Fidlerova teorija o prosuđivanju djela likovne umjetnosti

Uvod

„ Umetničko delo kao proizvod ljudske sposobnosti mora se objašnjavati i prosuđivati sa

drugog stanovišta nego produkt prirode.“

Prema Fidleru objašnjenje prirodnog produkta ne možemo tražiti bez da padnemo u grešku o

namjeri njegovog tvorca, dok produkt ljudske djelatnosti možemo pravilno razumjeti samo

ako taj produkt pratimo do sposobnosti koja se nalazi u ljudskoj prirodi te ako ispitamo svrhu

koju taj produkt treba ispuniti prema namjeri svoga tvorca. Dok prirodni produkt posmatraču

pruža mnogo strana koje bi se mogle izdvojiti kao bitne, kod ljudskog produkta je bitno samo

ono radi čega je stvoreno, dok je sve ostalo što se dodaje nezavisno od namjere autora –

sporedno. Prema tome o pravom razumjevanju umjetnosti i njegovom sudu može biti govoro

samo onda kada se prosudjivanje i razumjevanje odnosti na bitni sadržaj. Budući da je

umjetnost predmet širokog interesovanja te samim tim i veoma javna stvar, to interesovanje se

uopšte ne koncentriše samo na njen bitni sadržaj.Naime, prosuđivanja kojim umjetnička djela

često podliježu, vrlo često pokazuju interesovanje baš za nebitne strane.Dokle god se to

dešava svjesno iz toga neće proisteći nikakva šteta - navodi Fidler. Međutim ako nedostaje

jasna sposobnost razlikovanja bitnog umjetničkog sadržaja i sporednih strana, onda iz toga

nastaje obmana o suštini razumjevanja umjetnosti.

Budući da je likovni umjetnik kao i svaki drugi duhovni stvaraoc , za njega ne postoji način

izražavanje koji bi mu garantovao da neće doživjeti sudbinu da bude pogrešno protumačen ili

neshvaćen.Iz tog razloga svaki umjetnik postaje svjedokom kako njegovo djelo postaje

predmet višestrukog učešća, razmišljanja i tumačenja.Stoga proizilazi da što je proizvod duha

pristupačniji širim krugovima utoliko je više izložen konfuznom i pogresnom shvatanju, dok

je u obratnom slučaju, kada djelo ostaje zatvoreno u uskom krugu znalaca, tada može

neiskrivljeno vršiti svoje namjeravano dejstvo.

Prosuđivanje umjetničkog djela

Iako se čovjek vrlo često susreće sa umjetnošću, ipak nije sklon da je učini predmetom

posebnog razmišljanja – navodi Fidler. Naime čovjek se umjetničom djelu najprije obraća

sposobnošću svog osjećaja za estetsko.Budući da je ta sposobnost vrlo različita kod ljudi tako

ima mnogo varijacija, od uživanja neobrazovanog čovjeka u sirovim proizvodima, pa do onih

nježnih duša sazrelih za najfinije draži ljepote savršenih umjetničkih djela.Za većinu ljudi

umjetnost predstavlja sredstvo da od prirode dobiju čist sadržaj ljepote, oslobođen od svih

štetnih primjesa, te poštoju umjetnika koji čak iz samog sebe uspijeva stvoriti ljepotu koju

priroda ne pokazuje.Fidler postavlja pitanje: da li smo upravu da mislimo da smo se kroz

takvo uživanje umjetničkog djela domogli bitnog sadržaja ujetnosti? Jer kada je u pitanju

osjećaj za estetsko onda smo svi doživjeli da nam priroda pod određenim okolnostima

priređuje isto ili čak i veće uživanje te vrste.Tako fidler dolazi do zaključka da bismo morali

predpostaviti da i u prirodnim predmetima nalazimo umjetnički sadržaj. Sada se otvara pitanje

kako prirodni predmet može imati umjetnički sadržaj kada ono što je bitno u umjetničkom

sadržaju mora nastati zahvaljujući duhovnoj snazi čovjekovoj? Stoga dolazi do zaključka da

taj sadržaj moramo tražiti u nekoj drugoj osobini umjetničkih djela, te se ograničiti na to da u

njihovom dejstvu na naše estetsko osjećanje dolazimo da jedne od neosporno važnih strana,

ali ne i do suštine njihova značenja. Ako je u prosuđivanju umjetničkog djela riječ o estetskim

osjećajima onda se radi o ukusu. Građenje ukusa bi se trebalo odvijati u dodiru sa

umjetničkim djelima. Kada se radi o neobrazovanom ukusu onda sud može biti itekako varljiv

u odlučivanju vrijednosti i nevrijednosti. Isto dijelo se može i dopasti i ne dopasti, može proći

stupnjeve od kranje odvratnosti pa do divljenja, i to ne samo kod raznih ljudi nego čak i u

jednom posmatraču. Sada se otvara pitanje u čemu je razlika između onoga kojeg njegovo

osjećanje vodi sigurno i onoga koga navodi u zabludu? Da li neko posjeduje savršenije

estetsko osjećanje od drugog? Možemo se jedino vezati za činjenicu da ako neko želi sigurno

prosuditi umjetničko djelo, onda mora potisnuti estetsko osjećanje te mu se ne smije prepustiti

i mora steći siguran dar razlikovanja između umjetnički značajnog i beznačajnog. Kada je ta

sposobnost postignuta, onda se odobravajući sud njegovog estetičkog osjećanja pokreće

isključivo nečim što je dobro i značajno, kao posljedica sigurnog suda.

Suprotno od onih koji se zadovoljavaju uživanjem u umjetničkim djelima, nalaze se oni čije

se interesovanje bazira na misaonom sadržaju prikaza. Ideja umjetničkog djela, sadržaj, te

sami predmet prikazivanja uglavnom su tako blisko vezani s umjetničkom intencijom, da je

zbog interesa za misaoni sadržaj teško održati potpuno slobodan pogled prema čistom

rezultatu umjetničke djelatnosti. Prema tome, Fidler navodi kako interesovanje za umjetnost

počinje tek u momentu kada se gasi interesovanje za misaone sadržaje. Fidler navodi da

možemo doći do pogrešnih rezultata ukoliko vršimo prosuđivanje umjetničkih djela prema

materijalnom sadržaju. Spuštanje značajnog umjetnika do bezvrijene materije, ili beznačajnog

kako teži ka najvišoj oblasti, nipošto nije dokaz o značajnom umetničkom obdarenju pa čak

ni znak visoke umjetničke težnje. Težnja ka tim duhovnim visinama nerijetko je rezultat

nedostatka koji umjetnik treba postići.

„Umjetnost se ne može naći ni na kom drugom putu, do na svom sopstvenom.“