BOŠNJAČKO GROBLJE

Haski tribunal svoju politiku zasniva na genocidnom Dejtonskom sporazumu, a ne na Referendumu iz 1992, kao jedinom legitimnom svebosanskom dokumentu.

Zbog toga ce Rasima Delica izravnati sa Ratkom Mladicem.

Nije ratni komandant Armije RBiH general Rasim Delic spao na to da sam sebe brani pred najavama haske optuznice. Mi smo, kao narod i kao drustvo, spali na to da on sam sebe brani! Patriotski ugursuzluk koji se uvukao u sve pore naseg drustva, dakako, i Delicevo je djelo. Kako posijes, tako pozanjes. Da se Delic manje angazirao na teoriji mindera, a vise na profilaciji patriotskog fronta, danas mu se ne bi dogadjalo da usamljen brani svoju ratnu ulogu, kao da je to njegova privatna stvar, a ne historijsko naslijedje ove zemlje.

Ruku na srce, Delic je napisao nekolike knjige, pokusao zavjestati cinjenice o casnom putu ARBiH, ali se nikad nije distancirao od bosnjacke nacionalne secije koja je kreator moralnog i patriotskog peksinluka u Bosnjaka.

Te cinjenice ne bi trebale blokirati obavezu da se Rasim Delic i svi drugi potencijalni bosnjacki putnici u Haag brane na sav glas - nasom, a ne njihovom voljom, zbog nas, a ne zbog njih. Ali, ko ce ih braniti?

Bosnjacka politika ne umije odbraniti nista. Idiotska je. Sve sto je bilo odbranjeno nije stvar strategije vec nagona za opstankom. Danas je izgubljeno i ono sto je odbranjeno. Frtalj se topi. Hipici iz SDA su majstori da od gotovine naprave veresiju. Ucabule stogod sitno za sebe, kucu, fabriku, kafanu, a s naroda sta bude. Sve sto prahne koaliciji iz Karadjordjeva - prolazi. Nije s&h politika mudra, koliko je bosnjacka gurbetska. Minder je sevep bosnjacke smrti. To gledanje pridase, u svoju avliju, u svoj car, a u ime naroda, uzrok je truljenja Bosnjaka. Ali i truljenja bosnjacke politike, koja poprima dimenzije zlocinstva nad Bosnom i Bosnjacima. S kojim pravom to oni predstavljaju Bosnjake, kad ne pokazuju ni gram pameti, ni gram morala, da bi odgovorili uzarenim obavezama?! Njihovo pravo proizilazi iz uvjerenja da su lijepi, pametni i neizbijezni. Lijepo im prikazivati se. Tu se ambicija zavrsava. Kao i kod svakog seksualnog manijaka.

Ejup Ganic, Rasim Delic & Co. su ocevi danasnjih bosnjackih politicara. Oni bi se najmanje trebali ljutiti sto bosnjacka politika aktuelne haske optuznice protiv Bosnjaka nece razumjeti kao napad na istinu o genocidnoj agresiji. Nacionalna politika u kojoj je svaki politicar firma za sebe, drustvo jednog lica, nema potencijal za razumijevanje kolektivnih interesa. Sta je briga koga sto bi hasko procesuiranje komandanta ARBiH i Izetbegovicevog zamjenika poravnalo odgovornost strana u sukobu, a bosnjacku politiku poistovijetilo za s&h genocidnim projektima. Rasim Delic bi, fakticki, bio egal sa Ratkom Mladicem, a Ejup Ganic, sa Radovanom Karadzicem. Poredjenja nema! Jedni su

kreirali i provodili genocid, drugi su branili bosansko jedinstvo razlicitosti. No, u haskim celijama sve razlike se brisu i svi postaju jednaki pred razlogom zbog kojeg je osnovan Haski tribunal. Sto je najgore, jednake postaju i suprostavljene politike. Ova, bosanska, koja je branila sve ljude, i ona genocidna, koja je ubijala nevine ljude zbog njihovog imena – bit ce iste. Iz tog preslikaca proizilazi politicka buducnost BiH. Otpor strategiji jednake krivice ne bi trebalo biti obaveza samo za truhlu bosnjacku politiku, vec za sve moralne ljude koji razabiru razliku izmedju zlocinca i zrtve.

Daytonsccy tribunallische Spekulacije sa haskim optuznicama protiv Bosnjaka izazvale su vecu medijsku paznju nego zagrebacki odlazak u Haag sesterice hb. Hrvata. Federalna TV je u nekoliko dnevnika tematizirala trac. Cak je na prvotnu rekla-kazala listu nadodala i Bakira Alispahica, ratnog ministra policije; k’o veli, kad vec ne moze zaplatiti za (raz)montirani proces Pogorelica, mogao bi za nepostojeci ratni zlocin. Taman, u Haagu bi se nasao vrh politickog, armijskog i policijskog tronosca u Bosnjaka. Federalna TV ne tematizira – sto ce oni u Haagu?, niti uzima u obzir najbitniju cinjenicu – da je RBiH u ratu imala kolektivnog sefa drzave, Predsjednistvo RBiH, te da se nijedna eventualna greska ne moze personalizirati. Komandant Armije i sef policije su izvrsavali naredbe Predsjednistva i ne mogu oni biti krivi prije onih koji su im nadredjeni. Ali, nadredjen im nije bio ni Ejup Ganic, vec kolektivno tijelo. U odnosu na sve logicke nizove, najbitnija bi trebala biti cinjenica da je politika Predsjednistva RBiH do kraja stitila sve bh. gradjane, pa sukladno tome nisu se ni mogli dogoditi ratni zlocini na etnickoj osnovi, sto je, valjda, osnovna ideja Haskog tribunala. S druge strane, politicka platforma Karadziceve i Bobanove separatisticke hunte jeste bio genocid. No, Haski tribunal svoju nedvojbenu politicku misiju zasniva na genocidnom Dejtonskom sporazumu, a ne na Referendumu iz 1992, kao jedinom legitimnom svebosanskom dokumentu.

U zastitu bosnjackih hudnika, ne zbori niko. Trenutno smo pogodjeni odlaskom Hrvata u Haag. Drago nam je dje su odleceli iz Zagreba, jerbo su daleko dogurali, da hin jedan Zagreb ispraca. Urednica Oslobodjenja Senka Kurtonic je napisala jedan njezan, patetican, placljiv tekst u povodu preseljenja Jadranka Prlica. Primijetila je kako je Prlic otpuznicu procitao na engleskom. Toliki je to genije, a zavrsit ce u Haagu.

U nas, opet, svako prica za sebe. Rasim Delic kaze: Od toga nema nista. Ganic kaze da zna otkle te dezinformacije pusu. Senkin Jadranko je isto pricao na sva zvona, pa ode. Otici ce i Bosnjaci. U tisini. Kakva se moze cuti samo na groblju. Bosnjackom.

FAHRUDIN RADONČIĆ JE ŠANSA ZA BOŠNJAKE

 

Borba za opstanak

Prema informacijama koje su mogu dobiti po našim lokalnim sredinama, stotine i stotine ljudi prijavljuju se na mailove i telefone Radončićeve stranke, tako da se već sada može govoriti i novom bošnjačkom preporodu ili o novom pokretu u Bošnjaka, kakav je u pionirskoj fazi postkomunizma bila Stranka demokratske akcije, koju su vjerovatno za sva vremena uništili Sulejman Tihić i oni koji su podržavali njegovu i našu karikaturu.

Činilo se da će se žabokrečina na bošnjačkoj političkoj sceni okameniti. Već godinama vladaju iste pozicije, isti ljudi, iste laži. Dođu izbori, narod nema za koga, pa glasa za iste. A isti po istom. Iz tog ringišpila beznađa u narodu se izrodio očaj, a u političara oholost. Narod je osjetio blokadu svih svojih potencijala, okupiranih svevlašćem bošnjačkih političara. Od njih se nije moglo dahnuti. Ni kahnuti. Oni su postali svjesni, ma presvjesni!, svoje nedodirljivosti, nepromjenjivosti, preuzvišenosti, zbog koje su mogli rahat da planiraju dobitak svih narednih izbora, do Sudnjega Dana. Narodu kako god da bude, njima, političarima, bit će dobro, jer će biti na vlasti, i oko vlasti, a neka vlast mora postojati, a narod za nekoga mora glasati, a drugih i boljih od njih nema... Traje to tako bezmalo dvije decenije, pa zašto ne bi još?! Tim prije što nije bilo nikakvog nagovještaja, nikakvog vjetrića, da bi se išta krupnog na političkoj sceni u Bošnjaka moglo dogoditi. Jer sve krupno se već izdogađalo: tri su najjače bošnjačke stranke postale tri privatne prćije svojih lidera, i tu je tačka. Ostale kombi-stranke, naravno, nisu nikome nikakva prijetnja. U ambijentu žabokrečine narodna je patnja mogla ključati još godinama, kao što je ključala i uvirala već godinama, ali se ništa ne bi promijenilo. Stvari se mijenjaju politikom, i ljubavlju politike prema narodu, a bošnjačka je politika doktorirala maćehinstvo prema Bošnjacima, kakvo su prema podanicima iskazivali srednjevjekovni vladari u svojim privatnim državama. I kad se činilo da je svaka mogućnost promjene već blokirana i usisana u glavne

strukture moći u bošnjačkom društvu, dogodilo se ukazanje Fahrudina Radončića, moćnog biznismena, medijskog magnata, čija politička moć nikada nije čitana kao moguća konkurencija, već kao sredstvo. Političari su se navikli da Radončića vide kao marketinšku motku za preskakanje izbornih prepona i ubrzani dolazak do cilja, a da mu se zauzvrat revanširaju ako čime mogu. No, u ovom odnosu Radončić je bio taj koji je dijelio milost, jer je preko moćne medijske mašinerije gospodario jednom od najpoganijih strasti – strašću za slavom. Političari su bivali obanđijani svojim slikama i u fazama Radončićeve milosti potpuno ovisni o njegovim migovima. No, u svemu što je isprobao, Radončić nije isprobao sebe. Holivudska priča Fahrudina Radončića bila bi nepotpuna bez reditelja koji ulazi u svoj film. Kao Alfred Hičkok.

Lider iz svijeta pismenosti

„Ti si ipak samo novinar“ – rekao mi je jedne prilike jedan političar koji je prije nego što je postao političar vozio kamionče ili autobušče, ne sjećam se više. Ne znam više o čemu smo pričali, ali se dobro sjećam te rečenice, koje se vjerovatno ne bih sjećao da me nije na neki način povrijedila. Ono „samo novinar“ u mojim je ušima odzvanjalo kao „garib“, neko ko je obilježen svojim jadnim javnim poslom pa ne može biti ništa više od te bijede koja se zove „novinar“. Ja ne bih nikome, pa ni šoferu, mogao kazati: „Ti si ipak samo šofer“, jer smatram da i šofer ima pravo da postane „bravar“, tj. predsjednik. Haman smo jednaki? No, političari valjda misle da su oni „jednakiji“ od ostalih, da su nekim čudom odabrani da baš oni budu ispred i iznad svih drugih. U našem ne(o)komunističkom društvu političar se tretira kao vrhunaravni autoritet, umjesto da bude narodni sluga, komunalac, neko ko će slušati pametne i administrirati ekspertne programe. S obzirom na naopaku logiku, u našoj se politici namnožilo svega i svačega, samo ne pismenih ljudi. Zato je normalno da neki bivši šofer kaže novinaru: „Ti si ipak samo novinar“, jer za njegove šoferske horizonte ništa ne znače institucije pismenosti i civilnog društva koje kreira ta pismenost, pošto on politiku doživljava kao trgovinu u kojoj se umjesto kamionske ture sada trguje sa turama glasova za usvajanje ili neusvajaje nečijeg interesa. Politika je u nas trgovina, ona najprljavija, kojom se prodaje, a zapravo rasprodaje, narodno dobro i dostojanstvo. Političari su šverceri, šibicari, podvodači, a stranke obična dioničarska društva koja okupljaju ljude zainteresirane za materijalni interes, a ne za ideju, domovinu, narod. S obzirom na proces negativne selekcije, kojim su uklanjani pismeni i sposobni, a dovođeni neobrazovani i podobni, koji će podržavati poredak liderskog svevlašća, logično je da se u bošnjačkoj politici nabrala kritična masa ljudi koji nit' šta razumiju, nit' smiju da razumiju, osim sudjelovanja u zadovoljenju ličnih profiterskih potreba. Profiterstvo je u bošnjačkoj politici izraslo na nivo apsolutne

ideologije, gdje ne postoji ni jedan jedini milimetar prostora i za šta drugo. Sve je pretvoreno u pare, u jagmu, u agresivnu gramzivost, u ime koje u bošnjačkoj politici više nema slova, nema riječi, ima samo režanje, mumlanje, preživanje, i zvjerlanje okolo, u strahu od sposobnih i moralnih, protiv kojih se udružuju lobističke bratije havljača bošnjačke budućnosti. Bošnjačka politika je pretvorena u obespamećenu životinju sa kojom se nema o čemu komunicirati, jer ta životinja kao jedini oblik komunikacije raspoznaje svoje nagone za žderanjem. Sve ostalo je pučina gluposti i nepismenosti, odakle pismenost i mislenost u Bošnjaka izgleda kao mentalni feler. Bošnjačka politika je zanemarivanje bošnjačkog naroda i njegovih potreba promovirala kao vrlinu, a ljubav prema Bošnjacima kao manu, kao idiotizam kojim se jedino još bave oni što nisu pri čistoj pameti. Ko je vidio voljeti narod!? Ko je vidio žrtvovati se za narod!? Ko je vidio udostojiti narod sklapanjem ugovora o ponudama, obećanjima i rokovima, kako je to predvidio Fahrudin Radonačić?! Narod je tu da gmiže pred političarima, da izvrće džepove na svakom koraku, kako bi se od te jedne po jedne marke moglo sakupiti dovoljno para za stomačne cisterne ovih crnih rupa. Ti likovi koji se kao pseće sline razvlače po zastupničkim klupama najzanimljiviji su kad se susretnu sa pojavama, bilo ličnostima ili događajima, koji simboliziraju suštinu bošnjačkog naroda, njegov kulturalni identitet i dignitet. Bivao sam prisutan kada bošnjački političari u naše velikane blehnu kao u budale, jer im nije jasno kako neko može biti velikan a da nije na vlasti. Sva veličina bošnjačkog naroda danas je strpana u bošnjačku vlast koja pojma nema o bošnjačkom narodu i koja bi prvo trebala da prođe jedan kurs iz kulturne i političke povijesti bošnjačkog naroda da bi znala u čije ime govori i sa kakvom težinom raspolaže. S obzirom da je Fahrudin Radončić na jugoslovenskom tržištu bio jedan od najtalentovanijih i najperspektvinijih novinara, da njegova javna pojava proizilazi iz svijeta pismenosti, kao što je iz svijeta pismenosti proizilazila i pojava Alije Izetbegovića, te da on može u punom kapacitetu razumjeti smisao rečenice: „Ti si ipak samo novinar“, koja simbolizira odnos bošnjačke politike prema pismenosti, bez koje nema naroda - za očekivati je da bi njegova politička inicijativa mogla u bošnjačkom političkom biću uspostavljati poredak normalnosti i perspektivnosti.

Patriotizam kao preporuka

Gotovo da se nema šta komentirati u onome što je Fahrudin Radončić naobećavao prilikom promocije svoga ulaska u politiku. Očit je njegov autorski dar da kreativno unaprijedi obećanja, tako da ova njegova izgledaju svježe, privlačno, domaćinskije od svih drugih koja su se pretvorila u parole koje više i ne čujemo. Njegov ekonomski patriotizam skladno je poduprt sa nekoliko veoma konkretnih

patriotskih stubova, tipa, zaštite Bošnjaka od pravosudnog progona iz velikodržavnih centara, ili zaštite i reafirmacije djela Alije Izetbegovića. On otvoreno govori o „dvostrukoj agresiji“, o pobratimskoj vezi s&h hegemonije, o postojanju „četničkih i ustaških pokreta“, a što u toj formi dosad nije pripomenuo ni jedan bosanskohercegovački političar. Ovaj patriotski blok njegovih ponuda je poduprt konkretnim dokazima, iz dva razloga: prvo, zato što taj kurs godinama već drži „Dnevni avaz“, za razliku od svih drugih jačih medija u Sarajevu; drugo, zato što taj kurs ne drže bošnjački političari, koji posljednjih godina uopće ne govore o progonu Bošnjaka, već se šutnjom dodvoravaju svojim velikodržavnim s&h mentorima, računajući da nema polaganja računa. Eh, evo - ima - sada, kada Radončić radi to što oni nisu radili, kada najavljuje kontinuiranu političku zaštitu bošnjačkog naroda pred svekolikim progonima, i kada time razotkriva hipokriziju dosadašnje bošnjačke politike. Radončić će dobiti više podrške nego što se u ovaj čas može očekivati. Ta podrška neće biti podstaknuta samo odnosom prema Radončiću, kao Bošnjaku koji dobro misli i koji je dovoljno bogat da ga se ne može kupiti, već će biti podstaknuta i nagomilanim nezadovoljstvom bošnjačkog naroda, kojemu je dozlogrdio ćorsokak u kome su političari postali poreznici, a ne narodne sluge. Masa odstranjenih kvalitetnih kadrova iz bošnjačkih stranaka, ili onih koji uopće nisu imali političkog anagažmana, i svoju i našu šansu vide u Radončićevoj stranci, kao prostoru u kome će se cijeniti pamet, pismenost, kvalitet, ideje, a ne klimoglavost i svi drugi derivati negativne selekcije. Prema informacijama koje su mogu dobiti po našim lokalnim sredinama, stotine i stotine ljudi prijavljuju se na mailove i telefone ove stranke, tako da se već sada može govoriti i novom bošnjačkom preporodu ili o novom pokretu u Bošnjaka, kakav je u pionirskoj fazi postkomunizma bila Stranka demokratske akcije, koju su vjerovatno za sva vremena uništili Sulejman Tihić i oni koji su podržavali njegovu i našu karikaturu.

Šansa za narod bez šanse

Niko nije bez mahana, pa ni pokret Fahrudina Radončića. Prva je nezgrapan, patetični naziv stranke, koji imenom – Savez za bolju budućnost – podsjeća na neku jednokratnu koaliciju, a ne na instituciju koja treba da u političkoj povijesti Bošnjaka bude kamen temeljac konačnog nacionalnog odrastanja. Radončić inače kuburi sa naslovima i nazivima, pa je i „Avazovom“ sedmičniku nadjenuo pozlaćeno ime „Global“, što me podsjeća na jednog mog komšiju koji je pržionici kafe u našoj mahali nadjenuo ime „Palas“. No, možda još nije kasno da ovaj važni pokret dobije odgovarajući, skroman i kulturan naziv. Potom, Radončić često naglašava svoje bogatstvo, a to je toliko znano da nije za pomena. Moglo se kazati kako politku treba osloboditi od profitera, a u ime ljudi koji će narodu davati, a ne od naroda uzimati.

Njemu se čak potkralo kako će „njegovu alternativu aktuelnoj vlasti činiti bogati ljudi u politici, koji nemaju potrebe krasti od naroda“ – pa ispada da ljudi koji nisu bogati imaju potrebu da kradu. Bošnjaci nisu zainteresirani za Radončićevo bogatstvo, ali jesu za njegov patriotizam, koji je primjereno promovirao. Ako je narodu potreban novi Alija, onda takav mora izaći iz knjiga, a ne iz tornjeva. Mada su tornjevi u Sarajevu najbolja preporuka za Fahrudina Radončića - ne zbog svoje materijalne vrijednosti, već zbog njegovog duhovnog nastojanja da ostavi graditeljske tragove u vremenu i prostoru. Opet je do duha, a ne do para. No, razumjeti je i Radončićevu potrebu da narodu poruči kako njemu ništa od naroda ne treba, osim povjerenja.Postoji još nekoliko problema. Opet ćemo dobiti lidera, a ne instituciju. Kad nema lidera, nema ni institucije. A kad je lider institucija, onda su tu i razne opasnosti po demokratiju. Radončić bi morao ispraviti grešku Alije Izetbegovića i Bošnjacima ostaviti nacionalne institucije, a ne svoj muzej i nekog Sulejmana Tihića. Zanima nas i šta će biti sa „Dnevnog avaza“, koji je dosad slovio kao glas bošnjačkog civilnog društva, a sada bi se mogao preroditi u stranačko glasilo Radončićeve partije. No, Bošnjaci nisu u poziciji da biraju, pa su neki minorni kompromisi sa idealnim rješenjima mnogo bolji od nacionalne katastrofe u koju su vladajući bošnjački političari dotjerali bošnjački narod. Fahrudin Radončić je šansa za Bošnjake: prvo, jer Bošnjaci nemaju nikakve druge šanse; drugo, jer Fahrudin Radončić ima duhovni i graditeljski potencijal koji je bolji od svega postojećeg na bošnjačkoj političkoj sceni.

„Saff“, broj 252, 2. oktobar 2009.

  

ŠTA ĆE NAMA PISCIAutor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 12. February 2012. 14:02:08

Godinama već imam potrebu da napišem jedan tekst o cijeni zastupanja istine u dejtonskom totalitarnom društvu. A cijena nije samo kad zaradiš, već i kad izgubiš

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Srbi i Hrvati znaju da nema naroda bez pismenosti, a pismenosti bez intelektualaca, a intelektualaca bez sistema u kome se znanje vrednuje. Dokle god mislimo da se istina podrazumijeva, i da u istinu ne treba ulagati – a nema istine bez njegovanja pisane riječi – dotle će nas gutati zaborav, smutnja

i glupost.

ono što si mogao imati. Ja sam vidio obje strane ove priče, jer sam prije 10-15 godina bio shvaćan kao jedan od glavnih opozicionara Izetbegovićeve vlasti, pa su mi sva vrata bila otvorena. To što sam opozicija svakoj vlasti, neki su tada razumjeli kao moje antibošnjaštvo, pa su me forisrali i preporučivali, sve dok nisu razumjeli da je moja kritička oštrica namijenjena jačanju, a ne slabljenju bošnjačkog naroda. Tada sam još razumio da je dejtonska ideologija struktuirana oko međunarodne podrške srpskom i hrvatskom hegemonizmu, odakle će biti kadrovski i materijalno favoriziran svaki Bošnjak koji je spreman da prezire svoj identitet i izjednačava krivicu. Sjećam se kad me je prije 12 godina visoki predstavnik Petrič imenovao u Upravno vijeće Federalne televizije, za svaki sam sastanak dobijao po 300 maraka, plus putni troškovi 140 maraka, a kako se od Tuzle do Sarajeva potroši 40 maraka goriva, kući se vrati 400. A znala su biti i po tri sastanka heftično. Otud znam kako žive, i zašto šute, članovi raznih upravnih odbora. Ja nisam htio pasti na sedždu parama, pa sam, evo, uznapredovao do autorskih honorara koji mjesečno ne prelaze 200 maraka. U odnosu na poratne godine, moji mjesečni gubici sada su najmanje 1000 maraka, što znači da sam zadnjih desetak godina ostao bez stotinjak hiljada maraka. To je konkretna cijena moga moralnog opredjeljenja. Godinama nisam član ni jednog odbora ili komisije u kojoj se dobijaju pare, pa ni onih u kojima se ne dobijaju, tako da se moje javno postojanje svodi na jednu kolumnu i poneko predavanje, ako me neko negdje pozove. Bio bih neiskren ako bih rekao da mi ne naumpadne odnos gubitka i dobitka - novac i dejtonski status koji sam izgubio, na ime izolacije, mirne savjesti i porodičnog berićeta koji sam dobio. U dobitak ubrajam i sve one selame koji me dočekaju kad dođem u naše gradove u kojima nisam nikad bio, a tamo zateknem mnoštvo ljudi koji čitaju moje tekstove i osjete njihovo značenje. A dobitak je i saznanje da blokada u koju sam strpan ne daje nikakvog efekta, jer se moji tekstovi i dalje čitaju, prenose, komentiraju. Ne određuju ljudi šta će i kako će biti... Ja sam tek jedan od desetine bošnjačkih intelektualaca koji na ovaj način podnose cijenu opredjeljenja da ostanu uz istinu, i uz narod, da okrenu glavu od ponuda za kojim su potrčali razni Dževadi, Enveri, Hadžemi, Senadi, Bakiri i dr. To opredjeljenje svakako je vrednovano od Boga, ali bi moralo biti uočeno i od Bošnjaka, koji trebaju znati da postoji tržište na kome jedni profitiraju od prodaje bošnjačkih interesa, a drugi plaćaju cijenu zbog odbrane tih istih interesa. Ovo tržište, kao i svako, sastoji se od mnoštva životnih situacija iz kojih se može čitati rigidna ideologiziranost dejtonskog društva i njegovih tokova, gdje su ljudima koji misle bošnjački sva vrata pozatvarana. Nevolja je kad ostanu zatvorena i ona vrata za koja se borimo.

Podstanari na svome

Ima tome i tri-četiri godine kada sam sa rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem u dva navrata putovao u gradiće sjeveroistočne Bosne gdje smo promovirali njegovog „Vječnika“. Promocije su uvečer, njemu treba još četiri sata putovati do kuće u Ilijašu. Jednom prolazimo kroz avetinjski puste Lopare, sipi maglena kiša, a nema ni ulične rasvjete, samo je Pravoslavna crkva osvjetljena stadionskim reflektorima. Nailazimo na „ležeće policajce“, a Nedžad veli: „Ovdje ćemo polahko, da misle da smo njihovi, jer ako brzo preletimo preko, vidjet će da nam se hiti, pa nas mogu zajmiti“. Kad smo krenuli niz tamnu Majevicu, već je lahnulo, u daljini trepere svjetla bosanske slobode. Drugi put, opet smo se Nedžadovom „škodom“ spuštali niz Majevicu. Veli: „Dodaj mi taj galon, ispod sjedišta što je“. A galon k'o onaj od ajvara i krastavaca, u njemu ponio vode. Uze tabletu i zali je vodom, veli, pritisak ga muči. Do Tuzle je šutio, a šutio sam i ja, da mu na muku ne pristajem. Bilo je već 22 sata, ponudio sam mu da prespava kod mene, pa ujutro nastavi, ali, u tim godinama nema sna bez svog kreveta. Ujutro sam odmah nazvao, da vidim je li s hajrom stigao. Javio se umoran, iza sna. Kaže, auto mu se pokvarilo negdje na Karauli, pa je dugo čekao pomoć na cesti, da ga odšljepaju do Ilijaša. Pomislih, je li mu ono malo honorara moglo zaklopiti troškove šljepanja i kvara, ali, nezgodno mi upitati. Znao sam da je dobio sitan

honorar, ali mu se za te novce isplatilo putovati. Odbit će 50 maraka na gorivo, a bezbeli će i koju knjigu prodati, pa će se kući vratiti sa 200-300 maraka. A šta je 200-300 maraka za napor koji čini čovjek na pragu 70. godine života, akademik koji namjesto da u miru i rahatluku stvara, u tom danu taksira sebe četiri sata u jednom i četiri sata u drugom pravcu? Da je bio u jednom upravom odboru, koji se čestito plaća, a gdje sjede stranački bezveznjakovići, akademik Nedžad Ibrišimović ne bi morao posljednje godine života odlaziti u taj teški i neizvijesni lov na sitan honorar. Institucije kulture u ovim provincijama u pozadini su od svojih crkavica izdvajale koliko su mogle, da s obrazom pozovu u

goste našeg klasika. U ovim manjim mjestima još nije uzdrman bošnjački identitet, tamo još nema kvazigrađanske iskompleksiranosti i straha od sebe, pa se dolazak Nedžada Ibrišimovića doživljavao kao prava čast za Čelić, Janju, Kalesiju... S druge strane, kada je 14. juna 2011. u Tuzli organizirana promocija „El-Hidrove knjige“, bilo je to u organizaciji entuzijasta iz Udruženja vjeroučitelja TK, a ne tuzlanskih institucija kulture, što je znakovita dijagnoza o zatvorenosti dejtonskog društva čak i za klasike koji očituju muslimanski identitet. A u tim tjesnacima, između onoga što vrijedi a nije vrednovano, i onoga što ne vrijedi, a ima sve počasti, valjalo je preživljavati, i boriti se, do posljednjeg dana, našem Nedžadu Ibrišimoviću. Tako je danas Isnamu, Ibrahimu, Atifu, Džemalu i mnogim drugim istaknutim bošnjačkim piscima, koji žive kao podstanari u rođenoj zemlji. Ako bi se izokrenulo posljednje uporište smisla – da to što pišemo i govorimo ne mora cijeniti država i politika, ali da to cijene pismeni ljudi u našem narodu – onda bi jednim dijelom umrla i nada u naše uzdizanje iz ovog ništavila.

Njegovanje istine

Jadaju se pisci jednu drugima, prepričavaju svakojake neprijatnosti oko vrednovanja njihovog rada i angažmana. Znam mnoge takve priče, a znam i mnoge svoje. Jedna od najbedastijih dogodila se kada su me prije pet godina iz mjesta M. pozvali da u tamošnjoj biblioteci promoviram svoje knjige. Otišao sam. Direktorica biblioteke mi je uz kahvu ispričala kako ne voli kuhati i peglati. Pošto sam gost, sve sam klimao glavom. Bila je promocija. Bilo je puno svijeta. Izložene moje knjige po narodnim cijenama. Jedan hadžija kupi jednu knjigu. Deset maraka. Načelnik Općine M. došao i gleda. Ne bi li mu poklonio. A ne mogu mu pokloniti jer još namirujem pare što sam uložio u štampanje. Krenuh kući. Ispratiše me do vrata. Obećali 200 maraka, ali ne daju. Kaže direktorica, mora preko žiro računa. Viša sila. Noć je. I kiša je. Upalih golfa dvojku, kad ono - crkla svjetla. Vozi ga, onakvog ćoravog, do prve benzinske, pa odatle do prvog autoelektričara. Elem, krenuo sam kući oko 22 sata, a onih deset maraka od prodate knjige dadoh za popravak svjetala. Obećane pare nisam nikad dobio. Zvao jednom, dvaput, a kad sam vidio da me direktorica izbjegava, više nisam zvao. Mogao bih sastaviti zbirku ovakvih iskustava, zbog kojih mi nije stalo do svakoga ko misli kako je znanje u Bošnjaka tek besplatno laprdanje.

Akademik Ibrišimović r.a. i mr. Alispahić u vaktu kada su putovali kroz svjetla bosanske slobode

Šta više, osjećam prezir prema toj navici da bošnjačko slovo smatramo džabalamom. Nedavno sam imao dva slična iskustva, sa dijasporom. Prvo su me zvali iz jedne skandinavske zemlje da im dođem, a kad sam upitao za honorar, nisu mi se više javili. Onda su me zvali iz druge skandinavske zemlje, da im dođem i održim centralni referat na proslavi Prvog marta, a kad sam pitao za honorar, ponovilo se isto. U redu, tamo gdje se ne cijeni moj rad, nije mi ni mjesto. ...Idemo dalje. Prošlo je desetak dana, i dobijam pismo od izvjesnog Adila A., koji piše: - „Tek neki dan sam saznao da tvoj patriotizam ima i dunjalučku cijenu. Skup ti je taj tvoj patriotizam, a da ti Dragi Allah olakša, pa da se riješiš dunjalučkog viška, jer on se ne nosi na Ahiret. Ono što je u srcu, to nosiš!“. Evo mog odgovora:- Bilo bi mudrije da si me upitao, prije nego što si presudio. Ne radi se o patriotizmu, već o ZNANJU. Moje ZNANJE ima cijenu. Svako može biti patriota, ali ne može svako ZNATI i PISATI. Ja sam se školovao da bih to znao, kao što se školuju ljekari, arhitekti, inžinjeri, pa niko ne spori da njihovo znanje ima cijenu. Mene su zvali da održim predavanje o Prvom martu, a ne da uzvikujem: Ja volim Bosnu!, a stručno pričati o Prvom martu, znači pripremiti predavanje, i znači prenijeti znanje. Ja sam za to školovan. (Osim toga, ja nisam kazao nikakvu cijenu, ni 300, ni 500 eura, već sam rekao da taj intelektualni rad treba biti vrednovan.) A sad da ti kažem nešto o toj "dunjalučkoj cijeni": Kad sam branio moj narod od optužbi za tzv. islamski terorizam, Kantonalni sud u Sarajevu me je kaznio sa 4.900 maraka, pa nije bilo nikog ni marku da mi olakša tu kaznu, već sam 18 mjeseci odvajao po 300 maraka; Kad sam upisao magistarski i odbranio temu "Bošnjačka drama austrougarskom periodu", nije bilo nikoga da olakša tih 6000 maraka, koje sam uložio za jednu bošnjačku temu; Kad sam štampao ma koju od svojih knjiga, nije bilo nikog da pomogne i pogura, već sam štedio novac, od "dunjalučke cijene", da te knjige objavim, na dobro svih nas; A gdje su tek sva vrata koja su mi pozatvarana, i sve harange i uvrede koje sam pretrpio, zbog mog pisanja koje, ispade, ima "dunjalučku cijenu"? Novac koji zaradim od rijetkih predavanja (na kojima prodajem svoje znanje, a ne patriotizam) ne ulažem u "dunjaluk", već ga štedim i ulažem u knjige i projekte od značaja za moj narod, pošto su bošnjački autori u takvoj situaciji da ih neće podržati ni dejtonska država, ni bošnjačka politika, već se moraju snalaziti sami; dijaspora ovo očito ne razumije. Srbi i Hrvati ne bi nikad nekome svome intelektualcu održali slovo kakvo si ti meni održao, jer u njih se podrazumijeva ono što se u nas smatra pokuđenim. Oni znaju da nema naroda bez pismenosti, a pismenosti bez intelektualaca, a intelektualaca bez sistema u kome se znanje vrednuje. Zamisli, Adile, koliko bi meni platili Srbi i Hrvati kad bih se ponašao kao Dževad Galijašević? Molim Allaha da ti otvori oči da razumiješ ovo što sam napisao, i da ovaj moj trud ne bude uzaludan.

Nije prošlo nekoliko dana a od Adila A. dobio sam podugačko pismo u kome se nalazi odgonetka ove zavrzlame, i to u sljedećoj rečenici: - „Što se tiče Gothenburga, znam da si tražio 2.000 eura (od mene, a ni od njih ta informacija neće ići dalje).“ Dakle, neko je izmislio da sam tražio 2.000 eura, a ta izmišljotina može biti ili u funkciji da me neko diskreditira zato što sam se usudio upitati za honorar, ili da neko, pak, na mome gostovanju zaradi. U skladu sa tradicijom šutnjavosti, sada nema nikog da mi se u ime domaćina izvini za klevetu, niti je ikoga briga da li je mene ta njihova petljavina povrijedila. Zar nisu dovoljne sve ove cijene o kojima sam pisao na početku teksta, već treba plaćati cijenu i ovom našem, familijarnom, neznanju? A zbog tog neznanja, veći nacionalni interes uživa gostovanje polupismenih folk-džigaraša, za koje se ne žali skupiti par hiljada eura, nego ma kojeg našeg autora koji brani čast bošnjačkog naroda. Dokle god

mislimo da se istina podrazumijeva, i da u istinu ne treba ulagati – a nema istine bez njegovanja pisane riječi – dotle će nas gutati zaborav, smutnja i glupost. („Saff“, br. 310, 10. februar 2011.)

Ni jednom muslimanu u Bosni ne pada na pamet da zadire u ljudsko pravo pravoslavnih, katolika, ateista - da jedu krmetinu, ako im se jede, da loču alkohol, ako im se loče. Ali, zašto se to isto pravo na izbor, koje muslimani priznaju drugima, ne priznaje muslimanima?

Piše: Fatmir Alispahić

Ide krme preko Romanije, u Saraj'vo svodi divizije!

Krme je antifašista, partizan, oslobodilac. Šesti april se po krmetini raspoznaje. Pošto nemamo predsjednika ili kralja čije bi slike vješali po javnim prostorima, trebalo bi krmetovu tintaru ovjesiti svuda. Predsjednik „Gavrilović“! Pa da nas odsvakle gleda krmeća glava, košto nas je gledala Titina glava. Tek u takvom ambijentu bošnjački bi narod imao priliku da se emancipira, zar ne? Dokle god su Bošnjaci u opoziciji spram prosvjetiteljskih dometa krmetine, dotle će u Bosni biti belaja. Krmetina je još od austrijskog vakta prestala biti čvarak i postala jezik kojim hropću islamofobičari.Neki dan je srpsko-hrvatsko „Oslobođenje“ iz Sarajeva objavilo tekst u kome je konzumaciju krmetine navelo kao mjeru antifašističkog opredjeljenja. Ko ne jede krmetinu ne može biti antifašista, i tačka! A pošto „Sarajke i Sarajlije koji nisu muslimani“ jedu krmetinu, stoposto, podrazumijeva se da su antifašisti. Fašisti, dakle, mogu biti samo muslimani, pošto oni ne jedu krmetinu. Kad bismo analogijama produbili ovu stupidariju urednice s-h „Oslobođenja“ Vildane S., došli bismo do zaključka da su svi Jevreji u Hitlerovoj Njemačkoj bili fašisti, pošto nisu jeli krmetinu. Hitler je, bezbeli, kao i Sead Fetahagić, havljao čvarke, i samim tim bio partizan.Alkoholni antifašizamU svome podugačkom islamofobičnom tekstu („BBIkini“) autorica čak na dva mjesta dovodi u vezu otvaranje BBI centra u Sarajevu, u kome nema alkohola i krmetine, sa činjenicom da je objekat otvoren 6. aprila, na Dan oslobođenja Sarajeva. Ona se čudi kako „Sarajevo svoj Dan oslobođenja proslavlja uz BBI bezalkoholnu filozofiju“. Možete misliti, Sarajevo oslobođeno, a na jednom njegovom pedlju, nema alkohola! Kakva je to sloboda bez alkohola? Nema antifašizma bez oblokavanja! Zaključak je da Sarajevo nije oslobođeno, da ga treba i dalje oslobađati, pa da nam umjesto džanarika rastu čvarci, umjesto patlidžana pive, nek' Miljackom teče i vekija i rakija, nek' umjesto snijega nad Sarajevom padaju praškovi leksaurina i apaurina, a nek' potrusi i malo hašiša, pa da narkoza bude tip-top! Toliko je taj alkohol bitan, da ga rastresita urednica doživljava kao antifašističku filozofiju, koja je u ratu sa „bezalkoholnom filozofijom“. Ispade da je alkohol krvotok

antifašizma! Ne može Sarajevo bez pjanstva biti slobodno, pa ga valja oslobađati od šerbetskog fašizma.Vildana S. dalje piše: „Na dan kada je ovaj grad oslobođen jednog fašizma i napadnut od drugog, otvoreno je to čudo modernosti koje od podzemlja do vrha ignorira alkohol i sve mesne i suhomesnate proizvode od svinjetine.“ Stavljanje ovih činjenica u kontekst dva fašizma, sugerira da se upravo radi o trećem fašizmu. Prva dva fašizma su ubijali nevine ljude, a ovaj aktuelni ubija, urednica tvrdi, multietnički duh Sarajeva. Više nije bitno ko je ubio bosanske čaršije u Banjoj Luci, Bijeljini, Prijedoru, Višegradu, ko je otjerao Eminin duh iz tzv. zapadnog Mostara, bitno je izmisliti da se ubija multietnički duh Sarajeva.U odnosu na brojčano stanje, Srbi i Hrvati nisu bolje stajali u Sarajevu, i u Tuzli, ni u Titinoj Jugoslaviji. Srbi i Hrvati su na funkcionerskim pozicijama kakve Bošnjaci u Republici Srpskoj ne mogu ni u snu ugledati. Stalno izmišljanje srpsko-hrvatske ugroženosti u Sarajevu treba da sakrije bosansku realnost, po kojoj Bošnjaci i u krajevima sa bošnjačkom većinom postaju politička, ekonomska i kulturalna manjina. A pošto se nema čime dokazivati navodna srpsko-hrvatska ugroženost u Sarajevu, onda se iz moralnog i mentalnog blata pojavi krme, kao herojski lik naše slavne komunističke tradicije koja se proslavila progonom bošnjačkog naroda. Zato uredenica s-h „Oslobođenja“ V.S. bez imalo stida ispisuje krmeću dijagnozu ljudskih prava u Sarajevu: „Ono što ne razumijem jeste sve glasnija šutnja koja se kao poruka i na ovakav način šalje onim Sarajkama i Sarajlijama koji nisu muslimani.“ Trebalo bi, bezbeli, prekinuti tu šutnju, napraviti demonstracije u slavu krmetine, dati šaku tableta SDP-ovim halugarima da prave nered po Sarajevu, da ga oslobađaju od bošnjaštva i od islama. Toliki je to problem što na jednom mjestu u Sarajevu nema krmetine, da je to još jedna u nizu poruka kojima se vrši etničko čišćenje nemuslimana.Ako bismo kroz logičku bistrinu urednice s-h „Oslobođenja“ tumačili ljudska prava, onda bi se Bošnjaci mogli osjetiti nepoželjnim u svim kontekstima gdje se pojavljuje krmetina. Po čemu bi odsustvo krmetine, u odnosu na prisustvo krmetine, i obratno, bilo preče ljudsko pravo za onog drugog? Takvo tretiranje stvari golema je glupost. To je elementarno nerazumijevanje tolerancije, i bosanstva. Ni jedan Bošnjak nije ugrožen zato što na nekom javnom mjestu ima krmetine, niti se i jedan Srbin ili Hrvat treba osjećati ugroženim zato što u BBI centru nema krmetine. Izvan prostora koji su zajednički, gdje se isprepliću naše razlike, i tvore interkulturalnu mrežu običaja, postoje mjesta u kojima svjedočimo svoj identitet, i tu postoje jasne granice koje treba uvažavati kao ljudsko pravo. Ni jednom muslimanu u Bosni ne pada na pamet da zadire u ljudsko pravo pravoslavnih, katolika, ateista, da jedu krmetinu, ako im se jede, da loču alkohol, ako im se loče. Ali, zašto se to isto pravo na izbor, koje muslimani priznaju drugima, ne priznaje muslimanima? Ljudsko je pravo muslimana da brane zabrane i slobode svoje vjere, kao što je ljudsko pravo nemuslimana da budu kakvi žele. Kao što ne mogu Bošnjaci doći u slovenački „Merkator“ i zahtjevati da se iz marketa i iz restorana izbace krmetina i alkohol, jer ih to vrijeđa, tako ne može ni urednica s-h „Oslobođenja“ tražiti od BBI centra, iza kojeg stoji islamski kapital, da se u njega ubaci krmetina i alkohol. Novac pronosi identitet svog vlasnika, što se vidi i kroz nekadašnje bosansko „Oslobođenje“ koje je usljed promjene vlasničke strukture postalo islamofobična tribina dejtonske braće iz Karađorđeva. Ali, vidi se to pravilo i kroz BBI centar čiji vlasnici imaju pravo da zaštite islamski kapital od prostitucije. Nema ničeg negativnog u pravilu da građani u

jednom javnom objektu ne mogu piti alkohol i jesti krmetinu. Ako je nešto fašizam u ovoj priči, onda je to pokušaj da se pravila muslimanskog identiteta prikažu kao fašizam.Ateističko nasiljePolitička funkcija krmetine u bošnjačkoj povijesti zaslužuje poseban temat, jer se ovo zabranjeno meso odveć prevazišlo samo sebe, oživjelo, zadobilo oči i uši partije, i postalo detektor za podobnog „muslimana“. Kako nekad, tako i danas, s-h režim testira kadrove i propušta one koji od imena Hajrudin naprave Hary, od imena Hanifa naprave Hany, a pri tome i riječju i gestom pokažu da im nije mrsko preko čvaraka i alkohola svjedočiti odricanje od sebe. Srpsko-hrvatski revizori kroz krmeću glavu vire i prate hoće li Huso&Haso prići trpezi, podvući se pod rep i skliznuti u kadrovsku vrtešku. Tako se regrutiraju Bošnjaci novog doba, da kao spoj podaničkog i malograđanskog mentaliteta služe, i ližu, i služe, i kližu, i služe... Oni su danas u većini, utoliko što iza njih stoji dejtonski sistem, i jare i pare, i moć i noć, i što ne postoji nikakav otpor njihovom koćenju. Svi koji nisu s njima, protiv njih su, što je formula fašizma, dejtonskog i islamofobijskog.Virus autodestrukcije uvjetuje stotine pojava u kojima Bošnjaci ne prepoznaju sramotu i štetu. Nedavno se navršila godina dana otkad traje ponajduža i ponajteža javna hajka na jednu Bošnjakinju, na direktoricu JU „Djeca Sarajeva“, odvažnu Arziju Mahmutović. Sami nagovještaj da bi se mogla uvesti vjeronauka u vrtiće, rezultirao je bijesnim medijskim terorom nad ovom plemenitom Bošnjakinjom. Nije problem u vjeronauci za mališane, koji osjećaju prirodnu potrebu prema svijetu u kome postoji Bog i pravda, u odnosu na svijet bezbožništva i nepravde. Zašto bi, u protivnom, postojale bajke? U Evropi, i u našem kršćanskom okruženju, vjeronauka u obdaništima je praksa. Mališani odrastaju sa Isusom. Ovdje je problem u islamu, jer se muslimanskoj djeci, koja su u većini, brani da odrastaju kao muslimani. Lider SDP-a Z.L. hvalio se neki dan na Bijeljinskoj tv kako je spasio bošnjačku djecu od islama. Umjesto da Bošnjaci razumiju segregaciju po vjerskoj osnovi, oni su, ili odšutjeli, ili se pridružili kahveničarskom tračanju direktorice Arzije. Intelektualni otpor ateističkom fašizmu je, razumije se, izostao.Zašto se onda čuditi ičemu drugom? Evo, nekoliko stotina Bošnjaka iz Sandžaka, koji su bh. državljanstva stekli 1996., bit će protjerano u Srbiju? Kao da su Afrikanci. Među njima je mnogo roditelja šehida, koji su poslije rata domaćinstva svili u Sarajevu. U bošnjačkom je društvu sistemski proizveden animozitet prema Sandžaklijama, čijim se tragedijom danas mnogi naslađuju, namjesto da se solidarišu, i u patnji i u otporu, jer nam je sudbina zajednička, samo što nekoga strefi dan prije, a nekoga dan poslije.Dejtonski telaliCilj je Bošnjake utjerati u krivicu, u stid, u strah od sebe. Tako nam se jedne godine pojavila Svetlana Broz sa projektom „Park pravednika“, da u Sarajevu odamo počast ljudima iz većinskog naroda koji su spasili ljude iz manjinskog naroda. Kao da je u Sarajevu trebalo Srbe i Hrvatske spašavati od Bošnjaka, a ne od srpskih granata i hrvatske blokade?! Po istom šablonu danas nam se pokušava nametnuti odluka da se u Sarajevu ili Tuzli jednoj ulici ili trgu dadne ime Srđana Aleksića, trebinjskog mladića koji je ubijen jer je branio bošnjačkog komšiju. Uspomena na Srđana treba Srbima, da se uče antifašizmu, a ne nama, koji samo antifašizam dokazali konkretnim djelima. Jednako tako, Bošnjaci nikada nisu digli dreku što u krajevima gdje su većina ima krmetine i alkohola na svakom koraku. Dreka se nadiže kad Bošnjaci podignu glavu kao

muslimani.Pokušaj urednice s-h „Oslobođenja“ da antifašistički puls Sarajeva opipava konzumacijom krmetine i alkohola, svjedoči o duhovnoj bijedi dejtonskih vladara i njihovih telala. Hronična bošnjačka greška je uvjerenje da se naš moralni osjećaj svijeta ogleda u drugima. Što bi nam neko želio zlo, ako mi svakome želimo dobro? To što mi želimo mir, dobrotu, toleranciju - ne znači ništa. Jer, oni žele da nas ispare, što bi rekao Orvel. Kad se musliman u Sarajevu drzne makar toliko da jedan objekat zaštiti od krmetine i alkohola, povod je to za detektiranje fašizma. Kad musliman u Sarajevu poželi da mu dijete odmalena dobija vjersku poduku, povod je to za jednogodišnje ateističko iživljavanje nad pravom koje u Evropi može realizirati svaki roditelj. Ali, ovaj sarajevski roditelj je musliman. Njemu i njegovom djetetu je isplanirana ateistička budućnost, kako ne bi remetili kršćansko/hrišćansko otimanje Bosne od bosanstva. (Objavljeno u „Saffu“)

Fatmir Alispahić je rekao da mladi i samosvjesni Bošnjaci trebaju biti nosioci jednog novog i odvaženog sistema mišljenja u bošnjačkom narodu, čemu prethodi suočenje sa realnošću kontinuiteta genocida i transhistorijskog nastojanja da se unište i Bosna i Bošnjaci.

- Borba za opstanak počinje sa razumijevanjem realnosti. Danas nas ne ubijaju, ali nam otimaju dušu, uništavaju i mijenjaju naš narodni i vjerski identitet. Genocid je nastavljen, drukčijim sredstvima, ali sa istim ciljevima – rekao je Alispahić.

-Fatmir Alispahić; Genocid je i ubijanje duše, genocid je zabrana pamćenja, genocid je zabrana učenja o genocidu, Bošnjaci su u nestanku, sve historijske I kulturne vrijednosti Bošnjaka doživljavaju blokade iz komšiluka, a I kod samih Bošnjaka izumiru,

SPOMENICI LAŽI O SRPSKIM OSOBODIOCIMA ISTOVREMENO SU SPOMENICI ISTINI O BOŠNJAČKIM

ŽRTVAMAAutor: Esad KrcićObjavljeno: 03. November 2010. 00:11:46

Mr. Fatmir Alispahić je prilikom nedavne posjete Bijeljini najavio projekt „duhovne konfiskacije“

spomenika tzv. srpskim

oslobodiocima u gradovima

Republike Srpske, a u

posebnom intervjuu za

Bošnjaci.Net obrazlaže ovu

ideju čiji je cilj da Bošnjacima

omogući da svoje žrtve pamte

na glavnim komemorativnim

trgovima i kompleksima u

manjem bh. entitetu.

Bošnjaci.Net: Gospodine

Alispahiću, proteklog vikenda

u Bijeljini ste održali

promociju knjige

„Reisofobija“, u sklopu

promocije najavili ste projekt

grupe bošnjačkih

intelektualaca koji će pozvati

na – „duhovnu konfiskaciju

centralnih spomenika na

trgovima Bijeljine, Prijedora,

Foče i drugih gradova u

Republici Srpskoj u kojima

postoje spomenici tzv. srpskim

oslobodiocima“. Možete li

nam detaljnije pojasniti

zamisao „duhovne

konfiskacije“?

Mr. Alispahić: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici

Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid

pamćenja bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim

gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim

oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji,

Istočnoj Hercegovini oslobađani od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija. Prirodna je i realna

ambicija da bošnjačku žrtvu uselimo na glavne gradske trgove u Republici Srpskoj, tako što ćemo

izvršiti duhovnu konfiskaciju tih spomenika, koji kao spomenici laži i zločinu suštinski simboliziraju

bošnjačko stradanje. Veća je vjerodostojnost u našem prihvatanju tih spomenika koji govore o

velikosrpskom zločinu, nego u srpskom pokušaju da prikažu kako je Bijeljina od nekoga oslobođena.

Zbog toga je ostvariva naša ambicija da izvršimo duhovnu konfiskaciju ovih spomenika, tako što

ćemo obznaniti da ti spomenici, kao spomenici zločinu, svjedoče o bošnjačkoj žrtvi, te da za nas nema

nikakve prepreke da na glavnim gradskim trgovima u Republici Srpskoj obilježavamo godišnjice

Mr. Alispahić: To što Srbi slave laž ne znači da mi ne trebamo slaviti istinu

svoga stradanja. Trenutno se Bošnjaci

svojih žrtava prisjećaju u predgrađima

Bijeljine ili Prijedora, kilometrima

daleko od Zvornika, recimo, a to je

nedopustivo, jer bošnjačke žrtve trebaju

zauzimati centralni prostor

komemorativne kulture u gradovima u

kojima su ostali njihovi životi.

Nemojmo očekivati da se Srbi toga

sjete, jer nisu se ni Nijemci sjetili

holokausta, već su im Jevreji nametnuli

sjećanje. Mi moramo otvoriti ambiciju

da bošnjačke žrtve uselimo u

komemorativne komplekse ovih

gradova, gdje već postoje spomenici

velikosrpskom zločinu. Potreban je

samo jedan zahvat u našoj kolektivnoj

svijesti – da razumijemo kako postojeći

spomenici svakako simboliziraju zločin,

a time i njegove žrtve. Dosad smo

mislili kako su to srpski spomenici, koji

pripadaju Srbima, ali kad to značenje

posmatramo u kontekstu bošnjačkog

stradanja, onda ovi spomenici postojaju

spomenici zločinu genocida, a time i

žrtvi tog zločina oličenog u postojećem

spomeniku. U suštini, to su spomenici

bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne

tzv. srpskim oslobodiocima koji ne

postoje. To što Srbi slave laž ne znači

da mi ne trebamo slaviti istinu. Kad

njihovoj laži o nepostojećim tzv.

srpskim oslobodiocima suprotstavimo

istinu o postojećim bošnjačkim žrtvama,

ovi će spomenici u cijelosti dobiti novo

značenje, i u bošnjačkom i u srpskom

viđenju.

Bošnjaci.Net: Da li nosioci ideje

smatraju da će vlasti genocidne

tvorevine prihvatiti proceduru

preuzimanja spomenika na gradskim

trgovima gradova koje ste spomenuli?

GENOCID, ISTREBLJENJE, POSRBLJENJE: Bošnjačka žrtva uopće ne postoji u komemorativnoj kulturi gradova u Republici Srpskoj, koji su zločinom genocida etnički očišćeni, istrijebljeni i posrbljeni. Ako i postoji neki vid pamćenja

bošnjačke žrtve, on nije općedruštveni, već je na periferiji i medijskoj izolaciji. U tim gradovima, poput Bijeljine ili Prijedora, na centralnim trgovima, stoje spomenici tzv. srpskim oslobodiocima. I sami Srbi znaju da je to laž, jer su svi ti gradovi u Podrinju, Krajini, Semberiji, Istočnoj Hercegovini oslobađani

od bošnjačkih civila, a ne od vojnih formacija.

SVI SRPSKI SPOMENICI ZLOČINU GENOCIDA: Dosad smo mislili kako su to srpski spomenici, koji pripadaju Srbima, ali kad to značenje

posmatramo u kontekstu bošnjačkog stradanja, onda ovi spomenici postojaju spomenici zločinu genocida, a time i žrtvi tog zločina oličenog u

postojećem spomeniku. U suštini, to su spomenici bošnjačkim žrtvama, koje postoje, a ne tzv. srpskim oslobodiocima koji ne postoje.

KONSENZUS I KOORDINACIJA: Potreban je konsenzus među

udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već

bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom bošnjačke

žrtve?!

ŽRTVA SRPSKOG ZLOČINA: Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu.

Spomenik koji obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer znamo šta mi vidimo.

AUTORITETI: Iza ove ideje stoji nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da tu ma šta pokrenemo.

Mr. Alispahić: Potreban je konsenzus među udruženjima porodica žrtava, a možda i koordinacija sa

Islamskom zajednicom, prije svega u shvaćanju da mi ovim projektom ne otimamo ništa, već

bošnjačkoj žrtvi vraćamo dostojanstvo kakvo zavređuje u gradovima u kojima je počinjen genocid nad

Bošnjacima. Ne mislimo valjda zadovoljiti se podstanarskim, ilegalnim, ponižavajućim statusom

bošnjačke žrtve?! Ako smo u stanju da razumijemo kako je normalno boriti se za nešto što nam

pripada, onda ne trebamo odugovlačiti sa procedurom uspostave ove duhovne konfiskacije. Dva su

osnovna koraka, prvi, da po mjestima stradanja prema lokalnim organima vlasti uputimo zvanični

zahtjev za postavljanje spomeničke ploče bošnjačkim žrtvama na centralnom komemorativnom trgu ili

spomeniku, ovisno od samog mjesta, te da već na prvu godišnjicu stradanja najavimo javni skup

polaganja cvijeća i učenja Fatihe pred tim spomenikom zločinu, odnosno, žrtvama tog zločina. U

pogledu same procedure nešto slično je realizirano u Višegradu, pod liderstvom Bakire Hasečić,

sjećamo se. Naravno, ne treba očekivati da će lokalne vlasti, i općenito vlast u RS podržati ovu

zamisao, pa ni da će sve to proći bez problema, ali, treba obznatiti i istrajavati na realizaciji ove

ambicije. Naše delegacije, recimo, ništa i niko ne može zaustaviti da 2. aprila 2011. godine, na

glavnom bijeljinskom trgu, pred glavnim spomenikom, polože cvijeće i prouče Fatihu. Spomenik koji

obilježava i slavi zločin ujedno obilježava i žrtvu tog zločina, i nas ne zanima kako to Srbi vide, jer

znamo šta mi vidimo. A vremenom će i sami Srbi ugledati ono što mi vidimo, jer mi imamo pokriće

za istinu o žrtvama, a oni nemaju nikakvo pokriće za priču o tzv. srpskim oslobodiocima.

Bošnjaci.Net: Da li očekujete moguće kontra reakcije i osporavanja od strane samih Bošnjaka?

Mr. Alispahić: Najgore su reakcije koje proizilaze iz naše unutarnje gluposti i strašljivosti. U

Bošnjaka ima jedna zabrinjavajuća masa uskovidih i podanički raspoloženih ljudi, koji svoje mentalnu

ljenost i kukavičluk prodaju kao demokratske vrline. Takvi se plaše novih ideja, ali se ne plaše

izvinjavanja po Beogradu za navodne zločine Armije RBiH. Za njih nema ničeg strašnog u

samoponižavanju, u pristajanju da se bude građanin drugog reda, pa ni u tome da bošnjačka žrtva ima

status podstanara u društvenom biću gradova u kojima je pobijena. To su oni što se prepadnu kad čuju

sintagmu „autonomija Sandžaka“, jer se plaše svojih ljudskih prava. No, mi se moramo umrežavati sa

normalnim Bošnjacima i nemamo se kad osvrtati na te drvene filozofe, čiji kukavičluk obilato koriste

srbijanske obavještajne službe. U tom smislu očekujemo od međunarodne zajednice da podrži ideju o

duhovnoj konfiskaciji spomenika u Republici Srpskoj, i to pod imperativom bošnjačke

ravnopravnosti, odnosno, jednakog prava Bošnjaka da na centralnim trgovima u Republici Srpskoj

obilježavaju svoje žrtve, onako kako to čine i Srbi. Sve ovo jednako važi i u odnosu prema Hrvatima i

njihovim spomenicima u Stocu, Jajcu, Čapljini i drugdje. Onaj ko je protiv ove ideje, taj je općenito

protiv ravnopravnosti bh. naroda.

Bošnjaci.Net: Koji su konkretni koraci za sprovođenje ideje u djelo?

Mr. Alispahić: Moguće je formirati koordinaciju zainteresiranih strana i sačiniti jednu cjelovitu

analizu komemorativnih i spomeničkih prostora u Republici Srpskoj, te predložiti one zajedničke i

lokalne karakteristike pristupa duhovnoj konfiskaciji spomeničkih prostora. Iza ove ideje stoji

nekoliko bošnjačkih pisaca i intelektualnih autoriteta, koji bi učestvovali u izradi te analize i

cjelovitom elaboriranju zamisli. Ako zainteresirani subjekti, pak, smatraju da je bošnjačkoj žrtvi dobro

da ostane prognana ili da u najboljem slučaju živi na periferiji svojih gradova, onda smo nemoćni da

tu ma šta pokrenemo. Naše je da predlažemo i da predloženo obrazložimo. Konkretno, očekujemo da

nekoliko udruženja porodica žrtava napravi koordinaciju iz koje će proizići realizacija ovog projekta

02.02.2009. 10:55

Dragi Avdo, halali što ti se javljam sa zakašnjenjem.Hvala za poruku, za film,I hvala ti za sav doprinos našem pamćenju.Srdačno, Fatmir Alispahić

12.febraura 2010

Stiglo. Majstorski je.

Selam

22.februar 2010

Ti si vrhunski profesionalac, brate Avdo! Svaka čast!

Selam

Sat, March 13, 2010 8:12:02 PM Re: avdoi tekst 3From: Fatmir Alispahic <fatmiralispahic@yahoo.com>    

Add to Contacts

To: Avdo Huseinovic <avdohuseinovic@yahoo.com>

Halali, brate, ne stignem ti čestitati na svemu, izraziti svoj ponos što te mi Boišnjaci imamo, a baška radost što si dio ekipe Kulina, i to takav profesionalan, tačan, borben, da nam svima možeš biti uzor. Vidio sam i prilog u Azri, baš me obradovalo.Ja sam mašio, umjesto u ponedjeljak, kroz Sarajevo sam protrčao u subotu, tako da se nismo vidjeli.

A vrijeme je za jednu kahvu.Selam

--- On Fri, 3/12/10, Avdo Huseinovic <avdohuseinovic@yahoo.com> wrote:

From: Avdo Huseinovic <avdohuseinovic@yahoo.com>Subject: avdoi tekst 3To: fatmiralispahic@yahoo.comDate: Friday, March 12, 2010, 8:40 AM

sellam, Avdo.

U Bošnjaka je decenijama odgajana politička malograđanština, ta smiješna potreba da se dodvoravamo i dopadnemo drugima, uglavnom tako što ćemo od sebe praviti budale, manje vrijedne, i prezira vrijedne, autsajdere zbivanja, bivanja, a i snivanja. Da smo mi, Bošnjaci, od tog cirkuzanja samih nad sobom imali bilo kakve koristi, da su nas Srbi i Hrvati čime nagradili, kao što se nagradi međed kad na vašeru pleše sa halkom u nosu - pa ne reci, ali izigravati budalu zato što misliš kako se nekome sviđa da budeš budala – e, to je izvan svake normalne norme! Činjenice ukazuju da su se Bošnjaci izmetnuli u činjenje ustupaka na sve strane, a da zauzvrat dobijaju samo pljuske i poniženja. Kao glavni ustupak u opsesiji bošnjačke samomržnje i samoponiženja jeste taj iracionalni obračun sa bošnjačkom žrtvom, prema kojoj se maltene iskazuje mržnja, jer se žrtva, svojim moralnim magnetizmom, ispostavlja kao smetnja dejtonskoj viziji budućnosti u kojoj bi Bošnjaci da sudjeluju neopterećeni prošlošću, progresivni, poletni, ošinuti u glavu.

U paketu prevare

To više nisu nikakve skrivene poruke koje bi trebalo dešifrirati, jer svi srpski političari poručuju – „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti!“, a bošnjačka politika, oličena u diktatorskom svevlašću Sulejmana Tihića, uzvraća – „Bošnjaci se deviktimiziraju i napuštaju poziciju žrtve!“ Nema više nikakve tajne ni oko toga ko je čiji, ko za koga radi, jer je Sulejman Tihić odmah nakon izjave da „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“

proglašen za ličnost godine 2008. u banjalučkim „Nezavisnim novinama“ koje kontrolira velikosrpska politika. U ovim novinama iz Banja Luke kolumne piše i Šaćir Filandra, mnogogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Poreporod“, koji je u više javnih istupa govorio o potrebi „deviktimizacije Bošnjaka“. Za tu deviktimizaciju Bošnjaka zalagao se i poznati islamofob dr. plag. Enver Kazaz, jedan od čelnika tzv. Naše stranke. Deviktimizaciju žrtava genocida teško je razumjeti zdravom pameću, jer se radi o nagovaranju žrtve da zaboravi da je bila žrtva, a što je osnovno humanističko i antifašističko pravo za sve žrtve i one koji žrtve pamte. Taj termin koji mudro zvuči, a budalasto znači, proizišao je, očito, iz pojma vitkimizirati, što bi ga značilo – od zdrava i prava čovjeka napraviti žrtvu. Pa ako su Bošnjaci zdravi i pravi postali žrtve genocida, ako su tako vitkimizirani u ime velikosrpske i velikohrvatske ideje – u ime koje ideje bi trebali biti deviktimizirani? Dikretno pitano – u ime koje ideje bi Bošnjaci trebali zaboraviti da su bili žrtve genocida? Ako se to čini u ime demokratije, tolerancije, zajedništva, budućnosti, onda se podrazumijeva da tom paketu pravde ne smeta da se pamte nevine ljudske žrtve. U protivnom, to nije paket pravde, već paket prevare! Onaj kome smeta da Bošnjaci pamte svoje žrtve, tome smeta i bošnjačka budućnost, i bošnjačka ravnopravnost, i bošnjački život, uopće. Demokratskom i antifašističkom društvu ne može smetati sjećanje na žrtve, jer se takvo društvo obrazuje na pozitivnim vrijednostima. No, karakter dejtonskog društva je suprotstavljen demokratskim i antifašističkim vrijednostima, jer je Dejton ustavno priznao isplativost genocida, čime su legitimizirane zločinačke ideologije u ime kojih su ubijani Bošnjaci. Logično je da sistem moći, koji je proizišao iz dejtonskog društva, podržava uklanjanje bošnjačke žrtve, iz političkog, medijskog, kulturnog, obrazovnog, općenito, duhovnog prostora. Otud su se pojavili politički i akademski predstavnici u Bošnjaka, sponzorirani od velikosrpske, ali i velikohrvatske ideologije, koji postaju glasnogovornici „napuštanja pozicije žrtve“ u ime ucijenjene budućnosti. Tako dobijamo odgovor na pitanje: Za čiji račun bi se Bošnjaci trebali deviktimizirati? Odgovor je: Za račun istih onih u čije ime su viktimizirani, to jest – pobijeni. A zašto? Zato što je u prirodi zločina i laž, i što ove zločinačke ideologije nastoje pred sudom historije prikriti svoj istinski karakter. Međunarodni sponzori ubijanja muslimana su rezultatima zločina obukli demokratsku uniformu, a sljedeći zahvat je u preoblikovanju povijesne istine.

Svaka historija, pa tako i ova bosanska, piše se novcem. Ko ima moć – ima historiju! Bošnjaci ne samo da nemaju ekonomske moći,

a sve manje i političke, već i tamo gdje imaju svoje političke predstavnike, imaju, zapravo, dejtonske robote, puke izvršioce tuđinskih interesa. Dokaz za to nije samo Sulejman Tihić, kao maskota bošnjačkog podaništva, već i svaki drugi bošnjački političar, od kojih ni jedan nije upotrijebio moć koju ima da ugradi makar jedan kamen u instituciju bošnjačkog pamćenja. Naprotiv, oni su se, znajući za dejtonske ukuse, utrkivali ko će uspješnije gledati u budućnost, u kojoj, naravno, nema tih bošnjačkih žrtava, tih što remete sklad iluzije. Stoga se i dogodilo da doputujemo u nedođiju u kojoj svako

pameti sebi, a niko u ime svih, i za sve. U Višegradu baška, u Prijedoru baška, u Ahmićima baška, a u Srebrenici svi, jednom godišnje, na kaš'čicu, pored tabuta, uz kamere, estradne osmijehe, piliće, hladne pive i turske zastave. ...Bućkuriš kojemu se Dodik i slični njemu mogu cinično nasmijati, jer su Bošnjake stjerali u geto pamćenja, u zonu Srebrenice, koja kao julski program počinje ličiti na sajam pamćenja, umjesto da živi cijelu godinu, kao najisturenija tačka bošnjačke komemorativne svakodnevnice.

Istinom protiv „historijske greške“

Napram političkog i akademskog forsiranja zaborava u Bošnjaka, ne postoji nikakva vizija „razvojne strategije kulture pamćenja“ (ovo je naslov jednog mog eseja koji se može naći na internetu), što bi podrazumijevalo uključenje akademskih i umjetničkih potencijala u naučno i kreativno osmišljavanje formi putem kojih bi se Bošnjaci saživjeli sa cijenom svoga opstanka. I ovo je dokaz da bez para nema igara. Pare su kod političara, a oni ne daju ni podršku ni pare za institucionaliziranje bošnjačke kulture pamćenja. Bošnjački intelektualci su ovisni od budžeta, a budžeti od političara, tako da oni nisu u mogućnosti ponijeti teret ove historijske obaveze. Bošnjačka je politika oboljela od dvojnog morala, tržišnih infekcija i negativne selekcije (biranja podobnih i nesposobnih), čime je akademska elita u Bošnjaka dovedena u svojevrsnu izolaciju, iz koje ne može promijeniti ništa, pa ni na planu kulture pamćenja. Za Bošnjake bi bilo smrtonosno prepustiti se srpskom i hrvatskom podaništvu u koje je zaglibla bošnjačka politika i nekoliko intelektualaca, jer njihov rat protiv bošnjačke žrtve vodi Bošnjake u nestanak. A kako se boriti kad oni koji razumiju bitnost historijskog pamćenja nemaju nikakvu moć putem koje bi to pamćenje postalo dio bošnjačke duhovnosti? Treba nam Muzej genocida, knjige, filmovi, udžbenici, trebaju nam raznorodne forme putem kojih će se bošnjački identitet potvrđivati i realizirati u relaciji prema kontiunuitetu genocida nad Bošnjacima. U tom slučaju bi bošnjačka politika bila obavezna da za izvorište svoga djelovanja ima duhovnu osjećajnost svoga naroda. Ovo je mukotrpan i dugotrajan proces, budući da će trebati godine i godine da se nadokandi sve ono što je nestajalo, i što nestaje i danas, kroz bošnjačke političke trgovine bošnjačkom žrtvom. Sada je najvažnija samospoznaja o prevari i o izdaji koja se bošnjačkom narodu nameće kao vrlina, a iz čega treba proizaći odlučnost da se uprkos svim otporima bori za dostojanstvo bošnjačke žrtve, u bošnjačkoj kući, u bošnjačkom odrastanju i življenju.U tom cilju, predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške“. Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i

obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja“, u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.A ko će to organizirati ili inicirati? Mogu to biti muftijstva, medžlisi, džemati, univerziteti, fakulteti, razna udruženja, može biti mjesni „Preporod“, mogu biti neformalne grupe pojedinaca... Bitno je htjeti, sabrati se, naći stučna lica, razraditi program predavanja, i na kraju, obavijestiti roditelje o mogućnosti da djecu upute na dodatno obrazovanje o bošnjačkoj povijesti, a posebno o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Ukoliko se pokaže interesovanje za ovaj oblik bošnjačkog uzdizanja, s lakoćom će i sa zadovoljstvom uslijediti razrada ove ideje.Bio je ovo skromni, ali konkretan doprinos obilježavanju 11. jula. Nema kulture pamćenja bez aktivnog i kreativnog odnosa prema prošlosti, a time i prema budućnosti. (Tekst je objavljen i u časopisu „Novim horizontima“, juli 2

Da li su julske manifestacije sjećanja na genocid u Srebrenici primjerene dimenziji bošnjačke žrtve? Može li se sve što su Bošnjaci preživjeli strpati u Srebrenicu, i u tih nekoliko srebreničkih dana? Sudeći po šutnji i odsustvu kritičkog mišljenja, mi smo potaman zadovoljni svojom kulturom pamćenja. Mi ne znamo da se pamtiti može bolje, i korisnije, i po obimu i po kvalitetu, od škole do porodice, a ne samo u javnom prostoru, koji je omeđen bodljikavom žicom lokacije, vremena, doze i karaktera. Sjećanje na naše žrtve nije određeno našom nacionalnom

potrebom, jer ta potreba nigdje nikada nije ni definirana. Ovo što trenutno imamo kao kulturu pamćenja prije je tuđa, nego naša volja, samim tim što se strradanje Bošnjaka priznaje jedino u Srebrenici, iako su i u drugim okupiranim gradovima vršene istovjetne masovne egzekucije bošnjačkih civila. Hajde što ni jedan zapadni ambasador neće otići na dženazu u Prijedor, Bratunac, Memiće, Vlasenicu, jer oni kreiraju zatvaranje bošnjačke žrtve u geto Srebrenice, ali to što su se bošnjački političari ugledali na njih, pa se prikazuju samo u Srebrenici, to ne samo da je slika i prilika podaništva u bošnjačkoj

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj

prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške“. Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja“, u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.

politici, već je moralni i patriotski jad sa dna kace. Stoga se o kulturi pamćenja u Bošnjaka ne može govoriti kao o sistemu, strategiji, namjeri, već o pojavi koja je pod stranim diktatom zatočena u pojam Srebrenice, a s druge strane, o pojavi koja je parcijalizirana na lokalne zajednice gdje svako sebi pamti. Svi pamtimo Srebrenicu, ali svi ne pamtimo Prijedor, jer Prijedor pamti sebi, niti svi pamtimo Višegrad, jer Višegrad pamti sebi, itd. Paradoks je u činjenici da se svima dogodila jedna te ista sudbina, budući da bi Bošnjak iz Višegrada bio ubijen i da se obreo u Srebrenici, i obratno, i unakrsno.

Progon bošnjačke žrtve

U nemanju nacionalne strategije, ni u čemu, pa ni u kulturi pamćenja, doživjeli smo da se i Srebrenica, i sve oko nje, počne vitoperiti u formalne i estradne oblike. Kako to izgleda na terenu? Uz više uobičajenih i primjerenih sadržaja koji se događaju svakog 11. jula, valja uočiti i političare koji komemoraciju u Potočarima doživljavaju kao estradnu i marketinšku tribinu. Da li se on slikao pored tabuta ili pored misica, njemu je svejedno, jer je u centru pažnje svakako on sam sebi. Njega, tog bošnjačkog političara, nema nigdje drugo kad su u pitanju žrtve genocida, ni pored masovnih grobnica, ni u posjeti familijama koje su izgubile babe, braću i sinove, nema ga ni u saradnji sa udruženjima žrtava koja se gazijski bore za procesuiranje ratnih zločinaca... Ali, ima ga pred dejtonskim kamerama u Srebrenici, jer je dejtonska, srpsko-hrvatska država, dozvolila da se bošnjačke žrtve pamte samo u Srebrenici. Pored estradnih političara valja primijetiti i tezge sa pečenim pilićima i hladnim pivama, da se narod razgali i razonodi, a što je kao ruglo srodno dvojnom moralu bošnjačkih političara, koji se zalažu za „napuštanje pozicije žrtve“, za tzv. deviktimizaciju Bošnjaka, ali bi da se uslikaju sa žrtvama, ne zbog žrtava, i zbog budućnost naroda, već zbog sebe. Ovdje upravo apostrofiramo te političare kao centralnu adresu odgovornosti zbog stanja u koje je dospjelo pamćenje u Bošnjaka. Jer, političari su imali i obavezu i mogućnost da instituciju pamćenja dignu na najviši nivo nacionalnog interesa, tako što će ustanoviti Muzej genocida, tako što će bošnjačku politiku graditi na obavezi satisfakcije prema žrtvama genocida, tako što će se izboriti da pamćenje žrtava postane duhovna svakodnevnica bosanskog društva, u obrazovanju, u kulturnoj produkciji, u medijima, onako kako je to, recimo, u Jevreja. Ako nam nije jasna bošnjačka degradacija bošnjačke žrtve, pokušajmo zamisliti Jevreje kako se jednom godišnje okupe u Aušvicu, postave tezge s pečenim pilićima i pivama, dovedu švercere da ih politički predstavljaju, nabave kamere da ih sve poslikaju, i onda se raziđu da cijelu godinu ne pamte ni Aušvic, ni ostala svoja stratišta. Naprotiv, u Jevreja cijela godina, svaka godina, vrvi od događaja kojima se pamti holokaust, nema dana, nema noći, nema programa na radiju i tv, nema školskog časa a da nad njim ne lebdi jevrejska žrtva. Ta jevrejska kultura pamćenja ne živi samo na okupiranoj palestinskoj zemlji, jer je Izrael gdje god je jevrejska kuća, a gdje je Izrael tu je i jevrejska žrtva. Ako se Jevrejima ne gadi svaki svoj dan počinjati sjećanjem na žrtve holokausta, zašto bi se Bošnjacima gadila prisutnost bošnjačke žrtve u bosanskoj svakodnevnici? Zato što Jevreji nemaju kompleksa ni prema sebi, ni prema drugima, dok su Bošnjaci isprepadani pitanjem – a šta će reći Srbi, a šta će reći Hrvati, ako budemo pamtili žrtve četničkih, odnosno ustaških zločina? Mogli bi se uvrijediti svojom sramotom. U Bošnjaka je decenijama odgajana politička malograđanština, ta smiješna potreba da se

dodvoravamo i dopadnemo drugima, uglavnom tako što ćemo od sebe praviti budale, manje vrijedne, i prezira vrijedne, autsajdere zbivanja, bivanja, a i snivanja. Da smo mi, Bošnjaci, od tog cirkuzanja samih nad sobom imali bilo kakve koristi, da su nas Srbi i Hrvati čime nagradili, kao što se nagradi međed kad na vašeru pleše sa halkom u nosu - pa ne reci, ali izigravati budalu zato što misliš kako se nekome sviđa da budeš budala – e, to je izvan svake normalne norme! Činjenice ukazuju da su se Bošnjaci izmetnuli u činjenje ustupaka na sve strane, a da zauzvrat dobijaju samo pljuske i poniženja. Kao glavni ustupak u opsesiji bošnjačke samomržnje i samoponiženja jeste taj iracionalni obračun sa bošnjačkom žrtvom, prema kojoj se maltene iskazuje mržnja, jer se žrtva, svojim moralnim magnetizmom, ispostavlja kao smetnja dejtonskoj viziji budućnosti u kojoj bi Bošnjaci da sudjeluju neopterećeni prošlošću, progresivni, poletni, ošinuti u glavu.U paketu prevare

To više nisu nikakve skrivene poruke koje bi trebalo dešifrirati, jer svi srpski političari poručuju – „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti!“, a bošnjačka politika, oličena u diktatorskom svevlašću Sulejmana Tihića, uzvraća – „Bošnjaci se deviktimiziraju i napuštaju poziciju žrtve!“ Nema više nikakve tajne ni oko toga ko je čiji, ko za koga radi, jer je Sulejman Tihić odmah nakon izjave da „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“ proglašen za ličnost godine 2008. u banjalučkim „Nezavisnim novinama“ koje kontrolira velikosrpska politika. U ovim novinama iz Banja Luke kolumne piše i Šaćir Filandra, mnogogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Poreporod“, koji je u više javnih istupa govorio o potrebi „deviktimizacije Bošnjaka“. Za tu deviktimizaciju Bošnjaka zalagao se i poznati islamofob dr. plag. Enver Kazaz, jedan od čelnika tzv. Naše stranke. Deviktimizaciju žrtava genocida teško je razumjeti zdravom pameću, jer se radi o nagovaranju žrtve da zaboravi da je bila žrtva, a što je osnovno humanističko i antifašističko pravo za sve žrtve i one koji žrtve pamte. Taj termin koji mudro zvuči, a budalasto znači, proizišao je, očito, iz pojma vitkimizirati, što bi ga značilo – od zdrava i prava čovjeka napraviti žrtvu. Pa ako su Bošnjaci zdravi i pravi postali žrtve genocida, ako su tako vitkimizirani u ime velikosrpske i velikohrvatske ideje – u ime koje ideje bi trebali biti deviktimizirani? Dikretno pitano – u ime koje ideje bi Bošnjaci trebali

Holokaust nad Židovima 1941-45

Nad Bošnjacima 1992.-1995.

zaboraviti da su bili žrtve genocida? Ako se to čini u ime demokratije, tolerancije, zajedništva, budućnosti, onda se podrazumijeva da tom paketu pravde ne smeta da se pamte nevine ljudske žrtve. U protivnom, to nije paket pravde, već paket prevare! Onaj kome smeta da Bošnjaci pamte svoje žrtve, tome smeta i bošnjačka budućnost, i bošnjačka ravnopravnost, i bošnjački život, uopće. Demokratskom i antifašističkom društvu ne može smetati sjećanje na žrtve, jer se takvo društvo obrazuje na pozitivnim vrijednostima. No, karakter dejtonskog društva je suprotstavljen demokratskim i antifašističkim vrijednostima, jer je Dejton ustavno priznao isplativost genocida, čime su legitimizirane zločinačke ideologije u ime kojih su ubijani Bošnjaci. Logično je da sistem moći, koji je proizišao iz dejtonskog društva, podržava uklanjanje bošnjačke žrtve, iz političkog, medijskog, kulturnog, obrazovnog, općenito, duhovnog prostora. Otud su se pojavili politički i akademski predstavnici u Bošnjaka, sponzorirani od velikosrpske, ali i velikohrvatske ideologije, koji postaju glasnogovornici „napuštanja pozicije žrtve“ u ime ucijenjene budućnosti. Tako dobijamo odgovor na pitanje: Za čiji račun bi se Bošnjaci trebali deviktimizirati? Odgovor je: Za račun istih onih u čije ime su viktimizirani, to jest – pobijeni. A zašto? Zato što je u prirodi zločina i laž, i što ove zločinačke ideologije nastoje pred sudom historije prikriti svoj istinski karakter. Međunarodni sponzori ubijanja muslimana su rezultatima zločina obukli demokratsku uniformu, a sljedeći zahvat je u preoblikovanju povijesne istine.

Obilježavanje Dana džamija: Predavanje Fatmira Alispahića u Zenici

Mi moramo osvojiti bošnjačku prošlostU prisustvu velikog broja vjernika iz Zenice i okolnih mjesta u džematu Trgovišće je 7. maja priređeno centralno obilježavanje Dana džamija za područje Medžlisa IZ Zenica na kome je predavanje održao mr. Fatmir Alispahić. Nakon uvodne riječi hfz. Amira ef. Kaknje, koji je podsjetio na podatke o rušenju džamija i vjerskih objekata u toku genocidne agresije, izveden je prigodan kulturni program, u kome su se polaznici mektebske nastave predstavili da učenjem Kur'ana, sa nekoliko ilahija i literarnih sastava na temu vjerskog života i sjećanja na šehide.  Na početku predavanja Fatmir Alispahić je rekao da su Bošnjaci narod bez historije, utoliko su im historiju uvijek pisali i nametali drugi. Rekao je da historija proizilazi iz političke i ekonomske moći, koju Bošnjaci ni danas nemaju, pa tako ostaju bez historijskog sjećanja i na period najvećih stradanja od 1992. do 1995. godine.

-         Dan džamija je povod da se učimo svojoj prognanoj historiji, u kojoj piše da se džamije u Bosni ruše od odlaska Otomanske carevine pa do ovih vremena, da se Bošnjaci vrijeđaju i progone zbog svoje vjere već 130 godina, pa se mora govoriti o genocidu koji traje u kontinuitetu, i koji je historijsko pravilo, a ne historijski izuzetak. U toj prognanoj

historiji činjenice svjedoče da su svi režimi, uključujući i ovaj dejtonski, nastojali razmuslimaniti Bošnjake. Svi režimi su koristili represivne mehanizme u obračunu sa vjerom u Bošnjaka, bilo da se radi o ubistvima na vjerskoj osnovi, o maltretiranjima i poniženjima, ili o ovom aktuelnom dejtonskom islamofobijskom fašizmu putem kojeg se Bošnjaci zastrašuju svojom vjerom i identitetom, te im se nameće uvjerenje da je najsigurnije biti ateista. Stoga je pogrešno bošnjačku žrtvu smještati u ma koji separirani vremenski okvir, jer je već 130 godina to jedna te ista priča, koju ovdje kreira islamofobično i netolerantno kršćansko okruženje – rekao je Fatmir Alispahić.

Govoreći o mogućnostima prevazilaženja ovakvog stanja, Alispahić je kazao kako ne postoji nikakva šansa da Bošnjaci pobjegnu od historijskih i sudbinskih obrazaca, i da je najbezbolnije suočiti se sa teretom borbe za ljudska prava, pošto je alternativa tome život u poniženju i stalnom izvanjavanju zbog svoga muslimanskog porijekla. Kazao je kako bi sve to bilo lakše da Bošnjaci imaju političku elitu koja se žrtvuje za narod i narodne interese, namjesto što imaju otuđene centre moći koji vode računa samo o ličnim šićarima.

-         Nama se dogodilo najgore što se moglo dogoditi. Mi smo okupirani i s vana i iznutra. Dejton je realiziran kao strašna prevara, jer sve što velikosrpske i velikohrvatske genocidne snage nisu uspjele uraditi u ratu, realizirale su u miru. Mi živimo u stanju okupacije, utoliko što su okupatori kroz lažne reforme, i podršku međunarodne zajednice, preuzeli sve mehanizme države, odakle se danas progoni bošnjačka žrtva i bošnjačko dostojanstvo. Ali, ima i nešto gore... Mi smo okupirani iznutra, jer su u međuvremenu bošnjački političari i kadrovi na uticajnim mjestima pokupovani, pa su postali sluge srpskih, hrvatskih i slovenačkih kolonijalnih interesa u Bosni. Najmanje što možemo uraditi u ovom trenu jeste da u narodu širimo istinu o stanju dejtonske okupacije, da pozivamo na slogu, jedinstvo i solidarnost – rekao je Fatmir Alispahić.

Na kraju predavanja Fatmir Alispahić je citirao misao Džordža Orvela iz njegovog romana „1984“, rekavši da – onaj ko kontroliše prošlost kontroliše i budućnost.

-         Mi se moramo boriti da osvojimo svoju prošlost, da osvojimo sjećanje na svoje žrtve i na progone koje smo pretrpjeli, jer samo tako možemo osvojiti pravo na budućnost – zaključio je.

Lepa Brena je tenk Radovana Karadžića

Fatmir Alispahić

Prvo je Sarajevo kao glavni grad Republike Srpske, a druga je Sarajevo kakvo poznajemo danas. Šta bi Lepa Brena radila u prvom, a šta u drugom Sarajevu?

Pjevala, naravno. Da li onda postoji ikakva razlika između vojnog i dejtonskog poraza bosanske patriotske ideje? Razlike nema, jer su manifestacije društvene svijesti potpuno iste danas, kao što bi bile da su Sarajevo osvojili četnici. Prva stvar koju bi četnici uradili jeste osvajanje medija, u cilju ispiranja mozga i promjene Ali društvene svijest, zbog č istorijske scenografije. Prva je Sarajevo poraženo od Karadžićeve Vojske Republike ega bi stanovnici Sarajeva ponovo zavoljeli Lepu Brenu, kao da se ništa nij Zamislimo dva pojma – Sarajevo i Lepu Brenu – u dvije h e dogodilo, i kao da uopšte nije bitno što je ona zabavljala i bodrila četnike., to nam se dogodilo i bez vojnog ulaska četnika u Sarajevo! Mediji su okupirani, patriotizam je prognan i oporezovan, mozgovi isprani, pa je danas u Sarajevu više onih koji vole Lepu Brenu, nego ovih koji njen dolazak u Sarajevu doživljavaju kao pobjedonosni ulazak tenka Radovana Karadžića u Sarajevo. I to kakav ulazak? Ulazak sa veličanstvenim dočekom, gdje hiljade porobljenih Sarajlija kliču u slavu svoga ropstva, svoga poniženja, svoje pripadnosti vicevima o Husi i Hasi.

Borba za opstanak: Istina o filmu Angeline Jolie

SILOVANE BOŠNJAKINJE PRIKAZANE KAO BLUDNICE

Autor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 21. September 2012. 17:09:01

Nanovo se obejanilo da je bošnjačka žrtva centralno mesto bosanske budućnosti. Što je manje pamćenja, to je manje Bosne, i obratno. Lažu svi koji tvrde da je „deviktimizacija Bošnjaka“ (Šaćir Filandra) uvjet obnove povjerenja, suživota, tolerancije. Tek sa maksimalnim forsiranjem bošnjačke žrtve, u političkom prezentu, može doći do katarze u srpskom i hrvatskom kolektivitetu, a time i do obnove tolerancije. Bez katarze, nema pokajanja, nema pomirenja. Zaborav može samo nahraniti ekstremizam kod Srba i

Hrvata. Znaju za ovu logiku vladajuće separatističke snage u Republici Srpskoj, a što se vidi i iz činjenice da budžetskim sredstvima plaćaju negiranje genocida nad Bošnjacima.

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Kao što je Wladyslaw Szpilman u filmu „Pijanist“ reprezent varšavskih Židova, tako je Ajla u filmu „U zemlji krvi i meda“ reprezent silovanih Bošnjakinja. Ako arhetipska Ajla može u ambijentu

bola i silovanja osjetiti seksualni nagon prema jedva poznatom muškarcu, onda i sve druge silovane Bošnjakinje začas mogu preći tu granicu od žrtve ka bludnici. Možda bi i druge Bošnjakinje mogle silovanje zamijeniti bludom, kad bi im se posrećilo da u tom logoru prepoznaju nekog s kim su prije rata tek flertovale?!

Američki publicista Michael Dobbs upravo je obznanio da je „grupa kojoj je sjedište u Hagu, sastavljena od pseudostručnjaka, primila 1,6 miliona dolara od Vlade RS“. Ako se vladi RS isplati plaćati po Hagu da se negira genocid, zašto joj se ne bi isplatilo plaćati po Sarajevu da se zaboravlja genocid? Nije li tu odgovor na decenijsku šutnju bošnjačke politike spram ideje o izgradnji Muzeja genocida nad Bošnjacima? Mi ne znamo da li su mnogi bošnjački prvaci primili pare iz izvora koji su namijenjeni negiranju genocida i zaboravu? Možda je tako srozana Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid? Čime objasniti ignoriranje jedne moralne potrebe da se pamti i opominje, u udžbenicima, u umjetničkim djelima, u politici?! Satisfakcija za žrtvu nosila bi značenje političkih ustupaka u cilju obnove zavnobihske Bosne i Hercegovine? Podatak da Vlada RS plaća negiranje genocida dokazuje da je ponižavajući status bošnjačke žrtve u društvenoj i političkoj realnosti presudan za opstanak sadašnjeg dejtonskog uređenja, koje Republici Srpskoj omogućava da svako malo poteže nebulozu o svojoj nezavisnosti. Ako bi bošnjačka žrtva imala društveni značaj kakvog zavređuje u jednom antifašističkom i humanističkom društvu, to bi do kraja razgolitilo genocidnu suštinu nepravednog dejtonskog poretka, a u toj utrci onda opstaje pravda, a nestaje nepravda. Zato je Dodik velikosrpskim agentima u Hagu prebacio 1,6 miliona dolara, vidljivih para, i ko zna još koliko nevidljivih para u Sarajevo, na adrese mnogih domaćih izdajnika.

Pozlaćeno blato

Neovisno od spoznaje da se razmrvljena bošnjačka politika pretvorila u slugu velikosrpskog i velikohrvatskog pobratimstva, patriotske snage BiH trebaju nastaviti planirati budućnost u skladu sa optimalnim pravedničkim, duhovnim i akademskim potencijalima bošnjačkog naroda i svih drugih lojalnih građana BiH. Sigurno je da ima Srba i Hrvata kojima ne smeta zajedništvo i kojima se gadi ta dvodecenijska fašizacija srpskog i hrvatskog kolektiviteta. Istinskim antifašistima ne smeta uspomena na bošnjačku žrtvu, niti izgradnja mira po mjeri satisfakcije za one koji su bili ubijani, silovani, protjerivani. Upravo iz takve pozicije želimo promišljati marketing tragedije, odnosno, jezik kojim je najplodotvornije ubijediti međunarodni faktor, i čestite Srbe i Hrvate, ali i zalutale Bošnjake, da je dejtonski poredak nepravedan, nečastan i za svakog moralnog građanina ponižavajući. Zar bi se iko pod Hitlerom ili Staljinom mogao osjećati dobro, pa makar bio najveći njemački ili ruski patriota?

Hitler je pobio šest miliona Jevreja, Staljin je pobio 66 miliona Sovjeta, pa 22.000 zarobljenih Poljaka u Katinskoj šumi i drugdje, ali, ta industrija smrti nije u sebi imala sistem mrcvarenja žrtve, kakav su razvili srpski zločinci. A taj sistem mrcvarenja i iživljavanja nije nigdje tako zastrašujući kao u projektu silovanja bošnjačkih žena. Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad. U aprilu 2012. u Mostaru su održani Prvi susreti Bošnjakinja, ali niko nije spominjao silovanu Bošnjakinju, već se jedanaest udruženja bavilo izlaganjem hekleraja, nakita i odjevnih predmeta. Postoji li bolji način – od bošnjačke mutavosti - da žrtva bošnjačke žene bude uzaludna, a velikosrpska politika oslobođena neprijatnog podsjećanja na svoju monstruoznu suštinu? Taj divovski posao kojeg nosi Udruženje „Žena žrtva rata“, uz još nekoliko nevladinih instanci, daleko je od koncepta koji podrazumijeva uključivanje svih društvenih potencijala u zaštitu uspomene na patnje 50.000 bošnjačkih žena. Pa više je Bakira Hasečić učinila u borbi za dokazivanje ratnog zločina silovanja, nego svi bošnjački političari zajedno! Čak ni film „Grbavica“ Jasmile Žbanić, ovjenčan berlinskim „Zlatnim medvjedom“, nije bitnije potaknuo društvo na aktivan odnos prema žrtvama silovanja. Trebala je da u naše živote sleti estradna Angelina Jolie, sa Brad Pittom, pa da pomislimo kako je tema o silovanim Bošnjakinjama cool, fresh and very good. Šta je to nego bespamet i provincijalizam jedne sredine koja je izgubila moralni i mentalni kompas? Ubjeđen sam da bismo prije desetak godina imale snage i medijskih sredstava da film Ageline Jolie „U zemlji krvi i meda“ pročitamo onako kako i

Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad.

treba – kao prljanje obraza silovanih Bošnjakinja, namjesto što ga čitamo kao pijetet prema žrtvi silovanja. To što je Angelina Jolie velikosrpske formacije predstavila istinito, kao zvijeri u ljudskom obliku, ne znači da treba previdjeti kako je arhetipski lik silovane Bošnjakinje predstavila kao bludnicu. Dok ostale Bošnjakinje bivaju silovane i iznurivane raznim vidovima iživljavanja, ova Angelinina arhetipska Bošnjakinja nema pametnijih osjećaja nego da se sa eksplicitnom pohotom prepušta bludničenju. Možda bi i druge Bošnjakinje mogle silovanje zamijeniti bludom, kad bi im se posrećilo da u tom logoru prepoznaju nekog s kim su prije rata tek flertovale?! Kao što je Wladyslaw Szpilman u filmu „Pijanist“ reprezent svih varšavskih Židova, tako je Ajla reprezent svih silovanih Bošnjakinja. Ako arhetipska Ajla može u ambijentu bola i silovanja osjetiti seksualni nagon prema jedva poznatom muškarcu, onda i sve druge silovane Bošnjakinje začas mogu preći tu granicu od žrtve ka bludnici. Zato je film Angeline Jolie uvreda časti silovanih Bošnjakinja, ali i cijelog bošnjačkog naroda! Srbi se ljute što im je ovim filmom skresana istina u lice, a Bošnjaci se ne ljute što im je bačena ljaga na čast silovane Bošnjakinje! Zašto? Zato što u bošnjačkoj kolektivnoj memoriji silovana Bošnjakinja ne zauzima definirano i istaknuto mjesto, već prije izaziva zbunjenost i nejasnošću – šta da se o tome misli? A kad je već tako, onda silovana Bošnjakinja može biti i bludnica, pogotovo kad nam to objasni lijepa Angelina. U istom paketu progutat ćemo i prikazivanje četnika kao organizirane vojske i prikazivanje patriotskih snaga kao horde šumnjaka, i to što na kraju priče Ajla izdaje ljubav prema Srbinu, u ime domoljublja, mada je logički nejasno gdje joj je bilo domoljublje dok se prepuštala bludu. Za sve te nakarade ne treba kriviti Angelinu Jolie koja nigdje u Sarajevu nije mogla dobiti jednu stručnu, muzejsku prezentaciju svih činjenica o silovanim Bošnjakinjama. To što rade pojedina udruženja jeste važno, ali nije dovoljno, jer posao opismenjavanja činjenica trebaju raditi stručna lica, i u Srebrenici, i drugdje. Takva je knjiga Irfana Ajanovića „Molila sma ih da me ubiju“ iz 1999. ili film Al Jazeere o silovanim Bošnjakinjama, premijerno prikazan u januaru 2006. godine. Sve te opismenjene činjenice dosad su se morale naći na jednom mjestu, u jednoj instituciji, gdje će se čuvati i razvijati uspomena i opomena o silovanim Bošnjakinjama. A razvijanje te uspomene podrazumijeva aktivan odnos u komemorativnom i kreativnom smislu, onako kako to već rade u Udruženju „Žena žrtva rata“. Trebalo je da Angelina snimi ovaj nakaradni film pa da na tom estradnom talasu oživi poslijeratna ideja da se logor „Kod Sonje“ u Vogošći, u koji su na piće i na silovanje Bošnjakinja dolazili oficiri UN-a, otkupi za potrebe historijskog muzeja. Bilo je to u maju 2012., kada je još bilo moderno predlagati Angelinu Jolie za najveća priznanja, zato što je „skrenula svjetsku pažnju na rat u Bosni“. Često je bolje ništa, nego svašta, kao što bi bilo bolje da Angelina nije snimila film u kome se izmišlja blud silovane Bošnjakinje. A ponajbolje bi bilo da je ovo društvo imalo pameti, morala, snage i slobode da to Angelinino nedjelo pročita i prezre kao uvredu na čast silovanih Bošnjakinja. Čak su se pojavile nekakve budale koje potpisuju peticiju da se Sarajevo izvine Angelini Jolie što je neko prije snimanja filma posumnjao u njene namjere. Zapravo se obistinila sumnja da će taj film biti skrnavljenje moralnog lika silovane Bošnjakinje, ali je pod medijskim pritiscima i masovnom korupcijom duha u Sarajevu ovo blato pozlaćeno. Nevjerovatna je ili kolektivna zatupljenost ili kolektivni strah u bošnjačkom narodu, pa niko ne vidi, ili ne smije da vidi, šta je Angelina Jolie napravila od silovane Bošnjakinje.

Sram veći od boli

I dok sarajevska malograđanština u zvijezde kuje Angelinu Jolie i njenu blasfemiju bošnjačke žrtve, dotle pored nas posve nepoznat (!) živi možda ponajbolji film o silovanoj Bošnjakinji, koji za ratni zločin silovanja optužuje i strane vojnike, a znamo za seriju svjedočenja da je komandant UNPROFOR-a Louis McKenzie u logoru „Kod Sonje“ silovao Bošnjakinje i da za taj zločin nije odgovarao. Riječ je o filmu „Skriveni život riječi“ autorice Isabel Coixet, koji je producirao slavni Pedro Almodovar, a koji je 2006. dobio nekoliko evropskih nagrada. U filmu se nigdje eksplicitno ne navodi da se radi o Bošnjakinji, ali niz podataka, od imena Hanna Amiran, preko učešća INTERNATIONAL REHABILITATION COUNCIL FOR TORTURE VICTIM u dokumentovanju građe za scenario, upućuje da je riječ o vjerodostojnoj priči koja, u današnjoj Evropi, nema kome pripadati osim silovanoj Bošnjakinji. Sadržaj nećemo prepričavati, ali hoćemo prenijeti ispovijedni monolog Hanne Amiran svome stranom prijatelju.

- Imala sam prijateljicu koja je studirala sa mnom u Dubrovniku. Dobro smo se slagale. Bila je tako vesela. Ja nikad nisam bila vesela. Tako sam se ponosila što sam joj prijateljica. Čitale smo iste knjige, i ostajale budne dugo u noć samo da bi pričale o njima. Knjige su uvijek bile stvarnije no bilo šta drugo. Živjele smo skupa tokom rata. Imale smo 20 godina kada su zatvorili školu. I odlučile smo se vratiti odakle smo. Nismo mogle doći do svojih obitelji. Rekli su da se grozne stvari događaju, ali im niko nije vjerovao, mislim, ljudi često pretjeruju. Nije moglo biti istina, mislim, rat. Nekako se uvijek događa na nekom drugom mjestu. Posudile smo auto, ona je vozila, i otišle smo. Putem se ništa nije dogodilo, u daljini smo vidjele požare, uginule pse... Ništa. Mnogo mrtvih pasa. Slušale smo kasetu talijanske disco muzike. Smijale smo se. Puno smo se smijale na tom putovanju. Sjećaš li se pjesme La Dolce Vita? Bila je tako glupa. Zaustavili su nas samo dva kilometra od grada i odveli nas u hotel. Mislile smo da samo žele uzeti auto. Brinulo

Angelinina Bošnjakinja ne osjeća sram dok u logoru za silovanje danima hoda gola, za(b)luđena i kobejagi zaljubljena. U tom bezveznom filmu „U zemlji krvi i meda“ nema traga suptilnosti i suosjećanju sa kojim je ova tema obrađena u kod nas nepoznatom filmu „Skriveni život riječi“. S jedne strane veličamo jednu estradnu blasfemiju, misleći da je to blaćenje silovanje Bošnjakinje njena zaštita i afirmacija, a s druge, nemamo pojma o ovom remek-djelu kojim je napravljena upečatljiva ekranizacija sudbine jedne od onih Bošnjakina koje danas u iseljeništvu, u ime Bosne i Hercegovine, „osjećaju sram zbog toga što su preživjele“.

nas je kako ćemo to objasniti vlasniku. Smiješno, zar ne? Cijeli tvoj život samo što se nije promijenio, a tebe brine stari Ford turbo. Vojnici su govili kao ja, našim jezikom. Neki su imali samo 18 godina. Sjećam se, jednog dana su došle postrojbe Ujedinjenih nacija. Mislile smo da će nas odvesti odatle. Ne! Glasovi poput tvoga, Jozef. Govorili su kao ti. Sjećam se, jedan od njih se stalno izvinjavao. Izvinjavao se sa smiješkom. Ako možeš to zamisliti... Siluju te, opet i opet, i šapću ti na uho, da samo ti čuješ: Žao mi je, tako mi je žao, oprosti mi... Bilo nas je 15 žena, ponekad više, ali znale smo da će neke od nas ubiti. Natjerali su ženu da ubije kćer. Stavili su joj pištolj u ruku i prst na okidač, stavili su cijev pištolja djevojci u vaginu i natjerali je da puca, govoreći: Sad nećeš postati nana! Žena je umrla nedugo nakon toga od tuge. Jednog dana je svanulo, a ona je umrla od tuge. Znaš li šta su činile onima koje su se usudile vrištati? Rekli bi: Sad ćemo ti zaista dati razloga da vrištiš. I rezali bi je nožem na hiljadu mjesta po cijelom tijelu, zatim bi utrljali so u rane i iglom sašili rane. To su učinili mojoj prijateljici. Ja nisam mogla... Nisu mi dali da joj čistim rane. Po...polahko je iskrvavila. Bilo je tako... Bilo je tako sporo. Krv joj je curila niz ruke i noge. Molila sam da brzo umre. Brojala sam vriske. Mjerila sam bol. I mislila sam, ne može više patiti. Sada će umrijeti. Sada. Molim Te. Sljedeće minute. Molim Te.Sljedeća znakovita scena događa se kada Jozef dolazi da u Rehabilitacionom centru preko socijalne radnice potraži kontakt sa Hannom Amiran, koja se vratila u nepoznato, u jednu dansku fabriku u kojoj radi kao „izbjeglica iz rata koji su svi zaboravili“. Jozef se socijalnoj radnici povjerava da sa Hannom želi provesti ostatak života, a onda mu kaže:- Ali, čak i da zaista osjećate to što kažete, daje li vam to za pravo da pogledate ovu kasetu (Hanninog svjedočenja)? Bez njenog odobrenja? Znate li koliko Hanna ima ovdje? Znate li koliko krvi, smrti? Znate li koliko mržnje sadrže ove kasete? Znate li zbog čega ih snimamo? Prije holokausta Hitler je pozvao svoje saradnike, i kako bi ih uvjerio da će njegov plan uspjeti, pitao ih je: Ko se sjeća uništenja Armenaca? To je rekao. Trideset godina poslije niko se ne sjeća. Deset godina poslije, ko se sjeća šta se dogodilo na Balkanu? Preživjeli? Oni koji su uspjeli nekim čudom preživjeti da bi pričali. Ako mogu. Oni koji se srame, preživjeli su. Poput Hanne. Ironično je, ako se može tako reći, što osjećaju sram zbog toga što su preživjeli. A taj sram koji je veći od boli, veći je od svega drugoga, može trajati zauvijek.Angelinina Bošnjakinja ne osjeća sram dok u logoru za silovanje danima hoda gola, za(b)luđena i kobejagi zaljubljena. U tom bezveznom filmu „U zemlji krvi i meda“ nema traga suptilnosti i suosjećanju sa kojim je ova tema obrađena u kod nas nepoznatom filmu „Skriveni život riječi“. S jedne strane veličamo jednu estradnu blasfemiju, misleći da je to blaćenje silovanje Bošnjakinje njena zaštita i afirmacija, a s druge, nemamo pojma o ovom remek-djelu kojim je napravljena upečatljiva ekranizacija sudbine jedne od onih Bošnjakina koje danas u iseljeništvu, u ime Bosne i Hercegovine, „osjećaju sram zbog toga što su preživjele“. To zapravo govori da ni Angelinu, a ni naše društvo, ne zanimaju plaho te silovane Bošnjakinje. Angelina je našla pogodnu temu da udovolji kolonijalnim ukusima, čiju perverznu maštu golica ta bliskost masovnog silovanja i bluda, a naše je hudo društvo ugledalo Angelinu uživo, usred Sarajeva, pa nek' košta šta košta!Vratimo se na vijest o namjeri da se u Vogošći, u objektu gdje je bio logor za silovanje Bošnjakinja, otvori historijski muzej. Namjera je da to bude muzej za sve žrtve, sve logoraše, ali, prvenstveno bi trebalo biti mjesto sjećanja na silovane Bošnjakinje. Baš u Vogošći, tu gdje su po mnogim svjedočenjima, ali i po svjedočenju Hanne Amiran iz filma „Skriveni život riječi“, dolazili oficiri UNPROFOR-a da sudjeluju u ratnom zločinu

silovanja Bošnjakinja, muslimanki. Ni jedan od njih do sada nije procesuiran i kažnjen kao ratni zločinac, a dok se to ne dogodi, pravda neće biti zadovoljena. Silovana Bošnjakinja treba biti institucionalna briga ovog društva, i to tako što će jedna specijalizirana ustanova, kakva je historijski muzej, odgajati sjećanje na „sram koji je veći od boli“, i na bol koja je teža od smrti, na žrtvu koja je podnesena u ime Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, i koja ne smije ostati zatočena u žrtvama silovanja, već mora živjeti kao opće mjesto naše antifašističke kulture. („Saff“, br. 324, 21. septembar 2012.)

Borba za opstanak

RAT PROTIV BOŠNJAČKE ŽRTVEAutor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 03. April 2011. 16:04:29

Velikosrpsko negiranje genocida u Srebrenici nije inicident, već strateški projekt, podržan od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda.

Skandal na Sajmu knjiga u Lajpcigu, kada su i gradski i sajamski prostori osvanuli obljepljeni plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, dokazuje da se velikosrpski fašizam neće okanuti rata protiv uspomene na bošnjačke žrtve. Oni bolje od Bošnjaka znaju da uspomena na bošnjačku žrtvu može biti obavezujuća za politička rješenja u BiH, jer opstanak Republike Srpske i posrbljavanje bh. stvarnosti direktno ovisi od zaborava pobijenih Bošnjaka. Taj rat za ubijanje uspomene vodi se na raznim frontovima, od kupovine bošnjačkih političara koji će obznaniti kako „Bošnjaci napuštaju

poziciju žrtve“ (Sulejman Tihić) i preferirati izvinjavanje srpskim žrtvama (Bakir

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno

brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt.

Izetbegović), preko uspostave kontrole nad dejtonskim medijima u kojima se govor o bošnjačkim žrtvama proglašava seljačkim i radikalnim, pa do ovako drskih nasrtaja na međunarodne i kulturne prostore, kakav je jedan sajam knjiga izvan balkanskih prostora. Rat protiv bošnjačke žrtve je složeni organizirani velikosrpski projekt u kome učestvuju i mnoge sarajevske medijske i političke adrese, kojima se komanduje iz Beograda. Dokaze nije potrebno tražiti dalje od obrazovnog sistema u kome nema pomena jedinom genocidu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, što je izvedivo jedino u političkom i društvenom ambijentu koji nosi zločinačke gene. ...A dejtonski ustroj je proizišao iz velikosrpskog genocidnog projekta, ubijanja i raseljavanja Bošnjaka, otimanja bosanske zemlje i imovine. Taj projekt se danas ne zadovoljava samo pokoravanjem bh. prostora, gdje uspomena na žrtve ima privatni, a ne općedruštveni karakter, već kidiše da i na međunarodnom planu potisne istinu o genocidu u Srebrenici i nametne laž u navodnom stradanju Srba u tom regionu.

Velikosrbi i neonacisti

U cilju negiranja bošnjačkog i izmišljanja srpskog stradanja u Srebrenici plasirano je više monografskih i medijskih proizvoda, a jedan od njih je i knjiga srbofila Alexandera Dorina po naslovom „Srebrenica – skrivene činjenice o masakru počinjenom nad Srbima od 1992. do 1995.“, koja je pisana u maniru negacionista holokausta. Ova knjiga je bila povod da gradske ulice u Lajpcigu i sam Sajam knjige budu obljepljene plakatima koji negiraju genocid u Srebrenici, a zbog čega je njemački 'Die Tages zeitung' napisao da je „Sajam knjiga obilježilo vrijeđanje žrtava Srebrenice“. Ovaj njemački list piše da je Dorinova knjiga o negiranju genocida u Srebrenici bila najviše reklamirana na cijelom sajmu, te se čudi kako srpska delegacija nije reagirala na manifestaciju koja podsjeća na negatore holokausta. Čak se sluti da su Srbima u ovom projektu ljepljenja enormnog broja plakata Lajpcigu pomogli njemački neonacisti, jer i jedni i drugi imaju zajednički zadatak: negiranje genocida. Njemački list tematizira i činjenicu da delegacija iz Republike Srpske nije htjela biti predstavljana u okviru bh. štanda, što je u kontekstu Dorinovog negiranja genocida u Srebrenici stavlja na stranu zla i zločina. Time sadržaj knjige Alexandera Dorina postaje općesrpski sadržaj, budući da se ni zvanični ni nezvanični Srbi nisu ogradili od Dorinovih konstrukcija, poput one u kojoj tvrdi da – „Vojska bosanskih Srba nije ubila nijednog civila koji je ostao ui Srebrenici i Potočarima“, ili one u kojoj kaže da „ne postoji način na koji vi Vojska bosanskih Srba zarobila sedam ili osam hiljada muslimanskih boraca i civila te ih onda poubijala jer je to tehnički nemoguće“. U ovom „tehničkom pogledu“ Dorin podsjeća na one njemačke negacioniste holokausta koji pišu da bi „od šest miliona ubijenih Jevreja ostalo makar jedno brdo šljake“, pa je i to momenat koji povezuje neonacističke i velikosrpske negacioniste genocida. No, u cijeloj ovoj priči najvažnija je šutnja a time i odobravanje od strane zvaničnih delegacija iz Srbije i Karadžićevog entiteta. I po tome se vidi da je negiranje genocida u Srebrenici svesrpski projekt. Baš bi bilo lijepo ako bi „čika Jovo“ (Divjak), kao istaknuti član Kruga 99, inicirao jednu akademsku raspravu o oblicima

velikosrpskog negiranja genocida u Srebrenici.

Potiranje geocida u Srebrenici dešava se na više frontova. Dejtonska javnost jedva da uočava i ovako velike incidente kao u Lajpcigu. Niko se ne bavi stotinama velikosrpskih tekstova koji se prevode i šalju na hiljade svjetskih adresa. Neće biti čudo ako sutra i iz inostranstva počnu stizati signali negacionizma. Jer, istina se ne podrazumijeva, ona se čuva i brani, kreira i hrani, pa ako mi nećemo braniti Srebrenicu, onda će je velikosrpski revizionisti za nekoliko decenija posve pretvoriti o tzv. zločin nad Srbima. Tada će i ono mezarje u Potočarima moći biti nešto drugo, kao što su mnoga naša mezarja postala građevinska zemljišta na kojima su beogradske firme gradile zgrade i fabrike.

Kako bismo ilustrirali ovu pojavu masovne proizvodnje tekstova kojima se negira Srebrenica, analizirat ćemo jedan od takvih projekata. Tekst pod naslovom „Srebrenički muslimani se povlače“, autora Milivoja Ivaniševića, objavljen je u „Glasu javnosti“, a nalazi se i u okviru publicističkog projekta pod naslovom „Lična karta Srebrenice“, te se može odvojeno, ili u nizu tekstova o Srebrenici, pronaći na mnogim web sajtovima. U okviru jednog foruma, web administrator ovaj tekst označava kao – „prilog protiv moguće deklaracije o Srebrenici u Skupštini Srbije“, što znači da sam tekst ima svoju konkrektnu ideološku i propagandnu zadaću, koja mu u startu odriče objektivnost i nepristrasnost. Analiza konteksta u kojem se tekst pojavio ukazuje nam na idejni cilj teksta - da srpsku političku javnost odvrati od mogućnosti izglasavanja Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, kojom je Skupština Srbije

Holokaust i genocid

Negiranje genocida pod krovom sajma knjige u Leipzigu

30. marta 2010. konačno, nakon višemjesečnih polemika u Skupštini i u medijima, osudila „zločin u Srebrenici“. ...Ali ne i „genocid u Srebrenici“, što je formulacija koja je definirana u presudama Haškog tribunala (Krstić, Popović, Beara) i u Presudi Svjetskog suda pravde.Dekonstrukcija značenja i poruka Ivaniševićevog teksta nam otkriva ne samo apsolutni ideološki kontekst teksta, već i odsustvo elementarne logike i pismenosti kod autora koji pledira da svojim tekstom rješava pitanja od regionalnog značaja. Posebno je indikativno da jedan takav tekst preuzimaju, tumače i drže za ozbiljno mnogobrojni web sajtovi, čiji se ideologizirani web administratori pozivaju ili oslanjaju na krhke i neodržive Ivaniševićeve postavke.Predstavit ćemo nekoliko primjera iz teksta „Srebrenički muslimani se povlače“, na kojima ćemo se uvjeriti da se radi o višestruko neozbiljnom tekstu. Pored čitavog niza falsificiranja i izokretanja historijskih činjenica, kao što je ona o zaštićenoj zoni UN-a u Srebrenici, koja je formirana kada je - „zapretila opasnost od sloma i konačnog uništenja muslimanskih oružanih formacija“ - autor donosi mnoštvo neodrživih konstrukcija. Sljedeća rečenica zahtijeva širu repliku: „Sigurno da je i muslimanima i njihovim zaštitnicima teško pao poraz i izgon koji su doživeli sa najvećeg dela prostora koji su osvojili tokom prethodne godine.“ Autor nesmotreno koristi riječ „izgon“, čija semantika nema šta drugo značiti do etničko čišćenje i ratni zločin. Dakle, kako neko može biti izgonjen, dakle, progonjen i protjeran sa prostora koji je, navodno, osvojio, kad se izgonstvo podrazumijeva samo za prostore na kojima su ognjišta nesretnih ljudi. Po autorovoj logici ispada da su „muslimani“ (sa malim „m“, kako on, kao vjersku skupinu, označava Bošnjake) odnekle naselili prostore koje su navodno osvojili, iako je općepoznato da u Bosni i Hercegovini ne postoji ni jedan prostor koji su osvojile tzv. muslimanske jedinice, već da postoje samo prostori koje je od genocida i etničkog čišćenja odbranila Armija RBiH. Potom, apostrofiranje „muslimana i njihovih zaštitnika“ ima za cilj ukazivanje da su Ujedinjene nacije bile protiv Srba, što je teza koja je kao mantra o ugroženosti opetovana od strane velikosrpske propagande, ne samo u slučaju rata u BiH, već i rata na Kosovu.

Autor u plićaku

Iz samog teksta je, dakle, potpuno jasna usmjerenost na minimiziranje efekata Presude Svjetskog suda pravde, koji je 26. februara 2007. presudio da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu, time što – „nije učinila sve što je u njenoj moći da spriječi genocid, a uz to nije kaznila i predala Sudu počinioce genocida“. Ovo vrijedi navesti kako bismo razumjeli svu plitkost argumenata autora koji umjesto da Srbiju udaljava od odgovornosti za Srebrenicu, zapravo nudi dokaze da je Srbija sve vrijeme rata, odnosno agresije, bila dirkektno umiješana u događanja oko Srebrenice. To se vidi iz sljedećeg pasusa:„O tome je Jugoslovenska vlada posebnim Memorandumom, koji je 2. juna 1993. predao ambasador Dragomir Đokić, obavestila Generalnu skupštinu i Savet bezbednosti UN. Međutim, Memorandum se odnosio samo na dve opštine (Bratunac i Srebrenica i na srebreničko selo Skelani sa okolinom)...“Ako je Vlada u Beogradu nalazila za shodno da Generalnu skupštinu UN obavještava o situaciji u susjednoj državi, time je jasno kako je teritoriju susjedne države smatrala

svojim suverenitetom, a što potvrđuje tezu o agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Za razradu ovog detalja o agresiji zaslužan je autor Milivoj Ivanišević, koji je, valjda, trebao nastupati u suprotnoj ulozi, ali je sam sebe zaboravio. U nastavku autor govori da se došlo do „dramatično potresnih saznanja“ - nebitno gdje i kad - već je bitno da nešto što je dramatično, svakako je potresno, i obratno. A riječ je o masovnim grobnicama... „Tu su muslimani na veoma svirep način, u stilu islamskih 'svetih ratnika' ritualno, džihadski, uglavnom hladnim oružjem...“ Da li prilogu „svirep“ treba epitet „veoma“, ili je „svirep“ svakako „svirep“, pa ga je nemoguće pojačati, čime svako jezičko pojačavanje postaje apsurdno?! Svi nabrojani epiteti u cijelosti proizilaze iz vokabulara koji je korišten od strane velikosrpske ratne propagande, koja je kao gebelsovska doktrina obrađena i u mnogim svjetskim studijama, kao što je publicistički bestseler Petera Maasa „Ljubi bližnjega svoga“, o ulozi medija u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Autor nastoji argumentirati tezu o masovnim zločinima nad srpskim civilima, a kao izvor navodi „Knjigu mrtvih srba“ (pri čemu vlastitu imenicu „Srbi“ piše malim početnim slovom), koja je objavljena u 400.000 primjeraka, u srbijanskim dnevnim novinama – „povodom deset godina od oslobođenja Srebrenice“. Uprkos činjenici da su oba haška suda, Haški tribunal i Svjetski sud pravde, zločin u Srebrenici definirali kao genocid, te da je Srbija označena odgovornom za taj genocid, autor se veže za publikaciju izdatu „povodom oslobođenja Srebrenice“. Autor teksta se sapleo o vlastite konstrukcije, budući da biva neodrživo njegovo insistiranje na 3262 srpske žrtve u kontekstu navodnog oslabađanja Srebrenice, kad se zna da je to oslobađanje imalo stvarnosnu, a evo i dobilo pravnu dimenziju genocida.

Tekst Milivoja Ivaniševića „Srebrenički muslimani se povlače“ može biti izvrstan primjer za analizu kontinuiteta velikosrpske propagande kojom su inspirirani a potom i negirani zločini genocida nad Bošnjacima. Važno je razumjeti kako se ne radi o incidentima, već o jedinstvenom sistemu, podržanom od državnih struktura Srbije. S druge strane, odbrana istine o genocidu u Srebrenici nema državni karakter u dejtonskoj državi, jer se ovom državom i njenim društvenim ambijentom komanduje iz Beograda. (“Saff” br. 289, 01. april 2011. godine)

MENTORI ZABORAVA

Autor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 13. December 2010. 13:12:48

Američke diplomatske tajne objavljene putem web stranice WikiLeaks nisu dunjaluku otkrile ništa što se nije znalo, osim što su na ono što se znalo stavile muhur vjerodostojnosti. Znali smo mi i prije da Amerika zavrće ruke gdje

joj se može, da u marionete i podanike pretvara vlade ozbiljnih država, poput Njemačke, recimo, dok demokratija tu služi samo kao teatar za lahkovjerne. Nakon afere sa WikiLeaksom nam se čini bjelodanim da američka diplomatija koristi najprljavija sredstva da ostvari zacrtano i da je sad nemoguće negirati ponižavajući, maltene robovski odnos nekih vlada prema američkoj administraciji. Da li je baš tako? Iz ovog slučaja bismo konačno mogli naučiti da u savremenom svijetu istina nije ono što je istina, već je istina ono što princip jačeg naruči da je istina. Tako više nije bitno šta je potpisala Hilary Clinton, u šta se svako može uvjeriti, već je bitno kad se sa američkog trona kaže da to ona nije potpisala. Princip jačeg se više ne bavi suštinom provaljenih dokumenata, već se raspravlja da li treba ubiti ili ne treba ubiti osnivača WikiLeaksa Juliana Assangea. Po slovu zakona i pravde u zatvoru bi se morao naći bivši guverner Arkanzasa Mike Huckabee, jer poziva na ubistvo ljudi kojima nije dokazana nikakva krivica, a ne Juilian Assange, koji je od američkih zvaničnika osuđen bez procesa. Živimo u svijetu u kojem neko ko poziva na kriminalni čin ubistva biva zaštićen principom jačeg, dok se neko, ko stoji iza određenog teksta, mora skrivati u strahu za svoj život. Reakcije koje su uslijedile nakon objavljivanja ovih dokumenata dodatno su potvrdile degenerične svjetonazore, iz kojih proizilazi taj tiranski, kolonijalni odnos prema svijetu. Kakva demokratija i kakve slobode! Američka politika se, na žalost, iskazuje kao nakaza i kao utvara staljinističkih vremena za koja smo mislili da su zauvijek sahranjena sa padom Berlinskog zida 1989. godine.

Sila, glupost i laž

Kako bi pao komunizam da nije bilo ljudi koji se ne plaše represija komunističkog režima? I to ne ma kakvih represija! Za slobodnu misao se gubila glava, kao što sada

Fatmir ALISPAHIĆ: Valja se uzdati u zdravu i slobodnu pamet, u ona preostala ostrva demokratije, antikomunizma i antifašizma, sa kojih još uvijek možemo čuti glas razuma, istine i pravde, koji poručuje: Bošnjačko ljudsko dostojanstvo je u direktnoj

ovisnosti od statusa i dostojanstva bošnjačke žrtve genocida

život treba da izgubi Julian Assange, posve pribran u namjeri da između straha od američkih i cionističkih ubica, i slobode za misao, izabere slobodu za misao. Julian Assange je ko zna koji u nizu ljudi koji su život u duhovnom porobljeništvu razumijevali kao smrt, a smrt u ime duhovne slobode razumijevali kao vječni život. Zapadna civilizacija, temeljena na tržišnim svetinjama i na strahu od materijalne neimaštine, generalno ne može razumjeti pojam oslobođenosti, bilo da on isijava kroz islam, ili kroz preferiranje slobode nad životom. Može li se biti mrtav, a slobodan? U islamu može. A može i po samom osjećaju da je život besmislen ako će biti podređen strahu od moralnog ološa. U smrti se, sasvim sigurno, može biti slobodan, i slobodniji nego u porobljenom i poniženom životu. Otud zapadna civilizacija ne može pronaći odgovor na problem bombaša samoubica, jer taj odgovor proizilazi iz potlačenosti tih ljudskih bića, iz obesmišljenosti njihovih uniženih života, koji tek u samožrtvovanju dobijaju usmjerenje. Te samoubice, kakav je danas u neku ruku i Julian Assange, ne zanima šta će o njima izvijestiti Fox News Chaneel, hoće li ih nazvati teroristima ili izdajnicima. Njihovi su životni dijalozi okrenuti drugim sagovornicima, a tu princip sile ne biva nikakav sagovornik, već ostaje kao bijesno seosko kerče da laje za ljudima koji odlaze je su im pobijeni ovozemaljski smislovi života.

Nema opravdanja za ma koji i ma čiji terorizam, kako za onaj koji nastaje iz silništva, tako i za onaj koji nastaje iz očaja, nema opravdanja za bombaše samoubice, ali, tom problemu je nemoguće prići bez razumijevanja njegove mentalne strukture. Osuđivati narkomana zato što je narkoman, a ne zapitati se zašto je postao narkoman, ko mu je prodilao drogu i ko u državnim strukturama ima pinku od prodaje droge – besmisleno je. Kao da bi Julian Assange pristao da stavi glavu u torbu zbog objavljivanja povjerljivih američkih dokumenata, da nije u tim dokumentima prepoznao prljavštinu kakvu civilizacije ne zaslužuje, a u svojoj misiji vidio uzvišene ciljeve kakve su nosili veliki svjetski borci za slobodu i pravdu. A koliko Zapad razumije Assangeove ciljeve dokaz je crvena Interpolova potjernica koja osnivača WikiLeaksa tereti za silovanje. Dakle, Assange nije bio siledžija dok nije moralno diskreditirao pricip sile, pa će sada taj princip sile da moralno diskreditira njega, kao siledžiju koji je čak dvaput silovao. Taj rasplet je još jedan dokaz da sila i glupost idu zajedno, jer se sila ne mora nikome pravdati za svoju glupost, dovoljno je da određenu stvar siledžijski nametne kao istinu, pa makar se radilo o tako jadnom uzvratnom udarcu kakav je optuživanje Assagea za silovanje. K'o biva, kad te nemamo za šta optužiti, onda ćemo ti namontirati silovanje. A to bi se u mikroformama moglo događati svima koji ne glade krmka niz dlaku, bilo da se radi o hodži iz Gluhe Bukovice, o muteveliji iz mjesta Pode, ili o Fatmiru Alispahiću kao „komesaru Patriotske lige“ i „komandantu vehabijskog pokreta“, a o čemu su čitaoce izvještavali fašistički mediji po Sarajevu. Laž je pravilo silnih i glupih, pa je nenormalno očekivati da će se neko od njih postidjeti zbog svog silništva i lažnjaštva. Nikad niko iz „Slobodne Bosne“ nije objasnio kako to Fatmir

Alispahić 2003. godine predvodi Patriotsku ligu na vojnom osvajanju primorja i Podrinja, a ta opasna laž je objavljena, u jednakim manirima u kojima Dževad Galijašević izmišlja tzv. islamski terorizam. Otud je iluzorno očekivati da će se Washington nekome pravdati i izvinjavati za nečasne aktivnosti koje je vodila američka diplomatija, jer onaj ko je bio spreman organizirati i hraniti toliku silu kriminalnih petljavina, taj je u stanju na istim principima odreagirati na petljavinu u kojoj je uhvaćen. A šta to znači? Kada bivši predsjednik Clinton kaže da će neko izgubiti glavu, i kada bivši guverner Arkanzasa javno pozove na ubistvo nevinog čovjeka, jednako je kao kada se bez suda, i bez potrebe, pogube sinovi Sadama Huseina, pa se američki vojnici nad njihovim tijelima slikaju kao što se drug Tito u Bugojnu slikavao pored ubijenih međeda, a sve to je istoznačno Hitlerovom fašizmu koji je za normalno uzimao istrebljenje Jevreja, kao što danas Washington za normalno uzima istrebljenje Palestinaca i masovne egzekucije muslimana u Iraku i Afganistanu. Savremeni svijet, struktuiran na principu zapadne sile, žestoko je bolestan, kvaran, opasan i jadan. Ljudski je i antifašistički boriti se protiv takvog svijeta, u ime zaživljavanja njegovih deklaracija i prokalmacija o ljudskim pravima. To znači biti za Ameriku iz njenih deklaracija, a ne za Ameriku koja je iznevjerila sebe, i mnoge druge. Mi smo mali, globalno nebitni, i tu ne možemo mnogo doprinijeti, izuzev da ne dozvolimo da naše vrijednosti budu gažene u galopu sile, gluposti i laži. A upravo se naš najvažniji nacionalni interes – pamćenje žrtava – našao na tapetu američkog diplomatskog podzemlja.

Rat za bošnjačko pamćenje

Sad bi svi bošnjački političari da se glade s Miloradom Dodikom, Karadžićevim nasljednikom. Eno, i Lagumdžija se sretan slizao. Ma, je li to isti onaj Dodik koje je davao ratnohuškačke izjave, negirao zločine na Kapiji i Markalama, koristio svaku priliku da uzdrma stabilnost dejtonske Bosne? Do prije godinu dana smo se grdno ljutili kada su zapadni zvaničnici i njihova sarajevska služinčad Dodikove ekstremizme stavljali u istu ravan sa principijelnim stavovima Harisa Silajdžića. Zar njih dvojica mogu u isti koš?! Čim je Silajdžić izgubio izbore za člana Predsjedništva, digli su se i strani domaći da kažu kako je to dobro, pa je čak i Bakir Izetbegović kazao kako će voditi „umjereniju politiku od Silajdžića“. A šta je kod Silajdžića bilo neumjereno? Ništa. Baš ništa. Izuzev ako se neumjerenošću smatra insistiranje na bošnjačkoj ravnopravnosti, i ako je neumjerenost pomen genocida nad Bošnjacima. Zamislimo našta bi ličio svijet kada bi se neumjerenošću nazivao pomen holokausta nad Jevrejima? Ali, mi živimo u takvom svijetu, s tim da se pomen genocida nad Palestincima smatra podrškom tzv. teroristima. Zato na obilježavanju Dana Kudsa u Sarajevu nikad nema nikoga od bošnjačkih zvaničnika. A nema ni medija. Autocenzura je prva osobina totalitarizma, jer u tom ambijentu straha svi već znaju šta se smije a šta ne smije misliti. Ko neće da misli glavom vladajuće ideologije, ekspresno će postati pedofil, silovavatelj, terorista, komesar, manijak, itd, itd. Eto, Haris Silajdžić, pismen i staromodan, ogriješio se o dejtonsku ideologiju, jer je pominjao riječ genocid. A genocid je zabranjena riječ, kada se radi o Bošnjacima. Zato je Silajdžić proglašen ekstremistom u paketu sa Dodikom. Bošnjaci su svog „ekstremistu“ kaznili, otjerali s vlasti, a Srbi su svog ekstremistu unaprijedili u predsjednika Republike Srpske. Danas nema više Silajdžića, ali ima izvinjavanja Bakira Izetbegovića po

Beogradu. Nema Silajdžića, ali ima Dodika, koji je najednom postao umjeren i poželjan, i o kome više niko ne govori teške riječi. Nešto se promijenilo. Izgleda da smo dobili Bošnjaka koji više neće pominjati riječ „genocid“, a što su Amerikanci, preko Turaka, tražili od Silajdžića. Je li nam sada jasno zašto je lider SDA Sulejman Tihić svojevremeno nagrađen od Banja Luke kao ličnost godine, jer je proglasio da Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve? Idu u zaborav! ... Zašto je Šaćir Filandra, autor teze o tzv. deviktimizaciji Bošnjaka, glavna bošnjačka ikebana u Banjoj Luci? Korak ga dijeli od Dževada Galijaševića! Razumijemo li zašto na bošnjačkoj javnoj sceni nema ni pet ljudi koji smiju reći da je - pamćenje genocida nad Bošnjacima uvjet bošnjačkog opstanka? Jer, ko to kaže – nestat će! Kao što je nestao Fatmir Alispahić, recimo.Svi već znaju da je pamćenje zabranjeno! Ko hoće da pamti, pamtit će sebi, u izolaciji, prognan od javnosti, jer je dejtonska ideologija kao uvjet razgradnje Bosne i Bošnjaka postavila – komemorativnu smrt bošnjačke žrtve. Zašto? Zato što žrtva obavezuje, na satisfakcije i ustupke. A Bošnjacima je određeno da nestanu, kao što su, evo, nestali prilikom posljednjih izbora, kada su glasali za svoje progonitelje i sluge svojih ubica. Možemo li konačno prihvatiti ono što na ovim stranicama pišemo godinama – da je rat za bošnjačko pamćenje rat za budućnost Bosne i Bošnjaka? Jer da nije tako, ne bi se američka administracija upirala da iz javnog političkog govora izbriše riječ genocid. A kad tu riječ već nisu mogli izbrisati iz Silajdžićevih usta, onda su izbrisali samog Silajdžića. Preko bošnjačkog ispranog mozga, naravno.Po ko zna koji put se uvjeravamo da nema emotivnog oslanjanja ni na koga, pa ni na Tursku, koja će u ime svojih interesa pristati da posreduje oko brisanja riječi genocid iz političkog govora. Napose, Turska je već dobrano istrgovala na ime bošnjačke žrtve u vrijeme genocidne agresije, kada nije ništa konkretno učinila da pomogne, da priprijeti i uslovi, računajući kako će se ta indolencija tumačiti kao odanost zapadnim šefovima. Baška je što su Turci i biološki i emotivno više vezani za Srbiju, nego za bošnjačke Slavene. Nema više emotivnog vezivanja ni za naše političare, kojima gospodare mentori zaborava. Valja se uzdati u zdravu i slobodnu pamet, u ona preostala ostrva demokratije, antikomunizma i antifašizma, sa kojih još uvijek možemo čuti glas razuma, istine i pravde, koji poručuje: Bošnjačko ljudsko dostojanstvo je u direktnoj ovisnosti od statusa i dostojanstva bošnjačke žrtve genocida. /Objavljeno i u „Saffu“, broj 282, od 10. XII 2010./

FAŠIZAM ZGNJEČENOG NARODAAutor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 10. January 2011. 22:01:18

Potkraj godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održan je simpozijum pod nazivom „Antifašizam i fašizam danas“, a poruke sa ovog skupa su toliko skandalozne da se čini kako su sami organizatori i njihovi sponzori zapravo fašisti čiji je cilj da bošnjačku žrtvu optuže za fašizam. Prvo što pada u oči je da skup nije vezan ni za kakav neposredni povod, kao što je mogao biti vezan za Dan

državnosti BiH, a drugo da su SDP-ovski mediji složno, partijski, odreagirali na intenciju optuživanja mladomuslimana za fašizam. Njih ne zanima četnički i ustaški fašizam, koji je uklještio budućnost BiH, ušao u institucije, u dejtonsku ideologiju, za njih taj četnički i ustaški fašizam ne zavređuje da bude raspravljan i da bude metnut u naslov informacije sa ovog skupa, njih zanima nepostojeći, ničim dokaziv, a od četnika i ustaša forsirani tzv. „mladomuslimanski fašizam“. Kako drukčije, osim ekstremizmom, objasniti izmišljanje fašizma u Bošnjaka i medijsko forsiranje te izmišljotine? Znači li to da su Fakultet političkih nauka, kao organizator, i Grad Sarajevo, kao pokrivitelj ove opasne lakrdije, uključeni u jedan nečastan, kriminalni, fašistički zadatak izmišljanja fašizma tamo gdje ga nema i prikrivanja fašizma tamo gdje ga ima?

Bošnjaci su narod bez desnice

Objektivnost ovog nazovi simpozijuma čitljiva je i iz sastava sudionika, koji pripadaju jednom te istom ideološkom miljeu. Naučni pedigre Asima Mujkića i Edhema Muftića vezan je za SDP-ovski ideološki tor, tako da se u startu može znati šta će ovakvi naučnici priopćavati. Možda nije toliki problem što jednojajčani dijalog/monolog predstavlja domete njihovih intelektualnih kapaciteta, i što razgolićuje njihov kukavičluk, već je problem što takva praksa isključivanja intelektualne pluralnosti ima za cilj stigmatiziranje određenih grupacija. Zašto na ovakav skup nisu pozvani predstavnici Udruženja „Mladi Muslimani“? Zašto nije pozvan niko iz bošnjačkog intelektualnog kruga? Recimo, Džemaludin Latić! Nije li veći izazov u antifašistički dijalog uključiti i one koje smatramo desnom stranom svoga horizonta? Sigurno bi i predstavnici „Mladih Muslimana“, kao i mnogi bošnjački autori(teti), mogli dati plodan doprinos raspravi o fašizmu i antifašizmu. Upravo sa ove tačke, iz ovog konkretnog problema, treba otpočeti istinitu raspravu o karakteru savremenog fašizma u Sarajevu. Jer ako neko istrajava na navodnom ekskluzivnom pravu da bude šef i šofer antifašizma, onda to nije antifašizam, već njegova zloupotreba, s nečasnim ciljem! Zanima nas, dakle, zašto se uvijek u antifašističkim povodima zaobilaze institucije i

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Kada Srbi ukinu Republiku Srpsku, kada Hrvati ukinu „herceg-bosanske“ šume, pošte i elektroprivrede, kada Bošnjacima omoguće jednaka građanska prava, moći ćemo govoriti o odumiranju srpsko-hrvatskog

zbratimljenog fašizma. Dotad, svaki je fašizam u Bosni i Hercegovini srpski i hrvatski, i svaki je antifašizam u Bosni i Hercegovini samo i isključivo – bošnjački.

pojedinci koji ističu svoj bošnjački i muslimanski identitet. I ko ih to zaobilazi? Da li to zaobilaženje znači već gotovu namjeru da se neko, bez dokaza, stigmatizira kao navodni ekstrem i kao fašista? Zalud vam što se nigdje ne očitujete kao fašista, što javno govorite u slavu antifašizma i bosanskog jedinstva, za vaš je grijeh dovoljno to što idete u džamiju ili jače od nule iskazujete svoju bošnjačku pripadnost. Dovoljno je da ne pripadate SDP-ovskom krugu srpsko-hrvatskih sluga i bezbožnika, da taj krug prezirete i ismijavate, pa da odmah budete izopćeni iz demokratskih standarda. A ko to ima pravo isključivati čestite ljude i organizacije iz antifašističkog civilizacijskog kruga? Asim Mujkić? Mirko Pejanović? Vildana Selimbegović? Ko se plaši istine o antifašističkom opredjeljenju Udruženja „Mladi Muslimani“? Ta istina bi razbrkala kukavički i kvislinški raspored neistina i predrasuda, po kojemu četnicima i ustašama treba pridodati i tzv. muslimanske ekstremiste. A koliko su SDP-ovski naučnici zglajzali u sluganstvu dejtonskom, velikosrpskom i velikohrvatskom poretku, svjedoči to što potpuno zanemaruju historijske činjenice po kojima u bošnjačkom narodu nikada nisu postojali elementi hegemonije, agresije i šovinizma, na osnovu kojih bi se mogao razviti taj fašizam. Historija je krcata dokazima da se bošnjački narod od odlaska Turske na ovamo branio, povlačio, defetizirao, te da do ovog vremena nije naučio voditi brigu ni o onome što stvarno jeste njegovo. Kako bi se onda u tom „zgnječenom narodu“ - kako kaže akademik Nedžad Ibrišimović - uopće mogao zaleći fašizam? Pa Bošnjaci nestaju, tope se, samosagorjevaju, i nema tu vitaliteta ni za opstanak, a kamo li za fašizam! Četnički i ustaški fašizmi imaju svoje historijske korijene, a glavni smisao crpe iz komadanja Bosne i Hercegovine. Šta bi to i od koga bi to mogao komadati bošnjački narod, pa da se uspostave pretpostavke za postojanje fašizma? I sa naučnog i sa antifašističkog stanovišta bilo bi pošteno kazati kako bošnjački narod nikada u historiji nije bio na strani fašizma – niti je bio, niti je mogao biti - a o čemu kazuje i podatak da su Bošnjaci nakon Jevreja narod koji je procentualno podnio najveće žrtve u Drugom svjetskom ratu. SDP-ovski naučnici sigurno znaju za mnoge podatke koji dokazuju da ni jedan narod na Balkanu nije poput Bošnjaka toliko egzistencijalno vezan za ideje antifašizma i tolerancije, jer od ustavne realizacije tih ideja ovisi bošnjački opstanak. Zašto onda SDP-ovski naučnici ne kažu kako bošnjačku politiku, kao i bošnjačku društvenu i kulturalnu praksu u svim vremenima, treba izdvojiti iz ma kakvog fašističkog konteksta? Za takvo što, naprosto, nema dokaza! Nikada ni jedan dio bošnjačkog političkog bitka nije bio na strani fašizma, već je u cijelosti vezivan za ideje ZAVNOBiH-a. Bošnjački narod je narod bez desnice, jer je desnica suprotna bosanskim zakonitostima opstanka. Evo, i ovaj magazin, kojega uporno, i uzaludno!, kleveću za tzv. radikalizam i tzv. vehabizam, nikada nije bio protiv ZAVNOBiH-a, protiv zabrane fašističkih organizacija i svih zakonskih apsekata sprječavanja ekstremizma. U čemu je onda problem? Problem je izmišljanju nečega što ne postoji, kako bi se udovoljilo velikosrbima i velikohrvatima, koji četničku i ustašku suštinu dejtonskog društva nastoje relativizirati izmišljanjem svake vrste ekstremizma u Bošnjaka. Onaj ko vidi tu zavjeru, bit će prognan i obilježen kao fašista!

Photo by Enes Čelosmanović

Monolog magle s maglom

Heroj pomenutog skandaloznog skupa u Sarajevu ispao je dr. Edhem Muftić, i to zbog sljedeće izjave: „U BiH i dalje su na snazi tri fašistička pokreta koji je godinama konstantno ruše, a to su pročetnički, proustaški i mladomuslimanski pokret“. Možda doktor Muftić i ne bi bio toliki heroj da njegovu izjavu odmah nisu dočekali SDP-ovski mediji, koji su izmišljotinu o „mladomuslimanskom fašizmu“ istakli u pravi plan. I, nikom ništa. S time se slaže kompletan Fakultet političkih nauka u Sarajevu, slaže se Grad Sarajevo, pa i Federalno ministarstvo kulture, koje je podržalo ovaj skup. Namjerno ne pominjemo suorganizatora Savez antifašista, iz poštovanja prema godinama ovih zloupotrebljenih ljudi. Svi su oni saglasni da su SDA, koja je proizišla iz MM-pokreta, kao i prvi predsjednik nezavisne BiH Alija Izetbegović - taj treći list u bh. fašizmu. Elem, da nije reagiralo Udruženje „Mladi Muslimani“ i ukazalo koliko je netačno, i zlobno, dovoditi u vezu sa fašizmom antifašistički i antikomunistički mladomuslimanski pokret, skandal bi ostao bez reakcije. A svakako je i ostao...Doktor Muftić se izvinuo rekavši da je – „nakon rekonstrukcije događaja zaključio da je riječ o lapsusu, jer je moja namjera bila da pomenem tri aktuelna profašistička, odnosno ekstremna pokreta, četnički, ustaški i vehabijski“. A sada nekoliko pitanja za doktora

Muftića... Da li u BiH postoji registriran tzv. vehabijski pokret? Ima li ikakav logotip, zastava, pečat na kome to piše? Kako se može govoriti da je pokret nešto što uopće ne postoji, što se takvim ne zove, što nema svoje programske dokumente i ciljeve? ...Za razliku od četničkog i ustaškog pokreta. Da li je ikad iko stradao od tog nepostojećeg vehabijskog pokreta? Da li su tzv. vehabije otvarali konc-logore, klali ljude, silovali žene, rušili bogomolje? Ima li i jedno jedino zlo tzv. vehabija koje se može porediti sa brojnim zlodjelima četničkog i ustaškog pokreta? Kako se može u istu, fašističku ravan, stavljati nešto što ima svoju negativnu historijsku potvrdu, sa nečim što je izmišljotina novijeg datuma, koju su plasirale upravo četničke i ustaške snage involvirane u dejtonski režim? Istinski antifašizam danas bi bio u detektiranju tih snaga koje se nastoje sakriti iza dejtonske parademokratske šminke, a u fašistički kontekst gurnuti žrtvu tog fašizma. No, dejtonsko društvo, predvođeno intelektualnim slugama tipa Asima Mujkića, nema hrabrosti, snage i poštenja da otvori jednu takvu raspravu. To što se naziva simpozijumom, ne samo da je daleko od nauke, već i od elementarne kulture dijaloga. To je monolog jedne magle s drugom maglom.Namjera da se sloboda bosanskog društva ukalupi u ideološke monologe SDP-a i njegovih dejtonskih pomagača – providna je i jeftina. Postoji mnogo slobodnih pojedinaca koji vide i smiju naglas reći kako su atributi bosanstva i ZAVNOBiH-a zloupotrebljeni od velikosrpskih i velikohrvatskih sluga, s ciljem izmišljanja tzv. bošnjačkog fašizma, kao načina da se opravda trijumf beogradske i zagrebačke okupacije Bosne i Hercegovine. Jer da nije tako, osjećao bi se prozvanim Fakultet političkih nauka u Sarajevu, kao mjesto širenja naučne i političke neistine; udarilo bi to na ponos upravi Grada Sarajeva, koja je bila domaćin izmišljanja tzv. mladomuslimanskog, odnosno, tzv. vehabijskog fašizma; pobunio bi se makar ko protiv tog trpanja Bošnjaka u ma kakav dodir sa ideologijom fašizma, a sa fašizmom su ovdje jedino zbratimljeni i Srbi i Hrvati, kojima je normalno da Bošnjaci – nakon 200.000 mrtvih i 1.300.000 raseljenih - nestaju i sa ovog frtalja bh. teritorije. Kada Srbi ukinu Republiku Srpsku, kada Hrvati ukinu „herceg-bosanske“ šume, pošte i elektroprivrede, kada Bošnjacima omoguće jednaka građanska prava, moći ćemo govoriti o odumiranju srpsko-hrvatskog zbratimljenog fašizma. Dotad, svaki je fašizam u Bosni i Hercegovini srpski i hrvatski, i svaki je antifašizam u Bosni i Hercegovini samo i isključivo – bošnjački.Zašto? Zato što Bošnjaci ni na jednom pedlju bosanske zemlje nisu ni jednom Srbinu i Hrvatu uskratili građanska prava, pa ni u vrijeme genocidne agresije i teških iskušenja, za razliku od srpskog i hrvatskog kolektiviteta koji i dalje istrajava na postignućima genocida, etničkog čišćenja Bošnjaka i otimanja bošnjačke imovine. To što Televizija Republike Srpske u Novogodišnjem programu emitira sevdalinke i pušta i bošnjačke pjevače da koju zapjevaju, i to što koalicija iz Karađorđeva od etnički očišćene Banja Luke pravi metropolu humanizma, u kojoj se dodjeljuju regionalne nagrade za progres, dok bošnjački mulci u svemu ovome statiraju bez pameti i kompasa... – sve to nema veze za realnošću u kojoj je, do daljnjeg, antifašizam bliži svakom mudžahedinu, nego bezmalo svim srpskim i hrvatskim političarima. („Saff“, br. 284, 7. I 2011.)

Politički poligon: Da je Srbija ratne zločince iz 90-tih tražila kao što danas traži kosti Draže Mihailovića, Balkan bi bio sretan i spokojan

DAYTONSKE STRŽE ĐENERALA DRAŽEAutor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 19. September 2009. 16:09:58

Premijer Karadžićevog entiteta Milorad Dodik nije samohodni politički manijak koji se iživljava nad bosanskim žrtvama i bolima, već izdanak velikosrpskog sistema i demokratske volje srpskog naroda. Jedan od roditelja sa Kapije veli kako je sva sreća pa Srbi ne stoje iza Dodikove izjave da je masakr na Kapiji insceniran. A ko stoji? Pa Srbi su ga složnim glasanjem ustoličili za najmoćnijeg političara u BiH. I Srbi su aktivno i solidarno odšutjeli na njegov bestijalni fašizam. Tuzla je puna

Srba na pozicijama, direktora, funkcionera, navodnih antifašista, ali se niko izuzev starog penzionera Miše Božića nije personalno oglasio i osudio Dodikov napad na Tuzlu. Kud nestade SDP-ov model zajedništva, po kome gradom sa bošnjačkom većinom vladaju Mato&Guto iz Karađorđeva?

Humanost i genocid

Dva-tri dana prije nego što ću u „Dnevnom avazu“ objaviti prvo reagovanje na Dodikovu izjavu, uspostavio sam e-mail komunikaciju sa jednom srbijanskom slikarkom iz Londona. Razmijenili smo par pisama o pojmu „cyber izložbe“, budući da sam pripremao jednu takvu izložbu u povodu 65. godišnjice oslobođenja Tuzle, a ona je imala već nekoliko cyber prezentacija. Na webu je vidjela moju izložbu, ali i moje reagovanje na Dodikovu izjavu, i uputila mi sljedeće pismo: „Lepo, ali ja sam Srpkinja, i ne volim kada neko napada Dodika. Nemoj mi se više javljati.“ Kratko, jasno, patriotski.Ona zna da je Dodik reprezent srpstva i da je odanost Dodiku odanost srpstvu. Ona je Srpkinja, što je obavezuje da prekine stručnu komunikaciju s muslimanom koji se usuđuje da napada Dodika. Za nju ništa ne znači što Dodik čini zločin negirajući zločin, jer ona zna da to nije Dodik, već je to srpstvo, sistem, strategija, jedinstvo, disciplina. Teško je izbjeći poređenje sa raskošnom šutnjom tuzlanskih Srba. Da li su svi oni prvo Srbi, pa tek onda ljudi? Da li su svi oni prvo Dodikovi, pa onda naši? A kako mogu biti naši, ako su i Dodikovi, a ako je Dodik Karadžićev?Nedavnom rehabilitacijom četništva srpstvo se bestidno udaljilo od humanosti, a primaklo genocidnosti. Teško je razdvojiti srpstvo od četništva, jer se sami Srbi četništvom ponose. Za nas je četništvo simbol zla, a za Srbe nacionalnog ponosa. Skupština Srbije već nekoliko godina sponzorira četničke mitinge na Ravnoj gori. Crkva u Srba nikad nije ni krila da je uz četnike. Na žalost, Amerika je u više navrata odlikovala

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Kada je prije nekoliko godina penzionisani oficir Ljubo Lazarevski inicirao potragu za Dražinim kostima, rodila se ideja o najvećem sprovodu u srpskoj istoriji, na kome bi bilo nekoliko miliona Srba. Dražine kosti bi se

mjesecima nosale po Srbiji, kao štafeta, i na kraju pokopale u Hramu Svetog Save u Beogradu. Ultranacionalisti čak predlažu i kloniranje Draže. Srbi su na domak cilja - uspostave nacionalnog svetišta. Hoće li ukopati Dražine ili pileće kosti iz menze, manje je bitno.

četnike, a Američke snage SFOR-a su prije nekoliko godina dodijelile zvanični akt zahvalnosti Četničkom ravnogorskom pokretu. Zašto bi onda Srbi bili protiv Dodika?! Zbog nas? Mi nismo njima ono što su oni nama. Jer Bosne nema bez Srba, a Srba ima bez Bosne, dok Bošnjaka nema ni bez Bosne, ni bez Srba. Ni slučaj pronalaska doktora Dabića nije proizveo takvu medijsku groznicu kakvu upravo proizvodi potraga za kostima četničkog komandanta Draže Mihailovića. Kao da će se sam đeneral ukazati. Srbija je angažirala sve državne resurse na pronalasku

Dražinih kostiju, a mediji se utrkuju da jave dokle se stiglo. Čak se predviđa krivična odgovornost preživjelih „oznaša“ koji su upetljani u Dražino pogubljenje. Prave se specijalne emisije, govore ministri, obavještajci, traži se tajni zapisnik, Srbija sanja Dražu, i po dani i po noći. Dražine kosti su trenutno najvažnije srbijansko pitanje. Da je Srbija ratne zločince tražila kao što danas traži kosti Draže Mihailovića, Balkan bi bio sretan i spokojan.Kada je prije nekoliko godina penzionisani oficir Ljubo Lazarevski inicirao potragu za Dražinim kostima, rodila se ideja o najvećem sprovodu u srpskoj istoriji, na kome bi bilo nekoliko miliona Srba. Dražine kosti bi se mjesecima nosale po Srbiji, kao štafeta, i na kraju pokopale u Hramu Svetog Save u Beogradu. Ultranacionalisti čak predlažu i kloniranje Draže. Srbi su na domak cilja - uspostave nacionalnog svetišta. Hoće li ukopati Dražine ili pileće kosti iz menze, manje je bitno.

Istina o stradanju

Tek sa četničkim „podraživanjem“ srpstva nastupit će ekspanzija revizionizma. Zločin nad povijesnom istinom bit će pojačan nezgodnim činjenicama, poput one da je američki predsjednik Hari Truman 1948. odlikovao Dražu Mihailovića «zbog ratnih zasluga i spasavanja oko 500 američkih avijatičara koji su bezbjedno vraćeni u svoje komande». Šta je Truman znao o 103.000 Bošnjaka ubijenih u Drugom svjetskom ratu? Ponajviše od Dražinih četnika.Bošnjacima, čiji su životi historijsko gorivo četničkog pokreta, niko nije kriv što do danas nisu izgradili Muzej genocida i svoje stradanje izdigli na pijedestal svog i bosanskog kompasa. Dok Bošnjaci nemaju volje ni da čuvaju istinu o svome stradanju, dotle Srbi složno od zločinaca prave heroje i antifašiste. Dodikov ispad je logičan ishod atmosfere u kojoj bosanske žrtve postaju podstanari u svojoj, odveć posrbljenoj kući.

(Objavljeno i u bajramskom izdanju „Dnevnog avaza“, 19. i 20. IX 2009.)

BOŠNJAČKI NAPAD NA DŽAMIJU

Autor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 24. October 2010. 02:10:09

Imao je rahmetli Omer Pobrić običaj kazati: „Nema dalje!“, kad hoće reći da je neka pojava, jal u pozitivnom jal u negativnom smislu, doživjela svoj vrhunac. Šta bi u kontekstu bošnjačke autodestrukcije i samomržnje moglo postati vrijedno ove kvalifikacije da – nema dalje!? Eto, ubili su nam po izlasku iz džamije Magdija Dizdarevića, a da demokratska javnost nije na to ubistvo odreagirala moralnim i etičkim senzorima, već je

Magdijevu smrt prešutjela kao što se prešutkuju smrti palestinskih civila. „Dabude išao u džamiju, pa ga ne bi ubili“ – bio je jedan od komentara na internetskim forumima, na kojima se čak ovo ubistvo slavilo kao dostiguće borbe za slobodu i demokratiju. Je li to znači da se moraš zvati Vedran ili Denis, biti učenik katoličke škole, da bi tvoju pogibiju neko pamtio? Ako si u islamu, nemaš prava ni na pravosudnu satisfakciju, što se pokazalo u slučaju ubistva Magdija Dizdarevića. Ovo ubistvo je tim teže, i znakovitije, što je skovano u domaćoj islamofobičnoj radinosti, ali je podržano od medijskih i državnih struktura koje strateški prevaspitavaju Bošnjake, ispiru im mozak i od njih prave muslimanske progonitelje. Koliko vrijedi sabur u kojem je Magdi ispraćen sa ovog svijeta? Ili je taj sabur u okolnostima kriminogene države pročitan kao naše mirenje sa ubijanjem muslimana čiji nevini životi, evo, nemaju ni pravosudnu cijenu? S obzirom da se dejtonsko pravosuđe otvoreno stavilo na stranu zaštite ubica Magdija Dizdarevića, čime je poslalo poruku o poželjnosti i dopustivosti ubijanja muslimana, moramo se javno zapitati – ako muslimanski životi u Bosni i Hercegovini nemaju zaštitu kao i svi drugi životi, i ako dejtonska država, putem svoga pravosuđa, podstiče ubijanje muslimana, da li to znači da su muslimani, poglavito Bošnjaci, primorani da razmišljaju o mjerama samozaštite? Velikosrpske i velikohrvatske snage, koje su okupirale mehanizme dejtonske države, jedva čekaju takvu vrstu bošnjačke samoorganiziranosti, kako bi imale alibi da ma čime – kad već nemaju čime! – argumentiraju svoje višegodišnje laži o postojanju tzv. islamskog terorizma. U tom strahu Bošnjaka da na državni teror odgovore demokratskom odbranom svojih vjerskih prava i građanskih sloboda, zapravo, šutke prolaze ovakvi skandali, kakav je uloga dejtonskog pravosuđa u podstrekavanju islamofobije i krvnog delikta nad

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Nakon što je ubistvo Magdija Dizdarevića izvedeno u domaćoj islamofobičnoj radinosti, a potvrđeno od dejtonskog pravosuđa kao zločin bez kazne, uslijedio je novi oblik samomržnje u Bošnjaka – napad na džamiju.

Za samo nekoliko godina odgojena je bošnjačka generacija koja će sa palicama sačekivati vjernike poslije namaza, i koja će kad se ponapija skrnaviti džamije po ugledu na četničku i ustašku mladež.

Bošnjacima koji idu u džamiju. Mislili smo da se u slučaju Magdija Dizdarevića sabralo ono: „nema dalje“. Šta bi kao naredni cilj mogli smisliti stratezi genocida nad Bošnjacima, oni isti koji po svijetu zavađaju muslimane, poturaju bombe u ime jedne ili druge struje, a koji ovdje nasrću na Islamsku zajednicu i uče Bošnjake kako je ateizam najviši stepen patriotizma? ...Ako bi Bošnjaci napadali na džamije, skrnavili ih i šarali grafitima, onako kako to čine četnički i ustaški ekstremisti, bila bi to još jedna poruka o razmuslimanjenju Bošnjaka. To se dogodilo.

Metropola islamofobije

Na lažnoj listi lažnih mudžahedinskih baza svojevremeno se našla i Klokotnica, selo pored Gračanice, pa bi se čak moglo reći da je u jednom trenu bila popularnija od Gornje Maoče. E, sad, zamislite da u novinama izađe članak kako se u Gornjoj Maoči bošnjačka omladina petkom i subotom uveče ponapija i nadrogira pa flašama i kamenicama gađa mjesnu džamiju, a da maočanski hodža više ne zna šta će od nemoći da to spriječi, pa se jada javnosti kako muslimani u Maoči rade isto što i ekstremna srpska i hrvatska omladina kad skrnavi džamije. Priča negdje mora biti šuplja, zar ne? Kako je moguće da Klokotnica bude jedno od svjetskih terorističkih baza mudžahedina i ostalih Bin Ladenovih tandaramandarala, a da u toj bazi caruje takav antiislamski razvrat da ne prođe vikend a da džamija ne bude pogođena makar jednom pivskom flašom? Sudeći po tim muslimanskim napadima na džamiju, Klokotnica je bliža Briselu, od samog Sarajeva, jer Klokotnica ispunjava prvi uvjet za ulazak u Evropsku Uniju – da tudi nema muslimana. Jer, tamo gdje ima muslimana, pa se klanja beš-vakat, tu nisu čista posla, tu se toliko po džamijama misteriozno sastanči, da mora odletjeti u zrak makar policijska stanica u Bugojnu. Zato je pretresana Gornja Maoča. Ali da mi razaberemo zašto je Klokotnica ostavljena na miru, iako je opasno leglo brada i nogavica.Prije četiri godine „Slobodna Bosna“ je objavila, a „Nezavisne novine“ su dojavile, da su u selu Klokotnica prodate četiri kile crvene i četiri kile žute žive (Hg), kako bi se potrovali vodovodi u Italiji. Po njihovoj priči, agenti Al Kaide iz Italije su doputovali u Klokotnicu da baš od klokotničkih mudžahedina, k'o u granapu na vagi, kupe na po četiri kile ovog opasnog hemijskog elementa kojim će pobiti narod po Italiji. Razasut će te kilograme po vodovodima, kao što se raspe pepeo kremiranih mrtvaca, i sva će Italija pomrijet. Niko poslije nije demantovao ovu budalaštinu, kojom se išlo niz dlaku evropskim medijskim krmadima, željnim laži o tzv. islamskim teroristima.

Niko se nije ni zapitao kako je moguće da Bin Laden šalje svoje operativce u jedno bosansko selo, kao da te žive nema i u Italiji, ili negdje bliže tim vodovodima koje, k'o biva, hoće potrovati. Ali, posljednjih je godina bilo toliko suludih izmišljotina da se čovjek ponekad zapita da li u sigurnosnim agencijama sjede luđaci, ili profiteri koji ne biraju način da plasiraju i najbudalastije konstrukcije kako bi odradili kvotu izmišljotina. Mudžahedin Mladen, dakle Srbin, koji iz Gornje Maoče kamionom prevlači projektile u Vatikan, a niko ga ne zaustavlja na tolikim granicama, s ciljem da puca na Papinoj sahrani i bezbeli ubije mrtvog Papu – apsolutni je i neprevaziđeni hit iz produkcije antiterorističkih šizofrenika, nastanjenih u najuticajnijim medijima. Za borbu protiv terorizma veća su opasnost ovi koji taj terorizam izmišljaju – jer njih ima – nego sami teroristi kojih u Bosni, vidjelo se – nema. Jer oni koji terorizam izmišljaju, u stanju su i da ga organiziraju, kako bi potvrdili svoje izmišljotine. Slučajevi Gornje Maoče i Bugojna u to nas uvjeravaju. ...Kako vjerovati u Gornju Maoču ako se ne dogodi Bugojno?!Ta ista Klokotnica ponovo je ušla u medijsku orbitu u jednom drukčijem svjetlu. Od mjesta koje je bilo leglo tzv. islamskih terorista za trgovinu živom i trovanje vodovoda po Evropi, a zašta nije bilo nikakva dokaza, Klokotnica je postala metropola islamofobije, u kojoj omladina svoje vikendaške pijanke začinjava napadima na džamiju. Pogodna okolnost je što se disco-džigara-club nalazi u blizini džamije, pa ponapijana i nadrogirana omladina ne mora plaho hodati, i srkletiti se, da dohoda do džamije na kojoj će ostaviti biljeg svoje ateističke prosvijećenosti. Doduše, u tom centru se nalazi još raznih objekata, tu je i zgrada Općine Doboj-Istok, tu su i sjedišta raznih udruženja, ali, samo je džamija na meti bezbožničke omladine.

Stav o nemanju stava

Ako bismo tražili mjesto u kojem stanuje ona tačna ocjena da je „selo sačuvalo islam u vrijeme komunizma“, onda bismo kao arhetip takvog sela upravo mogli uzeti Klokotnicu, gdje je stopostotni bošnjački živalj, nastanjen u mahalama i kućercima, u kojima se Kur'an uvijek čuvao na najvišem mjestu, čas ispod plafona. Upravo takvo je bošnjačko selo. Otud je nevjerovatno da se u jednoj takvoj sredini zakopiti pojava kontinuiranog iživljavanja nad džamijom. Nije to jedan vikend, već je to čitav niz vikenda i različitih oblika skrnavljenja džamije. Dakako, ne stoje svi mještani Klokotnice iza ovoga, ali je činjenica da veliki broj omladine izlazi u taj disco-džigara-club i da mogu znati koji od njih udaraju na džamiju. Mogu ih upozoriti, direktno ili posredno. Ako se plaše kabadahluka, mogu anonimno dojaviti policiji, Medžlisu, hodži - ko to iz vikenda u

Rahmetli Magdy Dizdarević

vikend blati neblativo. No, čudo je kako jedna takva pojava ne povrijedi većinu koja, sigurni smo, intimno ne odobrava bošnjačke napade na džamiju. Da li to znači da je građanska inicijativa i odgovornost potpuno umrtvljena institucija u svijesti bošnjačke omladine? „...Bespomoćni smo, nezainteresirani, šta god da se događa, mi na to ne možemo utjecati, niti želimo o tome misliti; mi smo ovdje da se veselimo, a napadi na džamiju, kao i odbrana džamije, nas ne zanima.“ Međutim, taj stav o nemanju stava je proizveden isključivo kod bošnjačke omladine, kada se radi o njenom vjerskom i narodnom identitetu, za razliku, recimo, od ateističke omladine, koja jako dobro zna braniti pederske i hašišarske slobode, a da ne govirimo o srpskoj i hrvatskoj omladini kojima niko ne brani da rečenice počinje i završava sa pomenom Isusa Hrista. Bošnjačka islamofobija i bošnjačka apatija su proizvedene kategorije.

Liječenje samomržnje

Pokušajmo začas ući u nesvijest bošnjačkih mladića, a možda i djevojaka, koji napadaju džamiju u Klokotnici. Ako se radi o buntu, zbog neostvarenih želja, onda džamija nije adresa za iskazivanje bunta. Ali, džamija je simbol zdravog poretka, tradicije, porodice, poštovanja babe i majke, skromnog i staloženog odnosa prema životnim mogućnostima, a sve to, u sveukupnosti, poremećeno je turbo-folk estetikom, koja propagira brzo bogaćenje, malo rada, puno para, buljuk harama, nikud halala, e, kako bi se ličilo na medijske idole s onu stranu Drine, najčešće. Sisitem koji čuva bošnjačka tradicija u konfrontaciji je sa režimom koji se bošnjačkoj omladini natura kao vrijednosni. Kad se tome doda agresivno ubjeđivanje putem dejtonskih medija da je islam u Bošnjaka izvor svih nevolja, da su za Islamsku zajednicu vezani najveći profiteri i kriminalci, onda taj bunt kod bošnjačke omladine dobija jasan cilj. „Zato što ja nisam bogat, krivi su oni koji su bogati, a koji sad reisu Ceriću grade dvorac usred Sarajeva – mojim, narodnim parama! - pa ću im se svima osvetiti što ću ovakav mortus pijan razbiti prozor na džamiji. Aca Lukas je moj reisu-l-ulema!“Razmuslimanjenje bošnjačkog naroda kreira se stručno i pronicljivo, tako da servirana priča ima logičku nit u koju traumatizirani pojedinac može povjerovati. Godinama već narod sluša, a omladina odrasta pod torturom ponavljanja laži o skandaloznoj Islamskoj zajednici, koju čine pedofili, ekstremisti, kriminalci, dok narod, eto, nema ni za lijekove. S obzirom da ta priča ima jednu dimenziju, pošto su dejtonski mediji zatočeni u monolog i u totalitarnu čahuru, Bošnjaci se u kritičnoj masi nisu mogli odbraniti od indoktrinacije. Na tim „demokratskim medijima“, tipa Federalne tv ili „Oslobođenja“, nema drukčijeg mišljenja: svi misle jednom glavom! Rezultat je, evo, moguće vidjeti na Izborima, na kojim su bošnjačkom voljom pobijedile osvjedočene islamofobijske snage, a pojavu je moguće pratiti i na ovim mikro planovima kakav je prvi bošnjački udar na jednu džamiju.Informativna blokada koju živimo u narednom će periodu biti pojačana ideološkim jednoumljem zbratimljenih vladajućih stranaka nad Bošnjacima, te je moguće pretpostaviti kako će pravo na drukčije mišljenje biti zadugo mrtvo. Ako ikada ponovo bude života i slobode u bošnjačkom društvu, onda će pojave kakve su ubistvo Magdija Dizdarevića ili prvi bošnjački napad na jednu džamiju, zauzimati posebno mjesto u analizi i stalnom liječenju transgeneracijske samomržnje u Bošnjaka. /Saff, broj 278, 22. X 2010./

Skup o životu i djelu Omera Pobrića

BOSNOFOBIJA I STRAH OD SEVDAHA

Autor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 21. December 2011. 14:12:39

U okviru manifestacije „Dani grada Tešnja“, u Centru za kulturu i obrazovanje Tešanj održan je skup posvećen jednom od najpoznatijih Tešnjaka, osnivaču Instituta sevdaha Omeru Pobriću. O životu i dijelu Omera Pobrića govorili su njegovi prijatelji i saradnici: Alija Galijašević, Havica Hećo, Josip Pejaković, Husein Galijašević, Hasan Berberović, Senad Hodović, Vehid Gunić, Jasmin Odobašić, Munib Maglajlić, Melida Travančić, Vojislav Vujanović, Mirza Trbonja, Jasna Hadžiselimović i Fatmir Alispahić. Moderator je bio klasik bosanske poezije Amir Brka, a skup je otvorio tešanjski načelnik Fuad Šišić. CKO Tešanj će štampati zbornik radova sa ovog skupa, a u nastavku prenosimo rad mr. sc. Fatmira Alispahića.

Insan koji je zadužio građane BiH da ga se sjećaju: Omer Pobrić r.a.

Društveni i politički ambijent u kome se događa tešanjski Skup o životu i djelu Omera Pobrića ne razlikuje se bitno od ambijenta u kome je 2003. osnovan Institut sevdaha. Kao što je osnivanje Instituta sevdaha bilo izraz kulturalne i patriotske samosvijesti Omera Pobrića i njegovih saradnika, tako je i ovaj Skup izraz samopouzdanja jednog grada,

Omerovog rodnog Tešnja, koji odavno zna baštiniti i afirmirati trajne vrijednosti.

Osnivanje Instituta sevdaha nije državna kulturalna strategija, a to nije ni ovaj tešanjski Skup, jer dejtonska realnost ne prihvata bitnost Zemaljskog muzeja, Nacionalne biblioteke, Umjetničke galerije, niti drugih znakova bosanske duhovne baštine. Očita su nastojanja da se Bosna razbaštini od svega što je čini historijskim i kulturološkim entitetom, a dokle god to znamo, i naglas govorimo, imamo i šansu da Bosnu Bosnom odbranimo. U stabilnim zemljama se ljubav prema svome podrazumijeva, dok se u našoj zemlji, već decenijama, nagrađuje bosnofobija. A ta bosnofobija podrazumijeva cjelovit ideološki mehanizam marginaliziranja i stigmatiziranja projekata i pojedinaca koji baštine bosanske vrijednosti. Sjetimo se samo kakve je neprijatnosti trpio akademik Muhamed Filipović kada se 1967. usudio reći da postoji „bosanski duh u književnosti“. Teško je zamisliti da je prije 45 godina bosanski duh bio hereza u bosanskoj zemlji, kao što je teško zamisliti da su do prije osam godina sevdah i sevdalinka bili tumačeni kao izraz bošnjačkog radikalizma. Politika rastakanja bosanskih vrijednosti danas je dobila neke druge forme, jer se manje bazira na otvorenom stigmatiziranju, a više na tajnoj mreži marginaliziranja, ignoriranja, pa i ismijavanja. No, to je već oblast jednog šireg studijskog interesovanja za ideološki karakter političke i ekonomske moći koja je u prošlosti, a i u dejtonskoj sadašnjosti, projektovala kulturalne profile suprotstavljene bosanskim interesima.

Kazati da Bosna ima svoju pjesmu, i u pjesmi svoju kuću, i u kući svoju majku... – hereza je naspram vladajućih trendova u prošlom i u ovom vremenu. Kada se Škot zanima za gajde, a Hrvat za tamburice, iza njega stoje i državne institucije i budžeti, a kada Omer Pobrić krene u osnivanje Instituta sevdaha, njega zakoče odricanja, rizici, pa i neprijatnosti. Za mnoge općeprihvaćene vrijednosti mislimo kako su uvijek uživale čast i blagonaklonost, a zaboravlja se ko je i kako progonio Maka Dizdara, recimo. Djelo Omera Pobrića je nastajalo uz mnogo napora i razočarenja, ali sa još više vjere i opredjeljenja da se istrajava na putu afirmacije sevdaha, kao apsolutnog staništa bosanskog identiteta. Pred nama je Omerovo djelo, pred nama su projekti Instituta sevdaha, ali, pred nama nisu saznanja o Omerovim istrajavanjima na putu koji nije uvijek bio otvoren i dobronamjeran za sevdah i sevdalinku. Te neprijatnosti Omer je odnio sa sobom, kao svojevrsne trofeje na peru

Fatmir Alispahić, Vesna_Masic i Josip Pejaković

Izlaganje mr. sc. Fatmira Alispahića

svoje stvaralačke energije, kao dokaz da je djelo trajno, a nevolje prolazne. Upravo u svjetlu tih nevolja koje je pobjeđivao Omer Pobrić, tih nenaklonjenosti društvenog konteksta, želimo se prisjetiti ambijenta u kome je osnovan Institut sevdaha – Fondacija Omera Pobrića. U nastavku ću iskoristiti i nekoliko dijelova iz teksta pod naslovom „Babo sevdaha“, koji je Omer, neposredno pred odlazak, planirao staviti kao predgovor svojoj novoj knjizi.

Kada je 14. februara 2003. pred prepunom dvoranom BKC Sarajevo, osnovan Institut sevdaha - Fondacija Omera Pobrića, u našem društvu nije bilo ni jedne institucije i javne manifestacije koja je u svome nazivu ili naslovu nosila sevdah i sevdalinku! Nije bilo ni jednog institucionalnog nastojanja da se sevdalinka baštini a kultura sevdaha odgaja kao prvorazredni kulturalni interes naše zajednice! Nije bilo nikoga ko se u dejtonskim godinama, otvoreno i bez kompleksa, bavio sakupljanjem i publikovanjem sevdalijskog blaga. Omer Pobrić je osnivanjem Instituta sevdaha na sebe preuzeo teret generacije koja je bila dužna da sevdalinku konačno stavi u institucionalne okvire.

Bilo je i ima nekoliko znamenitih autora koji su se bavili izučavanjem sevdalinke, i čiji je doprinos izuzetan, ali njihovi dometi ostaju u okvirima autorskog rada. Sevdalinka treba biti općedruštveni interes koji se ne može oslanjati na individualna htijenja, već mora biti umrežen u institucionalni okvir. Tu viziju prvi je imao i ostvario Omer Pobrić, koji je i u godinama prije osnivanja Instituta sevdaha realizirao projekte od značaja za cjelokupnu zajednicu. Nastojanje Omera Pobrića da osnuje instituciju koja će se baviti očuvanjem i afirmacijom naše najisturenije tačke kulturalnog identiteta, tog otiska prsta, momentalno je pozdravljeno od vodećih autoriteta bosanskohercegovačkog društva. U to vrijeme ni jedna nevladina organizacija, a pogotovo ne kulturna organizacija, nije okupljala tako imponzantan broj bosanskih uglednika. Nećemo nabrajati sve one koji su podržali osnivanje Instituta sevdaha, bilo kroz pisma podrške ili tako što su ušli u organizacione sheme Instituta, ali hoćemo potcrtati tu spremnost da bez dvojbe svoje znanje i ugled založe za uspjeh – prve ustanove koja se programski i strateški bavi zaštitom i afirmacijom sevdalinke.

Ova ilustracija ukazuje do koje mjere su bili zreli uvjeti za osnivanje jedne ustanove poput Instituta sevdaha. Domaća intelektualna elita odveć je osjećala kako se naše muzičko blago osipa, destruira i preoblikuje pod medijskim udarima s vana i iznutra. Njihova podrška Omerovom odvažnom projektu, činjenici da se konačno pojavio neko ko ima volje da institucionalno baštini i brani naše etnomuzikološko biće, prevazilazila je okvire i Instituta i sevdaha: bilo je to svjedočanstvo da Bosna ima intelektualnu elitu koja može ostvariti jedinstvo oko važnih pitanja. No, mnogi vjerovatno nisu očekivali da će Institut sevdaha opravdati svoja programska opredjeljenja i planove, ali i nadmašiti najoptimističnija i najmaštovitija očekivanja. Omer Pobrić je odmah posvjedočio da je Institut sevdaha ozbiljan projekat.

U to vrijeme, što nije teško dokazati, nije bilo nikakva nagovještaja da bi sevdah mogao zaživjeti kao interesovanje vlasti, ministara, turističkih zajednica, „art kuća sevdaha“, medija, specijalnih emisija i brojnih festivala. U odnosu na sadašnje bogatstvo oprisutnjenog sevdaha, u to vrijeme, kada je krenuo Omer Pobrić – nije bilo ništa, vladala

je tišina, a sevdah je u našoj kolektivnoj svijesti djelovao kao stari sahan na tavanu. Šta je sve valjalo učiniti da se taj sahan sa tavana snese do sinije i upotrebljava kao dio svakodnevlja i običajne stvarnosti? Svi koji su danas voljni da brinu brigu o sevdahu, da ga glancaju i sa njim se slikaju, dobro su razumjeli da je livada pokošena i prohodna, da nema više guja i krpelja, i da je lijepo i poželjno biti na urednom prostoru, koji je do prije šest-sedam godina bio nalik ili na šikaru ili na minsko polje. Na tu je trnovinu prvi stao Omer Pobrić, a da ne bi bilo kako revolucija prvo pojede svoju djecu, ispisujemo ovaj zapis da se pamti, da se zna red poteza i veličina, e kako bi se sevdalinka razvijala u duhu poštenja i uvažavanja svačijeg doprinosa, onako kako Omer Pobrić nikada nije zaboravio da istakne doprinose svojih prethodnika.

Ne treba zaboraviti da je bilo medija koji su za osnivanje Instituta sevdaha 14. februara 2003. kazali da je „zloupotreba kulture u nacionalističke ciljeve“. U arhivi je sačuvan i tonski zapis i transkript emisije na Federalnom radiju na kome je jezikom policijske države etiketirano nastojanje da se sevdalinka institucionalno baštini, jer je Omerovo pregnuće nazvano – „stvaranjem okvira za razmah nacionalizma“. A te kvalifikacije su imale svoj konkretan cilj – da isprepadani narod dodatno isprepadaju sevdalinkom i odvrate intelektualnu elitu od Instituta sevdaha.

Naime, Federalni radio je, u emisiji „Crno, bijelo, sivo“, koju uređuje Dunja Jelovac, doveo osnivanje Instituta sevdaha u vezu sa – nacionalizmom, terorizmom i fašizmom. Preko 1000 ljudi koji su bili prisutni na promociji Instituta sevdaha, Fondacije Omera Pobrića, 14. februara 2003. u Bosanskom kulturnom centru u Sarajevu, svjedoci su kulturnog i naučnog digniteta ove svečanosti. U uvodnim obraćanjima su Dr. Selma Ferović i Mr. Tamara Karača-Beljak, istaknute naučnice iz oblasti sevdalinke, govorile o značaju osnivanja ove institucije. Potom je pročitano pismo člana Savjeta Instituta akademika Abdulaha Sidrana. Potom su veliki orkestar i hor Omera Pobrića izveli deset nepoznatih sevdalinki.

Federalni radio nije zabilježio ništa od svega ovoga. U najavi priloga u povodu osnivanja Instituta sevdaha rečeno je sljedeće: - „Govorimo o danas živim posljedicama duge i mračne historije zloupotrebe kulture u nacionalističke i svake druge nečiste političke ciljeve.“Dakle, profesorice Ferović i Karača-Beljak su bile tu da promoviraju nacionalističke ciljeve? Bezbeli je riječ o bošnjačkom nacionalizmu. Ali, sastav promotora, kao i članova Savjeta Instituta je multietnički! Kako Tamara Karača, Josip Pejaković, Gordana Topić, Gradimir Gojer i drugi nebošnjaci koji su se okupili oko Instituta sevdaha mogu biti u službi bošnjačkog nacionalizma?!! Svima njima Federalni radio poručuje: - „Zahvalni smo im što su nam servirali gotovo idealan primjer na kojem možemo govoriti o svim prethodnim pokušajima upotrebe kulture od strane političara za tzv. više ciljeve“. U narednoj rečenici su organizatori oljagani, a publika izvrijeđana: - „Potrudili su se da publiku čini socijalni sloj podoban za manipulaciju“.

Ulaz je bio slobodan, oglas je emitiran ne nekoliko rtv stanica, tako da niko nije mogao pozvati i probrati publiku čiji je „socijalni sloj podoban za manipulaciju“. Nije naveden

ni jedan primjer te izmišljene manipulacije. Samo formuliranje sintagme „sloj podoban za manipulaciju“ uvredljivo je za ljubitelje sevdalinke, jer ispada da sevdalinku vole primitivci, ljudi male pameti, kojima se lako može manipulirati. Istina je da se dogodila svečanost koja nikakve veze nije imala sa politikom, izuzev u ambiciji Federalnog radija da se prikaže nešto čega nije bilo. Niko od govornika nije pomenuo ni jednu riječ koja bi konotirala političko značenje. Govorilo se o kulturi! Činjenica da se u publici našlo barem 50-tak sarajevskih univerzitetskih profesora, 20-tak književnika, te brojne javne ličnosti i viđeniji intelektualci, da je bila nazočna sarajevska čaršijska krema, svjedoči da se radi o svjesnom etiketiranju ovog kulturnog događaja.

Institut je namjerno osnovan na Valentinovo, a poklopio se i treći dan Bajrama, pa su svi govornici posebno isticali tu znakovitu koincidenciju koja svjedoči da je sevdah izraz bosanske osjećajnosti. Pravi bi nacionalisti sigurno izbjegli osnivanje Instituta sevdaha na Valentinovo, koji kao kršćanski praznik nema nikakve veze za islamskom tradicijom. U Bosni, pak, sve što se tiče kršćanske tradicije, prožima se i sa bošnjačkim narodom koji je oduvijek živio uz druge i drugačije.Nekoliko dana prije Omer Pobrić je bio jedan od potpisnika peticije estradnih umjetnika protiv obnove policijske države i montiranih sudskih procesa koji su i u to vrijeme vođeni prtiv bh. patriota, a među potpisnicima su bili i Beba Selimović, Ljubica Berak, Meho Puzić... Ovo je poslužilo Federalnom radiju da tek osnovani Institut sevdaha okarakterizira kao političku adresu...

- „No da je u cijeloj priči politika itekako prisutna govori i podatak da je grupa izvođača sevdaha potpisala peticiju za oslobađanje od optužbe svih procesuiranih za slučaj 'Pogorelica' i time stekla krajnje negativan imidž u javnosti“ – rečeno je u izvještaju. Prvo, Institut sevdaha nema nikakve veze sa ovom peticijom. Drugo, montirani proces „Pogorelica“ ili peticiju nije niko ni pomenuo. Treće, na promociji Instituta nije nastupila većina onih koji su potpisali peticiju za „Pogorelicu“. Tvrdnja o „krajnje negativnom imidžu“ je nedvosmislena uvreda, zasnovana na konstrukcijama.

Potom, u izvještaju Federalnog radija se govori o sarajevskim demonstracijama protiv rata u Iraku i zaključuje da su tamo – „bili umjetnici i intelektualci koji nisu učinili ništa zbog čega bi ih se dovodilo u vezu sa terorizmom i zbog toga još uvijek uživaju povjerenje javnosti“, a slijedom logike, ispada da su Omer Pobrić, Beba Selimović i drugi – u vezi sa terorizmom, pa ne uživaju povjerenje javnosti. Na kraju priloga je pušten komentar Envera Kazaza koji za osnivanje Instituta sevdaha kaže sljedeće: „Univerzitetski profesori, Akademija nauka i sva intelektualna bulumenta vrlo dobro radi na instaliranju novog fašizma u Bosni i Hercegovini.“

Iz ovoga vidimo da su bosanski autošovinisti jako dobro razumjeli intelektualni potencijal okupljen oko Omera Pobrića i Instituta sevdaha, čim navode prisustvo univerzitetskih profesora i članova Akademije, a što istovremeno demantira ocjenu Federalnog radija o „socijalnom sloju podobnom za manipulaciju“. Zaključni stav izvještaja Federalnog radija da je osnivanje Instuta sevdaha – „instaliranje novog fašizma u Bosni i Hercegovini“ teško da bi mogla smisliti i ratna propaganda Radovana Karadžića.

Omer Pobrić je odmah po emitiranju ovog izvještaja zatražio i dobio snimak, nakon čega su tekstovi o tom skandaloznom gestu Federalnog radija objavljeni u „Ljiljanu“, „Walteru“, te u nekoliko medija u dijaspori. S druge strane, Federalna televizija je u autorskoj emisiji Segmedine Srne dala korektan izvještaj, a što se vidi i iz najave priloga:- „Čuvanje uspomene na znamenite autore i muzički sevdah koji vječno traje obilježje su Fondacije Omera Pobrića i sinoć javnosti predstavljenog Instituta sevdaha“.U ostalim medijima je osnivanje Instituta sevdaha ili popraćeno korektno, ili zaobiđeno. No, već u narednim mjesecima javnost će biti zasuta informacijama o aktivnostima Instituta sevdaha, a i to zahvaljujući Omeru Pobriću koji je imao poseban dar za odnose s javnošću.

Omer Pobrić je još prve godine sasuo pregršt novih i vrijednih projekata i pokazao svu opravdanost osnivanja Instituta sevdaha. Da je Omer pao i propao, aktuelni bi trenutak sevdalinke izgledao posve drukčiji, ali pošto je Omer stao i opstao, i potvrđivao se konkretnim djelima iz mjeseca u mjesec - sevdalinka se uspravila bolje nego ikada u bosanskoj povijesti. U toj prvoj godini Instituta sevdaha malo je ko mogao očekivati da će se Institut pomaći od porođajnih muka, a kamo li u punoj snazi krenuti u realizaciju obećanih i planiranje novih projekata. Uspjesi su se nizali...Ko je mogao pretpostaviti da će naša najbolja ekipa sevdalija, koju je godinama uigravao Omer Pobrić, dupke napuniti zagrebačku dvoranu „Vatroslav Lisinski“? Ko je mogao sanjati da će Institut sevdaha organizirati jedinstvene, edukativne koncerte o povijesti Bosne kroz sevdah diljem Sjedinjenih Američkih Država? A gdje su tek Kanarski otoci? Zemlje Skandinavije? Španija? Australija? Albanija? Gdje su svi uglednici, domaći i svjetski, koji su pohodili Institut sevdaha? A gdje su tek projekti, sehare miruha Bosne, knjige, albumi, pjesme, stotine i stotine konkretnih proizvoda Instituta sevdaha?! Vrijeme Omera Pobrića je bilo uduplano, jer on jedan svoj dan znao razgoditi na naša dva, tri, pet, ko bi ga znao! On je za godinu radio ono što običan insan ne stigne uraditi za svoje, za naše stoljeće! Omerova stvaralačka energija je bila nevjerovatna, jer se za šest-sedam minuta ne može golim okom preletjeti ono što je Omer Pobrić napravio za šest-sedam godina!

Nije te sve projekte Instituta sevdaha uradio „gospodin Institut sevdaha“, već ih je uradio Omer Pobrić sa nijetom da im dadne institucionalni karakter, i da svojom skromnošću posvjedoči kako nam je sevdah kuća kojoj treba doprinositi, kao što svaki domaćin prvo doprinosi kući, jer u blagodati kuće vidi svoje lično dobro. Nije u tom Institut sevdaha sjedila neka ekipa, i nije bila nikakva sehara sa parama, pa da se svi ti ogromni projekti realiziraju s lakoćom; to je noćima i danima Omer Pobrić mukotrpno i sa radošću vezao projekte od njegovog početka, do njegovog kraja, od organizacije autobusa koji će prevoziti umjetnike do dvorane „Vatroslav Lisinski“, preko scenarija i vanserijskog nastupa, pa do produkcije DVD-a sa ove krunske večeri sevdalinke u Zagrebu. A između ovih tačaka još su stotine tačaka koje potpisuje Institut sevdaha a lično ih realizira, svojom ogromnom stvaralačkom i patriotskom energijom – Omer Pobrić, čovjek epohe, lider očuvanja sevdalinke, babo sevdaha, ličnost pred čijim nijetom, radom, snovima i njihovim ostvarenjima treba ustati, u spoznaji i vjeri da jedra Omerove lađe podržava najplemenitiji vjetar, naklonjen Dobrima, a da su se iza Omerove ljubavi prema Bosni okupili meleki da toj ljubavi olakšaju put od gnijezda do zvijezda.

Omer Pobrić je sevdalinku razumijevao kao predvorje sevdaha, a sevdah kao predvorje bosanskohercegovačkog patriotizma. Za njega je bilo nemoguće voljeti Bosnu bez sevdalinke i obratno, a što je podrazumijevalo i jedan aktivni odnos prema stvarnosti. Zato se Omer Pobrić nije zaklanjao iza muzičkog ili estradnog okvira sevdalinike, već je otvoreno sevdalinkom volio i branio Bosnu i Hercegovinu. A takav stav je donosio i određene konfrontacije, pa i neprijatnosti.Omer Pobrić je u godinama nakon osnivanja Instituta sevdaha u više navrata javno branio dignitet sevdalinke. Sjećamo se kada je Ivan Lovrenović priredio izbor 200 najljepših sevdalinki, a u predgovoru napisao da „ozbiljni znalci i uživaoci i danas znaju da prave pjesme nema bez akšamluka i majstorski ispečene rakije”, Omer Pobrić je lucidno upitao: „Znači li to da je samo pijan musliman mogao napraviti sevdalinku?”, te ironično dodao: „Kakve bismo tek sevdalinke pravili u jačoj ekstazi, uz kokain?!” Sjećamo se i kada je Omer Pobrić kritički reagirao na gubljenje kriterija Ilidžanskog festivala, za koji je rekao da se, pod uticajem raznih menadžera, „pretvorio u paradu srbijanštine i kiča i postao faktor destrukcije naše muzičke tradicije”. Sa ironijom je govorio i o činjenici da se na festivalu Sarajevska zima „predstavljaju muzičke tradicije crnačkih naroda, ali da nikad nije predstavljena sevdalinka.” Omer Pobrić je u posljednje dvije decenije svoga života bio dinamično prisutan u političkoj i društvenoj stvarnosti, i to na način da javno i glasno zastupa narodna osjećanja. To nije bio njegov politički, već je to bio njegov sevdalijski angažman! Kada smo u Tuzli zajedno organizirali podsjećanje na 15. godišnju Bošnjačkog sabora, u septembru 2008., on je održao govor, uzeo harmoniku i sa ekipom Instituta sevdaha otpjevao „Bosna je duša svijeta”. Za Omera je sevdah bio taj ideološki okvir kroz koji je jedino moguće politički, društveno i kulturno misliti Bosnu i Hercegovinu. Ta Omerova sevdalijska ideologija je mnogo šira od pjesme, od sevdalinke, to je jedan čitav bosanski kosmos osjećaja i postupaka. Onako kako muslimani u islamu vide uputu za sve aspekte života, tako je Omer Pobrić u sevdahu vidio uputu za život i napredak Bosne i Hercegovine. Kada bi sevdah - kao izraz ljubavi u Bosni i za Bosnu - bio političko i društveno opredjeljenje većine subjekata u ovoj državi, nestalo bi problema koji razaraju i Bosnu i bosanskog čovjeka. To je bila ideja Omera Pobrića. Oni koji su napadali Institut sevdaha dobro su znali da je misija Omera Pobrića mnogo šira od same sevdalinke. Bila je to misija jačanja bosanskog duha na onom mjestu gdje taj duh najbolje čuje i najbolje razumije, a to mjesto je sevdalinka. (Tešanj, 10. decembar / prosinac 2011.)

Ko se sjeća, a ko želi izbrisati bitku na Brčanskoj malti

BLAĆENJE I MAGARČENJE TUZLE U REŽIJI NJENOG NAČELNIKA

Autor: Fatmir AlispahićObjavljeno: 18. October 2009. 10:10:58

Jasmin Imamović je Tuzlu oklevetao za ratni zločin 2004. godine, kada je bez objašnjenja ukinuo dotadašnje obilježavanje 15. maja 1992., a beogradsko pravosuđe je tu istu klevetu realiziralo pet godina poslije

U bosanskoj historiji se nikada nije dogodio paradoks kakav preživljava Tuzla - da se dvojica glavnih progonitelja jedne stvari prikažu kao dvojica glavnih branitelja te iste stvari koju i dalje progone. Jasmin Imamović, kao načelnik Tuzle, i Sinan Alić, kao njegov portparol za pitanja Brčanske mlate, bili su glavni progonitelji uspomene na 15. maj i

slavnu odbranu Tuzle na Brčanskoj malti. Progon tuzlanskog ponosa na 15. maj ima značenje tuzlanskog pokajanja i priznanja da se na Brčanskoj malti dogodio zločin nad srpskim vojnicima. U protivnom - a što bi se iz Tuzle istjerivala uspomena na 15. maj?! No, danas su Imamović i Alić kobejagi glavni branitelji Ilije Jurišića, koji je u Beogradu osuđen na 12 godina zatvora za Brčansku maltu. Ali, kakva je razlika između beogradske presude Jurišiću i Imamovićeve presude Brčanskoj malti? Zar to nije jedno te isto? U oba slučaja se podrazumijeva laž da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin. No, razlika postoji. Jasmin Imamović je Tuzlu oklevetao za ratni zločin 2004. godine, kada je bez objašnjenja ukinuo dotadašnje obilježavanje 15. maja 1992., a beogradsko pravosuđe je tu istu klevetu realiziralo pet godina poslije.

Poltroni Beograda

Tuzla je fasovala šizofreniju, pa vjeruje kako „ima ljepše i duže plaže od Opatije“, kako ima „najveće parkove u Evropi“, kako je turistička velesila (iako se Panonsko jezero još finansira iz Budžeta), kako je starija od Rima i Atine (jer u njoj multikultura vlada 7000 godina u kontinuitetu), a najnoviji izum maštovitog načelnika je kako će Tuzlom hodati viseći tramvaji. Tuzlaci su presretni u ovoj iluziji, pa im je teško objasniti kako bi gnijev zbog slučaja Ilije Jurišića trebali prvo raščistiti u svojoj, a tek onda u beogradskoj avliji. Za početak bi se mogli upitati – a zašto načelnik Tuzle skriva idejne tvorce Panonskog jezera, dva obnovljena trga i nekoliko arhitektonskih zahvata koje lažno prikazuje kao svoje?

Magistar književno historijskih nauka

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ je od 1993. do 2003. bio šef Press centra Općine Tuzla. Autor je knjiga „Ubistvo svitanja – Civilne žrtve rata u Tuzli“ (1996) i

„Tuzlanski nekrologij – šehidi i poginuli borci“ (1997), te spomenika „Vječna svjetlost“ na Kapiji (1997) i stihova na Centralnom spomen-obilježju šehidima i poginulim borcima Tuzle (2009). Urednik je publikacije „15. maj 1992.“ (1997). Danas je kao magistar književno-historijskih nauka u administraciji načelnika Imamovića angažiran na poslovima izdavanja potvrda o smrti za lica koja su umrla izvan zdravstvenih ustanova.

Do dolaska na vlast Jasmina Imamovića, 2001. godine, 15. maj se obilježavao svečanim sjednicama Općinskog vijeća. Već 2003. nije bilo svečane sjednice, nego je 15. maja samo položeno cvijeće na spomenike. Iduće, 2004. godine Jasmin Imamović je potpuno ukinuo 15. maj, jer je kompletan program, pod kapitulantskim naslovom „Dan tuzlanskih jedinica“, pomjeren na 16. maj. A šta je to što je Jasmin Imamović znao još 2003. godine, a što nije znao Ilija Jurišić kada je 14. maja 2007. godine krenuo u Beograd, ne sluteći da će biti uhapšen na Aerodromu „Nikola Tesla“? Zar nije kontradiktorno što je Imamović naporedo sa ukidanjem uspomene na 15. maj formirao „Komisiju za pripremu materijalnih dokaza za istinu o odbrani Tuzle“? Ako je odbrana Tuzle 15. maja časna ISTINA, kako se istovremeno ta istina može i negirati i podržavati? Prije će biti da je Imamović ukidanjem proslave 15. maja nastojao poltronisati velikosrbima i Beogradu, a istovremeno putem Komisije ovladati slučajem, s obzirom da se i on sam pominjao među osumnjičenim za Brčansku maltu.Ali, otkud se u svemu tome nađe Sinan Alić, koji je kao nastavnik apsolutno nekompetentan za pitanja pravne i diplomatske naravi? Kao posljednji direktor opljačkanog i uništenog „Fronta slobode“, jednog od spomenika tuzlanske kulture, valjda je zasluživao rezervu, a ne povjerenje svih stranaka u Općinskom vijeću?! Ako u Tuzli postoji osoba za koju se može stopostotno tvrditi da je protiv časnog 15. maja, onda je to Sinan Alić! Kako je onda moguće da načelnik Tuzle izabere najvećeg lokalnog dušmanina istine o Brčanskoj malti, da bude glavni branitelj te Brčanske malte? Tu mora postojati neka logika.

U odori žene

Mnogi u Tuzli znaju da je dugo nakon integracije Sarajeva Jasmin Imamović, kao „Općinski sekretar Tuzle“, za Sarajevo putovao preko Igmana, vozeći se bespotrebno, iz paranoje, po četiri sata više nego što bi trebalo. Šoferi čak pričaju da se preoblačio u ženu. Imamović je godinama za Zagreb putovao preko Ploča, plašeći se da će ga neko prepoznati i uhapsiti na tzv. koridoru. On je znao da ga velikosrpski krugovi terete da je

Jasminov miting

Nakon što je osudio spontano okupljanje građana Tuzle nakon presude Iliji Jurišiću, Jasmin Imamović je zakazao svoj miting za ponedjeljak, 19. oktobra, u 13 sati. Sve što on ne odobri – nepodobno je! Naredio je da sve u gradu stane i dođe da čuje njegov govor. Škole će dovesti učenike, firme zaposlene, doći će i autobusi SDP-ovaca iz okolnih mjesta. Regija je polijepljena džambo-plakatima sa likom Ilije Jurišića. Sinan Alić je glavni. Para ne fali. Bilo bi korisno ako bi se na ovom skupu pročitao ovaj tekst.

„takođe bio u koloni, kojoj je trebalo da garantuje bezbjedan izlazak iz grada“, a kada je saznao da se nalazi na optužnici za Brčansku maltu pod oznakom „C“, onda je nastupio faustovski pakt sa đavolom.

Ko je Imamoviću mogao biti najpodesniji za spašavanje vlastite stražnjice, po cijenu optuživanja Tuzle za ratni zločin? Neko ko bi mogao da ima otvorena vrata u obavještajnim krugovima Beograda, recimo, poput Sinana Alića. Imamović je, eto, ukinuo 15. maj, pa Beograđani mogu vidjeti kako je ponizan i sužanjski nagodan, kako je napravio da se Tuzlaci stide slavne bitke, te su zreli i da nekoga žrtvuju kao krivca za Brčansku maltu. Ukinuo je Imamović i „Vječnu svjetlost“ na Kapiji, koja se svake noći palila u 20 i 55 i gorjela 71 minutu u spomen na 71 žrtvu masakra na Kapiji. Posljedniih mjesec dana oko 3000 ljudi je potpisalo peticiju za vraćanje „Vječne svjetlosti“ na Kapiju, što je najmasovnija građanska akcija u poratnoj Tuzli, Ali, Imamovića očito ne zanimaju ni žrtve Kapije, ni demokratski glas Tuzle, već ga zanimaju beogradski mentori u čije ime ukida tuzlansko pamćenje. Iz istih razloga, Imamović je sabotirao dogovor sa roditeljima ubijene djece na Kapiji da se na Slanoj banji izgradi „zid plača“, sa imenima svih poginulih. Ranije već, izbjegao je inicijativu boračkih udruženja da se na Brčanskoj malti izgradi normalan spomenik, a da se cvijeće ne polaže po banderama i fontanama. Nakon što je povaljao tuzlansko pamćenje, Imamoviću je samo još trebala kontraobavještajna veza sa Beogradom putem koje bi isposlovao svoje skidanje sa optužnica, e kako bi mogao rahat, u muškom odijelu, putovati preko Lončara?

Četničke preporuke

Sinan Alić je danas lider Fondacije „Istina

Žrtve su poreski obveznici

„Žrtve su krivci“ naslov je loše dokumentarne emisije o slučaju Ilije Jurišića, koja je pretenciozno nazvana filmom, a za koju je Fondacija „Istina pravda pomirenje“ 2007. godine, mimo redovnih primanja, inkasirala iz općinskog Budžeta 82.000 KM. Proizvodnja ovakve emisije košta manje od 1.000 maraka, pa je ovaj astronomski iznos vjerovatno poslužio za druge svrhe. Govorka se o umnožavanju Alićevih nekretnina. Nije džaba Alić u Beogradu uzvikivao: „Ima i drugo poluvrijeme!“

Obrt na Ilijinoj tragediji

Dugačak je spisak donatora Alićeve privatne Fondacije, među koji je čak i Muftijstvo tuzlansko. Od stotina hiljada maraka koje su se slile u Alićev džep, u svrhu katastrofalne odbrane (ili izdaje?) Ilije Jurišića, a na osnovu izvještaja Fondacije, saznajemo i sljedeće: „Supruzi Ilije Jurišića odobrena jednokratna novčana pomoć od 1.000 KM (lijekovi i putovanja u Beograd)“. A možda bi Ilija prošao bolje da je na čelu Fondacije bila njegova supruga Stoja?! Makar ne bi molila ponižavajuću milostinju od onih koji su na ime njihove porodične tragedije obrnuli velike pare.

Velikosrpski koncept

Posljednjih godina načelnik Tuzle je nekoliko puta nepotrebno ušao u konflikt sa Islamskom zajednicom, šireći islamofobiju i izmišljajući vehabije po Tuzli. On u svemu vidi zavjeru i vehabije, pa čak i kada se postavi antinacionalističko pitanje segregacije Bošnjaka u gradu gdje su fizička većina. Taj velikosrpski koncept islamofobije se posve uklapa u politiku ukidanja tuzlanskog ratnog dostojanstva.

Pamćenje i oblokavanje

Dok se stotine hiljada maraka troše na tzv. filmove, književne i ideološke terevenke, na arheološka iskopavanja psećih i mačijih kostiju starih 7000 godina, dotle „učešće Općine u izgradnji i održavanju spomen-obilježja u mjesnim zajednicama za učesnike rata 1992-

pravda pomirenje“ koja u ime Općine Tuzla vodi sve poslove oko odbrane Ilije Jurišića i godišnje dobije po nekoliko stotina hiljada maraka za ovaj biznis. Mnogi u Tuzli znaju da je Sinan Alić posljednji stanovnik Tuzle koji bi mogao braniti ratnu čast grada Tuzle. Prvo, zato što je kao šef „Fronta slobode“, sve do pred rat, slavio četničku JNA. Drugo, zato što je prije deset godina bio izdavač knjige „Vodonoše i vitezovi“ (1999), u kojoj je objavljeno da se na Brčanskoj malti dogodio ratni zločin koji su „zbog ludosti, mržnje, samoodržanja“ (str. 194) skrivili branitelji Tuzle. Treće zato što je do prije pet-šest godina bio najgrlatiji zagovornik ukidanja uspomene na Brčansku maltu, a njegovi govori na tu temu postoje pohranjeni i u tv arhivama.

Minsko polje

Ako je „Patriot“, kao četnički list, Sinana Alića još 2002. doživljavao kao „glas razuma“, onda je to upravo ona „stručna sprema“ kakva je trebala Jasminu Imamoviću za povezivanje sa beogradskim obavještajnim krugovima. Evo, jednog izvoda iz teksta ovog četničkog lista iz maja 2002. godine:„Izrevoltiran riječima Sinana Alića koji se u 'prazničnom programu' TV TK jedini založio da se 15. maj 1992. što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča, ratni zločinac Bešlagić je povišenim glasom rekao da će on taj dan slaviti za sebe“. Dakle, Selim Bešlagić je po četničkoj vizuri „ratni zločinac“, dok je Sinan Alić, za četnike, ali i za Jasmina Imamovića, jednako pozitivna ličnost. Jer se i Sinan Alić, i Jasmin Imamović, a i četnici iz „Patrota“, zalažu za isti stvar – „da se 15. maj što prije zaboravi i da se o njemu što manje priča“.Zanimljivo je da je „Komisija za istinu o Tuzli“ počela sa radom nekoliko godina prije hapšenja Ilije Jurišića, s ciljem sakupljanja materijala o Brčanskoj malti, a da je Jurišićevo hapšenje u Beogradu taman označilo početak rada Fondacije Sinana Alića, koja je dotad preuzela sve materijale od općinske Komisije, koji su mogli nedostajati beogradskom pravosuđu. S obzirom da se Sinan Alić u Bijeljini i Beogradu osjeća domaćim koliko i u Tuzli, te s obzirom na katastrofalne rezultate odbrane Ilije Jurišića, postavlja se pitanje - gdje su se odlivale stotine hiljada maraka koje je Aliću uplaćivao Jasmin Imamović, kao i gdje su se odlivali dokumenti namijenjeni odbrani Ilije Jurišića? Da li je osoba koja je vatreno negirala uspomenu na Brčansku maltu mogla išta drugo uraditi u Beogradu osim zavaliti Tuzlu za Brčansku maltu? Ali, za čiji račun? S obzirom da je Sinan Alić proizvod Jasmina Imamovića, a da Jasmina Imamovića više nema ni na jednom beogradskom spisku za Brčansku maltu, ispostavlja se da je faustovski pakt dao rezultate. Ilija Jurišić je naletio na ranije postavljeno minsko polje. Danas je Jurišić žrtva jeftine manipulacije tuzlanskom pameću i osjećanjima, jer načelnik koji je Ilijino ime jedva pominjao svaka dva-tri mjeseca, odjednom tvrdi - „Ilija Jurišić je tuzlanska svetinja“. A da je to upola istina, pojavio bi se načelnik 15. maja ove godine na Brčanskoj malti, a ne bi službenim autom pobjegao na privatni put u Zagreb, da navodno promovira knjigu. Pojavio bi se načelnik i na protestima građana Tuzle, sutradan, nakon presude Jurišiću, a ne bi ovo spontano ispoljavanje sauosjećanja nazvao „amaterizmom“. Da li je ta potreba da se Ilija Jurišić nazove „tuzlanskim svecem“ zapravo drsko šprdanje sa jednom ljudskom tragedijom, sa čašću, pameću i moralom grada Tuzle. Nevjerovatno je da iza blaćenja i magarčenja Tuzle stoji načelnik Tuzle. A stoji.

(„Dnevni avaz“, prilog „Sedmica“, 17. oktobar/listopad 2009. godine)

Šovinistička gamad

Piše: Fatmir Alispahić

Ravno prije tri godine kolumnista ''Dana'' Marko Vešović nazvao je akademika Muhameda Filipovića psihijatrijskim slučajem te mu preporučio liječenje, a kako ta uvreda nije nikoga pogodila, isti je autor napisao čitavu knjigu uvreda protiv jednog od najuglednijih Bošnjaka u povijesti. Marko je onda proširio repertoar pa je sad iznova udario na Džemaludina Latića, našeg velikog pjesnika, da vidi hoće li to pogoditi ikoga u Bošnjaka. Sad je za Džemaludina napisao da ''bi bilo logičnije da je u ludnici''. Po njemu su i Muhamed i Džemaludin za ludnice. A kako su ova dvojica autor(itet)a iznimne

vrijednosti za bošnjački narod, ispade da su te bošnjačke vrijednosti umobolne, same po sebi. Iz Marka progovara koncentrat sirove mržnje prema muslimanima, prema svemu u Bošnjaka što svjedoči dostojanstvo i izlazi iz mjere koju on može otrpjeti. Ovi nekontrolirani izljevi mržnje, bljazgotine su bez sistema, reda, uobličenja. Nema tu ničega osim strasne želje da se unizi i uvrijedi musliman. Lahko bismo Marka Vešovića detektirali kao izdvojenu ljudsku bijedu, da taj zvjerinjak mržnje prema muslimanima nije ideološka okosnica dejtonskog sistema vrijednosti. Otud šoviniste tipa Željka Ivankovića, Mileta Stojića, Ivana Lovrenovića treba istovremeno razumijevati i kao dio dejtonskog idejnog mehanizma, ali i kao likove koji u sebi nose prezir prema bošnjačkom dostojanstvu. Bošnjački autošovinizam višestruko je složeniji od pobratimske velikosrpske i velikohrvatske mržnje prema Bošnjacima, pa je u toj autodestruktivnosti najsličniji pederluku, toj umobolnoj potrebi muškog tijela da bude tretirano kao žensko. Mržnja koju tipovi poput Envera Kazaza ili Muharema Bazdulja iskazuju prema Bošnjacima, duhovni je pederaj, u kojem čarape Marka Vešovića imaju značenje upute, inspiracije. Bošnjački autošovinisti slijede i oponašaju svoje idole, Vešoviće&Ivankoviće, nastoje se mržnjom prema svome primaknuti drugosti, koju nikada neće dostići, kao što peder nikad ne dostigne da bude žensko. ...Valja mu opet

obući pantole, kao što Muharemu valja ostati Muharem.

Kukavički užitak

Kakvo zadovoljstvo mogu osjetiti Mustafa Nadarević ili Emir Hadžihafizbegović dok u seriji ''Lud, zbunjen, normalan'' na FTV-u nagrđuju narod iz kojeg potječu i vrijeđaju vjerska osjećanja tog naroda? Kakvo zadovoljstvo može osjetiti Enis Bešlagić dok razmnožava idiotske likove Bošnjaka, što po hrvatskim tv serijama, što po vicevima o Sulji i Muji, na FTV-u? To ne može biti časno kreativno zadovoljstvo, kakvo osjeća normalan umjetnik. To zadovoljstvo je zlovoljstvo i pederlučka strast za gaženjem svoga dostojanstva. Predstava koja se posljednjih godina odvija preko dejtonskih medija zapravo je ista ona predstava koju su započeli bošnjački mučitelji u velikosrpskim i velikohrvatskim konc-logorima, kada su nagonili bošnjačke zatočenike da vrijeđaju jedan drugog, da se šamaraju, da rade razne perverzije, dok bi se oni grohotom smijali, uživajući u tom programu kojim su zadovoljavali svoj kukavički osjećaj superiornosti. Program iz konc-logora nastavljen je televizijskim programima. Ako su bošnjački logoraši u borbi za život morali pristajati na samoponiženja, čega se danas plaše bošnjački autošovinisti koji po dejtonskim medijima, kroz tekstove ili tv serije, priređuju predstave za velikosrpske i velikohrvatske ukuse? Riječ je o interesnoj relaciji, jer su se ratni zatočenici borili za život, a dejtonski se zatočenici bore za honorar, funkciju, slavu, tapšanje. Šta je ostalo isto? Ista je potreba velikosrpskih i velikohrvatskih zločinaca, a danas mentora, da uživaju u ponižavanju muslimana, a ostala je ista i idejna okosnica same predstave, u kojoj je Bošnjak, kao musliman, objekt podsmijeha. Bošnjački logoraši koji su se morali međusobno šamarati ili izgovarati pogrde protiv islama, borili su se da sačuvaju živu glavu. Ali, bošnjačkim autošovinistima niko ne drži cijev na potiljku, pa da moraju blatiti svoj narod i njegovu vjeru. Onaj prvi interes, da se preživi, fundamentalan je, a ovaj drugi, pederski, ogavan je. Dejtonski mentori ne odustaju od predstave koja je započeta u koncentracionim logorima za Bošnjake. Oni više uživaju kad Bošnjaci progone i ponižavaju sebe, kad žrtva tuče žrtvu, nego kad silnik tuče žrtvu. Zato su, pod lažnim svjetlima demokratije, proizveli masu bošnjačkih progonitelja sa bošnjačkim imenima, da bi kao imperatori mogli grickati košpice i razonoditi se dok dejtonski Bošnjak vrijeđa i ismijava Bošnjake i islam. Tako su Amerikanci, s kraja 19. stoljeća, u svoje pozorišne komedije o crncima, umjesto nagaravljenih bijelih glumaca ubacili same crnce, da ismijavaju crnce, što je do euforije pojačalo šovinistički užitak. A crnci su se obreli u zatočenom društvu, neorganizirani, nesjedinjeni, kao Bošnjaci danas, tako da je među njima bilo lahko regrutirati ljude bez dostojanstva, koji će za sitne pare ismijavati svoje porijeklo. Hitler je godinama prije holokausta forsirao ismijavanje Jevreja, ali među Jevrejima nije bilo Izeta Fazlinovića. Oni su znali ko su. A kod nas Emir Hadžihafizbegović propisuje ko smo, u ime SDA, u ime Ministarstva kulture, dok nam dovodi Lepu Brenu i dok sudjeluje u tv seriji u kojoj se hoće klanjati dženaza krepanom krmetu.

Objava rata

Ljudi obično nemaju odgovornost prema sudu vremena, da ne kažemo Boljem Svijetu, pa se uljuljkaju u sadašnjost, vjerujući da će vazda tako biti. A sutra će se islamofobija razabirati kao što se danas razabire nacizam, pa će biti pobrojani, izučeni i naučno valorizirani svi oni koji su bljuvali šovinističke vatre po bošnjačkim i islamskim vrijednostima. Tada će Helsinški komitet za ljudska prava, kojeg vodi Srđan Dizdarević, biti razobličen kao jedna od najjačih poluga islamofobijskog fašizma, kojim su branjeni šovinistički napadi na muslimansko dostojanstvo. Upravo bi ljudska prava trebalo štititi od Srđana Dizdarevića, koji je konkretnim prekršajima ugrožavao demokratski poredak, kao 2005. kada je pozivao policiju da hapsi određene ljude čim eventualno neko oskrnavi Jevrejsko groblje, čime je promovirao komunističku doktrinu nedokazane krivice. Taj polupismeni i neotesani Srđan Dizdarević nikada ne bi bio to što jeste da nije dobio ulogu zaštitnika bošnjačkih progonitelja, kao u posljednjoj epizodi kada je ustao da ni od čega brani Dušku Jurišić, smijenjenu urednicu FTV-a. Dizdarević je izmislio kako je lider SBB-a Fahrudin Radončić rekao kako bi ''samo pripadnici jednog naroda u BiH trebali imati monopol na uređivačka mjesta'', i oko toga se razvila čitava polemika, od koje je najveća korist u Radončićevom nabrajanju svega, na šta je trebao i mogao reagirati Srđan Dizdarević, a nije. Pokazano je da Dizdarevića ne zanimaju ljudska prava muslimana, već ga zanimaju samo ljudska prava onih koji su navodno ugroženi od islama. Radončićev odgovor trebao bi biti začetak jednog šireg istraživanja koje bi išlo ka dokazivanju teze o sudjelovanju Helsinškog komiteta i Srđana Dizdarevića u podstrekavanju islamofobije, pa i tako što je proračunato šutio o buljuku pojava kojima su kršena ljudska prava bošnjačkog naroda.Evo, našao je za shodno da izmisli Radončićevo vrijeđanje Duške Jurišić, da čak to okarakterizira kao ''šovinistički rječnik opterećen rasnim, etničkim i vjerskim predrasudama'', ali nije onomad reagirao na nazivanje jedne pokrivene bošnjačke novinarke ''pit-bulom'', odnosno, bijesnim psetom, što je istinski izraz vjerskih predrasuda. Ali, dejtonskim autorima dozvoljeno je da slobodno vrijeđaju muslimane, samim tim što pripadaju istoj familiji kao i Srđan Dizdarević. Ne može fašista osuđivati fašizam, kao što ne može Helsinški komitet osuđivati fašističke epizode tv serije FTV – s klanjanjem dženaze crknutom krmetu, s ismijavanjem ilahija, kao izraza veličanja Allaha, s prepakiranjem i podvaljivanjem svinjskog mesa imamu – jer Srđan je tu da krivca nađe u islamu, a ne u onima koji islam napadaju. Stoga taj kompletan sistem treba razumijevati kao složeni mehanizam za maltretiranje bošnjačkog naroda koji, istovremeno, s iste adrese, biva i vrijeđan i optuživan da ugrožava druge. Bošnjačka inteligencija će neslužbeno objaviti rat ovoj poplavi laži i dvojnog morala, jer će spontano, pod pritiscima dejtonskog terora, krenuti stotine i stotine bošnjačkih pera da izučavaju fenomen bosnofobije i islamofobije, s akcentom na umobolnu pojavu bošnjačkog autošovinizma. Osjetio je Marko Vešović da će Muhamed Filipović i Džemaludin Latić biti svjetionici tog bošnjačkog preporoda, jer nikad nisu iskazali ni trunku respekta prema prljavim islamofobima, već su na njih gledali kao gamad koja je dostojna mikroskopskog izučavanja, kao svaka gamad, i zaprašivanja, kao svaka gamad. To boli Marka Vešovića, što zna da Muhamedu i Džemaludinu ne može pomrsiti račune, dovesti ih u sumnju, prepasti ih, jer i Muhamed i Džemaludin nemaju nikakve sumnje u sebe, u bošnjačke i muslimanske vrijednosti. A ta žiška dostojanstva dovoljna je da obasja ognjište u Bošnjaka.

U toj huji što ima uspravnih Bošnjaka, što svojim primjerom uspravljaju i one povijene, Marko Vešović ne zna šta će, ne zna kud će, pa bijes iskaljuje po Bosni, po bosanskom duhu, u ime kojeg je razna dobra dobio. On sad mrzi i Bosnu, jer veli da – ''ne vjeruje u bosanski duh''. Bezbeli, jer u bosanskom duhu ima muslimana. Zato je on protiv Bosne, jer je Bosna, veli – ''obećana zemlja za tunje, džemice i ostale mustafe''. Za njega se naši uglednici pišu sa malim slovom, kao ''tunje i džemice'', a za njega se ostali Bošnjaci pišu kao ''ostale mustafe'', što će reći – neki jezički i genetski otpad koji ne pripada Evropi. Tako je onomad Mile Stojić pisao o ružnoj riječi ''avaz''. Eto prilike Srđanu Dizdareviću da rastelali nacionalnu i vjersku netrpeljivost u Marka Vešovića, te legende multikulture. Ali, Srđan je Marko, Marko je Ivan, Ivan je Mile, Mile je Željko... A Muharem Bazdulj ostade ''mustafa''.

Saff br. 261

23.06.2010.

Ženturačko pismo Marka Vešovića

Od mene se očekuje da odgovorim Marku Vešoviću. Evo odgovaram mu da mu nemam šta odgovoriti. On je za mene jedna prosta žena, narikača, kojoj nemam šta reći, jer ni ta žena meni ne govori ništa. Njegovo štalsko

pljuvanje nije govor. Mi u Bosni govorimo jezikom behara.

Piše: Fatmir Alispahić

Za mene je nezamislivo podići ruku na žensko. Zato ne mogu polemisati s Markom Vešovićem. Jer ja s druge strane ne vidim muškarca, ne vidim stav, već vidim jednu ostarjelu i čangrizavu babetinu, iz čijih obezubljenih i obezumljenih usta ključaju uvrede. Ne znam koliko tome doprinosi činjenica da Marko Vešović stvarno liči na hermafrodita, to jest na babu, ima onu žensku frizuru, ima izražene sise, ima nekakav piskutav evnuhski glasić, kad bi mu obukao suknju i zavezao maramu taman bi prispio među crnogorske narikače, one što im dadneš rakije da umjesto tebe plaču za tvojim najmilijim. Među muškarcima na javnoj bh. sceni po broju bi mu grudnjaka mogao parirati jedino još Srđan Dizdarević. Čitao sam negdje da se taj problem sada u vrijeme napretka plastične hirurgije uspješno rješava, ako imaš para mogu ti napraviti prsa k'o u Tarzana. A Marko je Vešović taj zastupnik u Parlamentu, ima golemu plaću, pa bi se mogao uplatiti peglanje sisa. Ili pak silikonsku dogradnju.

Žen-turiranje štalskih riječiSve ovo bih ja stavio u stranu kad bih u stavovima Marka Vešovića ugledao stav sa kojim je moguće polemisati, namjesto tih neartikulisanih nabrajanja prostačkih riječi i uvreda. To što Marko Vešović ima žensku frizuru, ženski glas, a bogme i sise, ne mora značiti da je žena, jer ima mnogo žena koje javno govore a ne kukumaču. Iako sam Markovo žen-turiranje ilustrirao njegovom hermafroditskom fizičkom pojavom, ja ne želim da polemiku s njegovim prostaklucima odbijem zbog toga što mi on liči na staru babu, već zato što ja nemam šta polemizirati s tim njegovim ženturačkim, narikačkim divljanjem u novinskim tekstovima, gdje mu maltene svaka rečenica počinje s jednim ciljem – da se završi psovkom ili uvredom. Moje nemiksano slavensko porijeklo, moje bosansko, viteško pero, ne dozvoljava mi da se spustim na nivo jednog takvog prostakluka, koji je začet u turčenim crnogorskim gudurama i zabitima, gdje posve istanjena zvukovna granica između mukanja krava, hroptanja krmadi i onoga što ljudi kao govore jedni drugima. Te stočne onomatopeje najočitije su upravo u dikciji Marka Vešovića, koji kad govori, hem pišti, hem hropti, pa moraš veliki napor učiniti da razumiješ te štalske riječi. Tamo odakle je Marko Vešović vjerovatno se tako sporazumijevaju sa svinjama i kravama... – Grlj-mrmhlj-frf-grf-žvrlj – kaže Marko kravi. – Muuuu-muuuuu-frljm – kaže krava Marku. Zato Marko polemički diskurs vidi u svijetu magaraca i ostalih životinja, pa nešto što bi htio meni kazati uobliči u poruku: „Ti si magarac.“ Sad bih ja trebao njemu odgovoriti istom mjerom, ali iste mjere nema, jer ono što je u Markovom djetinjstvu bio magarac, u mome je djetinjstvu bilo biciklo. ...“A ti si biciklo“ – da odgovorim ja njemu?

Ko je je zaboravio Kinteta Kunteta

To što je Marko Vešović odrastao kao Kinta Kunte za mene nije važno, jer i Kinta Kunte iz Crne Gore ima pravo da se opismeni, okupa safunom, razvašljivi i postane stanovnik asfalta. Ali za mene je važno to što Kinta Kunte nije uspio izmijeniti svoje prašumske navike, pa ga i dalje određuje ono što je ponio iz te nekakve kuće, u kojoj se živi sa svinjama i kokošima, i sa njima se priča, a u pubertetu i zabavlja. Svako može imati nesreću da se rodi u nedođiji, u kakvoj su se rodili Radovan Karadžić i Marko Vešović, svako može imati sreću da iz takve nesreće dođe u šeher Sarajevo, ali, to ne znači da

svojom mentalnom nesrećom smije poganiti bosanski poredak, u običajima i u obraćanjima. U bosanstvu niko ne ruši bogomolje, ne ubija ljude, i u bosanstvu niko ne vrijeđa ljude jezikom životinja. Da se kojim slučajem posrećilo Marku Vešoviću da ga njegov zemljak Radovan povede sa sobom na brda, kao što ga je pred rat sa Leovcem i Maksimovićem vodao kojekuda po SDS-ovim terevenkama, da mu se nije dogodio taj unfal da ga aprila 1992. zaborave u Sarajevu, zbog čega je Marko postao ljuti osvetnik – mi danas ne bismo imali Radovanovog brata u Sarajevu. Marko Vešović se posljednjih godina specijalizirao za vrijeđanje Bošnjaka. Blatio je akademika Muhameda Filipovića, akademika Nedžada Ibrišimovića, prof. dr. Džemaludina Latića, evo nedavno i Irfana Ajanovića. Za mene je samo u jednom tekstu napisao sljedeće uvrede: bolesnik, ovan, ovan-predvodnik, magarac sa titulom magistra, bjegunac iz Jagomira, magarac koji je magistrirao, (koji) bleji, smjesa tukca i bolesnika, gad, debil, smeće, fašista, ustaška sablast, hajvan s titulom magistra, imbecil, karina („...jer ova karina misli da je pjesnik.“). Od mene se očekuje da mu odgovorim. Evo odgovaram mu da mu nemam šta odgovoriti. On je za mene jedna prosta žena, narikača, kojoj nemam šta reći, jer ni ta žena meni ne govori ništa. Pljuvanje nije govor. Bosanski vitezovi govore jezikom behara.

Sanja Vlaisavljević:

Nisu to jedine uvrede

Ovih dana čitam da novinar Fatmir Alispahić traži reakciju na Vešovićeve uvrede koje je ovaj ispisao u svojim tekstovima u demokratskome i slobodarskome magazinu „Dani“. I nisu to jedine uvrede kojima obiluje ta novina, ali opet javnost šuti. Koliko je samo puta akademik Filipović na stranicama te novine bio nemilosrdno izvrijeđan! Evo nedavno i ponos ovdašnje pisane riječi, Jasna Šamić.

06.10.2012 00:58

Dodao : Dado

Fatmir Alispahić

Što je manje pamćenja bošnjačke žrtve, to je manje Bosne

Nanovo se obejanilo da je bošnjačka žrtva centralno mesto bosanske budućnosti. Što je manje pamćenja, to je manje Bosne, i obratno.

Napisao : Fatmir Alispahić, (saff) · Komentari : 0 · Čitanja : 61

· ·

Lažu svi koji tvrde da je „deviktimizacija Bošnjaka“ (Šaćir Filandra) uvjet obnove povjerenja, suživota, tolerancije. Tek sa maksimalnim forsiranjem bošnjačke žrtve, u političkom prezentu, može doći do katarze u srpskom i hrvatskom kolektivitetu, a time i do obnove tolerancije. Bez katarze, nema pokajanja, nema pomirenja. Zaborav može samo nahraniti ekstremizam kod Srba i Hrvata. Znaju za ovu logiku vladajuće separatističke snage u Republici Srpskoj, a što se vidi i iz činjenice da budžetskim sredstvima plaćaju negiranje genocida nad Bošnjacima. Američki publicista Michael Dobbs upravo je obznanio da je „grupa kojoj je sjedište u Hagu, sastavljena od pseudostručnjaka, primila 1,6 miliona dolara od Vlade RS“.

Ako se vladi RS isplati plaćati po Hagu da se negira genocid, zašto joj se ne bi isplatilo plaćati po Sarajevu da se zaboravlja genocid? Nije li tu odgovor na decenijsku šutnju bošnjačke politike spram ideje o izgradnji Muzeja genocida nad Bošnjacima? Mi ne znamo da li su mnogi bošnjački prvaci primili pare iz izvora koji su namijenjeni negiranju genocida i zaboravu? Možda je tako srozana Tužba BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid? Čime objasniti ignoriranje jedne moralne potrebe da se pamti i opominje, u udžbenicima, u umjetničkim djelima, u politici?!

Satisfakcija za žrtvu nosila bi značenje političkih ustupaka u cilju obnove zavnobihske Bosne i Hercegovine? Podatak da Vlada RS plaća negiranje genocida dokazuje da je ponižavajući status bošnjačke žrtve u društvenoj i političkoj realnosti

presudan za opstanak sadašnjeg dejtonskog uređenja, koje Republici Srpskoj omogućava da svako malo poteže nebulozu o svojoj nezavisnosti. Ako bi bošnjačka žrtva imala društveni značaj kakvog zavređuje u jednom antifašističkom i humanističkom društvu, to bi do kraja razgolitilo genocidnu suštinu nepravednog dejtonskog poretka, a u toj utrci onda opstaje pravda, a nestaje nepravda. Zato je Dodik velikosrpskim agentima u Hagu prebacio 1,6 miliona dolara, vidljivih para, i ko zna još koliko nevidljivih para u Sarajevo, na adrese mnogih domaćih izdajnika.

Neovisno od spoznaje da se razmrvljena bošnjačka politika pretvorila u slugu velikosrpskog i velikohrvatskog pobratimstva, patriotske snage BiH trebaju nastaviti planirati budućnost u skladu sa optimalnim pravedničkim, duhovnim i akademskim potencijalima bošnjačkog naroda i svih drugih lojalnih građana BiH. Sigurno je da ima Srba i Hrvata kojima ne smeta zajedništvo i kojima se gadi ta dvodecenijska fašizacija srpskog i hrvatskog kolektiviteta. Istinskim antifašistima ne smeta uspomena na bošnjačku žrtvu, niti izgradnja mira po mjeri satisfakcije za one koji su bili ubijani, silovani, protjerivani. Upravo iz takve pozicije želimo promišljati marketing tragedije, odnosno, jezik kojim je najplodotvornije ubijediti međunarodni faktor, i čestite Srbe i Hrvate, ali i zalutale Bošnjake, da je dejtonski poredak nepravedan, nečastan i za svakog moralnog građanina ponižavajući. Zar bi se iko pod Hitlerom ili Staljinom mogao osjećati dobro, pa makar bio najveći njemački ili ruski patriota?

Hitler je pobio šest miliona Jevreja, Staljin je pobio 66 miliona Sovjeta, pa 22.000 zarobljenih Poljaka u Katinskoj šumi i drugdje, ali, ta industrija smrti nije u sebi imala sistem mrcvarenja žrtve, kakav su razvili srpski zločinci. A taj sistem mrcvarenja i iživljavanja nije nigdje tako zastrašujući kao u projektu silovanja bošnjačkih žena. Civilizacija se i danas zgražava nad pogonima za ubijanje, ali, to je samo smrt i ništa više. To što su kreirali beogradski inžinjeri zločina gore je i teže je od smrti, jer u prvi plan stavlja iživljavanje nad žrtvom. Ako Treći rajh nije smio opstati zato što je ubijao ljude, onda Republika Srpska pogotovo ne smije opstati zato što je građena i na genocidu i na iživljavanju nad žrtvama! A to iživljavanje nije osjetio niko kao 50.000 silovanih bošnjačkih žena, koje su potom pogođene još jednom nepravdom – nespremnošću bošnjačkog društva da ovaj teret nosi kao najpotresniji dokaz o bošnjačkoj žrtvi, namjesto što se silovane Bošnjakinje guraju pod tepih kao nacionalna pastorčad.....

Maturske terevenke

Piše: Fatmir Alispahić

U Banjoj Luci je održana javna manifestacija zajedničkog vjenčanja 15 parova, a zvaničnici su preporučili mladencima da izrode mnogo djece. U Derventi je prije

nekoliko mjeseci lokalna vlast uvela neku vrstu podsticaja za natalitet. Svako malo iz Republike Srpske do nas dopru razborite poruke o nastojanju svih razina vlast da podstaknu natalitet. U Republici Hrvatskoj, tako, žene koje rode treće dijete imaju mogućnost da tri godine budu na porodiljskom bolovanju. U Bugarskoj takođe postoje posebni vidovi podrške natalitetu. A sve su to narodi koji nisu pretrpjeli genocid, kojih je više u domovini nego u iseljeništvu, i koji ne žive svoje političko i kulturalno osipanje, gubitak sebe kroz gubitak identiteta. Svi ti narodi bi trebali voditi manje računa o pitanju nataliteta u odnosu na Bošnjake za koje je natalitet pitanje obnove i pitanje opstanka. Vidjeli smo kako u Srba od najviših do lokalnih zvaničnika svi složno preporučuju rađanje što većeg broja djece, i još nude sistemsku zaštitu majkama koje rode više od dvoje djece, dok kod nas, Bošnjaka, nikada ni jedan političar nije izgovorio ni jednu riječ na ovu temu. A kamo li da je neki savjet bošnjačkih stranaka (a sve bježe od bošnjačkog predznaka!) izdao proglas o obnovi bošnjačke biološke baze, te preporučio brojnije potomstvo, i obavezao se da će kroz vlast štititi porodice koje imaju troje ili više djece. Od bošnjačkih političara se ne može očekivati da misle, jer oni nisu tu da misle, već da slušaju velikosrpske i velikohrvatske oficire, u čije ime ne smiju pomenuti sintagmu „Muzej genocida nad Bošnjacima“, ne smiju zaštititi narod od zločina islamofobije, od četničkih i ustaških terorista, općenito, ne smiju ništa uraditi za Bosnu i Bošnjake, jer bi bili izbrisani sa kadrovske ljestvice koju ponovo gradiraju srpski i hrvatski nacionalisti u BiH. Zato je normalno da Srbi, koji morbidno uživaju rezultate genocida, preporučuju jačanje i razvijanje svoje porodice, a da Bošnjaci, koji odumiru u nastavku genocida, ne mogu dobiti jednake preporuke.

Urbana malograđanštinaNigdje na Balkanu malograđanština nema tako tragične i budalaste manifestacije kao u Bošnjaka. Valjda zato što ni jednom narodu nisu tako uporno nametani kompleksi kao Bošnjacima. Pa će ti Bošnjak prvi poletjeti da se odrekne sebe i svoga kako bi pokazao svoj navodni kosmopolitizam, a zapravo, svoj ugursuzluk. Uspostavljen je čitav sistem koji hrani i brani ovaj iluzionizam, gdje se jad prikazuje kao vrlina, konkretno, gdje se nipodaštavanje bošnjačkog identiteta slavi kao domet osvještenosti. Pa ako je to ispravno, zašto nikad u Srba i u Hrvata ne ugledasmo toliku količinu samomrzitelja, kakve Bošnjaci imaju u iskompleksiranim tipovima poput... Ma, da više ne nabrajamo njihova opća imena!

U arhipelagu svake malograđanštine samoprezir ima posebno mjesto. U javnosti je tako do prezira izdignuto sjećanje na genocid, odlazak u džamiju, upisivanje djece u medrese, uglavnom sve ono što nas čini narodom. Napredno je i urbano je, navodno, sve suprotno, što bi značilo da se tzv. urbana gerila u Bošnjaka ne voli sjećati Srebrenice, već neopterećena gleda u budućnost; prezire djecu koja se upisuju u medrese, jer u medresama nema muzike, droge, žurki, pedera...; o

odlasku u džamiju nema ni govora, jer tamo idu samo zatucani i nepametni. Zato je i smišljena sintagma „urbana gerila“, jer je borba protiv tradicije u Bošnjaka ta urbana (malograđanska!) revolucija, pošto je ta tradicija okupirala urbane prostore Sarajeva, Tuzle, Maglaja, itd., pa ove urbane sredine treba oslobađati od džamija, medresa, Srebrenica i drugih simbola vehabizma i terorizma. Naravno, u tom forsiranju urbanosti niko ne pominje srpski i hrvatski element, jer se podrazumijeva da su Huso i Haso jedini „ćorkani“ koje treba hronično evropeizirati. A nema goreg seljakluka od tog prihvatanja šovinističkih kriterija, po kojima je sve naše, bošnjačko, felerično, pa od njega treba bježati ili ga mijenjati ka ničemu. Baš u cilju oslobođenja od ovih malograđanskih presija želimo posvjedočiti da nema većeg antifašizma i intelektualizma od stalnog podsjećanja na genocid nad Bošnjacima; niti ima većeg slobode od one koju svjedoče vjernici u džamijama, dok se umjesto limuzinama, kreditima, političarima i estradnim zvijezdama klanjaju Stvoritelju; a vala nema ni veće ljepote među omladinom od onih smjernih učenica i učenika bosanskih medresa, koji kad prošetaju našim čaršijama, to bude kao da su mirisni cvjetovi pušteni među neveseo narod. Ja živim blizu tuzlanske Medrese i ponosan sam kad god vidim, a gotovo svaki dan vidim, tu njegovanu i odgojenu bošnjačjku djecu, dok svojim probeharalim pojavama plijeve korov naše stvarnosti. Neko ko to ne umije da vidi, bezbeli da je malograđanin, iskompleksirani samomrzitelj, zarobljenik seljakluka.

Kao ogledni primjer onoga što jesmo može poslužiti razlika u maturskim predstavljanjima, ili kako se voli reći – zabavama, između svršenika medresa i svršenika ostalih srednjih škola, uz napomenu da sada i svršenici petih i devetih razreda osmoljetki takođe priređuju maturske zabave po ugledu na srednjoškolce. Vidjeli smo da učenici medresa bivaju jednako odjeveni, pristojno, kako i dolikuje nekome ko maturskom manifestacijom slavi učenje i znanje. Vidjeli smo i da maturske zabave u ostalim školama više imaju veze sa estradom, kičom, pa i jeftinom erotikom, nego sa obrazovanjem. Uđimo u ovaj problem iz njemačke vizure.

Slavimo učenje, a ne štikle!

U nekoliko njemačkih medija otvorena je rasprava o brisanju znakova socijalne podvojenosti među učenicima, kako bi se socijalne razlike stavile u drugi plan u odnosu na vrijednosti obrazovanja. Čule su se ideje o ponovnom uvođenju uniforme za učenike. Čak pojedine škole, u Friesenheimu, Hamburgu, Haagu (njemačkom), kao i virtualne školske mreže, promoviraju otpor protiv „konzumerizma“ među učenicima, a u svrhu afirmacije jednakosti u obrazovanju. Taj razvijeni kapitalizam, kojemu se često odriče ljudsko lice, kao da ima nešto od socijalističke romantike koja ljude nije dijelila po parama, već po pameti i dobroti. Zaboravlja se da su zapadna društva dovoljno ekonomski stabilna da se ne bi morala podavati svakom materijalnom prohtjevu, čime

univerzalne vrijednosti dobijaju šansu. A jednakost djece je važna, i po vjerskim i po političkim proklamacijama, ali i kao praktičan društveni interes za odabirom najboljih.

Bio sam nekada gost kod nekih Nijemaca. Pa smo svaku noć večerali kuhani krompir. Pred kućom najnoviji „mercedes“, a u šerpi krompir. A domaćini mršavi, bezbeli od krompira. Onda su oni došli kod mene. A ja ih bosanski počastio. Tada sam vidio koliko mogu pojesti. Znači, onaj krompir jedu od titizluka, a ne zbog sportske linije. E, takvi štedljivi i bogati ljudi sada razmišljaju da je „konzumerizam“ vrsta krpelja koji bez potrebe, i bez društvenog interesa, sisa krv porodičnih budžeta, od kojih se sastoji ta njemačka ekonomska tvrđava. Otud su racionalni Nijemci iz rukava izvukli kartu o socijalnoj jednakosti, u ime koje zagovaraju odvraćanje školske omladine od pošasti „konzumerizma“. A mi takvih problema nemamo, zar ne!?

U Jugoslaviji su prije nekoliko decenija u školi bile obavezne tzv. kecelje, a u jednom periodu i kape na kojima je pisalo odjeljenje. Za gimnazijalce je važio i svojevrsni „policijski čas“, do kada su mogli sami, bez prisustva starijih, biti viđeni vani. U to vrijeme su i maturske svečanosti bile uniformisane, barem tako što se maturanti nisu bitno razlikovali jedni od drugih: momci u tamnim hlačama i bijelim košuljama, djevojke u pristojnim suknjama ili haljinama. Ko je mogao pretpostaviti da će s početka 21. stoljeća na cijelom jugoslovenskom prostoru mature postati svojevrsne modne, finansijske, familijarne i razne druge groznice. I to groznice koje po svojoj manifestaciji nemaju veze sa obrazovanjem.

Sve zemlje i svi narodi bivše Jugoslavije daleko su od njemačkog sistema i bogatstva, pa ipak niko ne razmišlja da kritički razmotri pojavu skupih, neracionalnih i u ovom obliku nepotrebnih maturskih zabava. Kad kažemo skupih, onda mislimo na činjenicu da prosječna porodica jedva da ima 500 eura budžeta, a da od toga treba odvojiti barem polovicu ako se hoće dijete ispratiti na maturu „kako i dolikuje“ malograđanskim pravilima. Veliki je to izdatak za jednu porodicu, a sve zbog defilea za jednokratnu upotrebu, u kome naše dijete treba da bude „na nivou“. Siguran sam da bi apsolutna većina roditelja ukidanje te obaveze prihvatila kao radost i oslobođenje.

Valja se upitati nad značenjem maturske zabave. Šta to mi radimo? Ispraćamo naše dijete u svijet odraslih, recimo. Zašto taj ispraćaj mora nositi manifestacije koje više imaju veze sa estetikom turbo folka, nego sa jednom pristojnošću koja proizilazi iz institucije školstva? Valjda zato što je matura samo povod da pokažemo estetske afinitete, koji su odnjegovani vremenom tranzicije, u kojima socijalne razlike i utrke čine sistem vrijednosti, i gdje je znanje posljednji ključ za dobru budućnost. Činjenica da onoliko porodica koliko ima maturanata na ovom prostoru svake godine biva izloženo velikom trošku, koji se u zbiru mjeri milionima maraka, svakako bi trebalo biti tema tumača, zaštitnika i predstavnika tzv. civilnog društva. Valjda bi opći društveni interes trebao biti - građanin koji je pošteđen od nepotrebnog troška. Zamislimo nezamislivo - da neko u skromniju formu preodjene svadbe, Nove godine, Prve majeve, i upitajmo se – za koliko bi novaca društvo bilo bogatije? Znamo da se to ne može dogoditi, ali, slijedom njemačkog primjera razmišljamo o skromnijoj izvedbi maturskih zabava.

Kao i u svakoj konzumerističkoj mreži, tako i u ovim maturama iz vremena tranzicije i divljeg kapitalizma, mnogi vide svoj interes: školski menadžeri, lokalni ugostitelji, šnajderi, pedikeri, i tako redom. Oni koji naplaćuju malograđansku glupost složna su braća, a oni koji daju pare, s druge strane, žrtve su potrošačkog stampeda. Institucije

civilnog društva obično su korumpirane i plaćene da se bave formom, a ne sadržinom, da budu bez istinske kreacije i inicijative, pa otud i nema tako svježih ideja, kao u Njemačkoj. Kod nas je nezamislivo pokretanje kampanje za zaštitu porodičnih budžeta od potrošačkih gluposti. Jednako tako malo je civilne akcije na planu prosvjećivanja građana u pogledu bankarskog lihvarenja, zaodjenutog u troznačne klauzule ugovora. Postkomunistička društva su oboljela od provincijalizma svake vrste, pa i u pogledu uvjerenja da nam neko drugi propisuje šta trebamo misliti. A Bošnjaci su šampioni provincijalizma! Stoga se i ne misli o borbi za budžet svake porodice, pri svijesti da stabilno društvo čine stabilne porodice, i moralno, i finansijski.

Dakle, treba li nam, ovakvim siromašnim, rastrošnost na maturskim zabavama? I da li te zabave treba da svoje akademsko dostojanstvo srozavaju na nivo turbo folk estetike? Ima li to ikakve veze sa željom da slavimo školovanje svoje djece? Naravno da nema. Pa ako nema, onda treba podstaknuti civilni sektor da izvrše pritisak na ministarstva kako bi se definirala preporuka školama da u buduće maturske zabave usmjeravaju ka slici socijalne jednakosti maturanata. Slavimo obrazovanje, a ne štikle!

Imamo li snage da Bošnjacima preporučujemo brojne porodice, u uvjerenju da nafaku daje Bog, a ne vlast i vrijeme; da preporučujemo ponos namjesto nametnutog stida i kompleksa; da preporučimo štednju, jer smo siromašni, opljačkani, i ne možemo se utrkivati sa bogatima; da preporučujemo učenje i proslavu učenja, a ne rasipanje para i pameti po nepotrebnim maturskim terevenkama... Nemamo mi više vremena za zamotane priče. Konkretno, ko će pozvati desetine hiljada Bošnjaka da iduće godine uštede po 500 maraka tako što će – poput Nijemaca! – ignorisati maturski kič?

U povodu Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

KOMUNISTIČKI ZLOČINI NAD BOŠNJACIMA

Autor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 28. August 2012. 18:08:00

Dejtonsko društvo nikada neće osuditi komunističke zločine, jer je komunistički sentiment ključ

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u

dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju Srbi i Hrvati.

velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bošnjacima, kojima je jugonostalgija „Ahilova peta“ političke i nacionalne pameti. Mnogome Bošnjaku srce zatreperi kad se sjeti Tita, Armije, petokrake i Partije. Ta paraliza je još jača kad se iz razorene Bosne pogleda na vrijeme u kome nas je neko ubijedio da smo ravnopravni, a sad kad beli nismo, čeznemo da jesmo, i otud glasamo za Željka Komšića, kao da je on lijepi partizan Ivo Lola Ribar što mlad pogibe pored aviona. A navodna jugoslovenska ravnopravnost Bošnjaka plaćana je ogromnom cijenom, od strašnih srbokomunističkih zločina nad bošnjačkim civilima 1944/45., ali i poslije, preko otimanja vakufske i privatne imovine, protjerivanja u Tursku, zatiranja sjećanja na 103.000 ubijenih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, pa do raznorodnih oblika neigranja bošnjačkog identiteta. S druge strane, antifašistička borba, kojoj su Bošnjaci dali procentualno najveći doprinos u odnosu na druge narode, omogućila je na ZAVNOBiH-u obnovu bosanske državnosti, a time i afirmaciju historijske činjenice da su Bošnjaci narod sa domovinom. Komunisti su pokrali antifašističko naslijeđe, zloupotrijebili ga i nagrdili, tako da se i danas misli kako je kritika komunizma usmjerena protiv antifašizma. Bošnjaci su upali u ovu zamku, pa komunističke podvale doživljavaju kao svoj nacionalni (anti)identitet, utoliko što emotivno stavljaju znak jednakosti između ZAVNOBiH-a i ubistva jednog od najsvjetlijih Bošnjaka, Mustafe Busuladžića (1914-1945). Kao da je Busuladžić bio protiv ZAVNOBiH-a, i protiv antifašizma, pa je morao biti ubijen od komunista?! A sudbina sličnih je bilo na hiljade, u tim vremenima za koje Bošnjaci misle da je bilo vrijeme mira i rahatluka. To jeste bilo vrijeme u kome su se Bošnjaci masovno iškolovali i u mnogim segmentima uznapredovali, a na talasu bosanskog proljeća iz 60-tih godina i stekli svijest o svojoj državotvornoj posebnosti. Činjenica da je komunizam činio zločine nad Bošnjacima, a istovremeno i vladao vremenom u kome su Bošnjaci napredovali poglavito u obrazovnom smislu, čini još složenijom obavezu distanciranja bošnjačke emocije od komunističkog zločinstva. Prvo pitanje koje vrijedi raspraviti je – zašto su komunisti ubijali ugledne Bošnjake, kad ti Bošnjaci nisu nikakva zla činili? Na Hadžetu, u Novom Pazaru, ubijeno je 1427 bošnjačkih civila, bez ikakve krivice, suda, razuma. Džemaludin Latić masakr na Hadžetu naziva „sandžačkom Srebrenicom“. Zašto su ubijani? Pa upravo iz razloga iz kojeg se danas izmišlja tzv. islamski terorizam, kako bi se ujednačila, ako ne i prebacila krivica za počinjene zločine. Mnogi Bošnjaci zdušno podržavaju „istragu mudžahedina“, ne bi li odobrovoljili Srbe i Hrvate. I tada su mnogi Bošnjaci bezbeli povjerovali da toliki ljudi, kao na Hadžetu, nisu džabe pobijeni, već su krivi, kao što su i drugi narodni neprijatelji bili krivi. I nije samo to razlog zbog kojeg su Bošnjaci najprije, u odnosu na sve narode na Balkanu, trebali prigodnim programom obilježiti 23. avgust, koji se u Evropi obilježava kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za razliku od drugih Bošnjaci prema komunističkom modelu ne mogu graditi historijsku distancu, jer je taj model i danas faktor bošnjačkog (samo)uništenja. Obilježiti 23. avgust značilo bi ući u arenu sa avetima prošlosti i kerovima sadašnjosti.

Dejtonski totalitarizam

Mjesec-dva dana prije ovogodišnjeg Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima uputio sam na nekoliko adresa pismo inicijative, u kome se kaže:- Predlažem da budete (su)organizator prvog bosanskog obilježavanja Evropskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Program bi se mogao sastojati od

jednog ili više izlaganja o zločinima totalitarnih režima, te eventualno od prikazivanja nekog od filmova koji tretiraju ovu problematiku, kao što je njemački film „Životi drugih“. Evropski parlament je 2. aprila 2009. donio Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu, a pod tačkom 15 je donesena odluka o proglašenju Dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU kao i zemalja povezanih s Evropskom unijom, na usvajanje i provedbu te Rezolucije. Usvajanju Rezolucije prethodili su Izjava potpore od 409 članova Evropskog parlamenta koji su se 23. septembra 2008. založili za uspostavu Dana sjećanja, kao i Praška deklaracija o zločinima komunizma koja je potpisana 25. februara 2010. od strane nekoliko evropskih čelnika, bivših političkih zatvorenika, aktivista za ljudska prava i povjesničara, koji su sudjelovali na međunarodnoj konferenciji o zločinima komunizma. Evropski parlament je u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji, a Estonija, Latvija, Litva, Slovenija, Švedska i Hrvatska odabrali su 23. avgust, jer je tog datuma 1939. godine potpisan pakt Hiltera i Staljina (Sporazum Molotov – Ribbentrop) o nenapadanju i podjeli interesnih sfera. U Rezoluciji je, između opstalog, navedeno: „Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava počinjena od strane totalitarnih komunističkih režima te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina. Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive, ili njihove obitelji, zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznavanje njihovih patnji i time Skupština poziva sve komunističke i post-komunističke stranke u svojim državama članicama, koje to još nisu učinile, da ponovno ocijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, da se jasno distanciraju od zločina totalitarnih komunističkih režima te da ih potpuno jasno osude.“ Preporuka Evropskog parlamenta potiče na promišljanje osjetljivih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kako bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i ljudskih prava, a što demokratske snage u bosanskohercegovačkom društvu obavezuje na uključivanje u mrežu država i društvenih subjekata koji će obilježiti 23. avgust kao Evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima – naveo sam u incijativi koju su dobile nekolike društvene i političke adrese, programski i povijesno opredjeljene protiv komunizma, a koje nisu imala para ili volje da obilježe 23. avgust.

Naša zemlja će, tako, i ove godine ostati izvan zajednice evropskih i postkomunističkih društava u kojima antitotalitarizam predstavlja bonton demokratske kulture. To je prirodno, jer je dejtonska Bosna totalitarna država, samim svojim začetkom, koji je uvažio genocidna osvajanja. Prikrivanje i šminkanje zločina izvedivo je samo putem represivnog ideološkog mehanizma, u ime kojeg danas članovi porodica žrtava, ili oni koji insistiraju na pamćenju, imaju manje šanse u društvenom poretku, jer se smatra da su „opterećeni prošlošću“. U to ime se iz jedne zeničke firme, kada dolaze strani poslovni partneri, u posebnu prostoriju zatvaraju pokrivene muslimanke, da ne „naruše ugled“. Zato bez posla ovom zemljom hodaju njeni briljantni umovi, kakav je pisac Sadik Ibrahimović, kakav je novinar Dženad Hodžić, kakvo je pola ekipe nekadašnjeg „Ljiljana“, jer se takvi, poput njih, ne uklapaju se u ideološki profil dejtonskog totalitarizma. Dogodilo se sve što bi se dogodilo da je Armija RBiH kapitulirala pred velikosrpskim i velikohrvatskim osvajačkim hordama. A da se to dogodilo u ratu, kao što

se evo dogodilo u miru, okupaciona uprava bi takođe ustanovila totalitarni režim kojim bi kontrolirala istinu u svome beščasnom porijeklu. Zato dejtonska Bosna pripada onom krugu civilizacijskog otpada kome se obraća Rezolucija Evropskog parlamenta, nastojeći podučiti budućnost da više nikad ne dozvoli da neka ideologija uzjaše neki narod. Paradoks je da upravo iza ovog jahanja Bosne i Bošnjaka stoje zapadne vlade koje su deklarativno protiv totalitarizma. No, nije Zapad jednom stojao iza diktatora i autoritarnih režima koji su slijepo slušali „Velikog Brata“. Istovremeno, u Evropi ne postoji potrebitije mjesto od Bosne i Hercegovine da se progovori o komunističkim zločinima, ali i o onome što je preživjelo nakon pada Berlinskog zida, makar u formama koje otvoreno nisu komunističke, ali jesu totalitarne.

Petokraka i kokarda

Kako je moguće da u Hrvatskoj, Sloveniji, pa i Srbiji, postoje veoma snažni antikomunistički pokreti, koji insistiraju na istraživanju i procesuiranju komunističkih zločina, a da u Bosni i Hercegovini vlada apsolutni muk? Srpski i hrvatski separatisti u BiH se trude da preslikaju sve društvene, političke, medijske i kulturne modele iz Beograda i Zagreba, kako bi tako svjedočili jedinstvo sa svojim „maticama“, ali, za divno čudo, ne preslikavaju ove antikomunističke inicijative. Kao da su svjesni da je komunistički sentiment bitan faktor za dalje rastakanje BiH, utoliko što Bošnjaci sagorijevaju u donkihotovskom žrtvovanju za nepostojeće ciljeve. Ako bi se Bošnjaci distancirali od komunističkog sentimenta, onako kako su to učinili Slovenci ili Hrvati, dovelo bi to do apsolutnog rusvaja u dejtonskom poretku, jer Bošnjaci više ne bi dopuštali da njima, u ime jugonostalgije, vladaju Srbi i Hrvati. Ispostavilo bi se da genocid nad Bošnjacima nije prekidan ni u vrijeme milog komunizma, jer je komunistički režim pobio, protjerao i opljačkao više Bošnjaka, nego li svih drugih jugoslovenskih naroda, iako su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i bili najviše odani antifašizmu.

Jama Čavkarica u istočnoj Hercegovini je paradigma, jer su „ustanici“, a zapravo četnici, ubili i u jamu bacili preko 1500 Bošnjaka, a da bi ti isti „ustanici“ poslije rata bili komunistički funkcioneri koji, dakako, nisu sami sebe mogli procesuirati. Sandžakom su vladali egzekutori sa Hadžeta, isti oni koji će decenijama odgajati opetovanje zločina. Srebrenica se nije dogodila 1995., već se događala u kontinuitetu, od istih zlotvora kojima su se na glavama šaltale kokarde i petokrake. Pobratimstvo četnika i tzv. partizana u Beogradu, ali i u Banjoj Luci, to zorno svjedoči.U Sloveniji i u Hrvatskoj, rekosmo, posljednjih godina su dinamične inicijative za istraživanjem komunističkih zločina. U Hrvatskoj je osnovan Centar za istraživanje zločina komunizma. Govori se da je u Sloveniji evidentirano 600 masovnih prikrivenih grobnica, a u Hrvatskoj preko 900. Saznajemo, tek sad, da su Saveznici sa svojih ognjišta protjerali 14 miliona Nijemaca, a tri miliona pobili. ...Upola koliko su Nijemci pobili Jevreja. Saznajemo da je komunizam pobio preko 100 miliona ljudi, za pola više nego što je stradalo u Drugom svjetskom ratu. Samo u Sovjetskom Savezu, kako piše Aleksandar Solženjicin, komunizam je ubio 66 miliona ljudi. Žrtve nacizma ne mogu negirati žrtve komunizma, i obratno, i otud je jalovo uspoređivati ova dva zla. Izuzev za one kojima je stalo da komunizam zaštite od jednakosti sa nacizmom i fašizmom.

U Češkoj, recimo, podignut je Spomenik žrtvama komunizma. Slovenija i Hrvatska već

otvaraju sudske procese protiv komunističkih zločinaca, otkrivaju masovne grobnice, podižu spomenike. Kada bi Bošnjaci krenuli u taj posao, ispostavilo se da su mnogi „narodni heroji“ zapravo bili bošnjački egzekutori, a da nam je cijela zemlja masovna grobnica. Odlaganje ovog moralnog zadatka jedino odgovara velikosrbima i velikohrvatima, koji u odgajanju bošnjačke iskompleksiranosti vide metod kolonizatorske vladavine. Pitanje komunističkih zločina nad Bošnjacima mora biti široko i odlučno otvoreno, jer od tog pitanja zavisi realan bošnjački odnos prema prošlosti, i što je još važnije, prema komunističkoj sadašnjosti. Pri tome ne treba zaboraviti da komunizam i njegovi zločini nemaju nikakve veze sa bošnjačkim antifašističkim opredjeljenjem u toku i onog i ovog rata, kao i sa odano

SABLAST „FILDŽANISTANA“Autor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 21. April 2012. 19:04:50

Prije nego što je Bakir Izetbegović odlučio da izigrava prijestolonasljednika, uspostavljen je u Bošnjaka jedan fini, vještački konsenzus o značaju prvog predsjednika RBiH Alije Izetbegovića. Sve što bi se moglo kritički opservirati u pogledu patriotskih lutanja i političkih kratkovidosti Alije Izetbegovića, fino je, u cilju viših interesa, pometeno pod tepih, kako bi se

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Ako je Fahrudin Radončić izračunao da će gaženjem uspomene na našeg prvog Predsjednika sebi isposlovati liderstvo u Bošnjaka,

prevario se, jer je od njega i njegove stranke starija, i važnija, potreba Bošnjaka da Aliju Izetbegovića vide u lijepom svjetlu.

pred sudom povijesti izdigao lik našeg prvog Predsjednika. Nešto slično su uradili Hrvati u pogledu Franje Tuđmana, koji je za razliku od Alije Izetbegovića - ratni zločinac, kreator etničkog čišćenja Bošnjaka iz Hercegovine i Srba iz tzv. „srpske krajine“, pa Hrvatskoj ništa ne fali da se njime ponosi. I mi smo htjeli da se ponosimo našim prvim Predsjednikom, da ga okupamo u svjetlu naših želja, ali se na tom putu, poput balvana, prepriječio prosječni Bakir Izetbegović sa ambicijom da sjedi u Predsjedništvu BiH. Mogao je znati, ili ga je neko mudriji na to trebao upozoriti, da će tako otkriti onu dilemštinu koju smo sakrili pod tepih, jer će njegovi oponenti, čačkajući njega, koji je za Bošnjake nebitan, iščačkati Aliju Izetbegovića, koji je za Bošnjake bitan. Ali, Bakir Izetbegović nije mogao od svog balvana ugledati šumu, jer je obnevidio i za jednostavnije logičke operacije – kakva je ona da godinama odlazi u Bihać da na konjskim trkama najbržem konju daruje lentu sa imenom svoga rahmetli babe. A kako bi tek razumio da je u nacionalnom interesu Bošnjaka da se on, kao sin Alije Izetbegovića, drži po strani, radi neki lijevi posao, da se za njega ne čuje, e, kako on sam ne bi bio povod za razmontiranje simulakruma o Aliji Izetbegoviću?! Doduše, možda bi neko nekad ekshumirao Alijinu tamte-vamte politiku, ali to nikada ne bi bilo toliko bučno, koliko je bučno kada se u cilju srozavanja predsjednika Bakira Izetbegovića srozava predsjednik Alija Izetbegović. Od Bakira Izetbegovića, rekosmo, nemamo nikakve koristi, jer je i neko drugi mogao nosati kravatu po prijemima, ali imamo nacionalni interes od lijepog lika i djela svoga prvog Predsjednika. Činjenica da Fahrudin Radončić, lider SBB-a, nema nikakvog obzira prema važnosti simulakruma o Aliji Izetbegoviću, svrstava ga uz bok sa Bakirom Izetbegovićem. Njih dvojica razlog su blaćenja bošnjačkog ponosa na Aliju Izetbegovića, prvi zato što je guranjem sebe od Alije napravio metu, a drugi zato što ima iracionalnu ambiciju da bošnjačka povijest počne od njega. Od njega bi jedino mogla početi bošnjačka povijest promiskuiteta, jer taj nema u čijem političkom krevetu nije bio.

Podvala o muslimaniji

Bakir Izetbegović je zakukao na tribini u Tešnju što Fahrudin Radončić, a misli se na „Dnevni avaz“, negovog oca Aliju optužuje da je htio dijeliti Bosnu. Riječ je o feljtonu u kome su natezani dokazi o navodnoj spremnosti bošnjačke politike da na Bošnjačkom saboru u septembru 1993. prihvati „ženevski sporazum“ o stvaranju unije triju etnonacionalnih entiteta. Po ovom feljtonu, Alija Izetbegović je preko svojih igrača pokušao „sabornike“ nagovoriti da se BiH podijeli, da Bošnjaci dobiju što mogu dobiti, ali, utom su se pojavili heroji koji su bili protiv toga, a najveći među njima je „Kraljeviću Marko“ u čijem tadašnjem „Bošnjačkom avazu“ su izašla dva-tri teksta protiv „ženevskog sporazuma“ i stvaranja bošnjačko-muslimanske državice. Kako su transkripti diskusija sa Bošnjačkog sabora prije par godina već objavljivani u nekim listovima, ispada da ovaj feljton nije nikakva ekskluziva, i da je poslužio samo natezanju teze o vizionaru Fahrudinu Radončiću, koji je naspram Alije Izetbegovića, hrabro upozoravao da se BiH ne smije dijeliti, niti Bošnjaci sebe smiju getoizirati na bošnjačko-muslimansku državicu. Tu i tamo zasluge imaju Alija Isaković, Enes Duraković, Muhamed Filipović, Nijaz Duraković i nekolicina drugih koji su ovu ideju osujetili na Bošnjačkom saboru, ali, najveća je zasluga Fahrudina Radončića, durbiniste koji je vidio dalje od Alije Izetbegovića. To je poruka ove plitke propagandne manipulacije.

Podvala o mogućnosti bošnjačkog entiteta jedna je od najopasnijih operacija velikosrpskih, velikohrvatskih i zapadnih obavještajaca. Cilj je bio navući bošnjačku politiku na ambiciju o mogućnosti formiranja muslimanske državice, sa teokratskim sadržajima, kako bi se legitimirale

srpska i hrvatska separatistička vojna hunta u BiH. Čim su Alija Izetbegović, kao predsjednik države, te Haris Silajdžić, kao ministar vanjskih poslova, sjeli za pregovarački sto za zločincima i separatistima, degradirali su svoje državne funkcije i Ustav koji im to nije dozvoljavao, te su državne atribute sveli na „stranu u sukobu“. Kad je zabetonirana naša trećinska pozicija, namjesto državne, saznalo se da nema ništa od te muslimanije – jer Evropa to ne da! – pa su nas u martu 1994. smjestili u Federaciju, pod hrvatsku skrb. Alija Izetbegović čak i da je htio, nikad ne bi dobio muslimansku državicu, a ta ambicija kojom je pumpan od zapadnih i cionističkih hohštaplera poslužila je samo da srpske i hrvatske separatističke hunte dobiju mjesto za pregovaračkim stolom, ravnopravno sa predsjednikom države, tj. frtalja države. Na Bošnjačkom saboru, pak, ta ideja je definitivno sahranjena, a Bošnjacima je, pored povratka nacionalnog imena, definirana mapa nacionalnog puta, koja glasi: BiH je okvir bošnjačkog opstanka. Mnogi su pogubnost podvale o muslimanskoj državici shvatili tek nakon Bošnjačkog sabora, pa i sam Fahrudin Radončić, iako je još u 1992. bilo nagovještaja o mogućoj trojnoj podjeli BiH. Siguran sam da u toku 1992. i 1993. svi bošnjački autori kad se saberu nisu napisali više tekstova od mene o opasnosti prihvatanja ideje o bošnjačkom entitetu. To znači da je mnogo prije Bošnjačkog sabora i „ženevskog prijedloga o uniji država BiH“, na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, proturana ideja o muslimanskoj državici, a suprotstavljanje toj ideji značilo je suprotstavljanje zvaničnoj politici i njenim pipcima. Prelistao sam svoje naslove iz tog vremena i našao mnoštvo tekstova u kojima ukazujem na ovu podvalu. Evo citata iz teksta „Islam na kršćanskom štitu“, od 24. maja 1993., odakle se vidi kako su nas svjetski islamomrsci navlačili na ideju o muslimanskoj državici: „(...) Progovorio je poznati krvožder malih naroda, bivši američki državni sekretar Henry Kissinger. On predlaže stvaranje islamske države na djeliću tla Bosne i Hercegovine. Vidi sad ovo!!! Ne treba puno pameti da bi se tu shvatilo da Kissingerov

Bakir Izetbegović nije mogao od svog balvana ugledati šumu, jer je obnevidio i za jednostavnije logičke operacije – kakva je ona da godinama odlazi u Bihać da na konjskim trkama najbržem konju daruje lentu sa imenom svoga rahmetli babe. A kako bi tek razumio da je u nacionalnom interesu Bošnjaka da se on, kao sin Alije Izetbegovića, drži po strani, radi neki lijevi posao, da se za njega ne čuje, e, kako on sam ne bi bio povod za razmontiranje simulakruma o Aliji Izetbegoviću?!

prijedlog znači legalizaciju etničkog čišćenja i genocida nad Muslimanima, te da u slučaju ostvarenja prijedloga predstavlja nastavak zločina – ali u svilenim rukavicama! Niko Muslimane u toj Kissingerovoj državici ne bi ubijao, ali za deceniju-dvije oni bi se sami razbježali, od neimaštine, trauma i straha.“U tekstu pod naslovom „SDA u paukovoj mreži političkih promašaja“, od 16. avgusta 1993. piše(m): „Čelnici SDA danas sa nekom morbidnom slašću kane uživati plodove poraza, više ne misleći ni na Foču, Trebinje, Banjaluku, Zvornik, Vlasenicu... Prognanicima i ne misle objasniti kako to da se više nikada neće vratiti na svoja ognjišta. Pa, tako, rekli bi, jer naš muslimanski interes više nije cijela BiH, već jedan njen komadić. A 200.000 Muslimana je izginulo za cjelovitu, a ne za komadić. Rat je počeo zbog suverene, a ne zbog ovakve. Neko mora dati odgovore na to, i na još mnogo toga, prije nego što se raspilavi na prijestolju fildžan-državice. Ratni zločinac Karadžić je pred rat rekao da će – Izetbegović žrtvovati milion Muslimana da bi napravio muslimansku državu. Ne, u to nećemo da vjerujemo, ali nakon izvjesnih SDA-slavljeničkih pirova moramo konstatovati da imamo različite poglede na muslimanski interes. Oni ga vide u porazu, u muslimanima stjeranim u geto, u muslimanskoj državici, ne mareći za povratak prognanika na svoja ognjišta..., a mi taj interes vidimo sasvim drugačije. Mi želimo sa poštenim i bosanski opredjeljenim Srbima i Hrvatima nastaviti (makar i političku) borbu za cjelovitu BiH, i tako ostvariti ključni muslimanski interes. (...)“Još tokom 1992. godine pojavili su se nagovještaji o mogućnosti stvaranja muslimanske državice, a što čitam iz ovog svog teksta, objavljenog 11. decembra: „Ako se ostvare težnje da embrion države BiH postane muslimanska zemlja, biće to zločin upravo protiv državnosti i suvereniteta RBiH! Bio bi to atentat na BiH, antidržavni čin kojim se negiraju Platforma Predsjedništva BiH, načela Armije RBiH, bio bi to ogavni teroristički čin kojim se obezvređuje hiljade mladih života, svjesno i herojski položenih u borbi za slobodu domovine. Čini se to u ime muslimana, a stvaranjem muslimanskog kantona, više od milion prognanika zauvijek bi izgubilo nadu da će se vratiti u svoje domove.“

Pipci radikalizmaZapisano ostaje, pa se iz ovog citata vidi da je neko krajem 1992. uistinu planirao stvoriti „muslimanski kanton“, zapravo entitet, i time dati za pravo srpskim i hrvatskim separatistima, a da u to vrijeme – tu me sjećanja ne vara! – ni jedan Bošnjak, osim mene, nije javno ustao protiv te ideje, ne jednim, već serijom tekstova koje sam 1996. objedinio u knjigu „Krv boje benzina“. Upravo zbog toga imam moralno pravo da se javno zgražavam nad pokušajem Fahrudina Radončića da našeg prvog predsjednika, Aliju Izetbegovića, oblati za izdaju i podjelu zemlje. Alija mu je trebao biti meta dok je bio na vlasti, a ne sada. To što je Radončić megaloman u podizanju nebodera, lijepo je i zabavno, ali, to što je megaloman u politici – šteta je za Bošnjake, koji su u SBB-u željeli vidjeti alternativu i šansu. Ako je Radončić izračunao da će gaženjem uspomene na našeg prvog Predsjednika sebi isposlovati liderstvo u Bošnjaka, prevario se, jer je od njega i njegove stranke starija, i važnija, potreba Bošnjaka da Aliju Izetbegovića vide u lijepom svjetlu. A razloga za lijepo viđenje Alije Izetbegovića ima mnogo više od ovih kritičkih opaski koje se tiču, uglavnom, njegove neodlučnosti i izgubljenosti u raspamećenim vremenima. To što nam nije ostavio nacionalne institucije, a mogao je (Bošnjačku akademiju, Muzej genocida, itd.), to što nam je u SDA ostavio SDP-ovca Sulejmana Tihića, i što bošnjačke interese nije vidio dalje od svoje SDA, sve su to mahane, ali, zato

nam je Izetbegović u amanet ostavio ideju tolerancije koju je preporučivao i u toku rata. U tekstu od 11. avgusta 1992. pozivam borce Armije RiH da ne pale srpska sela, jer „tada pale našu Bosnu“, te citiram Izetbegovića koji je poručio: „Svako ko bude radio na maltretiranju, omalovažavanju ili čak protjerivanju poštenih bh. Srba, najdirektnije potpomaže zločinačku politiku Radovana Karadžića!“ Da je samo ovo javno poručio,

To što je Radončić megaloman u podizanju nebodera, lijepo je i zabavno, ali, to što je megaloman u politici – šteta je za Bošnjake, koji su u SBB-u željeli vidjeti alternativu i šansu. Ako je Radončić izračunao da će gaženjem uspomene na našeg prvog Predsjednika sebi isposlovati liderstvo u Bošnjaka, prevario se, jer je od njega i njegove stranke starija, i važnija, potreba Bošnjaka da Aliju Izetbegovića vide u lijepom svjetlu. A razloga za lijepo viđenje Alije Izetbegovića ima mnogo više od ovih kritičkih opaski koje se tiču, uglavnom, njegove neodlučnosti i izgubljenosti u raspamećenim vremenima.

predsjednik Izetbegović bio bi vrijedan trajnog poštovanja, namjesto što mu se sada sve zaboravlja u ime dileme o „ženevskom sporazumu“. Napose, zar Bošnjački sabor nije bio izraz demokrataske kulture i historijske odgovornosti Alije Izetbegovića koji je, da je htio, mogao 1993. sam prihvatiti ugovor o tri entiteta, kao što je više-manje sam prihvatio i Dejtonski sporazum, te priznao Republiku Srpsku. Kakva je razlika? Zašto Radončiću ne smeta vašingtonska/dejtonska podjela na dva entiteta, a smeta mu prijedlog o tri entiteta? Zato što je onaj drugi, virutalni i nesuđeni bošnjački entitet, platforma za beogradsku propagandu o tzv. bošnjačkom radikalizmu, na kojoj posljednjih mjeseci jaše „lider opozicije“, a zapravo, pipak SDP-a. Prvo je, po uzoru na Lagumdžijinu policijsku državu iz 2001. godine, optužio našu policiju za terorizam, opetujući priču o kampu „Pogorelica“, a evo sad opet čitamo blatopis o nekakvom radikalizmu u Bošnjaka. Nema većeg radikalizma od optuživanja Bošnjaka za radikalizam, jer se takvo što može činiti samo za račun počinilaca genocida nad Bošnjacima! Šteta je što su SBB i njegov osnivač postali, pored SDA, druga filijala velikosrpskog i velikohrvatskog SDP-a, i što gube povjerenje na tako jasnim pitanjima – kakvo je potreba da čuvamo lijepo sjećanje na svoga prvog Predsjednika. Doduše, sve bi bilo drukčije da je Bakir Izetbegović otvorio granap. („Saff“, broj 315, 20. april 2012.)

HAPŠENJE SAVJESTI GRADAAutor: Mr. Fatmir Alispahić

Objavljeno: 17. January 2012. 13:01:27

Ja živim u jednom gradu, a da ne živim u ovom, živio bih u nekom drugom, i opet bih se trudio da imam domaćinski odnos prema svojoj čaršiji. O ovom mom gradu sam napisao nekoliko monografija (Tuzland, Tuzlanski nekrologij, Ubistvo svitanja, Narodno pozorište Tuzla 1949-1999), kreirao sam nekoliko spomenika (Vječna svjetlost, Epitaf na centralnom spomeniku šehidima, itd.), te posljednjih 30-tak godina ostavio na stotine kulturnih tragova. Sve to možda nije mnogo

važno, ali bi moralo biti dovoljno za jedan pristojan odnos između mog grada i mene. Naprotiv, u mome gradu ni jedna institucija više ne smije sa mnom surađivati. Ljudi ne

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ:Kada sam uočio da se u mome gradu ignorira uspomena na muftiju Kurta, kao najvećeg uzora bosanske tolerancije, onda sam razumio da je moj grad uhapšen i ponižen od strane likova bez

kućnog odgoja, za koje nema ništa sveto. Ta uhapšenost je ubjedljivija zbog kritične mase koja ne razumije šta se s Tuzlom događa. Za njih je normalno da gledaju u tuzlanski spomenik Greti Garbo, a ne vide muftiju Kurta.

smiju otvoriti vrata kancelarije u kojoj radim. Šta se vrijedi žaliti na mobing i diskriminaciju kad u startu znam da nisam ravnopravan?! Jer sam oklevetan, a kod Kafke i Orwella kleveta ima vrijednost presude. Ljudi su preplašeni da bi ih kontakt sa mnom mogao koštati posla, pozicija, rahatluka. Kao što je neke već koštao. Čak je i moja supruga degradirana na poslu kada je otišla na trudničko bolovanje. Jer je vladajući gradski manijak zamislio da bi se trebala razvesti od „tog ekstrema iz Saudijske Arabije“, a ne s njime dobijati i treće dijete. A „ekstrem“ sam postao kada sam obavio hadždž. Pozatvarana su vrata i mome ocu, piscu Nijazu Alispahiću, čijih 70 godina života je obilježeno u Sarajevu, a ne u gradu u kome je živio i stvarao. Ovdje je ukinut spomenik „Vječna svjetlost“ iz 1997., posvećen civilnim žrtvama rata, samo zbog toga što sam ja autor tog spomenika. Nije pomogla ni peticija od preko 3000 potpisnika koji su tražili da se „Vječna svjetlost“ vrati. Ilustracije radi, prošle godine sam pet puta bio u Tešnju, ali i u mnogim drugim čaršijama, gdje sam obavljao poslove iz oblasti kulture, koje ne mogu obavljati u svome gradu. Neovisno od te stravične presije, i dalje volim moj rodni grad i veličam njegove vrijednosti. Tako sam prošle godine na relevantne adrese uputio nekoliko inicijativa. Prva je bila da se po prvi put priredi izložba spomenika iz Drugog svjetskog rata, a potom i iz Odbrambenog rata 1992-1995. Onda sam mjesec dana prije uputio inicijativu da se obilježi 70 godina od prvih javnih streljanja u okupiranom gradu. Lokalni mediji to nisu smjeli ni objaviti, jer je ideja dobra, ali autor nije. Onda sam u novembru uputio u proceduru ideju da se sjetimo muftije Kurta, koji je 6. januara 1942. spasio od ustaša tuzlanske Srbe i Saborni hram. Sve te inicijative su dobile podršku Komisije za očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, ali nisu mogle biti realizovane, jer sam ja inicijator. Evo mog prijedloga...

Muftija nije Tvrtko

- „Za mjesec dana navršit će se 70 godina od historijskog događaja koji je u jugoslovenskim razmjerama cijenjen kao paradigma borbe za bratstvo i jedinstvo, a riječ je o herojskoj misiji muftije Kurta na spašavanju srpskih komšija i Sabornog hrama u Tuzli. Ustaški Tajni odbor za istrebljenje Srba i Jevreja u Tuzli planirao je da šestog januara 1942., na Badnje veče, minira Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice i pobije okupljene vjernike. Planirane su likvidacije i u Srpskoj varoši. Za ovu informaciju je saznao tuzlanski muftija Muhamed Šefket ef. Kurt koji je, sa grupom uglednih Tuzlaka, zatražio hitan prijem kod njemačkog komandanta grada, potpukovnika Wista, i od njega energično zahtijevao da onemogući zločin. Njemačka komanda je, iz svojih interesa, odmah istakla plakat sa tekstom upozorenja da – 'niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi'. U nastojanju da učvrsti demarš kod njemačkog komandanta, muftija Kurt sa grupom uglednih Tuzlaka odlazi u Zagreb, kod Pavelića i Artukovića, od kojih odlučno traži da ustaše ne diraju mirno srpsko stanovništvo. Zahvaljujući angažmanu muftije Kurta, u Tuzli nije bilo masovnih zločina. Muftija Kurt je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963. u 84. godini života. Jedna ulica u Tuzli nosi naziv Muftije efendije Kurta. Prije rata se govorilo da bi u blizini Sabornog hrama, u gradskom parku, trebala biti podignuta bista muftije Kurta. Otada nije realiziran ni jedan vid javnog sjećanja na muftiju Kurta i na događaj koji

se uzima kao centralno historijsko mjesto odbrane zajedničkog života u Tuzli i regiji. Predlažem da se u povodu 70. godišnjice od ovog historijskog događaja priredi pomen na muftiju Kurta, u vidu komemorativne akademije na kojoj bi se govorilo o ovom događaju, kao povijesnom i antifašističkom vrelu bratstva, jedinstva, zajedništva i tolerancije“ – napisao sam u novembru prošle godine, i za svaki slučaj ovo pismo, kao otvoreni prijedlog, objavio na nekoliko web portala.Šta se događa? Nadležna Komisija podržava inicijativu uz prijedlog da se općinske vlasti angažiraju na blagovremenoj realizaciji, inicijativu prosljeđuje vjerskim zajednicama, od kojih se oglašava muftija tuzlanski Husein ef. Kavazović i poručuje: „Želimo dati podršku ovoj inicijativi i iskazati spremnost da damo svoj doprinos u njenoj realizaciji. Herojska misija muftije Kurta potvrđuje historijski kontinuitet suživota na ovom području i spremnost najviših vjerskih autoriteta da ga kao takvog zaštite“. Potom se oglašava i predsjednik Medžlisa prof. Hasan ef. Spahić koji piše: „Želimo Vas obavijestiti da smo spremni u organizaciji sa Muftijstvom tuzlanskim podržati inicijativu mr. sci. Fatmira Alispahića...“ Na hudbi u Prinčevoj džamiji pominje su muftija Kurt. Reagira i Televizija Tuzlanskog kantona sa emisijom posvećenom muftiji Kurtu, u kojoj su citirane riječi jednog od najvećih autoriteta Tuzle u 20. stoljeću, prof. dr. Mustafe Šehovića (1920-2004), po kome se danas zove Dom zdravlja u Tuzli.- „Ima ličnosti koje u kriznim situacijama reaguju ljudski, nevođeni nikakvom ideologijom osim svog ličnog poštenja. Takav je bio muftija Kurt. (...) Najveća nesreća je zaprijetila njegovim Tuzlacima Srbima – potpuno uništenje Srpske varoši i Pravoslavne crkve. Otišao je u Gestapo i po cijenu svog života zaprijetio da će svi Muslimani u šumu ako bude odmazde nad Srbima. Uspio je. Nije pakleni plan ustaša i Nijemaca ispunjen. Njemu to nije bilo teško, jer je govorio uvijek u Aljinoj kafani da je loš čovjek za koga ne postoji nešto zbog čega je spreman da umre. Ostavio je za sobom neizbrisiv trag dobrog i poštenog čovjeka. On je bio častan primjer koji treba da služi, a dobrim djelima da se pomogne drugima. Sa ovog svijeta otišao je čista obraza“ – rekao je prof. dr. Mustafa Šehović.Uprkos svemu, šesti januar je prošao bez ikakvog gradskog podsjećanja na herojsku misiju muftije Kurta. Nije valjda zato što je muftija? Eh, da je barem Tvrtko na konju, Martin, Greta, Henrik ili Amadeus pa da mu tuzlanski prjestolonasljednik podigne jedan skup spomenik!

Savjest grada

Ljudski je imati fine uzore, pa se truditi makar u nekim minijaturama slijediti njihova djela. Baš zato je vrijedilo prisjetiti se muftije Kurta, da nas njegova požrtvovanost u zlim vremenima poduči kako se brane i islam i Bosna. Ja sam sretan što sam 50 godina poslije mogao da, po uzoru na muftiju Kurta, od jedne grupe bošnjačkih laprdala zaštitim svoje srpske komšije, nakon čega su me proglasili „četnikom“ i „neprijateljem muslimana“. Bio sam spreman umrijeti za čist obraz svog naroda, kao što je umro Srđan Aleksić. Dokaz da bih opet učinio isto je upravo u tome što 20 godina poslije o tome pišem sa neskrivenim osjećajem ponosa. Taj ponos je još veći kad se zna da niko osim mene, te 1992. godine, nije u Tuzli javno ustao protiv bošnjačkog nacionalizma. Vlast je odšutjela na poruke da

„svaki Musliman mora imati Srbina za kojeg će se zavjetovati da ga pogubi“. Moj ponos je tim veći što sam usamljen, kao „narodni izdajnik“, upućivao svoj grad, i svoj narod, na puteve tolerancije i zajedništva. Dokaza je mnoštvo, a evo jednog iz decembra 1992.: „Uljezi koje u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju užase koje su četnici učinili Muslimanima!!! (...) Naš grad je stariji i pametniji od svih zala ovozemaljskih. To je pred svekolikim zlotvorima u istoriji dokazao. Sada je ponovo na ispitu i – ne smije i neće pasti!“

U to vrijeme je još bio živ prof. dr. Mustafa Šehović (1920-2004), ljekar i prosvjetitelj, koji je bio svjedokom i onih vremena muftije Kurta, i ovih vremena u kojima su se pred Tuzlom opetovali povijesni izazovi. Bio je 30. avgust 1996., prve poratne godine, kada su još bila svježa sjećanja na naše ratne uloge. Tada je prof. dr. Mustafa Šehović na jednoj javnoj manifestaciji rekao sljedeće ( youtube.com ) : - „Dok ima Fatmira Tuzla će biti slobodna i nikad neće zamračiti nebo nad Tuzlom. To su pravi pisci i vjerni sinovi ove zemlje. (...) U koordinatama te nacije treba da bude ljubav i sloboda za svoju naciju, a i za slobodu drugih nacija. To je poruka Fatmira Alispahića! (aplauz) Poruka je da nema Bosne bez zajedničkog života. Sudbina je ovih naroda da žive zajedno. Ko iznevjeri tu sudbinu, iznevjerio je svoj narod. Služeći svom narodu na ovaj način, kao Fatmir Alispahić, mislim da služi Bosni. (...) Ja sam jako sretan što sam i prijateljovao sa Fatmirom Alispahićem, ali sam u mnogim trenucima i zavidio mu na njegovoj hrabrosti i moralnoj kuraži, kako je pisao i borio se. Fatmira Alispahića mogu uporediti sa najvećim borcima u istoriji. Vi znate da je Zola branio nevinog Jevreja, to je 19. vijek, koji je navodno izdao Francusku, pa su nosili Zolinu lutku kroz Pariz pa je palili, a Zola je čuvenim svojim J'accusse, Ja optužujem, odbranio tog Jevreja i vratio ga sa Vražijeg otoka, i Francuska je postala savjest čovječanstva. Fatmir je, služeći se moralom, i ničim više, nego iz olovne kutije, slovima, on nije imao druge snage, nego papir i slova, branio slobodarsku Tuzlu i mislim da je odbranio. Zola je dobio bitku... Moramo mirne duše reći da je Fatmir Alispahić savjest ovog grada.“

Kako je moguće da „savjest ovog grada“ te 1996. ne bude, recimo, Jasmin Imamović? Ipak je on poslije postao načelnik. Valjda bi se njega trebalo „upoređivati sa najvećim borcima u

istoriji“?! Ali, prof. Šehović je znao da je samo Fatmir stotinama tekstova branio i odbranio multietničku i antifašističku Tuzlu, a da se taj Jasmin u ratu bavio šutnjom i ukidanjem antifašističkih obilježja. Nije samo prof. Šehović znao istinu, znao je to i bivši načelnik Bešlagić koji je rekao ( youtube.com ) : - „Osjećam zadovoljstvo i osjećam jednu dužnu obavezu da kažem Fatmiru Alispahiću - hvala za sve što si učinio za ovaj grad i za Bosnu i Hercegovinu.“

Problem ignoriranja 70. godišnjice herojske misije muftije Kurta je u nastojanju da se u gradu instalira samo jedan heroj, vizionar, filozof, spasilac, fontanista, itd., što je naravno, samo po sebi, budalasta ambicija, i uz to neutemeljena. Pretvaranje Tuzle u geto jednoumlja nosi osobine svakog totalitarizma, u kome povijest počinje od momenta kada je na vlast došao „Dragi Vođa“. A pošto je „Dragi Vođa“ najpametniji i najhrabriji, onda treba potušiti sve pametne i hrabre, zvali se oni muftija Kurt, Selim Bešlagić ili Fatmir Alispahić. I ne samo to! Treba potpuno izmijeniti historiju, pa uništiti najstariju lokalnu radio-stanicu u BiH, uništiti najstariji lokalni list u BiH, zapostaviti znakove tradicije i identiteta, unakaziti grad za narednih stotinu godina i u njemu instalirati provincijalni kič. To što je meni u rodnom gradu zabranjeno da postojim, u ime postojanja „Dragog Vođe“, smatrao sam simpatičnim posljednjim trzajima ere komunizma. Ali, kad sam uočio da se ignorira uspomena na muftiju Kurta, kao najvećeg uzora bosanske tolerancije, onda sam razumio da je moj grad uhapšen i ponižen od strane likova bez kućnog odgoja, za koje nema ništa sveto. Ta uhapšenost je ubjedljivija zbog kritične mase koja ne razumije šta se s Tuzlom događa. Za njih je normalno da gledaju u spomenik Greti Garbo, a ne vide muftiju Kurta. /„Saff“, br. 308, 13. januar 2012./

U susret 70. godišnjici streljanja Amalije i Andrije Lebeničnik, Džemala Mandžića i Goste Lazarevića

SPOMEN ZA STRELJANE ANTIFAŠISTEAutor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 27. January 2012. 08:01:08

Ideja da su u krugu tuzlanskog zatvora postavi spomen ploča za antifašiste koji su tu streljani 1941. i 1942. godine

U Tuzli su bez obilježavanja prošle 70. godišnjice prvog prvog javnog zločina okupatorskih vlasti i streljanja Maksa Rajzberga, Envera Šiljka, Rudolfa Vikića i Meme Suljetovića (4. septembra 1941.) i herojske misije muftije Kruta na spašavanju tuzlanskih Srba (6. januar 1942.), iako je javnost mjesec dana prije bila obaviještena o predstojećim godišnjicama. U decembru je objavljena i ideja da se Dan holokausta obilježi podizanjem spomen ploče u Klosterskoj, gdje je bio Templ, pa je i ova ideja ostala bez realizacije.

Pred nama je još jedna 70. godišnjica, a riječ je o drugom javnom zločinu okupatorskih vlasti, kada su 16. februara 1942., u 17 sati, streljani Amalija i Andrija Lebeničnik, Džemal Mandžić i Gosto Lazarević. Džemal Mandžić je po zadatku sa nekoliko drugova u ljeto 1941. otišao u domobrane, odakle je izvlačio ratni materijal, i dostavljao ga na punkt u Slavinoviće kod Amalije Lebeničnik. Polovinom oktobra neko ih je izdao i svi su pohapšeni, a početkom februara 1942. osuđeni na smrt.

Evo jednog dijela iz sjećanja Džemalovog brata Miralema Mandžića:- Prije strijeljanja otac Osman i majka Anka su išli na viđenje sa Džemom. Po povratku sa oproštaja majka je u zatvorskom krugu srela grupu oružnika koji se se pripremali da izvrše strijeljanje. Ljutito im je dobacila: Dobro gađajte, nemojte da mi se dijete pati! Istoga dana Džemo je strijeljan. Otac je izdejstvovao dozvolu da leš prebaci kući i tu sahrani. Tako je urađeno sa Džemom, dok su ostali (Amalija, Andrija i Gosto), poslije ubistva, utovareni u kola na kojima se odvozilo smeće i tako potjerani na Borić gdje su svi zajedno sahranjeni. Kako su zakopani dosta plitko, psi su ubrzo otkopali raku i došli do njihovih tijela. Obilazeći ih, majka Anka je to vidjela, platila radniku da iskopa dublji grob u koji ih je potom sahranila... Mnoge generacije Tuzlaka su obrazovane u školama koje su do 1992. nosile imena tuzlanskih antifašista, i odrastale su na dirljivim pričama o njihovim herojskim sudbinama. Ovo je prilika da se Tuzlaci prisjete Džemala Mandžića, Amalije Lebeničnik i drugih. Krug tuzlanskog zatvora, tada zvanog „štok“, bio je mjesto gdje je fašistički režim vršio likvidacije tuzlanskih rodoljuba. Uobičajeno je da se takva mjesta obilježavaju spomen-pločama sa imenima ubijenih. Možda je ova 70. godišnjica povod da na takav način zauvijek obilježimo mjesto pogibije Maksa Rajzberga, Envera Šiljka, Rudolfa Vikića, Meme Suljetovića, Džemala Mandžića, Goste Lazarevića, Amalije i Andrije Lebeničnik...

MOSTAR JE DEJTONSKA SREBRENICAAutor: Mr. Fatmir Alispahić

Objavljeno: 09. October 2012. 14:10:16

Bošnjački vapaji iz Mostara podsjećaju na posljednje javljanje za BHT Nihada Čatića iz Srebrenice, od 10. jula 1995., kad kaže da će to biti njegov posljednji izvještaj, jer su četnici već na prilazima gradu. Ta sličnost ne proizilazi iz količine preostalog života, jer je to relativno, koliko iz spoznaje da nam se to obraća neko koji zna da će uskoro biti mrtav, pa je samom tom spoznajom već unaprijed mrtav. A koliko su Bošnjaci u Mostaru uistinu mrtvi ne pokazuje njihov stišani život, kojega je i u ekonomskim i u kulturnim damarima sve manje, koliko to pokazuju nametnute zakonske perspektive iz kojih je jasno da će Bošnjaci u Mostaru ili živjeti kao građani drugog reda, ili će pod pritiskom tog poniženja odseliti. A šta je to nego smrt?! A šta je nasilna smrt nego zločin?! Bošnjaci Mostara osjete da im se navlači omča oko vrata, da im se pod diktatom OHR-a i dejtonskog (velikosrpskog i velikohrvatskog) Ustavnog suda otima rođeni grad, baš po modelu pravničkog barbarizma po kome su cionistički zlotvori otimali palestinsku zemlju. Kada je u avgustu, na obilježavanju Dana Kudsa u Mostaru, hercegovački pisac Enes Ratkušić govorio na temu „Palestina u Hercegovini“, uspio je da u nekoliko rečenica izrazi nagonsko protivljenje toj zamisli da Bošnjacima bude otet Mostar i da se palestinska bespomoćnost naseli u Hercegovinu. Taj nagonski krik za opstankom već mjesecima se čuje iz Mostara grada, a biva popraćen šupljom tišinom od strane mnogih koji se zaklinju u bošnjaštvo, antifašizam, zajedništvo. Zašto je to tako? Zato što iza genocida nad Bošnjacima Mostara – a genocid nije samo ubijanje već i obespravljivanje s ciljem tjeranja na iseljavanje – stoji OHR, a evo i Ustavni sud koji podržava guranje Bošnjaka u podstanarski status u rođenoj kući, tako što je proglasio nevažećom odredbu o izboru po tri vijećnika iz šest gradskih područja. Ustavni sud je zapravo trebao sebe proglasiti nenadležnim, jer propituje odluku, odnosno Statut koji je 2004. nametnuo OHR, a o čemu bi se jedino moglo izjašnjavati Vijeće za implementaciju mira, tim prije što se jedino Mostar pominje u Sporazumima iz Washingtona i Daytona. Nametnuti Statut nije domaća, već je međunarodna odluka, pa domaći, Ustavni sud, tu nema šta tražiti. A činjenica da se Ustavni sud petlja u poslove izvan svoje nadležnosti, govori o ideološkoj, velikohrvatskoj instrumentaliziranosti tog Suda.

Genocid nad Bošnjacima Mostara time je projekat dejtonskog režima, dakle, jedne veoma kompaktne ideološke strukture koja ima za cilj da po svaku cijenu od Mostara napravi tzv. stolni grad u Hrvata. Ono što je novo u ovoj priči jeste jedinstvo mostarskih Bošnjaka, koji bošnjačke interese zastupaju sa pozicija gradskih vijećnika, Islamske zajednice i boračkih udruženja - onih koji su u ratu odbranili ovo što se u miru otima. I novo je da se nedvosmisleno, direktno, proziva OHR za „obezbjeđivanje političke dominacije hrvatskog naroda u Mostaru“. A da li to što je „novo“ moralo sada postati novo, ili se moglo znati još prije desetak godina?

Mostar aparthied deunion

Prije desetak godina OHR je, odnosno tadašnji njegov šef Wolfgang Petritsch, donio genocidnu odluku o prekrajanju općinskih granica između Zavidovića, Maglaja i Žepča,

kako bi se Žepču pripojile mjesne zajednice sa hrvatskim stanovništvom, čime je Žepče postalo općina sa hrvatskom većinom. U to vrijeme je Petritsch imao nekakav svoj „savjet“, u kome su sjedili i nekoliki bošnjački intelektualci, poput predsjednika „Preporoda“ Šaćira Filnadre, a bezbeli su primali i neke pare za to sjedenje, ali, niko od njih nije digao svoj glas protiv zločinačkog djelovanja međunarodne zajednice na planu etničkog inžinjeringa, koji se samo u metodama razlikuje od projekata Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Bošnjaci Žepča su se odvažno vratili u svoj grad, nakon progonstva od strane HVO-a, a onda su obaviješteni da će u tom svome gradu biti manjina. Na sličan način se do danas tolerira hrvatska okupatorska infrastruktura i ikonografija, recimo, u Jajcu ili Prozoru. No, slučaj Žepča je paradigma na kojoj je moguće prepoznati genocidni program OHR-a prema Bošnjacima, a koji će se ubrzo očitovati na slučaju Mostara, kada je potonji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo lažno „ujedinjenje grada“, a zapravo ukinuo općine koje su Bošnjacima, ispostavit će se, garantirale autonomiju i opstanak. Time je međunarodna zajednica izdala rješenja koja je u februaru 1996. ustoličio upravitelj nad Mostarom Hans Koschnick, kada je potpisao Prijelazni statut grada, odluke arbitra o upravnim granicama šest u Daytonu dogovorenih općina i Uredbu o općinskim izborima, čime je, kako je rekao - ”stvorio pravnu osnovu za novu organizaciju”, a na šta su velikohrvatski ekstremisti reagirali oružanom pobunom. Ispada da im se isplatio oružani napad na Koschnicka.

Ono što vazdan fascinira u Bošnjaka jeste da se probude tek u smrti. A bolje i u smrti nego nikako. Ipak, ne možemo a da ne pomislimo kako bi pravovremene reakcije preduprijedile mnogo toga što se u Bošnjaka naopako odmotalo. Izvodi iz moja naredna tri teksta pokazuju kako se moglo vidjeti kuda voda ide, ali da to u datom vremenu nije imalo nikakvu težinu, izuzev što je autoru priskrbilo razne etikete. Ko je prije desetak godina uopće smio pomisliti da OHR nije bosanski, već je beogradski i zagrebački?!

U tekstu „Herceg-Ramallah“ od 11. XII 2002. (Walter, br. 69) piše(m) da - „ako Bošnjaci prihvate inicijativu HDZ-a za jedinstvenom mostarskom općinom sljeduje ih nestanak“, odnosno da je „prijedlog za ukidanjem općina namjera da se konačno, zauvijek, uđe i u ovaj tzv. bošnjački dio“, a iz čega vidimo da je HDZ gurao opciju koju će poslije nametnuti OHR. Devet mjeseci poslije, u tekstu sa podnaslovom „Zapadni Mostar na istočnoj obali“ i naslovom „Mostar Apartheid Reunion“, 2. IX 2003. (Walter, br. 89), piše(m):

- „Činjenica da Hrvati danas traže jedinstven grad kazuje nam da su Hrvati pred ostvarenjem ideje o stolnom hrvatskom gradu. To znači da je iz zapadnog Mostara definitivno nestalo 20.000 Bošnjaka, da su desetine hiljada hrvatskih izbjeglica iz srednje Bosne, uz pomoć županijske vlade, izgradili kuće u južnim predgrađima, čime je strateški izmijenjena etnička struktura grada na čijoj teritoriji danas dvije trećine stanovništva čine Hrvati. Dakle, potrebno je jedino još tu nasiljem stvorenu realnost pretočiti u zakonske okvire. Pojam jedinstvenog Mostara otud je doživio semantičku preobrazbu, jer ta sintagma danas označava nastojanje HDZ-a da kroatizira i katolicizira cijeli Mostar, onako kako je učinjeno sa zapadnim dijelom grada. Mostar sve ove godine funkcionira na osnovu Prelaznog statuta, po kome su u gradskoj zajednici tri općine hrvatske, a tri bošnjačke, a HDZ želi da na Statut Mostara preslika obrazac po kome funkcionira Hercegovačko-neretvanska županija, u kojoj otkad joj je ukinut specijalni status više

nema pariteta, već su Hrvati uvijek u većini, i u pravu.“

Velikohrvatsko insistiranje na institucionalizaciji apartheida u Mostaru doživjelo je realizaciju nametanjem Statuta od strane OHR-a i Paddyja Ashdowna, čime je šest općina razobličeno u šest područja, tj. izbornih jedinica.

Kao što je danas očita veza između velikohrvatskog plana za Mostar i djelovanja Ustavnog suda, tako je i prije osam godina bilo očito da OHR silom nameće HDZ-ov projekat tzv. stolnog grada, zaklanjajući svoju prljavu rabotu ispod ideje o ujedinjenja grada. U tekstu pod naslovom „Mostarska podvala“ od 3. II 2004. (Walter, br. 100), napisao sam da je – „Ashdownova Odluka o preustroju Mostara pod logotipom jedinstvenog grada i jednakopravnosti svih naroda sakrila suštinu po kojoj će gradom na Neretvi ubuduće vladati hrvatsko-srpska koalicija iz Karađorđeva“, te dodao sljedeće:- „Ashdown se osvjedočio kao igrač hrvatske politike. Zašto bismo vjerovali da je Ashdownu preči mostarski, nego hrvatski Mostar? Otud je logična naša sumnja u karakter Ashdownove Odluke. Šta se krije iza fasade o jedinstvenom Mostaru u kome navodno ni jedan narod neće biti nadređen drugome. Da li je to baš tako? Hrvati, kao većina koja je u Mostaru stvorena izraelskim modelom naseljavanja okupiranih teritorija, po ovom konceptu, nikada ne mogu dominirati u gradskoj skupštini. Ne bi se reklo. Koalicija iz Karađorđeva je posljednju svoju promociju imala upravo u Mostaru, kada su iz Banja Luke stigli srpski političari da podrže hrvatski koncept jedinstvenog grada.“

Most(ar) bošnjačkog opstanka

Za ovih osam godina se vidjelo kako funkcionira tzv. stolni grad, ali, velikohrvatski ekstremisti u Mostaru, iza kojih, očito je, stoji OHR, Američka ambasada i druge poluge marionetskog dejtonskog poretka - nastoje da bošnjački faktor u Mostaru svedu na minornu mjeru. Stoga su velikohrvatski političari tražili od Ustavnog suda izmjene Izbornog zakona kojim različit broj birača u Mostaru bira jednak broj zastupnika, drugim riječima, tražio se princip „jedan čovjek jedan glas“. Ustavni sud je donio rješenje o ukidanju odredbi koje se tiču Mostara i zatražio od Parlamenta BiH da to riješi, a kako rješenja nije bilo, izbori u Mostaru su odgođeni, što taman pogoduje jačanju Hrvata i osipanju Bošnjaka. U obrazloženjima se stalno navodi usporedba mostarskog izbornog područja Sjever sa 6000 birača i izbornog područja Jugozapad s 24.000 birača koji bira jednak broj vijećnika (3) u Gradsko vijeće Grada Mostara, te se kaže kako je – „glas građana bošnjačke nacionalnosti vrijedio kao glas trojice birača hrvatske nacionalnosti, zbog čega su Hrvati bili u neravnopravnom položaju u Mostaru“ (što je neistina!), a niko se ne pita koliko će vrijediti bošnjačka jednakost ako se uvede princip „jedan čovjek jedan glas“?! Znakovito je da Hrvatima ne smeta paritet na svim nivoima, iako ih je desetak posto, ali im smeta samo u Mostaru, pa se valja zapitati – ko bi Hrvate zastupao u Federaciji ako bi se prihvatio princip „jedan čovjek jedan glas“. Ako, pak, Hrvati misle da je „jedan čovjek jedan glas“ mjera demokratije i ravnopravnosti, zašto onda ne traže da se to sprovede u cijeloj Federaciji – gdje imaju više prava i pozicija nego što ih fizički ima! - a ne samo u Mostaru!? Ne može jedna logika važiti za Hrvate Mostara, a druga za Hrvate Federacije!Uslijedio je razumljiv otpor bošnjačkih nacionalnih subjekata u Mostaru, koji su u nekoliko navrata objašnjavali pogubnost svođenja Bošnjaka na manjinu. Na žalost, ovo

pitanje nije odmaklo dalje od Mostara, a dosad je moralo biti predmet jednog autoritativnog okruglog stola, i proglasa, u organizaciji svih patriotskih stranaka, Bošnjačke akademije (za koju, evo, jedva da čujemo!), Islamske zajednice i mnogih nevladinih organizacija. Jer, činjenica da OHR i Ustavni sud sponzoriraju genocidnu ideju o istjerivanju Bošnjaka iz Mostara, ne samo da se tiče Bošnjaka, već antifašističkog i demokratskog kredibiliteta ovog društva. Na žalost, korupcija duha je uzela toliko maha, da takvih snaga u Bošnjaka gotovo da i nema.

Nikada niko od bošnjačkih zvaničnika, iz političkog ili vjerskog života, nije eksplicitno optužio međunarodnu zajednicu za neko zlodjelo, kako su to učinili bošnjački prvaci u Mostaru neki dan, optužujući međunarodnu zajednicu i OHR da – „od Mostara želi napraviti hrvatski stolni grad“. Takva optužba implicira da iza nje ne stoji neki pojedinac, autor ili medij, već da je to stav bošnjačkog naroda, kojega su na zajedničkoj konferecniji za štampu zastupali predstavnici Kluba Bošnjaka u Gradskom vijeću Mostara, Islamske zajednice i mostarskih boračkih udruženja. Na ovoj press konferenciji je prezentirano pismo koje je Klub Bošnjaka poslao predsjednicima stranaka koje sudjeluju u radu Parlamentarne skupštine BiH, u kome se navodi kako su - Bošnjaci Mostara bili protiv ukidanja općina, sumnjajući u dobre namjere OHR-a, koji je time učinio samo prvi korak u obezbjeđivanju političke dominacije hrvatskog naroda u Mostaru. Veli se da je - cilj izmjena i dopuna Statuta Grada Mostara i Izbornog zakona BiH osiguravanje trajnih uslova za obezbjeđivanje natpolovične većine hrvatskim političkim strankama u Gradskom vijeću i time siguran izbor gradonačelnika iz reda Hrvata. „Princip jedan čovjek, jedan glas u Mostaru nije primjenjiv u postojećoj političkoj situaciji, jer je to nastavak etničkog čišćenja“, kaže se u ovoj reakciji.Uloga međunarodne zajednice u potpomaganju genocida nad Bošnjacima, putem embarga na oružje Armiji RBiH, legalnoj oružanoj sili međunarodno priznate države, putem izgladnjivanja i iznurivanja stanovništva pod opsadom, pa i putem zaštite svojih zločinaca, kakav je bio kanadski general Louis McKenzie, koji je silovao zarobljene Bošnjakinje – bjelodana je. Genocid u Srebrenici samo je kruna saučesništva međunarodne zajednice u zločinu nad Bošnjacima. Pošto bošnjačke poglavice nisu ništa učinile da to saučesništvo prozovu, ovjekovječe u knjigama i muzejima, i da ga pravno gone, već su se trudili, u stilu koloniziranih divljaka, da pužu oko dejtonskih robovlasnika – logično je što su u OHR-u pomislili da se Mostar može realizirati kao mirnodopska Srebrenica: nigdje krvi, nigdje masovnih grobnica, a nigdje ni Bošnjaka. Prevarili su se. Mostar je most bošnjačkog opstanka. ...Ako izgubimo Mostar, izgubili smo sve. („Saff“, br. 325, 5. oktobar 2012.)

AJATOLAH SRBIJE

Autor: Mr. Fatmir Alispahić

Objavljeno: 16. April 2012. 15:04:30

Da li će neko misliti da je hodžama mjesto u džamiji, na vjerskim obredima, i nikud dalje, više ne zanima stotine imama koji prevazilaze arhetip seoskog hodže i postaju angažirani intelektualci.

U srbijanskoj i bosanskoj javnosti vlada jedan zanimljiv konsenzus o „nespojivosti za prirodom sekularizma“ u pogledu kandidature muftije Zukorlića za predsjednika Srbije. Beogradske „Večernje novosti“, recimo, dijele mišljenje sa predsjednikom Sabora Islamske zajednice Safetom Softićem, koji kaže: „Zna se koje mjesto pripada ahmediji.“ Srbijanska javnost Zukorlića upoređuje sa „ajatolahom“, jer kao vjerski lider pledira za šefa države.

Na izbore kao građanin

Ipak, svi znamo da Zukorlić ne može postati predsjednik, tj. „ajatolah“ Srbije, pa je poređenje sa iranskim teokratskim modelom izlišno. Znamo i da je teza o sekularizmu, također, nategnuta, jer je kandidatura Zukorlića realizacija njegovog ustavnog prava – da bira i da bude biran – a ne plan za desekularizaciju i iranizaciju Srbije. Ključna stvar je da Zukorlić na izbore ide kao građanin Srbije, a ne kao muftija, jer to što je muftija ima propagandnu, pa i političku, a nikako formalno-pravnu težinu.

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Zukorlićev medijski gard ima opravdanje u odnosu na činjenicu da Bošnjaci u Sandžaku žive u nenormalnim okolnostima, nalik na one koje su trpjeli Albanci na Kosovu '80-ih, što dozvoljava

svaku vrstu nenasilne provokacije i ukazivanja na obespravljenost. Napose, pokret Martina Luthera Kinga u Americi '60-ih – također sveštenog lica – sazdan je od nenasilnih provokacija kojima se razotkrivala segregacijska suština američkog poretka.

Ta kandidatura nije narušavanje ni Ustava Srbije, ni Ustava Islamske zajednice, kako se tvrdi, jer se radi o građanskom pravu, i uz to neovisnom od stranaka i ideologija. Muftija Zukorlić ostaje u Muftiluku, a na izbore ide građanin Zukorlić, kojega, doduše, poznajemo kao muftiju i lidera sandžačkih Bošnjaka. Ovako ta priča izgleda kad je operutana od senzacionalizma i kritizerstva, za kojim su poletjeli i u Beogradu i u Sarajevu.

Ako je Zukorlićev cilj da za sandžačke Bošnjake izbori što više građanske jednakopravnosti, onda kandidatura ima punog smisla. Prvo, pokazat će da se osjeća građaninom Srbije, koji u punom kapacitetu koristi ustavna prava, jer svjedoči ambiciju da bude predsjednik države u kojoj je manjina. (Slučaj „Sejdić-Finci“ u BiH ima istu težinu.) Drugo, kao najpopularniji Bošnjak u Srbiji Muamer Zukorlić će mobilizirati bošnjačko biračko tijelo, namjesto da ono bude pasivno ili razasuto. Treće, glasove koje dobije moći će, eventualno, u drugom krugu usmjeravati ka onom kandidatu koji bi bio najpovoljniji za Bošnjake. A bez te kandidature, nema ni ove priče, jer Bošnjaci u Srbiji nemaju harizmatičnije ličnosti od Zukorlića.

Beograd bi se mogao naljutitiPredsjednik Sabora Islamske zajednice Safet Softić upozorava da Zukorlić – „mora imati na umu kako neke stvari, kakva je kandidatura na izborima, mogu pogoršati stanje“, čime se očituje onaj pasivni i defetistički model bošnjačke politike u Sarajevu, koja je odgojena da se ponaša kao objekt, a ne kao subjekt svoje sudbine. U prevodu, mogao bi se Beograd naljutiti zbog te Zukorlićeve drskosti da kidiše na predsjedničku funkciju, pa Bošnjacima uskratiti još ljudskih prava. Prema tom modelu, bošnjačka politika u Sarajevu godinama ne reagira na obespravljenost Bošnjaka u povratničkim sredinama, pa nikakav napredak nije ostvarila.

Zukorlić, pak, svjedoči aktivni i kreativni odnos prema stvarnosti, tako što provocira deklaracije o ljudskim pravima i ukazuje na provaliju između fraza i stvarnosti. Jedan te isti Zukorlićev dribling izgradio je Bošnjacima u Sandžaku institucije koje nemaju ni Bošnjaci u Sarajevu. Evo, i sada, svi su poletjeli da osude Zukorlićevu namjeru da se kandidira, a zapravo su posvjedočili neznanje ili neslaganje sa ustavnim pravima i demokratskim slobodama.

Toliko puta je srbijanska javnost kritikovala Zukorlića što, navodno, ignorira Beograd, a priznaje Sarajevo, a kada taj isti Zukorlić iskaže ambiciju da bude prvi građanin Srbije, odjednom nešto ne valja. Na kraju će ta kandidatura biti prihvaćena u legalističkom kapacitetu, kao što je vremenom prihvaćena činjenica da službenici Islamske zajednice pišu kolumne, drže predavanja, bave se humanitarnim radom, i općenito, slobodno sudjeluju u društvenom i političkom (ali ne i u stranačkom) životu.

Imame u džamijski geto

Taj zaokret u otvaranju i dinamiziranju života Islamske zajednice najočitiji je na Sandžaku, a upravo iz osjećanja nepovjerenja u druge, zašta su najmanje krivi sami Bošnjaci. Da li će neko misliti da je hodžama mjesto u džamiji, na vjerskim obredima, i nikud dalje, više ne zanima stotine imama koji prevazilaze arhetip seoskog hodže i postaju angažirani intelektualci. Desetine ih je posljednjih godina magistriralo i doktoriralo na filozofskim, historijskim i političkim naukama, čime su aktivno prožeti kroz vjerski, naučni i politički život.

Odveć je nemoguće imame u Bošnjaka staviti u džamijski geto, jer je u posljednjih nekoliko godina uspostavljen uzor angažiranog, obrazovanog i neiskompleksiranog imama, čemu već teže generacije studenata islamskih nauka u Sarajevu, Zenici i drugdje. Muftija Zukorlić svakako je jedan od simbola te nove bošnjačke energije, koju je moguće diskreditirati, ali ne i negirati – bez obzira da li se s time slagali ili ne. Moguće je problematizirati navodni senzacionalizam u javnim istupima muftije Zukorlića, ali to opet ne može negirati ovo gibanje u Islamskoj zajednici, koja je postala rasadnik angažiranih intelektualaca, doduše, imama, ljudi koji stanuju u ustavima, kao i svi drugi.

“Kao najpopularniji Bošnjak u Srbiji Muamer Zukorlić će mobilizirati bošnjačko biračko tijelo, namjesto da ono bude pasivno ili razasuto.

Zukorlićev medijski gard ima opravdanje u odnosu na činjenicu da Bošnjaci u Sandžaku žive u nenormalnim okolnostima, nalik na one koje su trpjeli Albanci na Kosovu '80-ih, što dozvoljava svaku vrstu nenasilne provokacije i ukazivanja na obespravljenost. Napose, pokret Martina Luthera Kinga u Americi '60-ih – također sveštenog lica – sazdan je od nenasilnih provokacija kojima se razotkrivala segregacijska suština američkog poretka.

Druga je stvar što Beograd preko svoje medijske mreže negira te činjenice, pa traži krivca u onima koji se zalažu za jednakost svih građana. A muftija Zukorlić, za razliku od M. L. Kinga, ne poduzima nenasilne provokacije, ne organizira bošnjački marš na Beograd, već samo glasno i otvoreno govori o bošnjačkoj realnosti u Srbiji. A to je dovoljno da bude obilježen kao faktor remećenja reda i poretka, i primjer kakav hodža ne smije biti. Analogija sa crnačkom borbom za ravnopravnost u Americi ukazuje nam na iste dramaturske obrasce, gdje je kriv onaj koji traži jednakost, a ne onaj koji tu jednakost uskraćuje.

U protivnom, Zukorlićeva kandidatura bi bila shvaćena i hvaljena kao uvažavanje srbijanskog suvereniteta od strane Bošnjaka u Srbiji, koji i na taj način svjedoče svoje srbijansko državljanstvo. Neki dalekovidniji Srbi mogli bi svoj glas dati upravo Muameru Zukorliću, pri svijesti da tako jačaju suverenitet Srbije u Sandžaku, odnosno da sandžačke Bošnjake snažnije vežu za režim u Beogradu. ( Aljazeera.net )

FAHRUDIN RADONČIĆ JE ZASLUŽAN ZA TRIJUMF SDA

Autor: Mr. Fatmir AlispahićObjavljeno: 20. October 2012. 16:10:36

Najveći neboder koji je u životu sagradio Fahrudin Radončić je pobjeda SDA na lokalnim izborima 2012. godine! Projekat Saveza za bolju budućnost trebao je biti kruna

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Savez za bolju budućnost je mogao postati najjača bošnjačka stranka da vlasnik ove stranke Fahrudin Radončić nije poželio da

zamjeni pozicije sa SDA, da SBB bude u koaliciji sa SDP-om, pa je proizveo najveću političku krizu dosad, čime je jalovu i raštimanu SDA uzdigao na pijedestal žrtve i alternative. Glasovi SBB-a otišli su na konto SDA.

Radončićevog graditeljstva, čime bi sve njegove novine i svi njegovi neboderi dobili narodni legitimitet. Ali, SBB je ostala u prizemlju, a SDA se uspela na vrh Avaz Twist Towera. Nevjerovatno je to što se dogodilo – da jedna umrla stranka, potrošenog kredibiliteta, urušena od harama i profiterstva, za koju su bili svi izgledi da će se razmrviti usljed gubitka pozicija, doživi takvu izbornu renesansu i bez ikakvih zasluga i invencija ponovo postane najjača stranka u Bosni i Hercegovini. A s druge strane da jedna željno čekana bošnjačka alternativa, koja je imala perspektive da pokupi i SDA-ovsko i SDP-ovsko biračko tijelo, i da postane pandan snazi Dodikovog SNSD-a, do te mjere zglazja da naspram 38 SDA-ovih i 11 SDP-ovih načelničkih pozicija ostvari samo dvije. Onoliko koliko je fenomen da je Dodikov SNSD izgubio 26 načelničkih pozicija, toliko je fenomen to što Radončićev SBB nije ostvario više od dva načelnička mjesta. Kao utjeha bi trebalo da zvuči da je SBB ostvario oko 150 vijećničkih mjesta, ali, šta to vrijedi kad je SDA ostvarila 500-tinjak vijećničkih mijesta?! Teško je oteti se uvjerenju da su SDA i SBB zamijenili pozicije, da je rezultat SDA trebao pripasti SBB-u, pa da SBB ima 38 načelnika i preko 500 vijećnika. Pogledajmo se u oči, iskreno i otvoreno, i priznajmo da smo još početkom ove godine doživljavali SBB kao jedan silni vjetar koji će raspuhati i kvalitetno posložiti bošnjačku političku scenu, pa da dežurni trgovci nacionalnim interesima odu u mirovinu, a da na scenu dođu hrabri, sposobni, nepotkupljivi. SBB je slovio kao šansa za bošnjački narod, gotovo kao SDA prije 20 godina. To nije bila tek stranka, bio je to pokret nacionalnog spasa, šansa da se Bošnjaci izbave iz potlačenosti i rasula. Kružio je taj fluid mjesecima, a ponajbolje se osjećao na skupovima na koje je – kao nekad Alija Izetbegović – dolazio Fahrudin Radončić. Nikada Sulejman Tihić nigdje nije doživio ovacije kakve je svugdje doživljavao Fahrudin Radončić. Dokaz je to da ga je narod ugledao kao svog izbavitelja, čovjeka koji dolazi da pomogne, a ne da jaše, pljačka i rasprodaje. Ako su opći izbori 2010. bili kratak rok da tek osnovana SBB ostvari rezultat kakav pristaje takvom pokretu nacionalnog spasa i promjena, onda su ovi lokalni izbori trebali potvrditi ono što se očekivalo: smjenu generacija, osvježenje političkih obrazaca, ustoličenje jedne dugovječne političke alternative, koja neće po minderima i kojekakvim ilegalama rješavati nacionalna pitanja, već će opstanak i prosperitet Bošnjaka podići na pijedestal akademske zajednice – da nas vode umni i ponosni. Nikada se u bošnjačkoj demokratskoj povijesti nije dogodio takav fenomen, kakav je izbio sa nenadanim zakržljavanjem SBB-a i otkržljavanjem odveć upropaštene SDA. A fenomen je i to što se niko dosad nije bavio ovim fenomenom, kao da svi nismo znali da se SDA iznutra raspada od hipokrizije i moralne truleži, a da SBB sva šljašti futurizmom, u duhu fasada na Radončićevim neboderima.

Ko će biti sluga SDP-a

Svi dosadašnji izbori u BiH, od pada komunizma pa dosad, više su bili izbori PROTIV, nego izbori ZA. Birači su redovno eliminirali onoga koga ne žele, ili manje žele, u korist onoga uz koga se osjećaju rahatnije. Moglo bi se čak ustanoviti da sve dosadašnje pobjede SDA, naročito na višim razinama vlasti, nisu rezultat programskog opredjeljenja stranke, već straha da bi nas, ako ne glasamo za SDA, mogli uzjahati Srbi-Hrvati i „crveni kmeri“. U prvim poslijeratnim kampanjama program SDA se i zasnivao na parolama tipa „U svojoj vjeri na svojoj zemlji“, čime je slata poruka da bi se moglo ostati i bez vjere i bez zemlje ako se ne glasa za SDA. Isto vrijedi i za SDP koji, samo u obrnutom smjeru, manipulira narodnim strahovima. U poratnim kampanjama SDP-a

govorilo se o tri nacionalne stranke koje su krive za rat, pa će rata opet biti ako narod glasa za te stranke, da bi se još 2000. ispostavilo da Srbi i Hrvati i dalje glasaju za svoje, dok samo Bošnjaci svjedoče demokratsku hrabrost. A ta se hrabrost onda odbila o glavu u vidu strahovlade SDP-Alijanse, kada su hapšeni, proganjani i vrijeđani mnogi bosanski patrioti, sve kako bi se Zlatko Lagumdžija pred svijetom prikazao kao partner u borbi protiv tzv. islamskog terorizma. A kako ćeš se boriti protiv nečega što ne postoji, ako to što ne postoji nećeš izmisliti, pa je tako SDP, za potrebe velikosrba i velikohrvata – kao i danas! – izmišljao tzv. islamski terorizam. Na svu sreću narod se isprepadao pa je opet na narednim izborima, 2002. godine, glasao protiv - protiv SDP-a, a za SDA, koja se vratila na velika vrata, dakako, bez ikakvih zasluga. Kratko pamćenje u bošnjačkog naroda, a posebno medijski inžinjering Federalne tv, učinili su da narod 2010. izabere SDP, kao staru-novu garanciju da mi nismo nikakvi teroristi, nikakvi džamijaši, da smo mi Evropljani i intelektualci, samo tak'i. Dotad je SDA već bila do te mjere zgnječena i raspamećena da je bilo gotovo svejedno da li glasao za SDA ili za SDP, a čemu je najbolji primjer ministar sigurnosti Sadik Ahmetović koji je svoju pravovjernost beogradskim šefovima dokazivao slanjem kerova na ozebla muslimanska sela. I drugi su čelnici SDA, a naročito Tihić i Izetbegović, činili razne gafove kako bi se velikosrpskoj javnosti prikazali kao ponizni i poslušni. A koliko god su se prikazivali kao jadnici, sve je

bjesomučnija bila kampanja na Federalnoj tv, da bi SDP-a 2010. godine postao najjača stranka u Bošnjaka. Poražena i posramljena SDA, koja nije više imala nikakvog identiteta i inventivnosti, ušla je u koaliciju sa SDP-om, kao obični statista. Od one sile koju je Alija Izetbegović predao odnekle dovedenom Sulejmanu Tihiću, ostala je jedna svehnuta, anemična, bivša stranka. I tako bi to ostalo do daljnjeg, do uginuća, da se nije pojavio Fahrudin Radončić sa iracionalnom ambicijom da sruši koaliciju SDP-SDA i da se on, sa svojim SBB-om, uvali pod skute SDP-a. Upravo ovo pitanje će ostati kao jedna od užarenih tačaka u bošnjačkoj demokratskoj povijesti, jer je teško ičim normalnim objasniti Radončićevo insistiranje da SBB postane kao SDA: sluga SDP-a. Nasuprot tog uvaljivanja SDP-u, pred Radončićem je bila sjajna perspektiva da i na lokalnim izborima

Radončić nije morao dugo čekati da se uvjeri koliko je neisplativo služiti kao otirač SDP-u, jer se evo već 2012., nekoliko mjeseci nakon što je obznanio da hoće biti Lagumdžijin potrčko, pokazalo koliko košta jalova vizija. Sada se Radončić trudi da objasni kako je ovaj minorni rezultat izuzetan uspjeh SBB-a, ali ga u tome odaje kiselkasti osmijeh, iz kojeg se vidi da on zna, to što znamo i mi, da je pobjeda SDA na izborima pripadala njemu, a da je SDA-u pripadao SBB-ov minorni rezultat, te da se ova zamjena stranaka i rezultata dogodila zahvaljujući utrpavanju SBB-a na mjesto SDA, i oslobađanjem SDA ka pozicije alternative, i – žrtve.

2012., a pogotovo na općim izborima 2014., pokupi sve one nezadovoljne glasove ozlojeđenih i ojađanih glasača SDP-a i SDA. Radončić nije morao dugo čekati da se uvjeri koliko je neisplativo služiti kao otirač SDP-u, jer se evo već 2012., nekoliko mjeseci nakon što je obznanio da hoće biti Lagumdžijin potrčko, pokazalo koliko košta jalova vizija. Sada se Radončić trudi da objasni kako je ovaj minorni rezultat izuzetan uspjeh SBB-a, ali ga u tome odaje kiselkasti osmijeh, iz kojeg se vidi da on zna, to što znamo i mi, da je pobjeda SDA na izborima pripadala njemu, a da je SDA-u pripadao SBB-ov minorni rezultat, te da se ova zamjena stranaka i rezultata dogodila zahvaljujući utrpavanju SBB-a na mjesto SDA, i oslobađanjem SDA ka pozicije alternative, i – žrtve. Postoje samo dva moguća odgovora na ovo što je počinio Fahrudin Radončić kada je svoje političke i medijske resurse spalio kroz razvaljivanje koalicije SDP-SDA i utrpavanje SBB-a namjesto SDA: Prvi) ili je Fahrudin Radončić igrač SDA koji je u nekom sofisticiranom projektu zadužen da ovu umrlu stranku, po uzoru na dr. Frankensteina, podigne iz mrtvih i napravi najjačom strankom u BiH; Drugi) ili je Fahrudin Radončić čovjek male pameti i kratke vizije pa da nije mogao procijeniti dokle će ga odvesti jahanje po SDA i utrpavanje SDP-u, čim nije mogao procijeniti da bi najbolje prošao da se nije kačio ni protiv ni za, već da je razvijao ideju nacionalne i demokratske alternative postojećoj koaliciji SDP-SDA, a čime bi SBB već na lokalnim izborima 2012., a pogotovo na općim 2014. postao najjača bošnjačka stranka. ...A teško je povjerovati i u jednu i u drugu nevjerovatnu pretpostavku, iako su obje zatemeljene na konkretnim činjenicama. Nesporno je da je Radončić od gotovine napravio veresiju, a moralno bankrotiranoj SDA predao svoju gotovu lidersku poziciju. Kako je kod bošnjačkog naroda došlo do tog iracionalnog inata da se glasa za SDA?

Radončićev bumerang

Vazda je lakše dijagnosticirati problem, nego pronaći uzroke i pretpostaviti posljedice. Ako su pobjedičke perspektive bile opipljivije kod SBB-a, nego kod i jedne druge stranke, valja se zapitati – kako to da pobjedi SDA a zglazja SBB? Enigmi doprinosi i činjenica da je „Dnevni avaz“, sada već kao stranačko glasilo SBB-a, prvorazredni tutor bošnjačkog javnog mnijenja. Ni oko jedne medijske adrese nije sakupljeno toliko poznatih Bošnjaka, od akademika do pjevača, pa kad ta adresa kaže da je neko kriminalac, onda iza takve ocjene (ili potvore) stoji ta sila intelektualnih i estradnih autoriteta. A meta SBB-ovog glasila bili su raznorazni funkcioneri SDA (možda i opravdano?), ali ne i SDP-a, jer se progonom SDA-ovaca nastojala posvjedočiti spremnost Fahrudina Radončića da služi SDP-u, kao što SDP služi velikosrbima i velikohrvatima. Dogodio se paradoks da glavni zaštitnik SDA postane islamofobično „Oslobođenje“, iako SDA ima toliko para da je dosad mogla stvoriti medijsku imperiju kojom bi štitila i afirmirala svoje interese. To što SDA nema valjanog glasila, već trčkara od „Avaza“ do „Oslobođenja“, najbolji je dokaz mutavosti ove stranke koja je razoružana, bez riječi, blehnula u harangaške, a često i prizemne tekstove „Dnevnog avaza“. Bošnjaci tako nisu imali nikakvu medijsku alternativu, već su ostali prepušteni „Dnevnom avazu“, koji je već postao nacionalna navika. Kako se onda moglo dogoditi da „Dnevni avaz“, u ime Radončića i SBB-a, Bošnjake politički instruira u jednom pravcu, a da Bošnjaci odu u drugom pravcu? To je, zapravo, najveća enigma i najveći događaj ovih izbora! Ne samo da „Dnevni avaz“ nije uspio ubijediti Bošnjake da glasaju protiv SDA, a

za SBB, iako je to uistinu bila kvalitetno upakovana ponuda, već su Bošnjaci, bez ikakve medijske ponude od strane SDA (jer SDA nema medije!) – masovno zaokruživali SDA. Dakle, Bošnjaci nisu glasali za SDA, već su glasali PROTIV Fahrudina Radončića, odnosno, preporuka „Dnevnog avaza“. I, glasali su protiv SDP-a, koji je uz SNSD najveći gubitnik ovih izbora. Zamislimo na šta bi ličili opći izbori kad bi se danas održali: koalicija SDP-SBB bila pometena ka opoziciji! Pri tome ne treba zaboraviti da je bliska prošlost SDA krcata promašajima, a da izborna kampanja SDA nije imala šta ponuditi osim parola i fotografija. Ako je cilj kampanje da budi svijest, pomijera granice, inicira reakciju, u smislu opredjeljenja da se glasa – onda je jedina aktivistička kampanja SDA bila ono što je za SDA činio Fahrudin Radončić, sa svojom novinom i svojom strankom. A šta je činio? Napravio je od SDA žrtvu. Zaigrao je na kartu optuživanja SDA za veze sa terorizmom, a što je karta na kojoj je 2002. propao Zlatko Lagumdžija. Jer, Bošnjake možeš svakako šamarati, ali na izmišljotinu o tzv. islamskom terorizmu ovaj narod-žrtva se budi i ne zaboravlja. Na kraju, insistiranjem da se nakon godinu dana čekanja i godinu dana vlasti rasformira koalicija SDP-SDA, Fahrudin Radončić je proizveo najveću političku krizu u Bošnjaka dosad – da se više ne zna ko je na vlasti a ko nije. Narod je to razumio. A neko kome je stao do Bosne i Bošnjaka ne bi pravio takve vratolomije, već bi sačekao izbore 2014. pa da na velika vrata odmijeni SDP i SDA. Činjenica da je SDP pristao da podrži instaliranje krize u Bošnjaka, a da su tu krizu i istjerivanje SDA iz vlasti podržali Milorad Dodik, američki ambasador, OHR, ukazuje da je to ista ona ekipa koja je činjenjem i nečinjenjem realizirala genocid u Srebrenici. Novost je samo u tome što i danas imaju svoje jatake među Bošnjacima, one koji će za račun dejtonskog projekta – velikosrpskog i velikohrvatskog ovladavanja Bosnom i Hercegovinom – instalirati stanje krize i beznađa na frtalju bh. teritorije na kome još žive Bošnjaci.Postizborna retorika pokazuje da u SDA uopće ne razumiju, i ne cijene, patriotske osjećaje koji su im donijeli povratak među žive. A evo i zašto... Izborna tinta se nije ni osušila, a lider SDA Sulejman Tihić je poletio u zagrljaj svome idolu Zlatku Lagumdžiji. K'o veli, evo sad smo jači, sad smo faktor, pa ćeš nas možda sada primiti da ti budemo sluge, namjesto Fahrudina Radončića. Kobejagi, u interesu države i građana Tihić poziva SDP u koaliciju. A Fahrudin Radončić, sav razdragan što SDP ne haje za SDA, poručuje: „Koalicija sa SDP-om je čvrsta“ – iz čega se vidi da on uopće ne razumije zašto je umjesto velike narodne stranke ostao stranka u pubertetu. ...Kao što ni SDA ne razumije da je ovoliku naklonost Bošnjaka dobila upravo zahvaljujući, doduše prisilnom, razlazu sa SDP-om i zahvaljujući bumerangu Radončićeve propagande. Ako SDA računa da na općim izborima - koji su za državu BiH važniji od lokalnih - očuva ovaj rezultat, onda bi taj Sulejman Tihić morao imati toliko pameti da zna kako bi u ponovnoj koaliciji sa SDP-om mogao 2014. proći onako kako je 2012. prošao Fahrudin Radončić. Čini se da Radončić i njegova privatna stranka (izuzev u slučaju liderove ostavke) takvu šansu za popravni uskoro neće imati, samim tim što su se i prije i poslije ovih izbora uslikali kao faktor destabilizacije i jagme za vlašću, ispoljavajući namet kao osobinu koja je odvajkada bila prezrena u bošnjačkom narodu. Prvo šta bi se moralo dogoditi na putu rehabilitacije perspektiva SBB-a jeste da narod ovu stranku ugleda kao žrtvu, a ne kao progonitelja. No, pitanje je da li uopće Fahrudin Radončić želi isto što i bošnjački narod, i da li je taj SBB osnovan u ime naših, ili nečijih interesa. Bošnjački narod svakako zaslužuje aplauz za zrelost da misli svojom glavom, pa i kad u šumi podvala i prevara od dva zla izabere ono za nijansu manje. („Saff“, br. 326, 19. oktobar 2012.)

3. Novembar 2012. at 18:56

Vrijeme bošnjačkog uzdizanjaNajveće dostignuće u samoodrastanju bošnjačkog naroda jeste izgradnja nepovjerenja prema svakome ko nije u stanju da poštuje vjeru u Bošnjaka, žrtvu u Bošnjaka i borbu za opstanak u Bošnjaka. Sve one bošnjačke adrese koje strahuju da bi Popis mogao biti zloupotrebljen, drugim riječima govore da živimo u kriminalnom poretku koji realizira nastavak genocida nad Bošnjacima, a rezultati Popisa bi trebali da tom genocidu dadnu završni oblik.

Piše: Fatmir Alispahić

U Bosni i Hercegovini ima nekoliko čaršija koje su u vrijeme komunističkog karavakta bile kažnjene zbog svoga navodnog subverzivnog držanja u Drugom svjetskom ratu, pa i poslije Dovoljno je bilo da je neko iz te čaršije bio istaknuti starješina u jedinicama okupatorskih slugu, pa da ova mjesta hronično budu na crnoj listi Udbinoj, koja je u gluhe noći naprazno zavrtala ruke uglednim čaršinlijama. Ona opipljiva, konkretna obilježenost, u Cazinu ili Gračanici, recimo, ili u zapadnoj Hercegovini, ogledala se u ekonomskoj diskriminaciji ovih sredina, u blokiranju ulaganja i razvoja, zbog čega su te čaršije u komunalnoj infrastrukturi, u zdravstvu, školstvu, kulturi, debelo zaostajale za miljenicima režima. Narodu je preostalo ili da trpi taj bezizlaz ili da pristane na žrtvu ekonomske migracije, tako što će u nekoj Njemačkoj ili Austriji, ili u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, krenuti od nule, od bauštela i podstanarske sobice. I tu se događa preokret koji će tek koju deceniju poslije pokazati kako je kazna bila nagrada, kako je ono za šta se mislilo da je za nas loše, zapravo bilo dobro, jer je u toj vatri borbe za opstanak iskaljen jedan sposoban i okretan poduzetnički duh. Tek u posljednjih desetak godina vidimo da su ekonomski najnaprednije one sredine koje su u vrijeme komunizma bile kažnjene i obilježene, a da su sredine koje su tetošene, za račun ideologije i komunističkog blebetanja, ostale mutave i nesposobne za život. Ponajbolji primjer je Cazin, kao bosanski centar komunističke bestijalnosti, zbog koje danas preko 10.000 Cazinjana radi u obližnjoj Austriji, par sati vožnje od kuće, i novac ulaže u rodni grad i prelijepa okolna sela. A da komunisti nisu pobili i raselili Bošnjake nakon 1950., da su tetošili Cazinjane kao što su tetošili, recimo, Tuzlake, danas Cazin ne bi imao tu silu svoga lokalnog ekonomskog potencijala, a ono što je još važnije – ne bi imao tako razvijen, nabildan, poduzetnički duh. Taj poduzetnički duh malo je gdje tako vidljiv, očit, kao u Gračanici, koja je istinska ekonomska metropola Tuzlanskog kantona, a u koju Tuzla može samo blehnuti i uzvikivati parole o Titu i Partiji. Do prije koju godinu slično bi se poređenje moglo podvući između Visokog i Zenice, ali je Zenica, zahvaljujući tihom i radišnom načelniku Huseinu Smajloviću, za jednu godinu sustizala godine izgubljene u komunističkom debilirijumu. Dala bi se napraviti jedna zasebna analiza o čaršijama (a i ljudima) koje je komunistička kandžija naučila da sami hodaju, naspram mnogih

komunističkih mjezimaca koji su do danas ostali paraziti. A kakve veze sve ovo ima sa Popisom 2013. godine?

Stubovi identitetaAko na svijetu postoji narod koji je siroče, jetim, jer nema roditelja (akademskog i političkog vođstva!) da ga u životu uspravlja i ukazuje uvide, onda je to bošnjački narod. Zato se u Bošnjaka, kao ni u jednog drugog naroda, treba govoriti o samoodrastanju, samoodgoju, samoodbrani, i raznim drugim poduhvatima koje podrazumijevaju samostalno nošenje sa izazovima opstanka. A na koga bi se to – sad će upitati neko – trebao oslanjati bošnjački narod? Na koga se oslanja srpski narod, recimo? Srpski narod se nigdje ne organizra sam od sebe, niti sam od sebe donosi nekakve zaključke i smjernice o fundamentalnim pitanjima. Srbi imaju razne nacionalne adrese odakle, kao sa svjetionika, stiži signali i kazuju: …sad iskopajte grobove po Sarajevu i sa kostima svojih djedova selite prema Romaniji; sad zajmite živjeti u otetim bošnjačkim kućama u Bijeljini i Banja Luci, jer vam je važnije da ste sa svojim srpskim narodom, nego sa gradovima u kojima ste odrastali; sad se upisujte da živite u Srebrenici kako bismo Srebrenicu politički osvojili (i za 100 godina preorali mezarje u Potočarima)… Tako se i dogodilo da Radovan Karadžić bude najveća štetočina u srpskom narodu, a da Srbi to ne vide. Milorad Dodik stoput izjavi kako se u Srebrenici nije dogodio genocid, kako je BiH privremena, ali se ne pojavi nikakav srpski političar, pa ni u Sarajevu, da mu makar jednom skreše suprotno. Ovaj ili neki drugi Dodik, svima im je komandant. Šta god sa ovih nacionalnih svjetionika stigne Srbima, kao poruka ili uputa, to se sluša i sprovodi, a Srbi o svemu tome ne moraju plaho razmišljati, jer ima ko u njihovo ime da misli. Na čelu sa Crkvom.

Bošnjacima nikakve poruke ne stižu. Sve potaman. Kad Islamska zajednica progovori o pitanjima kojima bi se trebali baviti političari – a ne bave se! – istog časa stižu optužbe za miješanje u politiku. Taman bi bilo da i Islamska zajednica zašuti pa da se u totalnoj tišini nastavi osipanje Bošnjaka. Ova decenijska provalija, koja je otvorena sa povlačenjem Alije Izetbegovića iz politike, gdje smo s jedne strane imali ušutkanu i moralno korumpiranu politiku, a s druge strane, Islamsku zajednicu, predvođenu reisu-l-ulemom dr. Cerićem, koja je preuzimala žeravice nacionalnih interesa – neočekivano je odgojila jednu vrlinu koju tek danas uočavamo. Za razliku od Srba i Hrvata koji su u mišljenju i djelovanju posve oslonjeni na svoje nacionalne stranke i političke autoritete, u koje imaju bezrezervno povjerenje, Bošnjaci više ne vjeruju bošnjačkim političarima, koji su smisao postojanja pogubili u višegodišnjim kukavičlucima, dok su šutnjom – da ne povrijede dušmane! – pratili događaje za koje je narod znao da su bitni i da traže reakciju. Nema tog bošnjačkog političara koji je reagirao u povodu terorističkih napada na džamije, ili u povodu optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Šta više, neki su političari, poput Z. Lagumdžije (SDP), F. Radončića (SBB) i S. Ahmetovića (SDA), dobrovoljno proizvodili grdne klevete protiv naroda kome, valjda, pripadaju. Takve se budalaštine mogu praviti samo za tuđi račun. Dugo je trajala ta kontinuirana nebriga bošnjačkih političara za bošnjački narod da bi se uopće, i u kakvom obliku, mogao očuvati autoritet političara u narodu. Doduše, političari su taj autoritet gradili kroz samodopadljivost, misleći kako su limuzine i kravate dovoljne da se bude važan. Narod je, pak, na svojoj koži osjećao svakodnevnicu dejtonskog genocida, u vidu terorističkog zastrašivanja povratnika, tajnog raseljavanja Bošnjaka, pljačkanja narodne imovine i izgradnje jednog

ponižavajućeg ambijenta u kome će bošnjačka fizička većina, na frtalju bh. teritorije, skapavati u poniženju ekonomske i institucionalne manjine. Trpio je bošnjački narod godinama to stanje izgubljenosti i beznađa, vapeći od bošnjačkih političara da mu pruže zaštitu, pa makar da ta zaštita bude riječ utjehe, podrške, razumijevanja. A vladala je sramotna tišina, u tom nastojanju bošnjačkih političara da se dodvore velikosrbima i velikohrvatima, da posvjedoče svoj garibluk i hunjavost, mutavost i tuntavost, kao šovinističku mjeru prihvatljivosti i dopadljivosti.

Ko je mogao pretpostaviti da ispod površine ovog jada od bošnjačke politike i ovog bola kod bošnjačkog naroda traje jedan proces odrastanja tog jetima od naroda, koji će, i bez političara, znati da čita politički kompas i da se pravilno orijentira u prašumi zavjera, izdaja, laži i podvala!? A najveće dostignuće u tom samoodrastanju bošnjačkog naroda jeste izgradnja nepovjerenja prema svakome ko nije u stanju da poštuje vjeru u Bošnjaka, žrtvu u Bošnjaka i borbu za opstanak u Bošnjaka. Na ova tri lista bošnjačkog identiteta lahko se detektiraju oni što zlo misle i zlo nose, jer nema tog bošnjačkog dušmanina koji će prihvatititi da Bošnjaci, kao i svaki narod, ima kičmu ispunjenju vjerom; niti će prihvatiti instituciju bošnjačke žrtve, a time i putokaz bošnjačkog opreza u budućnosti; niti će prihvatiti činjenicu da su Bošnjaci i danas (kao Palestinci) žrtve genocida, i da im je borba za opstanak svakodnevnica. Ovaj proces je realiziran apsolutno bez učešća bošnjačke politike, sa historijskom misijom Islamske zajednice, koja je baš u nekoliko proteklih godina uspjela u kolektivnoj svijesti Bošnjaka, u onoj pokretačkoj kritičnoj masi, posložiti redoslijed bitnosti. Šta god da se događa, čak i kad bošnjačka politika agituje protiv bošnjačkih interesa, bošnjački narod će imati profiliran stav! Definitivno Bošnjaci znaju: država Bosna i Hercegovina – kao institucionalni prostor bošnjačkog života; nacionalnost Bošnjak – kao narodno ime kojim se bošnjački narod veže za državu Bosnu i Hercegovinu, a bez kojeg ni vjerski ni kulturni identitet nemaju nikakvog uporišta; vjera islam – kao duhovni smisao bošnjačkog identiteta; bošnjačka žrtva – kao historijski kompas naspram iskustva genocida koji se događa u kontinuitetu; bosanski jezik – kao temeljni most za (spo)razumijevanje Bosne i Bošnjaka. Dio ovih određenja će se naći u upitniku na Popisu 2013., a najveće strahovanje se iskazuje pri mogućnosti da bi se Bošnjaci mogli nacionalno izjašnjavati kao muslimani ili Bosanci, a što je sa aspekta bošnjačkih nacionalnih interesa isto kao kad bi se Bošnjak izjasnio kao parmak.

Refleksi za opstanakPopis 2013. godine je šansa da Bošnjaci budu razmrvljeni na Bošnjake i Ostale (Bosanci, Muslimani, Kinezi, itd.), pa je dejtonski režim sve snage usmjerio da Bošnjake zbuni, ne bi li se što manje Bošnjaka izjasnilo kao Bošnjaci, a što više kao muslimani ili Bosanci, dakle, Ostali. U emisiji „Crta“ na BHT čak se Bošnjake perfidno prekorjeva što će, kao Srbi i Hrvati, eto, napustiti odrednicu Bosanac, kao da je ta odrednica uopće mogla „napustiti“, jer nikad nije ni bila ustavna kategorija. Iz ove ilustracije se vidi da dejtonski mediji neće prezati od najprljavije propagande kako bi Bošnjake natjerali da se ne izjašanjavaju kao Bošnjaci. Urednik ove emisije bi morao znati – jer ako ne zna trebao bi dobiti otkaz! – da su Bošnjak, Srbin i Hrvat ustavne kategorije, a da Bosanac, Hercegovac, musliman, Krajišnik, Podrinjac, Albanac, Rus, teletabis, žohar, itd. (jer svako se može izjasniti kako hoće), spadaju u kategorije Ostalih. Nagovaranje Bošnjaka da se izjašnjavaju kao Bosanci, ili muslimani, ima za cilj preseljavanje jednog broja Bošnjaka od Bošnjaka.

Nije ništa novo to što dejtonski režim podržava velikosrpske i velikohrvatske planove, programirane na uništavanju Bosne i Bošnjaka. Novo je, gotovo revolucionarno, to što Bošnjaci po prvi put u dejtonskoj povijesti, složno i pravovremeno reagiraju na jednu pojavu, svjesni da će ta pojava ići protiv njih ako oni ne uokvire granice svoga interesa. I novo je to što se ovaj proces događa apsolutno neovisno od bošnjačke politike, koja svakako više odmaže, nego što pomaže. Ustale su nevladine organizacije, univerzitetski profesori, pa čak i doskora mlitavi VKBI i BZK „Preporod“, ustala je Islamska zajednica, digla se svebošnjačka akademska snaga da jedan važan događaj koordinira i isprati sa maksimalnom pažnjom. Popis 2013. jeste važan, ali se ti odgovori koje treba zaokružiti jedan Bošnjak ne čine tako komplikovanim da bi ovolika bošnjačka društvena sila bila uključena u educiranje i podsjećanje. Nije to toliko ni zbog Popisa, nije ni zbog bošnjačkih odgovora – jer bi se u normalnim okolnostima podrazumijevalo poštenje i korektnost – koliko je ovo što se dešava transparentna deklaracija svebošnjačkog nepovjerenja prema bošnjačkoj politici i dejtonskom poretku. Sve one bošnjačke adrese koje strahuju da bi Popis mogao biti zloupotrebljen, drugim riječima govore da živimo u prevarantskom i kriminalnom poretku koji realizira nastavak genocida nad Bošnjacima, a rezultati Popisa bi trebali da tom genocidu dadnu završni oblik. Da je bošnjačka politika bila više bošnjačka a manje srpsko-hrvatska, da je dejtonski poredak bio više bosanski, a manje antibosanski, da je u ovom poratnom vremenu bilo više antifašizma, pravde i demokratije, sigurno je da Bošnjaci danas ne bi imali tako izoštrene reflekse za svoje nacionalne interese. Zato je ovo vrijeme bošnjačkog uzdizanja.

„Saff“, br. 327, 2. novembar 2012.

Reisofobija

Piše: Fatmir Alispahić Saffov kolumnista Fatmir Alispahić ovih dana privodi kraju rad na svojoj novoj knjizi pod naslovom ''Reisofobija'', u kojoj analizira prethodnih pet godina hajke na reisul-ulemu dr. Mustafu ef. Cerića i sa obiljem materijala i faksimila dokazuje da su ovi napadi strateški osmišljeni s ciljem podrivanja i rušenja najstarije bošnjačke institucije, kako bi bošnjački narod ostao bez ijednog institucionalnog autoriteta. Kao bajramski dar našim čitateljima ekskluzivno objavljujemo jedan dio iz ''Reisofobije'', koja će se u formi knjige pojaviti do kraja godine.

Moglo bi se zaključiti kako je reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić najveći negativac i u povijesti i u današnjici Bosne i Hercegovine. Nikada ni o kome nije pisano tako obilno, i tako negativno, kao o reisu Ceriću. Čak ni komunističko društvo Josipa Broza nije bilo toliko opsjednuto ''narodnim neprijateljima'' koliko je ovo dejtonsko društvo opsjednuto reisom Cerićem. Stječe se utisak kako nekoliko sarajevskih listova ne postoje zbog informiranja javnosti, već zbog ubjeđivanja javnosti kako

je reis Cerić glavni problem Bosne i Hercegovine. Ako bi neko za nekoliko decenija listao sarajevsku štampu našeg vremena, mogao bi zaključiti kako je prosperitet dejtonskih naroda bio blokiran stalnom potrebom reisa Cerića da javno priča. Ko je vidio da se ahmedija miješa u društvena pitanja, koja su izvan klanjanja u džamiji i na dženazama?! Kada fratri i popovi govore o istim temama, onda to nije političko kršćanstvo, kao što je ovo tzv. politički islam. I kada po državnim ustanovama u krajevima sa srpskom i hrvatskom većinom vise krstovi/križevi, ikone sa slikama Isusa Hrista i raznih svetaca, sve to nije napad na sekularnu državu, već, bezbeli, multikultura. Šta bi se tek dogodilo kad bi u krajevima sa bošnjačkom većinom kancelarije državnih organa bile ukrašene levhama?! Očiti upad kršćanstva u prostor sekularne države ne zanima nikoga, dok briga Islamske zajednice za vjernike i njihove društvene probleme biva izvikivana kao napad ''političkog islama'' na sekularizam. To je realnost dejtonske Bosne. ...Razbošnjačene Bosne.

Destabilizacija najstarije bošnjačke institucije

Mediji oblikuju svijest, proizvode sliku stvarnosti, a medije oblikuje karakter ekonomske i političke moći, koja se kroz dejtonske reforme apsolutizirala u velikosrpskom i velikohrvatskom pobratimstvu. S obzirom da ovo pobratimstvo ima profiliranu geneologiju, koja se zakonomjerno i isključivo formirala na ambiciji uništenja Bosne i Bošnjaka, dobivši Dejtonskim sporazumom nezvaničnu verifikaciju, ustanovljena je ideologija, sa planom i programom. Napade na reisa Cerića nemoguće je razumijevati bez konteksta ideološke zainteresiranosti velikosrpskih i velikohrvatskih snaga za promjenom karaktera genocidne agresije na Bosnu i Bošnjake, a što je u interakcijskoj relaciji sa procesom ateizacije Bošnjaka kroz nametanje uvjerenja da je islam kriv za sve bošnjačke nevolje. Odnosno, što bude više Bošnjaka spremnih da krivicu nađu u sebi, u islamskog korijenu svoga narodnosnog bića, to će biti lakše preoblikovati genocidnu agresiju u građanski rat, i otupiti pravo žrtve na satisfakciju, a čime bi pobratimi iz Karađorđeva morali zauzdati ambicije prisvajanja Bosne. Na ovaj način, preko blaćenja reisa Cerića i destabilizacije najstarije bošnjačke institucije, Islamske zajednice (1882), nastoji se kao društvena i demokratska vrlina uspostaviti bošnjački otpor prema islamu, a time i prema bošnjačkoj žrtvi, koja je ubijana zbog svoje vjere i tuđe nevjere. U protivnom, ako bi Bošnjaci bili u vjeri koliko i susjedni narodi, u vjeri kao osi narodnog bitka, dogodilo bi se da bošnjačka žrtva zaživi kao politički i moralni kompas bošnjačke zajednice, a što bi razbrkalo planove za dejtonskom minorizacijom Bošnjaka i svođenjem Bosne i Hercegovine na geografski pojam. Stoga se konfrontacija Bošnjaka i islama nameće kao glavna operacija šefova dejtonskog režima, a njen carski rez je proizvodnja bošnjačke mržnje prema svome

vjerskom poglavaru, odnosno prema instituciji i hijerarhiji Islamske zajednice. Činjenica je da su Bošnjaci bivali žrtve genocida u kontinuitetu isključivo zbog svoje vjere, dini-islama, a ne zbog toga što su miroljubivi stanovnici Bosne. Zbog bošnjačke vjere izostala je i reakcija međunarodne zajednice, koja se u mnogim genocidnim epizodama iskazala kao saučesnik u zločinu. Masovne grobnice i masovne šutnje danas su zamijenjene sofisticiranim specijalnim psihološkim ratom koji se vodi protiv Bošnjaka, i koji daje konkretne rezultate u smislu regrutiranja sve znatnije, još malo pa kritične mase Bošnjaka koji će islam, a ne velikosrpski i velikohrvatski fašizam, prihvatiti kao glavnog krivca za ratne strahote i poratna, dejtonska poniženja.

Prihvatljivi islam

Pitanje je da li bi dejtonska islamomržnja bila drukčija, blaža, milostivija da je na mjestu reisul-uleme neko ko bi se uklapao u zapadne i srpsko-hrvatske mjere prihvatljivog islama. Dakako, islam se može prihvatiti ili ne, a ne može se stiskati ili razvlačiti u neislamske kalupe i afinitete. No, kada kažemo ''prihvatljivi islam'', onda mislimo na preporuku zatvaranja islama u džamije, u namaze i dove, i na odricanje islamu prava da bude dinamično protkan kroz kulturalnu, ali i društvenu, moralističku praksu jednog muslimanskog naroda. Od povlačenja Turske carevine do danas aktivna je ambicija svih režima da se islam u Bosni, ali i na južnoslavenskim prostorima, podredi mjerama trpećivosti pravoslavnih i katoličkih susjeda, odnosno stranih okupatora. Austro-Ugarska je odmah po okupaciji kao strateški cilj postavila izvlačenje bosanskih muslimana ispod okrilja Carigradskog mešihata, iako su Berlinskim ugovorom i Istanbulskom konvencijom Bošnjacima garantirane veze sa Šejhul-islamom u Istanbulu. Diplomatskim pritiscima Austro-Ugarska je isposlovala da Šejhul-islam 22. III 1882. imenuje Bošnjaka za bosanskog muftiju, čime je začeta uspostava zasebnog islamskog starješinstva u Bosni i Hercegovini. Pošto u Istanbulu nije bilo reakcija na carski dekret od 17. X 1882. kojim je hadži Mustafa Hilmi ef. Omerović imenovan za prvog reisul-ulemu, a potom uspostavljena i institucija Rijaseta, to je dalo za pravo Zemaljskoj vladi da mnoga islamska pitanja rješava bez konsultacija sa Rijasetom. Takvo je bilo pitanje vakufa, recimo. Austro-Ugarska se prema Rijasetu i reisul-ulemi odnosila kao prema carskim podanicima, a to će biti obrazac koji će preuzimati i naredni režimi, u ambiciji da manifestacije islama prilagode minimumu svoje tolerancije. Već izborom sarajevskog muftije Hilmi ef. Omerovića za prvog reisul-ulemu promovirana je intencija da se biraju ''podesne ličnosti'', a ef. Omerović je povjerenje okupatora zadobio još kada je odmah nakon okupacije objavio fetvu kojom poziva Bošnjake da prihvate vojni zakon Austro-Ugarske. Mjereno kantarima dejtonske ''podesnosti'', režimu bi

odgovarao reisul-ulema koji bi islam zatvorio u ibadetske okvire, te mu odrekao senzibilitet za stvarnost i probleme vjernika. Još ako bi ta ličnost kazala koju riječ na temu ''vehabijske opasnosti'', režim bi dobio zvijezdu islama po svojoj mjeri. Napose, medijsko forsiranje nekoliko profesora sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, koji su slikanje po televizijama i novinama kaparisali bjesomučnim kritikama reisa Cerića, izmišljanjem vehabijske opasnosti, sataniziranjem mudžahedina – dokazuje tendenciju izgradnje profila prihvatljivog islama i prihvatljivog reisul-uleme. Od prvog reis-efendije Omerovića, do trinaestog reis-efendije dr. Cerića, na različite načine, ali s istim ciljem, iskazivane su i uglavnom realizirane namjere režimske kontrole i cenzure nad djelovanjem reisul-uleme. Samo kroz jedan kratak period sredinom 90-ih godina, u vrijeme agresije i neposredno poslije, dok je vlast u Sarajevu suverenije odlučivala o bošnjačkim pitanjima, Islamska zajednica nije bila izložena pritisku režima, niti je pržena medijskom lupom. Iako je izmišljanje islamske opasnosti bilo okosnica velikosrpske i velikohrvatske propagande, ono je sve do 2000-ih uglavnom držano izvan Sarajeva.

Himna probitka

Dva momenta su pogodovala, ali i koincidirala, useljavanju islamofobije u sarajevski medijski prostor: prvo, reforma i restruktuiranje javnog radio-televizijskog sistema, čime je državna RTVBiH izuzeta iz kontrole bosanskih snaga i predata dejtonskim logikama raspodjele; time su velikosrpska i velikohrvatska ideologija dobile državnu formu za promociju islamske opasnosti kao protuteže, a potom i uzroka, svemu što se dogodilo; drugo, refleksije 11. septembra su u korelaciji sa ambicijama nove vlasti SDP-Alijanse da se izmišljanjem tzv. islamskog terorizma postane američki partner i miljenik, rezultirale rasplamsavanjem islamofobije na državnim radio-televizijskim servisima, ali i po tzv. neovisnim medijima koji su sponzorirani izvan bosanskog duhovnog kruga; tada ustanovljeni mehanizam forsiranja islamofobije nije prevaziđen, niti je prokazan kao poluga nastavka agresije na Bosnu i na Bošnjake, već je ojačan i proširen, tako da danas islamofobičnost i otpor prema islamu egzistiraju kao demokratske norme i preporuke. U kadrovskoj hijerarhiji dejtonske Bosne se malo šta može biti kao musliman koji ide u džamiju, ali se mnogo šta može postati kao Bošnjak koji recitira himnu probitka: reis je..., vehabije su..., mudžahedini su... Tu dakako mislimo i na politiku koja egzistira od bošnjačkih glasova, na ono što obično zovemo ''bošnjačkom politikom'', a što je u godinama pometnje razasuto, razjedinjeno, isprepadano i na kraju upregnuto da šutnjom i odobravanjem služi nebosanskim gospodarima bosanske sudbine. Upravo je šutnja riječ oko koje ćemo privezati ovu uvodnu priču. Šutnja je preporuka svakome Bošnjaku koji računa na mrvice dejtonske milostinje, dok je

progovor o bošnjačkoj potlačenosti grijeh koji se ne prašta, jer razotkriva privid demokratije, humanosti i mira, te pred antifašističku savjest postavlja realitet nastavka genocida nad Bošnjacima: raseljavanja, zastrašivanja, prisiljavanja na zaborav, ekonomskog i kulturnog minoriziranja...

Od austrougarskih vremena naovamo svi su režimi nad Bosnom bili obavezani da se pred diplomatskim sudijama prikažu kao baštinici ljudskih prava, pa bi im više smetao gubitak kontrole nad istinom nego sama istina o potlačenim i proganjanim Bošnjacima. Stoga se više energije ulagalo u sankcioniranje onih koji istinu šire, nego onih koji takvu istinu proizvode.

Kroz decenije taloženja bošnjačkog straha od istine o svome stradanju, u narodnim se umotvorinama čak iskreirala vrlina šutnje. Dala bi se načiniti lista rijetkih Bošnjaka koji su stradavali samo zato što su se usudili primijetiti razliku između režimskih proklamacija o ljudskim pravima, a evo i demokratije, i realiteta u kome je najbrojniji bosanski narod u kontinuitetu bivao marginaliziran i ponižavan.

Prvi reisul-ulema koji se izdigao iznad ništavila šutnje, i koji je zbog toga progonjen, bio je Džemaludin ef. Čaušević. Kada je reis Čaušević početkom 1919. godine, u intervjuu za francuski ''Le Temps'', progovorio o poratnim zločinima nad muslimanima, od njega je iz vladinih krugova u Beogradu u više navrata posredno traženo ili da demantira navode, ili da bude spreman na prijevremeno penzionisanje, s obzirom da je istina o tim zločinima u međunarodnim okvirima štetila ugledu i planovima Kraljevine Jugoslavije. Iako je reis Čaušević već izvještavao vladu u Beogradu o zločinima nad muslimanima, i tražio zaštitu muslimana, tek njegov javni progovor o tome pobudio je reakciju, ali ne na planu zaštite muslimana, već u cilju skrivanja istine. Za razliku od vladinih diplomatskih, represivnih manira, srpska javnost bila je otvorena i agresivna, jer je za reisa Čauševića ustvrdila da je ''eksponent crno-žutog režima u Bosni i Hercegovini, koji je samo formalno, no ne i suštinski poražen u ovoj pokrajini''. List ''Srpska zora'' išao je tako daleko da je ustvrdio kako je ''na sramotu što je Čaušević još uvijek reisul-ulema'', te da ''srpski narod očito slabo uči i ne zna vladati''. Ovo posljednje očito je bila preporuka da bi umijeće vladanja značilo smjenjivanje takvog reisul-uleme. U reakcije koje je izazvao reisov intervju ''Le Tempsu'' dalo bi se analitički porinuti, ali njihova suština je u brutalnoj osudi slobode reisul-uleme ef. Čauševića koji se usudio da javno govori o zločinima nad muslimanima i remeti privid demokratičnosti i civiliziranosti kojeg je Kraljevina nastojala prikazati u Evropi.

Srpska propaganda nekad i sad

A evo šta je reis Čaušević, između ostalog, rekao francuskom novinaru: ''Tisuću ubijenih ljudi, 76 sprženih žena, 270 razorenih i opljačkanih sela, to je bilanca koju mi muslimani imamo zapisati na blagdan porođenja ove Jugoslavije, kojom bi htjeli svom dušom služiti. (...) Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše, ako to tražimo?'' U analogiji sa današnjom situacijom, u kojoj se reis Cerić kontinuirano i brutalno progoni jer, kao onomad i reis Čaušević, govori o ugroženosti Bošnjaka, ima jedan detalj koji kazuje da je u bošnjačkoj političkoj javnosti onomad bilo više senzibiliteta i hrabrosti nego što ih ima danas. Reis Cerić je ostavljen od bošnjačke politike i političara, koji se oko Islamske zajednice zavrte samo u predizborno vrijeme, zbog prikupljanja glasova, dok u međuprostoru, kada reis biva napadan zbog javne odbrane i solidarisanja sa napadnutim i obespravljenim Bošnjacima, nema nikoga ni da zaštiti ugrožene Bošnjake, ni da zaštiti reisa. Reis Čaušević je imao hrabriju političku elitu, sudeći po činjenici da je ''Pravda'', glasilo JMO, imalo kuraži da u zlo i neizvjesno doba, kada je ubijanje i pljačkanje muslimana bilo svakodnevna realnost, istakne kako je ''napad na reisul-ulemu napad na 600.000 bosansko-hercegovačkih muslimana''. ''Srpske novine koje vjerno bilježe i ističu ako je koji zaneseni i nesavjesni musliman ijedan šamar udario pravoslavnom, dobro vide i dobro čuju šta se danas zbiva s muslimanima, ali ako to neko od muslimana istakne, pa makar to bio i Reisul-ulema, to mora biti laž, podvala, infamija...'' – pisala je ''Pravda''. Ovaj slučaj oko intervjua francuskom ''Le Tempsu'' bit će samo početak velikosrpskog anatemisanja reisa Čauševića, koje će potrajati do njegovog penzionisanja na vlastiti zahtjev, 1930. godine, kada je odbio da figurira kao reisul-ulema Islamske zajednice kojom upravljaju i o kojoj odlučuju beogradski ministri. Sve te godine režim je nastojao da podstakne unutarmuslimanske podjele, da izignorira ili omalovaži autoritet reisul-uleme, kao u slučaju slanja muslimanske deputacije halifi u Carigrad, iz koje je bio izostavljen reisul-ulema. Kraljevski režim bio je svjestan nepokorivosti reisa Čauševića, i otud ga je ignorirao, ali i anatemisao kroz srpsku štampu, na različite načine. ''Politika'', ''Samouprava'' i drugi srpski listovi pisali su klevetnički o reisu Čauševiću, optužujući ga – vidi čuda! – da zloupotrebljava vjeru u džamiji u političke svrhe, da je glavni krivac za ekonomske probleme sa kojim se susreće muslimanska autonomna uprava (što je paradoks, jer je većinom vakufsko-mearifskih tijela upravljala JMO), da koči proces tzv. nacionalizovanja muslimana, iako je reis Čaušević

bio najzaslužniji za otvaranje bošnjačkih vidika toga vremena prema evropskim svjetonazorima, zbog čega je dolazio u sukob sa konzervativnim naslijeđem u Bošnjaka. Izuzev reisa Čauševića i reisa Cerića, ostali reisovi nisu bili predmet medijskog i političkog pogroma, neki zato što su bili ''podesne ličnosti'', a neki zato što su u datim okolnostima razumjeli granice i mogućnosti svoga djelovanja, te su nastojali za Islamsku zajednicu ispotiha izvući najviše što se moglo, a da se ne poremete postojeći dometi slobode u ispoljavanju vjere i očuvanju muslimanskog identiteta.

Reis-ul-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević

Tragedija varošice Šahovići i ostali zločini

Posebna tragedija zadesila je u noći između 9. i 10. studenoga 1924. godine Sandžak. Tada je oko 2 000 naoružanih Srba napalo muslimanska naselja Šahoviće i Pavino Polje. Sa zemljom su sravnili Šahoviće, a poklali nekoliko stotina muških i ženskih, starih i nejakih osoba. Prema zagrebačkomu "Novom listu", ubijeno je preko 300 muslimana, a bilo je slučajeva, "gdje su uz oca i majku poubijali i po sedmero nejake dječice" (347).

U ovim zločinima stradavalo je cijelo muslimansko pučanstvo, ali najviše u istočnim bosanskohercegovačkim kotarevima i u Sandžaku. Naravno, ovdje se ne uzimaju u obzir Albanci i Turci.

O tim stradanjima su Svetozaru Pribićeviću, ministru unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u više navrata upućivane predstavke, kojima se je tražila zaštita ugroženim osobama (334), ali zaštite i pomoći nije bilo. Zbog takvoga ponašanja državne vlasti Mehmed Spaho, predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije, pisao je 14. listopada 1919. nekomu svom prijatelju: "Još ni jedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimanima nije kažnjen. (.) A ako musliman ili katolik pokušaju da se brane od napadaja pravoslavnih onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni " (335).

Dramatičan položaj muslimanskoga življa od samoga postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ponukao je njegove i vjerske i političke prvake, da mu, obavještavanjem o tomu položaju svjetske i domaće javnosti, pokušaju pružiti zaštitu. U razgovoru, što ga je vodio 1919. s francuskim novinarom Charlesom Rivetom, a ovaj ga objavio u novinama "Le temps" 1. travnja 1919., hadži Mehmed Džemaludin Čaušević, reis - ul - ulema Islamske vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini, izjavio je:" Hiljade ljudi ubijenih, 6 žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilance za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali služiti svom dušom". Jugoslavenske su vlasti na Čauševića vršile pritisak, da povuče tu izjavu, ali je on to odbio učiniti (336). Na sjednici Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu, Spaho je 28. rujna 1920. izjavio, da je na području Jugoslavije ubijeno blizu 2000 muslimana. Iako tu izjavu vladajući krugovi nisu demantirali, Atif Purivatra misli, da je pretjerana (337).

Masovni i brutalni zločini nad muslimanskim pučanstvom

O stradanjima muslimanskoga pučanstva između 1918. i 1928. pisao je 1941. "Sarajevski Novi list" u članku "Lice i naličje 1918. godine", koji je izlazio u desetak nastavaka. Ističući, da se radi o sumarnim, dakle odprilike navedenim brojkama, o zločinima u Sandžaku piše :" Tako se znade, da je samo u bjelopoljskom okrugu ubijeno oko šest stotina najuglednijih muslimana na očigled njihovih žena i djece. U Plavi, Gusinju i Rugovi nije uopće ostala živa nijedna muslimanska duša. Ljudi, žene, djeca, sve je poubijano i poklano. U ostalim mjestima Sandžaka poubijano je također oko sedam stotina muslimanskih duša. Ta ubojstva i umorstva vršena su na najzvjerskiji način, bacanjem u vatru i drugim najsurovijim metodama, kakve se od vandala ne pamte na našim stranama" (338). Ove izjave i članci govore samo o strahovitim zvjerstvima, što su nad muslimanskim pučanstvom počinjena u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali se na temelju njih ne može ni približno utvrditi broj ubijenih na području Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Čauševićeva i Spahina izjava se odnose na vrlo kratko vremensko razdoblje. Uz to, Spahina se izjava, a vjerojatno i Čauševićeva, odnosi na sve muslimanske žrtve u novostvorenoj državi, dakle i na Albance i na Turke, što nije predmet ovoga istraživanja. "Sarajevski Novi list" obuhvaća, doduše, razdoblje od deset godina, ali navodi samo masovne muslimanske žrtve u Sandžaku, dok takvih podataka za Bosnu i Hercegovinu nema, iako baš tu živi glavnina muslimanskoga pučanstva. Osim toga, sve su brojke, koje se navode u spomenutim izjavama i člancima, dadene sumarno, odprilike, pa se postavlja pitanje njihove upotrebljivosti. Stoga se za sada valja zadovoljiti samo s djelomičnim utvrđivanjem muslimanskih žrtava u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, s navođenjem i nekih konkretnih imena, gdje je to moguće, vodeći računa, da je broj žrtava puno veći, na što upućuju i spomenute izjave i članci.

U Bošnjaka je decenijama odgajana politička malograđanština, ta smiješna potreba da se dodvoravamo i dopadnemo drugima, uglavnom tako što ćemo od sebe praviti budale, manje vrijedne, i prezira vrijedne, autsajdere zbivanja, bivanja, a i snivanja. Da smo mi, Bošnjaci, od tog

cirkuzanja samih nad sobom imali bilo kakve koristi, da su nas Srbi i Hrvati čime nagradili, kao što se nagradi međed kad na vašeru pleše sa halkom u nosu - pa ne reci, ali izigravati budalu zato što misliš kako se nekome sviđa da budeš budala – e, to je izvan svake normalne norme! Činjenice ukazuju da su se Bošnjaci izmetnuli u činjenje ustupaka na sve strane, a da zauzvrat dobijaju samo pljuske i poniženja. Kao glavni ustupak u opsesiji bošnjačke samomržnje i samoponiženja jeste taj iracionalni obračun sa bošnjačkom žrtvom, prema kojoj se maltene iskazuje mržnja, jer se žrtva, svojim moralnim magnetizmom, ispostavlja kao smetnja dejtonskoj viziji budućnosti u kojoj bi Bošnjaci da sudjeluju neopterećeni prošlošću, progresivni, poletni, ošinuti u glavu.

U paketu prevare

To više nisu nikakve skrivene poruke koje bi trebalo dešifrirati, jer svi srpski političari poručuju – „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti!“, a bošnjačka politika, oličena u diktatorskom svevlašću Sulejmana Tihića, uzvraća – „Bošnjaci se deviktimiziraju i napuštaju poziciju žrtve!“ Nema više nikakve tajne ni oko toga ko je čiji, ko za koga radi, jer je Sulejman Tihić odmah nakon izjave da „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“ proglašen za ličnost godine 2008. u banjalučkim „Nezavisnim novinama“ koje kontrolira velikosrpska politika. U ovim novinama iz Banja Luke kolumne piše i Šaćir Filandra, mnogogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Poreporod“, koji je u više javnih istupa govorio o potrebi „deviktimizacije Bošnjaka“. Za tu deviktimizaciju Bošnjaka zalagao se i poznati islamofob dr. plag. Enver Kazaz, jedan od čelnika tzv. Naše stranke. Deviktimizaciju žrtava genocida teško je razumjeti zdravom pameću, jer se radi o nagovaranju žrtve da zaboravi da je bila žrtva, a što je osnovno humanističko i antifašističko pravo za sve žrtve i one koji žrtve pamte. Taj termin koji mudro zvuči, a budalasto znači, proizišao je, očito, iz pojma vitkimizirati, što bi ga značilo – od zdrava i prava čovjeka napraviti žrtvu. Pa ako su Bošnjaci zdravi i pravi postali žrtve genocida, ako su tako vitkimizirani u ime velikosrpske i velikohrvatske ideje – u ime koje ideje bi trebali biti deviktimizirani? Dikretno pitano – u ime koje ideje bi Bošnjaci trebali zaboraviti da su bili žrtve genocida? Ako se to čini u ime demokratije, tolerancije, zajedništva, budućnosti, onda se podrazumijeva da tom paketu pravde ne smeta da se pamte nevine ljudske žrtve. U protivnom, to nije paket pravde, već paket prevare! Onaj kome smeta da Bošnjaci pamte svoje žrtve, tome smeta i bošnjačka budućnost, i bošnjačka ravnopravnost, i bošnjački život, uopće. Demokratskom i antifašističkom društvu ne može smetati sjećanje na žrtve, jer se takvo društvo obrazuje na pozitivnim vrijednostima. No, karakter dejtonskog društva je suprotstavljen demokratskim i antifašističkim vrijednostima, jer je Dejton ustavno priznao isplativost genocida, čime su legitimizirane zločinačke ideologije u ime kojih su ubijani Bošnjaci. Logično je da sistem moći, koji je proizišao iz dejtonskog društva, podržava uklanjanje bošnjačke žrtve, iz političkog, medijskog, kulturnog, obrazovnog, općenito, duhovnog prostora. Otud su se pojavili politički i akademski predstavnici u Bošnjaka, sponzorirani od velikosrpske, ali i velikohrvatske ideologije, koji postaju glasnogovornici „napuštanja pozicije žrtve“ u ime ucijenjene budućnosti. Tako dobijamo odgovor na pitanje: Za čiji račun bi se Bošnjaci trebali deviktimizirati? Odgovor je: Za račun istih onih u čije ime su viktimizirani, to jest – pobijeni. A zašto? Zato što je u prirodi zločina i laž, i što ove zločinačke

ideologije nastoje pred sudom historije prikriti svoj istinski karakter. Međunarodni sponzori ubijanja muslimana su rezultatima zločina obukli demokratsku uniformu, a sljedeći zahvat je u preoblikovanju povijesne istine.

Svaka historija, pa tako i ova bosanska, piše se novcem. Ko ima moć – ima historiju! Bošnjaci ne samo da nemaju ekonomske moći, a sve manje i političke, već i tamo gdje imaju svoje političke predstavnike, imaju, zapravo, dejtonske robote, puke izvršioce tuđinskih interesa. Dokaz za to nije samo Sulejman Tihić, kao maskota bošnjačkog podaništva, već i svaki drugi bošnjački političar, od kojih ni jedan nije upotrijebio moć koju ima da ugradi makar jedan kamen u instituciju bošnjačkog pamćenja. Naprotiv, oni su se, znajući za dejtonske ukuse, utrkivali ko će uspješnije gledati u budućnost, u kojoj, naravno, nema tih bošnjačkih žrtava, tih što remete sklad iluzije. Stoga se i dogodilo da doputujemo u nedođiju u kojoj svako pameti sebi, a niko u ime svih, i za sve. U Višegradu baška, u Prijedoru baška, u Ahmićima baška, a u Srebrenici svi, jednom godišnje, na kaš'čicu, pored tabuta, uz kamere, estradne osmijehe, piliće, hladne pive i turske zastave. ...Bućkuriš kojemu se Dodik i slični njemu mogu cinično nasmijati, jer su Bošnjake stjerali u geto pamćenja, u zonu Srebrenice, koja kao julski program počinje ličiti na sajam pamćenja, umjesto da živi cijelu godinu, kao najisturenija tačka bošnjačke komemorativne svakodnevnice.

Istinom protiv „historijske greške“

Napram političkog i akademskog forsiranja zaborava u Bošnjaka, ne postoji nikakva vizija „razvojne strategije kulture pamćenja“ (ovo je naslov jednog mog eseja koji se može naći na internetu), što bi podrazumijevalo uključenje akademskih i umjetničkih potencijala u naučno i kreativno osmišljavanje formi putem kojih bi se Bošnjaci saživjeli sa cijenom svoga opstanka. I ovo je dokaz da bez para nema igara. Pare su kod političara, a oni ne daju ni podršku ni pare za institucionaliziranje bošnjačke kulture pamćenja. Bošnjački intelektualci su ovisni od budžeta, a budžeti od političara, tako da oni nisu u mogućnosti ponijeti teret ove historijske obaveze. Bošnjačka je politika oboljela od dvojnog morala, tržišnih infekcija i negativne selekcije (biranja podobnih i nesposobnih), čime je akademska elita u Bošnjaka dovedena u svojevrsnu izolaciju, iz koje ne može promijeniti ništa, pa ni na planu kulture pamćenja. Za Bošnjake bi bilo smrtonosno prepustiti se srpskom i hrvatskom podaništvu u koje je zaglibla bošnjačka politika i nekoliko intelektualaca, jer njihov rat protiv bošnjačke žrtve vodi Bošnjake u nestanak. A kako se boriti kad oni koji razumiju bitnost historijskog pamćenja nemaju nikakvu moć putem koje bi to pamćenje postalo dio bošnjačke duhovnosti? Treba nam Muzej genocida, knjige, filmovi, udžbenici, trebaju nam raznorodne forme putem kojih će se bošnjački identitet potvrđivati i realizirati u relaciji prema kontiunuitetu genocida nad Bošnjacima. U tom slučaju bi bošnjačka politika bila obavezna da za izvorište svoga djelovanja ima duhovnu osjećajnost svoga naroda. Ovo je mukotrpan i dugotrajan proces, budući da će trebati godine i godine da se nadokandi sve ono što je nestajalo, i što nestaje i danas, kroz bošnjačke političke trgovine bošnjačkom žrtvom. Sada je najvažnija samospoznaja o prevari i o izdaji koja se bošnjačkom narodu nameće kao vrlina, a iz čega treba proizaći odlučnost da se uprkos svim otporima bori za dostojanstvo bošnjačke žrtve, u bošnjačkoj kući, u bošnjačkom odrastanju i življenju.U tom cilju, predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške“. Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja“, u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.A ko će to organizirati ili inicirati? Mogu to biti muftijstva, medžlisi, džemati, univerziteti, fakulteti, razna udruženja, može biti mjesni „Preporod“, mogu biti neformalne grupe pojedinaca... Bitno je htjeti, sabrati se, naći stučna lica, razraditi program predavanja, i na kraju, obavijestiti roditelje o mogućnosti da djecu upute na dodatno obrazovanje o bošnjačkoj povijesti, a posebno o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Ukoliko se pokaže interesovanje za ovaj oblik bošnjačkog uzdizanja, s lakoćom će i sa zadovoljstvom uslijediti razrada ove ideje.Bio je ovo skromni, ali konkretan doprinos obilježavanju 11. jula. Nema kulture pamćenja bez aktivnog i kreativnog odnosa prema prošlosti, a time i prema budućnosti. (Tekst je objavljen i u časopisu „Novim horizontima“, juli 2

Da li su julske manifestacije sjećanja na genocid u Srebrenici primjerene dimenziji bošnjačke žrtve? Može li se sve što su Bošnjaci preživjeli strpati u Srebrenicu, i u tih nekoliko srebreničkih dana? Sudeći po šutnji i odsustvu kritičkog mišljenja, mi smo potaman zadovoljni svojom kulturom pamćenja. Mi ne znamo da se pamtiti može bolje, i korisnije, i po obimu i po kvalitetu, od škole do porodice, a ne samo u javnom prostoru, koji je omeđen bodljikavom žicom lokacije, vremena, doze i karaktera. Sjećanje na naše žrtve nije određeno našom nacionalnom potrebom, jer ta potreba nigdje nikada nije ni definirana. Ovo što trenutno imamo kao kulturu pamćenja prije je tuđa,

nego naša volja, samim tim što se strradanje Bošnjaka priznaje jedino u Srebrenici, iako su i u drugim okupiranim gradovima vršene istovjetne masovne egzekucije bošnjačkih civila. Hajde što ni jedan zapadni ambasador neće otići na dženazu u Prijedor, Bratunac, Memiće, Vlasenicu, jer oni kreiraju zatvaranje bošnjačke žrtve u geto Srebrenice, ali to što su se bošnjački političari ugledali na njih, pa se prikazuju samo u Srebrenici, to ne samo da je slika i prilika podaništva u bošnjačkoj politici, već je moralni i patriotski jad sa dna kace. Stoga se o kulturi pamćenja u Bošnjaka ne može govoriti kao o sistemu, strategiji, namjeri, već o pojavi koja je pod stranim diktatom zatočena u pojam Srebrenice, a s druge strane, o pojavi koja je parcijalizirana na lokalne zajednice gdje svako sebi pamti. Svi pamtimo Srebrenicu, ali svi ne pamtimo Prijedor, jer Prijedor pamti sebi, niti svi pamtimo Višegrad, jer Višegrad pamti sebi, itd. Paradoks je u činjenici da se svima dogodila jedna te ista sudbina, budući da bi Bošnjak iz Višegrada bio ubijen i da se obreo u Srebrenici, i obratno, i unakrsno.

Progon bošnjačke žrtve

U nemanju nacionalne strategije, ni u čemu, pa ni u kulturi pamćenja, doživjeli smo da se i Srebrenica, i sve oko nje, počne vitoperiti u formalne i estradne oblike. Kako to izgleda na terenu? Uz više uobičajenih i primjerenih sadržaja koji se događaju svakog 11. jula, valja uočiti i političare koji komemoraciju u Potočarima doživljavaju kao estradnu i marketinšku tribinu. Da li se on slikao pored tabuta ili pored misica, njemu je svejedno, jer je u centru pažnje svakako on sam sebi. Njega, tog bošnjačkog političara, nema nigdje drugo kad su u pitanju žrtve genocida, ni pored masovnih grobnica, ni u posjeti familijama koje su izgubile babe, braću i sinove, nema ga ni u saradnji sa udruženjima žrtava koja se gazijski bore za procesuiranje ratnih zločinaca... Ali,

Mr. Fatmir ALISPAHIĆ: Predlažemo projekat alternativnog obrazovanja bošnjačke omladine o kontinuitetu genocida nad Bošnjacima. Naša djeca, a time i naša budućnost, nemaju otkle steći sistemska znanja o tragičnoj

prošlosti bošnjačkog naroda. Škole i obrazovni sistemi su pod okupacijom dejtonskog režima, gdje je genocid nad Bošnjacima sveden nad pojam „historijske greške“. Naše je moralno pravo da se borimo protiv ovih laži i obmana. Predlažemo da se u našim lokalnim sredinama pokrenu „Škole kulture pamćenja“, u koje bi bošnjački roditelji, kao u mekteb ili na kurs iz jezika, mogli upisati svoju djecu, da u rasponu od nekoliko desetina časova steknu znanje o bošnjačkoj historiji, kakvo ne mogu dobiti u dejtonskom obrazovnom sistemu.

ima ga pred dejtonskim kamerama u Srebrenici, jer je dejtonska, srpsko-hrvatska država, dozvolila da se bošnjačke žrtve pamte samo u Srebrenici. Pored estradnih političara valja primijetiti i tezge sa pečenim pilićima i hladnim pivama, da se narod razgali i razonodi, a što je kao ruglo srodno dvojnom moralu bošnjačkih političara, koji se zalažu za „napuštanje pozicije žrtve“, za tzv. deviktimizaciju Bošnjaka, ali bi da se uslikaju sa žrtvama, ne zbog žrtava, i zbog budućnost naroda, već zbog sebe. Ovdje upravo apostrofiramo te političare kao centralnu adresu odgovornosti zbog stanja u koje je dospjelo pamćenje u Bošnjaka. Jer, političari su imali i obavezu i mogućnost da instituciju pamćenja dignu na najviši nivo nacionalnog interesa, tako što će ustanoviti Muzej genocida, tako što će bošnjačku politiku graditi na obavezi satisfakcije prema žrtvama genocida, tako što će se izboriti da pamćenje žrtava postane duhovna svakodnevnica bosanskog društva, u obrazovanju, u kulturnoj produkciji, u medijima, onako kako je to, recimo, u Jevreja. Ako nam nije jasna bošnjačka degradacija bošnjačke žrtve, pokušajmo zamisliti Jevreje kako se jednom godišnje okupe u Aušvicu, postave tezge s pečenim pilićima i pivama, dovedu švercere da ih politički predstavljaju, nabave kamere da ih sve poslikaju, i onda se raziđu da cijelu godinu ne pamte ni Aušvic, ni ostala svoja stratišta. Naprotiv, u Jevreja cijela godina, svaka godina, vrvi od događaja kojima se pamti holokaust, nema dana, nema noći, nema programa na radiju i tv, nema školskog časa a da nad njim ne lebdi jevrejska žrtva. Ta jevrejska kultura pamćenja ne živi samo na okupiranoj palestinskoj zemlji, jer je Izrael gdje god je jevrejska kuća, a gdje je Izrael tu je i jevrejska žrtva. Ako se Jevrejima ne gadi svaki svoj dan počinjati sjećanjem na žrtve holokausta, zašto bi se Bošnjacima gadila prisutnost bošnjačke žrtve u bosanskoj svakodnevnici? Zato što Jevreji nemaju kompleksa ni prema sebi, ni prema drugima, dok su Bošnjaci isprepadani pitanjem – a šta će reći Srbi, a šta će reći Hrvati, ako budemo pamtili žrtve četničkih, odnosno ustaških zločina? Mogli bi se uvrijediti svojom sramotom. U Bošnjaka je decenijama odgajana politička malograđanština, ta smiješna potreba da se dodvoravamo i dopadnemo drugima, uglavnom tako što ćemo od sebe praviti budale, manje vrijedne, i prezira vrijedne, autsajdere zbivanja, bivanja, a i snivanja. Da smo mi, Bošnjaci, od tog cirkuzanja samih nad sobom imali bilo kakve koristi, da su nas Srbi i Hrvati čime nagradili, kao što se nagradi međed kad na vašeru pleše sa halkom u nosu - pa ne reci, ali izigravati budalu zato što misliš kako se nekome sviđa da budeš budala – e, to je izvan svake normalne norme! Činjenice ukazuju da su se Bošnjaci izmetnuli u činjenje ustupaka na sve strane, a da zauzvrat dobijaju samo pljuske i poniženja. Kao glavni ustupak u opsesiji bošnjačke samomržnje i samoponiženja jeste taj iracionalni obračun sa bošnjačkom žrtvom, prema kojoj se maltene iskazuje mržnja, jer se žrtva, svojim moralnim magnetizmom, ispostavlja kao smetnja dejtonskoj viziji budućnosti u kojoj bi Bošnjaci da sudjeluju neopterećeni prošlošću, progresivni, poletni, ošinuti u glavu.

U paketu prevare

To više nisu nikakve skrivene poruke koje bi trebalo dešifrirati, jer svi srpski političari poručuju – „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti!“, a bošnjačka politika, oličena u diktatorskom svevlašću Sulejmana Tihića, uzvraća – „Bošnjaci se deviktimiziraju i napuštaju poziciju žrtve!“ Nema više nikakve tajne ni oko toga ko je čiji, ko za koga radi, jer je Sulejman Tihić odmah nakon izjave da „Bošnjaci napuštaju poziciju žrtve“ proglašen za ličnost godine 2008. u banjalučkim „Nezavisnim novinama“ koje kontrolira velikosrpska politika. U ovim novinama iz Banja Luke kolumne piše i Šaćir Filandra, mnogogodišnji predsjednik Bošnjačke zajednice kulture „Poreporod“, koji je u više javnih istupa govorio o potrebi „deviktimizacije Bošnjaka“. Za tu deviktimizaciju Bošnjaka zalagao se i poznati islamofob dr. plag. Enver Kazaz, jedan od čelnika tzv. Naše stranke. Deviktimizaciju žrtava genocida teško je razumjeti zdravom pameću, jer se radi o nagovaranju žrtve da zaboravi da je bila žrtva, a što je osnovno humanističko i antifašističko pravo za sve žrtve i one koji žrtve pamte. Taj termin koji mudro zvuči, a budalasto znači, proizišao je, očito, iz pojma vitkimizirati, što bi ga značilo – od zdrava i prava čovjeka napraviti žrtvu. Pa ako su Bošnjaci zdravi i pravi postali žrtve genocida, ako su tako vitkimizirani u ime velikosrpske i velikohrvatske ideje – u ime koje ideje bi trebali biti deviktimizirani? Dikretno pitano – u ime koje ideje bi Bošnjaci trebali zaboraviti da su bili žrtve genocida? Ako se to čini u ime demokratije, tolerancije, zajedništva, budućnosti, onda se podrazumijeva da tom paketu pravde ne smeta da se pamte nevine ljudske žrtve. U protivnom, to nije paket pravde, već paket prevare! Onaj kome smeta da Bošnjaci pamte svoje žrtve, tome smeta i bošnjačka budućnost, i bošnjačka ravnopravnost, i bošnjački život, uopće. Demokratskom i antifašističkom društvu ne može smetati sjećanje na žrtve, jer se takvo društvo obrazuje na pozitivnim vrijednostima. No, karakter dejtonskog društva je suprotstavljen demokratskim i antifašističkim vrijednostima, jer je Dejton ustavno priznao isplativost genocida, čime su legitimizirane zločinačke ideologije u ime kojih su ubijani Bošnjaci. Logično je da sistem moći, koji je proizišao iz dejtonskog društva, podržava uklanjanje bošnjačke žrtve, iz političkog, medijskog, kulturnog, obrazovnog, općenito, duhovnog prostora. Otud su se pojavili politički i akademski predstavnici u Bošnjaka, sponzorirani od velikosrpske, ali i velikohrvatske ideologije, koji postaju glasnogovornici „napuštanja pozicije žrtve“ u ime ucijenjene budućnosti. Tako dobijamo odgovor na pitanje: Za čiji račun bi se Bošnjaci trebali deviktimizirati? Odgovor je: Za račun istih onih u čije ime su viktimizirani, to jest – pobijeni. A zašto? Zato što je u prirodi zločina i laž, i što ove zločinačke

Holokaust nad Židovima 1941-45

Nad Bošnjacima 1992.-1995.

ideologije nastoje pred sudom historije prikriti svoj istinski karakter. Međunarodni sponzori ubijanja muslimana su rezultatima zločina obukli demokratsku uniformu, a sljedeći zahvat je u preoblikovanju povijesne istine.