Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita tematika, bilo iz života ili iz znanosti, na način kojiuključuje razmišljanje i zaključivanje, ali također ima i sposobnost umjetničkog oblikovanja. Naziv "esej" dolazi od francuske riječi essai, što znači ogled. U eseju do izražaja dolazi osobni stav pisca, njegov izbor problema o kojima piše i njegov vlastiti način izlaganja i zaključivanja, ali moraju biti prisutne i vrijednosti koje pripisujemo znanosti i filozofiji: određena dosljednost u zaključivanju, uviđanje važnosti nekih tema i sklonost prema misaonoj razradi problematike. Esej je često posvećen upravo književnosti, pa se njemu na umjetnički vrijedan način obrađuju teme kojima se bavi znanost o književnosti. Začetnik esejističke proze je Michel de Montaigne, koji u svojem djelu Eseji obrađuje najrazličitije teme na način svojstven esejističkom pristupu. Esejisti; Frano Alfirević, Ivan Aralica,Ivan Goran Kovačić, Miroslav Krleža, Tomislav Ladan, Igor Mandić, Ranko Marinković, Tonko Maroević, Antun Gustav Matoš, Predrag Matvejević,Vladimir Nazor, Slobodan Novak, Luko Paljetak, Josip Tabak, Zlatko Tomičić, Tin Ujević, Antun Branko Šimić, Pavao Pavličić, Virginija WolfBiografija je književno djelo koje opisuje život osobe, stvarne ili izmišljene. Kad bi biografija samo navodila mjesta i datume rođenja i smrti, školovanja, poslovne i obiteljske događaje, bio bi to životopis, ali biografije zadiru dublje, pišu o ljudskim motivima, vrlinama i manama, problemima i kako su se ljudi nosili s njima, osjećajima. Tako nečija biografija može biti drama, a može biti i komedija, može biti poučna, a ako je suhoparna i previše liči na životopis - dosadna.Autobiografija je oblik biografije, koji se piše u prvom licu jer osoba piše o samom sebi. Naravno kako mnogi koji danas "pišu" autobiografije nemaju književnog dara, često su na projektima autobiografija angažirani i drugi ljudi, ali forma se ne mijenja bilo da na knjizi radi jedan čovjek ili njih više. Riječ autobiografija potiče od grčkog: auton "sebe", bios "život" i graph"pisati".Pojam se prvi put pojavio u kasnom 18. stoljeću, ali sama forma je dosta starija. U povijesti se ovaj oblik pojavio s Ispovijestima sv. Aurelija Augustina, koji je kasnije slijedio i Jean-Jacques Russeau. Vrste autobiografije: dnevničke i epistolarne. Hrvatsku autobiografiju pratimo od 14.st. Dnevnička kronika, 15. st. 16. st.“ Apologije“ Matija Vlačić Ilirik, 17. st.Kačićeva Vita, životopis kao putopis, 18. st. Krčelićeve Annude. Autori 1. autobiografije: Mirna Velčić, „Otisak priče“, Andrea Zlatar, Vinko Brešić.Biografije većinom sadrže dosta dokumenata i različitih stajališta o događajima dok autobiografije mogu biti bazirane samo na sjećanjima autora. U antičko doba ova forma se nazivala apologija koja je za cilj imala više pružiti opravdanje svojih postupaka nego samu introspekciju. John Henry Newmanova autobiografija Apologia pro vita sua. Vjerojatno najslavnija njemačka autobiografija je Geteova Dichtung und Wahrheit.Poseban oblik autobiografije su

memoari, gdje naglasak nije na faktografiji, nego na uspomenama, osjećajima, sjećanjima.Mark Twain jenajvjerojatnije prva slavna osoba koja je uključila fotografiju u svoju autobiografiju.Memoari , odnosno uspomene, su književne vrste koje objedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem. U njima se najčešće opisuju društvene, političke, znanstvene ili umjetničke djelatnosti pojedinca i njihova razmišljanja te događaji u kojima su sudjelovali na razne načine koji variraju od umjetničke težnje do želje za razjašnjavanjem događaja.Dnevnik ili žurnal je knjiga ili bilježnica za upisivanje diskretnih tekstova aranžiranih prema datumu koji obavještavaju o događajima tokom dana. Pod time se podrazumijeva i zbirka takvih zapisa koja kasnije može biti izdana kao književno djeloPutopis je uglavnom prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Putopis može biti napisanknjiževnoumjetničkim, znanstvenopopularnim ili novinarskim (publicističkim) stilom.Obično se dijele na poučne i zabavne putopise.Prvi hrvatski suvremeni putopis je "Pogled u Bosnu" Matije Mažuranića iz 1842. godine,a među putopisima iz 19. st. vrijednošću se izdvajaju Putositnice Antuna NemčićaNajznačajnijim se putopiscima u hrvatskoj književnosti smatraju: Antun Gustav Matoš i Matko Peić. Danas se putopisima osobito sustavno bavio Dean Duda, s naglaskom na putopisima romantizma (djelo Priča i putovanje). Putopisci; Stipan Banović, Slavko Batušić, Milan Begović, Ivan Franjo Jukić, Franjo Horvat Kiš, Miroslav Krleža, Antun Gustav Matoš, Đuro Pilar, Miljenko Smoje, Zlatko Tomičić, Stanko Vraz, Polemika (starogrčki Polemos, suočavanje, konflikt, rat ") označava oštre rasprave u okviru političkih, književnih ili znanstveni diskusija. Polemizirati znači boriti se protiv drugoga mišljenja. Polemičar ne želi konsenzus, nego želi u retoričkim natječaju pobijediti. Kao suprotnost polemici ponekad se spominje Apologija. Karakteristike polemike često su oštre i direktne izjave, a često i osobni napadi s ciljem demaskirati protivnika.Često se iznose pretjerivanja, ironije i sarkazmi sa ciljem umanjiti protivnikovu vjerodostojnost, njegov ugled i eventualno i njegovu integritet. Vrste: parodijska, problemska. 3 osnovna dijela: imenovanje protivnika problema, iznošenje protuteze, polemička poanta. Uvod, razrada i polemički zaključak.Teoretičari polemike: filozofi 19. st. Ćiril i Metod. 19. st. Kemal Mujičić „Protivnici, rogaći i zabavljaći“.Polemički stil – Određeni dio polemike u kojem se mogu pronaći dijelovi , pjesme…Uporišta u polemici: u dijalogu i satiri.Osnovni način prikazivanja u polemici: karikatura parodija, Nadomjestak nedostatka argumenata: imaginacija, humor

Feljton Publicistička proza koja pokušava da kratkim opisom zahvati šaroliku mrežu duhovnih odnosa – dio svijeta komadić života, neki društveni problem. Feljton treba dati presjek nekog događaja osvijetljen individualnom ocjenom i iznesen na način koji nije suhoparan, hladan i uzdržan. Po svom obliku može biti napisan kao pismo, kao feljtonski portret, kao problemska meditacija, kao skica, kao zapis šetača, ilikao putopisni feljton. Kritika (grč. Kritein – suditi, ocjenjivati). To je žanr gotovo identičan komentaru, ali se uglavnom uvriježila praksa da se kritikom nazivaju komentari s područja umjetnosti i kulture u užem smislu riječi pa se danas pišu kazališne kritike, literarne kritike, glazbene kritike, filmske kritike, likovne kritike itd. To je izraženi subjektivistički – stav kompetentnog autora. Ocjena događaja, djela, ljudi. Zahtjeva stupanj poznavanja dotične struke i biraniji jezik. Kritika može biti: impresionistička ( najčešće u novinarstvu, jer počiva na osobnom dojmu/ impresiji novinara), doktrinarna (lakša za pisanje jer iznosi samo jedan kut gledanja na djelo, a samim tim je i manje objektivna), imanentna (procjenjivanje sa vlastitih pretpostavki).