Click here to load reader

Pelc - Teorija likovne umjetnosti - skripta

  • View
    2.213

  • Download
    7

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Skripta za ispit kod prof. Pelca

Text of Pelc - Teorija likovne umjetnosti - skripta

Povijest i metode tradicionalne povijesti umjetnosti 1. Plinije Stariji kao pisac o umjetnosti. Plinije Stariji (23/24-79.) napisao je enciklopedijski prikaz grkog znanja. U djelu Historia Naturalis obrauje i djela tada poznatih umjetnika. Iz grkih izvora (Ksenokrata i Demokrita) preuzima ideju razvoja u umjetnosti umjetnost se razvija od primitivnih poetaka do punog procvata, a potom opet nazaduje. Ovu teoriju prihvaaju mnogi sljedbenici, od srednjeg vijeka, preko Vasarija skroz do Winckelmanna. Izuzmemo li Ksenokratove fragmente, antika povijest umjetnosti nije ni postojala, tako da je ovo Plinije nastojanje jako vano. Na poetku daje legendu o poetku slikarstva. Govori i o tvarima od kojih su nainjene boje. Nabraja povijesne slike i najpoznatije slikare. Njegovo djelo je u stvari kompilacija radova velikog broja antikih pisaca tako da meu ostalima donosi i Polikletov Kanon. 2. Objasni pojam mimeza (mimesis). Mimesis je oponaanje prirode. Prema Platonu, umjetnik je opsjenar koji imitira svijet stvari, koji je pak tek imitacija svijeta ideja. Rj. stranih rijei mimeza 1. oponaanje pokreta i ponaanja nekog ovjeka; 2. ret. podrugljivo ponavljanje rijei, oponaanje uope, npr: Ona e doi, ja velim. Hm!... Ona e doi, ja velim. Forum.hr: -Mimesis se prevodi uglavnom preko latinske imitatio s oponaanje, podraavanje, nasljedovanje. -Platon rije mimesis koristi u svojoj kritici upuenoj umjetnostima. Umjetnost valja odbaciti zato to je za vie od jedne dimenzije udaljena od istine. Jer umjetnost samo oponaa ono to stvari jesu. Ali i same stvari tek su sluajna oponaanje svojih vjenih oblika, svoje biti, svoje ideje. Umjetnost je dakle dvostruko odmaknuta od istine, ona je oponaanje oponaanja. -Aristotel pojam mimesis koristi s obzirom na tragediju, ali se podrazumijeva bit poetikog uope, dakle po analogiji i likovne umjetnosti. to misli kad kae da je umjetnost oponaanje, mimesis? Aristotel kae da je uitak u oponaanju uitak u prepoznavanju. U prepoznavanju vidimo to to vidimo s obzirom na ono trajno, bitno. U oponaanju dakle postaje vidljivom bit stvari. 3. Objasni pojam ekphrasis (ekfraza). Ekfraza je literarno opisivanje likovnog djela. Wikipedia: -ekfraza je retorika naprava u kojem se jedan medij umjetnosti pokuava odnositi prema drugom mediju na nain da definira i opisuje njegovu bit i oblik. Dobar primjer je slika neke skulpture ili pjesma (poem) koja prikazuje sliku; takoer i skulptura koja prikazuje heroinu nekog romana. Zapravo bilo kakva umjetnosti moe opisivati bilo koju drugu umjetnost

-na ekfrazu nailazimo ve u antici, npr. kada Homer nadugo i nairoko u svojoj Ilijadi opisuje Ahilejev tit to ga je napravio bog Hefest - ekfraza je imala svoj najvei procvat u romantizmu i to meu prerafaelitima 4. Pisanje o umjetnosti u srednjem vijeku. O umjetnosti piu Plotin u 3.st., sv. Augustin u 4./5.st. i Pseudo-Dionizije Areopagit oko 500.g. Tijekom ranog srednjeg vijeka nastavilo se doivljavati umjetnika jednako kao u antici kao zanatliju koji je sad u slubi Crkve. Njegov put je bio propisan time to je kao i svaki zanatlija morao poi u nauk majstoru kojemu je sluio niz godina. S obzirom na takvo shvaanje, nije bilo historijskih razmatranja o umjetnosti. No postojale su knjige s pravilima u kojima su bile zapisane tajne odreenih radionica. Djelo pisca Teofila (drugo ime mu je Roger Helmarshausen) oko 1100. pie spis De Diversis Artibus koji je bio jedna od najomiljenijih knjiga tog anra. Najpoznatija sauvana knjiga s pravilima je crtai blok Villarda de Honnecourta, francuskog arhitekta iz 13. st. U njemu se odraavaju temeljna srednjovjekovna poimanja, posebice nauk o proporcijama. U kasnom srednjem vijeku dolazi do promjene poimanja umjetnika kao obinog zanatlije. Ve Dante spominje Cimabuea i Giotta, a i Boccacio spominje Giottovu dominantu pojavu. Naravno. Znaajan je i Petrarkin doprinos historiografiji. F. Villani sredinom 14. st. opisuje svoju rodnu Firencu te ukljuuje malu zbirku ivotopisa umjetnika. Oko 1400. je C. Cennini napisao Trattato della pittura. Osim o praktinoj i tehnikoj strani djela, raspravlja i o openitim pitanjima. On se nalazi na razmei srednjeg vijeka i novog doba te predstavlja preteu velikih renesansnih traktata. 5. L. B. Alberti traktati. Leone Battista Alberti (1404-1472.) talijanski je renesansni arhitekt i teoretiar umjetnosti. Bavi se umjetnou i s povijesnog stajalita. 1436. objavljuje traktat o slikarstvu (De Pictura), a 1452. o arhitekturi (De re aedificatoria- kao uzor preporuuje Vitruvija). U traktatu o slikarstvu spominje suvremene umjetnike Brunelleschija (kojemu je spis i posveen), Donatella, Ghibertija, Lucu della Robbiju, Masaccia. Prepoznao je znaenje umjetnosti svog doba i znaajno utjecao na sve kasnije umjetnike. Iako se u svom traktatu o arhitekturi oslanja na Vitruvija, ipak donosi i nove znanstvene teorije umjetnosti. 6. Novi pristup umjetnosti i umjetnicima u Italiji 14. stoljea. Promjena poloaja umjetnika u drutvu javlja se najprije u knjievnosti. Ljudi poput Dantea, Boccaccia i Petrarce zahvaljujui svom humanistikom obrazovanju poinju pisati o umjetnosti, odnosno o umjetnicima. Preko novela publika se upoznaje sa slikarima i kiparima, diskutira se o pitanjima njihove umjetnosti. Umjetnici prestaju biti nepoznati zanatlije i postaju poznati i uvaeni lanovi drutva. Kao Snjeana Mehun (osim to se za njih znalo ta rade).

7. Leonardo kao teoretiar. Leonardo da Vinci (1452-1519.) uz sve ostalo, bio je i istraiva prirode i teoretiar umjetnosti. Umjetnost je bila za njega oblik spoznaje, filozofije. Prvenstvo meu umjetnostima je davao slikarstvu. Smatrao je da je najvanija osobina nekog umjetnikog djela originalnost. Stoga oponaanje umjetnika koje zapoinje nakon rimskog doba vidi kao degradaciju umjetnosti. Poetak nove umjetnosti za njega oznaava Giotto. Naravno. Leonardo konstatira da nakon Giotta iznova zapoinje silazni hod (NARAVNO!) jer su se umjetnici opet poeli drati majstora iz ranijih stoljea, umjesto da se neposredno dre prirode. 8. Drer kao teoretiar. Albrecht Drer (1471-1528.) u svojim je teorijskim tekstovima prvi ukazao na antike pretee pisanja o umjetnosti. Posebno cijeni Plinija i Vitruvija. Znaajni su nam dnevnici koji opisuju njegov put u Nizozemsku i suvremene nizozemske slikare. Posebno se divi brai van Eyck, R. van der Weydenu i H. van der Goesu. Piui o Patinieru prvi put upotrebljava izraz slikarstvo krajolika. Takoer je pisao o blagu koje su konkvistadori donijeli iz junoamerikih zemalja te prvi odao priznanje pretkolumbovskoj umjetnosti. Drerov rad je utjecao na niz pisaca nakon njega koji su objavljivali biografije velikih umjetnika i svi su isticali Drera kao najboljeg slikara svog vremena. 9. Objasni pojam paragone - pojam paragone oznaava raspravu o prvenstvu umjetnikih vrsta. Prvo je ta rasprava postojala u antici, a onda opet u 16.st. kao rasprava izmeu pojedinih umjetnikih vrsta u filozofskom i umjetniko-teorijskom smislu. - Baldassare Castiglione je pridonio sa svojom knjigom Il Cortegiano (Dvoranin) 1527.g. (citat: Razliite stvari mogu naim oima biti ugodne na isti nain, tako te se teko odluujemo kojima bismo dali prvenstvo.. Nadalje kae da su Leonardo, Mantegna, Rafael, Michelangelo i Giorgione unato svojoj razliitosti savreni svaki na svoj nain) U Dvoraninu je preporuena i rasprava o prvenstvu umjetnikih vrsta. - Benedetto Varchi zauzimao je kljuni poloaj na dvoru u Firenci. Napisao je povijest grada Firence (Storia Fiorentina). 1546.g. upriliio je meu firentinskim umjetnicima anketu u kojoj ih je pitao koju vrstu umjetnosti, slikarstvo ili kiparstvo, valja smatrati vrednijom. Sudjelovali su slikari Pontormo, Bronzino i Vasari te kipari Cellini i Michelangelo. Veina je spjevala himne onoj vrsti koja ima je blia. Zanimljivi odgovori dvojice zavaenih umjetnika, Vasarija i Cellinija. Cellini je tvrdio da kiparstvu pripada prednost jer ne polazi od jedne, nego od 8 toaka promatranja. Vasari istie prednosti slikarstva, ali zakljuuje: Bolje je naslikati sliku nego teoretski razglabati o umjetnosti.. S time da Pelc kae da se Vasari ne priklanja ni jednoj strani, odnosno da su kiparstvo i slikarstvo sestre roene od istog oca crtea (insegno). Michelangelo je odgovorio: Slikari i kipari mogu meusobno ivjeti u miru i ne baviti se takvim raspravama, na koje se troi vie vremena nego na rad. Kritiar Pietro Aretino je dosljedno odbio odgovoriti na pitanje u takvoj raspravi jer ju je smatrao neprilinom, a tu vrstu ispitivanja glupom.

10. Pietro Aretino prvi kritiar - jedan od najpoznatijih mueva svoga doba. Nedostajalo mu je tada uobiajeno humanistiko obrazovanje, bunio se protiv pravila renesansne poetike i humanizma, traio je neposredan osjetilni kontakt s pojedinanim umjetnikim djelom - od mladosti je u prijateljskim odnosima s Vasarijem. Pribavljao mu je materijal za Vite - njegovo poimanje umjetnosti bilo je usmjereno njegovim prijateljevanjem s Tizianom i Jacopom Sansovinom od kojih je nauio neposrednu osjetilnu dra umjetnikog gledanja; bio je jedan od prvih koji su bili kadri stvarnost svjesno poimati oima slikara. Aretino je ve poznavao i ulogu podsvijesti u umjetnosti ovo sve je bilo onak openito, a sad ide konkretno Aretino kao kritiar - Aretinov odnos prema Michelangelu kojega je cijenio, ali mu je nanio ne-malu tetu: 1537. napisao mu je pismo puno potovanja i odanosti i rekao mu kako on zamilja Posljednji sud (tada jo nedovren); u iduem pismu opet ga hvali, a slijedee godine trai od Michelangela da mu poalje nekoliko crtea. tek 1545. potvruje primitak dara, koji ga nije sasvim zadovoljio. Slijedilo je pogrdno pismo, koje je za Michelangela i za slikarstvo toga doba uope, imalo znatnih posljedica. Aretino se zanio u ulogu zagovornika religiozne osjeajnosti, izraavajui snano nezadovoljstvo zbog navodne nemoralnosti i razuzdanosti Poslj. suda. - sukob izmeu Aretina i Michelangela bio je borba za nadmo izmeu kritiara i umjetnika - s Aretinom je umjetnika kritika po prvi put istupila u punoj suverenosti, ali i u svojoj opasnoj