prsti spuste mu se na usne. »Nemoj se opet ispričavati.

Možda si ti započeo, ali prilično sam sigurna da sam ja ta koja je završila.

Nisam ti dala šansu da kažeš ne, a kamoli da pronađeš kondom.«

Uistinu, nije. Usne mu se izviju u smiješak, a tijelom mu se razlije

toplina kada se toga sjetio.

»Neću ostati trudna, Ryane. Pobrinula sam se za to.«

Želio joj je reći da bi bio oduševljen kada bi večeras zatrudnjela. Od

same pomisli na to da bi je mogao vidjeti kako nosi njihovo dijete i

doživjeti sve ono što je propustio s Reedom došlo mu je toplo oko srca.

Ipak, znao je da nije spremna to čuti. Još ne.

»Osim toga«, nastavila je, »prošla sam sve moguće pretrage i mogu sa

sigurnošću reći da je taj dio mog tijela savršeno zdrav. I vjerujem tebi. Ne

brinem se.«

Bilo mu je glupo što uopće razgovaraju o tome. Da bi takvo nešto moglo

biti problem. »Uvijek sam bio oprezan. Želim da to znaš. Da mi je palo na

pamet da postoji ikakva šansa, pa i minijaturna, da si još uvijek živa,

nikada ne bih bio ni s jednom drugom.«

Oči joj se lagano smrače. »Vjerujem ti.«

206

Nije želio da mu vjeruje. Želio je da to osjeti. Da zna da je uvijek želio

samo nju. Odmaknuo joj je kovrčavi pramen s lica. »Nikada te ničime ne

bih povrijedio.«

»Znam i to«, šapnula je.

Nagnuo se i poljubio je, a potom osjetio kako mu se srce nadima kada

mu je vratila poljubac.

»Mogu ja i bolje«, reče s usnama prislonjenim uz njezine i gladeći je

rukom niz blagu udubinu na leđima.

»Sad odmah? Već si spreman za to?«

»Dušo, spreman sam od trenutka kada si se vratila u moj život.«

Nasmijala se i obuzelo ga je olakšanje. Povukao ju je na baršunasti

crveni pokrivač, prevrnuo je na leđa, ponovno poljubio, a potom se

odmaknuo samo toliko koliko mu je trebalo da joj se zagleda u oči.

»Stvarno si mislila da ćeš me se tako lako riješiti?«

»Previše očito?«

Prsti mu se zapletu u njezinu kosu. »Zamalo si me uspjela uvjeriti, a

onda sam se sjetio da tvoje oči nikada nisu znale lagati. I dalje ne znaju.«

Poljubio joj je vjeđe, skliznuo dolje do usta i jezikom pratio liniju usana

dok se nije otvorila i uvukla ga.

»Moram to zapamtiti«, promrmljala je kada su oboje ostali bez daha.

»Reci mi što želiš«, šapnuo je dok joj je rukom klizio prema boku,

okrznuvši člancima njezinu nabreklu dojku.

»Ne želim misliti. Samo želim da me diraš kao što si me prije dirao.

Želim zaboraviti na sve osim tebe.«

»O, dušo. Mislim da ti tu mogu udovoljiti.«

»Odlično. Jer ti si sada sve što mi treba, Ryane.«

Više ništa drugo nije trebao čuti.

Kate ispruži nožne prste i istegne stopalo. Nije se mogla sjetiti kada se

posljednji put osjećala tako opuštenom, tako zadovoljenom, tako

smirenom. Svaki mišić u njezinu tijelu bio je opušten i okrijepljen.

207

Spustila je pogled dolje na Ryana i osmijeh joj se razlegnuo licem. Glava

mu je ležala na njezinim grudima, kao na jastuku, ruka prebačena preko

njezina struka, noge isprepletene s njezinima. Činilo se da je čak ni u snu

ne želi pustiti. Zaplela mu je prste u kosu, u te svilenkaste plave vitice koje

su joj škakljale kožu. Nikada se nije osjećala toliko željenom, toliko

žuđenom kao u posljednjih nekoliko sati.

Još su dva puta vodili ljubav prije nego što ju je napokon privukao k

sebi i utonuo u san. Kiša je pljuštala po prozoru, valovi su se razbijali o

obalu u tami, ali u sigurnosti njezine kućice bilo joj je toplo i osjećala se

zadovoljno. I, barem za sada, sretno.

Djeca su još uvijek bila s njezinim roditeljima, telefon je bio isključen, a

noćna mora u koju joj se život bio pretvorio povukla se negdje u pozadinu

njezina uma. S njom će se pozabaviti poslije. Sada je samo željela uživati u

trenutku, za slučaj da ovo blaženstvo ne potraje.

»Nemoj«, reče Ryan ne pomaknuvši se.

Prsti joj zastanu u njegovoj kosi. »Ne sviđa ti se to?«

»Ne, to volim. Radi to i dalje. Samo prestani razmišljati.«

Osmjehnula se još blistavije. »Kako znaš da to radim?«

»Zlato, gotovo da čujem škripu kotačića u toj tvojoj tvrdoj glavi.«

»Ništa mi ne škripi u glavi«, veselo je odgovorila. »I nije tako tvrda.«

Smijeh mu je poput mjehurića prostrujao tijelom, onaj isti smijeh koji je

vibrirao u njezinim grudima kada joj je vrhom nosa poškakljao dojku.

»Ako kažeš da je ovo bila pogreška, morat ću opet voditi ljubav s tobom

dok ne prestaneš razmišljati.«

»Nisam to htjela reći.«

»Ne, ali to misliš.«

»Pa, naravno da to mislim. Ja sam pametna žena.«

S osmijehom na licu, rukom joj je lagano prešao po nozi i utisnuo prste

u osjetljivu točku na njezinu bedru. Zahihotala se i pokušala se izmaknuti.

»Okej, upozorio sam te.« Usnama joj je klizio po grudima, sve do vrata.

Topli dlanovi uspinjali su joj se po tijelu i milovali dojke. Uzbuđenje joj se

ponovno počne širiti venama.

»Nezasitan si, znaš to?« šapnula je dok su mu se usne primicale njezinu

uhu.

208

»Ali na dobar način.«

Morala se nasmijati. Nije znala da uz njega može biti ovako opuštena.

Nije očekivala toplinu u grudima svaki put kada je poljubi.

Lagano se okrenuo na stranu, prešao joj rukom po ramenu, niz ruku,

isprepleo prste s njezinima. Prinio je njezinu ruku ustima i ljubio jedan po

jedan prst. Tanašne niti emocija prolepršale su svuda po njoj, toliko je ta

gesta bila nježna, toliko puna ljubavi.

Vrhovima prstiju prešla je preko ožiljka na njegovoj bradi. »Kako si ovo

zaradio?«

»Poklon od Mitcha.«

»Kako?«

»Potukli smo se.«

»Zbog čega?«

»Zbog tebe.«

Pratila je zaobljenu liniju i osjetila izlizan rub. »Zašto?«

»Ne znam kako bih to rekao, ali na faksu sam bio...« Zastao je kao da mu

je neugodno. »Pa, izlazio sam s puno cura.«

Nije mogla a da se ne nasmije. Zavodnik. »Kao Mitch.«

Nasmijao se. »Da. Vjerojatno smo zato i postali tako dobri prijatelji. U

svakom slučaju, ti i ja smo tek počeli hodati i došla si na jednu od mojih

utakmica. Mitch i ja smo igrali–«

»Bejzbol«, dovršila je umjesto njega. »Mitch nas je vidio zajedno i toliko

se razljutio da je izbačen s utakmice.«

»Otkud znaš?«

»On mi je ispričao. Ali nije spominjao ožiljak. Rekao je da te udario

kada si izašao iz kluba.«

Jedna strana Ryanovih usta izvije se u grimasu. »Da. Čovječe, kako je

bio ljut. A ti... Ti si se još više ljutila.«

»Stvarno?«

»O, da. Rekla si da se ponašamo kao djeca. Zapravo, nije se puno

razlikovalo od onog što si nam rekla jučer nakon konferencije za tisak.«

Ponovno je prešla prstima preko ožiljka. »Koliko šavova?«

209

»Četiri. Znao sam da Mitch ima pravo. Imao je dobar razlog ljutiti se na

mene. Htio sam te večeri prekinuti s tobom. Ali samo jedan pogled na tebe

kako stojiš na trijemu svog paviljona u studentskom domu, kada sam vidio

koliko si zabrinuta za mene, i...«

»I što?«

»I zaljubio sam se u tebe. Preko glave.«

Srce joj je poskočilo. Mogla je zamisliti tu scenu. Voljela bi samo da je

se može i sjetiti. »Ozbiljno?«

»Da. Osim toga, pomoglo je i to da si me otpratila natrag do mog stana,

mazila me i pazila, poljupcima mi liječila rane.«

Glasno se nasmijala, a potom spustila pogled na svoju ruku u njegovoj.

Vrhovima prstiju prelazila je po vjenčanom prstenu od platine obrubljene

zlatom. »Zašto ga nosiš?«

»Zato što sam oženjen.«

»Nosio si ga i kada smo se prvi put sreli. Tada nisi znao da si još

oženjen.«

»Uvijek ću ga nositi.« Prstima je klizio po njezinim.

»Nosio si ga svo ovo vrijeme?«

»Da. Iznenađuje te to?«

Odmahnula je glavom, boreći se protiv osjećaja koje nije mogla

definirati. »Zašto? Prošlo je pet godina.«

»Zato što sam se oženio, samo jednom, u dobru i zlu. Zauvijek.

Pronašao sam ženu s kojom želim provesti ostatak života. Nemam namjeru

oženiti se ijednom drugom.«

»Radije bi ostao sam? Što bi bilo da si nekoga upoznao?«

»Upoznao sam puno žena. Nijedna ti nije bila ni do koljena.«

»Ryane.« Preplavili su je osjećaji. Suze su je pekle u očima. Pod tim

nježnim pogledom, srce joj je bilo opasno blizu da padne u provaliju.

Prstima je stegnuo njezine prste i spustio pogled na njezinu lijevu ruku.

»Primijetio sam da si ti svoj skinula.«

Slijedila je njegov pogled. »Nije mi bio suprug. Nisam ga više mogla

nositi kad sam saznala istinu.«

210

Podigao joj je ruku i poljubio ogoljene prste. »Volio bih znati što se

dogodilo s tvojim prstenom. Moram ti dati napraviti novi.«

Vidjela mu je odlučnost u očima i osjetila kako joj se želudac steže.

Glasna zvona na uzbunu zazvonila su joj u glavi. Nije bila spremna za to.

Nije znala hoće li ikada biti. Pokušala se pridignuti. »Ryane–«

Nagnuo se prema njoj i nježno poput pera usnama joj pogladio usne,

vragolasto se smiješeći. »Nemoj.«

»Što to?«

»Nemoj razmišljati. Ne želim da brineš zbog onog što bi moglo doći

sutra ili prekosutra. Ne želim da neprestano analiziraš sve što kažem.

Želim samo da osjećaš.«

Grickao joj je vrat i polagano se počeo spuštati. Utonula je natrag u

jastuke i zatvorila oči. Dok su joj njegove ruke milovale tijelo, klizeći po

njezinim oblinama i pregibima, duboko je udahnula. Požuda joj je

ponovno prostrujala venama kada su joj njegovi provokativni prsti

skliznuli između bedara. Sa svakim nježnim dodirom toplina joj sve više

skupljala u srži.

Nije mogla zanijekati naklonost koju je duboko u duši osjećala prema

njemu. Bilo je to više od tjelesnog, više od slijepe privlačnosti. Bilo je puno

dublje, puno stvarnije nego što je ikada pomislila da bi moglo biti, stvarnije

od svega što je ikada doživjela.

Plašilo ju je to, više nego što je željela priznati. Od pomisli da bi to

mogla biti ljubav, tako brzo nakon što su se sreli, dlanovi su joj se oznojili,

a bilo ubrzalo. Nije moguće da takvo nešto već osjeća prema njemu.

Smjestio joj se između nogu i poljubio je dok je polagano klizio duboko

u nju. Srce joj se preokrenulo u grudima kada ga je privukla bliže i otvorila

mu svoja usta, tijelo i dušu.

»Razmišljaš li?« šapnuo joj je u uho.

»Ne. Definitivno ne.« Njegovi polagani, nježni pokreti izmamili su

uzdah s njezinih usana. Podigla je kukove prema njemu, prelazila mu

rukama po leđima, zadivljena teksturom njegove kože, želeći zapamtiti

svaku krivulju mišića, svaki pokret kostiju.

Nasmiješio se uz njezino uho. »Odlično. Želim da ti um bude potpuno

prazan kada ti kažem da te volim.«

Cijelo joj se tijelo zategnulo. »Ryane–«

211

»Volim te«, rekao je blagim glasom, utiskujući se ponovno u nju dok

nije zadahtala. »Ne mogu se pretvarati da nije tako. Ono što volim u tebi

duboko je unutra. Tu je, bez obzira zvala se ti Annie ili Kate. Tu je bez

obzira sjećaš li me se ili ne.«

»Ovo je ludost«, šapnula je.

Usta mu se izviju u osmijeh i ponovno je poljubi. Izvukao se i ponovo

vratio unutra. »Nije. Ludost bi bila zanijekati ono što je stvarno. Ne

očekujem da i ti kažeš isto, barem za sad još ne. Samo želim da znaš da

postoji. Da uvijek postoji točno tu.«

Zaplela je prste u kosu na njegovu vratu i privukla ga bliže. Obasipala

ga je poljupcima dok su vodili ljubav. Riječi su joj lebdjele na usnama, ali

strah ih je potisnuo natrag. Strah od onoga što bi se moglo dogoditi na

danjem svjetlu. Strah od onog što će osjećati prema njoj kada je bolje

upozna. Ako si dopusti da se preko glave zaljubi u njega, a on se jednog

jutra probudi sa spoznajom da je drugačija od žene koju pamti, nije bila

sigurna da će njezino srce preživjeti gubitak.

Ne može mu dati cijelu sebe dok ne bude sigurna da uistinu nju želi.

Noćas se, ipak, može pretvarati da sutra ne postoji. Možda ne može

izgovoriti riječi, ali može mu umjesto toga pokazati što osjeća.

Obujmivši mu lice dlanovima, poljubila ga je iskreno i strastveno, a

potom ga prevrnula na leđa. »Daj mi da te volim, Ryane.«

212

Sedamnaesto poglavlje

e želim da onamo ideš sama.« Mitch je stajao u Simoneinoj spavaćoj

sobi i gledao kako ubacuje odjeću u putni kovčeg. »Jesi li me čula?«

upitao je kada nije odgovorila.

Potapšala ga je po obrazu dok je prolazila pokraj njega na putu prema

kupaonici. »Pazi, srce, počinješ zvučati kao tvoj arogantni šogor koji voli

svima zapovijedati.«

Jedva da je zamijetio namijenjenu mu uvredu. Pošao je za njom i ostao

stajati na vratima dok je ona uokolo skupljala svoje stvari. »Čuo sam se s

Ryanom prije. I on misli da ne bi trebala ići sama.«

Ubacila je kozmetiku u torbicu i iz tuš kabine dohvatila svoj omiljeni

šampon. »Ma daj. Misliš da ću slušati dvojicu muškaraca? Mitch, idem u

Seattle poslom. Osim toga, nitko neće ni znati da sam ondje. Zapravo, bit

ću sigurnija nego da ostanem ovdje. Shannon će biti kod mojih roditelja.

Sve je u redu. Osim toga nisam još odlučila vrijedi li ići u Vancouver ili ne.

Pričekat ću i vidjeti što će privatni istražitelj pronaći.«

Još. Jasno i glasno je čuo taj mali dodatak. Previše je neovisna. Previše

tvrdoglava. To je bio jedan od razloga zašto ga uspješne žene nikada nisu

privlačile. Izbjegavala ga je još od one noći koju su proveli zajedno, a on je

sinoć radio dokasna i sve do jutros nije stigao svratiti k njoj i obići je.

Danas je trebao uhvatiti let za Otočje kraljice Charlotte i ondje rješavati

tekuće probleme s projektom ali sada kada je naslutio što Simone

namjerava, nije mogao otići dok ne bude znao da će biti sigurna.

»Išao bih s tobom kad bih mogao, ali ne mogu. Dovraga, baš se sve

usrano poklopilo.«

»Ne brini se zbog toga«, rekla je vadeći lak za kosu iz košarice uz

umivaonik.

Izbjegavala je njegov pogled. Ne moraš biti prepametan da shvatiš što se

ovdje događa.

»Znam što radiš, Simone. Ne moraš ići u Vancouver zbog onog što se

dogodilo između nas.«

N

213

»Ne znam o čemu govoriš.« Ubacila je četku za kosu u torbicu i

zatvorila je.

Da, znala je. Vrlo dobro je znala na što misli. Vidio je da ju to izjeda iste

sekunde nakon što su vodili ljubav. Željela je zaboraviti što se događa

između njih. Mislila je da je iznevjerila svoju klijenticu. »Kate i Ryan neće

se naljutiti na tebe zbog ovoga. Imaš pravo na vlastiti život. Nisi učinila

ništa loše.«

Zažmirila je i duboko udahnula. Osjećaji su joj se odražavali na licu, ali

kada je ponovno otvorila oči, više ih nije bilo. Dograbila je torbicu i

progurala se pokraj njega prema spavaćoj sobi. »Razgovarat ću s Kate o

tome kad se vratim.«

Uhvatio ju je za ruku. »Stani i pogledaj me.«

Podigla je svoje tamne oči prema njemu. Izmučene oči ispunjene

krivnjom. Oči od kojih ga je u grudima stezalo kao kliještima.

»Ne odbacuj ovo što se događa između nas samo zato što brineš što će

netko drugi misliti«, rekao je.

»To nije bila dobra ideja. Nije se trebalo dogoditi i ti to znaš. Što se tiče

mog odlaska u Seattle, o tome ne odlučuješ ti. Sve će biti u redu. A sada,

možeš li mi, molim te, pustiti ruku da mogu završiti s pakiranjem?«

Osjećao se kao da mu je zabola nož u srce. Pustio joj je ruku,

pokušavajući dokučiti koji se vrag ovdje događa. Kako se uspio tako vezati?

Nikada ga nije bilo briga ni za koga osim za obitelj. Kada je Simone – žena

koju jedva poznaje – postala jednako važna, ako ne i važnija, od ljudi koje

voli?

U prsima ga još jače stegne.

Srce mu je luđački tuklo dok ju je slijedio u spavaću sobu. Zatvarala je

torbu s odjećom, a kosa boje čokolade padala joj je preko obraza. Vani,

pred prozorom, sipila je kiša i bacala sablasno sivkasto svjetlo po sobi.

Odjevena u usku suknju i strukiranu košulju, nije mogla izgledati ljupkije

čak i kad bi htjela.

O, čovječe. Totalno je zaglavio.

Prošao je rukom po licu i pokušao umiriti svoj podivljali puls. Kada se

okrenula da spusti torbu na pod, uhvatio ju je za ruke i privukao k sebi.

214

»Ne upuštam se u dugoročne veze. Bez obaveze. Ozbiljnije od toga ne

dolazi u obzir. Ali s tobom, pravnice... S tobom ne želim biti bez obaveze.«

»Molim?« Strah joj se uvuče u oči. Onaj isti vražji strah koji je i sam

osjećao, ali ga je potiskivao. »Jesi li...?« Stisnula je oči. »Je li te ona palica

pogodila u glavu? Mislila sam da te pogodila u trbuh.«

Nije si mogao pomoći. Osmjehnuo se. »Ne, ti si mi udarila u glavu. Prvi

put kada sam te vidio. One noći – hvala Bogu za tu noć – shvatio sam da

sam se od samog početka zaljubio u tebe preko glave. Od tada razmišljam

samo o cijelom paketu – brak, obitelj, djeca, monovolumen.«

Simone mu se istrgnula iz ruku i prislonila dlan na trbuh. »Ajme meni.

Monovolumen? Jesi li bolestan? Koji te vrag spopao?«

»Ne znam«, tiho je odvratio promatrajući njezinu zapanjenu reakciju. I

sam je to osjećao. Sasvim sigurno nije očekivao da će takvo nešto reći, ali

sada je izrečeno, a on to nije želio povući. »Šokirana?«

»Hm, ovaj, da. Spavali smo zajedno. Jednom.«

Zabio je ruke u džepove traperica. »Koliko se sjećam, uživala si. Ne

samo jednom. Zapravo nebrojeno puta.«

»Ja...« zamucala je mašući rukama. »Mitch, jedva da se poznajemo.«

»Daj da se onda upoznamo. Ostani ovdje. Na sigurnom. Čim se vratim,

moći ćemo se posvetiti isključivo tome da naučimo što nas najviše iritira

kod onog drugog.«

Spustila se na rub kreveta. »Ovo je neka šala, zar ne? Molim te reci mi

da je šala.«

Nije se nadao takvoj reakciji. Kvragu, nije čak ni planirao ovakav

razgovor. »Nije šala. Upecala si me, Simone. Praktički si me oborila s nogu.

I ja sam šokiran kao i svi ostali.«

Ništa nije rekla, samo je zurila u njega širom otvorenih očiju pa se

počešao po zatiljku, osjećajući se kao idiot. »Okej, vjerojatno bih se mogao

odreći monovolumena. O tome možemo kasnije razgovarati.«

»Potpuno si prolupao, znaš li to?«

Osjećao je da puca po šavovima, a to mu se inače nikada ne događa.

»Gle, dugo sam izbjegavao bilo kakvu vezu. Iz raznoraznih razloga. A

nakon što sam vidio Ryana koliko pati zbog smrti moje sestre, rekao sam

sam sebi da sam pametno postupao i da veze nisu toga vrijedne. Ali sada –

nakon svega što se dogodilo – ne znam. Jednostavno sam shvatio da je

215

život predragocjen. Da jednostavno moraš uzeti ono što želiš, jer to nešto

možda više neće biti tu kada jednog dana napokon izvadiš glavu iz guzice i

shvatiš koliko ti je to važno. Ne želim propustiti ovu priliku s tobom,

Simone. Ne tražim da se udaš za mene. Tražim samo da ne prekineš ovo

što se razvija između nas. I ne želim da ideš u Kanadu jer se osjećaš krivom

zbog toga. Ne bih mogao podnijeti da ti se nešto dogodi.«

Povukao ju je s kreveta i uhvatio je za ruke. »Iskušaj me, pravnice.

Mogla bi se iznenaditi onime što ćeš pronaći.«

»Mogla bih završiti u ludnici.«

Jedan kut usana izvije mu se u osmijeh. »Ne bi to bilo toliko loše kad

bismo oboje završili tamo, zar ne?«

»Mitch–«

»Samo razmisli o tome, može? Razmisli o sebi i o meni, i o tome što bi

lako moglo postati najbolja stvar u tvom životu.«

»Nekako slutim da sljedećih nekoliko dana neću moći razmišljati ni o

čemu drugome.« Namrštila se, ali nije izvukla ruke iz njegovih. Shvatio je

to kao dobar znak. »Ti si kao tornado, znaš li, Mathew's? Proždireš sve što

ti se nađe na putu i ne mariš za posljedice.«

»Stalo mi je do tebe. I Shannon, i do vaše sigurnosti. Obećaj mi da nećeš

ići u Kanadu.«

Nije odgovorila, samo se stisnula uz njega, a onda mu ovila ruke oko

struka i ostala tako stajati. Dok ga je njezina toplina obavijala, srce mu je

htjelo iskočiti iz grudi. Jer u tom je trenutku shvatio da neće učiniti ono

što on želi. A to znači da će se njegovi planovi za sljedećih nekoliko dana

drastično promijeniti.

Samo da se ne promijene na gore.

»Što radiš?«

Kate poskoči s mjesta gdje je sjedila na podu dnevne sobe i okrene se

prema stubištu. Ryan je stajao na najdonjoj stubi, odjeven samo u

izblijedjele traperice koje su mu stajale nisko na bokovima, bosih nogu i

216

pospanih očiju. Raskuštrana plava kosa svjedočila je da se upravo

probudio.

Stavila je ruku na grudi. »Prestrašio si me.«

Ušao je u sobu. »Očekivala si nekog drugog?«

Rano jutarnje sunce presijavalo mu se na golim prsima. Prošli su je

žmarci kada se sjetila koliko je puta prošle noći pratila linije tih mišića

prstima, usnama.

»Katie?«

Otrgnula je pogled s njegova prekrasnog muževnog tijela i podigla ga

prema razdraganom licu. »Što je?«

»Jesi li dobro?«

»Dobro sam.« Okrenula se natrag prema stogu časopisa koje je

prelistavala i ugrizla se za usnicu dok joj je vrelina preplavljala lice. Seks ju

je trebao zasititi, a ne pretvoriti u napaljenu tinejdžericu.

Spustio se na pod iza njezinih leđa i obujmio je nogama. Toplina mu je

isijavala iz tijela. Zadrhtala je, a koža ju je zasvrbjela od želje da je

dodiruje, da osjeti te ruke na sebi, posvuda, kao prošle noći. Kada su mu

prsti kliznuli oko njezina struka, duboko je udahnula i smiješila se dok joj

je usnama mazio vrat.

To je ono što želi. Ali, ako tako nastavi, nikada neće pregledati časopise.

»A, znači, tu mi je košulja«, rekao je zavukavši ruke pod pamučnu

tkaninu i klizio joj dlanovima uz prsni koš te na kraju obujmio nage dojke.

»Tražio sam je.«

Osjetila je kako joj uzbuđenje tinja u dnu trbuha. Tiha se vatra počela

razbuktavati kada joj je uštipnuo bradavicu. Progutala je slinu. »Oprosti.

Dograbila sam prvo što sam ugledala.«

Prsa su mu vibrirala uz njezina leđa dok se smijuljio. »U radnoj sobi? Na

drugoj strani hodnika? Mislim da je tamo ostala kada si je sinoć strgnula s

mene.«

Suspregnula je osmijeh prisjetivši se prošle noći. Nikada nije bila tako

agresivna, nije znala da može biti toliko strastvena. Zatvorenih očiju

uživala je u dodiru njegovih zubi koji su joj grickali vrat i ruku koje su joj

zadirkivale grudi. »Mekana je. Lijepo miriše. Mogu ti je vratiti za minutu-

dvije, ako želiš.«

217

»želim«, promrmljao je. Dlanom joj je okrznuo kuk i skliznuo između

bedara. »Ne volim se buditi sam. Želim da se vratiš u moj krevet.«

Prsti su mu plesali po njezinu brežuljku. Zadrhtala je od slatkog

iščekivanja. »Mislim da je krevet moj.«

»Nevažan detaljčić. Uostalom, što radiš ovdje dolje?«

Ponovno je svrnula pogled na časopise raširene na podu pred njom i

pokušala ne zastenjati kada joj se njegov prst zadržao na klitorisu. Čak i

kroz tanku tkaninu gaćica morao je osjetiti koliko je napaljena. »Ne mogu

izbiti iz glave jučerašnji razgovor s doktorom Murphyjem.«

»Ljubavi, nemoj–«

»Ne, ne radi se o tome. Spomenuo je da se sjeća da je čitao nešto o

ispitivanju Tabofrena. Ryane, i ja sam to pročitala.«

»Jesi?« Maknuo je ruku i posegnuo za jednim od časopisa.

Pokušala je ne pokazati razočaranje zbog toga što mu je skrenula

pozornost na nešto drugo pa ju je prestao dirati. Na kraju krajeva, saznati

što joj se dogodilo bilo je važnije od još jedne runde seksa od kojeg se gubi

razum. Premda, u tom je trenutku – u bilo kojem trenutku – takav ludi

seks zvučao puno zabavnije.

»Da. Sjećam se jer je zvučalo krajnje revolucionarno. Znam da je tu

negdje.« Odbacila je časopis koji je prelistavala na hrpu s ostalima i

dohvatila drugi sa stolića.

»Što će ti svi ti časopisi?«

»McKellen Publishing objavljuje nekoliko znanstvenih časopisa,

uključujući i one s područja medicine. Povremeno ih prelistam ako mi

nešto na naslovnici privuče pozornost. Znam da sam to negdje vidjela.«

Osvrnula se po sobi i ugrizla se za usnicu. Časopisi su bili razbacani po

cijelom podu. Već je pregledala sve koje ima kod kuće.

Digla se na noge. »Moram danas otići do izdavačke kuće.«

Ryan ustane. »Nema šanse.«

Jedan pogled bio je dovoljan da vidi zabrinutost u njegovim očima.

Zašto ju je obuzimao čudan osjećaj da opet nešto skriva od nje?

»Ryane, bit ću dobro. Na poslu mogu pretražiti bazu podataka. Članak

na koji mislim bit će naveden unutra. Moram ga pronaći.«

218

»Ne želim da ideš tamo. Barem dok ne saznamo tko je sve upleten u

ovo.«

Bude li mu se suprotstavljala, neće imati nikakve koristi od toga. Bio je

tvrdoglav i volio je zapovijedati, a k tome je bio i previše seksi stojeći

nasred njezine dnevne sobe da bi se željela raspravljati s njim.

Grizući usnicu položila mu je dlanove na prsa i zatreptala očima.

»Mogao bi ići sa mnom.«

Prekrio joj je ruke svojim dlanovima. »Koketiranjem nećeš postići ono

što želiš.«

Prišla mu je bliže, podigla se na prste i usnama nježno prešla preko

njegovih. »Zašto ne?«

»Zato što ne padam tako lako.«

Nasmijala se i nastavila mu usnama kliziti preko čeljusti do uha, tijela

priljubljenog uz njegovo. Po tome kako je naglo udahnuo znala je da

njezina akcija zavođenja sasvim uspješno napreduje. Našla se u njegovu

zagrljaju, a mišići na trbuhu zategnuli su joj se dok joj je usnama milovao

vrat. Na svom je boku osjetila njegovo uzbuđenje.

»Možeš dobiti košulju natrag ako pođeš sa mnom«, rekla mu je u uho.

Koračajući prema naprijed odgurao ju je do kauča. Spretnim prstima

zavukao se pod rub košulje i svukavši je preko glave odbacio tako daleko

da je sletjela na ogradu stubišta. Okrenuo je Kate i presavio je preko

naslona za ruke. »Mislim da ću je ovako ili onako dobiti natrag.«

Dahtala je, a potom zadrhtala kada su njegove usne ponovno pronašle

njezin potiljak, kada je njegova ruka zaronila između njezinih nogu.

Naposljetku je uzdahnula kada je raspirio vatru koja je već tinjala u njoj i

natjerao je da zaboravi na sve osim njega.

Izašavši iz Ryanova Jaguara, Kate stavi sunčane naočale. Namršteno je

čekala na pločniku dok se on ponašao kao da je na pikniku. Cijelo je jutro

otezao, gotovo kao da joj zapravo uopće ne želi pomoći.

Prvo joj je potratio vrijeme pripremajući doručak, potom ju je namamio

na dugo, strastveno zajedničko tuširanje, prao je rukama i jezikom, i na

219

kraju je uvjerio da moraju svratiti njegovoj kući da se presvuče i da vide

djecu prije nego što opet odu dalje. Sada je umalo podne. Nije da se žalila

na bilo što od onoga što su radili, ali nije mogla dočekati da pronađe onaj

članak. A njegovo kretanje puževim korakom sve joj je više išlo na živce.

»Gori si od bilo koje žene.«

Ubacio je ključeve u džep. »Ne gnjavi. Imam loš predosjećaj u vezi s

ovim.«

Dobro, znači, zabrinut je. Može to prihvatiti. Zašto je onda muči taj

neodređeni osjećaj da tu ima još nečega? Otresavši tu misao, uhvatila ga je

pod ruku i povukla prema zgradi. »Dođi. Bit ćemo brzi. Nitko neće ni znati

da smo ondje.«

Kada su iz dizala izašli na kat gdje se nalazi Katein ured, dočekao ih je

glasan žamor.

»Kate, stigla si. Hvala Bogu.« Jill je naglo ustala od stola i dograbila hrpu

poruka. »Telefon neprestano zvoni od ponedjeljka ujutro.«

O, baš lijepo.

Kate pogleda Ryana. »Jill, ovo je Ryan.«

Ryan nije komentirao kolut u Jiilinu nosu, niti cijeli splet tetovaža na

djevojčinim rukama, na čemu je bila zahvalna. »Drago mi je.«

Jillin pogled poletio je s Kate do Ryana i natrag. Oči joj se rašire kada ga

je napokon prepoznala i licem joj se razlegne zbunjeni smiješak. »O. I

meni.«

»Idi ti unutra, Ryane. Dolazim za trenutak.« Kate pokaže prema svom

uredu.

Kada je otišao, Jill upita: »Je li to onaj koji mislim da jest?«

»Da.«

»Je li on stvarno tvoj muž?«

»Čini se da jest. Daj mi da vidim te poruke.« Kate izvuče ceduljice Jill iz

prstiju.

»O.« Jill napokon otrgne pogled s Ryana, koji je stajao u Kateinu uredu.

»I, da, Tom te traži.«

»Otkud zna da sam ovdje?«

220

»Glasine se brzo šire. Draga, ti si sad praktički slavna. A gdje god se

pojaviš s Ryanom Harrisonom, ljudi će pričati.«

»Prekrasno«, promrmlja Kate. Zaputila se prema svom uredu. »Neću

dugo ostati. Moramo samo nešto provjeriti. Ponijet ću nešto posla sa

sobom doma, ali ako itko pita, nisam ovdje. Okej?«

»Naravno. Hej, Kate?«

Kate se zaustavi s jednom rukom na vratima.

»Je li dobar kao što izgleda?«

Kate odglumi gnušanje. »Besramna si.« Potom doda s osmijehom:

»Bolji.«

Ryan je proučavao fotografije na polici kada je ušla u prostoriju.

»Nije velik kao tvoj ured«, reče zatvarajući vrata za sobom.

»Gdje je to snimljeno?« Podigao je sliku Reeda kako se igra u pijesku.

»U zaljevu. Obožava se igrati na plaži.«

Emocije su mu navirale na oči kada se okrenuo prema njoj. U tom je

trenutku, po prvi put, shvatila da je i on izgubio vrijeme i propustio dio

svog života. »Kod kuće imam još slika. Mogu ti ih pokazati ako želiš.«

Slabašan osmijeh pojavi mu se u kutu usana. Ali pogled u očima bio mu

je nekako dalek, kao da ga nešto potajice muči. »Volio bih to.« Glas mu se

promijenio prije nego što je uspjela pitati što ga muči. »Odakle ćemo

početi?«

Otišla je do police na drugoj strani ureda i izvukla hrpu medicinskih

časopisa. »Ti prelistaj ovo dok ja otvorim bazu podataka na računalu.«

Utonuo je na stolac nasuprot njezinu stolu i na krilo stavio manju hrpu

časopisa. Kate je pretraživala stranice na svom računalu. Tiho brujanje iz

vanjskog ureda bio je jedini zvuk u prostoriji.

»Kate?« Zazujao je interkom. Jillin zvonki glas prekine tišinu. »Oprez,

Tom je krenuo prema–«

Vrata njezina ureda otvore se prije nego što je uspjela odgovoriti i Tom

Adams uđe bez kucanja.

»Izbjegavaš me?« upita.

Kate ustane. Ryan se također digao, sumnjičavo odmjeravajući njezina

glavnog urednika. Očito je prepoznao Toma od neki dan kod njezine kuće

kada je došao razgovarati s njom i saznao za Reeda. Toliko o izbjegavanju

221

bilo koga u uredu. »Tom Adams«, rekla je predstavljajući ih jednog

drugom, »Ryan Harrison.«

»Isuse«, promrmlja Tom, »Znači, istina je.«

»Ne ostajem danas, Tome. Znam da je ured u totalnom kaosu pa ću se

brzo maknuti. Samo nešto tražim.«

»Što tražiš?«

»Članak o ispitivanju nekog lijeka za rak u Kanadi.« Boja mu iščezne s

lica.

»Vidi vraga.« Ryan zaobiđe Toma i zatvori vrata. Potom pogleda Kate.

»Mislim da smo upravo našli poveznicu.«

222

Osamnaesto poglavlje

uća Toma Adamsa u viktorijanskom stilu nalazila se u mirnoj ulici na

Pacific Heightsu. Ryan je rukom tapkao po koljenu dok su on i Kate

čekali u besprijekorno uređenoj dnevnoj sobi. Kroz široke prozore pružao

se pogled na cijeli grad. Krošnje stabala lagano su se ljuljale na

poslijepodnevnom povjetarcu.

Kate zamijeti Ryanova napeta ramena i zategnutu čeljust. »Daj se

opusti. Živciraš me.«

Dobacio joj je ljutit pogled i nastavio tapkati.

Kari Adams spustila se niz stepenice s Tomom pokraj sebe. Lice joj je

izgledalo umorno, a ogroman trudnički trbuh stršao je iz njezina mršavog

tijela. »Oprostite što ste čekali.«

Kate je osjetila kako se Ryan pokraj nje napinjao od nervoze, ali ga je

ignorirala. »U redu je. Žao mi je što vas uznemiravamo. Znam koliko ste

sigurno umorni.«

Kari se smiješila i rukom prešla preko trbuha. »Ovih dana ne mogu

puno spavati.«

»Pripremamo se za veliki dan«, reče Tom.

»Gledajte.« Ryan se pomakne na mjestu. »Ne želim biti neuljudan, ali

stvarno od vas trebamo odgovore na neka pitanja. Prvo u nizu je zašto ste

nas dovukli ovamo kada ste to mogli učiniti i u Katienom uredu.«

Kate ga pokuša upozoriti pogledom, ali on se pravio da to ne zamjećuje.

Čovjek očito nema nimalo takta kada je u nekom pohodu.

»Ja sam kriva.« Kari utone u kauč s cvjetnim uzorkom. Unatoč

trudničkom trbuhu, činilo se kao da je kauč progutao njezino sitno tijelo.

»Tom je znao da želim sudjelovati.«

»Ne razumijem.« Kate je sjela u plišani, bež naslonjač nasuprot Kari.

»Kakve veze vi imate s medicinskim istraživanjem?«

»Nimalo me ne prepoznajete?« upita Kari.

K

223

»Ne, zar bih trebala?« Osjećaj zabrinutosti neugodno poškaklja Kate u

grlu.

»Vjerojatno ne. Razgovarale smo svega nekoliko puta dok sam bila u

domu za starije i nemoćne, ali nisam mogla zaboraviti vaše oči.«

Kate podigne pogled prema Ryanu. Vilica mu se trznula. Kari Adams.

Zašto nije odmah prepoznala to ime kada je pročitala popis koji su pronašli

u kući Janet Kelly?

Tom stane iza svoje supruge i položi joj ruku na rame. »Kari je imala rak

jajnika. Odlučili smo pokušati s eksperimentalnim liječenjem nakon što

smo iscrpili sve druge opcije.«

»Nisam mislila da ću se izvući«, reče Kari spuštajući pogled. »Ali doktor

Alexander bio je toliko optimističan, pružio nam je nadu. Liječenje je

trajalo duže od šest mjeseci. Dio sam odležala u domu, a dio boravila kod

kuće, ali sam stalno bila pod nadzorom njihova osoblja. Tamo sam vas

upoznala.«

Kate razrogači oči. »Bila sam budna?«

»Ponekad. Imali ste tešku prometnu nesreću i nekoliko ste mjeseci bili

u komi. Vaš suprug...« Pogledala je prema Ryanu.

»Hoću reći, doktor Alexander, dao vas je premjestiti u dom kako bi

mogao paziti na vas, budući da je većina njegovih pacijenata bila tamo.

Probudili ste se nakon rođenja svog djeteta, ali ste povremeno gubili

svijest. Jedan dan biste bili na nogama i kretali se uokolo, a već sljedeći ne

bi znali za sebe.«

Bila je budna. Kretala se. To objašnjava zašto njezin oporavak nije bio

težak. Zašto se njezino tijelo relativno brzo vratilo u normalu. Ljudi su je

viđali, razgovarali s njom. A ona se ničega ne može sjetiti.

»Nastavite«, rekla je, progutavši knedlu u grlu. »Jake je rekao da mi je

suprug?«

Kari je kimnula glavom. »Da. Drugi je liječnik nadzirao vašu njegu.

Nisam znala kako se zove. Visok, tamne kose, najsvjetlijih plavih očiju

koje sam u životu vidjela. Činilo se da se dobro poznaju. Mislim da je dom

zasigurno bio u njegovu vlasništvu – ili je dobro poznavao vlasnika i

upravitelja.«

224

»Reynolds.« Kate opet pogleda Ryana. Imao je pravo. Njezin liječnik u

Houstonu bio je upetljan. Vjerojatno je zbog toga i ubijen.

»Kako se zvao taj eksperimentalni lijek?« upita Ryan.

»Amatroxin«, odgovori Tom. »U potpunosti je izliječio Karin karcinom.

Primalo ga je još nekoliko pacijenata. Prošle godine, doktor Alexander

objedinio je podatke prikupljene tijekom istraživanja te su on i još jedan

liječnik objavili ovaj članak u našem medicinskom časopisu.« Pružio je

Ryanu primjerak časopisa sa stola iza svojih leđa.

»Ovdje se poziva na studiju provedenu u Kanadi«, reče Ryan.

Tom proguta slinu. »Da.«

»Objavili ste netočne podatke?« upita Kate.

Tom duboko udahne. »Aha.«

»Zašto? Zašto mi ništa nisi rekao, Tome?«

Tom se nervozno meškoljio i čvršće stisnuo Karino rame. Posegnula je

uvis i primila ga za ruku u znak potpore. »Jake i ja imali smo dogovor.

Dopustit će Kari da se uključi u projekt istraživanja, a ja ću sve što znam o

tome zadržati za sebe. Kada dođe vrijeme za objavu podataka, pomoći ću

mu. Bili smo očajni i spremni bilo što pokušati. Nakon što je Kari

ozdravila, bio sam mu dužan. Morao je iznijeti dokaze da je lijek

djelotvoran; znao sam da jest. S mog tadašnjeg gledišta, nije ni bilo važno

gdje se istraživanje provodilo.«

»Tom nije znao da ste prije bili udati, Kate«, ubaci se Kari, preletjevši

pogledom s Kate na Ryana. »Znao je samo da ste u domu pod Jakeovom

skrbi, da ste njegova supruga. Jake je zatražio da oko vas bude mirno.

Rekao je da je ozljeda zadobivena u nesreći bila jako teška. Jake je bio vrlo

zabrinut zbog vaših izgleda za ozdravljenje.«

Kate protrlja ožiljak na glavi. Toliko toga još uvijek nije imalo nikakva

smisla. »A kada sam se probudila, sredio mi je da kao vanjski suradnik

radim za izdavačku kuću.« Podigla je pogled prema Tomu. »Nikada nisi

provjerio moje iskustvo? Moje znanje?«

Nervoza se nakupljala u tankim borama oko Tomovih očiju. »Nisam

znao da je on zapravo McKellen dok se niste odselili u Houston. Kada sam

vidio tvoje ime na jednom od članaka koje si napisala kao nezavisni autor,

nazvao sam ga. Rekao je da se ne voli koristiti imenom McKellen zbog

neke davne obiteljske svađe. Vjerovao sam mu. On te je povezao s našom

225

podružnicom u Dallasu. Nisam bio u mogućnosti provjeriti išta od onog što

mi je rekao. Imalo je smisla, bio sam mu dužan, a kada sam vidio tvoje

članke, shvatio sam da je u pravu. O geologiji znaš daleko više od većine

stručnjaka koje znam.«

»Zašto mi i dalje ništa nisi rekao nakon Jakeove smrti? Bila sam ovdje, u

San Franciscu. Znao si da tražim odgovore. Znao si da sam bila u onom

domu, ali ništa nisi rekao?« Ustala je dok je bijes sve više ključao u njoj.

Ryan je primi za ruku da je umiri.

»Mislim da ne shvaćaš što se ovdje događa, Kate«, reče Tom. »Netko ne

želi da pronađeš te odgovore. Nakon što si me nazvala i pitala za posao u

našoj podružnici, počeli smo dobivati upozorenja.«

»Kakva upozorenja?« upita Ryan.

»Anonimne pozive, uglavnom«, odgovorila je Kari. »Nikada nisu

spomenuli vaše ime, Kate, ali su rekli da šutimo o onome što znamo o

domu. Da je u Tomovom najboljem interesu da ne bude upetljan ako

informacije o studiji procure u javnost.«

»Zašto si mi onda predložio da nađem odvjetnika?«

Tom uzdahne. »Želio sam ti pomoći. Vidio sam koliko si uzrujana.

Mislio sam, ako možeš sama pronaći odgovore, a da ja ne budem izravno

uključen u to, možda neće škoditi da te malo poguram u pravom smjeru.

Nisam mogao znati da će te odvjetnica koju si odabrala prepoznati.«

Znači, Kate je poveznica. Da nije došla u San Francisco, da nikada nije

nazvala Simone i dogovorila onaj sastanak, da je Simone nije prepoznala,

vrlo vjerojatno se ništa od ovoga sada ne bi događalo. Laži bi i dalje bile

istina.

Ryan pogleda Kari. »Znate li je li još netko posjećivao Katie u domu?«

Kari se ugrize za usnu. »Dolazio je još jedan muškarac, stariji, sijede

kose, krupne građe. I jednom je došla neka mlada žena, koliko se sjećam.

Osim to dvoje, nisam sigurna. Kate je tamo bila jako dugo.«

Stariji muškarac i mlada žena. To može biti bilo tko.

»Bojim se da vam nisam puno pomogla«, tiho reče Kari. »Moja su

sjećanja iz tog vremena prilično neodređena.«

226

Bijes se počeo osipati, a zamijenili su ga umor i razočaranje. Sve što je

Kate do sada otkrila samo ju je još više zbunilo. Polako saznaje što se i kako

dogodilo, ali ne i zašto.

»Ne.« Kate treptanjem pokuša zaustaviti suze koje su joj navirale. »Puno

ste mi pomogli.«

»Kate.« Tom zakorači iza kauča.

Krajičkom oka Kate uoči Ryanova napeta ramena i kako je spustio ruke

niz bokove u zaštitničku pozu. Ispružila je ruku da ga zaustavi i pogledala

prema Tomu. »Molim?«

»Da sam znao što se uistinu događa, ne bih šutio. Mislio sam da je Jake

častan i pošten. Nakon vaše konferencije za tisak neki dan, znao sam da te

moram pronaći. Da ti kažem što znam. Od tada neprestano pokušavam

uspostaviti neki kontakt s tobom.«

Toliko laži. Svaki put kad se okrene, kao da se pojavi neka nova i opali

joj pljusku posred lica. Više nije znala u što bi vjerovala. »Moram naći

odgovore, Tome. Neću prestati dok ih ne pronađem.«

»Nisam siguran da je to dobra ideja.«

»Ništa joj se neće dogoditi«, odlučno se ubaci Ryan s drugog kraja sobe.

»Ako joj itko pokuša nauditi, morat će se prvo obračunati sa mnom.«

U riječima mu je bilo utkano jasno upozorenje zbog kojeg su se i Kate i

Tom okrenuli prema njemu. Ryanu su se trzali mišići na čeljusti. U očima

mu se naslućivala želja za osvetom.

Tom kimne glavom i ponovno se okrene prema Kate. »Znam kako ti je.

Ako možemo išta učiniti, javi nam. Želimo pomoći.«

Znoj joj se slijevao niz leđa pod žestinom Ryanova pogleda. Vidjelo se

da je ozbiljan, da će se okomiti na svakoga tko je na bilo koji način ugrozi.

Iz nekog neobjašnjivog razloga, ta ju je spoznaja plašila više nego ono

što istina skriva.

»Vozimo se uokolo već sat vremena, srce«, potužio se Mitch na

suvozačevu sjedalu terenca koji je Simone unajmila. Rastvorio je plan

grada na krilu, proučavao ulične znakove, potom opet spustio pogled.

»Smisao za orijentaciju u prostoru ti je koma.«

Simone mu dobaci pogled kojim mu je jasno dala do znanja da tu

primjedbu ne smatra duhovitom. I dalje ju je mučila činjenica da je

promijenio svoje planove rada i ugurao se na ovo putovanje s njom. Ne

227

samo da sada sjedi pokraj nje dok traže kuću Waltera Alexandera u

predgrađu Vancouvera, nego je i strpljivo čekao dok je završila s poslom u

Seattleu. Nijednom se nije požalio. Znala je da je trebao biti na radilištu na

Otočju kraljice Charlotte i tamo nešto obavljati, što god da geološki

inženjeri rade, ali svaki put kada bi to spomenula, otpilio bi je i rekao da je

točno tu gdje treba biti.

Koji bi to muškarac napravio?

Onaj koji je lud za tobom.

Bilo joj se ubrzalo, a dlanovi na upravljaču se oznojili.

Monovolumen? Očito je prolupao. Problem je bio u tome što joj ta ideja

više i nije zvučala tako sumanuto kao prije. Što znači da ju je uvukao u

svoju alternativnu stvarnost te da je sada i ona prolupala.

»Znaš što?« rekla je, pokušavajući ne razmišljati o budućnosti i o tome

što će učiniti u vezi s Mitchom Mathewsom. Bude li to činila, počet će

vrištati. »Ako ga pronađem u sljedećih deset minuta, pustit ćeš me u

kupovinu u Robson Streetu prije nego što krenemo doma.«

»Može, što se mene tiče. Ja ću se motati po hotelu.«

»Nećemo odsjesti u hotelu, srce.«

»Ne podsjećaj me. Ionako sam već ogorčen zbog toga. Moji planovi da

te pakleno zavedem stalno padaju u vodu.«

Da je pakleno zavede? O, čovječe. Ovaj tip stvarno donosi nevolje.

»Znači ideš sa mnom u shopping«, reče pokušavajući promijeniti temu.

»Radije bih umirao polako i u najvećim mukama od ruku sadistički

nastrojene domine.« Zacerekao se od uha do uha. »Vidiš, vidiš, to i nije

tako loša ideja.«

Nije si mogla pomoći. Nasmijala se. On je jedan veliki hodajući hormon.

I, Bože pomozi, to joj se sviđalo.

»Dobro, Mitch.« Skrenula je u sporednu ulicu. »Poslije ćemo o tvojim

maštarijama. Sada govorimo o shoppingu – tek sat ili malo više mučenja za

vas muške. Vjeruj mi, svidjet će ti se. U Robson Streetu ima prekrasnih

butika.«

»Ubij me odmah sad. Čekaj. Imaju li i prodavaonica s donjim rubljem?«

U trbuhu joj zatreperi. »Vjerojatno.«

228

»Misliš da možeš pronaći mali crni čipkasti komplet?«

Zaustavila je auto u mirnoj ulici ispred niske prostrane kuće s drvenom

fasadom. »Vjerojatno neće imati tvoj broj, dragi.«

»Jako duhovito.«

»A budući da sam upravo pronašla kuću, taj sat pripada meni.«

Uhvatio ju je za ruku prije nego što je uspjela izaći iz auta i privukao je

k sebi. »Odvedi me u tu trgovinu s donjim rubljem i nagradit ću te.«

Plamen iz njegovih očiju praktički joj je spržio vene. Ali kada ju je

poljubio, zaboravila je na sve. Zaboravila je zašto su ovdje, što traže, zašto

je upuštanje u vezu s čovjekom poput njega tako loša zamisao.

Kada se odmaknuo, u očima su mu plesale iskrice strastvene želje i

humora. »Zaboravi crnu čipku. Mislim da te želim u crvenoj koži.«

Crvena koža? Ajoj.

Živci su joj bili totalno zbrkani kada su se uspinjali prednjim stubama i

pozvonili na vrata. Zabacila je kosu unatrag i poravnala sako. »Pusti da ja

govorim. Ne trebamo ga odmah prestrašiti.«

»Budeš li se meni obraćala tim hladnim, profesionalnim tonom

odjevena u rublje od crvene kože i s bičem u ruci, sigurno ću slušati.«

Laktom ga je pogodila u prsnu kost tako da je zasoptao. Njegov je

smijeh odjekivao trijemom, a vibracije su joj se prenijele do nogu i

odgmizale gore sve do grudi, podsjetivši je još jednom što je to u Mitchu

Mathewsu što je tako privlači. I što će je najvjerojatnije odvući u propast

ne bude li oprezna.

»Zaboga, kakav je to smrad?« Mitch prijeđe rukom po nosu.

»Ne znam.« Simone nasloni dlan na staklo i zaviri kroz prozor. Novine

razbacane po antiknom stoliću. Zeleni vuneni prekrivač prebačen preko

naslona fotelje. Komad pizze na papirnatom tanjuru na rubu stola.

Površina gotovo svih predmeta u dnevnoj sobi prekrivena prašinom.

Neotvoreni putni kovčeg odguran do nasuprotnog zida. »Čini se da nema

nikoga kod kuće.«

»Mogu namirisali zašto.«

Nelagodan nagovještaj obuzme Simone. Sjurila se niz stube s trijema.

Kamena staza krasila je jednu stranu kuće.

»Kamo ćeš?« upita Mitch slijedeći je.

229

Sagnula se ispod niskog grma i otvorila vrata koja vode u dvorište.

»Reynolds je pronađen u svom bazenu.«

»Opa. Stani malo. Odjednom imam loš predosjećaj u vezi s ovim.«

Simone je zašla za ugao kuće prije nego što ju je stigao zaustaviti. Zadah

se u dvorištu osjećao još jače. Neka mačka strelovito izjuri iza drveta i

nestane iza drugog ugla kuće. Oči joj se rašire ugledavši tijelo, stopala koja

su izvirivala iz grma rododendrona pored stražnjih stuba.

Progutala je slinu, s mukom. »I ja.«

»O, kvragu.« Mitch stane ispred nje i zakloni joj pogled.

Ryanova majka, Angela, zabacila je kosu preko ramena i glasno se

nasmijala, zabljesnuvši ih sve blistavim osmijehom. Svjetlost svijeća s

trpezarijskog stola treperila joj je na licu. »Dakle, Mitch je bio na vrhu

litice i držao spravu za spuštanje, a Ryan se okliznuo.«

Ryan je promatrao Kate s druge strane stola kako je iznenađeno izvila

obrvu. Kako je večer odmicala, polagano je popuštao strah zbog susreta s

njegovim roditeljima. Sjedili su za velikim trpezarijskim stolom, pred

njima je stajalo prazno posuđe, a njegova je majka prepričavala neugodne

situacije iz njegove mladosti. U svakoj bi drugoj situaciji tome odmah stao

na kraj, ali činilo se da je Kate sluša s velikim zanimanjem, a nakon

poslijepodnevnog razgovora s Kari Adams, zaključio je da joj treba

nekoliko minuta mira.

Makar to bilo i na njegov račun.

Pomaknuvši Juliju koja mu je sjedila na krilu, Ryan odmahne glavom.

»Glupan nije zatvorio sustav.«

»Što to znači?« upita Kate s iskrenom znatiželjom.

Kathy Mathews obiđe stol s vrčem kave i dopuni šalice. »To znači da

Mitch nije svezao osiguravajući čvor za osmicu pa je kraj užeta prošao

ravno kroz spravu za spuštanje.«

230

»Znaš«, nastavi Angela, »Ryan se nikada prije nije penjao na otvorenom.

Penjao se s Mitchom samo po umjetnim stijenama u zatvorenom, i kada se

to dogodilo–«

»Umalo sam se usrao od straha«, završi Ryan smrtno ozbiljno.

Svi su se nasmijali, osim Kate.

»Što si onda napravio?« U zelenim dubinama njezinih zelenih očiju

pročitao je zabrinutost kada ga je pogledala. Srce mu je poskočilo.

»Negdje u visini ramena vidio sam veliku pukotinu, pa sam zaglavio

ruku u nju, s laktom prema naprijed, i ukopao prste čizama u stijenu da se

mogu osloniti. Shvatio sam da mogu gotovo cijelu svoju težinu osloniti na

tu ruku, premda je boljelo kao ludo. Onda sam se derao gore prema

Mitchu i psovao mu sve po spisku.«

»Znači tako je moj sin naučio sve te prostote«, nasmijala se Kathy.

»Mogao si poginuti.« Kate je zurila u njega raširenih očiju.

Svaki put kada bi ga pogledala tim blagim očima ispunjenima

osjećajima, poželio bi oviti ruke oko nje i izgubiti se u njezinoj ljupkosti.

Budući da su i njegovi i njezini – i njihova djeca – sjedili za stolom,

zaključio je da vjerojatno nije najbolji trenutak da to učini. Morat će to

ostaviti za poslije, kada ostanu sami. Kada je bude mogao odvesti u svoju

spavaću sobu, zaključati vrata i pokazati joj koliko mu znači to što je u

njegovoj kući.

»Aha, reci to Mitchu«, odvratio je pokušavajući prigušiti maštariju.

»Razvalio se od smijeha kada sam se napokon uspeo na vrh. Mislio je da

nikada u životu nije vidio ništa smješnije.«

Roger Mathews nasloni lakat na stol i otpije gutljaj kave. »Prema

Mitchevoj verziji priče, litica uopće nije bila toliko visoka. Ryan bi u padu

samo slomio nogu, možda obje.«

»Baš vam hvala«, dobaci mu Ryan.

Smijeh je odzvanjao oko stola. Telefon je zazvonio i Julia skoči Ryanu s

krila javiti se.

»Mislim« reče Ryanov otac Michael prelazeći dlanom po Reedovim

leđima dok mu je spavao na prsima, »da je to bilo zadnji put da si išao

penjati se po stijenama s Mitchem.«

»Kako to misliš, ‘s Mitchem’?« Ryan prekriži ruke na prsima. »To je bilo

zadnji put da sam išao. Točka.«

231

Angela se nagnula i poljubila sina u obraz. »Ionako više volim kad s obje

noge čvrsto stojiš na zemlji, dušo.«

»Tata?« Julia se vratila u dnevnu sobu s bežičnim telefonom u ruci.

»Ujak Mitch je.«

»Mi o vuku«, promrmlja Ryan, odbaci ubrus na stol i ustane.

Razgovor se nastavio iza njegovih leđa. »Hej«, reče Ryan u slušalicu.

»Gdje si?«

»Simone i ja smo u Vancouveru.«

Ryan zategne vilicu, pogleda prema Kate, a potom se okrene prema

kuhinji. Skrenuo je za ugao prema svom uredu i zatvorio vrata. »Rekao

sam joj da ne ide onamo.«

»Ryane, jedva da sluša što joj ja govorim. Zašto misliš da će tebe

poslušati?«

Dok se spuštao u stolac za radnim stolom, u pozadini je čuo Simonein

glas i Mitchov nagli udisaj. »Reci joj da te prestane udarati pa da mi možeš

objasniti zašto ste ondje.«

Razmijenili su nekoliko prigušenih riječi, a potom se Mitchev glas opet

čuo jače i razgovjetnije. »Našli smo Waltera Alexandera. Mrtvozornik

smatra da je mrtav otprilike tri dana.«

»U vražju mater.« Ryanu je to bilo dovoljno. Naglo je podigao pogled

kada su se vrata ureda otvorila.

Kate uđe u sobu i zatvori vrata za sobom. »Stavi ga na zvučnik.«

Sranje. Nije želio da ona to čuje baš sada. Tek što je prestala izgledati

onako izmučeno. Budući da je samo ispustio dah, prišla mu je i posegnula

za telefonom.

Nevoljko pritisne tipku. »Mitch, stavljam te na zvučnik. Katie je ovdje.«

»Što se događa?« Naslonila se leđima na stol.

»Našli smo Waltera Alexandera«, ponovi Mitch.

»I?«

»I mrtav je.«

Oči joj potamne. Boja joj iščezne s lica.

Ryan je stisne za bedro. »Ima li policija ikakvu ideju što se dogodilo?«

232

»Ne«, reče Mitch. »Čini se da je nečime udaren po glavi, ali još nisu

rekli što je točan uzrok smrti. Obdukcija je tek sutra.«

Kate zaroni glavu u ruke.

»Nadalje, čini se da je u Vancouveru bio svega nekoliko dana. Kovčeg

mu je još uvijek stajao neraspakiran, a putovnica je ukazivala na to da je

nedavno prošao carinu.« Mitch zastane. »Ryane, imao je primjerak nekih

novina iz Seattlea s fotografijom s vaše konferencije za tisak na

naslovnici.«

»Sranje«, progunđa Ryan.

»Našli smo i novine s člancima o nekoj kanadskoj farmaceutskoj

kompaniji. Gray-nešto, nisam zapamtio. Simone pokušava nagovoriti

policijske inspektore da joj otkriju barem nešto informacija. Žena je pravi

krvosljednik.«

Uštipnuvši se za hrbat nosa, Ryan pokuša potisnuti frustraciju. I strah.

»Želim da što prije odete iz Vancouvera.«

»Trebali bismo večeras uhvatiti let za povratak kući. Policija nam želi

postaviti još nekoliko pitanja, ali sam vam ipak htio prvo javiti.«

»Hvala ti«, reče Ryan. »Čuvajte se.«

»Hoćemo. Nazvat ću te kad budemo znali nešto više.«

Linija se prekinula. Ne čekajući na njezinu reakciju, Ryan ustane i

privuče Kate u zagrljaj. Napetost joj je isijavala iz tijela. Lice mu je utisnula

u prsa, a dlanove oslonila na njegove nadlaktice. Prolazili su ga žmarci od

njezina dodira i gorio je od želje da je riješi svih briga.

Znao je da ne može.

Naslonio je bradu na njezino tjeme i zatvorio oči. Kako da joj bilo što

objasni kada ni sam još ne zna što se uistinu događa? Kada još ne zna tko

stoji iza svega toga? Bojao se da bi pobjegla glavom bez obzira kada bi

znala na što sumnja. A to nije mogao dopustiti. Ne dok ne bude znao što

osjeća prema njemu.

Počeli su se zbližavati. Nešto je osjećala prema njemu. Nadao se da je to

nešto ljubav. Morat će joj reći što zna – i to vrlo uskoro – ali ne smije

riskirati. I prvo želi pronaći neke odgovore.

»Ne želim više ništa znati.«

233

Njezin prigušen glas zaparao ga je u grudima. »Neću dopustiti da ti se

išta dogodi.«

Odgurnula se iz njegova zagrljaja. »Nikada mi nije bio simpatičan.

Walter nikada nije bio ljubazan prema Reedu. Nisam shvaćala zašto. Sada

znam da je to zato što je znao da Reed nije njegov unuk. Ali unatoč tome

što znam da je bio upleten u sve ovo, ne bih mu poželjela smrt.« Glas joj

prepukne. »Ne bih to nikome željela.«

»Znam.« Primio ju je za ruku. »Nisi ti kriva.« Duboko u duši, iskreno se

nadao da nije ni on.

»Moram otići.«

Čvršće joj je stegnuo ruku. »Nema šanse.«

»Ne želim da se tebi ili djeci išta dogodi zbog mene.«

Mišići na prsima mu se zategnu. Nije imala pojma kako bi djelovalo na

njega kada bi je izgubio. »Ako me sada ostaviš, jednostavno ću te pronaći i

vratiti te natrag.«

Zatvorila je oči. »Ovo nikada neće uspjeti, Ryane.«

»Ni to više nikada ne želim čuti.«

»Ne znam što da mislim ili osjećam prema tebi. Kada sam s tobom, čini

mi se da te oduvijek poznajem. Onda se suočim sa stvarnošću i shvatim

koliko je sve to ludo. Prije nekoliko dana nisi mogao podnijeti ni da budeš

sa mnom u istoj prostoriji.«

Primio ju je za drugu ruku, isprepleo prste s njezinima i ponovno joj

skrenuo pozornost na svoje lice. »To nije istina. Želio sam ti biti blizu,

toliko jako da me boljelo, a nisam znao kako da ti se približim.«

Kada joj se izraz u očima smekšao, privukao ju je bliže. »I da, poznaješ

me. Tvoje me tijelo poznaje. Tvoje me srce poznaje. Samo je tvoja glava još

tvrdoglava. Oduvijek je bila«, doda razdragano. »To nije ništa novo.«

Tijelo joj je zadrhtalo pod njegovim dodirom. Usnama joj je klizio po

sljepoočnici. Nije imala pojma što bi učinio za nju.

»Sve mi se ovo prebrzo događa. Ne znam kako to kontrolirati. Strah me

je«, šapnula je.

234

Strah je dobar. To znači da je ono što osjeća stvarno. Da postoji nada.

Ruke su mu kliznule oko njezina struka, osjetio je kako joj se grudi

oslanjaju na njegova prsa, kako joj se bokovi lagano njišu tik uz njegove.

»Nikada to nisi mogla kontrolirati. Nisam ni ja. Ovo što se događa između

nas započelo je prije puno vremena. Ni ti ni ja ne možemo to zaustaviti.«

Kada mu je prstima čvršće stegnula ramena, sagnuo se i usnama lagano

prešao preko njezinih. Od njezina tihog stenjanja zgrčili su mu se mišići na

trbuhu, a srce mu se vinulo pod oblake. Neće joj dopustiti da ode dok ne

bude znao da mu uzvraća barem mrvicu ljubavi koju osjeća prema njoj.

A tada, nadao se, više nikada neće poželjeti otići. Bez obzira što se

dogodilo.

Prve zrake jutarnjeg sunca ulazile su kroz otvoren prozor. Prozirne svijetlo

plave zavjese lepršale su na laganu povjetarcu. Kate otvori pospane oči i

zaškilji prema satu. Ugledavši brojke, naglo se uspravila u sjedeći položaj,

dva puta zatreptala i uzverala se preko Ryana dohvatiti ogrtač koji je

prošle noći zbacila na njegovoj strani kreveta.

Ryan se zakotrljao i zarobio je svojom mišićavom rukom. »Ne idi«,

prostenjao je.

Uspjela mu se nekako izmigoljiti ispod ruke i obući crveni svileni

ogrtač. »Rekao si da ćeš me probuditi prije jutra.«

Usta mu se izviju u vragolast osmijeh. »Izgledala si previše blaženo da

bih te budio.« Podigao se na laktove. »Vrati se u krevet.«

»Nema teorije, blesane jedan.« Čvrsto je zategnula ogrtač oko struka.

Pridigao se i spustio noge na pod kraj kreveta te je zgrabio za kukove

prije nego što se uspjela izmaknuti. Vrhom nosa mazio ju je po trbuhu, a

zubima olabavio pojas ogrtača.

»Prestani. Moram se vratiti u svoju sobu prije nego što se itko drugi

probudi.«

»Našim roditeljima nije važno gdje si spavala.«

Odgurnula se iz njegova zagrljaja. Nikako joj nije išlo u glavu zašto je

predložio da i njezini i njegovi roditelji odsjednu u njegovoj kući. Bilo je

235

prilično glupo od nje što se gonjena požudom ušuljala u njegovu sobu

usred noći s toliko ljudi u kući. »Ne želim da itko od njih pomisli da sam

laka ženska.«

Glasno se smijući, slijedio ju je i stavio ruku na vrata kada ih je pokušala

otvoriti. »Nisi laka. Ti si moja žena.«

Prošli su je žmarci i okrenula se, ostavši zarobljena između njegova

neodoljivog muževnog – potpuno nagog – tijela ispred i tvrdog drveta iza

svojih leđa. Mišići su joj zatreperili kada joj je usnama okrznuo uho. Cijelo

joj je tijelo bilo naelektrizirano.

Nije imalo smisla ni pokušati raspravljati se s njim dok u očima ima taj

pogled. Progutala je slinu, odupirući se navirućem uzbuđenju. »Dobro,

onda, ne želim da Julia zna da sam cijelu noć bila ovdje. Ionako me već ne

voli. Ovo neće ništa promijeniti na bolje.«

Stavio joj je ruke oko struka i prislonio joj leđa na vrata. Osjetila je kako

joj se njegov nabrekli ud utiskuje u trbuh. Njezino je tijelo reagiralo na to i

napelo se od očekivanja. »Morat će se jednostavno naviknuti na to.«

Zatvorila je oči kada se ustima počeo spuštati niz njezin vrat i grickati

ga. O, čovječe. Ako tako nastavi, nikada neće otići. Voljela bi mu dopustiti

da je odvuče natrag u krevet i da ponove sve strastvene, čudesne,

nadnaravne stvari koje su prošlu noć radili jedno drugom.

Ali ne može. Jer je previše toga bilo na kocki, po danjem svjetlu i s

toliko ljudi u kući.

Duboko je udahnula, položila dlanove na njegova prsa i odgurnula ga.

Posrnuo je korak unatrag i ona otvori vrata prije nego što ju je uspio

zaustaviti. »Kasnije, Harrisone.«

Njegov seksi smijeh ispratio ju je u hodnik.

Vrata na kraju hodnika se otvore.

O, kvragu. Kate pogleda lijevo i desno. Znoj joj izbije na čelo. Nije

imala kamo. Pogled joj pobjegne na zatvorena vrata Ryanove spavaće sobe.

236

Devetnaesto poglavlje

ngela je izašla iz sobe na kraju hodnika, odjevena u ružičasti ogrtač od

frotira, čvrsto stegnut oko struka. Na nogama su joj se isticale čupave

šlape u obliku zeca. Znalački osmijeh razlegne joj se licem. »O, dobro

jutro, dušo. Izgledaš... osvježeno.«

Kateini se obrazi zažare. Sranje. Toliko o skrivanju. Progutala je knedlu

u grlu. »Hm, samo sam–«

Angela pokaže prema stubištu. »Dođi. Idemo popiti kavu prije nego što

se dečki probude. Nismo još imale priliku za malo ženskog razgovora.«

U vražju mater. Kao da je Kate bilo do toga.

Ne imajući drugog izbora, Kate je slijedila Ryanovu majku niz stube,

cijelo vrijeme pokušavajući smisliti neki suvisli izgovor da se izvuče iz

jutarnjeg čavrljanja. Mozak joj je nakon cjelonoćnog seksa bio poput kaše.

Ni za živu glavu nije se uspjela dosjetiti ničemu pametnom.

Zastala je pokraj ogledala u hodniku. Usta joj se otvore od zaprepaštenja

kada je ugledala svoj odraz i pokušala na brzinu dovesti kosu u red.

Zapetljane kovrče stršale su joj na sve strane. Maskara razmrljana pod

očima, usne natečene od Ryanovih poljubaca, obrazi prerumeni za rano

jutro.

»Ne brini se«, reče Angela ne okrećući se. »Izgledaš kao istinski voljena

žena, to je sve. Pitam se ima li Ryan ikakvih peciva u toj svojoj kuhinji.«

Nestala je iza ugla.

Kate zatvori oči. Ovo je iz lošeg prelazilo u gore brže nego što se mogla

pomoliti da je pogodi zemljotres i skrati joj muke.

Progutavši gorčinu koja joj se skupila u grlu, zaputila se u kuhinju.

Angela je već kuhala kavu.

»Dušo, molim te pogledaj ima li kakvog sirnog namaza u hladnjaku,

može?«

Zadavit će Ryana; nema se tu više što reći. Susprežući se od psovki koje

je htjela ispaliti, Kate ode do divovskog hladnjaka od nehrđajućeg čelika i

A

237

iz njega izvuče sirni namaz. Kada je kava bila gotova, Angela ulije dvije

šalice i donese ih na stol zajedno s tanjurom punim peciva.

Kate utone u stolac pokraj nje. Jedino joj je kofein mogao smiriti živce.

»Ryan mi je rekao da imaš problema s Julijom«, reče Angela otpivši

gutljaj kave.

Kate je zaključila da mora porazgovarati s Ryanom o tome što voli

pričati uokolo. Promeškoljila se na stolcu. »Malo. Nije joj lako.«

»Ne, pretpostavljam da nije. Bila je jako mala kada si otišla. Oboje su

patili.«

Ne mogavši svladati znatiželju, Kate se ugrize za usnu i omota nogu oko

noge stolca. »Jesmo li se Julia i ja slagale?«

»O, naravno da jeste.« Angela se nasmiješila. »Bile ste vrlo bliske. Julia

se ne ljuti na tebe, dušo. Moraš to shvatiti. Samo se boji da će sve to morati

još jednom prolaziti.«

»Mislim da bi većina djece bila oduševljena kada bi im se roditelj vratio

iz mrtvih. A ona mi se suprotstavlja na svakom koraku.«

Angela je potapša po ruci. »Njoj je bilo posebno teško. Ryan nije dobro

podnio tvoj odlazak.«

Kate namršti čelo, a Angela se opušteno zavali u stolac. »Volio te

neizmjerno, vjerojatno i više nego što je trebao. Potpuno se slomio kada te

izgubio. Hodao je uokolo kao zombi gotovo dvije godine. Iskreno, mislim

da ne bi preživio da nije bilo Julije.«

Kate zažmiri. Da se već nije počela zaljubljivati u Ryana Harrisona, ta bi

je izjava gurnula preko ruba. U grudima ju je tako jako stezalo da je

pomislila kako uskoro više neće moći disati.

»Mislim da se Julia boji onoga što bi mu se moglo dogoditi ako odlučiš

ne ostati«, blagim glasom nastavi Angela.

Kate spusti pogled na svoju šalicu s kavom. Iz vrućeg napitka uzdizali su

se aromatični jezici pare. »Ne znam što će se dogoditi s nama. Ne mogu

ništa obećati. Ryan i ja...« Podigla je jedno rame i obeshrabreno ga spustila.

»Nismo još ništa odlučili. Ali uvijek ću biti u Julijinoj blizini. To se nikada

neće promijeniti.«

238

Angela je neko vrijeme šutjela i zamišljeno je promatrala. Naposljetku

posegne za pecivom. »Ryan ti je rekao da Michael nije njegov pravi otac,

zar ne?«

»Ne, nisam to znala.«

Angela skloni kosu s lica. »Nije zapravo nikakvo čudo da ti još nije

stigao ispričati obiteljske priče. Michael i ja upoznali smo se na koledžu.

Ludo smo se zaljubili, upustili se u strastvenu vezu. Ali on je otišao u

vojsku i prekinuli smo. Nakon što je Michael otišao, upoznala sam Kevina

Harrisona, Ryanova pravog oca. Vjenčali smo se, a godinu dana poslije

rodio se Ryan.«

Glas joj se raznježio, a pogled spustio na šalicu pred njom. »Kevin je bio

divan čovjek. Od njega je Ryan naslijedio plavu kosu i plave oči. I

obožavao je Ryana.« Uzdahnula je. »Poginuo je u prometnoj nesreći kada

su Ryanu bile dvije godine.«

»O, žao mi je.«

Angela odmahne rukom. »Bilo je strašno kada se dogodilo. Ali onda,

nekoliko mjeseci poslije, Michael se vratio kući. I bilo je kao da smo još

uvijek na koledžu. Kao da vrijeme uopće nije prošlo. Divlja kemija,

neobjašnjiva povezanost.« Osmjehnula se Kate. »Sigurna sam da znaš što

mislim.«

Kateine obraze ponovno oblije rumenilo.

»U svakom slučaju«, nastavila je Angela, »od Kevinove je smrti prošlo

tek nekoliko mjeseci, a ja sam se ponovno ludo zaljubila u drugog čovjeka.

Nisam znala što bih učinila u vezi s tim. Mislim, naročito u ono vrijeme,

od udovice se očekivalo da žaluje neko pristojno vrijeme prije nego što

nastavi dalje. Ne ja. Bogami, ne. Uskočila sam u krevet prvom muškarcu

koji je naišao.«

Kate nije uspjela zatomiti smijeh koji je prsnuo iz nje. Rukom je

prekrila usta shvativši koliko je to bezosjećajno od nje.

Angela se zasmijulji i odloži šalicu. »Upravo tako. Sumanuto, zar ne?«

Kada ju je Kate pogledala, Angela je sklopila ruke. »Zapravo i nije. Ne

kad malo bolje razmisliš. Bog mi je dao Kevina da napravimo Ryana. On je

bio dar na kojem ću zauvijek biti zahvalna. A kada je došlo vrijeme da ode,

Bog mi je dao Michaela. Znao je točno što Ryanu i meni treba. To ne znači

da sam Kevina manje voljela, samo na drugačiji način. Ponekad previše

239

vremena trošimo na razmišljanje o darovima koje smo dobili umjesto da na

njima budemo zahvalni.«

Kate zatvori oči. »Ovo je potpuno drugačija situacija.«

»Možda«, reče Angela. »Možda i nije. Sudbina je nepredvidljiva i

strašno mušičava. Ne treba je izazivati. Nekako si uspjela pronaći put do

Ryana i Julije. Za to sigurno postoji dobar razlog.«

Angeline su riječi i dalje visile u zraku kada se Michael ušetao kroz

vrata kuhinje odjeven u trenirku i majicu s logom

Seahawksa. »Što vas dvije radite tako rano?« upitao je zaputivši se

prema aparatu za kavu.

Angela podigne šalicu. »Kate je bila žedna nakon cijele noći vrućeg

seksa s našim sinom.«

Užareno rumenilo oblije Kateino lice.

»Mama, nemoj, neugodno joj je.« Ryan uđe u kuhinju iza svog oca i

zabljesne ih neodoljivo drskim osmijehom.

Prokletstvo. Gore od ovoga ne može biti. Kate protrlja ožiljak na glavi.

Drhtavih nogu ustane od stola. »Moram se otuširati prije nego što moji

roditelji ustanu.«

»Ne moraš zbog njih žuriti«, reče Angela za njom. »Njihova je soba

odmah do Ryanove. Mi smo vas čuli s kraja hodnika. Sigurna sam da su i

oni.«

Kate razrogači oči. Ryanu je dobacila ljutiti pogled. Svjesna da su joj

obrazi poprimili boju jagode, zaputila se prema stubištu što je brže mogla.

Ryan je sustigne na prvoj stepenici. On se već otuširao; kosa mu je još

bila vlažna, a tijelo mirisalo čisto i svježe. »Pričekaj trenutak.«

»Namjerno si to napravio.« Pokušala se izmigoljiti iz njegova zagrljaja,

ali prečvrsto ju je držao. »Znao si da će tvoja majka biti budna kada sam se

jutros probudila.«

»Priznajem, kriv sam. Možda mi je dosadilo ovo skrivanje.«

»To je bilo podlo. Ne sviđa mi se.«

»Slažem se. Ali sada više nemaš bogzna kakav izgovor. Danas ću, malo

kasnije, obaviti razgovor i s Julijom.«

Prestala se odupirati. »Nemoj.«

240

»Zašto ne?«

Popela se jednu stepenicu tako da je sada bila otprilike iste visine kao

on. Njegove su joj safirno plave oči bušile rupu u zjenicama dok su joj

Angeline riječi odzvanjale glavom. »Ne želim da opet pati.«

Duboka plava jezera se smekšaju, a Kate se učini da bi se mogla utopiti

u njima. »Onda joj nemoj dati razloga da pati. Dođi živjeti s nama.«

Kate raširi oči. To nije bio odgovor koji je očekivala. »Molim? Jesi li

poludio?«

Usta mu se izviju u osmijeh prije nego što ju je poljubio. Ona je samo

zurila u njega. Kada se odmaknuo, oči su mu svjetlucale. »Da. Jesam. Lud

sam od ljubavi za tobom. Julia treba provoditi vrijeme s tobom. Reed treba

provoditi vrijeme sa mnom. Svi trebamo priliku da jedni druge ponovno

upoznamo. Vozikanje amo-tamo između tvoje i moje kuće neće tome

pridonijeti.«

»Stvarno si lud. Ne mogu se samo tako doseliti k tebi, Ryane, zaboga,

prošlo je samo tjedan dana.«

»Meni je tjedan dana kao cijeli život. Želim te u svojoj kući. Čak ću

pretrpjeti i to da neko vrijeme spavaš u gostinskoj sobi, ako to želiš.«

Zrak joj zapne u plućima. »To je ono što ti želiš?«

»Ne, dovraga. Želim te u svom krevetu. Svake noći. Ali neću te

forsirati.«

Obuzme je neočekivani osjećaj olakšanja, a s njime i suluda pomisao da

bi mogao biti u pravu. »Forsiraš me od samog početka.«

Kada se naslonila na njega, osjetila je kako mu se usne izvijaju u

smiješak uz njezino rame. »Možda i jesam. Molim te reci mi da ćeš barem

razmisliti o tome.«

Zatvorila je oči i ovila mu ruke oko ramena. Kako da mu se suprotstavi

kada je negdje duboko u duši znala da i ona to isto želi? »Dobro, razmislit

ću o tome.«

Njegove se ruke čvršće stegnu oko nje. »Hvala nebesima.«

Osjetivši se sigurnom u njegovu zagrljaju, umalo je povjerovala da bi

mogli uspjeti. Odmaknula se tek toliko da ga može pogledati u oči.

»Voljela bih danas provesti neko vrijeme sama s Julijom. Mislila sam je

odvesti u shopping.«

241

»Ne želim da sada same idete tamo.«

»Ryane, nekoliko sati shoppinga u centru grada neće nas ubiti. Bit ćemo

stalno okružene ljudima. Obećavam, neću je voditi nigdje gdje nije

sigurno.«

U očima mu je vidjela oklijevanje pa ga je još malo pritisnula. »Ne

možeš me ovdje držati zaključanu kao kakvu zatvorenicu, znaš.«

Neodlučnost mu se odražavala na licu. Naposljetku je rekao: »Dobro.

Moram nakratko do ureda. John iz osiguranja može ići s vama.«

Prostrijelila ga je pogledom. »Ni slučajno. Ne želim da mi se neki

zaštitar mota u blizini dok se pokušavam povezati s Julijom. To će samo još

više pogoršati stvari.«

»Katie–«

»Znam koliko si zabrinut«, brzo je dodala vidjevši neumoljivost u

njegovim očima. »Možemo li dogovoriti kompromis? Javit ću ti se

telefonom. Tek toliko da budeš miran.«

Namrštio se. »Svaki sat.«

Zakolutala je očima. »Isuse, nemoguć si. Dobro, svaki sat.«

Njegov je pogled jasno govorio da nije oduševljen idejom, ali joj se neće

suprotstavljati. »Julia poslijepodne ima trening softballa.«

»Mogu je odvesti i onda se vratiti po tebe.«

Nevoljko je kimnuo glavom. »Mislim da bi to moglo proći.«

»Želiš i popis trgovina u koje ćemo ići?« upitala je sa smiješkom. Još se

više namrštio pa se nagnula i poljubila ga.

»Hoćeš li me, molim te, pustiti da se otuširam prije nego što moji

roditelji ustanu?«

Pustio ju je, ali znala je da je i dalje promatra dok se uspinjala uz

stepenice.

»Trebaš pomoć?« viknuo je za njom.

Kratko se osvrnula, a prepredeni samodopadni osmijeh na njegovu licu

umalo ju je pridobio. Bilo to dobro ili ne, nekako je slutila da će mu na

kraju dati upravo ono što želi.

242

»Kako ti se ovo čini?« Kate podigne ružičasti pulover.

»Ružičasto? Ti to ozbiljno?« Julia prezirno otpuhne i okrene se natrag

prema stalku s odjećom koji je razgledavala. Izvukla je izrezanu, neonski

zelenu strukiranu majicu koja je izgledala kao da je upravo izvučena iz

sušilice. »Ovo mi se sviđa.« S izazovnim osmijehom na licu pokazala ju je

Kate.

Sprijeda je pisalo: Uštipni me. Vruća sam i seksi.

Metal zvecne o metal kada je Kate dohvatila vješalicu s majicom i

vratila je natrag na stalak. »Mislim da ne bi išlo.«

»Zašto ne?«

Neće nasjesti na provokaciju. Danas je već imala priliku vidjeti Julijine

kandže. »Zato što ti je devet godina. I neće ti dopustiti da to nosiš u školu.

A i tvoj otac bi me ubio da ti to kupim.«

»Nemaš ti pojma. Idem u privatnu školu. Mi nosimo uniforme.«

Kate je stajala nasred odjela s dječjom odjećom i gledala za Julijom. Te

su riječi bile najbliže istini od svega što je tog dana izgovoreno. Nemaš ti

pojma. U tome je problem. O Juliji stvarno ne zna mnogo. Zapravo, ne zna

ništa.

Osjećajući se kao totalno promašeni slučaj, slijedila je Juliju prema

izlazu iz prodavaonice. Sjele su u Ryanov Jaguar i motor je tiho zabrujao.

Nakon što je Ryanu po stoti put poslala poruku da mu javi gdje su i što

rade, Kate se uključila u poslijepodnevni promet. S Julijom je cijelo

prijepodne provela u kupovini i nisu se uspjele složiti ni oko jedne stvari.

Ako je to uopće moguće, ovaj je mali izlet njihovom odnosu nanio još više

štete nego koristi.

Kate protrlja bolno mjesto na glavi.

»Kamo idemo?« upita Julia.

Kate se prestroji u drugu traku. »Moram otići do svoje kuće i uzeti

nekoliko stvari.«

Julia zakoluta očima i nasloni se na sjedalo. »Mogla si me prvo odvesti

kući.«

Kate se ugrize za jezik. Neće dopustiti Juliji da je svojim jadikovkama

uvuče u stupicu. Skrenula je s brze ceste.

»Uostalom, zašto ne ostaneš spavati u svojoj kući?« upita

243

Julia.

»Je li tata jutros razgovarao s tobom?«

Julia prekriži ruke i zagleda se kroz prozor. »Aha, je. Ali to i dalje nije

odgovor na moje pitanje. Znam zašto on želi da budeš s nama u kući, ali

zašto ti pristaješ na to? Znaš da ne želiš biti ondje.«

Kateini su prsti čvrsto stezali upravljač dok je skretala. »Želim biti

ondje, Julia. I tata i ja mislimo da će nam svima dobro doći da budemo

zajedno kao obitelj.«

»Velika sretna obitelj? Neće potrajati. Ne s tobom.« Okrenula se pa joj

Kate nije mogla vidjeti lice.

Kate duboko udahne, gotovo na rubu da potpuno izgubi živce. »Što bi

tebe zadovoljilo, Julia? Dajem sve od sebe i pokušavam te bolje upoznati,

ali ti mi se stalno suprotstavljaš. Što trebam učiniti da ti dokažem da neću

opet otići? Da želim priliku da ti sve nadoknadim?«

»Želiš priliku?« Julia je prostrijeli ljutitim pogledom. »Reći ću ti što

možeš učiniti. Prestani se viđati s mojim tatom.«

»Molim?« Automobil skrene u zavoju. Valovi su se razbijali o stijenu s

njihove desne strane. Litica prekrivena niskim žbunjem uzdizala se s

lijeve.

»Čula si me. Prestani se viđati s mojim tatom. Ne voliš ga. Znaš da ga ne

voliš. Što duže dopustiš da ovo traje, to će teže biti kada odlučiš ponovno

otići. Nemaš pojma kakav je bio prije. Ne želim da opet mora prolaziti kroz

tako nešto!« Skrenula je pogled prema uzburkanom oceanu ispod njih.

Kate zaboli u grudima žestinom kakvu nije očekivala. Tako je silno

željela pružiti ruku Juliji, barem malo ublažiti njezin plamteći gnjev, ali

nije znala kako. Riječi koje su potekle s Julijinih usana samo su potkrijepile

sva Kateina strahovanja.

Što će se dogoditi s Julijom ako njihova veza ne uspije? Ne može je po

drugi put izložiti takvoj patnji. A što će biti s Reedom? On se sve više

počeo vezivati za Ryana. Ako se doseli k njemu, kao što bi Ryan želio, i

onda na kraju ipak ode, to bi uništilo Reedov dječji duh.

Ne voliš ga. Znaš da ga ne voliš.

To je zapravo najvažnije pitanje, zar ne? Ryan je strahovito privlači,

osjeća duboku povezanost s njim, ali je li to ljubav?

244

Ono što osjeća prema Ryanu snažnije je od bilo čega što je ikada prije

osjećala. Znala je to, mogla je to priznati. Srce joj je govorilo da je to

ljubav, ali njezin je um još uvijek sumnjao u njezinu prosudbu. U Jakeu se

toliko prevarila. Nije željela napraviti još jednu strašnu pogrešku.

Prepuštanje impulsima samo bi još više pogoršalo situaciju. Mora biti

sigurna.

Automobil je fijuknuo kroz sljedeći zavoj, brže nego što je Kate

očekivala. Prebacila je nogu na kočnicu.

Ništa se nije promijenilo.

Potpuno zbunjena, još jednom pritisne papučicu. Budući da automobil

još uvijek nije usporio, pritisnula je kočnicu nekoliko puta uzastopno.

Umjesto da uspore, činilo se da na nizbrdici sve više ubrzavaju.

Kate se naježila od straha. Pokušala je zadržati smirenost u glasu. »Julia,

prijeđi na stražnje sjedalo. Zaveži pojas i–«

»Zašto?«

»Poslušaj me! Kočnice ne rade. Smjesta idi otraga! Zakopčaj pojas i drži

se. Odmah!«

Julia razrogači oči. Bez ijedne riječi više, prešla je na stražnje sjedalo.

U glavi joj je bubnjalo dok se pokušala prisjetiti ceste. Ispred njih je

nekoliko zavoja, a iza njih nizbrdica koja će ih neizbježno ubrzati, i potom

još jedan zavoj iza kojeg slijedi lagani, dugi uspon sa zavojem pri vrhu. Kad

bi uspjela zadržati kontrolu nad automobilom dok ne stignu do tog dijela

ceste, imale bi šanse.

Povukla je ručnu kočnicu, ali opet ništa. Srce joj je tuklo kao ludo i ona

baci pogled na kontrolnu ploču. Četvrtina rezervoara – neće na vrijeme

ostati bez goriva. Progutala je strah. »Julia. Torbica mi je odostraga.

Pronađi moj mobitel. Zovi devet-jedan-jedan.«

Julia je petljala po Kateinoj torbici. »Ne možeš jednostavno ugasiti

auto?«

»Ne. Upravljač će mi se zaključati ako to napravim. Pokušat ću kočiti

motorom. Drži se, vjerojatno ćemo malo poskočiti.«

Jednom je rukom držala upravljač, a drugom prebacila automatski

mjenjač u treću brzinu. Kapljice znoja kotrljale su joj se niz leđa, ali

prijelaz je bio gladak i neznatno ih je usporio. Već je ušla u sljedeći zavoj i

svim se snagama nastojala zadržati na cesti. Kada je došla na ravni dio

245

ceste, ponovno je ubacila mjenjač u manju brzinu. Automobil se lagano

trznuo.

Malo su usporile, upravo dovoljno za sljedeća dva zavoja, a potom su

stigle na nizbrdicu. Kate čvršće uhvati upravljač.

Julijin prigušeni glas dopirao je do prednjeg sjedala dok je uspaničeno

razgovarala s operaterom hitne službe.

Neće ovako umrijeti. Kate smogne hrabrost. Neće to dopustiti.

Automobil je sve više ubrzavao i uz škripu guma prošao sljedeći zavoj.

Prigušeni jecaj oteo se iz Julijinih grudi kada je otklizala prema bočnoj

strani automobila. Kate još jednom prebaci u nižu, prvu brzinu, a njih

dvije s trzajem polete prema naprijed.

Ruke su joj bile mokre od znoja dok je prolazila sljedeći zavoj nakon

čega joj auto preleti na drugu stranu ceste, a kotači se otkližu preko

šljunka. Julia je vrištala. Mišića napetih kao struna Kate uspije izravnati

putanju automobila. Znatno se usporio. Osjetila je nalet optimizma po prvi

put otkako je shvatila da kočnice ne rade.

Tada je ugledala posljednji zavoj.

O, ne. Neće uspjeti. Bacila je pogled na brzinomjer. Još uvijek su išle

prebrzo. Preračunala se u broju zavoja. Do sada su već trebale krenuti

uzbrdo, ali nisu.

Cesta je oštro zavijala u lijevo. Ravno i desno litica se obrušavala deset

metara u dubinu prema malom zaljevu. Ako pokuša skrenuti, prevrnut će

se. Znala je to. Otkotrljat će se niz padinu i vjerojatno poginuti.

Morala je donijeti odluku u djeliću sekunde.

246

Dvadeseto poglavlje

ulia, drži se.«

Kate pritisne gas do daske. Automobil poleti s litice prema vodi. Julia

je vrištala na stražnjem sjedalu i na trenutak se činilo kao da lebde.

Automobil s treskom udari u vodu; zračni jastuk se aktivirao. Kate se

glavom zabije u jastuk i potom natrag u naslon sjedala. Neko su se vrijeme

ljuljale na površini prije nego što je voda počela ulaziti u automobil i

težina motora počne ih povlačiti prema dolje.

Kate se pribrala osjetivši hladnu vodu oko nogu. U glavi joj je treštalo.

Osjećala je bol u sve i jednom mišiću na tijelu. Nervoznim prstima

otkopčala je pojas i mahnito psovala pokušavajući se izvući iz njega.

Nisu mrtve. Još nisu mrtve.

»Julia!« Kate je pokušala otresti vrtoglavicu i razbistriti um. Provukla se

na stražnje sjedalo gdje je Julia sjedila s glavom naslonjenom na prozor,

zatvorenih očiju. »Ne, ne, ne.«

Julia pomakne glavu u stranu i polako otvori oči. »Što... što se

dogodilo?«

»O, hvala Bogu«, usklikne Kate. »Dođi, moramo se izvući odavde.«

Kate gurne stražnja vrata, potom pokuša s prozorima. Nisu se ni

pomaknuli. Vratila se na prednje sjedalo dok je voda i dalje prodirala u

automobil i otkrila da su i ondje prozori zaglavili. »Neće se otvoriti. Neće

se otvoriti!« vrištala je Julia.

Kate pokuša nogom razbiti prednji vjetrobran u uglu, ali ni on se nije

pomaknuo.

Tama ju je pokušala povući u dubinu. Kate otrese glavom, zatrepće i

prisili se da ostane budna. Nije mogla suvislo razmišljati ni jasno vidjeti.

Sve joj je pred očima bilo mutno. »Okej, samo se opusti, Julia. Slušaj me.«

Primila je Juliju za ramena dok im je ledeno hladna voda sezala do trbuha.

»Slušaj. Moramo čekati da voda napuni auto. Kada se to dogodi, izjednačit

će se đakovi. Sada ne možemo otvoriti vrata jer je pritisak izvana prevelik.

Kada se auto napuni, vrata će se otvoriti.«

J

247

»Ne, neće!« urlala je Julia, držeći se rukom za trbuh. »Utopit ćemo se!«

»Slušaj me. Otvorit će se. Vjeruj mi. Ne paničari, zlato.«

»Bojim se«, šapne Julia hvatajući Kate za ruku.

»Znam. U redu je. Nećemo ovdje umrijeti, čuješ me?« Julia kimne dok

se automobil i dalje punio vodom. »Uspjet ćemo. Misli na nešto lijepo,

okej? Misli na tatu i Reeda i što sutra želiš raditi.« Kate se vid opet zamagli

i ona zatrese glavom da se razbistri.

Mora ostati budna. Mora ostati pribrana.

Kada im je voda došla do vrata, Julijini se prsti stegnu oko Kateine ruke.

»Samo još malo, zlato«, promrmlja Kate i podigne bradu. Duboko

udahne i pokaže Juliji da učini isto, a potom ponovno pokuša otvoriti

vrata. Nisu se pomaknula i srce joj se spusti u pete.

Strah omota svoja ledena ticala oko Kateina vrata.

Ne paničari. Pokušaj ponovno.

Ovaj put ih je pokušala gurnuti leđima. Jednim snažnim potiskom

njezina tijela, vrata na vozačevoj strani se otvore. Uhvatila je Juliju za ruku

i izvukla je iz tonućeg vozila. Gore na površini, iznad njihovih glava,

treperilo je svjetlo. Kate se odguravala nogama najsnažnije što je mogla.

Zajedno su izbile na površinu i halapljivo udahnule zrak. Plivajući na

mjestu, Kate uhvati Juliju za ramena i na licu joj potraži znakove šoka.

»Dobro si«, reče joj. »Dobro smo. Radi nogama, Julia.«

Julia ispljune vodu i pokuša duboko udahnuti.

»Znaš li plivati?« upita Kate.

Drhtavo kimnuvši glavom, Julia pokuša plivati prema obali. Kate ovije

ruku oko nje kada je shvatila da Julia ima problema. Lagani valovi

zapljuskivali su obalu zaljeva. S druge strane rta, more se svom silinom

razbijalo o stijene. Kate je bila na izmaku snaga dok je izvlačila Juliju iz

vode.

Sirene su tulile u daljini. Kate se spustila na koljena pokraj Julije i

usisavala joj zrak u pluća. Voda se cijedila oko nje, ledeni žmarci kotrljali

su joj se niz leđa, ali ona se nije mogla usredotočiti ni na što drugo osim

svoje kćeri.

248

Julia je ležala na leđima, zatvorenih očiju, a grudi su joj se borile za zrak

dok je privijala ruku uz sebe. Kate je primi za ruku. »Ostani sa mnom. Drži

se, zlato.«

Osjećaj olakšanja obuzme Kate kada su se s ceste iznad njih čuli glasovi.

Pomoć je stigla. Uspjele su.

Julijina ruka isklizne iz njezine.

Kate naglo spusti pogled i shvati da se Julia više ne miče.

Gurnuvši novčanice vozaču taksija u ruku, Ryan iskoči iz žutog

automobila. Automatska vrata hitne službe se otvore i on pojuri prema

recepciji. Žena s bolesnim djetetom na rukama stajala je u redu uz

prijemni šalter, ljuljajući se naprijed-natrag. Čovjek s krvavim zavojem

oko glave čekao je iza nje.

Ryan se progura na početak reda.

»Gospodine, morate pričekati svoj red.« Službenica na recepciji odmjeri

ga ljutitim pogledom.

Strah ga je ledenom rukom stezao oko srca. »Moja žena i kći imale su

prometnu nezgodu.«

Lice joj istog trena poprimi blaži izraz. »Prezime?«

»Harrison.« Odmahnuo je glavom. »I Alexander.«

Vrijeme je užasno sporo otkucavalo sekundu po sekundu dok je tražila

informaciju u svom računalu. Dijete iza njegovih leđa je vrištalo. Ryan

frustrirano provuče ruku kroz kosu i upravo kada se htio popeti preko

pulta i sam pogledati, službenica napokon reče: »Soba pet. Prođite kroz

ova vrata–«

Okrenuo se i pričekao da mu otvori pritiskom na tipku. Oštar miris

sredstava za čišćenje parao je zrak u hodniku. Kolica za reanimaciju stajala

su prislonjena uza zid. Medicinsko osoblje bilo je okupljeno u neobveznom

razgovoru oko središnjeg šaltera za medicinske sestre.

Očaj i strah sve više su ga obuzimali dok je provjeravao vrata, mahnito

tražeći sobu broj pet. Kada ju je napokon pronašao, mišići u prsima mu se

zategnu, okrene se na mjestu i vrati prema medicinskim sestrama.

Plavokosa liječnica stažistica naslonjena na pult podigne glavu. »Mogu

li vam pomoći, gospodine?«

»Soba pet je prazna.« Glas mu prepukne od panike.

249

Plavuša se okrene prema crvenokosoj sestri u plavoj bolničkoj uniformi

koja je sjedila iza pulta. »Nisu li je odveli gore na operaciju?«

Operaciju? Ne, ne, ne. Ryan zadrži dah.

Crvenokosa pogleda karton. »Mislim da jesu. Prometna nezgoda, je li

tako?«

»Gdje?«

»Hm, samo malo da vidim.« Prelistavala je papire u kartonu.

Dobri Bože, zar ne vide da umire od muke?

»Čekajte«, reče crvenokosa. »To je bila žena u šestici. Petica je na

rendgenu.«

Isuse dragi, zar ih netko podučava kako mučiti članove obitelji? »Gdje

je to?«

Plavuša pokaže niz hodnik. »Prva vrata lijevo, do kraja hodnika pa

desno. Ne možete promašiti.«

Već je trčao niz hodnik prije nego što je prestala govoriti.

Zrak mu je zastao u grlu kada je zašao za zadnji ugao. Kate je sjedila na

stolcu u hodniku, presavijena u struku, s glavom zakopanom u ruke.

»O, Bože, ljubavi.« Povukao ju je sa stolca i čvrsto je zagrlio. Srce mu je

počelo nekontrolirano lupati kada su joj ruke skliznule oko njegova struka.

Obujmivši joj lice, odmaknuo se tek toliko da je može pogledati. Oči su

joj bile crvene i podlivene krvlju, obrazi zamrljani od suza. Četvrtasti

flaster prekrivao je ranu iznad lijeve obrve.

Progutao je slinu, ne skidajući pogled sa zavoja. »Jesi li...?«

»Dobro sam«, rekla je hvatajući ga za laktove. »Samo ogrebotina.

Udarila sam glavom. Dobro sam.«

Glas joj je bio slabašan, ali pogled čvrst. S uzdahom olakšanja ovije ruke

oko nje i ponovno je privuče k sebi. »Hvala ti, Bože.«

Nije ozlijeđena. Ali sama je. Tada mu je sinulo. Novi val straha preplavi

mu utrobu.

»Gdje je Julia?«

Suze joj ispune oči. »Na rendgenu. O, Ryane, ja sam joj rekla da ode na

stražnje sjedalo. Mislila sam da će tamo biti sigurnija.«

250

To ga je malo umirilo. Rendgen znači da nije ništa strašno. Skeniranje

glave, magnetske rezonance... To je ono zbog čega se treba brinuti. »Dobro

si postupila. Reci mi što se dogodilo.«

»Kočnice nisu radile. Nisam to primijetila dok se nismo našle na cesti uz

obalu. Htjela sam otići kući po neke stvari. Ja... Nisam mislila da bi se išta

moglo dogoditi.«

»U redu je. Zahvalan sam zbog toga što ste obje dobro.«

Ponovno ju je privukao k sebi i udahnuo njezin slatki miris. Kada su ga

iz policije nazvali i javili mu za nesreću, srce mu je umalo stalo. Ne bi

podnio da ih izgubi.

»Ryane, tvoj auto«, promrmljala mu je u rame.

»Misliš da sam zabrinut zbog vražjeg auta? To mi je najmanja briga.«

»O, onda dobro«, dahnula je. »Jer mislim da mu je tapecirung otišao k

vragu.«

Zbijala je šale. Isuse, umalo je dobio srčani udar od pomisli da bi je

ponovno mogao izgubiti, a ona zbija šale.

Čvrsto ju je grlio i ljuljao naprijed-natrag. Svim se silama trudio umiriti

podivljalo bilo. »Sve me više privlači ideja da te zaključam u kuću.«

»Misliš da ovo nije bila nesreća?« tiho je upitala.

Nije ju želio dodatno zabrinjavati. Progutavši slinu i potisnuvši strah,

odmaknuo se i sklonio joj mokri pramen kose s lica. »Mislim da je samo

posrijedi loš auto. Nisam smio dopustiti Hanni da me nagovori da ga

kupim.«

Vrata iza njih se otvore i oboje se okrenu kada je sestra izvezla Juliju na

hodnik.

Ryan pusti Kate i priđe krevetu. Lice joj je bilo puno modrica, desna

ruka zamotana, a njezino se maleno tijelo činilo potpuno iscrpljenim.

»Tatice.«

»Zlato moje.« Prešao joj je dlanom po kovrčavoj kosi i pokušao se

oduprijeti napadu panike koja ga je hvatala kada ju je vidio tako slomljenu.

Zatvorila je oči. »Boli me glava.«

»To ti vjerujem.« Podigao je pogled prema liječnici i zadržao dah.

251

»Slomljena ruka«, reče ona, podižući rendgensku snimku. »Rebro je

natučeno, ali nije slomljeno i dobila je jak udarac u glavu. Ali mislim da će

sve biti u redu.«

»Hvala vam«, šapnuo je. Obuzeo ga je osjećaj olakšanja. Još uvijek

drhtavom rukom pogladi Juliju po kosi. »Misliš da ćeš se zbog ovoga izvući

od pranja suđa?«

Usne joj se izviju u smiješak, ali je i dalje žmirila. »Stavit će mi gips.

Mislim da mi neće dopustiti da ga smočim.«

»Nema šanse«, reče liječnica iza nje. »Ti si sad na popisu ozlijeđenih

igrača i imaš poštedu, gospođice.«

Ryan primi Juliju za zdravu ruku, prinese je ustima i poljubi joj prste.

»Preplašila si me, zlato.«

»I ja sam se preplašila«, šapnula je. Zatreptala je i napola otvorila oči.

»Mama je opaka vozačica.«

U prsima ga je stegnulo kada se zagledao u dubinu njezinih zelenih

očiju, toliko nalik majčinima. Čuvši taj naziv od milja osjetio je kako mu se

budi nada. »Stvarno?«

Julia kimne. »Gdje je ona?«

»Ovdje sam«, oglasi se Kate iza Ryanovih leđa.

Pomaknuo se u stranu i napravio joj mjesta. Rukom kojom je i dalje

stezala Ryanovu, Julia posegne prema Kate, spojivši ih tako sve troje.

Toplina okruži Ryanove prste. Promatrao je kako osjećaji preplavljuju

Kate dok gleda njihovu kćer i čvrsto je drži za ruku. To je ono što želi.

Samo to, do kraja života. Svoju obitelj.

Tjeskoba ga stegne u prsima neopisivom žestinom. Mora reći Kate za

svoje sumnje u vezi s njezinim nestankom. Nije bio siguran u to što će ona

reći ili učiniti ako to sazna prije nego što joj on sam uspije reći.

Zatvorio je oči i obje ih čvršće stisnuo za ruke. Još samo nekoliko dana.

Ako mu se privatni istražitelj do tada ne javi, reći će joj.

U svakom slučaju, bez obzira na sve, mora se pobrinuti za njihovu

sigurnost. Iz razloga koje nikada neće moći shvatiti, pružena mu je druga

prilika. Neće je sada upropastiti.

252

Kate okrene stranicu, označi nešto olovkom i nasloni bradu na ruku.

Podigavši koljena s poda gdje se bila ispružila, podbočila se laktom na nogu

i nastavila čitati.

Julia se pomakne na kauču iza nje. »Što to gledaš?«

»Neki članak za posao.« Kate pogura naočale prema hrptu nosa.

»Kako se zove?«

Julijina znatiželja natjera Kate da podigne glavu. Modrice na Julijinu

licu izblijedile su i dobile žutu boju, ali i dalje ju je očito sve boljelo od

nesreće. Trenutno je ležala na kauču i čitala knjigu. Već sama činjenica da

je uopće htjela biti u istoj prostoriji s njom, izmamila je Kate osmijeh na

lice.

»Mikroseizmičko ispitivanje pukotina stijena i njegova primjena u

inženjerskoj geologiji stijena i naftnom inženjerstvu.« Kate podigne obrve,

sa samodopadnim smiješkom na usnama. Nema teorije da bi to djevojčicu

moglo zanimati.

»Od nafte se dobiva gorivo, zar ne?«

»Aha.«

»Ujaku bi se taj članak sigurno svidio.«

Kate se nasmiješi. »Da, vjerojatno bi.«

Julia se uspravi na kauču.

»Trebaš nešto?« Kate se pridigne da joj pomogne.

»Ne. Želim ti nešto pokazati.«

S uzdahom, Kate odloži papire na stolić. Skinula je naočale i čekala.

Julia je danas odlučila ostati kod kuće s njom umjesto odlaska u shopping s

bakama i umjesto odlaska na bejzbolsku utakmicu s Reedom i djedovima.

Ryan je na nekoliko sati otišao u ured. Njih su dvije bile potpuno same.

Zbog te se činjenice Kate nervozno meškoljila na podu. Vjerojatno je

bilo prilično naivno od nje nadati se da su ona i Julia napokon pronašle

zajednički jezik. Ipak, u to je željela vjerovati više od ičega.

Julia se vrati u sobu i pruži Kate neki časopis.

»Što je to?«

253

»Sedamnaesta stranica. Tercijarni magmatski luk Zapadnih Kaskada.11«

Usporenim pokretima Julia se popne natrag na kauč i položi ruku u

ultraružičastom gipsu na trbuh. Slegnula je ramenima vidjevši kako Kate u

čudu podiže obrve. »Magmatski luk je glavni strukturni element granice

između Juan de Fuca i Sjevernoameričke tektonske ploče.«

»Kako to znaš?« Kate se zbunila, a odmah potom ostala zadivljena

činjenicom da Julia uopće zna izgovoriti te riječi.

»Pročitala sam.«

»Stvarno?«

»Da. Moja mama je to napisala.«

Kate proguta knedlu dok je promatrala časopis u svojoj ruci. Na

sedamnaestoj stranici, u retku gdje stoji ime autora pisalo je Anne

Harrison, dr. sc.

»Tata je rekao da si mu tu definiciju urezala u mozak dok si to pisala.«

»Je li?« Kate osjeti peckanje u očima od suza. Je li stvarno napisala taj

članak? »Voljela bih da se sjećam.«

Julia je šuteći sjedila iza nje. A potom prozbori: »Ja se sjećam puno

toga.«

»Da?«

»Da. Sjećam se da si me vodila u svoj ured na faksu i davala mi da se

igram na tvom računalu. Ili kako si tatu vukla sa sobom na pješačenje po

planinama. To nikada nije volio.«

Kroz smijeh, Kate ponovno spusti pogled na časopis. Julia ga je sačuvala,

svo to vrijeme. Naučila je riječi napamet, premda vjerojatno nije razumjela

što znače. A danas ga je podijelila s njom. Kateini su se osjećaji uskovitlali.

»Tata ti je gradski dečko.«

Široki osmijeh osvijetli Julijino anđeosko lice. »Upravo to bi i ujak

rekao.« Potom joj osmijeh izblijedi. »Možda bismo jednog dana mogli otići

u planine, kao nekada.«

U Kateinoj duši počela je bujati nada. Više od svega željela je premostiti

taj jaz između njih, ali nije željela učiniti ništa zbog čega bi se Julia

povukla. Ovo je prvi korak. Veliki korak. Stoga, umjesto da pruži ruke 11

Western Cascade, regija u SAD-u poznata po vulkanima.

254

prema svojoj kćeri i privuče je u zagrljaj kao što je željela, nježno je stisne

za gležanj. »I ja bih to voljela.«

Na vratima se oglasilo zvono i Julia podigne pogled.

Kate ustane s poda. »Ti ostani tu, kraljice kauča. Ja ću otvoriti.«

Dva muškarca u odijelima stajala su pred ulaznim vratima kada ih je

Kate otvorila. »Mogu li vam pomoći?« upitala je.

Viši muškarac izvuče iskaznicu iz gornjeg džepa. »Gospođo, ja sam

inspektor Peterson. Ovo je inspektor Carson. Mi smo iz policijske uprave

San Francisca. Jeste li vi gospođa Harrison?«

Kate širom otvori vrata. Ledeni tjeskobni žmarci uspužu joj se po

leđima. »Zapravo, prezime mi je Alexander. O čemu se radi?«

Njegov pratilac lagano zaškilji prema njoj. »Prepoznajem vas iz novina.«

»Tako je«, nasmiješi se inspektor Peterson, pokazujući da ju je i on

prepoznao. »Konferencija za tisak. Vi ste žena bez prošlosti.«

Kate je sumnjala da su došli čavrljati o slici u novinama. »Što mogu

učiniti za vas?«

Inspektor Peterson nabaci blistavi osmijeh. »Željeli bismo vam postaviti

nekoliko pitanja u vezi prometne nesreće od prije neki dan.«

Nesreća. Naravno. Baš glupo od nje da tako brzo pomisli na najgore.

Odmaknuvši se korak unatrag, rukom ih pozove unutra. »Izvolite, uđite.«

Potplate cipela lupkale su po parketu dok su slijedili Kate u dnevnu

sobu. Julia se na kauču pridigla u sjedeći položaj. »Gospodo inspektori, ovo

je moja kći, Julia. Julia, ovi su nam ljudi došli postaviti nekoliko pitanja o

nezgodi.«

Inspektor Peterson priđe bliže kauču. »Fora ti je gips. Kad sam ja bio

mali, nisu imali tako dobre boje. Imaš li puno potpisa na njemu?«

Julia slegne ramenima. »Ne još.«

»Kladim se da ćeš ga začas ispuniti.« Pomno je promatrao njezino lice

puno modrica. »Izgleda da si se pošteno natukla. Kako se osjećaš?«

»Dobro.«

Inspektor Carson otvori notes. »Gospođo Alexander, možete li nam reći

kamo ste išli u četvrtak?«

255

»Ujutro sam bila ovdje. Ryan, Julia, i ja odvezli smo se u grad. Parkirali

smo u garaži u Ryanovoj zgradi. On je otišao na posao, a Julia i ja smo

pješice otišle do centra«

»Koliko ste dugo bile odsutne od vozila?« upitao je zapisujući bilješke.

»Nisam sigurna. Možda nekih tri-četiri sata.«

»Je li gospodin Harrison vozio automobil nakon što ste ga ostavili u

garaži?«

»Ne, mislim da nije.«

Nastavio je zapisivati. »Je li gospodin Harrison znao da ćete voziti

njegov automobil?«

»Da. Dogovorili smo se da ću odvesti Juliju na trening softballa kada

budemo gotove i onda se vratiti po njega.«

»Dakle, znao je da ćete biti sami u autu?«

Suzila je pogled. »Da. O čemu je riječ, inspektore?«

Peterson priđe bliže Carsonu i nasmiješi se. »Samo provjeravamo neke

proturječne informacije. Živite li trenutno ovdje, gospođo Alexander?«

Adrenalin joj se vine u nebo. »Ne baš. Očito ste čitali o meni u

novinama. Odlučili smo neko vrijeme posvetiti tome da se ponovno

upoznamo.«

»Naravno«, reče Peterson. »Kako biste opisali svoj odnos s gospodinom

Harrisonom?«

»Ne znam da li bih ga uopće željela opisati.« Nervozna napetost

prostruji kroz Kate od tih neodređenih pitanja. »Kakve to veze ima s

mojom prometnom nezgodom?«

»Je li vam poznato da osiguravajuće društvo gospodina Harrisona traži

da vrati premiju koja mu je isplaćena nakon vaše navodne smrti?« upita

Carson.

Kate osjeti grč u želucu. »Ne. Nije to spominjao.«

»Vjerojatno nije želio da se brinete.« Peterson je opet zabljesne onim

osmijehom. Iz nekog razloga, nije nimalo umirujuće djelovao na Kateine

živce.

»Znate li koliko je iznosila premija, gospođo Alexander?« upita Carson.

Odmahnula je glavom, na što je on podigao obrvu. »Milijun dolara.«

256

Kate raširi oči prije nego što je uspjela shvatiti što osjeća.

»To je puno novaca. Čak i za čovjeka poput Ryana Harrisona. Naročito

prije pet godina.«

Osjetila je kako joj se u grlu skupila gorčina. Znajući točno kamo to

vodi, okrene se prema Juliji. »Zlato, idi gore u svoju sobu...«

Julia ustane s kauča. »Mama–«

Kate je pogura prema stepenicama. »U redu je. Dolazim za minutu.«

Pričekala je da Julia zamakne iza ugla, potom stisne zube i vrati se

inspektorima. »Ako pokušavate natuknuti da Ryan ima ikakve veze s

mojom nezgodom–«

»Crijevo kočnice bilo je probušeno«, reče Carson.

»Molim?«

»Tri rupe. Previše ravnomjerno raspoređene da bi bile posljedica udarca

kamena. Jutros smo izvukli vozilo iz vode. Imali ste sreće. Da ste se odvezli

samo malo dalje niz brzu cestu, survali biste se u ocean i utopili prije nego

što bi stigla pomoć.«

Kate se spusti i sjedne na bočnu stranicu kauča. Netko je sabotirao auto.

Netko joj je namjerno pokušao nauditi.

I Juliji zajedno s njom.

»Potrebno je neko vrijeme da tekućina iscuri iz crijeva, što je vjerojatno

razlog zašto kočnice nisu odmah otkazale«, dodao je Peterson. »Tko god da

je probušio to crijevo, znao je to.«

»Gospođo Alexander«, reče Carson, »jeste li u utorak ujutro vozili

automobil gospodina Harrisona?«

Kate je u mozgu vrvjelo od zbunjujućih misli. »Ne.«

»A gospodin Harrison?«

»Hm.« Zašto ne može suvislo razmišljati? Utorak... Ponedjeljak navečer

i noć provela je ovdje. U gostinskoj sobi. Sljedeći dan otišli su posjetiti

Janet Kelly. Bila je na CT-u glave. Vratili su se u njezinu kuću u Moss

Beach i vodili ljubav. Progutala je slinu. »Da. Tog je jutra otišao u ured na

sat vremena, mislim.«

»Je li bio sam?«

»Mislim da je. Ne znam.«

Inspektori se pogledaju.

257

»Poznajete li ovu ženu?« upita Carson pružajući joj fotografiju.

Kate je pomno promotrila sliku i odmahnula glavom. »Ne. Trebala bih?«

»Zove se Janet Kelly. Jučer smo pronašli njezino tijelo.«

Kate naglo podigne pogled.

»Crni Jaguar koji opisom odgovara onom koji smo jutros izvukli iz

zaljeva viđen je ispred njezine kuće otprilike u procijenjeno vrijeme smrti,

u ponedjeljak oko devet sati ujutro.«

Ne. To ne može biti točno. Kasno su krenuli. Do broda na kojem je

živjela Janet Kelly stigli su tek iza podneva. Progutala je slinu ne znajući

što bi im rekla i ne želeći im previše odati. »Sigurno se varate.«

Carson joj pruži još jednu fotografiju. »A ovaj čovjek? Prepoznajete li

njega?«

Kate raširi oči spustivši pogled na Jakeovu sliku. Čelično sive oči zurile

su u nju. Strah joj je stegnuo grlo. »Da. Zašto?«

»Jacob McKellen bio je tihi partner u tvrtci Grayson Pharmaceuticals,

kanadskoj kompaniji koju je Harrisonova korporacija nedavno kupila«,

hladnim glasom reče Carson. »Njegovo smo tijelo prošli tjedan izvukli iz

zaljeva.«

258

Dvadeset prvo poglavlje

ate se naslonila na pult u Simoneinoj kuhinji i masirala ožiljak.

Vrijeme je nečujno otkucavalo na satu iznad štednjaka. Jedini zvuk

koji je Kate čula bilo je bubnjanje u vlastitoj glavi.

Ukočila se kada je Simone žurnim korakom uletjela u prostoriju.

»Onda?«

Simone odloži bežični telefon na stol. »Ryan je trenutno s odvjetnikom

u stanici. Za sada surađuju s policijom.«

Kate se s obje ruke primi za pult. Činilo joj se kao da joj je srce

rastrgano na komadiće. Sve u što je do ovog trenutka vjerovala ispostavilo

se da je laž.

»Richard Burton jedan je od najboljih odvjetnika u državi, Kate.

Ispitivanje neće dugo trajati. On to neće dopustiti.«

»O, Bože«, promrmljala je Kate, ne mogavši se oduprijeti napadu

panike. »Ryan je znao da Jake nije poginuo u onoj zrakoplovnoj nesreći.«

Simone se leđima nasloni na stol i prekriži ruke. »To tek treba dokazati.

Ono što se može dokazati je to da je Ryanova tajnica vidjela Jakea u

Ryanovu uredu dan prije pada zrakoplova ovdje u San Franciscu. I da se

čini da je Ryan posljednji koji ga je vidio živog.«

Kate zatvori oči. »Zašto?« šapnula je. »Zašto mi nije htio reći istinu?«

»Ne znam. Ali ima još.« Kada je Kate podigla pogled, Simone se

promeškoljila. »Jacob McKellen, alias Jacob Alexander, i Walter

Alexander, obojica su bila tihi partneri u Grayson Pharmaceuticals,

kanadskoj farmaceutskoj kompaniji za proizvodnju specijaliziranih

lijekova. AmCorp nedavno je kupio Grayson za pozamašnu sumu i tako

pomogao u rješavanju njihovih problema s likvidnošću. Uz pomoć

AmCorpova utjecaja, namjeravali su pogurati Amatroxin kroz FDA-ove

procedure za odobrenje, na temelju niza kliničkih studija navodno

provedenih u Kanadi.«

»Amatroxin je Tabofren pod drugim imenom, zar ne?« upita Kate već

znajući odgovor.

K

259

»Za to još nema dokaza, ali pretpostavljam da jest. Kanadski inspektori s

kojima sam razgovarala spominjali su dokumentaciju uzetu iz kuće

Waltera Alexandera u kojoj se navode oba lijeka.«

»Ryan je znao za moguću vezu između ta dva naziva.« Kate duboko

udahne kako bi spriječila da joj suze gnjeva ponovno navru. »Stajao je u

dnevnoj sobi Kari Adams i pretvarao se da nema pojma o Amatroxinu.«

»Jake je nestao netom nakon što je spajanje dviju kompanija provedeno.

Ryanova tajnica rekla je da je čula kako se Ryan i Jake tog dana svađaju u

njegovu uredu, premda nije mogla reći oko čega.«

Kate spusti glavu. »Misle da je Ryan ubio Jakea. Zbog čega? Novca?«

»Novac je za neke ljude ogroman motiv«, tiho reče Simone. »Da je

Amatroxin odobren, Ryan bi s njime postigao ogroman uspjeh. Jake ga je

razvio, sudjelovao je u njegovu ispitivanju, ali bez njega na vidiku, svo bi

se bogatstvo od zarade skupljalo na vrhu.«

»Ne vjeruješ valjda u to«, reče Kate dok joj se gorčina od žuči skupljala u

želucu.

»Ne, Kate. Ne vjerujem. Ali policija će to tako prikazati.«

»A Janet Kelly? Misle da ju je ubio da prikrije istraživanje provedeno u

domu?«

»Preko doma će Janet Kelly bez problema povezati s Jakeom. Pokušat će

dokazati da je Ryan prikrio dokaze. Kada bi se pročulo da su se

protuzakonita istraživanja provodila u SAD-u, Amatroxin nikada ne bi bio

odobren.«

Kate zatvori oči. »A što je s autom?«

Simone uzdahne. »Reći će da je sabotirao kočnice znajući da ćeš biti

sama u njemu. Kada bi se i tebe riješio, dvostruko bi profitirao. Ne bi

morao vratiti premiju tvog životnog osiguranja i više nitko ne bi postavljao

pitanja o Tabofrenu. Ti si ključ svega ovoga, Kate.«

Prije samo nekoliko sati, budućnost joj se činila svijetlom i

obećavajućom. Sada više nije znala kako će preživjeti sljedećih sat

vremena a da potpuno ne izgubi dodir sa stvarnošću. Ovila si je ruke oko

trbuha. »Mislim da će mi pozliti.«

Simone joj priđe žurnim korakom. Položivši oba dlana na Kateine

nadlaktice, rekla je: »Slušaj me. Policija u ovom trenutku ne može Ryana

260

ni za što optužiti jer nemaju nikakvih konkretnih dokaza za svoje

pretpostavke. I ti i ja znamo da Ryan nije sposoban učiniti bilo što od svega

toga. Samo ti govorim što će javni tužitelj reći ako situacija eskalira. Ne

kažem da je to stvarnost.«

Kate pogleda Simone u oči. Njezina glava i srce vodili su žestoku bitku.

Čovjek kojeg je zavoljela ne može biti sposoban za ubojstvo, urotu,

prikrivanje. Kada bi bio, to bi značilo da je cijelo vrijeme znao za njezin

nestanak. A to nije mogla vjerovati. Ne nakon svega onoga što je podijelio

s njom, ispričao joj, osjećaja koje je probudio u njoj nakon tako kratkog

vremena.

Ipak, negdje u pozadini mozga uvijek je bio prisutan onaj gnjavatorski

glas koji joj je govorio da ne poznaje pravog Ryana Harrisona. Čeličnog

biznismena koji svoje farmaceutsko carstvo nije izgradio ljubaznošću i

pažnjom. Znala je da Ryan Harrison, moćni direktor velike tvrtke, ima i

neke osobine koje je skrivao pred njom. Jesu li napokon počele izlaziti na

vidjelo?

Bez obzira kako gledala na to, laži koje su dugih pet godina upravljale

njezinim životom ponovno su je počele proždirati.

Kate odmahne glavom. »Ne znam što bih mislila, Simone. Samo znam

da mu više ne mogu vjerovati. Ne znam hoću li to ikada više moći.«

Ryan uskoči u Mitchev Land Rover. Sa svih strana opkolila ih je gomila

novinara koji su pokušavali dobiti izjavu. Kamere nagurane uz prozore,

mikrofoni ispruženi u očekivanju bilo kakvog komentara.

Spustio je glavu i protrljao sljepoočnice dok se Mitch automobilom

udaljavao od policijske stanice. Izvadio je mobitel iz džepa i nazvao

Hannu.

»Ryane, dobro da si nazvao. Novinari me opsjedaju.«

»Bez komentara, Hannah. Sastavi okružno pismo za sve zaposlenike.

Nitko ne smije razgovarati s novinarima. I to najozbiljnije mislim, nitko.

Faksiraj mi ga doma prije nego što ga pošalješ svima.«

»Ryane, novinari su se ulogorili na travnjaku pred tvojom kućom«,

ubaci se Mitch.

»Sranje. Hannah, pošalji ga na Mitchev kućni faks. Neko ću vrijeme biti

ondje.«

»Dobro«, rekla je. »Jesi li završio s razgovorom u stanici?«

261

»Za sada.« Gnušanje mu se nakupilo u trbuhu od optužbi koje su mu

policijski inspektori sasuli u lice. »Nabavi mi snimke nadzornih kamera iz

garaže u našoj zgradi. Netko se prošli tjedan koristio mojim autom bez

mog znanja.«

»To mogu.«

»Burton će se možda javiti s novim informacijama. Ako nazove, prespoji

mi ga.«

»Hoću. Ryane?« upitala je s oklijevanjem. »Jesi li dobro?«

»Dobro sam.« Otklonio je njezinu zabrinutost. »Pronađi mi i Rona

Graysona. Trebam ga.«

»Pronaći ću ga. Ne brini se, Ryane.«

Ne brini se. Kako da ne. Kao da je to u ovom trenutku uopće moguće.

Zaklopio je mobitel. Naslonivši lakat na rub prozora, masirao je bolno

čelo. »Gdje je Katie?« pitao je ne pogledavši prema Mitchu.

»Kod Simone.« Oklijevao je. »Ryane, zna za McKellena.«

Zatvorivši oči, duboko je udahnuo da se pribere. Mogao je samo

zamišljati što se događa u njezinoj tvrdoj glavi. Trebao joj je prije reći. Nije

smio čekati.

»A djeca?« pitao je.

»Moji su ih roditelji odveli k meni doma, tako da se ne moraju suočavati

s novinarima.«

Kimnuo je. »Prvo moram razgovarati s Katie.«

»I mislio sam si. Ljuta je kao ris.«

»Aha, reci mi nešto što već ne znam.«

»Ryane–«

»Ne sad, Mitch. Sve ću ti objasniti nakon što razgovaram s Katie.«

Kada su se zaustavili pred Simoneinom kućom, Ryan izađe iz auta i

potrči uz stube do ulaznih vrata. Otvorivši vrata, ugledao je Simone kako s

nekim razgovara na telefon. Mahnula mu je rukom da uđe. »Nazvat ću vas

kasnije.« Spustila je slušalicu i skrenula pogled s Ryana na Mitcha iza

njegovih leđa. »Upravo sam se čula s Hannom Hughes. Pronašla je Rona

Graysona.«

»Poslije ću ga nazvati.« Ryan se osvrne po praznoj sobi. »Gdje je Katie?«

262

»Vani, u stražnjem dvorištu.« Dok je prolazio pokraj nje, Simone ga

zaustavi uhvativši ga za lakat. »Ryane, učinila sam sve što sam mogla.«

Stisnuo joj je ruku. »Znam.«

Kada je otvorio vrata, Kate je stajala na rubu terase, okrenuta leđima.

Jednu je ruku omotala oko trbuha, a drugom je rukom trljala onaj ožiljak

na glavi, onaj isti ožiljak koji je zadobila kada je sve ovo započelo. Sunce ju

je obasjalo, praktički je okupalo svojim treperavim svjetlom. Ruke su ga

boljele od želje da je zagrli; prsti su ga svrbjeli od potrebe da ih zavuče u te

guste kestenjaste kovrče i nježnim dodirom otjera napetost i tjeskobu koja

je zračila iz njenog tijela.

Nadao se da su ono što on želi i ono što njoj treba jedno te isto.

Progutavši strah, prišao joj je bliže. »Katie.«

Zelene su oči bljesnule poput munje kada se naglo okrenula. »Lagao si

mi.«

Strah se pretvorio u paniku. Već je donijela odluku. Posegnuo je za

njom prije nego što je uspjela zakoračiti unatrag.

»Ne, nemoj«, zarežala je kroz stisnute zube dok se pokušavala istrgnuti.

»Čekaj. Dopusti mi da objasnim.«

Udarala ga je i odguravala se od njegova ramena. »Ne. Ne!«

Strahovita bol i tuga odzvanjale su njezinim riječima i parale mu dušu,

ali nije ju htio pustiti. Nije mogao. Čvrsto ju je privukao k sebi.

Prigušenim šaptom izgovorila je njegovo ime. Grudi joj je proparao

jecaj. Drhtavim mu je prstima obujmila lice i privukla njegove usne k

svojima. Poljubac joj je imao okus po neodgodivoj, silnoj potrebi, požudi i

očaju.

Dok joj je uzvraćao poljubac, kroz glavu mu prođe pomisao. To je sve

što mu treba. Samo ona, do kraja života. Nema tog izazova s kojim se ne

može suočiti dok je ona uz njega. Sve dok vjeruje u njega – u njih –

zajedno mogu prebroditi sve nevolje.

»Ne«, promrmljala je, usana još uvijek priljubljenih uz njegove. Naglo je

spustila dlanove na njegova prsa i snažno ga odgurnula. Suze su joj tekle

niz lice kada su im se usne razdvojile. »Ne! Nemoj. Ne diraj me!«

Zapuhnuo ga je ledeni zrak kada mu se otrgnula iz zagrljaja. »Ljubavi–«

263

Ispružila je ruku da ga zadrži podalje od sebe. »Ne zovi me tako. Nemaš

me pravo tako zvati.«

Izgubit će je. Panika se pretočila u strah koji ga je potpuno paralizirao

dok mu je prsa pritiskao težak kamen. »Molim te, stani. Poslušaj me.«

»Znao si da Jake nije poginuo u onom zrakoplovu i nisi mi rekao. Znao

si!« Obrisala je suze. »Kako si mogao?«

S mukom je progutao slinu. »Nisam bio siguran. Sumnjao sam. I znao

sam da ćeš ga otići tražiti ako ti kažem.«

»Pa si mi zato lagao? Zašto?«

Provukao je prste kroz kosu pokušavajući zatomiti mržnju koju je

osjećao pri spomenu Jacoba McKellena. »Zato što si moja žena, ne njegova.

Trebao sam te uza sebe. Morao sam saznati što osjećaš prema meni prije

nego što ti kažem što znam. To nije bilo u redu, bio sam sebičan, ali želio

sam više vremena.« Otvorila je usta od zaprepaštenja, a njega prožme

duboko očajanje. »Kako ne shvaćaš? Nisam ti mogao dopustiti da se nađeš

u njegovoj blizini nakon što sam saznao što je učinio.«

»Pa si dopustio da povjerujem u laž. Nisi mi dovoljno vjerovao da budeš

iskren prema meni.«

»Ne.« Ispalo je sasvim krivo. Uopće ne shvaća što joj želi reći. »Nije to.

Nisam želio da nastradaš.«

»A ovo je sad puno bolje«, narugala se. Oči joj se smrače. »Radio si s

njim.«

»Ne.« To mu mora vjerovati. »Nisam, kunem se.«

»Ne laži mi! Znam da je bio u tvom uredu. Znam da je bio partner u

Grayson Pharmaceuticalsu. Kupio si njegovu tvrtku. Planirao si progurati

Amatroxin kroz FDA. Bože dragi, zar je sve ovo bilo zbog novca?«

Mišići u prsima mu se zategnu kao škripac. Od same pomisli na to da bi

ona u takvo nešto mogla povjerovati zaboljelo ga je kao da mu se tisuću

noževa zabolo u srce. »Nisam znao da je Amatroxin povezan s Tabofrenom

kada smo krenuli u pripajanje. Imao sam određenih sumnji.«

»Pa si skočio iskoristiti priliku?« Patetičan smijeh protrese joj tijelo.

»Bio si spreman učiniti sve da ga se domogneš?«

»Ne. Bio sam spreman na sve da spriječim njegovu pojavu na tržištu.

Naslutio sam što McKellen planira. Grayson je bio u nevolji. Sav su novac

264

utukli u taj lijek. Uskočio sam kako bih se pobrinuo da Amatroxin ne ode

pred FDA. Obustavio sam postupak nakon što smo kupili tvrtku. U

najmanju ruku, u tom sam poslu izgubio puno novca.«

»Očekuješ da ću to povjerovati?«

»To je istina. Zato se McKellen pojavio u mom uredu. Bio je bijesan jer

sam po drugi put prekinuo projekt.«

Nevjerica joj se vrtložila u zelenim očima.

»Jesi li ga ubio?« upitala je ledenim glasom.

»Nisam.« Stisnuo je vilicu kada je skrenula pogled. »Ali bih to napravio.

Da sam znao što ti je učinio, iščupao bih mu srce golim rukama.«

Kada ga je ponovno pogledala, nadao se da je vidjela istinu u njegovim

očima. »Za tebe bih sve učinio.«

»Sve«, šapnula je. »Uključujući i pokušaj prikrivanja cijele ove zbrke

tako što si se riješio Janet Kelly.«

»Ne.« Posegnuo je za njom, ali je uzmaknula unatrag. Pustivši da mu

ruka padne uz bok, osjetio je kako se frustracija razbuktava u njemu.

»Stvarno misliš da bih to mogao učiniti?«

»Netko je tog jutra vidio tvoj auto. Pred njezinom kućom. Prije nego što

bismo nas dvoje uopće stigli razgovarati s njom. Što bih trebala vjerovati,

Ryane? Ostavio si me tog jutra. Rekao si da ideš u ured, ali nisi išao tamo.«

»I ti vjeruješ da bih ja otišao ubiti neku ženu?« Nevjerica je bjesnila u

njemu.

»Ne znam što bih više vjerovala. Sve što sam mislila da znam bila je

laž!«

Onaj mu se škripac još jače stegnuo oko srca. Nije mu vjerovala, a

njezino mu je povjerenje bilo najvažnije od svega. Udaljavala se od njega,

ponovno podizala one zidove koje je prošlog tjedna uspio srušiti.

»Nisam nikoga ubio, Katie«, uzdahnuo je. »Tog sam jutra parkirao u

garaži u našoj zgradi i otišao pješice tri bloka dalje do ureda privatnog

istražitelja u centru grada. Netko se morao poslužiti mojim automobilom

dok sam bio ondje.«

»Baš zgodno, ne čini ti se?«

»Istina je.«

»Zašto si išao privatnom istražitelju?«

265

»Htio sam pronaći McKellena. Želio sam znati stoji li on iza svega toga.

Morao sam biti siguran da ti više ne namjerava nauditi.«

Spustila se na klupicu. Kovrče su joj plesale po licu kada je glavu uronila

u dlanove.

Oslonio je ruke na bokove i zatezao čeljust dok ju je promatrao. Želio je

pružiti ruke prema njoj, ali jasno mu je dala do znanja da ne želi da je

dodiruje. »Hoćeš li me pitati i jesam li sabotirao kočnice?«

»Znam da nisi«, šapnula je.

Napokon. Zrno razuma. Silno ju je želio zagrliti, umiriti je. Prišao je

korak bliže. »Katie–«

»Tko ga je ubio?«

»Ne znam.«

Mokre se trepavice podignu tako da ga može pogledati. »Ne znaš ili mi

nećeš reći?«

»Ne znam.«

»Nemaš nikakvu ideju tko bi to mogao biti?«

»Ne.«

Dlanovima je protrljala oči. »Ne znam više u što bih vjerovala.«

Kleknuvši pred nju položio je drhtave ruke na njezina bedra. »Vjeruj

meni. Vjeruj u nas. Volim te. Ne bih učinio ništa što bi te povrijedilo.«

»Kako ne shvaćaš, Ryane?« šapnula je. »Povrijedio si me. Na najgori

mogući način.« Patnja i bol vrtložile su se u dubinama njezinih smaragdne

zelenih očiju. »Naveo si me da se zaljubim u tebe. Onda si uništio

povjerenje na kojem se ta ljubav temeljila. Kako da ikada više povjerujem

u ijednu tvoju riječ?«

Zrak mu je zastao u grlu. Voli ga. To je njezino priznanje bilo upravo

ono što je želio čuti još od dana kada se vratila u njegov život, ali nikada ne

bi pomislio da će pritom reći da to nije dovoljno. Odgurnula mu je ruke i

ustala.

Strah i užasna bol u duši kandžama su ga stezali oko srca. Izgubit će je

ako nešto ne učini da to popravi. Ustao je pokušavajući zaustaviti suze koje

su ga pekle u očima. »Katie, molim te.«

Dlanovima je obrisala obraze. »Ne mogu. Ne poznajem te.«

266

»Poznaješ me. Znaš sve što je važno.« Kada se okrenula prema vratima,

glas mu je prepuknuo. »Molim te. Ne smijem te još jednom izgubiti.«

Zastala je s jednom rukom na vratima. »Kako ne shvaćaš, Ryane? Već si

me izgubio.«

»Mitch, ovo je apsurdno.«

Kate spusti deke i jastuk na kauč. Umirujući valovi golicali su obalu na

mjesečini ispred kuće na plaži, ali ti dobro poznati zvukovi nisu uspjeli

ispuniti pustoš u njezinu srcu. Željela je biti sama, utapati se u vlastitoj

tuzi. Umjesto toga dobila je pretjerano zaštitnički nastrojenog brata koji joj

nije namjeravao ostaviti ni malo prostora.

»Ni ne pomišljaj raspravljati se sa mnom oko ovoga.« Prebacujući plahtu

preko kauča, Mitch joj dobaci namršten pogled. »Nema šanse da večeras

ovdje ostaneš sama.«

Nezadovoljstvo je ključalo u njoj. »Nisam dijete. Znam se brinuti o

sebi.«

»Hoćeš li se molim te prestati svađati? Uvijek si bila pravi davež kada bi

nešto naumila.« Stavio je jastuk na kraj kauča i namjestio deku.

»Je li te Ryan poslao ovamo?«

»Predložio mi je to. A ja bih ga poslušao čak i da nisam sam već

isplanirao biti ovdje.«

Ljutito je zastenjala. »Sada mi je potrebna samoća.«

»Ne, nije.« Stropoštao se na kauč, nožnim prstima skinuo cipele s nogu,

naslonio se leđima na naslon za ruke i digao noge na jastuke kauča. »Treba

ti nekakva zanimacija koja će ti odvratiti misli od Ryana. Mislim da bi

priprema večere za mene mogla sasvim dobro poslužiti u tu svrhu.«

Zatvorila je oči svladavajući se da mu ne saspe sav svoj bijes u lice, kao

što je i zaslužio. Ipak, umjesto toga, prasne u histeričan smijeh. Odgurnula

mu je noge na pod i spustila se na kauč pokraj njega.

Mitch se pridigne s vragolastim smiješkom, prebaci joj ruku preko

ramena i glasno se nasmije. »Vidiš, nije li ovako bolje?«

267

Kada je glavu spustila na dlanove, smijeh se pretvorio u suze. U

grudima ju je stegnulo kada je napokon jasno uvidjela što je učinila. Jecaji

su joj potresali tijelo i koliko god pokušavala, nije mogla zaustaviti pucanje

brane. Rukama se posramljeno pokrila po glavi kada se jedan djelić nje

prisjetio da nije sama.

»O, kvragu.« Mitch ovije ruke oko nje i privuče je na svoja prsa. »Dobro

je. Isplači se.«

Plava se majica natopila njezinim suzama. Šmrcnula je i pokušala

okrenuti glavu.

Mitch spusti pogled i odmahne rukom. »Samo daj. Upotrijebi je kao

maramicu. To je samo majica Cubsa. Ove godine su koma.«

Gnječeći meku pamučnu tkaninu nije mogla a da se ne nasmije kroz

suze. Svim se silama borila da vrati kontrolu nad sobom, uvlačila je zrak u

pluća, ali bi brana uvijek iznova popustila.

Mitch je pogladi po kosi. »Bit će sve u redu. Samo se isplači.«

Kako je može toliko boljeti nakon samo nekoliko tjedana? Prije mjesec

dana nije ni poznavala Ryana Harrisona. Danas se svijet urušio oko nje jer

ne može biti s njim.

Najviše ju je boljela spoznaja da ga i dalje želi, unatoč svemu što je

prošla, unatoč svim njegovim lažima, svim obmanama. Željela je njegove

ruke oko sebe. Željela je njegovo tijelo u krevetu pokraj svog. Željela je tu

obitelj koju nikada prije nije očekivala, obitelj kakvoj se nikada nije

usudila nadati. U nekoliko kratkih tjedana, promijenio je njezin cijeli

svijet. I nije imala pojma hoće li ga ikada moći vratiti u normalu.

Nekako se uspjela primiriti. Odgurnula se od Mitcha i nekoliko puta

duboko udahnula.

Obrisao je suzu koja joj je izvirivala iz kuta oka. »Nikad nisi bila sklona

emotivnim ispadima.«

Kate šmrcajući prijeđe rukom po licu. »Još uvijek nisam. Rekla sam ti da

želim biti sama.«

»Što mogu učiniti?« tiho upita.

»Ništa. Nitko tu ništa ne može učiniti.«

»Kate, Ryan je dobar čovjek.«

268

»Znam to. Ne želim da se nađeš u unakrsnoj vatri, Mitch. Znam da ga

voliš.«

»Volim i tebe.«

Suze su joj ponovno počele navirati i ona rukom pokrije oči. »Znam«,

procijedi slabašnim glasom.

»Zar ne postoji nikakav način da to riješite između sebe? Očito je koliko

ga voliš.«

»Volim ga. Previše. Ali ponekad ljubav nije dovoljna.«

Namršteno je odmjeri.

Ponovno obriše suze s lica, silno želeći promijeniti temu. »Kad već

govorimo o vezama...« Šmrcnula je. »Simone mi je danas pokušala dati

otkaz. Rekla je da više ne može biti moja odvjetnica jer spava s tobom.«

Samouvjereni osmijeh razlegne mu se licem. »Što si joj rekla?«

»Rekla sam joj da mi ne može dati otkaz jer sam ja angažirala nju. A

kada je pokušala dalje raspravljati, rekla sam joj da ću te, ako to još samo

jednom spomene, nagovoriti da prekineš s njom.«

Osmijeh mu i dalje nije silazio s lica. »I što je ona na to rekla?«

»Prilično se brzo povukla. Mislim da joj se jako sviđaš, Mitch.«

Osmijeh mu se pretvorio u cerekanje od uha do uha kada se naslonio na

kauč i spleo prste iza glave. »Vidi, vidi, tko bi to rekao.«

Vidjevši ga tako sretnog, Kate se prisjetila koliko je nesretna. Suze su

ponovno zaprijetile. U posljednjih je nekoliko tjedana plakala više nego

cijelu godinu. Dozlogrdilo joj je biti takva plačljivica. Ustala je i ponovno

obrisala lice. »Moram prileći.«

Podigao se s kauča. »Hoćeš li biti dobro?«

U ovom je trenutku to pitanje zvučalo apsurdno. Srce joj se upravo

rascijepalo na komadiće, a ona i dalje nije shvaćala što joj se zapravo

dogodilo. Ipak, znajući da to nije odgovor koji Mitch želi čuti, smogla je

snage za kiseli osmijeh. »Preživjet ću. Naučila sam se nositi s time.«

Vjetar je šamarao malu kuću. Zraka mjesečine virila je kroz tanke prozirne

zavjese Kateine dnevne sobe i svijetlila ravno Mitchu u oči. Prebacivši

269

ruku preko lica da zakloni svjetlo, promrmljao je nekoliko psovki u bradu.

Gdje su nestali pravi zastori?

Tup. Tup. Tup.

Što je to, zaboga? Okrenuo se na stranu i navukao jastuk preko glave da

ne čuje nesmiljenu buku i blokira nepodnošljivo svjetlo. Kako Kate ovdje

uopće može spavati?

Tup. Tup. Tup.

Nema teorije da zaspi uz tu neprekidnu buku. Ljutito progunđavši,

zbaci pokrivače i zaputi se u kuhinju. Vani su se valovi razbijali o pijesak.

Prislonivši ruku uz prozor, zavirio je u stražnje dvorište.

Tup. Tup. Tup.

Rešetkasta vrata mahnito su klepetala na vjetru. Otvorivši stražnja

vrata, bosonog je sišao niz stube, drhteći na hladnom noćnom zraku.

Pijesak mu se zavukao između prstiju. Nalet vjetra nanio mu je kosu u lice

i podsjetio ga da se već jednom mora ošišati. Ta vražja kosa raste poput

korova.

Rešetkasta vrata nemarno su visila na hrđavim pantovima. Prstima je

prelazio po dovratniku tražeći nekakvu kuku ili zasun. Nije moguće da ih

Kate jednostavno ostavlja da mlataraju cijeli dan i noć. Budući da nije ništa

našao, napravio si je bilješku u glavi da joj to sutra popravi. Ako ništa

drugo, može joj priuštiti jednu mirnu noć da se naspava.

Iza njegovih leđa pukne grančica. Prsti mu zastanu na drvetu. Okrenuo

se. Neka je sjena jurnula u stranu. Bol mu je eksplodirala u glavi prije nego

što je stigao popratiti to kretanje.

»Dovraga!« Uhvatio se za glavu i napravio jedan korak prije nego što se

sve zacrnilo.

270

Dvadeset drugo poglavlje

vjetlo iz hladnjaka prelijevalo se preko Ryana u mračnu kuhinju.

Stajao je uz otvorena vrata i zurio u masivnu unutrašnost hladnjaka.

Nije bio gladan, a pivo mu neće ugasiti bol u želucu. No, ni ležanje u

krevetu i prisjećanje na Katie pokraj sebe neće mu puno pomoći da se

opusti.

Bacio je pogled prema telefonu. Trebao bi je nazvati. Ali nije znao hoće

li ga htjeti saslušati ili će mu spustiti slušalicu. Protrljavši dlanom bolno

mjesto u prsima, ispustio je zrak iz pluća i zatvorio oči. Dat će joj jedan

dan. Potom će ponovno pokušati. Neće ga se tako lako riješiti.

Poskočio je kada mu je zazvonio mobitel. Zalupio je vratima hladnjaka i

posegnuo prema telefonu koji je stajao na pultu. Nada mu je prostrujala

venama. Nada da se napokon urazumila.

»Katie?«

»Ryane, Simone je.«

»O, bok.« Razočaranje potopi nadu.

»Ryane, Mitch se ne javlja na telefon.«

Kosa na potiljku mu se nakostriješila razabravši paniku u njezinu glasu.

»Molim?«

»Ne javlja se na mobitel. Rekao mi je da će ga imati sa sobom u svakom

trenutku. Ni Kate se ne javlja na kućni telefon, ni na mobitel.«

Sranje. Bez razmišljanja zaputi se u hodnik gdje je ostavio cipele.

»Angažirao sam zaštitare da paze ispred njezine kuće. Nisu me zvali.

Možda je samo zbog oluje.«

»Možda«, reče Simone, ali znao je da ona u to vjeruje koliko i on.

»Privatni istražitelj napokon mi je e-mailom poslao izvješće. Moj je server

danas bio u kvaru, pa sam ga tek sad dobila. Ryane, Walter Alexander

imao je dvije kćeri. Jedna od njih umrla je prije pet godina od raka. Paula

McKellen.«

S

271

Ryan zastane s jednom rukom na vratima i ključevima iznajmljenog

automobila u drugoj ruci kada mu je sinula spoznaja. »Znači tako je bio

povezan s imenom McKellen. Ženidbom.«

»Da. Walter Alexander je – odnosno, bio je – Karl McKellen,

predsjednk uprave McKellen Publishinga. Njegova kći Paula udala se za

Jacoba Alexandera prije osam godina. Umrla je nakon što je FDA povukla

Tabofren iz testiranja. Mislim da je bila uključena u klinička ispitivanja

kada su zaustavljena.«

»Kvragu, zato je i bio onako bijesan.« I zato nije prepoznao ime Jakea

Alexandera niti ga povezao s čovjekom kojeg je sreo i raspravljao se s

njime u svom uredu. Jer je kurvin sin koristio oba imena, pritajivši se dok

je provodio protuzakonito ispitivanje lijeka. A njegov punac – Karl

McKellen – sklopio je partnerstvo s njim i Grayson Pharmaceuticalsom

kako bi lijek progurao kroz FDA.

»Da«, čuo je Simone dok je trčao prema autu, a kiša mu se slijevala niz

lice. Ušao je i pokrenuo motor. »Ali imao je još jednu kćer.«

Sklonio je mokru kosu s očiju i velikom brzinom izvezao se s kolnog

prilaza. »Gdje?«

»Ovdje, u San Franciscu. Ryane, ona radi za tebe.«

»Molim? U mojoj firmi nema nikoga po imenu McKellen. Ni

Alexander.«

»Ryane, njegova druga kći je Hannah Hughes.«

»Ne. Jesi li sigurna?«

»Da.«

O, sranje. Hannah, koja je protekli mjesec nekoliko puta bila u

Vancouveru. Hannah, koja je predvodila spajanje s Graysonom. Hannah,

koja mu je nabavila taj automobil i mogla ga je s lakoćom uzeti onog dana

kada je Janet Kelly ubijena nakon što ga je on ostavio u garaži. Ona ista

Hannah, koja je znala sve detalje u vezi s Kateinim povratkom jer je bio

dovoljno glup da joj sve to ispriča.

Kroz glavu mu prođe spoznaja da svaka sekunda može biti presudna.

Upalio je motor. »Simone, Hannah zna da je Katie večeras otišla u kuću na

plaži.«

»Ja sam u autu, vozim se brzom cestom. Već sam zvala policiju.«

272

»Možda stignem prije tebe. Ne ulazi unutra bez mene ili bez policije.

Čuješ me?«

Linija se prekine. »Simone?«

Sranje. Nije bio siguran je li ga čula ili ne. Nazvao je zaštitara kojeg je

angažirao da stražari pred Katienom kućom.

Nema odgovora.

Sranje!

Nagazivši gas do daske, bacio je mobitel na prednje sjedalo i s obje ruke

čvrsto primio upravljač.

Topla voda klizila joj je po koži. Mjehurići su bili svuda oko nje. Ne

mogavši zaspati, Kate si je priredila pjenušavu kupku, nadajući se da će

toplina vode ublažiti jezu koju je osjećala duboko u kostima. Za sada se

nije činilo da djeluje.

Nožnim je palcem ritmički otvarala i zatvarala slavinu i zurila u neku

točku na rubu kade. Povremeno kapanje vode bio je jedini zvuk u

kupaonici. Ryanovo lice bljesne joj pred očima i ona zažmiri, poželjevši da

joj voda ispere bol iz srca.

Nakon sat vremena provedenih u telefonskom razgovoru s Tomom

Adamsom o planovima za nekoliko sljedećih tjedana, bila je potpuno

iscrpljena. Nestati na neko vrijeme u ovom trenutku možda i nije bio

najpametniji plan, ali nije uspjela smisliti ništa bolje. Njezini će roditelji

shvatiti. Nekako će naći načina i da Julia shvati. Uostalom, to ne bi bilo

zauvijek, samo dok se stvari malo slegnu. Jednostavno više nije željela

znati istinu. Ostanak ovdje, uz jata novinara koji će je posvuda slijediti

zbog priče, samo će produljiti njezinu agoniju.

Prešavši rukom po kosi, ispustila je dah i snagom volje potisnula suze.

Još jedan vodopad neće ništa promijeniti na bolje.

Odjednom nestane svjetla.

Naglo se pridigla, zbog čega se voda prelila preko ruba kade. Izvana se

čulo fijukanje vjetra. Iz prizemlja je odjekivalo lupkanje rešetkastih vrata.

273

Nervozna si, Kate. Priberi se. Mitch je dolje. Ništa se neće dogoditi.

Zbog oluje je vjerojatno nestalo struje u cijeloj ulici.

Izašla je iz kade i dohvatila svoj bijeli frotirni ogrtač. Privezavši pojas

oko struka, zaputila se prema stepenicama. Sjene su plesale preko hodnika

i ona se spotakne na Reedov crni Power Ranger. Bol joj prostrijeli nožni

palac. Ugrizavši se za usnicu da ne vrisne, odskakutala je niz hodnik i

trljanjem pokušala zaustaviti probadanje. Zar baš ništa ne može proći bez

problema?

Stepenice su škripale pod njezinim nogama. Tupa bol ovila joj se oko

palca. Pažljivo je zaobišla najdonji stup, ne želeći probuditi Mitcha u

dnevnoj sobi.

Hladan zrak zapuhnuo joj je lice kada je zakoračila u kuhinju. Stražnja

vrata bila su širom otvorena, a rešetkasta vrata lupala su o dovratnik.

Koji vrag? Zakoračila je prema vratima i stala.

Bila je zaključala ta vrata prije nego što je otišla gore. Zdrav razum

pozove na oprez. Mišići na trbuhu joj se zategnu. Zrak joj zastane u

plućima.

Zovi Mitcha.

Unatraške se povukla iz kuhinje. Zabila se u stol u hodniku. Svjetiljka

tresne na pod.

Osjetila je navalu adrenalina.

Zaboga. Ponaša se kao preplašena tinejdžerica u lošem hororcu. Mitch

joj se vjerojatno smije iza leđa.

Pritisnuvši ruku na trbuh, okrenula se i pogledala kroz vrata dnevne

sobe prema kauču.

Prazan.

Okrenula je glavu natrag prema kuhinji. »Mitch?«

Nema odgovora.

Kapljice znoja otkotrljaju joj se niz leđa. Koža joj je bila hladna kao led.

Misli, Kate. Ne budi plačljivica. Na stoliću ugleda bežični telefon.

Dograbi slušalicu i uključi je drhtavim prstima. Nema signala.

Nalet vjetra ponovno zalupa vratima. Kate skoči i naglo se okrene

prema kuhinji.

274

Na udaljenom kraju šanka ostavila je torbicu s mobitelom i ključevima.

Mora otići po nju. Primirivši se jednim udahom, polako je koračala kroz

sjene i svjetlo.

Noga joj se oklizne u lokvici na parketu. Uhvativši se za kuhinjski

stolac, uspjela se zadržati da ne padne. Škiljila je kroz tamu prema tragu

tekućine koji je vodio od stražnjih vrata i protezao se oko stola.

Okej. To nije dobro. Nešto nije u redu. Vrijeme je da jednostavno ode.

Posegnula je za torbicom.

Nešto tvrdo udari je s leđa. Sadržaj torbice razletio se posvuda. Kate

udari u barski stolac, odbije se od ruba šanka i stropošta na pod.

Pri padu se dočekala na ruku. Bol joj je prostrijelila rame. Kada je nasilu

otvorila oči, Hannah Hughes je klečala nad njom i držala pištolj u ruci.

»Dobrodošla na tulum, Kate.«

Kate ugleda Mitcha na podu iza stola. Tijelo mu je bilo mlitavo, oči

zatvorene. Iz rane na glavi tekla mu je krv.

Želudac joj se zgrčio. O, Bože. Ono na što se poskliznula nije bila voda.

»Ne, gledaj mene, Kate«, reče Hannah. »Imaš li pojma kakvu si mi

zbrku napravila?«

O čemu govori, dovraga? Kate skupi obrve. Otvorila je usta da nešto

kaže, ali izašla je samo tišina.

»Nemoj mi glumatati. Ja ne padam na tu tvoju glupu foru s gubitkom

pamćenja kao Ryan i Jake. Od samog početka bila si mi samo obična

gnjavaža.«

Od samog početka. Jake. Ne.

»Ti«, protisne Kate isprekidano dišući. »To si bila ti? Ali ti radiš s

Ryanom. Ne shvaćam.«

»Nisi baš bistra, ha?« Hannah se sarkastično naceri. »Sigurno je to od

svih tih lijekova. Tabofren bi spasio Paulu. Ryan je to znao.«

Kate namršti čelo. Uhvativši se za bolno mjesto na ruci, pokušala se

pridignuti i sjesti. »Tko je Paula ?«

»Moja sestra. Ryan je bio tako uzbuđen zbog Tabofrena, da ga je

ubrzanim postupkom ubacio u klinička ispitivanja. Djelovao je. Ali onda se

prepao kada je FDA saznala za nuspojave te naredila prekid i zaustavila

proizvodnju. Paula je umrla. Taj bi joj lijek spasio život.«

275

Kate proguta slinu. »Ne možeš biti sigurna u to.«

»A, ne? Mislim da mogu. Znaš li uopće kako je to kad izgubiš nekog

koga voliš, Kate? Ili bih te trebala zvati Annie? Koje ti je ime draže?«

Kateini živci poskoče od Hannina prijetećeg smijeha. »Zaboravila sam s

kim razgovaram. Naravno da znaš kakav je osjećaj izgubiti nekoga! Ili, još

bolje, Ryan sigurno zna. Pobrinuli smo se da sazna.«

»To ste – namjerno napravili? Zašto me jednostavno niste ubili?«

»Lako je sad biti pametan. Nadglasali su me. Tata i Jake mislili su da bi

nam kasnije mogla biti korisna. Da je otmica bolje rješenje. Onda se

zrakoplov u kojem si trebala biti srušio i svi su ionako mislili da si mrtva.

Imalo je smisla pustiti Ryana da pati. A imali smo i sreće da imam prijatelja

koji radi za tu zrakoplovnu tvrtku i koji je tvoje ime ubacio na popis

putnika. Ljudi su za novac svašta spremni učiniti.«

»Namjerno ste me ostavili na životu?«

Slegnula je ramenima. »Jakeu su trebali uzorci ljudskog tkiva za

ispitivanje jer je namjeravao ponovno pokušati preko neke druge tvrtke

dobiti odobrenje za lijek. Nije nam bilo bitno imaš li rak ili ne. Najviše su

nas zanimale nuspojave.«

Kate podigne ruku i drhtavim prstima protrlja ožiljak. »Ali kako sam–«

»To je najbolji dio priče.« Nasmijala se. »Nisi se tako lako predala.

Toliko si se otimala da si izazvala prometnu nesreću. Jake ti u vezi s tim

nije lagao. Stvarno si udarila glavom i završila u komi. To mu je i dalo

ideju da te upotrijebi za ispitivanje lijeka.«

»Jake–«

Hannah s gnušanjem iskrivi usta. »Jake je bio glup. Tko bi rekao da ima

savjest? Kada je saznao da si trudna, odbio je provoditi testove na tebi. Jesi

li znala da je Paula bila trudna kada je saznala da ima rak? Morali su

odlučiti – njezin život ili djetetov. Onda je svejedno umrla. Kada je Jake

saznao za tvoju trudnoću, mislio je da će se tako iskupiti. Zato je čekao.«

»Walter Alexander je tvoj otac«, reče Kate.

»Ipak nisi tako glupa kao što sam mislila.« Hannah se osmjehnula. »U

javnosti je poznat i kao Karl McKellen. Direktor izdavačke kuće McKellen

Publishing. Tvoj šef.«

Kate spopadne mučnina. »Što se dogodilo s Jakeom?«

276

U očima joj se pojavi led. »Prepao se.«

»Ubila si ga.«

»Nije mi smetalo što te je želio iskoristiti za najveću moguću osvetu.

Redovito ševiti ženu Ryana Harrisona, uzeti mu obitelj i sve što je nekada

bilo njegovo? To je bilo genijalno. Ali kada je Ryan po drugi put zaustavio

Tabofren, netom nakon spajanja s Graysonom, Jake se potpuno izgubio.

Previše se brinuo da će ga uhvatiti, da će Ryan saznati za tebe i tvog sina.

Htio je da se povučemo, baš kada smo bili tako blizu ostvarenju svojih

želja. Nisam mu mogla dopustiti da sve upropasti. Život sam posvetila

samo jednom cilju: da taj lijek bude odobren.«

»O, Bože.« Gorčina se podigne Kate u grlo.

»Samo izvoli, ispovraćaj se. Nije me briga. Ionako te uskoro više neće

biti.« Hannah se samodopadno osmjehne.

»Ti... Dala si izmijeniti popis putnika tako da izgleda kao da je Jake

poginuo u onom zrakopolovu, baš kao ja, zar ne?«

»Paralele. To je bila prava umjetnost, moraš priznati. I sve bi dobro

završilo da nije bilo tebe. Morala si kopati po stvarima koje su trebale

ostati pokopane. I Jake, taj kreten. Bio je toliko glup da je ostavio onu sliku

u tvojoj jebenoj kući. Trebala sam ga odavno koknuti.«

Kate proguta slinu. Nitko je neće doći tražiti. Mitch se ne miče. Nije u

tom trenutku znala ni je li živ ili mrtav. »Ti si ubila one pacijente koji su

sudjelovali u istraživanju.«

Hannah ne odgovori.

»I Janet Kelly. Onog si jutra uzela Ryanov auto. Je li prijetila da će te

prijaviti?«

»Stvarno misliš da ću ti odgovoriti na to pitanje?«

Kate zapazi nekakvo gibanje iza Hanne. »Jesi li ubila i svog oca?«

»To je bio nesretan slučaj.« Tračak boli preleti Hanni preko lica.

»Posvađali smo se. Ipak, njegova žrtva ne znači ništa u usporedbi s tolikim

brojem ljudi koji su umrli jer se lijekovi koji bi trebali spašavati živote

uskraćuju onima koji ih uistinu trebaju. Koja im je svrha ako ne mogu biti

korisni?«

Mitch se pridigne iza Hanninih leđa. Niz čelo mu je curila krv. Dvaput

trepne i zaljulja se.

277

Kate obuzme panika. Mora nekako zadržati Hanninu pozornost. »FDA

donosi propise za očuvanje sigurnosti pacijenata–«

Gnjevna iskra bljesne u Hanninim očima. »Nemoj mi propovijedati o

sigurnosti. Kad bi pacijenti imali pristup lijekovima, moja bi majka još bila

živa. Moja sestra bi danas bila ovdje. Ako nekolicina ljudi mora umrijeti za

dobrobit mnogih, neka bude.«

Mitch se zaleti u Hannah s leđa i sruši je na pult. Pištolj joj odleti iz

ruke na pod. Glasno stenjući pao je preko stolca i sklupčao se na podu.

Kate se brzo podigne na noge i posegne za svijećnjakom na kuhinjskom

stolu. Kad se Hannah pokušala podignuti, zamahnula je.

Svijećnjak pogodi Hannu posred lica. Hannah je pokuša zgrabiti, ali se

uspjela izmaknuti. Okliznula se u lokvi krvi. Hannah se podigne s poda i

baci na Kate. Hrvale su se i kotrljale po cijeloj kuhinji. Hannah naposljetku

pribije Kate o pod.

Kate je osjećala bol u rukama, u mišićima joj je bubnjalo, ali odlučila je

da neće ovako umrijeti. Hannah posegne za pištoljem. Kate je mlatila

nogama, grebla i na kraju nekako uspjela staviti dlan preko Hannine ruke

na dršci pištolja.

Ne. Ne. Ne. Neće ovako umrijeti. Ima previše razloga za život. Kate se

borila sa svakim atomom snage koji je još imala. Reed. Julia. Ryan. Ne

smije ih izgubiti.

Kada je pištolj opalio, Hannah raširi oči. Tijelo joj se ukočilo i ona

zaprepašteno pogleda dolje prema Kate.

Cijev pištolja bila je usmjerena u Hannine grudi. Tijelo joj se naglo

opustilo. Srušila se s Kate. Pištolj padne na parket uz glasan zveket.

Kate se brzo pridigne na koljena i mahnito potraži Hannin puls. Ništa.

»Daj, ajde«, mrmljala je pritišćući Hannine grudi. Krv je liptala iz rane i

skupljala se u lokvu na podu oko nje.

Kate posrne unatrag i padne na stražnjicu. Ruke su joj se tresle dok se

osvrtala oko sebe. Ugledala je Mitcha kako nepomično leži na drugoj strani

kuhinje.

278

Uz glasnu škripu guma, Ryan zaustavi auto pred Kateinom kućom.

Skrećući na njezin kolni prilaz, opazio je zaštitarev automobil parkiran

preko puta. A u njemu tijelo naslonjeno na upravljač i crvene mrlje po

prozorima. Bilo mu se naglo ubrzalo dok je gasio motor.

Simone pristigne odmah iza njega.

»Ostani ovdje«, doviknuo joj je kroz kišu kada je otvorila vrata svog

automobila.

Pucanj iz pištolja odjekne kroz vjetar.

Potrčao je preko dvorišta ispred kuće i ramenom razvalio ulazna vrata.

»Katie!«

Simone ga je slijedila u stopu dok je jurio niz mračan hodnik. Ugledao

je Kate na podu u kuhinji. Ogrtač joj je bio prekriven krvlju.

Srce mu skoči u grlo. Pao je na koljena i mahnito tražio ranu. »Gdje si

pogođena?«

»Nisam ja«, protisnula je. »Nije moja krv.«

»Jesi li sigurna? Ima je užasno puno.«

»Nije moja. Dobro sam. O, Bože. Ryane, Mitch.«

Ryan otrgne pogled s nje i ugleda Mitcha kako leži na podu, u

nesvijesti. Tanak mlaz krvi slijevao mu se niz glavu. Simone je klečala

pokraj njega i pokušavala ga dozvati k svijesti.

»Sranje.« Ryan brzo ustane, zaobiđe otok nasred kuhinje i otvori ladice

jednu za drugom. Želudac mu se preokrenuo kada je zakoračio preko

Hannina tijela. Krv joj je tekla iz rane na grudima. Beživotne oči zurile su

u strop.

U jednoj od ladica pronađe kuhinjske krpe. Zgrabivši nekoliko komada,

požuri natrag do Kate i Simone. »Pritisni to na ranu da zaustaviš

krvarenje.«

»Mitch? Čuješ li me?« Kate se naginjala nad svojim bratom dok je Ryan

sa svog mobitela zvao hitnu službu i razgovarao s operaterom.

»Mitch?« reče Simone uspaničenim glasom. »Drži se. Kvragu, kupit ću

onaj kožni kompletić koji ti se sviđa, samo otvori oči, molim te.«

Ryan se trudio suvislo razgovarati s operaterom hitne službe. Izvana se

čulo zavijanje sirena, ali on se usredotočio samo na krpe u Kateinoj ruci

natopljene Mitchevom krvlju.

279

Prije samo dvije minute molio se da Kate ne bude ozlijeđena. Sada je

jedino želio da Mitch bude dobro.

280

Dvadeset treće poglavlje

ate otvori vrata bolničke sobe i osmjehne se razabravši razgovor koji

se unutra odvijao.

»Hoćeš li me već jednom prestati tetošiti?« Mitch udari Simone po ruci

dok je pokušavala poravnati pokrivač oko njega. »Nisam malo dijete.«

»Časna riječ, nema goreg pacijenta od tebe. Ne znam kako te sestre

ovdje trpe.« Dobacila mu je uzrujan pogled.

Kate ušeta u sobu. Poslijepodnevno sunce dopiralo je kroz prozor.

»Malo smo mrzovoljni?«

»Davež nad davežima«, požalila se Simone.

»Ni ti nisi ništa bolja, srce«, promrmlja Mitch.

Smijući se, Kate priđe krevetu i stisne ga za nožne prste pod

pokrivačem. »Udarac u glavu obično tako djeluje na čovjeka. Vjeruj mi,

znam iz vlastita iskustva.«

Nakon dva dana, Mitchu se snaga počela polagano vraćati. Glava mu je

još bila u zavojima i ostao je bez nekoliko uvojaka na jednoj strani glave

koje su morali obrijati da bi mu zašili ranu, i to s petnaest šavova, ali

njegov je dobro poznati sarkazam postupno počeo dolaziti do izražaja.

»Treba mi kofein.« Simone spusti ruke i zaputi se prema vratima.

»Mogla bi otići kupiti onaj crveni kožni kompletić dok si vani«, dovikne

Mitch za njom. Okrenula se i pogledala ga sa zaprepaštenim izrazom lica.

»Da, čuo sam te, ljepotice. I možeš biti sigurna da neću zaboraviti što si

obećala.«

Simone ljutito otpuhne i izađe iz sobe. Nakon što je otišla, Kate se

nasmiješi bratu. »Uzgred, čestitam.«

»Na čemu?« Primio ju je za ruku i pomaknuo se kako bi ona mogla sjesti

na krevet.

»Pronašao si svoju pingvinku. Julia mi je pričala o knjizi koju je

pročitala.«

K

281

Zakolutao je očima. »Neću se oženiti njome, za boga miloga. Samo

hodamo. Trenutno je ne mogu nagovoriti ni na što drugo.«

»Znam.« Kate mu skloni uvojak s lica. »Ipak, morao bi biti pažljiviji

prema njoj. Zbilja se zabrinula. Izgledao si kao smrt na dopustu na podu

moje kuhinje. Mislim da su joj kroz glavu opet prošle slike Stevea.«

»Kvragu.« Zatvorio je oči. »Nisam o tome razmišljao.«

»Naravno da nisi. Na kraju krajeva, ti si muško.«

»A svi su muškarci bezosjećajni, to hoćeš reći?«

»Pa...«

»Nećemo sada o tome, mudrice.« Lice mu se uozbilji. »Kako si ti?«

Kate duboko udahne. Osim što je novinari stalno opsjedaju otkako je

priča izbila u javnost i što je strašna bol propara svaki put kada pomisli na

Ryana, nekako preživljava. Jedva, zapravo.

»Dobro sam.« Skupila je snage i nasmiješila se, premda je znala da joj se

osmijeh ne odražava u očima. »Bit ću sretna kad se situacija malo stiša.

Mitch, ja–«

»Ako samo pomisliš na to da mi moraš zahvaliti, izbacit ću te odavde.«

Usne joj se ovaj put izviju u iskreni smiješak. »Ne pada mi na pamet.«

»Dobro.« Namrštio se. »Jer ugled mi je potpuno uništen. Razvalila me

neka cura. Opet.«

»Luđakinja. Nije to isto. Osim toga, nisi jedini.«

Oči mu poprime blaži izraz. »Kako je onaj drugi?«

Mislio je na zaštitara kojeg je Ryan postavio da stražari ispred njezine

kuće. Za kojeg Kate nije ni znala da je tamo. Kojeg je Hannah upucala u

prsa prije nego što je napala Mitcha. »Oporavit će se. Hitna pomoć je stigla

na vrijeme.«

»Hvala Bogu«, promrmlja Mitch. Stisne je za ruku. »Jesi li razgovarala s

Ryanom?«

Suze je zapeku u očima pa proguta knedlu ne bi li ih spriječila da opet

provale. »Ne.«

»Kate–«

»Mitch, ne počinji. Sada moraš razmišljati o drugim stvarima.«

282

Vrata se otvore, na što se oboje okrenu i ugledaju Ryana kako glavom

proviruje u sobu. Vidjevši njegovo osmijehom obasjano lice, Kate osjeti

leptiriće u trbuhu. »Hej. Je li gospođa Zanovijetalo otišla?«

»Upravo ste se mimoišli«, reče Mitch.

»Odlično.« Ulazeći u sobu, Ryan pokaže vrećicu koju je do tada držao

iza leđa. »Šutnula bi me nogom u guzicu zbog ovoga, garant.« Iz vrećice

izvadi malu bocu piva i pruži je Mitchu.

»O, dragi.« Mitch posegne za bocom. »Da sam homić, oženio bih se

tobom.«

»Žao mi je što te moram razočarati, stari moj, ali nisi moj tip.«

Kateino srce poskoči kada je Ryan pogledao prema njoj. Plava mu je

kosa bila pomalo raskuštrana, a iznošene traperice ležerno visjele nisko na

kukovima. Bijela majica kratkih rukava naglašavala mu je preplanulu put.

Željela je osjetiti te snažne ruke oko sebe, kao što su bile prije nego što

se išta od ovoga dogodilo. Po prvi je put poželjela izbrisati sjećanja koja je

rastužuju.

Simone otvori vrata i zastane usred koraka držeći šalicu vruće kave u

ruci. »Koji je to vrag?«

Gledajući u Mitcha, Ryan bez glasa reče kvragu prije nego što se

okrenuo.

»Lijek«, reče Mitch potegnuvši velik gutljaj.

Simone priđe krevetu i odloži kavu na ormarić. »Ne smiješ to piti dok

uzimaš lijekove protiv bolova.«

Posegnula je za bocom. Mitch je ispruži van njezina dosega. Nagnula se

preko njega pokušavajući je dohvatiti. Dodavši bocu Ryanu, Mitch ovije

ruke oko Simone i povuče je na sebe.

»Što radiš? Pusti me. Ozlijedit ćeš se.«

Pojačao je stisak. »Joj, srce, ti si jedina kojoj je stalo do mene.«

Otimala se. »Ozbiljno to mislim.«

»I ja.« Glas mu se smekša. »Volim te, Simone.«

U očima joj se pojavi onaj sanjivi pogled. »O, Mitch.«

Kate se sa smiješkom digne s kreveta. Barem nešto dobro proizašlo je iz

ove noćne more gigantskih razmjera. »Mislim da mi je ovo znak da trebam

ići. Vratit ću se poslije, Mitch.«

283

»Puštaju me kući«, promrmljao je s usnama priljubljenim uz Simoneine

usne.

»Mojoj kući«, reče Simone između poljubaca.

»Ah, srce«, odvrati Mitch napuklim glasom, »bolju ponudu u životu

nisam dobio.«

Ryan odloži bocu na stolić u dnu kreveta i prođe rukom kroz kosu.

»Idem i ja onda.«

»Nema više piva, Ryane«, naredi Simone ne odvajajući se od Mitcha.

»Okej. Dobro. Hm, ovaj, zapamtit ću to. Vidimo se.«

Kate izađe na hodnik. Živci su joj zatreperili kada je Ryan izašao za

njom. To je bilo prvi put da su sami nakon onog poslijepodneva na

Simoneinoj terasi.

Vrata se sa škljocajem zatvore za njim. »Moraš li stvarno ići?«

Stegnulo ju je oko srca kada je pogledala u te safirno plave oči. Bilo bi

tako lako samo utonuti u njegov zagrljaj i zaboraviti sve što se dogodilo.

Ali znala je da to neće pomoći. »Da. Moram danas obaviti tisuću stvari.«

»Djeca su kod mojih roditelja. Što to tako važno moraš raditi?«

Čula je žudnju u njegovu glasu. I kvragu sve ako ga zbog toga nije

poželjela još više. »Spakirati stvari. Ryane, odlazim.«

»Molim? Kamo ideš?«

»U Washington. Samo na dva tjedna«, dodala je vidjevši paniku u

njegovim očima. »Vulkan Sv. Helena pokazuje znakove života. Uredništvo

časopisa želi objaviti članak o tome pa sam s Tomom dogovorila da ću ja

raditi na tome. Ja... Jednostavno moram otići na neko vrijeme.«

Dugo je šutio pa nije bila sigurna je li je čuo. Onda je rekao: »Kada

putuješ?«

»Sutra navečer. Dogovorila sam sa svojim roditeljima da ostanu dok se

ne vratim. Vesele se što će provoditi vrijeme s Reedom. Nisam znala bi li

ti–«

»On je moj sin. Želim da bude sa mnom.«

Naravno da želi. To je bilo glupo od nje. Bez obzira na sve što se

dogodilo između njih dvoje, Reeda je neopisivo zavolio. »Znam. Ali ti

moraš na posao pa ti nisam htjela smetati.«

284

»Katie.« Glas mu se raznježio. »Ti mi nikada ne možeš smetati.«

O, čovječe. Ako je nastavi gledati tim očima prepunim emocija, nikada

neće otići odavde. S mukom je progutala slinu. »Je li u redu da bude kod

njih preko dana dok si ti na poslu?«

»Naravno. Ne moraš to ni pitati.«

Tupa bol ispuni joj grudi. To će biti nemoguća misija. Ubit će je to

dijeljenje djece. To što će ga morati viđati vikendom dok se razmjenjuju,

znajući da bi mogla imati točno ono što želi, samo da nije tako prokleto

tvrdoglava.

Ali i dalje ju je boljelo. Boljele su je njegove laži i činjenica da nije imao

dovoljno povjerenja u nju da bude iskren prema njoj. Umorna je od laži i

tajni koje su predugo upravljale njezinim životom. Duboko u duši, bojala

se da će se uvijek pitati govori li joj istinu.

»U redu.« Šutnja se protegnula između njih. Kada to više nije mogla

podnijeti, rekla je: »Ovaj, moram završiti s pakiranjem. Juliji ću reći danas

poslijepodne.« Okrenula se prema dizalu.

Zaustavi je njegova ruka na njezinu laktu. Toplina joj se proširi kožom i

zapali vatru u njoj. »Čekaj. Moramo razgovarati o nama.«

Osjećaji s kojima se sada nije željela nositi slijevali su se kroz nju.

Pokušala je umiriti uzdrhtali glas. »Znam, Ryane. Ali ne mogu sada. Treba

mi neko vrijeme da razmislim o svemu. Stvari su se između nas tako brzo

dogodile. Nisam sigurna što trebam.«

»Što misliš, koliko dugo će ti trebati za razmišljanje?«

»Ne znam. I... Ne moraš me čekati.«

»Ah, ljubavi. Čekao bih te cijelu vječnost.«

Zatvorila je oči da zaustavi suze. Točno je znao što treba reći da joj se

srce uznemiri. »Moram ići, Ryane.«

Izvukla se iz njegova stiska i ušla u dizalo. Još uvijek je gledao za njom

kada se okrenula, ruku zabijenih duboko u džepove, s bolnim izrazom na

lijepom licu.

Kada su se vrata dizala zatvorila, imala je prilično jak predosjećaj da će

je to lice zauvijek proganjati.

285

Spustivši pogled na propusnicu za ukrcaj u zrakoplov u svojoj ruci, Kate se

probijala kroz gužvu na terminalu. Pogledala je na sat. Imala je još gotovo

sat vremena do leta za Portland. Nije željela tako dugo sjediti kod izlaznih

vrata. S uzdahom se zaputi prema štandu s kavom na kraju hodnika i uzme

jednu s mlijekom.

Utonuvši u stolac, otpila je gutljaj kave i samoj sebi rekla da je ispravno

postupila. Uz malo sreće, tih par tjedana pomoći će joj da razbistri misli i

moći će se usredotočiti na nešto drugo osim na ludnicu u koju se pretvorio

njen život.

A možda će, kada se vrati, imati bolju ideju što da učini u vezi s

Ryanom.

Osluškivala je prigušene razgovore oko sebe. Privlačan par došetao je do

štanda s kavom, ruku pod ruku. Muškarac se smiješio, maknuo u stranu

plavi uvojak sa ženinog vrata i poljubio je u uho. Ona mu se naslonila na

prsa i osmjehnula. Presijavanje zlatnog prstenja na njihovim rukama

upućivalo je na to da su se nedavno vjenčali.

Tamnokosa djevojčica, otprilike Julijinih godina, dotrči do njih. Topao

osmijeh razlegne se muškarčevim licem kada je ovio ruke oko djevojčice,

dok je njegova supruga plaćala piće.

Kate zatvori oči. Mogla bi to imati. Ako to uistinu želi, može imati to i

još puno više.

Čekao bih te cijelu vječnost.

Suze je zapeku u očima. Voli Ryana. Nije u tome problem. U tom

trenutku nije ni najmanje sumnjala u svoje osjećaje prema njemu. Nije se

mogla boriti protiv njih, baš kao ni on. Pa ipak, je li to dovoljno? Može li

zaboraviti sve ostalo? Laži? Patnju? Hoće li mu ikada više moći vjerovati?

Par koji je vidjela uz štand s kavom smjesti se za stol pokraj nje.

»Koliko te dugo neće biti?« upita djevojčica srčući sok na slamku.

Muškarčev duboki glas natjera Kate da baci pogled u stranu prema

njima. »Dovoljno dugo da tvoja mama shvati da ne može živjeti bez

mene.« Prinio je ženinu ruku usnama i poljubio joj prste.

Plavuša ga podraga po grubom, muževnom licu. »To već znam.«

Nasmiješio se. »Dugo ti je trebalo da shvatiš. Natjerala si me da čekam

cijelu vječnost.«

286

Žena crvene kose priđe njihovu stolu i sjedne na slobodno mjesto. Kate

ju je vidjela s djevojčicom prije nego što je pritrčala roditeljima. »Dobro je

da ste si napokon odlučili oprostiti. Predugo ste dopuštali da vam sve one

gluposti stoje na putu. Tko je kome što rekao i kada. Zbilja, riječi ponekad

mogu izazvati više nevolja nego što vrijede.«

Sve one gluposti. Kate proguta knedlu. Radi li i ona istu grešku?

Dopušta nasumičnim okolnostima da upravljaju njezinim životom?

Dopušta da nešto što joj je Ryan rekao ili nije rekao utječe na ono što

osjeća u duši? Da je odluku prepustila svom srcu, sada ne bi sjedila ovdje i

pitala se što joj je činiti.

On je voli. Što god da joj je zatajio, učinio je to da je zaštiti. Znala je to.

Premda joj se to nije svidjelo, znala je da je sve učinio isključivo radi nje.

Stegnulo ju je u grudima. Odjednom se cijela vječnost činila predugom.

Svo to vrijeme, tragala je za prošlošću za koju je vjerovala da će je spasiti, a

zapravo je trebala vjerovati svojim instinktima. Upravo je ta ljubav

skrivena duboko unutra imala moć pokazati joj što je stvarno. Ništa drugo

nije važno. Stvarno nije.

Naglo se digla na noge. Kava se prolila po stolu.

Plavuša za susjednim stolom nagne se preko stolaca između njih i baci

nekoliko papirnatih ubrusa preko prolivene kave. »Evo, dajte da vam

pomognem.«

»Hvala.« Kate počisti nered sa stola. »Nisam razmišljala.«

»Događa se.« Kada je Kate podigla pogled, u ženinim svijetlo plavim

očima nazirala se zabrinutost. »Hej, jeste li dobro?«

»Ne. Da.« Posegnula je za svojom torbicom, ne znajući bi li se smijala ili

plakala. »Moram ići. Imate prekrasnu obitelj.«

Plavuša se nasmiješila. »Hvala.«

»Ne, hvala vama.«

»Na čemu?«

»Na tome što ste me podsjetili na ono što je uistinu važno.«

287

Ryan potegne ovratnik svog smokinga sjedeći za stolom u prepunoj plesnoj

dvorani. Muškarci i žene u svečanoj odjeći klizili su po plesnom podiju.

Bend je svirao neku prastaru jazz skladbu dok su raskošni lusteri iznad

njihovih glava obasjavali prostoriju.

Nije želio biti ovdje. Zadnje što mu je večeras trebalo je da bude

okružen gomilom ljudi s kojima ne zna što bi započeo. Zapravo je želio biti

kod kuće s djecom i možda utapati tugu u boci viskija nakon što oni odu

na spavanje.

Nije se mogao sjetiti u koju se svrhu ova vražja humanitarna večera

održava. Za beskućnike? Javne škole? Manekenke kojima treba plastična

operacija? Nije mu bilo važno. Da se već prije nije obavezao sudjelovati,

smislio bi neki izgovor da se izvuče iz toga. Bio je ljut što je poslušao savjet

svog novog direktora za odnose s javnošću koji mu je rekao da bi njegovo

pojavljivanje ovdje večeras bilo dobro za njegovu tvrtku.

Trenutno mu je do tvrtke najmanje stalo. Nije ga trebao slušati.

»Večeras im stvarno dobro ide.«

»Hm?« Ženski glas s lijeve strane odvuče ga od njegovih misli. Imala je

osamdesetak godina, snježno bijelu kosu, srebrnu haljinu dugih rukava sa

šljokicama i prsten s najvećim dragim kamenom koji je u životu vidio.

Neodređeno se prisjećao da je u srodstvu s nekom velikom zvjerkom u

državnoj upravi. Nije mogao dokučiti kako se dogodilo da zaglavi baš za

ovim stolom.

Trebao je povesti nekoga sa sobom. Onda barem ne bi morao slušati

staričin monotoni glas. Problem je u tome što ne može ni zamisliti izlazak

s nekom drugom ženom. Sumnjao je da će ikada moći. Na svijetu postoji

samo jedna žena koju želi, a ona je sada u zrakoplovu, na pola puta do

Portlanda.

»Centar za mladež, naravno«, reče starica. »Ne mogu vjerovati koliko ih

je ljudi došlo podržati. To je fantastično, slažete li se?«

Centar za mladež. Točno. To je to.

»Aha.« Pretvarao se da ga razgovor zanima. »Zgrnuli su brdo novaca.«

Jedva je slušajući, pokušavao je izračunati koliko još dugo mora ostati prije

nego što se bude mogao iskrasti.

288

»Ovih smo dana pratili grozne vijesti o onim strahotama koje su vam se

dogodile«, nastavi starica pokraj njega. »Čula sam da vas je supruga

napustila.«

Naglo skrene pogled prema njoj. »Molim?«

Odmahnula je rukom. »O, dušo. U ovom gradu nitko ne može sačuvati

tajnu. Moja je kći upravo prošla razvod braka. Vaših je godina. Trebala bih

vam dati njezin broj.«

Pun pogodak. Sad je dosta. Ryan se digne od stola i pristojno joj se

osmjehne. »Ispričajte me, molim vas.«

Probijao se kroz gužvu na plesnom podiju. Bojao se da bi se mogao

jednostavno urušiti ako uskoro ne izađe odavde. Sloboda ga je mamila iz

kuta velike dvorane. Nekoliko su ga puta zaustavili poslovni suradnici.

Svaki od njih strugao mu je po ionako iskrzanim živcima.

Ispričavši se svom posljednjem sugovorniku, krene prema vratima, ali

ga u tom trenu zaustavi poznat glas.

»Mon chér, tako mi je drago što te vidim.«

A, kvragu. Monique.

Zurio je u njezino savršeno lice okruženo gustom crvenom kosom i ni

za živu glavu nije mogao dokučiti što je to bio vidio u njoj. »Nisam znao da

si ovdje.«

»Moj agent natjerao me da se pojavim, s obzirom na to da sam u gradu.

Radi pozitivnog publiciteta.«

To je imalo smisla. Očito nije ovdje zato što joj je stalo do gradske djece

koju život nije mazio.

»Dobro izgledaš, mon chér.« Prišla je bliže. »Žao mi je zbog tvoje

nedavne životne drame.«

»Aha, siguran sam da je.«

Zavodljivo se nasmiješila i zatreptala dugim trepavicama. »Nikada mi

nisi pričao o svojoj ženi.«

»Pa, nikada se nismo ni upuštali u ozbiljne razgovore, zar ne?«

Primaknula se još bliže, uhvatila ga pod ruku i prišapnula mu tik uz

uho. »Kako bi bilo da odemo na neko mirno i tiho mjesto, pa mi možeš

ispričati sve prljave pojedinosti. Znam dobro slušati.«

289

Biti nasamo s njom zadnje je što bi u ovom trenutku želio. Oslobodio se

stiska njezine ruke i malo odmaknuo. »Zar nemaš pratnju?«

Glupo pitanje. Naravno da ima.

Odmahnula je rukom. »O, tu je negdje. Premda, užasno je dosadan.

Radije bih s tobom nadoknadila izgubljeno vrijeme, mon chér. Ionako mi

duguješ.«

Nema teorije da se to dogodi.

»Znaš, koliko god primamljivo zvučalo, mislim da ipak ne bih.« Bacio je

pogled prema vratima pokušavajući procijeniti udaljenost koja ga dijeli od

slobode. Zrak mu zastane u plućima kada je Katie ušla u sobu.

Na sebi je imala traperice, usku narančastu majicu, loaferice s debljim

đonom i kožnu jaknu koja joj je visjela s jednog ramena. Kovrče njezine

kestenjaste grive padale su joj po licu, a obrazi su bili zajapureni, kao da je

trčala desetak ulica. Stojeći ondje, okružena ženama odjevenim u haljine

od deset tisuća dolara, ukrašene svim mogućim draguljima, bila je nešto

najljepše što je ikada u životu vidio.

Osim toga, trebala je biti u zrakoplovu. Iznenađenje se pretvorilo u

zabrinutost. Krenuo je prema njoj, jedva čuvši Monique koja je nešto

viknula za njim. Kada ga je ugledala, Katie se počela probijati kroz

mnoštvo ravno prema njemu.

»Što je bilo?« upitao je stigavši do nje. »Što se dogodilo?«

»Ništa«, rekla je. »Sve. Hoću reći...«

Bila je sva smetena. Nikada je prije nije vidio ovako smetenu. Ona

zabrinutost od maloprije još malo poraste. »Katie–«

Spustila je pogled na njegovu lijevu ruku i s uzdahom posegnula prema

njemu, klizeći prstima po njegovima, dodirujući njegov vjenčani prsten.

»Još ga nosiš.«

»Uvijek ću ga nositi.«

»Ti si idiot, Ryane Harrison. Stvarno si mislio sjediti i čekati da se ja

odlučim, zar ne?«

»Rekao sam ti da ću te čekati.«

»Ne zaslužujem te.«

U njemu se probudi nada. »Hoćeš mi reći da me želiš?« čvršće je

stegnula prste oko njegovih. »Borila sam se protiv onog što jesam i što

290

želim jer se ne sjećam svog života. Večeras, dok sam sjedila u zračnoj luci,

shvatila sam da ste ti i djeca moj život. Dopustila sam da nam previše

gluposti stane na put. Ne želim to više raditi.«

Ona ih želi. Srce mu se nadimalo dok su mu se oči zatvarale. »Moraš

biti sigurna, jer te ne smijem još jednom izgubiti. Dva puta u jednom

životu je previše. Ako me želiš, to mora biti zauvijek.«

»Ryane, pogledaj me.« Otvorio je oči dok mu je vrhovima prstiju nježno

prelazila po bradi. »Još uvijek sam ljuta zbog toga što si mi lagao. Ali

razumijem zašto si to učinio. Znam da si lagao jer me voliš i želio si me

zaštititi. Ipak, osim tvoje ljubavi treba mi i tvoje povjerenje. Moram znati

da ćeš uvijek biti uz mene kada stvari podu po zlu. Da mogu računati na

tebe.«

»Bit ću. Možeš računati na to.«

»I moram znati da duboko unutra, bez obzira na sve, vjeruješ da ću i ja

biti uz tebe. Brak je partnerstvo. Ne funkcionira bez povjerenja.«

Ona govori o braku. Činilo mu se da mu srce nezaustavljivo raste u

grudima. »Katie–«

Prišla je bliže. Toliko bliže da je osjetio toplinu njezina tijela i miris

jorgovana na njezinoj koži, vidio suze kako svjetlucaju u njezinim očima.

»Reći ću ti što želim. Želim da me ljubiš kao što si me ljubio u mojoj kući,

da vodiš ljubav sa mnom kao što si to činio u svojoj. Želim se buditi uz

tebe svakog jutra i odlaziti u krevet s tobom svake noći. Želim da nam

djeca odrastaju zajedno, s nama. Želim sve to, ali najviše zapravo želim

tebe.«

Ostao je bez daha. Ona ga želi. Stvarno ga želi. Čak i nakon što je tako

gadno zaribao stvari između njih dvoje.

Palcem mu je ovlaš prešla po donjoj usni i zapalila mu dušu plamenim

iskricama. »Volim te, Ryane. Oduvijek. Samo sam bila previše tvrdoglava

da bih shvatila da ništa drugo osim toga nije važno.«

Dlanovima joj obujmi lice i obriše suzu koja joj je kapnula s trepavica.

»Zašto ti je trebalo tako prokleto dugo da to shvatiš?«

Smiješila se dok ju je ljubio, dok je ovijala ruke oko njega i čvrsto ga

privlačila k sebi, a ono malo leda koji se nakupio u njemu napokon se

otopilo. »Imam oštećenje mozga, sjećaš se? Treba mi malo više vremena da

shvatim neke stvari.«

291

»O, znači o tome se radi?« Osjećaj olakšanja i radosti stopili su se s

glazbom u plesnoj dvorani i popravili mu raspoloženje. »A ja sam mislio da

samo voliš gledati kako patim.«

»Samo u spavaćoj sobi. I to samo ako ta patnja vodi prema obostranom

užitku. Kad smo već kod toga...« Osmjehnula se naslonjena na njegovo

rame. »Sada mi bi zapravo dobro došlo malo tog užitka. To jest, ako nemaš

ništa protiv da ranije napustiš zabavu.«

Cijelo mu se tijelo napelo od erotičnih nagovještaja njezinih riječi.

Jedva je čekao da je odvede kući, skine do gola i položi na svoj krevet. Na

njihov krevet.

Malo se odmaknuo i izraz lica mu se uozbilji dok je gledao ženu koju

voli i koju je izgubio, ali više nikada neće biti tako glup da je ponovno

pusti da ode. Bio je svjestan oka kamere koje je bljesnulo prema njima iz

neposredne blizine, ali, po prvi put, nije mario za to. »Žao mi je. Tako mi

je užasno žao što nisam bio iskren prema tebi. Što nisam dovoljno vjerovao

u ono što se događalo između nas. Toliko sam se bojao da ću te ponovno

izgubiti da sam napravio upravo ono što sam pokušavao spriječiti.

Odgurnuo sam te iz svog naručja. To se više nikada neće dogoditi.

Obećavam. Nema više tajni.«

»Nema više tajni«, složila se. »Osim ako nije Božić. Ili moj rođendan. Ili

naša godišnjica. Kad malo bolje razmislim, današnji dan...«, oči joj

vragolasto zaiskre, »...mogao bi biti dobra godišnjica za pamćenje u

budućnosti. Dan kada smo napokon pronašli put jedan prema drugom.«

Opet je zbijala šale. Činilo mu se da mu je srce upravo dobilo krila. Kao

da bi mu moglo poletjeti iz grudi. Njegova Annie – njegova Katie – jedina

je osoba na svijetu koja točno zna što mu treba.

»Volim te«, šapnuo je. »Tako jako. Puno više nego ikada prije. Molim te,

ne ostavljaj me nikada više.«

Lice joj se raznježilo. U dubinama njezinih zelenih očiju, pod sjajnim

svjetlom lustera, blistala je ljubav – ljubav za koju je mislio da je više

nikada neće imati. »Nikada više, Ryane. Nikada više.«

292

Osjetila je lagane valove topline između nogu. I znala je da se večeras

više nikamo neće pakirati.

Kraj

Marta

293

0 autorici

Bivša nastavnica prirodoslovnih predmeta u srednjoj školi, Elisabeth

Naughton, svoju je crvenu olovku i epruvetu zamijenila prijenosnim

računalom i stručnom literaturom. Sada u svom domu u zapadnom

Oregonu, gdje živi sa suprugom i troje djece, piše seksi romantične

pustolovne romane i romane s paranormalnim elementima. Njezina su

djela nominirana za različite nagrade, uključujući i prestižnu nagradu

RITA koju dodjeljuje američko udruženje pisaca ljubavnih romana,

Romance Writers of America, kao i za nagrade australskih čitatelja

ljubavnih romana (Australian Romance Reader Awards) Zlatni list i

Zlatno srce. Kada ne piše, Elisabeth možete vidjeti kako trči, druži se na

sportskim terenima ili smišlja nove i uzbudljive avanture. Posjetite njezinu

web stranicu www.ElisabethNaughton.com.