Ženski likovi u hrvatskoj prozi 19. st.

s primjerom lika Dore Krupićeve pisca Augusta Šenoe

Jelige: Rovinj

1

Sadržaj

1. Uvod.............................................................................................................................. 2

2. Bilješke o piscu .............................................................................................................3

2.1. Povijesno-politička- gospodarstvena sredina ................................................5

2.2. Protorealizan- Šenoino doba ...........................................................................7

2.3. Šenoa kao prozaik .............................................................................................7

3. Ženski likovi u hrvatskoj književnosti ...................................................................... 8

3.1. Femme fatale .................................................................................................10

3.2. Šenoini likovi...................................................................................................11

3.3. Šenoini ženski likovi ....................................................................................12

4. Dora Krupićeva ..........................................................................................................12

4.1. Kratka fabula romana izvanpovijesnog konteksta......................................13

4.2. O Dori ..............................................................................................................13

5. Komparativna usporedba likova Dore i Klare.........................................................17

5.1. Kako ljube Dora i Klara................................................................................18

6. Zaključak ................................................................................................................. 20

7. Izvori ........................................................................................................................ 21

8. Literatura ................................................................................................................. 21

2

1. Uvod

Dug je razvojni put od ženskog lika najstarije hrvatske književnost do pojave prvih

svijesti o ženi kao intelektualnom biću, posebito do pojave prvih žena spisateljica koje pišu o

vlastitom doživljaju, te suvremene književnosti u kojoj se o ženi ne samo piše, nego žena i

sama sudjeluje u kreiranju književnosti i predodžbi o sebi samoj. Ovaj kulturološki proces

nam nudi bogati repertoar ženskih likova u hrvatskoj književnosti, međutim književna teorija

o njima je zasada nedovoljno istražena. Posebno su u toj temi obrađivani pojedini autori, ali

cjelokupnog pregleda za sada nema. Nedovoljna istraženost ove teme, pogotovu u današnje

vrijeme glasovite ženske emancipacije posebito intrigira na nova istraživanja. Međutim, kako

bi cjelokupni pregled razvoja ženskog lika u hrvatskoj književnosti bila preopširna tema za

samu prirodu ovoga rada, izabrano je razdoblje 19. st. i doba hrvatskog protorealizma tj.

glavnog predstavnika ovog pravca Augusta Šenoe koji predstavlja preteču u razradi

psihološke karakterizacije likova.

Iako je poznato je da je kod Šenoe još uvijek izražena jaka crno-bijela polarizacija u

razradi ženskih likova, njegova podjela na dva osnovna tipa, na arhetip idealizirane i nevine

žene, skoro bezbojno psihološki karakterizirane, nasuprot tipu fatalne žene, istovremeno i

pokretačice radnje, predstavlja uzor kasnijim piscima realizma.

Lik Dore Krupićeve izabran je temom ovoga rada upravo zato što je ona središnjim djelom

Zlatarovog zlata, prvog umjetničkog romana hrvatske književnosti, najplodnijeg pisca 19. st.

Augusta Šenoe, magnus parensom hrvatskog romana. Šenoa je svojim proznim stvaralaštvom

dao primjer, postavio zadaću mnogim budućim spisateljima te mnogim piscima kasnije bio

uzor pisanja. Mnogi su se ugledali Šenoinoj karakterizaciji likova, te je iz tog razloga Dora

Krupićeva jedan od najbitnijih ženskih likova hrvatske književnosti. Obična građanska

djevojka i danas ima veliku popularnost među čitateljima hrvatske književnosti.

Rad je podjeljen na nekoliko većih cjelina. Uvodni dio rada pripada piscu samom, povijesnim

i društvenim okolnostima u kojima je stvarao, književnom pravcu kojem je pripadao te

njegovim osnovnim značajkama kao prozaika. U sljedećoj cjelini, kako bi što bolje uputio u

samu temu, rad se bavi kraćim pregledom razvoja ženskih likova u povijesti hrvatske

književnosti te razjašnjava pojam femme fatal nasuprot pojma vjerne žene . Prije nego što

uđemo u samu tematiku rada, treba reći nešto o ženskim likovima uopće te i o Šenoinim

ženskim likovima. Središnji dio rada pripada liku Dore Krupićeve, gdje ćemo navedene

tvrdnje o karakterizaciji Dorina lika pokušati što bolje podkrijepiti činjenicama, citatima iz

3

romana, itd. Nakon toga, komparativnom metodom, usporedit ćemo dva glavna ženska lika

Zlatarovog zlata, dvije suprotnosti Doru Krupićevu i Klaru Gruberovu/ Ungnadovu.

U zaključnom dijelu kraći je presjek cjelokupnog rada, ukratko o razvojnom putu lika žene u

hrvatskoj književnosti, te o značaju Šenoinog doba na prekretnici toga puta. O značaju

Šenoinih likova, pogotovu onih ženskih, o liku Dore Krupićeve, te o modelu likova koje je

Šenoa postavio kao uzor.

2. Bilješka o piscu

August Šenoa rođen je 14. studenoga 1838. godine u Zagrebu gdje je i umro 13. prosinca

1881. s tek navršenih 43. godine. Otac Augusta Šenoe bio je biskupski slastičar podrijetlom

iz istočne Češke, a majka Tereza pl. Rabač slovačka Mađarica, u njihovu se domu govorio

njemački jezik. Augustova majka je umrla kad je imao tek osam godina, te je ostao sa ocem

s kojim se nije najbolje slagao. Mogući razlog neslaganja je taj što mu se otac Alois Schönoa

do kraja svoga života osjećao i izjašnjavao Austrogermanom, dok je August odrastajući na

ulicama Zagreba, družeći se s drugim dječacima, sebe doživljavao Hrvatom i kasnije se u

svome životu i radu izrazito samo tako i izjašnjavao.

Šenoa je pučku školu završio u Zagrebu, a 1849. godine u vrijeme Bachova apsolutizma

jedan razred gimnazije pohađa i u Mađarskoj, u gradu Pečuhu (Pécs). Od 1850. do 1857.

učenik je zagrebačke gornjogradske gimnazije. Profesori su mu: Adolfo Veber Tkalčević,

Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić. U gimnaziji je zbog svojih uvjerenja imao dosta

neprilika, pogotovu s tadašnjim ravnateljem koji je postavljen na to mjesto upravo jer je

smatran politički podobnim u vrijeme apsolutizma. To su bili i razlozi povećanja napetosti u

odnosima s ocem.

Pravoslavnu gimnaziju Šenoa upisuje u Zagrebu, slijedi medicina u Beču (1858.g.), a godinu

dana poslije već je u Pragu. Iako je uvijek bio među najboljim učenicima, nikada nije završio

svoje studije. Kako ga je zanimao kniževni rad, bavio se dopisništvom iz Praga, a u Beču se

bavio i uređivačkim radom. Godine 1886. vraća se u Zagreb gdje ostaje do kraja života.

August Šenoa je prvi u obitelji počeo pisati hrvatski svoje prezime Schönoa.

4

Oženio se Slavom Ištvanić s kojom je imao sinove Milana1 i Branka i kćer Dragicu. Kako bi

se riješio siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove. Bio je

umjetnički ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik, gradski senator, državni

činovnik, djelovao je u Matici hrvatskoj, zapažen je po kazališnim kritikama u Pozoru 1866-

67. godine te radio kao urednik časopisa Vijenac, 1877. godine i 1879.-80.

Ta višestruka angažiranost ga je doslovce iscrpljivala. Kad je nakon potresa u Zagrebu

1881. godine, pomagao ljudima na ulici, sudjelovao u utvrđivanju štete, šokiran, iscrpljen,

dobio je upalu pluća od čega je i umro.

Uz nabrojene mnogobrojne dužnosti i funkcije ipak je pronalazio vremena za

stvaranje. Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane, kritike i

feljtone (Zagrebulje). Teme svojih djela uzimao je najčešće iz hrvatske prošlosti, ali i iz

suvremenih društvenih zbivanja. Više djela posvetio je Zagrebu, u kojemu je rođen i gdje je

živio do smrti, on je prvi uveo sam Zagreb kao glavnog lika tj. temu u svoja djela. Šenoa je

prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene slojeve - feudalce,

građane, seljake. Zahvaljujući zanimljivosti tema, privlačnosti sadržaja i likova te živom

pripovjedačkom jeziku, doslovce je stvorio i odgojio hrvatsku čitateljsku publiku.

Uzori su mu bili Sir Walter Scott i Victor Hugo, ali je njihov tip romana prilagodio specifičnim

hrvatskim prilikama i domaćoj književnoj tradiciji.

Najpoznatija Šenoina djela su:

a) Romani: “Zlatarovo zlato” (1871.g.),

“Čuvaj se senjske ruke” (1876.g.),

“Seljačka buna” (1878.g.),

“Diogenes” (1878.g.)

“Kletva” (1882.g.)

b) Pripovijesti: “Prijan Lovro” (1873.g.),

“Prosjak Luka” (1879.g.),

1 Bio je predsjednik Geografskog zavoda. Objavio je 50-ak djela iz fizičke geografije i antropogeografije,

putopisa i popularne geografske članke, a pisao je pripovijetke, crtice, eseje, drame i biografije. U pripovijetke

unosi regionalna obilježja. Napisao je povijesni roman "Iz kobnih dana" i biografiju Augusta Šenoe "Moj otac".

5

“Barun Ivica”, “Branka”,

“Karanfil s pjesnikova groba”,

“Mladi gospodin”,

“Turopoljski top”,

“Kako došlo, tako prošlo” (1876.g.)…

c) Povjestice: “Smrt Petra Svačića”,

“Propast Venecije”,

“Fratarska oporuka”,

“Kugina kuća”,

“Kameni svatovi”,

“Grobovi Hrvata”…

d) Kritika i esejistika: “Naša književnost” i “Zašto pišemo”

2.1. Povijesno- politička- gospodarstvena sredina

Od kraja ilirizma počela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje

nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850.g.) kojim hrvatska gubi sva

ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se feudalno-kmetski odnosi čime plemići ostaju

bez posjeda, a oslobođeni seljaci su potpuno osiromašeni. Nositelji apsolutizma su u svim

zemljama habsburške monarhije ukidali političku slobodu, provodili germanizaciju, te

nasiljem, korupcijom i progonima htjeli učvrstiti vlast bečkih centralista. U Hrvatskoj se

takva vrsta vladavine – pogotovo nakon pokreta Ilirizma, buđenja narodne svjesti - vrlo teško

doživljavalo. Nekad gorljivi protivnici Mađara Ljudevit Vukotinović i Mirko Bogović postaju

istaknuti zagovornici ugarski orjentirane struje, misleći da je to prikladan način borbe protiv

germanizacije.

24. studenog 1860. nakon sloma apsolutizma objavljena je Listopadska diploma koja

vraća u Hrvatsku parlamentarni život i nacionalno-političku aktivnost. Kroz hrvatske i

slavenske zemlje prostrujao je novi val liberalnoga zanosa. Mjesec dana nakon proglašenja

Diplome hrvatska mladež je "isfućkala" njemačko kazalište i izbacila njemački jezik s

hrvatske pozornice.

26. studenog 1860. na banskoj konferenciji iznesen je politički program: ujedinjenje svih

hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskog jezika u javne poslove, ostvarivanje hrvatskog

6

dvorskog ureda u Beču, imenovanje dvorskog kancelara koji će kralju predložiti sedam

velikih župana za Hrvatsku. U Hrvatskoj počinju djelovati političke stranke. Narodnu stranku

osnivaju nekadašnji ilirci Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Rački i dr. Manjinsku stranku

čine unionisti (nekadašnji mađaroni). Stranka prava traži teritorjalnu cjelovitost i potpuni

suverenitet hrvatske države. Njezin je vođa Ante Starčević, koji zastupa radikalno hrvatstvo,

suprostavlja se ilirstvu, jugoslavenstvu i srpstvu.

Hrvatsko je građanstvo u većini bilo stranoga podrijetla, njemačko i talijansko te se stalo

pohrvaćivati, pogotovu dolaskom novih snaga sa sela. Građanstvo je počelo preuzimati i

javne poslove, te je težilo i preuzimanju vlasti. Trebalo je omogućiti nesmetan nacionalni

razvitak, posebice se nastojalo razviti obrazovni sustav i kulturu.

Hrvatsko-ugarska nagodba je sporazum izaslanstva Hrvatskog sabora i Ugarskog sabora,

sklopljen 1868. godine, kojim je uređen položaj Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i

Kraljevine Ugarske unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske Monarhije i ustroj središnje vlasti

u Hrvatskoj temeljem kojega su Ugarski i Hrvatski sabor donijeli odgovarajuće zakone.

Nakon što je 1867. sklopljena Austro-Ugarska nagodba dotadašnja je jedinstvena Habsburška

Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio. Prema novonastalom državnopravnom

ustroju Dalmacija i hrvatski dio Istre, zajedno sa slovenskim zemljama, ušle su u austrijski dio

Monarhije, a banska Hrvatska, zajedno s Vojvodinom u ugarski.

Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban politički narod.

U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih domoljuba, a u Istri

započinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske

svećenike koji šire hrvatsku nacionalnu svijest.

U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer.

Na njegov poticaj osniva se Jugoslavenska akademija 1867. godine, Matica hrvatska 1874.,

Leksikografski savez, Sveučilište i Kazalište.

Politički, ekonomski i društveni uvjeti u to doba bili su napeti. Nakon prvobitne

opijenosti koje je nastalo nakon sloma apsolutizma, hrvatski su političari doživljavali

neprestane poraze, nisu ostvarili ni federalizam, ni centralizam, niti samostalnost zemlje.

Hrvatska je privredom i financijski ostala zavisna od Pešte i njezinih činovnika koji su

Hrvatsku doslovce isisavali i držali u ekonomskoj zaostalosti. Položaj običnoga čovjeka

sveden je na rub egzistencije. Austro-Ugarska svoje centre Peštu i Beč bogate na račun

slavenskih zemalja koje ostaju sve siromašnije.

Što se tiče književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog časopisa. Tek 1852. Mirko

Bogović, pripovjedač, pjesnik i dramatičar, pokreće časopis Neven.

7

2.2. Protorealizam - Šenoino doba

Razdoblje hrvatske književnosti od 1849.g., kada završava ilirizam, do Šenoine smrti

1881.g., naziva se protorealizam ili Šenoino doba. Šenoina analiza aktualnih, domaćih prilika

je jasno vidljiva iz programskoga teksta „Naša književnost“ objavljena 1865. u časopisu

Glasonoša u kojoj opisuje žalosno stanje hrvatske književnosti. Šenoa je u hrvatskoj

književnosti prvi upotrijebio riječ realizam.

Šenoa je najutjecajniji je i najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, i istinski tvorac moderne

hrvatske književnosti - dovoljno je reći da je prvi pravi hrvatski romanopisac (djelo Petra

Zoranića, Planine, samo uvjetno možemo nazvati romanom), autor opsežnoga korpusa

romana, inovator proze i tvorac razvijenoga urbanoga jezičnoga standarda2.

U tom razdoblju Ilirci se povlače iz književnog života, a novi književni naraštaj objavljuje

u Nevenu. Osim Augusta Šenoe ističu se: Mirko Bogović, Janko Jurković, Luka Botić, Adolf

Veber Tkalčević, Josip Eugen Tomić, Ante Starčević i Franjo Marković. A za razvoj dramske

književnosti i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrije Demetar i Josip Freudenreich.

2.3. Šenoa kao prozaik

Šeno je u hrvatskoj književnosti ostao zapamćen upravo po svojim pripovjedačkim

sposobnostima. U svom proznom stvaralaštvu obuhvatio je cijelu građu dotadašnjih hrvatskih

novela, i po tomu je najuniverzalniji hrvatski pripovjedač. Prikazao je sve klase hrvatskoga

društva, obuhvatio cjelokupnu sliku toga vremena s cjelokupnim socijalnim i političkim

obilježjima. U novelama je slikao vlastito vrijeme, a u romanima se najčešće bavio povješću.

Njegova pripovijest teče lagano, u njoj se izmjenjuju ozbiljni prizori i humorne scene, smijeh

i tuga, obiteljske idile i politička zbivanja. Pogotovo se često bavi ljudima iz naroda i

pitanjem promicanja narodne kulture, promicanjem hrvatskog i slavenskog imena, isticanjem

ilirske ideje sveslavenstva, pitanjem nacionalne opstojnosti i borbom protiv germanizacije.

U svome izražavanju pazi na na kompoziciju svojih djela i na jezik i stil. Priprema se

za izvedbu svake svoje novele i romana te se u njima vidi postupak primene njegove

književne teorije.

2 često je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca.

8

3. Ženski likovi u hrvatskoj književnosti

Pojava lika žene (i) u hrvatskoj književnosti se datira i razvija od samih početaka

pisane riječi. Međutim, iako u hrvatskoj književnosti postoji impresivna redudantnost

ženskim likovima, u dosadašnjim istraživanjima o ženi u hrvatskoj književnosti nema

cjelovita uvida. Istraživanja su rijetka i parcijalna, svedena na interpretacije

pojedinačnih osoba. Stoga je teško obuhvatiti cijelu hrvatsku književnost i pokazati kakvo

mjesto u našoj književnosti zauzima žena, odnosno ženski lik.

Hrvatska literatura s obziram na lik žene pokazuje stanovite osobitosti ako se usporedi

s književnosti europskoga književnog kruga, npr. francuska, engleska, njemačka, talijanska,

španjolska književnost. Hrvatska književnost otkriva svoje predrasude o ženskom liku i to

sve do hrvatskog preporada, da bi se tek od doba protorealizma i realizma, sve do naših

dana, pojavile nove ideje o ženskoj prirodi.

U starijoj hrvatskoj književnosti karakterizacija likova žena najčešće je zasnivana na

religioznim shvatanjima, na muškarčevoj percepciji žene kao predodžbi o njemu samom te je

posljedica toga što su o ženama isključivo pisali muškarci. Po uzoru na biblijsku Evu žena je

često predstavljana kao izvor zla, kao iskušenje vrlinama muškarca.

Istovremeno se u hrvatskoj književnosti od samih početaka pojavljuje ideja o ženi

zaokupljenoj s dvije osnovne teme, jedna je ideja o ženi kao majci, a druga o majci Isusovoj

ili Božijoj, ta se književnost naziva marijanska. U ovoj vrsti književnosti žena se pojavljuje

kao svetica, bezgrešna duša, saveznica Boga, oličenje milosti. U hrvatskoj književnosti se

ovaj marijanski lik žene pojavljuje od srednjovijekovlja, preko renesanse i baroka, pa sve do

današnjih dana. Marijanska književnost zauzima posebno mjesto u hrvatskoj književnosti

upravo zbog njezina nesmetana razvoja, intenziteta učestalosti i održanog kontinuiteta. Ova

tematika je specifična za hrvatsku književnost, a niti se u svjetskoj književnosti ne

zamjećuje u tolikom omjeru.

Od 15. i 16. st. u hrvatskoj se književnosti primjećujemo svojevrstan razvoj ženskog

lika i iz tog doba imamo podjelu na četiri osnovna tipa:

gospoja, ovaj su lik posebno izgrađivali Petrarkisti

junakinja, npr. Marulićeva Judita

grešnica, primjer grešnice imamo u djelu Suze sina razmetnoga, kada žena svojim

dražima zavodi čovjeka na pogrešan put.

9

pokajnica, Mandaljena pokornica

Prema navedenoj podjeli, lako možemo uočiti polarizaciju ženskog lika, crno- bjelu podjelu

na dva osnovna tipa, odnosno tip i antitip. Kako je u književnosti (ne samo hrvatskoj) uvijek

postojala ideja o muškarcu kao ratniku, žena je u tom poimanju bila samo njegova

predodžba. Ta se predodžba o ženi uglavnom temeljila na tipično muškim shvaćanjima

žene, što nije ni čudo ako znamo da su ženske likove uglavnom kreirali muškarci. Tako

imamo podjelu ženskog lika na dva osnovna toposa:

topos idealne žene koja je vjerna družica i majka

topos griješnice, nevjerne ljubavnice, prevrtljiva i promjenljiva stvorenja.

U tim predodžbama, - tipično muškima - , žena se pokazuje u krajnostima: ili kao

otjelovljenje savršenoga ideala ili kao izvor smrtnoga grijeha.

Primjeri iz starije književnosti:

Negativni ženski likovi Saloma, Delila, Eva

Pozitivni ženski likovi Hanna, Ruta, Miriam, Sara, Debora, Esterina, Marija.

Primjeri iz hrvatske književnosti:

Pozitivni likovi su Marulićeva Judita, Lucideva Robinje, Pelegrinovićeva Jedupka,

do časnoga lika Katarine Zrinske, supruge Petrove i hrvatske spisateljice,

Kukuljevićeva Sofija.

Tek će se kasnije u drugoj polovici 19. st. i u cijelom 20. st. promjeniti slika žene u

književnosti uopće, tada se lik žene pojavljuje se kao razvijeni individum, te dolazi do

razrade „ženske psihologije“. Likovi se ne kreiraju prema muškarčevoj predodžbi o ženi,

nego muškarci pišu o ženi i o njezinoj individualnosti, naravno pojavljuju se i spisateljice,

već od Katarine Zrinski nadalje, ali one dugo vremena pišu u tajnosti, bez podrške i ostaju bez

čitateljske publike.

U stranoj književnosti koja je uzor hrvatskoj stvaraju se karizmatični likovi npr. Gospoda

Bovary, Salambo, Eugenie Grandet, Nana, Therese Raquin, Tessa, Ana Karenjina, itd.

U hrvatskoj književnosti one su Branka, Olga i Lina, Tena, Gospođa Sabina, Giga Barileva,

itd.

Nadalje, u novijoj književnosti javljaju se dva tipa ženskih likova, koja su međusobno

sučeljena :

Dio hrvatskih pisaca nastojao je sačuvati onakav tip žene kakav je sa svim

pozitivnim svojstvima i vrijednostima prisutan u cjelokupnoj hrvatskoj književnoj

10

baštini. To je idealizirani tip žene majke, čuvarice obiteljskog ognjišta i

nacionalnog bića, tip žene kao nositeljice i promicateljice čistoće i nevinosti.

Drugi dio pisaca po uzoru na romanesknu tradiciju vrše metamorfizaciju tipa žene

griješnice u lik samosvjesne, fatalne žene - femme fatale.

3.1. Femme fatale

„Fatalna žena je lik koji se često pojavljuje u književnosti i na filmu. Obično je to zavodnica

koja koristi svoju moć kako bi zarobila junaka. Pojam se prvi put pojavio u francuskom

jeziku, kao femme fatale, dok se pojam Vamp ustalio 1920-ih u Hollywoodu, a potječe od

seksualnosti Vampira. Iako su ispočetka prikazivane kao zle, seksualno nezasitne i podle,

fatalne žene su se često javljale i kao antijunakinje, pa i pokajnice. Danas je taj arhetip dobio

značajke žene koja se stalno koleba između dobra i zla, ali u oba slučaja postupa bezobzirno.

Zlo je uvijek prisutno, bilo u samoj fatalnoj ženi, bilo u ljubavniku ili nekoj drugoj njoj

bliskoj osobi, a javlja se kad se tradicionalna uloga žene kao pokorne ljubavnice sukobi s

drugim ciljevima. Moglo bi se reći da je fatalna žena tragičan lik zato što razlozi njezinih

postupaka ostaju skriveni svima, pa i samoj sebi. Njezin je pravi identitet vječita tajna za

muškarce, a upravo ih zbog toga i privlači....“ (Wikipedia)

Obilježja fatalne žene3:

nesuglasje pojave i naravi

preerotizirana ženska atraktivnost

inteligencija i emotivna hladnoća

manipulativne sposobnosti

težnja k moći

samoodređena seksualnost

destruktivna prekoračenja norme i zakona

Motiv fatalne žene javlja se u hrvatskoj književnosti od Požeškog đaka Miroslava Kraljevića

pa do Julije, Laure, Klare, Line, Niže, itd. One su demonske zavodnice, vještice andeoskog

lica, izuzetno ljepe, privlačne i tajanstvene, one su literarno najživlji i najuvjerljiviji ženski

likovi hrvatske književnosti. One su „aktivni likovi“, deus ex machine književnih djela i o

njima bi se dalo pisati mnogo više nego o njihovim pozitivnim suparnicama. Fatalne žene su

3 Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/wiki/Fatalna_%C5%BEena"

11

potpuna suprotnost vjernim ženama, majkama i čuvaricama ognjišta, one predstaljaju

opasnost i prijetnju, odrazom su muške erotske fantazije.

Fatalnim ženama pripada sve ono što mimoilazi okvir normalnoga, dopuštenoga i

društveno potvrđenoga. Ovaj tip kobne žene preuzeo je na sebe sve oznake i posljedice

negativnosti. U njihovim su likovima potisnute sve frustracije, moralne dvojbe, kompleksi i

društvene traume. Ovaj lik fatalne žene u hrvatskoj književnosti uočljiv je već u Šenoinu

Zlatarevu zlatu u liku Klare Gruber, koji je lik dalje bitan za tijek ove radnje. Klara

Gruber se javlja kao glavna oponentica Dori Krupićevoj, oličenju ženske dobrote.

3.2. Šenoini likovi

Šenou doista ne zanimaju velikani povijesti,vojskovođe i kraljevi. Naglasak stavlja na

privatnost, na jednostavni svakodnevni život i na osobno iskustvo.4 Šenoa za glavne likove

svojih romana bira male ljude, anonimne likove. „Prosječne junake“ koji ni po čemu se ne

razlikuju od svoje okolice. Ti deherorizirani junaci svojom prosječnošću utjelovljuju

upravo svojstva obične građanske čitateljske publike koja i postaje glavni konzument

romana.5

Kako je težio realizmu, u svojim ostvarenjima realistični su mu odabir teme i likova, ali mu je

sama razrada likova romantičarska. Njegovi su likovi polarizirani, crno- bijeli, dobri ili loši,

determinirani podrijetlom i položajem u društvu. Međutim, ova crno- bjela karakterizacija

likova je sveprisutna u XIX. st. ne samo kod Šenoe, nego su opće karakteristike

romantičarske karakterizacije. Međutim, takve su konvencije i postupci u to vrijeme bili prije

pravila nego iznimci. Kao glavna slabost u Šenoinoj karakterizaciji likova je to što se nije

uspio osloboditi lažnog sentimentalizma i patetike.

Šenoa je svoje likove podijelio u četiri osnovne grupe:

povijesni likovi

ljubavni likovi

intriganti

likovi običnih malih ljudi

4 Nemec, Krešimir,Povijest hrvatskog romana( Zagreb: Znanje, 1995) 87.

5 Nemec, Krešimir,Povijest hrvatskog romana( Zagreb: Znanje, 1995) 89.

12

3.3. Šenoini ženski likovi

Šenoini ženski likovi se klasificiraju na sljedeći način:

vjerne žene:

Duma, ženski lik romana Čuvaj se senjske ruke, žena Juriše Orlovića, koja se

suprotstavila udati se za onog koji joj je namjenjen, nadalje sudjeluje pri

protunapadu na senjsku tvrđavu i oslobađanju svog muža.

Kata, vjerna majka i žena Ilije Gregorića,

Jana, junakinja romana Seljačka buna koja je odigrala ulogu za koju nije

determinirana

Dora, idealizirana žena, „zlatarovo zlato“

Mara, vjerna žena Miloša Radaka

Marta, žena Stjepka Gregorijanca, za razliku od svog muža, izrazito pozitivan

lik

femme fatal:

Klara Gruberova, klasična fatalna žena sa svim osobinama iste, oličenje zla,

inteligencije, ljepote, emotivne hladnoće, manipulativna, destruktivna, itd.

Branka, samostalna mlada žena, junakinja istoimenog romana Branka

Niža, junakinja Šenoine nove Karanfil s pjesnikova groba. Za nju se ne bi

moglo reći kako posjeduje sve osobine fatalne žene, ona je dobra, djevojka iz

naroda, ali je izdvajaju njezina ljepota, osobitost odanost i inteligencija.

4. Dora Krupićeva

Dora Krupićeva glavni je lik je romana Zlatarevo zlato Augusta Šenoe, sam naziv romana

metafora je koji predstavlja ovu kćer jedinicu staroga zlatara Petra Krupića.

4.1. Kratka fabula romana izvanpovijesnog konteksta

Stari zagrebački građanin, zlatar Krupić, ima krasnu i čestitu kćer Doru. Dora je ljepotica,

crnookka, crne kose, plemenita, nježna, mudra i bistra duha, okretna, razumna i mila. Ona je

13

dobra, poslušna, plemenita, vrijedna, marljiva i prelijepa djevojka, možda čak i naivna. Voli

svog oca i kumu Magdu i pomaže im. U to „zlatarevo zlato“ zaljubi se jednom prilikom,

spašavajući joj život ispod konjskog kopita, Pavao Gregorijanac, sin moćnog

medvedgradskog vlastelina, krvnog neprijatelja Zagrebčana, koji protiv njega dižu pred

banskim i kraljevskim sudom tužbu zbog nasilja i zbog samog Medvedgrada na koji

zagrebčani misle da imaju iz davnine prava. Stari Stjepko Gregorijanec, zbog te ljubavi koja

mu otima sina, još jače zamrzi Zagrebčane, te koristi svaku priliku da im naškodi, a Doru

pokuša odstraniti, ali mu to ne uspije, jer je Pavao svaki put u pravi čas spasi. Nažalost, iako

je njihova ljubav bila veoma jaka, ne uspijeva pobijediti zlo. Ljubavlju za Pavla planut će i

Klara Gruberova, koja kasnije postaje podbanicom Ungnadovom. Kada je Pavle odbije,

odluči ukloniti Doru ne bi li na taj način pridobila Pavlovu ljubav. Dat će otrovati Doru, ali

time ne postiže ništa, Pavle će ju zamrziti, i s gnušanjem odbiti tu bludnicu, ostavljajući je

Višnjemu da je kazni, te ode do kraja svoga života boriti se protiv Turaka. Klara Gruberova

nakon pretrpljenoga poraza gubi i svoj razum.

U romanu povijesna priča završava sretno, dok ljubavna priča završava tragično.

U svrhu ometanja čiste ljubavne veze nalaze se razni čimbenici, npr. razlike društvenih

slojeva (Dora je građanka, Pavle plemić) i politički interesi (zavada StjepkaGregorijanca i

građana Zagreba).6

4.2. O Dori

Ako bi smo lik Dore trebali uvrstiti prema gornjoj podjeli likova, tada bismo ovaj lik svrstali

u onaj arhetip idealizirani žene, čuvarice nacionalnog bića, tip žene kao nositeljice i

promicateljice čistoće i nevinosti. Prema Šenoinoj podjeli likova, ona pripada ljubavnim

likovima, odnosno likovima malih, običnih ljudi, koji su u Šenoinim djelima zapravo pravi

junaci, idealizirani i heroizirani, u slučaju Dore, ona je heroina. Šenoa je u svojim djelima na

strani upravo tih malih ljudi, građana i seljaka. U onoj shemi crno- bijelih likova, Dora

predstavlja krajnji svijetli lik, oličenje dobrote i ljepote, oličenje bića bez mane. Po svim

svojim osobinama ona je oličenje savršenstva, idealiziranog romantičnog lika žene.

6 Nemec, Krešimir,Povijest hrvatskog romana( Zagreb: Znanje, 1995) 92.

14

Događaji u romanu teku polifonično, odvijaju se dvije paralelne radnje, politička i ljubavna

nit. Svi događaji vezani uz ljubavnu radnju, vrte se oko zlatarove Dore. Ona je središte i

polazište, sve što se odvija, svi likovi i događaji oko nje ili su radi nje ili protiv nje. Međutim,

iako je glavni lik romana, primjer idealne djevojke, Dora je ipak „pasivna junakinja“, ona se

nimalo ne ističe, ne radi niti za sebe, niti protiv sebe, ona voli Pavla, u tome je njezino

junaštvo, a sve drugo prepušta sudbini i drugima.

Šenoa nije dovoljno razradio lik svoje junakinje, međutim drugačiju joj ulogu niti nije mogao

dati, jer priprosta građanska djevojka u Zagrebu u 16. st. nije imala mnogo izbora. Za nju je

već veliko junaštvo bilo priznati mladiću da ga ljubi, drugo ništa nije smjela ako je željela

ostati poštena i na dobrom glasu. S ljubavlju u srcu, njoj valja trpjeti i čekati.

Tomu je dokaz, da je Dora čekala četiri mjeseca na Pavla da se vrati iz borbi protiv Turaka,

kako bi se prvi put vidjeli nakon što ju je spasio.

Ona se ne može aktivirati oko svoje sreće i sudbine, i to je možda i realističan prikaz o

položaju žene tadašnjeg doba. Dora se na koncu nesvjesno truje, uvjerena kako čini

bliženjemu dobro; katastrofa nastaje bez njezine umne suradnje, niti po njenoj, niti protiv

njene volje, bez njezina znanja, pa i bez ikakve borbe s njene strane. Ali, to može biti

dokazom i njene mladosti, neiskustva i naivnosti.

Dora je nemotivirani lik (?)

determinirana je podrijetlom

determinirana je odgojem

determinirana je ljepotom.

U Šenoinih ženskih likova vrlo je bitan vanjski izgled, ali tako je uostalom kod većine autora

19. st., ona mora biti toliko dobra jer je toliko lijepa, ili obratno, vrlo lijepa jer je vrlo dobra.

Prema polariziranoj karakterizaciji likova, smatra se kako je vanjska ljepota odrazom

unutarnje ljepote, ali su se ova ideologija ili predrasude zadržale i do dana današnjih.

Već u uvodno djelu romana, kada nas upoznaje s likom Dore, pisac nam prvo opisuje

njezine vrline predstavljene njenim duhovnim, ali i fizičkim vrijednostima:

„Bijaše bistra, živa, te se već za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je

već nisu smatrali djetetom, da su je dapače svi nazivali „zlatarovom mudrijašicom”,

jer se mala - a nije to za ono doba šala - naučila bila čitanju i pisanju od varoškoga

15

školnika Blaža Dragšića. Pa tek kad pupolj budne ružicom, djevojče djevicom! Divna

li oku milja!

Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj,

premetala drobne nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa

glavica njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni,

janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom

okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka

od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među

svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude.

Mnogomu se građanskomu sinu - a ne kojekakoviću - otimale oči za Dorom; mnoga je

majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i velikaški

gospodiči-ći, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: »Ej

da nije, što je!«

Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga

uzroka, uzroka doista velevažna, jer zlatom važe. Veli se: »Bolji je dobar glas nego

zlatan pâs«, a u Dorice bijaše i dobar glas i zlatan pâs. Nije dakle ni čudo da su

mladicu svi zorniji zagrebački mladići nuđali božićnicom te obi-lazili, željkujući i

snujući zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijaše im zlata i zatvorena zlatarova

vrata.”7

Dora je kako smo već spomenuli „pasivan lik“, ona se stalno nalazi u nekakvoj opasnosti, ali

niti jednom prilikom ne reagira kako bi se sama spasila, uvijek se netko mora naći u blizini i

reagirati umjesto nje:

„Puče trgom čistina. Po njoj juri čopor paklenih atova, a pred njima vranac s

plamtećom grivom. Pred čoporom bježi djevojka mlada i lijepa. Klonu k zemlji. Sad

će je zastići paklena hajka, sad će je zgaziti. »Jao!«, razlijegalo se je pukom, »propala

je sirota!«

Ali kao strijela doleti s jedne strane mladi junak na zelenku, sagnu se k djevojci,

uhvati je za pas i dignuv je na sedlo odjuri prema Kaptolskim vratima.”8

Dora također ne reagira kada je Grga Čokolin okleveta pred ocem i njegovim prijateljima,

otac je tjera od kuće, ona i dalje ne reagira. Jedino što zna reći je: „Molim te oče“.

7 Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 8.

8 Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 30.

16

Iz osobnog stajališta, pretpostavimo da bi otac prije vjerovao njoj, nego intrigantu Čokolinu.

Pretpostavimo da se ta situacija mogla riješiti na taj način.

Ljubav između Pavla i Dore također je nerealna, teško se može povjerovati da je u tadašnje

vrije u 16. st. ljubav između građanske djevojke i plemića mogla biti realizovana, tako da je

njihova ljubav realna, kao uostalom lik Dore sam:

„Djevojka skoči. Blijednu i planu. Kao da sniva. Krv da će joj raznijeti živce, srce

skočiti iz njedara. Nestalnim plamom zasukljaše oči; rastvori drhtavice ruke i spustiv

glavicu svoju na Pavlovu glavu zajeca i kroz plač i kroz smijeh: Jao, Pavle, šta učini

od mene, Pavle!”9

Njezino junaštvo ogleda se u tome što ljubi Pavla, tim više jer među njima postoje

nepremostivi sociološki jaz:

„Ne budi vas strah, djevice Doro! Još mi je živa glava, odvrati mekanim glasom Pavao

i lagano se dotaknu prsti Dorine ruke. Djevojka strese se, krv joj šinu u lica, ali ne

ustegnu ruke. Lako joj se sklapale usne, u oku joj je treptio čudan plamen, ali ne krenu

zjenice s Pavla.”10

Njezina inteligencija, odražava se onako kako se žena toga doba mogla izraziti. Žene se nisu

mogle uplitati u dijalog muškaraca, tek ako su pitane. Dora daje vrlo vješte diplomatsko

prikrivene odgovore, pazeći kako ne bi uvrijedila muškarca, što se tada smatralo ženskoj

vrlini:

„Oprosti mi vaše gospodstvo, gospodine notare! Mi ženske glave ne razumijemo te

premudre historije, i moja pamet pobrala je iz vaše besjede samo gdješto kao slijepa

kokoš zrno. Ne bude li vino kod moje svadbe kiselo, osladit će mi usta. Ali iz srebrne

kupe neću ga srkat, za nas građanske djevojke i ove su majolike dobre. Ne valja se

gizdati, jer je gizdost pred bogom grijeh. Nu tko će o tom i govoriti, to su daleki

računi.”11

„Kad već na silu moram, de'te vi najprije, gospodine notarijuš. Ja ću za vama pa ću

pogodit vaše misli«, odvrati hitro djevojka.

»Nu, što mislim?«, zapita notar..

»Vaše gospodstvo - ali ne srdite se za to - vaše gospodstvo misli da ste najpametnija

glava u svem Zagrebu.«

9 Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 52.

10 Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 50.

11 Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 69.

17

»Ha! ha! ha!«, udariše svi u grohotan smijeh.”12

Njezina je iskrena osjećajnost dirljiva, a njezina djetinjasta naivnost pogubna. Ljepotom i

smjernošću ona osvaja ljude, topla je i mila, zaslužuje ljubav i pažnju. Njezine su vrline

neupitne, a njezina tragična sudbina budi u čitatelju tugu i težnju za pravdom. Lijepa,

nedužna, naivna, ne uspijeva biti sačuvana od ljudske zloće i zavisti ni plemenitom ljubavlju

svoga brižnog oca, ni neskrivenim obožavanjem zaručnika, ni pažnjom kume Magde, niti

pod budnim okom Jerkove tajanstvene ljubavi.

Dora Krupićeva lik je s definitivno zadanim osobinama, koja ne utječe na događaje i

promjenu u razvoju fabule, goli je aktant koji samo ispunjava svoju ulogu u strukturi

zapleta.13

Dora je zajedno sa Pavlom, kao dobra i plemenita, domaća djevojka, nositelj

moralnog i nacionalnog kodeksa.14

5. Komparativna usporedba likova Dore i Klare

Lik Dora Klara

Vrijeme i mjesto radnje Zagreb, 16. st. Samobor, 16. st

Portret mlada djevojka, ljepotica,

kćer jedinica

mlada žena, ljepotica,

udovica, majka jedne kćeri

Socijalna karakterizacija građanka, egzistencijalnu

sigurnost joj pruža oca

plemkinja, situirana,

egzistenciju obezbjeđuje

preko muškaraca

Psihološka karakterizacija stabilna, mudra, plemenita,

dobra, vjernica

nestabilna, površna, ohola,

sebična, inteligentna

Etička karakterizacija visoke moralne vrline, čestita nemoralna, puna mana, ne

bira sredstva kako bi došla do

cilja

Filozofska karakterizacija predstavnica patrijalhalnog

svjetonazora

nevjernica, preljubnica,

hedonistički svjetonazori

Recepcija okolina je poštiva zbog njenih utjecajna je jer je plemkinja i

12

isto 13

Nemec, Krešimir,Povijest hrvatskog romana( Zagreb: Znanje, 1995) 95. 14

Nemec, Krešimir,Povijest hrvatskog romana( Zagreb: Znanje, 1995) 99.

18

vrlina zbog toga ima ugled,

muškarci joj se dive zbog

ljepote

Profesionalna recepcija K. Nemec

A. Barac

K. Nemec

A. Barac

5.1. Kako ljube Dora i Klara

Kako su ova dva lika dvije suprotnosti, tip i antitip, dobro i zlo, svetica i griješnica, njih dvije

ljube Pavla na dva potpuno suprotna načina.

Dora, kao oličenje dobrote zbog svoje determiniranosti odgojem, ima samo jedan mogući

izbor; a to je čekanje. Njezina ljubav je uzvraćena, te ona ne mora reagirati, ali da ljubav nije

uzvraćena, vjerojatno da i onda ne bi reagirala, već svoju tugu u sebi proživljavala. Ona i

sama kaže:

„Nu ja samo tako napamet mislim. Nesretan je, velim. On je gospodin, on je bogat, ti

si jadna sirotica, on bi dobio plemenitu gospoju - drugu! Oh, ne, ne drugu, toga ne bih

preboljela«, kliknu djevojka i uhvati živo Pavlove ruke, »da drugu ljubiš. Pa onda kad

se zamislim, eto vidim kako sjedim u tvojoj kući i vezem vezak, lijep pojas. I čekam

hoće li skoro Pavle doći. A ti se kradeš lako lagacko do mene, ti misliš da ja toga ne

znam. Ali da, šta ne bih znala. Ne treba mi očiju. Srce kuca življe, srce zna da si blizu.

A ja ti skočim, ja ti se ovinem oko šije, ja te po - Ha, ha, ha!«, udari djevojka u smijeh

i u plač, »je l' da sam luda, vele luda! Ne, ne, ne, to ne može biti, to bi prelijepo,

prelijepo bilo!«, i tronuta pokri Dora lice rukama.”15

Prvi put kada Dora ugleda Pavla, ona nije ni svjesna toga da je zaljubljena, misleći kako je

bolesna, pati u vrućici. Njezinu zaljubljenost prepoznaje stara Magda. Dora je mlada i

neiskusna, prvi put se zaljubljuje.

Klara je također mlada žena, izuzetna ljepotica koja je potpuno svjesna svoje ljepote,

muškarci se natječu za njezinom naklonošću i ona u tome uživa. Kako je već jednom bila

udata, te postala udovicom, ali svoga muža nije voljela, pa za sobom imala brojne ljubavnike,

ona je s muškarcima vrlo iskusna. Zna kako treba osvojiti muškarca.

15

Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 178.

19

„Mlada je, lijepa i bogata, pa udovica - hitra udovica koja je okusila drvo spoznanja,

nije plaha i glupa kao što djevojke, kao što Pavao. Dobra udica. Riba se mora

namečiti.”16

Opis Klarina vanjskog izgleda:

„Moglo joj je biti dvadeset i više godina. Žena visoka, puna i živa. Zlatni uvojci

padahu joj niz šiju ispod kape od bijeloga bisera.Visoko, glatko čelo odavalo je

neobičnu pamet, a ravni, tanki nosić komu se živo micahu ružične nosnice, sivkaste ali

neobično sjajne oči, bijahu znakom velike hitrine. A srce, a čuvstvo? Teško je reći. To

glatko fino lice čas bi se zažarilo plamenitim zanosom, čas izrazilo otrovnim rugom,

čas složilo u neodoljiv posmijeh, čas okamenilo hladnim mramorom; samo pune,

pootvorene usne, samo nemirno kretanje tijela pokazivalo je da u toj ženskoj glavi žive

krvi imade. Tko je vidio puna i poput mlijeka bijela ramena štono provirivahu iza

bruseljske paučine, tko je gledao kako se puna njedra nadimlju i silom otimlju jarmu

plavetne svilene halje, kako se srebrni pojas vije oko tankoga struka, kako se oble

sjajne ruke kradu iza dugih rukava, kako se malene nožice u vezenim postolicama

nestrpljivo premeću na medvjeđoj koži - tko je to sve vidio, morao je reći - ta žena

ugleda svijet za ljubav, ta žena hoće, mora da ljubi. A je l' ljubila? Za to znala su razna

gospoda, samo tupoglavi pokojnik joj nije.”17

Klara se prema Pavletu ponaša ženstveno, koketno, zavodi ga. Pisac više puta spominje

njezine zlatne pramenove kose, koji se uvijaju kao zmija, tako se i ona uvija oko Pavla. Klara

promatra mladića radoznalo, gleda ga ispod oka... Ne zadugo, ona preuzima inicijativu,

izjavljuje Pavletu ljubav:

„Vi moj, ja vaša pa makar se digao bog. Mlad ste još, mlad. Još ne znate srca, još ne

znate plama ljubavi. Oh nije vam ljubav janje krotko i milo. Ne, bijesan je ona at!

Kada uzbjesni, kada se propne i leti kao strijela nebeska, kao sjeverni vihor, može l' je

žvaliti čovječja ruka? Oh Pavle, čujte me!”18

Možda bi Pavle i upao u njezinu zamku da nije vidio očevo pismo. Klara je vjerojatno toliko

zaintrigirana Pavletom jer je to jedini muškarac koji ju je ikada odbio, prezreo. Za ovu ljubav

spremna učiniti sve, pogaziti sve dozvoljene granice, ubija svoju suparnici, čini najveći smrtni

grijeh. Kako Pavle kaže: „ Ona je rajska zmija, ona je Dalila”.

16

Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 58. 17

Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 80. 18

Šenoa, August, Zlatarovo zlato( Zagreb: Mladost, 1985) 88.

20

Ove dvije žene obe tragično završavaju zbog ljubavi prema Pavlu, Dora umire, a Klara

gubi razum.

6. Zaključak19

Dug je put od srednjovijekovnih likova žene- Salome, Dalile, preko hrvatske Judite, Robinje,

Jedupke, do suvremene, emancipirane žene. Do žene koja nije samo predodžba muškarčeva

lika, do lika žene o kojem ne pišu samo muškarci. Žene koja i sama postaje psihološki

razrađen lik, junakinja djela, žene koja preuzima spisateljsku ulogu te istinski piše o sebi

samoj.

U ovom razvojnom putu Šenoino doba čini bitnu prekretnicu u hrvatskoj književnosti. Šenoa

je otvorio niz novih tematskih područja, realizirao različite mogućnosti narativne

kombinatorike. Da bi postigao svoj primarni cilj pridobijanja čitateljske publike, morao je

idealizirati povijesnu stvarnost. Stvorio je niz likova, među kojima i lik Dore Krupićeve, koji

će još dugo biti uzorom mnogima. Njegove su pripovjedačke sposobnosti i smisao za

fabuliranje, talenat za stvaranje zapleta i održavanje napetosti ostali u hrvatskoj književnosti

nedosegnuti. Modeli njegovih likova prenosit će se sve do kraja 19. st. i dalje. Njegov lik

Dore preuzet je kao dio nacionalnog identiteta, te se danas takvom i slavi, kao jedan od

najznačajnijih ženskih likova hrvatske književnosti.

Pojavom Augusta Šenoe u hrvatskoj književnosti, započelo je doba pripovjetke i romana.

Šenoa je svojim radom nastojao nadoknaditi ono što je u europskoj književnosti već postojalo

kao književna baština. Čitav svoj život posvetio je stvaranju moderne hrvatske književnosti i

može se reći da je u tim nastojanjima i uspio.Svojim je proglasom „Naša književnost“ ušao

kao teoretičar na velika vrata hrvatske književnosti i dao smjernice kakva novela treba biti, a

vještinom svoga pisanja nametnuo se kao autoritet već svojim suvremenica, te je ostao jedan

od najznačajnijih imena hrvatske književnosti. O Augustu Šenoi Matoš je imao izrazito

visoko mišljenje: Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da

progovara narodnom dušom20

. Literarni povjesničar Slavko Ježić o Šenoi je rekao:

S njime počinje moderna hrvatska književnost21

.

19

prema Krešimiru Nemecu 20

izvor: http://www.biografije.org/senoa.htm 21

isto

21

7. Izvori

http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=1&ved=0CB0QFjAA&url=http%3A%2F%

2Fhrcak.srce.hr%2Ffile%2F58635&rct=j&q=%C5%BEenski%20likovi%20u%20hrvatskoj%

20knji%C5%BEevnosti&ei=HnXhTd6yNYfIswbq--

j5BQ&usg=AFQjCNEC0eqceb6130nHQ6Qg5V4x8Eyh1g

http://en.wikipedia.org/wiki/Femme_fatale

http://www.biografije.org/senoa.htm

8. Literatura

Ćorić, Tomislav, Hrvatska žena u povijesti, K.Krešimir, Zagreb, 1997.

Čolak, Tode, Portreti: iz novije hrvatske književnosti, knjiga I., Sloboda, Beograd, 1967.

Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb, 2004, Naklada Pavičić.

Nemec, Krešimir: Antologija hrvatske novele. Zagreb, 1997, Naklada Pavičić.

Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana: od početka do kraja 19. stoljeća, Znanje,

Zagreb,1995.

Prosperov Novak, Slobodan: Povijest hrvatske književnosti. Ljubljana, 2003, Golden

marketing.

Šenoa, August, Zlatarovo zlato, Mladost, Zagreb, 1985.

Šenoa, August, I: Članci i feljtoni; Pjesme; Pripovijesti. Priredio: Šime Vučetić. Crteži:

Zeljko Hegedušić. Štamparija Vjesnik, Zagreb 1962; II. izd. 1964.