SVEUČILIŠTE U RIJECIEKONOMSKI FAKULTET RIJEKA

                

EKONOMIKA I POLITIKA MEĐUNARODNE RAZMJENEProf. dr. Nela Vlahinić - Dizdarević

 (Predavanja - Buje)

                           

Sandra Vojinović, 2005.

Definicija:  Međunarodna trgovinska politika je dio ekonomske politike koji se odnosi na područje razmjene roba i usluga s inozemstvom s osnovnim ciljem postizanja konkurentnosti izvoza i uravnoteženosti ek. odnosa s inozemstvom. Uravnoteženost odnosa s inozemstvom (izvoz = uvoz)Za male ekonomije je deficit je prirodno, normalno stanje – one su visoku uvozno zavisne, vrlo je teško da ostvare ravnotežu izvoza – uvoza robe. Cilj tih zemalja, uravnoteženje platne bilance na samo na nivou roba nego i usluga. Idealno bi bili postići suficit u razmjeni usluga i tako uravnotežiti deficit robne razmjene. Je li to moguće uravnotežiti?…. Cilj međunarodne politike – poticanje izvoza – gdje uvoz mora biti u funkciji izvoza. Značaj međunarodne politike: posebno raste tijekom 90-tih godina, postalo je jasno da države imaju svoju politiku, te kako zemlja svojim politikama utječe na stanje konkurentnosti. Uloga države važnija je kod malih zemalja ( da li direktnim ili indirektnim poticajima). Istočnim državama je država posebno pomogla da unaprijede svoju konkurentnost. Ispit: Što utječe, koji procesi utječu na međ. trg. politiku?  

Procesi (utjecaji) koji utječu na formiranje međunarodne trgovinske politike

 1. 1.         Proces globalizacije2. 2.         Proces regionalne integracije

 Proces globalizacije je proces brzog širenja informacija, novca, kapitala znanja, robe… Danas (utjecajem globalizacije) pozicija malih zemalja se popravila u odnosu na onu prije 30-tak godina, nikada pozicija malih zemlja nije bila povoljnija, tj. njihova konkurentska pozicija nikada nije ovisila više o njima samima kao danas. Korist o globalizacije ima više zemalja, ali i bogati.  Utjecaj globalizacije na formiranje politike međunarodne razmjene možemo gledati s nekoliko aspekata:

1. 1.         intenzivna liberalizacija svjetske trgovine – snižavanje carina, najveći doprinos WTO-a od 1995. g. prvi put da ima pravo nametnuti obveze i sankcionirati članice. MTP mora se pridržavati sankcija i obveza WTO- a. Pri. carine su se drastično smanjile, pogotovo kod poljoprivrednih proizvoda. Proces liberalizacije (zaštiti instrumenti su definirani), VTP ostavlja prostora za poticajne mjere – poticanje izvoza , subvencije – porezne olakšice i kreditne olakšice – izvozno financiranje, HBOR preko poslovnih banaka vrši izvozno financiranje, a u svijetu postoje specijalizirane organizacije.

2. 2.         smanjenje zavisnih troškova u obavljanju VT prometa – Internet, smanjenje cijena prometnih usluga, transporta, sve je to utjecalo na povećanje međunarodne razmjene.

3. 3.         brz rast informatičke, elektroničke trgovine – po jako visokim stopama rasta – nužnost da zemlje moraju inkorporirati i taj segment u trgovinu. U širem smislu,

inkorporacije: elektronička trgovina – kupnja, narudžba putem Interneta, u užem smislu: gdje se kompletna isporuka, sve se radi putem Interneta, kompletna realizacija. Internet je važan, najviše se koristi kao marketinški medij za reklamu (turizam čak 30% putem Interneta, avio-karte itd.). Ima veliki utjecaj na MTP – potreba: morao bi se uvesti segment reguliranja el. trgovine, sve bi države trebale uključiti u zakonodavstvo (carinjenje putem Interneta). Putem WTO – runda u Dahi razmatra to pitanje.

4. 4.         brz transfer tehnologije među zemljama – strane direktne investicije (doživjele najveći rast), rezultiralo sve većim udjelom tehnološki intenzivnih proizvoda, imaju najveće multiplikativne efekte i najveću dodatnu vrijednost (politike trgovinskih zemalja su posebno uključile taj segment).

 Proces regionalnog povezivanja (integracija) – postao dominantan u odnosu na globalizaciju. Osim Mongolije nema niti jedne zemlje koja nije članica neke regionalne integracije (EU, NAFTA, ASEAN). Utjecaj integracija na MTP: veliki, jer zemlje članice integracije obavezne su provoditi zajedničku trgovinsku politiku ako se radi o višim integracijama (pri. EU). Zajednička znači da mora biti inkorporirana u trgovinsku politiku zemlje. Zemlje imaju malo slobode pri izboru zaštitnih instrumenata a više u izboru poticajnih sredstava.   

Značaj trgovinske politike malih zemalja   Ispitno pitanje: Objasni značaj trg. pol. malih zemalja? Teza: trgovinska politika je relativno važnija za male nego za velike zemlje. 

1. 1.         Visoka trgovinska zavisnost (odnosno veća otvorenost) malih zemalja s inozemstvom, tj. s većim zemljama rezultira s time da je vrlo važno kako rezultira VT politika, jer male zemlje moraju puno izvoziti da pokriju uvoz.

 2. 2.         Male zemlje imaju veća ograničenja od velikih:

a) a)      prirodna raspoloživost resursab) b)      manji broj radne snage (male zemlje) i kvalitete, koja se može nadoknaditi

velikim izdacima za obrazovanje, znanostc) c)      raspoloživost domaćeg kapitala (je manja) i ograničenje tehnologije

Zbog toga trgovinska politika malih zemalja mora rezultirati oštrijom specijalizacijom u užim tržišnim nišama, koje su premalo interesantne većim ekonomijama (su preuske i premale za te zemlje), a sve u cilju integriranja unutar klastera (clustera) – lanac povezanih proizvodnji npr. brodogradnja, drvni klaster –međusobno vertikalno povezivanje proizvodnje od inputa do outputa. 

2. 3.         Trgovinska politika za male zemlje mora biti puno fleksibilnija od velikih – prilagođavanje pogotovo robe široke potrošnje. Država mora pratiti, prepoznati takve potrebe i davati poticaje.

 Ukupni globalizacijski indeks – izračunava se na bazi 4 pokazatelja:

1. 1.         ekonomska integracija – trgovina i investicije u GDP-u

2. 2.         osobna globalizacija – broj tel. linija, izdaci za putovanja, doznake u inozemstvu3. 3.         tehnološka globalizacija – br. Internet korisnika, hostera i servera4. 4.         politička globalizacija – članstvo u međ. institucijama, br. sporazuma s drugim

zemljama Prvih pet: definitivno male zemlje: 1. Irska, 2. Singapur, 3. Švicarska, 4. Nizozemska, 5. Finska.Od tranzicijskih zemalja: 14. Češka, 19. Slovenija i 23. Hrvatska od ukupno 62. zemlje.  

Razvojni oblici međunarodne trgovinske politike  

1. 1.         Merkantilizam2. 2.         Liberalizam3. 3.         Intervencionizam4. 4.         Protekcionizam

  Merkantilizam – ek. i trgovinska doktrina ali se smatra i prvom trgovinskom politikom od 16. do 18. st.Počiva na 3 temeljne karakteristike:

1. 1.         zlatni standard – plaćanje plemenitim metalima, zlatom, srebrom; Zlato predstavlja bogatstvo zemlje, a do njega se dolazilo ili osvajanjem novih kolonija ili suficitom u platnoj bilanci ( težnja za povećanjem izvoza i ograničavanjem uvoza). Već su u vrijem merkantilističke politike postojali različiti instrumenti plaćanja, kao što su carine, kvote dozvole, ali i razne subvencije.

2. 2.         prvobitna akumulacija kapitala3. 3.         snažna uloga države

 Razlikujemo 2 faze merkantilizma:

1. 1.         bulionizam – restriktivnija, svaki subjekt je morao ostvariti suficit s inozemstvom2. 2.         zrelo doba merkantilizma – suficit se morao ostvariti na nivou države.

 Liberalizam – teži ukidanju svih ograničenja, potiče slobodno kretanje robe, usluge, kapitala, započinje krajem 18. st. i traje do početka 20. st. a nestaje velikom ek. krizom kad započinje intervencionizam. Neoliberalizam je pravac, oblik međunarodne trgovinske politike koji se pojavljuje 80-tih kod razvijenih a 90-tih kod zemalja u razvoju. Potiču ga sve svjetske institucije MMF, WTO, Svjetska banka, Europska banka za obnovu i razvoj – traže liberalizaciju kapitalnih transakcija, trgovinsku liberalizaciju – propisivanje liberalnog aspekta. Štetne posljedice liberalizacije?

1. 1.         Postupna liberalizacija je puno bolja od nagle, treba zadržati zaštite, velika liberalizacija može dovesti do negativnih efekata. (Pri. Hrvatska: preuranjena i prebrza liberalizacija dovela je do krize, propadanja industrije s konkurencijom – šteta propadanja za posljedicu ima nezaposlenost. Trebalo je zaštiti gospodarstvo koje je imalo smisla da opstane).

2. 2.         Neoliberalizam, pogotovo kod tranzicijskih zemalja, ima puno ograničenja – institucionalnih, samo puštanje tržišnih zakonitosti dovodi do puna negativnih efekata

(prebrza liberalizacija) – za tranzicijske zemlje postupna liberalizacija je puno bolje rješenje

3. 3.         WASINGTONSKI KONSENZUS – dominantan utjecaj međunarodnih institucija, koje su tijekom 90-tih insistirale na brzoj liberalizaciji po istom konceptu za sve zemlje ( no ima male razlike – dok među zemljama nisu tako male razlike).

 Intervencionizam – snažan utjecaj države u ekonomskim procesima u svim segmentima nacionalnog gospodarstva (od potrošnje, proizvodnje i u razvoju).  Intervencionistička trgovinska politika je nastala kao odgovor na vanjsku neravnotežu (deficit u pravilu tranzicijskih zemalja). Zbog vanjske neravnoteže puno teže se uspostavlja unutarnja te tako i puna zaposlenost. Teoretičar intervencionizma Keynes je glavni predstavnik u doba velike ekonomske krize. Zalagao se za aktivnu ulogu države u svim područjima, pogotovo u vanjskoj trgovini.  Relevantnost intervencionističke trgovinske politike: danas nema puno – neophodna je jača uloga države u današnjici. Neokeynezijanzi – današnji predstavnici Keynezijanske doktrine, tvrde: slažu se s slobodnim tržištem ali smatraju da u uvjetima nesavršenosti tržišta država treba intervenirati parcijalno (po sektorima) i kratkoročno (u ograničenom vremenskom roku). U tranzicijskim zemljama uloga države mora biti aktivnija, te poticati trgovinsku politiku, tj. da potakne one koji s vremenom mogu postati konkurenti. (ispit!) Relevantnost int. trg. pol. u Hrvatskoj: nesavršenost tržišta;

1. 1.         postoji oligoplska struktura, nema savršene konkurencije ( kod malih zemalja je to sklonost) – država bit trebala intervenirati

2. 2.         spora privatizacije – udio države je relativno velik u udjelu GDP-a, ne odražava tržišne zakone – država bi trebala intervenirati

3. 3.         slaba mobilnost resursa (ljudski resursi) – seljene radne snage (rješenje je lako: regionalno, po zanimanjima, prekvalifikacije

 Protekcionizam – osnovni cilj: zaštita domaćeg gospodarstva (proizvođača) od strane konkurencije. Dominirao 60-70-tih godina 20. st. a 80-tih kod manje razvijenih. Razvili su se različiti modeli (instrumenti) zaštite domaćeg tržišta: carine, kvote, kontingenti, uvozne dozvole, mjere administrativnog protekcionizma, različita tehnička ograničenja trgovine, restriktivni međunarodni trgovinski sporazumi (kao što su: VER-s dobrovoljna ograničenja izvoza – Volontary export Restrics; MFA Multifiverarangements – Sporazumi koji su uređivali ograničavali trgovinu tekstilom). Protekcionizam se bazira na nekim temeljnim argumentima zaštite:  

1. 1.         Argument zaštite domaćeg rada od jeftinijeg uvoznog rada – zbog jeftinije uvezene robe i jeftinije cijene rada potrebno je zaštititi domaću proizvodnju, jer proizvođači trpe štetu, dolazi do smanjivanja proizvodnje i povećanja nezaposlenosti. Ovakve mjere su zabranjene po WTO-u, nije sukladno, te nisu ovakvi argumenti opravdani. Država se može zaštititi dodatnim carinama samo ako dokaže da postoji damping (kada zemlja prodaje proizvode jeftinije vani, tj. koje su niže nego na vlastitom domaćem tržištu).

2. 2.         Argument mlade industrije- ili infant industrije: tvrdi da se mlada industrija mora zaštititi (dobiti određene zaštitne mjere određeno vrijeme) dok ne ojača te postane konkurentna. U literaturi ovaj je argument opravdan.

 3. 3.         Argument uravnoteženja platne bilance – počiva na potrebi ograničenja uvoza

kako bi se uravnotežila platna bilanca. Restrikcije uvoza su «logičan» odgovor onih zemalja koje stvaraju veliki deficit u platnoj bilanci (robnoj razmjeni). Ovaj argument kratkoročno je opravdan, dugoročno je neprihvatljiv zato sto negativno utječe na stope razvoja izvoza, ovim ograničenjem – dugoročno djeluje na opadanje izvoza.

 4. 4.         Fiskalni argument – ili argument punjenja proračuna: carine su prije bile glavni

izvor punjenja proračuna (danas nisu). Lako se prikupljaju kao prihod u proračun (pa su zemlje često koristile taj instrument kao fiskalni razlog, iako nisu štitile neku proizvodnju) te su transparentne.

 5. 5.         Argument nacionalne obrane – polazi od teze da zaštita domaće zemlje,

nacionalnog gospodarstva jača obrambenu sposobnost zemlje (tj. jača svoju tehničku i tehnološku razinu – što jača vojnu razinu). Argument nije primarno ekonomski, vladao je za vrijeme političkog hladnog rata.

 S vremenom protekcionizam je postao sve više selektivan, danas međunarodna trgovina zemlja implementira tu komponentu selektivnog protekcionizma (države štite samo određene industrije) a ne u potpunosti. Kako ih izabrati, po kojim kriterijima?  Pitanje izbora zaštićenih industrija (TARGETING – ciljanje) Kriteriji koji su relevantni:

1. 1.         industrije koje imaju visoki multiplikativni efekt – indirektno se tako potiče čitav niz drugih pratećih aktivnosti uz primarnu djelatnost: brodogradnja, turizam…

2. 2.         izvozna propulzivnost (za male zemlje) – zaštita onih industrija koje su izvozno orijentirane u odnosu na one koje su orijentirane na domaće tržište, te poticanje njihove dinamičnosti izvoza (male proizvođače koji imaju visoke stope rasta koje izazivaju njihovu dinamičnost)

3. 3.         štititi industrije koje imaju visoki udio novostvorene vrijednosti – tehnološki i znanjem intenzivna (ekonomsko opravdanje)

4. 4.         kriterij zaposlenosti – socijalno pitanje – nije svejedno da li će propasti industrije koje zapošljavaju veliki broj radne snage ( razlozi nisu primarno konkurentske prirode nego ekonomsko-socijalne)

 Trajanje vremena zaštite?Pokazalo se u literaturi da nije poželjna ni efikasna zaštita duža od 10 godina. Ako je duže industrija nema motiva biti konkurentna (nema motivacije pa ne ulaže u nova znanja i u nove tehnologije). Koje industrije bi države strateški trebala poticati?pri. Hrvatska: ulaganje u informatičku strukturu, farmaceutska industrija koja je rastući sektor ( Pliva je već postigla), Belupo nešto manje, Galenski laboratorij (prirodni preparati, dopuna prehrani)…

Konkurentnost  Osnovni cilj međunarodne trgovinske politike je unaprjeđenje, povećanje konkurentnosti.

 Definicija: Konkurentnost – predstavlja sposobnost poduzeća, odnosno nacionalne ekonomije da posluje (prodaje, izvozi) na stranom tržištu s profitom uz podršku države.  Općenito, konkurentnost je postala hit tema. Pojam konkurentnost – razvio se iz mikroekonomskog aspekta odnosno aspekta konkurentnosti poduzeća. Danas govorimo i o konkurentnosti sektora, nacionalne ekonomije itd. Razlika između konkurentskih i komparativnih prednosti postoje. Konkurentske prednosti su se razvile iz komparativnih prednosti.

1. 1.         Konkurentske prednosti su dinamičke, lako se mijenjaju za razliku od komparativnih – koje su statične i proizlaze iz nekih prirodnih predispozicija i gospodarske strukture i mogu se mijenjati u dužem vremenskom roku.

2. 2.         Na konkurentske prednosti se može utjecati različitim politikama države – deviznom politikom, MTP, industrijskom politikom, poreznom politikom, politikom plaća. Konkurentske prednosti se izgrađuju, vrlo je važna država u kreiranju konkurentskih prednosti. Komparativne prednosti su date i proizlaze iz raspoloživosti proizvodnih faktora.

  Porterov dijamant konkurentskih prednosti: Objavljen 1990., Autor Michael Porter, godine, sustavno je objasnio zašto su neke države konkurentne a neke nisu. Definirao je dijamant konkurentskih prednosti gdje je konkurentnost objasnio međusobnim utjecajem 4 komponente.  

STRATEGIJAPODUZEĆASTRUKTURA

KONKURENCIJA

 STANJEFAKTORA

 STANJEPOTRAŽNJE

 VEZANE IPODRŽAVAJUĆE

PROIZVODNJE

Zaključuje da nacionalna ekonomije može biti konkurentna samo ukoliko je postala konkurentna u sve 4 determinante i ukoliko postoji međusobna interakcija među njima. 

1. 1.         Stanje faktora

 Porter analizira kako raspoloživost i kvaliteta pojedinih proizvodnih faktora utječe na konkurentnost:

1) 1)     Prirodni resursi – nisu od presudnog značaja (najmanje važni)2) 2)     Ljudski resursi – jako važni, sama kvantiteta nije toliko bitna koliko kvaliteta

radne snage te zaključuje da je najvažnije postojanje mehanizma za stvaranje ovog faktora – obrazovna i znanstvena (istraživačka) infrastruktura. Pokazalo se da su zemlje koje su puno ulagale u obrazovanje i znanost , da su se brže i razvijale. Zaključuje: male zemlje imaju ograničene u odnosu na velike zemlje

3) 3)     Kapital – raspoloživost kapitala danas nije presudna budući da je kapital danas raspoloživ u međunarodnim okvirima. Dokazuje: ipak male zemlje plaćaju višu kamatu kada posuđuju kapital od velikih zbog rizika – ograničenje malim zemljama

4) 4)     Tehnologija – uz radnu snagu, najznačajniji faktor. Presudnim se pokazala veličina R&D izdvajanja – ulaganje u istraživanje i razvoj

5) 5)     Infrastruktura – važna za konkurentnost nacionalne ekonomije ( zemlje s razvijenom infrastrukturom: informatičkom, financijskom, javnom upravom su vrlo važne) Porter zaključuje:- -         da nedostatak proizvodnih faktora može biti prednost odnosno može se pretvoriti

u prednost jer utječe na racionalniju i produktivniju upotrebu.(Japan – prostor: just in time tehnika)

- -         konkurencija na domaćem tržištu potiče na stanje proizvodnih faktora – iskoristivost i ulaganje u proizvodnju (usavršavanje). Potiče domaća poduzeća da ulažu u znanje, tehnologiju, radnu snagu a i sama radna snaga je osobno zainteresirana – automatski poboljšava situaciju.

 2. 2.         Stanje potražnje

 Proizlazi iz veličine i iz strukture (zahtjevnost) domaće potražnje (broj stanovnika, kupovna moć). Veliko domaće tržište je poticajno za konkurentnost, gdje su jako izraženi efekti ekonomije obujma. Puna važnija od veličine je zahtjevnost domaće potražnje – Porter je zaključio da veća zahtjevnost domaće potražnje vodi većoj konkurentnosti ( pri. Italija s dizajnom, Japan s informatizacijom, el. opremom). 

3. 3.         Vezane i podržavajuće proizvodnje Porter misli na postojanje clustera – nužnost, specijalizacija unutar clustera. Zemlje može biti konkurentna samo ako je razvijen ukupan cluster međusobno povezanih proizvodnji. Može biti vertikalno do horizontalno povezan. Najčešće su vertikalni clusteri – sve vrste proizvoda (sirovina) potrebnih za finalni proizvod. 

4. 4.         Strategija poduzeća, struktura i konkurencija Važna s mikro aspekta konkurentnosti, a odnosi se na segment (stanje) malog i srednjeg poduzetništva u zemlji. To ovisi i o politici države o poticanju poduzetničke klime, odnosi se na razvijenost menadžmenta, na intenzitet konkurencije na domaćem tržištu – bitno: veća konkurencija na domaćem tržištu poticajna je za stvarane konkurentske prednosti. Analiza Porterovog modela: S obzirom na razvijenost determinanti, sve ekonomije se dijele u 4 grupe:

 1. 1.         Ekonomije bazirane na faktorima – glavni izvori konkurentskih prednosti su

osnovni faktori, odnosno njihova cijena (pri.: resursi, rad, obrazovanje). Problem: te se konkurentske prednosti lako izgube, pri. Hrvatska.

 2. 2.         Ekonomije bazirane na investicijama – osnovni faktori i dalje su prednost, ali se

razvijaju i neki napredniji faktori, npr. know-how – specijalizirana znanja. Karakter takve ekonomije, suština je ulaganje u faktore, trebaju postojati:- -        mehanizmi za stvaranje znanja – obrazovne institucije, istraživački programi i

infrastruktura nadogradnje- -        domaća konkurencija je vrlo intenzivna i domaća potražnja je velika i vrlo

zahtjevna – faktor su razvoja.

3. 3.         Ekonomije bazirane na inovacijama – faktorski nedostaci postaju faktor (izvor) poboljšanja konkurentnosti (nedostatak raspoloživih resursa). Domaća potražnja počinje se internacionalizirati uz pomoć domaćih multinacionalnih kompanija, klasteri su vrlo razvijeni i vrlo duboki (izlaz – strukturna investicija) Ova grupa ekonomije je najdinamičnija.

 4. 4.         Ekonomije bazirane na međusobnom povezivanju - Zrele visokorazvijene

ekonomije, dohodovno su najrazvijenije ali razvojno stagniraju. Smanjuje se konkurentski pritisak, dosegnuta je visoka dohodovna razina domaće potražnje, konkurentski pritisak izvana djeluje na sužavanje clustera – samo na neke ekonomije – zrele, visokorazvijene ekonomije.

  Uloga države s obzirom na oblike tj. 4 faze razvoja ekonomije:  U prve dvije faze država je najdirektnija. Uloga države je da:

1. 1.         direktno usmjerava ograničen kapital u odabrane industrije (targenting), 2. 2.         da potiče rizična ulaganja svojim garancijama i 3. 3.         da pruža privremenu zaštitu

 U 3. i 4. fazi, država je indirektnija, poduzeća su glavni pokretači razvoja, uloga države je:

1. 1.         da stvori stabilno makroekonomsko okruženje2. 2.         da stvori ukupnu infrastrukturu (zdravstvenu, financijsku – sve što stoji

građanima na raspolaganju)  Uloga geografske koncentracije u Porterovom dijamantu Zemlja je konkurentnija ako uz ove 4 ima geografsku koncentraciju određenih proizvodnji. Lokacija industrije na jednom užem geografskom području rezultira većom konkurentnošću date industrije. Najviše u Italiji – proizvodnja keramičkih pločica, proizvodnja svih inputa, resursa, dizajn, marketing svih ostalih usluga.  Sve te međunarodne proizvodnje bitno unapređuje taj dijamant konkurentnosti.Koristi takve lokalizacije – geografske koncentracije određene proizvodnje: 

1. 1.         Stvaranje jedne kritične mase specijaliziranje radne snage – stvara se specijalizirana radna snaga određenog profila ovisno o čemu se radi što rezultira visokom efikasnošću – kontinuiranost rada u struci bez dužih razdoblja nezaposlenosti. Postoji visoka konkurencija između te radne snage. Stalno usavršavanje što rezultira kvalitetom. Postoji velika gravitacija između istih ili sličnih poduzeća, ta kritična masa je bitna prednost – vrlo važan input, odnosno resurs.

2. 2.         Povećana ponuda specijaliziranih inputa ili usluga – veća ponuda → niže cijene, raznovrsnija ponuda, veća kvaliteta proizvoda i sve to rezultira većom konkurentnošću ukupne industrije.

3. 3.         Tehnički spiloveri (prelijevanje) – prijenos tehnologije – pogotovo se radi o prenošenju znanja između tih prostorno bliskih poduzeća, a velikim dijelom je to vezano uz fluktuaciju radne snage (prenosi ta znanja). Ti tehnički spiloveri su više prisutni kod prenošenja nekih znanja koja nisu revolucionarna – unapređenje proizvodnog procesa, efikasnije korištenje resursa, racionalnija proizvodnja.

 Najčešći oblik takve geografske koncentracije proizvodnje jesu poduzetnički okruzi. Povezuju se mala i srednja poduzeća na velike firme, vrlo često obiteljskih poduzeća (prevladavaju mala). To su izuzetno fleksibilna poduzeća, lako se mijenjaju s obzirom na tržišne uvjete. Najčešće se radi o unapređenjima tehnološkog procesa, a zapravo do kojih dolazi od kumuliranog iskustva i znanja radnika. Italija – kožna obuća 33% svjetskog izvoza – u samo jednoj regiji, keramičke pločice 60% svjetskog izvoza, namještaj – vrlo zahtjevna sofisticirana potražnja.  

Ocjena konkurentnosti zemalja – Global Competitiveness Report  Postoje različite analize konkurentnosti, najviše se koristi i citira Analiza Svjetskog Ekonomskog Foruma – koja daje rangiranje zemalja prema dostignutoj razini konkurentnosti. Konkurentnost zemlje se ocjenjuje na temelju 3 indeksa: GCI 

1. 1.         Tehnološki indeks2. 2.         Indeks javnih institucija3. 3.         Indeks makroekonomskog okruženja

 1. 1.        Tehnološki indeks – procjenjuje se razina tehnološkog razvoja zemlje – najvažniji, ponder ima 50% udjela kod visoko razvijenih zemalja, jer je njihov razvoj baziran na tehnološkoj komponenti, sva ostala imaju 1/3.Izračunava se na temelju 3 podindeksa:

      Inovacijski subindeks – koji se izračunava kroz broj registriranih patenata       ICT subindeks (informacijsko komunikacijska tehnologija) – pokazuje

razvijenost informacijske, komunikacijske tehnologije (br. računala na 1000 st., broj mobilnih telefona na 1000 st., koliko zemlja ulaže u ICT)

      Subindeks transfera tehnologije prvenstveno se izražava kroz SDI (strane direktne investicije), u taj tehnološko intenzivan sektor

Na temelju njih se ostvaruje rang tehnološkog indeksa.2. 2.         Indeks javnih institucija – najkonkurentnije zemlje imaju vrlo razvijene javne institucije, sređenost, efikasnije javne industrije je vrlo bitan element konkurentnosti.

Taj indeks se izračunava kroz 2 podindeksa:       Podindeks pravnog sustava (subindeks) – efikasnost pravnog sustava, brzina

rješavanja sporova, uređenost zemljišnih vlasničkih knjiga, uređeno poduzetničko okruženje.

      Korupcijski podindeks – slike efikasnosti javnih institucija, uzima se iz analize korupcijskih indeksa koji se objavljuje

 3. 3.         Indeks makroekonomskog okruženja – zemlje koje imaju jedno stabilno makroekonomsko okruženje su i konkurentnije za investiranje u tu zemlju. Izračunava se na temelju 3 podindeksa:

      Makroekonomsku stabilnost – stopa inflacije, fluktuacija deviznog tečaja, stabilna makroekonomska politika

      Kreditni rejting – uzimaju se kreditni rejtinzi prema različitim institucijama koje se bave objavljivanjem kreditnog rejtinga.

      Državna potrošnja – kroz deficit državnog proračuna se to vidi . ne mora biti negativno ako ulaže u kapitalne investicije, a ne tekuće izdatke . plaće i subvencije. Uveli su uz deficit i strukturu potrošnje (infrastruktura, ceste – kapitalni izdaci).

Rang ZemljaRang

tehnološkog indeksa

Rang indeksa javnih

institucija

Rang indeksa makroekonomskog

okruženja1 Finska 3 3 32 SAD 1 21 153 Švedska 4 6 174 Tajvan 2 27 95 Danska 6 1 46 Norveška 10 5 27 Singapur 11 10 18 Švicarska 7 8 59 Japan 5 16 2910 Island 14 2 1220 Estonija 15 26 3030 Irska 37 17 2133 Slovenija 26 31 3959 Bugarska 59 56 6060 Poljska 45 80 5161 Hrvatska 43 57 7081 BiH 82 78 8584 Makedonija 76 92 7789 Srbija i CG 75 85 102104 Čad 104 103 91

Izvor: The Global Competitiveness Report 2004 www. weforum. org. Finske

To ocjenjivanje se zove Growth Competitiveness Indeks – GCI indeks (indeks konkurentnosti ili rangiranje konkurentnosti) i njegove komponente u 2004. godini. U prvih 10 su 8 malih zemalja, ekonomija – vrlo intenzivan tehnološki razvoj i ulaganje u znanje i tehnologiju. U prvih 10 su sve 4 skandinavske zemlje – model koji je osigurao vrlo razvijene javne institucije, najniža korupcija.Finska, Norveška, Danska imaju budžetski suficit – vrlo skupe zemlje, velika porezna ograničenja, troše na razvijanje javnih institucija, društvenih potreba – vrlo dobar model SAD (1., 2. i 3. mjesto) – na 1 mjesta po tehnološkom indeksu (patenti/1000 st.), najveća RND ulaganja – veliki budžetski deficit.

Estonija – (tranzicijska zemlja), visoki tehnološki indeks – ulažu u informacijsko komunikacijsku tehnologiju najviše. Irska – ima razvijene javne institucije i jedno stabilno makroekonomsko okruženje – u prethodnih 10 godina bila najinteresantnija za SDI u Europi, visoko obrazovana radna snaga, engleski jezik – velike Američke multikompanije, niska stopa poreza na dobit (10%), sada je povisila, zemlja koja je ostvarila jednu socijalnu koheziju – svakih 3 godine potpisivali su kolektivni ugovor između sindikata, poslodavaca i vlade, kojim je bio ograničen rast plaća (raste ako raste produktivnost), uzima se kao primjer koliko je dobila ulaskom u EU, najviše iskoristila zajedničke fondove EU (poljoprivredni fond, iskoristili fondove koji su bili namijenjeni manje razvijenim zemljama – strukturni i regionalni fondovi. Za dobivanje fonda – dobra javna administracija, dobri projekti, dokumentirane procedure te pisanje projekata. Hrvatska: Rang pojedinih subindeksa za Hrvatsku 2004

Tehnološki indeks - 43 Indeks javnih institucija – 57Indeks makroekonomskog

okruženja - 70Inovacijski subindeks – 50 ICT subindeks – 37 Subin. transfernih teh. – 35

Subindeks javnog sustava – 60 Korupcijski subindeks – 45

Subindeks mak. stabilnosti – 41Subindeks kreditnog rejtinga – 49Subindeks državne potrošnje – 77

Izvor: The Global Competitiveness Report 2004

Tehnološki indeks – 43:Hrvatski ICT se pogoršava, prije su bila daleko najveća nekadašnja ulaganja u ICT telekomunikacijski sektor – tada je ocijenjena kao najrazvijenija zemlja u području ICT subindeksa, ali sada taj indeks opada. Ako se ne počne opet ulagati onda će Hrvatska i više padati. Subindeks transfera tehnologije –– dobro pozicioniran (farmaceutska industrija). Inovacije – mali broj registriranih patenata. Indeks javnih institucija - 57. mjestoBolje što se tiče korupcije, pravni sustav je neefikasan, sudstvo – stanje u zemljišnim knjigama, vrijeme rješavanja sporova, Hrvatska je dobila neke sredstva svjetske banke.  Makroekonomsko okruženje – 70 Najviše državna potrošnja, veliki budžetski deficit (3% GDP), najvažnija struktura te potrošnje 86% su tekući izdaci – subvencije i plaće, 14% dio novca koji se ulaže u kapitalne objekte, prvenstveno u prometnu infrastrukturu (digla je kredit, a ne vlastiti novac za izgradnju autocesta). Niska razina inflacije, ali za srednje razvijene zemlje pogodnija je jedna umjerena inflacija 5-6, do 10% jer inflacija potiče proizvodnju, povećava zaposlenost (Filipsova krivulja).Stabilnost tečaja je problem kod Hrvatske konkurentnosti – tečaj kune je precijenjen, on je stabilan. Precijenjen još od 1993. godine kada je bio stabilizacijski program. Nepoticajno je stabilan – stimulira uvoz, a destimulira izvoz. (Irska – sada Euro – njihovi proizvodi skuplji od Američkih proizvoda jer je Euro veći dolara). Kreditni rejting – 49 mjesto, pristojno, očekuje se pogoršanje ako dođe do odgađanja datuma pregovora s EU.

Sustav elemenata međunarodne trgovinske politike  1. 1.      Ciljevi – da bi neka zemlja mogla implementirati odgovornu međunarodnu trgovinsku

politiku mora imati postavljene ciljeve2. 2.      Sredstva, mehanizmi i instrumenti3. 3.      Nadležna tijela, organi i subjekti  

1. Ciljevi – oni su polazni element i njima se definira željeni učinak.  Mogu se izraziti:

      kvalitativno – unaprijediti konkretne izvore, unaprijediti PB       kvantitativno – apsolutne i relativne vrijednosti

 Ciljevi moraju biti međusobno sukladni i komplementarni sa razvojnim ciljevima odnosno sa drugim ekonomskim ciljevima. Moraju biti realno postavljeni (izraz mogućnosti a ne želja), moraju imati svoje alternativne ciljeve.  Ciljevi su:1. 1.         Povećanje izvoza – uravnoteženje PB, smanjenje uvoza ne treba biti postavljen kao

cilj nego treba biti uravnoteženost izvoza i uvoza.2. 2.         Uravnoteženje PB – za Hrvatsku uravnoteženje bilance na razini roba i usluga3. 3.         Promjena strukture izvoza i uvoza

- -         da li sirovine ili gotove proizvode, povećanje udjela gotovih proizvoda a ne poluproizvoda (sirovina).

- -         Povećanje udjela tehnološko intenzivnih proizvoda a smanjenje radno intenzivnih proizvoda (dodana vrijednost je veća).

- -         Ona struktura koja je uravnotežena sa potražnjom na svjetskom tržištu – raste potražnja za elektroničkim proizvodima, komponentama, farmaceutskim; za tim novim tehnološki sofisticiranim proizvodima.

4. 4.         Promjene u geografskoj usmjerenosti izvoza – povećanje izvoza na tržištu razvijenih zemalja ( takav izvoz pokazuje visoku razinu konkurentnosti)

5. 5.         Povećanje udjela usluga u strukturi izvoza – za Hrvatsku najviše6. 6.         Optimalna zaštita domaćeg gospodarstva – nije dobro potpuno liberalizirati. Ova

zaštita kod koje su troškovi zaštite najviši u odnosu na koristi – više koristi nego štete (samo neke a ne sve).

  2. Sredstva, instrumenti  Sredstva:  Mogu biti u materijalnom i nematerijalnom obliku  1. U materijalnom obliku – financijska sredstva iz proračuna koji vlade koriste za poticanje izvoza – npr. – izvozno financiranje, subvencije, premije (Hrvatska nema premije).  2. U nematerijalnom obliju – indirektniji način, kroz različite načine podrške izvoznicima kao što su pružanje različitih informacija o tržištima, pratećih usluga izvoznicima (konzultacijske usluge, usluge istraživanja tržišta, tehnička pomoć oko realizacije vanjskotrgovinskih poslova) – to imaju mnoge zemlje putem agencija za poticanje (promociju) izvoza. Jako važan oblik kod malih poduzeća, malih izvoznika i kod novih izvoznika koji nemaju dovoljna sredstva za takvu službu.Hrvatska ima to samo na papiru – ministar Ljubo Jurčić. Instrumenti:  Imamo 2 grupe instrumenata trgovinske politike:

  1. Zaštitni instrumenti – država štiti svoje proizvođače. Carine, necarinska ograničenja, kao što su kvote, različite dozvole, različita tehnološka ograničenja, administracijska ograničenja. Države su sve manje samostalne u donošenju takvih instrumenata, zbog multilateralne razine – WTO, na regionalnom nivo, različiti sporazumi (sporazum o pridruženju sa EU) i bilateralni sporazumi sa pojedinim zemljama (BiH, Makedonijom, Bugarskom, Rumunjkom).  2. Poticajni instrumenti – država ima više slobode u njihovom donošenju. Instrumenti izvoznog financiranja, njihovu pripremu proizvodnje, davati garancije (brodogradnja, proizvodnja kapitalnih dobara); različiti poticaji izvoznicima: porezne olakšice, carinske olakšice; izvozne subvencije: ne bi smjele jer nisu dozvoljene, ali daje.Domaće subvencije su dozvoljene – teško se razlikuju proizvodnje koje su za izvoz, a koje su domaće.  3. Nadležna tijela, organi i subjekti  To su tijela i organi koji su nadležni za donošenje i izvršenje trgovinske politike – vlada, sabor, različita ministarstva – ministarstvo gospodarstva i financija, centralna banka, gospodarska komora. Različita vladina tijela koja kontroliraju i propisuju ponašanje subjekata u međunarodnoj razmjeni – carinska služba, ovlaštene službe u okviru Centralne banke, devizni inspektorat, institucije za kontrolu kvalitete, financijska policija i sl. Poslovni subjekti: izvoznici, uvoznici, špediteri, prijevoznici, različiti posrednici itd.   

Instrumenti međunarodne trgovinske politike  1. 1.         Carine: Povijesno su se prve pojavile. Danas nisu neko veliko ograničenje međunarodne razmjene. Prosječna carina je 4%.  Carine su iznos u domaćoj valuti koji država naplaćuje od uvoznika robe prilikom prelaska državne granice. Carina ima 2 direktna učinaka:

1. 1.         povećava cijenu uvozne robe2. 2.         povećava prihode u državnom proračunu – sve se više smanjuje, a to države

nadoknađuju nekim drugim porezima – Hrvatska uvela trošarine. Vrste carina – više podjela: 1. Podjela: Postoje 3 vrste carina, na danas samo uvozne:

1. 1.         izvozne – samo iznimno se uvode kada je neravnoteža ponude i potražnje2. 2.         uvozne3. 3.         tranzitne

 

2. Podjela: prema načinu utvrđivanja:1. 1.         vrijednosne ad valorem – kao postotak od carinske osnovice2. 2.         specifične – količinske – određuju u fiksnom iznosu po jedinici robe (kg, tona,

litra…)3. 3.         kombinirane – vrlo često jedan dio vrijednosna i sa carinom na količinu (5%

vrijednosti uvoza i 1000 kn. po komadu) 3. Podjela: prema funkciji:

1. 1.         zaštitne carine – osnovni cilj zaštite domaćih proizvođača. Zbog toga što dani proizvodi imaju nižu produktivnost, imaju više troškove (cjenovni segment) i skuplji su , zbog toga što su manje kvalitetni (kvalitativni segment) – zbog niže produktivnosti, zato što je strana konkurencija poticana subvencijama (kod nas poljoprivredni proizvodi). Cilj je da se zaštiti dani proizvođač kako bi imao vremena da uloži u vlastiti razvoj, vlastitu konkurentnost.

2. 2.         fiskalne carine – glavni motiv je punjenje državnog proračuna. One ne bi smjele biti fiskalne. Gdje god postoje carine na proizvode koji se ne proizvode u zemlji one ne bi trebale biti fiskalne.

3. 3.         antidampinške carine – one se uvode kako bi se neutralizirali učinci dampinga. Prodaja proizvoda na stranom tržištu po cijeni koja je niža od domaćih. WTO – nije dozvoljen damping, ako zemlja dokaže da postoji damping od strane druge države i ukoliko njena domaća proizvodnja trpi od uvoza takvih proizvoda. U toj razlici cijene – država može pokriti tu razliku tom antidamping carinom.

4. 4.         preferencijalne carine – razlikuju se za iste proizvode iz različitih država. Prema WTO – država ne smije odobravati preferencijalne carine ukoliko to učini to se mora primijeniti na sve članice WTO – pravilo nediskriminacije. Postoje 3 iznimke kad država može to napraviti:       shema općih preferencijala (1960) i koja daje preferencije zemljama u

razvoju       regionalni preferencijali – ako je zemlja članica regionalne integracije ne

mora prenijeti na ostale članice WTO-a. Hrvatska članica CEFTE – to se nije prenijelo na ostale zemlje WTO-a

      imperijalni preferencijali – odobravaju se bivšim kolonijama (Italija- Libija, Francuska-Alžir, Tunis)

5. 5.         prohibitivne carine – carine koje se utvrđuju u tako visokom iznosu da one u potpunosti ograničavaju uvoz

6. 6.         taktične carine – carine koje se postave u višem iznosu kako bi se tijekom pregovaranja mogle sniziti na određenu razinu

7. 7.         simbolične carine – to su izrazito niske carine koje nemaju zaštitnu funkciju, njihova glavna uloga je statistika evidencija uvoza ( Hrvatska 1% carinskih troškova)

8. 8.         stalne i povremene carine – stalne se ne mijenjaju tijekom godine, a privremene (sezonske) – su one koje se mijenjaju tijekom sezone, radi se o carinama na poljoprivredne proizvode (grožđe kad je vrijeme berbe).

 4. Podjela: prema načinu donošenja:

1. 1.         autonomne carine – one koje zemlja donosi samostalno, one su u pravilu u višem postotku, odražavaju tu zaštitnu funkciju, a često i fiskalnu

2. 2.         dogovorne carine – koje se utvrđuju u procesu dogovaranja između zemalja, bilo da li se radi o bilateralnim regionalnim ili multilateralnim sporazumima. Te su carine u pravilu niže.

 

 Pozitivni i negativni efekti carina:  Pozitivni:

1. 1.         zaštita domaćeg gospodarstva2. 2.         uravnoteženje PB-e3. 3.         povećanje proizvodnje – barem u prvoj fazi - kratkoročno4. 4.         poboljšanje uvjeta razmjene5. 5.         punjenje proračuna - prihodi u državi proračun

 Negativni:

1. 1.         smanjuje se obujam međunarodne razmjene2. 2.         dolazi do porasta cijena3. 3.         smanjuje se ND (nacionalni dohodak)4. 4.         dolazi do redistribucije dohotka – potrošači gube, od proizvođača prema

potrošačima5. 5.         smanjenje zadovoljstva potrošača6. 6.         realokacija resursa iz nezaštićenih u zaštićene proizvodnje

  Prihvatljivost carina za male zemlje: Cijela teorija optimalne carinske zaštite je bazirana na modelu velike zemlje koja može utjecati na kretanje cijena. Male zemlje – nisu u takvoj poziciji, one preuzimaju svjetske cijene (price-takers). I kroz modele i kroz statističke podatke dokazano je da su stvarnom životu, za male zemlje prihvatljivije niže carine. One imaju malo koristi od visokih carina tj. carinske zaštite, za razliku od velikih zemalja koje mogu ostvariti koristi od visokih carina. Mala zemlja ima visoku komponentu uvoza (carine poskupljuju uvoz). Komponenta uvoza – udio uvoza u GDP-u. Poskupljenje uvoza zbog carina, što dovodi do povećanja razine cijena u maloj zemlji. Uvozna komponenta čini veliki dio izvoza male zemlje (proizvodnja se izvozi – izvozni proizvodi sadrže uvoz), pa tko veće carine smanjuju konkurentnost izvoza, odnosno povećanje izvozne cijene. Prihvatljivije – imati nižu carinsku zaštitu.  

Efektivna carinska zaštita  Postoje dvije vrste carinskih zaštita: nominalna i efektivna carinska zaštita. Nominalna carinska zaštita – je ona koja je navedena u carinskoj tarifi i naplaćuje se u postotku uvezene robe.  No ona se može razlikovati od efektivne carinske zaštite ukoliko postoji carina i na uvoz različitih inputa: sirovina, repromaterijala, poluproizvoda tj. itermedijarni proizvodi (proizvodi koji ulaze u gotov proizvod). Postojanje carine na intermedijarne proizvode direktno smanjuje ukupnu zaštitu gotovih proizvoda ( pri.: carina na uvoz namještaja). Efektivna carinska zaštita – pokazuje ukupnu carinsku zaštitu uzimajući u obzir i carinu na uvoz različitih inputa koju su potrebni u određenoj proizvodnji. Ukupna, stvarna efektivna

carinska zaštita može biti i manja od nominalne u tarifama (int. proizvodi smanjuju efektivnu carinsku zaštitu.Primjer izračunavanja efektivne carinske zaštite: 

Efektivna stopa zaštite: ERP = V' – dodana vrijednost u domaćim cijenama

V – dodana vrijednost u svjetskim cijenama Pri. Cijena cipela na svjetskom tržištu iznosi 40$, Hrvatska mora uvesti kožu za proizvodnju u vrijednosti 30$. Kolika je dodana vrijednost? 10$ ( 40-30=10) a) pretpostavim da je Hrvatska uvela nominalnu carinu od 25% na uvoz cipela. Sada cijena cipela na domaćem tržištu iznosi 50$ ( 25% od 40) Kolika je efektivna stopa zaštite za domaće proizvođače?

ERP = *100 = 100% (dodana vrijednost 50-30=20, d. v. u svijetu =10)

 b) Hrvatska uvede uz 25% nominalne carine, još 10% carine na uvoz kože. Cijena je i dalje 50$ ali se mijenjaju troškovi: Troškovi sirovine: 33$ (30+10% od 30), dodatna vrijednost 17$ (50-33), efektivna zaštitna carina je 70%.

ERP= *100=70%

 Efektivna zaštitna carina ovisi od 3 elementa:

1. 1.         nominalne carine na uvoz proizvoda, određenog sektora2. 2.         stope carine na uvoz intermedijalnih proizvoda koji se troše u tom sektoru

(nominalni)3. 3.         o direktnom i indirektnom udjelu uvoznih intermedijalnih proizvoda u

vrijednosti finalnog proizvoda tog sektora (uvozni koeficijent)  Uobičajeno je danas u svijetu da se na uvoz gotovih proizvoda obračunavaju više carine nego na uvoz sirovina ( čak se i ne naplaćuje na sirovine).

Carinska tarifa  U užem smislu: Carinska tarifa je sistematiziran pregled cjelokupne robe koja podliježe naplati carine sa naznačenim visinama carinske stope. u širem smislu: Carinska tarifa je sistematiziran pregled cjelokupne robe koja podliježe naplati carine sa naznačenim visinama carinske stope te sadržava i odredbe koje određuju carinske osnovice, mogućnosti smanjenja ili oslobađanja od carina i razne druge odredbe koje se odnose na carinjenje robe. 

Postoji nekoliko vrsta carinskih tarifa: (slično kao i kod carina, u 4 skupine) 

1. 1.         prema pravcu kretanja robe (uvozne, izvozne, tranzitne)2. 2.         prema načinu određivanja (vrijednosne, specifične i kombinirane tarife)3. 3.         prema načinu donošenje (autonomne i dogovorne)4. 4.         prema broju carinskih kolona:

- -         jednokolone carinske tarife – podrazumijevaju samo jednu carinsku stopu za određenu robu

- -         dvokolone carinske tarife – dvije carinske stope za istu vrstu robe (max i min carinsku stopu). Maximalna – prema zemljama prema kojima ne postoji potpisan sporazum o trgovini ili carinski sporazum, u principu su dogovorne – autonomne carinske tarife. Min – kod kojih postoje sporazumi, potpisani ugovori – dogovorene carinske tarife

- -         višekolone carinske tarife – postoji kombinacija autonomnih (max) i dogovornih (min) i preferencijalnih (one koje su iznimka prema WTO-u) carinskih stopa

 Razvrstavanje robe u carinskoj tarifi: Važno je precizno razvrstati robu kako ne bi došlo do greške prilikom obračunavanja carine. Nakon 2. svjetskog rata dolazi do potrebe većeg razvrstavanja robe, te su zemlje donijele jedinstven način razvrstavanja robe, transparentno i jedinstveno.1950. godine u Brisellu, donesena Jedinstvena nomenklatura se nadopunjava, koja vrijedi i danas. Roba je podijeljena u 21 odjeljak te se razvrstava prema nekoliko principa:

1. 1.         prema vrsti materijala – proizvodi se dijele na: metali, nemetali, drvo, papir, tekstil

2. 2.         prema gospodarskoj djelatnosti – najčešće se dijele na: industrijske, poljoprivredne, obrtništvo

3. 3.         prema podrijetlu robe – prirodno, umjetno, životinjsko, biljno, mineralno…4. 4.         prema namjeni proizvoda – hrana, piće, obuća, odjeća, roba široke potrošnje, za

investiranje…5. 5.         prema stupnju obrade proizvoda – sirovine, poluproizvodi i gotovi proizvodi

 HR je 01,01,2002, harmonizirala (uskladila) svoj sustav s EU – postoji preko 11,000 stavaka (tarifa) – povećava se broj stavaka i ureda koji carine. 

Necarinska ograničenja  Danas su sve važnija jer su se carine smanjivale postepeno i u prosjeku iznose 4-5%). Zemlje su tražile druge načine zaštite domaće industrije, dozvoljenih u okviru WTO-a – rezultat toga su necarinska ograničenja. Necarinska ograničena su puno manje transparenta od carina (relativno ih je teže utvrditi) te su puno više restriktivna. Razlozi:

1. 1.         Mnoga nec. ograničenja mogu se sakriti iza određenih propisa i odredbi koji su u potpunosti legalni (npr. odredbe na zdravlje ljudi, odredbe – kontrole sanitarne, fitosanitarne, ekološki propisi) – koji direktno ograničavaju međunarodnu razmjenu te

često se donose u cilju zaštite od konkurencije (pri. GMO) Pitanje koje se postavlja: Da li je opravdano zaštititi zdravlje ili se štitimo od konkurencije?

2. 2.         takve mjere podložne su diskrecionom pravu administrativnog aparata tj. često mogu postati dodatno restriktivni ( pri. dodatni certifikati o podrijetlu, kvaliteti, dodatne potvrde) u biti: dodatni dokumenti.

Analize su pokazale da su vlade sklone necarinskim ograničenjima jer im se to čini bezbolnijem rješenjem koje se tiče nacionalnih politika. Vrste necarinskih ograničenja , dijele se na 4 grupe: 

1. 1.         Količinska ograničenja1) 1)     Uvozne kvote1) 2)     Uvozne i izvozne dozvole2) 3)     Zabrane uvoza i izvoza

 2. 2.         Mjere administrativnog protekcionizma

1) 1)      Administrativne uvozne takse2) 2)      Šikanozni postupak pri carinjenju3) 3)      Obavezno miješanje strane robe s domaćom4) 4)      Vezivanje uvoza za kupnju domaće robe5) 5)      Obavezno korištenje domaćeg materijala6) 6)      Preferencijalne prijevozne tarife 

2. 3.         Tehnička ograničenja trgovine1) 1)      Zdravstveni i sanitarni propisi te standardi kvalitete2) 2)      Sigurnosni i industrijski standardi3) 3)      Propisi u vezi s pakiranjem i označavanjem, uključujući robnu marku4) 4)      Propisi u vezi s reklamiranjem i oglašavanjem 

3. 4.         Međunarodni restriktivni trgovinski sporazumi1) 1)      VER-s – «dobrovoljno» ograničenje izvoza2) 2)      MFA sporazumi – odnose se na trgovinu tekstilom (ograničenja tr.

tekstilom) Količinska ograničenja su najznačajnija, tehnička – rastu zadnjih godina (nove industrije koje bujaju ) te oni su najviše ograničavajući čimbenik u međunarodnoj razmjeni.  Tretman necarinskih ograničenja u međunarodnoj trgovini: Najvažnija institucija je WTO, osnovan 1995. godine. Prethodio GATT – sporazum a ne institucija, nije imao mogućnost sankcioniranja članica koje se nisu pridržavale sporazuma (najveće ograničenje GATT-a)WTO je organizacija, ima mogućnost sankcija i institucija je u pravom smislu. To je bitno zato – prvi put e 70.tih na Tokijskoj rundi razgovaralo o necarinskim ograničenjima te su donesena pravila o nec. odredbama ali nisu bila obvezatna – zemlje su same odlučivale da li će se pridržavati. Tek 84.-94. na Urugvajskoj rundi se prvi put razmatralo stvarno o problemima necarinskih ograničenja i donesen su sporazumi koju su bili obvezujući za sve zemlje članice. Neke skupine:

1. 1.         Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih certifikata2. 2.         Sporazum o tehničkim ograničenjima trgovine3. 3.         Sporazum o podrijetlu robe4. 4.         Sporazum o primjeni uvoznih licenci

Postoji dosta neujednačenosti u primjeni necarinskih ograničenja – najprisutnije kod tehnoloških ograničenja zato što je pitanje standarda definitivno unutrašnja stvar pojedine zemlje (unutrašnji politika). Problem je prisutan jer WTO dozvoljava da sve članice mogu autonomno donositi svoje standarde ali moraju biti javno transparentni – objavljeni i prijavljeni WTO-u. Iako zemlje mogu imati svoje nacionalne standarde ipak se potiču da koriste međunarodne. Količinska ograničenja: 1. 1.         Kvote – uglavnom uvozna, definira apsolutnu vrijednost ili količinu do koje se

uvoz može realizirati u određenom vremenskom periodu (što je najčešće ili kvartal ili godina). Imamo vrijednosne i kontingente. Kontingent je količinska kvota.

Razlike: djeluju poput uvozne carine, slično. S tim da - -         kvota može u potpunosti ograničiti uvoz – puno je restriktivnija dok carina

samo može elastično smanjiti uvoz. - -         od kvote država nema koristi (proračun se ne puni), - -         kvote još više povećavaju cijene od carina (neg. efekt kvota), carine su

prihvatljivije imaju manje negativnih efekata od kvotaSličnost: zaštitni instrument – štite domaću proizvodnju odnosno uravnotežuju platnu bilancu. 

2. 2.         Uvozne i izvozne dozvole – dozvole koje uvoznik/izvoznik mora ishoditi od nadležnog organa kako bi realizirao uvoz/izvoz određenog proizvoda Uvozne dozvole postoje za proizvode koji se tiču: nacionalne sigurnosti, zdravlja ljudi, životinja, biljaka, zaštite okoliša, oružja. Obično se dodjeljuju na 6 mjeseci.

 3. 3.         Zabrana uvoza i izvoza – embargo – su iznimne mjere u pravilu za proizvod koji

mogu biti opasni tj. konkurentni proizvodi.( pri. zabrana goveđeg mesa iz Britanije)  Mjere administrativnog protekcionizma: 1. 1.         Administrativne uvozne takse – uvode se kao kompenzacija za smanjenje

uvoznih carina, naplaćuju se na isti način kao i carine pri uvozu robe (pri. pri uvozu poljoprivrednih proizvoda). Danas su bitno reducirane i svrha im je strateškog obuhvata (pri. 1% carinske evidencije uvezene robe)

 2. 2.         Šikanozni postupak pri carinjenju – to je pretjerano insistiranje na

formalnostima carinskog postupka (pri. provođenje dokumentacije. Daju mogućnost diskrecionog prava.

 3. 3.         Obavezno miješanje strane robe s domaćom – primjenjuje se kod zemalja u koje

se uvozi roba koja se proizvodi u zemljama uvoznicama ali je slabije kvalitete i skuplja – viših troškova. Najčešće kod repromaterijala i sirovina i to u prehrambenoj industriji. Mjere koje nisu popularne niti ima previše koristi od njih – a najviše gube

potrošači. Time se smanjuje konkurentnost domaćih proizvođača – koriste se kod manje razvijenih zemalja.

 4. 4.         Obavezno korištenje domaćeg materijala – država propisuje tu obvezu, slično ako

prethodna. 5. 5.         Vezivanje uvoza za kupnju domaće robe – takve mjere nisu dozvoljene pravilima

WTO-a jer direktno diskriminiraju uvozne proizvode na štetu domaćih (ne odnose se na sirovine i na gotove proizvode)

 6. 6.         Preferencijalne prijevozne tarife – niže tarife za domaću robu u odnosu na stranu

robu, često se koriste. Smanjuju se troškovi domaće robe, za posljedicu ima povećanje cjenovne konkurentnosti.

  Tehnička ograničenja trgovine  Najčešće korištena necarinska ograničenja, odnose se na različite mjere kontrole uvezene robe i primjene standarda. Činjenica: postojanje različitih nacionalnih standarda značajno otežava međunarodnu razmjenu. Uvode se različiti standardi, ovisno o karakteristikama proizvoda, najčešće ograničenja danas: fito-standardi, sanitarni i eko-standardi. (Udio pojedinih materijala.) WTO potiče uvođenje međunarodnih standarda, pri. ISO – za kvalitetu, IEC – elektrotehnički standardi. Broj tehničkih ograničenja raste, povećava se jako velikom brzinom. Najveći broj ima EU, na 1. je mjestu, zatim Malezija pa SAD., pa tako je: 

godina 1995. 1996. 1997. 1998. 1999.broj 365 460 796 648 672

 1. 1.         Zdravstveni i sanitarni propisi te standardi kvalitete 2. 2.         Sigurnosni i industrijski standardi3. 3.         Propisi u vezi s pakiranjem i označavanjem, uključujući robnu marku4. 4.         Propisi u vezi s reklamiranjem i oglašavanjem   

Međunarodni restriktivni trgovinski sporazumi  1. 1.         VER-s – «dobrovoljno» ograničenje izvoza  Predstavlja izvozna ograničenja u okviru bilateralnih sporazuma između dvije zemlje gdje se zemlja izvoznica «dobrovoljno» obvezuje da će ograničiti svoj izvoz u okviru dogovorene kvote ili fiksnog udjela na tržištu. Nastaju tijekom 60/70-tih godina između SAD-a i Japana (prvenstveno radi automobilske industrije- gdje SAD prisilio Japan da ograniči izvoz), a zatim i između istočnih zemalja. Prisutni su bili i u industriji čelika, a kasnije se šire i na potrošačku elektroniku. Raširenost 90-tih godina: čak 12% svjetske trgovine bilo je pokriveno VERs-ovima – pretežno su

autonomno jedna drugov ograničavale izvoz SENZITIVNE INDUSTRIJE – industrije kod koje je konkurencija vrlo visoka, a gdje razvijene zemlje polako gube konkurentnost. Urugvajskoj rudni – razmatrano – obavezno ukidanje VERs-ova do 2000. godine – danas više ne postoje. Koristi zemlje izvoznice:

- -         ima zagarantirani tržišni udio uz bitno smanjenje konkurencije- -         cijene u VER-s sporazuma u pravilu su više od svjetskih cijena- -         poboljšavaju se uvjeti (odnosi) razmjene zemlje izvoznice (term of trade – odnos

između uvoza i izvoza) Koristi zemlje uvoznice:

- -         štiti svoju (domaću) industriju – temeljna korist, bitno!- -         uravnoteženje platne bilance – manje bitno

 Pozitivni efekti:

- -         zaštita domaće industrije- -         stabilnost plasmana zemlje izvoznice

 Negativni efekti:

- -         porast cijena u zemlji uvoznici- -         smanjenje obujma razmjene (nulti)- -         diskriminacija VERs spora - jer diskriminiraju sve one konkurente koji nisu

uključeni u taj sporazum. 

2. 2.         MFA sporazumi  Rašireniji od VERsova, odnose se na ograničenja trgovine tekstilom, obuhvaćaju čak 75% svjetske trgovine tekstilom te više od 50 zemalja uključeno. Jako su bili rašireni i restriktivni, bilateralni su (između 2 zemlje), prvo su krenuli između SAD i EU – trgovina sintetičkih materijala. Urugvajskom rundom, dobri rezultati, tj. zaključuje se da će se postupno smanjivati odnosno da će se u potpunosti ukinuti s 31.12.2004. godine.  Tranzicijsko razdoblje (liberalizacija) je trajalo 10 godina: Pod okriljem WTO; prvo 95. - 17% trgovine se liberalizira, 98. - 18%, 2002. – 18% i do 31.12.2004. 49,5% tj. u potpunosti ukinuti svi MFA sporazumi. Najviše koristi će imati nerazvijene zemlje, npr. Kina.Negativni efekti MFA sporazuma:

- -         ograničavaju trgovinu (posebno za zemlje u razvoju)- -         efekt na cijene koje rastu i pogađaju potrošače (rastu zbog zaštite), - -         zbog potrebe zaobilaženja MFA aranžmana radio se Reexport – troškovi su se

povećali 

Pozitivni efekti MFA sporazuma:- -         povećanje kvalitete svojih proizvoda – WTO smatra sa su zemlje u razvoju

profitirale jer su morale povećati kvalitetu- -         došlo do seljenja proizvodnje u manje razvijen zemlje izvan MFA aranžmana- -         tekstilna industrija nije više primarno radno intenzivna, postala je kapitalno

intenzivna, prvenstveno zbog ulaganja u automatizaciju Najjači izvoznici tekstila 1998. godine: 1. Kina 30%, 2. Hong Kong 22% i 3. Italija, SAD...

Najjači uvoznici: 1. SAD 55%, 2. Njemačka 22%, 3. Japan 14% te 4. Hong Kong 14%  Damping – nastaje sukob između razvijenih i nerazvijenih zemalja.  

Damping – Antidamping  Antidamping - to su necarinska ograničenja, mjere administrativnog protekcionizma, po karakteristikama najbliže. Antidamping mjere – su mjere, prvenstveno antidampinške carine ali i embargo, koje uvodi zemlja uvoznica, kada dokaže da druga zemlja izvoznica izvozi po cijenama koje su niže od cijena na njenom domaćem tržištu (zemlje izvoznice). Dampinške cijene – niže od cijena u zemlji izvoznici, tj. damping je kada domaća cijena, odnosno prodaja proizvoda po cijeni koja je niža od cijene zemlje izvoznice. Nije lako dokazati da postoji damping, jer postoje razlozi zašto poduzeća moraju prodavati po nižim cijenama. Damping se ne smije brkati sa situacijom kada proizvođači prodaju proizvode koji su jeftiniji, tj. ispod prosječne svjetske cijene – ne znači da postoji damping ( razlog može biti taj da je zemlja možda više produktivna pa zato ima niže cijene, ili ima niže troškove proizvodnje…) . Najčešće se optužuje Kina (niska cijena radne snage ali to nije damping nego rezultat njihove politike plaća).Damping bi postojao kada bi smanjivali cijenu radne snage samo u industrijama koje su izvozno orijentirane. Vrste dampinga, s obzirom na razloge zbog čega se provodi (tj. s obzirom na razloge nižih cijena), damping možemo podijeliti u nekoliko grupa: 

1. 1.         Damping izvoznih premija2. 2.         Socijalni damping3. 3.         Transportni damping4. 4.         Valutni damping

 Damping izvoznih premija – odluka države o odobravanju izvoznih premija za određene izvozne proizvode ili za određena izvozna tržišta. Socijalni damping - rezultat nižih cijena radne snage u zemlji izvoznici u konkretnoj izvoznoj industriji (Kina). Transportni damping – rezultat nižih transportnih tarifa za izvozne proizvode. Valutni damping – ukoliko se može dokazati, rezultat je podcijenjenosti domaće valute. 80-tih i 90-tih godina provodili ga Azijski Tigrovi – podcijenjena valuta rezultira nižim izvoznim cijenama i viših uvoznih. Putem politike tečaja može se spustiti razina cijene koja je niža od cijene na domaćem tržištu. 

Damping se pretežno provodi u zemljama netržišne ekonomije. To su najčešće visoko subvencionirana poduzeća, ona ostvaruju ekstra profit na domaćem tržištu i zbog toga ekstra profita mogu smanjivati cijene – i izvoziti po nižim cijenama.  Tretman dampinga, tj. antidampinga u međunarodnim okvirima: O sankcioniranju dampinga, pri sporazum o antidampingu donio GATT još u Tokijskoj rundi (73.-79.). Prvi puta se raspravlja i donosi kodeks ponašanja na koji način se sankcionira damping. Problem s Tokijskom rundom – odluke su bile obvezujuće samo za zemlje koje su to htjele prihvatiti a ne za sve – pa zato te odluke nisu imale neku težinu. Tek na Urugvajskoj rundi – prvi put donesen Sporazum o antidampingu koji i danas vrijedi i obvezujući je za sve zemlje članice.  Postupak dokazivanja dampinga: Poduzeća izvoze – WTO ne ulazi u poduzeće, tj. ne ulazi u to da li postoji damping, ali ima pravo kontrole nad mjerama koje se uvode da bi se anuliralo damping. Antidampiske mjere provodi država, a WTO ih kontrolira i propisuje postupak kako se zemlje mogu obraniti od dampinških cijena.  Koraci definirani antidampinškim sporazumom – koje zemlje moraju provesti da bi uvele antidampinške mjere:

1. 1.         Zemlje moraju dokazati da postoji damping – tj. moraju izračunati visinu (razinu, iznos) dampinga, odnosno mora izračunat koliko je cijena tog proizvoda niža od cijene u državi izvoznice (razlika u cijeni).

2. 2.         Zemlja treba dokazati da njezina industrija trpi ili će trpjeti štetu zbog dampinga

 Metode izračunavanja dampinga: 1. način: usporediti izvoznu cijenu sa cijenom istog proizvoda na domaćem tržištu 2. način: izvoznu cijenu usporediti cijenom na nekom drugom inozemnom tržištu 3. način: izračunati cijenu (kalkulaciju) tako da se proizvodnim troškovima dodaju svi zavisni troškovi i jedna normalna profitna stopa. Ako dokaže - zemlja ima pravo upozoriti zemlju izvoznicu da podignu cijene. Uvođenjem antidampinških cijena izvoznik trpi pa se ponekad izvoznici odluče podići cijenu ali ako ne uspije i ne podignu – zemlja ima pravo uvesti antidampinšku carinu. Privi puta je na Urugvajskoj rudni definirano (određeno) maksimalno trajanje antidampinških carina – 5. godina i jedanput je još može produžiti ako ponovno dokaže da postoji damping.  Izuzetak – kada se ne poduzimaju antidampinške mjere, iako je dokazano da postoji damping:

1. 1.         ako je utvrđeni damping niži 2% od izvozne cijene proizvoda2. 2.         ako je obujam uvoza po damping cijenama manji od 3% ukupnog uvoza

konkretnog proizvoda (zanemariv uvoz) – zato se protiv malih zemalja rijetko

poduzimaju antidamping postupci – jer je njihov udio mali. Antidamping mjere se najčešće provode protiv zemalja u razvoju.

 Broj pokrenutih antidamping postupaka od 1995. – 1999. godine.  One zemlje koje One zemlje protiv kojih se pokreće postupaksu pokrenule postupak(zemlje uvoznice) Razvijene zemlje ZUR Tranzicijske zemlje Ukupno:

 Broj postupaka:Razvijene 126 244 129 499ZUR 252 258 201 711Tranzicijske 4 0 8 8

382 502 334 1218 (228,4 od 95.-03.) Struktura:Razvijene 25 49 26 100ZUR 35 36 28 100Tranzicijske 50 0 50 100 31 41 27 100

Zaključak: U 70% slučajeva se antidamping postupci pokreću protiv slabije razvijenih zemalja (41+27), dok 31% protiv razvijenih zemalja (manje). Broj antidamping postupaka je dakako veći (duplo) od broja uvedenih antidamping mjera a to potvrđuje da se antidamping postupci često provode da bi zastrašilo izvoznike odnosno često se provode primarno kao protekcionistička mjera. Problem je u zloupotrebi antidampinških mjera – često postaju pogodno sredstvo za zaštitu domaće industrije od strane konkurencije.  Antidampinške mjere su legitimne, može ih uvesti svaka članica WTO-a, ako to dokaže kroz proceduru. Lako ju je uvesti pa se može uvesti čak i ako nije opravdana. Najčešće pokrenuti antidampinški postupci su protiv: 1. mjesto Kina 324 postupka - 232 puta riješeno – uvedena antidampinška carina,2. mjesto Koreja 174 ADP - 92 ADC3. mjesto SAD 122 ADP - 69 ADC4. mjesto Japan 98 ADP - 68 ADC5. mjesto Indonezija 92 ADP - 45 ADC ……..itd.Hrvatska 4 - 4Kod visokih zemalja antidampinške premije – oslobađanje od određenih obveza. Kod Koreje se veliki broj slučajeva odnosi na brodogradnju – subvencioniraju svoju brodogradnju pa ima niske cijene. Kina – tekstilna industrija, plastična proizvodnja, manje tehnološki. Hrvatska je ima 4 puta ADP te u 4 puta uvedene su ADC.  

Subvencije  U indirektnom smislu to je protekcionistički instrument (pri.: zašto se poljoprivredni proizvodi iz Hrvatske ne mogu nositi s EU? – upravo zbog subvencija zbog čega EU ima podlogu da spusti cijene). 

Subvencije: to je direktna ili indirektna pomoć domaćim proizvođačima.  Postoji razlika između domaće i izvozne subvencije: Domaće subvencije su namijenjene domaćim proizvođačima bez obzira da li proizvode (prodaju) za domaće ili inozemno tržište, tzv. proizvođačke subvencije. To su dozvoljen subvencije i ne podliježu pod ingerenciju WTO-a.  Izvozne subvencije – namijenjene su isključivo izvoznicima (pod ingerencijom su WTO-a) – instrument su međunarodne trgovinske politike i nisu dozvoljene osim u nekim dozvoljenim (iznimnim) slučajevima. One nisu dozvoljene jer krše osnovni princip WTO-a a to je princip nediskriminacije. Favoriziraju se jedni na štetu drugih u međunarodnoj razmijeni. U stvarnosti razlika između domaćih i inozemnih subvencija nije toliko jednoznačna – transparentna jer se prožimaju (zašto – primjer brodogradnja).  Općenito o subvencijama: Često se koristi sinonim za subvencije = državna pomoć (state aid)= državna intervencija je boli sinonim.Subvencije – to su svi troškovi države koje se plaćaju iz državnog proračuna ili porezni gubici u slučaju poreznih olakšica, koji se koriste za plaćanje ekonomskih aktivnosti.  Kao prvo: problematika subvencija je kontroverzno područje jer nema države koja nešto ne potiče tj. ima aktivnu ulogu, nema države bez subvencija s jedne strane a s duge strane je dokazano da državna intervencija stvara distorziju (odstupanje od optimalnog) – dolazi do suboptimalne alokacije resursa – u suštini dolazi do toga jer se jedni favoriziraju (zaštićeni) na račun drugih te se tako stvara jedan poremećaj u strukturi i ne daje dobre rezultate.Kao drugo: pokazalo se tijekom godina da su puno bolje rezultate dale subvencije koje su bile usmjerene svim podjednako, tzv. horizontalne subvencije (mjere) – npr. država će subvencionirati istraživanje i razvoj bez obzira o kojoj se djelatnosti ili poduzeću radi. Te mjere izazivaju mane distorizija – poremećaja nego direktne – vertikalne mjere (sektorske subvencije). Kao uspješan primjer često se navode azijski Tigrovi – gdje su davane su sektorske subvencije – ali i kod njih je došlo do negativnih rezultata jer su drugi sektori počeli propadati zbog velike zaštite samo pojedinih sektora. Horizontalne subvencije su karakteristične za europski model što se ocjenjuje povoljnije – osobito gledano u dugoročnom roku. Postoje 3 grupe subvencija: 

1) 1)      horizontalne subvencije2) 2)      vertikalne subvencije3) 3)      regionalne subvencije

 1. 1.  grupa: horizontalne subvencije

 Namijenjene su svim poduzećima a ne samo pojedinim, manje su selektivne i imaju znatno manji distorzivan efekt. Tu spadaju – prema područjima na koja su usmjerene: 

1) 1)      istraživanje i razvoj ( R&D) – jako je važno da i država ulaže u R&D a ne samo poduzeća, tj. da potiče R&D je kod R&D postoji značajan efekt eksternalija (najviši eksterni efekt je kod bazičnih istraživanja – da se isplate ta istraživanje potreban je dug rok, zahtijevaju velika ulaganja – pa poduzeća nisu zainteresirana ulagati u bazičnu istraživanja – zato država subvencionira takva poduzeća (npr. farmaceutska industrija – bez pomoći države teško bi se poduzeće samo odlučilo za istraživanje).

 2) 2)      ekološka zaštita – subvencije za uvoz robe – tehnološki sofisticirane opreme

namijenjene zaštiti okoliša ( bez tih subvencija poduzeća nisu stimulirane te sama ne bi ulagala u tu opremu, zato uskače država).

  3) 3)      mala i srednja poduzeća – jer imaju velika ograničenja (financijska, resursna,

kadrovska, ograničenja pristupa informacijama, tehnologiji u odnosu na velika poduzeća) – pa se državnim subvencijama ispravljaju ti nedostaci. Koristi: to je najefikasniji sektor(malo i srednje poduzetništvo), najprilagodljiviji, važan izvor zapošljavanja – dolazi do raznih pozitivnih makroekonomskih efekata.

 4) 4)      zapošljavanje, usavršavanje, prekvalifikacija – oslobođeni od doprinosa u prvoj

godini zapošljavanja, plaćanje prekvalifikacija i sl. Koristi: smanjuje se nezaposlenost, odnosno bolje da se usmjeri u takve programe – jer bi privreda tako našla potrebne kadrove.

 5) 5)      restrukturiranje – prestrukturiranje poduzeća osobito kod prijelaza s netržišnog na

tržišno gospodarstvo. Dati subvencije onim poduzećima koja imaju program restrukturiranja i mogu u kraćem roku postati uspješni, konkurentni na tržištu i samo ako poduzeće ima tržišni potencijal.

 6) 6)      pomoć izvozu – države daju različite pomoći organiziranju sajmova,

subvencioniranje konzalting usluga – namijenjenih izvoznicima, marketinške usluge (poticanje izvoza).

 2. 2.  grupa: vertikalne subvencije

 Sektorske ili vertikalne mjere odnosno subvencije – selektivne, distorzivne, namijenjene određenom sektoru, one samo odgađaju neophodne reforme u pojedinim sektorima, dugoročno im je efekt negativan.

3. 3.  grupa: regionalne subvencije Regionalne subvencije su pomoći određenim regijama u pravilu manje razvijenim regijama. Važno EU naspram HR: u EU regionalna pomoć namijenjena je onim regijama koje su 75% ili niže od prosjeka EU i pomoć regijama koje imaju manje od 100 000 stanovnika (depopularizirane regije) U Hrvatskoj regionalna pomoć postoji no znatno je manja od EU. U RH 2001. godine iznosile subvencije 3,8% GDP-a, a u EU 2001. godine iznosile subvencije 0,8% GDP-a. – 15-torica, a u zemljama kandidatima – one koje su sada ušle, 1,3% GDP-a ( ali relativni udio).2003. godine Hrvatska je donijela novi Zakon o državnoj pomoći - transparentnija regulativa državne pomoći i okvir koji je sličan EU, ali se još mora uskladiti s EU.Struktura subvencija:

U RH sektorske subvencije 51,8% (poljoprivreda, promet, brodogradnja) - EU 30% (poljoprivreda). Naša struktura je nepovoljnija, te kod nas su horizontalne subvencije slabo razvijene. Neke su tek u začetku kao prim. R&D. Konkretno – Izvozno financiranje (subvencioniranje): Oblici izvoznih subvencija su legitiman oblik, dozvoljen od WTO-a, a to je izvozno financiranje, gdje države financiraju isključivo izvoznike na način da: kreditiraju pripremu proizvodnje, financiraju izvoz tog proizvoda ( u biti kreditiraju kupca tog proizvoda) i daju državne garancije. Hrvatska ima preko HBOR izvozno financiranje – namijenjen je samo financiranju velikih izvoznika (min. 500.000 €), kreditira se 85% izvoznog posla, krediti se odobravaju na 5g. tj. 12 godina kao je u pitanju izgradnja termo ili hidro elektrana, kta je 4%. Zaključno: pravilima WTO a i prema proceduri koja je utvrđena u WTO-u, izvozne subvencije nisu dozvoljene. Zemlja uvoznica (pogođena zemlja) se može na neki način zaštiti od WTO - subvencija: Postoje 2 rješenja – načina kako se zaštititi: 1) 1)      članice WTO-a može koristiti proceduru rješavanja sporova pri WTO-u, nakon što

dokaže da druga zemlja provodi subvencije, može uvesti carine– kompenzacijska carina (razlika u cijeni) - dokaže da je oštećena zemlja uvoznica.

2) 2)      može provesti vlastitu istragu i prijaviti to WTO-u, a onda uvesti dodatnu carinu. (Slično je kao i kod antidampinga - najprije mora dokazati da trpi štetu a tek zatim uvesti ) – carina isto traje maksimalno 5 godina.

 Kompenzacijske se carine ipak znatno rjeđe uvode (ovisno o godinama - imamo ih jako malo – ukupno 19, 1995. godine). Zaključak – necarinska ograničenja: Necarinska se ograničenja danas smatraju glavnim ograničenjima. Okvir necarinskih ograničenja po WTO-u: najčešće se koriste necarinske barijere (tehničke barijere), zatim antidamping mjere i različite licence (uvozne i izvozne dozvole). Koristi od ukidanja necarinskih ograničenja su velika i to je osnovni cilj WTO.  Pri.: efekti ukidanja necarinskih ograničenja na uvoz tekstila, auta i čelika u SAD-u, bili su veliki.Sektor efekt na blagostanje Promjene u zaposlenosti promjene u zaposlenosti u u mlrd $ 000 radnika godišnje ostaloj ekonomiji

tekstil i obuća 11,92 -157,2 157,2automobili 7,50 -1,2 1,3

čelik 0,86 -20,7 2,3  Tabela pokazuje da ukidanjem necarinskih ograničenja je u interesu međunarodne razmjene ali i pojedinih zemalja jer ima neto koristi od ukidanja necarinskih ograničenja (u 1. fazi je u teškoći – ali ukupni efekt je očit). Neto efekt na blagostanje je pozitivan (11,92. milijuna neto koristi. Promjene u zaposlenosti – sektor koji se suočuje s konkurencijom. Zaposlenost se u

subvencioniranom sektoru smanjuje (157 000) ali se zaposlenost ostatka ekonomije povećala i to duplo, te je ostatak ekonomije dakako imao koristi (od 157 tj. na 314 000 jer je prvo imao minus - 157, a drugo +157,2).Pojedinačno zemlje imaju koristi od ukidanja necarinskih ograničenja, te ograničenja uopće. Klasifikacijska shema za restriktivnost izvancarinskih ograničenja: 

   A

obzirom na intenzitet, izvancarinski sustav može biti: otvoren, umjereno otvoren i restriktivan. Većina zemalja ima umjereno otvoren sustav.Generalno obveza svih članica WTO-a je smanjivanje necarinskih ograničenja i sve zemlje ih postupno smanjuju. Očekuje se da će se nastaviti liberalizirati.

Devizni tečaj  Uvodno:Najbolje je održavati realni tečaj iako su neke zemlje koje su provodile intenzivno orijentiranu politiku (istočnoazijski Tigrovi), prakticirale politiku podcijenjenog tečaja valute, realni tečaj je najbolje rješenje.  U Hrvatskoj je precijenjen tečaj pa je izvoz još skuplji i destimulira izvoz i još utječe na uvoz (jer pojeftinjuje uvozna roba). 

Politika precijenjenog tečaja:1. 1.         poskupljuje uvoz

 IZVANCARINSKI

SUSTAV 

KLASIFIKACIJSKI KRITERIJI

OTVOREN

 Ne postoji ili ima veoma malo značenje. Manje od 1% proizvodnje ili trgovine podliježe izvancarinskom sustavu. 

UMJERENO OTVOREN

 Izvancarisnka su ograničenja značajna i pokrivaju najmanje jedan značajan sektor gospodarstva (npr.: poljoprivreda ili tekstil), ali ne prevladavaju. Između 1% i 25% ukupne proizvodnje ili trgovine podliježe izvancarinskim ograničenjima. 

RESTRIKTIVAN

 Mnogi sektori ili cjelokupni procesi proizvodnje (npr. sva potrošna dobra) pokriveni su izvancarinskim ograničenjima. Više od 25% proizvodnje ili trgovine podliježe izvancarinskim ograničenjima.  

2. 2.         destimulira izvoz i stimulira uvoz, ona ima više negativnih efekata jer još i3. 3.         smanjuje konkurentnost ne samo na izvoznom tržištu nego čak i na domaćem

tržištu (jer je uvoz jeftiniji – ugroženi stranom konkurencijom) Rezultat: stagnacije izvoza povećanje uvoza → deficit platne bilance (prvo deficit robne razmijene a zatim i tekućih transakcija). Budući da devizne rezerve ne mogu dugoročno financirati tekući deficit to dovodi do zaduživanja. Zaključno: Zašto su takvu politiku neke zemlje vodile? Politika precijenjenog tečaja se uglavnom provodila u zemljama u razvoju. Pozitivno u toj politici je poticanje industrijskog razvoja i prestrukturiranje ( u 1. fazi uvoz je jeftiniji a on je neophodan da bi se povećala proizvodnja) – to se i desilo kod većine zemalja No takva bi politika postupno trebala ići prema realnom tečaju.Precijenjena domaća valuta znači da troškovi i cijene proizvodnje u domaćoj privredi rastu brže od cijena na stranom tržištu a da ne dolazi do promjene tečaja, tj. da promjene tečaja ne kompenziraju promjene cijena.U RH se trebalo desiti da gospodarstvo na precijenjenost valute odgovori prestrukturiranjem jer će se u protivnom produbiti deficit, zatim i vanjski dug a posljedica je recesija. Tečajni aranžman u RH: Postoje 2 osnovna aranžmana:

1. 1.         fiksni – točno je definirana vrijednost u odnosu na stranu valutu ili košaricu valuta, a svaka promjena naziva se devalvacija i revalvacija (to su službeni akti države kojima se korigira vrijednost domaće valute u odnosu na stranu).

2. 2.         fleksibilni – onaj koji se prilagođava tj. odgovara na promjene deviza na tržištu (S i D na tržištu – slobodno). Korekcije tečaja su: deprecijacija i aprecijacija.

 Prednosti fiksnog aranžmana:

1. 1.         predstavlja smanjeni tečajni rizik2. 2.         pruža jedno monetarno sidro, odnosno nominalno sidro za monetarnu politiku

 Problemi fiksnog aranžmana:

1. 1.         statičan je, tj. ne prati promjene u gospodarstvu pa često rezultira stagnacijom privredne aktivnosti koji rezultiraju deficitom u platnoj bilanci, nije poticajan.

Prednosti fleksibilnog: stvara uvjete za brzo prilagođavanje gospodarstva, ali Nedostatak fleksibilnog: nestabilan je i može izazvati inflaciju. Unutar ova dva aranžmana (alternativa, krajnosti) ima više mogućnosti(aranžmana) i to:

1. 1.         Upravljani fluktuirajući tečaj2. 2.         Valutni odbor ( oblik fiksnog tečajnog aranžmana)3. 3.         Euroizacija (dolarizacija) – zamjena domaće valute stranom ( dolarom ili eurom)

 Fiksni tečaj odgovara zemljama koje imaju problema, nestabilne su, imaju tendenciju inflacije; ali kasnije bi trebalo dozvoliti tečaju da fluktuira makar da dirigirano fluktuira. Ipak danas generalno prevladava sustav da je bolji fluktuirajući tečaj.  Kakav tečaj ima Hrvatska?

  Prema čl. 17. Zakona o osnovama deviznog sustava – tečaj kuje je formalno fluktuirajući prema Zakonu (tečaj kune se formira prema tržištu – po odnosu S i D).No već u čl. 20. stoji da Centralna banka intervenira na deviznom tržištu radi održavanja stabilnosti domaće valute. Dakle radi se o dirigirano-fluktuirajućem tečaju (upravljano fluktuirajući). Do određenih granica +.- je fluktuirajući a onda nastupa CB (prodaje devize kada je potražnja za devizama velika da smanji pritisak na tržištu).  Najveći problem u RH s tečajem:  Je taj što je to fluktuiranje unutar vrlo uskih granica (od 1994. godine do danas ta granica je +,- 4,2%). Zbog tih uskih granica, raspon varirana tečaja u RH je preuzak, on je skoro fiksni tečaj (u pravilu je dirigirani), tj. fiksni sa širim pojasom intervencije. Znači u suštini je fiksni, a takav aranžman zahtijeva: uravnoteženu monetarnu i fiskalnu politiku više restriktivnu nego ekspanzivnu i čak uravnoteženu (restriktivnu)politiku plaća. U RH je monetarna politika bila donekle restriktivna, a fiskalna ekspanzivna (povećava se državna potrošnja što zahtjeva da se i prihodi povećavaju kroz poreze, doprinose). Udio javnih prihoda u GDP-u je sa 38% došao na preko 50% u razdoblju od 10 godina. Da bi postigli pozitivne efekte za gospodarstvo treba uravnotežiti politiku i provoditi restriktivnu fiskalnu politiku. Troškovi i cijene se povećavaju, javni troškovi su sve veći i veći, ne radi se kroz devizni tečaj – zato dolazi do precijenjenosti tečaja.  Politika plaća je bila ekspanzivna – ako promatramo bruto plaće. Porast bruto plaća je bio veći od porasta produktivnosti. Plaće smiju rasti onoliko koliko raste produktivnost. Ako nema inflacije plaće mogu rasti 3% jer se pretpostavlja da je toliki rast produktivnosti – sve više od toga je previše ekspanzivno i potiče inflaciju (Philipsova krivulja).  Rezultat toga je da je: agregatna potrošnja u RH predimenzionirana u odnosu na GDP. Potrošnja ima multiplikativni efekt, ali osobito investicijska potrošnja, što djeluje na povećanje BDP-a. Ali pretjerana potrošnja ima negativan efekt na GDP (rezultira deficitom). Vrste tečajnog aranžmana i stopa inflacije na početku tranzicije i u 1998. godini. 

ZEMLJA 

POČETAK TRANZICIJE 1998. GODINAINFLACIJA ARANŽMAN INFLACIJA ARANŽMAN

AlbanijaBugarskaRH

226,0228,51438,6

222

20,622,36,4

201

ČeškaEstonijaMađarskaLitva

20,81069,334,2243,3

0002

10,710,714,44,6

1010

MakedonijaPoljskaRumunjska

362,4554,0211,2

202

1,111,759,1

111

SlovačkaSlovenija

23,231,9

01

6,78,8

11

  0= fiksni 1= upravljano fluktuirajući 2= nezavisno fluktuirajući Samo je Slovenija imala 1 (upravljano fluktuirajući tečaj) – pokazalo se da u vrijeme tranzicije nisu bili dobar izbor krajnji aranžmani (fiksni i fluktuirajući 1 i 2). Kasnije su sve zemlje odabrale upraljano fluktuirajući (uspjele su spustiti inflaciju) ali sa većim granicama rasponom, fluktuacije od HR. Koliko je kuna precijenjena? (ispitno pitanje) Smatra se da je precijenjena oko 30%. To se ne može egzaktno utvrditi zbog problema uzimanja bazne godine. Bazno razdoblje je bitno za egzaktno razdoblje – bitno je koju godinu uzeti.Ako želimo izračunati treba uzeti tekuće razdoblje u odnosu na baznu godinu i dobije se indeks. Problem – treba izabrati adekvatnu baznu godinu. Od 1994. godine do danas tečaj domaće valute je bio izrazito stabilan koji se nije mijenjao više od +,- 4%. Pa bi se po tome moglo zaključiti da ne postoji precijenjenost domaće valute jer se nije bitno promijenila. Ali pravo bazno razdoblje bi trebalo biti 10 mj. 1993. godine kada je RH donijela stabilizacijski program kojim je devalvirala tečaj za oko 20%(deprecijacija kune). Od tada polazi današnja precijenjenost. Tečaj je devalvirao od 3,708 na 4,4, kn za 1 DM. Predviđa se da će u 11. mjesecu skočiti na 4,6 a u 12. mjesecu na 4,75. Gornja granica nije bila zamrznuta. Stručnjaci smatraju da je 4,4 bilo najbliže realnom tečaju u to vrijeme.  Druga strana medalje: proizvođači su anticipirali tečaj i povećali cijene pa je došlo do porasta cijena na malo za čak 38%. To znači da su cijene u 11 i 12 mj. 1993. g. porasle gotovo duplo do iznosa devalvacije. Ali tečaj nije skočio na 4,7 nego se vratio na 3,7, a troškovi i cijene su ostali na razini znatno višoj od devalvacije. Cijene jesu nešto malo pale ali ne za 38% nego su ostale na 28% skuplje (smanjene samo za 10%) disparitet ostao do danas – tečaj se smanjio a cijene su ostale znatno više – otuda ta disproporcija i precijenjenost za oko 30%Rješenje: to se moglo izbjeći da je došlo do intenzivnog prestrukturiranja. gospodarstva tj. da se gospodarstvo prilagodilo novom tečaju odnosno da je provedena privatizacija brzo i efikasno, da je došlo do priljeva kapitala, ulaganja u nove tehnologije (SDI)… Sve to je moglo dovesti do prilagodbe novonastaloj situaciji, ali nije. To je suštinski problem (precijenjenost tečaja) te iz toga proizlaze ostali problemi:

1. 1.         nedostatak prestrukturiranja – došlo je do minimalnih promjena (ako gledamo strukturu od 1994 godine vidimo da nije bilo znatnih promjena – ta struktura je mogla biti konkurentna 80.-tih ali ne i danas)

2. 2.         zaduženost 3. 3.         veliki porast potrošnje – treći element za precijenjenost tečaja

 Sve to je doveo do: stagnacije izvoza → deficit → vanjski dug Sada je za politiku realnog tečajeva prekasno – veće korekcije tečaja bi mogle ukupno gledajući rezultirala bi većim negativnim efektima.Ako bi došlo do deprecijacije kune dovelo bi do:

1. 1.         redistribucije dohotka od dužnika prema vjerovnicima (građani zaduženi – krediti s valutnom klauzulom), zaduženje – kreditna obveza

2. 2.         državna zaduženost – vraća kredite u devizamaMogući direktni i indirektni efekti moguće devalvacije/deprecijacije tečaja kune

 

DEVALVACIJA

  

DIREKTNI EFEKTI INDIREKTNI EFEKTI

 

RAST CIJENA UVOZA IZVOZNA POTRAŽNJA INPUTA RASTE

  DOMAĆA POTRAŽNJA ZA SUPSTITUTIMA RASTE

PROIZVODNI TROŠKOVI

RASTU POTRAŽNJA ZA RADOM

RASTE  UVOZ GOTOVIH PROIZVODA DOMAĆI SUPSTITUTI I IZVOZ POSKUPLJUJE POSTAJU SKUPLJI  NADNICE RASTU

  CIJENE NA

MALO RASTU  

Deprecijacija, devalvacije kune imala bi isključivo negativne posljedice po gospodarstvo. Ovo je prvenstveno model za male ekonomije uvozno orijentiranje: Ako dođe do devalvacije: kroz indirektne efekte – došlo bi do povećanja cijena ( jer to poskupljuje uvozne cijene to mora da i nije loše za veliku ekonomiju ali za male je negativno. Indirektni efekt – raste potražnja za izvozom, raste potražnja za radom, raste potražnja za supstitutima – došlo bi do pritiska na porast nadnica i porast cijena na malo. Dakle više bi bili negativni efekti nego pozitivni – rješenje: trebalo bi popustiti granice fluktuiranja – to bi potaklo i postepeno bi došlo do prestrukturiranje gospodarstva. EUROIZACIJA – supstitucija domaće valute eurom  generalno (zamjena) – dobro rješenje za zemlje koje imaju problema sa svojim kredibilitetom svoje monetarne politike. T su zemlje koje imaju dužničkih problema, zemlje s visokom inflacijom. Pozitivno u tom modelu, nakon Azijske financijske krize mnogih zemalja (daleki Istok 1997, i 1998. godine) – kada postoje ti vlasničko dužnički problemi to je nešto vrlo prihvatljivo. Uvođenje eura kao službene valute u RH – preporučuju i neki vrlo utjecajni hrvatski ekonomisti. Prednosti i nedostaci Tečajnog aranžmana: euroizacijePrednosti: 1. 1.         stabilnost – smanjenje konverzijskih troškova, nestaju tečajni rizici poslovanjem s

EU2. 2.         nestaje rizik monetarne nestabilnosti i rizik valutnih kriza ( postojala bi politika

EU a ne naša)3. 3.         likvidnost – najznačajnija prednost za male zemlje, to bi značilo neograničeni pristup

financijskim sredstvima uz nisku kta stopu koja je niža nego kod nas. Rezultat bi bio visok rast investicija i potakla bi investiranje u izvoz pa bi tako porastao izvoz ( ali samo ako je proizvodnja konkurentna)

 Nedostaci:1. 1.         gubitak monetarnog suvereniteta – rezultira time, što je jako bitno – gubi se

mogućnost vođenja tekuće i razvojne politike ( ne bi postojala centralna banka HR koja je često posljednje utočište bankama, kada ne bi bilo tog suvereniteta – banke bi propadale). Gubi se i prihod od tiskanja novca (prihodi idu njima a ne nama).

2. 2.         riskantan potez smatraju ekonomisti ukoliko konjunkturni ciklusi (ekspanzije i recesije) nisu usklađeni – ako nije istu EU=HR – produbljuje probleme i dovodi do gospodarske krize

3. 3.         izlazak iz tog sustava nemoguć – bez obzira na loše efekte. Treba dobro razmisliti s kojim tečajem se ulazi u EU. Realna razina – dobro i poticajno. Važni su povratni efekti na konkurenciju.

 

Većina ekonomista smatra da nije sada trenutak: makroekonomska struktura – te probleme treba prije riješiti, euroizacija bi mogla imati vrlo loše efekte te nepredvidive posljedice.   

Usluge i trgovinska politika   - dodatak uz fotokopiju: Usluge su najekspanzivnije, imaju najveću stopu rasta – na trgovinske usluge ne postoji carina. Zašto govorimo o liberalizaciji trgovine uslugama? (ispit)

U Urugvajskoj rundi ali u principu i Sporazumom o trgovini usluga GATT-s ( pri sporazum koji regulira usluge). Suština liberalizacije trgovine usluga: smanjenje regulacije ili deregulacija – države u svim zemljama svijeta reguliraju područje usluga tj. tko može davati usluge, naplaćivati itd. Davatelji usluga imaju više koristi od primatelja te države moraju kontrolirati da bi bile kvalitetne ( ne kontrola vodi ekstraprofitu).1. 1.         kontrola kvalitete usluga – reguliraju države2. 2.         u sektoru usluga može doći do sistemske pogreške (problem s jednim pružateljem

davatelja usluga se može automatski proširiti na cijeli sektor) pri.: problemi u Riječkoj banci. Problem: cijeli sustav postaje nesiguran, urušava se zbog jednog subjekta.

 Država treba regulirati, to je O. K. da bi zaštitila domaće potrošače, ali može biti i previše restriktivna u izbacivanju strane konkurencije što je diskriminacija i što WTO pokušava spriječiti. Pitanje liberalizacije trgovine je u slučaju: (važno 1. i 2)

1. 1.         pitanja ukidanja različitih tipova diskriminacije u državnoj regulativi pojedinog državnog sektora

2. 2.         liberalizacija usluga treba ići u pravcu osiguranja jednakih uvjeta za sve davatelje usluga po principu nediskriminacije (stani i domaći pružatelji usluga moraju imati jednak tretman)

 Dvije osnovne klauzule(principa) GATT-s definiramo:

1. 1.         princip najpovlaštenije nacije2. 2.         nacionalni tretman (načelo nediskriminacije)

 Kontekst liberalizacije usluga – osnovno - potpuno jednak tretman. Ostalo pročitati! 

Elektronička trgovina - dodatak uz fotokopiju Elektronička trgovina – postoji uža i šira definicija: Uža: elektronička trgovina je smo trgovina koja se odvija putem Interneta (nešto u elektroničkom zapisu, muzika, software) – kupnja i dostava preko Interneta.  Da li je to proizvod ili usluga što se isporučuje putem Interneta? – to još nije definirano i u biti je suštinsko pitanje a ne formalno. Jer se carine naplaćuju za proizvode a za usluge ne. Važno je:

1. 1.         kao će se to tretirati i 2. 2.         kako ćemo pratiti promet putem Interneta.

 Zbog toga se nije naplaćivala carina, a smatra se da su to proizvodi. Iako kontradiktorno WTO prvi put odstupa od pravila – dolazi do diskriminacije u odnosu na one koji ne rade putem Interneta. Konačno rješenje: nije ni proizvod ni usluga – na to se neće naplaćivati carina. Šira: elektronička trgovina ipak je širi pojam (elektronička pošta, Internet, vrlo je važan marketinški medij – medij informiranja).Povratno – isporuka proizvoda se obavlja klasičnim putem (transport + carina).  U Milenijskoj rudni aktualno pitanje:

1. 1.         Kako regulirati elektroničku poštu te zaštititi potrošača? – naruči a nije siguran na ukupnu cijenu.

2. 2.         Problem servisiranja proizvoda, garancijski rok?3. 3.         Zaštita prodavatelja u širem smislu (zaštita prava intelektualnog vlasništva) i to

je bilo pitanje: Tko nam jamči za prava? (pasword, sažeci radova – na svjetskoj razini to je nedovoljno regulirano – da će ono što stavimo na Interneta biti korišteno u skladu sa zakonom

 Nova područja moraju se riješiti, elektronska pošta , trgovina raste jako brzo – aktualna tema – ta zaštita se mora riješiti. Nedovoljno regulirano, korištenje kreditnih kartica            

 

Platna bilanaca RH  Bilanca tekućih transakcija RH 2002. ( u mili USD) A. TEKUĆE TRANSAKCIJE (1+6) -1907,7 1. Robe, usluge i dohodak (2+5) -2983,9

1.1. 1.1.  Prihodi 10990,3 1.2. 1.2.  Rashodi 13974,2

2. Robe i usluge (3+4) 2483,11.1. 2.1.  Prihodi 10562,01.2. 2.2.  Rashodi -13047,0

3. Robe -5040.01.1. 3.1.  Prihodi (izvoz) 4994,61.2. 3.2.  Rashodi (uvoz) -10634,6

4. Usluge 3155,01.1. 4.1.  Prihodi 3567,41.2. 4.2.  Rashodi -2412,4

5. Dohodak -498,91.1. 5.1.  Prihodi 428,31.2. 5.2.  Rashodi -927,2

6. Tekući transferi 1076,21.1. 6.1.  Prihodi1 338,51.2. 6.2.  Rashodi -282,3

 Izvor: www. hrb. hr. /statistički pregled ( 27.02. 2004.) Platna bilanca: tekuće, kapitalne transakcije + monetarne rezerve. Tekući iz realnog sektora, roba i usluga. Hrvatska ima deficit PB od 95. godine, sadašnji deficit tekućih transakcija malo manji od 2 mld $. Trgovina robama (3.): najnepovoljnija situacija Hrvatske od svog osamostaljenja (od 92. tj. 93. godine). Hrvatska trgovina robom ima konstantni deficit i to rastući deficit od 2000. godine ( 5.6 mlrd $ - to je najveći do sada registrirani deficit tekuće bilance (robne razmjene).Druga nepovoljna konstatacija: izvoz stagnira na razini od 5 mlrd $, najlošije je u tome što se izvoz nije bitno promijenio, on stagnira od 1994. godine. Uvoz je drastično rastao i po visokim stopama i povećao se duplo 100% - sa 4,6, mlrd $ na 10,6 mlrd $ 2002. godine.Hrvatski izvoz nije rasta, a potražnja EU je rasla. Stagnacija Hrvatske u apsolutnom iznosu, u relativnom iznosu zaostajemo – udio izvoza/ svjetskog izvoza svake godine opada.Izvoz stagnira – uvoz raste – deficit raste. Trgovina uslugama (4): je u suficitu, ali razmjena usluga ne može pokriti deficit robne razmjene. Važno – sasvim je prihvatljivo za jednu malu ekonomiji da imamo veći uvoz roba od izvoza, ali bi se no trebalo suficitom usluga pokriti deficit robne razmjene.Izvoz usluga 5,5 mlrd $ - premalo s obzirom na turističke mogućnosti RH, te tranzitne mogućnosti. 

Saldo roba i usluga je 2,9 mlrd $ u deficitu. Roba + usluga + dohodak dohodak uključuje: dohodak od SDI, portfolio investicija i ostalih investicija. Tekući transferi – su u + 1 mlrd $, to je uobičajeno zemlja uključuje devizne doznake radnika (građana Hrvatske) koji rade u inozemstvu. KAPITALNE I FINANCIJSKE TRANSAKCIJE 2779,41. Kapitalne transakcije 443,42. Financijske transakcije, uključujući i međunarodne pričuve 3032,9

1.1. 2.1.  Izravna ulaganja 591,12.1.1. u inozemstvu -532,9

2.1.2. u Hrvatskoj 1124,01.2. 2.2.  Portfeljna ulaganja -259,8

2.2.1. Sredstva -669,82.2.2. Obveze 410,0

1.3. 2.3.  Ostala ulaganja 2701,52.3.1. Sredstva 401,91.3.2. 2.3.2.    Obveze 2299,6

3. Međunarodne pričuve -696,9NETO GREŠKE I PROPUSTI -871,7 Kapitalne transakcije Hrvatske (1.) – transakcije na kapitalnim računima, nisu neke bitne transakcije s iseljeničkih računa (od 96. godine se evidentiraju). Nešto značajniji iznosi od 2001. godine – HR naplatila dio svoje imovine bivše Jugoslavije te je dobila zlato od 120 mil $, 2002. godine ostatak. Kapitalne transakcije su pozitivne. Financijske transakcije (2.) – najvažnije transakcije, odnose se na izravne (SDI), porfolio ulaganja i ostala ulaganja (trgovački krediti, izravna ulaganja). Razlika između njih je udio u vlasništvu te međunarodne pričuve.10% pa više iznosi sva ulaganja u SDI – V.P. - udio u vlasništvu.Porfolio - kupovina dionica ili vr. udjela koja ima udio koji iznosi manje od 10%, nemaju moć kontrole, upravljaju u poduzeću. 1.1. 2.1.            Izravne – U Hrvatskoj preko 1 mlrd $, ne baš previše ulaganja u Hrvatsku – možda nije upitan iznos nego struktura, u procesu privatizacije (prodaje državne imovine- Browfeeld – privatizacija investicije (kontra Freefeelda).Najviše se ulagalo u bankarski sektor (91% vlasništvo stranaca). Telekomunikacijski promet (privatizacija HT-a), prerađivačka industrija: proizvodnja cementa, alkoholnih i bezalkoholnih pića, nešto u tekstilnu industriju.Najviše se ulagalo u uslužni sektor – SDI uza hrvatsku usmjerene na one sektore visoke zaštite i osiguranja ekstra profit.Greefeeld investicije – iznimno, gotovo i nema te je nepovoljno za Hrvatsku. DSI su u +, trend je sve veći odliv sredstava u druge zemlje, seli se proizvodnja u B i H, nešto u S i Cg, Poljsku (susjedne zemlje).Neto investicije su sve niže svake godine. Karakterističnost zemalja koje su na većoj razini razvoja.  

1.2. 2.2.   Porfeilova ulaganja – saldo je negativan, ulaganja u V. P. Od 1996. godine počinju se izdavati obveznice.

 1.3. 2.3.   Ostala ulaganja – su u plusu (2,700mlrd$). Najviše se radi o trgovačkim kreditima.

Rastu kao rezultat neto kreditiranja iz inozemstva. 3. Međunarodne pričuve – rastu, Hrvatska je jedna od rjeđih zemalja koje imaju jako velike međunarodne rezerve. Što je dobro ali ne bi smjele biti prevelike devizne rezerve, optimalne za pokriće tromjesečnog uvoza. Karakterističnost tranzicijskih zemalja:Bilanca tekućih transakcija 2002. godinaB i H -2,137 Mađarska -2644Bugarska –677 Poljska…….Češka….. Slovenija 375Hrvatska -1547Tranzicijske zemlje - sve imaju uobičajeni deficit platne bilance ali mi imamo najveći. deficit što je nepovoljno za nas. Kapitalne transakcije – uspješne tranzicijske zemlje su uspjele riješiti taj deficit i osobito zbog, jer imaju više SDI. Izuzev Slovenije koja ima suficit.  Ukupni vanjski dug RH:Inozemni dug RH 2002 godine – država, financijski sektor, građanstvo i poduzećaSrednjoročni i dugoročni krediti Kratkoročni krediti 15 175,00 207,7 15383,30 (2005. godine je 30 mlrd) Rezultat svih neravnoteža u PB – posljedica, raste dug. U 2005. godini čak 30 mlrd $, ekspanzivni rast javnog duga jako nepovoljan . Mi smo prema međunarodnim pokazateljima na granici visokozaduženih zemalja (osnovi pokazatelj udio u GDP-u iznosi gotovo 100%). Jedini pozitivni pokazatelj je pokrivenost međunarodnim je rezervama. javni dug = do 30%        

 Ekonomika i politika međunarodne razmjeneSadržaj:

Međunarodno okruženje i međunarodna trgovinska.

Specifičnosti malih zemalja i međunarodna trgovinska politika.

Razvojni oblici međunarodne trgovinske politike i njihova aktualnost danas.

Zaštita domaće proizvodnje – argumenti zaštite i izbor zaštićenih industrija («targeting»).

Konkurentnost. Porterov dijamant konkurentskih prednosti.

Analiza Porterovog dijamanta na primjeru Hrvatske.

Global Competitiveness Report. Analiza case-ova uspješnih zemalja (Finska, Irska).

Sustav elemenata međunarodne trgovinske politike – ciljevi, sredstva, mehanizmi i instrumenti, te nadležna tijela, organi i subjekti.

Carine – pojam, vrste, efekti.

Efektivna carinska zaštita. Carinska tarifa. Carinska nomenklatura.

Necarinska ograničenja – pojam, tretman u međunarodnim sporazumima.

Kvote.

Uvozne i izvozne dozvole.

Mjere administrativnog protekcionizma.

Tehnička ograničenja trgovine.

Restriktivni trgovinski sporazumi: VER i MFA.

Damping i antidampinške mjere. Subvencije.

Devizni tečaj.

Usluge i trgovinska politika.

Trgovina intelektualnim pravima vlasništva.

Elektronička trgovina.

Nova ekonomija i nova uloga međunarodne trgovinske politike.

Trgovinska reforma i «Washingtonski konsenzus».