Europski Kontakti s Dalekim Istokom (1)(1)

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest

SEMINARSKI RAD

EUROPSKI KONTAKTI S DALEKIM ISTOKOM:

KINA I JAPAN

Zagreb, 6. veljače 2010. Student: Zoran MikovićMentor: dr.sc. Marko Šarić

Zoran Miković, Europski kontakti s Dalekim istokom: Kina i Japan

1. Uvod

Osvrnemo li se na sliku pretkolumbovskih Amerika i usporedimo li ju sa

suvremenom slikom svijeta dolazimo do jasnog zaključka - ona je tijekom novoga

vijeka politički i kulturno gotovo u potpunosti izmjenjena, najviše djelovanjem

europskih sila. Međutim, usporedimo li slike Kine i Japana prije dolaska Europljana s

njihovom suvremenom slikom, dolazimo da zaključaka suprotnih od onih u prvom

primjeru pretkolumbovskih Amerika - nasuprot mozaiku sjevernoameričkih i

južnoameričkih indijanskih naroda, nemoćnih da se odupru utjecajima i pokoravanju

Europljana, na istoku Azije dvije su napredne zemlje odoljele prijetnji europskih

kolonijalnih sila da naruše njihov civilizacijski kontinuitet.

Kina i Japan dvije su zemlje s vrlo dugim i specifičnim kulturnim i etničkim

kontinuietom čiji je rani novi vijek obilježen raznim unutarnjim političkim i

društvenim promjenama, ali i tendencijom da se odupru neželjenim utjecajima

europskih sila.

Vrativši se na kratko u stari i srednji vijek, u ovom radu osvrnut ću se najprije

na tijek i karakter kontakata koje su Europljani uspostavljali s dvjema naslovljenim

istočnoazijskim zemljama kroz raniju povijest. Dakako, posebno se treba osvrnuti na

neke relevantne činjenice i procese koji su se pri tim kontaktima odvijali tijekom

razdoblja ranoga novog vijeka, a u kojem su oni, iako oscilirajući, zapravo bili

najintenzivniji. Napomenuo bih kako će prije svega riječ biti o uspostavi trgovačkih

veza Europljana s Kinom i Japanom i pokušaju širenja kršćanstva u tim zemljama.

1


2. Kontakti u starom i srednjem vijeku

Iako je u ovom radu riječ prije svega o razdoblju ranoga novog vijeka, za

shvaćanje cjelokupne problematike potrebno se nakratko osvrnuti na srednjovjekovne

i starovjekovne kontakte Europljana s Kinom i Japanom.

Kako u svojoj knjizi The Far East piše Paul H. Clyde, ne možemo sa

sigurnošću utvrditi kada su europski antički narodni prvi puta stupili u kontakt s

Kinom, no moguće je da se to dogodilo već u 7. ili 6. stoljeću prije naše ere. Međutim,

ono što pouzdano znamo jest da su Rimljani u prvim stoljećima naše ere preko srednje

Azije održavali posrednu aktivnu trgovinu sa zapadnim dijelovima Kine, prije svega

zbog u Europi egzotične i vrlo tražene svile.1 Treba napomenuti da je taj takozvani "

put svile " često bio ometan od strane Rimu neprijateljskih država, npr. Partije ili

Perzije. Tijekom 6. stoljeća tajna svile donesena je u Carigrad, odnosno u Bizant, koji

je pokrenuo vlastitu proizvodnju svile i samim time smanjio interese u trgovanju s

Kinom.2 Kontakti s Dalekim istokom konačno su za dulje vrijeme prekinuti arapskim

osvajanjima u 7. i 8. stoljeću.

Uspostava mongolske vlasti u većem dijelu Azije i istočne Europe u prvoj

polovici 13. stoljeća na neki način značila je i ponovnu poveznicu Europe s Dalekim

istokom. Iz razdoblja druge polovice 13. stoljeća potječu i prvi opširniji zapisi o

Dalekom istoku, dakako radi se o djelima Marca Pola. Marco Polo ujedno je i prvi

Eurpoljanin koji je zapisao ime Japan – Zipangu ili Chipangu.3 U drugoj polovici 14.

stoljeća mongolska vlast slabi, a u Kini na vlast dolazi dinastija Ming koja vodi

prilično zatvorenu vanjsku politiku što će značiti ponovni prekid kontakata Europe i

Dalekog istoka za otprilike idućih 150 godina.

1 Paul H. Clyde, The Far East: A History of the Impact of the West on Eastern Asia (Englewood Cliffs: Prentice- Hall, Inc., 1958.), 78. (dalje: Clyde, The Far East)2 Clyde, The Far East, 79.

3 Clyde, The Far East, 82. 3

2


3. Razdoblje ranoga novog vijeka

3.1. Kina

Europski kontakti s Kinom postaju sve učestaliji u razdoblju velikih

geografskih otkrića i nastavljaju se, u manjoj ili većoj mjeri, tijekom cijeloga

razdoblja novoga vijeka. Što se tiče Japana, situacija je nešto drugačija, o čemu će

više riječi biti kasnije.

Nakon portugalskog oplovljavanja Afrike 1488. godine i dolaska Vasca da

Game 1497. u Indiju, Portugalci pod vodstvom Alfonsa de Albuquerquea postavljaju

trgovačke postaje u Melaki na Malajskom poluotoku, dakle u jugoistočnoj Aziji.4

Neki izvori kažu da je Albuquerque u Melaku stigao 1514., no historiografija se

uglavnom slaže da se ondje iskrcao već 1511. godine. Melaka je u to vrijeme bila

jedna od najvećih trgovačkih luka u Indijskom oceanu, posebno značajna zbog

pretovara mirodija koji se ondje odvijao. Osim toga, predstavljala je važnu stratešku

točku jer je Portugalcima omogućavala kontrolu pomorske trgovine između Indije i

Indonezijskog arhipelaga i Kine.

Iz Melake Portugalci stižu u jugoistočnu Kinu već 1515. godine pod vodstvom

Thomasa Piresa gdje u blizini grada Kantona (Guangzhou) u kineskoj pokrajini

Guandong osnivaju svoju bazu.5 Već po dolasku u Kinu dolazi do manjih sukoba

između Portugalaca i Kineza zbog navodnog portugalskog pljačkanja kineskih

brodova.6 Ti sukobi izazvat će lokalne kineske autoritete koji neće dopustiti Thomasu

Piresu da se uputi u Peking s namjerom da sklopi službeni trgovački ugovor. Portugal

zapravo u cijelome ranom novom vijeku i neće sklopiti nikakav ugovor s Kinom.

Vezano uz to, moguće je da je jedan od razloga kasnijeg kineskog deficita u 19.

stoljeću bio i taj što trgovina sa strancima nikada zapravo i nije bila regulirana od

strane kineskih vlasti što je vrlo lako moglo oštetiti njezinu ekonomiju.

Trgovina u Kantonu održavala se zapravo na račun kineskih pojedinaca i

provincijskih moćnika koji su u tome imali svoje interese. Usprkos tim

neformalnostima, Portugalci 1557. dobivaju dopuštenje za osnivanje kolonije u

Makau, vjerojatno kao nagradu za pomoć Kinezima pri protjerivanju domaćih

4 Chester A. Bain, The Far East (Ames: Littlefield college outlines, 1958.), 31. (dalje: Bain, The Far East)5 Clyde, The Far East, 83.6 Clyde, The Far East, 84.

3


kineskih pirata.7 Makao će formalno ostati pod kineskom jurisdikcijom i u sklopu

kineskog teritorija sve do 1887. godine kada je Lisabonskim ugovorom službeno

uključen u portugalske prekomorske teritorije.8 Tek je godine 1999. ponovno vraćen

Kini.

Slika 1.: karta jugoistočne Azije – crvenom bojom označena je Melaka, tamnoplavom

Kanton, a žutom Makao

7 Clyde, The Far East, 84.8 Clyde, The Far East, 86.

4


Dakako, zajedno s Europljanima u Kinu je stigla i njihova potreba za širenjem

kršćanstva. Prvi kršćanski, odnosno katolički misionar u Kini u ranome novom vijeku

bio je iskusni Francis Xavier (Franjo Ksaverski) koji je već 1549. s kršćanstvom

upoznao i Japance.9 Međutim, Xavier nije uspio u svojoj misiji jer je već 1552. po

dolasku u Kinu umro.

Treba napomenuti kako je portugalsko djelovanje u Kini, kako trgovaca tako i

misionara, u početku bilo strogo ograničeno na Kanton.10 To se donekle promijenilo

1582. godine dolaskom isusovca Mattea Riccija. Ricciju je bilo dopušteno djelovati

po cijeloj pokrajini Guandong, a kasnije čak i u samom Pekingu. O Ricciju je

potrebno reći nešto više. Da bi ostvario što bolji pristup Kinezima, Ricci je učio

kineski jezik i proučavao kineske običaje, tradicije i doktrine triju najvažnijih kineskih

religija – konfucijanizma, budizma i taoizma.11 Naime, kineska kultura i njezine

tradicije, pa čak i institucije, temeljile su se na trima spomenutim religijama, a

ponajviše na konfucijanizmu. Ricci je očito smatrao, što se zapravo čini racionalnim,

da bi naglo upoznavanje Kineza s kršćanstvom i njegovim doktrinama i radikalno

mijenjanje kineske vjeroispovijesti zapravo bilo potkopavanje temelja njihove kulture.

Ricci je stoga Kineze uveo u kršćanstvo kroz konfucijanističke tradicije i načinio

svojevrsnu sintezu kršćanstva i konfucijanizma što će kasnije izazvati dogmatske

sukobe između rimske Katoličke crkve i isusovačkih djelatnika u Kini.12 Iako

isusovac, Ricci se odlučio za više svjetovan pristup i upoznao Kineze s europskim

spoznajama u znanostima kao što su astronomija, geografija i matematika te im

pokazao europske doprinose u nekim umjetničkim vještinama.13 Postoji priča da je

Ricci vrlo lukavo, kada je Kinezima izradio kartu svijeta, Kinu prikazao u središtu

svijeta.14 Ricci je, u velikoj mjeri prilagođen kineskim običajima i načinu života u

Kini i umro 1610. godine. Njegovi sljedbenici su nastavili djelovati i upoznavati Kinu

s europskim spoznajama. Isusovci su bili jedini misionari u Kini sve do dolaska

dominikanaca i franjevaca početkom 30-ih godina 17. stoljeća.15 Dominikanski i

franjevački misionari ubrzo će početi osuđivati Riccijeve metode koje su se u nekim

elementima vjerojatno kosile s dogmom Katoličke crkve. To će rezultirati sukobom

9 Clyde, The Far East, 86.10 Clyde, The Far East, 86.11 Clyde, The Far East, 86.12 Clyde, The Far East, 86.13 Clyde, The Far East, 86.14 Clyde, The Far East, 86.15 Dominikanci su stigli 1631., a franjevci vjerojatno 1633.

5


isusovaca sa samom Crkvom, koja će nakon rasprava i nepostignutog kompromisa

zabraniti djelovanje isusovaca u Kini. Riccijevi sljedbenici i kineski preobraćenici

nastavili su djelovati tajno.16

Slika 2.: Matteo Ricci, u Pekingu danas postoji i njegov spomenik

Početkom 17. stoljeća, kada je Portugal već gubio pomorsku i kolonijalnu moć

koju je imao tijekom 16. stoljeća, kao nova kolonijalna sila na svjetsku scenu je

stupala Nizozemska. Nizozemci su se u Kini pokušali iskrcati već u prvom desetljeću

17. stoljeća, također u Kantonu, međutim odbijeni su i od Portugalaca i od Kineza.17

Očito je da su Nizozemci Portugalcima predstavljali konkurenciju koje su se ovi uz

pomoć svojih domaćina željeli riješiti pod svaku cijenu. Osim toga, vjerojatno se

radilo i o uvijek prisutnoj netrpeljivosti između katolika i protestanata.18 Bilo kako

bilo, Nizozemci su uspjeli 1624. godine uspostaviti trgovačku bazu na Tajvanu, no i

16 Clyde, The Far East, 86.17 Clyde, The Far East, 89.18 Nasuprot portugalskih katolika, u Nizozemskoj je od sredine 16. stoljeća kalvinski protestantizam službena religija.

6


odande su otjerani šezdesetih godina 17. stoljeća.19 Otjerao ih je Koxinga, posljednji

veliki lojalist dinastije Ming koji se opirao pritiscima sljedeće velike kineske dinastije

Qing.20 Nizozemci su međutim političke prilike i smjenu vlasti u Kini iskoristili za

potrebu svojih interesa. Naime, pomogli su pripadnicima dinastije Quing slomiti otpor

koji im je na Tajvanu i u djelovima jugoistočne Kine (Amoy, Fukien) pružao

spomenuti Koxinga. Slično kao i Portugalci, Nizozemci su za uzvrat dobili dopuštenje

za uspostavu trgovačke baze u Amoyu.21 Nakon 1729. godine glavnu bazu za trgovinu

s Kinom iz Amoya prebacuju u Kanton.22 Za vrijeme djelovanja u Amoyu Nizozemci

su činili bitan faktor u posredovanju u trgovini Japana s Kinom, jer je Kina nakon

japanske invazije na zemlju23 krajem 16. stoljeća zabranila odnose s Japanom.

Među Europljanima koji su tijekom ranoga novog vijeka uspostavili odnose s

Kinom valja istaknuti i Ruse. Naime, carska Rusija pod Petrom I. Velikim prva je

europska država koja je potpisala neki službeni sporazum s Kinom. To je uvelike

uvjetovano političkim okolnostima u obje zemlje i dakako njihovim geografskim

položajem. Carska Rusija doživljava svoju najveću teritorijalnu ekspanziju kroz 17.

stoljeće, najviše istražujući i osvajajući golemo područje sjeverne Azije, odnosno

Sibira.

Druga polovica 17. stoljeća također je i vrijeme širenja Kineskog teritorija pod

mandžurijskom dinastijom Qing. Čini se da je bilo neizbježno da se te dvije moćne

države sukobe zbog granica između vrijednih novostečenih teritorija. Nakon skoro 40

godina pograničnih sukoba, najviše u jugoistočnom Sibiru, 1689. godine u ruskom

sibirskom gradu Nerčinsku potpisan je rusko– kineski mirovni sporazum.24 Nerčinski

sporazum najviše se ticao razgraničenja između Rusije i Kine (granice su postavljene

na rijekama Amur i Ussuri), no regulirao je i trgovačke odnose te omogućio osnivanje

Ruske pravoslavne crkve u Pekingu. Bio je to ugovor koji je odredio i danas važeće

političke granice dviju tada moćnih imperija.

Najveći monopol u trgovini s Kinom nakon propasti portugalske moći ostvarit

će Engleska. Englezi, odnosno Engleska istočnoindijska kompanija pristaje u Kanton

vjerojatno 1635. godine i nakon nekoliko neuspješnih pokušaja reguliranja trgovine

19 Bain, The Far East, 34.20 Clyde, The Far East, 89.21 Bain, The Far East, 34.22 Bain, The Far East, 34.23Ambiciozni japanski šogun Toyotomi Hideyoshi 1590. pokušao je osvojiti Kinu i njezinu vazalnu Koreju.24 Clyde, The Far East, 91.

7


ipak 1699. uspostavljaja trgovačku bazu u Kantonu. Englezi će zapravo u

najintezivniji doticaj s Kinom doći u prvoj polovici 19. stoljeća pri najvećem širenju

svojeg imperija i odigrati bitan faktor u ekonomskom (ne)razvoju Kine.

Od ostalih naroda koji su stupili u kontakt s Kinom valja spomenuti Francuze,

Dance, Šveđane i Amerikance.25 Uloga Amerikanca, kao i Britanaca, u trgovini s

Kinom najviše će porasti u 19. stoljeću.

3.2. Japan

Historiografija se uglavnom slaže da su Europljani 1542. godine u Japan stigli

slučajno, iako su vjerojatno za njega znali iz blijedih zapisa Marca Pola. Naime,

manja flota portugalskih brodova pod vodstvom Fernanda Mendeza Pinta za vrijeme

putovanja iz Makaa u Sijam ušla je u snažnu oluju koja ih je odbacila s rute i odnijela

sve do južnih obala najjužnijeg japanskog otoka Kyushua.26

Za razliku od Kineza s kojima su se ubrzo po dolasku u Kanton sukobili,

Portugalci su među Japancima bili dobro prihvaćeni, barem je tako bilo prvih

nekoliko desetljeća njihove prisutnosti u Japanu. Japanci su ubrzo od Portugalaca

počeli kupovati vatreno oružje i prihvaćati kršćanstvo. Razlog brzog japanskog

prihvaćanja superiornog vatrenog oružja i nove vjere treba potražiti i u političkim,

odnosno društvenim okolnostima u kojima se Japan tada nalazio. Razdoblje od

otprilike sredine 15. pa do kraja 16. stoljeća u Japanu je poznato kao stoljeće

građanskog rata.27 Naime, nakon slabljenja šogunata Ashikaga u prvoj polovici 15.

stoljeća, u Japanu je izbio rat feudalnih moćnika (daimyo) za naslov sljedećeg

šoguna.28 Od tih moćnika najviše su se istaknuli Oda Nobunaga, Hideyoshi Toyotomi

i Ieyasu Tokugawa.29 Prvi od njih je ojačao Oda Nobunaga koji je u kršćanstvu vidio

sredstvo za konačno potiskivanje prvenstva budizma koji je ostvario utjecaj i u

političkim pitanjima..30 Osim toga, vatreno oružje koje su donijeli Europljani bilo je

znatnije učinkovito od japanskog hladnog oružja.

Isusovački misionari pod vodstvom ranije spomenutog Francisa Xaviera

Japancima su pristupili na sličan način kao Matteo Ricci Kinezima i protumačili im

25 Bain, The Far East, 38.26 Clyde, The Far East, 91.27 Japanski – Sengoku Jidai28 Totman, Povijest Japana, 224.29 Totman, Povijest Japana, 224.30 Clyde, The Far East, 92.

8


kršćanstvo kroz budističke teze. Postoje zapisi japanskih feudalaca koji kršćanstvo

tumače kao novi budizam zapadnih naroda.31 Djelovanje kršćanskih, odnosno

katoličkih misionara u Japanu može se prokomentirati kao puno uspješnijim nego u

Kini jer su do 1582. u Japanu ostvarili broj od otprilike 150.000 preobraćenika. Do

1595. taj je broj vjerojatno porastao na 300.000 kršćana.32

Odu Nobunagu naslijedio je Hideyoshi Toyotomi koji će prvi poćeti provoditi

represivne mjere prema kršćanima. Iako se zapravo ne zna sa sigurnošću zašto je

Hideyoshi počeo proganjati kršćane, može se naslutiti kako je u njima vidio političku

prijetnju stabilizaciji vlasti i učvršćivanju svog položaja kao šoguna.33 Dakle, utjecaj

određene religije na politička zbivanja u Japanu se za samo otprilike 50 godina

okrenuo u korist kršćana. Usprkos tome, Hideyoshi zbog mnogih važnijih unutarnjih

problema u protjerivanju kršćana nije bio uporan jer mu je vjerojatno i trgovina s

Europljanima bila pre dobar izvor prihoda da bi ju napustio.34

U prvim godinama 17. stoljeća u Japan pristižu i Nizozemci i Englezi.

Nizozemci će svoju trgovačku bazu uspostaviti u luci u Nagasakiju, koja će kasnije

postati jedina veza Japana i ostatka svijeta. Englezi se utaboruju u luci u Hiradu 1613.

godine gdje će ostati tek do 1623., vjerojatno potisnuti nizozemskim monopolom.35

Hideyoshijevu represivnu politiku prema kršćanima preuzeti će Ieyasu

Tokugawa, začetnik posljednjeg šogunata. Međutim, on i njegovi neposredni

nasljednici bit će u protjerivanju stranaca uporniji od svog prethodnika Hideyoshija.

Kako u svojoj knjizi kaže Chester A. Bain, Ieyasu je kršćanske misionare protumačio

kao izviđače za invaziju koji na Japan navodno pripremaju Portugalci, odnosno

Španjolci.36 Osim toga, odmah na početku Ieyasuove vladavine mnogi unutarnji

problemi uzrokovali su pobune njegovih vodećih vazala koji su navodno bili povezani

s utjecajnim kršćanskim preobraćenicima.37

Ieyasu je stoga zabranio Portugalcima i Španjolcima da se pojavljuju u Japanu, a

svoje europske poslove ograničio je na Nizozemce i Engleze.38

Događaj koji je označio definitivno suzbijanje kršćanske djelatnosti u Japanu i

prekidanje svih odnosa sa Španjolcima i Portugalcima zbio se 1637. godine na

31 Clyde, The Far East, 92.32 Bain, The Far East, 28.33 Clyde, The Far East, 93.34 Clyde, The Far East, 93.35 Clyde, The Far East, 94.36 Portugal se od 1580. do 1640. nalazi u sastavu španjolske krune.37 Totman, Povijest Japana, 224. 38 Totman, Povijest Japana, 224.

9


Shimabari, poluotoku na Kyoshuu. Pobunu koja je ondje izbila uzrokovali su

vjerojatno glad, neimaština i razna politička previranja. Među pobunjenicima navodno

je bilo i dosta kršćana.39 Tadašnji šogun Iemitsu, Hideyoshijev unuk, ukinuo je sve

preostale kršćanske zajednice i definitivno je zabranio pristup Japanu svim

europljanima osim Nizozemcima, kojima je omogućena ograničena trgovina na

izoliranom otočiću Deshima ispred luke u Nagasakiu. Trgovina je bila

monopolizirana i strogo u nadzoru šogunata što je sprječavalo bogaćenje lokalnih

moćnika. Nizozemci su Japancima vjerojatno predstavljali idealnog trgovačkog

partnera jer su bili protestanti, suprotstavljeni vjeri za koju su Japanci smatrali da im

predstavlja prijetnju. Uz to, svakom japanskom brodu koji bi se previše udaljio od

obale bio je zabranjen povratak u japanske luke.40

Od 1638. godine pa sve do druge polovice 19. stoljeća Japan će praktički

ostati zatvoren za strance. No, treba naglasiti da je nakon obnove odnosa s Kinom41

Japan s njom, kao i s Korejom, redovito održavao trgovačke odnose, pa su te dvije

zemlje uz povremene i neplanirane kontakte s Europljanima42, sve do 19. stoljeća

predstavljale jedini kontakt Japana s ostatkom svijeta.

Slika 3.: luka u Nagasakiju

39 Totman, Povijest Japana, 225.40 Clyde, The Far East, 95.41 Vidi str. 7.42 Uglavnom brodolomci kojima je japanska obala predstavljala najbliži spas.

10


4. Zaključak

S još uvijek prisutnim načelima i tradicijama starih religija (konfucijanizam,

budizam, taoizam)43, većinskim etnikom Kineza koji se tijekom stoljeća slabo

mijenjao, njihovim jezikom i dvotisućljetnim političkim uređenjem carstva koji se

slomio tek početkom 20. stoljeća, Kina predstavlja zemlju s najduljim civilizacijskim

kontinuitetom. Ti svi faktori također su i rezultat uspješnog opiranja kulturnim

utjecajima Europljana.

Međutim, je li Kina bila suviše zatvorena ili pak u nekim pogledima suviše

otvorena prema stranim silama? Odvijanje trgovine s Europljanima tek na lokalnoj

razini i neregulacija te trgovine od strane kineskih vlasti spriječit će uključivanje Kine

u svjetske ekonomske procese 18. i 19. stoljeća što neće dovesti samo do njezine

stagnacije nego i nazadovanja, te će ona u drugu polovicu 19. stoljeća ući kao azijski "

bolesnik ". Slabljenju kineske moći treba pridodati i njen pomalo zastarjeli carski

sustav kojeg je Kina odbijala napustiti i koji je bio nemoćan da se odupre poniženjima

stranih faktora. Zapravo, tek sada kada se krajem 20. stoljeća uistinu otvorila za svijet,

Kina polako ali sigurno " hvata korak " s razvijenim svijetom.

Nasuprot Kini, Japan se za strance zatvorio puno brže i racionalnije.

Uspostavom Tokugawa šogunata stvorena je dovoljno moćna i centralizirana vlast

koja je cijeli Japan, neusporedivo manju zemlju od Kine, mogla držati pod kontrolom

i imati, između ostaloga, monopol trgovine u svojim rukama. Osim toga, Japan je u

izolaciji održavao očito dostatnu ograničenu vanjsku trgovinu s Kinom, Korejom i

Nizozemskom i uspio razviti adekvatan sustav proizvodnje. Kako se brzo Japan u 17.

stoljeću zatvorio, tako se u 19. stoljeću brzo i otvorio za strance shvativši ekonomsku

i društvenu superiornost Zapada te uspio zaustaviti vlastitu stagnaciju. U otprilike 150

godina Japan će se uzdići do vodeće svjetske ekonomske sile očuvavši uz to,

ponajviše zahvaljujući izolaciji, većinu svojih civilizacijskih, odnosno kulturnih

vrijednosti.

43 Iako je danas službeno ateistilka zemlja

11


Bibliografija:

Bain, Chester A. The Far East. Ames: Littlefield college outlines, 1958.

Braudel, Fernand. Civilizacije kroz povijest. Zagreb: Globus, 1990.

Clyde, Paul H. The Far East: A History of the Impact of the West on Eastern Asia.

Englewood Cliffs: Prentice- Hall, Inc., 1958.

Totman, Conrad. Povijest Japana. Zagreb: Barbat, 2003.

Popis ilustracija:

Slika 1. preuzeta sa http://www.internationalstudies.ohio.edu

Slika 2. preuzeta sa http://alessandroseri.files.wordpress.com

Slika 3. preuzeta sa http://www.ltcm.net

12

Documents

Europski Kontakti s Dalekim Istokom (1)(1)