fašizam i intelektualci

UVOD

Fašizam je ideologija koja je već odavno osuđena od širih masa kao antidemokratska, antiliberalna itd. Termin „fašizam" najčešće se vezuje za ideologiju i politiku fašističke Italije i nacističke Njemačke, ali istovremeno i za imenovanje ekstremno desne političke opcije u bližoj prošlosti. Fašizam se smatra ideologijom negativnosti: fašizam je protiv demokratije, liberalizma, jednakosti. On se, također, često smatra militantnim oblikom desnog ekstremizma, koji je poslužio kao opravdanje za uskraćivanje osnovnih ljudskih prava milionima ljudi tokom Drugog svjetskog rata - prava na život, slobodu kretanja i govora.Ukratko, fašizam se među većinom današnjeg svjetskog stanovništva smatra, možemo slobodno reći, otjelovljenjem samoga zla.

Međutim, mi smo u ovom radu pokušali ući dublje, u samu srž fašističkog pokreta, tačnije, pokušali smo reći nešto o ljudima – intelektualcima – koji su doprinijeli samom razoju fašizma. Tako će u ovom radu biti govora o svim intelektualcima koji su uticali na uspon fašizma neposredno prije, te za vrijeme Drugog svjetskog rata, u zemljama Evrope; kako u Italiji i Njemačkoj, zemljama koje se smatraju kolijevkom fašizma , tako i u ostalim evropskim zemljama u kojima fašizam nikada nije postao zvanična ideologija, tj. u kojima fašisti nikada nisu uspjeli da preuzmu vlast.

Također, u drugom dijelu rada govorit će se o ljudima koji predstavljaju desničarske, fašističke pokrete u novijoj historiji Evrope, tačnije, poslije Drugog svjetskog rata. Naime, iako se može slobodno reći da je fašizam, kao pokret, doživio poraz u Drugom svjetskom ratu zajedno sa zemljama koje su ga tada predstavljale (Njemačka, Italija), i dan-danas u mnogim zemljama Evrope postoje razne fašističke stranke i pokreti.

Dakle, u ovom radu pokušat ćemo vam približiti razmišljanja i stavove svih intelektualaca koji su doprinijeli razvoju fašizma, kako u njegovom samom nastanku i razvitku (1919-1945), tako i u novijoj historiji (poslije Drugog svjetskog rata), kada je on već bio osuđen od strane većine svjetskog stanovništva.

I DIO:FAŠIZAM I INTELEKTUALCI (1919-1945)

NJEMAČKA

Većina intelektualaca, tačnije, pisaca u Njemačkoj su podržavali njen ulazak u Prvi Svjetski rat. Oni su to smatarali jedinim načinom odbrane jedne kulturne tradicije od koje zavisi njihova egzistencija kao umjetnika. Jedan od takvih bio je i Tomas Man, pisac koji mu se radovao i u potpunosti podržavao rat. Man je politiku shvatao kao prinudno političko sudjelovanje svakog pojedinca, što je po njegovom mišljenju bilo kobno za umjetnike. Upoređivao je umjetnika sa intelektualcem - umjetnost će se uvijek okretati unazad i biti reakcionarna .Ona neće nikad biti moralna u političkom smislu, naprotiv, to bi bilo skandalozno.

.U ljeto, tačnije u martu 1918. godine potpisan je Brestlitovski mir koji je jamčio sigurnost na istočnom frontu. Za Vladu je tada ostalo još samo da objavi abdiktaciju cara i proglasi Republiku Njemačku .Maks von Baden objavio je abdiktaciju 8 novembra.U januaru 1919. vojska je ugusila ustanak spartakovaca u Berlinu .Socialdemokratska vlada pala je 6 aprila, nakon čega je u Minhenu je uz veliku zbrku proglašena Sovjetska republika. Nacionalisti nisu nikako mogli da oproste proglašenje Republike, ta još manje potpisivanje Versajskog sporazuma. Znali su da ce ih Versajski ugovor mnogo toga koštati, a najvise časti . Nedugo zatim francuske i belgijske trupe ulaze u srediste Njemačke.

U to vrijeme su čak i oni Nijemci najliberalnijeg opredijeljenja bili ogorčeni trenutnom situacijom. Njemačka je svoje ratne dugove isplaćivala tako sto je uništavala uštede siromašnih i srednje klase, dok su bogati industrijski magnati samo jačali. Nastala je abnormalna klasna podjela. Tada na njemačku političku scenu stupa Njemačka Nacional-socijalistička Radnicka Partija .Vođe partije su bili Anton Dreksler, ekonomist Gotfried Feder i Adolf Hitler. Adolf Hitler je bio najvažnija ličnost partije, bio je zaštitnik srednje klase. Partija je imala 25 osnovnih tačaka, od kojih se većina odnosila na Jevreje.

Naime, „u Njemačkoj su postojala dva tipa antisemitizma .Postojao je aristokratski prezir prema Jevrejima, na njihov uspjeh u nauci, umjetnosti, biznisu i ostalim poljima. A drugi tip je bio antisemitizam kao sujevjere. Ideja o jevrejskoj zavjeri postojala je u srednjoj Evropi stotinama godina, a još je više ojačala sa ekonomskom krizom 1929. godine. Silno buđenje nacionalne svijesti dali su ideji strašnu moć. Razni intelektualci su pridavali mnogo pažnje antisemitizmu. Još 1881. ggodine Eugen Dühring, profesor ekonomije i filozofije na univerzitetu u Berlinu u svom radu „Die Judenfrage als Rassen, Sitten,und Kulturfrage“ opisuje Jevreje kao najgori element čovječanstva u kojoj je i sama krv opaka. Postojao je čak i spis sionskih mudraca koji je dokazivao jevrejsku zavjeru, ali je nakon godinu dana je „Times“ objavio drugi članak gdje piše da je krivotvoren.“1

Međutim, Hitler, Ludendorf i ostali Nijemci su vjerovali u autentičnost spisa. Hitler je gajio iskrenu mržnju prema Jevrejima, a pritom je tu mržnju iskoristio kao recept za okupljanje masa. Godine 1924. objavom knjige „Mein Kampf“ („Moja borba“) to potvrđuje. Hitler je, ustvari, imao samo jedan cilj: da dođe do vlasti. On je imao malo intelektualne podrške koja ga je podsticala, uglavnom od Völkisch nacionalista, koji su doživjeli procvat tek dolaskom Hitlera na vlast. Njihov predstavnik bio je stihoklepac i kritičar Adolf Bartels. Bartels je tvrdio da jedna od njegovih najvećih zasluga „jeste to što doprinosi konačnom razdvajanju između Nijemaca i Jevreja u historiji njemačke knjizevnosti.“ On nije bio jedini umjetnik koji je bio naklonjen Hitleru i antisemitizmu. Emil Nolde je, na primjer, prvi njemački slikar koji 1 Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971

je pristupio Njemačkoj Nacionalsocijalistickoj Radničkoj Partiji. Prema Schpengleru, historija se sastojala od hiljadugodišnjih kultura, a svaka od njih je predstavljala po jedan organski životni ciklus. Glavni izvor historije, na primjer, bio je „život“, onaj iracionalni i nagonski. A završni stepen svake kulture jeste „civilizacija“, stepen koji je zapadna ili „faustovska“ kultura postigla poslije 1789. godine. Stoga je zapad, kojim vladaju novac i materijalizam osuđen na propast. Schpengler je svoju prvu knjigu „Propast Zapada“ objavio u aprilu 1918 godine, a poslije objavljivanja postao je jedan od najčuvenijih i najuticajnih ličnosti u Njemackoj. Man je bio jedan od njegovih najpronicljivih kritičara, pa ipak, bio je svjestan i Schpenlerovih kvaliteta.

Za Spenglera i mnoge nove prijatelje države, Sekt je bio napodesniji čovjek za svrgavanje režima. Hitler se, s druge strane, nadao da će srušiti vladu uz pomoć generala Ludendorfa i da će im svoje uslove nametnuti čim dođe na vlast. U Minhenskoj gradskog pivnici, uvečer 8. novembra, Spengler je prisustvovao Hitlerovom govoru, koji su vremenom postajali sve oštriji. Poslije jednog ubjedljivog govora, Hitler je morao da napustu pivnicu, te da smiri svađu koja je izbila kada su neki od njigovih ljudi pokusali da osvoje kasarnu inžinjerije. Spengler je u jednom predavanju „O političkim dužnostima njemačke omladine“ istog dana izrazio žaljenje zbog nacionalsocijalističkog amaterskog obožavanja zasatave, parada i zapaljivih olakih parola.Hitler nije nikakav potencijalni Cezar, čiji je dolazak on opisao u svojoj knjizi. Fašizam je, reći će on, u trenutku odluke bio na putu ka cezarstvu budućnosti. Međutim, on je bio previše ljevičarski nastrojen.

„Poslje suđenja Hitleru Nacionalsocijalistička partija stavljena je van zakona, a partijski list „Völkische Beobachter“ bio je zabranjen. Dok se Hitler nalazio na robiji, najaktivniji član pokreta bio je Gregor Strasser - predstavnik lijevog krila nacionalsocijalzima. On se zalagao za nacionalizaciju teške industrije i krupnih posjeda. U radu „Preussentum und Sozialismus“, Spengler je naglašavao superiornost germanske rase i isticao svoju vjeru u elitu. Iaoko se većina težnji njemačkih nacionalista zasnivala na iracionalnim premisama i rijetko, sem u slučaju ravnika Karla Schmitta, na inteligentnim kritikama vajmarskog sistema, nova se republika odlikovala manama koje su opravdavale kritiku. Sam ustav je bio slab, a cilj republičke vlade bio je okončanje supermacije Pruske nad drugim njemačkim federalnim državama, čime se nametnuo problem centralizovane vlasti. Toga su bili svjesni čak i socijaldemokrati, te je1926. godine bivši misnistar pravde, Miller-Meingen, priznao da „najopasniji elementi parlamanetarnog sistema, jesu sami paralamenti; odustvo discipline u njima, njihova sitničavost, uskogrudnost, njihov provincijalni stranački duh, njihova bahatost, brljbljivost i odustvo konkretnog djelovanja!Svadljvost i partijska trvenja najopasnji su neprijatelji parlamenta“.“2

„Stari nacionalizam“, pisao je Kurt Sonnheimer, „podrazumijevao je nastavaljanje starih konzervativnih tradicija, nacionalne drzave, u izmjenjenim okolnostima nove republike“. Novi nacionalizam, druge strane, bio je nešto zaista novo; on se nije uklapao u tradicionalno parlamentarno razvrstavanje, i za svoje ishodiste uzimao je svjetski rat, koji je smatrao početkom jedne nove ere“. Predstavnik druge grupe revolucionarnih nacionalista bio je autoritativni mladi pisac Ernst Jünger. Njegovo politčko mjenje zasnivalo se na njegovim vlastitim iskustvima iz velikog rata, te je armija bila organizacija po uzoru na koju je trebalo da se oblikuje njegova revolucionarna država. Sarađivao je u listu „ Die Standarte/organu Stahlhelma“. List „ Der Standard“ imao je tiraž od 150.000 primjeraka i Jüngerove ideje su smatrane opasnima. List je bio privremeno potisnut, ali je u aprliu 1926. godine uredniku Helmeru Frankeu bilo dozvoljeno da pokrene novi dodatak poslije nekoliko sedmica.

2 Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971

Međutim, i ta dozvola je poništena, poslije objavljivanja članka u pohvalu Leu Schlageteru i ubicama Ertzergera i Rathenauera. Jünger i Franke su se tada trudili da preuzmu minhenski list „Arminius“ koji je finansiao junak freikorpsa, kapetan Erthart.

Kapetan Erthart se nalazio iza skoro svakog državnog udara. Jünger je bio je protiv parlamenta, baš koliko i protiv partija. Nije se slagao sa Hitlerovom odlukom iz 1925-te godine da prihvati legalne metode političke borbe, a krajem 20-tih godina bojao se da ce nacionalsocijalizam iznevjerti čistoću ideala revolucionarnih nacionalista. Jüngervo najzanačajnije djelo iz tog razdoblja bio je roman „Der Arbeiter“. Kroz čitav roman provlači se Jüngerov prezir prema buržoaziji i svakome ko se nada da ce izbjeći život u toj državi mehanizovane militarizacije.

Šireci se na istok, Nijemci ne bi sami stekli lebensraum (životi prostor), koji je Hitler smatrao bitnim za njih, već bi na štetu Slovena, takođe mogli potvrditi i svoju rasnu superiornost. Godine 1919-te Meller van der Bruck osnovao je „Juni klub“, čiji je cilj bio da nametene jednu nacionalističku, socijaltisčku, korporativnu državu s izrazito protivzapadnom spoljnom politkom. Hitlerova pojava u tom klubu, nije bila pozitivna. Meller je bio protiv Hitlera. Njegova nesreća je bila u tome što je Hitler baš naslov njegove knjige „Treći rajh“ uzeo za novo ime nacističke Njemačke. U svom listu „Wiederstand“, koji je osnavao 1926. godine zalagao se za politiku sa SSSR-om i prihvatao saradnju sa Sovjetskim savezom kao silom na istoku. Nikisova shvatanja bila su upadljivo bliska stavovima italijanskih sindikalista. Niks je uspio da okupi članove svih nacionalističkih grupa. Nacionalni boljševici su sve više uzimali maha.

Što su dvadesete godine odmicale sve je jasnije bilo koliko je nacinalsocijalistička partija podijeljena. Za razliku od Mussolinija, Hitler se nikad nije trudio da izmjeni program iz 1920. godine. Ali izlaskom 1924. iz zatvora bio je spreman na kompromise. Hitler je odlučio da na vlast dođe legalno, u ustavnim okvirima. Ideja revolucionarnog drzavnog udara bila je odbačena. Braća Strasser su se pomirila sa Hitlerom. Hitler je 1929. godine pružio pomoć industrijalcu Alfredu Hugenbergu, lideru Njemačke Nacionalne Partije, a time je kasnije obezbjedio finansiranje i podršku u svojoj kampanji.Godinu 1930. obilježio je Hitlerov uspjeh na izborima i postalo je jasno da ce Nacionalsocijalisti preuzeti vlast. Jozef Gebels je pokušao da prodre u intelektualne krugove Berlina.Gebels, tvorac romana „Obožavalac“ je 1924. godine prešao kod Hitlera, a zopečeo je karijeru u Strasserovoj lijevoj frakciji. Čak je zahtjevao nekad da se iz partije iskljuci “onaj sitni burzuj Adolf Hitler“. Gabelova najbolja veza u književnom svijetu bio je Arnolt Bronen. Njegovo djelo „Fatermord“ je jedan od najboljih primjera ekspersionističke drame. Ekspresionizam je bio pokret koji je bezmalo potpuno gospodario njemačkom umjetnošćcu tokom prvih dvadeset godina prošlog stoljeća, poput futurizma u Italiji i vorticizma u Engleskoj.

Oktobra 1929. godine je najpresudniji i najporazniji mjesec u historiji moderne Njemačke. Preminuo je Gustav Strezman, najveći državnik u Vajmarskoj republici, te je došlo volstritu do sloma berze. Čitava trećina radno sposobnog stanovnistva Njemacčke nije imala posla, čitava egzistencija je bila ugrožena. I opet su srednja i niža klasa bile glavne žrtve. Krajem marta 1930. dolazi do smjene kancelara, te na to mjesto dolazi izvjesni Brining. Glavni zadatak njegove vlade je bila akumulacija kapitala. Spengler se ubrzo ponovo uključio u politiku, te tada daje izjavu da će sigurno glasati za Hitlera. Hindenberg je pobjedio na izborima i kancelara Briningena zamjenio je Franzom von Papenom. Na slijedećim novembarskim izborima Hitler je imao dva miliona manje glasova nego prošli put ,ali je i

dalje bio vođa najveće partije u Njemačkoj. Predsjednik Hindenberg ga je 30. januara 1933. godine imenovao za kancelara.

Međutim 27. februara dolazi do nesreće - požar je progutao Reichstag. Hitler je tvrdio da je otkrio komunističku zavjeru, a Hindenberg proglašava opsadno stanje. Tada su policijska ovlašćenja učinila Hitlera i Geringa svemoćnim, te su mogli svakoga hapsit uz optužbu povezanosti sa komunizmom.Tu je donesena odluka da se odstupa od ustava, te je Hitler uvjerio naciju da svoji moć neće zloupotrebljavati. Tokom slijedećih mjeseci Hitler je dovršio svoj posao „Gleichschaltunga“, usaglašavanja, kojim je čitav organizovani život zemlje bio potčinjen Nacionalsocialističkoj partiji, a u aprilu su doneseni prvi antisemitski zakoni. Hitler je uspio da riješi ekonomsku krizu, za manje od dvije godine broj nezaposlenih se smanjio sa 6 na 2,2 miliona ljudi.

„Na slijedećim izborima 95 % stanovništva je glasalo za Hitlera i potvrdilo je da podržava njegovo politiku. Hitler je donio odluku da se zemlja povuče iz Društva naroda. Najveći filozof Njemačke Martin Hajdeger podsticao je svoje studente da podrže Firerovu spoljnu politiku. Hajdeger je primio funkciju ministra obrazovanja i nadao se da će prevladati klasne prepreke na univerzitetima. Inače, Hajdeger je rođen na Švarcvaldu na selu, te je osjećao snažnu vezanost za zemljoradničku Njemacku.“Jednog čovjeka iz grada boravak na selu uglavnom stimuliše“, pisao je, “ali čitavo moje djelo zavisi od svijeta ovih planina i ovih seljaka“. Hitlerova Njemačka, vjerovao bi Hajdeger, trebalo bi da združi one načine života koji su dotad bili neusaglašivi: ratnik bi se združio sa radnikom i učenikom i nastalo bi nešto slično državi koju je Jinger opisao u svom romanu “Der Arbeiter“.“3

Prvi pokušaj formulisanja neke nacionalsocijalističke kulturne politike preduzet je u jednoj ustanovi koju je Alfred Rozenberg osnovao 1927. i zvala se „Nacionalsocialistische geselschaft für Deutsche kultur“ a 1929. promjenila naziv u „Kampfbund für Deutsche Kultur.Tomas Man i dosta drugih njemačkih intelektualaca su pobjegli - bojali su se za sigurnost.Većina pisaca Trećeg rajha dobivala je sa jedne strane olakšanje, a s druge kritiku. Vecina njih je čak bila isključena iz akademije. Ubrzo su njemački studenti objavili namjeru da javno spale knjige koje su smatrane nesaglasnim sa nacionalnim duhom. 10 maja djela Marksa, Kauckog, Hajnricha, Mana, Ernsta Glezera, Kestnera, Frojda, Ferstera, Emila Ludwiga, Hegemana, Remarka, Kera, Tuholskog, Osjeckog, Teodora Wolfa i Georga Bernarda ceremonijalno su spaljene u svim univerzitetskim gradovima Njemačke.

Hitler je dobro znao ako hoće da ostane na vlasti i ostvari svoju politiku nacionalne ekspanzije, bitne su saglasnost i podrska vojske(reichswehr). Slijedila je „čistka“ u vojsci i od tada je SS postao glavna sila. Firerov stav o umjetnosti bio je slijedeći: „Umjetnici su imali 4 godine vremena da se promjene, da prestanu stvarati umjetnička djela koja predstavljaju raspadanje i da se prihvate stvarne umjenosti.“ Nacionalsocijalisti su svu vrijednu književnost otjerali u inostranstvo.Građane su počeli djeliti na prvi i drugi red. Napisan su novi zakoni: :Nirnberski zakon, Zakon o državljanstvu rajha. Do prvog velikog progona doslo je 9. novembra 1938. godine poslije atentata na 17 godisnjeg jevreja Hersela Grinspana. Te noći, koja će postati poznata kao „Kristalna Noc“ sinanagoge sirom Njemačke spaljene su do temelja, a preko 7000 jevrejskih radnji potpuno uništeno. Poslije kristalne noci SS-ovci su pohapsili i otpremili u koncentracione logore oko 30.000 jevreja.

U razdoblju od 1942.-1944. pise Norman Korn samo jedanest posto Nijemaca su bili fanatični nacisti. Po Kornu ispade da je većina Nijemaca zatvarala oči pred sudbinom Jevreja.

3 Jans Litza i Hood Stuart: „Fašizam i nacizam za početnike“, „Naklada Jasenski i Turk d.o.o.“, Beograd, 2001.

Konačno, Hitler je ucinio ono sto je oduvjek obećavao Nijemcima: ostvario je plan velike Njemačke. Za pisce koji nisu smatrani degenericima za filozofe poput Krika i Bojmlera,dramaticare poput Josta, pjesnike poput Blunka i Bindinga, bilo je pohvala i visokih primanja.

ITALIJA

Prije Prvog svjetskog rata u Italiji je najekstremniji oblik intelektualne reakcije bio futurizam, pokret ograničen po izvornosti i po konstruktivnoj sposobnosti, ali ipak uticajan. Njegov začetnik Fillippo Tommaso Marinetti raspolagao je izvjesnom mjerom duha i pozamašnom količinom novca. Futurizam je bio književni, slikarski i umjetnički odjek koji je težio agresivnošću, nasilju i svireposti, te je bio dominantan u Italiji u tom razdoblju. Futurizam i njeni sljedbenici su težili tome da Italija krene ka teritorijalnom proširenju pripajanjem Trsta, Trentina, Tirola, te stvaranjem kolonija u Africi.

Sva ova razmišljanja nacionalisti su upravo dijelili sa intelektualcima ali nisu toliko privlačili mase. Međutim, uporedo sa jačanjem nacionalista i težnjom futurista za teritorijelnim proširenjem u Italiji jača i lijevo krilo, tačnije Socijalistička stranka. No, Mussolini, čovjek koji će kasnije postati otjelovljenje italijanskog fašizma, nije po razmišljanju pripadao niti socijalizmu, nije ni pridavao značaj radnicima , već je jednostavno želio vlast i svejedno mu je bilo kojim će sredstvom to ostvariti.

„U Sarajevu, 28. juna 1914. godine, ubijen je austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand, nakon čega je čitava Evropa ubrzo ušla u rat. U Italiji je pod tim pitanjem vladalo različito raspoloženje, tačnije, dilema da li ući u rat ili ostati neutralan. Socijalistička stranka je bila pacifistički orijentisana, što se protivilo Mussolinijevim ličnom razmišljanju. Ubrzo, u Italiji je oformljena uticajna grupa ljudi koja se zalagala za stupanje Italije u rat na strani Francuske, a koju su sačinjavali ugledni intelektualci (D'Anccino, Marinetti, Precolini, Salvemini itd.), sindikalisti, nacionalisti, te futuristi.

„Maja 1915. godine Mussolini je prvi put javno istupio s Marinettijem u Milanu. Kako su sve veći pritisak na italijansku vladu vršili intervencionisti iznutra, te zaraćene strane spolja, ona je došla do uvjerenja da za Italiju nema drugog izbora nego da uđe u rat. Stoga je 26. aprila 1915. godine ministar vanjskih poslova Italije potpisao Londonski ugovor koji je Italiju obavezao da stupi u rat na strani Engleske, Francuske i Rusije, a obezbjedio joj izvjesnu teritorijelnu koncesiju u slučaju pobjede saveznika. I tako je Italija objavila rat Austriji.Socijalisti nisu smatrali da ovakav razvoj događaja treba podržazi, a ni sabotirati, tačnije, ostali su neutralni. S druge strane, futuristi su ovim ratom konačno došli na svoje, s nadom da će Italija iz ovog rata profitirati, te da će njihova zemlja krenuti putem prosperiteta.“4

Veliki se rat za Italiju završio 4. novembra 1918. godine. Nakon rata, futuristi su ubrzo oživjeli organizaciju „Fasci“, kako su se intervencionističke grupe nazivale 1914, te su se već 1915. godine u njima našli veterani iz italijanskih udarnih jedinica. Kasnije je i Mussolini nastavio tu inicijativu osnovavši vlastitu grupu u Milanu. Politički program grupe temeljio se na programu futurista, a među suosnivačima našli su se Marinetti i pjesnik Ungareti. Zahtjevao je ukidanje monarhije i senata, konsifikaciju ratnog profita i svih dobara koja pripadaju Crkvi, te preraspodjelu zemlje seljacima. Želio je i da ukine političku policiju, vojnu obavezu, te obezbjedi slobodu štampe i izražavanja u svakom obliku.

Italija je u tom momentu bila zatrpana raznim štrajkovima, koji su je doveli u stanje potpune paralize. Usred takve haotične situacije jedan je čovjek više od ikog drugog budio nacionalizam svojih sunarodnjaka – Gabriele D'Anuncio. D'Aninci je bio pjesnik koji je uživao veliku ugled kod mase, te je kao i većina futurista tražio poštivanje Londonskog ugovora.

4 Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971.

Mussolinijev neupjeh na izborima 1919. godine pokazao je da fašisti i futuristi moraju još pribavljati glasove, te da još uvijek ne uživaju očekivanu popularnost. Upravo u to vrijeme dolazi do sukoba između Marinetta i Mussolinija, nakon čega Marinetti sa još nekoliko članova napušta stranku. Fašisti u sve većoj mjeri pokazuju protivljenje prema vladi i socijalistima, te nasiljem pokušavaju uticati na stvari oko njih. Stvaraju se grupe po imenu „Squadrisima“ koje nasilje raspiruju Italijom, te Mussolija stavljaju na čelo pokreta.

Međutim, Mussolini ne želi nasilnim putem doći na vlast, pa pritom stvara nekoliko paktova, između ostalog i sa socijalstima. Fašizam je bio sve popularniji u Italiji i već tada više ništa nije moglo zaustaviti dolazak Mussolinija na vlast. Uskoro Mussolini vodi pohod na Rim sa svojom „Squadrom“, te ga Kralj 30. oktobra imenuje za predsjednika vlade, čime su fašisti konačno preuzeli vlast u Italiji.

Prva vlada koju je izabrao Mussolini sastojala se od članova različitih političkih partija čime je zadovoljio konzervativno biračko tijelo. Neposredno nakon dolaska na vlast, Mussolini riješava nagomilane probleme, smanjuje broj štrajkova, te diže Italiju iz haotičnog stanja u kojem se prethodno nalazila.U to vrijeme fašizmu su prilazili razni intelektualci sa manje ili više otpora ali svima je bio cilj jaka italijanska država.

Manja grupa opozicionih političara koji se nisu slagali sa Mussolinijem i njegovom vladom ubrzo su se našli na udaru, te dolazi do likvidacije nekoliko opozicionih političara, sa kojima Mussolini nije imao direktne veze. Počele su pristizati optužbe na račun vlade i tražile su se smjene.

Iako je situacija u Italiji postajala sve napetija futuristički intelektualci su ostali uz Mussolinija , te su tražili od njega da se obračuna sa parlamentom i svima koji su bili protiv vlade. Mussolini preuzima prvi korak i počinje nasilno gušti pobune, čega nisu bili izuzeti ni fašisti koji su stvarali nemire u Italiji. Nakon što se obračunao sa nezadovljnim u državi, uslijedio je kongres fašističke stranke na kojem je Gentile predstavljen kao zvanični filozof režima.

Na političkoj sceni Mussolini je počeo da sarađuje sa nacionalistima, te je takva vlada, u nešto izmjenjenom sastavu, pokušavala zaštititi državu od raznih napada uvođenjem mnoštva rigoroznih mjera. Sama činjemica da je nekoliko puta pokušavan atentat na predsjednika vlade dovoljno govori o tome zašto je bilo neophodno uvođenje ovih mjera. Novi zakoni najviše su pogodili opoziciju i pisane listove koji su bili protiv vlade, te su ubrzo sve opozicione partije stavljene van zakona. Opozicija je time bila konačno ušutkana, što je još više ojačalo državu, a samim tim i fašizam.

Mussolini je dobro djelovao na nacionalnoj osnovi. Razni ustupci koje je Crkva činila režimu posebno su se sviđali futurističkim intelektualcima, za koje je slabljenje Crkve bio uspjeh i jedno od osnovnih načela buduće Italije. Italije je ubrzo počela napredovati u poljoprivredi, industriji, avijaciji; proizvodnji brodova i automobila omiljenih širim svijeta. Mussolini je silno želio obezbjediti Italiji mjesto na svjetskoj pozornici, tačnije, status velike sile. Te su se težnje ubrzo i obistinile, te je slijedeći Mussolinijev korak bio osiguravanje kolonija u Africi, a pravu priliku za to vidio je u Etiopiji.

Napokon su svi Italijani, i fašisti i antifašisti , mogli da se udruže krstaškim pohodom i jednim ratom za oslobođenje. Etiopljani su, isticala je italijenska vlada, živjeli u najcrnjoj bijedi i trpili najgore nepravde pod vladavinom najfeudalnijeg vladara. Svi intelektualci su

podržavali Mussolinija u njegovoj namjeri, bilo da su to bili futuristi ili do tada opozicioni djelatnici. Ukratko, italijanska vlada invaziju nije smatrala imperijelizmom već načinom da se Etiopiji pruži ruka civilizacije.

Fašistička politika u oblasti rada favorizovala je industrijalce, korporacije i poslodavce, te je i u tom segmentu Mussolini zauzeo poseban stav. Mussolini je težio tome da postane samostalni vladar Italije, te je čak i svoje bliske saradnike u političkom usponu pokušavao marginalizovati. Takvih napada nisu bili pošteđeni ni njegovi najbliži politički prijatelji.

U to vrijeme Hitler preuzima vlast u Njemačkoj, te je njemačko-italijansko prijateljstvo uzimalo sve većeg maha. Mussolini i njegova vlada su sve više oponašali Nijemce po pitanju progona Jevreja, Rimskog koraka itd. Sve se to gadilo italijanskom narodu koji je bio razočaran ponašanjem Nijemaca, a među njima su se ubrajali čak i neki Mussolinijevi politički prijatelji.

„Italija je stupila u rat 1940. godine na strani Njemačke, uvjerena da će Njemačka izaći kao pobjednica, te da će Italija od toga imati koristi. Međutim, već 1941. Italija gubi svoje kolonijalno carstvo, a 1943. godine saveznici se iskrcavaju na Siciliju. Mussolini ubrzo biva uhapšen, te je fašizam u Italiji zakratko ugušen. Sve to dovelo je opšteg zadovoljstva u Italiji što dokazuje koliko je, ustvari, privlačnost fašizma bila površna. Ljudi su se s olakšanjem okrenuli svojim starim naklonostima – katolici papi, monarhisti kralju itd.

Jedva šest sedmica po Mussolinijevom hapšenju italijanska vlada je 8. septembra bezuslovno kaptulirala pod britanskim i američkim snagama, dok je njemački komandant Keselring okupirao Rim i Napulj. Kralj je emigrirao u Brindizi, a poslije neočekivanog proglašenja nove fašističke vlade na sjeveru, uslijedile su vijesti da su Nijemci oslobodili Mussolinija. Italijanska Socijalna Republika, kako se zvala nova Mussolinijeva država, širila se od sjeverne granice do savezničkih linija.“5

Utemeljivači fašizma Farinaci i Preciozi predstavljali su najmučnije vidove fašizma – nasilje i antisemitizam. Mussolini se želio vratiti izvornom fašizmu iz 1919. godine i upravo je privukao bivše komuniste, liberale, antifašiste. Također, mnogi futuristi su željeli osjetiti čistoću novog fašizma, te su se stavili na raspolaganje Mussolinijevoj novoj državi. Futuristički intelektualci su oduvijek gajili neograničeno povjerenje u Mussolinija , tako da su mu i u ovoj situaciji vjerovali. Mussolini je imao veliku, srdačnu, herojsku, u osnovi, italijansku ideju i kroz čitavu vladavinu pokušavao je na sve načine da je sprovede u djelo.

Međutim, tu njegovu ideju iznevjerili su njegovi vlastiti ljudi: Surgli i Suga riješili su da unište Italiju idejno, politički i historijski. Ubrzo je i nova italijanska država kapitulirala, te Mussolini biva obješen što predstavlja konačni pad fašizma u Italiji. Za kratko vrijeme fašizam je pobudio mase od kojih je dobio podršku, da bi kapitulacijom Italije ista ta masa slavila slom fašizma.

FRANCUSKA


Mada su sljedbenici Hitlera i Musolinija voljeli da demokratiju opisuju kao francuski izum, ne treba zaboraviti da mnoge od njihovih ideja potiču upravo iz Francuske – od Gobinoa (Robineau), Sorela (Sorel), pa čak i od Gistava Lebona (Gustave Le Bon). U ovom dijelu rada pokušat cemo opisati razvoj fašističkih, desničarskih struja u Francuskoj od 1919. do 1945. godine, te, naravno, spomenuti najvažnije ličnosti koje su tom procesu doprinijele.

Jedna od najvažnijih ličnosti nacionalističke opozicije svakako je Šarl Moras, koji je, zajedno sa dva republikanca Anrijem Vožoom (Henri Vaugeois) i Morisom Pižoom (Maurice Pujo) osnovao desničarski pokret poznat kao „Francuska akcija“ („Action Francaise“) 1899. godine. Glavni predmet njegove netrpeljivosti bila je francuska revolucija iz 1789. godine. On je vjerovao da su te godine Francuskoj nametnuta tri zlokobna mita koja od tada nisu prestala da je zavode na krivi put – sloboda, jednakost i bratstvo. Moras je, suprotno od toga, vjerovao da ljudi nisu ni slobodni ni jednaki. Njima je suđeno da čitav svoj vijek zavise od drugih ili da drugi od njih zavise. A ipak postoje neke prirodne ustanove koje čovjeka štite i kojima on duguje vjernost, a to su: porodica, vjera i nacija. Rođenjem Treće Republike 1870. godine konačno je bila poražena jedina snaga koju je on smatrao kadrom da naciju održi na okupu – monarhija. Tom porazu monarhije doprinijele su i „četiri udružene države“ – Jevreji, protestanti, stranci i slobodni zidari (masoni), koji su imali istinski nadzor nad ustavom.

„Francuska akcija“ ubrzo je, i pored svog antisemitskog karaktera, stekla veliku podršku među francuskim stanovništvom, dijelom i zbog Morasove privrženosti katoličanstvu. Naime, iako je sam bio ateist, Moras je vjerovao da bi Francuska pod nekim monarhom morala da bude katolička, budući da je katoličanstvo bilo u francuskoj tradiciji. Time je on zadobio podršku, ne samo od reakcionarnijih struja francuskih katolika koji su Treću Republiku smatrali pobjedom Antihrista (Jevreja i protestanata), već i od onih mnogobrojnih katolika koji su se užasavali sve većeg antiklerikalizma republikanske države, nakon što je 1904. Francuska prekinula diplomatske odnose s Vatikanom, te godinu kasnije zakonski odvojila državu od Crkve.

„Godine 1908. pokret „Francuska akcija“ je utemeljio i svoj dnevni list koji se zalagao za jednu monarhiju sa decentralizovanom državnom upravom, koja bi bila kadra starati se o dobru svakog područja, uz korporativnu privredu. Pored ranije navedenih Morasovih razmišljanja, list je propagirao i veliku mržnju prema Njemačkoj, te se latio da zastupa svakog Francuza koji je u ratu pretrpio ma kakav materijalni gubitak, što je doprinijelo još većoj popularnosti pokreta. Međutim, 1919. godine vođe pokreta odlučili su se na korak koji će ih lišiti revolucionarnih članova organizacije, te dovesti do strmoglavog pada njihovog uticaja – odlučili su se da na izborima za parlament 1919. istupe kao „Nacionalna Unija“ („Union Nationale“), što se svodilo na puki kompromis sa Trećom Republikom.“6

Jedan od mnogih uticajnih članova koji su tada napustili „Francusku akciju“ bio je i pisac Žorž Bernanos (Georges Bernanos), za kojeg je herojski vid pokreta iščezao uporedo s njegovim stupanjem u politički život Republike. Sam Bernanos nikada nije htio da prihvati nikakvu počast od Francuske Republike, te je tri puta odbio nagradu „Legion d'honneur“. Musolinijev dolazak na vlast u Italiji uvećao je netrpeljivost Morasovih sljedbenika što će dovesti do još većeg rascjepa u „Francuskoj akciji“. Tačnije, taj rascjep djelo je jednog čovjeka koji je Musolinijevu odlučnost volio više od Morasove inertnosti. Žorž Valoa, bivši sindikalist, pristupio je pokretu 1906. godine uvjeren da je radnike moguće pomiriti sa roajalizmom. Valoa je, za razliku od većine ostalih članova, posjedovao izvjesno znanje iz ekonomije, te je predlagao da se u zemlji revolucionarno


izmjene organizacija i proizvodnja, te da se uvede korporativizam kojim bi i poslodavci i zaposleni bili priznati kao proizvođači i bili podjeljeni na skupine prema struci ili području boravka. Oktobra 1925. godine on napušta „Francusku akciju“, te osniva vlastiti pokret „Le Faisceau“ čija su osnovna načela bila kritika buržoazije i veličanje duha vojnika i radnika. Krajem iste godine Valoa je, ne samo osudio antisemitizam i roajalizam pokreta „Francuska akcija“, već je počeo da otvoreno napada Morasa. Međutim, ubrzo je, zbog unutrašnjih nesuglasica, Valoa ostao uskraćen za finansijsku podršku najvažnijeg sponzora pokreta, Fransoa Kotija, te se „Le Faisceau“ ubrzo počinje raspadati. Tada Valoa počinje sve više skretati ulijevo, da bi kasnije, tokom Drugog svjetskog rata, bio deportovan zbog uloge u pokretu otpora. Treba naglasiti i da je politika Vatikana, koja je savjetovala saradnju sa Trećom Republikom, stajala u opreci sa politikom „Francuske akcije“, zbog čega je još više uticajnih intelektualaca napustilo poket, među kojima su najznačajniji Amade Divinjak (Amedee d'Yvignac) i Žak Mariten (Jasques Maritain).

Početkom tridesetih godina francuski nekonformisti, na čelu sa Deniem de Ružmonom (Denis de Rougemont) i njegovim pokretom „Novi poredak“ („Ordre Nouveau“) zahtjevaju raskid sa ustanovljenim poretkom, zbog čega ih ljevica odmah svrstava među fašiste. U suštini, nekonformisti nisu prihvatali ni marksizam ni kapitalizam, te su tražili neku putanju koja je teorijski bila jednako udaljena i od fašizma i od komunizma. Zagovarajući nacionalizam, koji su razlikovali od patriotizma, nekonformistički listovi zahtjevali su jednu federaciju evropskih područja s korporativnim ekonomskim sistemom.

„U to vrijeme, svjetska privredna kriza, koja je već odavno zahvatila veći dio Evrope, proširila se i na Francusku. Nedugo zatim došlo je i do političke krize u Francuskoj – tri vlade smjenile su se u prvoj polovini 1932, a pet ih se pojavilo, jedna za drugom tokom 1933. godine. Zbog svega toga ljude je počela progoniti strepnja od neke neposredno predstojeće apokalipse. Takve okolnosti bile su jako podobne za razvoj novih, te jačanje postojećih desničarskih struja. Poslije „Francuske akcije“ najstariji među tim pokretima bio je antisemitski i antidemokratski pokret „Mlade patriote“ („Jeunesses Patriotes“), koji je 1924. godine utemeljio bonapartistički poslanik Pjer Tetenže. Iza drugih nacionalističkih pokreta stoji ličnost jednog od najbogatijih ljudi u Francuskoj – Fransoa Kotija. Činjenica da su on i mnogi drugi milioneri obezbjeđivali sredstva za francuske „fašiste“ na prvi pogled pobija tvrdnje o antikapitalističkoj prirodi tih pokreta. Stvar je u tome da je za Kotija glavna draž „fašizma“ bio „antikomunizam“ i upravo se zbog toga i on sam umiješao u politiku.“7

Međutim, nije izgledalo da francuske nacionaliste povezuje neka jedinstvena svrha sve do afere „Staviski“, kada je „Francuska akcija“ optužila ministra pravde Dalimjea (Dalimier) da štiti poznatog kriminalca Serža Staviskog. Cijela situacija kulminirala je 6. februara 1934. godine na protestu udruženih desničarskih liga, te grupe komunista ispred Burbonske palate koji je završio tragično – policija je otvorila vatru: 15 demonstranata je ubijeno, a 1435 ranjeno. Ipak, uprkos ostavci Daladjea i konfuziji ljevice, desnica nije uspjela da se ujedini, i viđeni u retrospektivi, ti februarski neredi pokazuju se nedjelotvornima. Pokreti „Jeunesses Patriotes“, „Camelo du roi“ i „Solidarite francaise“ sudjelovali su nezavisno, dok su se neki od najsnažnijih desničarskih pokreta - Bikarovi „Francistes“, De Larokov „Croix-de-Feu“, te Morasova „Action Francaise“ – zadržali izvan sukoba.

Za razliku od neorganizovane desnice, ljevica je ubrzo udružila sve svoje snage u jedan antifašistički blok, te je 1936. godine Leon Blum izabran za premijera na čelu „Narodnog fronta“ („Front Populaire“). Blum je na ekonomskom planu postigao znatne uspjehe, a s druge


strane, njegova je vlada udarala po nacionalistima što je mogla jače i žešće. Juna 1936. desničarske lige bile su zvanično raspuštene, a oktobra je Moras uhapšen zbog podsticanja sljedbenika na ubijenje nekih ljevičarskih političara. Situacija se još više pogoršala za desničare kada je sa pozicije gradonačelnika Sen Denija smijenjen Žak Dorio, koji će kasnije osnovati vlastitu „Parti Populaire Francais“, nacionalističku, ali ljevičarsku stranku koja će ujediniti dotad neusaglašljive klase i snage. U to vrijeme, javlja se nacionalistički pisac Luj-Ferdinan Selin, koji u svojim knjigama promoviše najoštriji vid antisemitizma, te uzdiže djelo Hitlera i Musolinija.

Bitno je naglasiti i ulogu pukovnika Laroka u to vrijeme. Za „Narodni front“ on je predstavljao oličenje fašizma, ali on sebe nikada nije smatrao fašistom. Odbijao je da se udruži s ma kojim desničarskim pokretom, veoma se kritički odnosio prema Musoliniju i Hitleru i nije djelio ni antisemitizam ni nasilnost pojedinih desničarskih pokreta. Pošto je juna 1936. godine „Narodni front“ naložio raspuštanje njegove organizacije „Croix-de-Feu“, Larok je osnovao vlastitu partiju – „Parti Social Francais“ (PSF).

Najveće neprijateljstvo prema Trećem Rajhu ispoljavali su, sasvim logično, liberalni ljevičari. Tek su se malobrojni od njih zalagali i dalje za saradnju dvije zemlje, od kojih će gotovo svi tokom rata sarađivati sa Nijemcima. Među njima su najznačajniji Žan Lišer (Jean Luchaire), slavoljubiv novinar koji je bio spreman da se okrene na bilo koju stranu da bi za svoj list pridobio finansijsku podršku, te Fernan de Brinon koji je iskreno vjerovao u nekakvo francusko-njemačko zbliženje. Među budućim kolaboracionistima nalazio se i Rober Brazilak, bivši član „Francuske akcije“ koji se 1931. godine priključio nedjeljniku „Je suit partout“. List je sa njegovim dolaskom postao izrazito antisemitski, a među saradnike je ubrajao neke od Morasovih najekstremnijih sljedbenika. Tu je, svakako, bitan i Pjer Drije Larošel, nesigurni novinar, koji je smatrao da samo fašizam može spasiti Francusku od daljnjeg propadanja, a jedina partija koja je mogla, po njemu, da „spasi“ Francusku bila je „Parti Populaire Francaise“ (PPF) Žaka Dorioa koju smo već spominjali u ranijem tekstu. PPF je Larošelu pružila priliku da izađe iz svoje izolacije, te da nekako politički djeluje, što će on itekako znati iskoristiti.

Francuski „fašisti“ nisu uspjeli da izvedu državni udar uglavnom zbog vlastitog nejedinstva. U takvom rasulu dočekali su i početak Drugog svjetskog rata. Rašireno neraspoloženje Francuza da ratuju može se istaći kao jedan od razloga za relativnu lakoću s kojom su Nijemci prošli kroz Francusku 1940. godine. Odredbama primirja, Francuska je podijeljena demarkacionom linijom na južnu, italijansku, i sjevernu, njemačku, zonu. Ali mada je veći dio Francuske pao pod vlast Sila Osovine, zadržala se jedna neokupirana zona sa sjedištem vlade u Višiju. Ubrzo se ta vlada podijelila između Pjera Lavala, koji je smatrao da je Njemačka već dobila rat i da je za Francusku bolje da što brže dođe do zadovoljavajućeg sporazuma i maršala Filipa Petena koji je bio voljan da poštuje uslove promirja ali da istovremeno nastavi pregovore i sa Nijemcima i sa Britancima. Za svakoga ko se suprotstavljao Republici njen pad poslije njemačke invazije bio je samo još jedan dokaz njene truhlosti, te su u novonastaloj situaciji vidjeli priliku da se u Francuskoj uspostavi novi ražim. To mišljenje dijelili su kako članovi Pokreta otpora, tako i Petenova vlada, koja se i počela ponašati u skladu sa tim razmišljenjem.

Tako je Peten odmah raspustio Treću Republiku i ukinuo opozicione partije Štrajkovi su zabranjeni, a seljaci i radnici okupljeni su u korporacije; porodici je dat mnogo veći značaj, podsticao se sport, učinjeni su pokušaji da se u školama uvede vjerska obuka itd. Ukratko, Petenova vlada imala je cilj da obnovi zdravlje, disciplinu i, konačno, hijerarhiju. Čak je sproveo i brojne antisemitske zakone da bi udovoljio Nijemcima. Međutim, upravo to – kolaboracija sa

Trećim Rajhom – bilo je pitanje koje se stalno nametalo francuskom stanovništvu. Istina je da je Peten igrao dvostruku igru: s jedne strane pravio je ustupke Njemačkoj kako bi zadovoljio Hitlera, a s druge strane pregovarao je sa Čerčilom o mogućem oslobođenju Francuske. Ali čak i ukoliko je onima njemu bliskim bilo jasno koliko maršal mrzi Njemačku, stanovnici okupirane zone teško su mogli razlučiti stvarno stanje stvari, te su svoju kolaboraciju mogli pravdati odanošću Petenu lično.

„Moras je i u ratu ostao vjeran svojoj politici, što dokazuje i svojom knjigom „Samostalna Francuska“ (1941). Naime, Njemačka je po njemu ostala glavni neprijatelj Francuske. Odrekao se svih bivših kolega iz „Francuske akcije“ koji su postali kolaboracionisti ili, čak, izrazili naklonost prema Nijemcima. Ipak, ništa manje oštar Moras nije bio ni prema Britaniji. Takav njegov stav bio je sasvim prihvatljiv ljudima koji su živjeli u slobodnoj zoni, međutim, problem je bio itekako realniji za stanovnike okupirane zone, koji su dolazili u svakidašnji dodir sa Nijemcima.“8

Ipak, ono što začuđuje je što su na samom kraju rata, kada je pobjeda saveznika već bila izvjesna, neki Francuzi i dalje kolaborirali. Možda se to može objasniti stavom da su ti „revolucionarni“ kolaboracionisti bili ljudi koji su se u prvim godinama rata toliko duboko angažovali da nisu imali druge nego da sarađuju do kraja, mimo svake nade u njemačku pobjedu – koja je potpuno iščezla nakon 8. novembra 1942. godine, kada su se saveznici iskrcali u Sjevernoj Africi. Od tog trenutka gotovo čitava Francuska je bila protiv njih, a zaštita koju su im pružali Nijemci bila je nedovoljna. Prezreni od zemljaka kao izdajnici, pod stalnim prijetnjama sve jačeg pokreta otpora, oni su posljednjih osamnaest mjeseci rata proveli u razumljivo apokaliptičkom stanju duha.

Iako se obično uzimaju kao arheotipovi intelektualnih kolaboracionista i Drije Larošel i Brazilak bili su među najumjerenijima i među prvima koji su se oslobodili obmana. I Brazilak i Larošel odbili su pnudu da poslije oslobođenja odu u Njemačku. Dok su se brojni drugi kolaboracionisti – Šatobrijan, Selin, Rebate i Abel Bonar – našli, zajedno sa Petenom, u Sigmaringenu, Brazilak se predao francuskoj policiji nepune tri sedmice poslije De Golovog ulaska u Pariz i 6. februara 1945. godine bio jer pogubljen. Drije Larošel je poslije dva neuspjela pokušaja samoubistva, konačno, 6. marta 1945. godine uspio da okonča svoj život.

ENGLESKA

Fašizam je u Engleskoj bio tako daleko od ma kakve popularnosti da se čini apsurdnim pitati zašto tu nije uspio. Dok su radikalska i laburistička štampa od samog početka osuđivale Musolinijeve metode, mnogi konzervativci odnosili su se prema fašističkom režimu u Italiji s


dobrohotnim razumjevanjem. Izgledalo je da nema ničeg osobito agresivnog u italijanskom fašizmu. Njegova intelektualna sadržina bila je „ ograničena, nacionalistička i romantična.“

Fašizam se pojavio kao protivpokret, naspram haotičnog komunizma radničke klase, ali se njegova podrška još postoječoj monarhiji i crkvi nadoknađivala zamašanom smelošću u bavljenju obrazovanjem i rukovanju privatnom svojinom u korist opčeg dobra.

„Dok su prema Musoliniju bili blago nakljoneni, prema Hitleru, međutim Englezi su bili manje trpeljivi. „Dokumentacija o zlodjelima što ih je činio njemački fašizam brzo je usljedila i vjerovatno bi pravo bilo reći da su se sami ti činovi činili manje užasavajućima od smišljenog degradiranja nevelike jevrejske manjine u njemačkom narodu. Uništavanje jevrejske umjetnosti, upropaščavanje i mučenje jevrejskih ljudi i sve to u ime čistog nacionalizma, činili su se gotovo nevjerovatnim za liberalni um. Englezi su zakonitost pretpostavljali svakom pokušaju, naročito desničarskom, da se izvede državni udar, i o tome preovlađujučem raspoloženju tokom tridesetih godina malo šta svijedoči tako slikovito kao sudbina Britanskog saveza fašista.“9

„Ranije konzervativac, a zatim nezavisni političar, ser Osvald Mozli je Laburističkoj partiji pristupio marta 1924. Godine 1930, kao laburistički poslanik za Smetvik i kancelar vojvodstva Lankaster u vladi Ramzija Makdonalda, Mozli je imao praktično riješenje za probleme s kojima se suočavala zemlja. Mozlijevi prijedlozi su bili radikalni: tražio je uvečanje sposobnosti za kupovinu stanova putem kreditne politike, plansku spoljnu trgovinu, društveno usmjeravanje industrije i kontrolu banaka, i ublažavanje problema nezaposlenosti planom obimnih javnih radova, te dodatnim mjerama kao što su povišavanje starosne granice za napuštanje škole ne u četrnaestoj več u petnaestoj godini i obezbjeđivanje mogučnosti osiguranim radnicima da u penziju odu u 60. godini. Maja 1930. istupio je iz vlade, a februara 1931, kad je broj nezaposlenih premašio dva i po miliona, napustio je Laburističku, da bi osnovao svoju Novu partiju. Osnovana 1. marta ta Nova partija je „Mozlijev manifest“ proglasila za svoj program.“10

Idealno uzevši, Nova partija je trebala da premosti jaz između laburističke i konzervativne politike, između socijalizma i masovne nacionalizacije s jedne strane, i laissez-faire kapitalizma s druge. Ona je za Veliku Britaniju bila neko „treče riješenje“, i malo ko od njome privučenih ljudi smatrao bi je fašističkom. Mana Nove partije bila je u tome što je nudila jedino politiku za izlaženje iz krize koja je trenutno vladala. Mozli je članove gubio na svaki nagovještaj da bi se njegova partija mogla pretvoriti u organizaciju zasnovanu po uzoru na italijanski fašizam. Januara 1932. Mozli je otputovao u Italiju, da bi proučio italijansku fašističku upravu na djelu. Mozli, zadovoljan onim što je vidio, odlučio je da Musolinija uzme za svoj uzor.Mozli je Britanski savez fašista ( BVF ) osnovao okotobra 1932. Cilj mu je bio da u Engleskoj uvede sistem sličan onome što ga je Musolini nametnuo Italiji: želio je jednopartijsku državu, u kojoj bi se monarhija zadržala, ali u kojoj bi parlament imao malu ulogu. Industrija i trgovina reorganizovale bi se na korporativnoj osnovi, pri čemu bi 24 korporacije obuhvatile predstavnike radnika, poslodavaca i vlade, a nalazile bi se pod upravom jednog Nacionalnog savjeta korporacija. Nadnice bi progresivno rasle, kako bi se Englezi osposobljavali da kupuju plodove britanske industrije koja se širi. Izvjestan program javnih radova izložen je u svrhu

9 Kevin Passmore: „Fašizam“, „TKD Šahinpašić“, Zagreb/Sarajevo, 2004.10 Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971.

rješavanja pitanja nezaposlenosti, a banke, mada još ne naciolizovane, bile bi podvrgnute strogoj kontroli vlade.

Do 1934. postojala je izvjesna dvosmislenost u stavu prema BUF-u, ali je toga juna javnost bila zgrožena brutalnošču koju su Mozlijevi poslužitelji pokazali u postupanju sa antifašistima na fašističkom mitingu u londonskoj „Olimpiji“. Tri sedmice poslje mitinga u „Olimpiji“, BUF je odobrio Hitlerovu čistku SA, i tako izgubio podršku večine bivših konzervativnih prijatelja.

„Pisac Henri Vijijamson pristupio je Britanskom savezu fašista na osnovu žalbe. Želio je, poput jednog od junaka iz jednog njegovog romana, „da vidi kako vlada nadzire moč novca, za dobro ljudi na ovom ostrvlju.“ Vilijamson je 1935. posjetio Njemačku. Utisci koje je stekao bili su sjajni. Nigdje prosjaka na ulicama: nekakvog rada ima za svakog ko ga traži. „Svugdje sam viđao lica koja kao da dišu dodatni kiseonik, ljude oslobođene mentalnog straha. Hoče li biti novog rata, stalno sam pitao, i uvijek je odgovor bio isti: „Ne““11

Za večinu pisaca koje je privukao, fašizam je bio zabavno sredstvo izazivanja, perce kojim če golicati grlo engleskih liberala. Ipak, takođe valja istači da je među tim piscima bilo iznenađujuče malo pravih Engleza. Naime večina tih pisaca su bili Irci ili ako ništa porijeklom Irci.

Pjesništvu se obično dozvoljava sloboda uskračena drugim formama umjetnosti. Pjesnička sloboda ne samo da skriva sintaksička izopačenja več obezbjeđuje i nekakav moralni imunitet jednoj aristrokatiji umjetnika, koji se upinju da grade svijet, što postaje sve zatvoreniji sa napretkom pjesničke tehnike. Kult heroja i njegov nezakonit brat, „prezir prema masama“, ponekad su neizbježan stupanj na putu od modernog društva do pjesničke vasione. Često na štetu svoje poezije, oni su žudili za političkim angažovanjem, i djelimice baš kao reakciju na njihove pakosne primjedbe moramo tumačiti agresivnu grubost Roja Kembela.

Tumačenje fašizma koje je Kembel dao 1934, u prvoj knjizi svoje autobiografije Napukli ugled, bio je neobično provokativan. On je držao da je posredi futurizam koji se ovapločuje u ljudskim crtama lica, u ljubavi ili mržnji prema stariješini ili vođu; to je religijski, a ne fanatični, ljudski a ne mehanički pokret. Kao dopisnik lista The Tablet, Kembel je bio riječiti pobornik nacionalističkih ideja. Jedno kratko vrijeme u godinama koje su neposredno prethodile prvom svjetskom ratu, izvjesna grupa slikara, vajara i pisaca nastanjenih u Engleskoj uključila se u evropski pokret, nazvavši svoj pokret Vorticizam. Kod njih se osječao jak utjecaj italijanskih futurista, jer su baš u to vrijeme Marineti i njegovi sljedbenici djelovali u Londonu. Poput svojih italijanskih parnjaka, vorticisti su bili riješeni da odbace sve tradicionalne vrijednosti. Oni su se bunili protiv trijumfa komercjalnog duha u Engleskoj, viktorijanskog liberalizma, ustanovljenosti takvih prividno nerazrovljivih ustanova poput Kraljevske akademije itd. Ipak su razlike među dvijema grupama u stvarnosti bile znatne.

Glavni Marinetijev učenik u Engleskoj ostao je C.R.V.Nevinson, dok je stvarni preteča vorticizma bio kritičar i filozof T.E.Hjum. Mada se ovaj pokret ugasio u toku prvog svjetskog rata on je ostavio dubok trag na Engleske fašiste.Hitler je 1933. imenovan za kancelara, Ajnstein je izbjegao iz Njemačke, i ubrzo je postalo jasno da one mučne tačke nacionalsocjalističkog programa postaju stvarnost.


Prije svega je započeta jedna obilna propagandna kampanija protiv Jevrejske manjine u Evropi.

Prema Paundu, lihvarstvo, največe zlo modernog svijeta je bilo odgovorno za sve prateče nevolje. Samo postojanje zelenaštva uslovljeno je hrđavom organizacijom raspodjele: kapital je stajao u bankama; potrošaču je manjkalo kupovne moči; kredit je odobravan pojedincima i na njih je razrezivana kamata; a čekovi su se mogli ispisivati bez obzira na obavljene usluge. Ukratko čitav sistem je bio loš. Međutim, on se mogao popraviti relativno lahko. Radni dan, predlagao je Paund, treba da ostane dovoljno krataka da jedan čovjek ne obavlja posao od dvoje ili troje ljudih. Tako bi se riješio problem nezaposlenosti, osujetile hrđave namjere lihvara, a novac bi se podjelio na pravičnoj osnovi.

„S druge strane, Daglas i Oridž vjerovali su da „financijski kredit“ ima kontrolu nas „realnim kreditom“, a ovaj čine ljudi jedne države i njihova sposobnost da proizvode dobra. Financijski kredit, koji je zamišljen kao sluškinja realnog kredita, postao je monopol relativno malobrojnih pojedinaca, jedva jednog na po 100 000 stanovnika. Ta svemoćna manjina, Daglas nije okljevao da implikuje, sastoji se isključivo od Jevreja.“12


II DIO:NEOFAŠIZAM I INTELEKTUALCI

NEOFAŠIZAM

U ovom dijelu rada osvrnut ćemo se na fašizam, tačnije na fašističke intelektualce, te njihove stranke i pokreta, koji su dijelovali nakon Drugog svijetskog rata.

Fašizam se u novije doba javlja u obliku tzv. neofašizma, tačnije, u obliku nove, reinkarnirane ili savremene ideje fašizma, odnosno nacizma. Političke grupe koje pokušavaju da ožive taj pokret se zajednički nazivaju neonacističke ili neofašističke grupe. Takve grupe

postoje širom svijeta: u Rusiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Austriji, Australiji, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Grčkoj, Srbiji, Hrvatskoj, Skandinavskim zemljama itd.

Ideali ovih grupa variraju, ali skoro sve imaju neke zajedničke tačke: veličanje Hitlera i nacista, umanjivanje ili potpuno negiranje holokausta, borba protiv multikulturalizma, nacionalizam, netolerancija prema određenim grupama (Jevrejima, muslimanima, ne-bijelcima, homoseksualcima ...) itd.

Neki analitičari upozoravaju da neofašizam sve više i više postaje prihvaćen kao “mainstream” politički pravac, te da putem interneta nacisti nekontrolisano šire svoju propagandu. Evropom se u posljednje vrijeme širi talas ekstremno desnih i populističkih partija koje se zajednički nazivaju Euronacionalizmom. Ove su partije društveno prihvaćene i učestvuju u političkom životu, ali se smatra da imaju bliske veze sa neonacističkim grupacijama. Neke od tih partija su „Front National“ („Nacionalni front“ - Francuska), British National Party („Britanska Nacionalna Partija - V.Britanija), Freiheitliche Partei Österreichs ili FPÖ („Slobodarska Stranka Austrije - Austrija), Flamma Tricolora (Italija), Srpska Radikalna Stranka (Srbija) i mnoge druge.

AUSTRIJA

Neofašizam u Austriji svakako se veže za ime Jorga Haidera, Austrijanca iz Karantije, pokrajine koja graniči sa Slovenijom. U desničarskim krugovima najčešće je opisivan kao evropski političar koji nije koristio starost i prošlost, već je, naprotiv, predstavljao mladost i buducnost naroda. Sam je odrastao u pronacističkoj porodici u kojoj je veličano hitlerovo djelo, te se za njega može reći da je predvodnik desnice u novoj Evropi.

Nakon što je, zbog verbalnih napada na predsjednika vlastite stranke, ostavio mjesto predsjednika Kruga slobodarske mladeži (RFJ) Haider je pokušao učvrstiti svoj položaj u gornjoaustrijskoj desničarskoj stranci Freiheitliche Partei Österreichs (FPÖ). Na početku nije bilo izgleda da može napraviti zavidnu politički karijeru, sve dok mu se nije javio slobodnjački gradonačelnik Graza Alexander Götz i upita ga bi li mu bio na raspolaganju za glavnog tajnika. S vremenom Haider se uzdigao na mjesto poslovnog tajnika stranke u Koruškoj, te se počinje baviti važnim organizacionim pitanjima..

„Haider je od 1969. do 1973. godine na sveučilištu u Beču studirao pravo i politologiju, a od 1973. do 1976. kao naučni asistent radio je na Institutu za politologiju i upravno pravo Sveučilišta u Beču. Od 1976. do 1983. godine djeluje kao zemaljski tajnik FPÖ-a (Slobodarske Stranke Austrije) za Korušku, sve do 1986. kada postaje savezni šef FPÖ-a. Mnogi njegovi politički protivnici optuživali su ga da njeguje Hitlerovo nasljeđe, a on je na to izjavio je kako FPÖ sigurno nije nasljednica Nacionals-socijalističke Njemačke Radničke Partije, jer da jest ona bi u Austriji imala većinu. Neki članovi stranke zatražili su njegovo isključene nakon ove izjave, ali od toga ništa nije bilo.“13

Nakon ovog, slijedili su još veći skandali. Pri imenovanja Haidera za predsjednika stranke pobjednici su povikivali nacistički pozdrav Sieg Heil!. Supruga upravo smjenjenog predsjednika Stegera morala je slušati kako bi njenog supruga trebalo ugušiti plinom. Nikad nije bilo objašnjeno ko je bio odgovoran za ispade. Novinare, koji su se ponudili kao svjedoci, novo stranačko vodstvno nije nikad ispitivalo. Pred stranački sud izveden je samo član predsjedništva savezne stranke. On je u pobjedničkoj pometnji dijelio ljudima spomen-medalje Adolfa Hitlera. Zbog svega toga „Slobodarska stranka Austrije“ isključena je iz liberalne internacionale. Mnogi smatraju da je Haiderovim dolaskom liberalizmu u „Slobodarskoj stranci“ odzvonilo i da je ona tada postala desničarska populistička stranka koja se djelomice služi liberalnom retorikom.

Haidera su nazivali raznim imenima: populistom, neonacistom, političkim kamelonom, desnim radikalom, mada on za sebe kaže da mu je uzor u politici njemački socijaldemokrat Helmut Schmidt. Haider ima toliko političkih naljepnica koliko ih nema niti jedan drugi austrijski političar. Od 1979. do 1983. godine zastupnik je u saveznom parlamentu. Članom zemaljske koruške vlade postao je 1983, a tu ulogu obnašao je do 1986. godine. Bio je zastupnik i šef kluba FPÖ-a u Nationalratu od 17. decembra 1986. do maja 1989. godine.

Decembra 1988. godine Haidera je na neugodan način sustigla njegova prošlost. Pisma bivšeg predsjednika stranke Friedricha Petera nekako su došla u javnost. Negdašnji Haiderov duhovni otac pisao je da se „Slobodarska stranka“ razvila u svinjac. Pritom je Haider, nabacivajući se političkim gadostima, doveo slobodnjake u politički geto, a stranka je na potpuno egoističan način ustrojena po njegovoj mjeri. Kasnih 1980.-ih Haider je uplovio u još jednu aferu kao zemaljski poglavar Koruške jer je odbio dodijeliti odličja bivšim partizanima. Napravio je skandal i prijedlogom da djeca stranaca u školama trebaju biti odvojena prema svome porijeklu i materinjm jeziku od ostale djece.

Nakon ponovnog izbora za zemaljskog poglavara uporedio se s Isusom Kristom, kojeg su također jednom nabili na križ - i koji je zatim uskrsnuo. Na mjestu zemaljskog poglavara Koruške hvalio je pravilnu politiku zapošljavanja u Trećem Rajhu i odavao počast nekadašnjim SS-vojnicima kao čestitim i ljudima od karaktera. Kao i ranije Haiderova karijera ponovo je bila obilježena skandalima. Prvi međunarodni diplomatski skandal

13 Kevin Passmore: „Fašizam“, „TKD Šahinpašić“, Zagreb/Sarajevo, 2004.

prouzročio je za vrijeme posjeta predsjednika Poljske Lecha Walese rekao da mu je veća širina nego visina, a njegove sudržavljanje je označio kao neradnike. Za njega nije dolazilo u pitanje izvinjenje, jer to čine samo oni koji nemaju kralježnicu. Cinično je izjavio, kako ima bar smisla za šalu, tako da se ljudi mogu smijati. Na mjestu koruškog poglavara odbio je prihvatiti rumunjske izbjeglice koje su bile raspoređene Koruškoj.

Na saveznim izborima 3. oktobra 1999. godine Haider i FPÖ odnose veliku pobjedu. Početkom godine 2000. Haiderova stranka ulazi u koaliciju s narodnjacima (ÖVP) i tako se stvara vlada liberala i narodnjaka bez socijalista. Na kongresu FPÖ-a početkom maja 2000. pod pritiskom domaće i strane javnosti Haider se povlači s mjesta šefa stranke. Dolaskom njegove stranke na vlast Evropska unija uvela je sankcije Austriji.

U političkom smislu Haider se počeo profilirati kao društveno-politički glasnogovornik FPÖ-a. Tako se žalio na nezaposlenost mladih, protiv koje se želio boriti državnom potporom plaćama. Zahtijevao je smanjenje broja stranih radnika i odricanje jedne plaće činovnika kako bi se mogla finansirati nezaposlenost. Želio je da se pravo na rad i pravo na mjesto naukovanja po slobodnom izboru unesu u ustav kao osnovna prava, te je upozoravao je na problem birokratizma u socijalnom osiguranju.. Obraćao je pažnju na luksuzni stil života dužnosnika u državnim monopolističkim poduzećima. Uspješno se borio za radnike koji rade u smjenama, za bolje zdravstveno osiguranje seljaka, protiv nepravde kod slobodnog prevoza učenika i protiv poreza na dodanu vrijednost na troškove njege u staračkim domovima. A kada je proizvođač iverice, tvrtka Funder otišla u bankrot, stranački (SPÖ) predstavnik sindikata u Koruškoj objasnio je da će oni pomoći samo sindikalnim članovima da dođu do svoga novca. Omdah se zatim pojavio Haider i ponudio advokata i za ostale.

„Haider je objavio i tri knjige: „Sloboda, koju mislim“ („Die Freiheit, die ich meine“) - kasnije se djelomično odrekao ove knjige, „Oslobođena budućnost“ i „S one strane desnog i lijevog“. Poginuo je 11. novembra 2008. godine u saobracajnoj nesreći koju je sam prouzrokovao vozeći u alkoholiziranom stanju.“14

ITALIJA

„U Italiji se i nakon pada Mussolinijevog režima, unutar novog demokratskog poretka javljale starom režimu naklonjene partije. Prva takva partija je bila „Movimento Sociale Italiano“ iz koje su se kasnije izdvojile tri različite profašističke partije među kojima se najviše izdvaja „Fiamma Tricolore“ („Trobojni plamen“) - neofašistička stranka koju je 1995. godine osnovao Pino Rauti. Sjedište stranke danas se nalazi u Circonvallazione Clodia u Rimu.“15

14 Grupa autora: „Fašizam i neofašizam“, „Fakultet političkih znanosti“, Zagreb, 1976.15 Grupa autora: „Fašizam i neofašizam“, „Fakultet političkih znanosti“, Zagreb, 1976.

Pino Rauti je bio vođa radikalno desničarskog krila neofašističke partije „Movimento Sociale Italiano“ (MSI). Godine 1995. kada je Gianfranco Fini prestrukturisao MSI u dosta blažu i manje fašizmu naklonjenu „Alleanza Nazionale“, Pino Rauti napušta partiju i osniva „Fiamma Tricolore“ (FN). On je ovaj preobražaj stranke nazvao blačenjem vlastite historije, zbog čega „Fiamma Tricolor“-u želi što više približiti neofašističkoj tradiciji bivšeg MSI-a. Međutim, 2004. godine Pino Rauti zbog unutrašnjih nesuglasica napušta i „Fiamma Tricolore“, te postaje predsjednik novoosnovane stranke „Movimento Idea Sociale“ (MIS), koja se odvojila od „Fiamma Tricolore“.

Nakon Rautiovog odlaska, mjesto predsjednika u stranci preuzima Luca Romagnoli. Kao i Pino Rauti, Luca Romagnoli se odvojio od „Alleanze Nazionale“ nakon što je njen predsjednik Gianfranco počeo negodovati svaki vid fašizma koji bi se povezao sa strankom. On stranku uvodi u fašističku frakciju unutar Evropskog parlamenta zvanu ”Identitet, tradicija, suverenitet” koja je ugašena u novembru 2007 godine. Predstavnik stranke u ovoj frakciji bio je sam Luca Romagnoli.

Stranka „Fiamma Tricolore“ na čelu sa Lucom Romagnolijem i danas učestvuje na izborima u Italiji, međutim, bez većih uspjeha.

FRANCUSKA

Da fašizam ni u Francuskoj nije mrtav dokazuje i tamošnji snažni kult ličnosti Jean-Marie Le Pen-a, vođe francuskih neofašita čiji je cilj očuvanje ”čistoće” francuskog naroda i tradicije od stranih uticaja. Jean-Marie Le Pen (rođen 20. juna 1928. godine u Trinité-sur-Mer u Breatniji kao Jean Marie Louis Le Pen) je francuski političar koji pripada ekstremnoj desnici. On je osnivač i predsjednik stranke „Front National“ (FN) od njenog osnivanja 1972. godine, te je sa njom više puta učestvovao na francuskim predsjedničkim izborima.

„Stranka „Front Nationale“ sama sebe opisuje kao patrtiotsku i nacionalističku stranku u smislu francuskog identiteta, tradicije i suvereniteta. Jedan od glavnih zahtjeva stranke je

ograničenje imigracija u zemlju, posebno onih imigranata iz neevropskih zemalja, kao i ilegalnih imigranata. Po mišljenju FN-a ilegalni imigranti bi trebali po kratkom postupku biti izbačeni iz francuske i vraćeni u zemlju svog porijekla. Dalje, stranka smatra da francuski građani trebaju imati prednost pri zapošljavanju i dobijanju socijalne pomoči od nefrancuza. U toku predsjedničkih izbora 1995. godine Le Pen je tražio deportovanje više od milion neevropljana iz Francuske u zemlje njihovog porijekla.“16

Na predsjednickim izborima 2002. godine Le Pen je dao veći naglasak na temu prava i zakona. Jedna od značajnih tačaka programa stranke je bilo i povećanje pravosudnih i prekršajnih kazni kao i ponovno uvođenje smrtne kazne.

Centralni koncept FN-a je i „Préférence nationale“, nacionalna organizacija za davanje prednosti ”Inlandera”. Klasne razlike bi se trebale prevazići kroz nacionalno-socijalistička riješenja po uzoru na narodno zajedništvo. Po njima bi u jednoj socijalnoj naciji tržište igralo glavnu nacionalnu ulogu. Ostale partije se optužuju za uništavanje nacionalnog tržišta prije svega imigracijama, te su zbog toga odgovorne za visoku nezaposlenost.

Također, u političkom planu stranke je bilo i predviđeno ukidanje Eura koji je po mišljenju FN-a bio glavni uzrok povećanja životnih troškova za čak 40%, te bi se umjesto njega ponovo uvela stara francuska valuta Frank. Stranka je u svojim programima često isticala i izrazito negativan stav u vezi primanja Turske u Evropsku uniju, kao i načine na koje se to može i mora spriječiti. Jedan od ciljeva Evropske unije bi trebalo da bude i potpuno integrisanje slavensko ortodoksnih nacija u EU. Le Penov cilj je bilo stvaranje EU od Bresta do Wladivostoka. Zalago se i za stvaranje ministarstva za imigraciju i nacionalne identitete; naime francuske firme bi trebale biti zaštičene od preuzimanja od stranih firmi, zaštitu ukupnog stanovništva od globalizacije.

Ostali zahtjevi stranke su: - veći stepen nezavisnosti od Evropske Unije i drugih nadnacionalnih tijela, - uvođenje zaštitnih carina, za zaštitu domaće proizvodnje, prije svega poljoprivrede i industrije od inostrane konkurencije, - povratak tradicionalnim vrijednostima: unutar porodice otežavanje ili onemogučavanje abortusa, uvođenje odgojnog novca, zabrana homoseksualnosti itd, te unutar umjetnosti zabrana abnormalne moderne umjetnosti i podsticanja razvoja lokalne i tradicionalne kulture i umjetnosti.

Sam Le Pen potiče iz dosta skromne francuske radničke klase. Le Pen je sin oca ribara i majke šnajderice. Godine 1942. izgubio je svog oca u nesreći sa podvodnom minom koja ga je zadesila na otvorenom moru. Završio je osnovno školovanje u jezuitskoj školi u Vannesi, kasnije je pohađao Gimnaziju u Lorientu, da bi od 1947. godine studirao pravne i političke nauke u Parizu. Za vrijeme svog studija od 1949. do 1951. godine bio je i predsjednik savjeta studenata Pravnog fakulteta u Parizu.

Godine 1953. Le Pen se priključio „Legiji stranaca“. Nakon svoje obuke u „Legiji stranaca“, služio je kao Legioner u Indokini 1954. godine, učestvovao je u Sueckom ratu protiv Egipta 1956. godine, a poslje toga je poslan u Alžir da se bori protiv FLN-a u periodu od 1956/1957. Mnogobrojne francuske novine ga optužuju da je u toku svog služenja u Alžiru učestvovao u ubijanju i mučenju vojnih zarobljenika. Le Pen je svoja dijela pokušao opravdati u jednom parlamentarnom govoru 1957. godine kao i u intervjuu sa časopisom „Combat“

16 Grupa autora: „Fašizam i neofašizam“, „Fakultet političkih znanosti“, Zagreb, 1976.

1962 godine. Međutim kasnija tužba La Pena protiv francuskih novina Le Monde zbog narušavnja ugleda je odbijena od Kasationog suda.

Godine 1956. Le Pen je kao najmlađi izaslanik Poujadista izabran u „Assmble Nationale“. Godinu dana kasnije podržao je kandidaturu francuskog muslimana Ahmeda Djeboura u „Assamble Nationale“, te mu time omogućio dovoljan broj glasova da postane poslanik. To je bio korak čiji motiv ni danas niko nije uspio da u potpunosti razjasni, sudeći po ranije iznesenom Le Penovom mišljenju o strancima u Francuskoj. 1958. godine Le Pen je ponovo izabran u „Assamble Nationale“, te se priključuje frakciji „Centre national des indépendants et paysans“ (CNIP - „Nacionalni centar za nezavisnost seljaka“).

Nakon neuspjeha na parlamentarnim izborima 1962. godine Le Pen osniva SERP („Société d'étude et de relations publiques“), koje se bavilo objavljivanjem historijskih govora i pjesama. Godine 1965. vodi izbornu kampanju za demokratskog desničara Jean-Louis Tixier-Vignancour na francuskim predjedničkim izborima.

„Godine 1972. osniva ekstremno desničarsku partiju Front National (FN), te iste godine postaje njen predsjednik. Juna 1984 godine Le Pen je prvi put izabran u Evropskom parlamentu. Međutim to neće biti njegov posljednji put da nastupa kao član Evropskog parlamenta; poslje ovog uspjeha biva izabran još 4 puta i to: 1989, 1994, 1999. i 2004. godine. U periodu od 1986 i 1988 je ponovo postao izaslanik u „Assamble Nationale“.“17

U toku izborne kampanije za ulaz u Narodnu skupštinu 1997. godine Le Pen je fizički napao socijalističku kandidatkinju Annette Peulvast-Bergeal, nakon čega mu je oduzeto pravo da bude biran za jednu godinu. Mimo toga 2000. godine je usvojen dekret premijera Evropskog parlamenta kojim je Le Pen suspendovan iz parlamenta, te je 2003. godine izgubio svoje predstavničko mjesto u parlamentu. Njegov dosadašnji največi uspjeh je bio ulazak u zadnji krug predsjedničkih izbora 2002. godine gdje mu je protivkandidat bio Jacques Chirac.

Zbog navodno formalnih razloga, Prafekt regiona Provence-Alpes-Côte d'Azur zabranjuje kandidaturu Le Pena za regionalne izbore 2004. godine u izbornom okrugu Nice. Poslije je „Front Nationale“ pokušao ovaj događaj da predstavi kao zavjeru koja je usmjerena protiv Le Pena kako bi uspjeli dobiti naklonost glasača, međutim ovo nije dalo željene rezultate. Na izborima je FN konačno ostvario slab uspjeh sa svega 12,6 % osvojenih glasova u cijeloj zemlji.

Već duže vrijeme se vrše špekulacije ko bi mogao postati Le Pen-ov nasljednik u FN-u. Još se uvijek ne zna tačno ko bi mogao postati njegov nasljednik mada se kao kandidati spominju Bruno Gollnisch i Le Penova kćerka Marine Le Pen, koji se po nekim izvorima već sada nalaze u takmičarskoj borbi za mjesto predsjenika „Front Nationale“.

17 Kevin Passmore: „Fašizam“, „TKD Šahinpašić“, Zagreb/Sarajevo, 2004.

VELIKA BRITANIJA

U Velikoj Britaniji se neofašizam javio u obliku „British National Party“ (BNP - „Britanska Nacionalna Partija“). Osnovana je 1982 godine nakon što se odvojila kao ekstremno desničarski ogranak stranke „Nacionalnog Fronta“. Danas ova stranka broji oko 3400 članova širom Velike Britanije.

„Glavna tačka njihovog političkog programa je zahtjev za deportacijom svih neevropskih imigranata iz Velike Britanije u zemlje svog porijekla. Osnivač stranke i njen dugogodišnji predsjednik bio je John Tyndall ( 1927-2005). On je više puta osuđivan zbog propagiranja rasne mržnje i nedozvoljenog posjedovanja vatrenog oružja. Ostvario je brojne kontakte sa

drugim ekstremno desničarskim strankama izvan Velike Britanije u pokušaju da stvori koorporativnu bazu svih evropskih desničara.“18

Septembra 1993. godine u Millwall-u ( Istočni London ) je prvi put izabran političar iz BNP-a na mjesto vjećnika. Ovo je dovelo do masovnih protesta militantnih antifašističkih grupacija. Došlo je i do nasilnih sukoba između članova BNP-a i članova dominantnog antifašističog pokreta „Anti-Fascist Action“ (AFA – „Antifašistička akcija). Na raznim manifestacijama i jednih i drugih došlo je, u pravom smisli riječi, do uličnih borbi između članova ove dvije grupe.

Postoje i dokazi da su neki članovi BNP-a povezani sa militantnom grupacijom Combat 18, mada se vođstvo partije strogo distancira od ove grupe i negira svaku vrstu povezanosti s njima. Novembra 2002. godine mladi predstavnik omladinske organizacije “Young BNP” je izazvao velika negodovanja u javnosti nakon što je na jednoj manifestaciji ispoljavao nacističku retoriku i izjave. Ove izjave su ga koštale mjesta unutar stranke te je umjesto njega vođstvo “Young BNP”-a preuzeo dvadesetogodišnji student Salford Univerziteta Tony Wentworth.

Na lokalnim izborima 2003 godine BNP je osvojio nekoliko vječničkih mjesta u Black Country-u u Hertfordshire kao i u Essex-u na jugoistoku Engleske. Na evropskim izborima BNP je proklamovao svoju antievropsku politiku. Njihovi protivkandidati na tim izborima su bili United Kingdom Independen party koji su se takođe zalagali da Velika Britanija napusti Evropsku Uniju. Na komunalnim izborima 2006. godine u Engleskoj, BNP je uspio da dobije čak 33 predstavnička mjesta. U Londonskim četvrtima Barking i Dagenham su čak postali druga najjača partija, te su se od dotadašnjih 2 vječnika popeli na 12. Ono što se ovdje još mora uzeti u obzir je da se u Engleskoj vječnik bira direktno sa liste kandidata.

Jedan od važnijih članova stranke svakako je i njen nekadašnji predsjednik Nick Griffin. U partiji je aktivan od 1995. godine, a neposredno nakon osnivanja partije osnovao je i partijski list Spearhead čiju je redakcijsku odgovornost preuzeo na sebe. U više navrata Griffin veliča Hitlera i iskazuje svoje pozitivno mišljenje o njemu, a isto tako je i eksplicitni negator holokausta.

Godine 1998. suđeno mu je zbog širenja rasne mržnje. Suđenje se odnosi na jedan članak u novinama The Rune (Primjerak Nr. 12/1997), gdje je radio kao izdavač, u kojem je crnce između ostalog imenovao kao šarenu mješavinu robova. Francuski negator holokausta Robert Faurisson kao specijalni svjedok uspjeva da utiče na smanjenje presudne kazne protiv Griffina, te je ovaj osuđen na devetomjesečnu zatvorsku kaznu i na novčanu kaznu u iznosu od 2300 funti. Kasnije, Griffin pokušava partiji da da novi imiđ, te zabranjuje sve nacističke simbole na javnim skupovima stranke. Međutim, treba naglasiti da to nije puno uticalo na njen karakter.

18 Grupa autora: „Fašizam i neofašizam“, „Fakultet političkih znanosti“, Zagreb, 1976.

ZAKLJUČAK

Fašizam su, kako se moglo zaključiti iz ovog rada, u većini slučajeva gradili pojedinci. Pojedinci koji su propagandom i sličnim sredstvim pokušavali, i u nemalom broju slučajeva uspijevali, široke narodne mase privući ovoj ideologiji, te pridobiti njihovu podršku u njenom sproveđenju. Ipak, ista ta masa, koja je jednom slavila dolazak fašista na vlast, u pojedinim zemljama Evrope, kasnije je slavila njegov slom.

Međutim, kako je već više puta napomenuto u samom uvodu rada, te u njegovom drugom dijelu, određeni vidovi fašizma i dan-danas postoje u mnogim zemljama širom svijeta (Rusija, Sjedinjene Američke Države, Austrija, Australija, Velika Britanija, Njemačka, Grčka, Srbija itd.). Naravno da većina tih današnjih desničarskih stranaka i pokreta ne smatraju sebe

fašistima, međutim, njihovi lideri u većini slučajeva imaju razmišljanja slična fašistima koji su bili aktivni sredinom 20. stoljeća. Tako se njihovi programi većinom zasnivaju na rasnoj netrpeljivosti, nacionalizmu i šovinizmu, borbi protiv multikulturalizma itd.

Danas se 9. maj u čitavom svijetu slavi kao dan pobjede nad fašizmom. Međutim, kako se moglo vidjeti iz priloženog, još uvijek postoje diljem svijeta razni intelektualci koji pokušavaju obnoviti ideju fašizma. Iako, u većini slučajeva, nemaju podršku među narodom zbog koje bi se trebalo zabrinuti, sasvim opravdano se može postaviti pitanje: da li je fašizam zaista pobjeđen?

Literatura:

1. Alastre Hamilton: „Fašizam i intelektualci (1919-1945)“, „Biblioteka Zodijak“, 39, Beograd, 1971.

2. Grupa autora: „Fašizam i neofašizam“, „Fakultet političkih znanosti“, Zagreb, 1976.3. Jans Litza i Hood Stuart: „Fašizam i nacizam za početnike“, „Naklada Jasenski i Turk

d.o.o.“, Beograd, 2001.4. Kevin Passmore: „Fašizam“, „TKD Šahinpašić“, Zagreb/Sarajevo, 2004.

Documents

fašizam i intelektualci