UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HISTORIJU

KAPETANIJE U BOSNI I HERCEGOVINI

(esej)

Student: Haris Lepić Mentor: prof.dr. Enes Pelidija

Sarajevo, maj 2013.godine

BILJEŠKA O PISCU

Hamdija Kreševljaković, porijeklom iz Kreševa, rodio se 18. septembra 1888. godine

u Sarajevu u trgovačkoj porodici. U svom rodnom gradu završio je

početno mektebsko obrazovanje, zatim osnovnu školu (ruždiju), zatim trgovačku, pa onda

prešao u učiteljsku školu. U školi su mu predavali književnici Silvije Strahomir Kranjčević,

Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković. Tako je već sa šesnaest godina počeo objavljivati

narodne pripovjetke i pjesme u časopisima. Stekao je diplomu nastavnika u trgovačkim

školama položivši u tu svrhu državni ispit.

Nakon završene škole od 1. augusta 1912.  bio je učitelj u osnovnim školama, radio je,

potom, kao nastavnik u trgovačkoj školi. Nakon završenog državnog ispita, i kao profesor u

Učiteljskoj školi. Od početka 1918. do 1919. godine, radio je kao učitelj u Vinkovcima. U

školama predaje historiju, geografiju i pedagogiju. Suradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu,

direktor i osnivač Instituta za istraživanje Balkana Karlo Patch, potaknuo ga je na sakupljanje

knjiga i djela bosanskih pisaca, koje objavljuje u naučnim časopisima, a kasnije i svoje

samostalne naučne radove. Kreševljaković je trebao napisati knjigu Bosnisch-herzegowinische

Schriftsteller (njem.: Bosanskohercegovački pisci), ali zbog rada u školi, napušta rad na

institutu. 1912. godine objavio je zapaženo djelo „Kratki pregled hrvatske knjige u Herceg-

Bosni“. Sakupljao je sudske isprave iz turskog vremena, deftere i fermane, te je u

razgovorima sa suvremenicima tog vremana sakupljao informacije, koje je objavljivao u

stručnim radovima. U istraživačkom radu putovao je Bosnom, ali i Austrougarskom,

Njemačkom, Poljskom, Grčkom, Italijom, Francuskom, Holandijom, Danskom, Švedskom i

Islandom. Monografijom „Štamparije u Bosni za turskog vremena“ i prilogom „Hasanaga

Beširević-Pećki“, objavljenih 1920. godine Kreševljaković prelazi iz književne historije na

historijske teme.

Na nagovor prijatelja iz djetinjstva Josipa Matasovića 1922. godine u

časopisu Narodna starina objavljuje prilog „Iz bosanske trgovine XIX. Stoljeća“. Bavi se

pručavanjem privrede u Bosni za vrijeme turske vladavine. Te teme će obrađivati i kasnije, pa

1927. godine objavljuje rad „Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave“,

koji je kasnije doradio i od 43 stranice, proširio na 260 stranica u knjizi „Esnafi i obrti u

starom Sarajevu“.

2

Od 1916. godine radio je u muslimanskim prosvjetnim ustanovama, u "Darul-

mualliminu", Okružnoj medresi, a profesor Gazi Husrev-begove medrese bio je od 1926.

do 1945. godine i neprocjenjivo mnogo doprinio stabiliziranju ove škole i njenom

organiziranju u Kraljevini Jugoslaviji. U Gazi Husrev-begovoj medresi predavao je

geografiju, historiju, filozofsku propedeutiku, pedagogiju i njemački jezik. Profesor

Kreševljaković predavao je još i u Prvoj gimnaziji, zatim u Srednjoj ekonomskoj školi.

Zapažen jeZavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine gdje je radio kao naučni

saradnik sve do svoje smrti. Kreševljaković je godinama bio radni član društva "Narodna

uzdanica", u kojem je zadugo bio biran u glavni odbor.

Hamdija Kreševljaković bio je jedan od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove

medrese. Objavio je preko 350 radova iz oblasti historije, kulture, civilizacije, baštine Bosne i

Hercegovne (naručito iz osmanskog doba). Jedan je od utemeljitelja savremenog pristupa u

proučavanju historije Bosne i Hercegovine. Radovi iz te oblasti preporučili su ga za najvisa

naučna zvanja. Tako je 1939. godine izabran za dopisnog člana Jugosolovenske akademije

nauka i umjetnosti u Zagrebu. Također, bio je dopisni član Naučnog društva Bosne i

Hercegovine (od 1952. godine). Kreševljakovićevo cjelokupno djelo, budući usredsređeno na

historiju Bosne i Hercegovine i njenu kulturu, civilizaciju, upravu, zanate, danas se zasigurno

smatra najrelevantnijim historijskim štivom o Bosni i Hercegovini.

Pisao je o kapetanijema i mutteslimima u Bosni i Hercegovini, potom o esnafima

(naročito sarajevskim i mostarskim), napisao je i brojne monografije o znamenitim bosanskim

mjestima (npr. O Kulen Vakufu) i porodicama u kojima je opisao Ćengiće, Dženetiće,

Moriće. Kad su posrijedi zanati, opisao je kazandžije, čizmedžije, sarače i druge.

Kreševljakovićev stil je osoben i primjetan, sa mnogo literarnih odlika u slikanju vremena

koja su prošla Bosnom.

Umro je  1959. godine ostavivši za sobom neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj

historiografiji.

Bibliografija:

1912. – Kratki pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni;

1920. - Štamparije u Bosni za turskog vremena;

1922. - Iz bosanske trgovine XIX. stoljeća;

1920. - Hasanaga Beširević-Pećki;

1927. - Sarajevska čaršija, njeni esnafi i obrti za osmanlijske uprave;

3

1937. - Sarajevo u doba okupacije Bosne 1878, Sarajevo;

1937. - Hamami (javna kupatila) u Bosni i Hercegovini 1462.-1916., 23. sv. biblioteke

Centralnog higijenskog zavoda u Beogradu, Beograd;

Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463.-1878.) I. dio;

1951. - Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini II. dio: Mostar, Zagreb;

1953. - Stari bosanski gradovi;

1954. - Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo;

1957. - Hanovi i Karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo;

1958. - Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Sarajevo;

1980. - Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo;

1991. - Izabrana djela Hamdije Kreševljakovića objavljena su u četiri svezka.

4

POJAM, IME, BROJ I VRIJEME POSTANKA KAPETANIJA

Kapetanije su bile manji, tačno određeni teritoriji, u prvo doba njihova opstanka samo

duž granica koje su Osmansko carstvo dijelile od hrvatskih zemalja, a od 18. vijeka ih je bilo i

u unutrašnjosti i to uz glavne dumove, koji su sa periferije vodili u srednju Bosnu. Bile su

vojnički organizovane. Sve službe u kapetaniji su bile nasljedne i plaćene. Na čelu kapetanije

je stajao kapetan. U svakoj kaptaniji je bio bar jedan grad i jedna kula, a u nekim i utvrđeni

čadak. Posada u kapetanijama je bila dužna da čuva granicu i puteve.

Ime kapetanija

Kapetanije su se službeno zvale imenom glavnog grada (utvrde). Izuzetak su bile

kapetanije u Stocu, koja se po srednjovjekovnom naselju Vidoški zvala vidoška i duvanjska

koja se zvala seddidžedidska po gradu Seddidžedu, koji su Osmanlije sagradile početkom 18.

vijeka, kao i kapetanija kojoj je glavno naselje bio Kulen-Vakuf, ali se po Staroj Ostrovici

zvala ostrovička. Ime kapetanije nije se nikada mijenjalo, čak i ako bi se sjedište kapetana

prenijelo iz jednog grada u drugi, npr. kada je sjedište kamengradske kapetanije preneseno u

Stari Majdan. Samo se dvije kapetanije nisu zvale po gradovima, nego po mostovima, Džisri-

Sana i Džisri-Tara.

Broj kapetanija

Jedni izvori navode da je bilo 36, a drugi 48 kapetanija. Međutim, pouzdano se zna da

je 1829. godine, dakle šest godina prije ukidanja bilo 39, a četiri prije stvaranja posebnog

Hercegovačkog ejaleta 1833. godine. Ivan Franjo Jukić spominje da je bilo 36 kapetana. Isti

broj kapetanija se spominje u jednom mahzaru (predstavci), što ga je sastavio nepoznati autor

u stihovima za sultana povodom ukinuća jeničera. Isti broj takođe spominje i francuski

putopisac Chaumette des Foses 1807. i 1808. godine, koji je bio i sekretar francuskog

konzulata u Travniku. Naovdi da je u Turskoj Hrvatskoj sjedilo 14 kapetana, u pravoj Bosni

10, a u Hercegovini 12. On je prvi nabrojao kapetanije.

U Turskoj Hrvatskoj:

1. Bihaćki;

2. Ostrovički;

3. Pridorski;

5

4. Krupski;

5. Novski;

6. Ostrožački;

7. Dubički;

8. Gradiški;

9. Vakufski;

10. Majdanski;

11. Kazarački;

12. Petrovački;

13. Jajački i

14. Kčjučki.

U pravoj Bosni:

1. banjalučki;

2. derventski;

3. dobojski;

4. maglajski;

5. tešanjski;

6. glamočki;

7. kupreški;

8. zvornički;

9. tuzlanski;

10. gradačački.

U Hercegovini:

1. nikšički;

2. kolašinski;

3. klobučki;

4. gatački;

5. trebinjski;

6. stolački;

7. počiteljski;

8. nevesinjski;

6

9. duvanjski;

10. mostarski;

11. i livanjski.

Međutim, ovo nije tačno. Najprije je naveo da je u Turskoj Hrvatskoj bilo 14 kapetana, a

nabrojao ih je 13, a u Hercegovini, a nabrojao ih je 11. Prva greška što ostrovičku i vakufsku

kapetaniju navodi kao dvije zasebne, iako je to bila jedna kapetanija sa dva imena. U

Hercegovini je izostavio jednu, a uz to naveo nevesinjsku koje nikad nije bilo. Prema tome se

vidi da je nabrojao samo 34 kapetanije.

Drugi navode da je u Bosni bilo 48 kapetana. Taj broj nalazio u izvještaju francuskog

štapskog kapetana iz 1806. godine. Navode ga i Bašagić i drugi koji su se koristili ovim

podatkom. Stojan Novaković piše kako putnici i promatrači Bosne i njenih prilika početkom

19. vijeka bilježe 48 kapetana ili nasljednih begova. Do ovog broja se moglo doći stoga što se

Bosanski ejalet nekada dijelio na 48 kadiluka, te su oni mogli bili identifikovani sa

kapetanijama. Nekada su se granice kapetanija i kadiluka potpuno podudarale, a nekada su se

podudarale granice kapetanije i nahije. Nekada se kapetanija nalazila na teritoriju dvaju

kadiluka, a nekada su se na teritoriju jednog kadiluka nalazile 2-4 kapetanije.

Već je rečeno da je do 1829. godine u Bosanskom ejaletu bilo 39 kapetanija. Taj podatak

je pronađen u sarajevskom sidžilu, br. 67, str. 80 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Tu se

navode sljedeće kapetanije:

1. bihaćka (Bihać);

2. ostrožačka (Ostožac);

3. krupska (Krupa);

4. novska (Novi);

5. pridorska (Prijedor);

6. kamengradska(Stari Majdan);

7. dubička (Dubica);

8. gradiška (Bosanska Grdiška ili Berbir);

9. kozaračka (Kozarac);

10. banjaluča (Banja Luka);

11. džisri-sanska (Tomina);

12. kobaška (Kobaš);

7

13. jajačka (Jajce);

14. vrandučka (Derventa);

15. maglajska (Maglaj)

16. dobojska (Doboj);

17. tešanjska (Tešanj);

18. nobopazarska (Novi Pazar);

19. staroostrovička (Prkosi);

20. petrovačka (Petrovac);

21. ključka (Ključ na Sani);

22. kupreška (Kupres);

23. glamočka (Glamoč);

24. hlivanjska (Hlivno);

25. seddi-džedidska (Duvno);

26. ljubuška (Ljubuški);

27. mostarska (Mostar);

28. počiteljska (Počitelj);

29. vidoška (Stolac);

30. ključka (Ključ kod Gacka);

31. trebinjska (Trebinje);

32. klobučka (Klobuk);

33. onogoštska (Nikšić);

34. hutovska (Hutovo);

35. kolašinska (Kolašin);

36. džisri-tarska

37. zvornička (Zvornik);

38. tuzlanska (Tuzla);

39. gradačačka (Gradačac).

U ovom popisu kapetanije su nabrojane po sandžacima. U Bosanskom sandžaku su se

nalazile kapetanije 1-18, u Kliškom 19-14, u Hercegovačkom 25-36, te u Zvorničkom 37-39.

Kreševljaković je našao jedan stariji popis u kome su navedene sve kapetanije kao i u

onom od 1829. godine, samo bez hutovske koja je osnovana 1802. godine. U oba popisa se

spominju samostalni agaluci Zalom, Trusina i Borija, a u drugom i Tabakovići. Agaluk je

8

organizovana vojna jedinica na kapetanijski način, a sastojala se samo od jednog džemata

vojnika s agom na čelu. Ti vojnici su bili konjanici ili stražari.

Prve kapetanije

Doprijevši do Save i Une Osmanlije su se upoznali s institucijom kapetanije, te su ih i

oni počeli osnivati po pograničnim mjestima. Najstariji spomen kapetanije potječe iz 1558.

godine kada je postojala Gradiška kapetanija. Njen kapetan je bio Džafer-beg, sin kliškog

sandžakbega Malkoč-bega Karaosmanovića. Po zauzeću Krupe 1565. godine osnovana je

krupska, Bihaća 1592. bihaćka, kliška je osnovana 1596., a gabeoska prije 1591. godine.

Kapetanije u 17. vijeku

Do Bečkog rata 1683. godine broj kapetanija je znatno porastao. Osim pograničnih

osnovane su i kapetanije u zaleđu. Od 1606. do 1690. godine na teritoriju Bosanskog ejaleta

je bilo 29 kapetanija. Sjedišta kapetana su pogranični gradovi: Osijek, Virovitica, Gradiška,

Jasenovac, Dubica, Kostajnica, Novi na Uni, Gvozdansko, Ostrožac, Bihać, Udbina, Obrovac,

Zemunik, Islam, Nadin, Skradin, Klis, Kamen, Imotski, Gabela, Trebinje i Herceg Novi, a u

zaleđu: Banja Luka, Kamengrad Ključ na Sani, Jajce, Hlivno i Knin. Dakle 23 pogranične i 6

unutrašnjih. Po sandžacima: Požega 2, Bosna 7, Bihać 4, Krka-Lika 7, Klis, 4 i Hercegovina

4, dok zvornički i cernički sandžaci nisu imali kapetanije. Nije poznato kojem je sandžaku

pripadalo Gvozdansko.

U 17. vijeku Osmansko carstvo je vodilo dva velika rata i to Kandijski (1646-1669) i

Veliki ili Bečki (1683-1699) u kome se smanjio opseg Bosanskoj ejaleta. U Kandijskom ratu

Mletačka republika je osvojila dio Krčko-ličkog i Kličkog sandžaka. Osvojen je Islam i Nadin

1647., te Zemunik, Klis i Kamen 1648. Godine, te je nestalo tih kapetanija.U Bečkom ratu

Habsburška monarhija je osvojima Udbinu 1689., kao i teritorij Požeškog sandžaka s

kapetanijama Osijek i Virovitica, a Mletačka republika Gabelu i Hercreg Novi. Poslije 1635.

godine od Porte je osvojeno Gvozdansko, a 1660. godine je ukinuta kapetanija u Jasenovcu.

Time je nakon potpisivanja Karlovačkog mira 1699. godine u Bosanskom ejaletu od 29 ostalo

samo 12 kapetanija. Nestali su sandžaci: krčko-lički, cernički, požeški i bihaćki, pa se

Bosanski ejalet sastojao od samo četiri sandžaka.

Kapetanije u 18. vijeku

9

U 18. vijeku je pored 12 postojećih osnovano još 28 kapetanija, od kojih 13 između

1699. i 1716. godine i to gotovo sve uz granicu. Sjedišta su bila: Onogošt, Klobuk, Stolac,

Počitelj, Mostar, Ljubuški, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Kobaš, Bosanski Bord i

Vranduk. Kako je 1711. Godine ukinuta Roška, a u ratu 1716-1718. propala brodska, tako su

nakon potpisivanja Požarevačkog mira bile 23 kapetanije. Do rata 1737-1739. ustanovljeno je

još 11 kapetanija: Glamoč, Kupres, Džisri-Sana, Doboj, Tešanj, Gradačac, Tuzla, Zvornik,

Novi Pazar, Ključ kod Gacka i Kolašin, a nakon potpisivanja Beogradskog mira još 4:

Prijedor, Petrovac, Maglaj i Tara. Posljednja je osnovana Hutovu 1802. Godine. Ukupno je u

Bosnaksom ejaletu što ukunutih, što zadržanih od njihovog nastanaka bilo postojalo 58

kapetanija.

UREĐENJE KAPETANIJA

Teritorij i utvrde

Svaka kapetanija je imala tačno ograničen teritorij bar s jednom jačom utvrdom i svoju

vojsku. Od utvrda su bile kule, gradovi, palanke i čardaci. Teritorij kapetanije nikad nije

prelazio granicu sandžaka, ali je bilo kapetanija koje su se prostirale na teritoriju dvaju

kadiluka. Bilo je kadiluka na čijem su se teritoriju nalazile dvije, tri, pa i četiri kapetanije.

Bilo je i kapetanija čije su se granice podudarale s granicama kadiluka. Bilo je kadiluka u

kojima nije bilo nijedne kapetanije niti agaluka, kao što su Rogatica, Višegrad, Čajniče, Birče

s Knežinom, Kladanj, Visoko, Konjic, Travnik itd. Jedino se vrandučka kapetanija prostirala

na dva odvojena dijela (Vranduk, te Derventa i Brod).

Utvrde su bile trovrsne: gradovi, kule i čardaci. Gradovi su se po materijalu dijelili na

prave gradove, koji su zidani od kamena i na palanke koje su pravljene od drveta i zemlje.

Palanke su veća ili manja naselja s utvrđenjem od brvana ili od jakog kolja opletena šeperom

i donekle s vanjske strane nasuta zemljom. Oko ovakvog utvrđenja je bio kanal, a iznad ulaza

čardak od hrastovine. U unutrašnjosti je mogla biti kula zidana na više spratova. U Bosni je u

18. vijeku bilo nekoliko palanaka, npr. Kupres, Čovka, Kobaš, Brčko, Zalom itd. Kule su

posvuda građene na isti način, ali nisu služile istoj svrsi. U sjedištu kapetana su oni u njima

uredovali, dok su van tih sjedišta u njima stanovali vojnici kapetanije kao straža na putu gdje

je prolaz bio opasan. Čardaci su služili za stanovanje vojnika. Građeni su na brežuljcima, ali

10

ih je bilo i na obali Save, kao i po klancima i drugim opasnim mjestima. Građeni su na

stupovima.

Vojska i plate

Vojska se sastojala od raznih rodova. Svi zapovjednici ili age i zabiti, kao i vojnici (neferi)

postavljani su carskim beratima, bili su stalni i plaćeni, a sve službe su bile nasljedne i

prelazile su s oca na sina ili na bližeg rođaka. Rodovi su se dijelili na džemate, a džemati na

ode ili buljuke. Džemati su najveće vojne jedinice u kapetanskoj vojsci, a brojali su od 14 do

96 ljudi. Rodovi vojske:

1. Farisi ili konjanici su glavni rod vojske. Obilazili su određena područja. Služili su kao

tatari ili poštari prenoseći službene vijesti. Išli su i u rat. Po nekim kapetanijama ih je

bilo i po deset džemata. U najviše slučajeva aga prvog džemata farisa je bio i sam

kapetan;

2. Azapi su držali stražu po gradskim vratima, mostovima, kulama i palankama. U nekim

kapetanijama ih je bilo i po deset džemata. Age si im se zvale azapage ili azebage;

3. Mustahfizi su obavljali službu koja je bila vezana za grad i opkop oko grada;

4. Posbani su čuvali gradove noću. Gdje ih nije bilo noćnu službu su obavljali

mustahfizi. Zapovjednici njihovih džemata su se zvali posbanage;

5. Topdžije su služili po gradskim tabijama, kulama i čardacima. Ni njih nije bilo mnogo.

Njihovi zapovjednici su se zvali topdžije, topčibaše i sertopi. Plata im je iznosila

petnaest akči

6. Debedžije su čuvali i prenosili municiju iz grada u grad i na ratište. Nije ih bilo

mnogo. U rat je išao svaki šesti džebedžija. Zapovjednik im se zvao džebedžiaga ili

džebedžibaša;

7. Martolosi su kršćani koji su još u 15. vijeku služili po osmanskim pograničnim

mjestima i gradovima, te su često upadali u susjedne kršćanske zemlje. Čzuvali su

puteve, a naročit klance od razbojnika. Imali su svoje džemate s agom na čelu. Plata

im je iznosila 10 akči;

8. Đonulije ili đonlije su bili malo zastupljeni. Oni su bili dobrovoljci-plaćenici.

Zapovjednik im se zvao đonluaga ili đonlaga.

11

U osmanskoj vojsci svi vojnici kapetanija sa svojim zapovjednicima sačinjavali su

zaseban korpus koji se službeno zvao jeumeli ve meašeli jerlu kol (dnevničari i plaćenici).

Oko 1830. godine moglo je biti 24.000 vojnika u svih 39 kapetanija.

Službe su bile nasljedne. S oca na sina, a ako ganije imao na bližeg ili daljeg rođaka,

ali samo ako je bio sposoban ta tu službu vrši. Služba se mogla izgubiti po kazni. Ko god

da je htio stupiti u službu, makar mu ona pripadala i po pravu nasljedstva morao je

podnijeti molbu agi onog džemata u kome je mjesto upražnjeno, ako je aginska služba

onda kapetanu, a ako je kapetanska onda bosanskom veziru. Age su s preporukom

otpremali molbe bosanskom veziru, a on Porti. Prije nego bi se akt uputio Porti bosanski

defterdar bi izdao potvrdu da postoji upražnjeno mjesto uz izvjesnu platu. Nakon

sultanovog odobrenja akt je upućivan Velikoj kancelariji gradova koja je izdavala berate.

Pošto se izdavanje berata znalo odužiti bosanski vezir je uzdavao bujruldiju za privremeno

vršenje službe. Za osnivanje novih džemata, kao i novih kapetanija prijedlog je polazio od

bosanskog vezira.

Plate

Ulefa ili alufa su se određivale u obliku dnevnica, a isplaćivale su se jednom godišnje.

Godina se brojala od 1. marta. Pojedinci nikad sami nisu mogli naplatiti svoju platu, nego

su je dobijali zajedno svi zapovjednici ili vojnici ili pojedini džemati. Godišnja beriva

jednog ili više džemata ili cijele kapetanije nazivala se mevadžib, a državni prihod iz

koga su se isplaćivale zvao se odžakluk. Cjelokupni ili djelimični mevadžib se naplaćivao

iz više prihoda. Vojnici i zapovjednici kapetanija primali su svoj mevadžib iz bosanske

blagajne, zatim od prihoda carine zadarske, splitske i dubrovačke skele, od mukata

gvozdenih majdana Kreševa, Fojnice, Vareša, Starog Majdana, od mukate solane u Tuzli,

od kršćanske džizije raznih bosanskih mjesta, od prihoda filurije vojnika, tapijske

pristojbe voska, državne blagajne u Stambolu, te od 18. vijeka od raznih malikana.

Kada bi došlo vrijeme isplate onda bi se odredio jedan, dvojca ili trojca aga koji su išli

na državnu blagajnu ili u određeno mjesto gdje se nalazi sakupljač ili zakupnik državnih

prihoda, koji su odžakluk jednog ili više džemata ili cijele kapetanije. On se zvao

havaledžija. Nadzor nad isplatom su vodile kadije i oni su pregledavali račune o platama

kapetanija. Kako se plate nisu redovno isplaćivale, naročito od druge polovine 18. vijeka,

age i vojnici raznih kapetanija uzimaju zajam od bogatih ljudi na ime kapetanije.

12

Ostalo vezano za uređenje kapetanija

Samostalni agaluci i kapetanije i pojedini gradovi su imali bajrake i bajraktare.

Bajraktar kapetanije je pripadao onom džematu kome je kapetan bio aga. Bajrak se nosio

prilikom ratnog pohoda, raznih svečanosti i nastupa novog kapetana.

Kalauzi su bili putovođe. Dobro su poznavali puteve, a naročito one kojima se nije

redovno išlo. Sigurno su išli s manjim odredima u četovanje i pljačkanje. Spominju se od

17. vijeka.

Muzika – neki gradovi po kapetanijama, kao i van njih su imali svoje svirače

(mehtere). Gradski mehteri nisu plaćali mehteriju, dok oni van gradova jesu.

Odijelo - ne zna se kao su bili obučeni age i vojnici, te kako su se razlikovali jedni od

drugih.

Kancelarija – kapetanije su imale svoje kancelarije i arhive. Svaka kapetanija je imala

bar po jednog pisara. Te kapetanije su imale spiskove aga i nefera, te platne spiskove. U

njima su se izrađivale razne isprave. U arhivu su se čuvali vezirski nalozi (bujruldije),

kadijske murasele, obračuni o isplati plata, potvrde o pregledu gradova, njihov inventar i

smotre aga i nefera. Kapetani i drugi zapovjednici su se dopisivali međusobno i sa drugim

uglednijim ljudima, što se naziva privatna korespodencija, kao i sa kapetanima i

zapovjednicima susjednih zemalja i sa dubrovačkom gospodom. Pisana su najviše

bosančicom, a nekada i latinicom.

Pravo nasljedstva na službu – nasljedno pravo u službi učinilo je od kapetana jednu

vrstu vojničkog plemstva. Ponekad su kapetanije uzurpirane. Prva ovakva uzurpacija se

desila 1631. godine u Bihaću. Zbog toga je bihaćki kapetan otišao na Portu i dokazao da je

on pravi kapetan.

KAPETANI

Kapetan je u najviše slučajeva bio aga prvog džemata farisa, a onda zapovjednik

ostalih aga i nefera svoje kapetanije. Samo u tri kapetanije (Mortar, Dubica i Banja Luka)

kapetan je aga prvog džemata azapa. Glavna dužnost kapetana i njemu potčinjenih aga i

nefera bila je čuvanje gradova i palanaka po granici, čuvanje puteva i opasnih prolaza

13

kojim se kreću trgovci i ostali poslovni ljudi. Služba kapetana je pretežno vojničkog

karaktera. Kapetan je podnosio prijedloge bosanskom veziru za postavljanje potčinjenih

mu aga inefera onog džemata kome je on sam aga; oni su vodili brigu o opskrbi kapetanije

municijom, a vjerovatno i o nabavci i popravku oružja, te o naplati i isplati plata.

Oni otpremaju određeni dio nefera iz svoje kapetanije na ratište i ponekad ih i sami

vode, a ponekad vode vojsku iz drugih kapetanija kao bašbozi i bimbaše; oni izvještavaju

bosanskog vezira o kretanju i sakupljanju vojske susjedne države na granici njihove

kapetanije i vode brigu o popravku i gradnji gradova u svojoj, a poneki i u drugoj

kapetaniji. Vršili su i poslove policijsko-administrativnog karaktera. Tako su putnicima

izdavali pasoše za inostranstvo; na njih su kadije upucivale murasele da od osuđenog

dužnosnika utjeraju dug i predaju tužitelju; od njih kadije i veziri traže da se pred sud

privedu optuženici koji neće sami da se odazovu pozivu; na njih se upućuju nalozi da se

neki krivci zatvore.

Ima slučajeva gdje se nalaže izvršenje smrtne kazne. Nadzirali su uvoz i izvoz preko

granice i sprječavali krijumčarenje. Oni su upravljali upražnjenim carskim hasovima na

teritoriju svojih kapetanija i ponekad su određeni za sakupljanje harača i drugih poreza.

Novcem stečenim zakupom državnih prihoda i drugim sličnim poslovima neki kapetani su

došli do ogromnih posjeda kupujući ih milom ili silom od malih slobodnih posjednika i u

posljednje vrijeme posvajanjem carskih hasova dugom upravom. Svi kapetani su bili

članovi ajanskog vijeća.

Vojni poslovi

Kapetani su predlagali koje osobe se mogu postaviti kao age i neferi u njihovim

kapetanijama. Kontrolisali su poslove oko nabavke oružja i municije. Veća skladišta

municije i ostalih potrepština za vatreno oružje bila su u Sarajevu, Travniku, Jajcu, Bihaću

i Zvorniku. Osim neprestanih pograničnih okršaja, koji su trajali kroz cijelo vrijeme

opstanka kapetanija i bili najžešći sredinom 17. vijeka, otpremane su veće ili manje čete iz

pojedinih kapetanija na razna ratišta. Najstariji spomen odlaska odlaska kapetana i

njegovih vojnika na ratište pada u doba bitke kod Siska u septembru 1593. godine. Takve

čete i cijele vojske su ponekad vodili i kapetani.

14

Kada bi se Osmansko carstvo pripremalo za rat ili zaratilo Porta bi poslala ferman

pokrajinskim namjesnicima da se spremaju za rat. Namjesnici bi izdali ferman

zapovjednicima, pa i kapetanima koliko će sakupiti vojske. Oni su otpremali određeni broj

vojnika s popisom imena vojnika koji se šalju. Iz svih kapetanija je otpremljen dio vojika

1737., 1813., i 1829. godine. S manjim odredima vojnika u četovanje su polazili neki

kapetani, naročito bihaćki i gradiški, ali su polazili i u vojsku.

U bici na Mišaru 1806. godine poginuo je Kulin-kapetan. U bici protiv srpskih

ustanika 1813. godine sudjelovalo je više kapetana od kojih se naročito istakao Murat-

kapetan Gradaščević. U bici na Kosovu 1832. godine s Huseinom-kapetanom

Gradaščevićem je bilo više kapetana. Bašagić i Prelog su pisali kako su pogranični

kapetani uoči provale princa Hildburghausena 1737. godine obavještavali bosanskog

namjesnika, ali ima jedan podatak iz koga se vidi da je jedan klobučki kapetan

obavještavao dubrovačku gospodu o prilikama u Hercegovini.

Policijsko-administrativni poslovi

Za putovanje preko granice izdavani su pasoši. Takve isprave je u Sarajevu izdavao

kadija i muselim, i izdavao ih je i kapetan. O tome imamo podataka iz 17. vijeka. Tako je

tuzlanski kapetan Ahmed izdao pasoš trgovcu iz Tuzle za Habsburšku morarhiju 21. 7.

1779. godine. Napisan je na turskom jeziku. Krajiški kapetani su izdavali pasoše na

domaćem jeziku. Kapetani su takođe kontrolisali uvoz i izvoz. Iz Bosne se uglavnom

izvozilo žito, stoka, koža i vosak, a uvozila se so, kalaj, manifakturna i kolonijalna roba

itd. Vanjska trgovina s inostranstvom odvijala se preko skela na Savi (Rača, Brčko,

Orašje, Šamac, Brod, Dubočac, Kobaš i Gradiška) i jednom dijelu Une (Kostajnica), te na

suhoj granici. Bilo je i krijumčarenja. Nalog Porte vezano za uvoz i izvoz izvršavali su age

i neferi trebinjske i ponešto klobučke kapetanije.

Sakupljanje i zakupljivanje državnih prihoda

Ovi poslovi su bili pravi izvori bogatstva nekih kapetana, a javljaju se početkom 18.

vijeka. Od državnih prihoda kapetanima je najčešće povjeravano sakupljanje taksita,

džizije i harača. Taksit je doprinos stanovništva za izdržavanje bosanskog vezira, kao i

nadoknada raznih administrativnih troškova. Ubirao se dva puta godišnje. Iznos taksita

nije bio uvijek stalan, pa se svaki puta morao razrezivati. Sakupljanje taksita valija je

15

povjeravao ljudima od povjerenja i za to ih je ovlašćivao bujruldijom. Od kapetana je

najčešće povjeravan kapetanima Gradačca i Vranduka (Dervente).

Džizija (glavarina) je porez koji je ubiran od osmanskoh podanika koji nisu išli u

vojsku, odnosno od kršćana i Roma. Plaćala se jednom godišnje. Sakupljači ove vrste

poreza su se zvali džizijedari. Godine 1755. postavljeni su za džizijedare tešanjskog

kadiluka tešanjski kapetan Ali-aga i drug mu Mehmed-beg. Harač je porez na zemlju, a

sakupljači su se zvali haračlije. Od 1699. godine je dio loze Kulinovića bio ovlašten za

sakupljanje ovog poreza. Malikanu je imalo nekoliko kapetana. Carski hasovi su izdavani

u godišnji zakupza poveću svotu novaca koja se morala odmah isplatiti. Neki kapetani su

bili nosioci malikana: Medmed od Gradačca, Derviš Hasan Osmanpašić iz Tuzle, Zulfikar

od Vidoške, Abdullah od Zvornika, braća Mehmed-beg i Mustafa-beg Kulinović od Stare

Ostrovice i Mehmed Tahir od Maglaja.

Nadzor nad zeametima

Kapetani su takođe vršili nadzor nad ubiranjem desetine na zeametima. O ovome

nadzoru je sačuvan samo jedan podatak. Negdje u Gradačačkoj kapetaniji posjedovao je

jedan zeamet Omer-beg Babić oko 1819. godine. Desetinu tog zeameta je izdavao pod

zakup.

Neke druge obaveze kapetana

Od vremena kada je bosanski vezir bio Ali-paša Hekimoglu (1735-1740) do početka

otpora protiv ukinuća jeničera 1827. godine u Travniku se sastajalo ajansko vijeće, kome

je predsjedavao bosanski vezir, a članovi su mu bili svi kapetani i ajani. Dan zasjedanja je

uvijek bio treći dan Ramazanskog bajrama.

Neki kapetani su održavali međusobne veze i pomagali se u nevoljama. Posebno su

bile srdačne veze Gradaščevića i Beširevića, te Gradaščevića i Fidahića. Neki su bili

rodbinski povezani. U važnijim poslovima se sastajalo po više kapetana i aga na dogovor.

Ti zborovi su se zvali mušavera. Do mušavere je najčešće dolazilo zbog graničnih

sporova. U kapetanijama je rijetko dolazilo do nereda. U dvije kapetanije (Tuzla i

Ostrožac) nastali su nemiri zbog poreza, a u druge dvije (Stolac i Zvornik) nemire su

prouzrokovale uzurpacije kapetanija, dok su u vrandučkoj i hlivanjslkoj razne nepravde

prisilile kršćansku raju da se pobuni. Osim toga, pobunili su se ugledniji stanovnici protiv

16

Firdeus-kapetana zbog nekih nesuglasica. Kako je svakom kapetanu bilo stalo da mu u

kapetaniji vlada mir svaki je nastojao da ga održava. Kako je onovremeno sveštenstvo

uživalo veliki ugled u narodu, tako su kapetani nastojali da ga što čvršće vežu za sebe.

U to vrijeme su svi, pa i kapetani, vafufili razna dobra. Jedan krupski kapetan,

Badujević, uvakufio je nešto zemlje za džamiju u Todorovu, jedan novski i jedan dubički

kapetan su poklonili veće komade zemlje u Novom i Dubici za groblje. Bilo je takvih

kapetana koji su prisvajali vakufsku zemlju kao što su Beširovići posvojili nešto

vakufskog zemljišta Hamza-begove džamije u Vakufu (danas Sanski Most). Kapetani su

se podmirivali raznom robom kod domaćih trgovaca ili su kupovali robu iz Dubrovnika.

Tako su nekada ostajali dužni trgovcima. Od sarajevskih trgovaca kod kojih su se kapetani

podmirivali poznati su Ahmed-aga Dženetić, Hadži Mustafa-aga Bešlija i Hadži

Abdullah-aga Kaukčija.

KRAJ KAPETANIJA I POSLJEDNJI KAPETANI

Sve do kraja17. vijeka kapetanije su odgovarale svojoj svrsi. Kapetani su vjerno vršili

svoju službu. Krajiški kapetani su se posebno istakli u Bečkom ratu (1683-1699). Tako kod

novskih kapetana nije ostao živ niti jedan muški član, jer su svi izginuli u ovom ratu. Nakon

sklopljenog mira Porta je opunomoćila više aga i jednog kapetana za povlačenje novih granica

i odmah je pristupljeno organizovanju novih kapetanija za čuvanje i odbranu. Novi kapetani

su nastojali da opravdaju povjerenje. To je došlo do izražaja u ratu izdeđu Osmanskog carstva

i Habsburške monarhije (1737-1739). U ovom ratu su se uz jeničere, zaime i spahije posebno

istakli kapetani ne svim bojištima u Bosni i Srbiji, a naročito u biji kod Banje Luke 4. augusta

1737. godine.

Prošlo je više od pola vijeka do novog rata (1788-1791). U tom vremenu je nastala velika

promjena kod kapetana. Oni nastoje da očuvaju svoj položaj. Tokom mira dali su se na

stjecanje imetka zakupom državnih prihoda i drugim sličnim poslovima. Bave se i

čiflučenjem. Nastoje da očivaju svoj položaj. Kao članovi ajanskog vijeća ušli su i u politički

život zemlje. Kako se rušio ugled centralne vlasti, utjecaj kapetana je sve više jačao. Ugled

bosanskog vezira je padao uporedo s ugledom Porte. Neki veziri su počeli da otvoreno tlače

sirotinju. Zbog toga dolazi do buna koje su trajale deset godina (1747-1757). Ajani i bašeskije

17

su se počeli miješati u upravne poslove. Neki kapetani su počeli ratovati među sobom. Ovoj

anarhiji je u kraj stao energični bosanski vezir Mehmed-paša Kukavica.

Godine 1788. počeo je Dubički rat, u kome se nije naročito proslavio niti jedan kapetan.

Svištovskim mirom iz 1791. godine Ostrožačka kapetanija je izgubila Cetin, a Ostrovička

Lapac sa okolinom. Ovaj rat je bio posljednji u kome su kapetani branili Bosnu. Prilikom

gurenja srpskog ustanka Porta je dizala vojsku i iz Bosne u kojoj su učestvovali i neferi. U

vojsci na Drini u pitanju obračuna sa ustanicima 1806. godine dolazi do razlaza među

vođama. Novski kapetan Mehmed-beg pristaje uz pomirljivu struju koju je poveo Sinan-paša

Sijerčić, a Kulin-kapetan kao zapovjednik sve konjice staje na stranu Ali-age Fidahića,

predstavnika radikalnije struje obračuna. U razbijanju rusko-crnogorske opsade Klobuka

1807. godine sudjelovalo je nekoliko kapetana. Pod silom Ali-paše Derendelije krenuli su

gotovo svi kapetani na Srbiju 1813. godine.

Ukidanje jeničera i zavođenje redovne vojske u Osmanskom carstvu je uplašilo kapetane.

Da spase svoja prava i privilegije mnogi bosanski velikaši, pa i kapetani su se sastali u Tuzli

1831. Godine i za vođu izabrali Husein-kapetana Gradaščevića. Međutim, došlo je do novih

podjela, jer su bosanski velikaši bili protiv reformi, a hercegovački za reforme. Ustanici su

pobijedili sultanovu vojsku na Kosovu 1832. godine. Nakon toga su se počeli razilaziti.

Pokret za autonomiju je ugušen u bici kod Sarajeva 4. juna 1832. godine. Husein-kapetan je

pobjegao u Slavoniju. S njim su bili kapetani: derventski Mahmud-beg, dobojski Sinan-beg,

maglajski Emin-beg i krupski Emin-beg. Kapetani koji su bili Huseinovi protivnici su požurili

u Sarajevo da se poklone pobjedniku Kara Mahmud-paši. Okrutni Dželaludin Ali-paša je

pogubio kapetane Stare Ostrovice, Krupe, Dervente, Maglaja i Gradačca.

Kapetanije je ukinuo Mehmed Salih-paša Vedžihija 1835. godine. Došao je u Bosnu 15.

oktobra 1835. godine, odmah je sazvao ajansko vijeće i saopćio da se ukidaju kapetanije, te da

se uvodi nova podjela na muteselimluke. Nakon ukinuća kapetanija mnogi kapetani su

postavljeni za muselime. Razlika je bila što je muselime vezir mogao otpustiti ili premjestiti,

te nisu imali vojske, dok je titula kapetana bila nasljedna i imali su vojsku. Na položaju

muselima pojedini kapetani su dočekali Omer-pašu Latasa (1850-1852). Tada su digli

ustanak, ali je ugušen uz lijevu obalu Une, pod zidinama Krupe. Svi nekadašnji kapetani su

pali u Latasove ruke, s Ali-pašom Rizvanbegovićem i Mehmed-pašom Beširevićem.

18