EMPATIJA I HUMANOST ILI KAKO MOŽEMO POSTATI BOLJI LJUDI · 4 KRUG MLADIH KRUG MLADIH 5 EMPATIJA I HUMANOST ILI KAKO MOŽEMO POSTATI BOLJI LJUDI „Čovjek samo srcem dobro vidi

K R U G M L A D I H 1

6

Septembar 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

EMPATIJA IHUMANOSTI L I K A K O M O Ž E M OPOSTATI BOLJI LJUDI

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 32

SADRŽAJ:

CIP-Katalogizacija i publikacija:Narodna Biblioteka Crne Gore, CetinjeKRUG mladih/glavna i odgovorna urednicaZorica Radenović.-2017,br 6 (jul)-.-Budva: Izlazi dvomjesečnoISSN 2337-067X= Krug mladihCOBISS.CG-ID 28603920

Časopis „Krug mladih“ je evidentiran u Ministarstvu kulture Crne Gore pod rednim brojem; 01-UPI-006/15-5757/2

K R U G M L A D I H 1

6

Septembar 2017

Budvanski časopis za mlade

Besplatan primjerak

EMPATIJA IHUMANOSTI L I K A K O M O Ž E M OPOSTATI BOLJI LJUDI

KRUG MLADIH, BR. 6

GLAVNA I OGDOVORNA UREDNICA:Zorica Radenović

REDAKCIJA:Jovana JagetićJelena KovačevićMiloš BoretaAnastasija JakovljevićJasmina BigovićMonika DrljevićMarija KaluđerovićKsenija ŠćepanovićZvjezdana GvozdenovićAna BoretaDženet AšaniLana SavićSara SavićLaura RadulovićPetar Boreta

IZDAJE:NVO „Sedma sila mladih, Budva“www.krugmladih.meE-mail:[email protected]: 068 393 178

LEKTOR:Zorica Joksimović

FOTOGRAFIJA:Naslovna: Zvjezdana Gvozdenović

PRIPREMA I ŠTAMPAIVPE - Cetinje

BUDVA PRIJE SEBE ROĐENA

Znaš li, putniče, na koji stupaš prag?Ja sam grad, sazdan od kamena i svjetlosti.Rođen prije sebe - u mitu Helena starih.Ni u snovima Evrope, mada, ne nicahu metropole gorde.A moj se glas iznova rađao - u nizu vitkih pokoljenja.I gle, iz temelja mi sjakti Kadmovo ime - znak stamenosti.I harmonija - između sila suprotnica, između srdžbe i ljubavi.I prvi Sloven probada kopljem morsku zvijezdu.Iz modrine se izvija Skočiđevojka, sva od bijele pjene.I mašu joj grane Velje masline, iznad Bečića.I čuj: maslina pamti staru eru: dva milenijuma - dva treptaja u kosmosu.I stoji kraj puta bokal paštrovskog vina - a žedno grlo.I žali moji, prostirke bijele, i na mjesečini sunčaju se.I brda se moja u, proljeće, ogrnu zlatastim tkanjem sunca i žukve.I kaže se: Što je sa cvijetom, to je sa svijetom.I mladi Njegoš, iz Maina, razigrava konja mojim poljem.I pod noćnim nebom pali se luča u čovjeku i luča makrokozma.I freske stare, iz hramova, ka nebu se vaznose.I sva zvona pomorja u jednu slivaju se jeku.I bivam pozorje mitsko i herojsko.I pozorje novih muza.Ja sam Budva, ja sam prag Crne Gore i zemlje jugoslavjanske.Ja sam dlan svijeta, obasut zvjezdanim prahom.Znaš li, putniče, na koji stupaš prag?

Čedo Vuković

EMPATIJA I HUMNOST ILI KAKO MOŽEMO POSTATI BOLJI LJUDI

„ČUVARI TVOG POŠTENJA“ – MNOGO SMIJEHA, GORČINE I PREPOZNAVANJA

RADIONICA „ZAŠTO VOLONTIRAM“?

BUDVA I LJETOU ZNAKU KULTURE4

22 33

16

15 MI SMO ZABORAVNA BIĆA, ŽELJNA PODSJEĆANJA

16 SVAKO ZAŠTO IMA SVOJE ZATO

23 PREDSTAVA „UKROĆENA GOROPAD“ PREMIJERNO IZVEDENA PRED BROJNOM BUDVANSKOM PUBLIKOM

24 KONCERT „VEČE OPERSKIH ARIJA“ – SARA VUJOŠEVIĆ I PRIJATELJI

28 TRAGOVIMA LJEPOTE CVETKA LAINOVIĆA

30 HOD KROZ ZIDOVE SA MARINOM ABRAMOVIĆ

34 ISTRAŽUJ SVOJU PROŠLOST, DA BI IZGRADIO BUDUĆNOST

38 KRSTO LJUBANOVIĆ - KORAK PO KORAK DO CILJA


EMPATIJA I HUMANOSTI L I K A K O M O Ž E M OPOSTATI BOL JI L JUDI

„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati!” poruka je Malog Princa, koju bi svi trebalo da osjetimo! Suština života je često nevidljiva i nekada je teško razumjeti je. Ona je poput „okeana nevidljivog blaga“ koji nosimo u sebi. Iako vrijeme u kom živimo

nameće neke nove vrijednosti i prioritete, to nije razlog da

ne sačuvamo provjerene vrijednosti čovječanstva:

humanost i empatiju. Kada pomažemo drugima (a time

i sebi) osjetićemo sreću i neprocjenjivu radost darivanja.


Drugima možemo pomoći na bezbroj nači-na: nekada je dovoljno osmjehnuti se, sa-slušati nekog, uputiti toplu riječ, podršku i razumijevanje, a nekada i mnogo više…

Naše malo nekom može značiti mnogo! Zato je vrlo važno raditi na razvijanju empatije, osobine kojoj ljudski rod duguje zahvalnost za opstanak.

„Priča o humanosti i empatiji je priča o meni i tebi, o nama - ljudima, našoj čovječnosti i sposobnosti

da shvatimo i razumijemo jedni druge (bližnjeg svog). Da pomognemo da ustane onom ko pada, pružimo ruku onom ko strada, da pružimo utjehu, bodrimo, umirimo i zagrlimo onog ko strahuje… Ovo je priča o nama, društvenim bićima koja su to-kom istorije stekla osobinu kojoj su dali naziv em-patija. Ljudi koji su naučili da budu humani, doka-zujući to brojnim primjerima i humanim djelIma. Čovjek nije okrenut samo sebi, svojim osjećanjima i potrebama, već je njegova priroda mnogo uzviše-nija i zna činiti velika djela, kaže Zorica Radenović, urednica i osnivač časopisa i portala „Krug mladih“.

„Na žalost, istorija čovječanstva je istovremeno i istorija nečovječnosti, sebičnosti i pohlepnosti koja je ljudski rod više puta unazadila, izazivajući patnje i stradanja milijarde ljudi. Ratovi i uništenja svega pa i ljudskog bića, upućuju nas na činjenicu da su postojali i da i dalje postoje ljudi kojima su pohlepa i lični interesi na prvom mestu i koji ne bi-raju sredstva da ih ostvare. Oni ne saosjećaju nad patnjama drugih, već ih nažalost u velikoj mjeri i sami uzrokuju. Ljudka istorija je istorija dobra i

zla, humanosti i sebičnosti, najhumanijih djela u najnehumanijim uslovima, miliona gladnih među šakom bogatih, bosih i onih koji hodaju i zlatnim potpeticama, istorija davanja i nasilnog uzima-nja… Crna Gora je oduvijek njegovala kult čovječ-nosti i humanosti i primjerima to dokazivala. Ipak, uvijek se može više i bolje. A može se ukoliko po-sjedujemo i razvijamo empatiju koja je preduslov za iskrenu humanost, naglašava Zorica Radenović.

U današnje evrijeme pojam „empatija“ često kori-ste u nauci, poslovnom svijetu, obrazovanju i poli-tici. Potiče od grčke riječi: εν - u; i παθος - osećanje, strast, patnja, a znači uosećavanje, uživljavanje u

emocionalna sta-nja, mišljenje i po-našanje drugih lju-di, mogućnost da se postavimo u po-ziciju druge osobe. Smatra se jednom od najlepših ljud-skih osobina i po-tvrđuje da je čovek i homo empathicus, jer je povezana sa altruizmom, milo-srđem, humanošću, požtvovanošću…

O empatiji i humanosti razgovarali smo sa Mirja-nkom Jović defektološkinjom i Tanjom Mitrović, psihološkinjom iz Budve.

Na koji način se razvija empatija?

MIRJANKA JOVIĆ: Empatija je neophodan pre-duslov svih odnosa i omogućava međusobno ra-zumijevanje među ljudima. To je vještina koja ne nastaje sama od sebe već se može i potrebno je razvijati. Razvoj počinje u ranom djetinjstvu uz podsticaj drugih, ali se nastavlja i kasnije, tokom cijelog života. Kao svakom vještinom tako i ovom, neko ovlada bolje neko lošije. Zapravo, važno je spoznati sebe da bi mogli da sosjećamo s drugima. Da bi imali kvalitetne odnose sa članovima porod-ice, prijateljima, kolegama, potrebno je prije svega prepoznati i prihvatiti sopstvena osjećanja i razviti svijest o važnosti izražavanja a ne skrivanja istih, a onda znati prepoznati i prihvatiti osjećanja drugih. Otvoreni i iskreni razgovori sa ljudima su početak uz pažljivo -aktivno slušanje. To nije ćaskanje o svemu i svačemu već razgovor zbog istinske zain-teresovanosti za nekog, nečiji problem, nečiji živ-ot. Pokušati se staviti u poziciju te osobe, zamisliti da se nama dešava to o čemu razgovaramo. Tražiti sličnosti sa ljudima, zanemarivati razlike, tražiti ono što nas povezuje (a toga je uvijek na pretek bez ob-

zira iz kojeg je socijalnog miljea sagovornik, koje nacije, rase). Odbaciti predubjeđenja koja imamo o nekome ili nečemu, otkloniti tako barijeru u vidu predrasuda koja je pogubna za empatiju. I stalno imati na umu da u svakom čovjeku postoji dobra i loša strana, da smo svi sazdani od od vrlina i od mana, da nema bezgrešnog i savršenog koji neka-da nije učinio nešto pogrešno, nešto čega bi se sti-dio.

TANJA MITROVIĆ: Empatija se uči između ostalog po modelu. Prvo su nam model roditelji. Svojim nježnim i brižnim ponašanjem i ophođenjem pre-ma nama u situacijama koje se mogu dešavati od kada je dijete malo (potreba djeteta za zagrljajem, utjehom) stvara osjećaj sigurnosti, povjerenja i po-drške, koja je važna da nas kasnije izgradi u zdravu i sigurnu osobu.

Koliko je empatija važna za svakog pojedinca?

MIRJANKA JOVIĆ : Važna je, kako zbog sebe, svojih najbližih tako i zbog drugih ljudi pa i onih s kojima nijesmo u dodiru, onih koji žive na drugom kraju planete. Ko voli bezosjećajne ljude? Ljude koji nas ne razumiju ili osuđuju naše postupke posmatra-jući ih samo iz sopstvenog ugla? Ko želi u svom okruženju ledene osobe koje su okrenute samo sebi i svojim potrebama? Šta može da se očeku-

Razgovarala Jelena Kovačević

“Nema veće religije od humanog služenja. Rad za opšte dobro najveća je vjera”

“Na svijetu jednostavno ne bi trebalo pos-tojati gladnih ljudi. Međutim, njihov broj odražava razmjere našeg moralnog uspjeha da preuzmemo ličnu odgovornost za blagos-tanje drugih... Opšta spremnost da se prihva-ti lična odgovornost za pomaganje drugima u vremenu njihove nesreće je ključ kvaliteta civilizovanih ljudi”

Tanja Mitrović

Mirjanka Jović

Zorica Radenović


je od njih? Šta može da im se pruži a da pri tom osjetimo zadovoljstvo dijeljenja? Postoje i oni koje je neophodno prepoznati, jer se često pod mas-kom empatije kriju osobe koje zapravo to nisu ali pokazuju oblike društveno prihvatljivog ponašanja.

TANJA MITROVIĆ : Svaki čovjek ima svoje karak-terne crte, kao i razvijenost u dijelu osjećanja, odnosno suosjećanja (empatije). Empatija igra ključnu ulogu u nekim profeesijama, kao sto su medicina, psihoterapija, psihijatrija, vatrogsci, spa-sioci... to jest, u svim profesijama u kojima je hu-manost glavna karakteristika.

Zašto je važno razviti empatiju tokom djetinjst-va i da li ona urođena?

MIRJANKA JOVIĆ: Čovjek je društveno biće a em-patija je sposobnost se stavimo u poziciju drugih. Namjerno kažem sposobnost jer empatija uključu-je ne samo razumijevanje toga kako se neko osjeća, na koji način razmišlja i zašto su njegovi postupci takvi kakvi jesu, već i proces u kojem se emocio-nalno uživljavamo u to što druga osoba osjeća. Na kraju empatiju čine i naši postupci koji će uslijediti kako bi se toj osobi na neki način pomoglo.

Tokom evolucije, čovjek je razvijao vještinu po-maganja drugom čovjeku, koja je opet proizašla

iz potrebe za opstankom. Razvojem neuropsiholgije poslednjih decenija utvrđeno je da postoje dijelovi Centralnog nervnog sistema koji su na neki način odgovorni za empatiju ljudi. Sve ovo ne bi bilo dovo-ljno, ako još od ranog djetinjstva ne bi podsticali em-patiju kod djece. Napraviću poređenje s govorom- sva-ko dijete dolazi na svijet sposobno da razvije govor. Međutim, bez slušanja govora u okruženju, bez pod-sticaja drugih, govor i jezik se kod djeteta neće razviti.

TANJA MITROVIĆ: Empatija jeste naša urođena osobi-na, zavisi od tipa ličnosti. Razvija se prvenstveno u po-rodici. Ukoliko je porodica harmonična, biće prisutan i viši stupanj empatije. Dijete koje je senzibilno, traži

saosjećanje (ljuljanje, pričanje priča, zagrljaji…), uko-liko roditelj ne prepozna potrebu djeteta, ono može svoju senzibilnost preobraziti u destrukciju, bolest. Dijete na destruktivan način obraća pažnju na svoje potrebe (neposlušno je, negira zahtjeve roditelja...). To može biti opasno, ukoliko roditelji ne shvate njegovu potrebu i počnu ga kažnjavati za njegove postupke.

U kom periodu je najvažnije razviti empatiju kod djeteta?

MIRJANKA JOVIĆ: Treba početi još u ranom djet-injstvu. Kada u naručju držimo bebu od nekoliko mjeseci posmarajući naše lice ona se potpuno uživl-

java u naše osjećaje, smije se kada se i mi smijemo, pa i zaplače ukoliko nam je izraz lica tužan. To je period kada dijete još uvijek ne razlikuje sebe od drugih, pe-riod početaka razvoja empatije kod djece. Posle prve godine dijete uviđa razliku između sebe i drugih ali tek između druge i treće godine postaje svjesno da druge osobe imaju različite osjećaje od njegovih. Tada vam mirno može pokazati prstom na drugo dijete i reći: -Seka plače, a pri tom ne pokazati nikakvu emociju. U kasnijem djetinjstvu dijete će prepoznavati i empati-sati sa životnim okolnostima i uslovima drugih.

Kako razvijati empatiju? Prije svega primjerom. Ako roditelji ignorišu tuđe osjećaje i ne uživlja-

vaju se u tuđe nevolje, činiće to i njihova djeca. Djeca uče iz ponašanja odraslih. Posmatraju ih, oponašaju pa i procijenjuju. Ukoliko jedno priča-mo a suprotno tome postupamo, dijete će nas vrlo brzo razotkriti. Važno je da roditelji pokažu djetetu da saosjećaju s njim al i da pohvale dijete kad kod njega uoče prve znake empatije (kada npr. drugaru ili mlađem bratu ponudi igračku zato što plače). Dijete treba da učimo da prepozna os-jećanja kod sebe i drugih tako što ćemo osjećanja imenovati, zahtijevati od djeteta da ih imenuje, da ih nacrta, da iskaže svoja osjećanja, da kaže: tužan sam... Povesti razgovor o uzrocima koji su doveli do toga:- Zašto si tužan? Podsticati djecu da poka-zuju svoja osjećanja učeći ih pri tome pozitivnim

oblicima ponašanja. Izgrađivati kod djece vještinu da istražuju i porepoznaju osjećanja drugih: -Onaj dječak vrišti i svi sad gledaju u njega; šta misliš zaš-to vrišti; da li bi mu nekako mogli pomoći? Šta bi ti učinio da si na njegovom mjestu sada? Razgovo-rom podsticati dijete da razmišlja šta sve utiče na nečija osjećanja i postupke, da razmišlja o drugima i njihovim životnim uslovima i okolnostima. Ko-mentarisati postupke junaka iz crtaća, bajki… a ne samo pustiti da gleda film ili mu mehanički čitati priču izostavljajući razgovor u toku i nakon toga. Ukoliko dijete udari drugo dijete strpljivo povesti razgovor o tome: kako si se ti osjećao kada je tebe

neko udario, da li bi volio da sad tebe neko tuče? Djeca znaju šta se smije a šta ne, ali je pogrešno ako poštuju pravila samo zbog straha od kazne. Ali ako nauče da se užive u tuđu situaciju i razumiju kako se drugi osjećaju, tu će vještinu primijeniti jer su motivisani iznutra a ne spolja. I činiće to u svakoj situaciji a ne samo onima koje zahtijevaju ponašanje po propisanim pravilima. Igra je najbol-ji i najprirodniji način učenja djece, posebno igre uloga. Dajući određenu ulogu djetetu, odmalena ga učimo da život nije samo borba dobra i zla, da ni jedan čovjek nije samo dobar ili samo loš (sad si ti kobajagi zla maćeha). Učimo ga da se trudi da razumije druge i njihove postupke. Metod simu-

K R U G M L A D I HK R U G M L A D I H 1 11 0

lacije problema je odličan za „ulaženje“ u tuđu kožu. Igre ćorave bake-da dijete shvati kako je to kada neko ne vidi, čepiči u uši da razumije kako neko ne čuje, hodanje u džakovima, da dijete spozna kako se osjeća-ju osobe sa invaliditetom, razgovor sa ustima napun-jenim keksom da shvati kako je drugom djetetu koje ima govorni poremećaj pa ga niko ne razumije. I tu nije kraj. Razvoj vještine se nastavlja s školskim uzrastom djeteta samo se metode prilagođavaju, u zavisnosti su od mjesta i situacije.

TANJA MITROVIĆ: Od samog rođenja – to je kontakt majke i djeteta putem zagrljaja.

Osim roditelja ko još može uticati na razvoj empatije?

MIRJANKA JOVIĆ: Roditelji imaju glavnu ulogu, ali svi koji su u kontaktu s djecom mogu i treba da djeluju: bake i deke, vaspitačice, nastavnici... Jasno je da em-patiju kod djeteta ne može podstaći osoba koja je i sama nedovoljno ovladala ovom vještinom, pa makar to bio neko od roditelja. Samo osoba koja i sama pre-poznaje svoje osjećaje i u stanju je da ih iskaže može da prepozna i razumije osjećaje drugih.

TANJA MITROVIĆ: Vaspitačice, učiteljice, društvo - so-cijlano okružnje, partner (trebalo bi da se prepoznaje empatija kod partnera).

Da li su danas mladi manje empatični u odnosu na nekad i ako jesu šta je tome uzrok? Koliko je prisut-na empatija u našim životima danas?

MIRJANKA JOVIĆ: Ne znam da li su manje empatični. Svako vrijeme nosi određene obrasce ponašanja i mož-da bi to trebalo sagledati u smislu da li su više ili manje empatični u datom vremenu. Nekada je bilo poželjno skrivati svoja osjećanja pred drugim, čak i prema os-obi u koju ste bezgranično zaljubljeni. Pravila lijepog ponašanja djevojaka su to propisivala, uostalom kao i kultura i umjetnost, tog vremena. U društvenom uređenju u kojem sam ja stasavala uslovi života su bili manje –više jednaki, za razliku od današnjih gdje je raslojavanje ogromno. Ali bilo je nezamislivo ne priteći u pomoć osobi kojoj je potrebna. Nekada su saznanja o ljudima bila isključivo vezana za osobe iz okruženja, danas imamo saznanja o dešavanjima u cijelom svijetu. Društvena sredina nudi mladim ljudima sisteme vrijed-nosti, moralne norme, odgovarajuće stavove prema dobru i zlu, naciji, polnosti... Ti se obrasci usvajaju, indi-vidualizuju, postaju dio mlade osobe. S druge strane, svaka osoba u svijet projektuje ono svoje unutrašnje, datosti u svojoj glavi koje doživljava na svoj način. To međudejstvo, individualizacija društvenih faktora i

obratno, oblikuje stvarnost mlade osobe i način kako će se ona odnositi prema toj stvarnosti.

Današnje doba je doba anksioznosti, straha za sopst-venu budućnost i opstanak. Sa druge strane, ovo je vri-jeme ekstremnih razlika koje, opet, gura mlade osobe ka uspjehu, da kidaju, gaze, kako bi došli do cilja. A cilj je biti kapitalista, ne radnik koji premošćava do plate. Koliko će osoba, prilikom realizovanja sebi postavl-jenih ciljeva empatisati sa onima koji nisu uspjeli ili su na margini, zavisi od vrijednosti koje je u djetinjstvu primila i naučila od svoje porodice.

TANJA MITROVIĆ: Kako se vremena mijenjaju, sa nji-ma se mijenjaju i ljudi, a mijenja se i sam odnos prema svojim potomcima. To uslovljava brži stil života, razvoj tehnologije ( roditelji koji kucaju poruke u prisustvu bebe ili djeteta ne razvijaju kontakt očima, dodirom, već su mentalno odstuni). Time „uslovljavaju“ bebu da ih oponaša i da svoju potrebu za kontaktom guši. Time dijete biva uskraćeno za prirodnu potrebu koja ga može kasnije u životu uslovljavati. To znači da se st-vara i osoba koja može biti zatvorena, koju guši potre-ba za kontaktom, čak može doći i do straha od fizičkog kontakta. Strah od zagrljaja, rukovanja su prve naznake toga.

Koliko nas empatija čini srećnima?

MIRJANKA JOVIĆ: Čini nas i srećnima i nesrećnima. Ne možemo biti srećni ako smo svjesni nesreće drugih ljudi, bliskih osoba ali i onih koje ne poznajemo. Pa rasplačemo se i uz film, knjigu... Srećni možemo biti ako smo nekom pomogli, makar ga i saslušali, ako u pogledu te osobe vidimo bljesak koji nam kaže: prijalo mi je vrijeme provedeno s tobom. Koliko tek možemo biti srećni ako smo svojim djelovanjem usrećili nekoga ko ima problem! Ne mislim ovde na pružanje materi-jalne pomoći.

TANJA MITROVIĆ: Svaka osoba koja je u situaciji da ne-kom pomogne i da učini drugu osobu srećnom i sama doživljava tu sreću, te je time radost obostrana. Ako psi-hoterapeut napravi dobar kontakt sa klijentom i pokuša iz „ njegovih cipela „ da doživi određenu situaciju, na taj način je u većoj mogućnosti da je zajedno prožive i dođu do rješenja. Te iz svega možemo zaključiti, da je za srećniji i kompletniji život potrebno suosjećanje (em-patija), što jednu zdravu osobu čini još boljom.

Koliko je empatija vezana za razumijevanje osoba različitih od nas?

MIRJANKA JOVIĆ: Nema razumijevanja i prihvatanja različitosti bez empatije. Osim na papiru. Istinska pri-

hvaćenost dolazi jedino kroz empatiju. Očit primjer je inkluzija u školama. Sve je to lijepo isplanirano i pred-viđeno programima. S druge strane, koliko će nastavni-ka zaista dati sve od sebe da učenik maksimalno razvi-je svoje sposobnosti, brane se tim da nisu defektolozi, nisu stručni za to... Malo ih je istinski posvećenih. Dalje, koliko će poslodavaca zaposliti osobu s invaliditetom? Koliko će djevojaka stupiti u brak sa gluvom osobom? Kada smo kod braka tu su još razlike po pitanju vjere, nacije, rase... Kako se odnosi društvo po pitanju gej populacije?

TANJA MITROVIĆ: Empatija nam pruža i mogućnost tolerancije prema drugima, to jest, ako smo empatični znači da možemo da pretpostavimo kako se druga osoba osjeća, iako su njeni postupci različitiji od nas.

Koje su osobine empatičnih ljudi?

MIRJANKA JOVIĆ : To su prije svega razvijena sposob-nost introspekcije a onda i otvorenost prema drugima, radoznalost, želja za znanjem i informisanošću, želja za komunikacijom kako sa poznatim tako i sa nepoznatim osobama, potreba za stalnom društvenom aktivnošću, odsustvo straha od nepoznatog, oslobođenost od predrasuda...

TANJA MITROVIĆ: Oni mogu da „upadnu“ u zamku: pretjerana brižnost, saosjećanje i kada im se ne traži pomoć.

Na koji način su humanost i empatija povezani?

MIRJANKA JOVIĆ : Neraskidivo. Prave humanosti nema bez empatije. Sve drugo je puko deklarisanje, društve-no poželjno ponašanje ili foliranje koje kad-tad izađe na vidjelo.

TANJA MITROVIĆ: Ako je humanost ljubav prema lju-dima, empatija je saosjećanje u toj ljubavi.

Da li je po Vašem mišljenju humanost u dovoljnoj mjeri prisutna u svijetu i kod nas?

MIRJANKA JOVIĆ : Humanih djela ima svuda oko nas ali humanosti nikada ne može biti dovoljno.

TANJA MITROVIĆ: Humanost bih ograničila na mikrookruženje, a ne na globalni nivo. Teško je razgraničiti prave ciljeve od interesa jednog dijela svetskih humanitarnih organizacija.


Čovječnost ili humanost je aktivan odnos pre-ma ljudskim vrijednostima, posebno prema dru-gim ljudima. Humanost posebno podrazumijeva brigu prema ljudima koji nijesu u mogućnosti da zadovolje svoje osnovne ljudske potrebe. Odnos humanosti ne podrazumijeva stvaranje zavisnosti slabijega, već, naprotiv, poštovanje ličnosti svake osobe i osnaživanje njenih potencijala. Humani-tarnost je aktivan odnos prema ljudskim vrednos-tima, posebno prema drugim ljudima. „Junaštvo je da sačuvaš sebe od drugog, a čojstvo da sačuvaš druge od sebe“.

Filantropija

Humanitarnost se vezuje i za filantropiju a to je dobra volja da se pomogne bližnjem svome. Dok je nekada podrazumevala religiozni zahtev i vrlinu, danas se pod filantropijom podrazumijeva aktivan napor da se promoviše ljudska dobrobit. Danas se termin filantropija najčešće koristi da opiše davan-je od strane organizacije, dok se davanje od strane pojedinaca naziva „individualnom filantropijom”.

Drugi termin koji se pojavljuje je „dobročinstvo”, koji se često koristi umjesto termina filantropi-ja. Da bi se napravila razlika između ova dva, do-bročinstvo se opisuje prije svega kao humanitarna pomoć, dok se izraz filantropija koristi za davanje koje podrazumeva šire i razvojne potrebe, kao što

je podrška kulturi, nauci, zaštiti životne sredine ili civilnom društvu i razvoju demokratije.

Humanitarnost je prije svega neformalna ideologi-ja u kojoj ljudi pomažu blagostanje drugih ili obez-bjeđuju direktnu pomoć sa aktivnim učešćem. Zasniva se na filozofskom stanovištu da sva ljudska bića zaslužuju poštovanje i ponos i da treba da se tretiraju kao takva, a zalaže za napredak čovječan-stva kao cjeline i antiteza je u posmatranju svijeta kao kompetitivnog odnosa „nas protiv njih“ koji su karakteristični za tribalizam i etnički nacionalizam, još se i aktivno bori protiv svih formi diskriminaci-je. Primarni cilj humanitarne pomoći je spašavanje života, ublažavanje patnje i održavanje ljudskog dostojanstva.

Humanitarna organizacija

Humanitarna ili dobrotvorna organizacija je vrs-ta neprofitne organizacije. Razlikuje se od drugih vrsta po tome što je fokusirana ka opštim ciljevima filantropske prirode, koje su i dobrotvorne i obra-zovne, vjerske ili druge aktivnosti koje služe jav-nom interesu ili opštem dobru. Dobrotvorna fon-dacija je oblik neprofitne organizacije koja donira sredstva i podršku drugim organizacijama ili obez-bjeđuje izvor finansiranja za svoje dobrotvorne projekte.

ŠTA SU TO EMPATIJA I HUMANOST?

Ljudi su izgradjeni od atoma. Čudnih atoma. Najčudnijih. Naši atomi nas šaraju raznim bojama da bi se presijavali u moru bjeline, dopuštaju nam da različito reagujemo, ne

kontrolišu nas, al nam ipak negdje jače osvjetlja-vaju put koji oni misle da je najbolji za nas, al na kraju dana, sami odlučujemo. Zato ćemo često reagovati pogrešno, nasi atomi nijesu pogrešni, oni su jedinstveni. Trebalo bi da nas vode u struje gdje bi najbolje plivali, i negdje u dubinama našeg oblačastog uma. To i rade, samo što je nekada magla isuviše gusta. Atomi drugih ljudi, i naši, sopstveni, nijesu u svađi, šta više, nekada se i jako dobro slažu, što moze da dovede do rasipanja ka-pljica raznih emocija, i znaju da izazovu lijepu kišu.

No, ponekad ne umijemo da osjećamo. Često nam nedostaje ono sto je globalno postao kliše. Ne osjećamo. Šaljemo ljubav emotikonom na ta-staturi u obliku crnog srca, šaljemo humanost, tj ono što mislimo da je humanost, porukom. Jesu li empatija i humanost negdje na sigurnom, toplom, zataškanom mjestu, i čekaju da budu pronađene i da trijumfalno osjetimo ponovo, ili su odmah tu, u fioci pored naše desne ruke koja drzi šolju čaja koja nam daje neku lažnu , utješnu toplotu, čekajuci da budu iskorištene, računajući, da se za njihovo postojanje zna, da je svaka jedinka svjesna korpe emocija koje su joj uvijek dostupne? Ali, mi smo zaboravna bića, željna podsjećanja...

MI SMO ZABORAVNA BIĆA,

ŽELJNA PODSJEĆANJAPiše: Ksenija Šćepanović


Koliko puta u životu se upitamo zašto se nama dešavaju neke ‘’ružne’’ stvari i ponovimo onu čuvenu rečenicu: ,,Šta sam ja Bogu zgriješio?’’

Vjerujete li u život poslije smrti? Vjerujete li da sve ono što ćete nažao učiniti nekom danas, ako ne vi, neko će sjutra platiti? Ja vjerujem.

Svako zašto ima svoje zato. Da li ponekad razmis-lite i shvatite da ste srećni i više nego što mislite da jeste?

Otvaram oči i osjećam mokru jastučnicu pod obra-zom. Još jedno toplo jutro u Budvi. Izmedju jave i sna, onako mamurna pitam se da li kasnim na

SVAKO ZAŠTO IMA S V O J E Z A T O

posao. A ne, danas sam druga smjena. Zvoni telefon i u trenutku se sjetih da je danas dan za plažu. Trideset stepeni u hladu. Oblačim kupaći kostim i krećem ka drugarici koja me već neko vrijeme čeka. Sunce, more, plaža, graja, gužva, djeca, ljudi puni entuzijazma, svi ‘’pucaju’’ od raspoloženja... Šta ćete ljepše?

Smjestismo se blizu mora, da malo ohladimo glave i što bi mi mladi rekli ‘’iskuliramo’’ pri-je posla. Ništa ne može da ulije tako dobro raspoloženje kao miris mora, a uz to vam osmi-jeh uvijek izmami slatki čikica specifične boje glasa koji prodaje kukuruz. Diveći se svemu, u trenutku mi nešto posebno privuče pažn-ju. Jedna gospođa pomaže nepokretnom sinu da dodje do mora. Gurajući ga do plaže u in-validskim kolicima, pritrča još jedan dječak i pomože joj da ga spuste u plićak. Njegov brat, pretpostavljam. Imam taj običaj da posmatram i analiziram ljude oko sebe. O čemu li sad oni misle? Koji su im planovi u životu? Šta su oni do

sada doživjeli i sa čim se bore? Čudno, zar ne? Ono što je još čudnije, a što me fascinira jeste što nikada do sada nijesam vidjela nekog tako srećnog i zadovoljnog samo zato što dodiruje male talase koji ga lupkaju po nožicama. I njego-va majka koja plače, da li od sreće ili tuge - ne znam. I onda se zapitah: A čije on greške plaća? Suviše je mali da bi ga Bog kaznio za neke učin-jene greške, kojih, pretpostavljam da nema. Ko je bio u prošlom životu i šta je uradio? Ili su prosto geni čudo. A koliko bi tek bio srećan da može da hoda, da trči, da skače i da pliva?

Ono što želim zapravo da vam kažem, jeste, da ste vi jedni od najsrećnijih ljudi na planeti ako ste se probudili u Budvi i nemate brige veće od škole, posla ili možda ljubavi. Čovjek kad je zdrav, može sve. Od goreg uvijek ima gore, a nama je dato i više nego što treba, samo što ponekad treba da se zapitamo.

Priredila: Anastasija Jakovljević

Foto: Igor Benić


BUDVA I LJETO U ZNAKU KULTURE

Kulturni život Budve proteklog ljeta hrabro i odvažno uhvatio se u koštac sa brojnim sadržajima lakog i zabavnog karakera, po kojima je kraljica Mediterana decenijama bila poznata. Pred institucijama kulture i njenim poslenicima našao se nimalo lak zadatak- stvoriti uslove za realizaciju kva-litetnih kulturnih sadržaja uprkos brojnim problemima sa kojima se suočavaju. Iako je izgledalo da novca za kulturu nema, ispostavilo se da volja i entuzijazm čine čuda. Nakon tri decenije postojanja, festi-val „Grad teatar“, ne samo da je nastavio

svoje trajanje, već je u najtežim uslovima postigao visok kvalitet i zadovoljio stan-darde međunarodnog festivala.

Ovog ljeta JU „Muzeji i galerije“, festival „Grad teatar“ i JU „Narodna biblioteka Bud-ve“ učinili su da Budva ponovo zablista ne-kadašnjim sjajem, onim koji dušu čini ljep-šom i prosvećenijom.

Mnoštvo kulturnih sadržaja smjenjivalo se iz večeri u veče: pozorišne predstave, knji-ževne večeri, likovne izložbe, koncerti… Jednom riječju, Budva je disala kulturom.

Piše: Zorica Radenović


Jedan od najznačajnijih i najuglednijih praznika kul-ture i umjetnosti u regionu, započeo je na sceni Terase između crkava, predstavom “Ožalošćena porodica” Branislava Nušića, u režiji Igora Vuka Torbice, kopro-dukcijom Slovenskog gledališča iz Celja i Prešernovog gledališča iz Kranja. Festival je proglasio otvorenim reditelj Ljubiša Ristić, izrekavši jednu od rečenica koja će ostati upamćena “Ne tjerajte glumce iz grada, jer ćete izgubiti grad“. Prepuno gledalište Terase između crkava ovacijama je ispratilo i „Ožalošćenu porodicu“,

u kojoj se vječni Nušić podsmijeva beskrupuloznosti, gramzivosti i nepoštenju unutar nas samih.

Iz večeri u veče smjenjivale su se tako predstave: „Jesenja sonata“, „Ukroćena goropad“, „Čuvari tvog poštenja“, „Sloboda je najskuplja kapitalistička riječ“, „Bliskost“, „Dokle pogled seže“, „Prometejev put“, „Ba-lon“, „Međuigre“, „KoTo(R) o Kotoru“, „Gospoda Glem-bajevi“… Odigrane su i dvije prestave za djecu: „Kod Nojeve barke u 8” i “Džekil na ledu”.

Iako se borio za opstanak i odvijao u okolnostima izrazite skromnosti zbog čega je odabran moto „Za tri groša“, inspirisan Brehtovom „Operom za tri groša“, festval „Grad teatar“ je i ovog

ljeta ispunio misiju zbog koje je ustanovljen. Predstave koje su se odvijale na otvorenoj sceni između crkava, Brijegu od Budve, a

posljednja čak u Dubrovniku, bile su veoma posjećene. Ono što je naročito radovalo glumce i publiku bio je izostanak buke, koja je

prethodnih godina bila uporni pratilac mnogihfestivalskih sadržaja.


Priređena je promocija knjige Maje Vasiljević i Zorice Stablović Bulajić „Filmska Muzika u SFRJ: između politike i poetike, održan književno-muz-

ički program „Paštrovski book & roll“ – promocija knige „Malo nam za sreću treba“ autora Vladimira Jovanovića, organizovano autorko veče pjesnika Andrije Radulovića…

Moderna galerija bila je domaćin koncerta pijan-istkinja; Mine Pulanen i Aleksandre Trajkovič.

Promocija knjige “Zapisi i pričanja” dr Miroslava Luketića i dokumantarna izložba o njegovom živo-tu, naučnom i kulturnom radu povodom jubileja, devedesetog rođendana i šezdesetogodišnjice st-varalaštva i rada cijenjenog istoričara i publiciste, održana 3. avgusta u organizaciji javnih ustanova Narodna biblioteka Budve i Muzeji i galerije Budve (RJ Spomen dom Stefan M. Ljubiša).

Ništa manje nije bilo zanimljivo ni na Trgu pjesnika, na kom se već dugi niz godina realizuje književni pro-gram Festivala . Ovog puta predstavili su se autori:

Tonko Maroević, Balša Brković, Dimitrije Popović, Mar-ija Krivokapić, Nil Dajmond, Dušan Krcunović, Ivana Dimić, Jelena Pilipović, Dragan Bošković.

U Muzičkom dijelu programa priređeni su koncerti: Sara Vujošević i prijatelji, veče operskih arija, Novak Pavličić (klavir) i Igor Pejović (violina), Aleksej Ljubi-mov(klavir), Boris Kraljević i ansambl “Ars Longa”, Sim-fonijski orkestar Muzičke akademije Cetinje, Vladimir Domazetović (klavir), Predrag Janković (harmonika) i Miran Begić (violina) Koncert, Kanada u svjetskoj muzici - Milan Milošević, Žarko Perišić, Dejan Sinadi-

nović, Nemanja Radulović, Ksenija Milošević, Tijana Milošević.

Predstavljene su i dvije izložbe: Multimedijalna izložba “Linije bjekstva” autorski projekat kusto-skinje Svetlane Racanović i „Ćutanje kamena“– au-torke Rajke Bošković.

JU „Muzeji i galerije“ je takođe ovog ljeta real-izovala bogat kulturni program. Posebnu pažnju privukla je izložba slika poznatog slikara Cvetka Lainovića. Predstavljeni su radovi grafičara Mihai-la Pavićevića, italijanskog umjetnika Luke Barloći-ja, Zorana Petrušića, Dragane Mladenović, Gorana Vitanovića, izožba fotografija “Arheološki nalazi iz Njemačke”…

Realizovan je i dvodnevni program za djecu i odrasle “Mankalomanija - misaona igra”u saradnji sa Muzejem afričke umetnosti iz Beograda.

Veliku pažnju javnosti izazvalo je gostovanje Marine Abramović, svjetske zvijezde performansa, povodom objavljivanja svoje knjige memoara “Walk through Walls”. Događaj su organizovali Dukley European Art Community, Stratex Group i Turistička organizacija opštine Budva.

Između crkava u budvanskom Starom gradu, KIC POP hor iz Podgorice, održao je cjelovečernji koncert, pod dirigentskom palicom prof. Saše Barjaktarovića. Bud-vanski koncert KIC Pop hora poklon je JU “Grad teat-ar”, “Muzeja i galerija Budva” i Turističke organizacije Budva, građanima i brojnim turistima.

Kulturni život Budve obogaćen je i novootvorenom Art galerijom, u kući Čekrdekovića u Starom gradu. Sedam budvanskih umjetnika: Sandra Đurbuzović, Vaso Nikčević, Sreto Nikčević, Milena Kolinović, Dija-na Lazović, Đorđije Bato Boljević i Marica Kuznjecov Boljević, okupili su se oko zajedničke ideje da obo-gate kulturni život Starog grada, pretvorivši zapušte-ni prostor nekadašnih kafane u prostor umjetnosti i kreacije. Time je Stari grad dobio ono što mu je bilo

prijeko potrebno, mjesto na kom će ljubitelji umjet-nosti uživati u djelima sedam budvanskih umjetnika, šireći dalje priču o njihovom stvaralaštvu.

Jednom riječju, bilo je ovo jedno izuzetno toplo kul-turno ljeto.


Na sceni između crkava, 8. avgusta, odigrana je predstava „Čuvari tvog poštenja“, autorski projekat Borisa Liješevića, u produkciji podgoričkog Gradskog pozorišta.

Predstava nas navodi da se zapitamo šta u današnjem vremenu znači poštenje u Crnoj Gori, da li čast i obraz imaju isto značenje kao nekad, šta je sa Crnom Gorom u kojoj je tokom prethodnih vjekova poštenje postalo kult, gdje je ono danas i na koji način mi danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo?

Klicu za pozorišni komad koji upućuje na preispitivanje društvene stvarnosti reditelj Liješević pronalazi u stihu crnogorske himne „Oj svijetla majska zoro: …Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja“. Stih iz crnogorske himne proziva jednu od najvažnijih tekovina crnogorske tradicije – poštenje.

Predstava kod publike izaziva mnogo smijeha, gorčine i pre-poznavanja. Počinje jednostavnim zapletom - u jednom odjel-jenju osnovne škole desila se krađa novca koji je prikupljen za ekskurziju jednog siromašnog đaka. Dalji tok radnje vjerno pri-kazuje savremene odnose među djecom, socijalne nejednakosti, bahatosti bogate omladine i njihovih roditelja u odnosu na one koji nemaju, prema institucijijama ( u ovom slučaju prema školi), prema nastavnicima… Akcenat je na tome da se novcem i raznim malverzacijama mogu riješiti svi problemi….

Poseban pečat predstavi daje simbolična i sugestivna scenografi-ja Gorčina Stojanovića: drveno stepenište na sceni iznad kojeg se nalazi panel sa krupnim planom Njegoševih očiju, nemoćne savjesti crnogorskog bića.

Predstava je izvedena pred pred prepunim gledalištem, prvi put na otvorenoj sceni.

Glumica Branka Femić Šćekić kazala je da je bilo čarobno igrati u atmosferi otvorenog prostora, starih zidina, valova i mora, kao što se u i himni pominje. „Laskalo nam je što je scena puna , kada smo saznali da je interesovanje za predstavu veliko - što se i dalo očekivati s obzirom na to da je reditelj iz Budve, dobili smo dodat-nu motivaciju da predstavu odigramo na najbolji mogući način, kazala je Šćekić.

I glumac Branko Ilić istakao da je veoma zadovoljan jer je gle-dalište bilo puno.

-Publika voli ovu predstavu i gdje god se igra pozitivne su reakcije. Kada na nju ostavimo pozitivan utisak znamo da smo odradili do-bar posao. Kao glumac sam veoma srećan što priča korespondira sa publikom i današnjicom.“

Mlada glumica Katarina Krek istakla je da je odaziv publike sličan gdje god da izvode predstavu.

- Gdje god da nastupamo, publika slično reaguje čak i van zemlje. U pitanju je društveno uređenje i mentalitet koji se prepoznaje na Balkanu. Dobro je što makar na ovakav način mogu da se nasmiju sami sebi, komšiji ili prijatelju, doda-la je Krek, naglasivši da to nije jedini cilj predsave: „Želimo da pošaljemo jasnu poruku o crnogorskom poštenju danas, kao i da podstaknemo mlađe generacije na pozitivne promjene“. Glumac Emir Ćatović se osvrnuo na uslove u kojima je predstava izvedena: „Imam iskustva na ovoj sceni i mogu da kažem da smo večeras baš zadovoljni. Ranijih godina imali smo priliku da igramo Artura Milera uz bučne hitove narodne muzike i turbo folka, koji su dopirali iz obližnjih lokala. Na sreću i na naše veliko zadovoljstvo, ovog puta dobro smo prošli. Igrali smo predstavu bez velikih smet-nji“, kazao je Ćatović.

Predstava “Čuvari tvog poštenja” proglašena je za najbolju pred-stavu 20. Teatar festa “Petar Kočić”, a režiser Boris Liješević, pre-ma odluci stručnog žirija, dobio je nagradu za najbolju režiju. Muziku za predstavu kompomovao je poznati muzičar Rambo Amadeus.

„ČUVARI TVOG POŠTENJA“ - MNOGO SMIJEHA, GORČINE I PREPOZNAVANJA

Premijerno izvođenje prestave “Ukroćena goropad” u okviru 31.fes-tivala „Grad teatar“ , mladog reditelja, Zorana Rakočevića, izazva-la je veliku pažnju budvanske i šire javnosti. Nastala na osnovu

poznatog Šeksirovog komada, ona ukazuje i opominje na aktuelnu društvenu stvarnost, društveno pretvaranje i prerušavanje koje se najviše izražava putem travestije. Šeksirov komad prilagođen je savre-menom trenutku u kom sveopšta društvena travestija zauzima maha i svi se ističu kao pozeri, kao kvazi pobunjeno i fensi društvo. Osnovna ideja reditelja je kritika društvene travestije.

Predstava „Ukroćena goropad“ je koprodukcija budvanskog festivala “Grad teatar”, Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju i Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici, podržana od strane Ministarstva kul-ture Crne Gore. Ujedno je to i rediteljev završni ispit Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju. Izvedena je na ponti Brijega od Budve, plaži is-pod najstarije budvanske crkve Santa Marija u Starom gradu, u ambi-jentu koji je funkcionalno odabran i iskorišten.

„Komad je adaptiran tako da sadrži jedinstvo mjesta i vremena radnje, a smješten je na svadbi tj. ispod velikog svadbenog vela na jednom dekorisanom plažnom baru. Broj lica sveden je na osam. Katarina, trav-estirani muškarac, rastura svadbu svoje sestre i gura je u lezbijsku vezu, sve dok se njeni prosci i dalje bore za nju, a Katarina i Petručio zapadaju u odnos divljanja i kroćenja, gdje se razotkriju njihovi travestirani identiteti. Komad je komedija situ-acije sa elementima farse, a doz-voljava i izvođenje u ambijentu – plaže, plažnog bara, starih zidina i sličnih prostora”, istakao je reditelj Zoran Rakočević.

„Ova predstava prikazuje aktuelne socijalne karakteristike prava i slo-bodu savremenog društva, u ko-jima drugi, polno-rodni identiteti pokušavaju da dobiju punu afir-maciju i jednakost. U doba kon-fekcijskog društva, koje u smislu duhovnosti kaska i za Šekspirovim vremenom, u kojem se život sva-

kodnevno izbacuje na portale i društvene mreže, u svakom datom trenutku vrši self-marketing, pojedinci svakodnevno zauzimaju svoje karnevalizovane uloge, svoj travestirani modus ponašanja, ističući ga kao svoju najveću vrijednost“, naglasio je Rakočević.

I zaista, u predstavi vlada atmosfera snobovskog ponašanja, prenema-ganja i kuliranja. Likovi se međusobno snimaju kamerom, prave selfije ...Prikazuju vrijeme u kom živimo u kom je virtuelna stvarnost društ-venih mreža zauzela primat u našim životima i postaje važnija od same stvarnosti, u kom lični marketing postaje srž društvenog postojanja.

„Imali smo divan ambijent uključujući plažu, more, pontu i pijesak. Iako je predstava rađena za zatvorenu scenu, na našu sreću dobila je nove kvalitete za nepuno pet dana. Mislim da smo bez imalo skromno-sti oplemenili ambijent a i Šekspira“, kazao je za “Krug mladih”reditelj Zoran Rakočević, dodavši da je zadovoljan predstavom kao i podrš-kom kolega i publike.

Mlada glumica Marija Đurić, naglasila je da je ovo bio prvi put da predstsavu igraju na otvorenom, te da je osjećaj potpuno dru-gačiji. „Tu su zidine, zvuk mora, publike. Uzevši u obzir sve to, stra-hovali smo da se nećemo čuti, ali je na kraju sve ispalo dobro“. Perspektivni glumac u tijelu muškarca i ulozi žene, Vule Marković, na-građen je sa najviše aplauza. On je izjavio da je igrao vrlo specifičnu ulogu.

„Igram Denis, napast ali u ženskoj ulozi. Iako sam brzo usvojio ulogu koju glumim, na trenutke sam se gubio u nekim htjenjima, zadacima i sloboda-ma. Jer igrati ženu, znači biti perfektan i odglumiti zadati karakter ona-ko kako treba. Smatram da je bilo dosta dobro”, kazao je Marković doda-jući da se nada da će svaka naredna predstava biti bolja od prethodne. Poznati glumac, Stevan Radusinović istakao je da već dvadeset go-dina igra na otvorenom, ali mu je posebno drago što se “parče”, Ričar-dove glave otvorilo kao veoma zanimljiv pozorišni prostor.

„Već trideset godina je Ričardova glava dio “Grad teatra” i mogu da kažem da mi je posebno drago što smo baš mi imali priliku da je is-koristimo kao pozornicu. Ako može da izdrži Šekspira, onda mislim da može sve”, dodao je Radusinović.

Pripremila: Anastasija Jakovljević

Pripremila: Anastasija Jakovljević

PREDSTAVA “UKROĆENA GOROPAD” P R E M I J E R N O I Z V E D E N A P R E D BROJNOM BUDVANSKOM PUBLIKOM


U nedjelju, 16. jula u crkvi Santa Maria in Punta u Star-om gradu u Budvi u okviru muzičkog dijela pro-grama “Grad teatra” priređen je koncert ,,Veče oper-

skih arija” – Sara Vujošević i prijatelji. Ljubitelji i poštovaoci klasične muzike uživali su uz najljepše operske arije koje je izvela naša sopranistkinja Sara Vujošević sa gostima iz Rusije, baritonom Dmitrijem Jevgenjevićem Trapeznikov-im i koncertmajstorom Pavelom Šestovim. Na repertoaru su bile operske arije poznatih opera značajnih kompozi-tora, iz operskog stvaralaštva: Mocarta, Donizetija, Ča-jkovskog, Pučinija, Verdija, Rahmanjikova i Čajkvskog.

Sopranistkinja Sara Vujošević, za “Krug mladih” kazala je da je oduševljena reakcijom budvanske publike.

“Crnogorska publika me uvijek lijepo dočeka, vjerovatno zato što ne živim ovdje, pa me se užele, a i ja njih”, kazala je mlada umjetnica, koja je porijeklom iz Crne Gore a živi i stvara u Moskvi.

“Mnogi kažu da je veća odgovornost pjevati pred svojom publikom, ali ja ću reći da je meni veliko zadovoljstvo i da uvijek pjevam sa nekom posebnom energijom, kako

narodu tako i zemlji koju obožavam”, sa osmijehom je kazala naša sagovornica.

Ona je dodala da joj je srce puno i da se u toku koncerta trudila da “zablista u punom sjaju”.

“Večeras sam osjećala svaku ariju i bilo mi je prelijepo, zato ću se uvijek rado odazvati pozivu da nastupam u Budvi, naglasila je Sara Vujošević.

Publika je imala priliku da prisustvuje svojevrsnoj turis-tičkoj turi kroz zemlju koja se danas i dalje smatra na-jvećom babarogom “demokratskog svijeta”, kroz koju

se otvara pitanje slobode i neslobode u današnjem društvu. Predstava je inspirisana istraživanjem i putovanjem autorki u najizolovaniju zemlju na svijetu, koja i dalje pobuđuje pažnju i osudu ostatka svijeta – Sjevernu Koreju, i preispituje ideju slobode u dobu sve većeg globalnog nadzora.

U predstavi su postavljena pitanja kolika su ograničenja našeg mišljenja, uslovljenog stalnim propagandama i kon-tekstom iz koga dolazimo? Koliko je pojam slobode relativan i određen društveno-kulturnim kontekstom? Da li je vidl-jivi kult ličnosti gori od nevidljivog kulta kapitala? Šta nam Sjeverna Koreja – poslednji ostatak Hladnog rata – govori o našem, “zapadnom” svijetu? Da li je jedini način da se izbegne imperijalna dominacija posjedovanje atomske bombe i opštenarodne odbrane? Da li socijalističko uređenje nužno mora da bude i totalitarno? Tokom predstave se suočavamo sa mogućnostima i nemogućnostima da govorimo o jednoj zemlji van našeg kulturnog i političkog koda.

-Veoma smo zadovoljne kako je predstava prihvaćena u Budvi, kazala je za “Krug mladih” poznata dramska spisatelji-ca, Olga Dimitrijević. Ona je pojasnila da se tokom izvođen-ja predstave često prilagođavaju sceni, da neke djelove predstave izbacuju a neke dodaju.

- Često improvizujemo u toku predstave ostvarujući kon-takt sa publikom. Scene zavise i od mjesta gdje nastupamo. Najčešće prvo malo istražimo i onda dodajemo ono što je karakteristično za tu lokalnu sredinu, pojasnila je Olga.

- U svakom gradu publika različito reaguje. Naše prvo gosto-vanje nakon BITEF-a bilo je u Grčkoj. Tamo je sve počelo, pub-lici je tema bila veoma bliska. Posebno mi je drago putovanje u indijsku saveznu državu Kerali, gdje smo mislile da publika neće razumjeti priču, ali se ispostavilo da je drugačije. Tamo je predstava skoro najbolje prihvaćena, ljudi su imali puno pitanja u vezi predstave, kaže književnica i dramaturškinja, Budvanka Maja Pelević, i dodaje da se iskreno nada da će i komentari budvanske publike biti pozitivni.

-Veoma mi je drago što je uprkos kiši, veći dio publike os-tao do kraja predstave, što je pokazatelj da im se dopalo iz-vođenje. Odrasla sam u Budvi, uz “Grad teatar” i prija mi što sam večeras dio ove priče, ponosno kaže Maja Pelević.

Predstava je premijerno izvedena 2016. godine na jubilar-nom, 50. BITEF-u, a od tada se izvodi na redovnom repertoa-ru BITEF teatra. Odabir ove predstave za program 50.

K O N C E R T“VEČE OPERSKIH ARIJA” SARA VUJOŠEVIĆ I PRIJATELJI

PREDSTAVA “SLOBODA JE NAJSKUPLJA KAPITALISTIČKA REČ” IZVEDENA PRED BROJNOM BUDVANSKOM PUBLIKOM

U okvuru dramskog programa Grad teatra, u utorak, 25.jula, na sceni između crkava, izveden je autorski projekat Maje Pelević i Olge Dimitrijević “Sloboda je najskuplja kapitalistička reč” u

produkciji BITEF teatra iz Beograda.

Pripremila: Jovana Jagetić



Na sceni između crkava u Starom gradu, 9. avgusta, izve-dena je pozorišna predstava za djecu Gradskog pozo-rišta iz Podgorice, „Kod Nojeve barke u osam“. Rađena

je po tekstu savremenog njemačkog autora Urliha Huba, u režiji Roberta Valtla. Svojom originalnošću oduševila je bro-jne mališane ali i odrasle.

U pitanju je zabavna i poučna priča o biblijskom Potopu, ujedno je to i himna prijateljstva, solidarnosti i tolerancije. Rafiniranog stila, sa puno humora, ovaj se komad posljedn-jih godina afirmisao kao najveće evropsko otkriće za mlađu publiku. Priča je o uzajamnoj povezanosti, o kreiranju suživo-ta, o podsticanju mašte da kroz radoznalost otkrije drugačije horizonte.

Junaci predstave su tri pingvina koji su spletom okolnosti, putem goluba, dobili vijest o Potopu koji će zadesiti planetu. Tu je, naravno, i Noje, starac duge sijede brade, koji se u osam sati uveče sprema da na barku ukrca po dva predstavnika od svake žive vrste, kako bi negdje daleko izgradio novi i bolji svijet. Dva prijatelja pingvina ne žele da ostave trećeg, na-jmlađeg, i domišljato ga u koferu ukrcavaju na barku punu životinja… ,,Pingvini se pitaju postoji li Bog, a ako postoji, zaš-to je onda nevidljiv. Pitaju se ima li smisla izbjeći sveopšti po-top ako će u njemu nestati najbolji prijatelj, pa makar on bio dosadno zanovjetalo. Ludička, filozofska, teološka dimenzija teksta primjerena najmlađem uzrastu, podređena je jednos-tavnoj ljepoti ljudskih osjećaja”, rekao je reditelj Robert Valtl.

U predstavi igraju: Slaviša Grubiša, Smiljana Martinović, Go-ran Slavić, Branko Ilić i Sejfo Seferović.

Glumac Branko Ilić za „Krug mladih“ kazao je da ovakve predstave radije igraju na zatvorenoj sceni u pozorištu, ali da su jednako uživali u ambijentu otvorene scene između crkava u Starom gradu.

-Ovo je fiksirana, stabilna predstava, koja se dugo igra, tako da djeca i odrasli reaguju na istim mjestima. Rekao bih da je drugačija u odnosu na oslale dječje predstave samim tim jer se bavi pitanjem „ima li ili nema Boga“? Ovo je jedini tekst, za koji znam da se bavi pomenutom tematikom i to na dje-ci dopadljiv način. Ti mladi ljudi se brzo predaju i uživaju u predstavi, lakše oproste greške. Jedino ne opraštaju kad im je dosadno. Tada, gledaju okolo, pričaju među sobom i onda je otežan posao glumcima. Međutim, kada igrate dobro, kad ste zabavni, kada djeca razumiju, onda nema nikakvih problema, kao što ih nije bilo ni večeras“.

Pored reditelja Valtla, autorski tim čine: Natalija Vujošević (scenografkinja), Tijana Todorović (kostimografkinja), Neman-ja Bečanović (kompozitor), Slavka Nelević(koreografkinja),Mi-ha Horvat (dizajner svjetla), Đorđe Krivokapić (prevod teksta)

U subotu, 15.jula, na sceni između crkava, pred brojnom budvans-kom publikom, izvedena je predstava “Bliskost” studenata Aka-demije umjetnosti iz Beograda, nastala po tekstu Patrika Marbera u režiji Mirjane Karanović.

Diplomska predstava “Bliskost” studenata Akademije umjetnosti u Beogradu, od oktobra će biti na stalnom repertoaru Ateljea 212. Ova uzbudljiva priča o ljubavi premijerno je izvedena 2014. na sceni “Studio” Jugoslovenskog dramskog pozorišta a sada i u okvi-ru 31.međunarodnog festivala “Grad teatar”.

U predstavi igraju: Milica Majkić, Anđelko Beroš, Stefan Popo-vić i Milica Petrović.

Predstava «Bliskost» je priča o četvoro mladih ljudi, gladnih ljubavi, čije se sudbine nenadano prepliću tokom godina. Strast,

požuda, partnerstvo, ljubomora, osveta, kajanje, samo su neke od tema kojima se ova predstava bavi, na vrlo delikatan način zadirući u najdublje i najintimnije emocije.

-Predstava je prikazana tako da se realno opisuje ono što se zaista dešava u životu. Ništa nije skriveno, pa to nekom može da zasmeta. Utisci su različiti, nekom je vulgarno, nekom tužno, svako je doživljava na svoj način, kaže za «Krug mladih» glumac Anđelko Beroš.

Mlada crnogorska glumica Milica Majkić, zadovoljna je kako je publika doživjela predstavu. Kaže da je i sama pod snažnim utis-kom, s obzirom na to da je prvi put nastupala u svom rodnom gra-du.

- Svakako bih ponovila ovo iskutvo. Srećna sam što je sve dobro prošlo i što se publici dopala predstava, kaže Budvanka koja je upravo na sceni između crkava odgledala prvu predstavu u životu.

Glumci su zahvalili organizatorima festivala na gostoprimstvu koje im je ukazano tokom boravka u Budvi.

-Prvi put gostujem na festivalu «Grad teatar», nisam očekivala da će sva mjesta u gledalištu biti popunjena, kaže glumica Milica Petrović i pojašnjava da je posebno raduje što je predstava izve-dena na otvorenoj sceni između crkava, gdje je prvi put imala čast da glumi.

Glumac Stefan Popović kaže da vjeruje da Budva ima veliki po-tencijal kada je pozorište u pitanju.

-Večerašnje izvođenje predstave bilo je fizički veoma zahtevno, ali smo se navikli i nije nam teško palo. Predstavu smo igrali i u regionu,

ali nam se u Budvi naročito dopalo, is-kreno je odgovorio mladi glumac Stefan Popović.

Predstava “Bliskost” (“Closer”) Patrika Ma-rbera izvedena je premijerno u Kralje-vskom nacionalnom pozorištu u Londonu 1997. godine. Postavl-jena je u Njujorku, na Brodveju, u Pozorištu “Muzička kutija” 1999, a Marber je komad adaptirao u scenario za film, koji je režirao Majkl Nikols, sa Nata-li Portman, Džulijom Roberts, Džudom Lo-uom i Klajvom Ouven-om.

PREDSTAVA „KOD NOJEVE BARKE U 8“I Z V E D E N A P R E D N A J M L A Đ O MB U D V A N S K O M P U B L I K O M

PREDSTAVA “BLISKOST”ODUŠEVILA BUDVANSKU PUBLIKU

B U D V A I M A V E L I K I P O T E N C I J A LK A D A J E P O Z O R I Š T E U P I TA N J U

Pripremila: Jovana JagetićPripremila: Jovana Jagetić


Ovo je bila prva u nizu izložbi kojom Moderna galerija obilježa-va 45 godina od svog osnivanja.

Cvetko Lainović je rođen 6. aprila 1931. godine u Podgorici, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Slikarstvo je studirao u Ljubljani i Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji likovnih um-jetnosti u Zagrebu 1954. godine. Na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću diplomirao je matematiku 1967. Bio je član ULUCG-a od 1956. i ULUS-a od 1970. Publika i kritika širom svijeta rado su ga prihvatale. O njegovom radu ispisane su hiljade strana iz pera nadahnutih autora. Bio je i ostao inspiracija mnogim piscima, slikarima i likovnim kritičarima. Imao je više od sedamdeset sa-mostalnih i nekoliko stotina kolektivnih izložbi u zemlji i svijetu. Samostalno je izlagao u Podgorici, Beogradu, Cetinju, Zagrebu, Novom Sadu, Parizu, Rimu, NJujorku, Briselu, Kairu, Vašingtonu, Čikagu, Stokholmu, Firenci, Palermu, Moskvi. Učestvovao je 2001, 2002. i 2004. godine po pozivu na Jesenjem pariskom sa-lonu. Preminuo je u Beogradu 24. aprila 2006. u 75. godini. Ra-dovi mu se nalaze u brojnim galerijama, muzejima i privatnim kolekcijama širom svijeta.

“Udruživanje čovjeka sa ženom, razdvojilo nebo od zemlje”,

“Žena liči na život”

“ Ženin izgled tvore tuđi pogledi …Svaki ženin pogled jeste pojam više…Ženina radost liči na ćutanje…Žene je nemo-

guće prebrojati čak i ako ih je samo nekoliko….

(Cvetko Lainović, o ženi)

Majka je u srijedu veče čekala sina da se vrati sa posla. Radi za sezonu ne bi li zaradio za izlaske, možda ostavio nešto od toga za početak studija. Kako je ljeto period kad se sve

krade: prostor da se zaradi, noćni život i ludovanja, sa malo sna i sunca, to je opravdan i majčin strah. Zaboravila da je dan prije naglasio da mu je gazda obećao poslije posla vožnju skuterom. Samo da se pojavi, a u 21 h je otvaranje izložbe slika i crteža Cvet-ka Lainovića. Ne smije kasniti. Obradovala se toj najavi još s poč-etka ljeta, jer, posebno voli tu djetinju jednostavnost Cvetkovog slikarstva…

Žurno izlazi iz kuće jer je svega petnaestak minuta ostalo do otvaranja. Trči, probija se kroz masu s kraja grada, kao Peta proleterska… Bjelina, sjećanja na jul 1991. Tada je bila zapažena izložba Cvetka Lainovića u prostoru crkve Santa Maria u okviru likovnog programa «Grad Teatar». Zagušljivi prostor crkvice ne mogaše da primi toliko ljubitelja njegove umjetnosti. Među njima mlada majka, tek se porodila. Nošena zadovoljstvom prvog izlska poslije porođaja (na tri sata od podoja) ona upija to djelo koje predstavlja «neizrecivu dubinu u emociji njegovih «sinopsisa», ženska lica, «ikonu» jedne nostalgične i plemenite majke na mukama». Te linije Cvetkovih crteža, kao vidljivi i nevidljivi tragovi, postaše za nju veza na relaciji: rađanje života kao rađanje umjetničkog djela. Momo Kapor otvara izložbu, onako lako, rječi-to i jednostavno, kao ove linije na Cvetkovoj bjelini. “Bela boja u Kini označava duboku tugu. To je tuga od saznanja da smo se iz beline rodili i da se u belinu vraćamo, ne ostavivši na njoj nikakav trag”, ističe književnik i slikar. “Vrativši sliku na sam početak, na belinu iz koje se sve rađa, Lainović se našao pred zidom. Zid koji u sumraku svetli gore, u sivoj planini. Bedem detinjstva. Simbol nevinosti. Belina u slojevima…” govori Momo Kapor.

Ona, posebno ushićena, valjda zbog ljepote mjesta i trenutka percepcije. Brzo osjeti da joj mlijeko, kao ovaj trag na slikama umjetnika, nadolazi i da treba poći sinu na podoj, nošena um-jetničkim doživljajem kao mlijekom majčinsim kojim u čovjeku stvara imunitet za cijeli život.

…Brzo hoda, nedamski reklo bi se, kad se ispred nje motorist zaustavi, upita, kao dobacivši: “Treba li prevoz”? Spremna da mu grubo odbrusi, ugleda lice svog dragog prijatelja, slikara, koji je našao rješenje. Pošto živi dalje, izvan Starog grada, spašava se slikar nesnosne budvanske gužve po trotoarima i ulicama - ves-picom će brzo, do ispred hotela Mogren, a onda se lako stiže do Moderne galerije u Starom gradu. Prvi put u životu sjedi na mo-toru i za tren stigoše, pa prijateljima koji je čekaju, reče: “stigla, letom na krilima tice”.

U čast ljepote umjetničkog, poštovanja djela i veličine dama: is-toričarke umjetnosti, Ljiljane Zeković i supruge Cvetkove, Ljiljane Lainović, te organizatora izložbe JU “Muzeji i galerije Budve” kao i pjesnikinje Stanke Rađenović Stanojević koja je izražajno govo-rila stihove i poetske iskaze Cvetka Lainović, vrijedjelo je stići na vrijeme.

Istoričarka umjetnosti, Ljiljana Zeković, istakla je da “slikarstvo Cvetka Lainovića budi kod posmatrača različite psihološke i emo-tivne reakcije pohranjene u njegovoj podsvijesti. Vraća ga u svi-jet djetinjstva kada je jednom linijom – pravom, kružnom, zam-ršenom, opisivao stvari koje su činile njegov mali, čisti i naivni svijet, a sa druge strane animira njegovu potrebu da otkrije tajne koje istovremeno u sebi pohranjuje naivnost, jednostavnost i du-boko misaone sadržaje”. Na kraju svoje besjede Ljiljana naglašava da nam se “pruža jedinstvena prilika da uživamo u neponovljivoj magiji njegovog vrhunskog slikarstva koje je neiscrpna inspira-tivna riznica naših novih tumačenja i spoznaja”.

Dijeliti ovakav doživlaj ljepote uprkos nesnosnoj julskoj vrućini, gotovo istoj kao one 1991., bilo je nebeski široko. Što bi Lainović rekao “Nebo nam više puta ponovi sliku jedne iste stvari i – nes-tane”, a mi te slike, kao posebno dragocjene trenutke čuvamo u failovima života.

ZORICA JOKSIMOVIĆ

TRAGOVIMA LJEPOTEC V E T K A L A I N O V I Ć A

IZLOŽBA SLIKA I CRTEŽA AKADEMSKOG SLIKARA CVETKA LAINOVIĆA OTVORENA JE U SRIJEDU, 12. JULA U 21.00 ČAS, U MODERNOJ GALERIJI U STAROM GRADU U BUDVI.


Svojevrstan “performans”, dogodio se u sumrak 28. jula na platou između crkava u Starom gradu. Bijaše veliko ineresovanje publike, gužva i neobično veče

iz više razloga: nije bilo one julske sparine da se ne može disati, već je svježina sa mora izazivala prijatnost. Prijat-nost više bio je i povod – pričanje sa divom perfomansa, Marinom Abramović.

Veče je zamišljeno kao razgovor između Petra Ćukovića, istoričara umjetnosti, umjetnice povodom objavljivan-ja njene knjige “Hod kroz zidove”. Nijesu dopirali zvuci muzike iz obližnjih lokala a u više navrata je publiku nadlijetalo jato ptica izazivajući horski cvrkut – u prilog večeri, kao performans dobrih energija.

Knjigu memoara “Walk through Walls”, kaže autorka da je “posvetila prijateljima i neprijateljima iz razloga što često ne znamo ko su nam prijatelji, a ko neprijatelji”.

Činilo se da je Marina uistinu hjela drugačiji koncept večeri - živu komunikaciju s publikom, gledajući ih u oči, sa potrebom dodira različitih energija. Stoga je u više navrata insistirala na pitanjima iz publike. Njen položaj je bio - gotovo kao u Mona lize, sa prekrstenim rukama prije nego je uzela mikrofon i počela pričati na svom maternjem jeziku za koji kaže da ga nije aktivno koristila 42 godine.

Pričala o svom djetinjstvu, roditeljima Voju i Danici, spartanskom vaspitanju. Kako ju je otac učio da pliva a kako je ona iz inata naučila. Kako je dobila prvu lekciju iz slikanja od očevog prijatelja, vrsnog umjetnika apstrak-tnog ekspresionizma, Crnogorca, Fila Filipovića. Kaže da je to bilo kada je za svoj 14- ti rođendan poželjela da od oca dobije uljane boje. “To je trebalo da bude znak jed-nog velikog ozbiljnog slikarstva. On nije ništa znao o ul-janim bojama i pitao je svog prijatelja Fila Filipovića koji je živio u Parizu, a bio tu na odmoru, da mi održi prvu lekciju slikarstva. On je došao, uzeo platno, i tada ga nije zategao u ram već ga je položio na pod, uzeo limen-ku tutkala, prosuo po njemu, nanio na to crvene, žute, plave, malo crne boje, preko toga terpentin, pa uzeo šibi-cu i sve to zapalio. To je eksplodiralo ispred mojih očiju . On je pogledao i rekao: “To je zalazak sunca” i otišao. Ja sam, nakon sušenja, uzela 4 eksera i to stavila na zid, pri-je nego što sam sa roditeljima pošla na ljetovanje. Kada sam se vratila, krajem avgusta, kako je sunce grijalo taj zid, od slike je ostao samo prah.Tada sam shvaila da je perfomans nešto što se dešava u procesu, ne u rezultatu. Sa 14 godina ja sam dobila prvu lekciju koju nikad neću zaboraviti i koja me je ozbiljno opredijelila performan-su”, ispričala je Marina.

Mnoge djevojčice njenog uzrasta bi se slatko nasmijale i ispričale to kao doživljaj eksperimenta jednog praska.

Za Marinu je to bio prasak rađanja performansa, rev-olucionarnog pravca u umjetnosti koji ona ne samo što predstavlja i interpretira, već živi. Umjetnost je njena porodica, svoje djelanje tijela dijeli sa publikom, a to su kako je spomenula, njena djeca. Vjerovatno iz tog razloga i nema djece, jer djecu ne možemo di-jeliti. Ovako, potpuno je slobodna, djeluje globalno i daje. Takvo davanje je čini mladom i iznutra i spolja. Priča kako joj je baka živjela 103 godine i kako ima još toliko toga da da svojoj umjetnosti, da hoda kroz mnoge zidove, bez obzira koliko bili visoki i čvrsti. Sna-ga volje, samodisciplina i koncentracija su potporni zidovi njene ličnosti koju je dobila upravo iz porodice. Zato je Marina Abramović čvrsta kao brdo i lijepa kao Afrodita ili Venera. Crna duga kosa čini je još moćnijom i jačom. Građanka svijeta koju “mjesto ne drži”, svjesna da je tako kratak čovječiji život za puno ljepota koje priroda nudi, a koja je i njen punjač. I ona pustinja, i nomadska plemena, Abordžini, predjeli Brazila, Argen-tine, Kine, Japana, Indije. Marina Abramović nosi en-ergiju tihe komunikacije… one koja zbori: “ da postoji brod koji vodi u drugu galaksiju – odmah bi krenula”. Vjerovatno pod uslovom da tamo postoje oni sa koji-ma ima duhovnu energiju, jer unutar nahranjen čovjek posjeduje umijeće davanja.

Pitanje Branke Bogavac novinarke i publicistkinje, dobitnice visokog francuskog priznanja – Ordena vi-teza umjetnosti i književnosti, odnosilo se na suštinu Marininog stvaralaštva u odnosu na unutrašnje biće umjetničkog davanja u vrijeme izvedbe performan-sa na temu “Umjetnik je prisutan” u njujorškoj galeriji MOMA. Marina je objasnila ulogu svog performansa, komunikacije gledanja u oči, kao gledanja u dušu čov-jeka. “Kada gledate u oči čovjeka, otvara se cijela duša. Oči su vrata duše. Moja energija se tu promijenila. Bilo je užasno naporno. Mogu da padnem u nesvjest, ali neću da ustanem! U mojoj glavi prolazili su ljudi koji

sjede preko puta, pokušavala sam da ‘uđem’ u njih. Trenirala sam godinu dana za taj performans! U očima ljudi vidjela sam tugu, samoću, bol, nesreću. Tamo sam sjedjela ranjiva i kada sam sa te stolice konačno usta-la, bila sam drugi čovjek! Tu se dešavala neka posebna duhovnost, kao da je čista energija izlazila i povezivala mene i posjetioce. Kada sam konačno ustala, vrlo mi je bilo važno da znam koja je moja dužnost, ovdje? Nisam došla da se zezam. Željala sam da znam koja je moja misija. Kada sam ustala shvatila sam da moram ljudima da pokažem put kako svijest može da se podigne”, is-pričala je Marina, rekavši pri tom da nikad ovoliko nije pričala na maternjem jeziku. A bilo je lijepo slušati.

Privilegija.Tu je ispred nas, otvorena i neposredna. Među zidinama Budve stare dva i po milenileniju-ma, stamena i gorda Marina nije htjela akademsku raspravu, već komunikaciju s publikom. Na neka pitan-ja svoga sagovornika, nije odgovorila.

HOD KROZ ZIDOVE SA MARINOM ABRAMOVIĆ

ČESTO NE ZNAMO KO SU NAM PRIJATELJI, A KO NEPRIJATELJI

Piše: Zorica Joksimović


Budvanski bend “Mazzom u fugazzu” objavio je, na svom zvaničnom youtube kanalu spot za pjesmu “Ka’ da te niko ne gleda”.

Ovo je drugi objavljeni singl koji najavljuje njihov prvi album pod nazivom “Skriveni gradski fank”, a čije ob-javljivanje je planirano za drugu polovinu ove godine. Pjesma je snimljena u studiju M Sound u Pod-gorici kod Mihaila Mihe Radonjića, dok je spot snimila produkcijska kuća Mediatag iz Podgorice. Snimanje spota su pomogli Turistička organizacija Opštine Budva kao i vlasnici i osoblje plaže Malaji na Jazu u Budvi.

Bend „Mazzom u fugazzu“ aktivno radi od 2015. go-dine iako su pojedini članovi međusobno sarađivali i radili na idejama koje će se kasnije razviti u autorske

pjesme u studiju “Radio Katakomba” u Budvi par go-dina prije formiranja stalne postave benda.

U drugoj polovini 2017. godine planirano je obja-vljivanje albuma prvijenca pod nazivom „Skriveni gradski fank“.

Bend je žanrovski šarolik, a pjesme na albumu se kreću – po uticajima koje crpe – od hip hopa, džeza, popa, fanka i roka, sve do žestokog gitarskog zvuka. Možda je krosover prava riječ ukoliko bi neko insisti-rao na žanrovskoj odrednici.

Bend čine sljedeći članovi: Bogdan Veljović – gitara, Đorđije Pajović – bubnjevi, Nemanja Đorđević – mc (tekstopisac i reper), Nebojša Ćulafić – klavijatu-ra, gitara i vokal, Petar Šuković – bas gitara, Miro-slav Karović – gitara i vokal.

BUDVANSKI BEND“MAZZOM U FUGAZZU”

OBJAVIO NOVI SING

“KA’ DA TE NIKO NE GLEDA”

U okviru ACES act local projekta koji realizuje JU SMS “Danilo Kiš”, u amfiteatru ove Javne ustanove 8. septembra održana je radionica na temu “Zašto volontiram”? Projekat okuplja mlade svih razreda i usmjerena i ima za cilj edukaciju mla-dih i podsticanje na aktivizam i volonterizam. Sprovodi se u saradnji sa Kancelarijom za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade Opštine Budva i NVO “Agora”.

Radionicu, kojoj je pisustvovalo oko pedeset srednjoško-laca vodile su: Katarina Vukadinović, saradnica u Kancelariji za mlade Opštine Budva, Patricija Pobrić predstavnica NVO ,, Naša akcija “ iz Kotora, uz učešće Novaka Govedarice iz NVO “Agora” .

Okupljeni oko zajedničke ideje i cilja, u prijatnoj, zanimljivoj i neformalnoj atmosferi, mladi Budve su se oprobali u ne-koliko zanimljivih igara na temu volonterizma: od volont-erskog kafića, pravljenja akvarijuma do prezentacije volon-terskog iskustva koje može biti veoma zanimljivo i korisno. Uspjeli su čak i da negiraju neke od predrasuda koja se ve-zuju za volonterizam.

Patricia Pobrić, predsjednica NVO ,, Naša akcija “ kazala je da njihova organizacija djeluje na području čitave Crne Gore, te da je svako dobrodošao u tim koji čine mladi, aktivnih ljudi.

-Za uspješnu akciju nije potreban veliki broj ljudi. Da bi privukli druge moramo početi od sebe. Iako organizacijija koju predstavljam ne broji mnogo članova, uspjeli smo da odradimo veliki broj akcija koje su dale veliki doprinos drustvu, od čisćenja Lovćena, bavljenjem orijentiringom na Žabljaku do preuređenja dječjih igralista, naglasila je Patricija.

Katarina Vukadinovic, predstavnica Kancelarije za mlade, govorila je o svom volonterskom iskustvu i zašto je ono postalo nezamenjivi dio njenog života.

O svom volonterskom iskustvu govorili su i srednjoškolci: Sava Buljančević, Mia Gardašević, Ivan Krivokapić, Darija Davidović, Zvjezdana Gvozdenović, Sara Vujačić, Ksenija Mićković, Vasilisa Burić, Isidora Labović, Dario Herić, Laura Radulović, Ksenija Gaković i volonteri gosti iz NVO “Naša akcija“.

Oni su iznijeli zanimljivije detalje o volonterskim akcijama u kojima su se oprobali, te pozvali mlade da se oprobaju u volonterizmu i postanu korisni članovi društva

Projekat ACES act local otpočeo je u maju i trajaće do de-cembra ove godine.

U SMS DANILO KIŠ ODRŽANARADIONICA ZAŠTO VOLONTIRAM?

Piše: Jasmina Bigović


budućnosti da imamo civilizovano društvo, moramo raditi na obrazovanju i svjesti mladih, jer, oni su ta budućnost“.

Laboratorij koji simulira strategrafsko arheološko isko-pavanje tri puta bio je predstavljen na Danima nauke u Podgorici. Iza projekta „Arheolab“ stoji uigran tim inter-

nacionalnog karaktera, a radionice se održavaju od 2011. godine u Hrvatskoj, Italiji i Južnom Tirolu, a sada i u Crnoj Gori.

Radionica je organizovana u saradnji sa JU “Muzeji i galeri-je Budve”, a učestvovanje je bilo besplatno.

U gradskom parku nadomak Starog grada u Budvi, naši na-jmlađi sugrađani tokom ljeta bili su u prilici da učestvuju u radu ljetnje međunarodne radionice „Arheolab“. Radoznali poput pravih arheologa, pod budnim okom rukovodioca arheologa Asje Zec, istraživali su, zapitkivali, kopali... Za-ronjeni u predmete i slojeve, tražili su odgovore o prošlosti - da bi gradili svoju budućnost.

Cilj organizovanja arheološke radionice je da djeca usvoje složene koncepte putem igre, da shvate pojmove poput prostora i vremena datih fizičkim preslojavanjem sedime-nata koji su se nataložili tokom stotina ili hiljada godina. Na taj način oni stiču svijest da se ispod površine zemlje nalazi čitav jedan svijet koji čeka da bude otkriven, te da se arheološki nalazi ne pronalaze samo pri arheološkim

iskopavanjima u dalekim egzotičnim zemljama, već da se mogu pronaći i ispod puta kojim koračamo svaki dan.

Djeca na jednostavan, ali zanimljiv način, dolaze u direk-tan kontakt s arheološkim istraživanjem antičke Budve. Družeći se, na kreativan način, saznaju šta znači biti član istraživačkog tima i kako stvarati istorijske pretpostavke za bolje razumijevanje starih civilizacija Mediterana. Kroz igru i direktno eksperimentisanje, učestvuju u simulaciji arheološkog iskopavanja. U drvenom boksu, ispunjenom slojevima zemlje, pronalaze predmete koji odgovaraju određenim vremenskim periodima, a sve to da bi stekli znanje – uvid u formiranje istorijskih naslaga kroz vrijeme koje arheolozi potom otrkivaju – dešifruju.

Asja Zec, arheolog i rukovodilac kaže da je ovo četvrti put da se organizuje arheološka radionica za djecu u Budvi, pod pokroviteljstvom grada, Turističke organizacije Budve i u saradnji sa Arheološkim muzejem.

Ona pojašnjava da su metode rada sledjeće: unutar drvenog box-a slažemo slojeve, poput torte, i na taj način djeci jednostavno prikazujemo slojevitost zemlje. Isto kao što im mama pravi tortu, tako se i slojevi slažu unutar zem-lje. Objašnjavamo im pojmove kao što su: paleontologija i arheologija, a onda ih učimo metodama rada. Unutar odredjenog sloja, oni nalaze određen tip keramike i na taj način određuju epohu. Jedno je kad se djeci samo priča, a drugo kada im se kroz primjere i praksu nešto objasni. Zato je ovo eksperimentalna arheologija, djeca uče kroz praksu i kroz stečeno iskustvo zapamte ono što je potreb-no. Kopamo dnevno sloj po sloj i idemo ka unutrašnjosti sve do fosila. Ovakav laboratorij je jednostavnog karaktera i može biti primijenjen u radu sa studentima arheologije“, pojašnjava Asja Zec, napominjući da „Ukoliko želimo u

ISTRAŽUJ SVOJU PROŠLOST, DA BI IZGRADIO BUDUĆNOST



„Budimo mladi i zdravi“ moto je promocije koju smo pred brojnom publikom održali krajem juna u Modernoj galeriji u Starom gradu, u želji da podsjetimo na čari mladosti, ali i upozorimo na prisutnu težnju mladih da što prije uđu u svijet odraslih. Pored toga što se bavimo položajem mladih u Crnoj Gori, pišemo i o mladima i kul-turi, intervjuišemo poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti, kulture, sporta, zabave, oprobali smo se i u temama koje se tiču odrastan-ja, međuljudskih odnosa, humanosti i empatije; predstavili mlade talente, slikare, pisce, strip autore, glumce i muzičare.

Cilj promocije je afirmacija mladih koji su uključeni u društvene i kulturne događaje, kreiranje i konzumiranje kulturnih sadržaja, motivisanje na stvaralaštvo i samorealizaciju, te razvijanje svijesti o značaju i ulozi omladinskog aktivizma.

U uvodnom dijelu promocije publici su se obratili članovi reda-kcije „Sedma sila mladih, Budva“ koji su marljivo radili na petom broju časopisa. Pozdravnom riječju obratila se Zorica Radenović, urednica i osnivač portala i časopisa „Krug mladih“, naglasivši da teme o kojima pišemo pozitivno utiču na mlade, usmjeravajući ih ka važnim životnim odlukama. Ona je kazala da na ovaj način žele

da motivišu odrasle da se suštinski bave mladima, pomažući im da najljepše životno doba dožive onako kako im dolikuje, odrastajući zdravi, veseli i obrazovani, nikako prepušteni ulici i porocima koje ona sobom donosi.

„Krug mladih“ čine mladi ljudi Budve, koji probijaju granice učmalosti, malograđanskog života i razmišljanja, koji teže nečem uzvišenijem i smislenijem, a što realizuju kroz iskustvo, kontakte i priče koje stvaraju. U realizaciji novih ideja i ciljeva uključeno je dosta ljudi sa kojima sarađujemo, kao i sponzora koji nam pomažu da planirano realizujemo. Svaka objavljena priča nosi sa sobom radost, kako kod nas koji je stvaramo, tako i kod onih o kojima pišemo, kazala je urednica Zorica Radenović.

Članica redakcije „Kruga mladih“ Jovana Jagetić naglasila je da je značajna poruka već u samom nazivu časopisa.

„Mi se držimo zajedno, jer imamo zajednički cilj, da učinimo Bud-vu boljom, a građane zadovoljnim. Vjerujem da mladi u našem gradu imaju veliki potencijal, ali da nijesu dovoljno uporni i brzo im sve dosadi. Zato je naš zadatak da im zadržimo pažnju. Mi ne

radimo ovo samo sebe radi, već i zbog drugih. Trebamo biti više informisani o svemu. Časopis i postoji da bi ga dosta ljudi čitalo, jer ima snažnu edukativnu funkciju, a oni koji nijesu miljenici či-tanja, sve naše tekstove mogu čitati i u elektronskoj formi. Zahval-na sam što od sada imamo i portal, jer možemo svakodnevno da pišemo i da imamo više čitalaca. Napoleon Hill je rekao: „Ne znam recept uspjeha, ali recept neuspjeha je pokušavati zadovoljti sva-koga.” Pretpostavljam da to nije moguće, jer smo svi različiti, ali oni koji vjeruju u nas, dovoljna su nam motivacija za dalji rad.

Između ostalih promociji su prisustvovali: profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti dr Siniša Jelušić,novinarka,publicistkinja i dobitnica francuskog ordena Viteza umjetnosti i književnosti, Branka Bogavac, slikarka Dijana Lazović, profesorica i književnica Zorica Joksimović, profesorica Milica Vuković i glumica Marta Bjel-ica. Oni su afirmativno govorili o časopisu i entuzijazmu autora i poželjeli nam da budemo uporni u svojim nastojanjima afirmacije kvaliteta kulturnih sadržaja.

Obraćajući se mladim novinarima profesor Siniša Jelušić kazao je da je iznenađen pozitivnom energijom i entuzijazmom koji vidi i osjeća, te naglasio da bi prvobitnu izjavu „Mladi su bačeni u praz-ninu“ zamijenio izjavom „Mladi u krugu sreće“. Jelušić je sugerisao mladima da budu kritični i da pišu o temama na koje žele da utiču.

Posebnan utisak na prisutne, ostavila je Branka Bogavac, koja je izazvala pozitivne emocije sugestivno djelujući na početnike u novinarstvu. Ona je kazala da se raduje ovakvim događajima, prevashodno jer su mladi inicijatori. Branka je poručila da uživa-mo u životu, trenucima koji su pred nama, da posmatramo cjijeće, da se družimo s prirodom, uočavamo njene ljepote i budemo ak-tivni učesnici mnogih kulturnih dešavanja.Da imamo svoj stav i mišljenje koje se temelji na argumentima iza kojih se uvijek može stati.

Veliku radost pričinilo nam je prisustvo glimice Marte Bjelice, koja je kazala da se raduje pozitivnim promjenama u Budvi, te da

je godinama unazad aktivizam mladih predstavljao sramotu za one koji su pokušavali da učine nešto za sebe, grad i zajednicu.

„Sećam se da sam iz tog razloga jedva čekala da napustim Budvu i počnem da živim i stvaram u sredini u kojoj ću moći da se ost-varim u profesionalnom smislu, bez pritiska i osude javnosti da činim nešto pogrešno. Iz tog razloga godinama sam izbegavala na duže da posetim Budvu. Dolascima u grad u kom sam odrastala uvek sam se prisećala tog ružnog iskustva. Sada kada vidim da se stvari menjaju nabolje, da ste odlučni da ne odustanete verujući da radite pravu stvar, rado ću dolaziti, znajući da ste promena koja je Budvi bila neophodna“, kazala je Blelica.

Zorica Joksimović je pozdravila mlade novinare pozivajući se na izreku: „Ako želite da nahranite gladnog, nemojte mu spremiti ribu i pozvati ga na ručak, nego ga naučite da lovi ribu i nahranili ste ga za cio život. To je uloga radionica novinarstva, a proizvod njihovog učenja - časopis kojeg promovišemo“.

I profesorica Milica Viković pohvalila je naše napore naročito kada je u pitanju afirmacija srednjoškolaca koji učestvuju u realizaciji projekta „ACES-akt lokal, koji sprovodi JU „Danilo Kiš“ u partner-stvu sa Kancelarijom za prevenciju bolesti zavisnosti i mlade Opš-tine Budva i NVO „Agora“ iz Budve.

U muzučkom dijelu programa nastupili su „Ženska vokalna gru-pa Harmonija“, ženski bend „Strenger Trio“ i muški bed „AVIS“, iz Budve.

Sponzori portala i petog broja časopisa su: Ministarstvo sporta Crne Gore, Turistička organizacija Opštine Budva, HG Budvanska rivijera, Komunalno preduzeće Budva, Mediteran reklame, resto-ran Kužina, resoran Porto, poslastičarnica Mocart, Mega Martket, diskoteka Trokadero, PPU „Vini Pu“.

PROMOVISALI SMO PORTAL I PETI BROJ ČASOPISA „KRUG MLADIH“


SPONZORI PETOG BROJA ČASOPISA „KRUG MLADIH“ I PORTALA WWW.KRUGMLADIH.ME

Omladinski reprezentativac Crne Gore Krsto Ljubanović, još jedan je u nizu momaka sa naših pros-

tora koji sigurnim korakom gazi sta-zom svjetski uspješnih sportista. Talen-tovani mladi golman iz Crne Gore i FK Petrovac, odlazi pravo u Češku “Slaviju”. Naredne tri godine braniće mrežu ak-tuelnog šampiona koji je na korak od ulaska u Ligu šampiona i koji pruža ide-alnu priliku mladim fudbalerima da se dokažu i napredjuju.

Životna priča mladog Budvanina, dokaz je su snovi ostvarljivi ukoliko u njih vjeruješ i marljivo radiš na nji-hovom ostvarenju. Krsto potiče iz “gol-manske porodice” pa je bilo logično da nastaviti stopama svojih prethodnika. Prve korake u svijetu fudbala napravio je u FK Mogren , a prethodne godine čuvao je gol omladinaca Petrovca.

Prije potpisivanja trogodišnjeg ugov-ora sa “Slavijom”, za talentovanog gol-mana iz Crne Gore bili su zaintereso-vani prestižni klubovi Sevilja i Gorona. Iako je Gorona filijala Manchester City –a, Krsto je odlučio da čuva gol Slavije iz Praga.

Obradovao nas je uspjeh ovog momka, našeg druga i sugrađanina te smo ga potražili da za naš časopis kaže dvije - tri o sebi i svom uspjehu. Nije se Krsto bunio znajući da su drugovi uz njega i da smo mu podrška na putu do uspje-ha.

Šta je presudilo da pored intereso-vanja Manchester City-a i Sevilje ipak potpišes za Slaviju?

Presudilo je to što je Slavija klub koji napreduje, ima vrhunske trenere gol-mana, klub koji dosta ulaže u mlađe kategorije. Odlučio sam da idem korak po korak do uspjeha.

Kakav je osecaj iz malog kluba kao sto je Petrovac preći u jedan veliki, svima dobro poznat klub?

Zaista je nevjerovatan osjecaj biti član jednog ovakvog kluba koji će sigurno prezimiti u Evropi. I još imati priliku da treniram sa velikim igračima poput Dannya, Antiltopa.

Tvoji planovi za buducnost?

Korak po korak. Sada sam tu gdje treba da se dokažem. Da napredujem, učim, ispravljam greške i pružam što bolje partije na terenu.

Pored talenta šta jedan uspješan sportista treba da posjeduje?

Pored talenta treba da posjeduje ve-liku volju i želju za radom, ( u toj mjeri da se fana-tizam graniči sa ludilom), da je is-trajan i psiholoski spreman da izdrži sve, kako bi došao do željenog cilja.

Kada si počeo da treniraš fudbal?

Dolazim iz fud-balske porodice, kao klinac gle-dao sam oca na

terenu. Fudbal je za mene bila ljubav na prvi pogled. Imao sam osam godina kada sam počeo da treniram.

Tvoj idol u svijetu fudbala je?

Moj prvi idol bio je golman Iker Casillas. Kasnije je to postao Thibout Courtois.

Na kraju, Krsto nije propustio priliku da se zahvali klubovima iz kojih je potekao: FK Mogrenu, OFK Petrovcu, njegovom prvom treneru Božidaru Vuksanoviću, kao i trenerima koji su velikim dijelom zaslužni za njegov us-pjeh: Vanji Pejoviću, Djolu Čoloću i Acu Nedoviću.

KORAK PO KORAK DO C I L J A

KRSTOLJUBANOVIĆ

Pripremila: Marija Kaluđerović

K R U G M L A D I H4 0

Documents

EMPATIJA I HUMANOST ILI KAKO MOŽEMO POSTATI BOLJI LJUDI · 4 KRUG MLADIH KRUG MLADIH 5 EMPATIJA I HUMANOST ILI KAKO MOŽEMO POSTATI BOLJI LJUDI „Čovjek samo srcem dobro vidi