FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA

korice_povijest_filoz_final.indd 1 23.6.2010 10:33:32

Ivan Devčić

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURENIKOLAJA A. BERDJAJEVA

Ivan Devčić, Filozofi ja povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Nakladnik:Glas Koncila, Kaptol 8, ZagrebTel.: 01/4874 300; faks: 01/4874 303E-pošta:[email protected]

Za nakladnika:Nedjeljko Pintarić

Biblioteka:Teološke rasprave i komentari. Knjiga 15.

Recenzenti: Borislav DadićIris Tićac

Suradnica u pripravi:Ksenija Kovačević, prof.

Jezično uređivanje:Kristina Varda, prof.

Oblikovanje naslovnice:Mirjana Kos

Grafi čko oblikovanje i priprema za tisak:Glas Koncila

ISBN 978-953-241-237-6

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 736995.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Zagreb, 2010.

Ivan Devčić

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURENIKOLAJA A. BERDJAJEVA

»Na povijesnim prijelazima, u epohama kriza i katastrofa, treba se oz-biljno zamisliti nad kretanjem povijesnih sudbina naroda i kultura. Ka-zaljka sata svjetske povijesti pokazuje presudan trenutak nadolazećeg sumraka kad je vrijeme za užgati svjetiljku i pripremiti se za noć.«

Nikolaj A. Berdjajev

5

PREDGOVOR

Ohrabren poticajima prijatelja i ljubitelja Berdjajevlje-ve fi lozofi je odlučio sam objaviti radove skupljene u ovoj knjizi. Svi su nastali u zadnjih desetak godina, izuzevši »Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva«, koji je objavljen 1982. godine.1 On je stavljen na prvo mjesto i u ovoj knji-zi, ali ne samo zbog toga jer je vremenski najstariji nego i zato jer tematski sadrži i povezuje sve ostale. Pored toga, on čini poveznicu i s mojom doktorskom radnjom naslov-ljenom upravo »Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Pilosophie des Konkreten« (Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva. Pokušaj fi lozofi je konkretnoga«), koja je u nas, djelomično prerađena i proširena, objavlje-na 1999. godine pod naslovom »Osmi dan stvaranja. Filo-zofi ja stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva«.

Teme ove knjige, raspoređene u deset izlaganja, kruže oko Berdjajevljeva shvaćanja povijesti, kulture i F. M. Do-stojevskog, velikog ruskog književnika, koji je imao odlu-čujući utjecaj na našeg fi lozofa. Kod obrade ovih tema te-žio sam za što cjelovitijim prikazom Berdjajevljeve misli, koja je razasuta na nesustavan način u raznim njegovim djelima. Tek nakon što je na taj način autor sam došao do

1 Citate iz Berdjajevljevih djela preveo sam sâm s izvornika ili s talijanskog, njemačkog ili nekog drugog izdanja. Pored toga koristio sam i hrvatske prijevode, ako su mi kod pisanja do-tičnog teksta bili pri ruci. Važno je napomenuti da neka djela nisu bila prevedena na hrvatski u trenutku kad sam pojedine tekstove pisao. Koristio sam i srpske prijevode, ali navodi iz njih prilagođeni su hrvatskom jezičnom standardu.

6

F I L O Z O F I J A P O V I J E S T I I K U L T U R E N I K O L A J A A . B E R D J A J E V A

riječi, a čitatelju omogućeno susresti se s njegovom izvor-nom mišlju, slijede u zaključnom dijelu moje primjedbe i ocjene, poduprte katkada i mišljenjima drugih Berdjajev-ljevih tumača.

Već trideset pet godina zaokuplja me osebujnost Ber-djajevljeve ličnosti, a još više bogatstvo, proročka snaga i svježina njegove misli, kojoj kao da protok vremena ne može nauditi. Posebno su dojmljive njegova zaljubljenost u slobodu i stvaralaštvo, zaokupljenost smislom povijesti i kulture, strastvena društvena i kulturna angažiranost te neprestana briga za sudbinu čovjeka u suvremenom svi-jetu. A i njegovo čitanje Dostojevskog, u kojemu on vidi najvećeg ruskog metafi zičara, mnoge će potaknuti da uzmu u ruke djela tog velikog pisca.

Ovu knjigu pružam u ruke čitateljima s nadom da Berdjajevljev izričaj i misao nisam previše lišio njihova izvornog patosa, koji ih čini privlačnima i zavodljivima, ali i poticajnima i inspirativnima unatoč mnogim godina-ma koje su protekle otkad su izrečene i napisane. Potaknu li, u skladu s time, ovi tekstovi nekoga na dublje bavljenje njegovom fi lozofi jom i pitanjima koja ona obrađuje, sma-trat ću uloženi trud više nego nadoknađenim.

Na kraju želim zahvaliti svima koji su pomogli kod nastajanja ovih radova: priređivačima raznih znanstvenih skupova i tribina koji su me pozivali da na njima govorim o Berdjajevljevoj fi lozofi ji; izdavačima časopisa i knjiga u kojima su objavljeni; recenzentima, izdavaču i svima koji su pomogli kod pripreme teksta za objavljivanje u ovoj knjizi.

Rijeka, 17. siječnja 2010. Ivan Devčić

7

PERSONALIZAM NIKOLAJA BERDJAJEVA

U predgovoru Berdjajevljevoj knjizi Duh Dostojev-skog (Beograd, 1981.) Mirko Đorđević s pravom tvr-di: »U svakom slučaju, najbolje će biti ako Berdjajeva kao mislioca potražimo u kontekstu ruskog i europskog personalizma.«1 I ovaj naš članak2 želi pokazati da je glav-na značajka Berdjajevljeve fi lozofi je personalizam, u koje-mu »je ličnost postala na svoj način ontološka kategorija kroz koju progovara i izražava se Biće i samo je ličnost u stanju ponuditi odgovore na fundamentalna pitanja o postojanju.«3 No mi Berdjajeva ne namjeravamo tražiti u kontekstu ni ruskog ni europskog personalizma nego želimo dati skicu Berdjajevljeva personalizma kakav je u sebi. To je pretpostavka bilo kakva uspoređivanja. U izla-ganju ćemo prvo pokušati smjestiti Berdjajeva u sociološ-ke i ideološke prilike Rusije krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, da bismo zatim prikazali njegovo shvaćanje osobe i, konačno, dali njegovu personalističku kritiku vo-dećih fi lozofskih i socijalnih teorija našeg vremena. Zbog ograničenosti prostora neke će Berdjajevljeve misli ostati

1 M. Đorđević, Metafi zičke aporije o slobodi, u: Nikolaj Ber-djajev, Duh Dostojevskog, Beograd, 1981., 7-25, ovdje 9.

2 Članak je neznatno dorađeno predavanje, održano na tribini »Teološkog četvrtka« u Zagrebu 25. 3. 1982.

3 M. Đorđević, nav. dj., 9 slj. Berdjajev upotrebljava pretežno rusku riječ ličnost, koju mi prevodimo hrvatskom riječju oso-ba, a ne ličnost, jer smatramo da osoba bolje izražava metafi -zički sadržaj Berdjajevljeve »ličnosti«.

8


nedorečene, a neke uopće neće biti spomenute, što ipak neće, nadamo se, štetiti općem uvidu u bit njegova per-sonalizma.

Berdjajev kao kritički marksist

Nikolaj Berdjajev rođen je 1874. u Kijevu, gdje kao dvadesetogodišnjak stupa u marksistički revolucionarni pokret u kojemu se 1899. uključuje u teoretsku raspravu između marksista i narodnjaka.4 »Narodničestvo« je so-cijalni pokret nastao u drugoj polovici prošloga stoljeća u krugovima inteligencije koja se željela približiti naro-du, a svoj je socijalni ideal vezala uz rusku seosku obščinu. Marksisti su prije svega kritizirali tri točke svjetonazora narodnjaka: »a) ‘subjektivnu metodu’ u povijesti i sociolo-giji; b) pozitivno shvaćanje uloge individuuma u povijesti, c) ideju posebnog povijesnog puta Rusije.«5

Pristaše »subjektivne metode« mislili su da se povi-jest ne može proučavati na način kako se proučava pri-

4 Zbog svoje revolucionarne djelatnosti na Kijevskom univerzi-tetu Berdjajev je 1898. bio, skupa s drugim socijaldemokrat-skim studentima, uhićen i dvije godine kasnije osuđen na tri godine izgnanstva u guberniju Vologda. Berdjajev je 1922. prognan iz sovjetske Rusije kao ideološki protivnik komu-nizma te do 1925. živi u Berlinu, a zatim sve do smrti u Parizu, gdje je umro 1948. Za pravo razumijevanje geneze Berdjajev-ljeve misli potrebno je voditi računa ne samo o socijalnim prilikama nego i o širem duhovnom i kulturnom kontekstu u ondašnjoj Rusiji i Europi, ali u okvirima ovog izlaganja nije moguće u to ulaziti.

5 G. A. Wetter, Der dialektische Materialismus, Wien,5 1960., 87.

9

P E R S O N A L I Z A M N I K O L A J A B E R D J A J E V A

roda. Povijesni je proces teleološki jer ima cilj koji mu je postavio pojedinac ili skupina ili čovječanstvo kao takvo. Iz toga proizlazi da sociolog historijske činjenice ne može jednostavno konstatirati na način prirodoznanstvenika nego ih mora preispitati pod vidom njihova cilja i ideala, tj. mora na njih primijeniti kategorije moralne dužnosti i pravde. Kako bi sociolog u svome prosuđivanju bio što objektivniji, potrebno je da posjeduje visoku etičku svijest, tj. da bude harmonična osoba. U toj harmoničnoj osobi vidio je Mihajlovski – jedan od vodećih teoretičara narod-njaka – mogućnost pomirenja teoretske i praktične istine.

Prema shvaćanju narodnjaka, povijesni proces odre-đuju istaknute ličnosti; masa nije sposobna ni za kakvo svjesno djelovanje nego očekuje da je povedu i oslobode »heroji«. Između napretka društva i napretka individuu-ma postoje nesavladive suprotnosti.

Narodnjaci su smatrali da u Rusiji nije potrebno ra-zvijati kapitalizam kao uvjet za ostvarenje socijalizma, nego da je socijalizam moguć na temeljima ruske seoske obščine, čime bi se izbjeglo osiromašenje i proletarizira-nje velikih seljačkih masa.

Kako u tumačenju povijesnog procesa tako su i u shvaćanju uloge individuuma u njemu i ideje o posebnom putu Rusije u socijalizam marksisti imali potpuno opreč-no mišljenje od narodnjaka. Prema njima, historijski se proces temelji na ekonomiji koja ima apsolutni primat. Historijski je proces toliko nužan i determiniran, a uloga individuuma u njemu tako neznatna da je na nj besmisle-no primjenjivati moralne kategorije. Stoga su oni izjedna-čavali sociologiju sa svakom drugom prirodnom znano-šću koja operira samo kategorijom nužnosti.

Uvjereni da put do socijalizma nužno vodi preko ka-pitalističkog međuperioda, marksisti su zastupali tezu o

10


nužnosti uništenja ruske obščine – što je konkretno zna-čilo baciti na ulicu bezbrojne seoske mase – kako bi se mogao roditi kapitalizam iz čijih će zatim unutrašnjih su-protnosti posredstvom proleterske revolucije niknuti so-cijalizam. U tom ozračju nastaje poznata uzrečica: »Što gore, tim bolje.« Što je sada gori položaj radnika i seljaka, tim bolje po socijalizam i buduće društvo.6

No polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do rascjepa među samim marksistima. Jedna sku-pina – ortodoksna – ostaje vjerna dijalektičkom materi-jalizmu Engelsa. Druga pak skupina – nazvana kritičkom

– marksizam želi zasnovati na Kantu, odnosno na ondaš-njem novokantizmu. Ova kritička skupina odbacuje teo-riju o socijalnoj katastrofi , kao i svođenje socijalnog na ekonomsko i etičkog na ontološko. S tim u vezi oni sma-traju kako na povijesni proces treba primijeniti i katego-riju »pravednosti«, a ne samo »nužnosti«. Na taj se način kritički marksisti umnogome približavaju narodnjaštvu, ali se od njega, kao i od ortodoksnog marksizma, koji su oba pozitivističke teorije, razlikuje po kriticizmu.

Glavni predstavnici kritičkog marksizma jesu Struve, Bulgakov i Berdjajev, koji se u raspravu uključuje svojom prvom knjigom Subjektivizam i individualizam u društve-noj fi lozofi ji (1901.), u kojoj se razračunava s narodnja-kom Mihajlovskim. Berdjajev je uvjeren da nema ni istine ni stvarnosti bez odnosa prema subjektu, ali to je trans-

6 Prema Berdjajevu, prvi su ruski marksisti također osjećali moralnu težinu tog problema, ali ga nisu znali riješiti dok nije došao Lenjin, koji je pokazao kako se u Rusiji socijalizam može ostvariti i bez razvijenog kapitalizma i brojne radničke klase. Usp. N. Berdjajev, Istoki i smysl russkogo kommuniz-ma, Pariz, 1955., 85.

11


cendentalni subjekt Kanta, a ne psihološki subjekt Mihaj-lovskog. Ali Mihajlovski je ipak uočio nešto važno kad je ukazao na subjektivno-psihološki element u spoznaji, smatra Berdjajev. Naime, uz transcendentalni postoji ta-kođer i a priori psihološki element. Čitav se problem sa-stoji u tome kako pomiriti ta dva a priori elementa. To po-mirenje nije moguće na osnovi harmonične osobe Mihaj-lovskog jer je ona čista biološka apstrakcija. Mihajlovski ne vidi, kaže Berdjajev, da je čovjekova psiha rezultat so-cijalnog ambijenta i socijalne skupine ili klase kojoj pripa-da. Mogućnost pomirenja dana je samo onda ako postoji klasa čiji su subjektivni interesi identični s univerzalnim interesima čovječanstva. To je u modernom društvu pro-letarijat. Tako, prema Berdjajevu, samo onaj čovjek može spoznati općevažeću istinu čija je psiha u skladu sa psi-hom proletarijata. To podvrgavanje osobe klasi i društvu dolazi do izražaja i u Berdjajevljevu nadvladavanju indi-vidualizma Mihajlovskog i individualizma uopće. Iako on tvrdi da su osoba i društvo uzeti zasebno samo idealne i biološke apstrakcije, društvo u konačnici ipak dobiva pri-mat nad osobom. Protiv ekonomizma ortodoksnog mar-ksizma Berdjajev tvrdi da je socijalna psiha subjekt soci-jalnog napretka. Ona konstituira psihu osobe i određu-je njezinu slobodu koja je samo psihička kategorija. Tako zapravo nije konkretan čovjek subjekt svoga mišljenja i htijenja nego društvo koje o njemu misli i odlučuje. Povi-jesni proces vodi nužno do ozbiljenja čovještva u smislu Kantova kategoričnog imperativa. Budući da je čovještvo kao univerzalna socijalna volja ne samo cilj i norma nego i subjekt povijesti koja progresivno vodi svome cilju, nema suprotnosti između onoga što jest i onoga što treba biti.

Na taj način Berdjajev subjektivno i individualno svo-di na objektivno i univerzalno. On se predstavlja kao kraj-

12


nji univerzalist i svjesno to želi biti, jer je uvjeren da sve veliko i uzvišeno individuum dobiva od univerzalnog i da svaki individualizam vodi u iluzije i nihilizam. Razumlji-vo je stoga što je njegov pogled usmjeren jedino na uni-verzalni napredak i na opće dobro, dok ga pojedinačna sudbina uopće ne zanima.

Ideja osobe

Ova monistička, antipersonalistička koncepcija mla-dog Berdjajeva dolazi ubrzo u krizu. Događa se to u tre-nutku kad Berdjajev postaje svjestan tragične sudbine čo-vjeka pojedinca u svijetu. To tragično iskustvo izvorište je Berdjajevljeva personalizma. Čovjek stoji pred trage-dijom smrti, ljubavi, spoznaje, slobode. Tu tragediju ne mogu nadvladati ni socijalni progres ni pozitivna znanost. »Empirijska bezizlaznost – to je bit tragedije«,7 kaže Ber-djajev. Ali on nije pesimist, jer vjeruje da izlaz ipak po-stoji, i to u nadempirijskom, idealnom svijetu. U samoj tragediji Berdjajev otkriva znak vječnoga u čovjeku, izraz njegove duhovne naravi koja transcendira empirijski svi-jet. U Kantovu dualizmu, koji je na početku odbacio, sada vidi mogućnost personalističke fi lozofi je. Ali taj dualizam treba shvatiti ne samo gnoseološki nego i metafi zički. To ipak ne znači dualizam u Platonovu smislu. Čovjek je, do-duše, u palom svijetu, ali ne zato što je u tijelu nego zato što je svijet zbog grešnog pada postao bezličan, neprijatelj svemu individualnom. Osoba se ne može poistovjetiti s

7 N. Berdjajev, K fi losofi i tragedii; M. Meterling, cit. prema: N. Berdjajev, Sub specie aeternitatis (dalje: SP), Petrograd, 1907., 35-58, ovdje 37.

13


dušom. Osoba je utjelovljeni duh ili produhovljeno tijelo. Tragično iskustvo svjedoči da čovjek po svome podrije-tlu i određenju nadilazi ovaj pali svijet, da je ukorijenjen u idealnom svijetu, da, dakle, preegzistira ovom palom svijetu. Ali taj idealni svijet ne smije biti shvaćen univer-zalistički nego pluralistički i supstancijalistički. »Svijet se pretvara u fi kciju – kaže Berdjajev – ako ne stanemo na stajalište individualističke i dosljedno pluralističke meta-fi zike... Ako niječemo izvanvremenski i izvanprostorni bi-tak osobe, moramo na koban način zanijekati svaki bitak i doći do iluzionizma i nihilizma.«8 »Bez supstancijalnog subjekta svijet se pojavljuje kao drama s radnjom, ali bez onoga tko djeluje; na taj se način bitak pretvara u privid, u iluziju.«9 Kasnije, pod utjecajem Schelera i egzistenci-jalističke fi lozofi je, Berdjajev će odbaciti ideju supstancije, a osobu će defi nirati kao akt: »Osoba je akt. Max Sche-ler je defi nira kao jedinstvo akata.«10 Ali i kao akt osoba će za Berdjajeva biti jednako originalna, jedinstvena, ne-ponovljiva jer »akt u pravom smislu riječi jest osobni akt, stvaralački akt, (koji) se događa samo jedanput.«11 S tim će u vezi kod Berdjajeva prevladati također etičko poima-nje osobe: »Osoba je prvenstveno moralno načelo; njome se određuje odnos prema svakoj drugoj vrijednosti. Zato

8 N. Berdjajev, Tragedija i obydennost’; L. Šestov, cit. prema: SP, 247-275, ovdje 269.

9 N. Berdjajev, O novom russkom idealizme, cit. prema SP, 154-190, ovdje 177.

10 N. Berdjajev, Die menschliche Persönlichkeit and die über-persönlichen Werte, Wien, 1937. i 1938., 18.

11 Isto, 18.

14


ideja osobe leži u osnovi etike.«12 U toj prevlasti etike nad ontologijom treba vidjeti posljedicu primata slobode nad bitkom, o čemu će upravo biti riječi.

Za Berdjajevljevu je osobu karakterističan trostruki odnos: prema unutra, prema van i prema Transcenden-ciji.

Odnos prema unutra znači da je osoba »bitak u sebi, prvotni bitak i sva njezina stanja, svi stvaralački akti, njezi-na suradnja s drugima pretpostavljaju tu njezinu unutraš-nju metafi zičku narav: ona ne može biti proizvod izvanj-skih procesa.«13 Temelj te samostojnosti i stvaralačkog sa-moodređenja osobe jest sloboda. Ona je »stvaralačka sila duhovne egzistencije, koja iz sebe stvara budućnost«.14 Čovjek je, doduše, ranjeno biće, što je potvrdila i psiho-analiza, ali su stvaralačke mogućnosti i sile njegove slo-bode ipak sačuvane i neiscrpne. Sloboda znači »besko-načnost života, Ungrund bitka«,15 tvrdi Berdjajev, služeći se terminologijom Jakoba Böhmea, njemačkog mističara gnostičkog tipa, koji je imao izvjestan utjecaj na našeg au-tora. Sloboda je transcendentna svakom aktualiziranom bitku, ali tako da je istodobno »njegov najdublji temelj«.16 U tom smislu sloboda ima primat nad bitkom: »Ja tvrdim primat slobode nad bitkom.«17

12 N. Berdjajev, O naznačenii čeloveka, Opyt paradoksal´noj etiki, Pariž, 1931., 61.

13 N. Berdjajev, O novom russkom idealizme, nav. dj., 173.14 Isto, 186.15 N. Berdjajev, Filosofi ja svobodnogo ducha, 2 t, Pariž, 1927.-

1928., ovdje I, 189. 16 Isto, II, 196.17 N. Berdjajev, Samopoznanie, Pariž, 1949., 313.

325

PRESJEK BERDJAJEVLJEVE MISLI U VIDU OSOBNE I DRUŠTVENE DIMENZIJE GRIJEHA

Ne možemo očekivati kako ćemo u Berdjajevljevoj fi -lozofi ji naći neku sustavnu raspravu o grijehu u klasičnom smislu riječi. To ipak ne znači da on ne govori o grijehu. Ali taj je govor najčešće implicitan, uvijen u promišljanja o palom i idealnom stanju svijeta i čovjeka. U tom je smi-slu kod Berdjajeva »objektivacija« sinonim za »grijeh«, a stvaralačko nemirenje s objektivacijom sinonim za vrlinu. Čitanje njegove fi lozofi je s motrišta osobne i društvene dimenzije grijeha pokazuje, kako mi se čini, tri dimenzi-je grijeha: objektivnu, subjektivnu i kršćansku. Slijedimo navedeni red.1

1 U izlaganju su korištena sljedeća Berdjajevljeva djela: - Samospoznanie (skr. SP), cit. prema srpskom prijevodu, Novi

Sad, 1987.- F. A. Lange und die kritische Philosophie in ihrer Beziehung zum

Sozialismus (skr. FAL), Neue Zeit 18 (1899.-1900.), Bd. 2, 132-140, 164-174, 196-207.

- Sub’ektivizm i individualizm v obščestvennoj fi losofi i (skr. SIOF), St. Petersburg, 1901.

- Ja i mir ob’ektov (skr. JS), cit. prema hrv. pr., Zagreb, 1984.- Novoe religioznoe soznanie i obščestvenost (skr. NRSO), St. Pe-

tersburg, 1907.- Filosofi ja svobody (skr. FS), Moskva, 1911.- Duch i real’nost (skr. DR), cit. prema hrv. pr., Zagreb, 1985.- Eksistencijal’naja dialektika božanstvennogo i čelovečeskogo (skr.

ED), Pariž, 1952.- O rapstve i svobode čeloveka (skr. ČRS), cit. prema srpskom pr.,

Novi Sad, 1991.

326


1. Objektivni grijeh

Berdjajev pripisuje veliko značenje onome što se u krš-ćanstvu naziva »istočnim grijehom«, a on ga zove »grešni pad«. Pritom posebno naglašava kako je to bio grijeh u metafi zičko-religioznom, a ne u moralnom smislu: »On leži beskonačno dublje nego ćudorednost, ta izvedena i individualna pojava ljudske psihe. Grešni pad izvršen je u mističnoj dubini svijeta, to je tajanstveni čin metafi zič-ke slobode, rascjep u bitku i ropstvo njegovih dijelova, a ne prekršaj moralnog zakona. Čisto moralno shvaćanje grešnog pada odviše je ljudsko i odviše racionalno, ne re-ligiozno i mistično. Gotovo je smiješno otpad svijeta od Boga, religiozno-mistični rascjep, tajanstveni raspad bit-ka označavati kao nemoralnost, kao jednostavno preko-račenje ćudorednog zakona.«2 U svezi s time Berdjajev kritizira i biblijsko učenje o grešnom padu, tvrdeći da se u njemu ne razlučuje ono što se dogodilo u vremenu od onoga što se dogodilo prije nastanka vremena. Drugim ri-ječima, prema Berdjajevu, »istočni grijeh nije mogao ima-ti početak u vremenu i u ovome svijetu.«3

Štoviše, jedna je od posljedica tog predvremenskog pada samo historijsko i kozmičko vrijeme. No i sve ostale strukture ovoga svijeta njegove su posljedice, među njima logički zakoni i diskurzivno mišljenje, moral i moralni za-kon, država i njezine institucije, tj. vlast općega nad indi-

- Smysl tvorčestva (skr. ST), Moskva, 1916.- Carstvo ducha i carstvo Kesarja (skr. CDCK), Pariž, 1951. - Das Schicksal des Menschen in unserer Zeit (skr. SMUZ), Lu-

zern, 1935.2 NRSO, xxvi. 3 FS, 138.

327

P R E S J E K B E R D J A J E V L J E V E M I S L I U V I D U O S O B N E I D R U Š T V E N E D I M E N Z I J E G R I J E H A

vidualnim i nužnosti nad slobodom. Grešni pad razorio je iskonsko zajedništvo i jedinstvo bitka, u kojemu je sve u svemu. To se stanje želi »zakrpati« logičnim, moralnim i pravnim zakonima, što znači da su one grešnog podri-jetla.

Ove intuicije i teze svoje mladenačke fi lozofi je Ber-djajev je kasnije produbio i objedinio u pojmu »objektiva-cija«. U tom smislu u djelu Ja i svijet objekata, iz njegova zrelog razdoblja, čitamo: »Svijet je bio stvoren u poretku unutarnjeg postojanja i unutarnje zajednice i zajedništva, u poretku duha. I on je od tog poretka otpao u drugi pore-dak, u objektivirani i prinudno socijalizirani poredak.«4 To znači da grešni pad ili objektivacija predstavljaju svoje-vrsnu »eksteriorizaciju« ili »izvanjštenje« stvarnosti.

Posljedice su toga dalekosežne i višestruke. Subjekt doživljava kao sebi tuđe i strano ono što bi mu po sebi tre-balo biti blizu. Zbog toga je objektivacija«svijet začaran« (JS, 48), svijet »nesretne svijesti koja je ‘uvijek raskol i lom (jer) pretpostavlja suprotnost između subjekta i objekta, što je unesrećuje.«5 U tom stanju čovjek doživljava naj-prije Boga kao njemu stranu, daleku i prijeteću stvarnost, što se npr. odražava u poimanju Boga kao »Apsolutnog Bitka« pred kojim je sve ništavno, kao Gospodara u od-nosu na kojega je čovjek rob, kao Vladara koji je svemo-ćan. Slično se eksteriorizira i otuđuje priroda koju čovjek doživljava kao nešto iznad sebe, kao stranu silu koja ga određuje i determinira izvana, uništavajući time njegovu slobodu i osobu. Posljedica čovjekove borbe s prirodom jest civilizacija, ali i nju, koju je sam stvorio, on osjeća kao

4 JS, 48.5 ED, 191.

328


nešto sebi strano i opasno, zbog čega uvijek iznova poku-šava od nje pobjeći povratkom prirodi. Izvanjštenje me-đuljudskih odnosa pretvara »ti« u »ono«, a »mi« u »druš-tvo«, shvaćeno kao čisto izvanjsko zajedništvo.

No time što sve doživljava kao sebi strano, tuđe i da-leko, i sam subjekt pretvara se u objekt, prestaje biti egzi-stencijalnim subjektom u kojemu svijet postoji na unu-tarnji način. U takvom stanju subjekt se osjeća osamljen, tjeskoban, ugrožen, zabrinut za sebe i svoju budućnost, pritisnut osjećajima krivnje i izgubljenosti. »Kad ‘ja’ pro-življavam svoju osamljenost u osobito oštrom i krajnjem obliku, tada mi sve izgleda strano i tuđe. ‘Ja’ nije u svom zavičaju, nije u zavičaju svoga duha, nego u stranom svije-tu... ‘Ja’ je pred objektom, pred svakim objektom, ma kako da je ono s njim vezano, uvijek osamljeno. To je temeljna istina.«6

Svoje osamljenosti i strahove čovjek pokušava na ra-zne načine umanjiti i prevladati. Jedni posežu za indivi-dualističkim i anarhističkim radikaliziranjem osamlje-nosti, tj. za potpunim nijekanjem drugoga. To je, pre-ma Berdjajevu, »gubitak sposobnosti istinskog prihva-ćanja realnosti«.7 Drugi je način »sablazan i ropstvo kolektivizma«,8 u kojemu se događa »socijalizacija i ko-lektivizacija ne samo privrednog i političkog života nego i savjesti, misli, stvaralaštva, eksteriorizacija savjesti, tj. nje-zino prenošenje iz dubine čovjeka, kao duhovnog bića, na van u kolektiv«.9 S druge strane, zlu i ropstvu civilizacije

6 JS, 71.7 ČRS, 128.8 ČRS, 185.9 CDCK, 108.

329


želi se suprotstaviti traženjem povratka nekoj divinizira-noj prirodi, što Berdjajev naziva »kozmičkom sablazni«. Od sadašnjosti se bježi bilo idealiziranjem prošlosti, bilo traženjem u budućnosti potpunog savršenstva.

Sve to pokazuje da se čovjek u objektiviranom, palom svijetu osjeća kao stranac, zbog čega želi iz njega pobjeći. No rješenje nije u bijegu nego u stvaralačkoj preobrazbi svijeta, u njegovu oslobođenju od grijeha objektivacije. Ali tu se pojavljuje problem neuspjeha stvaralaštva. U objek-tiviranom svijetu ne samo da je teško djelovati iz slobode, što je upravo stvaralaštvo, nego i kada stvaralački proboji uspiju, rezultati stvaralaštva na kraju se opet objektivira-ju i na neki način okreću protiv onoga tko ih je stvorio iznova ga porobljujući. »Ognjeni stvaralački duh ne može se prepoznati u svojim proizvodima, u svojim knjigama, teorijama, sustavima, umjetničkim djelima, ustanovama. Objektivacija u povijesti, u kulturi veliko je djelo aktivnog stvaralačkog duha, ali ona je također veliki neuspjeh.«10

Znači li to da je svijet defi nitivno objektiviran, da je grijeh nepobjediv? Berdjajev se s time ne može složiti nego čvrsto vjeruje u pobjedu nad objektivacijom. Kako bi to bilo moguće, potrebno je promijeniti svijest koja stvara objektivaciju, tj. potrebno je da čovjek počne druk-čije zamišljati sebe i svoj odnos prema svijetu bića, kao i prema Bogu. On je čvrsto uvjeren kako pogrešna, iluzor-na svijest stvara objektivaciju i kako svijet objekata posto-ji samo zahvaljujući njoj. Nadalje je potrebno da borba protiv objektivacije bude zajednički čin jer: »Čovjek ne može individualnim činom razrušiti svijet objektivaci-je, on može samo dosegnuti unutarnju slobodu od ovoga

10 DR, 60.

330


svijeta. No rušenje svijeta objektivacije socijalni je i histo-rijski čin. To znači da bi se pri dosezanju više duhovne po-vezanosti među ljudima svijet činio drukčijim i njegova bi spoznaja bila drukčija.«11

Ipak, same su ljudske sile nedostatne, ma kakav god bio odnos među ljudima. Stoga Berdjajev ističe: »Svijet objektivacije može se razoriti čovjekovim stvaralačkim naporom, ali samo zato što će u tom stvaralačkom napo-ru sudjelovati i Bog.«12

2. Subjektivni grijeh

S obzirom na grijeh pojedinca, Berdjajev daje u ra-zličitim razdobljima svoje fi lozofi je različite, pa i oprečne odgovore.

U najranijem razdoblju svoje fi lozofi je on stoji na po-zicijama kritičkog marksista koji ono što se naziva grije-hom vidi u neprilagođenosti pojedinca općemu. Do ove neprilagođenosti dolazi ako se pojedinac ne stavi na stra-nu napredne društvene klase, koja je u kapitalističkom društvu proletarijat: »Samo proletarijat nema interesa za iskrivljavanje istine, može joj odvažno gledati u oči jer se nema čega bojati. Za proletarijat radi nužnost socijalnog procesa, u njemu se individualno-psihološka svijest po-kriva transcendentalnom logičkom i etičkom, stoga on u svom mišljenju nosi istinu, a u svom djelovanju moralno dobro,«13 tvrdi samouvjereno mladi Berdjajev. Stoga, ne

11 ČRS, 116.12 DR, 183.13 FAL, 203.

331


prilagoditi se psihi proletarijata, znači ne biti u istini, od-nosno biti na suprotnoj strani općeg moralnog zakona.

Berdjajev nastoji to potkrijepiti i sociološki tvrdeći: »Osoba (individualnost) nastaje, živi i razvija se u druš-tvenom okruženju kojemu sve zahvaljuje. Za sociologa ne postoji u osobi nikakav drugi sadržaj osim onaj koji je u nju stavila društvena okolina; društvo stvara njezinu individualnost...«14 Tu sociološku konstataciju on proši-ruje u antropološko-fi lozofsku ističući: »Sveti ideali osobe i sve veliko u životu čovjeka, za što se isplati živjeti, sve je to rezultat prilagodbe općemu i povezivanja s univerzal-nim koje se nalazi izvan uskog obzora individuuma, izvan njegovih uskih individualnih interesa.«15

U skladu s time moglo bi se reći kako je za ranog Ber-djajeva neprilagođenost razuma objektivnoj stvarnosti, slobode povijesnoj nužnosti, pojedinca društvu, istoznač-no s onim što označavamo kao grijeh, iako Berdjajev sam taj pojam ne rabi.

Ali ubrzo zatim on zastupa nešto posve suprotno, smatrajući neprilagođenost okolini vrlinom, a ne grije-hom. Pritom istovremeno ističe potrebu unutarnje prila-gođenosti tvrdeći »da se ćudorednost sastoji, prije svega, u unutarnjem odnosu čovjeka prema sebi samom, u traže-nju i ostvarivanju njegova duhovnoga ‘ja’, u pobjedi ‘nor-mativne’ svijesti nad ‘empirijskom«.16 Usporedo s time prilagođenost okolini poistovjećuje s buržujskim svjeto-nazorom koji ovako opisuje: »Buržoazija protjeruje me-tafi zički idealizam iz duhovnog života čovječanstva kao

14 SIOF, 147.15 SIOF, 170.16 SAE, 73.

332


praktički beskoristan. Ona u umjetnosti afi rmira realizam i stvara njegov ekstreman oblik – naturalizam. Naturali-zam vjerno odražava društvo 19. stoljeća u svoj njegovoj ogavnosti... Idealizam se protjeruje iz ljudskih doživljaja, a umjetnost ga ne može ponovno proizvesti. Hedonizam se u 18. st. borio protiv autoritarnih kriterija dobra i zla i to je opravdavalo njegovo postojanje. U 19. stoljeću nesta-lo je to idealističko strujanje iz teorije i prakse vladajuće klase, a utvrdio se utilitarni životni nazor, nazor trgova-ca kojima su knjige primitaka i izdataka najviši moralni svjetionik... U 18. stoljeću istaknuta je duboka idealistička ideja ‘prirodnog prava’ koja je služila kao oslonac u po-litičkoj borbi. Evolucionisti našeg stoljeća uništili su tu ideju, zbog čega je liberalni oportunizam postao pravcem vladajuće politike. Jednom riječju, mi moramo, uz socijal-nu buržoaziju, priznati također duboku duhovnu i kultur-nu buržoaziju društva 19. stoljeća, buržoaziju koja je život lišila njegova cvata i umanjila mu vrijednost.«17

Moglo bi se stoga reći kako je za Berdjajeva u ovom razdoblju njegova fi lozofi ranja drugo ime za grijeh bur-žujski naturalizam, utilitarizam i evolucionizam, tj. život bez viših duhovnih ideala i sadržaja, bez transcendentnih stremljenja, život u kojemu cilj opravdava sredstvo, u ko-jemu ne postoji objektivna istina i dobro. On takav životni svjetonazor otkriva posvuda. Nalazi ga u marksizmu koji se zadržao na protestu protiv »socijalno-materijalne gla-di« u buržujskom društvu, ali nije spoznao važnost borbe i protiv »duhovno-idejne gladi«, kao ni nužnost afi rmira-nja konkretne ljudske osobe, umjesto apstraktnog nepo-stojećeg čovječanstva. »Religija napretka i religija socija-

17 SAE, 9 slj.

333


lizma izgrađuju život u perspektivi vremenitosti, vreme-nitog usavršavanja. Ali život se može graditi i u perspek-tivi vječnosti koja svaki moment bitka okreće u apsolutno dobro, i to za svaku osobu, a ne za apstraktno još neposto-jeće čovječanstvo,«18 ističe Berdjajev.

Isti svjetonazor karakterizira i Kantov moralizam, što-više, on predstavlja opravdanje »malograđanštine« suvre-menog društva: »Iza svih tih racionalističkih i moralistič-kih pokušaja skriva se duboka malograđanština suvreme-nog društva, nametljiva i samozadovoljna svakidašnjica. Kantove etičke norme, na kojima se idealizam njemačkih profesora nadahnjuje u tolikoj mjeri, prožete su dubokom malograđanštinom. Umom fi lozofi rajućih fi listara oprav-dati se može moral svakidašnjice, ali moralni problem po-činje ondje gdje tragedija počinje, i samo ljudi tragedije imaju nutarnje pravo govoriti o dobru i zlu.«19 To znači da se, prema Berdjajevu, etički problem u pravom smislu riječi javlja i postoji kod ljudi koji osjećaju svoju neuskla-đenost i neprilagođenost svakidašnjici, tj. objektiviranom svijetu u kojemu apstraktno opće i univerzalno dominira nad konkretno individualnim. Iz toga se rađa tragedija, koja je upravo povezana »s napuknućem na onome mje-stu gdje se individualno i univerzalno dodiruju«.20

Prilagođenost postojećem, objektivnom, svakidaš-njem Berdjajev posebno otkriva u umjetničkim pravcima kao što su klasicizam i realizam (naturalizam). Klasici-zam je umjetnički odraz poganskog antičkog svjetonazo-ra, usredotočenog na imanenciju, u kojemu je čovjek za-

18 NRSO, 79.19 SAE, 270 slj.20 SAE, 258.

334


tvoren u granice ovoga svijeta i podložan njegovim sila-ma. Zbog toga u klasičnoj umjetnosti nema uzleta prema drugome svijetu, ona nikamo ne zove nego čovjeka ostav-lja ovdje, u ovome svijetu. Još je neumoljivija kritika koju Berdjajev upućuje realizmu jer, iako se i klasicizam i rea-lizam prilagođavaju ovome svijetu, razlika je u tome što prvi ističe njegovu ljepotu, a drugi se prilagođava ružnoći ovoga svijeta, uvjeren kako je ružnoća realnija od ljepo-te. Zbog toga se »realizam najviše udaljava od biti svakog stvaralačkog čina, on je najnestvaralačkiji oblik umjetno-sti« i kao takav »davi i guši stvaralačke zanose umjetnika« jer »umjetnik vjeruje da je ljepota stvarnija od ružnoće ovoga svijeta«.21

Grijeh je, dakle, prilagođenost, a vrlina neprilagođe-nost objektiviranom, buržujskom svijetu i svjetonazoru. Griješi onaj koji opravdava ovaj svijet i prilagođenost nje-mu, odnosno koji ne mašta o drukčijem svijetu niti se tru-di izaći iz okova ovoga svijeta. Na toj crti Berdjajev razvija svoju ideju stvaralaštva koja je »možda najoriginalnija, u svakom slučaju za njega najkarakterističnija ideja«.22

Držeći se motrišta s kojega ovdje čitamo Berdjajevlje-vu fi lozofi ju, možda su, od više defi nicija stvaralaštva koje je on dao, najvažnije ove dvije:

Prva:»Stvaralački je čin za mene predstavljao transcendi-

ranje, izlazak izvan granica imanentne stvarnosti, proboj slobode kroz nužnost. U izvjesnom bi se smislu moglo reći da je ljubav prema stvaralaštvu zapravo ‘ne-ljubav’ prema

21 ST 23122 F. A. Stepun, Mystische Weltschau. Fuenf Gestalten des russi-

schen Symbolismus, Muenchen, 1964., 142.

335


‘svijetu’, nemogućnost ostajanja u granicama ovoga ‘svijeta’. Zato u stvaralaštvu postoji eshatološki moment.«23

I druga:»Kako bi čovjek živio dostojno i kako ga ne bi po-

nizila i samljela svjetska nužnost, socijalna svakodnevni-ca, neophodno je u stvaralačkom usponu izići iz imanen-tnog kruga ‘stvarnosti’, neophodno je izazvati lik, zamisliti drugi svijet, nov u usporedbi s tom svjetskom stvarnošću (novo nebo i nova zemlja).«24

Sam nam Berdjajev u jednom lijepom odlomku svoje autobiografi je opisuje kakav je oslobađajući učinak za nje-ga imalo iznenadno otkriće ideje stvaralaštva: »Proživio sam razdoblje spoznaje potištenosti zbog grijeha... i evo, svladao sam stanje potištenosti, iskusio sam stanje velikog uspona, što je predstavljalo pravi unutarnji potres i ozare-nost. To se sve događalo ljeti, u selu. Ležao sam u postelji i pred samo jutro moje je cjelokupno biće bilo potreseno stvaralačkim usponom i jaka me je svjetlost obasjala. Pre-šao sam put od potištenosti grijehom do stvaralačkog na-dahnuća. Shvatio sam da spoznaja grešnosti mora prijeći u spoznaju stvaralačkog uspona jer inače čovjek pada.«25

Berdjajev, dakle, opisuje otkriće ideje stvaralaštva kao neki mistični doživljaj koji mu je iznenada bio darovan. Ali, s druge strane, svatko tko slijedi njegov fi lozofski ra-zvoj, može utvrditi kako se ta ideja postupno u njemu ra-zvijala i sazrijevala. Ipak je ovaj citat, bez obzira na to kako je Berdjajev došao do ideje stvaralaštva, značajan ukoliko pokazuje povezanost stvaralaštva s prevladavanjem stanja

23 SP, 261.24 SP, 261.25 SP, 250.

336


grešnosti. Stvaralaštvo je za Berdjajeva način kako čovjek može svladati »potištenost zbog grijeha«, tj. kako se može opravdati i spasiti. U tom smislu izjavljuje: »Uopće nisam postavljao pitanje o opravdanju stvaralaštva, postavljao sam pitanje o opravdanju stvaralaštvom.«26

Ali pored tog više negativnog religiozno-antropo-loškog značenja stvaralaštva, postoji i pozitivno. Stva-ralaštvo je čovjekov odgovor Bogu jer »Bog očekuje od čovjeka stvaralački akt kao odgovor na stvaralački akt Boga«.27 Štoviše, »stvaralaštvo predstavlja nastavak stva-ranja svijeta«,28 stoga ima duboko metafi zičko-religiozno značenje.

Takvo zamišljeno stvaralaštvo pretpostavlja oso-bu kao individualno i neponovljivo biće koje samo sebe određuje iznutra, iz slobode potpomognute milošću. Sva-ka određenost izvana predstavlja, u Berdjajevljevim oči-ma, prilagođavanje ovome svijetu, a time i gubitak slobo-de i osobnosti. Stoga, govoreći o moralnom stvaralaštvu, Berdjajev će već u jednoj od ranijih faza svoga fi lozofi ra-nja istaknuti: »Postoji toliko mogućnosti rješenja moral-nog problema koliko je osoba u svijetu, premda se uvijek ostvaruje isto apsolutno dobro – punina i sloboda tran-scendentnog bitka.«29 A suvremenu krizu morala shvaća kao nagovještaj novog, stvaralačkog morala: »U svjetskoj krizi morala probija se žeđ za moralnim stvaralaštvom, za moralom kao stvaralaštvom, a ne poslušnošću.«30 Slič-

26 SP, 250.27 SP, 251.28 SP, 256.29 SAE, 271.30 ST, 255.

337


no uočava i na drugim područjima: »U moralnom životu, kao i u spoznajnom, umjetničkom, spolnom životu, novi čovjek žudi za stvaranjem novoga života, a ne samo za po-slušnim podnošenjem posljedica grijeha i za prilagođava-njem uvjetima ovoga svijeta.«31

U religiji stvaralaštvo znači »oslobođenje od ograni-čenosti i ropstva ovoga svijeta, pobožanstvenjenje čovje-ka,... izlazak iz tragedije i muke nepomirljivih suprotno-sti,... pomirenje neba i zemlje, tijela i duha, čovječanstva i božanstva, osobe i svemira«.32 Filozofi ja je stvaralačka ako je proročka, a metafi zika ukoliko u nama budi svijest »da se svjetski bitak mora osloboditi iz okova ‘materije’, iz zakonomjernosti ‘prirode’ koja nas gnječi, da prostor i vrijeme moraju nestati kao mora« što je, prema Berdja-jevu, »u skladu sa zadnjom najvažnijom i najtajanstveni-jom idejom religiozne svijesti o preobraženju ‘zemlje’, o preobraženju ‘tijela’«.33 Spoznaja ima stvaralački karakter kada otkriva »smisao iza besmisla, poredak iza besporet-ka, kozmos iza kaosa«,34 štoviše, kada to ne samo otkriva nego i stvara, što je upravo svojstvo intuicije koju Berdja-jev defi nira kao »stvaralaštvo smisla, aktivno osmišljava-nje, prodor smisla u tminu, svjetlo sinulo u tmini«.35

Paradigmu svakog stvaralaštva predstavlja umjetničko stvaralaštvo koje naš autor ovako opisuje: »U umjetnosti stvaralačka pobjeda nad težinom ‘ovoga svijeta’ nije nipo-što upriličenje ovome ‘svijetu’. Umjetnički je čin izravno

31 ST, 255.32 NRSO, xxxv.33 SAE, 352.34 JS, 55.35 JS, 58.

338


oprečan svakom otežavanju, u njemu je oslobođenje. Bit je umjetničkog stvaralaštva pobjeda nad težinom nužnosti. U umjetnosti čovjek živi izvan sebe, izvan svoje težine, te-žine života. Svaki je stvaralački umjetnički čin djelomična preobrazba života. U umjetničkom zapažanju svijet nam je dan već prosvijetljen i oslobođen, u njemu se čovjek tegob-no probija kroz težinu svijeta. U stvaralačko-umjetničkom odnosu prema svijetu otvara se onaj svijet.«36

Pojedinac i cijelo čovječanstvo griješe, dakle, kada se prilagođavaju palom svijetu, umjesto da ga stvaralački preobražavaju. Grijeh je odreći se vlastite osobnosti i slo-bode pod pritiskom općedruštvenih i prirodnih nužnosti te shvaćanje i prihvaćanje ovakvog stanja svijeta kao ne-čega konačnog i nepromjenjivog, štoviše, kao neke izvor-ne datosti. Grijeh je ponavljanje i imitiranje, automati-zam, podložnost izvanjskim utjecajima do te mjere da oni određuju savjest, tj. vrednovanje istine i laži, dobra i zla. Grijeh je ne vidjeti apsurdnost i besmislenost svijeta u ko-jemu živimo i istovremeno ne vjerovati »u duh s kojim je povezana sloboda i u smisao koji može pobijediti besmi-slenost i preobraziti svijet«.37

3. Grijeh povijesnog kršćanstva

Kako sam Berdjajev tvrdi, za njegovo poimanje Krista i kršćanstva odlučujuću je ulogu imala »Legenda o veli-kom inkvizitoru« Dostojevskoga: »U moje je srce ušao lik Krista iz ‘Legende o velikom inkvizitoru’, prihvatio sam

36 ST, 219.37 CDCK, 22.

339


Krista iz Legende. Krist je za mene ostao zauvijek povezan sa slobodom duha.«38

U tako shvaćenom Kristu Berdjajev ne nalazi samo jamstvo slobode nego i mogućnost pomirenja individu-alnog s univerzalnim, ljudskog s božanskim, zbog čega smatra da je jedini pravi smisao povijesti ostvarenje kri-stološkog načela.

U skladu s time Berdjajev doživljava i izvorno kr-šćanstvo kao religiju slobode i stvaralaštva. No od takvog se izvornog evanđeoskog kršćanstva razlikuje povijesno krš ćanstvo koje je samo prividno izabralo Krista, a stvar-no velikog inkvizitora. To znači da se povijesno kršćan-stvo prilagodilo palom svijetu i njegovim zakonitostima, umjesto da ga je zanijekalo i transcendiralo stvaralačkim predočavanjem i ostvarivanjem drukčijeg svijeta. Stoga se Berdjajevu čini kako je »tradicionalni moral kršćansko-ga svijeta buržujski u najdubljem smislu te riječi«,39 od-nosno da je »historijska objektivacija iznakazila kršćanski duh do neprepoznatljivosti«.40 »Zbog toga je sud nad po-viješću također sud nad povijesnim kršćanstvom.«41

Raščlanjujući moral tradicionalnog kršćanstva, Ber-djajev otkriva da je on sinteza pretkršćanskog morala roda i kršćanskog morala osobe. Upravo je zahvaljujući tome kršćanstvo postalo prihvatljivim i uporabljivim za ovaj svi-jet. Bez te sinteze, tj. samo »na kršćanskom moralu osobe, nikada se ne bi mogao izgraditi nikakav svjetski, rodovski,

38 SP, 221 slj.39 ST, 247.40 SMUZ, 11.41 SMUZ, 19

340


društveni poredak«,42 smatra naš autor, objašnjavajući to tvrdnjom da je kršćanski moral osobe sav usmjeren na ni-jekanje ovoga svijeta u ime drugoga svijeta.

Glavni grijeh povijesnog kršćanstva leži u tome što »nije razotkrilo stvaralački moral novozavjetne, evanđe-oske ljubavi«.43 Znamo li kakvo značenje Berdjajev pri-pisuje stvaralaštvu, jasno nam je koliko je velik i težak taj grijeh. Umjesto da otkrije stvaralački moral, povijesno je kršćanstvo blagu vijest evanđelja zamijenilo moralom ka-tegoričnog imperativa i etikom straha, zabrinutosti i ko-risti. U tom je smislu kršćanski svijet naprosto »zaražen utilitarnim moralom prilagođenosti, kriterijima koristi i uspješnog uređenja ovoga otežalog svijeta«; ćudoređem izrazito neprijateljski raspoloženim »prema svakom he-roizmu, svakom herojskom intenziviranju života, heroj-skom usponu, herojskoj žrtvi«, moralom koji boluje od oportunizma i od patosa malih djela i skromnih pothvata, a nepoletnost i nepokretnost uzdiže gotovo na razinu re-ligioznog podviga.44

Postoji, međutim, i pozitivna varijanta povijesnog krš ćanstva povezana s otkrićem i afi rmacijom ideje osob-nog otkupljenja i spasenja pomoću odricanja i žrtve. Ber-djajev ističe kako se u tom moralu otkupljenja nalazi nešto vječno i neprolazno, a u svezi je »s asketskom mistikom pobjede ovoga ‘svijeta’, s odricanjem od prividnih doba-ra ovoga svijeta, s unutarnjim prolazom kroz Golgotu«.45 On smatra da je to nužna pretpostavka za stvaralaštvo jer:

42 ST, 250.43 ST, 245.44 Usp. ST, 246.45 ST, 251.

341


»Tko ne zna za to nutarnje djelo poslušnosti i odricanja, taj ne može ići uvis. Svaki je put u visinu žrtven i pret-postavlja nutarnje duhovno djelo svlačenja sa sebe sta-rog Adama.«46 U skladu s time on će, analizirajući pojavu renesanse, doći do zaključka da je neviđenu stvaralačku energiju toga razdoblja pripremio i akumulirao srednjo-vjekovni asketizam. Unatoč tome, Berdjajev će do kraja ostati kod teze da je najveći i neoprostivi grijeh povijes-nog kršćanstva to što nije otkrilo stvaralački poziv čovje-ka. A pri iznošenju takvih tvrdnji on se uopće ne brine uskladiti ih s drugim svojim tezama, npr. da je umjetnost kršćanstva romantizam kojemu je svojstvena transcen-dentna težnja i žeđ za svijetom koji leži iza granica ovo-ga svijeta te da je tragedija renesanse povezana s nespo-sobnošću potpunog prihvaćanja imanentnih ideala anti-ke zbog kršćanskog transcendentnog osjećaja bića koji je »toliko duboko zahvatio čovjekovu prirodu da je postalo nemoguće potpuno i završeno ispovijedanje imanentnih ideala života«.47

Ostaje nejasno zašto Berdjajev takve doprinose i utje-caje kršćanstva nije shvaćao i tumačio u smislu svog shva-ćanja stvaralaštva nego je u njima vidio samo elemente etike otkupljenja. Nema sumnje da je tu posrijedi određe-na neusklađenost, ako ne i proturječnost Berdjajevljevih prosudbi o povijesnom kršćanstvu.

46 ST, 250.47 ST, 225.

342


Zaključak

Na temelju iznesenog možemo zaključiti kako je, pre-ma Berdjajevu, čitav ovaj svijet grešan jer je nastao kao posljedica grešnog pada. Grešnost se svijeta očituje u nje-govim temeljnim strukturama kao što su prostor i vrije-me, logički i prirodni zakoni, razni društveni pritisci na pojedinca i nužnosti koje dokidaju slobodu. Takav svijet otežava stvaralačke uzlete jer se opire svakoj promjeni i preobrazbi.

Ali on je ipak promjenjiv, stoga pojedinci i skupine griješe ako mu se prilagode i prihvate ga kao neupitnu datost. Stvaralaštvo nije samo nijekanje palog nego i te-žnja za ostvarenjem novog, drukčijeg svijeta. Iako stvara-laštvo u ovom svijetu uvijek iznova doživljava neuspjeh, tako da se njegovi rezultati čak okreću protiv onoga tko ih je proizveo, ono ipak nije besmisleno jer i kao takvo na-goviješta prolaznost i promjenjivost ovoga svijeta. A ko-načna pobjeda stvaralaštva nad objektiviranim svijetom dogodit će se kada ono ne bude samo individualan čin nego i društveno-povijesno djelo. Tome treba dodati da je, prema Berdjajevu, istinsko stvaralaštvo uvijek ne samo ljudsko nego i božansko djelo, rezultat slobode i milosti, bogočovječji čin.

Kršćanstvo je religija slobode i stvaralaštva, ali kršćani to nisu otkrili nego su moral evanđeoske stvaralačke lju-bavi sveli na etiku zakona i poslušnosti, uspijevajući jedi-no asketskim podvizima sačuvati nutarnju slobodu u od-nosu na ovaj svijet i njegove zakone. Zbog toga povijesno kršćanstvo snosi veliku odgovornost za neuspjeh povije-sti jer nije ispunilo svoju zadaću i preobrazilo je. Jednom riječju: neotkrivanje i zapostavljanje stvaralaštva najveći je i najteži grijeh povijesnoga kršćanstva. A to znači da je

343


potrebna nova kršćanska duhovnost, kako bi kršćanstvo u budućnosti moglo ispuniti zadaću koju mu je Krist na-mijenio.

Usporedimo li Berdjajevljevu misao o grijehu i njego-vu nadvladavanju sa sličnim učenjima njegova vremena, otkrivamo njezinu dubinu i specifi čnost. O palom svijetu istovremeno s našim autorom govorili su marksisti i egzi-stencijalisti, ali rijetko je tko kao on tako duboko uronio u metafi zičke i religiozne korijene i razloge takvog stanja. O grešnoj prilagodbi palom svijetu također su mnogi go-vorili, napose egzistencijalisti. Ali jedva je tko, poput Ber-djajeva, tako jasno i nedvosmisleno pokazao kako nije do-statna samo nekakva površna pobuna ili promjena izvanj-skih struktura kako bi se čovjek oslobodio od vlasti palo-ga svijeta nego se za to traži korjenito obraćenje čovjeka, koje nije moguće bez Božje pomoći. Dok su mnogi u nje-govo vrijeme računali samo s ljudskim silama u stvaranju drukčijeg svijeta, i u skladu s time kršćanstvo kritizirali kako bi ga defi nitivno isključili iz povijesnih procesa, Ber-djajev je, uvjeren kako se novi svijet može graditi samo na kršćanskim načelima, prema kršćanstvu blagonaklo-no kritičan, iako zbog toga ne manje oštar. Upravo u tom smislu tvrdi da je Krist, kao onaj u kojemu je ljudsko i božansko skladno ujedinjeno, načelo i smisao cjelokupne povijesti. Po svemu tome Berdjajevljeva fi lozofi ja grijeha i stvaralaštva prepoznatljivo je kršćanska, unatoč nekim problematičnim postavkama koje sadrži.

345

SAŽECI ČLANAKA NA STRANIM JEZICIMA

Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew (pp. 7-31)

Das Th ema unseres Artikels ist der Personalismus von N. Berdjajew. Der Artikel ist in drei Abschnitte geglie-dert. Im ersten Abschnitt wird die marxistische Periode in Berdjajews Denken kurz dargestellt, in der Berdjajew als ein Antipersonalist erscheint. Im zweiten Abschnitt versuchen wir die Idee der Persönlichkeit in Berdjajews Philosophie zu entwerfen (in ihrer Beziehung nach innen, nach aussen und zur Transzendenz), um im dritten Ab-schnitt seine personalistische Kritik des europäischen Ra-tionalismus und der zeitgenössischen Gesellschaft stheori-en (Anarchismus, Liberalismus, Demokratie, Marxismus, das historische Christentum) darzulegen. Am Schluss stellen wir fest, dass Berdjajew vorwiegend auf der Ebene der Kritik der erwähnten sozialen Modelle bleibt, ohne eine wirklich operative Alternative anzubieten. Seine Kri-tik übt er im Namen einer metaphysischen Idee der Per-sönlichkeit aus, die er zunächst als Substanz und dann als Akt versteht, weshalb er in Schwierigkeit gerät, wenn es um die Antwort auf die Frage geht, ob und wann jeder Mensch eine Persönlichkeit ist. Fűr Berdjajew ist die Idee der Persőnlichkeit unzertrennlich mit Christus verbun-den, wobei er besonders an den Christus in der »Legende vom Grossinquisitor« Dostojevskijs denkt.

346


Berdyaev´s Critique of Democracy (pp. 33-55)

Irrespective of the fact that Berdyaev knew well the Russian imperial totalitarianism, as well as Bolshevism and Nazism, he, nevertheless, did not unreservedly ac-cept democracy and its principles. Moreover, if social life was founded ewclusively upon democracy, he considered it very dangerous for the state and society, as well as for individuals themselves. According to Berdyaev, there are numerous weaknesses of the democratic principle: equal-itarianism, giving preferenceto quantity over quality; pos-itivism, a mechanistic type of society; the absolutisation of the will of the majority, with which the freedom and dignity of man, partitocracy, etc., are brought into ques-tion. Th is paper provides a detailed analysis of Berdyaev´s reasons for dismissing democracy, as well as an outline of the alternative he off ers.

Berdjajev´s Philosophy of Time (pp. 57-81)

According to Berdjajev, the problem of man´s desti-ny is the problem of time, hence the utmost importance of the following questions should be considered: What is Time? Does it have only a phenomenological meaning or is it connected with the very metaphysical essence of be-ing? In answering these questions, Berdjajev originates the concept of time from the consequence or the product of change, but not vice versa. In accordance with the pre-vious, Berdjajev diff erentiates between cosmis time, the result of nature´s change, and historical time, the fruit of man´s creative activity. In his further analysis, Berjajev accepts Augustin´s opinion on the plausible character of

347

S A Ž E C I Č L A N A K A N A S T R A N I M J E Z I C I M A

time (time is broken up into three moments which ´swal-low´ one another) denoting the fateful trait in man´s per-sonality as well. But Berdjajev points out that, besides the cosmic and historical changes, there are also changes in the eternal ground of being, which means that time exists in eternity and reversely. For this reason, a question can be raised: How to establish a relation between objectifi ed, phenomenal, cosmichistorical and noumenal, full and completed time? Berdjajev emphasizes that the sense of history and human existence itself depend exactly upon the possibility of this relation.

Filosofi a della storia in Nikojaj A. Berdijajev (pp. 83-134)

Berdijajev è vissuto in un periodo storico assai dram-matico che lo motivò a occuparsi più intensamente del-la questione dell’origine, delle cause e del signifi cato della storia. Frutto di tale impegno è la sua fi losofi a della sto-ria che trae l’ispirazione e il modello dal libro veterotesta-mentario di Daniele e dell’opera »Civitas Dei« di sant’Ago-stino. Ciò signifi ca che Berdijajev sostiene la comprensio-ne metafi sico-religiosa della storia.

Di conseguenza egli cerca l’inizio della storia, le sue leggi, le cause dei suoi successi e insuccessi come pure del suo signifi cato in quelle profondità dell’essere in cui si si-tua il drammatico e tragico rapporto tra Dio e l’uomo, tra la libertà divina e quella umana. In tale prospettiva tutto ciò che è storico appare come manifestazione della real-tà metafi sica che incessantemente penetra l’uomo. Per-ciò Berdjajev rigetta le spiegazioni empiristiche e positi-viste della storia, come pure le visioni illuministiche di essa, alle quali tuttavia riconosce i meriti nel campo della

348


scienza storica. Contro la conoscenza razionalistico-logi-ca della storia, Berdjajev sostiene quella intuitivo-simbo-lica e si impegna per la rivalutazione della tradizione e del mito. Al tempo stesso avverte l’insuffi cienza della com-prensione della storia nell’ellenismo, ed evidenzia quella ebraico-cristiana.

Originali sono le sue analisi del destino dell’ebraismo che ha preparato la venuta del cristianesimo e del sociali-smo. Parimenti evidenzia in modo originale i multiformi meriti del cristianesimo nella formazione dell’idea di »sto-ricità«, come pure le insuperabili conquiste, ma altresì le grandi carenze delle idee umanistiche, dimostrando così perché il moderno periodo risorgimentale doveva speri-mentare l’insuccesso. Profonda è la sua critica dell’idea di »progresso« come anche l’analisi del tempo. In base a tut-to ciò Berdjajev dimostra in modo assai convincente che la storia non si sviluppa in modo evolutivo e ascendente, bensì con progressi e cadute e che la sua realizzazione non si può raggiungere nel tempo, ma solamente nell’escato-logia.

L’uomo contemporaneo tra paure e speranzeA proposito dell’edizione del libro di Berdjajev «Il destino dell’uomo nel mondo contemporaneo«, Editrice »Verbum«, Split, 2007 (pp. 135-147)

Berdjajev riteneva la sua opera Il destino dell’uomo nel mondo contemporaneo »come il volume secondo del Nuo-vo medioevo «, opera scritta nel 1923 e pubblicata a Ber-lino nel 1924, e che egli considerava »come un sviluppo programmatico dei pensieri sviluppati nel mio Fine del

349


rinascimento e nelle opere Il senso della storia e La fi losofi a della disuguaglianza«. Con ciò Berdjajev indica quali sue opere fi losofi co-storiche egli ritenesse le più importanti e al tempo stesso mostra il loro collegamento intrinseco.

Berdjajev spiega che dopo le sue opere storico-fi loso-fi che ha dovuto scrivere ancora un’opera del genere per-ché nel frattempo »sono sorte molte novità su cui biso-gnava rifl ettere«. Con ciò egli si riferisce al fenomeno del-la prima Guerra mondiale e ai tre grandi »ismi« (comu-nismo, fascismo e nazionalsocialismo) nati nella guerra, »per cui si può dire che sono le detonazioni della guerra«. Berdjajev individua le cause più profonde di queste tre ideologie, come pure della stessa guerra, nella negazione del principio di persona, nell’errata visione della libertà e nell’apostasia da Dio. Al tempo stesso Berdjajev eviden-zia il reciproco condizionamento delle tre ideologie, ma anche le loro diff erenze e sottolinea che il principio della razza è più pericoloso di quello della classe. Tuttavia, è co-mune a tutte e tre le ideologie »il processo dell’universale perdita d’identità, tutti devono pensare in modo unifor-me, avere gli stessi giudizi, ogni originalità personale spa-risce nel collettivo« e così si verifi ca « il ritorno alla vita di gregge nelle nuove forme civilizzate e tecnicizzate«. Da questa universale perdita d’identità non è esente nemme-no lo strato intellettuale culturale che non è aff atto protet-to socialmente.

Inoltre, Berdjajev sottolinea l’irruzione delle masse e dei popoli orientali sulla scena della storia, il sempre più grande aspetto economico e l’infl usso della tecnica non-ché »la nuova paganizzazione« della società cristiana che distrugge gli eff etti del »processo cristiano-umanistico di unifi cazione dell’umanità«. Infi ne Berdjajev avverte che la vera causa di tutti questi preoccupanti fenomeni è nella

350


degradazione della spiritualità, cioè nella sfera spirituale, nella crisi del cristianesimo e della coscienza religiosa in genere.

La fi ne della storia – Berdjajev contro Fukuyama (pp. 149-178)

Nel saggio si mettono a confronto due concezioni della storia: quella di Fukuyama, immanentistica, e quel-la di Berdjajev, metafi sico-religiosa. Il confronto si fa in base alla loro concezione della democrazia, della scienza, del progresso storico, della fi ne della storia, dell’interpre-tazione della fi gura »servo-padrone« di Hegel. In primo luogo si espone la concezione della storia di Fukuyama in base al suo libro »La fi ne della storia e l’ultimo uomo«, quindi si presentano le posizioni di Berdjajev circa quello su cui Fukuyama basa la sua concezione, e al tempo stesso si evidenziano le diff erenze tra di essi. E questa diff eren-za è assoluta, perchè i due autori rappresentano posizioni antitetiche a proposito delle stesse cose, e perciò sosten-gono concezioni del tutto contrarie non solo sul signifi -cato e la fi ne della storia, ma anche circa le forze che la muovono e dirigono.

Filosofi a della cultura in N. A. Berdjajev (pp. 179-229)

L’autore cerca di »ricostruire« la fi losofi a della cultura di N. A. Berdjajev e mostrare il signifi cato delle sue pre-messe fondamentali. Berdjajev dimostra come il fenome-no della cultura è collegato con il desiderio dell’uomo che la creatività trascenda questo »mondo decaduto«. Tramite

351


questo desiderio la cultura è collegata con la religione, la quale a sua volta cerca di elevare l’uomo verso un mondo diverso. Ma i tentativi dell’uomo di superare con la creati-vità questo mondo non conseguono il risultato desiderato, non ottengono cioè una trasformazione reale, bensì solo simbolica. Poiché l’uomo non desidera i simboli ma la re-altà, non una vita simbolica ma reale, subentra l’insoddi-sfazione con la cultura e il desiderio di superarla. Uno dei modi per il superamento della cultura è »la nuova creati-vità religiosa«, le cui tracce Berdjajev vede in tutte le sfere della creatività. Questa volontà religiosa di una vita vera è la causa più profonda della crisi attuale della cultura. Un altro modo per superare la cultura intesa come »l’impero di mezzo« è legato alla civiltà, che con una organizzazione pratica cerca di realizzare in questo mondo una vita reale. In ciò l’aiutano in primo luogo la scienza e la tecnica. Per-ciò nell’analisi della civiltà Berdjajev consacra un’attenzio-ne speciale al fenomeno e al ruolo della macchina. Però Berdjajev non evidenzia solo l’essenziale diversità tra la cultura e la civiltà, ma anche il loro »fatale« legame perché l’una vive nell’altra. Sottolinea altresì l’alienazione dell’uo-mo non solo a causa della civiltà, ma anche della cultura.

In base alla menzionata comprensione della cultura e della civiltà, Berdjajev off re una serie di interessanti osser-vazioni circa le singole culture. In tal senso – aff erma egli - la cultura egizia si fonda totalmente sulla brama dell’eter-nità, in quella greca domina il classicismo e in quella cri-stiana il principio romantico, mentre il rinascimento è contrassegnato dalla lotta tra questi due principi. A diff e-renza della cultura formata sul fondamento della Riforma che rifi uta il principio conservativo e per questa ragione contiene in sé un elemento distruttivo, il rinascimento si fonda sul principio conservativo e creativo.

352


Berdjajev ritiene inoltre che non vi è una vera cultura senza il collegamento con la cultura antico-romana, per cui la cultura latino-cattolica è la più antica e raffi nata. A diff erenza di ciò, nella cultura germanica prevale il princi-pio barbarico che è stato ispiratore e liberatore per la cul-tura europea con sangue latino ormai anemico. Al tempo stesso Berdjajev vede la parentela dello spirito germani-co con quello dell’India. A proposito dello spirito russo osserva che questo non conosce il spazio di mezzo cui appartiene la cultura; esso vuole tutto o niente perché lo caratterizza l’orientamento apocalittico. Considerando la cultura moderna, Berdjajev coglie in essa una certa qual »disincarnazione« per cui si perde la »bellezza plastica della vita«. La scultura si smaterializza e disoggettivizza, la scultura diventa »non sculturale«, e sull’una e sull’altra trionfa lo spirito della musica, che però nella nostra epo-ca ha assunto caratteristiche piccolo-borghesi perdendo in tal modo la caratteristica profetico circa la »futura bel-lezza incarnata«.

Oswald Spengler and Nicholas Berdyaev – two divergent and complementary views of technology (pp. 231-244)

In the present elucidation, the author is concerned with the philosophy of technique elaborated by O. Speng-ler and N. Berdjajev, with the aim of displaying divergen-cies and complementarity of their views. Th e divergen-cy lies in the fact that Spengler observes technique from the »bottom«, from the biologic and animistic points of view, seeing in technique the purpose for itself (life itself); whereas Berdjajev views it from the »top«, from the aspect of spirit and freedom, conceiving technique as the means

353


but also as a creative force. Th e correspondence between them is to be found in the technique being the expression of both biological needs and conquering instincts and of free creativity in humans. Both authors agree about posi-tive and negative outcomes of technique that aff ect hu-man life; moreover, it could be even said there exists a certain hypothetical correspondence regarding the fi nal result of technical civilization, which according to Spen-gler unavoidably leads to destruction, and according to Berdjajev is directed towards a similar catastrophe unless man repents and starts using the tremendous power of technique in a more responsible way. Also observable is a signifi cant divergency with regard to their metaphysical starting point (Spengler believes that the world is ruled by an immutable fate, whereas Berdjajev leaves the last word to the Christian God and to man himself), and in the idea that human being is a rapacious beast, mere predator for Spengler and made at the »image of God« as for Berd-jajev.

Dostoyewsky in the eyes of Berdyayew (pp. 245-323)

Th e author displays and analyzes the main features of Berdyaev’s understanding of Dostoevski. He takes into account numerous works, especially »F. M. Dostoevski’s world view« and reveals Berdyaev’s pneumatological, ide-ological and comparative »reading« of Dostoevski. In this he deals more with the interpretation of ideas than with literary evaluations. According to Berdyaev, Dostoevski, through his artistic intuition, which is at the same time an ideological, cognitive, philosophical intuition, revealed a new world of the spirit and in this manner gave back to

354


man his spiritual depth. In this perspective Dostoevski gave back faith to man. For, man, Berdyaev says, »is born again once he believes in God«. In a comparative analy-sis, the author, following Berdyaev, compares Dostoevski with various writers and thinkers. He fi nds that he resem-bles many of them but also diff ers from them. Finally, the author presents Berdyaev’s criticisms of some interpreta-tions of Dostoevski, as well as the criticism of Berdyaev’s interpretation of Dostoevski put forth by the Serbian phi-losopher Nikola Milošević, and the criticism of Milošević’s criticism of Berdyaev by Josip Kribl, a Croatian philoso-pher and theologian. Th roughout his discourse the au-thor confi rms Berdyaev’s notion of Dostoevski as being »a magnifi cent creative phenomenon«.

Berdyaev´s thought in view of the personal and social dimension of sin (pp. 325-343)

In Berdjajev´s philosophical work there is no system-atic treatise on the sin in a classic sense. Th e talk about the sin is most oft en implicit and comes up only in the refl ections on the fallen and ideal condition of the world and man. In this respect, Berdjajev uses the expression »objectivation« as a synonym for sin, while the creative nonacceptance of objectivation is synonym for virtue. In-terpreting his philosophy under this aspect, the author re-veals in it three dimensions of sin and gives a brief outline of them. Th ese dimensions are: objective, subjective and christian. According to what has been said, we come to the following conclusions: Historically, Christianity bears great responsibility for the failure of history, as it has not fulfi lled its task to transform it. Berdjajev, as hardly any-

355


body, plunged into the metaphysical and religious roots of the fallen world. At the same time, he shows clearly and unambiguously that if man wants to get rid of the power of the fallen world he has to be radically convert-ed, which is not possible without God´s help. Berdjajev is convinced that the new world can be built only on the Christian principles.

357

KAZALO POJMOVA

antropologijareligiozna – 292

Bog 17, 18, 54, 96, 254, 264– i čovjek 15-18, 97, 105, 116, 107, 108, 128, 130, 244, 250-251, 267, 329, 330

Bitak 14, 24, 25, 26, 92primat slobode nad – 14

Civilizacija 222, 224, 225, 227, 229, 242»faustovska« – 238

– i kultura (v)– i tehnika 200- 209, 242-243

narav – 197-199

Crkva 44, 52, 128, 215, 263, 301

Čovjek 16,17, 20, 137, 138, 237, 244, 250, 261, 262, 269, 270, 271, 276, 277, 285, 286, 291

duhovno-religiozni preporod – 53, 55– i vrijeme 70-72, 78, 79– kao duhovni aristokrat 16– kao osoba (v)– kao povijesno biće 88

nijekanje – 113, 114– i priroda 106-108, 240, 327– i sloboda (v)– i tehnika (v)

358


renesansni - 112– slika Božja 105– stvaralac 30– tehničke civilizacije 208– u središtu stvaralaštva Dostojevskog 272, 273, 274

Demokracija 20, 21, 137Berdjajevljeva kritika – 33-55, 167-170epistemološki problem – 54formalna – 44

– i kultura 38– i osoba (v)– i sloboda 38-41kvantitativno načelo – 41, 43liberalna – 54, 149, 152-155, 160-163, 166, 175, 176podrijetlo – 45-47

Ekonomizam 23

Egzistencijalizam 259

Eshatologija 95, 178, 229

Etika 14– otkupljenja 341– stvaralaštva 259

temelj – 27

Fašizam 139, 140

Grijeh 325, 329, 331, 334, 338društvena dimenzija – 325kršćanska dimenzija – 325objektivni – 326-330

– objektivacije 329

359

osobna dimenzija – 325– povijesnog kršćanstva 338-341, 340-341, 342

subjektivni – 330-338

Historicizam 63

Humanizam 131, 271kriza – 266-268renesansni – 113

Idealizam 25, 26

Ideologija 140– način Berdjajevljeva čitanja Dostojevskog 255 - 258

Individualizam 11, 12, 20, 22, 237Berdjajevljeva personalistička kritika – 19-22

Istina 296– i demokracija 34-35

Kapitalizam 9, 10, 20, 137

Klasicizam 333-334

Komunizam 55, 139

Kršćanstvo 17, 28, 29, 44, 52, 93, 146, 147, 228, 280, 301, 311, 313, 326, 338, 343

Berdjajevljeva kritika historijskog – 28-30, 103– fi lozofi ja povijesti 130, 134– humanizam 111– i vrijeme 68– kao religija slobode i stvaralaštva 339, 342– moral osobe 339-340

povijesna uloga – 102-109, 340

K A Z A L O P O J M O V A

360


Kultura 6, 212, 227, 229, 237europska –185fi lozofi ja – 179, 221grčka – 212,213

– i civilizacija 182,183-184, 188-197, 205, 222, 223, 225– i demokracija (v)– i ideja stvaralaštva 179 - 182– i religija 222, 223– i život 193-194– kao objektivacija stvaralaštva 224

kršćanska – 213kriza – 182, 186,187, 225, 229religiozna dimenzija – 225simbolizam – 222zapadnoeuropska – 215, 237

Liberalizam 20, 125, 167, 295

Ljubav – i osoba 279-280– kao intuicija osobe 26– kod Dostojevskog 278, 279

kršćanska – 280

Marksizam 31, 87, 332kritički – 10, 23ortodoksni – 10, 11Berdjajevljeva personalistička kritika – 22-25

Metafi zika– povijesti 91, 177– vremena (v)

Mesijanizamruski – 303

361

Naturalizam 71, 333

Nihilizam 12, 253apsolutni – 26ruski – 264, 287

Nova duhovnost 52

Novo srednjovjekovlje 123- 130, 135

Obektivacija 120, 327, 330grijeh – (v)

– u povijesti 120, 329– stvaralaštva (v)

Ontologija 14

Osoba 7, 11, 12-13, 17, 23, 279, 331, 336etičko poimanje -13

– i transcendencija 14, 16, 18-19– i Bog 15, 16, 17– i demokracija 21– i ljubav (v)– i povijest 119-122– i stvaralaštvo (v)– i svijet 15– i vrijeme (v)

ideja – 12-19, 237kao akt – 13kao subjekt i cilj socijalnog života – 15-16metafi zička ideja – 31otuđenost – 15stvaralačka – 30

Personalizam 5, 7Berdjajevljev- 7-8, 12


362


europski – 7načela – 23ruski –

– kritika individualizma 19-22

Pneumatologija 260– način Berdjajevljeva čitanja Dostojevskog 249 - 254

Povijest 8, 11, 29, 63, 88, 132, 150Berdjajevljeva fi lozofi ja – 83cikličko shvaćanje – 149fi lozofi ja – 78, 86, 91, 123, 136Fukuyamino poimanje – 149 -167gnoseologija – 83, 85-92

– i ideja progresa 117-119, 173-174– i osoba (v)– i vrijeme 63-64, 69, 71

konstitutivna načela – 92-98kraj – 149, 150, 151, 167, 174, 177linearno shvaćanje – 149metafi zika – 83neuspjeh - 133smisao – 84, 97, 120, 339

– predaja 90, 91– spoznaja 85, 89, 92

teleologija – 171

Pozitivizam 24, 26, 294

Prosvjetiteljstvo 114

Racionalizam 26Berdjajevljeva personalistička kritika – 25-28

Realizam 333, 334

363


Renesansa 109-114, 131, 214, 341neuspjeh – 113, 115, 116

Revolucija 16, 253, 283, 284, 295

Sloboda 6, 11, 18, 26, 27,169, 246, 274, 280, 281, 299, 310, 312, 320

– i antropodiceja 274duhovna – 104

– i bitak (v)– i demokracija (v)– i osoba 14,15, 18– i teodiceja 274, 298– i patnja 285,286– kao počelo povijesti – 96– kao Ungrund 96, 302

metafi zička – 326nestvorena – 15, 18, 133stvaralačka – 16, 29, 105, 110tragična dijalektika – 275

Socijalizam 9, 47-49, 248, 280, 284, 285, 294, 295, 307, 311

Stvaralaštvo 6, 211, 334-335, 336, 342civilizacija i kultura kao neuspjeh – 227

– Dostojevskog 245- 306– eshatologizam 73

etika – 259– i osoba 336– moral 340

moralno – 336objektivacija – 122

– u religiji 337

364


umjetničko – 337-338

Subjektivizam 19, 22

Tehnika 231, 239antropološko značenje – 240-242Berdjajevljevo shvaćanje – 239-243kozmičko značenje – 240-242Spenglerovo promatranje – 232-238fi lozofi ja – 231

Teodiceja 310, 319

Teokracija 50, 304– država 49– ideja Dostojevskog 312

Tragedija 12, 333

Umjetnost– Dostojevskog 265

simbolička - 265– stvaralaštvo (v)

Vrijeme 57Berdjajevljeva fi lozofi ja – 57-81dimenzije – 69-74metafi zika – 58 egzistencijalni paradoks – 67, 68egzistencijalno – 69, 70, 71, 72

– kao gnoseološki problem 74-79– i osoba 67, 68, 69– i vječnost 58 - 61, 64, 66, 75. 76, 79, 94, 228

kozmičko – 70, 326povijesno – 69, 71

– u kršćanstvu 68

365


Vječnost 277dinamički karakter – 60

– i vrijeme (v)

Zlo 276-277, 298

ZnanostBerdjajevljeva fi lozofi ja – 170

Židovstvo 93, 98, 99-102, 103

366


367

KAZALO IMENA

Adler, A. 260Aranišović, D. 262Aristotel 258Augustin, sv. 61, 78, 130, 259, 275, 346Balzac, H. de 261, 265, 266Bergson, H. 80Bjelinski, V. 251, 292Bloy, C. i L. 183Byron, L. 194Botticelli, R. 112, 132Böhme, J. 14, 96, 133, 258, 302Bulgakov, M. 10, 28Clement, O. 31Comte, A. 78, 132Dadić, B. 84, 373Dante, A. 111, 194, 261, 268, 269Davy, M.-M. 30Descartes, R. 25, 259Dell’Asta, A. 221Dickens, Ch. 252Dostojevski, F. M. 5, 6, 7, 19, 28, 132, 184, 189, 245-293,

295-309, 311-320, 323, 338, 345Đorđević, M. 7, 245, 323Eckhart, M. 18, 217Engels, F. 10Felken, D. 234Feuerbach, L. 19, 24

368


Fichte, J. G. 258Fiore, G. da 110Fjodorov, N. F. 226Franjo Asiški, sv. 110Freud, S. 260Fukuyama, F. 149-167, 170, 171, 173, 175-177, 350Giotto 111Goethe, J. W. 67, 194, 217Gogolj, N. V. 261, 266Grgić, M. 105Guardini, R. 131Havel, V. 158Hegel, G. W. F. 24, 25, 78, 96, 151, 155, 156, 159-161, 166,

171, 259, 350Heidegger, M. 80, 259Heraklit 257Hitler, A. 33, 139, 141Hobbes, T. 156Homjakov, A. S. 184Hugo, V. 252Jaspers, K. 131, 260Jung, C. G. 131, 260Ibsen, H. 259Kant, I. 10-12, 25-27, 95, 96, 174, 217, 299, 333Kierkegaard, S. 80, 258-260, 319Kojev, A. 151, 155, 160, 161, 166Kribl, J. 315-323, 354Leibniz, G. 259Leon XIII., papa 138Leontijev, K. 184, 189Lenjin, V. 10Luther, M. 217, 258Machiavelli, N. 164

369

K A Z A L O I M E N A

Maritain, J. 31Markion 258Marx, K. 24, 25, 50, 78, 100, 101, 116, 132, 143, 151, 227,

285Meterling, M. 12Meyer, E. 117, 173Michelangelo 112, 132, 194Mihajlovski 9-11, 19, 20Mill, J. S. 38Milošević, N. 247, 306-319, 321-323, 354Modesto, P. 132Nietzsche, F. 19, 116, 132Novgorodzev, I. 27Pascal, B. 206, 258, 259, 268Petar Veliki, ruski car 46Picasso, P. 132, 220Platon 12, 43, 75, 89, 95, 157, 166, 256, 257, 258, 268Raff aello 112, 132Rousseau, J. J. 210Saint-Simon, H. de 78Sand, G. 252Scheler, M. 13Schelling, F. W. 65, 103Schopenhauer, A. 188, 259Silesizs, A. 18Shakespeare, W. 194, 261, 268, 269Solovjev, V. 304, 314Spengler, O. 107, 182, 183, 189, 218, 231-234, 236-244,

352, 353Spinoza, B. de 259Staljin, J. V. 141Stepun, F. A. 334Stirner, M. 19

370


Struve, P. B. 10Šestov, L. 13, 27Tartalja, S. 22Tillich, P. 70Tocqueville, A.-C.-H. C. de 38Tolstoj, L. 210, 246, 248, 261-265, 289Toma Akvinski 259Varga, I. 246Ivanov, V. 216Vladimir, sv. 46Voltaire 28Wetter, G. A. 8

371

ZBORNICI I ČASOPISI U KOJIMA SU PRETHODNO OBJAVLJENI TEKSTOVI OVE KNJIGE

»Personalizam Nikolaja Berdjajeva«, Bogoslovska smotra LII, 3/1982, str. 374-387.

»Berdjajevljeva kritika demokracije«, Filozofska istraživa-nja, God. 24 (2004.), sv. 1, str. 59-70.

»Berdjajevljeva fi lozofi ja vremena«, Filozofska istraživanja, God. 21 (2001.), sv. 1, str. 113-125. Objavljeno i na engleskom jeziku: »Berdjajev´s Philosophy of Time«, Synthesis philosophica, (2/2001), pp. (233-241).

»Filozofi ja povijesti Nikolaja A. Berdjajeva« (Pogovor), u: N. Berdjajev, Smisao povijesti, Split, 2005., str. 206-249.

»Suvremeni čovjek između straha i nade« (Pogovor), u: N. Berdjajev, Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu, Split, 2007., str. 102-114.

»Kraj povijesti – Berdjajev u sučeljenju s Fukuyamom«, objevljeno pod naslovom: »Kraj povijesti – Berdjajev versus Fukuyama«, u: P. Aračić (prir.) Teologija u dija-logu s drugim znanostima. Radovi znanstvenog sim-pozija s međunarodnim sudjelovanjem o 200. obljet-nici Filozofsko-teološkog studija u Đakovu 1806.-2006., Đakovo, 2008., str. 139-159.

»Oswald Spengler i Nikolaj Berdjajev – dva divergentna i komplementarna pogleda na tehniku«, Informatolo-gia, 32 (1999.), 1-2, str. 21-25.

372


»Dostojevski u očima Berdjajeva«, prvi dio objavljen u: N. Ančić (prir.) Na granicama riječi. Zbornik u čast mons. Drage Šimundže, Split, 2005., str. 157-172., a cijela studija u: Riječki teološki časopis, god. 14 (2006.), br. 1, str. 213-266.

»Presjek Berdjajevljeve misli pod vidom osobne i društve-ne dimenzije grijeha«, u: N. Ančić i N. Bižaca (prir.) Osobna i društvena dimenzija grijeha. Zbornik rado-va znanstvenoga skupa Split, 25.-26. listopada 2001., Split, 2002., str. 7-22.

373

NAPOMENA O AUTORU

Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječ-ki, rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (sjeverni Velebit), gdje je završio osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju za-vršio je u Rijeci i Pazinu. Teologiju i fi lozofi ju studirao je u Rijeci i Rimu, gdje je 1980. na Papinskom sveučilištu Gregoriana doktorirao tezom Der Personalismus bei Ni-kolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkre-ten (prvi dio u kojemu je obrađena Berdjajevljeva mlade-načka fi lozofi ja objavljen je pod istim naslovom u Rimu 1981.). Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1975. Bio je vi-cerektor i rektor Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci, ured-nik mjesečnika »Zvona« i »Riječkog teološkog časopisa«, profesor fi lozofi je na Teologiji u Rijeci – Područni stu-dij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Za-grebu, sudionik brojnih znanstvenih skupova. Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. go-dine nadbiskupom metropolitom riječkim, a biskupski je red primio i upravu Riječke nadbiskupije preuzeo 16. prosinca 2000. U Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ob-našao je službu predsjednika Odbora za katoličke škole i visoka crkvena učilišta i bio je član Biskupske komisije za Hrvatski papinski zavod sv. Jeronima u Rimu. Trenutno obnaša službu predstojnika Odbora za sredstva društve-nih komunikacija i predsjednika Odbora za laike i član je Biskupske komisije za Europsku uniju i Stalnog vijeća HBK-a.

Pored brojnih novinarskih članaka te stručnih i znan-stvenih radova s područja fi lozofi je i teologije, objavio je

374


i sljedeće knjige: Obzori nade (1995.), Pred Bogom blizim i dalekim (1998., 2. izdanje 2007.), Osmi dan stvaranja. Filozofi ja stvaralaštva Nikolaja A. Berdjajeva (1999.); Bog i fi lozofi ja (2003.), Širenje obzora nade (2005.), Raspiruj milosni dar Božji. Biskupova riječ svećenicima (2010.).

375

IZ RECENZIJA

Izv. prof. dr. Iris TIĆACMarohnićeva 4, 51000 Rijeka

Knjiga obuhvaća radove koje je autor objavio u raz-nim znanstvenim i stručnim časopisima, kao i pogovore Berdjajevljevim knjigama objavljenim u hrvatskom prije-vodu i to u zadnjih desetak godina, osim prvoga (objav-ljenog 1982. godine) koji je, prema riječima samog auto-ra, stavljen na prvo mjesto ne samo zato što je vremenski najstariji nego stoga što tematski sadrži i povezuje studije koje slijede, a mi bismo mogli dodati: i stoga što omogu-ćava čitatelju bolje razumijevanje motrišta iz kojega ruski fi lozof prilazi ostalim temama.

Metodologijski je autor dobro impostirao temu pu-štajući da u tekstu do izražaja dođe sam Berdjajev kako bi potom, u zaključnom dijelu, izložio svoju prosudbu Ber-djajevljeva djela i, gdje je to bilo potrebno, potkrijepio i mišljenjima drugih vrsnih poznavatelja misli tog ruskog fi lozofa.

Valja istaknuti da u Devčićevoj knjizi, kako izborom tema tako i načinom njihove obrade, izranja Berdjajev kao originalan i angažiran mislitelj koji se odupire struji i protivi trendu, kritički promišlja stvarnost, «duboko pro-življava modernu krizu kulture» i čovjeka, ostajući uvi-jek svoj, spreman o mnogim aktualnim, ali i vječnim pi-tanjima jasno iznijeti svoj sud različit od prevladavajućeg, i toga se ne boji.

376


Autor nam pokazuje kako je Berdjajev svojim shva-ćanjem povijesti, demokracije, kulture, vremena itekako aktualan.

Izbor tema zahtijevao je od autora da temeljem Ber-djajevljevih razmišljanja, »razasutih« u mnogim njegovim djelima, pokuša rekonstruirati njegovu fi lozofi ju, poglavi-to kada je riječ o njegovoj fi lozofi ji kulture.

(…) Možemo reći da se radi o originalnom doprino-su koji na sustavan način vrednuje misli jednog velikog, u nas još uvijek nedostatno poznatog, fi lozofa i to poglavi-to osvjetljavajući doprinos ruskog mislitelja promišljanju bitnih i vječno aktualnih tema kao što su smisao povijesti, kulture, demokracije.

Ova knjiga ne doprinosi samo boljem poznavanju misli ruskog fi lozofa N. Berdjajeva nego autor čini korak naprijed i poglavito izdvaja one teme koje uvjerljivo poka-zuju da je ruski fi lozof poticajan i za nas danas.

377

I Z R E C E N Z I J A

Doc. dr. sc. Borislav DADIĆKašićeva 15, 21000 Split

Knjiga je pisana izvrsnim i jasnim stilom koji čitatelju omogućava brzo razumijevanje teksta i praćenje fi lozofske tematike koja se obrađuje. Autor slijedi svoju već uhodanu metodologiju, koju domaći čitatelj poznaje preko njegovih znanstvenih knjiga i mnogobrojnih studija koje je objavlji-vao u raznim znanstvenim časopisima. Osnovni tekst po-praćen je mnogim notama, koje slijedeći strogu znanstve-nu metodologiju pomažu čitatelju u razumijevanju samo-ga teksta, a isto tako upućuju ga na daljnji studij Berdjajev-ljevih izvornih djela i relevantne literature o njemu.

Ova je knjiga nastala kao plod autorova dugogodiš-njeg ozbiljnog proučavanja Berdjajevljeve fi lozofske mi-sli. Kao što nas sam obavještava u predgovoru, on se bavi ovim ruskim fi lozofom već trideset pet godina. Nakon doktorske radnje o Berdjajevu, on nije prestao proučavati mnoge teme njegova stvaralačkog opusa, koje je akadem-skoj javnosti predočavao u vidu znanstvenih izlaganja, objavljenih znanstvenih članaka i knjiga. Ova je knjiga najbolji pokazatelj kako je sazrelo vrijeme da nam autor podari jednu sintezu Berdjajevljeve fi lozofi je koja će uve-like pomoći svima onima koje zanimaju mnoga životna pitanja što su mučila Berdjajeva, kao i našeg autora. Ivan Devčić ovom nam je knjigom podario tu sintezu, koja na-dilazi sam naslov djela.

(...) Nova knjiga dr. sc. Ivana Devčića predstavlja izvorno znanstveno fi lozofsko djelo koje krasi jasnoća izričaja, sintetičnost izloženih teza i izražajna znanst-vena objektivnost. Djelo je vrlo aktualno s obzirom na problematiku kojom se bavi i sveobuhvatnost kojom je

378


ona obrađena. Imajući rečeno u vidu, možemo s pravom ustvr diti da spada među rijetke knjige ove problematike na hrvatskom jeziku. Smatramo kako će, nakon tiskanja i izlaska u hrvatsku kako znanstvenu tako i širu općekul-turnu sredinu postati nezaobilaznim djelom za ovu prob-lematiku. Djelo stoga preporučamo s osobitim zadovolj-stvom, da se ponudi hrvatskim čitateljima na fi lozofsku i duhovnu izgradnju.

379

SADRŽAJ:

Predgovor ................................................................................ 5

Personalizam Nikolaja Berdjajeva...................................... 7Berdjajev kao kritički marksist ....................................... 8Ideja osobe .........................................................................12Personalistička kritika ......................................................19

a) Kritika individualizma ...........................................19b) Kritika marksizma ..................................................22c) Kritika racionalizma ...............................................25d) Kritika historijskog kršćanstva .............................28

Zaključak: kakva alternativa? ..........................................30

Berdjajevljeva kritika demokracije ....................................331. Nedostaci demokracije prema Berdjajevu ................342. Podrijetlo demokracije .................................................453. Važan je sadržaj narodne volje, a ne forma ...............474. Glavna težišta Berdjajevljeve kritike demokracije ...51

Berdjajevljeva fi lozofi ja vremena .......................................571. Metafi zika vremena ......................................................58

1.1. Vrijeme u vječnosti ..............................................581.2. Raskid između vremena i vječnosti ...................611.3. Kako je vrijeme otpalo od vječnosti? ................64

2. Vrijeme iz egzistencijalne perspektive ......................662.1. Vremenitost kao egzistencijalni paradoks ........672.2. Tri egzistencijalne razine vremena ....................69

380


2.3. Porobljenost čovjeka kozmičkim i povijesnim vremenom ............................................................70

2.4. Dimenzija egzistencijalnog ili dubinskog vremena .................................................................71

3. Vrijeme kao gnoseološki problem ..............................743.1. Prisjećanje i spoznaja prošlosti ..........................753.2. Proroštvo i spoznaja budućnosti ........................763.3. Kontemplacije ili spoznaja vrijednosti

sadašnjosti .............................................................78Zaključak ............................................................................79

Filozofi ja povijesti Nikolaja A. Berdjajeva .......................831. Gnoseološke pretpostavke za razumijevanje

»povijesnoga« ................................................................852. Konstitutivna načela povijesnoga ...............................923. Glavne teme svjetske povijesti prema

Berdjajevljevu shvaćanju .............................................983.1. Sudbina židovstva u svjetskoj povijesti .............993.2. Uloga kršćanstva u svjetskoj povijesti .............1023.3. Epoha preporoda ................................................1093.4. Berdjajevljeva kritika ideje progresa ...............1173.5. Povijest i osoba ...................................................1193.6. Proročki nagovještaj novog srednjovjekovlja .123

4. Završni osvrt................................................................130

Suvremeni čovjek između straha i nade ..........................135Uz Berdjajevljevu knjigu »Sudbina čovjeka

u suvremenom svijetu« .....................................135

Kraj povijesti – Berdjajev u sučeljenju s Fukuyamom ...1491. Fukuyamina teza da liberalna demokracija

predstavlja kraj povijesti ............................................1491.1. Fukuyamino pojmanje povijesti ......................149

381

S A D R Ž A J

1.2. Fukuyamino protivljenje historijskom pesimizmu .........................................................151

1.3. Ekonomsko obrazloženje teleologije povijesti 1531.4. »Želja za priznanjem« kao pokretač

povijesne teleologije .........................................1551.5. Ključna uloga thymosa u oblikovanju

povijesti ..............................................................1571.6. Liberalna demokracija kao kraj povijesti ........1601.7. Može li liberalna demokracija uspostaviti

potpunu jednakost? ...........................................1621.8. Fukuyamin pesimizam s obzirom na

međunarodne odnose i budućnost svijeta .....1631.9. »Posljednji čovjek« i Fukuyamine dileme s

obzirom na konačnu sudbinu liberalne demokracije ........................................................166

2. Berdjajev naspram Fukuyame ...................................1672.1. Što bi Berdjajev prigovorio Fukuyami kad

bi mu bio suvremenik? ......................................1672.2. Berdjajevljeva kritika demokracije

i liberalizma ........................................................1672.3. Berdjajevljeva fi lozofi ja znanosti ......................1702.4. Berdjajevljeva interpretacija Hegelove fi gure

»sluga – gospodar» ............................................1712.5. Berdjajevljeva kritika ideje progresa i s tim

povezanog shvaćanja o »kraju povijesti» ........1732.6. Nezadovoljstvo čovjeka svakim povijesnim

dostignućem .......................................................1753. Nepremostive suprotnosti između Berdjajevljeva

i Fukuyamina shvaćanja povijesti ............................175

Filozofi ja kulture N. A. Berdjajeva ...................................1791. Fenomen kulture .........................................................179

382


2. Kriza kulture – civilizacija i nad-kultura .................1823. Pitanje o razlici između kulture i civilizacije .........1884. Civilizacija i tehnika ..................................................2005. Čovjekovo otuđenje kulturom i civilizacijom .........2096. Berdjajevljeva zapažanja o pojedinim kulturama ..2127. Zaključno razmišljanje ...............................................221

Oswald Spengler i Nikolaj Berdjajev – dva divergentna i komplementarna pogleda na tehniku .......................2311. Spenglerovo promatranje tehnike s motrišta

biologizma i animalizma ...........................................2321.1. Tehnika kao taktika života ................................2321.2. Čovjek – grabežljiva zvijer ................................233

1.2.1. Čovjek nastaje s rukom.............................2331.2.2. Pojava govora i kolektivnog pothvata .....2341.2.3. Nastanak razvijenih kultura .....................237

2. Sličnosti i različitosti u shvaćanjima tehnike u Spenglera i Berdjajeva ............................................2392.1. Prema Berdjajevu, tehnika je uvijek sredstvo 2392.2. Tri stupnja u povijesti čovječanstva .................2402.3. Kozmičko i antropološko značenje tehnike ...2402.4. Sve ovisi o čovječjem duhu ...............................242

Zaključak ..........................................................................243

Dostojevski u očima Berdjajeva ........................................2451. Berdjajevljevi »ključevi« za čitanje Dostojevskog ..248

1.1. »Pneumatološko« čitanje Dostojevskog .........2491.2. »Ideološko« čitanje Dostojevskog ....................2551.3. Komparativno čitanje Dostojevskog ...............258

1.3.1. Krug mislilaca kojima pripada Dostojevski ................................................258

383

S A D R Ž A J

1.3.2. Detaljnija usporedba Dostojevskog s nekim njemu srodnim misliocima .......261

2. Glavne teme u stvaralaštvu Dostojevskoga .............2702.1. Čovjek s individualnog motrišta .....................2712.2. Čovjek sa socijalnog motrišta ...........................2802.3. Čovjek i zemlja ...................................................286

3. Berdjajevljevo tumačenje Legende o velikom inkvizitoru ...................................................................291

4. Završni osvrt................................................................3024.1. Berdjajev naspram Dostojevskoga ...................3024.2. Milošević naspram Berdjajeva .........................3064.3. Kribl naspram Miloševića .................................315

Umjesto zaključka ...........................................................323

Presjek Berdjajevljeve misli u vidu osobne i društvene dimenzije grijeha ...........................................................3251. Objektivni grijeh ........................................................3262. Subjektivni grijeh .......................................................3303. Grijeh povijesnog kršćanstva ....................................338Zaključak ..........................................................................342

Sažeci članaka na stranim jezicima ....................................345Kazalo pojmova ...................................................................357Kazalo imena ........................................................................367Zbornici i časopisi u kojima su prethodno objavljeni

tekstovi ove knjige ...........................................................371Napomena o autoru .............................................................373Iz recenzija .............................................................................375

Kaptol 8, 10000 Zagreb, tel.: 01/4874 326, faks: 01/4874 328 http://knjizara.glas-koncila.hr, e-pošta: [email protected]

Josip BalobanCrkvenost i obitelj pred izazovima

Matija BerljakSakramenti ozdravljenja

Pokora i bolesničko pomazanje

Anton TamarutStvoren za ljubav

Kršćanski pogled na čovjeka

Alojzije HoblajTeološko-katehetska ishodišta

vjerskoga odgoja u ranom djetinjstvu

Tonči MatulićBioetički izazovi kloniranja čovjeka

Filozofsko-teološko tematiziranje

Đuro ZalarCaritas - put Crkve

Kršćansko služenje svijetu

BIBLIOTEKATeološke rasprave

i komentari

Nikola HohnjecSredišnje teme Knjige OtkrivenjaNovost u komunikaciji Boga i Krista

Ružica RazumVjeronauk između tradicije i znakova vremena

Suvremeni izazovi za religijskopedagoškui katehetsku teoriju i praksu

Milan ŠpeharEkumensko vijeće Crkava

Skupštine - traženje puteva jedinstva kršćana

Josip ŠimunovićŽupna zajednica na početku trećega tisućljeća

Anton TamarutDa bismo imali udjela s Kristom

Izabrane teme iz sakramentalne teologije

Stipe JuričBiser biblijske mudrosti

Mudrost lijepa govora u Knjizi Sirahovoj

Jadranka Garmaz – Martina KramlŽivjeti od euharistije

Elementi euharistijske kateheze

Matija BerljakKumovi * svjedoci

Krst – Potvrda – Ženidba

Ivan DevčićFilozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva



Motiv na naslovnici:Anton Haller, Nikolaj A. Berdjajev, 2000.

Tisak: Grafi ka Markulin, Lukavec

Tiskanje dovršeno u lipnju 2010.Naklada: 500

korice_povijest_filoz_final.indd 1 23.6.2010 10:33:32

Documents

FILOZOFIJA POVIJESTI I KULTURE NIKOLAJA A. BERDJAJEVA