Florence Hartmann

MIR I KAZNA

TAJNI RATOVI MEĐUNARODNE POLITIKE I

PRAVOSUĐA

Žrtvama masovnih zločina

Istina i tačnost, prije nego strast. Ravmond Aron

NAPOMENA

Priča koja slijedi događa se iza kulisa međunarodne politike i pravosuđa. Autorica, iako nekadašnja novinarka pariškog Le Mondea, ne nudi nam, međutim, novinarsko istraživanje, nego nam kao izravan svjedok otvara ta zatvorena vrata. Navodi i obavijesti koje će čitatelj otkrivati, nisu, dakle, prikupljani od osoba nazočnih razgovorima, pregovaranju ili zatvorenim sastancima, na kojima se zbiva većina događaja koje prenosi, nego ih je autorica neposredno čula i zabilježila.

U svojstvu glasnogovornice i savjetnice za Balkan tužitelja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od oktobra 2000. do oktobra 2006., Florence Hartmann nalazila se u srcu događaja o kojima govori u ovom djelu. Kao osoba koja je bila na sastancima na kojima su se donosile strateške odluke Suda, sudjelujući u unutarnjim raspravama Tužiteljstva o strategijama kaznenog progona, uključena u pripremanje susreta i nazočna razgovorima između tužiteljice Carle del Ponte i najviših političkih dužnosnika, svjedok njihovih telefonskih razmjena gledišta, prateći tužiteljicu na svim njezinim putevima, ona nam je danas vodič kroz svijet koji je do sada bio zatvoren za javnost. Autorica nam tako posuđuje svoje uši i oči. Ali to čini kao brižna novinarka: informacije su prikupljene na temelju osobnih bilješki, ali također provjerenih i ponekad upotpunjenih zapisnicima sa sjednica i drugim internim izvještajima kojima je imala pristup. Izvore navodi samo za one informacije koje nisu prikupljene izravno ili dolaze izvan ICTY-a. No, događaji koje je kroz šest godina proživljavala iznutra ne mogu se izdvojiti iz konteksta i odijeliti od razdoblja koje je prethodilo njezinu dolasku u Hag, u sjedište ICTY-a u Nizozemskoj. Autorica je, dakle, na temelju internih dokumenata rekonstruirala činjenice koje su prethodile oktobru 2000. trudeći se doprijeti do najmanje poznatih ili čak neslućenih aspekata tog razdoblja. Jedno poglavlje ove knjige napominje određen broj elemenata dokaza iznesenih na procesu Slobodanu Miloševiću, prvom šefu države kojemu je sudilo međunarodno pravosuđe. Dio tih autentičnih dokumenata dostupan je i na internetu, posebno neka telefonska prisluškivanja koja čitatelj tamo može naći. Sud je na vlastitoj internetskoj stranici (www.un.org/icty) prikupio zapisnike sudskih rasprava i sudske odluke, ali nije sustavno spojio dokaze prihvaćene tijekom različitih sudskih postupaka. Autorica se odlučila radije oslanjati na razasute i teško dostupne dokumente, nego na svjedočenja iznesena na javnim sudskim raspravama.

Međunarodno pravosuđe pripada svima nama jer je stvoreno da bude u službi Čovječanstva. Otkriti njegovo skriveno lice čini se neophodnim čime ta otkrića omogućuju bolje razumijevanje, pa onda i bolje ovladavanje ulozima koji se ocrtavaju bez našeg znanja.

Iza zatvorenih vrata sve se uvijek čuva u tajnosti. Tek sićušan dio izranja pri otvaranju arhiva, desetljećima poslije. Sve što je rečeno ili obećano ne smije se zaboraviti jer svaka riječ može naknadno zadobiti posebnu važnost. Prema stupnju povjerljivosti, te se bilješke ili predaju arhivima ili se pažljivo stavljaju po strani, na raspolaganje ovlaštenoj osobi koja će odlučiti predati ih ili ne svojem sljedniku. Pri nekim se susretima od sudionika traži da ništa ne bilježe. Može se čak zahtijevati da se ni jedan od dokumenata o kojima se raspravljalo ne iznosi iz prostorije. Ponekad su savjetnici jedne od strana zamoljeni da iziđu. Katkad se to traži selektivno. Domaćin može zahtijevati, ovisno o temi rasprave, isključenje jednoga od savjetnika zbog njegove nacionalnosti, uz izliku da informacije koje će se razmijeniti mogu zanimati njegovu vladu. Ostalima se naprotiv odobrava da ostanu. Neki visoki dužnosnici više vole razgovore u četiri oka u prirodi ili u odvojenim kabinetima da bi se uvjerili u potpunu povjerljivost rasprave. Ipak se rijetko događa da na kraju takvih razgovora nema nikakve zabilješke, čak ni privatne. Bilješke predane arhivima sažimaju sadržaj rasprava i ističu glavne tačke. Budući da moraju sintetizirati i parafrazirati, oni koji ih zapisuju ne prenose vjerno ljudsku ili ponekad „neljudsku" dimenziju tih istupa i reakcija, kao ni riječi koje su upotrebljavane. Autorica je, dakle, odlučila dati samo autentične navode različitih sudionika kako bi bez filtera propustila čitatelja u taj zabranjeni prostor.

PREDGOVOR Raspršeni snovi čovječanstva

Politika je umijeće sprečavanja ljudi da se bave onim što ih se tiče. Paul Valerv

Više od šezdeset godina nakon Suda u Nürnbergu i Tokiju, međunarodna pravda dobiva novi polet, kojemu se dugo nije nadala. S ciljem da potisne ne-kažnjivost, ona je golem korak u napretku čovječanstva. Ali da taj projekt, u koji svako ljudsko biće izloženo ratnoj opasnosti ulaže tolike nade, ne bi ostao nedovršen, međunarodna pravda morat će se, malo pomalo, nametnuti svima i za svakoga. Stvoren 1993., Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), zatim onaj u Ruandi (ICTR), uspostavljen sljedeće godine, bili su preteče Međunarodnog kaznenog suda koji, od Demokratske Republike Kongo do Sudana i Ugande, danas traži odgovornost glavnih ratnih vođa. U kojem su se okruženju razvijale te prve međunarodne instance poslije onih koje su stvorene nakon završetka Drugog svjetskog rata? Koji su im bili uspjesi, pogreške, koje su bitke vodili? Ako petnaestak godina poslije njegova osnivanja zaronimo u kulise Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), naći ćemo brojne odgovore i rasvijetliti izazove s kojima će se u godinama i desetljećima koja slijede morati suočiti međunarodna pravda koja danas muku muči da bude uvjerljiva.

Desetog marta 1998. Louise Arbour, tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) uznemirena je pogoršanjem stanja na Kosovu. Ona upozorava kako je nadležna za cijelo područje bivše Jugoslavije i da „dobiva informacije i dokaze o izgredima na Kosovu". U februaru je Milošević poslao specijalne jedinice u dolinu Drenice, kolijevku albanske pobune na Kosovu protiv vlasti u Beogradu i, kako se pretpostavlja, sjedište cijele nove Vojske za oslobođenje Kosova (UCK). Situacija neumoljivo klizi prema ratu. Sedmog jula, Louise Arbour pojačava ton: „Izgredi su prerasli u oružani sukob... prema tome, namjeravam podnijeti optužbe za zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine ako se utvrde dokazi." Velike sile je podržavaju. Dvije rezolucije Vijeća sigurnosti, 31. marta te 23. septembra 1998. ističu nadležnost Suda nad Kosovom i obavezu vlasti u Beogradu da s njime surađuje. Taj polet u kojem se čini da sudstvo ima prvenstvo pred politikom kratkog je vijeka. Jer upravo da bi prisilili Miloševića na pregovore, Amerikanci i Europljani svojom podrškom žele učiniti uvjerljivom prijetnju optužbom protiv najodgovornijeg za ovu novu kampanju etničkog čišćenja na Balkanu krajem XX. stoljeća.

Trinaestog oktobra 1998. Milošević potpisuje sporazum o primirju s američkim pregovaračem Richardom Holbrookeom, koji i ne spominje ICTY. „Nadležnost Tribunala ne može biti ulog ni za kakve pregovore", odbrusila je odmah tužiteljica. Da bi se sama uvjerila da su zločini stvarno počinjeni, najavljuje kako želi doći na lice mjesta. Milošević se protivi. Izdaje joj vizu samo za Beograd, što ona odbija. Njezini ponavljani zahtjevi da na Kosovo pošalje svoje istražitelje ostaju mrtvo slovo na papiru. Vijeće sigurnosti ne želi ugroziti primirje osuđujući Beograd zbog odbijanja suradnje s međunarodnom pravdom. Za velike sile sud je samo oruđe, koje je korisno ako služi njihovim političkim namjerama.

Milošević ne haje za prijetnje kanadske magistratkinje1. Petnaestog januara 1999. njegove jedinice zauzimaju selo Račak i pogubljuju četrdesetak kosovskih seljaka. Primirje je time poništeno. Šef međunarodne misije zadužene za nadgledanje primirja na Kosovu William Walker, odmah to proglašava „zločinom protiv čovječnosti". Louise Arbour je bijesna i telefonira Walkeru.

1 Termin magistrat/kinja se odnosi na tzv. "viši rang" sudaca koji imaju i državne ovlasti. Termin magistrat je uobičajen u užim pravnim krugovima, naročito u angloameričkim zemljama. Građanski službenik kojem su dane upravne i zakonske ovlasti, (op. ur)

„Pošaljite svoje stručnjake u roku od 24 sata, s vizom ili bez nje", predlaže Amerikanac. Louise Arbour se 19. januara pojavljuje na granici između Makedonije i Kosova. Zapreka je nepremostiva. Carinik se ruga listajući putovnicu glavne tužiteljice, ustanovljuje da nema vizu i kaže joj da se vrati natrag zajedno sa svojom impresivnom novinarskom pratnjom. Poraz je tim bolniji što ne dobiva nikakvu političku podršku iz prijestolnica koje su prije pet godina osnovale Tribunal. Iako je u napasti da dade ostavku, Louise Arbour se suzdržava pri povratku u Hag. Cijeli Tribunal joj priređuje trijumfalan doček. Usudila se. Ovim putovanjem implicitno je dala znak Miloševiću da je pod istragom.

Ali sada je vrijeme diplomacije. Poslije dva tjedna pregovora u Rambouilletu, pojavljuje se nacrt sporazuma koji ne vodi mnogo računa o Tribunalu. Još jednom je politički pragmatizam iznad sudstva. Američka sutkinja Gabrielle Kirk McDonald, predsjednica Tribunala, šalje 23. februara otvoreno pismo francuskom i britanskom ministru vanjskih poslova, Robinu Cooku i Hubertu Vedrineu. Poziva ih „da ne žrtvuju načela na kojima se temelji Tribunal u korist kratkoročnih političkih interesa". „Nema mira bez pravde", potvrđuje i tužiteljica. Milošević odlučuje -on ne želi ni mir ni pravdu.

U noći između 23. i 24. marta NATO počinje operaciju Združene snage protiv režima u Beogradu. Zločini se ne zaustavljaju, čak se udvostručuju. Stotine hiljada Albanaca deportirano je prema kosovskoj granici. Dvadeset šestog marta Louise Arbour upozorava Miloševića da će „istražiti sva teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, posebno ona koja uključuju zločine protiv civilnog stanovništva..." Za zapadne prijestolnice Milošević više nije ključ problema na Balkanu, nego samo srce problema. One ponovo vide Tribunal kao oružje protiv palikuće. U Bruxellesu, Londonu, Parizu i Washingtonu, Louise Arbour primaju raširenih ruku. Zapadnjački dužnosnici obećavaju da će predati Haškom sudu „sve informacije" kojima raspolažu o operacijama njegovih oružanih snaga, njihovoj organizaciji, liniji zapovijedanja i njihovim zločinima. Na kraju će joj predati samo malen dio. Ali želi se u prvom redu stigmatizirati neprijatelja da bi se bolje opravdao nastavak NA-TO-ovih bombardiranja Srbije. I da bi to postigli, ne oklijevaju uspoređivati Miloševića s Hitlerom ili Staljinom, ili ga nazivati, kako to čini Robin Cook, „serijskim etničkim čistačem". George Robertson, britanski ministar obrane optužuje ga za genocidne planove. To je termin koji zapadne vlade izbjegavaju kad ne žele intervenirati. Budući da ih međunarodna Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida obavezuje na djelovanje za sprečavanje ili zaustavljanje takvih zlodjela, izbjegavale su taj termin nekoliko godina prije u Bosni, a još više u Ruandi. Louise Arbour se ne zavarava. Njezin rad instrumentaliziraju. Ali međunarodna pravda prečesto je žrtva političkog nehaja, a da se ne bi veselila toj podršci. Istražitelji ICTY-a počinju prikupljati prva svjedočenja izbjeglica koje bježe s Kosova. U Hagu Louise Arbour preuzima osobno taj predmet. Imenuje dvoje mladih američkih pravnika, Nancy Paterson i Clinta William-sona, da sastave optužnicu. Kao dirigent ravna ovim dvama magistratima i proučava svaki dokument, svaki dokaz koji su prikupili njezini istražitelji, ali i međunarodne organizacije i nevladine udruge. Louise Arbour zna da je upala u trku s vremenom. Početkom maja NATO-ovi udari još nisu naveli Miloševića na popuštanje i on još uvijek odbija raspoređivanje međunarodne sile na Kosovu. Međunarodna zajednica je u slijepoj ulici. Louise Arbour strahuje da će se Miloševiću ponuditi trgovina: dolazak međunarodnih snaga u zamjenu za prekid istrage koju je protiv njega otvorio ICTY. Ratni vođa ima sve razloge da se cjenka o svojoj slobodi u zamjenu za mir. Sredinom maja Beograd daje nadu u otvaranje i proglašava prihvatljivim prijedlog raspoređivanja vojne sile „unatoč nekim ogradama". Kanadska tužiteljica upozorava: „Ne može biti nikakva oblika imuniteta što se nas tiče. Ići ćemo dokle nam to dopuštaju dokazi." Odlučuje zadati posljednji udarac dok traje jako diplomatsko djelovanje u cilju dogovora. U subotu 22. maja, u svojem uredu u Hagu, u Nizozemskoj, Louise Arbour potpisuje optužnicu. Glavni optuženik zove se Slobodan Milošević. Prvi put u povijesti međunarodno sudstvo optužilo je jednog državnog poglavara na vlasti za zločine protiv čovječnosti. Louise Arbour nije nikoga prethodno obavijestila. Odbila je konzultirati se s velikim silama zbog straha da ne izvrše pritisak. Obaviještena je samo šačica bliskih suradnika. Ali mnogi još važu za i protiv, a neki strahuju. Louise Arbour i njezino okruženje primili su višemanje eksplicitne signale od nekih diplomatskih ureda koji se čuvaju svega što bi moglo usporiti ili komplicirati rješenje krize, boje se svake dodatne zapreke na putu dogovornog rješenja do kojeg nikako da se dođe. Čini se da je Milošević spreman prihvatiti prijedlog skupine G8 kojim bi se zaustavilo nasilje na Kosovu.2 Ne žele odbaciti jedinog sugovornika koji može odlučivati o miru. Svaka bi optužba bila preuranjena, čak

„katastrofalna", jer bi nosila opasnost da se „Milošević zainati". „Optužnica bi dovela u opasnost izglede za mir", tvrdi izaslanik iz Moskve koji posebno dolazi u Hag. Louise Arbour sliježe ramenima. Isto čini i s Amerikancima koji preuzimaju vodstvo i ustrajno traže da pričeka zgodniji trenutak. "Predlažem Madeleine Albright da me ne pokušava naći", daje na znanje jednom američkom sugovorniku koji je naziva da bi organizirao telefonski sastanak s američkom državnom tajnicom. U svakom slučaju, kasno je -optužnica je potpisana.

"'Budite nepopustljivi', rekla mi je Madeleine Albright u času imenovanja (u ICTY, u septembru 1996.; op. a.) pa dobro, pokazat ću da sam nepopustljiva", odgovorila je Louise Arbour u oči Christianu Chartieru, glasnogovorniku Tribunala. Kanađanka označava svoj teren kako bi spriječila svako političko uplitanje. Kad je izvršila posao, izgubila se na četrdeset osam sati na jugu Francuske, kod prijatelja. Optužnica nije samo protiv Slobodana Miloševića nego cijelog srpskog vodstva uključenog u zločine protiv kosovskih Albanaca. Uz Milana Milutinovića, predsjednika Srbije, na njoj su i Dragoljub Ojdanić, šef Generalštaba, potpredsjednik savezne vlade Nikola Šainović i ministar unutarnjih poslova Srbije Vlajko Stojiljković. Ali u skladu s proceduralnim pravilima ICTY-a, optužnica nije pravovaljana dok je ne potvrdi i supotpise sudac. Cijeli predmet, tri hiljade stranica u desetak debelih registratora, predan je dakle sucu Davidu Huntu. Poslije vikenda za Duhove, koji je prosjedio zatvoren u svojem uredu proučavajući predmet, australski sudac potpisuje 24. marta odluku kojom potvrđuje optužnicu i pripadajuće naloge za uhićenje.

Ali Louise Arbour ne želi objaviti optužnicu prije četvrtka 27. maja. Razlog je vrlo jednostavan. Jedan od istražitelja Tribunala nalazi se u Beogradu pod krinkom misije UN-a koju vodi Sergio Vieira de Mello. Delegacija odlazi s teritorija Srbije u četvrtak ujutro. Louise Arbour odbija i najmanji rizik. U utorak 25. maja leti za Stockholm, gdje glavni tajnik UN-a Kofi Annan sudjeluje na konferenciji. Njega prvoga obavještava. Zatim šalje šifriranu poruku nizozemskom ministru vanjskih poslova Josiasu van Aartsenu: „Poslane su loptice za golf." Sada ministar zna da su optužbe potvrđene i da mora, prema brižljivo pripremljenom planu, sasvim diskretno, proslijediti obavijest nekima od svojih kolega kako bi mogli opozvati svoje sugrađane koji su u misiji u toj regiji. Procurit će iz američkih izvora. Već krajem poslijepodneva, u srijedu 26. maja, CNN otkriva da Slobodana Miloševića traži Haški sud. Svejedno. Louise Arbour sazvala je novinsku konferenciju za sutradan. Pred prepunom dvoranom objavljuje optužnicu protiv petorice iz Beograda zbog deportiranja sedamsto četrdeset hiljada kosovskih Albanaca i zbog ubojstva najmanje tristo četrdeset identificiranih osoba. Da bi pretekla one koji će rado ukazivati na opasnosti koje ta optužnica donosi mirovnom procesu u tijeku, odgovara im: „Uvjerena sam, isto kako je bilo uvjereno Vijeće sigurnosti kad je osnivalo Tribunal i kad je u više navrata posljednjih mjeseci pozivalo da se pripazi na Kosovo, da će plod naših napora donijeti značajan doprinos miru. Nikakav trajan i vjerodostojan mir ne može počivati na nepravdi i nekažnjivosti. Odbijanje zahtijevanja od ratnih zločinaca da odgovaraju za svoja djela bila bi uvreda onima koji poštuju zakon, bila bi izdaja onih koji zakonu povjeravaju svoje živote i sigurnost." Nekoliko tjedana poslije Louise Arbour odlazi iz Tribunala.

Optužnica protiv Slobodana Miloševića iznenadila je zapadne vlastodršce koji ga još uvijek, unatoč njegovim zločinima, smatraju nužnim sugovornikom. Ona im sužava manevarski prostor usred procesa pregovaranja. Pred imperativom mira diplomati nikada ne oklijevaju optužiti slijepu pravdu koja ne vodi računa o njihovim poteškoćama da ratne vođe dovedu za pregovarački stol. Optužnica protiv državnog poglavara može, prema njima, osujetiti svaku nadu da će se mir postići pregovorima. I pod izlikom borbe protiv nepravde, ona je može produljiti. Ali većina njih radije skriva svoju zbunjenost javnim izjavama u korist suda i borbe protiv nekažnjivosti. Samo Moskva otvoreno osuđuje tu odluku nazivajući je „političkom" i ističe da dolazi „u

2 6. maja 1999. osam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta u skupini G8 složilo se o „razmještanju na Kosovu međunarodnih učinkovitih civilnih i sigurnosnih snaga".

najgorem času". U Francuskoj Jean-Pierre Chevenement, ministar unutarnjih poslova, jedini je koji osuđuje „ovu inicijativu (koja; op. a.) ne služi miru".

Kao gospodar rata i mira već osam godina, Slobodan Milošević mislio je da je nedodirljiv. Da nije pretjerao na Kosovu, vjerovatno nikad ne bi bio pozvan na odgovornost. Sada, pritiješnjen uza zid, stisnut između čekića pravde i nakovnja NATO-a, strahujući da će ovom optužnicom biti izbačen iz igre, prisiljen je popustiti. Mislio je da će zahvaljujući susretljivosti Moskve i dvostrukoj igri Zapada izbjeći bijes ICTY-a. U toj kulturi imperativa mira koji se kupuje pod svaku cijenu, pri čemu se često predlaže pregledavanje kroz prste partnerima neophodnima za pregovaranje, Milošević je vjerovao u svoju nekažnjivost. Nisu li mu je već jedanom dali kad je potpisao mir u Bosni poslije tri i pol godine krvoprolića i poslije pokolja u Srebrenici, za koje je Washington, međutim, imao dokaze njegove umiješanosti?3 Pobijedit će ga borbenost Louise Arbour. Milošević je prisiljen pozvati natrag svoje pse rata i ušutkati oružje. Tribunal je odnio pobjedu tamo gdje nije uspjela diplomacija. „Vjerujemo da je pravda majka mira", likuje u julu Madeleine Albright.

Dva izaslanika, Rus Viktor Černomirdin i Finac Martti Ahtisaari, susreću se s Miloševićem početkom juna kako bi zapečatili uvjete mira koje će Rezolucija 1244 Vijeća sigurnost službeno proglasiti 10. juna 1999. „Optužnica ne mijenja mnogo", tvrdi američki State Departement. Kad se vratio mir, Slobodan Milošević, prvi predsjednik na vlasti kojeg je optužilo međunarodno pravosuđe, ostaje nedostupan pravdi. NATO, koji drži snage na Kosovu da bi jamčio mir, nema pristup srpskom teritoriju ni ovlasti da uhiti ratne zločince. A Clinton priznaje: „Ako ostane u Srbiji, vjerovatno neće biti izručen, a ne mislim da Transatlantski savez može upasti u Beograd kako bi mu uručio optužnicu."

Tigar od papira urlikao je i pružio kandže, ali je i dalje sasvim bezopasan. Optužujući Slobodana Miloševića, Tribunal je ipak opravdao razloge svojeg postojanja. U vladama kao i u samom ICTY-u nitko zaista ne vjeruje da će se krvoločnom vođi jednog dana suditi. Njegova optužnica izaziva jednoduš-nost jer svima umiruje savjest. Ali izvršenje pravde i dalje nije vjerovatno. Velikim silama Miloševićevo uhićenje nije prioritet, pa čak ni cilj. Tako, dok Srbiji obećavaju značajnu materijalnu pomoć čim Milošević bude svrgnut s vlasti, njegovo uhićenje nije uključeno u pogodbu. Svi u Beogradu misle da je Milošević opet dobio nekakav oblik imuniteta u zamjenu za podršku mirovnom planu za Kosovo. Louise Arbour brzo je shvatila dvoličnost država u odnosu na primjenu međunarodnog prava kad ona prijeti da poremeti političku računicu. Razumjela je kako međunarodno pravosuđe teško zadržava kontrolu nad svojom kaznenom strategijom, bez koje ne može težiti nezavisnosti, dok mu velike sile otimaju tu moć želeći odlučivati o uputnosti kaznenog progona kad šefovi država ili važne osobe, osumnjičene za masovne zločine, izgledaju kao jedine koje mogu potpisati mirovne sporazume. Međunarodna diplomacija i dalje spremno žrtvuje pravdu pod izlikom da pravedan mir može dovesti do nastavka rata, odnosno do smrti i patnje čitavih naroda. Ali ona zaboravlja da je Milošević kumovao najžešćim krvoprolićima u bivšoj Jugoslaviji, onome u Srebrenici, zatim na Kosovu, svaki put kad se diplomacija upustila u proces mirovnih pregovora s njim. Prije Louise Arbour, njezin prethodnik Richard Goldstone već je upozoravao: „Mir koji parafiraju ratni zločinci ne vrijedi ništaviše nego tinta i papir kojima se koriste". Najosjetljiviji problem međunarodnog prava bio je i ostao taj što se odvija unutar međunarodnih odnosa vodenih suparničkim logikama koje je teško ujediniti: jedna, idealistička, daje prednost potrazi za pravdom, a druga, pragmatična, daje prednost traženju mira. "Razlozi koji su naveli Vijeće sigurnosti da osnuje Tribunal od početka su bili dvojbeni. U pregovorima koji su prethodili ustanovljavanju međunarodnog pravosuđa jasno se pokazalo da određeni broj stalnih članova Vijeća sigurnosti smatra Tribunal mogućom zaprekom sporazumnom rješenju krize. Posebno je Rusija zakulisno djelovala kako bi se uvjerila da će Tribunal biti samo fasada. Ni motivi SAD-a nisu bili najčišći. Glavni američki pregovarač na Balkanu, Richard Holbrooke, priznao je da se u njegovoj vladi Tribunal shvaća

3 Washington je između ostalog bio u posjedu snimki telefonskih razgovora, a transkripte nekih od njih je Al Gore, američki potpredsjednik, predočio europskim posrednicima uključenima u proces pregovaranja o miru u Bosni, pri jednom susretu u augustu 1995. u Bijeloj kući.

kao obično sredstvo za javnu upotrebu i kao politički koristan instrument. Washington je mislio da će Tribunal, čak i ako bude sudio tek drugorazrednim krivcima, svojim optužnicama pomesti kritike koje velikim silama zamjeraju da nisu dovoljno učinile da zaustave krvoproliće. Optužnice su trebale poslužiti i da diplomatski izoliraju vođe osumnjičene za zločine, da ojačaju njihove protivnike na unutarnjoj pozornici i da potaknu međunarodnu političku volju da posegne za gospodarskim sankcijama ili za silom. SAD i Velika Britanija mislile su u početku da će optužnica protiv Miloševića smanjiti izglede za mir, ali su ubrzo shvatile da je ona djelotvoran instrument za sotoniziranje srpskog vođe i održavanje podrške javnosti NATO-ovu bombardiranju Srbije", piše tada američki pravnik Michael Scharf, koji je prije tri godine bio jedan od sastavljača Statuta Tribunala.4

"Petnaest glasova za, nijedan protiv, nema suzdržanih, Rezolucija je jednoglasno prihvaćena." Tako je 25. maja 1993. godine Ruski veleposlanik koji predsjeda Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda najavio stvaranje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), prve međunarodne sudbene instance poslije Sudova u Nurnbergu i Tokiju. To je povijesni trenutak.5

Protiv mržnje i barbarstva koji tada bjesne oko Sarajeva, europskog grada koji već dulje od godine dana mučenički podnosi bombardiranja što ih vjerno prenose međunarodni TV programi, pred ispijenim licima muslimanskih zarobljenika srpskih logora u Prijedoru, od kojih bi se odvratio pogled da ih mediji nisu spasili od zaborava usred ljeta 1992., moćnici ističu sliku civilizacije zasnovane na pravu kao što se nekada pred Antikristom mahalo raspelom. Jer, čak ni ako gaji san o pobjedi prava nad nasiljem samo snagom svojih osuda i svoje razumnosti, pravda ne može zaustaviti rat. Ne može zamijeniti političko djelovanje jer joj nije uloga da djeluje, nego da sudi. Nije vrijeme akcije, nego izjava o dobrim namjerama. Umjesto odgovora na rat, moćnici ispiru usta univerzalnim vrijednostima čovječnosti koja se ponovo izvrgavaju ruglu. Svijet realpolitike upušta se u područje lijepih osjećaja, zahtijeva moralne stavove, pridružuje se gnušanju međunarodnog javnog mnijenja, predlaže zaustavljanje zločina umjesto neposrednije intervencije da ih zaustavi. Velike sile natječu se u svjedočenju svoje volje da prekinu ciklus nasilja, osvete i mržnje. Uvjeravaju da će Tribunal biti oružje odvraćanja, da je on već sada prijetnja odgovornima za najodvratnije zločine. „Ovom akcijom izjavljujemo vama, žrtvama, da vaša agonija, vaše žrtvovanje i vaša nada u pravdu nisu zanemareni. A onima koji su počinili užasne zločine jasno kažemo da će ratni zločinci biti kazneno progonjeni i da će pravda biti zadovoljena", izjavljuje pred Vijećem sigurnosti Madeleine Albright, veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima.

ICTY je rođen iz želje država članica Vijeća sigurnosti, izvršne vlasti Ujedinjenih naroda, i na temelju poglavlja VII. Povelje UN-a, onog istog poglavlja koje dopušta svaki oblik uplitanja, uključujući i pribjegavanje sili, kako bi se zaustavilo etničko čišćenje. Misija koja mu je povjerena: tražiti i progoniti osobe koje se smatra krivima za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava od januara 1991. u bivšoj Jugoslaviji.

Statut Tribunala osigurava neovisnost pravosuđa. Određuje da su suci neovisni (članak 12.) i da tužitelj, odgovoran za istragu predmeta i za izvođenje progona ne traži i ne prima upute ni od koje vlade niti kojega drugog izvora (članak 16.). Uostalom, države su obavezne potpuno surađivati s Tribunalom i bez odlaganja odgovoriti na svaki zahtjev za pomoć ili na svaki nalog koji se, među ostalim, odnosi na prikupljanje svjedočenja i izvođenje dokaza, kao i na uhićenje i zatvaranje osoba i na dovođenje optuženih pred Sud (članak 29.). Velike su sile stvorile na papiru gotovo idealno sudište. Što, paradoksalno, dokazuje da nisu nikada mislile da će ono jednoga dana i proraditi. O tome svjedoči Madeleine Albright: „Lako je bilo izglasati 4 Scharf Michael, Indicted for War Crimes, then what?, Washington Post, 3. oktobra 1999.

5 Tribunal je uspostavljen dvjema Rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a, br. 808 od 22. februara 1993. i br. 827 od 25. maja 1993., koje utvrđuju njegovo osnivanje i obavezuju sve države na punu suradnju s ICTY-em. Tribunal je smješten u Hag, u Nizozemskoj.

Rezoluciju, ali tada nitko nije zamišljao da bi takav Tribunal mogao jednog dana profunkcionirati. Svi su mislili da nikad neće biti optuženih, ni procesa. Čak su i najoptimističniji prihvaćali da neće nikada biti presuda, nikada izricanja kazne."6

Nitko se ne zavarava. Da bi ispunio svoju misiju, Tribunal ovisi o dobroj volji svojih osnivača u Vijeću sigurnosti i o njihovim političkim interesima.7

Sutradan nakon polaganja zakletve prvih sudaca, 17. novembra 1993. međunarodni tisak pokazuje skepticizam dok se u Bosni nastavljaju rat i zločini: Sud osuđen na neuspjeh; Krezubi sud; Alibi: velike sile samo traže načina da umire savjest, osumnjičeni istodobno sudjeluju u mirovnim razgovorima pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. „Položili smo zakletvu 17. novembra i odlučili smo početkom decembra otići kući", prisjeća se talijanski sudac Antonio Cassese, prvi predsjednik Tribunala. „Postojali su samo suci, ništa drugo (...) U početku nismo imali ni proračun. Ujedinjeni narodi našli su malo novca, nešto sasvim malo za sljedeća tri mjeseca, kao kad se daje djetetu uz preporuku da ne potroši sve odjednom. Kako pokrenuti sud kad ne možete ni zaposliti ljude?" dodaje njegova američka kolegica, Gabrielle Kirk McDonald. A Južnoafrikanac Richard Goldstone, prvi tužitelj ICTY-a domeće: „Kad sam stigao u Sud, u augustu 1994., dvorane su bile prazne, bilo je samo nekoliko stolaca i stolova. Čak i oni s najboljim namjerama prekrižili su Tribunal, da i ne govorim o protivnicima pravosuđa."8

Nikada nije bilo volje za stvaranjem učinkovita i samostalna pravnog instrumenta, a kredibilitet slatkorječivih proglasa zapadnih vlasti o bezrezervnoj podršci borbi protiv nekažnjivosti vrlo je mali. Jer prema logici viših državnih obzira, amnestija se uvijek smatrala glavnim diplomatskim adutom. Ma kako odvažno izgledala, ova gesta samo je krinka koja skriva hipokriziju velikih sila, kojima se žuri da na najjeftiniji način olakšaju savjest na koju ih upozorava njihovo javno mnijenje, duboko potreseno zločinima čiji opseg i strahota zaslužuju odgovor. Ovaj sud, koji donosi toliko nade, za osnivače je samo izvor koristi. Vulgarno političko iskorištavanje jedne od najljepših utopija, potiskivanja barbarstva. Jedino rješenje da se izbjegne svaki zaplet koji bi doveo do međunarodnog vojnog uplitanja u Bosni. Sredstvo kojemu je u najboljem slučaju namjena odvraćanje zločinaca od nastavljanja njihovih djela, i posebno, poticanje poticatelja na zločine da se pokažu razumnijima za pregovaračkim stolom. Zastor nad nemoći, podlosti i nesposobnosti velikih demokracija da zaustave čovjeka koji surovim kampanjama etničkog čišćenja, u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera, obnavlja najgora sjećanja iz Drugog svjetskog rata.

Ali Rezolucija 827 otvorit će ipak nove obzore. Jer ta inicijativa, unatoč podvali, sadrži projekt koji donosi nadu, nadu u jačanje prava i kažnjavanje zločinaca. Uloga ovoga suda nadilazi Vijeće sigurnosti, nadilazi granice bivše Jugoslavije, nadilazi legitimne težnje žrtava i međunarodnog javnog mnijenja. Težnja za istinom i pravdom u svijetu koje još uvijek opsjedaju demoni konačnog rješenja na vidljiv se način oduprla prešućivanju jednih i otvorenom protivljenju drugih. Hladni rat spriječio je rađanje međunarodnog pravosuđa, obećanog poslije ponora holokausta, u poletu svečanog obećanja „nikad više". Kad je bipolarni svijet nanovo spojen, mogao se konačno roditi projekt tako dugo očekivanoga međunarodnog pravosuđa. Iako ga je donijela međunarodna zajednica vrlo dvojbenih namjera, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) pojavljuje se kao prirodni rezultat toga zahtjeva za pravdom, koji se stalno

6 Albright Madeleine, svjedočenje na saslušanju na suđenju Biljani Plavšić, ICTY, decembar 2002.

7 Pet stalnih članova su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija i Kina. Rusija, a naročito Kina, opredijelit će se za pasivnije držanje i nastavak svoje politike, prepuštajući ostalim trima stalnim članovima da rješavaju probleme ICTY-a. Postaju aktivnije tek kad se dođe do ograničenja proračuna i zagovaranja zatvaranja Suda. 8 Klarin Mirko i Vidaković Mina, Unatoč svemu, Deset prvih godina Tribunala, dokumentarac, Sense TV, Hag, 2003. http://www.sense-agency.com.

vraća još od dvadesetih godina XX. stoljeća.9 Osnivanje Sudova u Nürnbergu i Tokiju poslije Drugog svjetskog rata označava bitnu etapu u osvještavanju potrebe za međunarodnim sudom koji će suditi za zločine protiv čovječnosti. Ipak, ti prvi sudovi simboliziraju pravdu pobjednika. Otada su države potpisale Ženevske konvencije u verziji iz 1949., što je sama bit međunarodnog humanitarnog prava, te se obavezale da će progoniti sve prekršitelje tih tekstova. Ali hladni rat presjekao je taj polet u korist stvaranja stalne međunarodne jurisdikcije, neovisne o državama. Zločini su se kao odvratna i gnusna litanija nastavili od Afrike do Kambodže, od Kavkaza do Bliskog istoka. Staljinove čistke i kineska kulturna revolucija ostale su nekažnjene. Crveni Kmeri smatrani su poštovanim sugovornicima u času mirovnih pregovora. Diktatori iz Latinske Amerike mogli su legalizirati delikt mišljenja i torturu jer je to bila zapreka širenju komunizma.

A Sadam Husein nije pobijeđen u prvom Zaljevskom ratu zato što je pribjegao kemijskom oružju protiv civilnog kurdskog stanovništva.

Prema primjeru Sudova u Nürnbergu i Tokiju ICTY je zadužen da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Kao odgovor na genocid koji sto dana hara Ruandom, ostavljajući na zelenim brežuljcima te afričke Švicarske blizu milion osakaćenih lešina, Vijeće sigurnosti osniva u novembru 1994. drugi međunarodni kazneni sud. Ove dvije instance, stvorene pod pokroviteljstvom UN-a pridonijet će ponovnom javljanju ideje o stalnom međunarodnom pravosuđu. Situacija je posebno povoljna za ostvarenje toga starog smjelog sna. Više nema blokovske logike, sukoba nepomirljivih ideologija, prijetnje apokalip-tičnim kaosom koju nosi atomsko oružje. Unatoč sve brojnijim sukobima na periferiji -Balkan, Ruanda, Somalija, Čečenija itd. -poslije pada Berlinskog zida čini se da su glavne opasnosti otklonjene. Osnovna načela koja upravljaju našim demokracijama privlače sve više zemalja. Čini se da je svijet zašao u novu eru. Neki čak vide da dolazi kraj Povijesti. Prilika koja se tada javlja za stalni kazneni sud savršena je i, bez sumnje, jedinstvena. To dokazuje, a posteriori, razdoblje nakon 11. septembra 2001. i veliki međunarodni nered koji će se u njemu otkriti. Od 15. juna do 15. jula 1998. Rimska konferencija zaključuje se stvaranjem te nove i toliko očekivane sudske instance, stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC). Potpisivanje Rimskog ugovora 17. jula 1998. koji je potpisalo sto dvadeset država predstavlja odlučan trenutak u nastupanju međunarodne pravde s univerzalnom vokacijom, koja će možda jednog dana uspjeti kažnjavati zločine i štititi veći broj žrtava. Oparene iskustvom dvaju Međunarodnih kaznenih sudova, tim čudovištem koje su stvorili, ali koje im malo pomalo izmiče, države su nametnule stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) ograničenja koja ozbiljno sužavaju njegovo polje djelovanja.10 Unatoč ovim ograničenjima, čini se ipak da je proces nepovratno krenuo. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) rađa se 11. aprila 2002. kad je dosegnut prag od

9 Ideja o međunarodnom kaznenom pravosuđu, nadležnom za suđenje pojedincima odgovornima za međunarodne zločine, nije nova. Pokušala se ostvariti kroz cijelo XX. stoljeće. Ideja o sudu za kažnjavanje zločina Wilhelma II., koja se sugerira Versajskim ugovorom 1919. napuštena je, kao i međunarodne jurisdikcije koje je trebalo stvoriti da bi stupila na snagu Ženevska konvencija iz 1937. o prevenciji i represiji terorizma, Njujorška konvencija iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida i Konvencija o suzbijanju i prevenciji zločina aparthejda iz 1973.

10 Suprotno ICTY-u, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) primjenjuje načelo komplementarnosti i nema, dakle, prvenstvo pred nacionalnim sudstvima. Teorijski, stalni Međunarodni kazneni sud jedinio je mjesto gdje je kaznena pravda planetarno nadležna, bez geografskog ograničenja. Ali buduči da je uspostavljen ugovorom, u praksi je nadležan samo na području zemalja potpisnica. A svaka je zemlja slobodna da ga potpiše ili ne potpiše. Ovlasti tužitelja smanjene su njegovom obavezom da traži dozvolu sudaca za pokretanje istraga. Uostalom, članak 124 njegova statuta, uveden na inicijativu Francuske, omogućuje svakoj državi da na sedam godina odbije nadležnost Suda za pretpostavljene ratne zločine počinjene na njezinu teritoriju. Osim toga, članak 98. dopušta državama koje nisu potpisnice da izuzmu od nadležnosti Suda svoje građane ako počine zločin unutar granica zemalja potpisnica Ugovora, naročito ako potpišu bilateralni ugovor sa zemljama članicama. Ova ograničenja, koja su nametnule velike sile, imaju za cilj u prvom redu zaštititi njihov nacionalni suverenitet i suziti polje djelovanja međunarodnog sudstva.

šezdeset zemalja koje su ratificirale Rimski sporazum. Počinje djelovati 1. jula 2002.11 Namjena mu je da sudi za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, zločine počinjene najčešće uz pomoć lokalnih vlasti koje su, zbog toga, rijetko sklone kažnjavati ih pred svojim sudovima. Tako svaki novi Pol Pot, Augusto Pinochet ili Sadam Husein više neće moći djelovati potpuno nekažnjeno.

Žrtve nose u sebi zahtjev za riječju istine i pravde, bez čega se ne mogu oporaviti poslije genocida ili svakog drugog masovnog zločina. Hvataju se za tu nadu koja se rađa pojavom međunarodnih kaznenih sudova. U tome traže spas. Kao i ostatak čovječanstva koje zna da je ranjivo. Koje zna i da ga je samo poredak koji nadilazi granice i sebi nameće prag nedopustivoga kao jedinicu vrijednosti, sposoban zaštititi od skretanja politike i od rata. To je uloga sudbenog reda u službi Čovjeka i njegovih prava, naslijeđena od Nirnberškog suda, obogaćena odonda brojnim međunarodnim konvencijama. Upravo taj red pokušavaju uvesti međunarodne pravosudne ustanove. Ali one se kreću po miniranom terenu jer toliko mogu ponekad biti suprotstavljeni prioriteti međunarodne pravde i međunarodne politike.

Međunarodno kazneno sudstvo nastupilo je pod znakom jednog nesporazuma, čak prijevare. Jer su moral i pravo korišteni da prikriju odustajanje. Usudili bi se reći, izdaju, jer to odustajanje od prekida zamaha okrutnosti u srcu Europe neizbježno je pomaklo granice nedopustivoga. Velike sile su u ICTY-u gledale tek civiliziran način pokazivanja snage, jedno od oružja u službi mira. Njime su mahale kao Damoklovim mačem kako bi prijetile najodgovornijima i ubrzali pregovore. Viši državni obziri ponudili su tako ratnim vođama izbor između mira ili zatvora. Da bi usporili njegov sudbeni žar i izbjegli da ugrozi izglede za mir ili da „ne postane štetan za rad diplomata" novi instrument morao je ostati pod nadzorom. Pa i pod cijenu da se poništi njegovo djelovanje. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), bez sumnje više nego i jedan drugi, zamišljen je da u prvom redu služi politici, a ne pravdi. Obećanja velikih demokratskih sila bile su samo tlapnje. Štititi istinu i pravdu samo kad su politički korisne, a pobijati ih svaki put kad to nisu, pod izlikom da bi slijepo pokoravanje moralnom imperativu, ne brinući za posljedice, bilo kobno za političke vlasti svjedoči o zabrinjavajućoj zbrci. Jer međunarodna pravda ne ovisi o apstraktnom ili apsolutnom moralu koji bi svojim lancima zarobio političke vlasti do te mjere da ih učini nemoćnima i tako dovede svijet u opasnost. Ona se zasniva na skupu imperativnih i jasnih pravila kojima je cilj zaštititi čovječanstvo od najtežih patnji koje mu se nanose i na koje su se same države obavezale prihvaćanjem međunarodnih konvencija poslije traume holokausta. Međunarodna pravda nije u suprotnosti s mirom zato što odbija nekažnjivost, kako joj prečesto predbacuju diplomati. Ona je, baš naprotiv, jedan od uvjeta mira do kojega dovodi voljom da prekine s nekažnjivošću. U tom kontekstu sumnjičenja teško je Sudu učvrstiti samostalan položaj, a da ne dobije žestokih udaraca. Povijest Međunarodnog kaznenog suda povijest je igrača džuda zalutalog u boksački ring usred prvenstva teške kategorije. Gurnut usred džungle međunarodnih odnosa, u ulozi je novajlije odmah bačenog na pod, ali dovoljno okretnog da se pridigne poslije svakog spektakularnog nokauta i tako spriječi protivnika da lako zaključi borbu. Zakulisne kuhinje međunarodnih poslova sličnije su zadimljenom ćumezu iz filma Lovac na jelene (The Deer Hunter), gdje su sve igre namještene, nego idiličnim slikama koje nam prikazuju nalickani diplomati razglabajući o svijetu, gotovo tiho, u raskošnim salonima neke palače ili konferencijskog centra. Međunarodni kazneni sud duguje svoje preživljavanje i svoje uspjehe samo snazi i legitimnosti svojeg mandata koji nalaže kazneni progon odgovornih za masovne zločine. Od pritajenih ratova do silovite razmjene vatre, od zavrtanja ruke do njezina stiska, od definitivnih prekida do kratkotrajnih zbližavanja, politička i sudbena vlast ne slažu se dobro na međunarodnoj pozornici gdje se trude zajednički djelovati. To ne čudi, s obzirom da utjelovljuju dvije različite logike, od kojih jedna djeluje u ime posebnoga, nacionalne suverenosti, viših državnih razloga; druga u ime univerzalnosti osnovnih vrijednosti čovječanstva i u ime zakona. Kako bi se uskladili ti odnosi, morat će se čekati da, kao u demokracijama, odnosi političke moći

11 Sredinom 2007. sto i četiri od sto devedeset i jedne zemlje članice Ujedinjenih naroda ratificiralo je Stalni međunarodni kazneni sud (ICC). SAD, Kina, Rusija, Indija i Izrael ostaju među zemljama koje koje nisu ratificirale taj Ugovor.

prestanu priječiti izvršavanje sudbene vlasti i da ne budu zapreka njezinoj nezavisnosti. Pravda je bez toga promašen projekt, osuđen na neuspjeh. Bez ikakve sumnje lakše je okupljati oko najmanjeg zajedničkog nazivnika i izgrađivati komercijalnu stranu globalizacije nego graditi njezinu pravosudnu stranu oko najviših standarda o kojima nema cjenkanja, kako onih pravnih tako i oko strogih obaveza kao što je odgovornost pred zakonom za svoja djela čak i kad zauzimamo najviše funkcije.

U međuvremenu, nastavit će se ovo sučeljavanje između međunarodnih pravosudnih instanci koje ne žele biti pretvorene u političke instrumente i političke klase koja ne želi biti talac međunarodnih pravosudnih instanci. Međunarodni sudovi traže nezavisnost, a političke vođe žele zadržati mogućnost nepoštovanja pravila kad ona ograničavaju njihovu mogućnost djelovanja na međunarodnoj pozornici. Međunarodni kazneni sudovi, a danas još više stalni Međunarodni sud pravde, oslobodit će se utjecaja politike samo ako bez prestanka zahtijevaju neovisnost koja im po pravu pripada. I umjesto da odmah proglašavamo neuspjeh međunarodne pravde, upitajmo se najprije treba li osuđivati tu pravdu u začetku zato što do sada nije znala osvojiti svoju neovisnost bez koje ne može postati univerzalnom, ili treba prije optuživati volju država da joj stalno sužavaju područje djelovanja.

Nemojmo nikada zaboraviti: čak i ako se danas nametnuo kao preteča međunarodnog prava u nastajanju, ICTY nije ni stvoren da uspije. Ma koliko se to činilo šokantnim, nije stvoren zato da sudi najodgovornijim političkim i vojnim dužnosnicima za krvoprolića u bivšoj Jugoslaviji, nego da bi se moglo cjenkati dajući im nekažnjivost u zamjenu za mir. A svi su znali i prirodu i obujam zločina, kao i imena glavnih osumnjičenih. Lawrence Eagleburger, američki državni tajnik otkrio je to 16. decembra 1992. u Ženevi, nekoliko dana prije napuštanja svojih funkcija: „Vrlo dobro znamo da su izvršeni zločini protiv čovječnosti; znamo i kada i gdje. Znamo i koje su snage izvršile te zločine, poznati su nam i vođe koji su zapovijedali. A znamo i političke vođe o kojima su ovisili i još uvijek ovise ti vojni zapovjednici." Na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca koji je šef američke diplomacije dao javnosti nalazili su se već onda Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović-Arkan. Izbor da izvršavanje pravde podrede imperativu mira i tako odgode progon najviših odgovornih političkih i vojnih dužnosnika, u nadi da će najbrže zaustaviti patnje i da će pregovarati, nije dokazao svoju učinkovitost. Baš naprotiv. Mirovni planovi odbacivali su se jedan za drugim. Rat se nastavio, kao i beskonačni niz zločina. Srebrenica, najveći pokolj ikada počinjen u Europi poslije 1945., nije spriječen u julu 1995. Što je još gore, počinili su ga oni kojima je dopušteno da slobodno provode svoje ubilačko ludilo misleći da će biti oslobođeni odgovornosti jer su tada bili uključeni u mirovni proces. Tako velike sile od 1999. nemaju drugog oružja nego vojnu akciju kako bi zaustavile novo prolijevanje krvi, ovaj put na Kosovu. Odgovorni za ovaj novi ubilački pohod nije nitko drugi nego Milošević i njegovi plaćeni ubojice, svi oni koji su već bili na popisu osumnjičenih ratnih zločinaca iz 1992.12

Velike i male diplomatske nagodbe u prilog ovih osumnjičenika nizanjem godina i masovnih grobnica poništavale su od samog početka svaku međunarodnu vjerodostojnost jer su ih sve strane shvaćale kao odustajanja od naših vrijednosti i naših demokratskih načela. Prijetnja da će jednog dana odgovarati za svoje zločine čak i državni poglavari, dakle pravosudna funkcija odvraćanja, ostala je nedjelotvorna jer nije bila vjerodostojna. Dokle god dvostruki standardi i nekažnjivost ostanu kao jedno od glavnih oružja u arsenalu realpolitike, sudska prijetnja bit će uzaludna. A dokle god sudbena vlast ne uspije naći svoje pravo mjesto u odnosima moći koji i dalje vladaju u međunarodnim odnosima i dok se ona ne ostvaruje uz bok političke vlasti, da bi djelovale zajedno i komplementarno, u svijetu ćemo biti izloženi nepravdi i opasnosti, koje cinizam i sramotne nagodbe samo još više ohrabruju. Dokle god realpolitika bude značila kukavičluk i izdaju osnovnih i univerzalnih vrijednosti, a ne sinonim zdravog razuma, mudrosti i dosljednosti u traganju za rješenjima koja poštuju ta načela, novi Miloševići od zločina će graditi sustav, Bin Laden će težiti uništenju svojih bivših saveznika, novi Sadami Huseini koristit će se plinom za vršenje genocida, Joseph Kony neće

12 Uz iznimku Radovana Karadžića koji, kako se čini, nije nikako povezan sa zločinima počinjenima na Kosovu. Naprotiv, Mladić, tada aktivni časnik srpsko-crnogorske vojske, iako je već bio optužen, otišao je barem jedanput na Kosovo za vrijeme kampanje etničkog čišćenja koju je provodio Beograd.

predati oružje dok ne bude amnestiran, Iran će se predavati u ruke piromana, Bliski istok će i dalje uzgajati plodove gnjeva, a Rusija i Kina više će voljeti kapitalizam nego demokraciju i ljudska prava.

Sav napredak naših demokracija u zaštiti ljudskog bića i nada da te vrijednosti napreduju u svijetu bit će uzaludni. Nastupanjem međunarodnog prava na prijelazu stoljeća, zahvaljujući utopiji koja je postala stvarnost, vjerovalo se da će pravo napredovati i nametnuti se, postupno, kao sredstvo mirnog reguliranja ljudskih odnosa na planetarnoj razini, tamo gdje je vladala samo sila. Slavi se uzmicanje nekažnjivosti. Krupnim koracima, kako kažu. To se razumije. Zločini, najčešće nekažnjavani, konačno dolaze pred sud. Šefovi država, donedavno sigurni da nikada neće morati odgovarati za svoja djela, više ne mogu mirno spavati. Uhićenja Slobodana Miloševića, Augusta Pinocheta, Jeana Kambanda,13 Charlesa Taylora ili Sadama Huseina primjeri su koji potvrđuju ovaj sretni razvoj. Pravda je još nesavršena u svojem funkcioniranju, ali njezin je napredak nepobitan. Neki čak, bez sumnje malo prerano, smatraju daje „nepovratan". Stvaranje stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC), koji je plod spoja utopije i tvrdoglavosti, pruža sada sve većem broju žrtava nadu da će se moći osloboditi strašnog tereta nepopravljive prošlosti, ne morajući pribjegavati osveti.

ICTY se podiže, sve više i više, ponekad mukotrpno, ali uspijeva ostati u ringu. Znao je tu unaprijed izgubljenu bitku, u kojoj se nitko nije kladio u njegove izglede da se odupre, pa i samo za koji časak, pretvoriti u uzbudljivu borbu čiji ishod i danas ostaje nepredvidljiv. Namjera mi je ispričati vam upravo tu neočekivanu utakmicu, u kojoj je sve sumnjivo, a privid još varljiviji nego obično.

I. POGLAVLJE

Sporazum nade, ili kad politika i pravda djeluju složno

„Svima onima koji su savjetovali izručenje Slobodana Miloševića jasno sam odgovorio: 'Ne.' Haški sud je politička institucija koja nema ničeg međunarodnog. To je američki sud."14 Toga 5. oktobra 2000. Vojislav Koštunica slavi svoju pobjedu. Upravo je izabran za predsjednika jedne od federalnih republika Jugoslavije, svedene na Srbiju i Crnu Goru. Toga dana Srbija je izišla na ulice da zbaci onoga koji je trinaest godina vladao kao gospodar i od 24. septembra odbijao priznati izborni poraz. Napušten od svoje policije, koja je stala uz prosvjednike i od vojske koja mu je uskratila poslušnost i odbila ugušiti pobunu u krvi, Milošević je prisiljen povući se. Ali zahtijeva od svojeg nasljednika obećanje da neće biti predan međunarodnom pravosuđu. Koštunica ne namjerava prekinuti srpski nacionalistički pothvat ni osuditi zločine počinjene u njegovo ime. Prihvaća i osigurava mu zaštitu vojske. Srušenom diktatoru dopušteno je da ostane u predsjedničkoj vili, na zelenim uzvisinama Beograda, uz dobru zaštitu elitnih jedinica. Moći će se baviti svojim poslovima i voditi svoju stranku. Milošević, poticatelj velike većine zločina koji su uprljali tlo bivše Jugoslavije, iznad zakona je.15

Zbog olakšanja Miloševićevim rušenjem koje su one poticale od rata na Kosovu, velike sile ne osuđuju odluku novog šefa države. "Situacija je delikatna. SAD se veseli događajima u Beogradu, ali traži od vas da budete razumni. Nemojte u ovom trenutku zahtijevati Miloševićevo izručenje, radije budite suzdržani",

13 Jean Kambanda bio je predsjednik Vlade Ruande u vrijeme genocida. Uhićen je 1997. u Keniji; u obrani je priznao krivnju za genocid i osuđen je 1998. na doživotni zatvor, a presuda je potvrđena i u žalbenom postupku 2000. g.

14 Ovaj, kao i svi kasniji navodi srpskih dužnosnika u knjizi, preneseni su iz francuskog izvornika, i u tom obliku ih objavljujemo (op. ur.)

15 Hartmann Florence, Milošević, la diagonale du fou (Milošević, dijagonala luđaka), prošireno izdanje, Folio Gallimard, Pariš, 2002, str. 556. -601.

objašnjava Madeleine Albright koja telefonira Carli del Ponte 6. oktobra 2000. krajem dana. Tužiteljica Haškog suda pristaje. Ali upozorava: „Kad ova opasnost bude otklonjena, morat će se promijeniti strategija." Zapad se boji štete koju bi u ovom prijelaznom razdoblju mogao nanijeti pravni idealizam. Posebno nakon odluke Europske unije, 9. oktobra, da ukine zračni i naftni embargo koji je Srbija trpjela od 1998., a da pritom nije spomenuto postojanje međunarodnog uhidbenog naloga protiv Miloševića. Carla del Ponte prijeti da će upozoriti na šutnju zapadnih prijestolnica. Madeleine Albright naziva je 10. oktobra: „Molim Vas. I dalje se suzdržavajte od govorenja tisku o Miloševiću i o nužnosti da bude predan."

Carla del Ponte još uvijek nema u Beogradu sugovornika kojemu može predati uhidbeni nalog i mora čekati rezultate parlamentarnih izbora u decembru 2000. g. i uspostavu demokratske vlade kako bi tražila primjenu zakona. Ali u međuvremenu, ako prihvaća smiriti igru, ipak želi upozoriti zapadnjake na odgovornost i nagovoriti ih da polagano pripremaju teren. Hubert Vedrine, francuski ministar vanjskih poslova otišao je u Beograd u ime Europske unije kojoj predsjeda Francuska pozdraviti onoga koji je srušio Miloševića. Carla Del Ponte zove ga nakon njegova povratka, 11. oktobra. „Haški sud nije prioritet za predsjednika Koštunicu. Njegov je prioritet preuzimanje političke kontrole u institucijama i uspostavljanje nove vlasti. Ne protivi se predaji Miloševića sudstvu, ali želi da to bude najprije u Srbiji, za zločine u Srbiji. Traži da se ne poteže pitanje Haga do parlamentarnih izbora u decembru", inzistira šef francuske diplomacije. A zatim dodaje: „Govorit ćemo o Miloševićevoj budućnosti u Biarritzu."

Petnaestorica prostiru crveni tepih Koštunici, kojega je Francuska 14. oktobra pozvala na sastanak vrha šefova država i vlada Europske unije u tom ljetovalištu na atlantskoj obali. Europa se dogovara da ne poduzima ništa što bi moglo ugroziti promjene do kojih je došlo u Srbiji i otežati zadatak Koštunici. ,,A kad za to dođe vrijeme, nove će vlasti svakako morati dati odgovore na pitanja o kojima smo razgovarali, u prvom redu mislim na sudbinu Miloševića", brani se predsjednik Jacques Chirac. Parlamentarni izbori 23. decembra potvrđuju pobjedu demokratske opozicije i dovode njezina prvaka Zorana Đinđića na mjesto predsjednika vlade. Zoran Đinđić pripada onim demokratima koji su tražili neodložno izručenje Miloševića Hagu uvečer 5. oktobra 2000. Želi predati Miloševića pravdi zbog ubojstava i pokušaja ubojstava srpskih opozicionista i zbog posvemašnje pljačke njegove zemlje, ali i zbog zločina na Kosovu zbog kojih ga potražuje ICTY. I to on otvoreno najavljuje pri preuzimanju dužnosti. „Moja zaštita ovisi o predsjedniku Koštunici", odmah odgovara Milošević u intervjuu talijanskom listu La Štampa, u kojemu uspoređuje Haški sud s „koncentracijskim logorom" koji su osnovali zapadnjaci da bi „progonili Srbe". Đinđić prvi put susreće Carlu del Ponte 25. januara 2001., za vrijeme prvog posjeta tužiteljice Srbiji. Koštunica, novi predsjednik Republike, upravo je iznio pred nju oštru optužnicu protiv Haškog suda i dao do znanja da odbija svaku suradnju. Njegov stav ne razlikuje se nimalo od Miloševićeva. Nasuprot tomu, srbijanski predsjednik vlade predlaže zajedničku akciju. Đinđić želi izvući Srbiju iz Miloševićeve ere i rehabilitirati je na međunarodnoj sceni. Želi uspostaviti program djelotvorne suradnje s Haškim sudom tako da ne destabilizira zemlju. Od trideset sedam optuženika u bijegu od Haškog suda, dvadesetak bjegunaca našlo je sklonište u Srbiji. „Moramo zajedno identificirati prioritete. Milošević bi morao biti uhapšen za mjesec dana zbog korupcije, ali možemo mu suditi i za ratne zločine. Još nemamo kontrolu nad policijom, tajnim službama i vojskom, taj proces će potrajati. Moramo također objasniti ljudima što se dogodilo, da se pravda mora provesti, da to radimo zbog nas, a ne zato što to traži Haški sud. Vlada će morati odgovarati na izazove napredujući polagano. Mislim da bi Radovan Karadžić, Ratko Mladić, optuženi za Srebrenicu, ili oni za Vukovar, morali prvi ići u Hag. Tu ne bi smjelo biti problema. Milošević će doći odmah za njima, jer zasada je prerano."

Sporazum Đinđić -del Ponte

Rijetke su situacije u kojima se političko djelovanje podudara s djelovanjem pravosuđa na međunarodnoj sceni. Još su rjeđe one kojima je cilj uskladiti međunarodnu pravdu i vođenje unutarnjih poslova. Đinđić želi djelovati. Ni časa ne sumnja da je Miloševiću mjesto u zatvoru. Ali Srbi bi htjeli da mu se sudi za patnje koje je nanio svojem narodu, da plati što je uništio Srbiju i izgubio četiri rata. Ne žele biti prisiljeni suočiti se s pitanjem zločina koje je počinio, najčešće uz njihov pristanak, u Hrvatskoj, u Bosni ili na Kosovu. Ipak, Đinđić im pokušava to reći. Čim je preuzeo svoju funkciju, izjavljuje da postoje vrlo teški dokazi o Miloševićevim zločinima protiv Albanaca. Pokazat će im to u maju otkrivajući postojanje grobnica pred vratima Beograda i na više drugih mjesta u Srbiji, gdje je Milošević dao prenijeti oko hiljadu žrtava kako bi uklonio neke tragove svog nečasnog djela na Kosovu. Trudi se objasniti im da ti zločini ne mogu ostati nekažnjeni ako Srbija želi prekinuti sa svojom prošlošću i povezati se sa svijetom. Zna i to da srbijansko pravosuđe, paralizirano Miloševićevom erom, još ne može zamijeniti Haški sud i da bi, čak i kad bi to pokušalo, uronilo Srbiju u razdoblje još veće nestabilnosti. Osim toga, treba udaljiti Miloševića, definitivno mu oduzeti sposobnost da šteti, razbiti laž koju pokušava održavati nastavljajući svoje sudjelovanje u političkom životu s obzirom na to da je ostao šef stranke, najjače u novoj opoziciji. U toj situaciji za koju Đinđić zna da je neodrživa i da osuđuje na neuspjeh svaki pokušaj dubinskog reformiranja Srbije, Haški sud je za njega najbolje rješenje. U njemu vidi sredstvo povezivanja prava i političkog djelovanja. Upravo taj spoj, taj susret dviju vlasti, koje se često percipiraju kao suprotstavljene na području međunarodnih odnosa, bit će pokretač isporučivanja Miloševića u neočekivano kratkom roku. Taj susret simbolizira susret dviju podjednako odlučnih osobnosti. Tužiteljica Haškog suda koja, prvi put u povijesti, hoće izvesti pred međunarodno sudstvo jednog šefa države. I predsjednik srbijanske vlade koji želi iščupati iz Srbije čovjeka koji je „glavni faktor nestabilnosti" u njegovoj zemlji.

Unatoč prividima, unatoč percepciji koja je ostala, pakt između Đinđi-ća i Carle del Ponte zapečaćen je bez znanja velikih sila. Unatoč Đinđićevim stavovima, Zapad preporučuje oprez i šutnju. Ukočena zbog krhkosti srpskih demokrata, Europa je upadljivo odsutna i ne razumije kakve to opasnosti nosi. I ne grabi prilike koje se pojavljuju da spoje pravo i diplomaciju. Nasuprot tomu, SAD, neko vrijeme povučen zbog promjene administracije, pokazat će sposobnost prilagođivanja, koju će bez sumnje još više olakšati njegov ponos što se proglašava prvakom međunarodne pravde. Na to će utjecati i Miloševićev status.16 Ni Miloševićev status nije bez utjecaja. Jer stav velikih prema pravu ciničan je i selektivan. Od NATO-ove intervencije u vrijeme rata na Kosovu Milošević je postao „neprijatelj". Poslije toliko godina zapadnjačke susretljivosti prema sugovorniku koji je neophodan, dakle nedodirljiv, Milošević postaje u njihovim očima izvediv pred pravdu, na neki način lišen privilegije nekažnjivosti. U tom posebnom kontekstu Amerikancima nije teško razumjeti kako bi golemu korist imali pridružujući se Đindiću i Carli del Ponte, i voditi dvostruku politiku koja u isti mah pogoduje njihovim interesima i interesima međunarodne pravde. Ali njihova uloga u predavanju Miloševića Haškom sudu bit će u konačnici sasvim drugorazredna.

Srbija je, doduše, izložena američkim pritiscima, a isto tako i europskim, ali ni Washington ni Bruxelles ne zahtijevaju izručenje Miloševića Haškom sudu. Krajem februara Ana Lindt, ministrica vanjskih poslova Švedske, koja predsjedava Europskom unijom u prvom polugodištu 2001., objašnjava Carli del Ponte: „Želimo da brzo počnu djelovati, ali za razliku od SAD-a ne želimo postaviti ultimatum. Moraju izvesti jedno uhićenje prije kraja marta, ne nužno Miloševićevo, može nekog drugog optuženika ako žele. Tu im poruku prenosimo." SAD je postavio jedanaest uvjeta za isplatu financijske pomoći, namijenjene te godine Srbiji. Postavio ih je Kongres koji mora dati zeleno svjetlo američkoj administraciji da bi se novac dodijelio. To je proces „provjere" kojoj se podvrgavaju „problematične zemlje" među kojima je i Srbija. Prethodne godine

16 SAD se proglašava prvakom međunarodne pravde iako nije ratificirao međunarodne instrumente i često radije primjenjuje svoje vojne pravne propise nego međunarodne konvencije. Osim najnovijih primjera u vezi s Irakom, za potpuniji povijesni pregled pročitajte izvrsno djelo: Power Samantha, A problem from Hell, America and the Age of Genocide, Perennial, New York, 2002.

SAD je tražio uklanjanje Miloševića s vlasti u zamjenu za financijsku pomoć. Sada je uvjetuju pokretanjem reformi, ali i dokazom prave suradnje s Haškim sudom. Drugim riječima, traže uhićenje Miloševića ne zahtijevajući njegovo izručenje, prebacivanje u Hag barem jednog optuženoga i prihvaćanje zakona koji zahtijeva Koštunica da bi pokrenuo bilo kakav oblik suradnje s Tribunalom. Kongres mora donijeti odluku najkasnije do 31. marta. Politički realizam bez sumnje podržao bi kompromis i pretvorio ove uvjete u skromne želje, toliko je Srbiji trebao taj novac da podrži demokratsku tranziciju, da ih Đinđić nije pretekao.

Prema Miloševićevu uhićenju

Sutradan nakon posjeta Carle del Ponte Beogradu, Đinđić javno izjavljuje da „izručenje Miloševića Hagu ne bi bila previsoka cijena za pristup Europi". Đinđić održava obećanje. Beogradski javni tužitelj otvorio je istragu protiv Miloševića za korupciju i zloporabu vlasti. Bivši šef države ne samo da je opljačkao i u crno zavio dobar dio bivše Jugoslavije nego je orobio Srbiju i nakupio više milijardi dolara na računima u stranim bankama. Ali dokaze je teško prikupiti, pogotovo na brzinu. Mjesec dana poslije Đinđić traži još jedan susret s Carlom del Ponte, ali želi da ostane u tajnosti. Nalaze se u subotu 3. marta u Luganu, rodnom gradu gospođe iz Ticina. U uredu šefa kantonalne policije, koji ga je rado stavio na raspolaganje kako bi se izbjegao publicitet, tužiteljica Haškog suda i srbijanski premijer razgovaraju dva duga sata u četiri oka. Srbin iznosi podrobnu sliku političke situacije u svojoj zemlji. Milošević i dalje vodi svoju socijalističku stranku i uživa u ulozi šefa opozicije nestrpljivo očekujući čas osvete. Kao što je to osjetio navečer 5. oktobra, Đinđić mora udaljiti Miloševića ako želi pokrenuti zemlju. Objašnjava Carli del Ponte da mu je potrebna podrška SAD-a i njegova ekonomska pomoć. Želi, dakle, uhititi Slobodana Miloševića prije 31. marta, datuma certifikacije američkog Kongresa. Međutim Koštunica je zapreka njegovim planovima. Srbijanski predsjednik, koji sumnjiči Đinđića da želi izručiti Miloševića Hagu, traži od vojne obavještajne službe da ga nadzire. Đinđić se na to žali. Kaže da će ga Koštunica pokušati srušiti. Đinđić, dakle, predlaže da se Miloševića smjesti iza rešetaka najprije u Beogradu pa da se čeka pogodniji trenutak za izručenje Haškom sudu. U međuvremenu će osigurati dobrovoljnu predaju jednoga ili dvaju optuženika Haškog suda, kao dokaz volje njegove vlade da surađuje s međunarodnim pravosuđem.17 Zatim Đinđić nastavlja: „Milošević će za nekoliko dana biti ispitivan zbog svoje upletenosti u pokušaj ubojstva Vuka Draškovića (jednog od lidera srpske opozicije, člana nove većine; op. a.). Bit će optužen i za korupciju, za zloupotrebu položaja i izborne prevare. To će ovisiti o dokazima koje uspijemo skupiti do 15. marta kad mislimo zatražiti njegovo uhićenje. Naravno, bit će uhapšen za druge zločine, a ne one koji vas zanimaju. Ali bit će nam nemoguće zadržati ga u pritvoru jako dugo. Dakle, izručit ću vam ga, ako je potrebno čak i otmicom. Samo, ne mogu vam još reći kada."

Krajem marta srpsko pravosuđe ne raspolaže s dovoljno dokaza da optuži Miloševića, ali ipak s dostatno da zatraži istragu. Na putu za Washington Đinđić je 20. marta presjedao u amsterdamskoj zračnoj luci. Carla del Ponte dolazi tamo na drugi tajni sastanak. Iznenađena je jer im nizozemska policija ne uspijeva naći privatni salon. Carla del Ponte i Đinđić traže od tjelesne garde da se udalji i šeću se hodnicima zračne luke u Schipolu kao dva obična putnika. „Napredujemo, uhitit ćemo Miloševića za koji dan. Ali imamo problem s američkim ultimatumom. Ne želimo ostaviti dojam da djelujemo pod američkim pritiskom. Bilo bi možda bolje da pričekamo početak aprila umjesto 31. marta. Sto se tiče zelenog svjetla za suradnju s Tribunalom, Koštunica i dalje oklijeva. Zahtijeva da se to uredi zakonom, ali nam ne kaže kad će parlament zasjedati. Obećao je uskoro, ali sad kaže da ne zna."

Rok „certifikacije" američkog Kongresa daje alibi Đinđiću da prisili na djelovanje one koji su Miloševiću obećali imunitet. Premijer koristi Koštunicino putovanje u Ženevu da uhiti Miloševića. No on nije odgovorio na poziv suca koji ga je trebao ispitati u okviru istrage koja je u toku. Tridesetog marta specijalna policija

17 Blagoje Simić bit će premješten u Hag sljedećeg tjedna, Milorad Štakić, također optužen u predmetu logora u Prijedoru, predan je 23. marta 2001. Sama Srbija ima tada na svojem području oko osamnaest bjegunaca.

opkolila je vilu. Ali umiješala se vojska. Akcija je zaustavljena. Na povratku u Beograd, 31. marta, Koštunica se opire, ali na kraju popušta. Televizije cijelog svijeta stigle su u srpsku prijestolnicu i očekuju ishod te borbe. Beograd više ne može ustuknuti, o tome ovisi odluka Kongresa. Koštunica prihvaća zapovjediti vojsci da propuste policijske snage, u zamjenu za uvjeravanje da Milošević neće biti izručen Haškom sudu. Milošević postavlja isti uvjet kad je pristao da se preda poslije deset sati pregovora. U zoru 1. aprila ulazi u prostor Centralnog zatvora u Beogradu.

Europski otpori

„Ovo nas obećanje ni na što ne obavezuje. Nismo ga stavili u avion za Hag, a to je i tražio. Ispoštovali smo svoje obećanje", objašnjava Đinđić Carli del Ponte u telefonskom razgovoru. Tužiteljica više nema sumnji, premijer namjerava ići do kraja. Milošević će uskoro biti u Hagu. Ali sada joj preostaje uvjeriti Europljane i Amerikance da potaknu završnu fazu -izručivanje. Igra nije unaprijed dobivena jer nitko ne tjera beogradske vlasti da predaju Miloševića međunarodnoj pravdi. Zatvaranje bivšeg šefa države nije izazvalo nikakve potrese u Srbiji. Umirene, velike sile čini se da se time zadovoljavaju. Ne vide zapreke u tome da Srbija oklijeva predati svojeg bivšeg poglavara međunarodnoj pravdi, i tako potvrdi svoju opredjeljenost za funkcioniranje pravne države. Jer, konačno, za njih je međunarodna pravda samo međupostaja dok se ne osvijesti suverenitet, trenutno znatno narušen zbog zločinačke državne politike. Sad kad je Milošević srušen i bačen u zatvor, Srbija može ponovno zahtijevati da joj se prizna legitimni unutarnji suverenitet i sama suditi svojem tiraninu. Ali zapadnjaci zaboravljaju razmjere i geografiju zločina, zaboravljaju da se golema većina njegovih žrtava nalazi izvan Srbije, zanemaruju slabost unutarnjeg pravosudnog sustava koji nije ni očišćen ni reformiran, i konačno prikrivaju činjenicu da je Milošević u svojoj zemlji optužen samo za korupciju i zloporabu vlasti, a ne za zločine protiv čovječnosti. Ponovo se javlja njihov otpor činjenici da jedan šef države odgovara za svoje zločine i još više učvršćuju Miloševića u uvjerenju da nikada neće biti izručen Haškom sudu. Ne toliko zato što se Srbi tome suprotstavljaju, koliko stoga što će oni koji su na istom položaju odbiti igrati protiv jednog od svojih kolega, stvarajući tako vrlo nezgodan presedan. Milošević je uvjeren da će se uskoro izvući. Ali Haški sud neće ustuknuti pred jednodušnim stavom da se odgodi njegovo prebacivanje u Hag. Požuruje se podsjetiti na prvenstvo nadležnosti koje mu je dodijeljeno u odnosu na nacionalna pravosuđa i već 6. aprila šalje svojeg činovnika u Beograd kako bi predao Miloševiću međunarodni uhidbeni nalog.

"Preblizu smo cilju da bismo odustali", zauzima se Carla del Ponte u prijestolnicama. Ali Europa ostaje gluha i podijeljena. Francuska, koja je dala inicijativu za osnivanje Haškog suda, možda će je podržati. Carla del Ponte odlazi u Pariz 2. maja 2001. Ali prethodno daje intervju Le Mondeu i u njemu poziva na „žurno izručivanje optuženog Miloševića, kao i svih drugih optuženih". Ona tu poziva i na aktivniju podršku međunarodne zajednice pri uhićenjima traženih osoba. Hubert Vedrine, šef francuske diplomacije prima je u društvu s Alainom Richardom, ministrom obrane. On se uzbuđuje, kritizira intervju Le Mondeu, nastupa neprijateljski. Carla del Ponte kao da čuje Koštunicu. Francuski ministar složio se s idejom da se Miloševiću sudi u Srbiji. I to javno kaže. Europa uglavnom odbija nametnuti Beogradu rok za međunarodno suđenje Miloševiću. Svaki pritisak u tom smislu prijetio bi da odgodi proces demokratizacije, uvjerava većina Europljana. Tjedan dana nakon toga tužiteljica leti za Washington. SAD je nagradio uhićenje Miloševića i isplatio Srbiji 50 miliona dolara obećane pomoći. Ali, iako su Sjedinjene Američke Države pozdravile napore Beograda, on je još daleko od toga da ispoštuje svoje obaveze. Zato su odgodile sudjelovanje na donatorskoj konferenciji, predviđenoj za juni, do prihvaćanja tog famoznog zakona, bez kojega Koštunica odbija svaku suradnju s Haškim sudom, i do novih uhićenja.18 Ali kao ni Europljanima, nije im prioritet Miloševićev proces

18 Cilj donatorskih konferencija jest skupljanje velikih izvanrednih financijskih doprinosa za pomoć u podizanju zemalja poslije sukoba ili teške krize.

u Hagu. Ipak, Đinđiću se žuri. Zatvaranje Miloševića nije služilo ničemu. Iz svoje ćelije on nastavlja političke aktivnosti, prima članove svoje stranke i strpljivo priprema svoj povratak na vlast. A srbijansko pravosuđe stoji na mjestu. Postoji opasnost da Milošević bude pušten. Đinđić nastavlja svoj put. U maju suočava srbijansko javno mnijenje sa zločinima koji su prema Milo-ševićevoj naredbi učinjeni na Kosovu. Operacija prikrivanja dokaza Dubina 2, koju je Milošević zapovjedio sredinom maja 1999., uoči intervencije NATOsnaga na Kosovu, predviđala je ne samo prijenos dijela tijela albanskih žrtava u okolicu Beograda i na deset mjesta u Srbiji nego i uništavanje leševa spaljivanjem. Iznenada suočena sa svojom najtamnijom prošlošću, Srbija, u šoku, postaje svjesna masovnih zločina o kojima je dotad radije šutjela. Prvi put Milošević u očima Srba izgleda kao ratni zločinac. Srbijansko javno mnijenje razumije da je bolje osloboditi se monstruma nego ga prihvatiti. Sada je spremno prihvatiti prebacivanje koje Đinđić zakulisno priprema već nekoliko mjeseci.

Ulog međunarodnih donatorskih konferencija

Carla del Ponte želi uvjeriti SAD da se pridruži tom naporu. Samo novi rok međunarodne zajednice omogućio bi Đinđiću da zaključi stvar. A u tomu Washington može igrati odlučujuću ulogu. Miloševićeva sudbina bit će zapečaćena 9. maja 2001. u sunčanom uredu Colina Powella. Novi američki državni tajnik obećava: „Održat ćemo pritisak. Mi se nećemo, kao ni Kongres, zadovoljiti dok ne budu surađivali. Potvrdili smo pomoć uvjetno. No, od 1. aprila nisu mnogo napravili, to je neprihvatljivo." Carla del Ponte obavještava o Đinđićevoj volji da izruči Miloševića ICTY-evim sucima, što Amerikanac, čini se, ne zna. Ona mu objašnjava s kakvim se poteškoćama susreće zbog otpora predsjednika Koštunice i traži njegovu pomoć. „Važno je da Beograd najavi datum Miloševićeva izručenja jer je riječ o zakonskoj obavezi o kojoj nema pregovora. Mogli biste tražiti od Koštunice da vam kaže datum kad ga sutra vidite. Miloševićevo izručenje je test: ako se Beogradu dopusti da se opire, ICTY će biti samo sud-alibi, sveden na suđenje samo sitnim ribama." Dodala je da je sam Đinđić uvjeren u nesposobnost srbijanskog pravosuđa da sudi Miloševiću sljedeće dvije ili tri godine zbog teškoća u istrazi o pljački svoje zemlje. „Mi smo u Hagu, naprotiv, spremni. Do oktobra imat ćemo dvije nove optužnice protiv Miloševića, za Hrvatsku i Bosnu. Tražit ćemo spajanje različitih predmeta i napraviti jedinstven proces. Kad završimo suđenje u Hagu, ICTY ga može predati srbijanskim sucima da odgovara za druge zločine." Colin Powell dao se uvjeriti i sljedećih se tjedana pokazao vjeran obećanju.

I Vojislav Koštunica je u Washingtonu. Došao je mobilizirati protivnike međunarodnog pravosuđa u najkonzervativnijim krugovima kako bi oni potakli Bushovu administraciju da povuče svoju podršku ICTY-u. Poslije poništavanja Clintonova potpisa na Rimski sporazum 6. maja i oštrih američkih kritika na račun ICTY-a, srbijanski predsjednik misli da može navesti Amerikance da poput Europljana prihvate ideju o procesu Miloševiću u Beogradu. Ali State Department razbija mu sve iluzije: bez suradnje s Haškim sudom, Beograd više neće moći računati na međunarodnu financijsku pomoć. Vlasti moraju dati datum Miloševićeva izručenja. Carla del Ponte odnijela je jednu pobjedu. Ali njezine diplomatske aktivnosti prema američkim vlastima jako smetaju glavnom tajniku UN-a. Desetog maja Kofi Annan poziva tužiteljicu koja je na prolasku kroz New York: „Postoje granice koje bi tužitelj morao poštovati kad zagovara suradnju vlasti u Beogradu s ICTY-em." Međutim, obaveza država da surađuju proizlazi iz obavezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i ima snagu zakona, no glavni tajnik potiče Carlu del Ponte da djeluje više diplomatski. „Zakon ne podnosi da se poštuje ovisno o okolnostima", pokušava objasniti Švicarka, nesklona tomu da postane revni čuvar političke ravnoteže, osobito ako se nastoji ići na ruku vlastima najmanje raspoloženima da predaju svoje optuženike i njihove tajne. „Živo vam savjetujem da razmislite o činjenici da postoje granice koje se ne smiju prijeći. Ne smatram dužnošću tužitelja da raspravlja o gospodarskoj pomoći jednoj zemlji", inzistira razdraženo gospodin iz Gane. Nekoliko tjedana poslije, pozdravit će izručivanje Slobodana Miloševića kao „povijesni trenutak za Ujedinjene narode". U Beogradu su počeli pregovori u cilju usvajanja Zakona o suradnji s IC-TY-em, ali su u slijepoj ulici.

Miloševićevi saveznici, još uvijek u većini u Saveznoj skupštini Srbije i Crne Gore, stavljaju veto. Demokratski blok ostaje podijeljen. Đinđić je upozoravao -sljedeća će faza potrajati. „Neće biti nikakvog prebacivanja prije usvajanja Zakona jer bi to moglo ugroziti čitav proces. Ali poslije usvajanja, do kojeg će, mislim, doći u junu, prebacivanja će se nastaviti (...) Milošević je poseban slučaj, ne mogu se obavezati, npr. dati neki datum, previše je neizvjesno. Mogu samo reći da su svi svjesni da samo usvajanje Zakona neće biti dovoljno i da će se morati poduzeti druge konkretne akcije prije donatorske konferencije", objašnjava Đinđić jednom izaslaniku Carle del Ponte, poslanom u Beograd krajem maja 2001. Usporedno, Đinđić pokušava umiriti svoje protivnike koji ga još uvijek sumnjiče da želi predati Miloševića ICTY-u: „Milošević najprije mora odgovarati za djela u svojoj zemlji. (...) Bilo bi prejednostavno poslati ga u Hag kao paket."

Sredinom juna Washington zadržava čvrst stav i odbija sudjelovati 29. juna na donatorskoj konferenciji, sve dok Zakon ne bude usvojen i određen datum Miloševićeva izručenja. Đinđić zove Carlu del Ponte: „Carla, Milošević će biti uskoro izručen. Imajte povjerenja u mene. Imam plan da zaobiđem Saveznu skupštinu. Vidjet ćete. Učinit ćemo što je potrebno." Đinđić tada prilazi Amerikancima da bi doznao bi li oni, u slučaju eventualnog Miloševićeva izručenja Hagu, bili spremni dati avion za njegovo prebacivanje u Nizozemsku.

Europljani su bili na čelu borbe protiv nekažnjivosti moćnika kad su potpisivali Rimski ugovor kojim se ustanovljuje stalni Međunarodni kazneni sud. Ali Milošević je trebao biti prvi šef države kojemu je ikada suđeno pred međunarodnim sudom, a da u tome Europa nije ni prstom pomakla. Miloševićevo izručenje činilo bi se američkom pobjedom. Srbija bi to zamjerala Đinđiću. Trebalo je uvjeriti Europljane da se popnu u jureći vlak, barem na kraju vožnje. Carla del Ponte odlučuje pozvati Nijemce i Francuze. Najprije 21. juna leti u Berlin. Nijemci, kao i većina Europljana, zamjeraju međunarodnom pravosuđu nebrigu o političkoj situaciji. Optužuju pritiske ICTY-a i američku odluku da bojkotira donatorske konferencije, uz rizik da oslabe vlast u Beogradu. Carla del Ponte suprotstavlja im mogućnost Miloševićeva oslobađanja kao mnogo opasniju. „Beograd ima načina da sada izruči Miloševića. Ali to izručenje bit će isključivo američka pobjeda i očit neuspjeh Europe", dobacuje Joschki Fischeru. „Nikada ne bismo mogli zamisliti da će Milošević biti izručen u zamjenu za novac", čudi se njemački ministar vanjski poslova poslije završetka razgovora. U svojem sasvim novom uredu njemačke vlade, s pogledom na Reichstag, Gerhard Schroder ne oklijeva ni časa. Kancelar predlaže da se Koštunici pošalje povjerljiva poruka kojom se zahtijeva Miloševićevo hitno izručenje. Sutradan Carla del Ponte telefonski razgovara sa Jacquesom Chiracom. „Miloševićevo je izručenje na dohvat ruci, ali ostaju brojne zapreke. Ako međunarodna zajednica -a ne samo SAD -ne pokaže odmah i eksplicitno čvrstu volju da vidi Miloševića izručenog Hagu, izlažemo se opasnosti da poslije donatorske konferencije izgubimo dinamiku stvorenu sadašnjom situacijom. (...) Uzimam si za pravo, gospodine predsjedniče, da Vas usrdno zamolim da upotrijebite sav svoj politički i moralni utjecaj, kao i ugled Francuske da zatražite od Beograda -na način koji ocijenite najboljim -da Milošević bude što prije prebačen u Hag. Naime, čini mi se presudnim da se čuje glas Europe, a posebno Francuske, onako jasno kako to povijesne okolnosti zahtijevaju." I zaključuje: „Ne prepuštajte zaslugu samo Amerikancima, Nijemci su već prihvatili založiti se..." I francuski predsjednik pristaje prizvati pameti Koštunicu. Prvi put u povijesti Veliki prihvaćaju staviti svoju moć u službu međunarodne pravde da bi mogla suditi bivšem šefu države.

Odlučujuća Đinđićeva intervencija

Nakon blokade Skupštine savezna vlada proglasila je za vrijeme vikenda dekret, koji stupa na snagu u zoru u ponedjeljak 25. juna. U načelu, sve zapreke izručenju ratnih zločinaca koje je optužio ICTY sad su uklonjene. Ali Koštunica i njegovi saveznici ustrajavaju na svojim stajalištima. Nadaju se da će se Amerikanci zadovoljiti dekretom i potvrditi svoje sudjelovanje na donatorskoj konferenciji 29. juna u Stockholmu, o kojoj ovisi budućnost Srbije. Washington ne popušta i traži konkretnu suradnju prije krajnjeg datuma. Susret u Beogradu između Đinđića i Amerikanaca u srijedu prijepodne, 27. juna, presudan je. Srbijanski premijer uvjerava ih da mu pomognu u posljednjem potezu najavljujući bez otezanja njihovo sudjelovanje na Konferenciji u Stockholmu, iako uvjeti nisu ispunjeni. Objašnjava da Miloševićevo izručenje više ne ovisi o saveznim vlastima, nego o vlastima Srbije. Zahvaljujući tom dekretu, beogradski je sud započeo odmah, već u

ponedjeljak, proceduru izvršenja međunarodnog uhidbenog naloga. Đinđić obećava da će njegova vlada dati zeleno svjetlo u najkraćem roku, ali nije siguran da će to uspjeti prije 29. juna. Zabrinut za stabilnost svoje zemlje, želi se prethodno uvjeriti da ga Koštunica neće pokušati u tome spriječiti. Amerikanci mu odlučuju dati povjerenje. Otići će u Stockholm ali, ako Milošević ne bude predan Haškom tribunalu prije 10. jula, obećanja donatora bit će poništena.19 Najava, poslije tog dana, sudjelovanja SAD-a na donatorskim konferencijama iznenadit će sve.

Dvadeset osmog juna Ustavni sud osporava legalnost vladina dekreta i odlučuje ga suspendirati. Đinđić je prisiljen djelovati hitno. Saziva vladu. Svi ministri osim jednoga glasuju za neodgodivo Miloševićevo izručenje.20 Đinđić zove Carlu del Ponte malo poslije 16.30 sati: „Milošević kreće, hitno nam pošaljite nekoga da ga prati do Haga." Rokovi su prekratio da se pošalje zaprisegnuti časnik iz Haga u Beograd. Kevin Curtis, jedan od britanskih istražitelja ICTY-a već se nalazi u srpskoj prijestolnici, gdje nazoči ekshumacijama ne-davno otkrivenih grobnica. Odmah ga pozivaju i on se sjeća: „Oko 18.30 sati, u četvrtak 28. juna 2001. bio sam u jednoj od službenih zgrada (Institut bez-bednosti u Beogradu; op. a.). Tri helikoptera čekala su iza zgrade. Slobodan Milošević stigao je iz zatvora u furgonu. Nije se činilo da zna da kreće za Hag jer je, čim je izišao iz vozila, počeo dizati ruke prema nebu i pitati upravitelj zatvora koji ga je pratio što se događa. Upravitelj mu je odgovorio da odlazi u Hag. Milošević je odbrusio da ne priznaje Tribunal, da ga ne poštuje i da neće krenuti. Budući da se nitko nije micao, zatražio sam od upravitelja zatvora da ga dovede do mene, što je on učinio. Tada sam mu pročitao prava i službeno mu dao priopćio da je uhićen.

Milošević je odbio uzeti papire koje sam mu pokušavao predati. Kad su ga pretražili, popeo sam se u helikopter do kojega je doveden. Cijela je operacija snimana. Za vrijeme leta helikopterom Milošević je potpuno promijenio držanje i pokušao započeti razgovor sa mnom na engleskome.

Spustili smo se u vojnu bazu u Tuzli gdje nas je dočekala skupina naoružanih vojnika (američkog kontingenta NATO-a) koji su nas odveli u montažnu zgradu na rubu piste. Tu smo ostali oko sat i pol. Snimali su nas za cijelog trajanja ovog zadržavanja. U jednom trenutku Milošević je pokušao započeti razgovor s vojnicima koji su to odbili. Otprilike oko 21.45 obaviješteni smo da je avion koji će nas odvesti u Nizozemsku upravo sletio i da ćemo krenuti čim uzme gorivo. Zatim su nas odveli do aviona. Pet ljudi u civilu stavilo je tada Miloševiću lisice i odvelo ga u avion. Objasnio sam jednome od njih da procedura ICTY-a predviđa audio-snimanje cijeloga putovanja. Ali odgovoreno mi je da to nije dopušteno i da Milošević ionako nema pravo govoriti. Tada je Milošević obaviješten da mora šutjeti osim ako ne želi nešto pitati.21 Poslije navečer, sletjeli smo u vojnu bazu u Eindhovenu. Milošević je tada predan nizozemskim vlastima i helikopterom odveden do zatvora u Scheveningenu." Carla del Ponte je bila kod kuće kad joj je u 1.30 29. juna zazvonio telefon. „Misija izvršena", rekao joj je suradnik. Milošević je upravo stigao u zatvor u Scheveningenu, gdje se nalazi pritvor ICTY-a. Telefonski pozivi bili su brojni cijele večeri. Madeleine Albright prva je čestitala Carli del Ponte, a za njom američki veleposlanik u Hagu, šef Kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera i Wesley Clark, zapovjednik NATO-snaga u Europi. Sutradan, pred stotinama televizijskih kamera, Carla del Ponte pozdravlja Đinđi-ća i njegovu vladu, kao i države koje su konačno pridonijele ovom izručenju. „Posebno sam zahvalna 19 Osamnaest milijardi dolara skupit će se konačno u Stockholmu kako bi se pomoglo Srbiji da započne reforme.

20 Kad predvečer 28. juna 2001. najavi da je prebacivanje Slobodana Miloševića u tijeku, Đinđić izjavljuje Srbima: "Mjesto je naše zemlje u međunarodnoj zajednici. Ovu odluku nismo donijeli ni zbog nas, ni zbog naših roditelja, nego zbog naše djece. Zato vas molim da shvatite ovu tešku ali pravednu odluku." 21 Prema priči časnika ICTY-a Kevina Curtisa, za vrijeme leta Milošević je ipak tražio dopuštenje da puši, što mu je odbijeno.

SAD-u, a naročito državnom tajniku Colinu Powellu, njemačkom kancelaru Schroderu, francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu. Spominjem ih poimence jer sam posljednjih dana bila u neposrednom kontaktu s njima. Sto se tiče jučerašnje operacije, posebno zahvaljujem Velikoj Britaniji i nizozemskim vlastima za njihovu dragocjenu podršku." Na traženje Amerikanaca britanske zračne snage Royal Air Force dale su C-130 koji je prevezao Miloševića iz Bosne u Nizozemsku. Izručenje prvog šefa države koji je ikada predan međunarodnoj pravdi čini se da je plod međunarodnog diplomatskog napora bez presedana, u korist ideala pravde. Nije važno što je ta podrška iznuđena i pružena u posljednjem trenutku. Nije važno što u času glasovanja o stvaranju Međunarodnog kaznenog suda nijedan član Vijeća sigurnosti nije mogao zamisliti da će se Milošević jednog dana naći u zatvoru u Scheveningenu. To je pobjeda nad nekažnjivošću moćnih. Granice iza kojih su se diktatori osjećali zaštićenima sada više nisu bedemi. ICTY je ono, što nije bilo vjerovatno, upravo pretvorio u stvarnost.

Cijeli svijet slavi „tu povijesnu pobjedu za međunarodnu pravdu". Osim nekih. Moskva traži od svojeg ambasadora u UN-u da spriječi da predsjednik Vijeća sigurnosti izrazi zadovoljstvo ovim događajem, Fidel Castro žali „političku pogrešku", a Tripoli optužuje „dvostruka mjerila" međunarodne zajednice. Neki uvodničari kritiziraju „pravdu čekovne knjižice" ne razumijevajući da međunarodna pravda, kako bi mogla zatvoriti optužene, ovisi o državama. Njoj je više nego ikome drugome potrebna moć koja leži u političkoj vlasti država da bi se izvršavale presude ne vodeći računa o granicama. Ta ovisnost međunarodne pravde o moći prisile, kojom raspolažu samo države i kojom se one selektivno koriste, slabi utjecaj međunarodne pravde i sužava joj legitimitet. Treba li zato odustati od međunarodne pravde, kako neki preporučuju, ili optuživati moralizam moćnih koji težinu zločina, jedini pravi kriterij pravde, zamjenjuju političkim razmatranjima, posebno smatrajući podložnima pravdi svoje neprijatelje prije nego li prijatelje, ili koji preporučuju drugima ono što dobro paze da ne primjenjuju na sebe? Dok god međunarodna pravda ne bude primjenjiva na sve, izgledat će kao igračka moćnih protiv slabih. To je kritika koju će Milošević, a poslije i Sadam Husein, snažno isticati kroz cijelo trajanje procesa.

Izvana ovisan o dobroj volji država, ICTY je iznutra teorijski sam svoj gospodar. Statut mu daje takvu neovisnost da će se države, nekoliko godina poslije, truditi da zauzdaju Međunarodni kazneni sud pod cijenu teških uzmicanja, posebno sužavajući ovlasti tužitelja da goni i dajući Vijeću sigurnosti snagu da zaustavlja progone. Velike sile ubrzo shvaćaju opasnost koju predstavlja međunarodno pravosuđe koje, doduše, nema svojih snaga na raspolaganju, ali na koje one nemaju nikakva utjecaja. Boje se zalijetanja Međunarodnog ka-znenog suda na političku pozornicu i zato se trude ukrotiti zvijer. Ma koliko bila moćna, pravda nema „ni novčanik, ni mač". Ostaje, dakle, ranjiva.

Ovisnost ICTY-a o velikim silama

Zahvaljujući iznosu od 3 miliona dolara spasonosnih donacija Pakistana i Malezije, Tribunal je konačno mogao početi s radom sredinom 1994. Sjedinjene Američke Države pojurile su odmah u Hag. Stigle su sa svom potrebnom informatičkom opremom Tužiteljstvu i dvadesetdvojici činovnika koji su došli ravno iz Pentagona i iz CIA-e i koje su besplatno ustupili na raspolaganje ICTY-u. Pravnici, vojni analitičari i policajci iz svih zemalja Com-monwealtha slijedili su ih i žurili u Hag. Francuska zaostaje. Dok Tužiteljstvo iprocedura padaju u anglosaksonske ruke, Pariz ne želi sudjelovati u tom naporu. ICTY, međutim, bez proračuna ovisi o dobrovoljnim prilozima. Godinu dana poslije, Francuska još uvijek nije uplatila ni centa. Jedva je prihvatila pozvati nekoliko volontera iz svojeg Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa te ih šalje pod uvjetom da ih plaćaju Ujedinjeni narodi.

Te razlike u držanju između Francuza i Anglosaksonaca, vidljive od samog početka, nisu slučajne. Svi realisti u Tribunalu vide samo produženje političke vlasti, njezin sudski ogranak. Čim su ubrane dividende efekta najave, svi se slažu da je cilj dostignut. ICTY je poslužio za opravdanje političarima, a kao odušak emocijama izazvanima strahotama nedjela u Bosni i Hercegovini. Odmah zatim je napušten, bez sredstava za opstanak, bez proračuna. Protiv svakog očekivanja, šačica dovoljno idealističkih magistrata otrgnut će ga međutim od

njegove sudbine istrošenog alibija, odbačenog u koš. Kucaju na sva vrata i konačno nalaze fondove za otvaranje prvih istraga. Ovo neočekivano buđenje dovodi velike sile u neugodan položaj. Dale su obećanja koja! nisu namjeravale ispuniti, stvorile su same sebi obaveze za koje nisu smatrale da ih vezuju. Sada će se morati nagoditi jer će rad Tribunala imati bez sumnje političke implikacije. Sve velike sile ipak ne reagiraju jednako brzo ni istim E oružjima pred tom kreaturom koja im izmiče iz ruku i koje se boje.

Prvi reagira SAD kako bi spriječio Tribunal da se oslobodi. SAD je uvijek htio da Tribunal bude pod skrbništvom, odnosno pod vlašću Vijeća sigur nosti, bez prave samostalnosti. Projekt koji SAD nudi u martu 1993., kad se stvarao ICTY, predlaže da Vijeće sigurnosti bude ovlašteno za nadzor prikupljanja ljudi, financiranje operacija Tribunala, a naročito tužitelja. Taj prijedlog konačno je napušten u korist projekta koji su nadahnuli Francuzi i Talijani, kojim se preporučuje nezavisnost Tribunala. Ali za Washington prioritet ipak ostaje načelo zadržavanja kontrole nad tom institucijom.

Francuska vjeruje u eru ljudskih prava i u nadu koju donosi međunarodno pravosuđe pa je pred Vijećem sigurnosti uspješno branila princip nezavisnosti Tribunala. Kao domovina Deklaracije o ljudskim pravima ona se diči da je izmislila sudsko uplitanje po modelu humanitarnog uplitanja, i rado napominje da je bila jedna od pokretačkih snaga u stvaranju prve međunarodne kaznene instance poslije Nürnberga i Tokija. Upravo na njezin poticaj nametnula se ideja međunarodnog suda, namijenjenog sprečavanju nastavka zločina u bivšoj Jugoslaviji i kažnjavanju krivaca. Roland Dumas, u ono vrijeme njezin ministar vanjskih poslova, prvi je 1992. to javno izrazio. Ali, kao i ostali njegova ranga, želio je prije svega dokinuti svaku želju da se vojnom silom odgovara na nedjela koja se događaju. Pariz teško usklađuje svoje plemenite ideale sa svojom diplomacijom. Kad mrtvorođeni sud počne postojati, Francuska ne uspijeva stvoriti nikakvu strategiju. Zadovoljava se nastavkom ignoriranja tog novog činitelja koji se sam bezobzirno poziva na međunarodnu scenu, a njezina ga diplomacija i dalje prezire. Gotovo bismo se morali tome veseliti da je tome razlog očuvanje nezavisnosti međunarodnog pravosuđa. Ali to je držanje okrutan odsjaj neefikasnosti francuske vanjske politike posljednjih dvadeset godina.22

Za razliku od Francuza, Anglosaksonci ne čekajući razvijaju strategiju prema tom tigru od papira koji se budi. Za njih su stvari jednostavne. Budući da ICTY stvara obaveze vladama, ne može ostati u bestežinskom stanju u odnosu na sve političke vlasti. Budući da je ICTY sredstvo uplitanja, mora se čuvati u toplini ispod krila političara. S obzirom na to da za njih sudbena vlast nije nužno odijeljena od političke vlasti, može biti njezino sredstvo. Radije nastoje staviti pravo u službu njihove moći nego da joj ono bude zapreka. Upravo izvršavajući svoju vodeću ulogu nad tim novim sredstvom, najlakše će dovesti pravo u službu diplomatske akcije i podrediti ga ako bi zaprijetilo ometanjem njihove političke namjere.

Za Amerikance međunarodno je pravo u isti mah sredstvo dominacije i ideal; za Francuze ono je samo ideal. Rezultat: Francuska se žuri braniti ga, a njezina diplomacija, koja ne zna što bi s idealima, žuri se klevetati ga. Za visoke dužnosnike Ministarstva vanjskih poslova Republike Francuske ICTY je i dalje „najgora ideja posljednjih godina". Odatle pasivnost Pariza u odnosu na ICTY. Dok Anglosaksonci zauzimaju prostor, Francuska se ponaša kao žrtva institucije na koju nema utjecaja. Francuski diplomati i vojnici javno pokazuju svoje nepovjerenje, vrijeđaju se zbog zahtjeva pravosuđa koje ih navodno sprečava da rade svoj posao. Tuže se na moć pravosuđa koje se gura tamo gdje mu nije mjesto, koje bi njihove vojnike u Bosni htjelo pretvoriti u pomoćnike pravosuđa i koje umišlja da svojim optužnicama može odlučivati tko može, a tko ne može sjesti za pregovarački stol. Nisu Francuzi jedini koji tako misle, ali su prvi koji to jasno i glasno kažu. Ta im bahatost ubrzo donosi nezahvalno i nezasluženo mjesto najlošijih daka međunarodnog pravosuđa i mjesto omiljenih meta tužitelja ICTY-a i tiska. Hubert Vedrine i Herve de Charette iz Ministarstva vanjskih poslova, Alain

22 Vidi: Lasserre Isabelle, L'impuissancefrancaise (Francuska nemoć), Flammarion, Pariz, 2007.

Richard iz Ministarstva obrane tome su obilato pridonijeli. Njihov otvoreni animozitet, ponekad i srdžba, ostali su u pamćenju nekoliko sudaca i tužitelja, kao i u analima ICTY-a. Nezgodne nespretnosti koje odaju smetenost, nesposobnost prilagodbe situaciji koju ni Francuzi niti njihovi partneri u Vijeću sigurnosti nisu predvidjeli kad su mahali tim smokvinim listom njihove inercije.

Odsutna, stoga nemoćna, Francuska nije u stanju utjecati na ICTY ni kada je riječ o izboru akuzatornog postupka, koji je snažno nadahnut anglosaksonskim pravom, ni kada je riječ o upotrebi francuskog, jezika koji je u teoriji, uz engleski, službeni jezik sudstva, niti kada je riječ o njegovu djelovanju. Više zbog pasivnosti nego po izboru, pokazat će se kao zemlja koja najviše poštuje neovisnost sudstva među stalnim članicama Vijeća sigurnosti. Od toga je mogla napraviti pravu politiku, staviti svoj ponos u službu konkretne i čestite ambicije i biti u skladu sa samom sobom. Tako bi stekla pravo da optužuje, pa i da se bori protiv anglosaksonskih pritisaka na sudski proces te sposobnost da korisno brani onaj ideal pravde za koji kaže da ga tako žarko želi promicati. Tako bi igrala ključnu ulogu koju za sebe traži na području međunarodnog pravosuđa. Ali u nedostatku strategije u odnosu na Tribunal, Francusku se može suditi samo po djelima na vanjskoj pozornici. Tamo gdje se nagađa s ICTY-em i međunarodnim pravosuđem koje se postupno rada, tamo gdje nužno daje prednost političkom realizmu naspram idealu pravde i poništava, isto tako često kao Britanci i Amerikanci, međunarodno pravo svaki put kad se ono protivi njezinim partikularnim interesima.

Francuska prosvjeduje pred anglosaksonskom prevlasti, koja se u ICTY-u potvrđuje iz godine u godinu. Zahtijeva veću zastupljenost, ali ne radi ništa. Onih sedamdesetak Francuza koji postupno stižu u Hag došli su na vlastitu inicijativu, postigli su svoja promaknuća vlastitom zaslugom i imali su rijetku prednost da ih vlastita vlada nikad ne poziva da im nešto povjeri ili da im da bilo kakve upute. Francuska zna da je, kao i većina Europljana, izgubila bitku i izvući će iz toga lekciju kad dođe na red stalni Međunarodni kazneni sud. Anglosaksonci su slobodni nastaviti svoju strategiju stroge kontrole i infiltri-ranja u institucije, što su započeli od samog početka. Njihova veleposlanstva pojačavaju svoje timove u Hagu, koji je početkom rada stalnog Međunarodnog suda 1. jula 2002. postao više nego ikad prijestolnicom međunarodnog pravosuđa.23 Već pod Clintonom Washington je otvorio mjesto posebnog veleposlanika zaduženog za pitanja međunarodnog prava, a zadržala ga je i Bushova administracija. Ta funkcija, u kojoj se pojavljuju i diplomacija i pravo, koji su prema njihovu mišljenju nerazdvojivi, uvijek se povjerava pravniku.

Cijela generacija mladih diplomata lawyera privikava se međunarodnom pravu i djelovanju njegovih pravosudnih institucija, unatoč američkoj odbojnosti prema širenju te pravde koja teži postati univerzalnom i protiv koje će se Bush žestoko boriti. Kad su u proljeće 1997. Britanci ušli u bitku, zahvaljujući dolasku Blaira na čelo Vlade, i oni su na koncu uz svojeg šefa diplomacije postavili mladog pravnika koji je izučio zanat u ICTY-u gdje je zadržao brojne kontakte i čije sve kotačiće poznaje. Francuska ima u Hagu samo jednu kompetentnu i zainteresiranu osobu, ali njezine službene bilješke nemaju nikakva utjecaja. U Parizu je pravnim savjetnicima, prepunima svih mogućih predrasuda i nedoraslima ovome novom instrumentu koji jedva poznaju, prepuštena sva briga o ICTY-u. Oni su osposobljeni obrađivati samo aspekte koji se odnose na sudsku suradnju s Tribunalom -pristup svjedocima, arhivima itd. -kao da se ulog jedne institucije, sad već opskrbljene proračunom od 100 miliona dolara i koja zapošljava više od hiljadu osoba, ograničava samo na to.

Unatoč dijelu motiva koje se ne može priznati, Anglosaksonci se u potpunosti koriste slikom koju im u njihovu javnom mnijenju donosi ta aktivna i višedimenzionalna podrška ICTY-u i njegovu pravosudnom blizancu, posvećenom Ruandi. Kao prvo, američka vlada izgleda kao da vodi vanjsku politiku koja poštuje ljudska prava. Iako nas razdoblje poslije 11. septembra navodi da to zaboravimo, ta je briga u devedesetim godinama bila stvarna, naročito poslije genocida u Ruandi iz 1994. godine i srebreničke sramote iz 1995., kad je američka javnost taj polet u korist međunarodne pravde doživljavala kao čin kajanja njihove vlade. Što proračun ICTY-a više raste, stotine pravnika i policajaca, ohrabrenih američkom potporom koja daje 23 U Hagu se, osim ICTY-a i stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) nalazi i Međunarodni sud pravde (ICJ), koji je međunarodni, ali nije kazneni sud kao druga dva, i zadužen je za sporove medu državama.

„kredibilitet" pravosuđu, upućuju se prema Hagu. Amerikanci, Britanci, Australci, Južnoafrikanci, Novozelanđani, Kanađani..., dolaze većinom iz Commonvvealtha. Neki jedva znaju gdje je Balkan. Opsjedaju Tužiteljstvo, pokretač Tribunala, čiji su suci potisnuti u ulogu arbitra između obrane i tužitelja. Vojni analitičari i pravnici, obavještajci, lako se utapaju u gomilu nastavljajući zauzimati skromna, ali strateška mjesta i služiti više svojoj vladi nego ICTY-u.

Više se ne poštuje politička kvota koju nameću Ujedinjeni narodi da bi zajamčili multikulturalnost svojih institucija. Neki godinama ukazuju na posljedice toga ne uspijevajući ih ispraviti. „Deset od sedamnaest odgovornih mjesta u Istražnom odjelu Tužiteljstva zauzimaju građani triju zemljalja, Australije, Novog Zelanda i Velike Britanije", iznosi jedan bivši istočnoeuropski istražitelj ICTY-a u svojoj tužbi Službi unutarnje kontrole Ujedinjenih naroda. U njoj otkriva i nepotizam prilikom zapošljavanja, što dovodi do imenovanja na visoke funkcije istražitelja bez sveučilišnog obrazovanja. Mnogi medu njima su Australci, koje u njihovu munjevitom usponu ohrabruje sunarodnjak, zamjenik glavne tužiteljice Graham Blevvitt, koji je u Hagu od 1994. I neki Anglosaksonci otkrivaju klijentelizam koji poništava djelotvornost tužiteljstva. Clint Williamson, koji je 2006. postao posebni američki veleposlanik za ratne zločine, tuži se na to u aprilu 2001. dok još radi u ICTY-u.

Američka i britanska vlada ne traže za sebe glavno mjesto. Ali koristeći se anglosaksonskom premoći i dovitljivo raspoređenom mrežom na terenu, oni su prvi obaviješteni o odlukama ili strategijama kaznenog progona. Tako mogu pokušati utjecati na njih. Ali dobro znaju da se nadmeću s moći pravosuđa, koje ne mora nikome polagati račune. „Tužitelj ne traži i ne prima upute ni od koje vlade, niti iz bilo kojeg drugog izvora", određuje članak 16. Statuta ICTY-a koji je usvojilo Vijeće sigurnosti 25. maja 1993. Ipak se Tužiteljstvo često percipira kao najpolitičkiji organ ove institucije, onaj koji se mora prilagoditi političkom okruženju, truditi naći ravnotežu između imperativa pravde i politike; diskrecijsko pravo koje mu je dano u isti je mah njegova snaga i njegova slabost, ovisno o tome koristi li se njime da zadovolji očekivanja država ili žrtava i svih onih koji se nadaju da će se dokinuti nekažnjivost. Prvi tužitelj još nejake institucije Južnoafrikanac Richard Goldstone (1994. -1996.) više je slušao države nego njegovi sljednici. Dopala ga je teška zadaća da uskladi dva legitimna procesa, sudski proces, za koji je bio zadužen, i političke pregovore koje je usporedno vodila međunarodna zajednica da bi se priveo kraju rat u Bosni. Tvrdoglavije, Kanađanka Louise Arbour (1996. -1999.) i Švicarka Carla del Ponte (1999. -2007.) nisu raspoložene ustuknuti pred višim državnim obzirima ni ogriješiti se o članak 16. koji jamči njihovu neovisnost, pa makar poremetile međunarodna pravila igre pozivajući prvi put jednog šefa države da položi račune za zločinačke posljedice svojeg političkog djelovanja. Nepopustljive, omogućile su da se postupno nametne zamisao da nikakvo političko rješenje sukoba i, konačno, nikakvo pomirenje nisu mogući ako žrtvama nije dosuđena pravda. Louise Arbour nije prihvaćala pritisak država i odustala je nakon optužnice protiv Miloševića. Švicarka se tvrdoglavo bori osam godina. U svojim međunarodnim istragama protiv mafije: ruske, kolumbijske, meksičke ili talijansko-američke, vođenima iz Švicarske, imala je priliku nailaziti na različite političke zapreke te iste Švicarske koja je ljubomorno čuvala svoju bankarsku tajnu protiv koje se borila Carla del Ponte. Ali nikada, kako povjerava na kraju svojeg mandata, nije mogla zamisliti da posao međunarodnog tužitelja može biti tako različit od posla državnog odvjetnika, toliko su pritisci i pokušaji miješanja političara bili brojni. Suočeni sa sposobnošću neposluha tužitelja, Anglosaksonci se ne mogu zadovoljiti dijeljenjem „savjeta" koji se previše rijetko slijede. Zato usporedno razvijaju mnogo podmuklije i opasnije strategije, koje magistrati neće uvijek na vrijeme otkriti. ICTY je uvijek pobuđivao lakomost. Svi bi htjeli znati što se događa iza vrata i mnogobrojnih sigurnosnih zapreka iza kojih mogu stupiti samo sretni odabranici s akreditacijama, tim posljednjim „Sezame, otvori se". Prodrijeti u taj pregrađeni svijet, s njegovim sefovima, posebnim ovlastima, telefonima i šifriranim faksovima, sigurnosnim lozinkama. I gdje vlada nepovjerenje među odjelima, među katovima, medu različitim nacionalnostima. Istražni postupak mora ostati povjerljiv, to se podrazumijeva. Ali opasnosti su se uvijek procjenjivale diskriminacijski kao da mogu dolaziti samo od bivših Jugoslavena, onih koje je Tribunal bio zadužen progoniti. No nije ih mnogo radilo u ovoj instanci. Vještija ili manje vješta igra njihovih vlasti, kao što su pokušaji infiltriranja srpskih, hrvatskih ili bošnjačkih špijuna, stalno izazivaju jaku uznemirenost. Ponekad s razlogom. Ali najveća opasnost dolazi izvan Tribunala, kad tajne službe iz zemalja bivše Jugoslavije špijuniraju istražitelje koji su u misiji u regiji i pisluškuju njihove telefonske razgovore. U više navrata uhvatili su ih na djelu, bilo Tribunal bilo tisak iz bivše Jugoslavije koji željno odaje male tajne međunarodnog pravosuđa. Kad vlade pripreme lažne svjedoke, podmetnu lažne dokumente. Ta se strategija pokazala neučinkovitom i lokalne

je vlasti brzo napuštaju jer postupak najčešće omogućava otkrivanje prevare na vrijeme. Strategija koja je učinkovitija i gotovo ju je nemoguće suzbiti ostaje navođenje svjedoka prijetnjom odmazdom ili čak prijetnjom smrću, ponekad čak i izvršavanjem te prijetnje.24

Države bivše Jugoslavije pokušavaju osujetiti ovaj sud koji

kopa po njihovoj najsramotnijoj prošlosti, spriječiti mu pristup kompromitirajućim tajnama, neutralizirati njegovo djelovanje. Ponekad u tomu uspijevaju, ali nemaju stvarnog utjecaja na Tribunal i njegove odluke. Pravosuđe je spremno na protunapade svojih osumnjičenika i njihovih izravnih pomagača. Ali ne zna se braniti od napada svojih saveznika.

„Učinkovitost međunarodnog pravosuđa ovisi o njegovoj sposobnosti pristupa dokazima, što je ključ uspjeha Suda u Nurnbergu», vole ponavljati magistrati u Hagu. Ali ovaj put saveznici ICTY-a nisu mu spremni dati nužnu pomoć da bi utvrdio istinu. I oni se čuvaju upada pravde koja prijeti ogolje-njem nekih njihovih tajni. I, da bi se zaštitili, koriste se istim metodama kao vlade bivše Jugoslavije -telefonskim prisluškivanjem, infiltracijom u Tribunal, prikrivanjem dokaza ili svjedoka -ali tako djelotvorno da to njihov utjecaj na ICTY čini strahovitim. U tomu leži prava opasnost za međunarodno pravosuđe.

Dok se Francuska duri na Tribunal koji je potpao pod američki utjecaj, Amerikanci i Britanci mu se stavljaju na raspolaganje. Prave se da predaju informacije koje se mogu pribaviti samo sredstvima kojima one raspolažu. Sjećamo se satelitskih slika kojima je pred tiskom mahala početkom augusta 1995. Madeleine Albright, a koje pokazuju mjesta na kojima je zemlja svježe kopana, što su vjerovatno mjesta masovnih grobnica poslije pada enklave Srebrenice. Ali oni predaju samo ono što žele manipulirajući tako ICTY-em.25

Informacije koje su tijekom cijelog rata prikupljale velike sile omogućile bi tužiteljstvu ICTY-a da se brzo popne po zapovjednom lancu i da bez oklijevanja razotkrije najodgovornije za strahote koje su se nastavljale u bivšoj Jugoslaviji. No ti huškači bili su sugovornici koje je trebalo paziti. Olakšavajući posao ICTY-u, velike bi sile riskirale prekid dijaloga koji su htjele pod svaku cijenu podupirati. Zato su dozirale pristup, odnosno uskratile poražavajuće dokaze koje su imale da ne bi osujetile diplomatsku akciju. ICTY će dobiti samo dio slika pokolja u Srebrenici, koje su uživo pratili američki špijunski sateliti. One potvrđuju da je zločin, koji su preživjeli počeli otkrivati već krajem jula 1995. u svojim prvim svjedočenjima tisku i istražiteljima ICTY-a, stvaran. Ovom snažno medijski popraćenom gestom SAD se nastojao opravdati pred javnim mnijenjem koje ne razumije zašto srebrenička enklava nije bila zaštićena i traži objašnjenja o napuštanju ove populacije koju su se velike sile obavezale Rezolucijom Vijeća sigurnosti iz aprila 1993. staviti izvan dosega snaga generala Mladića, ratnog vođe bosanskih Srba. SAD i njegovi saveznici ne žele da ove slike budu objavljene jer dokazuju da su na vrijeme imali informacije koje su ih mogle prisiliti da djeluju kako bi zaustavili sramotni pokolj osam hiljada ljudi, koji se počeo događati pred njihovim očima. SAD ni tada ni poslije ne daje snimke razgovora koje ima i koje već dokazuju umiješanost Beograda. A dobro znaju da je komandant Generalštaba Vojske u Beogradu Momčilo Perišić za vrijeme operacija oko Srebrenice bio u redovitu kontaktu s Mladićem, da je informirao Miloševića o situaciji i da je razgovarao s Mladićem za vrijeme izvršavanja zlodjela.

24 Najizloženiji svjedoci koriste se mjerama zaštite, ime im se, dakle, ne smije objaviti. Ipak, više od desetak svjedoka na povjerljivim popisima ICTY-a ubijeno je širom bivše Jugoslavije. Velik broj morao se privremeno ili trajno iseliti i dobio je novi identitet zahvaljujući pomoći trećih zemalja. Neki svjedoci kojima se prijetilo odustali su od svjedočenja, drugi su radije otkrivali identitet, misleći da će ih publicitet zaštititi, kao dvojica novinara iz Beograda -Dejan Anastasijević i Jovan Dulović. I konačno, neki su popustili pritiscima i odbili potvrditi optužujuće svjedočenje na sudskoj raspravi i tako se pretvorili u svjedoke obrane.

25 Charles Lane i Tom Shanker, Bosnia: Whatthe CI A didn'ttell us, TheNew York Review of Books, 9. maja 1996. Ovaj članak vrlo rano prenosi rasprave unutar američke administracije, a posebno unutar CIA-e o prijenosu ICTY-u informacija prikupljenih obavještajnim sredstvima.

Milošević je ključ mira, onaj koji će u novembru 1995. potpisati Dejtonski sporazum kojima će završiti troipolgodišnji rat i et-ničko čišćenje u Bosni i Hercegovini. Njegovo kompromitiranje predajom do-kaza odvratilo bi od svakog dijaloga, spriječilo da ga prisile na pregovore koji i su već na vidiku. Zapadni vode više vole pokriti lice i prešutjeti svetogrđe koje je počinio Milošević, pretvarajući u ruglo i u svoju korist ucjenu diplomacije -mir ili pravda -da bi nastavio zločine, znajući da će mu sve progledati kroz prste zbog jednog ugovora.

Odatle opstruktivna politika velikih sila prema ICTY-u, unatoč rezoluciji Vijeća sigurnosti koja ih obavezuje na punu suradnju s pravosuđem. „To nas navodi da vjerujemo da je prava namjera kontrola pristupa ICTY-a istini" tuži se u decembru 1997. Louise Arbour. Njezinu će kritiku više puta ponoviti Carla del Ponte, posebno prilikom procesa Miloševiću. Ali tada je kritika upućena Francuskoj koja prva nameće sitničavu proceduru kako bi odvratila tužiteljstvo od ispitivanja njezinih vojnika u službi u snagama UN-a u Bosni. ;

„Moramo o svakom pitanju posebno pregovarati s pravnicima Ministarstva obrane", tuži se Louise Arbour.26

Sve će vlade usvojiti istu politiku. Sučeljavanje Tribunala, nemoćnog bez podrške država, i država odlučnih da zadrže svoje tajne, nastavlja se iza kulisa još i danas. Protiv ove politike „koja dovodi u opasnost sav rad Tribunala" prosvjeduje u decembru 1998. i predsjednica ICTY-a, Amerikanka Gabrielle Kirk McDonald. No ICTY je „prva praktična mjera u posljednjih pedeset godina prema stvaranju svijeta u kojem će ljudska prava, jednakost i pravda biti više nego riječi na papiru", podsjeća ona kako bi bolje istaknula nesklad između govora i djela političkih voda. Pod izlikom da su „svi dokumenti koji su izdani u vanjskim operacijama povjerljivi", velike sile mogu prešućivati njihovo postojanje, a skinuti tajnost s onoga što im odgovara, odnosno što im ne smeta.

U strahu da se istrage ICTY-a „ne pretvore u dovođenje u pitanje vojnika i diplomata koje se mora saslušati kao svjedoke" one ograničavaju njihovo svjedočenje. Tako, kad Ured tužiteljice traži dopuštenje vlasti da ih ispita, mora pitanja postaviti pismeno. Ako nisu dovoljno precizna, jednostavno se odbace. A kad su iscrpna, detalj-no ih pregledavaju pravne službe ministarstava kojih se to tiče te ih režu, izbacuju i biraju da bi na koncu ostao samo mali dio. No vlade se najviše boje protuispitivanja predviđenog postupkom optužbe Tribunala jer ovlašćuje suprotnu stranu da gotovo svim sredstvima diskreditira svjedoka. Ispituje ga se o drugim, osobnijim, aspektima, a ne o činjenicama. Vlade strahuju na pomisao da njihovo osoblje može biti navedeno da u protuispitivanju kritizira apsurdnost svojih mandata u operacijama održavanja mira, ili da otkrije tajne svoje misije. Pročelnica Pravosudnog odjela pri francuskom Ministarstvu obrane, Catherine Bergeal, ukazuje u decembru 2006. na opasnost da se „od svjedoka postane optuženik" što bi ova posebnost anglosaksonske procedure mogla olakšati. Na jednom skupu organiziranom u vojnoj školi u Parizu, ona objašnjava: „Ne traži se od njih da ispričaju što su vidjeli, nego da kažu da smo odbili djelovati da spriječimo ono što smo vidjeli ili da nismo vidjeli ono što smo trebali vidjeti." Vlade, dakle, traže da se što je moguće više smanji opseg svjedočenja kako bi se time smanjio opseg protuispitivanja i zahtijevaju, kako na preslušavanju tako i na raspravi, nazočnost predstavnika nacionalnih vlasti ovlaštenih da zatraže povlačenje nekog pitanja ili da zahtijevaju postupak iza zatvorenih vrata. Bez tih drastičnih mjera, ističu oni, njihova vojska ne bi više mogla intervenirati u vanjskim operacijama, što bi političke vlasti lišilo njihove djelatne sile na međunarodnoj pozornici. Razlog je jednostavan: u pravu se smatra da svaka osoba koja zna ili je sposobna predvidjeti da će se izvršiti zločini, mora ih pokušati spriječiti, inače je krivično odgovorna. Ako to pravilo vrijedi za svakog hijerarhijski nadređenog u vojskama koje čine zločine, primjenjuje se i na međunarodne snage koje, doduše, nemaju vlasti nad lokalnim izvršiteljima ili nad njihovom vojskom, ali čija ih šutnja i nedjelovanje čine sudionicima u smislu kaznenog prava. A to je najveći kamen spoticanja u odnosima između velikih sila i međunarodne pravde. Zločini počinjeni u Srebrenici, zaštićenoj enklavi UN-a, ili oni izvršeni u Ruandi za vrijeme operacije Tirkiz, nisu jedini od kojih vlade strepe.27 Strah velikih sila da će

26 Le Monde, 14. decembra 1997.

27 Krajem juna 1994. francuske snage poslane u operaciju Tirkiz odbile su pomoći onima koji su izbjegli genocid, okupljenima na brežuljcima Bisesero, na zapadu Ruande. Polovina njih, tj. oko hiljadu Tutsija, poklano je sljedećih dana.

se naći na optuženičkoj klupi izražen je i za vrijeme NATO-ovih operacija na Kosovu. Nadležnost ICTY-a geografski je ograničena na bivšu Jugoslaviju, ali nije ograničena ni na jednu snagu u sukobu. Atlantski savez je dakle pod njegovom nadležnošću u slučaju ratnih zločina. Usred intervencije savezničkih snaga, 17. maja 1999., Jamie Shea, glasnogovornik NATO-a, savršeno sažima misao velikih sila kad kaže tisku: „Mislim da moramo razlikovati teoriju od prakse. Kad tužiteljica Arbour otvara istragu (o zločinima na Kosovu; op. a.), to čini zato što smo joj to dopustili. Nije joj Milošević dao vizu da ide na Kosovo istraživati. Ako njezinu sudu, kao što želimo, bude dopušten pristup, bit će to zahvaljujući NATO-u. NATO je dakle prijatelj Tribunala. Zemlje članice NATO-saveza su te koje su dale potrebna financijska sredstva za pokretanje tog suda. Budite sigurni da smo mi i Tribunal jedno te isto, želimo da se ratnim zločincima sudi i siguran sam da će Louise Arbour, kad otiđe na Kosovo i razmotri činjenice, optužiti samo osobe jugoslavenske nacionalnosti i nikoga drugog."

Prije nego što je otišla sa svojih funkcija, Louise Arbour je ipak otvorila preliminarnu istragu namijenjenu ispitivanju žalbi protiv NATO-a, potaknutih bombardiranjem koje je prouzročilo velike civilne žrtve. NATO odgovara javnim prijetnjama. Iza kulisa, velike sile pojačavaju pritiske koji svjedoče da odbijaju prihvatiti univerzalno pravno pravilo prema kojemu su odgovorne Sudu u slučaju kršenja Ženevskih konvencija kad vojno interveniraju. Kažu da ne razumiju kako se može „staviti na istu razinu pravedan rat i represivan rat s etničkim čišćenjem". U junu 2000. doneseni su zaključci u kojima se kaže da nema potrebe otvarati istragu jer NATO-ove greške nisu bile namjerne. Prosvjedovalo je više nevladinih udruga, medu kojima i Amnesty International. Ali Tribunal nije toliko kriv zbog nazočnosti koliko je žrtva zbog svoje nemoći da dobije pomoć država kad one to odbijaju. Ni Srbija, koja je tako spremna optužiti Atlantski savez za ratne zločine, ni NATO ne daju Sudu dokaze bez kojih ICTY ne može utvrditi činjenice i djelovati. Ovisnost ICTY-a o velikim silama ne izražava se, suprotno najčešćem mišljenju, uzajamnim ustupcima. ICTY, a posebno Tužiteljstvo, zna da bi izgubio svaki kredibilitet, a osobito da bi žrtvovao svoju jedinu snagu, koja počiva upravo na njegovoj neovisnosti. Međutim, nema načina da se bori protiv zadržavanja informacija ili prikrivanja dokaza kad to čine velike sile, jer samo Vijeće sigurnosti ima moć osuditi odbijanje država da pruže pomoć ICTY-u. Kad se Carla del Ponte namjeravala pozabaviti pitanjem navodnih ratnih zločina NATO-a i kad je poslije Miloševićeva pada počela poticati srbijanske vlasti da joj daju elemente kojima raspolažu, Atlantski savez ponovo prijeti. NATO se međutim nema čega bojati, jer Beograd predaje Hagu samo nekoliko uradaka koje potpisuju Miloševićeve propagandne službe.

Politika se zaustavlja na vratima sudnice. Velike sile poštuju to pravilo, ali smatraju da im činjenica što pomažu tužitelju daje pravo miješajti se u njegove izbore i odluke prije procesa. Tužitelji koji su se redali morali su vijugati u moru punom morskih pasa. Louise Arbour i Carla del Ponte bore se zubima i noktima protiv pokušaja država da se miješaju u njihov rad. Ali nikada nisu imale sredstava da osujete političke namjere kad su se izražavale drukčije nego preporukama ili upozorenjima. Međunarodno pravosuđe, još manje nego nacionalno, ne može tačno procijeniti koliko su na njegov rad utjecali prikrivanje dokaza, zakulisne radnje, skrivene intervencije velikih sila, jer ono to najčešće nije ni znalo. A upravo u tome leži pitanje pristranosti međunarodnog pravosuđa, pa dakle i ICTY-a. Rijetko je to stav, slobodan izbor, a ne posljedica onoga što mu se namjerno prikriva ili odbija. U toj namještenoj igri ovisnosti i neovisnosti u odnosu na države i njihove odnose snaga, ICTY je izvrgnut teškom ispitu. Ni nemoćna ni svemoćna, međunarodna pravda nije prestala napredovati ni na čijoj zemlji ne znajući odakle će doći sljedeći pucanj ni s koje su joj strane linije saveznici. Zato treba uroniti u kulise ICTY-a, sići u utrobu zvijeri da se vidi kakav je otrov pokušava paralizirati i uništiti.

II. POGLAVLJE

Iza kulisa procesa Slobodanu Miloševiću

Predmet IT-02-54: tužitelj protiv Slobodana Miloševića. U srijedu 3. jula 2001. britanski sudac Richard May, koji predsjeda vijeću sastavljenom od tri suca, otvara raspravu. Slobodan Milošević sjeda na optuženičku klupu. Ulazeći u taj sterilni svijet visoke tehnike, nekoliko trenutaka prije instinktivno se uputio prema središtu pozornice gdje obično sjede svjedoci. Trojica stra-žara koji ga prate odmah mu pokazuju stolac, u lijevom kraju dvorane, onaj namijenjen osumnjičenima za izvršenje ili poticanje zločina koji svojom težinom i masovnošću potpadaju pod humanitarno međunarodno pravo. Milošević nije pozvan da predsjeda na govornici, kako je navikao, nego da odgovara za svoja djela. Prvi put u povijesti jednom se bivšem šefu države pred međunarodnim sudom sudi za njegovu zločinačku politiku. Za spone koje povezuju vladarsku palaču i polja smrti.

Stotine televizijskih kamera došle su zabilježiti taj povijesni trenutak. Ne nalaze uništenog čovjeka kojega je sustigla njegova najcrnja prošlost. Taj čovjek ne pokazuje ni najmanji znak skromnosti. Ponosno nosi kravatu u bojama Srbije i još uvijek ima gordo držanje šefa države -oholog i bahatog. U četvrtak 1. jula 2004. Sadam Husein zauzima isti stav u prvom pojavljivanju pred iračkim sudom. Diktatori kao da se ne boje suočavanja s pravdom. Odbijaju je, ističu nepriznavanje kao jedinu istinu. Sudac Richard May okreće se optuženome: „Gospodine Milošević, vidim da danas nemate odvjetnika. To je vaš izbor. Imate pravo braniti se sami, ali razmislite: je li to zbilja u vašem interesu? Postupak će biti dug i složen ... Možda biste mogli ponovo razmo-triti svoju odluku. Treba li vam više vremena da odlučite?" Milošević odgovara na engleskome: „Smatram da je ovaj sud lažni sud, da je ova optužnica lažna optužnica. Ovaj je sud nezakonit, nije ga ustanovila Opća skupština Ujedinjenih naroda. Prema tome nemam nikakve potrebe da odredim odvjetnika pred tom nezakonitom instancom." Milošević se odbija očitovati o krivnji, draže mu je optuživati napade NATO-snaga. Upušta se u žestoki napad na taj „tobožnji sud". Isključuju mu mikrofon. Britanski sudac ne traži čitanje op-tužnice. Žuri mu se i tako propušta odati počast žrtvama i prekida raspravu. Milošević zadovoljno gleda sat. Rasprava je trajala samo dvanaest minuta. Na povratku u pritvor raspituje se o efektu svoje predstave. Timu Mac Faddenu, koji upravlja zatvorom, kaže: „Dobro odigrano, zar ne?" Pri dolasku u Hag Slobodan Milošević okrivljen je samo za zločine na Kosovu. Tužiteljstvo je u vremenskom tjesnacu. Od pada Miloševića u oktobru 2000. Carla del Ponte postavila je cijeli tim da radi puno radno vrijeme na tom slučaju, sa zadatkom da prije ljeta završi istragu o Hrvatskoj i Bosni. Ali krajem marta, kad je svrgnuti voda uhićen u Beogradu, tim je još daleko od cilja. „Nije više upitna slutnja nego djelovanje. Milošević će stići prije kra-ja godine. Dajem vam vremena do 1. oktobra da napišete optužnicu. Nacrt mora biti na mojem stolu najkasnije početkom septembra. U međuvremenu ćemo imati redovite sastanke da, uz elemente dokaza, utvrdimo strategiju" progona. Nije vrijeme da krenete na odmor!" Carla del Ponte pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Da podrži te napore, ona jednom pravniku početkom aprila povjerava zadaću da vodi tim istražitelja i traži od njega da pojača redove ekipe koja radi na „slučaju Milošević". Puna povjerenja, povjerava tada tisku: „Kad stigne Milošević, protiv njega ćemo, bez sumnje, imati ne samoj optužnicu koja će obuhvaćati samo nedjela na Kosovu, zbog kojih je uhićen, nego i činjenice kojima ga namjeravamo teretiti za njegovo djelovanje u Hr-vatskoj i Bosni i Hercegovini." To očito kašnjenje progona izaziva neke kritike. Cherif Bassiouni, slavni profesor međunarodnog prava, koji je predsjedao Istražnom komisijom Ujedinjenih naroda o kršenjima humanitarnog međunarodnog prava u bivšoj Jugoslaviji, stvorenom 1992. (Rezolucija 780 Vijeća sigurnosti), tuži se zbog toga. Najprije u bosanskom tisku krajem maja 2001. zatim u pismu Carli del Ponte 6. juna 2001. „Ako ste odlučili stegnuti kaznenu strategiju oko najod-govornijih, Milošević je morao biti optužen za zločine počinjene u Hrvatskoj i Bosni, osim ako te optužbe već ne postoje, ali još nisu objavljene. No ako ne postoje, moramo se upitati o razlozima. Mnogi sumnjaju u političku trgovi-nu koja je vjerovatno vezana uz Dejtonski sporazum. Ali uvijek sam isticao da nepostojanje optužnice ne odlučuje unaprijed o budućnosti, i da je tajming podložan političkim prosudbama koje se može uzeti u obzir u interesu pravde i mira (...) Ipak sam uvjeren da postoji dovoljno dokaza da bi se Miloševića kazneno progonilo za zločine počinjene između 1991. i 1995. u Hrvatskoj i Bosni, u ime odgovornosti kao hijerarhijski nadređenoga. Znam da takav pristup, zbog različitih razloga, izaziva otpore u vašem Uredu. Istina je da to nije jednostavno dokazati, ali postoje bez ikakve sumnje epizode, kao što je opsada

Sarajeva, koje opravdavaju što se oslanjamo na načelo odgovornosti hijerarhijski nadređenih da bismo optužili najviše zapovjednike. Ali koliko znam, to nije učinjeno posljednjih godina (...) Znam da zadatak tužitelja nije lak i da nailazi na svakojake poteškoće: birokratske, financijske, političke. Naravno, lako je kritizirati izvana. Ipak, kritika nije uvijek za zlo, ona može biti korisna kad nudi tužitelju mogućnost da pokaže da javno mnijenje očekuje mnogo više."

Američko-egipatski stručnjak ima sve razloge za brigu. U aprilu 1994. njegova je istražna komisija raspuštena upravo kad je bio blizu da, pomoću dokumenata, utvrdi glavne veze između Miloševića i zločina koje su počinili njegovi pouzdanici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.28 Dvije godine poslije, kad je već završio rat i kad je teritorij dostupan istražiteljima, Milošević još uvijek nije na nišanu ICTY-a. Amerikanac Richard Holbrooke, arhitekt mirovnih ugovora u Daytonu, gotovo otvoreno izražava zadovoljstvo 15. februara 1996. u Financial Fimesu. Osumnjičenik broj 1, kojeg je zapadnjačka diplomacija promaknula u čovjeka mira, očito se nagodio da dobije slobodu u zamjenu za mir. Tek u proljeće 1999., s optužbom protiv Miloševića za Kosovo, čini se da je doveden u pitanje prešutni dogovor. Za Cherifa Bassiounia nije međutim isključeno da će zapadnjaci pokušavati odvratiti Carlu del Ponte od progona Miloševića za prijašnje zločine. On se nada da će joj podrška javnog mnijenja, jedan od motora pravde, pomoći da se izmakne mogućim političkim pritiscima.

No 2001. g. nitko se ne usuđuje ni sugerirati tužitelju ICTY-a da odustane ili odgodi novu optužnicu protiv Miloševića. Optužiti Miloševića za Kosovo, a ne učiniti ništa za stotine hiljada bošnjačkih i hrvatskih žrtava, bilo bi jednostavno neobranjivo. Zato što je bila vrlo politička, ta bi odluka nosila opasnost da potakne optužbe za sukrivnju, koje je javno mnijenje upućivalo zapadnim vodama, a smirila ga je, poslije godina sustezanja, intervencija NA-TO-snaga na Kosovu. U maju 1999. Louise Arbour pobijedila je u tom nadmetanju i otvorila proces za koji znaju da je nepovratan. Carla del Ponte nije mogla ništa drugo nego nastaviti istragu. Naglo osujetiti misiju međunarodnog pravosuđa, koje je upravo postiglo golem uspjeh predajući bivšeg šefa države sucima, bilo je previše rizično. Velike su sile pristale, unatoč dubokim neslaganjima.

Carla del Ponte protiv inercije tužiteljstva

Čim je stigla u Hag u septembru 1999., Carla del Ponte traži od svojeg ureda da nastavi istragu o upletenosti Miloševića u zločine na Kosovu koji su uzrokovali smrt oko deset hiljada Albanaca. Ona želi pojačati optužnicu koju je u žurbi potpisala Louise Arbour. Od povlačenja Miloševićevih snaga s Kosova, sredinom juna, istražitelji ICTY-a imaju slobodan pristup teritoriju koji je sada pod nadzorom NATO-snaga. Ekshumacije koje su počele tijekom ljeta donijet će još više dokaza u tom predmetu. Švicarka je uvjerena da njezini istražitelji usporedno rade na utvrđivanju veza između Miloševića i zločina izvršenih u Bosni i Hrvatskoj. Njezin pomoćnik, Australac Graham Blewitt, umiruje je, ali ostaje neodređen kad je riječ o napredovanju

28 Izvještaj od četiri hiljade stranica koji je proizašao iz toga rekonstruira anatomiju etničkog čišćenja. Bit će predan zajedno s dokumentima i pripadajućim aktima tužiteljstvu u Hagu i poslužit će kao polazna tačka za istrage ICTY-a. Cherif Bassiouni bio je predviđen u augustu 1993. za prvog tužitelja ICTY-a, ali nije dobio jednodušni pristanak Vijeća sigurnosti. Tako je godinu dana poslije, u julu 1994. imenovan Richard Goldstone.

istraživanja. Priznaje da mu to nije prioritet. Smatra da Ured nema ni vremena ni dovoljno istražitelja da bi se posvetio predmetu čiji glavni osumnjičenik nikad neće biti predan. Prije svega ne vjeruje u neku veliku Miloševićevu ulogu u poduzimanju etničkog čišćenja koje su srpski ekstremisti vodili u Hrvatskoj i Bosni. I uvjereno objašnjava novom okruženju Carle del Ponte: „Ne treba miješati bosanske Srbe s onima u Hrvatskoj ili Srbiji, to nije isto, pripadaju različitim državama, bez međusobne veze." Doduše, članovi njegova ureda i sudaca IC-TY-a već su odavno doveli u pitanje uvjerenja ovog Australca. U slučaju Duška Tadića, mučitelja iz logora u Prijedoru, suci su 1997., a onda i u prizivnom postupku 15. jula 1999., zaključili da je vojska bosanskih Srba bila pod „općim zapovjedništvom" Beograda. Australac je ipak odlučio da Radovan Karadžići Ratko Mladić, optuženi 1995. za genocid i zločin protiv čovječnosti, nisu ovisni ni o kome i da su sami mogli kontrolirati trupe pod svojim zapovjedništvom za vrijeme zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini. On smatra beskorisnim tražiti drugdje poticatelje te zločinačke politike jer su oni sami njezini začetnici. U njegovim očima, tužiteljstvo je ispunilo zadatak optužujući vode bosanskih Srba, a sada mu preostaje samo postići da ih uhite NATO-snage u Bosni kako bi im se moglo suditi. Kada je riječ o Hrvatskoj, Blewitt ne vidi kako se Miloševiću mogu pripisati zločini koje su u Vukovaru ili Dubrovniku počinile JNA i paravojne srpske jedinice kojima on nije zapovijedao. Zaboravlja da je Milošević preobratio JNA u srpsku vojsku i naoružao srpske paravojne snage u Hrvatskoj te im na čelo postavio svoje ljude.

Graham Blevvitt, koji je prvi stigao u Tužiteljstvo u januaru 1994., po prirodi nije borben. On okoliša, izbjegava udarce, izmiče da bi bolje izdubio svoje gnijezdo. Voli kad se kaže da je Tužiteljstvo njegova stvar. Bez njega ne bi postojalo. To je dijelom istinito. Međutim, sitničav kakav jest, ustrojio ga je kao provincijsko tužiteljstvo u kojemu je podređenost obavezna, a napredovanje je razmjerno stupnju vjernosti, a ne kompetenciji ili upornosti. Odjel istrage, pravnika, analitičara, sve je podijeljeno do krajnje mjere, tako da se onemogućuje uvid u cjelinu. Od početka rada Tužiteljstva, on želi pod svojom vlašću zadržati kaznenu politiku. Direktive su mu nalik njegovoj fizionomiji, sve je zaobljeno. Važno je ništa ne poremetiti i slijediti prirodni red stvari. Rezultat: istrage su se najprije odnosile na zločine i neposredne izvršitelje, što je neizbježan korak, naravno, ali se godinama nije vodila briga o međusobnoj povezanosti tih zločina i po načinu izvođenja, i po ponavljanjima, i po namjeri, i po zajedničkom lancu zapovijedanja, kako bi se došlo do vrha. Zadaća sudstva mogla bi završiti dosezanjem onih na vrhu vlasti, ali se time ne zadovoljava. Sastoji se i od kaznenog progona izvršitelja i posrednika koji su omogućili gospodaru da iz palače ostvari svoje mračne planove, ne morajući ubijati vlastitim rukama. Izgradnja pravnog predmeta zahtijeva rekonstrukciju lanca događanja i zapovijedanja da bi se dohvatili pravi poticatelji koji su obično dobro pazili da ne ostave kompromitirajuće pisane zapovijedi. U tom pogledu procesi nižim razinama nužni su kako bi pravdi omogućili da se okrene protiv njima nadređenih. Ali Tužiteljstvo u Hagu ostalo je predugo zaglibljeno u strategiju prvih redova i pokazalo se nesposobnim da na vrijeme prijeđe u veću brzinu. Jer međunarodno pravosuđe dužno je prije svega pripremiti kazneni progon najistaknutijih figura medu ubojicama zaduženim za izvršavanje najprljavijih poslova, njihovim nadređenima i poticateljima. Progon svih mučitelja trajao bi desetljećima, toliko su bili brojni oni koji su sudjelovali u tim masovnim zločinima. Ali Graham Blevvitt ima iskustvo u pravosuđu koje ima vremena i nema namjeru mijenjati navike na ovoj instanci koja je ipak privremena. Optužnica protiv Karadžića i Mladića 1995. poremetila je tok njegove duge, mirne rijeke. To mu ne odgovara: tu su optužnicu iščupali kliještima suci koje je tada sablažnjavala tužiteljeva inertnost. Kao što je i optužnica protiv Miloševića, inicijativa Louise Arbour, bila izravan odgovor na val nasilja koji se tada sručio na Kosovo. Kad je Kanađanka otišla, Blewitt ponovo uspostavlja ustaljeni red. Ni časa ne vjeruje da će Milošević jednog dana biti predan Hagu i smatra nepotrebnim da mu se posveti i najmanji napor.

Carli del Ponte trebalo je više mjeseci da procijeni koliki je nemar njezina zamjenika, unatoč upozorenjima Louise Arbour pri predaji dužnosti. Kad je Milošević u oktobru 2000. pao, ona otkriva da se njezine upute iz prethodne godine nisu slijedile. Dodatna istraga protiv Miloševića na Kosovu još je na mrtvoj tački. Blewitt se opire i navodi iste razloge: „Nema ni vremena ni osoblja, na tome ćemo raditi poslije, ako Milošević jednog dana bude izručen." Carla del Ponte suprotstavlja se njegovu otezanju. Upisuje Miloševića medu prioritete tužiteljstva i sastavlja tim koji je u punom radnom vremenu zadužen za taj predmet. Između Carle del Ponte i australskog tima u njezinu uredu dolazi do svađe. Milošević je u središtu spora.

Početkom 2001. tužiteljica poziva Grahama Blewitta i voditelja Odjela za istrage, Johna Ralstona, australskog policajca vrlo skromnih sposobnosti, kojega je Blewitt postavio na to odgovorno mjesto. Želi vidjeti dokaze koji su dosad skupljeni o dijelu istrage koji se odnosi na Hrvatsku i Bosnu. Graham Blevvitt pokazao joj je tada red registratora, postavljen na policu. Dvadesetak registratora u kojima su bez reda nabacane informacije koje upućuju na uple-tenost snaga iz Srbije u zločine počinjene na drugoj strani granice. Smještene u jednom kutu, nikada nisu bile analizirane. Carla del Ponte otkriva da je njezin ured napravio tačnu kartografiju zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini, da je već od prvog slučaja, od Duška Tadića, identificirao dio veza između vojske iz Beograda i vojske bosanskih Srba,29 ali da nikada, unatoč naredbama Louise Arbour, a zatim njezinima, nije pokušao poći uzlazno po zapovjednom lancu ni provjeriti vodi li on do vojnih i političkih vlasti u Beogradu. Do tada formalno nije otvorena nikakva istraga protiv Miloševića ni bilo kojeg drugog dužnosnika iz Beograda.

Uvjeren da Milošević nikada neće biti izručen ICTY-u, Graham Blewitt zadovoljio se time što je savjetovao različitim timovima Tužiteljstva da sta ve po strani dokaze na koje slučajno naiđu pri istragama i za koje im se čin' da mogu jednog dana poslužiti da popune istražni dosje. U nedostatku jasnih uputa malo se timova potrudilo izvršiti taj zadatak. Milošević nije iznimka Hrvatske vlasti, pod vodstvom Franje Tuđmana, kao i Milošević, također su se dale na komadanje Bosne etničkim čišćenjem teritorija koje su priželjkivale. Ako Blewitt ne smatra uputnim voditi istragu o srpskim huškačima u Beogradu, logično je da se ne zanima ni za huškače u Zagrebu. Carla del Ponte želi svesti kaznenu politiku na najodgovornije sa svih strana i za početak je zatražila da se za mjesec juli pripremi optužnica protiv Miloševića u predmetu o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Graham Blevvitt se pokorava. John Ralston odlučuje otići.

Carla del Ponte mora mu naći zamjenika sposobnog provesti njezinu kaznenu politiku i popuniti propuste dvaju Australaca. Velika Britanija i SAD žure što prije doznati njezine namjere. Ubrzo objavljuju da žele vidjeti jednog Anglosaksonca na tom položaju. Ali oklijevaju izvršiti izravne pritiske na Švicarku. Najprije se obraćaju diplomatskom savjetniku, Ženevljaninu Jean-Ja-cquesu Jorisu i sugeriraju imenovanje Roberta Reida, još jednog australskog policajca bez širine, dotadašnjeg Ralstonova pomoćnika. U martu 2001. Jori-sa pozivaju u veleposlanstvo SAD-a u Hagu. „Određeni je broj zemalja isključen", kažu oni. „Del Ponte ne pomišlja ni na nekog Rusa, ni na Kineza", odgovara Joris s prepredenim osmijehom. „Moramo imati potpuno povjerenje u tu osobu. Imamo dobro mišljenje o Bobu Reidu. Ali čini se da vi ne razumijete da to mora biti Britanac, Kanađanin, Novozelanđanin, Australac ili Amerikanac", odbruse mu.

Amerikanci bez sumnje znaju da je predviđeni kandidat Francuz, i k tomu još istražni sudac. Oni hoće člana Commonwealtha, pogodnijeg da brani njihove posebne interese i prihvati neke sitne nagodbe. Kako bi se uvjerio da će poruka biti primljena, prvi tajnik američkog veleposlanstva odlazi Carli del Ponte: „Lakše nam je otkrivati osjetljive informacije građaninu Velike Britanije, SAD-a, Novog Zelanda, Australije ili Kanade. Bilo bi nam vrlo korisno provjeriti popis kandidata kako bismo se uvjerili da nam ni jedno ime nije problematično." Pritisci se nastavljaju još dva mjeseca. Uzalud. Patrick Lopez-Terres, francuski magistrat koji je došao u ICTY 1996. konačno je imenovan na čelo tima istražitelja u maju 2001. Bit će prvi i jedini Francuz u Upravi Haškog tužiteljstva. Tim koji radi na Miloševićevu slučaju pojačan je i radit će sedam dana tjedno da nadoknadi izgubljeno vrijeme. U proračunu za 2001. Blewitt nije predvidio tim za „slučaj Milošević", još manje za pripreme procesa. U panici krajem jula koristi odlazak svojih nadređenih na odmore da bi, bez njihova znanja, tražio vanjske sponzore za financiranje procesa. Njegov projekt priljeva sredstava, na vrijeme

29 Suđenje na prvoj instanci iz 1997. u slučaju Duška Tadića ističe «zajedničke strateške ciljeve» dviju vojski. Drugostupanjsko suđenje 1999. pokazuje da se «kontrola koju je vršila vojska iz Beograda nad srpskim snagama u Bosni nije ograničavala na financijsku i logističku potporu, nego se ogledala u sudjelovanju u općoj formulaciji naredbi, u koordinaciji i nadgledanju djelovanja i operacija srpske vojske u Bosni». Vidi www.un.org/icty.

zaustavljen, bio je upućen Amerikancima, Englezima, ali i Bošnjacima. Ovi posljednji bili bi pozvani da financiraju dio o Bosni u procesu Miloševiću i da mole pomoć muslimanskih zemalja!

Nastavak istrage

Svi timovi koji rade na srpskim zločinima morali su se dati na posao. Budući da mučitelji imaju isti plan, već mnogo prikupljenih dokaza s jednog kraja Jugoslavije na drugi popunjavaju jedan te isti predmet, koji će dovesti do pravog dirigenta srpskog zločinačkog pothvata etničkog čišćenja. Moralo se iz brda nikada analiziranih arhiva izvlačiti elemente dokaza koji pokazuju umiješanost Beograda. U tim prašnjavim kartonima, gdje je nagomilano sve što se nije slagalo s istragama u tijeku, nalazi se dio dokumenata koji osvjetljavaju poprečne linije zapovijedanja. Impresivna količina dokumenata izranja iz te zakašnjele potrage. Ali pravnici moraju razviti sposobnost analiziranja na koji ih njihov rad, do sada fragmentaran, nije pripremio. Neki bi htjeli optužiti Miloševića za financijsku i logističku potporu srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, ne baš uvjereni u njegovu sposobnost kontroliranja te snage. Drugi procjenjuju da je bio pravi izvršitelj etničkog čišćenja. Nema sumnje u izravnu Miloševićevu odgovornost na Kosovu, pokrajini pod njegovom kontrolom. Kao šef države bio je i vrhovni zapovjednik srpskih oružanih snaga uključenih u tu posljednju kampanju zločina. U Bosni i Hrvatskoj njegova je zločinačka odgovornost složenija jer Srbija kojoj je tada bio na čelu službeno nije bila u ratu. Mora se, dakle, utvrditi njegov pravi utjecaj na zapovjedne lance koje de jure ne kontrolira i na usporedne lance, uspostavljene da bi se mogli provesti njegovi naumi. Zadatak je težak i dovodi do žestokih rasprava unutar tužiteljstva podijeljenog na one koji se nikada nisu zanimali za Miloševićevu odgovornost za zločine i onih koji ne mogu razumjeti takav nemar, koji ne samo da je vodio ICTY u neuspjeh, nego je od njega činio puki Politički instrument moćnika.

Unatoč slabostima Tužiteljstva, optužiti Miloševića za Hrvatsku pokazalo se u konačnici lakše nego što se očekivalo. Pravnici koji su vodili istragu u Hrvatskoj, posebno u Vukovaru i Dubrovniku, s nestrpljenjem su očekivali da se Ured konačno odluči progoniti Miloševića. Pažljivo su čuvali sve dokaze upletenosti beogradskih vlasti u pokušaj da zauzimanjem teritorija i istjeriva-njem nesrpskog stanovništva koje je tu živjelo pripoje taj dio Hrvatske Srbiji. Krajem augusta 2001. prvi nacrt optužnice već je na tužiteljičinu stolu. Dvadeset sedmog septembra Carla del Ponte potpisuje konačnu verziju. Osmog oktobra 2001. nakon što ju je potvrdio jedan od sudaca, Slobodan Milošević službeno je optužen za zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj. Ta nova optužba nema isti međunarodni odjek kao ona prva. Amerikanci i Britanci upravo su pokrenuli operaciju Trajna sloboda u Afganistanu koja označava početak dugog rata protiv terorizma. Dio o Bosni nailazi na brojne poteškoće. Istraga nema poteškoća da dokaže Miloševićevu suradnju u toj zločinačkoj politici etničkog čišćenja, ni postojanje smišljenog plana da bi se ono izvelo, ali nije uspjela rekonstruirati zapovjedni lanac koji jasno dopire do vrha države u Beogradu. Zasada je Milošević stavljen u rang moćne podrške, a ne osobe koja odlučuje ili potiče. Tj potrazi za istinom ICTY se ne može time zadovoljiti i mora provjeriti koja je stvarna Miloševićeva uloga, bez obzira na privide.

Krajem augusta Carla del Ponte vraća svoje timove na posao: „Naša je uloga povijesna, optužnica za Bosnu ima prvorazredan značaj, ne smijemo zabrljati." Dok se tim daje na posao da otkrije posljednje karike složene slagalice koju je Milošević strpljivo gradio kako bi iz daljine nadgledao zločine u ime hegemonijskog projekta Velike Srbije, žučne rasprave vode se u kuloarima tužiteljstva. One su odraz nepoznavanja tog sukoba, ali još više dubokih i iznenađujućih otpora zamisli da moraju priznati golemu Miloševićevu odgovornost za zločine počinjene u Bosni zbog njegova utjecaja na vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Neki se bune pod izlikom da se ne bi smjelo umanjivati neospornu ulogu dvojice već optuženih krvoločnih ratnih vođa i pretvoriti ih u puke Miloševićeve marionete. U ime ove poznate „politike mirisa krvi" koja je predugo ograničavala istrage na krvnike i njihove izravne naručioce, oni nikada nisu proširili istrage izvan granica Bosne i Hercegovine. Sada odbijaju sumnjičiti Miloševića kao pravog kuma te politike, koja je zajednička svim srpskim osumnjičenicima, i kojoj je cilj bio zločinom razdvojiti različite etničke zajednice.

Teško je pomiriti stvarnost masovnih zločina s takvim minimalističkim pristupom, primjenjivim na zločine općeg prava. Masovni zločini ne proizlaze iz pojedinačnih djela, nego iz politike koja zločin podiže na razinu sustava i pretpostavlja mnoštvo sudionika, sustava koji odlučuje da neki više nemaju pravo imati prava i koji ne samo da se koristi vojnim i policijskim sredstvima protiv jednog dijela stanovništva, nego također mobilizira sve resurse jednog društva, od administracije, prometa, financijskih sredstava, tiska pa čak i pravosuđa. Ti masovni zločini počinjeni su u ime jedne politike, jednog kolektivnog projekta. Pa čak i ako nije potrebno da budu povezani s jednom politikom institucionaliziranom na razini države, moć se države sve češće stavlja u službu zločina. Cilj međunarodnog pravosuđa upravo je prepoznavanje zločinačkih politika i stigmatiziranje država koje su, umjesto da jamče sigurnost svojih građana, izabrale kršenje reda i lišavanje dijela svojeg stanovništva prava na život. ICTY se nije mogao osloboditi tog traganja i odustati od nalaženja onih koji su začeli i odlučili provesti etničko čišćenje na područjima pod njihovom kontrolom, pa bilo to i izvan granica njihove države da bi kaznili prave izazivače rata i pridonijeli sprečavanju ponavljanja masovnih zločina. Neki unutar ICTY-a to su shvatili i pokušavaju otkriti moguće veze između masovnih grobnica i vlasti u Beogradu.

Okršaj Blewitt -Del Ponte

Krajem septembra 2001. tim Tužiteljstva sastavio je solidan pravni dokument koji rekonstruira lanac događaja i dokazuje Miloševićevu središnju ulogu u smišljenom pothvatu etničkog čišćenja u Bosni. Ali projekt optužnice koji je predan Carli del Ponte ne sadrži ni pokolje u Srebrenici ni opsadu Sarajeva. Švicarka odmah saziva sastanak. Želi razumjeti kako to da taj spis omogućava da se prati lanac zapovijedanja i utvrdi individualna Miloševićeva odgovornost u većini zločina koje je su počinili bosanski Srbi, a ne donosi dovoljno dokaza da ga se okrivi za ova dva najveća slučaja, neodvojiva od srpskog zločinačkog pothvata. Odgovor je oštar: „Nema dokaza." Taj bi se argument mogao braniti da je optužba krenula lošim pravcem, da Milošević nikada nije bio ni na koji način upleten u opsadu Sarajeva, u zauzimanje Srebrenice i ubijanja koja su slijedila. Upravo se to neki trude potvrditi na sastanku. Blewitt ih podržava i pokušava dovesti šeficu u manjinu. Sastanak se pretvara u sukob. Carla del Ponte ne želi odustati pod izgovorom „nismo to istraživali" kao što se čitavo vrijeme rasprave trudio ponavljati njezin zamjenik. Ona predlaže kompromis: izići s optužnicom takvom kakva jest i uvesti dopune nakon završetku istrage. „Nema ni najmanjeg dokaza koji bi Miloševića vezivao uz opsadu Sarajeva i pokolje u Srebrenici", ponavljaju njezini protivnici bez drugih objašnjenja. Drugi za stolom slažu se da postoji premalo dokaza, ali ističu da postoji čitava lepeza indicija koje zavređuju da se istraže. Carla del Ponte odlučuje: „Morate voditi istragu o Sarajevu i Srebrenici, dajem vam šest tjedana da završite istraživanje." Potpisivanje Miloševićeve optužnice za Bosnu odgođeno je za sredinu novembra.

Borba koja je upravo počela nastavit će se za vrijeme cijelog procesa protiv Miloševića. Dio Tužiteljstva koči sa sve četiri noge i koristi tih šest tjedana da dokaže neprihvatljivost teze koju brani glavna tužiteljica. Graham Blewitt koji još nije uspio povratiti svoj autoritet nad Uredom ne može više manevrirati zatezanjem. Trudi se, dakle, navesti Carlu del Ponte na korak unatrag, a naročito na odustajanje od progona Miloševića za genocid. U augustu 2001. ICTY je nazvao pokolj u Srebrenici genocidom na suđenju generalu bosanskih Srba Radislavu Krstiću, zapovjedniku Drinskog korpusa, najvažnijoj voj-noj sili uključenoj u krvoproliće u julu 1995. Carla del Ponte razmatra, dakle, mogućnost da Miloševića optuži za genocid za Srebrenicu, ali i za nekoliko drugih općina u Bosni gdje je etničko čišćenje poprimilo razmjere genocida, tužiteljica sluša svojeg pomoćnika i pokušava mu objasniti da optužnica ne može navoditi postojanje „smišljenog zločinačkog pothvata" čiji bi Milošević bio jedan od istaknutih članova, odnosno šef, i istodobno tvrditi da ne dijeli istu zločinačku odgovornost kao i sporedni sudionici, kao što je to slučaj u svakom zločinačkom udruženju. Pomoćnik tužitelja zahtijeva, rasprava je napeta. „Nemamo dokaza za genocid", tvrdi Blewitt, koji odbija svaku vezu između pokolja u Srebrenici i vlasti u Beogradu. Za njega srebrenička sramota ne proizlazi toliko iz smišljenog plana koliko iz nastupa ludila generala Mladića. Teza nije nova. Pred strahotom i opsegom pokolja, zapadnjački vojnici i diplomati brane tu tezu od prvih dana i služe se njome da opravdaju nedjelovanje koje je onda samo rezultat njihove nesposobnosti da predvide što će se dogoditi. Carla del Ponte odvraća: „Morali ste otvoriti istragu 1994., to je prva stvar koju se moralo učiniti!" Nakon završetka sastanka ona dobacuje svojim savjetnicima: „Mogu oni nastaviti sa svojim lukavštinama, ali neću odustati od genocida. Imamo dokaze i, ako

Graham drži da ih nema dosta, neka mi kaže što je radio svih ovih godina umjesto da istražuje o Miloševiću. Možda su mogli spriječiti neki novi rat i nove pokolje." Ali za to vrijeme drugi prebiru spise Tužiteljstva, identificiraju svjedoke i otkrivaju nove podudarnosti koje povezuju Miloševića sa Srebrenicom i Sarajevom. Sredinom novembra Carla del Ponte može potpisati optužnicu i predati je sucu.

Dvadeset trećeg novembra 2001. g. nakon što je sudac koji potvrđuje ispitao dokument Tužiteljstva, Milošević je formalno optužen za genocid, sudioništvo u genocidu i za zločine protiv čovječnosti zbog njegove osobne odgovornosti za zločine koje su počinili bosanski Srbi, između ostalog u Sarajevu i Srebrenici. Tužiteljstvo je tada u mogućnosti zatražiti od Suda da spoji sve postupke otvorene protiv Miloševića kako bi se organiziralo vođenje jedinstvenog procesa. Jer srpski zločini u Hrvatskoj 1991., u Bosni od 1992. do 1995. i na Kosovu od 1998. do 1999. dio su jedne te iste politike kojoj je cilj terorom zauvijek istjerati nesrpsko stanovništvo iz područja koja osvoje ili priželjkuju srpske snage. Proces Slobodanu Miloševiću otvara se 12. februara 2002.30

Optuženiku je dopušteno da sam preuzme obranu.

Miloševićeva optužnica: pozadina ljute borbe

Kako objasniti da je tužiteljstvo ICTY-a, prva međunarodna jurisdikcija poslije Nürnberga i Tokija, koja se neprestano trudila osloboditi od svojih osnivača, do 2001. godine propustila istraživati Miloševićevu kaznenu odgovornost započetak i odvijanje rata u Bosni i Hrvatskoj? To se ne može opravdati slabostima, kao što se njima ne može objasniti ni ustrajno odbijanje nekih članova Tužiteljstva da traže istinu i uzmu u obzir sve odgovornosti kad

je riječ o Srebrenici ili o opsadi bosanskog glavnog grada, dugoj hiljadu tristo pedeset dana, ta dva simbolična lica rata u Bosni. Tu postoji jedna iznenađujuća konstanta, i isto tako čudne podudarnosti. Po logici bi poslije optužbe protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, njegovih pouzdanika u Bosni i Hercegovini, Milošević trebao biti prioritetna meta tužiteljeva Ureda. Predsjednik Tribunala, Talijan Antonio Cassese, potpredsjednik, Francuz Claude Jorda i drugi suci i sami su to u više navrata primijetili tužitelju. Od njihove 5. plenarne sjednice sredinom januara 1995., suci su otvoreno uznemireni zbog nedosljednog programa optuživanja Tužiteljstva koje, po njihovu viđenju, ni primjereno, ni učinkovito" ne odgovara misiji ICTY-a, i ističu hitnost penjanja po zapovjednim lancima kako bi se izbjeglo da pravosuđe zaglibi. No vidjevši dokaze koje primaju pri potvrdi optužnice, utvrdili su povezanost dokaza koja „daje naslutiti da bi se odgovornosti za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini mogle tražiti među visokim dužnosnicima Srbije". Očekuju, dakle, da vide tužitelja Goldstona i njegova zamjenika Blewitta kako istražuju o eventualnoj Miloševićevoj odgovornosti. No, voditelji Tužiteljstva izabrali su drukčiju kaznenu politiku. Odustaju od prevladavanja zapreka koje 30 Kao u svim slučajevima pred ICTY-em, zapisnici javnih rasprava mogu se naći na www. un.org/icty.

postavljaju velike sile koje u Daytonu de facto dodjeljuju nekažnjivost glavnom osumnjičeniku. Zapadnjaci ne žele da se Tribunal izbliza zanima za onoga koji je orkestrirao politikom etničkog čišćenja koja je poharala bivšu Jugoslaviju i dobro paze da mu ne pruže elemente dokaza koje posjeduju, kao što su napravile u Nürnbergu. Ako je 1946. interes saveznika bio što brže dokazati da je Hitlerova Njemačka započela barbarski rat na koji su oni samo odgovorili, ovaj put ne žele da ICTY, progoneći Miloševića, otkrije da je čovjek s kojim su upravo potpisali mir, krajem 1995. dopustio povratak barbarstva usred Europe. Optužiti Miloševića tada bi značilo poremetiti status quo što bi se doživjelo kao čin protiv mira. Tužiteljstvo to zna i ne pokušava otvoriti taj predmet usporedno s drugim istragama. U nemogućnosti pristupa beogradskim arhivima ili onima velikih sila, moglo je pokušati zadobiti suradnju Bosne i Hrvatske i kopati po arhivima bosanskih i hrvatskih Srba, koji su vrlo bogati informacijama, prije nego što ih Miloševićevi izaslanici počnu 1997. odnositi u Beograd. Jer sam Milošević sumnjiči ICTY da se počinje strpljivo penjati po zapovjednom lancu i izvan granica zaraćenih republika, sve do Srbije, do vlasti u Beogradu.

Daleko je od pomisli da ni on ni njegovo okruženje, pa čak ni vode paravojnih jedinica, nisu na po-pisu osumnjičenih Haškog suda. Francuski sudac Claude Jorda koji na mjestu Predsjednika ICTY-a nasljeđuje Antonija Cassesea i Gabrielle Kirk McDonald, obara se na nedostatak širine odgovornih u tužiteljstvu, koji se previše brinu za to da ne uzburkaju i ne zakompliciraju rad zapadnih diplomacija. U dojmljivoj paraboli okrivljuje neodlučnu politiku progona: „Pod izlikom da Mandat ICTY-a ovlašćuje i progon Hitlera i vozača lokomotive koja je vozila u Auschwitz, on je za početak, samo da vidi kakav će vjetar puhnuti, optužio mehaničare i vlakovode." Dok su mozgovi etničkog čišćenja na slobodi, niz „sitnih riba" zakrčuje sudnice ICTY-a. Da bi se izbjeglo paraliziranje Tribunala Louise Arbour, koja je sredinom 1996. zamijenila Goldstonea, prisiljena je obustaviti trećinu optužnica, njih dvadesetak. Nalaže svojem pomoćniku Grahamu Blewittu da se usredotoči na gornje redove. Usporedno stvara Le-adership Research Team (LRT). Taj tim dobrih poznavatelja Balkana povjeren je jednom Južnoafrikancu koji i dalje ne vodi računa o vezama između lokalnih struktura zapovijedanja i Beograda, na veliko nezadovoljstvo njegove ekipe.

Pa ni kad od 1998. Milošević nastavi svoju zločinačku politiku na Kosovu, najodgovorniji u Tužiteljstvu, oni koji su prvi stigli u Hag i koji imaju već više od četiri godine iskustva s međunarodnom pravdom, ne izlaze iz svoje učmalosti, paralizirani kakvi jesu pomišlju da progone šefa države koji je na vlasti, da ruše tabu, da se zamjere velikim silama. Do te mjere da to izaziva zaprepaštenje Louise Arbour. Ogorčena pasivnošću visokih dužnosnika svojeg ureda, kanadska tužiteljica povjerava najbližim suradnicima: „Sramim se što nitko ne kuca na moja vrata." Jedan od njih sjeća se: „Većina u Uredu bila je protiv optuživanja Slobodana Miloševića, tada šefa države. No ne treba iza tog otvorenog opiranja tražiti nekakvu zavjeru. Na izvoru te slabosti (bez sumnje; op. a.) su nesposobnost, neznanje, glupost." Ali to je objašnjenje daleko od toga da nas zadovolji pred začuđujućom podudarnosti otpora unutar ICTY-a i kočenja koje vrše velike sile. Ta podudarnost ne može biti slučajna, tim više što će se i dalje potvrđivati poslije optuživanja Miloševića, u sjeni njegova procesa. Optužbe za genocid u Srebrenici te za Sarajevo nisu samo unutar Ureda tužitelja uzroci stalnih trvenja, nego su to i između ICTY-a i velikih sila. Odatle pitanja o utjecaju strategije anglosaksonskih vlada i njihova premreživanja Tužiteljstva, previše podmuklog da bi se moglo kvantificirati, ali koje ne može biti strano nedostatku volje da se optuži Miloševića i otporima koji se javljaju u svakom ključnom događaju ovog predmeta. Prvi povijesni i utemeljiteljski čin međunarodnog kaznenog pravosuđa dugujemo hrabrosti Louise Arbour i tvrdoglavosti Carle del Ponte jer golema Miloševićeva odgovornost, ozbiljnost i razmjeri njegovih gnusnih zločina ne bi bili dovoljni da ga izvedu pred Sud. Suprotno raširenu mišljenju, samo postojanje ICTY-a nije pružalo nikakva jamstva da ćemo jednog dana vidjeti na optuženičkoj klupi čovjeka koji je u eri zakletve „nikada više" u srcu Europe i pred očima međunarodnih kamera stvorio reinkarnaciju „konačnog rješenja". Pod cijenu bitaka koje javnost nije ni slutila Miloševića je konačno dostigla pravda.

Utrka s vremenom

Kad je 12. februara 2002. otvoren proces protiv Miloševića, suci su po-zivali tužiteljstvo da iznošenje dokaza započne s Kosovom. Dakle obrnuto od kronološkog reda triju ratova na koje se proces odnosi. Procedura ICTY-a je akuzatorna, proizišla iz common lawa. Za razliku od inkvizitorskog sustava rimskog prava, nazvanog kontinentalnim, u kojemu sudac ima aktivnu ulogu u traganju za istinom, u akuzatorskoj proceduri to traganje, pod arbitražom sudaca, izvode tužitelj i odvjetnici obrane ili, u Miloševićevu slučaju, optuženi koji sam sebe zastupa. Dok se u inkvizitorskom sustavu prikupljanje pisanih dokaza događa za vrijeme istrage, u proceduri koja je na snazi u ICTY-u sve se događa na javnoj raspravi. Procedura je dakle usmena i zasnovana na dokazivanju svjedočenjem, s ispitivanjem i protuispitivanjem, dakle na napredovanju prema istini u cikcak liniji. Ova procedura isprekidanog ritma nije narativna kao što to može biti pripovijedanje koje iznosi istražni sudac u proceduri kontinentalnog tipa.

Da bi nadgledala različite timove koji su priređivali spis optužbe, Carla del Ponte imenovala je u novembru 2001. novog tužitelja. Mjesto dirigenta optužbe u procesu Milošević dobio je Britanac Geoffrey Nice. Carla del Ponte dopustila je da je prisili njezin zamjenik. Iskoristivši brojna putovanja ove Švicarke, Graham Blewitt je u proljeće 2001. odletio u London i pozvao engleskog odvjetnika koji je početkom godine napustio ICTY. Ovaj se nije dao moliti nego je, zbog velikih odgovornosti, odmah zatražio veću plaću. Unatoč legendarnoj tromosti svojih propisa, UN brzo nalazi načina da zadovolji osobne zahtjeve Geoffrevja Nicea. Carla del Ponte je stavljena pred gotov čin. Budući da joj se žuri, odustaje od traženja drugih kandidata i potvrđuje taj izbor. Geoffrey Nice poznaje ICTY i njegovu proceduru, prednost mu je što može odmah djelovati. Krajem septembra 2002. optužba je završila s dugom litanijom pokolja i deportacija čije su žrtve bili kosovski Albanci i počinje pozivati svjedoke koji dolaze govoriti o zločinima što su ih srpske snage izvršile u Hrvatskoj. Čekajući da dođe na red Bosna, suci su 17. septembra naredili Tužiteljstvu da smanji optužni spis koji je prema njima „preopširan". Određeni broj općina koje su bile pozornica nasilnog etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini mora dakle biti uklonjen da bi se ograničio broj primjera zločina, pa dakle i priča svjedoka. Zbog stalnih Miloševićevih izostanaka koji dovode do prekida rasprave i zbog opsežnosti spisa koji obuhvaća tri rata, sucima se žuri završiti fazu optužbe. Proces Slobodanu Miloševiću postao je prava utrka s vremenom. Tužiteljstvo mora do 26. oktobra izvesti ta skraćenja i predati novu optužnicu protiv Miloševića za Bosnu. Stare svađe odmah se obnavljaju. U utorak 8. oktobra 2002. u 15 sati Carla del Ponte saziva Ured. Prethodnog dana tim koji radi na predmetu Milošević predao joj je vrlo uznemirujući povjerljivi memorandum. U nemogućnosti da izvedu dovoljan broj svjedoka, Geoffrey Nice i njegovi suradnici strahuju da neće uspjeti uvjeriti suce u Miloševićevu krivnju za opsadu Sarajeva. Predlažu tri rješenja: povući opsadu Sarajeva iz optužnice, svesti spis na ono najjednostavnije usredotočivši se na jedan do dva slučaja snajperskog pucanja i bombardiranja ili pokušati općenito prikazati kampanju terora protiv civilnog stanovništva bosanskog glavnog grada ne obrađujući pojedine izgrede. Da bi se izbjeglo „gubljenje nekoliko dana od vremena koje im je dodijeljeno", izvještaj preporučuje Carli del Ponte da ispusti spis o Sarajevu. Prije nego što će se suočiti s timom, tužiteljica se savjetuje s okolinom. Njezin je ured zaprepašten. Anton Nikiforov, ruski diplomatski savjetnik, koji od svojeg dolaska 1997. medu voditeljima Tužiteljstva igra ulogu specijalista za Balkan, tu je da smiri revnost Švicarke. Savjetuje joj, dakle, da prihvati. Drugi jednodušno planu: „Ako je Tužiteljstvo u stanju dokazati Miloševićev utjecaj na vojsku bosanskih Srba, nema nikakva razloga da se izbaci Sarajevo, jedna od najdojmljivijih činjenica ovog rata." „Sljedeći put kad budemo imali takvu raspravu, oni će zatražiti da izbacimo Srebrenicu iz optužnice", dobacuje u znak očaja jedan od savjetnika. Carla del Ponte pridružila se timu koji radi na „slučaju Milošević" u kon-ferencijskoj dvorani na kraju hodnika. Atmosfera je teška. „Koliko je mrtvih bilo za vrijeme opsade?" upitala je čim je stigla. „Četrdeset četiri mjeseca opsade, deset hiljada mrtvih od kojih hiljadu petsto djece, prema službenim podacima..." Pravnici tima za „slučaj Milošević" preporučuju razboritost i pragmatizam. Čak su pripremili i nekoliko formula namijenjenih umirivanju novina i žrtava, kao primjerice „nemamo vremena" što naprotiv prijeti izazivanjem negodovanja. Tužiteljica grabi dokument koji je pred njom i počinje ga listati. „Ovo je nacrt amandmana na optužnicu protiv Ratka Mladića, u njoj je ipak opsada Sarajeva..." Listovi klize pod njezinim rukama i ona iznenada uzvikne: „Ne vidim Sarajevo... Pogledajte sami!" U novoj verziji optužnice protiv Mladića koju je Carla del Ponte htjela ponovno aktualizirati za slučaj da konačno bude uhvaćen, Sarajevo koje je vojska pod njegovim zapovjedništvom gušila i terorizirala tri zime, zauzima samo nekoliko redaka. Opsada bosanske prijestolnice svedena je na obično kršenje prava i običaja rata. Prijedlog nije potpisan. Sastanak je prekinut.

U dva slučaja koji obuhvaćaju najviše dužnosnike odgovorne za rat u Bosni i Hercegovini, dio tužiteljstva istodobno predlaže da se izbace nevjerovatne patnje na koje je hotimice prisiljavano četiristo hiljada stanovnika Sarajeva, stalnih meta snajpera i srpske teške artiljerije, talaca straha, hladnoće i gladi, žrtava kampanje terora pod nemoćnim pogledom snaga Ujedinjenih naroda, nazočnih u glavnom gradu za cijele opsade. Samo su dva uzastopna zapovjednika korpusa srpske vojske koji je opkoljavao Sarajevo do tada bila optužena.31 Pod perom pravnika ICTY-a Sarajevo krišom poprima oblik posebne tragedije, izdvojene iz konteksta, koja nije žrtva politike koja je etničkim čišćenjem ali i gušenjem i bombardiranjem opsjednutih gradova imala za cilj nepovratno razdvojiti etničke zajednice koje je povijest pomiješala i ispremi-ješala. No Sarajevo i Srebrenica bile su upravo dvije faze vrhunca srpskog zločinačkog pothvata u Bosni. Bile su i dva najočitija simbola nebrige zapadnih vlada.

Sastanci su se nizali. Sljedećeg tjedna GeofTrey Nice ponovo pokušava. Navodeći pomanjkanje vremena savjetuje Carli del Ponte ne samo da ostavi po strani Sarajevo nego i pokolje u Srebrenici, najgore krvoproliće u Europi od nacističkih zločina. Tužiteljica iskazuje svoje zaprepaštenje, pušta svoje savjetnike da argumentiraju, pokušava uvjeriti svoje zamjenike da ne donose prenagljene odluke. Ali Nice ne želi ništa čuti. Pod pritiskom istjecanja vremena kaže da je sklon prihvatiti strategiju uzoraka koju zastupaju suci. Mora se skraćivati, stalno skraćivati ovaj „tako složen" slučaj, mora se svesti na ono najjednostavnije i postići osudu Miloševića, makar i prikrili dio njegove odgovornosti. Tim više što Milošević uživa produživati protuispitivanje svjedoka koji ga optužuju trošeći tako skoro polovinu vremena dodijeljenog optužbi.32 Suci stalno pozivaju na red i traže da Milošević ne gubi vrijeme na nevažnim aspektima svjedočenja, opominju ga da prijeđe na druga pitanja, ali na kraju popuštaju pod izlikom da sam vodi svoju obranu. Milošević, koji zna iskoristiti svoj položaj, neprestano upotrebljava taktiku diverzije, uz rizik da najčešće bude izvan teme. Optužba ipak mora završiti s iznošenjem svojih dokaza do proljeća 2003.33 Da bi razriješio jednadžbu, Nice ne oklijeva žrtvovati Sarajevo i Srebrenicu, dva poglavlja za koja kaže da u njih ne vjeruje. Carla del Ponte se protivi: „Ako nam međunarodni svjedoci, kojima Milošević ionako nije ništa govorio, nisu sposobni donijeti dovoljno dokaza svojim svjedočenjem, pribjeći ćemo insiderima jer oni su u stanju u kratkom vremenu rasvijetliti sve dokaze koje smo prikupili." Geoffrey Nice se odupire. 23. oktobra 2002. predaje sucima skraćeni nacrt optužnice za Bosnu i traži od njih dodatnih mjesec dana za predaju definitivne verzije, koliko mu je potrebno da izvrši još bitnih skraćenja." Ukratko: treba mu vremena da od Carle del Ponte iznudi zeleno svjetlo. Tužiteljica ne popušta: „Prepustimo sucima odgovornost za odustajanje od Sarajeva i Srebrenice ako nam ne daju potrebno vrijeme da dokažemo Miloševićevu odgovornost." 22. novembra ona potpisuje promijenjenu optužnicu. Sukladno zahtjevu sudaca, smanjen je broj općina izmijenjenih etničkim čišćenjem, ali Sarajevo i Srebrenica su zadržani.

31 Generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, koji su jedan za drugim bili zapovjednici Sarajevskog korpusa, suđeni su za opsadu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Galić je osuđen za zločine protiv čovječnosti na doživotni zatvor. Dragomir Milošević, čiji je proces održan 2007. očekuje presudu. General Đorđe Đukić, odgovoran za logistiku, umro je prije nego mu je počelo suđenje.

32 Od dvjesto devedeset i osam dana rasprave, podijeljenih na četiri sata dnevno, koliko je trajalo iznošenje cijelog optužnog spisa, tristo šezdeset sati iskoristilo je tužiteljstvo, a obrana dvjesto četrdeset sati u okviru protuispitivanja. Milošević je uostalom dobio četrnaest prekida rasprava zbog zdravstvenih razloga, što čini šezdeset šest sati rasprave. 33 Taj će rok konačno biti pomaknut do početka 2004. da bi se nadoknadili dani Miloševićeve bolesti.

Geoffrey Nice ne polaže oružje. U aneksu nove optužnice dodao je pismo upućeno sucima. ,,U svjetlu vremenskog ograničenja i zbog drugih razloga nastalih zbog složenosti ovog predmeta, mogle bi se pokazati potrebnima dodatne promjene, vodeći računa o dužini optužbi koje se odnose na Srebrenicu i Sarajevo. Zato bi se dokazi o ova dva mjesta morali izvoditi tek na kraju predstavljanja spisa optužbe. Sigurno će optuženiku biti korisno znati da ne mora odmah pripremati dokumente koji se odnose na ova dva spisa. Tužiteljstvo će obavijestiti sve strane kao i Sudsko vijeće ako odluči donijeti naknadne izmjene optužnice." Carli del Ponte koja traži objašnjenje Geoffrey Nice još jednom odvraća da je potrebno „pripremiti javno mnijenje". „Ljudi će bolje razumjeti kad se povuče Sarajevo i Srebrenica ako ih se unaprijed upozori", domeće Gavin Ruxton. Kao pravni savjetnik u Upravi Tužiteljstva, on sugerira objavljivanje službenog izvješća kako bi se tisak uvjerio u opravdanost namjera optužbe. Nemoguće je, međutim, pred hiljadama žrtava opravdati da samo zbog nedostatka vremena Tribunal odustaje od utvrđivanja istine o Miloševićevoj odgovornosti u te dvije najupečatljivije epizode rata u Bosni. Također je nemoguće uvjeriti tisak da argument vremena može sam za sebe motivirati takvu odluku. Čini se da to ne uznemiruje Geoffrevja Nicea, možda zato što su unutar samog Tužiteljstva rijetki oni koji se pitaju o njegovim pravim motivima ili o njegovim vezama s Foreign Officeom. Carla del Ponte, koja je upravo pobijedila u prvoj rundi, ne traži povlačenje pisma upućenog sucima, nego zahtijeva da ono ostane povjerljivo.

Neuspjeh Geoffrevja Nicea omogućio je nadvladavanje otpora vojnih analitičara. Nova optužba protiv Mladića morala se slagati s Miloševićevom. Potpisana je istom prilikom. Kao ni Milošević, ni ratni voda bosanskih Srba ne progoni se jer je zapovjedio pretjerano bombardiranje prijestolnice u kojoj se skrivalo nekoliko topova Armije BiH, što spada u kršenja pravila i običaja rata (jedne od najlakših optužbi na ljestvici barbarstva), nego upravo za kampanju terora protiv sarajevskih civila, što je zločin protiv čovječnosti.

No, Geoffrey Nice ne popušta. U decembru 2002. Tužiteljstvo završava iznošenje dokaza u dijelu o Hrvatskoj. Dio o Bosni predviđen je za sredinu februara 2003. To je prilika za ovog Britanca da započne novu ofenzivu. Krajem decembra najavljuje Carli del Ponte da se sprema još jednom tražiti napuštanje optužbi za Sarajevo. Smatra da ne postoje veze između Miloševića i Mladića i da će biti potrebno mnogo vremena da se dokaže kako je zločine omogućila logistička potpora Beograda srpskim snagama koje drže Sarajevo u okruženju. „Nećemo povući tačku optužnice samo zato što nam nedostaje vremena. Ne možemo smanjivati zločinačku odgovornost jednog optuženika zbog vremenskih ograničenja", ponovo mu odlučno odvraća Švicarka. Šesnaestog januara 2003. u konferencijskoj dvorani na drugom katu Tužiteljstva Geoffrey Nice je uporan: „Ne možemo si dopustiti luksuz da utrošimo dvadeset dana rasprave kako bismo postigli oslobađanje optuženoga od optužbi za Sarajevo." Pred opiranjem Carle del Ponte nadodaje: „Budimo realisti. Suci nam neće dati više vremena. A imamo isti problem sa Srebrenicom. Ako raspršimo snage na Sarajevo i Srebrenicu, oslabit ćemo čvrste tačke predmeta protiv Miloševića." Glavni odvjetnik tvrdi da ima više dokaza obrane nego optužbe, da Milo-jević nikada nije propustio pred međunarodnim sugovornicima osuditi opsadu Sarajeva i da je u više navrata intervenirao u korist obustavljanja bombardiranja bosanske prijestolnice. Nice odmahujući rukom odbacuje misao da je Milošević pred zapadnim izaslanicima izigravao miritelja i da njegova sposobnost da postigne dvadesetčetverosatni ili četrdesetosmosatni prekid bombardiranja, baš naprotiv, potvrđuje njegov stvarni utjecaj na snage koje su opkoljavale grad, što skup podudarnih pojedinosti već omogućava da se dokaže. Čini se da on ne razumije cinizam ovog palikuće koji iz svojega beogradskog ureda povlači konce rata prikazanog kao neizbježnog i bratoubilačkog pretvarajući se pritom da pruža dobre usluge međunarodnoj zajednici koja uživa u vlastitoj naivnosti. Motivi za povlačenje Sarajeva i Srebrenice iz spisa o Miloševiću nisu ni vrijeme ni nedostatak dokaza, nego poricanje činjenica. Namjerno poricanje onih koji su po nalogu neprestano poticali tu pogrešnu analizu događaja, koju je dugo vremena širila zapadna diplomacija. Poricanje iz zadovoljstva ili iz nesposobnosti drugih koji su uz to pristajali.

Sarajevo i Srebrenica: teška potraga za dokazima

Vojni analitičari, pozvani na sjednicu kao pojačanje, tvrde unatoč očiglednosti da Sarajevo nije dio ciljeva smišljenog plana u Bosni i Hercegovini, nego Predstavlja poseban projekt s obzirom na to da se Mladićeva vojska radije zadovoljila time da ugrabi teritorije oko grada nego da ga zauzme. Znaju, međutim, po dokumentima koje posjeduju, da podjela Sarajeva stoji među šest "strateških ciljeva" što ih je Radovan Karadžić oblikovao 12. maja 1992. pred Skupštinom bosanskih Srba. Pobijaju k tome zločinačku narav opsade Sarajeva: „Možda je bila vojno legitimna zbog prijetnje koju je predstavljala bošnjačka vojska" čiji se Glavni stožer nalazio u glavnom gradu. Rasprava je, doduše, Pravnička, ali tvrdoglavo odbija sagledati činjenice. Hiljade sarajevskih civilnih žrtava, najčešće mete srpskih snaga, tako su pretvorene u tek kolateralne štete. Umiješao se Bill Fendrik, kanadski oficir i stručnjak za ratno pravo: ,,Sarajevo je legalna vojna akcija u kojoj su počinjena nelegalna djela."

Optužba još ne raspolaže dokumentima koji dokazuju stvaran Miloševi-ćev utjecaj na vojsku bosanskih Srba. Kad su tijekom 2003. dobiveni ovi dokumenti, pokazali su unutarnje veze između srpske vojske u Bosni i Beograda. Mladićeva vojska u njima ne pokazuje se kao atom koji se otkinuo od središnje strukture, nego kao produžetak beogradske vojske, privjesak čiji Glavni stožer i svi njegovi kadrovi pripadaju glavnini koja je pod središnjom vlašću Beograda. Pod političkom vlašću u Miloševićevim rukama koji, kako će to pokazati ovi dokumenti, formulira strateške ciljeve zajedničkog plana. Ali krajem 2002. Tužiteljstvo već može dokazati da je Milošević svojim saveznicima, bosanskim Srbima stavio na raspolaganje ratni stroj koji im je omogućio da počine zločine, posebno u Sarajevu. Može dokazati da je Milošević nastavio financirati ratni napor, davati logističku i stratešku podršku šaljući za pojačanje vojne stručnjake i jedinice specijalne policije, svaki put kad su snage bosanskih Srba imale poteškoća u održavanju opsade ili u uklanjanju nesrpskog stanovništva iz gradskih četvrti koje bi prešle pod njihovu kontrolu. Opsada Sarajeva predstavlja, dakle, nedjeljiv dio plana kojemu je cilj bio trajno rastaviti etničke zajednice u Bosni. Nekoliko stručnjaka tima pokušalo je upozoriti Geoffrevja Nicea na opasnost da se oslabi cjelinu optužnog spisa povlačeći iz njega Sarajevo. Bit će teško uvjeriti suce u Miloševićevu presudnu ulogu u zajedničkom zločinačkom pothvatu u Bosni bez dokazivanja da je sudjelovao u svim velikim etapama tog dogovorenog plana. Ali glavni odvjetnik nije ih ni čuo niti pozvao na sastanak. Izabrao je, naprotiv, osloniti se na britanske i američke vojne analitičare, koji su stalno poricali svaku povezanost između Mladića i Beograda, između Beograda i Srebrenice ili Sarajeva, između vojske bosanskih Srba i vojske u Beogradu, između paravojnih jedinica i središnje srpske vlasti. Ovi su se analitičari godinama nastojali suprotstaviti svakome tko je iznosio takve pretpostavke, i to takvom žestinom da je ona postajala sumnjivom. Nisu se zalagali za oprez, nisu poticali na produbljenje tragova, jednostavno su priječili. Sve što je moglo rasvijetliti ove veze odbacivalo se, održavajući dugo godina Tužiteljstvo u iluziji da Beograd nema „ništa s ratom u Bosni", a još manje s pokoljem u Srebrenici. Prikrivajući tako istinu koja se već nazirala u svakom dokazu spisa, sudjelovali su kako u Miloševićevu poricanju, tako i u onom zapadne diplomacije. Oni su dugo vremena vodili igru. Bez pristupa vojnim srpskim arhivima, bez pomoći zapadnih vlada koje odbijaju podijeliti svoje spoznaje i linije zapovijedanja koje su njihove obavještajne službe odavno rekonstruirale, Tužiteljstvo je bilo lak plijen. Vojni analitičari, okupljeni u Military Analyst Teamu, MAT u žargonu Haškog suda, bili su neizbježan put svakog pravnika ili istražitelja koji želi analizirati hijerarhijske strukture, secirati organizacijske sheme, identificirati one koji naređuju. Kao osjetljivo i zaštićeno mjesto u središtu sudskog stroja odmah pobuđuje lakomost velikih sila. Ovaj zadatak, previše precizan i složen da bi se povjerio neiskusnim osobljem, dodijeljen je sasvim logično stručnjacima. Amerikanci i Britanci požurili su se dati to visoko kvalificirano osoblje, koje omogućava nadziranje kaznenih strategija iz daljine. Vojni analitičari, koji su potekli iz najboljih obavještajnih službi i ostali vjerni svojim vladama, bili su bez sumnje među najkompetentnijim članovima ICTY-a, ali su mu nametali pristranost. Godinama su obeshrabrivali svaki pokušaj progona pravih huškača etničkog čišćenja i utuvili većini u Tužiteljstvu da Mladić i Karadžić djeluju na svoju ruku i da se ne može zamisliti dogovorna politiku Beograda i Pala, sjedišta srpskih ekstremista u Bosni. Kao da je samo mržnja protiv bosanskih Muslimana i njihova volja da u krvi raskomadaju Bosnu povezivala Karadžića i Mladića u toj gnusnoj pustolovini. Kao da je to bilo dovoljno da se na 60% bosanskog teritorija niotkuda pojavi srpska država te da se postigne priključenje moćne jugoslavenske vojske (VJ) i velikog dijela srpskog stanovništva u Bosni, koje je Beograd bez posebnih namjera opskrbljivao oružjem!

Posljedice ove manipulacije užasne su: poslije osam godina istraživanja, Tužiteljstvo još 2003. sumnja u značaj tih informacija, ne usuđuje se zaći s onu stranu privida za koji je Milošević postao pravi majstor. Tužiteljstvo luta, gubi dragocjeno vrijeme. A već 1992., samo nekoliko mjeseci poslije početka rata u Bosni i Hercegovini, zapadne vlade već znaju da je Milošević taj koji vuče konce ove nove kampanje etničkog čišćenja. Zabrinjava ih količina zločina, njihova sustavnost i organiziranost tako da se pitaju ne događa li se genocid, što bi ih, prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, prisililo da sve poduzmu da ga spriječe. Odjel za analiziranje i obavještajni rad State Departmenta ispituje situaciju na svojim zaslonima i već od prvih tjedana rata piše izvještaje rijetko viđene preciznosti o napredovanju i načinu operacija srpskih jedinica, te o namjeri da silom i nasiljem stvore srpsku državu u Bosni.34

Za njih je riječ o jasno planiranom procesu koji se potiče iz Beograda. Nekoliko dana prije stupanja na vlast Billa Clintona koji je na čelu demokrata pobijedio na predsjedničkim izborima, šef diplomacije u administraciji Busha (oca), Lawrence Eagleburger rekao je to skoro vrlo otvoreno na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji 16. decembra 1992., koja se održavala u Ženevi: ,,S jedne strane imamo moralnu obavezu da se po drugi Put u ovom stoljeću ne izmaknemo kad jednom narodu prijeti nestajanje. Ali imamo i političku obavezu jasno upozoriti narod u Srbiji kako se sada izlaže opasnosti da dijeli neizbježnu sudbinu onih koji u njegovo ime izvode etničko čišćenje. Srbi moraju dobro shvatiti da ih čeka drugi Nürnberg." Među najodgovornijima Eagleburger imenuje Miloševića, Karadžića, Mladića kao i dvojicu voda paravojnih formacija iz Srbije, Arkana i Šešelja.

Dermot Groome, američki tužitelj za bosanski dio Miloševićeva predmete, pritječe u pomoć Geoffrevju Niceu na sastanku 16. januara 2003. ,,Povlačeći Sarajevo i Srebrenicu ne napuštamo ni jednu tačku optužnice, samo smanjujemo opseg sredstava dokazivanja (...) Imamo još samo sedamdeset dana za dokaze o Bosni. A samo za spis o Srebrenici treba nam dvadeset pet do trideset dana (rasprave; op. a.). Postoje dva načina da pristupimo ovom pitanju: dokazati Miloševičevu odgovornost kroz Mladićevu, preko vojske i preko dogovornog zločinačkog pothvata, ako možemo dokazati da su u to vrijeme, 1995. godine, Milošević i njegovi saveznici još uvijek imali zajednički zločinački plan. No neki smatraju da su 1995. bosanski Srbi djelovali bez pristanka Beograda, posebno u slučaju srebreničkog pokolja. Može se razmotriti i mogućnost da pokažemo Miloševićevu odgovornost dokazujući prisutnost snaga iz Srbije u vrijeme pokolja u Srebrenici, ali za sada nemamo o tome nikakva dokaza." Dermot Groome je oprezan. Ne želi se suprotstaviti Geoffreyju Niceu. Ipak je, vidjevši brojne podudarne indicije, uvjeren u postojanje dokaza koji tada nedostaju, ali koje već traži i koje će na koncu prikupiti.

Glavni štab u Beogradu postavio je bez iznimke sve časnike koji zauzimaju položaje u srpskim snagama u Bosni, uključene u zauzimanje Srebrenice i u pokolje koji su uslijedili, i Beograd ih nastavlja plaćati. Gotovo deset godina MAT je skrivao tu informaciju sprečavajući tako Tužiteljstvo da se pita o pravoj prirodi kontrole koju je vršila središnja vlast u Beogradu nad kadrovima vojske bosanskih Srba u vrijeme događaja u Srebrenici. Oko deset godina vojni stručnjaci Tužiteljstva tvrdoglavo su isključivali svako moguće sudjelovanje specijalnih snaga iz Srbije u pokolju iz jula 1995. u Srebrenici. A videosnimka koja prikazuje pogubljenje šest mladih Bošnjaka iz Srebrenice, koje je počinila jedinica Škorpioni, prikazana na procesu 1. juna 2005. svjedoči upravo o izravnom sudjelovanju specijalaca srbijanskog Ministarstva unutarnjih poslova. Ali u januaru 2003. Tužiteljstvo još ne raspolaže tim dokazima koji mogu prevagnuti. Tim koji radi na „slučaju Milošević" mora se zadovoljiti prilično ograničenim skupom podudarnih pokazatelja da bi se suprotstavio

34 Power Samantha, A Problem from Hell, America and the Age of Genocide, Perennial, New York, 2003, stranice 247. -327.

vojnim analitičarima i dokazao Miloševićevu kaznenu odgovornost za genocid u Srebrenici. „Teško je dokazati Miloševićevu odgovornost za genocid u Srebrenici. Čak i da su pokolji bili eventualno predvidljivi, Milošević nije pokazao posebnu namjeru", dodaju drugi pravnici ovoga tima. I zaključuju: „Previše problema i premalo vremena!"

Peter McCloskey koji koordinira sedamnaest predmeta o Srebrenici35 ne voli da se njegove optuženike spušta na razinu izvršitelja kojima kao marionetama zapovijeda Milošević. „To slabi moju sposobnost dokazivanja krivnje mojih optuženika na skorašnjem procesu o Srebrenici." Za američkog tužitelja veliki redatelj genocida u Srebrenici jest Mladić i nitko drugi. A pokolj u Srebrenici, simbol mučeništva bosanskih Muslimana samo je Mladićev ,,luđački čin": „Pokolj se nije mogao predvidjeti, a nije uvjerljivo da je Milošević imamo vlast nad vojskom bosanskih Srba. Ne postoji povezanost. Apsurdno je tvrditi da je Milošević na bilo koji način umiješan u pokolj u Srebrenici." Peter McCloskey se vara, ali ne želi to ni pomisliti, toliko su vojni analitičari u uredu s kojima radi od prvih dana izričiti: slučaj pokolja u Srebrenici „ne prelazi granice Bosne". I nisu uvjerili samo zamjenika, nego cijeli tim zadužen za „predmet Srebrenica", najbolji tim u Tužiteljstvu. U to vrijeme Tužiteljstvo nema još u rukama sve dijelove slagalice, a oni koje ima nisu još ozbiljno poslagani. Brojne ključne informacije u posjedu Tužiteljstva, prešućene su. Katkada namjerno, katkada zbog zaslijepljenosti. Sve zajedno ipak su tvorile skup elemenata dovoljno podudarnih da se iz njih izvuče zaključak o sudjelovanju Beograda u operacijama protiv Srebrenice. Više svjedoka insidera koje je prije nekoliko godina ispitao tim za Srebrenicu, spominjalo je te veze. Jedan od njih, srpski general, isticao je da je Milošević sazvao u maju 1995. Mladića i Perišića da pripremi zauzimanje te enklave. Jedan drugi opisivao je mehanizme uspostavljene da ne ostane nikakav pisani trag o zapovijedima koji se odnose na dolaske i odlaske jedinica iz Srbije u Bosnu, i da se od međunarodne zajednice sakrije to aktivno i neprestano sudjelovanje u uspostavljanju etnički čistog, a geografski kompaktnog srpskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Ukazivao je da je pri svakoj ofenzivi protiv enklave u Srebrenici u julu 1995., a već i od 1993., Beograd slao kao pojačanje svoje specijalne jedinice vojske i policije. Ali te su svjedoke sustavno diskvalificirali vojni analitičari. Da bi pobili činjenice koje su željeli sakriti, članovi MAT-a proglasili bi da svjedok ili nezgodni dijelovi njegova svjedočenja nisu vjerodostojni. To je bio vrhunski izgovor da se odbace cijeli komadi onoga što je moglo biti istina i da se obeshrabri svaka daljnja istraga. Te pobijene indicije nisu se unosile u banku podataka Tužiteljstva, koja je svakom timu omogućivala da pomoću ključnih riječi identificira već postojeće dokumente koji mogu poslužiti u drugim istragama. Anglosaksonski vojni analitičari (nije bilo francuskih)36 svjesno su i sustavno prikrivali izravnu Miloševićevu odgovornost za zločine u Bosni, Posebno u Srebrenici. U službi svojih vlada, oni su dugo oblikovali razumijevanje spisa kako su htjeli i izbjegavali da Tribunal, stvoren da prikrije njihovu političku nemoć, slučajno ne otkrije podlost velikih sila za vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji.

Nedostatak suradnje velikih sila

Tužiteljstvo je izgubilo mnogo vremena zbog unutarnje sabotaže i zadržavanja informacija što su činile zapadne sile. Amerikanci, Britanci i Francuzi nisu prenosili informacije koje su imali, a koje bi omogućile da se u jednom mahu otkloni svaka sumnja. To su odbijali do samog kraja. Velike sile nisu time nastojale

poštedjeti Miloševića. Pokušavale su zaštititi same sebe od istine koju bi ICTY, čak i da je nije tražio, na koncu izvukao rekonstruirajući Miloševićevo zločinačko djelovanje kroz cijelo trajanje sukoba. Od prvog časa znale

35 Sedamnaest bosanski Srba, medu kojima Karadžić i Mladić, optuženo je za pokolje u Srebrenici. Više njih su obični izvršitelji, drugi predstavljaju srednje ili više karike u lokalnom lancu zapovijedanja.

36 Military Analyst Team nije uključivao ni jednog Francuza, tako da autorica ne može go-voriti o Francuskoj. Ipak, pogrešne teze koje su anglosaksonski vojni analitičari pokušavali zametnuti tužiteljstvu ICTY-a ne razlikuju se nimalo od onih koje je do sada branio Pariz.

su da je Milošević palikuća Balkana. Ipak su od njega napravile povlaštenog sugovornika znajući da će tako puhati u žar umjesto da gase vatru.

Zapadnjačke obavještajne službe špijunirale su djela i pokrete srpske vojske u Bosni, a posebno njezinu komunikaciju s Beogradom. Te informacije dokazuju Miloševićevu upletenost, više nego što se itko nadao. Od 2002. Carla del Ponte traži od Washingtona da joj preda snimke razgovora iz proljeća 1995. Iako je Geoffrey Nice negodovao, zatražila je od svojeg voditelja Ureda za istrage da pripremi taj zahtjev, ali ga je američka vlada, kao i sve sljedeće, zanemarila. Rezultat: godinama poslije događaja Srebrenica se još uvijek doživljava kao „poseban slučaj", kao „luđački čin", u skladu s verzijom koju brane sve vlade od 1995. To je savršena teza za velike sile jer, surov koliko i nepredvidiv, luđački čin nije moguće spriječiti.

Krajem ljeta 1995. američka administracija poslala je u svoje službe da kruži memorandum u kojem se tačno navodi na koji način treba odgovarati tisku o Srebrenici. Tako američki dužnosnici moraju tvrditi da oni, kao ni Ujedinjeni narodi, nisu znali da su Srbi planirali osvojiti enklavu i da nisu imali informacija o pomacima trupa bosanskih Srba. O predvidivosti zvjerstava američki dužnosnici moraju dogovarati: „Nismo imali nikakve informacije o bilo kakvoj namjeri da se počine zvjerstva protiv muslimanskih branitelja ili protiv stanovništva Srebrenice. Znali smo da takva djela nisu nemoguća imajući na umu povijest genocida i etničkog čišćenja na Balkanu."37 U Washingtonu, Parizu ili Londonu priča se nije mijenjala. Čak i deset godina poslije tih događaja, velike sile ne žele priznati da su informacije kojima su raspolagale jasno najavljivale prijetnju koja se nadvila nad muslimanskim stanovništvom ako enklava padne u ruke Mladića i njegove vojske. One ne bi mogle opravdati što nisu, unatoč diplomatskim i vojnim sredstvima, poduzele ništa da se izbjegnu događaji koji su se naslućivali. Bez sumnje nisu znale da će ubijanje doći do paroksizma. Ali znale su, naprotiv, da Mladić neće oklijevati. Svi muškarci dovoljno stari da nose oružje u mnogo su navrata bili stigmatizirani, a Mladić i njegove trupe najavljivali su, još od neuspjeha u zauzimanju enklave 1993., volju da se osvete, prijetnju koju su ponovili uoči pokolja. Velike sile suzdržale su se od djelovanja, posebno zračnim napadima, kako su to radile u drugim situacijama kad razmjeri zločina nisu bili ni usporedivi, kao 29. maja 1995. nakon što je granata ubila sedamdesetak ljudi u središtu Tuzle. Od straha da tim propustom ne otkriju svoju odgovornost, otada se skrivaju iza tobožnje nepredvidivosti ovog pokolja unatoč činjenicama i međunarodnim svjedočanstvima koja su već tada davala naslutiti suprotno, a danas to dokazuju.

Budući da su bili bolje opremljeni od svojih saveznika, Amerikancima je najneugodnije u toj aferi. U to su vrijeme raspolagali mogućnostima prisluškivanja, ali i s pet satelita u pogonu koji su proizvodili oko pet hiljada slika dnevno. Pomoćnica državnog tajnika za obavještajne poslove i istraživanja za vrijeme Clintonova mandata Toby Gati priznaje: „Ovaj neuspjeh nije bio neuspjeh obavještajnih sposobnosti. (...) Našoj politici etničko čišćenje nije bilo prioritet. Kad se od početka odlučite da nećete odgovoriti ako se tako nešto dogodi, onda se, nažalost, takve stvari na kraju i dogode."38 Mladić se ipak zabrinuo zbog reakcije Zapada i ne zadovoljava se umirujućim riječima iz Beograda. Telefonska prisluškivanja za vrijeme pokolja pokazuju da je on tražio vlastite kontakte u inozemstvu da mu potvrde kako velike sile odbijaju intervenirati. Među njima bio je i jedan novinar iz Beograda kao i jedan srpsko-američki lobist Miloš Kostić, pukovnik američke vojske u mirovini, koji je nekad radio za vojnu obavještajnu službu.39

37 Power Samantha, navedeno djelo, str. 420.

38 Power Samantha, ibid., str. 420. O obavještajnim mogućnostima i nadzoru, Momir Bulatovioć, predsjednik Crne Gore od 1990. do 1998. izjavljuje u intervjuu objavljenom 26. aprila 2007. u hrvatskim dnevnim novinama Večernji list da je 1995. Richard Holbrooke pokazao satelitske slike na kojima se vide kamioni-cisterne kako prelaze iz Srbije u Bosnu, budući da je Milošević tvrdio da prevoze mlijeko, Holbrooke mu je tada dao spektroskopsku analizu koja je dokazivala da je riječ o dizel-gorivu.

39 Malić Gordan, Globus, Zagreb, januar 2006. Prevedeno na engleski na: http://srebrenica

Rasprave se zaoštravaju

Šesnaestog januara 2003. u dvorani za konferencije Geoffrey Nice dopustio je zamjenicima da ga napadaju oko sat vremena. Pomoću dokumenata trudili su se odvratiti Carlu del Ponte od Miloševićeva progona za pokolj u Srebrenici. Pred njihovom jednodušnošću čini se da se tužiteljica pokolebala. Geoffrey Nice to koristi i uzima riječ: „Da su prethodno vođene druge istrage, možda, ali na temelju onoga što imamo, to je nemoguće. Morali bismo to povući oprezno, ali svakako ne u zadnji tren." Zamjenici ponavljaju: „Nemate načina da dokažete optužbu protiv Miloševića za genocid, svi javni tužitelji ovog tužiteljstva u to su uvjereni." Sarajevo, Srebrenica, optužba za genocid: to su jedina tri kamena spoticanja u ICTY-u, u očima međunarodne javnosti najjači simboli nedjelovanja i cinizma velikih sila na Balkanu. Kad je sastanak završen, Carla del Ponte okuplja svoj ured. „Ne mogu se opirati cijelome timu, spis je u njihovim rukama. Ako oni opstruiraju, nemam drugog izbora nego odustati. Ali neću to olako odlučiti. Pročitat ću sve dokumente koje je tim prikupio i vidjet ću. Međutim, ne razumijem zašto im, se toliko žuri, zašto toliko navaljuju da se ta odluka donese odmah. Pa nema žurbe, svjedoci ili dokumenti mogu iskrsnuti u svako doba. Nikad se ne zna Treba ostaviti otvorena vrata. Nažalost, ne žele shvatiti da bi bilo mudrije što je moguće dulje zadržati te predmete pod miškom."

"Bez Srbije ništa se ne bi dogodilo, ne bismo imali sredstava i ne bismo mogli ratovati", podsjeća Radovan Karadžić, „predsjednik" samoproglašene Republike Srpske desetog maja 1994. pred Skupštinom bosanskih Srba. Zapisnici sa skupštinskih sjednica, uhvaćeni telefonski razgovori, vojne naredbe knjigovodstveni registri -spisi Slobodana Miloševića o Bosni i Hercegovini na koji se baca Carla del Ponte, opsežni su. Pokazuju kontinuitet Miloševićeve uloge tijekom cijelog zločinačkog procesa, još prije početka sukoba. Milošević je bio u redovitu kontaktu sa svojim pouzdanicima u Bosni. U novembru 1991., pet mjeseci prije izbijanja neprijateljstava, Radovan Karadžić redovito obavještava Miloševića o situaciji u Sarajevu i raspravlja s njim o pripremama za opsadu.40 Milošević vodi zločinački projekt iz Beograda, uspostavlja mreže opskrbe oružjem namijenjene srpskom stanovništvu Bosne, organizira pronevjere novca iz javnih fondova u općinama Bosne i Hercegovine koje priželjkuju Srbi da bi ih usmjeravao u središnju blagajnu u Srbiji, priprema pretvaranje jugoslavenske vojske u srpsku kako bi Srbima u Bosni omogućio sredstva za ratovanje i preuzimanje kontrole nad velikim dijelom bosanskog teritorija pod cijenu sustavnog istjerivanja nesrpskog stanovništva. Na taj je način raspoređena vojska predviđena za opsadu Sarajeva. Dokumenti potvrđuju dolazak, kratko nakon početka rata u aprilu 1992., specijalnih jedinica iz Srbije, Crvenih beretki, jedinica Šešelja i Arkana, dvojice paravojnih voda iz Beograda, u dijelove Sarajeva koji su ostali u srpskim rukama i gdje provode politiku etničkog čišćenja. Oni pokazuju kako i Beograd, zahvaljujući tiskanju novca, nastavlja tijekom cijelog sukoba financirati rat bosanskih Srba, koji sami nemaju ni financijskih ni logističkih sredstava za održavanje blokade bosanske prijestolnice. Kao što nemaju ni sredstava da zadrže kontrolu nad dvjema trećinama teritorija Bosne i Hercegovine kojih su se dokopali zahvaljujući ratnom stroju koji im je dao Milošević. Projekt nasilnog razdvajanja etničkih zajednica dogovoren je, unaprijed smišljen i vođen iz Beograda.

Slušajući neprestano kako njezini zamjenici pobijaju dokaze prikupljene protiv Miloševića, Carla del Ponte počela je i sama sumnjati koliko je taj spis čvrst. Ali nakon što je uronila u tajne vodstva u Beogradu, shvatila je da ne smije popustiti i želi o tome obavijestiti tim. Geoffrey Nice upravo je poletio u Arushu, tanzanijsko sjedište Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR), gdje se tada, u januaru 2003., održavala konferencija zamjenika tužitelja. Poziva Dermota Groomea i otkriva da je ovaj podržavao teze Geoffreya Nicea da izbjegne raskol unutar tima, što bi bilo štetno za proces. Američki javni tužitelj objašnjava da je vrijeme koje je određeno za dokazivanje dijela o Bosni, ukupno sedamdeset dana rasprave, naime

genocide.blogspot.com/2006/01/cia-transcripts-on-mladic.html.

40 Nekih dvjesto pedeset prisluškivanih razgovora između vlasti u Beogradu i bosanskih Srba između 1991. i 1992., predanih procesu 2002., može se naći na www.domovina.net.

nedovoljno, ali da dokazi o Miloševićevoj odgovornosti u spisu o Sarajevu i Srebrenici postoje. „Samo ja i moj glavni istražitelj već dugo mislimo da su vojska bosanskih Srba i jugoslavenska vojska jedna te ista vojska. Mogu to dokazati, ali bili smo potpuno usamljeni unutar tima (koji tvrdi da su te dvije vojske odijeljene i samostalne; op. a.)." Poslije nekoliko dana Carla del Ponte, koja obnaša i funkciju glavnog tužitelja ICTR-a, stiže u Arushu. Odmah obavještava Geoffreyja Nicea o svojoj volji da zadrži Sarajevo i Srebrenicu i da dodijeli pojačanje timu koji radi na „slučaju Milošević" kako bi nastavio istragu. Nice prihvaća i obećava da će obavijestiti svoje suradnike. Nakon povratka u Hag Britanac saziva svoj tim. Ali ne obavještava ga o odluci Carle del Ponte ni o dolasku pojačanja. Naprotiv, daje im petnaest dana da prikupe nove dokaze u prilog ispuštanja Sarajeva i Srebrenice. Na kraju sastanka Geoffrey Nice okomio se na dvojicu savjetnika Carle Del Ponte: „Lako vam je dijeliti savjete tužiteljici, reći joj što treba raditi. Ali ja sam taj koji na kraju preuzima rizik. Znajte da neću staviti na kocku svoju reputaciju da bih zadovoljio ego Carle Del Ponte i branio spis bez dokaza." U kuloarima Tužiteljstva otada će one, koji neprestano upozoravaju Geoffreya Nicea i njegovo okruženje da ne smiju promašiti istinu i da je nastave tražiti, nazivati „zavjerenicima".

Trećeg februara Geoffrey Nice saziva različite stručnjake Tužiteljstva ne priopćavajući im dnevni red. Nada se da će ih zateći nespremne i navesti ih da ga podrže kako bi doveo Carlu del Ponte u manjinski položaj i prisilio je da poništi svoju odluku čim se vrati iz Arushe. Vojni analitičari za stolom malo-brojniji su od stručnjaka za bivšu Jugoslaviju, od kojih su mnogi podrijetlom iz te regije. Oni prvi ostaju povučeni, očekujući u kojem će smjeru krenuti stvari. Previše je činjenica koje ukazuju na postojanje tijesnih veza između srpskih snaga u Bosni i u Beogradu kružilo posljednjih tjedana u uredu da bi ih pobijali pred tako širokim skupom stručnjaka. Ovi drugi su jednodušni. Peti kotač, oni koje se uvijek poziva da analiziraju dokaze koje su prikupi-u istražitelji, ali ih se nikada ne pita za savjet o strategijama istrage, članovi Leadership Research Teama, jedine skupina stručnjaka za bivšu Jugoslaviju u Tužiteljstvu, ugrabili su ovu rijetku priliku da izraze svoje mišljenje. Za njih je jednostavno neshvatljivo kako se Geoffrey Nice, glavni odvjetnik optužbe u slučaju Milošević", može pitati o važnosti takva dva spisa kao što su oni o Sarajevu i Srebrenici. Tako okrnjiti Miloševićevu optužnicu zbilja je nezami-slivo. To bi značilo „iskriviti smisao Miloševićeve odgovornosti", „unakaziti djelo". I oni mu, oslanjajući se na činjenice, objašnjavaju zašto. Geoffrey Nice je zbunjen njihovom prosudbom bez mogućnosti prigovora. Odlučuje se prihvatiti odluku Carle del Ponte, ali odbija ponuđena pojačanja zbog straha da će izgubiti kontrolu nad Dermotom Groomeom i vođenjem dijela o Bosni, u slučaju „Milošević".

Spisi o Srebrenici i Sarajevu, poslije mučnog natezanja, konačno su zadržani. Ali Geoffrey Nice prihvatio je to protiv svoje volje, no on je taj koji svakodnevno upravlja procesom, a ne Carla del Ponte. U trenutku kad započinje predstavljanje posljednjeg dijela optužnice, dokaza optužbe o Bosni, Tužiteljstvo još nije utvrdilo jasnu strategiju. Spis o Kosovu, koji je već pri otvaranju prikazao kanadski državni tužitelj Dirk Reyneveld, nije predstavljao problem kada je riječ o Miloševićevoj ulozi u pokolju oko deset hiljada Albanaca i deportaciji još njih oko osam stotina hiljada jer je djelovao u okviru države kojom je predsjedavao. Spis (Predmet) o Hrvatskoj, pod dirigentskom palicom njemačke državne tužiteljice Hildegard Uertz-Retzlaff pokazao je u četrdeset dana rasprave, zahvaljujući dokumentima i naročito svjedočenju pokajnika, kao što je Milan Babić, da su pokolji i deportacije bili naručivani i vodeni iz Beograda. Međutim, kako će na raspravi reći Babić, bivši nacionalistički vođa Srba u Hrvatskoj, koji se branio priznavši krivnju za zločine protiv čovječnosti kao i svoju ulogu u kampanji etničkog čišćenja u Hrvatskoj: „Beograd, to je Milošević." Tako se pokazalo da je Milošević pravi gospodar jugoslavenske vojske koju je preobratio u vojsku u službi srpskog zločinačkog pothvata, gospodar policijskih snaga Srbije, paravojnih skupina i lokalnih srpskih vlasti koje su zajednički vodile kampanju terora s ciljem istjerivanja nesrpskog stanovništva s teritorija koje su željele priključiti srpskoj državi. Tužiteljstvu je ostalo još samo da nastavi dokazivanje o Bosni, drugoj od tri faze iste zločinačke politike, vodene smišljenim planom i ponekad zajedničkim sudionicima i sličnim, odnosno istim načinom djelovanja. Ali Geoffrev Nice i Dermot Groome ne slažu se u tome koju strategiju treba slijediti.

Britanac namjerava dokazivati neosporan Miloševićev utjecaj na aktere ove nove etape etničkog čišćenja jer im šalje pomoć potrebnu za nastavak njihovih planova. Amerikanac želi dokazati da je Milošević veliki kolovođa politike etničkog čišćenja u Bosni, kao i na Kosovu i u Hrvatskoj. Za jednoga je veliki rizničar koji utječe na svoje saveznike, ali ih ne kontrolira uvijek. Za drugoga on je mozak bez kojega se ne bi dogodila ni jedna epizoda velike bosanske tragedije. Dva zamjenika državnog tužitelja, koji će se izmjenjivati pri ispitivanju svjedoka, spremaju se u februaru 2003. neusklađeni krenuti na raspravu braniti zadnji dio optužnice. U tim uvjetima suđenje može promašiti istinu kojoj svaki sudski postupak teži, istinu, za koju ni vlasti u Beogradu ni zapadnjaci ne žele da bude izložena na svjetlo dana.

U traganju za nepobitnim dokazima: zapisnik Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije41

Nalaženje novih činjeničnih dokaza omogućit će optužbi da spasi svoj ulog. Dat će joj nož da presiječe i donese odluku između dviju interpretacija tužiteljskog spisa koji već posjeduje. Riječ je o originalnom zapisniku sjednica na najvišoj razini u Beogradu, ali i o svjedočenjima više pokajnika. Već skoro godinu dana Geoffrey Nice vodi ogorčenu borbu. Pokušava se dokopati zapisnika ili izvještaja sa sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO) Miloševićeve krnje Jugoslavije. To je organ u kojemu zasjeda predsjednik savezne vlade, predsjednici dviju federalnih republika, Srbije i Crne Gore, kao i zapovjednik Vojske Jugoslavije.42 Ali Beograd se odupire unatoč obavezi surađivanja s IC-TY-em jer ti arhivi sadrže najočitije dokaze uloge Miloševića i srpskog vodstva u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Da bi se izvukla iz slijepe ulice prije kraja faze optužbe u procesu, Carla del Ponte se u pismu upućenom početkom maja 2003. ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću obavezuje da se neće protiviti eventualnom zahtjevu da se neki dijelovi arhiva ne daju u javnost ako zaštitne mjere koje traži Beograd ostanu „razumne" i sukladne pravilniku ICTY-a. „Podrazumijeva se da se, u interesu transparentnosti procesa, takve mjere primjenjuju samo u iznimnim okolnostima i na ograničene dijelove", piše tada tužiteljica. Članak 54. bis (F) Pravilnika Tribunala o postupku i dokazima ovlašćuje, naime, države da zatraže zaštitne mjere nad dokumentima ili ulomcima dokumenata čije bi širenje dovelo u opasnost njihove „interese nacionalne sigurnosti". Beograd, umiren pismom Carle del Ponte, radi ustupak krajem maja 2003. Jednom stručnjaku Tužiteljstva ICTY-a odobreno je da dođe dva dana pregledavati izbor iz arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO). No ne smije ništa kopirati, može samo praviti bilješke. Beograd, koji nije uhitio ni Mladića ni druge bjegunce, i koji se oglušio o naredbe sudaca da tužiteljstvu preda dokumente, strahuje da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne preuzme kazneni progon i ne prozove Beograd zbog kršenja zakonskih obaveza. Unatoč drakonskim uvjetima njegove misije, stručnjak je uspio utvrditi važnost dokumenata kojima Beograd priječi pristup već skoro dvije godine: oni sadrže ključ svih zagonetki. Milošević nije bio samo suautor smrtonosnog plana etničkog čišćenja i arhitekt rata, on je do kraja i njihov glavni ravnatelj. Potvrđujući svjedočenje nekih pokajnika, dokumenti jasno Pokazuju podređenost srpskih voda u Bosni i Hrvatskoj i njihove vojske vlastima u Beogradu. Otkrivaju do tada neslućeno postojanje dviju službi unutar Generalštaba u Beogradu. Stvorene 15. novembra 1993. dekretom koji je ostao tajan, te su dvije službe zadužene upravljati osobljem i fondovima koje je Beograd stavio na

raspolaganje vojskama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.43 Arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) otkrivaju i

41 Radi se, zapravo, o Vrhovnom savetu odbrane Jugoslavije (VSOJ), koji ovdje kao i u ostatku knjige, donosimo u obliku Vrhovni savjet obrane (VSO). (op. ur)

42 Za cijelo vrijeme rata, kad se Jugoslavija već raspala, Milošević je želio zadržati naziv Jugoslavija za državu koju su sačinjavale Srbija i Crna Gora. Poslije njegova pada u oktobru 2000. nove vlasti promijenile su ime u Srbija i Crna Gora do odvajanja Crne Gore u proljeće 2005. 43 To su 30. i 40. Kadrovski centar Generalštaba Vojske Jugoslavije. 30. centar, zadužen za vojsku bosanskih Srba, omogućivao je da se učinkovitije upravlja s 8 miliona eura koje je Beograd godišnje doznačivao Mladićevim trupama za plaće od 1992. godine, i to sve do 1995.

Miloševićeva naređenja da se koristi tiskanje novca za financiranje rata kako bi pomoć koju daje prikrio vihorom inflacije ćiji će razmjeri uskoro premašiti do tada nedosegnutu inflaciju kratkotrajne Weimarske Republike. Natezanje između tužiteljice i dijela tima zaduženog za Miloševićev kazneni progon, sad je samo ružna uspomena. Dokumenti Vrhovnog savjeta obrane (VSO) čini se da su uvjerili čak i one unutar tužiteljstva koji su se najviše opirali. Da bi dokazalo izravnu umiješanost srpske države i njezina šefa u rat i zločine u Bosni, Tužiteljstvo mora bezuvjetno predstaviti dokaze na Sudu. Na zahtjev Tužiteljstva suci su 30. jula 2003. obnovili nalog Beogradu da preda zapisnike. Beograd se odmah suprotstavlja toj odluci i sredinom oktobra uspijeva nametnuti zaštitne mjere nad dokumentima na jednom ročištu ex-parte u četiri oka između sudaca i predstavnika srpske države, u odsutnosti strana u postupku. Ukratko, kako bi spriječila da te nezgodne istine budu izložene na svjetlo dana, Srbija je uvjerila Sudsko vijeće zaduženo za „slučaj Milošević" da joj odobri ograničavanje upotrebe tih dokumenata samo na Miloševićev proces i da zabrani širenje dijelova koji je najviše kompromitiraju, ne samo u javnosti nego i svakoj sudskoj instanci osim ICTY-a. Suci se tako mogu oslanjati na cjelinu predanih dokumenata u određivanju Miloševićeve krivnje, ali neće moći u javnoj verziji svoje presude navoditi ulomke koji se i dalje vode kao povjerljivi. Beograd je uspio dobiti parnicu pozivajući se na „vitalni nacionalni interes" srpske države. Pravilnik, međutim, predviđa da se takva mjera odobri samo radi zaštite informacija koje bi mogle dovesti u opasnost sigurnost države. U tim uvjetima Carla del Ponte ne osjeća se više vezanom svojim pismenim obećanjem iz maja: tužiteljstvo odlučuje osporiti tu odluku i traži da ga suci saslušaju. Bez uspjeha. U jesen 2003. Tužiteljstvo ne zna ništa o srpskim argumentima i motivima odluke Sudskog vijeća, koji su na zahtjev Beograda ostali povjerljivi. Otkrit će ih tek u januaru 2004. kad pokuša pozvati na svjedočenje jednog od sudionika sastanaka Vrhovnog savjeta obrane (VSO).44 Dokaži podvrgnuti cenzuri tiču se financijske i logističke potpore koju je Miloševićeva Srbija pružala srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj, stvarne Miloševićeve vlasti nad tim snagama i nad lokalnim političkim vodama, vojačenja srpskih plaćenika na vanjskim frontama, isplate plaća oficirima vojske iz Beograda koji su služili u srpskoj vojsci u Hrvatskoj i Bosni, te mjera predloženih za kršenje embarga kako bi se nastavilo pružati znatnu logističku po-moć srpskim snagama u Bosni i Hrvatskoj. Za mnoge ljude u regiji to nije nikakva tajna. No sve to potvrđeno u državnim arhivima omogućava da se izvan svake razumne sumnje", glavnog kriterija dokaza u anglosaksonskom pravu, dokaže golema odgovornost Miloševića i njegove države za rat i zločine u Hrvatskoj i Bosni. Jer Vrhovni savjet obrane (VSO), zadužen da odredi strateške državne ciljeve, sudjelovao je u pripremi i izvođenju dogovorenog plana i formulirao direktive koje je Milošević zatim prebacio na leđa srpskih vlasti u Bosni nad kojima je imao stvarnu kontrolu. A te su vlasti upravo i uspostavljene u Bosni da budu paravan i otklone svaku odgovornost sa središnje srpske države i njezinih upravljača u kampanji etničkog čišćenja koja se vodila izvan njezinih granica. Beograd hoće pod svaku cijenu sačuvati ovu lažnu oplatu da bi izbjegao plaćanje miliona dolara ratne odštete svojim susjedima. Godine 1993. Bosna i Hercegovina i Hrvatska podnijele su tužbu za agresiju i genocid protiv Miloševićeve Srbije pred Međunarodni sud pravde (ICJ), jednu drugu međunarodnu sudsku instancu smještenu u Hagu, čiji mandat nije suđenje pojedincima, nego reguliranje sporova među državama. Da je srpska država proglašena krivom, nove vlasti u Beogradu morale bi preuzeti odgovornost. Odatle njihova volja za sprječavanjem korištenja arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO) pred Međunarodnim sudom pravde. Odatle i njihova volja za izbacivanjem dijelova koji je najviše kompromitiraju i tako sakriju informacije od općeg interesa, koje pridonose rasvjetljavanju sukoba i čije neširenje ometa rad pravosuđa i traženje istine.

44 Vrhovni savjet obrane (VSO) Savezne Republike Jugoslavije sastavljene od Srbije i Crne Gore, stvoren 28. aprila 1992., sastao se sedamdeset i četiri puta između sredine juna 1992. i sredine marta 1999., od čega pedeset i sedam puta za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini Milošević je jedini od svih sudionika koji je bio prisutan na sva sedamdeset i četiri sastanka. Beograd nije predao tužiteljstvu ICTY-a zapisnike svih zatraženih sjednica. Po nalogu sudionika nisu se pravile nikakve stenografske bilješke sedamnaest sjednica od kojih se devet od nosi na 1995. i razdoblje koje je prethodilo i slijedilo nakon pokolja u Srebrenici. Tužiteljstvo se moralo zadovoljiti službenim izvještajima predanim arhivu VSO-a, kojima ponekad nedostaju neke stranice.

Srpski dužnosnici i sami su uvjereni da arhivi Vrhovnog savjeta obrane (VSO) mogu dovesti do osude Srbije za genocid. „Čini se da ne želite razumjeti politički kontekst u kojem se nalazimo", isticao je 3. oktobra 2003. Go-ran Svilanović, srbijanski ministar vanjskih poslova u uredu Carle del Ponte. I precizirao je: „Ako vam pomognemo da postignete Miloševićevu osudu za genocid, i naša će država pred Međunarodnim sudom pravde biti osuđena za genocid i morat ćemo platiti milijarde odštete Bosni i Hercegovini. Htjeli bismo s Bosnom pregovarati o povlačenju tužbe, ali za to bi trebalo riješiti Mladićevo pitanje (njegovo uhićenje; op. a.). Čim se to riješi, stvari će ići nabolje."45

Beograd tvrdi da pravda i istina štete stabilnosti regije i da djeluju protiv mira. „Vitalni nacionalni interes" zemlje, naveden pred ICTY-em jest dakle, skrivati pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) sve informacije koje je optužuju jer bi osuda za genocid „produbila jaz između Državne Zajednice Srbije i Crne Gore i Bosne, ali i između dva sastavna entiteta Bosne i Hercegovine, što bi moglo dovesti do opće nestabilnosti u regiji i do želje za osvetom" Mnogi, naime, strahuju da osvjetljavajući prošlost i stigmatizirajući politiku koja je zločin učinila sustavom i stavila moć srpske države u službu projekta s genocidnim namjerama, međunarodni pravosudni organi ne potaknu na reviziju Dejtonskog sporazuma. Mir potpisan 1995. blagoslovio je rezultate etničkog čišćenja učinivši Bosnu i Hercegovinu slabom jedinstvenom državom, podijeljenom u dva odvojena politička entiteta koji nisu postojali prije sukoba: na hrvatsko-bošnjačku federaciju i Republiku Srpsku, uspostavljenu na područjima na kojima je živjela jaka bošnjačka zajednica, ali danas službeno na njima živi gotovo samo srpsko stanovništvo. Brojni Srbi boje se poništenja ove podjele nametnute u krvi i povratka na Bosnu i Hercegovinu, jednu i nedjeljivu, kakva je bila prije sukoba, u kojoj su etničke zajednice živjele usko pomiješane.

Tužiteljstvo ne razumije zašto suci ICTY-a pomažu jednoj državi da uskrati spoznaju dokaza jednoj drugoj međunarodnoj sudskoj instanci Ujedinjenih naroda, Međunarodnom sudu pravde (ICJ), kako bi ga spriječio da odlučuje na temelju činjenica i da izrekne eventualnu osudu. Tim više što Pravilnik o postupku i dokazima ICTY-a ne dopušta sucima određivanje zaštitne mjere samo zato da se pred drugim sudom sakrije odgovornost neke države. Čak se i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u Rezoluciji 827 iz 1993., onoj kojom se osniva Tribunal, pobrinulo jasno istaknuti u Članku 7 da će se „zadatak suda ispunjavati ne krnjeći pravo žrtava da odgovarajućim putem traže odštete za štete nastale kršenjem međunarodnog humanitarnog prava". Tužiteljstvo se čudi da međunarodna kaznena instanca kao što je ICTY popušta pred zahtjevima jedne države i ograničava upotrebu dokaza koji su mu predani jer postavlja pitanje odgovornosti pojedinaca ili institucija za zločine za koje bi žrtve imale pravo ne samo tražiti nego i dobiti odštetu pred bilo kojim pravosuđem nadležnim za ta pitanja. I primjećuje: „Taj je argument očito apsurdan, i to tim više što je Beograd više puta isticao basnoslovne svote koje bi bio prisiljen plaćati u ime tih odšteta." Ali Sudsko vijeće ICTY-a, zaduženo za Miloševićev slučaj, to je zanemarivalo puštajući da ga Beograd uvjeri da bi osuda Međunarodnog suda pravde (ICJ) ugrozila međunarodni položaj Srbije, i nanijela nepopravljive štete zemlji čije je gospodarstvo već uništeno. Prihvatilo je argument Beograda prema kojemu bi objava cjeline arhiva spriječila ponovno uspostavljanje i održavanje mira priznajući već samim time važnost ovih dokumenata. Britanski sudac Richard May, jamajčki Patrick Robinson i južnokorejski O-Gon Kwon dali su prednost pretpostavljenoj stabilnosti zemlje pred interesom pravde i istine, i tako podlegli ključnoj riječi u međunarodnim odnosima. Time su postali sudionicima u laži, hineći da ne znaju da je "vitalni nacionalni interes" već prizivan za opravdanje zločina za koje su sada zaduženi suditi. Odbili su tražiti druga mišljenja i usporediti argumente srpskih vlasti s onima optužbe ili obrane. Kao i tužiteljima, sucima je glavni zadatak bio otkriti, koliko je moguće, činjenice koje rasvjetljavaju najgora zvjerstva počinjena u bivšoj Jugoslaviji. Dokumenti

45 Sarajevo nije odustalo od svoje tužbe unatoč intervenciji Velike Britanije u korist zahtjeva Beograda. Slučaj je pretresan početkom 2006. Suci Međunarodnog suda pravde nisu htjeli tražiti od Beograda da preda dokumente Vrhovnog savjeta obrane. Na suđenju 26. februara 2007. izrečena je presuda kojom je odbijen zahtjev Bosne i Hercegovine; Srbija nije proglašena odgovornom za genocid u Srebrenici, ali je osuđena jer, svojim odbijanjem da uhiti Ratka Mladića i Radovana Karadžića, nije izvršila svoju obavezu da ga spriječi ni da kazni krivce.

VSO-a ulaze u taj prioritet i nisu smjeli dobiti nikakve olakšice pri određivanju zaštitnih mjera.

Tužiteljstvo je u više navrata pokušalo postići poništenje ove odluke, ali suci blokiraju svaku molbu za ulaganjem priziva. Krajem septembra 2005. pruža se nova prilika. Beogradu, koji i dalje zahtijeva zaštitne mjere nad svim dokumentima kojima se može utvrditi vlast Srbije nad svojim pouzdanicima u Bosni, Prizivno vijeće odobrilo je neobjavljivanje nekih dijelova osobnih vojnih podataka više visokih časnik vojske bosanskih Srba, među kojima i Ratka Mladića, čime se, nakon njegova unapređenja, potvrđuje da je vojni zapovjednik bosanskih Srba doista za vrijeme rata potpadao pod vrhovno zapovjedništvo u Beogradu. Jer nije Karadžić, politički vođa bosanskih Srba, nego Lilić, predsjednik srpsko-crnogorske države, taj koji odlukom VSO-a dodaje jednu generalsku zvijezdu Ratku Mladiću dekretom od 16. juna 1994. Pet sudaca Prizivnog vijeća smatralo je da „vitalni nacionalni interes" koji iznosi Srbija, da bi se osigurala od toga da je Međunarodni sud pravde (ICJ) osudi za genocid, nije prihvatljiv i da je Sudsko vijeće zaduženo za slučaj Milošević bilo u krivu kad ga je 2003. izjednačilo s pitanjima „nacionalne sigurnosti" zemlje, kako bi opravdalo određivanje zaštitnih mjera nad arhivom VSO-a. Ali umjesto da ispravi pogrešku koju je utvrdilo i da ukine tajnost tih dokumenata, Prizivno vijeće istaknulo je istom prilikom kako je činjenica da su takve mjere odobrene prije dvije godine stvorila „legitimna očekivanja" Beograda da će svim njegovim kasnijim zahtjevima biti udovoljeno istim temeljem. Pet sudaca Prizivnog vijeća tako je postalo dobrovoljnim suučesnicima manipulacije koju organiziraju vlasti u Beogradu s jedinim ciljem da potaknu jednu drugo Pravosudno tijelo, Međunarodni sud pravde (ICJ), da počini istu sudsku pogrešku jer nema pristupa dokumentima.

Carla del Ponte, tim zadužen za Miloševićev predmet i glavni pravni savjetnici Tužiteljstva, šokirani ovom odlukom, sastali su se 21. septembra 2005. da odluče kojim putem ići. Složili su se da podnesu prijavu sucima u "predmetu Milošević" i da provedu poništenje „vitalnog nacionalnog interesa" kako bi se odmah zatražilo ukidanje mjera čuvanja povjerljivosti arhiva VSO-a. Suci Iain Bonomv, nasljednik Richarda Maya, i Robinson, unatoč protivljenju suca Kwona, 6. decembra 2005. prihvaćaju poništiti mjere zaštite koje su na snazi od 2003. shvaćajući da Beograd ne nastoji zaštititi svoju nacionalnu sigurnost nego spriječiti pravdu u traženju istine. Beograd odmah ulaže žalbu i postiže privremenu suspenziju te odluke sprečavajući tako Bosnu da preda arhiv VSO-a Međunarodnom sudu pravde (ICJ) prije otvaranja rasprava zakazanih za njezinu žalbu za kraj februara 2006. Poslije razmatranja argumenata Tužiteljstva, 6. aprila 2006., pet sudaca Prizivnog vijeća, kojim još uvijek predsjedava Talijan Fausto Pocar, odlučuje poništiti odluku od 6. decembra 2005. Informacije o izravnoj umiješanosti Srbije u rat u Bosni i u pokolje u Srebrenici ostaju tako nedostupne ICJ-u i javnosti. Tužiteljstvo nije u mogućnosti iznijeti taj skandal u javnost jer su suci svaku svoju odluku označili „povjerljivom".

U oktobru 2003. Goran Svilanović i njegov tim pravnika, koji su došli braniti državu Srbiju pred Tribunalom, toliko su iznenađeni svojom pobjedom da se boje revizije ove odluke koju Tužiteljstvo osporava. Krajem 2003., samo nekoliko tjedana prije zatvaranja faze optužbe u procesu, zapisnici Vrhovnog savjeta obrane još uvijek nisu predani ICTY-u. Tužiteljstvo se mora zadovoljiti s nekoliko izvadaka koje su prikupili stručnjaci, kojima je odobreno da još jednom, u augustu 2003. na licu mjesta, u Beogradu, pregledaju izvještaje i zapisnike sa sastanaka. Za ostalo oslanja se na insidere, svjedoke koji su sudjelovali u zločinačkom pothvatu, da bi objasnilo zapovjedni lanac, načine financiranja i izravno sudjelovanje specijalnih jedinica iz Srbije u kampanji etničkog čišćenja. Pod izlikom kašnjenja u predaji arhiva VSO-a Geoffrey Nice povjerava Carli del Ponte 15. decembra 2003.: „Neću se protiviti povlačenju tačke optužnice o genocidu ako Obrana podnese zahtjev za obustavu postupka."

Zapisnici Vrhovnog savjeta obrane (VSO) stižu 2004. poslije završetka akuzatorne faze procesa. Suci ih prihvaćaju u spis, ali Tužiteljstvo ima priliku na ročištima ogoliti tek sasvim mali dio. U martu 2006., dakle dvije godine poslije, Geoffrev Nice želi iskoristiti dolazak Momira Bulatovića, jednog od posljednjih svjedoka obrane na Miloševićevu popisu, da bi prikazao šire izvatke prilikom unakrsnog ispitivanja. Kao predsjednik Crne Gore kad je Milošević bio predsjednik Srbije, Momir Bulatović je sa svojim srpskim saveznikom sudjelovao na tim sastancima na vrhu za vrijeme ratova u Bosni i Hrvatskoj. Ali Milošević traži tjedan dana suspenzije rasprave da bi pripremio preslušavanje svojeg svjedoka. To mu je odobreno. U subotu 11. marta 2006. prije nego što je Bulatović uspio doći na mjesto za svjedoke, Milošević je nađen beživotan u ćeliji E04 istražnog zatvora ICTY-a. Milošević nije umakao svojim sucima nego presudi. Njegov proces ostaje nedovršen, javnost vjerovatno neće nikada imati potvrdu važnosti arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), s

pečatom „državna tajna -strogo povjerljivo", za utvrđivanje odgovornosti ovog optuženika za zločine.

Milošević je po svoj prilici umro u snu, oko 7.45 sati, od srčanog udara. U utorak prije njegove smrti, Milošević je od ICTY-a primio izvještaj s rezultatima analize krvi koja je pokazivala da je sam uzimao rifampicin, antibiotik sa sekundarnim djelovanjem neutraliziranja lijekova protiv visokog krvnog tlaka, od čega je patio. Kutija toga lijeka, proizvedena u Srbiji, nađena je početkom godine među njegovim stvarima u pritvoru. Dan uoči njegove smrti, u petak 10. marta, Milošević je predao svojem pravnom pomoćniku, Zdenku Tornanoviću, pismo upućeno ruskim vlastima, u kojemu kaže da mu prijeti trovanje. Kao dokaz navodi rezultate analize koja otkriva prisutnost visoke doze antibiotika koji se obično uzima u liječenju gube ili tuberkuloze. Budući da autopsija i toksikološke pretrage nisu pokazale prisutnost sumnjivih tvari, ICTY je zaključio da je riječ o prirodnoj smrti. Ali Milošević nije oklijevao u mnogo navrata dovesti svoj život u opasnost: neke druge analize u prošlosti pokazale su da ne uzima lijekove propisane za krvni tlak, zatim, kad je bio prisiljen uzimati ih pred stražarom, nabavio je rifampicin da neutralizira njihov učinak. Ovaj rijetki antibiotik poznat je po tome što ostavlja trag u krvi samo dva ili tri sata poslije uzimanja. Već više mjeseci Milošević se koristio svojim zdravstvenim stanjem kako bi uvjerio suce da ga puste na liječenje u Rusiju, gdje su mu živjeli žena, sin i brat. Suci su odbacili njegove molbe. Kako se proces bližio kraju, Milošević je očajnički tražio izlaz prije presude.

U februaru 2004. Tužiteljstvo je već imalo poteškoća. Za završetak akuzatorne faze procesa, sprema se pozvati četiri vrlo važna svjedoka insidera. Ali Milošević se posljednjih deset dana vodi kao bolestan. Za vrijeme prekida rasprave predsjednik Sudskog vijeća, Richard May, također se razbolio. Nakon nekoliko mjeseci umire od progresivnog tumora.46 Zbog odsutnosti jednoga od trojice sudaca Tužiteljstvu je odobreno samo pet dana, umjesto deset, da završi raspravu. Geoffrey Nice odluči završiti ispitivanje svjedoka koje je u tijeku, i prisiljava Dermota Groomea, koji s njim predstavlja dio o Bosni, da odustane od insidera koji su trebali baciti novo svjetlo na izravnu Miloševićevu odgovornost za zločine u Bosni. Akuzatorna faza zatvorena je 25. februara 2004.

Optužba tereti za genocid

Za nekoliko mjeseci doći će red na Miloševića da odgovara na optužbe iznesene protiv njega. U međuvremenu anglosaksonska procedura odobrava Obrani da traži obustavu postupka zbog nedostatka dokaza za cijelu optužnicu ili njezin dio. Pravni savjetnici Slobodana Miloševića tako i postupaju. U debelom podnesku predanom 5. marta 2004. tačku po tačku ruše rad optužbe od otvaranja procesa. Tužiteljstvo mora na to odgovoriti prije nego što suci donesu odluku. To je prilika za novi sukob između Carle del Ponte i Goffreyja Nicea. Pod cijenu novih razdora unutar svojeg tima, Nice preporučuje da se udovolji zahtjevu za obustavu postupka i odustane od svih optužbi za genocid. U nedostatku cjeline zapisnika sjednica Vrhovnog savjeta obrane (VSO) za vrijeme rata u Bosni, „optužba ga u najboljem slučaju može teretiti za sudioništvo u genocidu u Bosni i Hercegovini", dopušta Nice bez drugih objašnjenja. Carla del Ponte ne želi se predati bez borbe: „Odluka je na sucima. Pustimo onda suce da o tome odluče." U Hag je stiglo nekoliko malobrojnih stručnjaka prekaljenih u Arushi na pitanju genocida u Ruandi. Švicarka ih nameće Geoffreyju Niceu i njegovu timu. Prije stvaranja Međunarodnih kaznenih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Konvencija o

46 Suca Richarda Maya iz Velike Britanije zamijenio je drugi britanski sudac, Iain Bonomy, koji preuzima njegove funkcije 1. juna 2004., upravo prije početka obrane.

sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. nikada nije primijenjena na nekoj sudskoj instanci. A između teorije i prakse katkada postoji golem jaz. Ali vrijeme leti. Tim ima samo desetak dana da podnese svoj odgovor.

Ne trateći vrijeme, veterani iz Arushe iz mase dokaza, prikazanih na raspravi ili prihvaćenih od Sudskog vijeća, identificiraju i sastavljaju elemente koji otkrivaju genocidne ciljeve politike etničkog čišćenja da bi zatim dokazali sucima da je Milošević znao namjere -odnosno imao iste namjere -ne samo da se počine zločini nego da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, u ovom slučaju bosanski Muslimani. Pravo nalaže da se za svaki zločin utvrdi kako zapovjedni lanac vodi do optuženoga, dakle, u Miloševićevu slučaju, do vrha države. Ali ne nalaže dobivanje eksplicitnog dokaza genocidne namjere. Nikada nije nađeno Hitle-rovo izričito naređenje da se iskorijene Židovi iz Europe. Prema tome, pravo dopušta da se genocidna namjera izvede iz elemenata dokaza kad je moguće dokazati sustavnost zločina protiv neke skupine, činjenicu da su određene žrtve sustavno na udaru zbog pripadnosti toj skupini, velike razmjere zvjerstava i učestalost ponavljanja destruktivnih djela i diskriminacije prema njima. Ipak, mora se dokazati da zločine vodi namjera fizičkog uništenja te skupine, a ne uništenje njihova identiteta. Važan je, dakle, cilj kojemu teži počinitelj, a to ne mora nužno biti potpuno uništenje skupine, nego uništenje njezina značajnog ili reprezentativnog dijela. Genocid se razlikuje od zločina protiv čovječnosti prije svega po naročitoj namjeri istrebljenja koja ga vodi. Djela počinjena u genocidu i djela koja čine zločine protiv čovječnosti, koja su također sustavna ili proširena i planirana, isprepliću se: posebno ubojstva, istrebljenje ili deportacija ili prisilno premještanje.

Na poticaj stručnjaka iz Arushe Tužiteljstvo odlučuje, s odlučnošću koja je do tada nedostajala timu Geoffreyja Nicea, zastupati Miloševićevo sudjelovanje, uz Karadžića i Mladića, u „zajedničkom zločinačkom pothvatu" s ciljem uništenja muslimanske etničke skupine u Bosni na dijelovima bosanskog teritorija koje su namjeravali pripojiti srpskoj državi. Na 16. skupštini bosanskih Srba, u maju 1992., na samom početku rata, usvojeno je šest ciljeva koji će voditi ujedinjenju Srba u sljedeće četiri godine. Među njima: razdvajanje bosanskih Srba od ostalih dviju nacionalnih zajednica i to razdvajanje u od-vojene države čiji su geografski obrisi već zacrtani, ali i podjela Sarajeva na srpsku i muslimansku zonu. Nakon toga srpski su ekstremisti sustavno grabili teritorije koje su željeli pripojiti toj srpskoj državi. Ali budući da su htjeli biti njezini jedini gospodari, cilj im je bio iskorijeniti svaku prisutnost ne-Sr-Provodili su, dakle, genocidnu politiku prema većinskoj skupini uspostav-ljajući neprestano razarajuće i diskriminirajuće mehanizme u odnosu na bosanske Muslimane. Dokazivanje je uvjerljivo. Njime se razotkriva cijelo planiranje i pokretanje politike etničkog čišćenja. Svi komadi slagalice, koji su za vrijeme cijelog procesa bacani na hrpu, zbog unutarnjih razmimoilaženja u timu i zbog isprekidane anglosaksonske procedure, sada se sređuju da bi konačno stvorili čitljivu cjelinu -ispripovijedanu cjelinu kakvu bi bez sumnje prikazao neki istražni sudac u kontinentalnom postupku. Sve se slaže, poklapa, ukrštava. Zasnovana na ukupnosti dokaza koje je predstavilo tužiteljstvo, javna je verzija očišćena od svih dijelova koji su bili pod zaštitnim mjerama, bilo da je riječ o svjedočenjima iza zatvorenih vrata ili o dokumentima danima pod uvjetom da budu strogo povjerljivi.47 Mirko Klarin, jedan od rijetkih novinara koji je u Hagu pratio svih dvjesto devedeset osam dana rasprave, odnosno nekih hiljadu sati predstavljanja optužbe (Tužiteljstvo je ukupno predstavilo 296 svjedoka) objašnjava onima koji ga kao dobrog poznavatelja pitaju za mišljenje o eventualnoj Miloševićevoj odgovornosti za genocid: „Samo sam u stanju shvatiti koliko mi nedostaju elementi da izvučem ikakav zaključak. Osim svjedočenja iza zatvorenih vrata, što u konačnici predstavlja vrlo mali dio rasprave, deseci hiljada stranica ubačeni su u spis kao elementi dokaza kojima javnost nema pristupa. Nemam elemenata da stvorim objektivno mišljenje."

Kad neki optuženik podržava politiku s genocidnim namjerama, ta namjera mu se može pripisati već ako sam usvoji tu politiku, bilo zbog praktičnih razloga, ili zbog ciničnijih razloga, kao, primjerice, da se održi na vlasti. A Milošević je znao vrlo vješto iskoristiti nacionalističku ideologiju kojoj je cilj bio zauvijek razdvojiti do

47 Prosecution Response to Amici Curiae Motion for Judgement of Acquittal Pursuant to Rule 98 bis, javna verzija, ICTY, Hag, 3. maja 2004. Tekst samo na engleskom.

tada izmiješane zajednice. Stavio je medije u službu govora mržnje da bi jače stigmatizirao neprijatelja, Drugoga. Tako je uveo razlikovanje između „nas" i „njih" kako bi ojačao koheziju zajednice „nas" pod cijenu odbacivanja Drugoga. Taj je proces doveo de dehumanizacije Drugoga, i te stigmatizirane, osamljene, dehumanizirane osobe učinio lakim metama budućih masovnih zločina. Dvanaestog novembra 1993. bez okolišanja povjerava Hrvoju Šariniću, hrvatskom visokom dužnosniku iz Zagreba, da će svi Srbi rasuti po teritoriju bivše Jugoslavije uskoro biti ujedinjeni u jednoj državi: „Otvoreno Vam ka-žem, da sam s Republikom Srpskom u Bosni, koja će prije ili poslije postati dijelom Srbije, riješio 90% srpskog nacionalnog pitanja, isto kao što je Tuđman, riješio hrvatsko nacionalno pitanje preko Herceg-Bosne."

Na jednoj sjednici Vrhovnog savjeta obrane 30. augusta 1994., posvećeno mirovnom planu koji je predložila Kontaktna grupa (velikih sila),48 Milošević na svoj način definira nacionalni interes: „Vodeći zajednički jednu jedinu p0 litiku, moram reći uspješno, uspjeli smo sačuvati našu zemlju (Srbiju i Crnu Goru koje je Milošević

nazivao Jugoslavijom; op. a.) od rata pružajući svu podršku koju smo mogli našem narodu s onu stranu Drine, stvarajući Republiku Srpsku i Republiku Srpsku Krajinu i postigavši za njih normalni status za pregovaračkim stolom, što će nam omogućiti da ostvarimo naš krajnji cilj koji je međunarodna zajednica već predložila priznati. Mislim na Republiku. Srpsku, koja se sad već pruža na polovini teritorija bivše Bosne i Hercegovine. (...) Svaka nacionalna politika, ako hoće biti efikasna, mora uzeti u obzir sve te faktore. Ponuđeno nam je da povećamo naš teritorij za 25% i naše stanovništvo za 10% i, k tome, da sve to legaliziramo. Dana nam je čak i mogućnost da odmah stvorimo konfederaciju (s teritorijima pod srpskom kontrolom u Bosni; op. a.)."

Miloševićev cilj oduvijek je bio postići priznanje svojih teritorijalnih osvajanja, zbog kojih je proliveno toliko krvi. Na Vijeću za usklađivanje politike, tijelu smještenom u Beogradu, gdje se sastaju srpski vlastodršci iz Bosne i dužnosnici srpsko-crnogorske države radi razgovora o pokretanju zajedničkog pothvata, Milošević u januaru 1993. o pitanju „nužnosti ujedinjenja srpskog naroda" izjavljuje: „To već imamo de facto. Pitanje je sada kako to zajamčiti, kako pretvoriti ovu situaciju koja postoji de facto u de jure" Dan prije Milošević je pred ruskim premijerom Evgenijem Primakovim opovrgavao bilo kakvu volju da stvori „Veliku Srbiju": „Tek bi strašno krvoproliće omogućilo da se ostvari takav projekt, nisam spreman to napraviti."

Milošević komada susjedne zemlje, nastavlja svoje planove ne vodeći nikad brigu o patnjama koje nanosi nesrpskim narodima, nikad ne uzimajući u obzir činjenicu da njegov plan podrazumijeva jednostrano i nasilno istjerivanje dijela stanovništva. Njegova želja da uspostavi jedinstven teritorij koji će moći priključiti Srbiji zapečatit će tokom ljeta 1995. sudbinu muslimanskih enklava na istoku Bosne. Kaos u koji tone Bosna nikako nije posljedica zločinačkih djela lokalnih izvršilaca, nego je rezultat projekta koji je razradio i vodio Milošević. Milošević nije možda nikada izrazio namjeru da mu meta budu bosanski Muslimani s ciljem da ih uništi. Prepustio je radije drugima, posebno srpskim vodama u Bosni, u prvom redu Radovanu Karadžiću, da uobliči zajedničku namjeru. U privatnim razgovorima, kao i u javnim govorima, vođe bosanskih Srba nisu skrivali svoje genocidne ambicije. Mnogi dokazi u spisu pokazuju da su o svojim namjerama informirali međunarodnu zajednicu, kao i Miloševića. Radovan Karadžić, kao i njegova pomoćnica Biljana Plavšić, obavijestili su, primjerice, Davida Harlanda tadašnjeg voditelja Civilnog odjela UN-a u Bosni, o svojoj namjeri da pristupe etničkom čišćenju bosanskih Muslimana. 49

48 Kontaktnu grupu, stvorenu 1994., koja predstavlja međunarodnu zajednicu u pregovorima o završetku sukoba u bivšoj Jugoslaviji, čine Francuska, Velika Britanija, SAD, Rusija-Njemačka i Italija.

49 U bivšoj Jugoslaviji Muslimani (s velikim slovom) bili su jedan od šest konstitutivnih naroda. Potječu iz slavenske zajednice islamizirane za vrijeme Osmanskog carstva. Oni su Krajem rata, 1995. preimenovani u Bošnjake. Zbog upotrebe naziva « bosanski Muslima-ni u svim dokumentima ICTY-a i u ovoj knjizi je češće upotrebljavan nego službeni naziv Bošnjaci.

U oktobru 1991., samo nekoliko mjeseci prije početka rata, Karadžić telefonski izlaže svoj plan nekolicini bliskih suradnika. 12. oktobra ponavlja pet puta u istom telefonskom razgovoru da će u slučaju rata Muslimani nestati „Oni (vođe bosanskih Muslimana; op. a.) ne razumiju da će doći do krvoprolića i da će Muslimani biti istrijebljeni. Ti jadni Muslimani ne vide kud ih vodi njihov vođa i na što ih osuđuje, na nestanak. (...) Nestat će, ti će ljudi nestati s lica Zemlje ako nastave (zahtijevati nezavisnost poslije raspada Jugoslavije radije nego da prihvate pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji, kako to hoće Karadžić; op. a.). Jedina im je šansa da tome izmaknu bila prihvatiti ono što smo im ponudili. I to je već bilo previše, ponudili smo im puno previše!"

U novom telefonskom razgovoru, 15. oktobra 1991. Karadžić ponovo najavljuje istrebljenje bosanskih Muslimana u slučaju rata. „Kao prvo, nitko od njihovih vođa neće ostati na životu. Za tri-četiri sata svi će biti poubijani. Neće imati nikakve šanse da prežive." Istog dana, u svojem slavnom govoru pred Skupštinom Bosne i Hercegovine u Sarajevu, Karadžić javno prijeti Muslimanima da će nestati ako ne prihvate pripojenje Bosne Srbiji.

Bosanske su službe prije i na samom početku rata snimile na stotine telefonskih razgovora između Karadžića i srpskih nacionalističkih voda. Snimke su otkrivene javnosti deset godina poslije, na suđenju Miloševiću pred ICTY-em. Ali velike sile odavno su poznavale sadržaj tih razgovora. Upozorile su ih gotovo odmah vlasti u Sarajevu, koje su tražile pomoć u sprečavanju sukoba. Pred rastućom prijetnjom širenja rata koji je bjesnio u Hrvatskoj, zapadne su vlade ujesen 1991. pomno pratile razvoj situacije u Bosni i Hercegovini. Nisu mogle ne znati za zločinačke planove Karadžića i njegovih, toliko su ih ovi do mile volje ponavljali. No projekt etnički homogene države, formuliran u okolnostima miješanog stanovništva, nužno je predviđao isključenje svake skupine koja se nije identificirala sa srpskom. Konkretni izrazi toga projekta, koji su formulirali Karadžić i njegova stranka SDS još prije sukoba, naročito naoružavanje Srba u Bosni i okretanje JNA na stranu bosanskih Srba, već je ukazivao na namjeru nasilnog isključivanja ovih skupina. Karadžić i njegova stranka nisu skrivali, ni prije sukoba, da će im glavna meta biti bosanski Muslimani, koje su smatrali neprijateljima, onima s kojima ne mogu naći zajednička gledišta o budućnosti Bosne i Hercegovine, kao s Hrvatima. Onima čije i samo postojanje sprečava ukidanje Bosne i Hercegovine i njezinu podjelu između Srbije i Hrvatske. Prisluškivani razgovori iz istog razdoblja spominju redovite kontakte s jednim Francuzom, „Mitterrandovim izaslanikom" čije ime nikada ne izgovaraju i koji je dolazio Karadžiću u Sarajevo i Miloševiću u Beograd raspitivati se o situaciji i o namjerama Srba. O tom izaslaniku, čije ime Francuska nije nikada odala, govore s mnogo poštovanja, kao o čovjeku za kojega vjeruju da ga mogu pridobiti za svoju stvar. Pariz je znao da srpski nacionalisti namjeravaju raskomadati Bosnu i Hercegovinu u krvi da bi podijelili međusobno usko povezane zajednice i otkinute teritorije okupili u jednu srpsku državu.

Tijekom rata Srbi su uspostavili nove komunikacijske mreže povezane s Beogradom. Bošnjaci otada više nisu u stanju nastaviti prisluškivanja. Zapadne obavještajne službe ubrzo ih zamjenjuju na razne načine: obavještajci na terenu, radarski nadzor itd. U to se vrijeme velike sile ne koriste tim dragocjenim informacijama da bi preoblikovale svoju politiku prema Balkanu i pokušale spriječiti ili što brže zaustaviti zločinački plan o kojemu znaju gotovo sve. Kad je tužiteljstvo ICTY-a 1994. otvorilo prve istrage, one ne smatraju pogodnim da mu ih predaju. Pa čak ni poslije. Te jedinstvene informacije, za koje će Tužiteljstvo utrošiti toliko godina da dođe do njih, bit će bačene u zaborav. Naprotiv, već 1994. Sarajevo dostavlja Grahamu Blewittu i prvopristi-glim zaposlenicima Tužiteljstva prisluškivane razgovore s početka rata. Tužiteljstvo će ih dugo koristiti samo da popuni spis o Karadžiću i lokalnim vođama koji u svojim općinama provode politiku etničkog čišćenja. A upravo ti prvi prisluškivani razgovori otkrivaju vezu s Beogradom i Miloševićev utjecaj na vodstvo bosanskih Srba. Ali to je vrijeme kad Graham Blewitt i velik dio tužiteljeva Ureda negiraju svaku umiješanost Beograda. Trebat će se u istrazi o Miloševiću čekati otvaranje dijela o Bosni 2001. godine da bi se napokon potpuno iskoristili.

Dokazi koji teško terete

U maju 1992., prilikom 16. zasjedanja Skupštine bosanskih Srba, Mladić upozorava: „Ne možemo očistiti niti sve prosijati da bi odijelili Srbe od ostalih i zadržali samo Srbe, dok bi drugi otišli. Ne znam kako će gospoda Karadžić i Krajišnik to objasniti svijetu. Ej ljudi! To bi bio genocid..." Karadžić odgovara: „Što da radimo ako dobijemo državu u kojoj smo u manjini? Što da radimo ako nas opet budu ubijali i ako još jednom naši neprijatelji budu u našoj državi? Europa neće i ne želi preuzeti rizik da pusti da se ovdje stvori islamska država. To je naš najveći problem. Žele da ostanemo s Hrvatima ujedinjeni u jednoj državi Bosni da bismo kontrolirali Muslimane." Dragan Kalinić, jedan od Karadžićevih glavnih pomoćnika, tada uzima riječ: „Poznajući naše neprijatelje (bosanske Muslimane; op. a.) i njihovu podmuklost, i do koje im se mjere ne smije vjerovati dok ne budu fizički, vojno uništeni i satrti što očito pretpostavlja uklanjanje i likvidaciju ključnih ljudi, ne oklijevam opredijeliti se za prvo rješenje, za rat..."

Na jednom drugom zasjedanju Skupštine, 20. jula 1993. Karadžić je obećao „krvoproliće" u Srebrenici, jednom od rijetkih džepova otpora koju nije odnio golemi val etničkog čišćenja koji je, već u proljeće 1992. izbrisao s karte muslimansko, iako većinsko stanovništvo na istoku Bosne, na području koje od Srbije dijeli rijeka Drina. Srbi nisu uspjeli zauzeti tu enklavu krajem zime i ta je zona stavljena pod zaštitu Ujedinjenih naroda. Od tada strpljivo pripremaju novi napad. Karadžić ponovo 1994. godine pred predstavnicima bosanskih Srba spominje sudbinu muslimanskih enklava istočne Bosne: „Ako međunarodna zajednica s nama postupa kao sa životinjama, mi ćemo se ponašati kao životinje." Četvrtog jula 1994. snage generala Mladića, raspoređene u istočnoj Bosni, primaju prve direktive od svojega generalštaba: „Moramo nastaviti naoružavati, uvježbavati i pripremati vojsku da izvede ovu bitnu misiju: istjerivanje Muslimana iz srebreničke enklave. Moramo napredovati. Moramo uvjete života neprijatelja učiniti nepodnošljivima, a njegov privremeni boravak u enklavi nemogućim." 8. marta 1995. Karadžić službeno prihvaća instrukcije Mladićeve vojske i potpisuje Direktivu br. 7: „Planiranim i dobro pripremljenim borbenim operacijama stvorite nepodnošljivu situaciju potpune nesigurnosti koja neće stanovnicima Srebrenice i Žepe ostaviti nikakve nade u preživljavanje ili život." Miroslav Deronjić, predsjednik općine Bratunac, susjedne općini Srebrenica, čije je etničko čišćenje uspješno organizirao 1992. iznosi na suđenju što mu je Karadžić rekao 9. jula 1995.: „Miroslave, moraju svi biti poubijani (...) svi koje uspijete uhvatiti." 13. jula 1995., kad je enklava pala, pukovnik Ljubiša Beara potvrđuje Deronjiću: „Dobio sam naređenja s vrha, naređenja od voda, da ubijemo sve zarobljenike." Poslije pokolja u Srebrenici, Karadžić objašnjava 15. oktobra 1995. pred Skupštinom bosanskih Srba: „Kao vrhovni zapovjednik bio sam uključen u planove koji se tiču Žepe i Srebrenice, posebno Srebrenice. Osobno sam bacio pogled na planove, a da to ne zna (Mladićev; op. a.) Generalštab. Slučajno sam susreo generala Krstića i savjetovao mu da ide u Srebrenicu i proglasi pad grada prije nego što budemo mogli istjerati Turke kroz šumu (kao što je javno objavio Mladić 11. jula; op. a.). Odobrio sam tu radikalnu misiju i nemam nikakve grižnje savjesti što sam to učinio." Na sastancima 11. i 12. jula 1995. u hotelu Fontana u Bratuncu, Mladić prijeti civilnim predstavnicima Srebrenice: „Muslimani mogu birati između preživljavanja i nestanka, razumijete li sudbina vašeg naroda je u vašim rukama, i to ne samo na ovom teritoriju." Mladić zahtijeva predaju bošnjačkih snaga koje su pobjegle preko brežuljaka da izmaknu sudbini koju im je pripremao. Njegova sugovornika, Nesib Mandžića, prebacili su nizozemske „plave kacige", a osam hiljada muškaraca i mladića iz enklave pogubljeno je. Samo je ženama, djeci i starcima dato da prežive pod uvjetom da ne pružaju otpor za vrijeme deportacije. Neki će ipak biti ubijeni. ICTY je poslije nekoliko tjedana optužio Karadžića i Mladića za genocid. Već dvanaest godina ICTY uzaludno zahtijeva njihovo uhićenje. Ni jedan od prisluškivanih razgovora između Miloševića i Karadžića medu onima predanima ICTY-u, ne odnosi se izravno na genocid. Međutim Milošević nije mogao ne znati Karadžićeve genocidne namjere u Bosni, s obzirom na njihove bliske odnose. Tužiteljstvo u Hagu rekonstruiralo je veze koje spajaju predsjedničku palaču s poljima smrti preko njegova utjecaja na Karadžića i Mladića. Time dokazuje kako je Milošević izravno sudjelovao u izradi strateških ciljeva zajedničkoga zločinačkog pothvata u Bosni.

Dvanaestog marta 1993. Milošević obavještava članove Vrhovnog savjeta obrane o uputama koje je dao Karadžiću: „Rekao sam Radovanu da učini radikalne ustupke da bi sačuvao teritorij na lijevoj obali Drine i koridor na sjeveru radije nego da se kvači za svaki četvorni metar sarajevskog kraja." Milošević je kontrolirao Mladića i Karadžića. Unatoč njihovim nesuglasicama, posebno za pregovaračkim stolom gdje je Karadžić odbijao svaki kompromis vezan uz teritorij, Milošević je i dalje, sve do 1995. vršio utjecaj na tu dvojicu voda bosanskih Srba. Dokazi prikazani na procesu otkrivaju podređenost Mladića Miloševiću. Gospodar u Beogradu nadzirao je de facto sve snage srpskih vojski: vojsku Beograda i njezine produžetke u Bosni i Hrvatskoj. Za Beograd, ove su tri vojske bile jedna te ista vojska, zadužena da ostvari politiku etničkog čišćenja. Financirane su iz istog proračuna i ovisile su o istoj političkoj vlasti koja je odlučivala o financiranju, isplati dohodaka, unapređenjima, premještanju kadrova, logističkoj potpori i strateškim planovima. No ta vrhovna vlast nije nitko drugi nego Vrhovni savjet obrane (VSO) smješten u središtu vlasti u Beogradu. Vladajući položaj Miloševića u VSO-u činio ga je glavnim Mladićevim šefom. Mladić i članovi njegova stožera i sami su običavali reći: „Ne primamo naređenja od Karadžića." A komandant Generalštaba u Beogradu, Momčilo Perišić, potvrdio je to u aprilu 1995., uoči pokolja u Srebrenici: „Mi imamo više utjecaja na njih nego Karadžić čiji je cilj progurati što više oficira koji su članovi njegove stranke, SDS-a, da bi imao utjecaja na vojsku. A Mladić upravo to želi spriječiti." Ali Karadžić je bio prijeko potreban da izrazi genocidne namjere, da potpiše direktive i preuzme de jure ulogu vrhovnog zapovjednika nad snagama koje de facto ne kontrolira, i tako omogući Beogradu da skine sa sebe svaku pravnu odgovornost. Ipak, baš je u štabu u Uzicama, vojnom središtu na zapadu srednje Srbije, planirana i pripremljena ofenziva na Srebrenicu, u koordinaciji između Ratka Mladića i Momčila Perišića, prema direktivama političkih vlasti iz Beograda. Odatle golema odgovornost Miloševićeve države za genocid u Srebrenici.

Osim vojske, Milošević je de jure nadzirao glavne policijske snage Srbije, redovite i specijalne, koje su također sudjelovale u zločinima u Bosni. Na Miloševićev zahtjev neke specijalne jedinice opskrbljene su izvanrednim financijskim i logističkim sredstvima, primjerice, poznate Crvene beretke, pravi eskadroni smrti u službi Miloševića i njegova zločinačkog projekta. Video-zapis snimljen u njihovu zatvorenom taboru u Kuli, sjeverno od Beograda, 4. rnaja 1997., prigodom šeste godišnjice osnutka te po zlu poznate jedinice, pokazuje zapovjednika Živojina Ivanovića kako drži zdravicu u čast Miloševića koji je došao održati smotru svojih trupa: ,,U službi šefa države!" Zatim Jovica Stanišić, šef Službe državne sigurnosti,50 Miloševićeva desna ruka za prljave poslove, dodaje: „Gospodine predsjedniče, sve što smo dosad napravili, napravili smo uz Vaš pristanak i obavještavajući Vas." 9. jula 1995., kad Karadžić kaže Miroslavu Deronjiću da svi srebrenički Muslimani koji stignu u njegovu općinu poslije zauzimanja te enklave moraju biti ubijeni, bio je na izlasku sa sastanka s Jovicom Stanišićem kojega je Milošević poslao srpskom vodstvu u Bosni. Dan prije i Stanišićev pomoćnik, Franko Šimatović, bio je u Bosni, u Vlasenici, Generalštabu srpskih snaga koje su dva dana prije pokrenule ofenzivu na Srebrenicu. 13. jula, u jeku pokolja, zapovjednik jugoslavenske vojske Momčilo Perišić potpisuje naredbu kojom zapovijeda tridesetorici svojih časnika da krenu u Bosnu. Petnaestog jula oni su stigli u zonu Srebrenice i stavili se u službu Mladiću. Opet je Beograd pripremio i omogućio izvršenje plana osiguravši se prethodno da njegovi ljudi, u vrijeme kad budu sudjelovali u zločinima, budu pod nadležnošću bosanskih Srba, tako da mogu nijekati bilo kakvu umiješanost Srbije i njezina svemoćnog šefa.

Da bi uvjerilo u izravnu Miloševićevu umiješanost u genocidni plan, a posebno u njegovo izvršenje u Srebrenici, tužiteljstvo još nema jednu drugu vi-deosnimku, koja će biti prikazana na raspravi 1. juna 2005., a koja pokazuje Škorpione, drugi eskadron smrti, koji je stvorila Služba državne sigurnosti Srbije, raspoređen u okolici Srebrenice za vrijeme pokolja, kako pogubljuje jednoga po jednoga šest mladih Muslimana iz te enklave.51 Dokazi do kojih su početkom 2005. došli istražitelji ICTY-a, potvrđuju pripadnost Škorpiona

50 Zapravo Služba državne bezbednosti (op. ur.) 51 Žrtve, stanovnici Srebrenice, bili su Juso Delić (16 godina), Azmir

Alispahić (17 godina),

Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Vojne knjižice, ratni raspored, broj Pod kojim se vode, zdravstvene potvrde vojske bosanskih Srba za one koji su u operacijama bili ranjeni, konačno su omogućili da se zauvijek odbaci svaka sumnja o izravnoj Miloševićevoj odgovornosti za genocid u Srebrenici, što su veliki dio Tužiteljstva kao i zapadne vlade uvijek odbacivali.52 Poslani u Bosnu deset dana prije početka ofenzive na Srebrenicu, Škorpioni, kao i sve policijske i vojne jedinice koje su došle iz Srbije, stavljeni su u času zločina pod zapo-vjedništvo lokalnih vojnih vlasti da se prikrije izravna umiješanost Beograda. Franko Šimatović, zapovjednik specijalnih operacija u Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije, ipak se nalazi u Bosni, udaljen dva sata vožnje od Srebrenice, u glavnom sjedištu specijalnih jedinica na Jahorini, u planini iznad Sarajeva.

Originali zapisnika VSO-a i Savjeta za političko usklađivanje, instance koja okuplja srpske vode iz Bosne i one iz Beograda, pokazuju da je Milošević zahtijevao da ga njegove službe svakodnevno obavještavaju o situaciji u Bosni i da je raspolagao posebnim telefonskim linijama koje su ga, kad god je to htio, povezivale s Karadžićem i Mladićem. Pokazuju također da Milošević 1995. nastavlja pratiti razvoj događaja u Bosni, posebno prije, za vrijeme i poslije pokolja u Srebrenici, i da najmanje jednom u tom razdoblju telefonira Mladiću. Odatle kontinuitet Miloševićevih genocidnih namjera. Više sastanaka na vrhu pokazuju Miloševićev prešutni pristanak na zvjerstva koja su u Srebrenici upravo počinile razne snage koje su tada okupljene pod Mladićevom zapovjedništvom, uz Miloševićevu podršku i kontrolu.

Za genocidnu namjeru ne okrivljuje se samo onaj tko je planirao ili naredio genocid, nego se može okriviti i svaka osoba koja je mogla predvidjeti genocidne namjere svojih saveznika i koja je, zahvaljujući vlasti koju je imala nad njima, imala moć spriječiti da se one provedu u djelo, ali to nije učinila. Tužiteljstvo, dakle, dodatno zastupa tu drugu razinu Miloševićeve odgovornosti za genocid. Više međunarodnih svjedoka, kao što su Wesley Clark, vojni savjetnik pri američkom pregovaračkom timu, britanski general Rupert Smith, zapovjednik „plavih kaciga" u Bosni, ili Amerikanac David Harland iz Odjela civilnih poslova UN-a u Bosni, potvrđuju da je Milošević bio obaviješten o namjeri voda bosanskih Srba da počine krvoproliće velikih razmjera u Srebrenici. Međutim, zbog svojeg utjecaja i hijerarhijske vlasti imao je moć da to spriječi. Pri jednom susretu 17. augusta 1995. u Beogradu, Wesley Clark je pitao Miloševića koji ga je upravo uvjeravao da je ovlašten pregovarati o miru u ime bosanskih Srba i jamčiti da će se eventualni dogovor poštovati: „Gospodine predsjedniče (...) ako imate takav utjecaj na Srbe u Bosni (...) kako to da ste Mladiću dopustili da ubije sve te osobe u Srebrenici?" A Milošević je odgovorio: „Eh, generale Clark, ja sam mu savjetovao da to ne učini, ali me on nije poslušao." Tri šifrirane poruke datirane 11. jula 1995. pokazuju da je Milošević bio obaviješten o situaciji u Srebrenici i da je mogao predvidjeti genocidne namjere svojih saveznika. Jedna depeša precizira da će „vojska bosanskih Srba vjerovatno razdvojiti muškarce koji su dovoljno stari da ratuju od ostatka stanovništva, a snage UNPROFOR-a neće tu moći pomoći. Praktične teškoće s kojima će se morati suočiti vojska bosanskih Srba da bi kontrolirala četrdeset hiljada ljudi bez sumnje će je nagnati da ne produžava teške uvjete stanovnika Srebrenice". Uostalom, sastanci VSO-a poslije pokolja u Srebrenici pokazuju da Milošević odobrava zvjerstva. Ni u jednom trenut-ku neosuđuje krvoproliće. Naprotiv, čestita Mladiću na vojnom uspjehu i na malobrojnosti ljudskih gubitaka koje je pretrpio, i priznaje da je bio u kontak-tu s Mladićem za vrijeme napada na Srebrenicu i Žepu. Nakon pada Srebrene telefonski kaže Ratku Mladiću, u nazočnosti Momčila Perišića: „Ratko, nnožeš li izmjeriti cijenu svoje vojne pobjede? Cijena je pet mrtvih, dvadeset ranjenih i jedno izgubljeno vozilo. To nije skupo plaćeno. Ali politička cijena mogla bi biti milion puta viša ako to dovede u pitanje interese dvanaest milina ljudi (misli na srpski narod; op. a.)." Milošević se tada boji da će velike sile odbiti priznati njegova nova osvajanja. Ali čini se da je ubrzo dobio potvrdu da će enklave Žepa i Srebrenica za pregovaračkim stolom pripasti Srbima. 14. augusta 1995. uputio je svojim suradnicima ove riječi: „Oni (Mladić i njegovi ljudi; op. a.) zauzeli su Žepu gdje nikada ni jedan Srbin nije ušao. Pitam se čak je li ijedan srpski trgovac ikada stupio tu nogom od Drugoga svjetskog rata jer je to

Safet Fejzić (17 godina), Dino Salihović (20 godina), Smail Ibrahimović (35 godina) i Sadik Salkić (36 godina).

52 Prizivno vijeće ICTY-a potvrdilo je da zločini počinjeni u Srebrenici spadaju u genocid. Slučaj Radoslava Krstića, suđenje u prizivu , ICTY, 16. aprila 2004.

već više od sto godina muslimanska enklava." Dvadeset petog augusta pri susretu na vrhu s vođama bosanskih Srba u Beogradu, najavljuje da neće morati vratiti enklave koje će „biti priključene bez borbe" srpskim područjima. 25. augusta, samo nekoliko tjedana prije otvaranja mirovnih pregovora u Daytonu, Milošević dodaje: „Ako Muslimani odbiju mirovni sporazum, bit će im rečeno da ostaju sami s Damoklovim mačem nad glavom u obliku generala Mladića." Mladića, koji je nazočan sastanku, svi su članovi Vrhovnog savjeta obrane dočekali kao heroja. Milošević nije oklijevao pozdraviti ono, prema njemu „časno", što su izvršili Mladić i njegovi oficiri. Milošević je ne samo odobravao nego je i dijelio namjeru da se počini genocid ne pokušavajući ga nikada spriječiti, zbog čega snosi kaznenu odgovornost.

Pobjeda Carle del Ponte

Tužiteljstvo je do kraja oklijevalo, lutalo, gubilo se u meandrima povijesti koju su iskrivljavale predrasude, nepoznavanje, zle namjere, namjerna prešućivanja i laži onih koji nisu htjeli da se sazna. Na koncu su činjenice progovorile same, mimo svakog očekivanja. Ali, bez intervencije stručnjaka za genocid, nametnutih u zadnji čas, te činjenice možda ne bi otkrile sve tajne, toliko su ih pobijali Geoffrey Nice i dio njegova tima. „Ne vjerujući u Miloševićevu krivnju" za genocid u Srebrenici, Nice je predao Sudu dokaze ne okrivljujući ga uspješno za genocid. Umjesto da uvjerava suce u Miloševićevu odgovornost za genocid, izvan svake razumne sumnje, trudio se uvjeravati Carlu del Ponte da odustane od kaznenog progona i izolirati Dermota Groomea, američkog tužitelja, iako zaduženog za dio optužnice o Bosni. Umjesto da pomaže Tribunalu u traganju za istinom, upustio se u igru velikih sila.53

U srijedu 16. juna 2004. suci su donijeli odluku. Smatraju da su od Tužiteljstva primili dosta dokaza da zadrže svih šezdeset šest tačaka optužnice Medu njima i optužbu za genocid; Srebrenicu i Sarajevo. U toj prijevremenoj prosudbi suci su napisali: „Genocidna namjera voda bosanskih Srba može se zaključiti iz svih elemenata dokaza koji su nađeni. Razmjeri i karakteristike napada, njihova jačina, veliki broj ubijenih Muslimana u sedam općina (zadržanih u optužnici; op. a.), zatočavanje Muslimana, nasilja koja su pretrpjeli u zatvoreničkim centrima i drugdje, kao i uklanjanje osoba bitnih za preživljavanje Muslimana kao skupine, sve su to činioci koji obilježavaju genocid." Zatim dodaju: „Sudsko vijeće moglo bi biti uvjereno, iznad svake razumne sumnje, da je optuženik sudjelovao u zajedničkom zločinačkom pothvatu koji je uključivao vode bosanskih Srba i da je imao zajednički cilj i namjeru uništiti dio muslimanskog stanovništva Bosne kao skupine" s obzirom na „vlast i utjecaj koje je Milošević imao nad vodama bosanskih Srba, zbog njegova du-bokog poznavanja svih poduzetih mjera i 'svega što se slalo na frontu', zbog logističke i financijske potpore Srbima u Bosni i tijesnih veza između vojske u Beogradu i vojske Srba u Bosni". I kao zaključak: „Optuženik je znao za genocidni plan zajedničkog zločinačkog pothvata i dijelio je s njegovim članovima namjeru uništenja dijela muslimanskog stanovništva kao skupine na teritorijima Bosne i Hercegovine za koje je bilo predviđeno da se uključe u srpsku državu." Uz to, „Milošević je znao ili je imao razloga znati da se neke osobe, kojima je bio hijerarhijski nadređen, spremaju počiniti ili su počinile genocid protiv dijela muslimanskog stanovništva kao skupine u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini i Bosanskom Novom, i nije poduzeo potrebne mjere da spriječi izvršenje tog zločina ili da kazni počinitelje."54

53 Geoffrey Nice je priznao da je u mladosti radio u britanskim obavještajnim službama. U razgovoru početkom maja 2007. za sarajevski tjednik Dani Azem Vllasi, bivši albanski visoki dužnosnik s Kosova, kojega je Geoffrev Nice namjeravao pozvati za svjedoka u Miloševićevu procesu, otkrio je da je britanski zamjenik tužitelja bio agent MI6. Za jednog njihova susreta u Beogradu Geoffrev Nice se hvalio da je za račun britanskih službi obavljao jednu misiju u bivšoj Jugoslaviji prilikom glasovitog Brijunskog plenuma u julu 1966. koji je doveo do smjene šefa jugoslavenskih tajnih službi, Srbina Aleksandra Rankovića. Nice je tada imao dvadeset jednu godinu. Izvor: Azem Vlasi, Kosovo će biti nezavisno, Senad Pećanin, Dani, br. 516, Sarajevo, 4. maja 2007. 54 Presuda po prijedlogu za donošenje oslobadajuće presude po članku 98. bis, od 16. aprila 2004, «slučaj Milošević», ICTY. Upozoravamo da je javna verzija te odluke očišćena od dokaza koji su prikazani iza zatvorenih vrata ili onih koji su pod posebnim mjerama zaštite, posebno neki dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO).

Pravo lice Slobodana Miloševića

Tijekom procesa obrana nije pobijala glavne tvrdnje optužbe. Milošević nije pokušavao osporavati optužbu za genocid, on ju je potpuno prešućivao, osim da je okrene protiv NATO-a. Draže su mu bile političke digresije, neprestano je izmicao optužbi, koristio se svojom moći diskvalificiranja kako bi uzdrmao svjedoke i ostajao najčešće izvan teme. Jer on se u prvom redu, od samog početka svojega procesa, trudio nijekati svoj položaj optuženika i braniti srpske nacionalističke interese više nego samoga sebe. Tako on optužuje međunarodnu zavjeru protiv srpskog naroda, pretvara se u tužitelja protiv Zapada bez obzira na konkretne činjenice koje mu tužiteljstvo stavlja na teret i na stvarnost onoga što su preživjeli svjedoci koji se redaju. Zaboravlja odgovarati na optužbe koje ga terete, ne mareći za posljedice kad se suci budu morali izjasniti o ukupnosti prikazanih dokaza jedne i druge strane. Njegovo bojno polje je politika, a pravdu mu se želi postaviti iznad nje. Geoffrey Nice, koji ga je promatrao oko hiljadu osam stotina sati rasprave, koliko je trajao proces, primjećuje prilikom jednog susreta s posjetiteljima Tužiteljstva: ,,U početku Milošević nije bio u stanju voditi unakrsna ispitivanja. Zatim je dobio savjete i brzo je naučio. Bilo je začuđujuće vidjeti ga kako postupa, svaki put na isti način. Unakrsna ispitivanja uvijek je započinjao političkim primjedbama, zatim bi suci zatražili da se koncentrira na pitanja postavljena u glavnom ispitivanju, onda bi se prepirao zbog vremena koje mu je dodijeljeno i dalje bi izlazio izvan teme koristeći riječ koju ima da brani svoje teze. Kad bi isteklo vrijeme koje je imao na raspolaganju, isticao je da mu ostaje veliki broj pitanja koja mora postaviti svjedoku. Tada bi mu suci odobrili produžetak, i u tih zadnjih deset-dvadeset minuta postavljao bi pitanja kakva bi postavljao dobar odvjetnik obrane. Miloševićev cilj uvijek je bio otezanje procesa, tako da je uvijek čekao zadnji čas da postavi pitanja koja bi mogla ubaciti sumnju u mišljenje sudaca."

Milošević je umro 11. marta 2006., deset dana, odnosno četrdeset sati rasprave prije zaključenja obrane. Neće se, bez sumnje, nikad doznati jesu li suci namjeravali potvrditi ili ne svoju odluku od 16. juna 2004. i osuditi Miloševića za genocid ili sudjelovanje u genocidu. Kako bilo da bilo, zapisnici Vrhovnog savjeta obrane imali bi veliku težinu na toj vagi.

Proces, čak i nezavršen zbog njegove smrti, ogolio je Slobodana Miloševića. Neki su ga uspoređivali s Hitlerom, srpska opozicija radije ga je nazivala Sadamom. Nije bio ni jedno ni drugo. Ipak je odlučivao o sudbini miliona ljudi u bivšoj Jugoslaviji koji još uvijek s mukom brišu znakove tog nečasnog djela. Zato što nisu bili Srbi i jer su samim time ometali njegove planove, dan im je izbor između putnog kovčega i masovne grobnice. Balkanski koljač pokrenuo je zločinačku mašineriju kojoj nikada nije ispustio upravljač. Uzalud se pretvarao da igra ulogu moderatora pred međunarodnom zajednicom, koja je stalno od njega tražila da umiri zločinačke strasti svoje braće u Bosni ili Hrvatskoj dok im je istovremeno on davao sredstva da te strasti udeseterostruče. Stvorio je sustav paravana iza kojih se skrivao; srpsku vojsku u Bosni i Hrvatskoj, paravojne skupine, specijalne jedinice njegove policije koje su mijenjale obiježlja kad bi se iskrcavale na različita ratišta, pa čak i tajne raču-ne i paravan-tvrtke raspršene po cijelom svijetu, da bi nastavila snabdijevati oružjem i gorivom ratni stroj. Centralizirao je svu vlast, ali je djelovao preko zastupnika da bi bolje zameo tragove, umanjio svoju odgovornost, učinio je gotovo nevidljivom. Put koji vodi od polja smrti do njegove palače pretvorio je u pravi labirint. Međunarodno javno mnijenje brzo je našlo prečac i velikom većinom shvaćalo da on vuče sve konce. Zapadni dužnosnici također, ali oni su to prešućivali zbog straha da im se ne prigovori kako pregovaraju s krvoločnim predsjednikom umjesto da gase požar. Laž i poricanje glavno su mu oružje, ono koje uvijek prati masovne zločine. Ali međunarodni diplomati i dalje su se pretvarali da ga mogu privesti razumu. Dugo su dopuštali da ih opčini taj čovjek i njegova moć. Priznavali su mu istinsku karizmu, moć fascinacije, inteligenciju također. Najčešće su ga opisivali kao odlučna ali uglađena čovjeka, ljubitelja viskija i dobrih cigara, neumorna pregovarača. Rijetki su bili oni koji su osuđivali njegov cinizam. Za vrijeme njegova procesa, Milošević je nastavljao tu dvostruku igru. Prema međunarodnim svjedocima znao je pokazivati određenu smjernost, čak i kad ih je pokušavao diskvalificirati.

Milošević zna nanjušiti moć i zna kako njome manipulirati. Prema svjedocima-žrtvama, seljanima koje je nekada zahvatio njegov ratni stroj, a sada uznemirenima tim susretom oči u oči bez posrednika, on koji je sam preuzeo svoju obranu, pokazuje prezir, koristi se strahom koji još izaziva, čak i sad kad je ostao bez vlasti i slobode, tako da će neki odstupiti iz sudnice. Sa svojim bivšim suradnicima koji dolaze svjedočiti protiv njega izmjenjuje obraćanje s „vi" i „ti", ovisno o položaju koji su nekada zauzimali i o njihovoj sposobnosti da mu naštete, ovisno o tome želi li ih ponovo postaviti u niži položaj da bi ih lakše podredio ili ih naprotiv želi pripitomiti postavljajući ih u ravnopravan položaj.55 Predsjednika Sudskog vijeća Milošević uvijek oslovljava s „gospodine", nikad s „predsjedniče" ili „časni sude", kao što ni ovaj njemu ne priznaje bivši naslov šefa države. Milošević procjenjuje svoje protivnike i, kao veliki majstor manipulacije, prilagodava svoje držanje ovisno o toj procjeni. Čak i u pritvoru ICTY-a nije se prestao ponašati obazrivo prema osoblju, pitajući za zdravlje njihovih obitelji, čime će zavrijediti pažljivije postupanje. Od drugih zatvorenika traži da ga oslovljavaju s „gospodine predsjedniče".

Pravi Milošević nalazi se drugdje, iza nekih drugih zatvorenih vrata, u kulisama njegove vlasti, tamo gdje ga ni javnost ni diplomati nisu mogli vidjeti. Prisluškivani telefonski razgovori, prikazani na procesu 2004., pokazuju grubog čovjeka bez grižnje savjesti. To nije ni Milošević kakvog su obožavali srpski nacionalisti, ni staloženi čovjek o kakvom pričaju njegovi međunarodni sugovornici, nego čovjek krajnosti. Kao 11. jula 1991., kad telefonski prepričao susret s njemačkim diplomatom: „Onda me taj veleposlanik pita kako to da Srbi u Hrvatskoj imaju oružje. Odgovaram mu: 'Čekaj čovječe, Srbi su uvijek imali oružje, mi kao narod ne ostajemo nikada razoružani.' (Smijeh) A taj bezvezni peder, znaš što mi kaže? 'Da, ali čini se da imaju i minobacače. (...) Što taj majmun očekuje od mene? Da mu kažem da sam im ih ja dao? Ha, ha, ha..." Psovka u svakoj rečenici, to je Slobodan Milošević, tada predsjednik Srbije, svemoćni poticatelj rata koji će donijeti oko dvije stotine hiljada mrtvih usred Europe, u kojoj je upravo pao Berlinski zid i koja je vjerovala u ponovo pronađeni mir. Na drugom kraju linije, Radovan Karadžić koji ga, kako nalaže podređeni položaj, oslovljava s „vi", izbjegava psovke i, iz poštovanja, pokazuje neuobičajenu suzdržanost. Slobodan Milošević je prost i ciničan, hladan i grub. Udaljeni redatelj drame koji se ne zadovoljava davanjem implicitnih naređenja, ponekad i eksplicitno naručuje zločine. Kao kad zapovijeda ubojstvo svojih protivnika u samoj Srbiji. Krajem augusta 2000. tijelo bivšeg predsjednika Srbije, Ivana Stambolića, koji ga je uveo u politiku, zalili su u živo vapno njegovi osobni čuvari. „Milošević mi je više puta rekao da je opozicija stado protuha koje treba dići u zrak eksplozivom na nekom mitingu (...) da treba ukloniti Stambolića jer predstavlja opasnost. Zatim je taj zadatak povjerio Miloradu Ulemeku-Legiji koji je došao u moj ured da mi kaže da ga je Milošević zadužio da ukloni Stambolića."56 U martu 1999. osobno je naredio tajno prenošenje već istrunulih tijela svojih albanskih žrtava s Kosova u okolicu Beograda, a onaj koji organizira njihovo iskapanje nije nitko drugi nego Zdravko Tolimir koji je ujesen 1995. već upravljao prikrivanjem tijela bošnjačkih žrtava iz Srebrenice, raspršenih po stotinama naknadnih grobnica uz rijeku Drinu. Ali zapadna diplomacija nastavila je gledati Miloševića u prvom redu kao Posrednika. On joj je postao glavnim savjetnikom. Prema jednom istražitelju lCTY-a koji je prikupio svjedočenja većine diplomata i vojnika koji su se redali u Miloševićevu kabinetu u julu 1995., Milošević je viđen kao „jedina osoba kojoj se može okrenuti međunarodna zajednica da zatraži pomoć i savjete kako da utječe na bosanske Srbe". Carl Bildt, koji se susreo s Miloševićem 14. jula 1995., upravo nakon izlaska Mladića iz njegova ureda i dok se nastavljaju Pokolji u Srebrenici, sjeća se: „Milošević je pokušavao pomoći, da je Milošević imao spoznaje o ubojstvima koja su se upravo događala, bio bi zgrožen, ne mogu vjerovati da je bio umiješan u taj pokolj."

55 Izvještaji s rasprave na engleskom izbrisali su ovu igru s «vi» i «ti» koju je Milošević izvodio, a francuska,e verzija, naprotiv, nije promijenila kao ni prijevod na srpskom koji postoji na siteu beogradske nevladine udruge Centar za humanitarno pravo, www.hlc.org.yu

56 Svjedočenje Rade Markovića, šefa Službe državne bezbednosti Srbije 1999. pred beogradskim istražnim sucem 11. aprila 2003. Član Crvenih beretki, Milorad Ulemek-Legija osuđen je u Beogradu na četrdeset godina zatvora za ubojstvo Zorana Đindića, srpskog premijera, 12. marta 2003.

Američki potpredsjednik za vrijeme mandata Billa Clintona Al Gore prisiljen je upozoriti bivšeg švedskog premijera, koji je postao posrednikom Europske unije i koji ne želi vidjeti ništa doli Miloševićevo lice namijenjeno za javnost. Na jednom sastanku u Bijeloj kući, prvih dana augusta 1995., manje od tri tjedna nakon pokolja u Srebrenici, Carl Bildt i Al Gore imaju vrlo žestoku razmjenu mišljenja. Šveđanin preporučuje Amerikancima da se pouzdaju u Miloševića koji ga je krajem jula uvjeravao u svoju volju da doprinese mirovnom dogovoru u Bosni i Hercegovini: „Milošević je bio glavni srpski saveznik (međunarodne zajednice; op. a.) u svim pravim naporima za postizanje mira u posljednje dvije godine." Umjesto odgovora Al Gore mu je pročitao ulomak američkih transkripata prisluškivanih telefonskih razgovora u kojemu Milošević izdaje Mladiću naređenja za vrijeme operacija u Srebrenici. „Zaboravite ovo, ali znajte da Milošević uopće nije prijatelj Zapada", zaključuje američki dužnosnik.57 Zapadnjaci nisu prevareni, ali više vole nijekati. Sve do kraja.

Tužiteljstvo uzalud traži originalni zapisnik s toga sastanka u Bijeloj kući. Ni Al Gore, ni Carl Bildt, ni Michael Steiner, njemački pregovarač, niti Francuz Alain Dejammet, niti Britanka Pauline Neville-Jones koji su bili prisutni ne prihvaćaju svjedočiti pred ICTY-em. Al Gore nije dobio zeleno svjetlo od američkih vlasti, Europljani tvrde da se ne sjećaju! Od januara 2002. Carla del Ponte moli Amerikance da joj daju snimke prisluškivanih razgovora između Beograda i vođa bosanskih Srba za vrijeme događaja u Srebrenici, koje su u njihovom posjedu. Zna da te snimke postoje. Clintonova administracija, nesklona vojnim intervencijama poslije Somalije, želi zadržati položaj supersile na međunarodnoj pozornici i razvija suradničke odnose. Na Balkanu mogućnost prisluškivanja daje nekim lokalnim službama. Početkom 1995. CIA opskrbljuje dvije tajne baze u Hrvatskoj, odakle se mogu hvatati telefonske komunikacije na velikom dijelu teritorija bivše Jugoslavije.58 Ali Washington ne reagira i zahtjevi ostaju neuslišani. Carla del Ponte okreće se Parizu. General Jean Heinrich spomenuo je 2001. postojanje snimki telefonskih razgovora pred misijom francuske parlamentarne istrage o Srebrenici. „Imali smo na licu mjesta sredstva prisluškivanja, različita tehnička sredstva na samom tom području, izvan njega, okolo (...) Raspolagali smo letjelicama koje su također prisluškivale i brodovima, dakle istodobno na moru, u zraku i na zemlji" objasnio je tada.59 Ministarstvo obrane teško može demantirati nekadašnjeg šefa Vojno-obavještajne uprave (DRM). Prilikom posjeta Parizu 6. juna 2003. Carli del Ponte su njezini francuski sugovornici odgovorili da „budući da je korist od snimki koje sadrže strateške informacije, neposredna, Ministarstvo ih ne čuva". „Možete zamisliti koliki bismo toga trebali čuvati", ističu oni. Ministrica obrane Michele Alliot-Marie prekida ih i obećava da će provjeriti. Pariz neće ispuniti tu molbu.

Jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dat će dio snimaka ICTY-u. Iz opreza, ili pod prisilom, neće dati one iz tjedna od 11. jula 1995. i vjerovatno je probrala one koje se odnose na pripremu operacije Srebrenica. Dobiveni transkripti ipak svjedoče o redovitim kontaktima između najviših vlasti u Beogradu i Mladića, prije i poslije, dakle, bez sumnje i za vrijeme operacije rotiv Srebrenice i pokolja. Mladić u prvom redu razgovara s Momčilom Perišićem, imenovanim 1993. za komandanta Generalštaba vojske u Beogradu, i to na Miloševićevu preporuku. Ali one povezuju i Mladića s Miloševićem i Mliloševića s Perišićem.

57 Nove činjenice koje se odnose na ovaj susret prikupila je autorica. Do sada je samo navedeni navod o Alu Goreu bio spomenut u: Srebrenica, zona «sigurnosti», Aneks II, poglavlje 5, odlomak 5, Izvještaj Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju, NIOD, Amsterdam, 1"' aprila 2002.

58 Malić Gordan, CIA prisluškuje Mladica, Globus, Zagreb, 6.januara 2006. 59 "Srebrenica, izvještaj o pokolju", Dokumenti francuskog Parlamenta, br. 3413, svezak II (Preslušanja) str. 183, Pariz, 2001.

Pokušaji prikrivanja dokaza

Pokušaji velikih sila da prikriju dokaze brojni su iako bi one kao i zemlje regije morale u potpunosti surađivati s ICTY-em. Izvori koji paze da se ne izlo-že izravnim kontaktima s ICTY-em radije dostavljaju neke osjetljive dokaze preko trećih osoba, ponekad preko nevladinih organizacija, a najčešće preko nekog veleposlanstva. U više navrata tužiteljstvo je otkrilo da mu dokazi koji su mu bili namijenjeni nisu predani, tako da je moralo tražiti od više država i svjedoka da ubuduće izbjegavaju posredništvo treće zemlje i da informacije šalju izravno tužiteljstvu. SAD, često izabran kao treća zemlja, zahtijevajući ponekad od nekih balkanskih vlada da dostavljaju preko njih, uzimaju pravo da ispituju te informacije i odlučuju koje mogu, a koje ne mogu biti prenesene ICTY-u. Dokazi, tako prosijani kroz sito zapadnih obavještajnih službi, pone-kad su izmijenjeni, ili čak skraćivani stizali u Tužiteljstvo koje tako nije mo-glo otkriti svu njihovu vrijednost. Takav je bio slučaj s filmom o proslavi šeste godišnjice Crvenih beretki na kojoj su bili prisutni Milošević i svi ključni ljudi policijskog krila zločinačkog pothvata, što je jedan od glavnih dokaza za utvrđivanje izravnih veza između Miloševića i zločina kako u Hrvatskoj tako u Bosni na Miloševićevu procesu. Prije predaje samog filma, zemlja koja ga je dobila, predala je ICTY-u prijevod audiozapisa. Budući da je proces već zapo-čeo taj dokument, u očekivanju samog dokaza, mora omogućiti tužiteljstvu da ga uključi u strategiju optužbe ako ga bude smatralo pogodnim. Međutim, prijevod je bio izmijenjen, pun primjedaba „nerazumljivo", s velikim brojem iskrivljenih ili nerazumljivih imena. Neki dijelovi kao da potvrđuju neke dokaze, ali haški stručnjaci daleko su od toga da zamisle ono što će otkriti godinu dana poslije kad je videosnimka konačno predana Tužiteljstvu. Dijelovi označeni kao „nerazumljivi" sadrže pregled svih ratnih djelovanja specijalnih jedinica Miloševićeve policije u Hrvatskoj i Bosni, ali i izjave koje identificiraju Miloševića kao pravog kuma tih eskadrona smrti, stvorenih 4. maja 1991., u osvit rata. Čuje se njihov zapovjednik, Milorad Luković-Legija, bivši llegionar, kako hvali učinkovitost „malih, neupadljivih jedinica, pokretnih i ubojitih". A same slike svjedoče o nazočnosti ključnih osoba usporedne Miloševićeve vojske, stvorene od specijalnih policijskih snaga Srbije. Tužiteljstvo je još jednom izgubilo više od godinu dana.

Šestog juna 2003. Carla del Ponte došla je u Pariz s drugim pitanjima koja izazivaju ljutnju. „Biste li mogli ponovo razmotriti zahtjev svojih službi da povučemo pitanje o predvidljivosti pokolja u Srebrenici koje želimo postaviti generalu Bernardu Janvieru60 radi njegova svjedočenja na Miloševićevu procesu? To je vrlo važno jer želim moći utvrditi Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu. No imam dojam da nitko ne želi tome pridonijeti, kad vidim na kakve teškoće nailazim kod Amerikanaca kad je riječ o tom pitanju! Ipak, zapadnjaci su mogli otkriti predznake, ali čini se da se baš to želi sakriti." A kad je tri godine poslije javno rekla: „Međunarodne snage znale su da će (u Srebrenici; op. a.) biti počinjeni pokolji velikih razmjera, o tome su govorili i ništa nisu napravili da ih spriječe",61 doživljava oštre prigovore veleposlanstava, među kojima i SAD-ova, i prisiljena je povući vlastite riječi.

Amerikanci i Europljani namjerno su izabrali mir na štetu istine. Poslije pokolja u Srebrenici i prisluškivanja koja su tada izvršena, američka je diplomacija u augustu 1995. sastavila izvještaj koji ističe probleme koje bi SAD-u prouzročio nastavak pregovora sa Slobodanom Miloševićem. Suočena sa žestinom rasprave koja se tada vodi u SAD-u, Clintonova administracija boji se da će za svoje nedjelovanje morati platiti političku cijenu. Senatori i članovi Kongresa optužuju za minhenski sindrom, uspoređuju zločine u Bosni s „najgorim poniženjem za zapadne demokracije od 1930-ih godina".62 Čak i američki pregovarač Richard Holbrooke javno priznaje da u krvoproliću u Srebrenici vidi „najveći zajednički neuspjeh Zapada od tridesetih godina" zaboravljajući usput genocid iz 1994. u Ruandi. Ali Bijela kuća presijeca problem, gotovo parafrazirajući

60 Francuski general Bernard Janvier zapovijedao je ukupnim snagama UNPROFOR-a u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, u vrijeme pokolja u Srebrenici.

61 Matton Svlvie, «Seule contre tous», Paris Match, 27. oktobra 2006.

62 Prema izrazu Newta Gingricha, predsjednika američkog Kongresa 1995.

formulu Francoisea Mitterranda, koji je upravo sišao s vlasti nakon što je pet godina preporučivao da se „ne dodaje ratu rat" na Balkanu. Ona definitivno odbacuje apele Chiraca, svježe izabranog predsjednika Francuske, da zauzme srebreničku enklavu uz pomoć američkih snaga.

Washington Post od 3. augusta 1995. uspoređuje to odbijanje s pismom američkog pomoćnika ministra obrane Johna McClova u kojem kaže da bombardiranje Auschwitza ili željezničkih pruga koje u njega vode „može izazvati još osvetničkih akcija Nijemaca".63 Američka i europske vlade prave se da ne znaju tko je Milošević jer igraju na njegovu kartu da bi ušutkale oružje. Kad je mir potpisan, odvraćaju ICTY svim mogućim sredstvima od započinjanja progona gospodara Balkana. Ali, kad je već jednom Milošević srušen i bačen u zatvor, nastavak prikrivanja tih dokaza pred međunarodnim pravosuđem otkriva postojanje nekih sasvim drugih interesa nego što je sprečavanje ponovnog započinjanja neprijateljstava i zaštita života međunarodnih snaga za održanje mira raspoređenih u Bosni i Hercegovini. Opstrukcija Zapada usredotočila se na sve što se tiče izravne Miloševićeve odgovornosti za zlodjela u Bosni, a posebno u Srebrenici, ali i na predvidivost pokolja poslije pada te enklave. Tako da se treba nadati da tajna izbora mira uz žrtvovanje hiljada života koji su smetali crtanju karata ne leži u odlučnosti velikih sila da onemoguće pojavu uznemirujuće istine. Takav nepravedan i zločinački izbor doveo bi u pitanje temelje mirovnih ugovora zaključenih u Daytonu u novembru 1995.

Brojnim zapadnjačkim svjedocima njihove vlade nisu dopustile da svjedoče na Miloševićevu procesu. David Owen, Herbert Okun, William Walker i drugi izredali su se na klupi za svjedoke, ali oni su u vrijeme tih događanja predstavljali međunarodne organizacije kao UN, Europsku uniju ili OSCE, a ne svoje vlade. U martu 2002. William Taft, tadašnji pravni savjetnik u State Departmentu opravdava pred Carlom del Ponte odbijanje svih vlada da dopuste svjedočenje svojim diplomatima: „Povjerljivost je jedan od osnovnih elemenata svake diplomacije." Tako na tom procesu uvelike nedostaju glavni pregovarači koji su se tijekom godina na desetke puta susreli s Miloševićem. Uz poznatu iznimku Wesleyja Clarka, američkog generala koji je 1995. bio prvi vojni savjetnik za vrijeme mirovnih pregovora koji su doveli do Dejton-skog sporazuma, a zatim vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi za vrijeme NATO-ova bombardiranja Srbije 1999. Krajem 2003. ušao je u utrku za investituru Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2004. i us-Pio iznuditi od američke administracije zeleno svjetlo za svjedočenje u Hagu. Washington zahtijeva svjedočenje iza zatvorenih vrata, a Tužiteljstvo ICTY-a javno svjedočenje. Clark se nagodio. Dva dana, i to 15. i 16. decembra 2003,. svjedoči iza zatvorenih vrata, uz prisutnost pravnih predstavnika američke vlade. Iste večeri njegovo svjedočenje provjeravaju američke pravne službe, a objavljuje se sa samo četrdeset osam sati zakašnjenja. Milošević nije postavio n i jedno neugodno pitanje, Washington nije tražio nikakvu mjeru tajnosti. Unatoč zahtjevanju tužiteljstva, Richard Holbrooke, arhitekt Dejtonskog sporazuma, odbija slijediti Clakov primjer. Ni Christopher Mili, tada Holbrookeova desna ruka, niti ijedan drugi član njegova pregovaračkog tima, neće svjedočiti na Miloševićevu procesu.

Prvi proces jednom šefu države pred međunarodnim pravosuđem nije mogao biti jednostavan. ICTY je morao odgovoriti na trostruki izazov, proceduralni, administrativni i politički. Riječ je o suđenju za individualnu odgovornost šefa države za zločinačku politiku, u ograničenu roku i s ograničenim proračunom, nadvladavajući u zadanom vremenu sve političke blokade Ali „slučaj Milošević" bio je ponajviše borba protiv volje mnogih da prikriju prošlost: protiv volje optuženika, neminovno, volje Beograda, što je predvidivo, u sprezi s vrlo ciljanom voljom velikih sila. Ovo iskustvo daje naslutiti s kakvim će se poteškoćama u budućnosti susretati kazneni prostupci protiv šefova država. Odbijanjem države, čiji je šef bio optuženik, da osudi zločinačku politiku vodenu u ime nacionalnog interesa. S višim državnim interesima velikih sila koje bi isto tako htjele odvojiti istine koje se mogu reći, od onih koje je bolje zaboraviti jer nose žig njihove sramote. Velike sile neće nikada dati sve dokaze kojima raspolažu da bi omogućile pravdi da radi svoj posao. Možemo zamisliti kakva bi bila reakcija saveznika da je Robert Jackson, tužitelj Vojnog suda u Nurnbergu, zatražio 1946. g. zračne slike koje su imali već 1941. i koje su pokazivale postupnu izgradnju željezničkih pruga i

63 Power Samantha, ibid. str 434.

logora, da bi dokazao predvidljivost istrebljenja i namjeru uništenja europskih Židova (slike su pokazane javnosti pedeset godina poslije), a da ih nisu bombardirali. U Iraku se vidjela volja američke sile da ograniči proces Sadamu Huseinu da ne bi ocrnio Zapad. Povijest Miloševićeva procesa primjer je za sukob imperativa koje diktiraju viši državni interesi, lokalni ili međunarodni i imperativa pravde. Bez ključnih svjedoka i dokumenata, Tužiteljstvo ICTY-a moralo je nadvladati ili zaobići poteškoće, snalaziti se s onim što je imalo, a ponekad imati sreće: najosjetljiviji svjedoci sigurno se nikada ne bi bili sami prijavili da ICTY nije imao mogućnost, svojstvenu svakoj međunarodnoj instanci, kakvom se teško mogu podičiti nacionalna pravosuđa, da ih presele izvan zemlje, odnosno da im daju nove putovnice, ponekad i novi identitet. Unatoč svim zaprekama, ICTY se bez ikakve sumnje dokazao. Njegov uspjeh u praksi dokazao je više nego ikada korist od međunarodnog pravosuđa i potrebu da se stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) dadu sredstva da djeluje tamo gdje nacionalna pravosuđa odustanu od sankcioniranja zločina i utvrđivanja odgovornosti. Jer, očito je, država čiji je šef bio optuženik, nije u stanju sama suditi svojem bivšem gospodaru ako nije raspoložena otkriti istinu i osuditi projekt, bio on i nacionalni, ako se do njegova ostvarenja dolazi zločinom.

Opasnosti od povratka unatrag

Miloševićeva smrt 11. marta 2006. lišila je žrtve suđenja. Ako Milošević nie proglašen krivim, time ipak nije izmakao pravdi. Umro je u zatvoru, sustigla ga je vlastita prošlost, optužen je za genocid i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni, gdje je govorio da ne sudjeluje u „građanskom ratu", i na Kosovu, gdje je tvrdio da sasvim legitimno brani svoju državu protiv ,,terorista". Umro je nakon što se njegovo poricanje sukobilo s činjenicama, s arhivima i s patnjama žrtava koje su došle svjedočiti. Čak i ako ostaje osjećaj nedovršenosti, ovo dugo nabrajanje zločina koji mu se stavljaju na teret i ovo uranjanje u mehanizme zločinačke politike za koju je optužen, sad su upisani u službene registre jedne međunarodne instance i bit će prepušteni sudu povijesti. Treba raditi na tome da učinci ovog procesa postanu trajni. Ne samo s pravnog stajališta jer je njihova vrijednost kao presedana bitna nego i sa stajališta činjenica, spoznaja, koje su bitne za društva, uništena razornim učinkom masovnih zločina, za društva koja se danas moraju iznova izgraditi i penjati se strmim putovima koji vode u pomirenje. Ali put je još dug i pun zamki. U Beogradu, na procesu članovima jedinice Škorpioni, nisu uzeti u obzir dokumenti koje je dao ICTY, a koji dokazuju pripadnost mučitelja Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Suđeno im je kao gnusnim ubojicama, paravojnim osobama izvan kontrole, koji su samoinicijativno došli sudjelovati u „građanskom ratu u kojemu Srbija nije učestvovala", a ne kao sudionicima genocida u okviru zločinačkog projekta i za račun naručitelja koji se mogu identificirati na vrhu vlasti, kako to dokazuju dokumenti ICTY-a.

Beograd izmiče onome što ga ljuti, prikriva dokaze i misli da može izbjeći pogledati istini u oči, pripisujući grijehe nekolicini žrtvenih jaraca čiji su zločini tako stvarni da se ne daju sakriti.64

Čini se da u Hagu Tužiteljstvo ICTY-a ponovo uzmiče pred otporima koji su bili svladani u vrijeme Miloševićeva procesa. Momčilu Perišiću, komandantu Generalštaba vojske u Beogradu, pa po toj osnovi članu Vrhovnog savjeta obrane (VSO) i formalno od 1993. nadređenome Mladiću u vojnoj hijerarhiji, bit će suđeno krajem 2007. za zločine protiv čovječnosti i kršenje prava i običaja ratovanja, samo zato što je slao vojni kadar i materijalnu, financijsku i logističku podršku u vrijeme zauzimanja Srebrenice. Ovaj slučaj Prijeti

64 U Srbiji je suđeno za ratne zločine petorici specijalaca iz jedinice Škorpioni. Osuđeni su 10. aprila 2007. za ubojstva na kazne od dvadeset, trinaest i pet godina. Jedan od optuženika, iako se nalazio na mjestu zločina, kako svjedoči videosnimka, oslobođen je zbog nedostatka dokaza o njegovu izravnom sudjelovanju u ubojstvima. Osim toga, u presudi se ističe da nije dokazano da su njihove žrtve iz Srebrenice. Nije, dakle, pokrenuto pitanje sudjelovanja optuženika u genocidu, a obitelji žrtava došle su u Beograd svjedočiti o okolnostima u kojima su mladići zarobljeni poslije pada Srebrenice.

da zanemari pravu ulogu političkog i vojnog vodstva iz Beograda u pokoljima u Srebrenici i predvidivost ubijanja, što bi optužba za genocid ili za sudjelovanje u genocidu nužno potakla.

Samo nekoliko mjeseci poslije odluke sudaca iz juna 2004. da potvrdi tačku optužbe protiv Miloševića za genocid odluke koja je nagradila napore sudionike suđenja u Arushi, Carla del Ponte je u februaru 2005. odustala od progona Perišića za genocid. Sukobila se s jednodušnom frontom svih zamjenika tužitelja uključenih u ovaj predmet: Geoffreyja Nicea, Marca Hammona i Alana Tiegera, dvojice američkih od vjetnika zaduženih za predmete koji se tiču voda bosanskih Srba, medu kojima i Karadžića i Mladića. Trojica zamjenika jednoglasno su zaključila da su dokazi koji potvrđuju da je Perišić dijelio genocidne namjere ili da je za njih znao nedostatni. Perišić je u optužnici ipak opisan kao „hijerarhijski nadređen bivšim članovima JNA koji su se pridružili redovima vojske Srba u BiH i Hrvatskoj", dakle i Mladiću. Napominje se da je Perišić morao „poduzeti sve potrebne mjere da spriječi ili kazni zločine koje su počinili njegovi podčinjeni iz 30. i 40. Kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije". U optužnici se navodi da je „Perišić imao spoznaje o tvrdnjama o zločinima koje su počinili njegovi oficiri ili paravojne snage s kojima su oni surađivali" i da je „re-dovito primao kopije dnevnih izvještaja o situaciji Vojske Republike Srpske i bio u izravnoj vezi s oficirima Vojske Republike Srpske, među kojima i s Ratkom Mladićem", posebno u vrijeme događaja u Srebrenici.

Konačno se dodaje da je Perišić „dopustio časnicima Užičkog korpusa da pomognu u planiranju i pripremi zauzimanja enklave Srebrenice", da je „upotrijebio svoj autoritet za tajno uvježbavanje članova 10. odreda za sabotažu u Srbiji (mart-april 1995.), koji je izravno sudjelovao u mnogim ubojstvima" Muslimana iz Srebrenice u julu 1995. i, konačno, da je „upotrijebio svoje ovlasti u očuvanju granica između Srbije i Bosne na području Srebrenice kako bi se, s jedne strane spriječilo Muslimane iz Srebrenice da bježe u Srbiju, a s druge strane da se one koji su prešli granicu prisili na povratak". Tužiteljstvo je iz toga moralo zaključiti da je Perišić mogao biti barem sudionik u genocidu jer je znao za sustavna ubojstva i progone i jer ih je olakšao dopuštajući Mladićevim snagama korištenje ljudi i sredstava koji su bili pod zapovjedništvom njegova štaba u Beogradu. Zahvaljujući svojem utjecaju i hijerarhijskim ovlastima nad snagama uključenima u genocid u Srebrenici, Perišić je uz to dijelio i genocidnu namjeru svojih podređenih i snosi kaznenu odgovornost u tom zločinu jer ne samo da ga je propustio spriječiti i kazniti nego je pomagao u njegovu planiranju i poticao njegovo pokretanje. Ali Tužiteljstvo je svjesno izbjeglo pitanje odgovornosti vojne uprave u Beogradu za genocid u Srebrenici, i to čak prije nego što je Tribunal bio prisiljen zatvoriti „slučaj Milošević" zbog njegove smrti. Tužiteljstvo tako dovodi u pitanje napretke postignute u „slučaju Milošević", u kojem je zastupalo sudjelovanje Beograda u zločinačkom pothvatu, čiji su cilj i namjera bili uništiti dio muslimanskog stanovništva u Bosni, i vratilo se na tezu koju je nekada branio Geoffrey Nice, da je riječ samo o podršci. Čini se da time Tužiteljstvo želi umanjiti važnost koju je prije pridavalo arhivu VSO-a i drugim dokumentima zajedničkima u oba slučaja. Osim toga, Jovica Stanišić, desna ruka Slobodana Miloševića u uspostavnju mreže „malih pokretnih jedinica, neprimjetnih i ubojitih", koje su pustošile od Vukovara do Srebrenice, pa sve do Kosova, pušten je na privremenu slobodu u očekivanju procesa, zahvaljujući pismu podrške CIA-e s kojom je u prošlosti surađivao. Britanci i jedan Francuz, nekadašnji prefekt pokrajine Var u Francuskoj, Jean-Charles Marchiani, također su hvalili njegove dobre usluge za vrijeme sukoba.65 Stanišić se nada da nikada neće biti suđen jer njegov proces nije u planu prije 2009. godine, kada bi ICTY morao završiti prvostupanjske procedure. A upravo je na izlasku sa sastanka sa Stanišićem Karadžić dobacio Deronjiću da će muškarci koji budu uhvaćeni u Srebrenici svi morati biti poubijani". Stanišić je bio i zapovjednik Škorpiona, poslanih već krajem juna u okolicu Srebrenice, za izvršenje onoga što će uslijediti. Nije međutim optužen za genocid niti za suučesništvo u genocidu.

U junu 2006. Sudsko vijeće ICTY-a ustanovila je članak 73. bis Pravilnika o proceduri i tako sama sebi dala

65 Djelujući u Miloševićevo ime, Jovica Stanišić je odigrao odlučujuću ulogu u oslobađanju «plavihkaciga», srpskih talaca u proljeće 1995., a zatim, nakon nekoliko mjeseci, u oslobađanju dvojice francuskih pilota čiji je avion srušen iznad Bosne. Jean-Charles Marchiani, kojega je Jacques Chirac poslao u misiju, pregovarao je sa Stanišićem.

mogućnost da povuče cijele dijelove optužnice, sve do jedne trećine, bez drugog kriterija osim vremena. Učinci ICTY-a nisu ireverzibilni. Dužnost je Tribunala utvrditi istinu i dosuditi pravdu. To očekuju žrtve i svjedoci. ICTY ne smije iznevjeriti traženje istine u predmetima koje je odlučio voditi. Mora dakle paziti da u punoj mjeri iskoristi spoznaje prikupljene tijekom svojeg rada, kao u „slučaju Milošević". Ako, naprotiv, ICTY oslabljen Miloševićevom smrću, neuhićenjem Karadžića i Mladića i svojim skorim zatvaranjem, koje je nametnulo pet velikih sila Vijeća sigurnosti, bude pridonosio razvodnjavanju ili brisanju svojih ključnih spoznaja i uklanjanju istina koje smetaju, Milošević bi tada mogao odnijeti posmrtnu pobjedu.

Promašaji Međunarodnog suda pravde

Odluka Međunarodnog suda pravde od 26. februara 2007., kojemu je prije četrnaest godina podnesena tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid, savršeno ilustrira ovu opasnost. Sud je oslobodio Srbiju kao državu svake izravne odgovornosti i svakog sudioništva u pokolju u Srebrenici, koje je i on nazvao genocidom i pripisao snagama bosanskih Srba. Srbija se, procijenio je Sud, ne može smatrati odgovornom za djela Srba u Bosni zato što ima utjecaja na svoje susjede ili zato što im je davala „značajnu pomoć" na političkom i vojnom polju. Čak i da im je poslala specijalne jedinice ili druge trupe kao pojačanje. Sud nisu uvjerili ni dokazi koji su mu predani da je Beograd dao podršku znajući o čemu je riječ ili da je htio da se dogodi baš taj pokolj, a naročito da je želio njegov uništavajući učinak.

Prema međunarodnom pravu, djela osoba, skupina ili entiteta koje jedna država stavi na raspolaganje drugoj vlasti ne mogu se pripisati toj državi ako ih je počinila niža vlast o kojoj u tom slučaju ovise. Osim ako su pri izvođenju tih djela, ipak ostali potpuno ovisni o državi. Ova sudbena praksa potječe iz 1986. godine. Nikaragva, potonula u građanski rat kao posljedica hladnoratovskih trvenja, tužila je Međunarodnom sudu pravde Sjedinjene Američke Države. Godine 1986. ovaj je sud osudio SAD zato što se poslužio silom protiv suverene države, Nikaragve, i zato što je poticao contrase da počine zločine protiv civilnog stanovništva. Činjenica da je SAD uvježbavao, naoružavao opskrbljivao, financirao i snabdijevao contrase nije uzeta kao osnovana da se Sjedinjenim Američkim Državama pripiše odgovornost za zločine pobunjenih paravojnih nikaragvanskih snaga. Otada, kriterij koji se prihvaća u međunarodnom pravu da bi se pripisala odgovornost državi koja podržava neke snage jest stvarna kontrola koju ima nad snagama koje čine zločine. Suci IC-TY-a pokušali su nijansirati stvari u drugostupanjskoj presudi u slučaju Duška Tadića 15. jula 1999., u kojoj su ovaj kriterij procijenili neprimjenjivim na slučaj Bosne. Naime, teško je uspoređivati odnose Srba iz Srbije i Bosne s odnosima kakvi su postojali između nikaragvanskih contrasa i SAD-a. Ta razumna primjedba odbačena je bez okolišanja presudom Međunarodnog suda pravde (ICJ) osam godina poslije potvrđujući utemeljenost odluke u „slučaju Nikaragva protiv SAD-a". Tvrdeći da srpska država u Srebrenici nije djelovala izravno, Međunarodni sud pravde ujedno oslobađa krivnje i Slobodana Miloševića, svemoćnoga gazdu iz Beograda. Posredno, ta presuda sugerira da sam Milošević nije imao stvarnu kontrolu nad vojskom ili nad srpskim vlastima u Bosni, ni nad specijalnim jedinicama koje im je stavljao na raspolaganje. Ta posmrtna rehabilitacija optuženika izvršena je bez obzira na dokaze u tom predmetu pred ICTY-em, kojima Međunarodni sud pravde nije uvijek imao pristupa. Potpredsjednik Sudskog vijeća, jordanski sudac Al-Khasawneh žalio je što Međunarodni sud pravde nije zatražio „pristup dokumentima Vrhovnog savjeta obrane, što bi bez sumnje pojednostavilo zadatak". I bez sumnje bi omogućilo utvrđivanje najizravnijih veza između Beograda i srebreničkih grobnica i odlučivanje o pravnoj odgovornosti Miloševićeve države za genocid u julu 1995. Ali vijeće petnaest sudaca Međunarodnog suda pravde, kojemu predsjeda Britanka Rosalyn Higgins,66 radije

66 Britanska sutkinja Rosalyn Higgins imenovana je predsjednicom Međunarodnog suda pravde 6. februara 2006. Dva tjedna poslije predsjedala je Vijeću zaduženom za tužbu Bosne protiv Srbije.

je zanemarilo usrdne molbe Bosne da se naloži Srbiji da preda te ključne dokumente koji srpske snage u Bosni određuje k a o sastavni dio vojske u Beogradu, pod vrhovnom vlašću Beograda. Vijeće Međunarodnog suda pravde obrazlaže svoje odbijanje da traži taj dokazni materijal tvrdeći da posjeduje dovoljno dokaza da može odlučivati.67 „Bez nepročišćene verzije tih dokumenata ne bismo mogli računati na osudu Miloše-vića za genocid", podsjećala je još u aprilu 2007. Carla del Ponte. Bez original-ne verzije sjednica VSO-a, Bosna neće moći zatražiti od ICJ poništenje presude i ponovno otvaranje slučaja. U nedostatku novih dokaza, odluka je konačna. "Vitalni nacionalni interes" koji su iznosile vlasti u Beogradu a potvrdili suci ICTY-a kako bi zabranili širenje cjelovitog arhiva Vrhovnog savjeta obrane konačno je omogućio da se iskrivi istina. „Bilo koja zemlja napravila bi sve što je u njezinoj moći da zaštiti državu i njezine interese", brani se Vladimir Perić, jedan od predstavnika srpske delegacije koja se borila za uskraćivanje arhiva oku javnosti i ICJ-a. Svaki stvarno nezavisan sud bio bi napravio sve što je bilo u njegovoj moći da pokuša dobiti te dokumente koji, više nego išta drugo, rasvjetljavaju spor u kojem je bio pozvan suditi. Odbivši primijeniti članak 49. Statuta i zatražiti izravno od Beograda da mu preda ključne dokumente, ICJ je popustio pred pritiscima velikih sila koje su se suprotstavljale osudi Srbije, medu njima Velike Britanije, koja je više godina bezuspješno pokušavala nagovoriti Bosnu i Hercegovinu da povuče tužbu.

Srpske su vlasti s olakšanjem dočekale odluku ICJ-a kojom nisu osuđene da plate nikakvu ratnu štetu Bosni. Kad je riječ o srpskim nevladinim organizacijama za obranu ljudskih prava, one su osudile tu presudu koja „predstavlja pobjedu politike Slobodana Miloševića" i koja „neće pomoći Srbiji da se suoči sa svojom prošlošću (jer) pokazuje nepotpunu sliku uloge Srbije u ratu prošlog desetljeća". „Nikome u Vladi Srbije nije bilo nepoznato da taj arhiv otkriva odgovornost države", ističe Nataša Kandić, predsjednica Fonda za humanitarno pravo u Beogradu.

Sada bolje razumijemo zašto je Milošević poduzeo tolike napore da uspostavi strukture koje su bile paravan između grobnica i njegove palače. Kao pravi majstor manipulacije, neprestano je pokušavao prikriti svoju ulogu iza marionetskih država koje je stvorio u Bosni i Hrvatskoj, i skrivao se iza mnoštva sudionika, posebno eskadrona smrti. Vlasti koje su došle poslije njega mogle su prihvatiti da bude osuđen za osobnu odgovornost. Nije im bilo nepoznato što je sve učinio. Znale su bolje od ikoga da je Srbija pod Miloševićem sudjelovala u ratu i zločinima. Ali nisu htjele da srpska država preuzme odgovornost za to. Stoga su se i one potrudile prikriti dokaze koji najviše kompromitiraju, a u tom pothvatu koristile su se suradnjom jednog dijela sudaca ICTY-a i ICJ-a. Odluka ICJ-a ne može, dakle, pretendirati na rasvjetljavanje povijesti i rješavanje spora između tih dviju država. Poricanje u kojemu je ICJ svjesno sudjelovao odustavši od neprobranih arhiva Vrhovnog savjeta obrane nosi opasnost da jedne odvrati od prihvaćanja odgovornosti, a druge od volje za pomirenjem. Upravi u Beogradu „bila je dobro poznata klima mržnje koja je vladala između bosanskih Srba i Muslimana u području Srebrenice" i da će ona dovest, do genocida, ističe uostalom ICJ. „Genocid bi se doista i spriječio" da je (Miloševićeva) Srbija djelovala sukladno međunarodnim obavezama i da je „iskoristila svoj utjecaj na bosanske Srbe" kako bi spriječila zločin nad zločinima. Prema dokumentima prikupljenima tijekom Miloševićeva procesa pred ICTY-em, ovaj zaključak svjedoči o volji sudaca ICJ-a da umanje ulogu Srbije u pokretanju tog zločina nad zločinima. Tako je Srbija osuđena zato što je propustila spriječiti genocid u Srebrenici, ali i zato što je propustila kazniti za genocid odbivši predati Ratka Mladića ICTY-u. Zato je Srbija dobila nalog za uhićenje optuženih u bijegu od ICTY-a, od kojih su dvojica, od četvorice koji sredinom 2007. još uvijek nedostaju, tražena za genocid u Srebrenici: Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

67 Suci Međunarodnog suda pravde objašnjavaju svoje odbijanje da od Srbije traže da preda sveukupnost dokumenata VSO-a u paragrafima 205. i 206. svoje odluke od 26. februara 2007. http://www.icj-cij.org/docket/-files/91/13-685.pdf.

III. POGLAVLJE

Dejtonska tragedija

Više od jednog desetljeća velike sile čije su snage bile raspoređene u Bosni i Hercegovini igrale su se skrivača s Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, dvojicom glavnih optuženika u bijegu od ICTY-a. Pred onim što se ničim ne može opravdati, one su gušile kritiku, razvile strategije propagande i neumoljivo se suprotstavljale magistratima ICTY-a. Nikad nisu prestale odbijati predati pravdi odgovorne za genocid u Srebrenici.

„Draga gospođo del Ponte,

Ako je ovaj članak tačan,68 vi biste se morali, vrlo iskreno rečeno, stidjeti. U njemu ste popljuvali rad i napore mnogo ljudi koji, danju i noću, često uz opasnost za svoj život, 'stvarno' rade na uhićenju optuženih u bijegu od ICTY-a. Ja neću dati nikakvu izjavu tisku kako bih opovrgnuo vaše riječi niti ću proslijediti ovo pismo drugima. Zlo je, nažalost, počinjeno, ali ja nikada neću javno napasti osobu iz tima koja tvrdi da brani istu pravednu stvar. Vi ste ušli u igru Bosanaca, koji su ovdje, nažalost, uvjereni da su SFOR, međunarodna zajednica (uključujući i vas), a možda i neki od naših naroda dogovorno skovali nešto što je shvaćeno kao zavjera čiji bi cilj bio da se ne uhite zločinci zbog nekog makjavelističkog i apsurdnog razloga, ma koji to bio. I vas su uvukli u igru nekih Srba koji su sretni da dokažu kako njihov „junak Radovan", neka vrsta hajduka ili današnjeg Robina Hooda, prkosi najmoćnijim šerifima XX. i XXI. stoljeća.

Do vašeg posljednjeg napada na članove vašeg vlastitog tima, pokušavali smo provoditi sve ovlasti kojima raspolažemo, kako društveni pritisak tako i vojnu silu, a također diplomatske i financijske pritiske, na sve aspekte Karad-žićeva carstva, uključujući i obitelj, njegove pristaše i strukture koje ga skrivaju i štite. Prekopali smo i prevrnuli svaki kamenčić i vršili krajnji pritisak na svakom mjestu da vidimo bismo li mogli otvoriti i najmanju pukotinu, najmanji procjep u zaštitnim strukturama. Mi se približavamo, i na koncu ćemo uspjeti. Ali, do danas je javni pritisak, uz medije, predstavljao dragocjeno sredstvo.

A vi ste nas upravo lišili jedne od snaga kojima smo raspolagali, umanjili ste našu moć djelovanja i našim ste klevetnicima dali štap kojim će nas tući. Uništili ste i ugled članova svoje vlastite ekipe nerazborito pokazavši da vrlo slabo vladate sobom.

Znajući da se uopće ne brinete zbog toga, ja sam i sam jako razočaran i, kao i vi, 'vrlo ljut'.

Iskreno,

John B. Svlvester

feldmaršal, Vojska SAD-a, zapovjednik SFOR-a. 24. augusta 2002."

68 23. augusta 2002. Agence France Presse objavljuje riječi Carle del Ponte, tužiteljice ICTY-ja, u kojima optužuje snage NATO-a u Bosni i Hercegovini, SFOR, da ne ulažu „sve svoje snage" za uhićenje Karadžića. „SFOR mora prestati vršiti aktivnosti propagandne naravi. Ja sam već vrlo ljuta. SFOR mora raditi svim snagama. Uvjerena sam da ga oni mogu uhapsiti." Sutradan joj zapovjednik SFOR-a, američki general Svlvester, šalje ovo pismo.

Konsenzus da se ništa ne učini

Kad je u martu 1996. Madeleine Albright odlučila doći na brežuljke Srebrenice još posute leševima žrtava strašnih pokolja iz jula 1995., to je bilo zato da bi dala podršku radu međunarodnog pravosuđa. „Mladić i Karadžić moraju znati da su njihovi dani na slobodi odbrojeni", izjavila je pred vojskom fotografa i novinara. Njezine izjave ulijevale su tada čvrstu nadu da će naj-odgovorniji za genocid, koje je ICTY prije nekoliko mjeseci optužio, biti jednog dana iza rešetaka. Veleposlanica SAD-a pri Ujedinjenim narodima želi usmjeriti pozornost na ratne zločine i zločince dok se tada, početkom 1996. najviše govori o najvažnijoj operaciji održavanja mira koja je ikad poduzeta, o slanju šezdeset hiljada vojnika NATO-a, koje je u tijeku. ICTY i njegove optužnice nisu dio prioriteta. Kao ni haški istražitelji, koji su započeli dugotrajna ekshumiranja koja se nastavljaju i danas na tragu otkrića novih kosturnica u kojima je zakopano oko osam hiljada žrtava Srebrenice. NATO .stalno izbjegava pružiti pomoć ICTY-u, osigurati i razminirati okolicu jama kako bi se izbjegle nesreće i spriječilo uništavanje dokaza.

Nema sumnje da Madeleine Albright intimno želi da njezine riječi postanu stvarnost. Ali politika je odlučila drugačije. Bivši šef američke diplomacije Lawrence Eagleburger, koji je u decembru 1992. ubrajao Karadžića i Mladića među osumnjičene ratne zločince, nije, međutim, imao nikakvih iluzija. Reagirajući na intervju Radovana Karadžića američkoj mreži CBS, koji je emitiran 17. septembra 1995. u emisiji 60 minuta, izjavljuje: „Ako su Karadžić i Mladić toliko glupi da napuste regiju, možda će biti pozvani i predani sucima. Ali zapravo, odgovor je na vaše pitanje da ja doista sumnjam, sumnjam da će jednog dana biti privedeni pravdi." Za vrijeme mirovnih pregovora koji su se održavali od 1. do 21. novembra 1995. u američkoj vojnoj bazi u malom gradiću Daytonu, u Ohiju, pitanje ratnih zločinaca i njihova uhićenja jednostavno nije bilo na dnevnome redu. Čak su ga američki, europski i ruski diplomati, koji su bili u Daytonu, okarakterizirali kao dael-braker, dakle, pitanje koje može uništiti pregovore. Ipak, četiri mjeseca poslije, 24. jula, ICTY je Karadžića i Mladića, političkog i vojnog vodu bosanskih Srba, optužio za genocid i zločine protiv čovječnosti zbog njihove uloge u kampanji etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva Bosne i Hercegovine i u kampanji terora provođenog protiv civilnog stanovništva opsjednutog Sarajeva. Osim njihove obaveze da surađuju s ICTY-em, dakle da uhite optužene, sve države, pod čijim pokroviteljstvom su se događali pregovori u Daytonu, obavezale su se, ratificirajući Konvenciju o genocidu iz 1984., da će poštivati obavezu da kazne njegove izvršioce. Međunarodni pregovarači za to ne haju. Do te mjere, da u prvo vrijeme, čak razmatraju mogućnost da pozovu u Dayton Radovana Karadžića i Rat-ka Mladića. Njima, međutim, nije nepoznato da osim činjenica zbog kojih ih ICTY već kazneno progoni, dvojica ratnih vođa snose golemu odgovornost u novijim smaknućima hiljada Muslimana u Srebrenici, pokolju koji je već prikazan kao najveći što ga je Europa doživjela nakon 1945. Ali ta dvojica imaju moć suprotstaviti se miru koji mora privesti kraju tri i pol godine rata i zločina u Bosni i Hercegovini. Diplomati, dakle, moraju biti sigurni u njihovu podršku, a najbolje je sredstvo imati ih pri ruci. Izaslanik za pravne poslove francuskog Ministarstva obrane, Mare Guillaume, žuri se u noti od 27. jula 1995. umiriti svoje pretpostavljene. Ne predstavlja prekršaj pregovarati s nekim tko je osumnjičen, a nije osuđen, tumači on zapravo preporučujući da se te veze održe u najvećoj mogućoj tajnosti. I sam Milošević uvjeren je u volju velikih sila da pozovu Mladića za zeleni stol. ,Ja sam siguran da je međunarodna zajednica spremna prihvatiti Mladićev potpis na bilo koji mirovni plan", tvrdi Milošević na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane (VSO) u Beogradu, 23. augusta 1995. I naglašava da ona, naprotiv, ne želi Karadžića zbog njegova odbijanja više mirovnih planova u prošlosti. Ali prijetnja ICTY-eva tužitelja i sudaca da će dati ostavku i uzeti za svjedoka javno mnijenje ako dva optuženika tražena zbog genocida i pod međunarodnim nalogom za uhićenje budu sudjelovala u pregovorima umjesto da budu uhićeni, pogađa cilj. Nakon što su, ne poduzevši ništa, nazočili pokolju stanovništva koje su morali štititi, američki i europski dužnosnici boje se kritike svojega javnog mnijenja, a naročito da će ih Haški sud optužiti da su prekršili Konvenciju o genocidu iz 1948. Karadžić i Mladić neće pregovarati o miru: oni su prisiljeni prepustiti svoje mjesto Slobodanu Miloševiću. To će biti jedini „ustupak" ICTY-u u Daytonu.

Uoči pregovora, za vrijeme jednog od posljednjih pripremnih sastanaka u Bijeloj kući, 31. oktobra 1995., Richard Holbrooke, jedan od glavnih američkih pregovarača, ostao je u manjini kad je upozorio: „Karadžića i Mladića treba uhititi. To nije samo pitanje pravde već i mira. Ako oni ne budu uhićeni, nikakav dogovor o miru sklopljen u Daytonu nema izgleda da uspije." Bili Clinton ima drugih briga. U slučaju mira, on će morati „donijeti najtežu odluku za jednog predsjednika, tj. poslati hiljade mladih Amerikanaca na opasnu i potencijalno smrtonosnu pozornicu. „Nakon Somalije, mi moramo jasno odrediti svoju misiju tako da izbjegnemo svaku nepredviđenu situaciju", inzistira američki predsjednik.69

Osamnaest američkih vojnika poginulo je u oktobru 1993. u Mogadišuu, bezuspješno pokušavajući zarobiti somalijskog ratnog vodu Ai'dida. Nakon tog debakla, Bili Clinton izabire doktrinu „ni jedan poginuli" i protivi se svakoj intervenciji na tlu. Dakle, za Bijelu kuću ne dolazi u obzir preuzimanje ni najmanjeg rizika u Bosni i Hercegovini. Američke će trupe biti tamo poslane kad bude potpisan mir, pod uvjetom da i m ne bude dana ovlast za uhićenje ratnih vođa bosanskih Srba.

Dopustiti Karadžiću i Mladiću da predvode srpsku političku i vojnu vlast u Bosni, to ipak ne može zadovoljiti Washington. Njihovo izvlaštenje izgledalo je prema tome kao conditio sine qua non za mir i skoro slanje marinaca. Američki državni tajnik, Warren Christopher raspravlja o tome 2. novembra 1995. sa Slobodanom Miloševićem koji je upravo stigao u Dayton. No, dva dana poslije, vlasti bosanskih Srba javno osporavaju Miloševiću svaku ovlast da odlučuju o svrgavanju Karadžića i Mladića. Milošević je u Daytonu da bi umjesto njih pregovarao o uvjetima mira, nikako o uvjetima njihova povlačenja iz političkog života. Prema obitelji i osobama bliskima Karadžiću, američka vlada je već sutradan, 5. novembra 1995., raspravljala o sudbini vođe bosanskih Srba s „ovlaštenim" Karadžićevim predstavnikom u Daytonu, Alek-som Buhom, tadašnjim šefom diplomacije samoproglašene Republike Srpske u Bosni. Taj je tajni ugovor zatim sažet na list papira i faksiran Karadžiću koji je ostao u Bosni. Taj faks, priložen kao „aneks izvještaju o raspravi između Alekse Buhe i Richarda Holbrooka", a čiju su autentičnost američki rukovodioci uvijek pobijali, objavljen je u dva navrata u banjalučkom listu Zona Sumraka te u martu 2007. u časopisu Fokus. Pri objavljivanju, Karadžićev i Hol-brookov potpis, grube imitacije, dodani su na dnu dokumenta. Ugovor, tako prepisan, sadrži tri dijela: obaveze Radovana Karadžića prema američkoj vladi, zatim obaveze američke vlade prema Karadžiću i, na kraju, uvjete primjene dogovora. Karadžić se obavezuje da će definitivno napustiti sve političke funkcije u roku od devedeset dana, da će odustati, s neposrednim učinkom (tj. 5. novembra), od svakog donošenja političkih ili ekonomskih odluka ili onih koje se odnose na vojne operacije, seljenje stanovništva. Karadžić će morati postati nevidljiv: „On će se povući na neko mjesto, usmeno dogovoreno između dviju strana" obavezujući se „da neće napustiti bivšu Jugoslaviju". Od američke vlade primit će „iznos od 600 000 dolara u lokalnoj valuti" za sljedećih pet godina, a također ,,u vlasništvo mjesto za stanovanje" i raspolagat će ,,s najmanje šest osoba da štite njegovu sigurnost". Napokon, američka vlada obavijestit će Karadžića o „svakoj opasnosti koja bi mogla povrijediti njegovu sigurnost". Ugovor se može „raskinuti zajedničkim dogovorom" ili jednostrano „na inicijativu Vlade SAD-a". Od jula, državni tužitelj Richard Goldstone nastavio je svoje istraživanje. Usred mirovnih pregovora, 16. novembra 1995., on najavljuje da je podignuta nova optužnica protiv Karadžića i Mladića za genocid, ovaj put na temelju pokolja u Srebrenici. Velike sile smatraju da je taj trenutak vrlo loše odabran i boje se reakcije Karadžića i Mladića o kojima ovisi provođenje svakog mirovnog ugovora. Kao što će to učiniti četiri godine poslije, kad bude okrivljen Milošević, Rusija šalje u Hag svojeg izaslanika da traži od tužitelja obustavu kaznenog progona. Goldstone se suprotstavlja tom zahtjevu. Pet dana poslije, Amerikanci su trijumfalno najavili mirovni dogovor. Mnogi tada strahuju da je mir zapečaćen na štetu pravde, pod cijenu tajne amnestije najodgovornijih.

69 Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str 226.Holbrooke Richard, To End a War, Random House, New York, 1999., str 226.

Povijest obiluje takvim slučajevima. Tim više što pitanje ratnih zločinaca, prebačenih u sferu nezgodnih tema, zauzima tek nekoliko redaka u Dejtonskom ugovoru. Sve su strane strogo opomenute da „u cijelosti surađuju" s Haškim sudom, kako u prikupljanju dokaza tako i u uhićenju optuženih. Ali dogovor prije svega određuje da osobe koje ICTY optuži budu „isključene iz političkog života". A međunarodne snage, koje će uskoro pod zastavom NATO-a biti poslane da „promatraju i bdiju" nad provođenjem dogovora, imaju „ovlasti, ali nikako i obavezu" da uhite ratne zločince. Izgleda da su se potvrdila Eagleburgerova predviđanja.

U Parizu, 14. decembra, za vrijeme službenog potpisivanja mirovnih ugovora sklopljenih u Daytonu, Billa Clintona zabrinjava činjenica da Karadžić i Mladić mogu štetiti jer su još uvijek na vlasti i žestoko se protive miru ugovorenom bez njihove privole. No njihovo pristajanje na mirovne ugovore neophodno je za neposredno slanje šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika. On tada podsjeća Miloševića da je on jamac dogovora i da je obavezan nastaviti vršiti sve potrebne pritiske kako bi osigurao pristanak dvojice optuženih. Upozorava ga: „Ja vas smatram odgovornim za sigurnost mojih dvadeset hiljada marinaca." Ali Clinton daje prioritet Karadžićevu i Mladićevu svrgavanju s vlasti i u Parizu se zalaže za brzo organiziranje izbora u Bosni i Hercegovini. Ni Washington ni njegovi partneri ne pomišljaju tada na uhićenje.

Sjedinjene Američke Države nisu jedine koje misle da bi uhićenje Karadžića ili Mladića dovelo u opasnost njihove trupe. Svi zahtijevaju mandat koji maksimalno ograničava opasnosti. A za većinu vojnika uhićenje ratnih zločinaca značilo bi „opredjeljivanje u sukobu". Vojske nerado provode akcije sudske policije. One ne žele biti shvaćene kao pomoćnici međunarodne pravde. U slučaju uhićenja, boje se „odmazde, uzimanja talaca ili pobune nacionalističkih Srba, što bi izazvalo opasnost rušenja mirovnog dogovora". Haški sud ne može, dakle, poput suda u Nürnbergu računati na pomoć savezničkih vojnih snaga u izručivanju optuženika i dokaza. Kad se šezdeset hiljada NATO-ovih vojnika početkom 1996. raspoređuje po Bosni i Hercegovini, najmoćnija vojska svijeta nema pravo provoditi ofenzivne akcije kako bi uhvatila jednog okrivljenika u bijegu. Ratko Mladić, još uvijek glavni zapovjednik snaga bosanskih Srba, ruga se pristanku da se „ništa ne učini". On u martu 1996. odlazi na jedan dan skijanja na sarajevskim brdima i potvrđuje pred televizijskim kamerama da se nimalo ne boji uhićenja. Radovan Karadžić živi na Palama kao slobodan čovjek. Svakog dana iz svoje vile odlazi u ured, pred ravnodušnim pogledima NATO-ovih patrola. On je još uvijek predsjednik srpskog entiteta u Bosni. Nastavlja političko djelovanje, prisustvuje zasjedanju Skupštine bosanskih Srba i sjednicama svoje stranke čiji je također predsjednik. Tajni ugovor od 5. novembra, ako je uopće autentičan, do tada nije bio ispoštovan. Uoči prvih poslijeratnih izbora, predviđenih za 14. septembra 1996., Karadžić i Mladić daleko su od toga da budu neutralizirani, kao što je tražio Clinton. Dio Bosne i Hercegovine dodijeljen Srbima prekriven je plakatima s Karadžićevim likom. Optuženik se želi kandidirati i ima sve izglede da pobijedi. Koristi se televizijom i medijima koje još uvijek kontrolira kako bi spriječio svaki oblik pomirenja. Dejtonski proces na putu je da zastrani. Washin-gton, u panici, nastoji udaljiti Karadžića iz politike i iz Bosne. Amerikanci tada pokazuju veliku diplomatsku domišljatost kako bi neutralizirali Karadžića, a da se ne moraju služiti sredstvima prinude kojima, naime, raspolažu. Jer uhićenje ne dolazi u obzir. Potkraj proljeća 1996., Amerikanci djeluju na dvjema frontama. State Department šalje nekoliko puta u Beograd svojeg pomoćnika zaduženog za europske poslove Johna Kornbluma da od Miloševića dobije Karadžićevo povlačenje iz političkog života. Ali Milošević se oglušuje na to. Amerikanci se tada, istodobno, pokušavaju približiti Karadžiću. Jedan od načina da ga uklone bilo bi uvjeriti ga da svojevoljno otiđe u Hag. Vrijeme pritišće jer Sud za 26. juna najavljuje otvaranje javne sudbene rasprave o „predmetu Karadžić i Mladić" na kojoj bi u osnovnim crtama trebale biti iznesene optužbe koje ih terete.70 U zamjenu za

70 ICTY nije bio ovlašten suditi u odsutnosti, ovo zasjedanje, organizirano primjenom članka 61., Pravilnika o postupku, prije svega ima namjeru obavijestiti javnost o pojedinostima zločina za koje se optuženi progone. Ono se održava uoči prve godišnjice pokolja u Srebrenici.

dobrovoljnu predaju, obećavaju mu neke povlastice i reviziju optužnice. Njihov je izaslanik Bili Stuebner, agent američke vojne obavještajne službe koji je među prvima stigao na Sud gdje je postao glavni savjetnik glavnog tužitelja Richarda Goldstona. Da bi izvršio svoju tajnu misiju, Stuebner nekoliko mjeseci napušta ICTY i pridružuje se, početkom proljeća 1966. misiji OSCE-a, zaduženoj da pripremi prve poslijeratne izbore u Bosni. U to ime, on se više puta tokom maja susreće s Karadžićem. Da bi postigao svoje ciljeve, Amerikanac uvjerava Karadžića da mu prijeti opasnost i nastupa kao jamac njegova fizičkog integriteta u slučaju dogovora. Čini se da je Karadžić zagrizao mamac. U pismu upućenom svojoj djeci u junu 1996., povjerava im svoje strahove da će ga, ako ga NATO uhiti, ubiti jedan od njegovih tjelesnih čuvara za kojeg pretpostavlja da je plaćenik Slobodana Miloševića. Stuebner se bez sumnje nije morao truditi kako bi ga uvjerio da bi ga Milošević radije ubio nego ga pustio da ode u Hag otkriti njihove tajne. Jer Karadžić bi mogao biti štetan kako bi se obranio od optužbi koje ga terete, a osobito onih za genocid zbog pokolja u Srebrenici, on bi mogao tvrditi i potruditi se dokazati da je on samo potpisao i preuzeo na sebe odluku donesenu u Beogradu, a čije je izvršenje povjereno vojsci.

Ali Karadžić nema namjeru govoriti jer on se ne namjerava predati ako u optužbi ostane optužba za genocid. A ima i drugih zahtjeva. U očekivanju svojeg procesa, želi stanovati u hotelu u Hagu i imati kontakt s tiskom. Umjesto hotela, ozbiljno se proučavala mogućnost kućnog pritvora, ali je na kraju odbačena zbog troškova i odbijanja Nizozemaca da preuzmu brigu o sigurnosti. Karadžiću je zatim predloženo da se smjesti u jednoj od NATO-ovih baza gdje bi mogao, u očekivanju suđenja, pripremati svoju obranu. Ako su Amerikanci preuzeli inicijativu pregovaranja, njihovi su saveznici također raspoloženi razmotriti sve formule koje bi im omogućile da izbjegnu rizičnu operaciju uhićenja. Ali Karadžić odugovlači. Nije uvjeren da je usred američke izborne godine stvarno izložen mogućnosti uhićenja. A posebno je uvjeren da se nikome ne žuri da on ode u Hag iznijeti svoju verziju o Srebrenici i odgovornosti u tom genocidu.

Za vrijeme svojih pregovora s Karadžićem Stuebner, potkraj maja, šalje poruku predsjedniku Suda Antoniju Casseseu predlažući mu da dođe na Pale susresti se s odvjetnikom optuženoga. Da bi pripremio svoju obranu, Karadžić angažira njujorškog odvjetnika koji sebe naziva Aaronom Richardom ili čudnije -Gospodinom Golubom. Talijanski sudac odbija taj susret. Ne želi dopustiti da bude ulovljen u zamku i nađe se pred jednim bjeguncem. Cassese 5. juna 1996. započinje službeni, već odavno predviđen dvodnevni posjet Sarajevu. Čim je predvečer stigao u hotel, prima u svojoj sobi poziv američkog potpukovnika da dođe na Pale kako bi se susreo s Karadžićevim odvjetnikom. Obećava mu NATO-ovu pratnju i nagovara ga da krene odmah ili ujutro. Ca-ssese odbija poziv. Inzistirajući, američki oficir ponovno zove poslije navečer. Cassese obećava da će se posavjetovati sa Stuebnerom. Sutradan ujutro isto zahtijeva i Stuebner. Predsjednik ICTY-a napokon popušta. On ni trenutka ne sumnja da se Amerikancima žuri djelovati prije održavanja sudske rasprave o „slučaju Karadžić", koju su suci sazvali upravo kako bi na svoj način obilježili prvu godišnjicu tragedije u Srebrenici i podsjetili svijet da takvi zločini ne mogu ostati nekažnjeni. Međutim, ako se rasprava koja je trebala trajati do U. jula održi, bit će im teško prisiliti Sud na neke nagodbe u cilju revizije optužnice. Cassese je prihvatio da se susretne s odvjetnikom pod uvjetom da susret ostane tajan i da se organizira na sigurnome mjestu, u nazočnosti dvaju svjedoka. Malo prije podneva, 6. juna, odlazi u Glavni stožer Međunarodnih snaga (IFOR). Američki odvjetnik ga čeka, ali zahtijeva susret u četiri oka. Cassese upozorava da on nije došao pregovarati, nego izložiti funkcioniranje Suda i uvjeriti ga da nije riječ o protusrpskoj ustanovi. Odvjetnik strpljivo sluša talijanskog suca. Na kraju sastanka, postavlja pitanje: „Postoji li mogućnost da tužitelj odbaci optužbe? Postoji li mogućnost da Sud odgodi početak postupka 61 koji se odnosi na slučaj Karadžića i Mladića?" Cassese odgovara: „Ne, ne postoji ta mogućnost. Sud je već odredio datum i nitko se ne može uplitati u njegovu odluku." Gospodin Golub obavještava da želi prisustvovati raspravi. Antonio Cassese mu objašnjava da sigurno može dobiti mjesto u galeriji za javnost. A Golub dodaje: „Je li Sud raspoložen voditi računa o dobrotvornim akcijama jednoga vođe koji je u jednom tjednu pustio na slobodu dvije hiljade osoba?" Predsjednik ICTY-a potvrđuje da bi suci, doista, mogli voditi računa o olakšavajućim okolnostima u procjeni kazne, u slučaju da bude osuđen. Golub se raspituje o izgledima da njegov klijent postigne puštanje na privremenu slobodu u očekivanju procesa. Cassese odvraća: „Ne, optuženik mora biti zadržan u zatvoru za vrijeme cijele pripremne faze procesa, koliko god ona trajala." Zatim ukazuje da je formula nadziranog boravišta, koja je bila dopuštena hrvatskom generalu Tihomiru Blaškiću, prvom optuženome koji se predao, sada isključena. Golub predlaže Casseseu da ostanu u kontaktu. Predsjednik suda otklanja prijedlog i zaključuje

razgovor.

Gospodin Golub nestaje kao što se i pojavio. A Karadžić, pjesnik s planina, koji je sišao u grad da bi postao psihijatar, a zatim gospodar rata, nije više pokazivao ni najmanju žurbu da trampi svoju slobodu. Stuebner i njegovi američki mentori prebacuju krivnju na Cassesea koji je nekoliko dana poslije gorljivo zastupao stvar međunarodne pravde na Konferenciji u Firenci, 13. i 14. juna, posvećenoj Bosni i Hercegovini i primjeni mirovnog ugovora. Pitanje ratnih zločinaca nije tu prioritet i Antonio Cassese, pozvan preko volje, bio je stavljen među posljednje sudionike. Ali Talijan je u Firenci kod kuće i, od svojeg dolaska, on saziva tisak i poziva na uhićenje Karadžića i Mladića. Sutradan, u svojem pozdravnom govoru pred publikom ministara, kritizira NATO-ove snage koje odbijaju izvršiti nalog za uhićenje. Međunarodni dužnosnici zbunjeni su. „Jedan dio delegacije Bosne i Hercegovine pljeskao je na kraju mojega govora. Zatim je nastupila tišina, grobna tišina. Dvorana je bila u šoku. Talijanski ministar vanjskih poslova Lamberto Dini, koji je predsjedao i kojeg sam poznavao, također je izgledao nezadovoljno. Pogledao me je i uzeo riječ: 'Nakon govora predsjednika Cassesea moramo ponovno proćijeniti cijelu situaciju.' Sjednica je prekinuta i jedan mi je veleposlanik prišao da mi kaže: 'Znaš, Nino, bio si u krivu jer su Amerikanci bijesni. Zašto si rekao toliko stvari protiv njih?'"71 sjeća se Cassese. Ministri su u svojoj zaključnoj deklaraciji prisiljeni spomenuti Karadžića i ICTY. No oni se zadovoljavaju time da pozovu „Karadžića na povlačenje s političke scene već prije izbora", a ne na njegovo uhićenje. Nakon povratka u Hag Cassese doznaje da mu glavni tužitelj Richard Goldstone i njegov pomoćnik Graham Blewitt predbacuju da je osujetio pokušaj Karadžićeve predaje pozivajući na njegovo uhićenje. „On nije bio uhićen jer to američke vlasti nisu htjele zbog političkih razloga", uzvraća devet godina poslije Antonio Cassese kad ga Graham Blewitt, koji je napustio ICTY, i Bili Stuebner nastavljaju optuživati, ali ovaj put javno, da je 1996. dopustio Karadžiću da izmakne pravdi.72 Veliki branitelj međunarodnog prava i nezavisnosti pravosuđa, talijanski je sudac nadasve pokazao da je bilo uzaludno zamišljati da se s ICTY-em može pregovarati o bilo kakvoj nekažnjivosti. Dva tjedna nakon njegova apela na Konferenciji u Firenci, medijski odjek sudske rasprave o „slučaju Karadžić i Mladić", koju je pratilo stotinjak novinara pristiglih krajem juna i početkom jula 1996. u Hag, odvraća svaki novi pokušaj da se navede Sud da odustane od progona Karadžića za genocid. Na kraju saslušanja brojnih svjedoka i iznošenja dokaza, Sudsko vijeće ICTY-a, 11. jula 1996., potvrđuje sve optužbe i ponovno izdaje međunarodni nalog za uhićenje dvojice okrivljenih.

U slijepoj ulici, Washington odlučuje u Miloševićevu slučaju zaigrati na kartu Richarda Holbrooka. Tvorac Dejtonskog sporazuma stiže u Beograd 17. jula 1996. Holbrookeova misija sastoji se u postizanju svrgavanja Karadžića s vlasti, a ne njegova izručivanja Hagu. State Department to priznaje. „Izručiti ih Hagu u lisičinama, bilo bi dobro rješenje. Jedan je od naših ciljeva vidjeti ih u Hagu. Ali evo što ja mislim. Budimo pragmatični i realistični: ja mislim da bi, za početak, bilo dobro, primjerice, da Karadžić bude smijenjen sa svojeg položaja i da mu se ukinu ovlasti u stranci. On mora odustati od svoje uloge ili biti na to prisiljen, a tako lišen i svojeg utjecaja. Mi mislimo da bi bilo idealno da obojica budu daleko od Bosne, tako da više ne mogu vršiti utjecaj za vrijeme izborne kampanje", izjavljuje u tisku njegov glasnogovornik, 15. jula 1996.

Prvi susret između Holbrooka i Miloševića, 17. jula u Beogradu, završava neuspjehom. Amerikanac odlazi i vraća se sutradan poslijepodne u srpsku prijestolnicu. Milošević je sazvao dvojicu najviših dužnosnika

71 Klarin Mirko i Vidaković Mina, Unatoč svemu, deset prvih godina Tribunala, Sense TV, Hag, 2003.

72 Ove optužbe objavljene su 24. juna 2005. u nizozemskom dnevnom listu NRC Handels-blad. List nije smatrao pogodnim pružiti pravo na odgovor Antoniju Casseseu i objaviti pismo koje je poslao glavnom uredniku redakcije, pismo u kojemu prepričava svoj susret u Sarajevu s Karadžićevim odvjetnikom.

bosanskih Srba nakon Karadžića, Momčila Krajišnika i Aleksu Buhu. Pregovori traju deset sati. Dogovor koji predlaže Holbrooke traži smjenjivanje Karadžića s položaja predsjednika srpskog entiteta u Bosni i nacionalističke partije na vlasti. Ali on također traži i odlazak Karadžića iz Bosne. „Zašto ga ne pošaljete njegovoj majci i bratu krijumčaru u njegovo rodno selo u Crnoj Gori?" izjavljuje Holbrooke za vrijeme rasprave. Ali nitko u dvorani nije u stanju zahtijevati od Karadžića da tiho ode, iako Hag nije jedno od odredišta.73 Karadžić ne želi napustiti ni Bosnu ni rukovođenje svojom strankom. Ratni zločinac, koji ostaje na Palama, faksom ili telefonom prima prijedloge. On se mrgodi. Ali njegova nacionalistička partija u opasnosti je da bude zabranjena na izborima i raspuštena. Napokon se postiže nekakav sporazum. Milošević helikopterom šalje šefa svojih tajnih službi Jovicu Stanišića na Pale da dobije Karadžićev potpis. Snage NATO-a čekaju ga da ga otprate do kuće optuženoga koji potpisuje dokument. Stanišić se noću vraća u Beograd. Sutradan ujutro, Holbrooke saziva konferenciju za novinstvo. Pred televizijskim kamerama on maše izjavom potpisanom Karadžićevom rukom i parafrazira je: „Od jutros, Radovan Karadžić nije više predsjednik Republike Srpske, on je odustao od svojeg položaja i od svih svojih ovlasti. Gospodin Karadžić prihvaća također da odmah i definitivno odustane od svakog političkog djelovanja. Neće se pojavljivati u javnosti, na radiju ili televiziji, neće ni na kakav način sudjelovati na izborima. On dobro zna da je upravo potpisao kraj svoje političke karijere. I počevši od danas, Karadžić je odustao od položaja predsjednika SDS-a i od svih funkcija, ovlasti i odgovornosti koje iz toga proizlaze."

„Sporazum je predviđao da Karadžić potpuno nestane iz političkog života, a u zamjenu će SDS sudjelovati na izborima. Kad je dobio konačan tekst sporazuma, Holbrooke je izjavio: 'Dobro, SDS ide na izbore, a za Karadžića ICTY više ne postoji'", tvrdi Aleksa Buha, koji je u Beogradu bio na pregovorima.74 Holbrooke demantira. „Mi želimo vidjeti Karadžića i Mladića, optužene za ratne zločine, kako odgovaraju za svoja djela u Hagu. To je naš dugoročni cilj. Budući da se nije moglo zahtijevati od NATO-snaga da bismo postigli svoj cilj, morat ćemo postupati u fazama. Za početak Karadžić treba napustiti Pale jer dok je na Palama, čak i ako je nevidljiv, čak i ako ostaje izvan političkog i javnog života, moji kolege i ja ne osjećamo se ugodno", objašnjava on 22. jula 1996. na američkoj mreži PBS. Ali Karadžićev dugi bijeg samo će pothranjivati, tijekom godina, sumnje u obećanja dana u Daytonu ili naknade odobrene Karadžiću u zamjenu za dogovor 18. jula 1996. Otada će javnost govoriti o tajnom dogovoru Holbrooke -Karadžić, za koji se pretpostavlja da jamči njegovu nekažnjivost. Karadžić i njegova obitelj neće prestati potvrđivati njegovo postojanje, spominjući ga radije kao gentleman agreement, više kao danu riječ negoli napisan i potpisan sporazum.

Francusko-američka suparništva

Holbrookovo putovanje svjedoči o volji Washingtona da nađe alternativu uhićenju. Ni Pariz ni London nisu imali nikakva prigovora. Karadžić i Mladić ostaju jamci mira, njegovu provođenju na terenu. Mnoge vlade misle da će oni, kad budu svrgnuti s vlasti, izgubiti svoj politički utjecaj i biti zaboravljeni. Za većinu, to bi bilo najbolje rješenje. Politička hrabrost zahtijevala je da budu uhićeni bez odgađanja jer ih je pravosuđe kazneno progonilo za masovne zločine i jer je njihova sloboda i njihova nekažnjenost uvreda za žrtve kršenje zadane riječi. Realpolitika je, naprotiv, htjela da ne budu uznemiravani dok ne priječe provođenje Dejtonskog sporazuma. Zapadne vlade smatraju da tako rade na brzom učvršćivanju mira pa makar i pod cijenu zaborava patnji jedne zemlje i naroda izloženog gotovo četiri godine strahotama čitava arsenala zločina protiv čovječnosti. Upregnuvši se da kazne glavne odgovorne za takve zločine, međunarodno pravosuđe teži unaprijediti trajan mir. Ne bez humora, jedan je francuski pravnik u Hagu naglasio da je tačka spoticanja između politike i međunarodnog pravosuđa u usklađivanju vremena. Magistrati misle da ne može biti nacionalnog pomirenja bez pravde. A profesor međunarodnog prava Mario Bettati objašnjava: „Pravda

73 Holbrooke Richard, ibid. Str. 342-343.

74 Zarić Miroslav, Holbrooke govori istinu, Večernje novosti, Beograd, 2. marta 2004.

je obavezan put za utvrđivanje, u očima svih, istine o jednom bolnom razdoblju povijesti jedne zemlje i o huškačima tih tragedija. U tome su mir i pravda nerazdvojivi." No takve riječi izazivaju prezir pragmatičara, čak i kad izbjegavaju to javno pokazati radije se grubo rugajući u krugovima koji su već u to uvjereni, uz rizik da sablazne neke zabludjele slušatelje, od kojih će im se neki na kraju, usred jednodušnog odobravanja, i sami pridružiti. Jer u svim velikim odlukama država, a pogotovo kad je riječ o miru, „moral" ne mora ni u kojem slučaju biti prepreka realizmu koji bi prema njima ovisio o nekom višem moralu i bdio, ljubomorno i mjerodavno, nad pravim vitalnim interesima koje pravda zanemaruje.

Karadžić je prisiljen ustupiti mjesto Biljani Plavšić, izabranoj za predsjednicu srpskog entiteta u Bosni nakon izbora 14. septembra 1996. Zadužena za učvršćivanje mirovnog procesa u srpskom entitetu unutar BiH, ona također pripada krugu krajnjih nacionalista. Zbog toga što je pridonijela da zemlja ogrezne u krvi, ICTY je u aprilu 2000. optužio bivšu Karadžićevu zamjenicu za genocid i osudio, nakon njezina priznanja krivnje, na jedanaest godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.75 Mladić je 9. novembra 1996. smijenjen sa svojeg položaja vojnog zapovjednika snaga bosanskih Srba koji je do tada zadržao. Ali njihovi najbliži suradnici ostaju na položaju. Karadžić stanuje u svojem domu na Palama, u francuskom sektoru. A Mladić u svojem glavnom štabu kod Han Pijeska, u američkom sektoru. Međutim, nalozi za uhićenje dvojice optuženih, kazneno progonjenih za genocid, uručeni su snagama NA-TO-a još u januaru 1996.

Richard Goldstone odustaje. Louise Arbour ga nasljeđuje od 1. oktobra 1966. i odlučuje prodrmati zapadne prijestolnice. Lišen sudske policije ICTY se mora osloniti na međunarodne snage u Bosni i Hercegovini ili na lokalne vlasti. Ali one nisu voljne uhititi vlastite ratne zločince koje štite i časte kao junake. Poruka prenesena Louisi Arbour u Glavnom stožeru NATO-a, 17. oktobra 1966. jasna je: „Kao prvo, NATO je kao svoju politiku odredio da neće uhićivati ratne zločince." Kanađanka to osuđuje kao neprihvatljivo. U nezgodnom položaju, NATO čini jednu gestu. Zapovjedništvo IFOR-a obavještava svoje trupe 16. decembra 1996. da će od sada morati dovesti u zatvor sve osobe pod optužbom s kojima dođu u dodir u okviru svojih zadataka kako bi osigurali njihovo provođenje u sjedište ICTY-a. Ali u januaru 1997. za vrijeme novog susreta u Glavnom stožeru NATO-a, Louise Arbour optužuje trupe da izbjegavaju naći se oči u oči sa zločincima kako ih ne bi morali uhititi.

I ona izaziva nekoliko diplomatskih incidenata. Naročito s Francuskom jer izjavljuje novinarima: „Ratni se zločinci osjećaju savršeno sigurno u francuskom sektoru." Pariz ukazuje na skretanje „pravosudnog spektakla". Tom se formulom razbacuju svaki put kad neki tužitelj ili istražni sudac poziva medije kao svjedoke političkih pokušaja da se spriječi djelovanje sudstva. To je prvi refleks jedne političke klase koja postupno otkriva ograničenja koje uzrokuje međunarodno pravosuđe, naročito kada izađe iz sudnica da bi se to isto pravosuđe kao ravnopravan sudionik pozvalo na međunarodnu scenu. Međunarodno pravosuđe koje se pokazuje predstavlja smetnju. Pariz, koji je prije tri godine igrao ključnu ulogu u stvaranju ICTY-a, gleda 1996. g. s određenim prezirom ovo ostvarenje koje se već emancipiralo i htjelo bi predstavljati zapreku političkom realizmu. Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo obrane, njihovi pravni savjetnici, svi složno izjavljuju: „To nam nije bilo potrebno." Zapravo, oni se suprotstavljaju činjenici da bi visoki dužnosnici, šefovi država ali i vojni zapovjednici, ministri, pa i cijele vlade, jednoga dana morali položiti račun pravosuđu, i to

75 Obrazlažući jedanaestogodišnju kaznu, izrečenu u februaru 2003., suci su naglasili da su među olakšavajućim okolnostima vodili računa o grižnji savjesti koju je izrazila Biljana Plavšić. Optužena je ipak odbila to sama izraziti, za vrijeme saslušanja, prepustivši svojem odvjetniku, Kanađaninu Eugenu O'Sullivanu, brigu da to redigira i izgovori, u njezino ime, za vrijeme jedne konferencije za novinstvo u Hagu. Godinu dana poslije, Biljana Plavšić zanijekala je svoja priznanja i odbijala svjedočiti u procesu protiv Miloševića o zločinačkoj politici etničkog čišćenja koje su Srbi provodili u Bosni. Za vrijeme jednog susreta u januru 2004. ona je izjavila Carli del Ponte: „Nakon moje osude na jedanaest godina zatvora, mogu reći da sam nevina." Tužiteljstvo ICTY-a prenijelo je sucima novu izjavu Biljane Plavšić u kojoj poriče svoja prethodna priznanja i tražilo da se ponovno otvori njezin predmet. Suci su zanemarili zahtjev tužiteljstva. Prebačena u jedan ženski zatvor u Švedskoj, Biljana Plavšić, koja sada ima sedamdeset šest godina, žalila se više puta da je drže s „kriminalkama, prostitutkama i ovisnicama". Iznoseći argument svoje dobi podnijela je veći broj zahtjeva za smanjenjem kazne koje su švedske vlasti do sada odbacivale.

međunarodnom, iako su tada djelovali u službi svojih država. Pariz nije iznimka. Anglosaksonski politički dužnosnici žale se na „uplitanje Haga" i priznaju da Sud „znatno komplicira situaciju".

Protesti Louise Arbour smetaju. Odbijanje da pridonesu lovu na ratne zločince šteti vjerodostojnosti međunarodnih snaga. Amerikanci, Britanci, Francuzi, Nizozemci i Nijemci pokušavaju naći neko rješenje. Stvorena je jedna radna skupina koja u prvom polugodištu 1997. razmišlja ,,o pravnim aspektima službe, o razmjerima snage, o broju operacija koje bi ona zahtijevala, o potencijalnim metama, o količini potrebnih obavijesti, o trajanju misije i o ulozi koju će tužitelj biti pozvan igrati u okviru ovog procesa". Rođena je koalicija Amber Star.76 Postupno, neke vlade shvaćaju interes koji bi mogle imati od sudjelovanja u uhićenjima. Posebno onemogućujući malim lokalnim gospodarima rata, koji se često protive primjenjivanju mirovnih sporazuma, da štete. Onaj kojega se Louise Arbour sprema okriviti za genocid nalazi se na mjestu zapovjednika policije u Prijedoru. To je Simo Drljača, čovjek koji uzrokuje ozbiljne probleme britanskim trupama, poslanima u sjeverozapadni sektor Bosne. Sredinom marta Louise Arbour daje im nalog za uhićenje koji nije javno objavila, suprotno uobičajenoj proceduri, kako bi ostavila NATO-u vremena da se organizira. Reakcija je žestoka. Više vlada traži od glavne tužiteljice da povuče potez. Madeleine Albright, upravo imenovana na čelo američkog State Departmenta, pokušava je urazumiti 28. maja. Louise Arbour ne želi ni čuti i prijeti da će iznijeti stvar na vidjelo.

Devetog jula 1997. na sastanku na vrhu u Madridu, zemlje NATO-a ovlastile su trupe raspoređene u Bosni da pristupe uhićenju. Odmah je potpisan protokol između Glavnog stožera NATO-a u Europi (SHAPE) i Ureda tužitelja ICTY-a. Desetog jula 1997. britanske trupe provode prvu operaciju uhićenja po nalogu ICTY-a. U toj operaciji Simo Drljača pogiba. Uhićen je Milan Kovačević, zajedno s njim optužen i kazneno progonjen za genocid. Stvorena je određena dinamika. U devet godina misije NATO-a na Balkanu bit će uhvaćeno i poslano u Hag tridesetak optuženih.77 Ali to se nije odnosilo na Radovana Karadžića i Ratka Mladića.78

Ratko Mladić je u međuvremenu napustio Bosnu i Hercegovinu. Sedamnaestog marta 1997., upravo onog dana kad je novi ICTY-ev nalog predan NATO-u, on je nestao iz svojeg glavnog štaba u Crnoj Rijeci, kod Han Pijeska, u američkom sektoru, i stigao u Beograd. Najvjerniji članovi Mladićeve vojne pratnje zaduženi za njegovu osobnu sigurnost slijedili su ga u Srbiju. On će se samo povremeno vraćati u Bosnu, na nekoliko kratkih boravaka, da posjeti svoju obitelj u rodnom kraju u Kalinoviku ili na pogreb brata Milivoja, 24.juna 2001., što neće izazvati nikakvo djelovanje NATO-ovih snaga. U toku su i intenzivni pregovori kako bi se postigao odlazak Radovana Karadžića. Dvadesetog marta 1997. Radovan Karadžić obaviješten je o trenutačnim raspravama koje se vode u krugu koalicije Amber Star. Jedan francuski časnik otkrio mu je pojedinosti. Od svojeg dolaska u Bosnu 1995. zapovjednik Herve Gourmelon održavao je veze s tim ratnim zločincem. Nakon dolaska NAT0-snaga francuska vojna obavještajna služba odlučila je iskoristiti tu vezu. Od tada se Gourmelon po zadatku redovito viđa s Karadžićem na Palama, s ciljem da ga uvjeri da se preda Sudu. Znajući već neko vrijeme za to, Amerikanci nadziru francuskog časnika. Ulovili su ga u zamku istog dana kad, prema njegovim iskazima, pokušava odvesti Karadžića da se preda francuskim vojnicima. Amerikanci žele preuzeti od Francuza inicijativu pregovaranja s Karadžićem. Izbori u decembru 1996. osigurali su Clintonu drugi mandat. Was-hington se ponovno počeo potpuno angažirati u Bosni i Hercegovini. Ako Karadžić odluči jednog dana otputovati u Hag, oni žele imati glavnu riječ u pregovorima. No Gourmelonova prisutnost smeta Amerikancima jer Karadžić previše govori. Bjegunac je, naime, povjerio francuskom oficiru da je dobio od američkih vlasti obećanje da neće biti poslan u Hag ako ne bude kršio Dejtonski sporazum. Karadžić je čak pripremio filmski intervju, snimljen u januaru 1997. na Palama, koji je njegova rodbina strogo čuvala, u

76 Amber Star bit će preimenovan, u novembru 1998, u Fervent Archer, i zatim proširen na još dvije zemlje Italiju i Španjolsku, a broj njezinih članova na sedam. 77 U decembru 2004. snage NATO-a zamijenjene su europskim snagama. 78 Holbrooke Richard, ibid, str. 338.

kojem izjavljuje: „Prijestolnica Nizozemske neće imati povlasticu da me ugosti. Richard Holbrooke predložio mi je kompromis da se povučem u anonimnost u zamjenu za američku zaštitu od Haškog suda. Ja sam poštovao svoj dio, a do sada i Amerikanci svoj."79 Gourmelonu je dopušteno da ostane u Sarajevu, ali pod uvjetom da se prestane viđati s Karadžićem i da dijeli svoje informacije sa saveznicima.80 Sada je američkim izaslanicima put slobodan.

Dvadeset sedmog maja 1997. petnaest lidera Atlantskog saveza potpisuje u Parizu sporazum između NATO-a i Rusije, u prisutnosti Borisa Jeljcina. U vrtovima Elizejske palače Jacques Chirac, Bili Clinton, Helmut Kohl i novi britanski premijer Tonv Blair, susreću se zasebno. Chirac koji je postao predsjednik u proljeće 1995., uoči genocida u Srebrenici, nezadovoljan je što su mu dva francuska pilota, taoci Srba do decembra 1995., vraćena u lošem stanju i spreman je na borbu. Mladić se sklonio u Beograd, ali Karadžić je još uvijek na Palama. On je osim toga upravo u aprilu dao intervju grčkoj televiziji. Svi znaju gdje se nalazi. Došao je trenutak njegova uhićenja. Clinton bodri Francuze da oni provedu operaciju. Chirac odbija da njegovi vojnici djeluju sami. On traži američko sudjelovanje i spreman je dozvoliti da marinci djeluju u francuskom sektoru kako bi se uhitio Karadžić. Clinton oklijeva zbog opasnosti za ljudske živote i naglašava da operacija ne može biti provedena, a da se ne obavijeste Rusi. Chirac se protivi -Moskva se dotad čvrsto suprotstavljala Karadžićevu uhićenju i požurit će se upozoriti bjegunca. Clinton inzistira, a Tony Blair ga podržava. Chirac napokon popušta. Pri jednom susretu, 29. februara 2000. u Elizejskoj palači, Jacques Chirac povjerava tužiteljici Carli dal Ponte: „Karadžić nije bio uhićen zbog protivljenja Rusa. (...) Boris Jeljcin mi je rekao: 'Karadžić zna previše stvari o Miloševiću.' (...) I upozorio me da će poslati avion da ga izvuče iz Bosne ako bude potrebno, ali da nikada neće dopustiti da Karadžić bude uhićen."

Šefica američke diplomacije, Madeleine Albright, koja prati Clintona u Pa-rizu, započinje sljedećih dana posjet Balkanu. Trideset prvog maja 1997. ona u Banja Luci susreće predsjednicu srpskog entiteta Biljanu Plavšić. Madeleine Albright traži od nje da uvjeri Radovana Karadžića „da zamijeni Bosnu za neko daleko izbjeglištvo kao alternativu suđenju pred ICTY-em". Neki tvrde da je državna tajnica predložila Indiju, Srbiju i Crnu Goru, Južnu Afriku, jednu od država bivšeg Sovjetskog Saveza ili čak Grčku.81 Biljana Plavšić odlazi sutradan na Pale. Karadžić bjesni. On ne želi napustiti Bosnu i ostaviti Plavšićku da se izričito pokorava naredbama Amerikanaca. Optužuje je da iznevjerava srpsku stvar i isključuje je iz stranke. Početkom augusta 1997. Karadžić izaziva Amerikance. Dok je Holbrooke u posjetu Balkanu, on na Palama daje intervju minhenskim novinama Siiddeutsche Zeitung, pod naslovom Ja nisam čudovište, u kojem kaže da je spreman podvrgnuti se suđenju pod uvjetom da se njegovo suđenje održava pred sudovima bosanskih Srba. Razgovor je objavljen 8. augusta, na dan kad je Holbrooke stigao u Beograd. Novi državni tajnik zadužen za europske poslove bijesan je. Karadžić je prepreka miru. On i njegov klan pokušavaju dovesti u manjinu one koji, u bosansko-srpskom taboru, podržavaju reforme, zbog čega se predviđa slab uspjeh na novim parlamentarnim izborima raspisanima za sredinu oktobra. Prema mišljenju Washingtona, Karadžića treba definitivno neutralizirati.

Devetog augusta 1997. Milošević je ponovno primio Holbrooka u Bijelom dvoru. Pridružio im se Krajišnik. Bez otezanja Holbrooke podnosi kopiju Karadžićevog intervjua dvojici najviših srpskih dužnosnika, koji mu priznaju očito kršenje odredaba dogovora od 18. jula 1996. „Takvi postupci povećavaju izglede za vojnom akcijom kako bi se Karadžića izvelo pred Sud", upozorava ih Amerikanac. Ali Milošević prijeti: „Ako vi budete djelovali, to će biti velika nesreća za sve. Vaš će se narod kajati." Holbrooke traži jamstvo da će se Karadžić izričito pridržavati prošlogodišnjih dogovora.82 „Karadžić bi mogao biti uhićen ako se ne bude držao daleko od bosansko-srpske politike", izjavljuje Holbrooke na odlasku sa sastanka. Bijela kuća podiže ton nekoliko 79 Naudet Jean-Baptiste, Radovan Karadžić, les secrets d'une traaue (Radovan Karadžić, tajne jedne hajke), Le Nouvel Observateur, br. 1951, 28. marta 2002.

80 Masse Jacques, Nos chers criminels de guerre (Naši dragi ratni zločinci), Flammarion, 2006., str. 136. 81 Prema javnim izjavama Biljane Plavšić s početka augusta 1997. Također i prema razgovoru s Miloradom Bjelicom u tjedniku Slobodna Bosna, Sarajevo, 8. jula 2004, str. 23-24.

danaposlije. Prema njezinu glasnogovorniku Radovan Karadžić, odgovoran za „je-dan od najgorih genocida nakon holokausta", ne smije više igrati nikakvu po-litičku ulogu u Bosni. Četrnaestog augusta 1997. u posjetu Palama američki general Wesley Clark, zapovjednik savezničkih snaga u Europi (SACEUR83), javno savjetuje optuženome da se preda. I dodaje: „Karadžićevi dani na slo-bodi su odbrojani."

Gledana izvana, ova čudna komunikacija između Karadžića i Amerikanaca preko medija, ostavlja dojam da se međunarodna zajednica trgnula. Louise Arbour želi vjerovati u mogućnost uhićenja bjegunca. General Clark, s kojim se sastaje 27. augusta, razbija sve njezine nade: „Ako Karadžić bude izručen Hagu, on će tamo odati da je u Daytonu sklopljen sporazum s Warrenom Cristopherom (američkim državnim tajnikom; op. a.) da ga neće prepustiti Hagu." Zaprepaštena, Arbour pita je li to istina. Američki general niječe ne objašnjavajući što bi moglo navesti Karadžića na takve tvrdnje.84

Tokom cijelog susreta novi SACEUR pokazuje svoju nesklonost da snage NATO-a u Bosni igraju ulogu pomagača pravosuđa. Tvrdi da nastavak uhićenja izaziva opasnost da pokrene „treći svjetski rat", da izazove „široku kampanju, terora, nereda, prijetnji čija bi meta bili i civili i međunarodni predstavnici". I upozorava: „Mi ne možemo sebi dopustiti da uništimo Dayton." Arbour ga podsjeća da je „treći svjetski rat" već bio najavljen prije prvog uhićenja, u julu. Ona naglašava da ta uhićenja nisu važna samo za Sud, nego i za mir općenito. Louise Arbour daleko je od pomisli da se velike sile spremaju izvući Karadžića iz Bosne kako bi ga sklonile od međunarodnog suda.

U septembru 1997. mjesec dana prije parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, vojni ataše pri ruskoj ambasadi u Beogradu, agent GRU,85 traži susret s Radovanom Karadžićem u jednom manastiru kako bi mu ponudio azil u Rusiji. On nagovara jednu od svojih veza, Petra Salapuru, pukovnika vojske bosanskih Srba, koji je bio pobočnik Ratka Mladića u vrijeme Srebrenice, da prenese tu poruku Karadžićevoj obitelji. I Amerikanci nastavljaju pregovore. Nakon što su odstranili Gourmelona, tražili su od Coddvja Shareara, šogora pomoćnika državnog tajnika Stroba Talbotta, da sada on preuzme ulogu mamca za Karadžića. Od ljeta, on ga pokušava nagovoriti da promijeni svoju odluku i prihvati ponudu koju mu je u maju prenijela Madeleine Albright -da napusti Bosnu. Do posljednjeg je susreta došlo 14. oktobra 1997., na dan izbora u Bosni. Karadžić leti zatim preko Srbije i Crne Gore, ne u Rusiju, nego u Bjelorusiju, vojnim avionom koji je unajmio Boris Jeljcin.

Karadžiću se nimalo ne sviđa ovo izgnanstvo u Lukašenkovu zemlju. Početkom 1998. pakira kovčege i vraća se u Bosnu. Francuskoj nije nepoznat ni bijeg u Bjelorusiju ni povratak bjegunca u zemlju. Drugog aprila 1998. francuski i talijanski kontingenti NATO-a, na službi u sektoru Pale, oko četiristo ljudi uz blindirana vozila i helikoptere, zauzimaju tvornicu Famos u kojoj je Karadžić imao svoj ured. Rezultat upada je zapljena oružja. Karadžić shvaća da se više neće moći, kao prije svojeg egzila, ponovno nastaniti u svojem sjedištu na Palama i kretati se pred očima sviju od ureda do svoje vile. Francuzi se boje kritike medija ako otkriju da je Karadžiću još uvijek dopušteno slobodno šetati zemljom natopljenom krvlju njegovih žrtava. Od tada bjegunac postaje oprezan. Više se gotovo i ne služi telefonom. Sto je više moguće izbjegava Pale, gdje dolazi samo u kratke posjete obitelji. Povlači se u teško dostupna područja srpskog entiteta u Bosni, blizu granice sa Crnom Gorom i Srbijom, gdje nije u opasnosti da se susretne s novinarima. „Savjetovali su mu da se sakrije", objašnjava mnogo godina poslije jedan od njegovih bliskih prijatelja. „Prvih godina on je čvrsto vjerovao u sklopljeni dogovor. Živio je udobno u svojem domu na Palama. Odlazio je redovito u Predsjedništvo (u Banja Luku, na drugi kraj zemlje; op. a.). Često je susretao NATO-ove vojnike

82 Holbrooke Richard, ibid. str. 355.

83 Skraćeno od Supreme Allied Commander Europe; vrhovni zapovjednik NATO-snaga u Europi, (op. ur.)

84 U Daytonu, 2. novembra 1995. Warren Christopher i Slobodan Milošević razgovarali su o udaljavanju Karadžića i Mladića.

85 Radi se o Glavnoj obavještajna uprava Ruske Federacije -Glavnoje Razvedovatel'noje Upravlenie -(GRU). (op. ur.)

koji ga nikada nisu pokušali uhititi. Čak i kad je putovao izvan Pala, nisu nikada pokušali zaustaviti njegov auto. (...) Uvjeren sam da on i dalje živi normalno u jednoj od zemalja s kojima je sklopio ugovor. Ali najteže mu je biti odvojen od obitelji", priča Božidar Vučurević, jedan od Ka-radžićevih suradnika.86 Desetog aprila, članak u listu Le Monde, koji su „namjestile" francuske tajne službe, otkriva da je Karadžić navodno našao utočište „u jednoj od istočnih zemalja koja bi mogla biti Bjelorusija". Informacija je zastarjela, ali omogućava Francuzima da se opravdaju.

Članak u Le Mondeu dovodi u nezgodan položaj Amerikance. Francuzi nisu nimalo zadovoljni Karadžićevim povratkom u njihov sektor, a Amerikanci su se uspjeli riješiti Mladića koji je još uvijek u izbjeglištvu u Srbiji. Amerikanci se boje da će Pariz otkriti zakulisne dogovore. Pariz rado optužuje Washington da se opire Karadžićevu uhićenju. I Francuzi to povjeravaju Louise Arbour pri jednom susretu početkom 1999.: „Upravo su Amerikanci zahtijevali da Karadžić ne bude uhićen." Da bi odgovorili Francuze od iznošenja novih otkrića, napadaju uoči posjeta francuskog ministra obrane Alai-na Richarda Washingtonu.

Dvadeset trećeg aprila 1998. Washington Post naslovljuje: „Tajni sastanak omogućava Karadžiću da izbjegne uhićenje, jedan je Francuz navodno izazvao neuspjeh misije." Prošlogodišnja afera Gourmelon objavljuje se na sva zvona, u obnovljenoj verziji. Jer „detaljan plan Karadžićeva uhićenja, uključujući i informacije, mape, grafikone i operativne podatke u obliku male narančaste knjižice debljine 1,5 cm", kao što je opisao Jeffrev Smith, čista su fikcija, Cilj operacije Amber Star nije nikada bilo uhićenje Karadžića, a Gourmelo-nova povjeravanja nisu se smatrala izdajom jer nije bio pozvan da napusti Bosnu, gdje je ostao do decembra 1997. Ali američki su dužnosnici dobro pazili da to ne spomenu novinaru Washington Posta. Manipuliranje aferom Gourmelon pogodilo je cilj. Ako je Karadžić još uvijek na slobodi, to je zbog krivnje Francuza. U očima široke javnosti, Francuzi od sada snose najveću odgovornost za neuhićenje Karadžića. Prema tome, anglosaksonski tisak ne prestaje sumnjičiti Francuze za šurovanje sa Srbima, optuživati dvoličnost i nedostatak pouzdanosti Francuza koji „puštaju da se po njihovou sektoru nesmetano kreću ratni zločinci".87 Ovakvo viđenje, koje odolijeva vremenu, vraćat će se svaki put kad treba poslužiti kao protuteža glasinama o tajnom paktu između Karadžića i Amerikanaca, koje krišom počinju puštati u medije srodnici optuženoga. Suparništvo između Francuza i Amerikanaca, kao među zapadnim službama, ponekad stvarno, ponekad prividno, spriječit će kroz više od deset godina da istina iziđe na vidjelo i služit će kao alibi za izostajenje rezultata. Tijekom deset godina, Amerikanci će vikati na sav glas da ne mogu s Francuzima dijeliti nikakvu informaciju o ratnim zločincima kako bi opravdali Karadžićev bijeg koji se nastavlja. Zapravo, ni Francuzi ni Amerikanci niti njihovi saveznici nisu bili spremni preuzeti vođenje operacije koja se tada smatrala previše rizičnom.

Karadžić, bogati i utjecajni bjegunac

Svi napori koje je Washington poduzeo od proljeća 1996. propali su Ka-radžićevim povratkom u Bosnu. Začudo, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici nisu osigurali način da zadrže Karadžića izvan Bosne. Na taj način mu dopuštaju da se vrati. Pa ipak, počevši od njegova povratka iz Bjeloru-sije, Karadžić, optužen prije skoro tri godine, počinje živjeti u tajnosti. Čini se da od tada poštuje uvjete iz svoje izjave iz jula 1996. i zadovoljava se objavljivanjem knjiga kao jedinim javnim uzimanjem riječi. Ali privid i u tome vara. Ako Karadžić ne drži više u svojim rukama sudbinu Bosne, on i dalje utječe na poslove srpskog entiteta. Zapadnjaci ne mogu to ne znati i čini se da se tome prilagođavaju. Postupni prestanak opasnosti za NATO

86 Razgovor s Božidarom Vučurevićem, Slobodna Bosna, Sarajevo, 21. decembra 2006., str. 36. -37.

87 Prosrpski stavovi francuskih vlasti, za koje su stalno optuživane, ne mogu opravdati to nepovjerenje jer takve stavove uvelike dijele i britanske vlasti. Za razliku od Francuske, više knjiga je posvećeno blagosti, dapače suučesništvu visokih britanskih dužnosnika u odnosu na Miloševićev režim. Zadnje objavljeno djelo: Hodge Carole, Britain and the Balkans, 1991 until the Present, Routledge, London, New York, 2006.

ove trupe i za proces mira, koji je neko uhićenje moglo izazvati prvih mjeseci, dapače, prvih godina nakon rata, nije doveo do promjene strategije.

Upozoren da mora postati nevidljiv, Karadžić se dosađuje u svojim brdi-Ima, daleko od bliskih ljudi. Sve češće prelazi na drugu stranu granice gdje lima mnogo saveznika i gdje je i dalje vrlo popularan. U Crnoj Gori, njegovoj rodnoj zemlji, gdje još živi njegova majka i najveći dio njegove rodbine, još uvijek nailazi na susretljivost vlasti. Uz to, lokalno svećenstvo iskazuje mu svesrdno poštovanje i uvijek je spremno prihvatiti ga u svojim nedostupnim manastirima u Crnoj Gori, kao i u Srbiji. Upravo pred silnom gomilom ! crkvenih dostojanstvenika i uzvanika, Karadžić je 1997. u crnogorskom manastiru Oštrog, proslavio krštenje svojeg prvog unuka. Jednako je siguran i | u Srbiji. Miloševićeve tajne službe, koje su nadživjele izvlaštenje svojeg šefa, pružaju mu dragocjenu pomoć. Tako Karadžić može redovito odlaziti u Beograd i prisustvovati rođenju drugog unuka početkom augusta 2002. Posvuda i se može osloniti na mrežu odanih ljudi koja čini njegovu tjelesnu stražu, rukovodi njegovom zaštitom i njegovim putovanjima. Ali ta je operacija skupa. Pogotovo otkad je napustio Pale, stoji stotine hiljada eura godišnje, prema zapadnim službama.

Karadžić crpi iz blagajne Republike Srpske, srpskog entiteta u Bosni. Između 1998. i 1999. stavljeno mu je na raspolaganje više miliona eura. Slobodan Milošević mašio se za džep i pribavio mu milion eura. U martu 1998., upravo nakon Karadžićeva povratka u Bosnu, Momčilo Krajišnik, jedan od njegovih bivših glavnih pomagača, traži, u pismu upućenom Nikoli Šainoviću, tada Miloševićevu zamjeniku premijera, milion eura kao udio u „sudskoj zaštiti" Radovana Karadžića pred „samoproglašenim sudom" u Hagu. Sljedećeg mjeseca, Beogradska banka, bivša banka Slobodana Miloševića kojom upravlja njegova vjerna prijateljica Borka Vučić, uplaćuje taj iznos u obliku zajma namijenjenog „obnovi srpskog Sarajeva" Komercijalnoj banci „srpskog Sarajeva", na ruke Karadžićeva bivšeg ministra pravde Momčila Mandića.88 Novac nikada neće biti vraćen ni uplaćen za rekonstrukciju dijela Sarajeva koji je ostao pod srpskom kontrolom. U dogovoru s predsjednikom Vlade Republike Srpske, iznos je prebačen za zaštitu bjegunca.

Cijela mreža javnih poduzeća usmjerava dio svojih prihoda u Karadžiće-vu korist. Privatna su poduzeća isto tako morala dati svoj prilog, ponekad silom, prinuđena plaćenicima iz Karadžićeve zaštićene mreže, pod izgovorom da su, zahvaljujući pokroviteljstvu bivšeg vode za vrijeme rata mogli (nedopušteno) nagomilati svoj kapital. Njegov prijatelj Dragomir Kojić, bivši šef njegove policije, bio je jedan od glavnih davatelja. On tada upravlja Unipakom, poduzećem za razminiranje koje je nagomilalo milione dolara ugovorima o podzakupu s Roncom, američkim poduzećem iz Virginije, specijaliziranimza humanitarne operacije razminiravanja, a koje je subvencionirao State Department, i s grčkim poduzećem kao što je IMI koje se koristilo europskim subvencijama.89

Čini se da ovo kolanje novca nije privuklo pozornost međunarodnih usta-nova koje su toj zemlji donosile sredstva neposredno nakon rata, i koje su mo-rale strogo nadzirati ne samo političke vlasti nego i kretanje i upotrebu državnog novca. Velike sile, tako spremne neutralizirati Karadžićev utjecaj nakon mirovnih sporazuma, nimalo se nisu začudile vidjevši kako bliski suradnici Radovana Karadžića nadziru najveći dio ekonomske moći srpskog entiteta u Bosni. Tek su se 2003., osam godina nakon njegove optužbe, zapadnjaci poče-li zanimati za mrežu financijske podrške Radovanu Karadžiću. Ali bjegunac i dalje nastavlja dobivati mirovinu predsjednika srpskog entiteta koji je osnovao i kojim je upravljao za vrijeme etničkog čišćenja. I nitko mu ne osporava taj iznos. Međutim, središnji mirovinski fond izračunao je njegove godišnje prihode na temelju položaja u službi od 6. aprila 1992. do 10. novembra 2001, iako ga je 1996. na položaju predsjednika

88 Momčila Krajišnika je 2006. ICTY osudio na dvadeset i sedam godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti u Bosni. Nikoli Šainoviču sudi se pred ICTY-em za zločine protiv čovječnosti na Kosovu, a Momčila Mandića je bosansko pravosuđe optužilo za zločine protiv čovječnosti. 89 Dragomir Kojić će se tek od sredine 2003. pojaviti na popisu osoba osumnjičenih da financiraju Karadžićev bijeg, a kojima je zabranjen ulazak u Europsku uniju i u SAD. Prije toga, Kojićevu učinkovitost u operacijama razminiranja okolice Sarajeva više su puta pozdravljali predstavnici međunarodne zajednice, koji su zaboravljali da su Kojić i njegovi ljudi sami sudjelovali u miniranju kako bi održali opsadu bosanske prijestolnice.

srpskog entiteta zamijenila Biljana Plavšić. Karadžić nije nikad nestao iz službenih popisa: njegovi administra-tivni dokumenti redovito se ažuriraju, a liječnička komora izdaje mu svake godine profesionalnu iskaznicu.

Konačno, za svih ovih dvanaest godina bijega Karadžić nije nikada prestao utjecati na politički i ekonomski život srpskog entiteta u Bosni. „Nemojte zamišljati da se on skriva u nekoj rupi kao Sadam Husein. On se slobodno kreće, piše, viđa svoju obitelj", često nas podsjeća Carla del Ponte ne otkrivajući da on ima vremena čak i za primanje svojih ljubavnica. Nakon povratka u Bosnu bjegunac se prestao služiti telefonom. Od tada sa svojim bližnjima komunicira porukama ili pismima. Njegova brojna pisma koja je NATO uhvatio svjedoče o Karadžićevoj djelatnosti na svim područjima. On komentira političke događaje i aktualnosti, savjetuje financijske operacije i kupovanje zemljišta, raspravlja o održavanju obiteljskog imutka, prenosi političke smjernice, daje zapovijedi u vezi sa svojom obranom. Čini se da je Karadžić prvih godina ozbiljno sumnjao u svoju nekažnjivost, tako da se bavio pripremanjem svoje obrane i osiguravanjem da na njoj rade međunarodni odvjetnici i da za to budu plaćeni. Pisma pokazuju da nema nikakvih teškoća u komuniciranju s bliskim osobama i da je nastavio održavati izravne kontakte sa svojom obitelji. Svakog januara, na dan svojega krštenja, sastaje se sa svojima. Mnoga od tih pisama omogućuju da se upoznaju njegove navike i da se predvide neka njegova premještanja. Ona su također mogla dovesti do njegova hvatanja. Ali, svaki put kad se neki kontingent NATO-a domogao dokumenata, predao bi

ih svojim nacionalnim vlastima, koje bi ih proglasile tajnama obrane. ICTY je dobio samo vrlo mali dio, nekoliko godina poslije, kad informacije što su ih sadržavala nisu više imale nikakve vrijednosti. Ujesen 2005., kad je Carla del Ponte prijetila da će otkriti istinu o hajki na Karadžića, iznenadno joj je dostavljeno desetak fascikala koji su sadržavali pisma i druge osobne dokumente što su pripadali bjeguncu. Ti su dokumenti naknadno objasnili funkcioniranje mreža Karadžićeve zaštite. Nova i posljednja smrtonosna kampanja Slobodana Miloševića na Kosovu u ljeto 1998. odvraća pažnju s Bosne i Hercegovine. NATO se sprema intervenirati protiv Miloševićevih snaga i više se ne nastoji čak niti pretvarati da hvata Radovana Karadžića. Očajna, Louise Arbour odlučuje, samo nekoliko tjedana nakon što je optužila Slobodana Miloševića, pokušati uvjeriti Karadžića da se preda. Ona zadužuje člana svojeg ureda, Amerikanca Paula Nella, da stupi u kontakt s Radovanom Karadžićem. Došlo je do nekoliko tajnih susreta, ali bez rezultata. Događali su se između Trebinja i Bileće, u blizini jezera, zatim zapadnije, u manastiru na putu koji vodi u Stolac, zatim u području Foča -Višegrad, u hotelu u blizini Kule Banje i, napokon, u Crnoj Gori, na visovima planine Žabljak. Pri svakom premještanju, istražitelju su povezali oči, njegovi pratioci mijenjaju rute i nekoliko puta mijenjaju vozilo. Za vrijeme njihova posljednjeg susreta, Radovan Karadžić ponovno podsjeća na sporazum s Richardom Holbrookeom, iz novembra 1995. U izvještaju o svojoj misiji Paul Nell sažima Karadžićeve riječi: „Malo prije Daytona, američki diplomat mu je obećao da nikada neće biti uhićen ako se bude držao postrani." Ured Louise Arbour traži od NATO-ova zapovjednika u Bosni, generala Meigsa, da se dogovore o načinima Karadžićeva prebacivanja u Hag. On javlja da treba dobiti zeleno svjetlo osobno od Clintona prije nego što se poduzme bilo kakva akcija koja uključuje Karadžića. Louise Arbour napušta svoje mjesto povjeravajući taj projekt Carli del Ponte koja je stigla u Hag 14. septembra 1999. Sretna je okolnost što je nova tužiteljica Švicarka, a Karadžić je razmatrao mogućnost da se preda baš u Švicarsku. Optuženik ne želi izgledati kao kukavica i traži da njegova predaja bude prikazana kao uhićenje. No, nema nimalo povjerenja u NATO i boji se za svoj život. Za vrijeme posljednjeg susreta s izaslanikom Louise Arbour, početkom septembra 1999., Karadžić do u potankosti raspravlja o načinu svoje predaje. Ponovno traži da početak suđenja čeka u kućnom pritvoru i tristo hiljada njemačkih maraka kako bi osigurao svoju zaštitu. Nova tužiteljica željela bi iskoristiti sljedeći susret, ako se bude održavao u Bosni, da ga prijetnjom neposrednog uhićenja prisili na predaju. Dvadeset drugog septembra 1999. ona traži pomoć generala Meigsa koji potvrđuje da je potrebna Clintonova suglasnost za bilo kakvu akciju protiv Radovana Karadžića ako se događa u američkom sektoru. General Meigs, međutim, preporučuje da se savjetuju s Parizom jer će Karadžić vjerovatno biti u francuskom sektoru. Carla del Ponte primljena je 29. februara 2000. u Elizejskoj palači. Chirac bez okolišanja optužuje Amerikance da priječe Karadžiće-vo uhićenje. Kao dokaz kaže da je Francuska ,,u prošlosti poticala Amerikance da djeluju", ali oni nisu makli ni prstom. Chirac priznaje da je uvjeren da je nekakav sporazum sklopljen u vrijeme dejtonskih pregovora, ali da nema čvrstog dokaza. Dvadeset trećeg marta 2000. Carla Del Ponte otvoreno postavlja to pitanje Wesleyju Clarku, zapovjedniku savezničkih snaga u Europi (SACEUR). Američki general to poriče i optužuje Chiraca da se sporazumio s Karadžićem i Mladićem kako bi, uoči ceremonije potpisivanja mirovnih sporazuma u Parizu, postigao

oslobađanje francuskih pilota, koji su od augusta 1995. u srpskom zarobljeništvu. On dodaje da je francusko protivljenje motivirano i ekonomskim interesima Francuske u Srbiji i u Rusiji. Ali ponavlja da je potrebno Clintonovo zeleno svjetlo. Da bi ipak dokazao kako su Chira-cove optužbe protiv Amerikanaca neosnovane, general Wesley Clark traži od Pariza da naredi francuskim trupama da što prije uhite Radovana Karadžića. U pismu od 24. marta 2000. naslovljenom na zapovjednika francuskog Glavnog stožera generala Jean-Pierrea Kelchea, koje je on odmah dostavio Carli del Ponte, piše: „Nakon naših rasprava i u želji da razjasnim svoje namjere, ja vas ovim pismom ovlašćujem da poduzmete sve akcije potrebne za hvatanje Radovana Karadžića čim vaše snage budu mogle to izvršiti, na temelju optužnice ICTY-a, podignute protiv njega. Bio bih vam zahvalan da me obavještavate u skladu s procedurom." To je samo uzaludan pokušaj, i Clark to zna. Washington objašnjava: „Francuzi imaju u Karadžićevoj okolini vezu, jednog od njegovih tjelesnih čuvara. Ako zatraže pomoć SAD-a, mi ćemo im je dati, ali istina je da Francuzi ne žele našu pomoć. Oni nastoje postići Karadžićevu predaju." Karadžić je, u međuvremenu, prekinuo sve kontakte s Paulom Nellom, izaslanikom tužiteljičina ureda. To je bio posljednji susret s nekim predstavnikom ICTY-a.

Pasivnost velikih sila za vrijeme sukoba dovela je do mnogih prljavih nagodbi koje će, kad se jednom vrati mir, dovesti do novih. Jučerašnja nemoć rađa današnju nemoć, zatvarajući političare u zatvoreni krug iz kojeg nastoje izaći neprestano se opravdavajući. Svaka velika sila ima svoje vlastite dugove uz one koje dijele sve zajedno. Amerikanci i Francuzi uzaludno prebacuju krivnju jedni ne druge dok sporazumno nastoje ograničiti djelovanje pravosuđa kako bi prikrili svoje prijašnje postupke. Francuska nije nikada željela otkloniti sumnju s okolnosti oslobađanja pilota 12. decembra 1995., dva dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u salonu Elizejske palače u Parizu. Frederic Chiffot i Jose Souvignet sudjelovali su u NATO-ovoj operaciji protiv srpskih položaja u Bosni kad je 30. augusta 1995. srušen njihov Mirage. Pronašli su ih seljaci, predali ljudima Ratka Mladića i njegovoj službi osiguranja. Radovan Karadžić, dakle, nije bio u poziciji da se cjenka. Izaslanici Jacquesa Chiraca ili francuskih službi, bivši prefekt Jean-Charles Marchiani, general u mirovini Pierre-Marie Gallois i drugi, shvatili su to nakon što su tjednima s njime vodili pregovore za vrijeme kojih je tražio prestanak progona pred ICTY. Pariz je konačno tražio od Beograda, uz prijateljsko posredovanje Moskve, da nagovori Mladića da pusti dva časnika. Prema nizu telefonskih razgovora, koji su prisluškivani u to vrijeme, a izneseni krajem juna 2003. na suđenju Miloševiću, i Ratko Mladić je pokušao pregovarati o svojem neka-žnjavanju u zamjenu za oslobađanje pilota. U telefonskim razgovorima iz decembra 1995. među srpskim rukovodiocima spominju se Chiracova obeća-uja. Komandant Generalštaba Armije, Momčilo Perišić, rekao je 9. decembra navečer Zoranu Liliću, predsjedniku Federacije Srbije i Crne Gore, da Mladić, u zamjenu za pilote, traži „čvrsta jamstva da neće biti izručen Sudu". Lilić se čudi jer su mu „svi -Chirac, Milošević, Perišić i sam Lilić -dali svoju ri-ječ". U telefonskom razgovoru s Lilićem, nekoliko trenutaka poslije, Milošević odobrava Mladićeve zahtjeve i sugerira svojem sugovorniku da mu izda pisa-no jamstvo. Ne čekajući, Lilić obavještava Perišića i naglašava da će Mladić dobiti „pisani dokument, a uz to i riječ predsjednika Miloševića i Chiraca". Iste večeri 11. decembra 1995. Miloševićeva supruga Mira Marković poziva Mladićeva šefa Štaba Rajka Banduku: „Ne dolazi u obzir da Mladić ode u Hag, nema nikakva razloga da piloti ne budu razmijenjeni pod tim uvjetom." Za-tim izjavljuje da, kad Mladić dobije jamstva, piloti moraju biti predani Francuzima. Pariz je to uvijek poricao. Pri susretu s Carlom del Ponte u Elizejskoj palači 25. juna 2003. Jacques Chirac izričito kaže da Francuska nije nikad pregovarala o oslobađanju svojih pilota u zamjenu za Mladićevu propusnicu. „Znam ja tu priču, to pričaju onaj razbojnik (Jean-Charles; op. a.) Marchiani i (Charles; op. a.) Pasqua, a bio je i neki Rus (Arkadij Gajdamak; op. a.) u toj priči. No bio sam bijesan i tražili smo bezuvjetno oslobađanje pilota!" uzviknuo je tada Chirac.

Hajka na Mladića

Nakon završetka NATO-ove intervencije na Kosovu u proljeće 1999. zapadni dužnosnici obnavljaju svoja obećanja da će poštivati zahtjeve pravosuđa, ali, iza kulisa, ne mijenjaju svoju politiku odbijanja. U februaru 2000. za vrijeme jednog posjeta Nizozemskoj Jacques Chirac ponovno potvrđuje „odlučnost Francuske da učini sve kako bi pomogla u uhićenju traženih osoba, a osobito onoga koji utjelovljuje etničko čišćenje u njegovu najgnusnijem obliku, tj. Radovana Karadžića". Wesley Clark u aprilu pojačava ton: „Karadžićevo je uhićenje pitanje dana." A George Tenet, šef CIA-e, pri susretu s Carlom del Ponte 26. septembra u Langlayu, dodaje: „Ja takve ljude progonim diljem svijeta. Zašto se ne uspijeva uhititi ni Bin Ladena? Trebalo nam je sedam dana da uhvatimo Noriegu s dvadeset hiljada marinaca u zemlji koja je bila naša... Karadžić je moj prioritet broj jedan. On je u središtu svih naših napora. To je jedna od najtežih operacija. On nikada ne razgovara telefonski, ne potpisuje nikada dokumente (sic). Međutim, ako Miloševića svrgnu s vlasti, svi će štakori napustiti brod." U maju 2001., na novom sastanku nakon američkih izbora, George Tenet ponavlja: „Za Bushovu administraciju, kao i za CIA-u, Karadžić i Mladić spadaju u najviše prioritete." Zatim naglašava i ne sumnjajući što će se dogoditi 11. septembra: „Karadžić je za mene važniji od Mladića i važniji od Bin Ladena." Britanski premijer isto tako uvjerava Carlu del Ponte u svoju podršku. U pismu datiranom 19. decembra 2001. Tonv Blair piše: „Naročito me zabrinjava činjenica da Karadžić i Mladić još uvijek nisu uhićeni. Mi smo jasno ukazali Koštunici (predsjedniku Srbije i Grne Gore, u vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji, potkraj novembra, op. a.) da njihova sloboda otežava stabilizaciju situacije u Bosni. Mi smo suočili vlasti s informacijama koje pokazuju da elementi Jugoslavenske armije osiguravaju Mladićevu zaštitu. I dalje ćemo ustrajati u tome."

Nakon što je u oktobru 2000. svrgnut s vlasti, Slobodana Miloševića izručio je Hagu 28. juna 2000. srpski premijer Zoran Đinđić. Taj preokret kao da najavljuje moguće otvaranje. Bjegunci koji su našli utočište u Srbiji sad su već na dohvat ruci pravde. To barem vjeruje Carla del Ponte koja odlučuje pokušati nagovoriti srbijansku vladu da uhiti Ratka Mladića koji se javno pokazuje u Beogradu. Nakon odlaska iz Bosne u martu 1997. Mladić živi u Srbiji pod zaštitom najviših državnih vlasti. Slobodan Milošević gaji veliko divljenje prema krvoločnome generalu. Uoči njegove smrti u Hagu, u martu 2006., rekao je svojim zatvorskim drugovima: „Ratko Mladić je veliki zapovjednik, pravi džentlmen." Njegov nasljednik Vojislav Koštunica, izabran u oktobru 2000., ne mijenja strukture. Pedesetak najvjernijih Mladićevih članova osiguranja slijedilo ga je u Srbiju. Nastanili su se u vojarni na Topčideru, u srpskoj prijestolnici. Beogradska armija osigurava im logistiku, putovanja, nadzor. Ratko Mladić živi u svojoj beogradskoj vili, u Ulici Blagoja Parovića 11-7A, u rezidencijalnoj četvrti Banovo Brdo gdje je vojska izgradila kuće za svoje visoke časnike. Kad u aprilu 1999. NATO pokreće operaciju bombardiranja Savezničke snage, ciljaju se ponajprije vojne infrastrukture i postrojenja. Mete su gađane sve do Beograda. Ratko Mladić preselio se odmah u unutrašnjost. U početku boravi u odmaralištu Stragarima, blizu gradića Topole, zatim se preselio u drugo vojno odmaralište, u Rajcu blizu Valjeva. Nakon što su završila ratna djelovanja, Ratko Mladić provodi vrijeme između Beograda i unutrašnjosti. Često je gost generala Živanovića, svojeg prijatelja koji je zapovijedao Drinskim korpusom do jutra kad je započeo genocid u Srebrenici, a koji ima kuću u blizini Gornjeg Milanovca. Redovito odlazi u područje Valjeva gdje boravi kod drugih srpskih generala i kod generala Petra Gračanina, bivšeg ministra, prijatelja obitelji Milošević i savjetnika u sjeni svih usporednih mreža. Upravo u tu pokrajinu u središtu Srbije, povukao se na nekoliko tjedana u vrijeme izručivanja Slobodana Miloševića ICTY-u., 28. juna 2001. Nakon što ga je predsjednik države Vojislav Koštunica uvjerio da neće biti predan Hagu, Mladić se konačno vratio u Beograd. Iz budžeta Vojske Republike Srpske pronevjereno je 75 000 konvertibilnih maraka, valute Bosne i Hercegovine (oko 36 000 eura), kako bi mu se kupio automobil koja će on zatim darovati sinu. Kad se Mladić u proljeće 2001., a zatim 2002. liječio u Vojnoj bolnici u Beogradu, nije se koristio podzemnim ulazom na razini garaža, nego je ulazio na glavna vrata. Isto tako, Mladić se pokazuje i na vjenčanju svojeg sina Darka, a nazoči i svečanostima u Domu Armije, smještenom u srcu Beograda. Obilazi restorane u svojoj četvrti, ide na nogometne utakmice. Beograđani ga redovito susreću. Njegovo često pojavljivanje predstavlja izrugivanje međunarodnoj zajednici. Snage NATO-a poslane u susjednu Bosnu i Hercegovinu ne mogu djelovati u Srbiji, čak i kad bi htjele. Na taj način mogu otkloniti ponudu Zorana Đinđića Carli del Ponte 28. juna 2001. Srpski premijer koji sredinom popodneva telefonira tužiteljici da je obavijesti o izručenju Slobodana Miloševića na Sud, predlaže joj da u isti mah isporuči Mladića. „Ako NATO može djelovati bez odgode, u roku od četiri sata", sugerira on. Mladić je tada kod kuće u Beogradu.

Mladić ubrzo postaje razlog neslaganja između Vojislava Koštunice, pred-sjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore, i Zorana Đinđića, srpskog premijera. Đinđić zna da njegova zemlja neće naći svoje mjesto na međunarodnoj sceni ako daje utočište najodgovornijem za pokolj u Srebrenici, kojega traži međunarodno pravosuđe. Već prije nego što je izručio Miloševića Hagu, on traži od Koštunice da ukine zaštitu odobrenu Mladiću koju financira savezni budžet te da ga umirovi.

Mladić nije nikada prestao biti aktivan časnik jugoslavenske vojske, čak ni u vrijeme najžešćeg etničkog čišćenja. Za vrijeme rata kad je zapovijedao vojskom bosanskih Srba i činilo se da ovisi o samoproglašenom predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, Mladić je ostao pod pokroviteljstvom Beograda. Svako od njegovih unapređenja, poput onog od 16. juna 1994. koje mu je pribavilo treću generalsku zvjezdicu, doneseno je odlukom potpisanom rukom predsjednika Savezne Države Srbije i Crne Gore. Mladić je i dalje pripadao jugoslavenskoj vojsci, samo je dodijeljen Srbima u Bosni, kao i gotovo svi kadrovi njegove vojske koji su sijali smrt u Bosni. Sedam godina poslije, 16. juna 2001., ponovno predsjednik države Vojislav Koštunica potpisuje dekret ovlašćujući njegovo umirovljenje i povlačenje njegova dosjea iz službenih registara Vojske Jugoslavije. Ali Koštunica, koji je to napravio pod pritiskom Đinđića, ne žuri. Administrativna procedura dovršena je tek godinu dana poslije, 29. maja 2002., nakon novih prijetnji srpskog premijera.

„Zapanjuje spoznaja da Ratko Mladić može i dalje sasvim bezbrižno živjeti u Beogradu, pod službenom zaštitom Jugoslavenske armije, čiji je i dalje aktivni časnik", optužuje u novembru 2001. Carla del Ponte u Parizu i u Washingtonu. I upozorava pred Vijećem sigurnosti 27. novembra: „Ako smo stvarno odlučni primijeniti zakon protiv onih koji su počinili djela genocida ili zločine protiv čovječnosti ili terorizma i ako želimo uspostaviti trajnu stabilnost na Balkanu, jednostavno ne možemo dopustitu Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću da izbjegnu pravdi i ne možemo konstruktivno razgovarati o dovršavanja mandata ICTY-a dok njima ne budu suđeno u Hagu." Đindić je već obećao Carli del Ponte da će joj predati Mladića, ali je tražio malo vremena. „Mladić je u Srbiji i moram dobiti politički konsenzus za njegovo izručivanje Hagu. A to će biti teško, da ne kažem nemoguće. Koštunica je nerazuman i neće krenuti na Mladića. A uz to, on misli da su dani ICTY-a i vaši odbrojani." Đinđić zna da bi sudjelovanje srpske policije u Mladićevu uhićenju izazvala odgovor vojske. On pokušava najprije uvjeriti Koštunicu da se podčini međunarodnim pravilima i da što prije započne suradnju s ICTY-em. SAD i dalje uvjetuje svoju ekonomsku pomoć tom suradnjom, o tome ovisi sudbina Srbije. Dvadesetak optuženika koji bježe od Haga bezbrižno živi u Srbiji. Đinđić se nada da će Koštunica ubrzo pristati da isporuči sitne ribe, a zatim će se odlučiti isporučiti i Mladića. Ili da će Mladić, kad ga napusti vojska, otići iz Srbije. U januaru 2002. Đindić u New Yorku najavljuje Carli del Ponte svoj plan: „Tražio sam od Amerikanaca da mi pomognu lokalizirati Mladića, ali oni kažu da ne znaju gdje se nalazi. Međutim, sklopili smo sporazum s CIA-om. Ako Mladić bude izvan Srbije, CIA će djelovati. Nebojša Pavković (tadašnji komadant Generalštaba Vojske Jugoslavije; op. a.) poslat će dvije stotine ljudi i postaviti mu ultimatum: ili napusti Srbiju, ili ćemo te uhapsiti. Nadamo se da će otići. Bit će ga lakše uhapsiti u Republici Srpskoj jer se tamo ne može, poput Karadžića, osloniti na široku mrežu podrške." Mladić nema nipošto namjeru predati se ili napustiti Srbiju, gdje se osjeća na sigurnome. Četvrtog juna 2002. u Beogradu on vlastoručno potpisuje svoje umirovljenje i imenuje tri opunomoćenika za primanje njegove penzije: suprugu Bosiljku, sina Darka i šefa jedinice zadužene za njegovu sigurnost. Njegov položaj optuženika u bijegu nimalo ga ne sprečava da doslovno prati proceduru. U svakoj etapi, Mladić potpisuje svoje zahtjeve, potvrđuje primitak odluka, ostavlja svoju osobnu adresu. Vojni odjel zadužen za njegovu sigurnost raspušten je i napušta neko vrijeme vojarnu u Topčideru. Srpski premijer Zoran Đindić zaprijetio je da će prestati uplaćivanje iz Srbije u savezni budžet ako novac bude i dalje upotrebljavan za financiranje Mladićeva bijega. Ali uz Koštuničinu neograničenu punomoć, armija nalazi druge kanale financiranja. Jedinica je odmah ponovno uspostavljena kao skupina dobrovoljaca, plaćenih iz vojnih crnih fondova.

Sljedećih dana Mladić u samom srcu Beograda slavi svoj odlazak u mirovinu u restoranu Doma Armije, nešto niže od Trga Republike, sa suprugom i starim drugovima. On i dalje posjećuje Bevandu na Banovu brdu. Dvadeset prvog oktobra 2002. ruča u Miloševom konaku, u četvrti Košutnjak, na 500 metara zračne linije od rezidencije švicarskog veleposlanika gdje Carla del Ponte razgovara s međunarodnim diplomatima na kraju svojeg posjeta Beogradu. Dvanaestog marta 2003. premijer Zoran Đindić ubijen je usred dana pred zgradom srpske vlade. Srpska policija započinje golemu policijsku akciju. Više od hiljadu osoba pritvoreno je širom zemlje. Većinom su to članovi organiziranog kriminala. Ali uhićeni su i bivši šef Miloševićeve tajne policije Jovica Stanišić i njegova desna ruka Frenki Šimatović. Mladić ne želi riskirati. Sklanja se na Bežanijsku kosu, u predgrađe Beograda, na putu između središta grada i aerodroma, u kuću jednog generala u mirovini. Zatim kupuje nekoliko jutara zemlje, između Valjeva i Loznice, nedaleko od granice s Bosnom, gdje neko vrijeme uzgaja pčele.

Dugo su zapadnjaci odbijali priznati da Mladić potpuno nekažnjeno boravi u Srbiji. Čak i ako su ga lako mogli susresti u Beogradu. Čak i ako su Zoran Đinđić i njegovi ministri to rado potvrđivali. Ali, svaki put kad ih je Carla del Ponte pozivala na djelovanje, oni su zahtijevali opipljive dokaze. Tridesetog novembra 2001. francuski ministar obrane Alain Richard želeći poštedjeti predsjednika Koštunicu, unatoč njegovu odbijanju suradnje s ICTY-em, za vrijeme susreta u Parizu dobacio je Carli del Ponte: „Ako je Mladić doista u Beogradu, pokažite nam njegovu fotografiju. Moja će zemlja izvršiti pritisak kad budemo imali pouzdane i provjerljive dokaze." A francuski je ministar bio upravo primio izvještaj generala Philippea Rondota, zapovjednika speci-jalnih operacija, koji ne ostavlja više nikakvih sumnji o Mladićevoj prisutnosti u Srbiji. Krajem 2002. prijestolnice ne mogu više negirati očigledno. Otad su one prisiljene vršiti pritisak na vlasti koje otvoreno izbjegavaju zakon, odbijajući izvršiti međunarodni nalog za uhićenje generala optuženog za genocid.

„Slučaj Karadžić" U Bosni i Hercegovini, velike sile ostaju na svojim pozicijama. Početkom 2001. francuske službe tvrde da su lokalizirale Karadžića zahvaljujući uređaju GSP-a postavljenom pod automobil jedne od njemu bliskih osoba. Ali operacija hvatanja poništena je po zapovijedi Jacquesa Chiraca jer bi ona prisilila francuske komandose da prijeđu u sektor pod američkom kontrolom. Na čelu međunarodnih snaga u Bosni (SFOR) američki general Dodson u julu 2001. objašnjava Carli del Ponte: „Nismo više zabrinuti da ćemo morati pretrpjeti gubitke jer su naši ljudi već dobro uvježbani. Ali Karadžić uživa status junaka, postoji opasnost teške političke krize u slučaju uhićenja." Unatoč tome što je Srbija izručila Slobodana Miloševića, zapadni dužnosnici tvrdoglavo traže alternative Karadžićevu uhićenju. Nova američka administracija nije međutim našla ništa bolje nego da ga nizom pisama i susreta s njegovom obitelji moli da se preda. Pierre Richard Prosper, novi američki veleposlanik zadužen za pitanja međunarodnog pravosuđa, piše 14. decembra 2001. Ljiljani Karadžić da je nagovori da pozove svojeg supruga na predaju: „Gospođo Karadžić, predaja vašeg supruga Hagu neizbježna je, ali može izabrati način na koji će tamo otići. Bilo bi u interesu vaše obitelji i onih koji je okružuju da se ta predaja vrši u potpunoj sigurnosti i dostojanstvu, a ne operacijom u kojoj bi on ili drugi mogli biti ranjeni. Umjesto da uzmiče od Međunarodnog suda, vaš bi se suprug morao predati i braniti svoj stav pred Sudom. Time bi olakšao i teret koji pritišće njegovu obitelj i njegove pristaše koji, u protivnom slučaju, riskiraju posljedice pravnih i financijskih akcija koje će se poduzeti protiv njih. Isto tako uklonio bi i prepreku razvoju Republike Srpske i omogućio joj da postane odgovoran i prosperitetan element Bosne i Hercegovine. Želio bih se susresti s vama da razgovaramo o položaju vašeg supruga. Mogao bih biti u Bosni

20. ili 21. decembra. Gorljivo vam preporučujem da iskoristite ovu priliku."

Prosper nije uspio dogovoriti sastanak. U januaru 2002. odlazi u Crnu Goru da bi nagovorio Karadžićevu majku Jovanku. Stara Crnogorka ne dopušta da joj prodaje maglu. Veleposlanik tada prijeti Luki, bjegunčevu bratu, da će mu ugroziti poslove. Luka Karadžić posjeduje nekoliko benzinskih crpki i tvornicu voćnih sokova. Ukidaju mu isporuku goriva, ali on ne popušta. Zatim i američki general Svlvester, koji preuzima zapovjedništvo SFOR-a, piše Ljiljani Karadžić savjetujući joj u interesu bosanskih Srba da nagovori supruga da se preda. Supruga odgovara generalu Svlvesteru 4. juna 2002.: „Jedino što međunarodna zajednica može učiniti jest da povuče optužbu." I naglašava: „Moj je suprug uvijek poštivao svaki gentleman's agreement, što bi vi morali znati. Također, svi su uvjeti ispunjeni da on postane slobodan čovjek." Sljedećih mjeseci, više zapadnih izaslanika obećava Carli del Ponte moguću predaju Karadžića ako se odustane od optužbe za genocid vezan uz Srebrenicu. Zapadne vlade traže izlaz ali dobro paze da same ne formuliraju takav zahtjev.

Prema ispovijesti stručnjaka za to područje, u deset godina bila su samo tri pokušaja Karadžićeva uhićenja. Sva tri su objavljena. Do svih je došlo 2002. godine kad je u Hagu započelo suđenje Miloševiću, kad su velike sile tražile od ICTY-a da što brže dovrši svoj posao. Prva je operacija započela 28. februara u Čelebićima, selu nedaleko od Foče, u jugoistočnom dijelu Bosne. Dva su dana kontingenti NATO-a pretraživali taj sektor. Karadžić nije tamo. A oni to znaju. Ali su, još jednom, američki časnici s visokim činovima optužili jednog francuskog vojnika da je potkopao operaciju upozorivši na vrijeme Karadžića. Francuska vlada demantira, glavni tajnik NATO-a Britanac Lord Robertson, također. Osamnaestog marta 2002. američki državni tajnik Colin Powell obećava Carli del Ponte: „SAD neće prestati zahtijevati uhićenje Karadžića i Mladića." U Vijeću nacionalne sigurnosti (NSC), koje je tada vodila Condolezza Rice, stručnjaci joj objašnjavaju: „Molimo vas da nam oprostite što smo vam obećali Karadžića prije novembra 2001. Jedanaesti septembar poremetio je naš program. Ipak, nakon toga smo ponovno procijenili situaciju i potvrdili, zajedno s našim saveznicima, važnost da stavimo Karadžića iza brave. Ponovno smo vrlo aktivni. Dvije operacije koje je pokrenuo SFOR propale su, ali one su nam poslužile kao izvrsna generalna proba. Pojačali smo pritisak i sve više mu otežavamo život." Do drugih dviju operacija došlo je ljeti, u Palama, a zatim u Foči. To su bile operacije za javnu upotrebu jedne vojne supersile okrnjene reputacije, ili još nemarnijih zapadnih dužnosnika čija je odsutnost volje sve sumnjivija. One su također opomena upućena Karadžiću koji, povremeno dolazi u pretražene sektore. Opomene da se preda ili da prestane utjecati na politički i gospodarski život srpskog entiteta u Bosni? Ove operacije, u svakom slučaju, omogućavaju zapljenu dokumenata čiji sićušan dio, nerado predan Tužiteljstvu u Hagu, daje mnogo pojedinosti o intenzivnoj aktivnosti nevidljivog čovjeka.

Prijestolnice tvrde da se obruč steže. General J. Svlvester 17. aprila 2002. uvjerava Carlu del Ponte da raspolaže „najboljim američkim snagama na svi-jetu" kako bi zarobio Karadžića. I dodaje da je već potrošeno 18 miliona do-lara „u operacijama traženja i psihološkim operacijama usmjerenima prema lokalnom javnom mnijenju". Nekoliko tjedana poslije tvrdi da „se približavaju Karadžiću" i da ga čak „mogu čuti kako diše". Kao Louise Arbour, i Carla del Ponte sumnja u volju velikih sila. Dvanaestog marta 2002. na kraju posjete djelatnom glavnom stožeru NATO-a u Stuttgartu, ona napominje u svojim osobnim bilješkama: „Oni su obmanjivači, rekli su da žele uhićenja... Izgledaju jako uvjereni, ali slabo rade. Svakih šest mjeseci dolazi do smjene timo-va. Nema suradnje. Ne smiju se praviti bilješke (za vrijeme sastanka, op. a.) ni odnijeti sa sobom sheme i grafikoni koje su mi dali na francuskome. Ljubazni su, ali glupi."

Kako bi se zapadnjaci prestali „igrati skrivača s počiniteljima genocida", Carla del Ponte želi stvoriti vlastiti tim za traganje. U septembru 2001. tražila je četiri dodatna mjesta u budžetu za 2002. Ali, u decembru SAD poziva na smanjenje budžeta. Jedanaesti septembar izmijenio je njihove prioritete objašnjavaju oni tražeći od Tribunala da se što prije pozabavi „izlaznom strategijom". Carla del Ponte ne dobiva ni jedno dodatno mjesto. Ona se odlučuje snaći sredstvima kojima raspolaže i određuje nekoliko sposobnih obavještajaca među svojim istražiteljima. Početkom 2002. unutar Tužiteljstva nastala je jedinica zadužena za lokaliziranje kriminalaca u bijegu i usklađivanje lova na Karadžića i Mladića. No ona nije ovlaštena za hvatanje bjegunaca. Naime, velike sile nisu nikada odgovorile na ponovljene apele sudaca i tužitelja koji su slijedili jedan za drugim da se formira „grupa međunarodne sudske policije". Tako je Tribunal, kad je riječ o uhićenjim i općenito suradnji, ostao ovisan o dobroj volji država. Toj jedinici, nazivanoj tracking teatri, u početku je na čelu bio pukovnik francuske žandarmerije Raymond Čarter, kojega je 2005. zamijenio jedan Britanac.

Tragačka jedinica uspjela je lokalizirati petnaestak bjegunaca, ali njezinu je učinkovitost ozbiljno ugrozilo odbijanje zemalja NATO-a, osobito Britanaca i Amerikanaca, da potvrde ili pobiju podatke koje su dobili od tragača IC-TY-a, čime su znatno omele ili spriječile procjenu izvora. Ljudi Carle del Ponte pokušali su na terenu raditi s najmotiviranijim lokalnim stanovnicima. U Bosni su surađivali s Munirom Alibabićem, bivšim agentom jugoslavenskih službi koji je postao šef obavještajne službe hrvatsko-bosanskog entiteta, i kojega, s pravom ili ne, nazivaju balkanskim Simonom Wiesenthalom. Imenovala ga je nenacionalistička vlada, ima mreže diljem zemlje i željeznu volju da pošalje Karadžića u Hag kako bi odgovarao za svoje zločine. Ali čim su počeli zajedno raditi, Paddv Ashdown, čovjek koji je koncem maja 2002. uzeo u ruke uzde međunarodne administracije u Bosni, smjenjuje ga. Britanac, kojeg su Bosanci već prozvali „prokonzul", „vezir" ili čak „Paddy paša", smjenjuje punom parom, a to je u njegovoj moći.

Da bi opravdao svoju odluku, Ashdovvn pripisuje Muniru Alibabiću „pokušaj državnog udara". Optužuje ga da je organizirao curenje podataka iz izvještaja koji mu je bio naručen o vezama između bošnjačke nacionalističke stranke SDA, pobjednika na izborima, i lokalne mafije, u Ljiljanu, dnevniku bliskom SDA. Ashdown ne prilaže nikakav dokaz ali, sredinom oktobra 2002., iznuđuje podršku veleposlanika velikih sila u Sarajevu prilikom jednog kratkog sastanka. Protivi se samo Francuska. Ashdown prelazi preko toga i sutradan Alibabić dobiva otkaz, uz zabranu da zauzme bilo kakvu javnu funkciju. Opomenut da napusti ured u roku jednog sata, nema vremena ni dovršiti svoj posljednji izvještaj o Karadžićevu kretanju koji mora predati Carli del Ponte, koja tog popodneva treba stići u Sarajevo.

Alibabić nije surađivao samo s tragačima Carle del Ponte. On je slao svoje informacije i SFOR-u i mogao je utvrditi njegovo pomanjkanje interesa, a ponekad čak i odbijanje da provjeri tragove. Alibabić je imao veliku prednost pred svojim zapadnim kolegama. Pribavljao je informacije koje su izvrgavale velike sile ruglu i pokazivale njihovu dvoličnost. Ali Ashdown je imao drugi razlog da brzo odbaci tog Bošnjaka. Ured Carle del Ponte upravo je skupio sredstva, 150 000 eura, za financiranje hajke na Karadžića kako ne bi više ovisio o zapadnjacima. Prvi dio je već bio uplaćen Alibabiću da plati svoje doušnike. Britanci i Amerikanci dočuli su za taj tajni sporazum. Bez sumnje zbog curenja u krilu Tribunala gdje je jedan broj osoba iz Tužiteljstva ili iz administracije bio upućen u stvar kako bi se vrlo transparentno upravljalo posebnim fondovima i prebacivanjem novca u Bosnu. Mjesec dana poslije Paddv Ashdovvn neizravno priznaje vezu između Alibabićeva otpuštanja i hajke na Karadžića. „Ja sam ga opozvao jer je radio za francuske službe i odbijao je suradivati s britanskim službama", povjerava joj u Sarajevu 19. novembra 2002. I nadodao je da bi to potvrdio: „Nije vam mogao pomoći jer (general, op. a.) Rondot90 i njegovi uvijek, pa i u novije vrijeme, ruše sve pokušaje hvatanja Ra-dovana Karadžića." Teško je tužitelju ICTY-a u tom gnijezdu prepredenjaka prepoznati svoje saveznike.

Unatoč glasu dobrog poznavaoca Balkana, učinkovitog i vrlo moralnog čovjeka, koji je stekao tijekom godina optužujući najodgovornije za svojih putovanja u vrijeme rata u Bosni i na Kosovu i zatim nekoliko godina poslije kad je dolazio svjedočiti za optužbu na mnogim suđenjima pred ICTY-em (Blaškić, Milošević, Brđanin), Paddv Ashdown odredio je sebi ciljeve koji su u sukobu s misijom Tribunala. On vuče konce, igra se političkih saveza među lokalnim nacionalistima i prima samo u staklenom kavezu, smještenom u prizemlju

90 General Philippe Rondot bio je savjetnik za obavještavanje i specijalne operacije pri francuskom ministarstvu Obrane od 1997. do 2005. U tom ga je svojstvu predsjednik Chirac 1998. zadužio za lov na ratne zločince.

zgrade OHR-a, ureda visokog predstavnika, u četvrti Grbavica u središtu Sarajeva. Nitko ne može u njega ući ako ne ostavi mobitel na ulazu. Kavez je potpuno neprobojan za prisluškivanje i mora takav ostati. I dok s Carlom del Ponte razgovara, primjerice, o Alibabićevu pitanju, bivši elitni vojnik Njezina Veličanstva, može joj bez uvijanja reći da Britanci neće nikada dopustiti Francuzima prvenstvo na području obavještavanja u Bosni i Hercegovini. Oni uživaju podršku Amerikanaca koji ne gledaju s odobrenjem njezinu tragačku jedinicu koju vodi jedan Francuz. U martu 2003. američki veleposlanik za ratne zločine Pierre Richard Prosper to joj također daje na znanje gotovo izravnim riječima: „Vi imate na terenu ljude koji svima postavljaju mnoštvo pitanja. Tko su oni, što oni hoće?"

Rat koji saveznici započinju iza kulisa izgledalo je da će biti „u rukavicama", ali on je cinčan i nemilosrdan. Ta suparništva, a priori zastarjela, čine da međunarodni odnosi nalikuju partiji igre Rizik u kojoj su svi niski udarci dopušteni. Rezultat: saveznici -francuski, britanski i američki -međusobno se uhode, bacaju jedan drugome klipove pod noge, odbijaju surađivati, a ponekad i komunicirati. Washington i London ne prestaju sumnjičiti Francusku da slijedi samostalne političke planove i optužuju je da ne dijeli svoje informacije. U Bosni, kao uostalom i u svijetu, Francuska nimalo ne nastoji ponovno zadobiti povjerenje svojih partnera. Ona ne pokušava ni preuzeti inicijativu. Ostaje pasivna iako u Bosni, kao i na većini vanjskih operativnih pozornica, jedna od zemalja koje daju najviše snaga za održavanja mira. Kad su francusko-američki odnosi dosegli tačku prekida nakon odbijanja Francuske, početkom 2003., da podrži vojnu intervenciju u Iraku, Pariz ne pokušava dovesti Washington i London u nepriliku hvatajući odvojenom akcijom Karadžića koji i dalje dolazi u francuski sektor. Da je Francuska željela dokazati prevrtljivost SAD-a, za što ga stalno optužuje, tada je imala savršenu priliku.

Prirodno, ali politički krhko savezništvo između triju velikih sila pokazuje se na kraju otpornijim nego što je izgledalo. Jer sve tri ujedinjene su u istom odbijanju da Karadžićeva uhićenja. Washington i London prikazali su početkom 2003. reorganizaciju SFOR-a i preraspodjelu zemljopisnih sektora nadležnosti kao učinkovit odgovor na francusku opstrukciju u hvatanju Radovana Karadžića. „Sad kad možemo djelovati bez Francuza, kad smo počeli razbijati mrežu koja financira Ka-radžićevu zaštitu, izgledi da ga uhvatimo realni su", izjavljuju visoki američki dužnosnici u aprilu 2003. Pariz, naprotiv, smatra da ta odluka potkopava rad njezinih obavještajnih agenata raspoređenih na terenu, a sada definitivno uklonjenih s Pala i iz srpskih sredina koje oni najbolje poznaju. Zapravo, ništa se ne mijenja. 11. novembra 2003. Karadžić može mirno doći na Pale, na svoje obiteljsko dobro i posaditi, prema srpskoj tradiciji, stablo. Te je godine odabrao trešnju. U Washingtonu je, mjesec dana prije, američki državni tajnik Colin Powell rekao Carli del Ponte: „Ne mogu vam odgovoriti. Ne bih vam znao reći zašto ga ne uspijevaju lokalizirati ili, kad ga nađu, uhititi!" Uhićenje Sadama Huseina, 13. decembra 2003., devet mjeseci nakon američke intervencije u Iraku, vraća ICTY-u veliku nadu. Dakle, moguće je, kad ima dovoljno volje i sredstava, uhvatiti jednog bivšeg šefa države, koji još uvijek raspolaže mrežama podrške u svojoj zemlji. Ali ubrzo se pokazuje da uhićenja ne predstavljaju nepremostive probleme kad je velikim silama u interesu postići osudu osumnjičenoga. Osobito kad imaju svu slobodu u kontroliranju sudskog procesa. Dok su se slike Sadama Huseina, izvučenog iz jame, neprestano vrtjele na međunarodnim televizijama, Karadžić zna da se nema čega bojati. Prošlo je nekoliko tjedana da su mu britanske službe prišle blizu kako bi ga pokušale uvjeriti da se preda ili da napusti Bosnu. Angažirani na novim frontovima, Amerikanci žele povući većinu svojih trupa iz Bosne i ostaviti samim Europljanima zadatak da osiguravaju vojnu nazočnost u zemlji. Ta se odluka mora donijeti na vrhu NATO-a u Istanbulu sljedećeg juna. No, Europljani su jasno dali do znanja da oni neće preuzeti baklju dok pitanje Karadžića ne bude riješeno. „Da, to je uvjet i, u svakom slučaju, Amerikanci neće otići dok ne budu mogli reći: 'Misija je izvršena'", potvrđuje Javier Solana, glavni tajnik Vijeća Europske Unije, 13. oktobra 2003. za jednog susreta s Carlom del Ponte u Luksemburgu. Potkraj 2003. u pomoć je pozvan Paddv Ashdown. Bivši vođa britanske liberalne stranke poznaje Karadžića, a i sastao se s njim više puta 1992. i 1993. za vrijeme svojih putovanja u Bosnu. Osim toga, blizak je i MI6 koji je tada organizirao njih susret u Bosni. Barem tako tvrdi dvije godine poslije šef njemačke diplomacije. Joschka Fischer povjerava Carli del Ponte početkom 2006. da je preko svojih službi dobio dokaze o tome tajnom susretu. Njemačka odbija dati te dokaze unatoč upornosti tužiteljice koja bi se htjela njima poslužiti da izvrši pritisak na zapadnjake.

Ashdown ne uspijeva uvjeriti Karadžića da napusti regiju ni da se preda. MI6 pokuša sljedećih mjeseci izvršiti pritisak na njegove najbliže saveznike. Ali uhićenje je uvijek isključeno. Međutim, početkom 2004. javljaju se tri nove zlatne prilike. Početkom januara, predsjednik srpskog entiteta Dragan Čavić i predsjednik Skupštine bosanskih Srba Dragan Kalinić, obojica u upravi SDS-a, srpske nacionalističke stranke koju je Karadžić osnovao uoči rata, prepiru se o tome kakvu politiku treba voditi. Kalinić, koji ne uspijeva urazumiti Cavića, napominje: ,Ja ću govoriti s Radovanom jer on je još uvijek šef." Kalinić tada kontaktira jednog od svojih bivših tjelesnih čuvara koji je prešao u Karadžićevu službu. Bata Tešić obično služi kao glasnik i nalazi se na Palama. Bijesan, Čavić obavještava o tome snage NATO-a. Amerikanci ne razmatraju stavljanje Tešića pod nadzor kako bi ih doveo do Karadžića. Oni 10. januara na Palama uhićuju Tešića. Operacija je medijima prikazana kao pokušaj Karadžićeva uhićenja, doduše neuspjela, ali koji je omogućio stezanje mreže: Tešića su ispitali i Karadžić će uskoro biti uhićen. Gledane izvana, velike sile izgledaju napokon povezane. Sve veći pritisak koji vrše kako bi uvjerile ICTY da što prije zatvori svoja vrata izgleda kao da naglašava hitnost Karadžićeva uhićenja.

No to nije tako. Jer Karadžić je tada u Beogradu. I upravo je u društvu Dragana Kalinića prije nekoliko dana prešao granicu. Karadžić se, naime, morao podvrgnuti kirurškoj intervenciji. Njegov dolazak uznemiruje one koji su obećali da će braniti naslijeđe Đinđića, ubijenog dok je radio na izgradnji europske budućnosti svoje zemlje. Oni žele uhititi Karadžića prije nego što ustupe mjesto Vojislavu Koštunici koji se priprema formirati vladu sa strankama Miloševića i Šešelja, obojice na suđenju u Hagu. Mladić je pod vojnom zaštitom i nitko ne želi preuzeti rizik sukobljavanja s vojskom. Ali oni još nekoliko tjedana kontroliraju policiju i mogu uhititi Karadžića. Dvadeset osmog januara 2004. Carla del Ponte je obaviještena o stavljanju Karadžića pod policijski nadzor i o njegovu skorom uhićenju, vjerovatno prije konca dana. Srbi pozivaju u pomoć Francusku da osigura prijevoz do Haga. Na veliko nezadovoljstvo Amerikanaca koji interveniraju kod Srba da obustave operaciju. Između te dvije zemlje dolazi do nesuglasica nakon protivljenja Francuske američkoj intervenciji u Iraku. Ali nitko uistinu ne zna jesu li ta suparništva bila razlog napuštanja operacije ili samo izgovor. Pierre Richard Prosper dolazi sutradan u Hag. On to čak i ne spominje. Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu već je obavijestilo Carlu del Ponte da je ta priča potpuno izmišljena, da je srpsku inicijativu pustio u optjecaj jedan visoki dužnosnik pod utjecajem alkohola! Prosper tvrdi da se obruč steže u Bosni. Ni riječi o Karadžićevoj prisutnosti u Beogradu. Carla del Ponte pritišće ga u razgovoru u četiri oka. „Snađite se da uhvatite Mladića i Karadžića. Ja ne želim znati što se jučer dogodilo jer mi svi lažu. Ali ja želim obojicu. Karadžić je još uvijek u Beogradu, nije prekasno da se djeluje." Prosper zahtijeva da se savjetuje sa svojom vladom. Iz Washingtona poziva Carlu del Ponte 31. januara 2004. da joj kaže kako je dobio podršku. No Amerikanci se ne pokreću. Drugog februara veleposlanik Sjedinjenih Američkih Država u Beogradu William Montgomerv uvjerava u srpskim medijima da je njegova vlada zadovoljna suradnjom Beograda s ICTY-em koja će se, kaže on, „završiti Mladićevim i Karadžićevim izručivanjem". Carla del Ponte ide još dalje 9. februara u Bruxellesu kad izjavljujuje novinarima da je Karadžić u Beogradu. Solana uzvraća: „Ako je to istina, imamo ozbiljan problem." Amerikanci joj ne opraštaju taj indirektni pritisak preko medije. Nekoliko tjedana prekidaju svaku komunikaciju sa Švicarkom i njezinim uredom.

Dvadesetog februara 2004. uhode Carle Del Ponte ponovno su našle Karadžićeve tragove u Bosni. Otišao je iz Beograda i provodi nekoliko dana oporavljajući se u kući smještenoj na samo nekoliko kilometara od granice sa Srbijom, u selu Zaovine. Poznato im je ime vlasnika i znaju da će bjegunac tamo provesti noć. Ta je obavijest odmah prenesena zapovjedniku SFOR-a u Sarajevu. Nekoliko sati poslije helikopter nadlijeće to područje upozoravajući tako Karadžića. Tijekom cijele jedne godine, Carla del Ponte potpuno gubi trag Karadžiću. Potkraj decembra 2004. SFOR se povlači iz Bosne. Njega zamjenjuju europske snage, EUFOR. Sveden na sedam hiljada ljudi, EUFOR ne nasljeđuje ovlasti za uhićenje optuženika u bijegu. Europljani su odbili preuzeti smjenu radije prepuštajući NATO-u odgovornost za njegov neuspjeh. Službeno, Atlantski savez je još uvijek zadužen za uhićenje haških optuženika. On drži u Bosni dvjesto pedeset ljudi, samo Amerikanaca. Sjedinjene Američke Države požurile su povlačenje NATO-a iz Bosne, ali ipak nisu odustale od operacija nadziranja teritorija za koje se pretpostavlja da bi moglo poslužiti ekstremnim islamistima kao ulazna vrata prema Europi. Ostavši pod zastavom NATO-a, na američkim vojnicima ostaje, dakle, odgovornost za ovu pretešku misiju koje bi se svi htjeli riješiti -hajku na ratne zločince. „Prijenos vlasti neće se izvršiti na štetu ICTY-a i pravde", obećali su visoki dužnosnici NATO-a

u februaru 2004. Na papiru, to je učinjeno, ali u praksi, kako se žali Carla del Ponte, „više nitko ne traži Karadžića".

U aprilu 2005. jedan Nizozemac kontaktira Sud u Hagu. On tvrdi da je 7. aprila vidio Karadžića u Foči u društvu neke žene na terasi jednog kafića. Carla del Ponte traži od NATO-a da provjeri tu obavijest. „Nemoguće, jer je Karadžić od 6. do 8. aprila bio u Beogradu", odvraćaju nekoliko dana poslije američki dužnosnici iz NATO-a koji su do tada tvrdili da su i oni izgubili svaki trag Karadžiću! Ogorčena, Carla del Ponte napokon apelira na policiju bosanskih Srba, nepouzdanu, ali dužnu pružiti ICTY-u bar minimum suradnje. U julu od nje traži nadzor Karadžićevu obitelj. Ljetne promjene boravišta često su bile prilika za bjegunca da se susretne sa svojima, kako svjedoči više pisama nađenih za vrijeme NATO-ova pretresa. Carla del Ponte početkom augusta otkriva da je nadziranje ukinuto. Ona tada doznaje da je jedan časnik CIA-e 29. jula došao tražiti od agenata bosanskih Srba da ukinu motrenje Karadžićeve obitelji, pod izgovorom da je riječ o naredbi Haga! Uhvaćene u laži, američke vlasti pred tužiteljicom ICTY-a izražavaju žaljenje zbog „greške u komunikaciji", bez drugih objašnjenja.

Željan spasiti privid, američki general Steven Schook, zapovjednik jezgre NATO-a u Bosni, uvjerava medije 17. augusta 2005. za vrijeme posjeta Bruxe-llesu: „Ja sam vrlo optimističan kada je riječ o činjenici da će se moći završiti ovo poglavlje koje je uzrokovalo zastoj u Bosni i Hercegovini." Kao dokaz, on tvrdi: „Neke novine u Banja Luci i na Palama objavljuju oglase u kojima se poziva Karadžića da se preda. To je nešto neviđeno. (...) Mreža podrške se iz dana u dan stanjuje, a pokret u prilog njegove predaju raste!" Inicijative u tom smislu već su odavno napuštene pred Karadžićevim kategoričkim odbijanjem da se preda. Zapadnjaci su se zatim zadovoljili pregovaranjem o nje-govou udaljavanja s Pala, iz Bosne, a ponekad čak i iz regije. Čini se da je MI6 napokon laskanjem pridobio Karadžića i postigao da on sve češće odlazi na putovanja. Jer svi se plaše pritisaka Carle del Ponte ako ona opet otkrije da se Mladić, ali i Karadžić, skrivaju u Srbiji. Otada Karadžić sve češće skokne u Grčku, u zabačenu pokrajinu u blizini brda Athos.

Igra mačke i miša Za zapadne vlade teže se nositi s pitanjem Ratka Mladića. Njegova nazočnost u Srbiji neprestano je izrugivanje međunarodnoj zajednici. Tim više što se srpske vlasti od 2001. nisu pokrenule i što Carla del Ponte ne prestaje na to podsjećati. Europljani i Amerikanci mogu se samo koristiti polugama kojima raspolažu kako bi prisilili Beograd da poštuje svoje obaveze. Čak i ako je njihovo izvršavanje teško za velike sile koje u Srbiji moraju braniti stavove koje one, naprotiv, nisu poštivale u Bosni, kad je bila riječ o Karadžiću. Bez iznenađenja, srpski se rukovodioci odlučuju za politiku mimikrije. Tvrde da ne znaju gdje se krije general Mladić ili, u najboljem slučaju, više vole malo vje-rovatnu dobrovoljnu predaju nego uhićenje.

Brutalno ubojstvo reformatorskog premijera Zorana Đinđića 12. marta 2003. znatno je smanjilo izglede da će Mladić biti predat Hagu. Carla Del Ponte pokušava koliko može zadržati međunarodni pritisak na Srbiju. Ona također igra na kartu suradnje između srpskih tajnih službi i američkih obavještajnih časnika, koji djeluju u Srbiji nakon sporazuma sklopljenog između Đinđića i CIA-e. Mladić je zamijenio svoju seosku kuću za manje poznata skloništa. Sada se on seljaka između sedam stanova koje su mu pod lažnim imenima njegovi zaštitnici iznajmili u središtu Beograda i koje mijenja svaka dva ili tri tjedna.

U septembru 2003. Carla del Ponte uvjerena je da posjeduje tačnu Mladićevu adresu u Beogradu. Njezina tragačka jedinica je, zahvaljujući jednome od svojih informatora, dobila adresu stana u Gagarinovoj ulici u kojemu Mladić boravi već neko vrijeme. Daje ju Pierreu Richardu Prosperu, posebnom američkom veleposlaniku koji obećava da će se time pozabaviti. Ali ne dobiva nikakav odgovor. Kad inzistira, on odvraća da je Mladić napustio Srbiju. Amerikanci imaju potpunu slobodu lokalizirati Mladića u Srbiji nakon sporazuma koji je 2002. sklopljen između Đindićeve vlade, državnog tajnika Colina Powella i Georga Teneta iz CIA-e. Đinđićev nasljednik Zoran Živković priznao je to javno 2005. godine: „Tri zaposlenika CIA-e stigla su u Srbiju kako bi s članovima BIA-e (Bezbednosno Informativna Agencija) provjerili informacije o pretpostavljenim Mladićevim skrovištima. Provedeno je dva-naestak operacija u Beogradu i drugdje u Srbiji. Agenti CIA-e sudjelovali su u svojstvu promatrača. Bila su provjerena sva mjesta na koja su ukazali ICTY ili drugi zapadni izvori. Krajem 2003. srpsko-američka jedinica došla je do zaključka da Mladić nije u Srbiji."91

Prisutnost CIA-e u Srbiji samo je alibi. Prije nego što ih preda tužitelju ICTY-a, Washington filtrira sakupljene informacije. Carla del Ponte dobiva samo mrvice kojima je cilj potvrditi verziju srpskih vlasti da Mladić nije lokaliziran, da on vjerovatno više nije u Srbiji, da je možda u Makedoniji ili u nekoj bivšoj sovjetskoj republici... Pa ipak, kad je početkom 2006. g. uspjela utvrditi Mladićeve dolaske u Srbiju i odlaske iz nje, ona je s čuđenjem otkrila da su je svi obmanjivali. Jedan dio obavijesti koje su srpske i američke službe trebale provjeriti 2002. i 2003. godine odgovarale su mjestima gdje je tada Mladić boravio. Mladić praktički nikada nije napustio Srbiju osim za kratkih boravaka u svojem rodnom selu u istočnoj Bosni prilikom obiteljskih svečanosti. Za vrijeme tih odlazaka nikada ga nisu uznemirivale snaga NATO-a za koje se također smatralo da nadziru teritorij.

Potvrđujući laži srpskih vlasti, zapadnjaci nisu samo spriječili hvatanje generala, koji je pred kamerama jedne srpske televizije dijelio čokoladu djeci Srebrenice kad je već dao naređenje za njihovu deportaciju i istrebljenje njihovih očeva i braće. Oni su također neutralizirali djelovanje ICTY-a. Jer lišivši Hag informacija o bjeguncima, zapadnjaci su mogli odlučivati o slabljenju pritiska i pogađanju, već prema vlastitim interesima, s državom koja je kršila svoje međunarodne obaveze. Tako su ostajali gospodari igre u svojim odnosima sa Srbijom, hineći na taj način čak kako zaboravljaju da kao države članice Vijeća sigurnosti, predstavljaju jedinu višu izvršnu vlast koja raspolaže moći da prisili na poštivanje odluka međunarodnog pravosuđa. Početkom 2005. g. Carla del Ponte ponovno je našila na trag Mladića koji se krio u nekom drugom stanu u srcu Beograda. Da bi prisilila zapadnjake da preuzmu svoje odgovornosti, javno je rekla: „Mladić je u Srbiji. On je na dohvat ruci srpskih vlasti." Godina 2005. puna je simbola i Carla del Ponte želi potaknuti vlade da nadoknade izgubljeno vrijeme. Obilježavaju se tri godišnjice: deset godina od dizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića, deset godina od pokolja u Srebrenici za koji su oni optuženi i deset godina od Dejtonskog sporazuma i njegova službenog potpisivanja u Parizu. Ali to je i šezdeseta godišnjica oslobađanja logora Auschwitz Birkenau i stvaranja Nirnberškog suda koji su simbolizirali potrebu međunarodne pravde. Carla del Ponte pokušava ponovno pokrenuti velike sile i javno mnijenje koje je postalo nepovjerljivo. Ali ona od početka obavještava da neće štedjeti sredstva za postizanje Karadžićeva i Mladićeva privođenja prije kraja godine. Prvog februara 2005. u Sarajevu ona otvoreno izjavljuje Paddvju Ashdownu: „Brojni elementi pokazuju nedostatak volje međunarodne zajednice, snaga NATO-a i Europske unije. Otkad su Karadžić i Mladić u bijegu, pribavili smo NATO-u mnogo obavijesti. Uzalud. Imamo sve više razloga vjerovati da je s Karadžićem sklopljen sporazum. Jednostavno ne možemo vjerovati u nesposobnost najvećih sila na svijetu. Postoji li politička volja ili ne? I nije li priča o Karadžićevu bijegu samo izgovor da se zadrži međunarodna prisutnost u Bosni? Ako postoji politička volja, tko može djelovati, s kim moramo razgovarati, koja to politička vlast može donijeti odluku i narediti odlučnu akciju, što je potrebno da oni djeluju? Pod izgovorom da je u našem interesu uhvatiti Karadžića i ostale bjegunce, svi misle da je naša dužnost pribavljati obavijesti, dokaze, 91 Dolaskom bivšeg predsjednika Vojislava Koštunice na čelo srpske vlade početkom 2004., završava službena suradnja s CIA-om.

fotografije mjesta gdje se kriju. Smiješno je tako obrnuti odgovornosti. To nije naš posao. Unatoč smanjenju budžeta, ipak smo uspjeli zadržati u našoj tragačkoj jedinici tri osobe. I od te tri osobe se očekuje da lokaliziraju sve bjegunce dok se skrivaju u različitim zemljama. To je nepravedno. Činjenica je da su one postigle više rezultata i obavijesti nego neke velike tajne službe. Vrijeme leti. Upravo prikupljam sve obavijesti koje dokazuju nedostatak volje i namjeravam ih, prije ili poslije, objaviti i osuditi izostanak rezultata međunarodne zajednice. Godišnjice Srebrenice i Daytona ključni su datumi. Juli je krajnji rok. Karadžić i Mladić moraju do tada biti u Hagu." Ona na kraju javno prijeti: „Krajem godine objavit ću informacije kojima ras-polažem o razlozima zbog kojih oni nisu bili uhićeni. U decembru, kad budem pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda, ako još uvijek budu u bijegu, otkriti ću te obavijesti koje sam skupljala šest godina. To nije prijetnja, ali ja snosim odgovornost da privedem pravdi naviše političke i vojne krivce za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i ako to ne uspijem, moram o tome obavijestiti Vijeće sigurnosti koje mi je povjerilo ovu zadaću."

Što god ona rekla, ipak je riječ o prijetnji. Zapadnjacima nije bilo nimalo teško neutralizirati izrugivanje medija zbog međunarodne sukrivnje ili nesposobnosti NATO-a da uhiti dvojicu bjegunaca. Uz cijenu nekoliko propagandnih operacija, oni su se potrudili održavati nade u skoro uhićenje i, međusobnim optužbama saveznika za izdaju, opravdati izostanak rezultata. Nikoga nisu zavarali, ali ostala je sumnja. Toliko izgleda nezamislivo da su najveće demokracije radije deset godina zavaravale javno mnijenje kako bi zaštitile ta dva zločinca, nego da ih uhite. U nevjerici, mediji odbijaju primiti doslovce pokusne balone koje Carla del Ponte pušta po želji: „Nitko ne traži Karadžića" ili „Nitko ga nikada nije tražio". Oni u tome vide nadasve krik očaja. Naprotiv, jedna izravna optužba, potkrijepljena dokazima, koju je oblikovala osoba koja se šest godina, bez prestanka, borila da ih privede pravdi dovela bi u opasnost da probudi i one najskeptičnije. Carla del Ponte u stanju je razotkriti dvoličnost međunarodne zajednice, uperiti projektor prema zonama sjene, pokazati skriveno lice državnih razloga. U politici, istina plaši. Pa čak i ona najbanalnija ili sasvim anegdotska. Ne smiju se odškrinuti vrata političke kuhinje, naročito međunarodne: to je zlatno pravilo. Prijetnja Carle del Ponte, dakle, shvaćena je ozbiljno.

Švicarka to zna. Ona se sjeća pisama i telefonskih poziva primljenih svaki put kad je iznosila i najmanju, pa čak i dobronamjernu kritiku NATO-a. Svjesna je rizika. Želi se poslužiti metodom elektrošoka jer ona sama ne shvaća što priječi velike sile da priskrbe sredstva, deset godina nakon konca rata, za uhićenje Karadžića i Mladića. Ona sumnja na sporazum, na tajne interese. Ali radije im udjeljuje povlasticu sumnje, misleći da će se osvijestiti, da će radije izabrati uhićenje nego uvredu istini. Jer izručujući dvojicu optuženih, zapadnjaci bi podmirili račun za sve svoje prošle sramote, za nedjelovanje, za svoje slabosti. Ali Carla del Ponte se vara i to će tek kasno shvatiti. Neprestani pozivi Carle del Ponte da se privede kraju nekažnjenost Karadžića i Mladića, ostale su mrtvo slovo na papiru. Približavanje desete obljetnice genocida u Srebrenici nije ih ni najmanje trgnulo. I kad je Carla del Ponte najavila da će „iz poštovanja prema žrtvama" bojkotirati obljetnicu ako dva glavna krivca do tada još budu na slobodi, zapadne prijestolnice prave se gluhe i potvrđuju svoje sudjelovanje. Videosnimka prikazana 1. juna na suđenju Slobodanu Miloševiću kao da je na trenutak izazvala veći učinak nego sve molbe magistrata. Ponovno prikazana iste večeri na beogradskoj televiziji B92, prikazuje smaknuće šest mladih zatvorenika iz Srebrenice, od kojih su trojica maloljetnici, što su ga počinile specijalne jedinice Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koje su uvijek poricale da su na bilo koji način umiješane u pokolj iz jula 1995. Snimljeno smaknuće, preneseno po cijelome svijetu, šokiralo je javno mnijenje, čak i u Srbiji. Ono oživljava pitanje nekažnjenosti Karadžića i Mladića. Potresen je čak i Vojislav Koštunica. On obećava Carli del Ponte, koja sutradan stiže u Beograd, brzo izručivanje Mladića i šalje svoju policiju u potragu za ljudima s videosnimke. Desetak njih je uhićeno prije odlaska Carle del Ponte iz Beograda. Čini se da je Koštunica prihvatio ono što je očigledno. Generalu, kojega on neprekidno štiti nakon svrgnuća Slobodana Miloševića, mjesto je u zatvoru. Koštunica ne obećava izručenje Mladića za 11. jula 2005., nego za početak oktobra kada na summitu u Luksemburgu Europska unija mora odlučiti o otvaranju pregovora o pridruživanju sa Srbijom. Carla del Ponte preklinje velike sile da pošalju Beogradu jasnu poruku i da iskoriste te osobito povoljne okolnosti kako bi dobile Mladića prije datuma godišnjice 11. jula. Sjedinjene Američke Države kao i Europa uvjetovale su jačanje svojih veza i ekonomske pomoći Srbiji Mladićevim uhićenjem.

Tjedan dana poslije, američki State Department ipak najavljuje uplatu 10 miliona dolara ekonomske pomoći Srbiji, koja je bila suspendirana do pune suradnje Beograda sa ICTY-em. Washington šalje dva izaslanika State Departmenta u Hag da umire Carlu del Ponte: „To je ohrabrenje srpskim vlastima, Koštunica je obećao da će izručiti Mladića prije kraja ljeta. On će to napraviti nakon komemoracije u Srebrenici."

U javnosti, velike su sile prisiljene pridružiti se ustrajnim zahtjevima Carle del Ponte. Komemoracija u Srebrenici, 11. jula 2005. g. prilika je za zapadne vođe, poput Tacquesa Chiraca, da podsjete kako je „više nego ikada važno da krivci za ta djela koja su potresla savjest čovječanstva odgovaraju za svoje zločine pred sudom". Svi se tiskaju u Potočarima, spomeniku podignutom preko puta bivše baze ONU-a gdje su nizozemski vojnici, zaduženi da štite opsjednutu enklavu, prisustvovali, ne poduzevši ništa, deportaciji stanovnika Srebrenice, koju su izvršile snage generala Mladića, i prvim ubojstvima. Svi osim Carle del Ponte, koja je ostala u Hagu u znak „protesta protiv nekažnjivosti i protiv odsustva djelovanja međunarodne zajednice".

Pierre Richard Prosper, koji predstavlja predsjednika Busha, izjavljuje: „Na ovaj dan sjećanja, (...) zlo odgovorno za ono što se ovdje dogodilo pritišće još uvijek ove brežuljke i mora odavde biti protjerano. Neki još uvijek nisu prihvatili grijehe prošlosti (...) i nastavljaju im okretati leđa u nadi da će izbrisati ovo sjećanje. Ali ako doista želimo jednom zauvijek okrenuti stranicu, moramo djelovati... Nitko ne smije sumnjati da je najvažnije podvrći suđenju optuženike koji su još u bijegu, a naročito Radovana Karadžića i Ratka Mladića." A šef britanske diplomacije Jack Straw podsjeća: „Ovdje obnavljamo uspome-nu na najmračnija poglavlja Europe nakon 1945. (.) I Europska zajednica je izniknula na ruševinama kontinenta uništenog ratom i zločinima. Ali privodeći pravdi odgovorne za te zločine, Europa je mogla započeti proces pomirenja. Gnusno je da su, deset godina nakon pokolja u Srebrenici, oni koji su za to optuženi, u prvom redu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, još uvijek na slobodi. Nitko im ne bi smio pomagati da izmaknu otvorenom međunarodnom suđenju."

Iza kulisa prijestolnice ne pokazuju istu gorljivost. Uvjetovanja Mladićevim ili Karadžićevim uhićenjem odjekuju kao šuplje fraze. Obećanja zvone I kao nova poricanja, svaki put sve zlokobnija. Europljani, koji od početka godine zagorčavaju život Hrvatskoj koja još nije izručila Antu Gotovinu, svojeg posljednjeg bjegunca92, nemaju baš nikakvu strategiju za slučaj Mladića i Karadžića. Kada je riječ o Amerikancima, oni se zadovoljavaju time da tijekom ljeta pritišću Karadžićevu obitelj i prisiljavaju njegovu suprugu da 25. jula, pred televizijskim kamerama, pozove svojega supruga na predaju. Za uzvrat će biti ukinut nadzor nad njom, koji je uveden na zahtjev Carle del Ponte. Poziv će izazvati podsmijeh Srba, a bez sumnje i Karadžića, koji su lako prozreli scenarij. Dvadeset osmog augusta, poslije puta u Beograd, Pierre Richard Prosper naziva Carlu del Ponte u Hag: „Mladić će biti izručen prije kraja septembra. Koštunica je zadao riječ." Isprazna obećanja. Trećeg oktobra 2005. g. došla je na red Europska zajednica da opet zabije nož u leđa Međunarodnom sudu, u ovoj presudnoj godini. Na sastanku na vrhu u Luksemburgu, kojim je prevladavalo pitanje kandidature Turske i Hrvatske, dvadesetpetorica potajno započinju sa Srbijom pregovore o pridruživanju, što je prvi preduvjet za otvaranje procesa kandidiranja za pristup EU unatoč dokazanoj prisutnosti Mladića u Beogradu i nedovoljnoj suradnju s ICTY-em na drugim područjima. Da odobrovolje Carlu del Ponte, visoki europski dužnosnici sada tvrde da će njihova odluka potaknuti Beograd na djelovanje.

92 ICTY je 2001.optužio Antu Gotovinu za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine zbog zapovjedne odgovornosti u okviru Hrvatske vojske zbog deportacije i ubojstava Srba iz Krajine u augustu 1995. Zbog odbijanja hrvatske vlade da ga izruči ICTY-u, Europska je Unija, na poticaj premijera Velike Britanije, odlučila 16. marta 2005. zaustaviti otvaranje pristupnih pregovora s Hrvatskom. Hrvatska 3. oktobra 2005. dobiva zeleno svjetlo za svoju kandidaturu u EU, tek nakon što je, uz dobivene dokaze, lokalizirala bjegunca koji se tada nalazio na Kanarskim otocima. Gotovinu je napokon, 7. decembra 2005., uhitila španjolska policija uz pomoć hrvatskih službi, te ga izručila Hagu.

Koštunica nije nikada obećao Amerikancima ni Europljanima Mladićevo uhićenje. On se samo obavezao da će pokušati pregovarati o njegovoj predaji. Krajem septembra 2005. g. imenuje jedno osobu blisku Mladiću na čelo Ministarstva obrane. Velika zvjerka srpske sudske medicine, general Stanković, pratio je Mladića za vrijeme rata iskopavajući kosturnice srpskih žrtava, i bio je uz njega u trenutku samoubojstva njegove kćeri, zatim ga je primio u beogradsku vojnu bolnicu kojoj je tada bio na čelu. Unatoč bliskim vezama s bjeguncem, Stanković ga ne uspijeva uvjeriti. Mladić se uopće ne osjeća pritisnutim uza zida, a ako jednog dana bude, radije će umrijeti nego biti izručen Sudu.

Godina posljednje prilike završila je neuspjehom. Iako je prisiljen završiti suđenje do 2008., apeli Tribunala nisu bili uzeti u obzir. Pod pritiskom medija, zapanjenih njihovom lakovjernošću prema Koštuničinim obećanjima, američki i europski dužnosnici razbacuju su se kreposnim izrazima. „Naša je dužnost, svačija je dužnost, ostati uz obitelji žrtava od prije deset godina. Oni (Srbi, op. a.) neće stupiti u strukture NATO-a dok ne budu surađivali s ICTY-em", tvrdi, primjerice, američki državni tajnik Političkih poslova pri State Departmentu Nicholas Burns 7. oktobra 2005. uoči putovanja u Bruxelles i na Balkan. Krajem te 2005. g. zapadnjaci imaju, međutim, druge prioritete. Jedan od njih je laskanjem pridobiti Carlu del Ponte. Svim snagama žele je spriječiti da razotkrije njihov cinizam.

Oni znaju da Švicarka priprema svoj dosje protiv njih i da ga namjerava iznijeti 15. decembra u svojem govoru pred Vijećem sigurnosti. Krajem augusta ona traži od svojih ekipa da se bace na posao. Stručnjaci Tužiteljstva zaposleni su prikupljanjem sve dokumentacije koja postoji, a Patrick Lopez-Terres, voditelj Istrage, izrađuje popis svih propuštenih prilika za hvatanje. Istražitelji lete u Beograd ispitati Karadžićeve najbliže prijatelje koji već godinama tvrde da je bivši vođa bosanskih Srba dobio potvrdu Amerikanaca da neće biti isporučen Hagu ako ne bude priječio sporazume iz Daytona. U oktobru, za posjeta Sarajevu, Carla del Ponte ipak NATO-u nudi izlaz. Ona predlaže šefovima Atlantskog saveza u Bosni da joj daju iscrpan izvještaj o naporima poduzetima posljednjih deset godina da se lokalizira i uhiti Karadžić, prikupljene informacije o njegovoj mreži podrške, o njegovu sustavu zaštite i o poznatom kretanju bjegunca. Predlaže da stručnjaci NATO-a i ICTY-a zajedno analiziraju te podatke i pokušaju izraditi zajedničku strategiju. Ali uzvraćaju joj odbijanjem zahtjeva pod izgovorom da u ,,NATO-u ne postoji predmet Karadžić". Ona se 6. oktobra u Londonu žali Jacku Strawu, šefu britanske diplomacije, koji je pokušava umiriti: „Nije dobro ako vi mislite da NATO i EUFOR ne čine dovoljno. Ja ne vjerujem ni da se Sjedinjene Američke Države ne zanimaju više za to pitanje. One su toliko uložile u predmete o ratnim zločincima. U svakom slučaju, moramo vam pribaviti informaciju koja će omogućiti da odbacite svoje sumnje." U novembru tužiteljica se odlučuje iskoristiti svoje ovlasti i tražiti od svake od sedam zemalja članica koalicije u operaciji Fervent Archer (Gorljivi strijelac) -a to su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija i Nizozemska -da joj prije konca godine podnesu izvještaj o nadziranju obitelji Karadžić i sve informacije o bjeguncu. Dvije zemlje odgovaraju bez oklijevanja. To nimalo ne iznenađuje jer sigurno nisu sudjelovale u operacijama nadziranja Karadžićevih rođaka. Ostali radije za-nemaruju taj zahtjev ili je optužuju. Veleposlanici se redaju u njezinu uredu. Kažu da su zaprepašteni. Amerikanci su najžešći. Na njih Carla del Ponte u prvom redu cilja jer su oni jedini u Bosni raspolagali tehničkim mogućnostima za nadziranje i postavljanje prislušnih uređaja u Karadžićevu okolinu. U decembru, za vrijeme jednog posjeta Washingtonu, američke vlasti traže od nje da povuče svoj zahtjev koji je, kažu joj oni, bio „vrlo loše primljen". Preciziraju joj da se takvi koraci „ne poduzimaju pismenim putem". Zatim, dva dana uoči njezine intervencije pred Vijećem sigurnosti, jedan visoki američki dužnosnik šalje joj ovakvo upozorenje: „Posljednje što bi nam trebalo jest da se međusobno kritiziramo u medijima." Val panike zahvatio je velike prijestolnice. Britanci otvoreno priznaju svoju zabrinutost. Ostali upozoravaju okolinu Carle del Ponte da bi frontalni napad bez sumnje doveo do „definitivnog gubitka povjerenja", jasnije rečeno, prestanak svakog oblika buduće suradnje. Nekoliko tjedana prije pokreće se nevjerovatan proces. Odjednom su prihvatljivi prijedlozi Tužiteljstva o zajedničkim akcijama koje će se provoditi protiv Karadžićeve mreže. NATO odlučuje postaviti u Sarajevu tim obavještajnih časnika i analitičara zaduženih isključivo za hvatanje Radovana Karadžića. Članovi Tužiteljstva bit će ovlašteni sudjelovati na nekim sastancima. Bez oklijevanja, dužnosnici NATO-a i američki časnici dolaze u Hag da rasprave o operacijama koje hitno treba provesti. U jedan dan, oni su s istraživačkom jedinicom Tužiteljstva sastavili program pretraživanja. Prve operacije moraju započeti već u decembru. Zapovjednik NATO-a za Europu, Amerikanac John Jones, daje uspostaviti izravnu osiguranu liniju u uredu Carle del Ponte. On se također obavezuje da će olakšati prijenos dokumenata koje je NATO zaplijenio u Karadžićevoj okolini, a koje je ICTY uzaludno tražio

mjesecima, ponekad i godinama. Budući da svaka operacija velikog zamaha zahtijeva razrađen komunikacijski plan, u Tribunal stižu američki vojni stručnjaci da bi o njezinim pojedinostima raspravili sa suradnicima Carle Del Ponte. Jer, ističu oni, neophodno je da od sada ICTY i NATO zajedničkim glasom uvjere bosansko stanovništvo da je Karadžić u mišolovci. Nikada drugi kat Tužiteljstva nije upoznao takvo vrenje. Konačno se uspostavlja sve ono što se moralo napraviti prije deset godina. Podjela zadataka činila je uređena kao po notama. Godina 2006. ulijevala je mnogo nade. Ohrabrena, Carla del Ponte odlazi tjedan dana na odmor.

Nakon njezina povratka, deset dana prije sastanka Vijeća sigurnosti, nacrt njena govora bio je samo blijeda kopija početnog plana. Nema više „optužujem", nego jednostavno nabrajanje, uobičajenim izrazima, grešaka i nefunkcioniranja koji gotovo da opravdavaju neuspjeh velikih sila u hvatanju Karadžića. Dolasci diplomata sada su postali suzdržaniji, gotovo nevidljivi. Politički savjetnici upozoravaju Carlu del Ponte da je Amerikance i Engleze „udarila kap" kad su pročitali odlomke govora koji im je bio dostavljen. Ona se čudi, toliko joj je tekst izgledao bezazlen. Preporučuje neke ispravke koji će dati malo smisla toj verbalnoj melasi koju samo diplomati mogu dešifrirati. Parabola o mački i mišu, koja je došla na kraju da ukrasi zaključak, bit će jedini eksplicitni odlomak njezina govora, jedini koji su mediji razumjeli: „Već deset godina međunarodna zajednica igra se mačke i miša s Karadžićem i Mladićem... Mačke su odlučile zavezati oči, međusobno se grepsti i dopustiti mišu da trči od jedne do druge rupe." Carla del Ponte mora ponovno progutati svoje razočaranje. Pušta da je uvjere kako su prijestolnice primile upozorenje, a da pritom sasvim novi program zajedničkih operacija s NATO-om nije ugrožen.

NATO-ova prividna odlučnost trajala je samo nekoliko tjedana, u vidu sastanaka između stručnjaka i Atlantskog saveza, koliko je bilo potrebno da se osigura da je Carla del Ponte odustala od svojih prijetnji. Karadžić i Mladić i dalje su na slobodi i sve češće dijele istu mrežu zaštite, naročito kad Karadžić dođe skloniti se u Srbiju. Američka i europska popustljivost samo je pojačala otpor Beograda prema suradnji s Tribunalom. U februaru 2006. Europska unija predomislila se i zaprijetila Beogradu da će prekinuti tek započeti proces pregovaranja ako Mladić ne bude izručen do kraja marta.

„Ako ne budu u potpunosti surađivale s Haškim tribunalom i ne izruče mu optužene zločince, zemlje poput Srbije ne mogu očekivati punu suradnju s Europskom unijom", inzistira Britanac Jack Straw. Ravnodušnost Beograda prema tim opomenama ujedinjuje Dvadesetpetoricu. Početkom maja Bruxelles prekida pregovore, uvjetujući njihovo nastavljanje Mladićevim uhićenjem. Ali ovo neočekivano buđenje Europe ne traje dugo. Početkom ljeta složnost je napukla. Zatim se ujesen rascijepila. Ali još prije Europske unije, popušta Atlantski savez. Na sastanku na vrhu u Rigi 29. novembra 2006. njegove zemlje članice odlučuju Srbiji i Bosni otvoriti vrata Partnerstva za mir, predvorja NATO-a, iako su se od 2004. zalagale da ona ostanu zatvorena dokle god Karadžić i Mladić ne budu predani ICTY-u. „Inicijativa je potekla od predsjednika Busha, to je odlučio u posljednjem času", objašnjavaju američke vlasti Carli del Ponte nekoliko sati prije službene objave te odluke. Međutim, američko se gledište promijenilo već početkom mjeseca, nakon posjeta Washingtonu srpskog ministra obrane, Mladićeva prijatelja Zorana Stankovića, koji je prihvatio da zauzvrat za ovu popustljivost pošalje u Irak i u Afganistan nove srpske trupe.93 Sjedinjenim Američkim Državama nije teško pridobiti svoje europske partnere. Jacques Chirac i Tonv Blair isto tako žele poslati znak otvaranja prema Srbiji uoči nastavka pregovora o konačnom statusu Kosova čije je određivanje, svaki put odgađano 93 Srpske novinske agencije: Beta ili Tanjug, 7. novembra 2006.

zbog otezanja Beograda, predviđeno do kraja 2007.

Europska unija teško odolijeva uzmicanju svojih zemalja unutar NATO-a. Dvadesetpetorica su pred nastavljanjem pregovora o pridruživanju sa Srbijom 8. decembra 2006. i definitivnim odustajanjem od Mladića. Ali se Britanci, Francuzi. Nijemci, uz podršku Nizozemske i finskog predsjedništva, konačno zajednički suprotstavljaju kako bi se ta odluka odgodila. „Nećemo izgraditi Europu sutrašnjice propuštajući da se upitamo o njezinoj prošlosti. Stvarna suradnja Beograda s ICTY-em jest nužnost. To su načela i vrijednosti u koje Francuska vjeruje. Izbori (u januaru 2007., op. a.) u Srbiji i pitanje Kosova nisu argumenti koje se može upotrijebiti za obnavljanje pregovora s Beogradom", upozorava Catherine Colonna, francuska ministrica opunomoćena za europske poslove. Ali igra je unaprijed izgubljena.

Zabrinuta odbijanjem Beograda da dode do reguliranja statusa Kosova, Europa u februaru 2007. obećava da će otkloniti sve zapreke za kandidiranje Srbije u Europsku uniju ako pristane na neovisnost Kosova. Promjena mišljenja Europe u decembru 2006. išla je samo za tim da se sačuva neko sredstvo političkog pritiska na Srbiju. Koncem marta, srpsko civilno društvo ukazuje na tu trgovinu i poziva na Mladićevo uhićenje: ,,Bruxelles ne smije popuštati napasti da trguje svojim osnovnim načelima prilikom pregovaranja o krajnjem statusu Kosova. Jer to bi moglo samo pridonijeti jačanju ekstremnog nacionalizma, sprečavanju reformatorskih snaga da se distanciraju od Miloševićeva nasljeđa i zapriječiti razvijanje demokratske Srbije čije je mjesto u krilu europske obitelji i naroda." Ali Europa ne želi ništa čuti. Već sedamnaest godina, ona ignorira glasove razuma na Balkanu, one koji međutim iskreno vjeruju u njezine vrijednosti i žele da joj se njihove zemlje pridruže, a da ih Europa odlučno brani. Početkom 2007. g. Europa odlučuje obnoviti pregovore o pridruživanju sa Srbijom, prekinute godinu dana prije, iako Mladić nije uhićen. Washington i Bruxelles tako se nadaju da će moći nametnuti Beogradu plan o neovisnosti Kosova koji srpski rukovodioci tvrdoglavo odbijaju, a imaju podršku Moskve u svojem odbijanju pregovora.

Posljednja odustajanja

Posljednji se zasuni otvaraju, poput običnih kopča. Između 2002. i 2005. međunarodni pritisci dopustiti su ICTY-u da s trideset optuženih u bijegu dođe na šest. Dvadesetoricu su isporučile srpske vlasti. Nasuprot ulozima kao što su NATO i EU, Srbija ne bi oklijevala popustiti još jednom. Naravno, daje poruka Europljana i Amerikanaca bila čvrsta i suvisla. Ali, nakon smrti slobodana Miloševića 11. marta 2006. čini se da su zapadnjaci spremni donijeti odluku koja se dugo vremena nije smjela priznati: zatvaranje ICTY-a bez Ka-radžića i Mladića. Petnaestog decembra 2006. u New Yorku Carla del Ponte pokušava začepiti pukotinu koja zjapi, kako bi izbjegla potonuće brod. Traži od Vijeća sigurnosti da „kaže smatra li da ICTY mora ostati otvoren dok se Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću ne budu sudilo u Hagu. To je pitanje naročito važno zbog desetaka hiljada žrtava (...) (koje, op. a.) imaju pravo znati mogu li još računati na obećanja koje im je dalo Vijeće sigurnosti prije trinaest godina, kad je stvorilo Tribunal."

Iza kulisa velike sile već raspravljaju o formulama koje bi omogućile da svoje posljednje odustajanje prikažu kao nešto drugo, a ne kao pobjedu nekažnjivosti. Riječ je o tome da javno mnijenje i žrtve progutaju gorku pilulu i da se umire oni koji bi ih optužili za izdaju svih preuzetih odgovornosti, svih njihovih prošlih obećanja. Javno, samo se Sjedinjene Američke Države izjašnjavaju. Europa, zasada, izmiče pred onim što se ne može priznati. Clint Williamson, nekadašnji zaposlenik ICTY-a, veleposlanik SAD-a za ratne zločine koji je 2006. naslijedio Prospera, na konferenciji za novinare u Sarajevu u januaru 2007. otkriva obrise rasprave: „Radovan Karadžić i Ratko Mladić moraju biti privedeni pred neki međunarodni sud ako budu uhvaćeni poslije zatvaranja ICTY-a. Bilo bi sasvim neprihvatljivo da im se sudi u Beogradu. Moramo u sustavu međunarodnog pravosuđa naći neki organ da im sudi." U Washingtonu se u početku misli na neku formulu sličnu onoj izabranoj za suđenje Charlesu Tavloru. Godine 2006. suđenje bivšem premijeru Liberije, optuženom za zločine protiv čovječnosti na Posebnom sudu za Sierra Leo-ne, bilo je, zbog sigurnosnih razloga, premješteno u inozemstvo, u prostorije stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Hagu. Amerikanci nagovaraju ICTY da potpiše s ICC-om protokol o sporazumu da bi se nakon zatvaranja ad hoc Tribunala za bivšu Jugoslaviju, logistika stalnog Međunarodnog kaznenog suda mogla koristiti za suđenje Karadžiću i Mladiću. Ali taj plan,

koji bi omogućio velikim silama da uz minimalne troškove spase obraz, izostavlja jednu bitnu tačku: dugi niz godina za kojih su mogli uživati u svojoj nekažnjenosti, Karadžić i Mladić nisu bili ni nedostupni ni neuhvatljivi. Odbijanjem da ih uhiti ili da primjenom prisile, kojom je raspolagalo, postigne njihovo uhićenje, Vijeće sigurnosti je dosada sprečavalo da budu privedeni pred ICTY. U tim uvjetima bilo bi u najmanju ruku naivno misliti da će oni jednog dana biti izručeni ICTY-u ili bilo kojoj drugoj zamjenskoj strukturi. U najboljem slučaju, bit će lišeni starog sna, koji je 2004. javno formulirala Ljiljana Karadžić, da proslave svoju slobodu, konačno opet pronađenu danom zatvaranja ICTY-a.

Uvođenje mehanizama s ciljem da produže valjanost optužnice i naloga za uhićenje koji je izdao ICTY nakon njegova zatvaranja, zahtijeva uostalom i prihvaćanje nove rezolucije Vijeća sigurnosti. Rusija, koja ima pravo veta, dosad se sustavno protivila svakom obvezivanju da se zadrži djelovanje ICTY-a dok Radovan Karadžić i Ratko Mladić ne budu osuđeni, a da je Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija nisu stvarno ni pokušale odvratiti. U aprilu, a zatim u junu 2007. Moskva je ponovno potvrdila svoju volju da traži od Vijeća sigurnosti da 2010. raspusti ICTY. I upozorava: „Ako Mladić, Karadžić i ostali optuženi ne budu uhićeni nakon isteka mandata (ICTY-a), to neće predstavljati, samo po sebi, dovoljan razlog za produljenje rada Suda." „Ako sud bude zatvoren, njegovi nalozi za Karadžićevo i Mladićevo uhićenje neće više biti valjani", već je upozorila i Carla del Ponte početkom 2007. Zločin za genocid i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Ako bi optužbe ICTY-a zatvaranjem Suda postale nevažeće bez da Vijeće sigurnosti prihvati mehanizam kojim će ih učini trajnima, sve bi zemlje u kojima Mladić i Karadžić budu živjeli morale pred svojim sudovima započeti novi progon i izdati nove naloge za uhićenje. Suditi dvojici glavnih krivaca za genocid u Srebrenici pred lokalnim instancama u Beogradu, Sarajevu ili drugdje otvaralo bi vrata mogućem preoblikovanju postojećih optužbi, uz rizik da se odbaci i prešuti sve što je nezgodno: pitanje predvidljivosti rata u Bosni i pokolja u Srebrenici kao i sve ostale vidove toga predmeta koji su izazvali toliko otpora jer bi mogli dopustiti da isplivaju nedostaci, greške i nekadašnje sramotne nagodbe velikih sila. Prema modelu koji se dokazao: suđenje Sadamu Huseinu pred Specijalnim iračkim sudom koji je vođen pod strogim nadzorom Sjedinjenih Američkih Država.

Unatoč njihovim obećanjima da će odgovoriti „na agoniju, mučeništvo i žeđ žrtava za pravdom", danima u vrijeme stvaranja Tribunala 1993., velike demokracije napokon su pokazale da one ne teže za drugačijim sankcijama nego što je optužnica koja bi one koji su Bosnu pretvorili u golemu zajedničku raku prisilila da se priklone miru. Bruce Jackson, moćni republikanski lobist kojeg nazivaju „veleposlanikom Bijele kuće", povjerio je to bez okolišanja u novembru 2004.: „Je li nam doista u interesu da s Karadžićem i Mladićem započnemo suđenje nalik onom Miloševićevu? Neka stvari budu jasne: obojica su kriva i zaslužuju da trunu u zatvoru do kraja života. Ali tko danas želi trošiti toliko energije da bi došao do zaključka koji već znamo?" Brojni zapadni diplomati priznali su to iza zatvorenih vrata kojima se često štiti međunarodna politika. U njihovim očima, žrtve bi se morale zadovoljiti znajući da su Karadžić i Mladić osuđeni živjeti kao progonjeni ljudi do kraja života, na taj način simbolički lišeni svoje pune slobode i kažnjeni žigom sramote. Žeđ za pravdom neodvojiva je od žeđi za istinom. Mežutim ta žeđ koja izranja iz ove zemlje izmrcvarene genocidom jednog europskog naroda u Srebrenici ne potvrđuje priznavanje pretrpljenih patnji ni odgovornosti onih koji su ih nanijeli. Ona ne nosi u sebi klice trajnog mira. Za jedne, Karadžić i Mladić uvijek će ostati legende, za druge nekažnjeni krvnici. Bez zajedničkog pamćenja, ma kako ono bilo bolno, Bosna se neće moći nesmetano obnoviti. Ona će živjeti pod stalnom prijetnjom novih ciklusa nasilja. Vrijednost ove fiktivne hajke na koju su utrošeni milioni dolara daleko je nadmašila troškove suđenja u Hagu. Zašto rasporediti toliko snaga za zavaravanje žrtava, ICTY-a i javnog mnijenja iluzijom da će ova dva zločinca jednog dana biti izvedena pred međunarodni sud? Ako velike sile nastave u krajnjoj instanci odlučivati o sudbini glavnih ratnih i terorističkih zločinaca, razlozi koji ih navode da de facto priznaju nekažnjivost Karadžiću i Mladiću i dalje su nejasni. I Charles Tavlor je također, u jednom trenutku, uživao popustljivost zapadnjaka. Željni učvrstiti mir koji je priveo kraju četrnaest godina građanskog rata u Liberiji i u susjednom Sijera Leoneu, Amerikanci i Francuzi su 2003. bivšeg liberijskog predsjednika zaštitili od Suda nudeći mu zlatni azil u Nigeriji u zamjenu za obećanje da će napustiti sva politička rovarenja. Ali bivši gospodar rata ne poštuje svoje obaveze i nastavlja biti prijetnja stabilnosti regije. On je 30. marta 2006. uhićen i predan mješovitoj jurisdikciji Sijera Leonea prije nego što je prebačen u Hag. U Karadžićevu i Mladićevu slučaju, velike sile nisu smatrale oportunim mijenjati svoju politiku, čak ni godinamanakon mirovnih sporazuma. Nikome nije poznat pravi razlog ove nevjerovatne tvrdoglavosti.

Razlozi zbog kojih nije uhićen Osama Bin Laden, vođa Al-Qaide, izgledaju manje tajnoviti. Njegovo uhićenje i suđenje pred američkim vojnim sudom izazvali bi takav val odmazda da je bez sumnje razboritije odustati. Američka vlada strahuje vjerovatno da ne raspolaže dovoljnim dokazima kako bi utvrdila njegovu individualnu odgovornost u atentatima koje izvode članovi mnogostruko razgranate mreže. Ni jedan od ovih argumenata ne može se primijeniti na Karadžića i Mladića. Kao ni strahovanje da će se suđenje pretvoriti u tribinu za srpsku propagandu. Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj pretekli su ih. Da bi se čuli njihovi glasovi, Karadžić i Mladić raspolažu nekim dragim sredstvima i dovoljnim brojem pristaša.

Godine 1991. na kraju prvog zaljevskog rata, Margaret Thatcher i George Bush stariji podsjećali su na potrebu da se sudi Sadamu Huseinu, a na kraju su odustali zbog nagodbi s tiraninom koje bi suđenje moglo otkriti.94 Bush mlađi dijeli istu zabrinutost 2003. godine, ali odlučan postići osudu svrgnutog diktatora, osigurava zaleđe stvaranjem Iračkog specijalnog suda (TSI) i strogo nadzire sudski mehanizam kako bi izbjegao bilo kakvo neugodno iznenađenje.95 Velike sile nisu nikada imale takvu moć miješanja u poslove IC-TY-a. Iako su se uvijek trudile zauzdati njegovu znatiželju, njihova se moć ipak zaustavljala na vratima sudnice. Međutim, mnogi naslućuju da Karadžić i Mladić poznaju tajne o ulozi međunarodne zajednicu za vrijeme rata, o naličju Dejtonskog sporazuma, o prepuštanju Srebrenice snagama generala koji je mnogo puta najavio sudbinu koju je namijenio muslimanskom stanovništvu te enklave kad preuzme kontrolu nad njom. To su javne tajne, isto tako poznate kao i one koje je znao Sadam Husein, ali možda još opasnije za zapadne vlade. Nagađanja se šire. No nitko nije uspio otkriti tajnu šutnje velikihsila, čak ni Carla del Ponte. Tužiteljica se ipak ozbiljno bavila tim pitanjem između 2003. i 2005. Ona je propitivala Jacquesa Chiraca o ustupcima za oslobađanje njegovih „plavih kaciga" ili pilota, koji su, jedni za drugima bili srpski taoci, a on se zakleo da nije bila ugovorena nikakva nekažnjivost. Ispitivala je i Richarda Holbrookea, tražila od američke vlade sve informacije koje se odnose na sporazum sklopljen u julu 1996. s Karadžićem, i sve anekse sporazuma. Nije dobila ništa osim bijesa i ljutitog demantija američke administracije.

94 Riječ je posebno o političkoj podršci i masivnoj vojnoj pomoći, uključujući tu i kemijsko oružje, koje su mu davali zapadnjaci dok su se služili Sadamom Huseinom protiv Islamske republike Irana. Kad je u oktobru 2005. započelo njegovo suđenje, bio je progonjen samo zato što je 1982. naredio mučenje i smaknuće 148 Sijita iz sela Dujail u odmazdi za pokušaj njegova ubojstva. Tek je u aprilu 2006. optužen za genocid u selu Anfal i pokolj u Halabji, tragičnom simbolu ubijanja kurdskog stanovništva plinom po nalogu Sadama Huseina za vrijeme kojeg je poginulo više od 180 000 osoba. Ali to je predmet odvojenog suđenja koje je započelo 21. augusta, nekoliko mjeseci prije njegove osude na smrt, 5. novembra. Sadam Husein obješen je 30. decembra 2006., prije nego što je uspio započeti svoju obranu na tom drugom suđenju. Suđenje je nastavljeno u nazočnosti njegovih suoptuženika. 95 Sjedinjene Američke Države dale su 138 miliona dolara za uspostavljanje Iračkog specijalnog suda i priskrbile pedesetak američkih, ali isto tako i britanskih i australskih pravnika, istražitelja i arhivista, okupljenih u jednom uredu za vezu, Regime Crime Liaison Office, produljenom rukom FBI-ja za koji se smatra da je stvarna moć koja se krije iza Suda. Sjedinjene Američke Države pomogle su pravosuđu u Iraku da skupi dokaze i predale mu tone dokumenata. Američki pečat bio je tako vidljiv da ga je Michael Scharf, američki profesor međunarodnog prava zadužen od svoje zemlje da formira iračke suce Iračkog specijalnog suda, nazvao „Internim internacionaliziranim sudom".

"Srebrenička sramota"

Ustrajno odbijanje velikih sila da uhite Karadžića i Mladića ili da osiguraju njihovo izručenje ICTY-u pokazalo se tijekom dvanaest godina povezano s njihovim nedostatkom volje da spriječe pokolj u Srebrenici. I u toj strašnoj činjenici trebalo bi tražiti odgovor na zagonetku Karadžića i Mladića.

Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak, pripremao pred našim očima. Već 1993. pronicljivi međunarodni predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave „polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom",96 situacijom koja je tada navela Vijeće sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i njezino stanovništvo pod zaštitu Ujedinjeni naroda. Osim mogućeg razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogućnosti pokolja koja prijeti u trenutku kad se Mladić dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive protiv Srebrenice, od 6. do 11. jula 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju nemaju namjeru zauzeti enklavu. Hineći iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile Mladića da uđe u grad 11. jula 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva, ne nametnuvši uvjete prisilne evakuacije, ne nastojeći je nadzirati.97 Suprotno od Louise Arbour u vrijeme Kosova, njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih se sprema optužiti za prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajući da je stanovništvo Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje partnere da interveniraju. Jedanaestog jula francuski predsjednik savjetuje Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom povrate tu enklavu. Sutradan, Francuska se obraća Vijeću sigurnosti i ponovno izjavljuje da je voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog jula Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio put prema Srebrenici. I da mu kaže: „U Srebrenici su muškarce, kojima prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata."98 Usporedivu naročito s onom koja je petnaest mjeseci prije primijenjena u Ruandi. Bojeći se potrebe za intervencijom američkih snaga u Africi, Clinton je u aprilu 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz MINAUR-a kad su pokolji već bili naveliko započeli i kad nije više bilo ni najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima, procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuća. Otada nisu prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle

96 Izraz kojim se poslužio Diego Arria, veleposlanik Venezuele pri Ujedinjenim narodima, na kraju svoje misije u enklavi Srebrenice u martu 1993. 97 Velike su sile, dva mjeseca prije, u maju 1995. nametnule Hrvatskoj prisutnost međunarodnih predstavnika u autobusima koji su evakuirali Srbe zarobljene kad je Hrvatska vojska vraćala zapadnu Slavoniju, koja je od 1991. bila u rukama pobunjenih Srba. Kad već nisu htjele osporiti Mladićevu vojnu pobjedu u Srebrenici i tražiti od njega povlačenje trupa iz enklave zaštićene odlukom Vijeća sigurnosti, mogle su barem zahtijevati prisutnost UNHCR-a i Cr-venog križa za vrijeme prisilnog preseljavanja stanovništva Srebrenice u zamjenu za benzin koji je Mladić od njih tražio. Umjesto toga, oni su, ne tražeći ništa zauzvrat, dali benzin koji je omogućio deportiranje žena, djece i staraca i evakuaciju muškaraca prema mjestu pogubljenja. 98 Izvještaj o Srebrenici parlamentarne obavještajne misije, saslušanje Jean-Davi Levittea iz 30. januara 2001., diplomatskog savjetnika predsjednika Chiraca od maja 1995. do decembra 1999. www.assemblee nationale.fr/dossiers/srebrenica www.assemblee .

predvidjeti.

Godinu dana nakon što su dopustili da se izvrši genocid u Ruandi, London, Pariz, Washington i njihovi saveznici ponovno su propustili spriječiti genocidna djela zbog pomanjkanja sredstava, nego zbog nedostatka političke volje. Kao što nedostatak sredstava nije bio razlog ni za to što su propustili predati Karadžića i Mladića Sudu i poduzeti sve potrebne mjere da prisile Srbiju, ili svaku drugu državu, da provede njihovo uhićenje. Progon izvršitelja genocida, uostalom, dužnost je na koju su se obavezale države, na temelju statuta ICTY-a, ali i Konvencije za sprečavanje i kažnjavanje zločina genocida iz 1948. U svojoj odluci od 26. februara 2007. Međunarodni sud pravde (ICJ) na to je podsjetio i osudio Srbiju zbog toga što nije predala Ratka Mladića IC-TY-u. Francuska je ratificirala Konvenciju 1950., Velika Britanija 1970., Sjedinjene Države 1986., a Rusija još 1949.

Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli imati drugih prioriteta doli ispraviti nepravdu žrtvama izručivši Karadžića i Mladića ICTY-u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile za sramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžića i Mladića na slobodi. Ova dvostruka izdaja „civiliziranih naroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bi mogla ispraviti. Srbija je iznevjerila svoju dužnost sprečavanja i kažnjavanja genocida u Srebrenici zato što je sudjelovala u njegovoj pripremi i u njegovu provođenju. Milošević je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je postalo etnički homogeno, postići priznavanje nove srpske države u okviru Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti. Početkom 1993., Cvrus Vance, američki pregovarač kojeg su opunomoćili Ujedinjeni narodi, rekao mu je da neće nikada postići priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici samoproglasili na osvojenim područjima u Bosni. Pred tvrdoglavošću Srba u odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom 1994. ipak popustile. Milošević je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam očekivao da će nam ona (međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu teritorija." Na jednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18. januara 1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam zajednica ne bi nikada dala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske države na tom području." Milošević je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i ona zapadnija, Goražde, predstavljale su u proljeće 1995. posljednje prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklava Srebrenice i Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obećale u Bosni, kako bi ga potaknule da uđe u pregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao prekinut otočićem muslimanskog stanovništva u sredini, uz opasnost da ga za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Milošević i srpski rukovodioci u Bosni zahtijevali su srpsku državu, očišćenu od njezina cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona, Milošević je slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri (mirovna; op. a.) plana, taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osim Goražda. To je pedeset gradova i dvadeset i pet hiljada četvornih kilometara! Trebat će im poslati natrag sve (srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnog savjeta obrane 6. decembra 1995. u Beogradu. Poslije Miloševića Srbija je željela sačuvati glavne stečevine rata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan dio političara konačno osudio pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački karakter plana na čijem je čelu bio Milošević, koji je, najprije na terenu, a zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političku i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica. Budući da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije nametnuti, velike silesu opet zanemarile svoju dvostruku obavezu. „Moje su glavne upute bile da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška", povjerava Richard Holbrooke u novembru 2005. prilikom desete obljetnice Dejtonskog sporazuma." Godinu dana poslije Amerikanac povlači svoje riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također nastanjena bosanskim izbjeglicama iz prvih valova etničkog čišćenja, pale su u ruke generala Mladića u julu 1995. i dane Srbima na mirovnim pregovorima u novembru 1995. kad je stvarnost zločina bila već dokazana i potanko prikazana, zahvaljujući prvim istragama ICTY-a, u sasvim novoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića od 16. novembra 1995.99

Francuska koja je, glasom svojeg predsjednika, pozivala na djelovanje da bi se spriječili pokolji, na kraju je pristala na nedjelovanje i, radi mira, sa svojim saveznicima prihvatila posljedice genocida u Srebrenici. Velike sile dopustile su da im se nametnu uvjeti mira i omogućile onima koji su izrazili svoje genocidne namjere da ih ostvare i da tako dovrše provođenje svojeg plana. Velike sile nagradile su u Daytonu one, koji su nekoliko tjedana prije sustavno deportirali i ubijali muslimansko stanovništvo te enklave dodijelivši im polja smrti, a zatim im omogućili da ih nasele po svojoj volji kako bi zauvijek izmijenili etničku strukturu. Otada oni nisu prestali umanjivati genocid odbijajući suditi glavnim okrivljenicima i pokušavajući spriječiti ICTY da ukaže na izravnu Miloševićevu odgovornost te ne poduzimajući nikakvu učinkovitu mjeru da osigura povratak preživjelih.100 Dvanaest godina poslije tih događaja, manje od hiljadu njih uspjelo se ponovo vratiti u Srebrenicu. Karadžićeva i Mladićeva zagonetka počiva, dakle, na sponama koje povezuju zločin i mir. Njihovo suđenje trebalo je iznijeti na vidjelo namjeru uništavanja, istrebljivanja ljudi, bosanskih Muslimana iz Srebrenice kao skupine, tako da zauvijek izbriše njihovu prisutnost na priželjkivanom teritoriju bez kojega je Milošević odbijao potpisati mir. Suđenje pred ICTY-em lokalnim zapovjednicima umiješanima u pokolj u Srebrenici omogućilo je da se utvrdi istina o zločinu koji pravo kvalificira kao genocid. Ali tim suđenjima, po-svećenima samo izvršiteljima, nije bio cilj rasvijetliti aktivna i pasivna sudioništva koja su omogućila taj zločin. Suđenje Karadžiću i Mladiću moralo je, naprotiv, pridonijeti da se pokolj iz jula 1995. postavi u njegov kontekst i da pruži detaljnu rekonstrukciju potke događaja koji su doveli do pokolja u Srebrenici, tim preciznijom u pojedinostima što treba dokazati genocidnu namjeru, njezin tok i izvore. Jer suprotno Miloševiću i Mladiću, Karadžić nije samo osumnjičen da je „planirao, poticao na izvršenje i naredio" pokolje iz jula 1995., nego da je čak i prije početka rata iznio plan koji je otvoreno težio „potpunom ili djelomičnom uništenju bosanskih Muslimana", zatim da ga je provodio ili pomagao da se provodi „neprekidno, sve do 30. novembra 1995". Gomilanje činjenica od 1991. iznijelo bi na vidjelo više nego ikad nevjerovatne pogreške i propuste međunarodnih aktera koji nikada nisu pribavili sredstva za sprečavanje ovoga plana čije su rezultate konačno potvrdili znajući o čemu je riječ. Više nego bilo što drugo, ovo bi suđenje neizbježno ponovno otvorilo bolno pitanje moralne, političke i eventualno kaznene odgovornosti velikih sila.

Brižljiva rekonstrukcija cijelog slijeda događaja sigurno bi na kraju uzdrmala neosnovanu tezu, koju već je deset godina nameću i bez izmjena brane vojni analitičari ICTY-a u svim predmetima koji se tiču Srebrenice: budući da srpski politički i vojni rukovodioci nisu imali namjeru zauzeti enklavu, do odluke o pokolju došlo je nakon pada Srebrenice. Tu tezu ruše priznanja nekih sudionika, kao što je Miroslav Deronjić, i prisutnost komandosa smrti poslanih na teren više od dva tjedna prije pada grada. Ali unatoč svemu ona se održava zahvaljujući jednom dokumentu, naredbi o napadu koji je službeno pozivao ne da se zauzme enklava Srebrenica, nego da se svede na veličinu grada, tako da se „uvjete preživljavanja stanovništva učini nepodnošljivima" i da se „stvore uvjeti za ukidanje enklave". Plan poznat pod kodnim imenom Krivaja 95 koji, začudo, nije definirao nikakav novi cilj jer je tačno opisivao situaciju koja je prevladavala od zime 1993. kad su srpske snage prvi put pokušale zauzeti Srebrenicu prije nego što ih je u njihovu zaletu zaustavio general Philippe Morillon.101 Vojna operacija iz 1995. uljepšana eufemizmima da ne izazove osudu

99 Holbrooke Richard, intervju dan televizijskoj mreži Hajat iz Sarajeva i emitiran 19. novembra 2005.

100 Trećeg maja 2007. međunarodna zajednica imenovala je prvi put posebnog izaslanika za grad Srebrenicu. Na taj je položaj postavljen Clifford Bond, bivši američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini. Ta je odluka donesena na zahtjev bošnjačkih predstavnika Srebrenice da se gradu prizna poseban status kako bi ga izuzeli iz srpskog entiteta u Bosni i tako potakli povratak preživjelih. Velike sile dosad su jednoglasno odbijale taj zahtjev. 101 General Philippe Morillon zapovijeda snagama UN-a u Bosni i Hercegovini kad u martu 1993. UN ulazi u Srebrenicu i obećava stanovništvu: „Neću vas napustiti." Mladićeve su snage tada na vratima Srebrenice i računaju na UN za evakuaciju stanovništva enklave. Morillon će ih prisiliti da se povuku postigavši da Vijeće sigurnosti izglasa rezoluciju koja određuje Srebrenicu kao „zonu pod zaštitom Ujedinjenih naroda".

zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri mjeseca priprema, posebno da bi odsjekla linije opskrbe snaga UN-a prisutnih unutar enklave, oslabila još više opsjednuto stanovništvo zabranom pristupa humanitarnim konvojima i dopustila Beogradu da osigura logističku potporu podršku i koordinaciju svih snaga koje u njoj sudjeluju. Budući da Beograd i zapadnjaci nisu nikada predali ICTY-u dokumente koje su imali o pripremnoj fazi ofenzive protiv Srebrenice, o kojoj su uostalom sve znali, Tužiteljstvo se nije nimalo zanimalo za paradoks Krivaja 95. Ohrabreno tvrdnjama analitičara proizašlih iz američke vojno-obavještajne službe, ono je bez ijedne riječi prihvatio ono što se tim planom željelo postići da se povjeruje. Velike sile mogla je samo veseliti zaslijepljenost ICTY-a koji ih nije dovodio u pitanje vjerujući da one nisu mogle predvidjeti pokolj koji je pad enklave činio vjerovatnim. Poslije im je bilo dovoljno pobijati njihov drugi propust i tvrditi da su učinile sve da Karadžića i Mladića izruče pravosuđu.

Karadžić i Mladić nisu privedeni pred Sud da ne bi oživjeli sjećanje na sramotan izbor velikih zapadnih demokracija da žrtvuju stanovništvo Srebrenice prepustivši ga svjesno njihovim krvnicima i lišivši zatim preživjele njihove zemlje i suđenja koje bi ih moglo izvući iz agonije i povratilo im dostojanstvo. Izbor koji se ne može opravdati i koji, po nekoliko osnova, čini naše vođe sudionicima najgoreg krvoprolića u Europi od holokausta. Dok Karadžić i Mladić ne budu izvedeni pred sudsku instancu potpuno neovisnu i dovoljno jaku da se suprotstavi svim pokušajima miješanja i cenzure, naše demokracije će samo produljivati sramotu. Više nego što ih štiti, njihovo će odbijanje da sude Karadžiću i Mladiću, kao i jučer njihovo odbijanje da dopuste dio istine koja je izronila na suđenju Miloševiću, samo povećati patnju žrtava, produbljivati njihove rane i pothranjivati mržnju. Tako dugo dok se preživjeli ne budu mogli osloboditi bremena svojih patnji, Europa će osjećati teret mrtvih Srebrenice, koji će, poput sablasti lutati Starim Kontinentom tražeći pravdu.102

IV. POGLAVLJE

Svršetak igre

If we don't maintain justice, justice will not maintain us.103Francis Bacon (1561. -1626)

Jedanaestog septembra srušeni su tornjevi-blizanci... Povukli su sa sobom mnogo nada, vrijednosti, obećanja i planova koji su nastali padom Berlinskog zida. Epoha koja time započinje manje će brinuti o temeljnim pravima ljudi, a više o njihovoj sigurnosti. Jedanaesti septembar nije ujedinio svijet protiv barbarstva, nego ga je polarizirao i pretvorio u bojno polje. Označio je grubi ulazak u XXI. stoljeće u kojem će, čini se, biti osujećeno toliko iskoraka koji su dotad izgledali nepovratnima. Između miroljubivog 9. 11. 1989. i ratobornog 11. 9. 2001. g. projekt međunarodnog pravosuđa uspio si je prokrčiti put. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koji se sprema započeti prvi međunarodni proces u povijesti protiv jednog šefa države, nalazi se na vrhuncu slave. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), nošen univerzalističkim snom, upravo se sprema započeti s radom. Dubinska dinamika, koja je omogućila te povijesne korake naprijed međunarodnog pravosuđa, ne može nestati u usijanim ruševinama tornjeva-blizanaca. No 11. septembar ipak je zatvorio jednu epizodu povijesti, promijenio prioritete, obrnuo red prioriteta. Međunarodno će pravosuđe uskoro osjetiti val tog udarca. ICTY, koji je na prvoj crti, neće biti pošteđen.

102 Četvrtog juna 2007. skoro osam hiljada preživjelih i rođaka žrtava Srebrenice podiglo je pred nizozemskim sudom tužbu protiv Ujedinjenih naroda i Nizozemske zbog njihove odgovornosti u napuštanju stanovništva enklave koju su bili zaduženi štititi. Cilj tužbe sastoji se u utvrđivanju teških propusta Nizozemske i UN-a u lancu odluka koji je pridonio tragediji. Između dvadeset pet i trideset hiljada civila potražilo je utočište u ili oko vojne baze kontingenta nizozemskih Plavih kaciga. Sučeljeno s hiljadu srpskih vojnika, četiristo pedeset vojnika Dutchbata dopustilo je da se odijele žene i muškarci.

103 Ako mi ne sačuvamo pravdu, pravda neće sačuvati nas.

Osam mjeseci prije, za jake snježne oluje, Carla del Ponte stigla je u Davos. Došla je pred najmoćnijim ličnostima svijeta politike i ekonomije na planetu, okupljenima na Svjetskom ekonomskom forumu, braniti pitanje međunarodnog pravosuđa i važnost da se stane na kraj nekažnjivosti moćnika. „Ako sada izgubimo hladnokrvnost, budući će diktatori moći bježati i skrivati se te će nam trebati možda i stotine godina da se uspravimo i nametnemo zakon prava nad zakonom nasilja", riječi su kojima se obratila svojim slušateljima 26. januara 2001. g. u vrijeme kad je Milošević već svrgnut s vlasti, ali još nije uhićen. Očekivala je neke općenite odgovore, a bez sumnje i neke obzirnepoticaje. Teško je osvojiti slušateljstvo kojemu zahtjevi međunarodne pravde nikad nisu bili prioritet.

Na njezino veliko iznenađenje, nakon njezina nastupa, dvorana je uzavrela. Rasprava je bila žestoka. Clinton je 31. decembra 2000. g., posljednjeg dana svojeg mandata, prije nego što će predati ključeve Bijele kuće Georgeu W. Bushu, unatoč snažnu protivljenju Kongresa i suzdržanosti njegove Demokratske stranke,104

potpisao Rimski sporazum kojim je stvoren stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Opravdavajući svoj čin istaknuo je: „To činimo kako bismo potvrdili svoju podršku načelu međunarodne kaznene odgovornosti s ciljem predaje u ruke pravde počinitelja genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. To činimo i zato da ostanemo u postupku koji će u godinama koje slijede omogućiti Međunarodnom kaznenom sudu da postane nepristran i učinkovit instrument pravde. Sjedinjene Američke Države imaju dugu tradiciju djelovanja u prilog krivične odgovornosti, još od našeg sudjelovanja na Sudu u Nürnbergu pa sve do glavne uloge u naporima koji su doveli do uspostavljanja Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i za Ruandu. Naše djelovanje danas dio je te tradicije." Jedan od prvaka Republikanske stranke senator Jesse Helms odmah je odgovorio: „Ova današnja akcija očit je pokušaj predsjednika u odlasku da zaveže ruke svojem nasljedniku. Ta se odluka neće održati. Jedan od mojih prvih prioriteta pred novim predstavničkim domom bit će njezino poništenje i zaštita američkih vojnika od kaznenog progona tog međunarodnog pučkog tribunala."105 Donald Rumsfeld, koji je bio predviđen za ministra obrane nakon Bushove pobjede na predsjedničkim izborima u novembru 2000. g., odmah je nadodao: „Američko vodstvo u svijetu moglo bi biti prva žrtva toga suda", zbog prisila koje proizlaze iz međunarodnog humanitarnog prava. Njihovi saveznici koriste priliku koja je stvorena dolaskom Carle del Ponte kako bi, tijekom samo jedne sjednice, pretvorili Davos u forum protiv ICC-a. Međunarodno pravosuđe s univerzalnom dimenzijom tu je javno optuženo kao prijetnja nacionalnoj suverenosti, a još više kao prepreka svakom vojnom djelovanju zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, koje sudjeluju u vanjskim operacijama u gotovo stotinu država, pa ne prihvaća da njezini državljani ili vojnici na tim područjima podliježu propisima, postupcima, tužiteljima i sucima pravosuđa koje „nikom ne polaže račune". U Davosu je i republikanski senator iz Minnesote Orrin G. Hatch. Kao predsjednik Sudskog povjerenstva Senata upozorava da Sjedinjene Američke Države nemaju namjeru ratificirati taj sporazum. Naglašava da „Sjedinjene Američke Države ne žele takav međunarodni sud koji bi sudio predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država zato što je donio odluku kojoj je cilj spasiti stotine američkih života". Nova se američka administracija žestoko suprotstavlja takvom međunarodnom sudskom sustavu koji a priori izmiče svakom državnom nadzoru te izlaže stvarnoj sudbenoj opasnosti njezine civilne i vojne zapovjednika. Situacija je komična. Nasuprot Carli del Ponte koja crpi najveću snagu iz svoje samostalnosti, dio slušateljstva ukazuje na opasnosti samosvojnih odluka stalnog

104 U julu 1998. g. stotinu i dvadeset država potpisalo je Rimski statut stalnog Međunarodnog kaznenog suda. Sjedinjene Države kao i šest drugih prisutnih država -Kina, Irak, Izrael, Katar i Jemen -odbile su potpisati ga. Imale su vremena predomisliti se do Clintonova potpisivanja 31. decembra 2000. g.

105 Republikanski senator održao je riječ. Na njegovu je inicijativu Kongres već u novembru 2001. g. usvojio odluke prema kojima se američkoj vladi zabranjuje svaka suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), a kojima je svrha da se za sudjelovanje u operacijama održavanja mira zahtijeva prethodno davanje imuniteta za bilo kakav progon ICC-a, a isto se tako ovlašćuje predsjednik SAD-a da se koristi svim odgovarajućim sredstvima za oslobađanje američkih građana koje bi ICC eventualno pritvorio. Zbog razloga protiv Međunarodnog kaznenog suda sličnih navedenima, Jesse Helms glasovao je 1986. g., zajedno s desetoricom drugih senatora, protiv toga da Sjedinjene Američke Države ratificiraju Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. g.

Međunarodnog kaznenog suda i njegova budućeg tužitelja čije ovlasti, iako daleko ograničenije od ovlasti ove Švicarke, još su uvijek u očima američkih republikanaca „prilično velike", dakle pretjerane.

Devet mjeseci poslije, SAD stupa u rat protiv terorizma. Podvostručuje se nepovjerenje prema ograničenjima koja nameće međunarodno pravo, kao i odbojnost prema ideji da bi ono moglo vezati ruke Sjedinjenim Američkim Državama. Odlazak američkih vojnika u Afganistan pojačava odbojnost prema mogućnosti da američkim građanima sudi budući Međunarodni kazneni sud (ICC). Washington odmah započinje s neprijateljstvima prema sudstvu koje se formira kako bi neutralizirao sve njegove ovlasti nad svojim osobljem uključenim u vanjske operacije. Šestog maja 2002. g., dva mjeseca prije početka rada ICC-a, Sjedinjene Američke Države poništavaju potpis predsjednika Clintona na Rimski sporazum. Zahvaćen olujom ni ICTY nije pošteđen. I njemu će podrezati krila.

Što prije to privesti kraju

Ambicije Haškoga suda već neko vrijeme zabrinjavaju velike sile. One bi htjele obuzdati taj stroj koji se zahuktao, ali ne znaju kako postupiti. Znaju da bi za njih bila štetna svaka politička odluka o drastičnom ograničenju djelovanja Suda u trenutku kad on sužava svoju kaznenu strategiju na najodgovornije dužnosnike. Zasad žele poštedjeti Sud. U Vijeću sigurnosti UN-a 30. novembra 2000. g. usvajaju Rezoluciju 1329 kojom se Haški sud poziva da se više posveti „zločinima koji su najopasniji za međunarodni poredak, posebnoonima koje su počinili odgovorni politički i vojni dužnosnici najvišeg ranga", Također odlučuju podržati reformu koju je predložio predsjednik Suda fran-cuski sudac Claude Jorda, a koja se sastoji od toga da se imenuju suci ad litem, dakle da budu pozvani kao ispomoć, prema potrebi, kako bi se smanjilo zagušenje poslovima i omogućilo Sudu da izvrši svoju misiju prije kraja desetljeća koje upravo počinje. Velike sile još oklijevaju podvrći Sud jačem nadzoru Vijeća sigurnosti zadovoljavajući se poticanjem njegova djelovanje da u razumnom roku privede poslove kraju.

Sud je optužio stotinjak osoba, postigao da se uhite dvije trećine, izrekao dvadesetak presuda i planirao optužiti još stotinu. To je smiješna brojka s obzirom na broj sudionika, ali strahovito velika za međunarodnu zajednicu uhvaćenu u mrežu vlastitih obaveza i željnu da s time što prije završi.106 Potajno odvraćajući suce od penjanja po lancu odgovornosti kako ne bi progonili one s kojima su velike sile pregovarale, one same pridonijele su problemu koji sada ne znaju riješiti. Godine 2000. međunarodno pravosuđe vrlo je daleko od ispunjenja svoje misije kaznenog progona najistaknutijih ličnosti, kako među izvršiteljima tako i među poticateljima zločina. Nalazi se tek na pola puta. Miloševićevim padom krajem 2000. godine, Balkan je stupio u poslijeratno doba. Mijenjaju se prioriteti. Zapadna se diplomacija pribojava da zahtjevi pravosuđa koji idu sve dalje opet ne zakompliciraju njezinu zadaću neprestanim čačkanjem po prošlosti što donosi podjele i otkriva nove prijelomne činjenice, i to u času kad bi već željeli što prije sve počistiti i okrenuti novu stranicu. Otuda odbojnost prema traženju izručenja Miloševića Haškome sudu.

Napadi 11. septembra pomiješali su sve karte na međunarodnoj sceni, čitav politički dnevni red. Oni definitivno vraćaju sve krize, humanitarne ambicije i kreposne pobude devedesetih godina za jedno stoljeće unatrag. Mijenja se i jezik. Krzmanja prethodnog razdoblja sada se izražavaju jasnom i nedvosmislenom parolom: Sud mora bez oklijevanja usvojiti izlaznu strategiju. Washington i London prvi šalju poruku: „Želimo da prestanete s radom oko 2007./2008. godine." Ni Pariz ne štedi Carlu del Ponte prilikom posjeta

106 Prema procjenama nezavisnih stručnjaka osam do petnaest tisuća osoba koje su sudjelovale u brojnim zločinima trebale bi biti kazneno progonjene, a neke bi druge trebale podlije-gati raznim oblicima neosvetoljubive pravde, primjerice u okviru povjerenstava „istina i pomirenje".

30. novembra 2001. Alain Richard, ministar obrane, upozorava je: „Naš je cilj trajno reintegrirati Jugoslaviju (Srbiju-Crnu Goru) u demokratsku zajednicu, ali to se ne postiže rasplamsavajući vatru... Vaš je mandat suditi 'glavešinama', a kad ste već jednom podignuli protiv njih optužnice, zašto ići dalje kad odsad možete progoniti samo one manje, kakva je u tome logika?" Njegov savjetnik inzistira: „Treba okončati stvar. Vaše zalaganje odlaže datum početka demokratskog procesa" Isti refren dolazi iz Quai d'Orsava: „Kakva je korist od nastavka, imate trideset i tri bjegunca, a želite ih optužiti još više! Dokle ćete ići?"

Pred Vijećem sigurnosti 27. novembra 2001. Carla del Ponte i Claude Jorda obavezali su se zaključiti rad ICTY-a oko 2008. g. za postupke prvog stupnja, a 2010. g. za postupke u prizivu. Prikazali su u glavnim crtama strategiju okončanja rada -radije koristeći taj pojam nego „strategija izlaska" -koja predlaže smanjivanje opterećenja Suda prebacujući neke postupke pod određenim uvjetima nacionalnim pravosuđima zemalja bivše Jugoslavije. Međutim, Carla del Ponte nije stvarno skratila popis osumnjičenih. Najavila je stotinjak dodatnih optužnica za svaki od dva Suda, onaj za bivšu Jugoslaviju i onaj za Ruandu: „Neki kažu da se nakon događaja 11. septembra svijet promijenio te da je otada prioritet terorizam, a ne prošli sukobi. Ne možemo pristati na takvo gledanje na međunarodnu pravdu. Međunarodna zajednica ima danas još više razloga da pojača svoju odlučnost u proganjanju odgovornih za genocid i za zločine protiv čovječnosti. Ne bi bilo ni časno ni vjerodostojno podržavati rat protiv terorizma ako ne učinimo sve što je potrebno kako bismo priveli pravdi one koji su odgovorni za genocid u Ruandi, Srebrenici i za druge pokolje. Varamo se, kao i u slučaju borbe protiv terorizma, ako mislimo da postoje laka i brza rješenja da se obavi posao kako treba."

Nije ih uspjela uvjeriti. Velike sile žele vidjeti odlučne rezove u programu istraga, ne morajući to formulirati eksplicitnije kao što su to eksplicitno formulirale prije godinu dana u Rezoluciji broj 1329. Žele se osigurati da Sud neće prekoračiti preporučeni rok. Carla del Ponte svjesna je toga, ali njezin je obzor takva pravda za koju povijesna prekretnica nije 11. septembra, nego noć s 28. na 29. juna i dolazak Miloševića u Hag. A to je događaj koji je omogućio Haškom sudu da se potvrdi kao stvarnost koju nitko više ne smije ni zanemarivati ni ismijavati. Očekivanje početka rada stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) također pretvara u stvarnost ideal međunarodnog pravosuđa s univerzalnim ovlastima koje neće oslobađati krivnje moćnike pa čak ni šefove država. Ona vjeruje u polet međunarodnog pravosuđa koje označava dolazak nove ere, ere odbacivanja nekažnjivosti, koju je predaja Miloševića učinila uvjerljivijom i dostižnijom nego ikad prije. Velike sile, koje nastoje obuzdati tužiteljicu, brzo će joj razbiti iluzije. Politički pritisci uskoro će se pokazati u smanjenju proračuna, što je manje primjetno od nove rezolucije Vijeća sigurnosti. Jer države imaju svoje zahtjeve, ali ne žele javno preuzeti odgovornost za ograničavanje provođenja pravde. Radije svoju odluku prebacuju na Tribunal. Francuski poslanik pri Ujedinjenim narodima Jean-David Levitte priznaje to krajem 2001. g. na sastanku s Carlom del Ponte: „Vijeće sigurnosti ne može Vam eksplicitno narediti da smanjite broj istraga, a da se ne izloži opasnosti upadanja u zamku odluke koja će štetiti našoj vjerodostojnosti." A Sjedinjene Američke Dražave, svjesne da se pravda neće rado podvrći načelu političke realnosti, nemaju vre-mena na pretek ako Europljani žele pratiti uspješno okončanje rada Haškog suda koje će dati vjerodostojnost stalnom Međunarodnom kaznenom sudu. Novoj američkoj administraciji do njega uopće nije stalo. Ona će se potruditi onemogućiti to pravosuđe koje je jako oslabljeno zahvaljujući preokretima na svjetskoj pozornici i koje bi htjela isključiti iz pravila međunarodne igre kako bi državama vratila vrhovno pravo dijeljenja pravde. Ona će pod cijenu izravnog uplitanja u sudske poslove prekršiti ideal za koji se zalažu međunarodni kazneni sudovi. U nekoliko mjeseci Carla del Ponte, koja je forsirala savez između sudske i političke vlasti kako bi izvela Miloševića pred Sud u Hagu, postala je napast političarima svih strana. Nekad je bila noćna mora financijskih prepredenja-ka, trgovaca drogom i njihovih moćnih saveznika. Otkad je stigla u Hag, ona je noćna mora Miloševiću i svim ratnim zločincima koje je podvrgla istrazi, od bivše Jugoslavije do Ruande. Ništa čudno za jednu tužiteljicu. Naprotiv, začuđuje nepovjerenje političkih moćnika koji su stvorili Haški sud. Ono izvire iz protusile koju de facto predstavlja međunarodno pravosuđe. Carla del Ponte kvari im igru, ona je neprijatelj njihova pragmatizma. Što rat u bivšoj Jugoslaviji više blijedi u europskom i američkom sjećanju, to Carla Del Ponte više nervira međunarodnu zajednicu kojoj se uvijek žuri okretati stranice povijesti. Tužitelji važu kakve su šanse da obnove budućnost po mjeri prošlosti, u pričama žrtava i izrazima njihove frustracije, u iskazima krvnika. Diplomati se brinu za neposrednu budućnost ne opterećujući se prošlošću. Vrijeme pravde nije i vrijeme politike. Carla del Ponte neprekidno preispituje zahtjeve pravde koji više ne nalaze svoje mjesto na političkom dnevnom redu. Ona se upliće u politiku jer se politika neprestano upliće u sudski postupak. Potrebna joj je moć prisile koju posjeduju neke države zato što neke druge države ne ispunjavaju svoje

zakonske obaveze. Kuca na sva vrata, potiče sve one koji imaju dobru volju kako bi države pretvorile u djela svoju moć dijeljenja pravde, čiji je dio ostvarenja povjeren njoj. Pri svakom posjetu Carla del Ponte ostavlja svojim zapadnim sugovornicima gorak okus loše savjesti ili u najmanju ruku frustraciju što se ne mogu osloboditi demona na koje ih ona uvijek podsjeća. Nitko to ne skriva. Pa ni onaj savjetnik europskog ministra koji je izlanuo još i prije nego što je izaslanstvo Haškoga suda otišlo: „Nećemo se samo tako izvući, ona nas neće pustiti!"

Dvadesetoga novembra 2001. g. američka delegacija nije se za vrijeme javne sjednice Vijeća sigurnosti izjasnila o dvama međunarodnim kaznenim sudovima. Radije je to učinila na sastanku u popodnevnim satima kod ambasadora Johna Negropontea koji predstavlja SAD pri Ujedinjenim narodima i predala svoju poruku Carli del Ponte: Sud ima prevelik apetit, on mora smanjiti svoje ambicije. Pierre Richard Prosper, koji je zadužen za pitanja međunarodne pravde pri američkoj vladi, pokušava je uvjeriti da mora značajno skratiti svoj popis osumnjičenih. Ne želi da Sud nastavi s radom pa da poslije natovari posao domaćim sudskim vlastima: „Ako previše slučaja prepustimo njima, stvorit ćemo političke probleme Beogradu i drugim glavnim gradovima." A kako bi pridobio tužiteljicu, dodaje: „To bi moglo štetiti naporima poduzetim da uvjerimo Koštunicu da preda Karadžića." Ona se odupire. Daje na znanje kako je već skratila popis osumnjičenih i ograničila kazneni progon na najviše rangirane odgovorne osobe: „Odsad je na Vijeću sigurnosti da preuzme odgovornost za svako novo smanjenje mojeg posla." Amerikanci su bijesni i to daju na znanje savjetniku Carle del Ponte samo nekoliko sati poslije. „Potrudite se da tužiteljica shvati kako joj Sjedinjene Američke Države naređuju da se više koristi svojim pravom odlučivanja kako bi značajno skratila popis osumnjičenih. (...) Moglo bi se dogoditi da dobrovoljni doprinosi Sjedinjenih Američkih Država ne budu uplaćeni u proračun (UN-a za ICTY; op. a.) nakon njezina odbijanja da se posluži diskrecijskim pravom o popisu osumnjičenih", opominje telefonski Mike Newton, Prosperov pomoćnik. Osamnaestog decembra, za vrijeme svojeg posjeta Hagu, Carla del Ponte odgovara Prosperu: „Vašu poruku ne mogu protumačiti drukčije, nego kao otvoren pritisak, da ne kažem jedva prikrivenu prijetnju."

Sljedećeg tjedna američko izaslanstvo predvođeno ambasadorom Patrickom Kennedyjem zatražilo je pred 5. komisijom Ujedinjenih naroda, zaduženom za upravna i proračunska pitanja, odgodu usvajanja proračuna dvaju Sudova. Svoj postupak obrazlaže „potrebom pribavljanja više informacija o dvjema ustanovama koje su ugrožene lošim rukovodstvom, neučinkovitošću i korupcijom". Sjedinjene Američke Države započele su neprijateljskim ponašanjem prema Suda za bivšu Jugoslaviju i njegovu blizancu -onom za Ruandu. Njihov križarski pohod protiv stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) proteže se i na ad hoc stvorene sudove, unatoč vanjskom prividu američke podrške Haškome sudu. Carla del Ponte, koja mora istodobno predvoditi strategiju okončanja u Hagu i u Arushi, ne predaje se. Ne može se suprotstaviti volji država da ograniče provođenje pravde jer su one stvorile Haški sud te imaju moć odlučivanja o njegovu zatvaranju. Ali nitko ne može od nje tražiti da loše odradi svoj posao i da iznevjeri misiju koja joj je povjerena. Nastoji smanjiti štetu zahtijevajući da se ne upropasti ono što je postignuto i da se uspostave mehanizmi koji bi spriječili da strategija okončanja rada ide u korist nekažnjavanja. Ali Washington će je gurnuti dalje u smjeru tih ograničenja. Ni London ne zaostaje u tome. Kako bi to istaknuo, Tony Blair joj piše 19. decembra 2001. g.: „Ujedinjeno Kraljevstvo nije se odreklo svoje obaveze da privede ratne zločince pravdi. Isto tako pozdravljam korake koje ste poduzeli kako biste otvorili dijalog s državama u pogledu izlazne strategije Suda i posljedice koje iz toga proizlaze, posebno za sudstvo zemalja bivše Jugoslavije. Znam da će Jack Straw o tome raspravljati s Vama za vrijeme vašeg susreta početkom sljedeće godine. Tom ćemo prilikom željeti doznati što Vam se čini ostvarivim unutar mogućnosti kojima raspolaže Sud, na koji način namjeravate svesti svoju kaznenu politiku i provesti izlaznu strategiju."

Početkom 2002. g. međunarodni tisak dolazi u Hag povodom početka sudskog postupka protiv Miloševića. Unatoč drugim novostima, Haški sud uvijek potiče zanimanje medija. Američka vlada to koristi kako bi izvela pro-tunapad. Ali ovaj put neprijateljstvo je otvoreno objavljeno. Dvadeset osmog februara 2002., samo dva tjedna nakon početka postupka protiv Miloševića, Prosperov žučljivi napad pred američkim Kongresom izaziva reakciju s ove strane Atlantika. Nekadašnji tužitelj u Arushi, koji je 1998. g. postigao prvu presudu zbog genocida u povijesti, u „predmetu Jean-Paul Akayesua", sad omalovažava Međunarodni sud govoreći da je skup, nedjelotvoran, previše spor i udaljen od naroda na koje se odnosi i žrtava. Optužuje oba Suda za korupciju zbog prakse nedavno otkrivene podjele honorara između branitelja i tuženika.107 Riječ je o nedopustivoj zloporabi koja nema mnogo veze sa samim vođenjem sudova. Međutim, Prosper blati međunarodne kaznene sudove kako bi diskreditirao međunarodno pravosuđe koje se upravo počelo dokazivati i čiji će će novi oblik -stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) -uskoro otvoriti svoja vrata. On ne želi da se ICTY proslavi postupkom protiv Miloševića koji će postati oglednim. „Međunarodni sudovi nisu i ne smiju biti oni sudovi kojima se prvo obraćamo, nego tek posljednje sredstvo. Kad nije moguće postići pravdu na lokalnoj razini, međunarodna zajednica može djelovati preko Vijeća sigurnosti ili ad hoc dogovora. Politika (američke; op. a.) administracije sastoji se u poticanju država da stvore pravosuđe koje uživa kredibilitet, a ne da se odreknu svoje odgovornosti." Da bude jasno, ICTY nema više smisao postojanja, nego treba što prije predati palicu unutarnjem pravosuđu. Washington kaže da je spreman pomoći vladama da reformirajui svoje sudske sustave i da osposobe sudove za suđenje ratnih zločina. Međutim, njihov poticaj nekoj vrsti sudskog nacionalizma više svjedoči o njihovoj želji da zauzdaju međunarodno pravo, nego o poticaju državama da sude u svojim sporovima kako bi pomogli narodnom pomirenju. Vijeće Europe kritizira taj poziv „da ratnim zločincima sude sami krvnici".

Kampanja protiv međunarodnih sudova pripremila je teren proračunskim smanjenjima. U glavnom sjedištu UN-a u New Yorku sve delegacije koje sudjeluju u radu Povjerenstva za proračune bile su usklađene: „Amerikanci su nam dali na znanje da se troškovi povećavaju i da nitko ne može utjecati na konačan ishod." U kuloarima Staklene zgrade na East Riveru sada se smatra da su međunarodni sudovi najskuplji u ovoj ustanovi i da se najteže kontroliraju. Proračun za Sud još nije izglasan. Hans Correl koji vodi pravne poslove UN-a priznaje da kruže sulude vijesti o Sudu. Nicolas Rostow, pravni savjetnik američke delegacije u UN-u u New Yorku, vodi klevetničku kampanju. Otvoreno govori Carli del Ponte prilikom posjeta 20. marta 2001. g.: „Nitko ne želi održati te sudove iz pukog zadovoljstva da omogući neograničeno zapošljavanje, dok je Sudovima jedini interes da što dulje potraju, unatoč astronomskim troškovima."

ICC -istinska pravna opasnost za Sjedinjene Američke Države

Nakon što su proračunskim pritiskom oslabile ICTY, Sjedinjene Američke Države mogu bolje nadzirati njegovu djelatnost. Ali Washington tu u prvom redu vidi priliku da mu nametne svoju volju. Osamnaestog marta Prosper ponavlja u Ministarstvu vanjskih poslova zahtjeve svoje vlade: „Morate uspostaviti prioritetnu listu osumnjičenika. Voljeli bismo da uzmognete s povjerenjem predvidjeti prijenos poslova na regiju." Pravosuđe u zemljama bivše Ju goslavije tada je bilo u jadnu stanju i daleko je od toga da može voditi pravedne i vjerodostojne sporove o ratnim zločinima ili jamčiti sigurnost svjedoka. Kada je riječ o žrtavama, one nisu spremne svjedočiti pred sudovima svojih krvnika. Ali Prosperu se žuri zatvoriti Sudove u

107 Dva međunarodna kaznena suda ovlaštena su imenovati svaki po jednog istražitelja stručnjaka za financijske malverzacije koji bi otkrivao zloporabe. Istražujući na terenu, oni imaju zadatak provjeriti i stvarno financijsko stanje optuženih koji su se proglasili siromašnima i koji se koriste besplatnu obranom koju plaćaju Ujedinjeni narodi.

Hagu i u Arushi.

„Po mišljenju ovih ljudi ICTY je povezan sa stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Što više uspjeha imate, više presedana stvarate, ICC će imati više prilika funkcionirati", rezimirao je republikanski senator Mitch McConnell 19. marta 2002. g. za vrijeme susreta s Carlom del Ponte. I Sadam Husein će osjetiti posljedice toga. Bushova vlada, koja ozbiljno misli da će mu jednoga dana suditi, već isključuje mogućnost ustanovljenja novog međunarodnog kaznenog suda za Irak, kako je to predložio Clinton u oktobru 1998. Prosper je pred Kongresom u februaru predložio stvaranje lokalnog iračkog suda. „Smatramo da Sadam Husein i njegovi glavni pomagači moraju odgovarati za svoja djela (...). Naime, smatramo da su počinjena velika zvjerstva i da ih treba istražiti. Već smo zapravo započeli skupljati obavijesti o tim zločinima. Ali da bi se provela pravda dostojna tog imena, potrebna je promjena vlade u Iraku." Osamnaestog marta 2002. g. na zid Prosperova ureda u središtu Ministarstva vanjskih poslova obješena je karta posuta crvenim zvjezdicama koje ukazuju na glavna mjesta zločina koje je naredio Sadam Husein. U studijima CNN-a u Washingtonu ista ta karta Iraka već visi na poleđini pokretnih panoa na kojima je karta Afganistana. Na američkim lokalnim televizijama nižu se rasprave o zvjerstvima počinjenim za vladavine diktatora, Washington želi silom svrgnuti režim Sadama Huseina i pretvoriti ,,otpadničku državu" u stabilnu demokraciju koja neće pomagati teroristima. Washingtonu je to zasada humanitarni cilj i nada se da će moći sastaviti koaliciju poput one koju je 1999. g. predvodio NATO u intervenciji na Kosovu. Na redu su, dakle, zločini koji su u nadležnosti međunarodnog kaznenog prava, a ne oružja za masovno uništavanje.

Bushova administracija ubrzo se odriče humanitarne argumentacije, Zamisao o suđenju Sadamu Huseinu nije napuštena, ali Prosperova misija u Afganistanu prisiljava je na promjenu taktike. Na taj zaokret donekle utječe i opasnost od početka rada ICC-a. Washington šalje svojeg mladog veleposlanika zaduženog za pitanja ratnih zločina u Afganistanu da se pozabavi sa stvarnošću zločina počinjenih u vrijeme intervencije u oktobru i novembru 2001. g. koji sada počinju izlaziti na vidjelo. Prosper je potvrdio postojanje kosturnica i povreda međunarodnog humanitarnog prava što ih je počinio saveznik Sjedinjenih Američkih Država, uzbečki ratni vođa Abdul Rashid Do-stum, koji je na čelu Sjevernog saveza. Međutim, ono što ga najviše brine jesu događaji koji su slijedili nakon pada Mazar-i-Šarifa, posljednje prepreke osvajanju Kabula. To su događaji od 25. novembra 2001. g. u tvrđavi nadomak Ka-lai Janghi kamo je odvedena skupina talibana koja je položila oružje nakon pada Mazara. Zatvorenici, podvrgnuti okrutnom ispitivanju što su ga provodili agenati CIA-e, koji su ubrzo stigli na mjesto zbivanja, uvjereni suda: će biti smaknuti. Zato se bune i zauzimaju oružarnicu u tvrđavici. Pobuna je ugušena u krvi uz pomoć američkih i britanskih snaga. Ubijeno je osam stotina ratnih zarobljenika. Samo nekoliko desetaka skrivenih u podrumu pronađeno je živo. Prosper se vraća iz svoje misije uznemiren. Nekadašnji tužitelj shvaća da američki vojnici mogu biti optuženi za ratni zločin. ICC još nije počeo djelovati pa, dakle, nema ovlasti, ali u ratu protiv terorista koji je upravo započeo bauk međunarodnog suda s univerzalnim ovlastima predstavlja istinsku pravnu prijetnju Sjedinjenim Američkim Državama i njezinu osoblju na terenu. Prosper posprema svoje mape Iraka sa zvjezdicama. Šestoga maja Bushova administracija poništava Clintonov potpis na Rimski sporazum o ICC-u. Irak je na kraju osumnjičen da raspolaže oružjem za masovno uništavanje. Pod pritiskom Washingtona i Londona Vijeće sigurnosti izglasava 8. novembra 2002. g. Rezoluciju kojom se u Iraku odobrava nadzorna misija UN-a o naoružanju...

Preskupi sudovi

Kampanja protiv međunarodnog pravosuđa uzela je maha s početkom rada stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) 1. jula 2002. g. Sjedinje Američke Države ne priznaju novu jurisdikciju i pokreću čitav pravni arsenal kako bi od nje izuzeli svoje osoblje zaposleno u inozemstvu. „Administracija se svrstala s krive strane povijesti", optužuje Kenneth Roth, voditelj jedne od najmoćnijih nevladinih organizacija -Human Rights Watcha. Za to i vrijeme Prosper putuje u Beograd i u Kigali kako bi obećao skoro okončanje rada međunarodnih sudova i sugerirao moguća rješenja. Pogodba, koju predlaže američki predstavnik bez znanja tužiteljice ICTY-a, jednostavna je. Srbi-ja se poziva na aktivniju suradnju sa Sudom kako se prestanak njegova rada ne bi odgađao, a zauzvrat će dobiti mogućnost da sama sudi nekim tuženicima. Washington će uskoro

deblokirati 5 miliona dolara kako bi se u Beogradu uredila sudnica u koju će uskoro biti premješteno suđenje za ratne zlo-čine. Prosperovi postupci javno se prikazuju kao poziv na uhićenje bjegunaca, posebno Karadžića i Mladića. Amerikanci se hvale navodnom podrškom ICTY-u kako bi pokazali da se ne protive međunarodnom pravu, nego samo ICC-u. Iza kulisa oni ne prave razliku medu njima, čak ni kad njihovo nepri-jateljstvo prema ICTY-u usporava njegov rad. Ignoriraju zahtjeve Suda za pristup spisima koji bi im omogućili brže okončanje istraga, pretvaraju se da ne posjeduju nikakav dokument o osumnjičenim Albancima ili o nekim srpskim dužnosnicima koji su pripomogli Miloševićevu svrgavanju s vlasti nakon što su mu prije bili drugovi u zločinu. Žele zaključiti rad ICTY-a, ali ga prije toga žele oblikovati po svojoj volji. Daju nazrijeti da se protive nekim progonima i sve se otvorenije miješaju u kaznenu politiku Ureda Tužiteljstva, čak i pod cijenu žestokih svađa. A u ime stabilnosti lokalnih vlasti ne želi se do kraja primijeniti pritisak kojim su se ipak koristili da bi postigli uhićenje Karadžića i Mladića.

Za Međunarodni kazneni sud za Ruandu (ICTR) američki je zalog drugačiji, a isto tako i pogodba. Sjedinjene Američke Države žele osigurati podršku ruandskih saveznika za zatvaranje Suda u Arushi premda je još daleko od za-vršetka suđenja najvišim dužnosnicima vlasti Hutua, koji su poticatelji genocida 1994. g. u kojem je za sto dana stradalo blizu milion Tutsija i umjerenijih Hutua. Kad je u novembru 2001. g. najavljeno skoro zatvaranje Suda, ruandske su vlasti prosvjedovale smatrajući t u zamisao preuranjenom. Međutim, predsjednika Paula Kagamea nije bilo teško nagovoriti. Carla del Ponte započela je u decembru 1999. g. istrage protiv Tutsija -časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta (RPF) kojim je zapovijedao Kagame. Te istrage nazvane „specijalnima" nisu se odnosile na genocid Tutsija, što je bio prvi mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu, nego na pokolje počinjene protiv počinitelja genocida i civila Hutua koji su masovno izbjegli iz Ruande pred napredovanjem vojske Ruandskog patriotskog fronta. Siguran u sebe zbog vojne pobjede koja je okončala genocid, predsjednik-general procijenio je da njegovi ljudi ne trebaju polagati račune sudu međunarodne zajednice koja je Tutsije prepustila pokolju. Prosper je obećao da će zatvaranje Međunarodnog kazne nog suda za Ruandu okončati te nepoželjne istrage. To će istodobno omogućiti da se zataška zahtjev suca Jean-Louisa Bruguierea da Međunarodni kazn ni sud za Ruandu (ICTR) podigne optužnicu protiv predsjednika Kagamea. Francuski je sudac još od 1998. g. zadužen za istragu o atentatu na avion ruandskog predsjednika Juvenala Habvarimana koji je srušen 6. aprila 1994. g, nekoliko sati prije početka genocida. Zarobile su ga obitelji triju francuskih članova posade koji su poginuli zajedno s ruandskim i burundskim predsjednikom. On je uvjeren je da je Paul Kagame poticatelj tog atentata. Ipak, ako rezultati istrage potvrde pretpostavku da je sadašnji ruandski predsjednik sudionik atentata, sudac neće moći zatražiti njegov kazneni progon zbog imuniteta koji Francuska pruža šefovima država koji su na funkciji. Morala bi zatražiti da UN preda tužbu ICTR-u ili njegovu tužitelju da izvrše svoje pravo prvenstva108 kako bi pokrenula sudski postupak. U novembru 2001. g. Amerikanci su se zainteresirali za djelovanje suca Bruguierea u radu Međunarod nog kaznenog suda za Ruandu, te su ispitivali Carlu del Ponte kako bi doznali što on zna o Kagameu. Međutim, oni još nisu objavili svoje protivljenje bilo kakvu progonu svojeg saveznika na području Velikih jezera ili ljudi iz njegova okruženja. Za sada se američka strategija u cilju zatvaranja Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu svodi u prvom redu na pritiske na afričke vlade da puste ruandske

108 Sedamnaestog novembra 2006. g. sudac Bruguieres službeno je predao rezultate svoje istrage koja je dovršena 2004. g. On ukazuje na Paula Kagamea kao naručitelja atentata koji je potaknuo genocid. Devet međunarodnih uhidbenih naloga izdano je zbog «sudioništva u atentatu» protiv ljudi bliskih ruandskom predsjedniku medu kojima je James Kabarebe, zapovjednik Glavnog stožera Ruandskih obrambenih snaga, te Charles Kavonga, zapovjednik stožera kopnene vojske. Ruanda je odmah prekinula diplomatske odnose s Francuskom koju je optužila da želi zanijekati genocid i prikriti svoju ulogu u obuci ruandskih vojnika upletenih u pokolje. Francuska je bila saveznik vlasti Hutua koja je pripremila i provela genocid 1994. godine. Devetnaestog aprila 2007. g. Ruanda je podigla tužbu protiv Francuske pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) optuživši je da krši međunarodno pravo želeći progoniti predsjednika Paula Kagamea i neke njegove suradnike.

bjegunce koji su se sklonili na njihov teritorij. Njihovi postupci dokaz su kakva je američka podrška dvama Međunarodnim kaznenim sudovima, a rezultat su joj samo tri uhićenja od dvadeset četiri optužena Ruanđanina koji su bijegu.

Međunarodni kazneni sudovi percipirani su samo kao prepreke uređenju poslijeratnog razdoblja, kao preskupa pravda koja nema učinak koji se može kvantificirati i čije djelovanje destabilizira, kako u Ruandi tako i u zemljama bivše Jugoslavije. Amerikanci i Europljani se slažu kako treba pustiti Sudove da vode sudske postupke do 2008. g., ali upozoravaju Tužiteljstvo da okonča istrage do kraja 2004. g. Kako bi nametnuli svoju volju, oni izglasavaju smanjenja proračuna koja u prvom redu pogađaju Tužiteljstvo. Pritisnuta uza zid Carla del Ponte mora smanjiti svoj program kaznenih progona. Popis od sto pedeset osumnjičenih tijekom 2000. godine sveden je krajem 2001. na sto osam prioritetnih osumnjičenika. Ali i njihovo suđenje potrajalo bi do 2015. godine. Do kraja 2002. popis se razdvojio u dvije kategorije. S jedne su stra ne procesi koji se mogu voditi samo pred međunarodnim sudom. S druge su strane oni koji bi se mogli prepustiti lokalnom pravosuđu. Timovi Tužiteljstva odsad će se usredotočiti na prvi popis. Istrage koje se odnose na pedesetak osumnjičenih iz druge kategorije zamrznute su. Ako vrijeme to dopusti, bit će upotpunjene prije nego što budu uručene Tužiteljstvima zemalja biv-se Jugoslavije. Carla del Ponte ne želi ih napustiti jer lokalni sudovi zasad još nisu sposobni jamčiti vjerodostojnost pravde. Kako ih ne bi odvratila od svake suradnje, Del Ponte odbija javno objaviti drastične rezove koje je upravo izvela.

Tridesetog oktobra 2002. g. Carla del Ponte nastoji uvjeriti Vijeće sigurnosti kako ne smije dopustiti da strategija okončanja bude provedena nau-štrb pravde. Ako ono naredi Tužiteljstvu da smanji broj kaznenih progona, a sucima da pripreme premještaj suđenja, mora usporedno s time dati Bosni i Hercegovini takvo sudstvo koje će biti u stanju preuzeti smjenu. Nadalje, mora vršiti pritisak potreban za uhićenje bjegunaca i omogućavanje pristu-pa arhivima i svjedocima što Beograd, ali i Zagreb odbijaju. „Neophodno je da visoko pozicionirane civilne i vojne osobe budu bez odgode uhićene te da se osnuje specijalni sud bez čega neće biti moguće poštovati rokove... Jedino pod tim uvjetom ICTY može zamisliti okončanje misije sa sigurnošću da je ostvario pravdu", objašnjava Carla del Ponte. Iako je 10. oktobra predsjednik Međunarodnog suda službeno podnio izvještaj o nedovoljnoj suradnji Beograda, Vijeće sigurnosti odbija rezolucijom naložiti Srbiji da uhiti bjegunce i da prestane sprečavati rad međunarodne pravde. Međutim, Mladić se nalazi u Beogradu pod zaštitom vojske, a uz pristanak šefa države -Koštunice. Srbijanski premjer Zoran Đinđić nema dovoljno moći da ga uhiti. Obavezujuća rezolucija Vijeća sigurnosti mogla je pomoći da se urazume srbijanski političari. Pierre Richard Prosper umiruje Carlu del Ponte. Financijska pomoć koja se svake godine dodjeljuje Beogradu uvjetovana je uhićenjem bjegunaca: neće biti uplaćena ako Mladić ne bude uhićen do proljeća 2003. g. Obećanje neće biti održano. Prosper se oglušio o preporuke Haškog suda. Početkom 2003. g. otvorenije nego ikad ističe američku volju da podvrgne Sud političkom vođenju izlazne strategije. Za vrijeme posjeta Beogradu u januaru predlaže vlastima da uhite četiri optužena od dvadesetorice bjegunaca koji žive u Srbiji: Karadžića i Mladića, kao i Šljivančanina i Radića koji se kazneno progone po predmetu Vukovar. Zauzvrat im obećava prekid istraga koje su u tijeku, a koje prijete da na optuženičku klupu pošalju dobar dio srpskog vodstva u doba rata u Bosni i na Kosovu, čiji su neki članovi još uvijek na položajima. Beogradski tisak odmah uočava da američka velesila napušta Haški sud. Većina naslova izražava veselje te u američkom postupku vidi znakove volje da ne dopusti ICTY-u upravljanje sudbinom bivše Jugoslavije i vezivanje ruku političarima. Carla del Ponte traži od Amerikanaca da to demantiraju. Prosper na to pristaje nekoliko tjedana poslije, na konferenciji za novinare u Hagu. Ali na terenu nastavlja tajne pregovore kojima postiže odvraćanje lokalnih vlasti od suradnje s IC-TYem jer su one svjesne da se njihovi manevri odgađanja mogu isplatiti. Europljani su ravnodušni prema tom uplitanju kojim se krši načelo nezavisnog pravosuđa koje su nekad branili. Sredinom 2003. g. Carla del Ponte im govori: „Na mrtvoj sam tački, imam devetnaest bjegunaca u Srbiji, među kojima su Karadžić i Mladić, ali više nitko neće ni da čuje za Haški sud. Kao da bih nakon procesa Miloševiću (čiji je kraj predviđen za početak 2005. g.; op. a.) trebala zatvoriti vrata." Ali Europljanima je odsad samo jedno na usnama: Sudovi su skupi, a ta „ulaganja se ne isplate". Neki idu tako daleko da kažu: „Nisu vrijedni ni vremena ni novaca koji su im posvećeni." Stalni Međunarodni kazneni sud istjerao je Haški sud iz glava Europljana koji ne shvaćaju da je njihovo napuštanje pripremilo teren križarskom pohodu američke administracije protiv međunarodnog pravosuđa. Velike sile sada se obzirno drže svoje odluke o zatvaranju Suda. Neslužbene rasprave unutar Vijeća sigurnosti u pogledu usvajanja rezolucije koja će zacrtati vremenski plan zatvaranja dvaju međunarodnih sudova počinju u proljeće 2003. Upravo ta godina nosit će srž poteškoća

međunarodnog pravosuđa u potvrđivanju svojih načela nasuprot političkim igrama.

Rasprave o Iraku podijelile su članove Vijeća sigurnosti. Staklena zgrada je u vrenju. Na problem ICTY-a koji je sada riješen nije vrijedno gubiti vrijeme. Priprema rezolucije tek je formalnost, barem za Francusku, Rusiju i Kinu. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, iako zauzete ratom u Iraku, ipak u tome vide priliku za ostvarenje više svojih planova istodobno. Sredinom maja 2003. g. Prosper inzistira na susretu ruandskih vođa i tužiteljice Haškoga suda Carle Del Ponte. Odnosi Kigalija i Arushe, središta ICTR-a u Tanzaniji, već su cijelu godinu na najnižim granama. U ljeto 2002. ruandska vlada zaustavila je na više mjeseci procese vezane uz genocid sprečavajući svjedo-ke-žrtve da dođu u Arushu. Carla del Ponte prosvjedovala je u julu, a onda opet u oktobru u Vijeću sigurnosti UN-a, ali ono se zadovoljilo običnom deklaracijom u decembru 2002. g. kojom poziva države na „bezrezervnu suradnju" s međunarodnim sudstvom. Prosper je potiče da iskoristi posjet Was-hingtonu kako bi uspostavila dijalog s ruandskim vođama koji su također u prolazu. Tužiteljica to rado prihvaća jer opstruiranje Kigalija prijeti da zbog nedostatka svjedoka dovede do oslobađanja optuženih za genocid. Gotovo svi svjedoci dolaze iz Ruande. To strašno oružje kojim raspolaže ruandska vlast je, zapravo, protumjera Kigalija da prisili Carlu del Ponte da odustane od istraga osim onih o genocidu, koje su uperene protiv tutsijskih časnika vojske Ruandskog patriotskog fronta. Jer mandat Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR) ne ograničava se na genocid koji su organizirali i vodili ekstremisti plemena Hutu, nego se odnosi na sva teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena 1994. godine. Prema mišljenju nezavisnih stručnjaka oko 30 000 Hutua bilo je ubijeno na ruandskom teritoriju tijekom napredovanja vojske Ruandskog patriotskog fronta. Tužiteljstvo u Arushi zabilježilo je četrnaest mjesta pokolja i pokušava uspostaviti zapovjedni lanac. Kagame je službeno obećao Carli del Ponte svoju pomoć, ali general-predsjednik nikad nije namjeravao predati ni jednog svojeg čovjeka Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu. Otuda pritisci tijekom ljeta 2002. g. Carla del Ponte prisiljena je tada narediti trojici svojih istražitelja da prekinu misiju u Ruandi, ali odbija, pa čak i privremeno, prekinuti istragu. Tim mora raditi iz Arushe na dokazima koji su već prikupljeni i na identifikaciji svjedoka izbjeglih izvan Ruande.

Bez njezina znanja, Amerikanac Michael Johnson, koji stiže u Arushu u septembru 2002. g. kao privremena zamjena dok se ne popuni mjesto pomoćnog tužitelja koje je ispražnjeno već godinu dana, naređuje obustavu „specijalnih istraga". Ona će to otkriti tek u decembru. Johnson je odmah pozvan da se vrati u Hag. Dužnost istrage tada je povjerena britanskom zamjeniku Marksu Mooreu. Ruandske vlasti sad već znaju da Carla del Ponte neće popustiti. Obraćaju se moćnim američkim i britanskim saveznicima. Tada je Kigali zatražio sastanak s tužiteljicom uz američko posredovanje, službeno, kako bi riješili probleme suradnje. Ali početak rata u Iraku neprestano odgađa ostvarenje. Dolazak Carle del Ponte u Washington sredinom maja prilika je da se sastanu dvije strane. Prosper uvjerava tužiteljicu: Sjedinjene Američke Države nude svoje usluge i nemaju namjeru uplitati se u raspravu. Tužiteljica ni trenutka ne sumnja u ono što će se dogoditi.

U srijedu 14. maja 2003. g. u kasno poslijepodne, u otmjenoj dvorani za sastanke Ministarstva vanjskih poslova, gdje se bez sumnje već rješavala sudbina mnogih zemalja, Carla del Ponte i njezini savjetnici sjedaju oko stola nasuprot ruandskoj delegaciji.109 Na dnu stola Pierre Prosper igra ulogu meštra ceremonijala. On se upliće i sugerira glavne crte rasprave. Od samog početka igra je sumnjiva. Igra se prema pravilima koja su unaprijed utvrdili Amerikanci i Ruanđani. Carla del Ponte žali se na ruandske smicalice usmjerene prema paraliziranju Suda i na odbijanje suradnje u „specijalnim istragama". Ruanđani uzvraćaju da Tužiteljstvo nije

109 Ruandska se delegacija sastojala od glavnog tužitelja Ruande Geralda Gahima, ruandskog časnika za vezu pri ICTR-u Martina Ngoga te ambasadora Ruande pri UN-u Richarda Sezibera.

nipošto ispunilo svoj mandat. Kao dokaz pripremili su disketu s 350 imena visokih dostojanstvenika pod sumnjom za genocid protiv kojih Međunarodni sud još nije počeo kazneni progon. Strategija okončanja koju napadaju prijeti da će omogućiti poticateljima genocida da izbjegnu pravdi. Prosper zaključuje taj prvi susret ističući nužnost postizanja sporazuma o ustupanju sudskih predmeta Ruandi.

Četvrtak 15. maja, 5 sati poslijepodne -novi susret u istoj dvorani Ministarstva vanjskih poslova. Rasprava odmah kreće na „specijalne istrage". Poruka je jasna: ICTR ne može opravdati istrage protiv vojnika Tutsija kad je još daleko od završetka posla oko genocida. Ruanđani ne niječu zločine, ali osporavaju svakome, a posebno međunarodnoj zajednici, pravo da kazneno progoni članove njezine vojske. Kažu da se sami žele za to pobrinuti. Barem tako tvrde pokušavajući neutralizirati Carlu del Ponte. Prosper se umiješao u više navrata kako bi potakao tužiteljicu da „specijalne istrage" prepusti Ruandi. Tužiteljica, kojoj je zabranjen pristup mjestima pokolja i vojnom arhivu, voljna je pustiti da Ruanđani usporedno s ICTR-om vode vlastite istrage pod uvjetom da istražitelji iz Arushe dobiju pristup ruandskim spisima o istrazi. „Ne mogu se osloniti samo na dokaze prikupljene izvan Ruande, u hutuanskoj dijaspori čija su svjedočenja motivirana političkim interesima suprotnima od vaših. Moram imati mogućnost provjeriti te informacije na licu mjesta. Hoću raditi s vama, ali potrebna mi je vaša puna suradnja", objašnjava ona. Tužiteljica je spremna dati nekoliko mjeseci vlastima u Kigaliju kako bi joj dokazali svoju volju da izvrše pravdu. „Ti zločini postoje, ne mogu se prešutjeti. Njihov progon bio bi element pomirenja", inzistira ona. Ali traži nadzor nad njihovim istragama. Prosper je pokušava odvratiti: „Ruanda će voditi kaznene progone i sudske postupke."

U teoriji bi ICTR mogao djelovanje prepustiti sudstvu Ruande kad bi istrage dovele do optužnica protiv časnika odgovornih za pokolje počinjene izvan onih u genocidu. Ali Ruandom vladaju vojnici Tutsi koji su je oslobodili od genocidnih neprijatelja, pravda je pod njihovim zapovjedništvom, a svjedoci njihovih zločina osuđeni su na šutnju. Carla del Ponte ne može ih, dakle, pustiti same sa zaduženjem za eventualne progone, ni odustati od prava prvenstva na postupke koje bi oni pokrenuli, kako ustrajno sugerira Prosper. Na završetku sastanka nije zaključen nikakav dogovor. Ispitano je nekoliko tragova, koji zaslužuju daljnju razradu. Prosper predlaže da će ih sažeti sljedećih dana u obliku dokumenta koji će moći biti osnova budućim pregovorima. Predviđen je novi niz razgovora za sredinu jula u Kigaliju. Carla del Ponte potiče Ruanđane da u međuvremenu rasprave sa sucima i tajnikom suda pitanje zaštite svjedoka pozvanih u Arushu te mogućnost preseljenja postupka nakon zaključenja rada Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu. Petak 16. maja, 11 sati ujutro -Ruanđani nisu prisutni. Carla del Ponte ima sastanak u Ministarstvu vanjskih poslova kako bi raspravljala o ICTR-u. Prosper i njegovi savjetnici čekaju je u malom uredu. Podastiru joj dokument naslovljen Sažetak zaključaka između vlade Ruande i ICTR-a koji je formuliran kao akcijski plan. Uhvaćena u zamku, Carla del Ponte ipak pristaje pogledati tekst. Plan je iskrivio sadržaj jučerašnje rasprave. Predviđa da Tužiteljstvo obustavi sve istrage protiv osumnjičenih pripadnika Ruandske patriotske vojske (RPA) i da ih preda ruandskom sudstvu bez ikakva jamstva kad je riječ o rezultatima. Od Tužiteljstva Arushe zahtijeva otkrivanje registriranih mjesta pokolja. Ali isto tako da ,,s ruandskom vladom podijeli sve dokaze", unatoč zabrani prenošenja iskaza svjedoka nekom drugom sudstvu bez njihova pristanka. Sporna je i tačka u kojoj stoji da će „Tužiteljstvo imati priliku pregledati istražne materijale kad oni budu dovršeni i/ili kad se započne s kaznenim progonom". Carla del Ponte prosvjeduje. Podsjeća na svoj sinoćnji prijedlog. Prosper je poziva da preinači tekst. A ona, umjesto da zalupi vratima, trudi se izbjeći sučeljavanje s američkim predstavnikom. Ali trebalo bi sve mijenjati. Savjetnici američkog Ministarstva vanjskih poslova bilježe primjedbe, prave se da upisuju ispravke koje ona traži. Carli del Ponte se žuri. Avion za Hag leti za manje od tri sata. A prije svega želi pobjeći iz te zamke prije nego što objavi Amerikancima da ništa neće potpisati. Odlazi s olakšanjem nakon što joj je Prosper predložio da će joj novu verziju faksirati u Hag. Dokument stiže sljedećeg tjedna u Haški ured. Amerikanci nisu promijenili ništa bitno. Na tamelju tobožnjeg „sporazuma" samo će ruandska vlada biti zadužena za „specijalne istrage" i eventualne progone. Tužitelj ICTR-a neće više imati nikakvu kontrolu nad vođenjem istraga ni nad odvijanjem eventualnih sudskih postupaka i bit će obavezan prepustiti sve informacije koje posjeduje ruandskim vlastima. Carla del Ponte odguruje od sebe dokument i prepušta svojim savjetnicima da obavijeste Prospera o njezinu odbijanju potpisivanja. Sama o tome obavještava Ured Kofija Ananna koji osuđuje američke manipulacije, ali zamjera Carli del Ponte što se izložila pritisku jedne države.

Carla del Ponte istisnuta iz ICTR-a

Prosper ne prihvaća poraz, tim više što je njegova vlada obećala u Kigaliju i već isposlovala uzvratne mjere. U zamjenu za jamstva da Međunarodni kazneni sud za Ruandu neće kazneno progoniti vojnike Tutsije, Kigali treba uskoro sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisati bilateralni sporazum kojim se štite američki građani od kaznenog progona pred stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Od početka 2003. g. SAD nastoji zaključiti sa što većim brojem država potpisnica Rimskog sporazuma bilateralni sporazum o sudbenom imunitetu kojemu je cilj spriječiti da američki građani budu predani ICC-u. Nakon tog potpisa Kigaliju će se ukinuti embargo na oružje koje je američki Kongres zadržao i dobit će znatnu vojnu pomoć Sjedinjenih Američkih Država u trenutku kad u susjedstvu, u Demokratskoj Republici Kongu, bjesni rat koji je već odnio više od tri miliona života. Kigali se do sada nije libio destabilizirati područje Velikih jezera, kao što se njegova vojska nije suzdržavala od rata na istoku Konga da bi tamo crpila njegova mineralna i prirodna bogatstva, koja izazivaju toliko pohlepe.

Washington prelazi preko odbijanja Carle del Ponte, a Prosper pušta glas da je prihvatila „sporazum". Ona to uzalud demantira, ne uspijeva joj, Prosper se toliko potrudio okrnjiti njezin ugled nezavisne željezne dame, koji je uživala kod nevladinih organizacija i specijaliziranih novinara. Protumjere nisu izostale. Amerikanci traže od Britanaca da stanu na čelo. Velika Britanija koja je bila snažna podrška stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) bit će uvjerljivija za nastavak borbe protiv međunarodnog sudstva. Krajem juna Jack Straw, na prolasku kroz Ženevu, uručuje Konju Annanu pismo u kojem traži razdvajanje funkcije tužitelja koji je dosad bio zajednički Međunarodnom kaznenom sudu za Ruandu (ICTR) i za bivšu Jugoslaviju (ICTY) te imenovanje tužitelja za Sud u Arushi. Svoj zahtjev opravdava brigom za učinkovitost i za smanjenje troškova. Uz podršku Londona, Carla del Ponte bit će isključena iz ICTR-a zato što je odbacila sporazum između Washingtona i Kigalija. Švicarka koja je stupila na dužnost 14. septembra 1999. godine, za nekoliko mjeseci stiže kraju svojeg četverogodišnjeg mandata. Objavila je da želi nastaviti službu. Radi kontinuiteta strategije okončanja čiji se prvi rok odnosi na Tužiteljstvo, čini se da produženje mandata Carle del Ponte odgovara svima, osim Londonu i Washingtonu koji bi je željeli izbaciti iz igre. Uz još neke članove njezina ureda koji bi je također željeli udaljiti. Od jeseni 2002., njezin zamjenik Graham Blevvitt vodi kampanju za sprečavanje njezina ponovnog izbora. Australac koji bi želio zauzeti njezino mjesto putovao je već u London, Sidney, Pretoriju i Taipei, a sprema se odletjeti i u New York kako bi je diskreditirao kod Uprave UN-a, ali ga je u tome spriječila sama Carla del Ponte, koja je obaviještena o njegovim spletkama. Michael Johnson čiju je misiju u Arushi ona prekinula, odlazi u Washington da je ocrni američkim vlastima tvrdeći da ona nikad neće poštovati svoje obaveze o strategiji okončanja rada Suda. Geoffrey Nice pritječe mu u pomoć početkom 2003. godine. On gaji nadu da će naslijediti Carlu del Ponte, ali prije svega da će je isključiti prije okončanja postupka protiv Miloševića. Sve češće posjećuje Foreign Office, ponekad u pratnji Michaela Johnsona, a ne propušta ni jedan susret s osobama iz pravnog i diplomatskog svijeta da bi svoju šeficu nazvao nesposobnom, lošim menadžerom, koja se više brine za svoje povlastice i za medijsku popraćenost nego za dobro funkcioniranje svojeg ureda. Tvrdi da ona ima tek blijedu sliku o međunarodnom pravu te da neprestano ugrožava Sud ponašajući se kao slon u staklarnici. Ali ova tri magistrata ne nastoje samo izvana ugroziti reputaciju Švicarke već i dovesti u pitanje njezin ugled unutar Tužiteljstva. Žele imati slobodne ruke kako bi mogli organizirati kaznene progone onako kako oni to žele, voditi postupak protiv Miloševića po svojoj volji te odbaciti genocid i ostale dijelove optužbe koji im smetaju.110 Britanski i američki visoki činovnici podsmjehuju se tim unutarnjim napetostima koje još više slabe Tužiteljstvo u trenutku kad se ono treba suočiti s povećanim pritiskom država i skupiti sve snage da dovrši istrage protiv najviših dužnosnika umiješanih u zločine u bivšoj Jugoslaviji.

Do savjetovanja između članova Vijeća sigurnosti oko razdvajanja funkcije i koju zauzima Carla del Ponte u ICTR-u i ICTY-u došlo je početkom jula 2003. London i Washington spretno su pripremili teren uz pomoć Kigalija. Kako bi priskrbila diplomatsku podršku, ruandska je vlada već od početka juna zajedno s organizacijama žrtava poduzela žučnu kampanju protiv ICTR-a. Kigali i kritizira tužitelja ,,s pola radnog vremena" jer to „vrijeđa žrtve genocida". Carla del Ponte pokušava reagirati, ali njezini moćni klevetnici prelaze odmah u napad. Amerikanci i Britanci optužuju je da ne posvećuje Arushi dovoljno vremena, da su njezina putovanja skupa, da je previše zaokupljena postup-kom protiv Miloševića i uhićenjem Karadžića i Mladića. Ne može istodobno voditi dvije izlazne strategije. Razlozi se čine uvjerljivima te većina članova Vijeća sigurnosti prihvaća prijedlog. Nimalo ne sumnjaju da je to manevar potaknut željom da se ukloni Carla del Ponte kako bi se prekinule „specijalne istrage". Načelo razdvajanja funkcije tužitelja lako je prihvaćeno, a Washin-gton pokušava postići svrgavanje Carle del Ponte. No Britanci smatraju da je ta inicijativa previše opasna. Oni to više vole prikazati kao odvajanje, koje ne potiče ni otpor ni indiskretna pitanja. Amerikanci ipak testiraju članove Vijeća sigurnosti predlažući obnavljanje mandata Carla del Ponte u ICTY-u na samo jednu godinu. Nadaju se da će tužiteljica, kojoj je uskraćeno povjerenje koje je uživala, okrenuti leđa i vratiti se u rodni Ticino. Ali taj prijedlog koji je nazvan „apsurdnim" brzo je napušten. Carla del Ponte ide na živce, često je doživljavaju opasnom i onom koja destabilizira područja kojima se bavi. Ali države cijene njezinu smjelost i ne žele se odreći osobe koja simbolizira borbu protiv nekažnjivosti u vrijeme dok je u tijeku sudski postupak protiv prvog šefa države privedenog međunarodnom sudu.

Početkom jula prijedlozi Rezolucije počinju kružiti, najprije među petoricom stalnih članova Vijeća sigurnosti, a onda i među desetoricom nestalnih. Amerikanci i Britanci vuku konce, ali i dalje niječu da su u to uključeni. Uvjerili su svoje partnere da inicijativa potječe od Kofija Annana kojemu je stalo da tom podjelom mjesta, za koju se toliko zalažu Ruanđani, potakne ICTR na veću učinkovitost. Carla del Ponte stiže 28. jula u New York kako bi pokušala osujetiti planove svojih klevetnika. Želi zatražiti da je Vijeće sigurnosti sasluša prije nego što usvoji Rezoluciju i objasniti koje opasnosti nosi razdvajanje njezine funkcije te koliko je apsurdno mijenjati tužitelja godinu dana prije završetka istraga i dovesti u pitanje strategiju okončanja u njezinoj „presudnoj fazi". Želi također upozoriti članove Vijeća sigurnosti na skrivene namjere Londona i Washingtona. Ona se oslanja na Kofija Annana koji je u maju namjeravao preporučiti njezin nastavak rada na dvostrukom mjestu tužitelja dvaju Međunarodnih kaznenih sudova. Znao je da ona uživa podršku država koje je doživljavaju kao jamca suženog i usredotočenog programa što ga je iskamčila međunarodna zajednica kojoj je stalo da bez odlaganja profunkcionira. Nitko, dakle, i ne pomišlja na mogućnost promjene tužitelja. Carla del Ponte je, uz to, uvjerena da glavni tajnik neće odobriti lukavstvo koje je na štetu pravde. Međutim, Kofi Annan nije spreman na novo sučeljavanje s Amerikancima. Kriza povezana s početkom rata u Iraku skoro ga je stajala vlastita mjesta. Samljeven američkim strojem, on sanja o osveti, ali zalog nije vrijedan truda: „Postoji opasnost od prevelikih potresa ako se uzme u obzir tendenciju Vijeća sigurnosti." Carli del Ponte, koja ga provjerava pitanjem smije li birati između mjesta tužiteljice u Arushi i u Hagu, odgovara: „Ne vjerujem, Milošević vam je u rukama, morate se njime pozabaviti." Na kraju sastanka ona mu dobaci: „'Specijalne istrage' neće se nikad voditi!" A Kofi Annan joj odgovora: „Ne, neće oni to učiniti." „Vidjet ćete", odbrusila je uručujući mu bilješke: „Sačuvajte ih za povijest." Razočarani Iqbal Riza po

110 U razgovoru objavljenom u sarajevskom listu Dnevni Avaz 26. aprila 2007. g. Graham Blevvitt priznaje da se zajedno s Geoffreyjem Niceom suprotstavio Miloševićevu kaznenom progonu zbog genocida i da je kontaktirao s «većim broj zemalja Vijeća sigurnosti« kako bi spriječio ponovni izbor Carle del Ponte 2003. g. Danas Blevvitt i dalje tvrdi da Tužiteljstvo nije imalo dovoljno dokaza za podizanje optužnice za genocid protiv Miloševića, zaobilazeći tako preliminarnu presudu od 16. juna 2004. g. koju je na kraju akuzatorne faze na temelju dokaza izloženih na raspravi potvrdilo optužbu za genocid.

vjerava se Carli del Ponte u četiri oka: „Sve je politika. Nije trebalo tako biti, ali sve je ispolitizirano." A ona odgovara: „Nepravedno je da politika potkopava naš rad. Teško mi je gledati kako se izruguju načelu međunarodne pravde zato što je Kagame potpisao bilateralni sporazum (sa SAD-om o ICC-u; op. a.), a zauzvrat je odlučeno zaštititi njegove vojnike." Voditelj Ureda Kofija Annana pokušava je primiriti: „Načela su očuvana." No ona nastavlja: „Nisu, jer razdvajanje (funkcije; op. a.) znači kraj specijalnih istraga'." Iqbal Riza zaključuje: „Da, znam. Priznajem snagu vaših argumenata, potpuno (Vas) razumijem, ali nemojte me javno citirati."

Američke i britanske spletke potaknule su Francusku da se trgne jer ona nakon iračke krize nema želju ni najmanje im popuštati. Zamjera uplitanjeu rad Carle del Ponte, ali osim svega, ona i sama želi poravnati račune o pitanju Ruande. Jer sa stupanjem Kagamea na vlast nakon genocida, Pariz je izgubio još nešto od svojega afričkog teritorija. Ruanda je sada pod anglosaksonskim utjecajem, a Francuska je osramoćena jer je podržavala genocidni režim Hutua. Njezina reakcija, motivirana posebnim interesima, ima dobru stranu što koristi zahtjevima pravde. Pariz traži da strogi program nametnut Međunarodnim kaznenom sudovima kojima je naređeno da dovrše istrage do kraja 2004. g., a sudske postupke u prvoj instanci do kraja 2008. g. bude obavezujući ali ne i konačan. Uspješno se bori da se u Rezoluciji spomenu „specijalne istrage". Završni tekst poziva Ruandu na „pojačanje suradnju s ICTR-om, posebno u predmetu istraga protiv Ruandske patriotske vojske".

Pariz je uz podršku više članova Vijeća sigurnosti također uspio zaustaviti početni prijedlog Engleza i Amerikanaca da se odmah okončaju istrage Haškoga suda. Prijedlog Rezolucije od 10. augusta sadrži formulaciju da bi „svako novo podizanje optužnice bilo nespojivo sa strategijom okončanja rada Suda". Potezi Carle del Ponte s kraja jula i njezin nastup iza zatvorenih vrata pred Vijećem sigurnosti 8. augusta, kad je nabrojila sve opasnosti kojima su izložena dva Suda, donijeli su ploda. Inicijativa Londona i Washingtona izgubit će svoj smisao, osim isključenja Carle del Ponte iz ICTR-a. Dok sve države inzistiraju na tome da se poštuju rokovi, većina od petnaest članova Vijeća sigurnosti ne želi preuzeti odgovornost za hitnu obustavu kaznenih progona kojoj bi posljedica bila nekažnjavanje najviše rangiranih dužnosnika, koji su sada na nišanu Tužiteljstva. Stoga im se bolje čini još malo zgusnuti mandat Haškog suda. Prema Rezoluciji 1503 Vijeća sigurnosti od 28. augusta 2003., Haški sud sada ima obavezu usredotočiti svoje djelovanje na „najvažnije dužnosnike odgovorne" za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Sud je osnovan 1993. godine kako bi kazneno progonio „prekršitelje međunarodnog humanitarnog prava". Rezolucijom 1329 od 30. novembra 2000. pozvan je da se više pozabavi „visoko rangiranim političkim i vojnim dužnosnicima". Mora se ograničiti na „najistaknutije dužnosnike odgovorne" za zločine i odreći se svih drugih istraga u korist lokalnog sudstva. Države u toj regiji pozvane su da predaju bjegunce „posebno Radovana Karadžića, Rat-ka Mladića, kao i Antu Gotovinu". Europljani i Amerikanci nisu uspjeli svladati rusko suprotstavljanje da to bude napisano u Rezoluciji, ali uvjeravaju da Haški sud neće zatvoriti vrata prije nego što mu budu predani Radovan Ka-radžić i Ratko Mladić. Britanci i Amerikanci odnijeli su pobjedu kada je riječ o cijepanju mjesta tužitelja. Carla Del Ponte odmah je isključena iz Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu. Istim potezom ponovo je izabrana na četiri godine u ICTY. Washington i London, frustrirani slabijim rezultatima na drugim tačkama, pozabavit će se ispravljanjem svoje taktike. Vijeće sigurnosti odlučilo je, radi ubrzanja postupka prepuštanja procesa lokalnim sudovima, pozvati na hitno uspostavljanje specijalnog suda u Bosni i Hercegovini. Već dvije godine Haški sud traži stvaranje strukture koja bi mogla preuzeti palicu, ali velike sile odbijale su posegnuti u svoj džep. Napokon se, pod vodstvom Amerikanaca, 30. oktobra 2003. g. organizira konferencija u Hagu kako bi se prikupio novac. Sakupljeno je 17 miliona eura za osiguranje financiranja mješovitog pravosuđa u Sarajevu u prve tri godine. Ono mora biti sposobno voditi desetak sudskih procesa koji su se trebali vršiti u Hagu i okončati istrage protiv pedesetak osumnjičenih koje je 2002. g. Carla del Ponte bila prisiljena zamrznuti. Vijeće za ratne zločine Bosne i Hercegovine započelo je s radom početkom 2005., nakon reforme Kaznenog zakona koju su proveli anglosaksonci nametnuvši sustav common law u državi i regiji s rimskim pravom. Taj će se izbor uskoro pokazati zaprekom pravnoj suradnji između nacionalnih jurisdikcija bivše Jugoslavije, a specijalni bosanski sud pokazat će se gotovo isto toliko skupim kao i Haški sud.111 Krajem 2003. g. zahvaljujući svoti od pet miliona dolara, dobivenoj od Sjedinjenih Američkih Država, te dodatnoj pomoći Europljana, Beograd, dvije godine prije Bosne, uspostavlja specijalni sud kako bi sudio svojim vlastitim krvnicima. To je lokalni sud bez stranog osoblja, koji su vlasti konačno, ali nevoljko prihvatile u nadi da će same suditi visoko rangiranim osobama koje

traži Haški sud. Hrvatska, koja je već reformirala svoj pravni sustav, u tome ne zaostaje.

Haški sud potaknuo je taj proces kao jedinu mogućnost da se izbjegne nekažnjavanje osumnjičenih. Jer iza tih brojki i administrativnog, a ne više sudskog upravljanja koje su nametnule velike sile, sve više utječući na međunarodno pravosuđe pod izgovorom „strategije okončanja", kriju se stotine i hiljade uništenih ljudskih života. Predmeti od kojih je Haški sud prisiljen odustati sadrže činjenice o pomamnim zločincima koji su ubijali, silovali, mučili i deportirali. Ukazuju na individualnu odgovornost onih koji su to počinili ili zapovjedili. Njihove žrtve, one koje su preživjele, kako bi se ponovo podigle, očekuju da te činjenice budu tačno ispričane i utvrđene te da počinitelji budu kažnjeni. Haški sud nije slučajno odabrao imena, koja se stalno prebacuju na popise od kojih se odustaje, nego po neizmjernoj grozoti djela koja im se stavljaju na teret. To je jedini prihvatljivi kriterij na koji Tužiteljstvo odsada mora primjenjivati hladna mjerila ekonomske i političke stvarnosti. U predmetima koji potpadaju pod međunarodno humanitarno pravo postoje, dakako, „mali izvršitelji" i „velike ribe", ali nikad mali zločini.

Završni račun i zatvaranje ICTY-a

Rezolucija 1503 nanijela je velike štete na području bivše Jugoslavije. Unatoč naporima da se suprotstave nekim pokušajima gašenja rada ICTY-a, velike sile više ne nastoje spasiti privid neovisnog i nepopustljivog pravosuđa. Njima je prioritet dokrajčiti to pitanje i osigurati se da će rad Tribunala zaista završiti 2008. Lokalne se vlade u tome ne varaju. Ako je politika dobila prvenstvo pred pravdom, do sada gluhom i nepopustljivom, ako je kalendar postao važniji od misije Tribunala, sada je moguće i pogađanje. Čini se da Vijeće sigurnosti ne želi dalje podržavati ICTY niti ga financirati. Čak se čini da daje prednost nacionalnim sudovima. Nalozi Suda lišeni podrške velikih sila sada više djeluju tako obavezujuće. Suradnja koja je i do sada bila neznatna potpuno prestaje. Sve se više rabe smicalice za otezanje. Računica je jednostavna: što lokalne vlade manje surađuju, ICTY će manje optuživati i suditi. Najviši dužnosnici za koje se očekuje da će morati podnijeti račun još se mogu nadati da će izbjeći kandžama pravde ili, u najgorem slučaju, da će im kod kuće suditi njihovi.

Od 2002. Carla del Ponte smanjivala je u više navrata popis glavnih „meta". Ako ne želi promašiti svoju misiju, ona svakako mora optužiti „glavne dužnosnike" na svojem popisu tijekom posljednjih petnaest mjeseci istrage koliko joj preostaje do kraja 2004. Tvrdu jezgru sada sačinjava tridesetak osumnjičenih, upravo onih koji su već odavno morali biti optuženi da Tužiteljstvo nije dopustilo da zaglibi u strategiju „sitnih riba" koju su poticali zapadnjaci. ICTY vjerovatno neće uspjeti provesti sva suđenja unatoč prenošenju nekih na domaće sudove. Ali odustati od kaznenih progona onih na vrhu lanca, koji su organizirali i smislili najgora zvjerstva, značilo bi osuditi Tribunal na neuspjeh. Carla del Ponte radije razmišlja o ustupanju većeg broja starih predmeta lokalnim sudovima nego omogućiti nekažnjivost glavnim krivcima.

111 Različiti su činitelji odgovorni za visoku cijenu sudskih procesa za ratne zločine i sudstva koje ih vodi. Bilo da su miješani ili sasvim međunarodni, ti sudovi trebaju osigurati prijevod svih dokumenata i simultani prijevod rasprava na engleskom jeziku, a na to odlazi polovina njihovih proračuna. Moraju, nadalje, voditi i financirati svoje pritvore i uglavnom plaćati troškove obrane. Moraju također primjenjivati posebne sigurnosne mjere, plaćati dolazak svjedoka izdaleka (katkad i iz inozemstva) te osigurati njihovu zaštitu, kao i zaštitu njihovih obitelji. Uz to plaćaju međunarodno osoblje po međunarodnim cijenama. Ukratko, cijena pravde nije niska, čak ni za obične zločine, ako se uzme u obzir broj osoba uključen od početka istrage pa do presude.

Prospera to zabrinjava. Krajem ljeta pita je: „Kako se ta brojka (trideset; op. a) može uklopiti u strategiju okončanja?" „Predviđate prevelik broj novih optužbi. Nećemo moći provesti nove predmete u odobrenim rokovima", još odlučnije kaže u septembru 2003. Amerikanac Theodor Meron, koji je od proljeća zamijenio Claudea Jordu na mjestu predsjednika ICTY-a. Godinama su se Britanci i Amerikanci trudili ograničiti ICTY na kazneni progon podređenih. Sada se isto tako aktivno trude spriječiti Tužiteljstvo da spasi nekoliko predmeta nužnih za ispunjenje svojeg mandata. Rezolucija 1503 prema njihovu viđenju ostavlja tužitelju prevelik manevarski prostor. Žele donijeti pred Vijeće sigurnosti dodatni tekst prema kojem bi postao konačan ne samo kalendar etapa zatvaranja nego bi i Carla del Ponte došla pod nadzor kako bi se mogao kontrolirati broj novih optužnica do kraja 2004.

Devetog oktobra 2003. predsjednik Meron pred Vijećem sigurnosti ponavlja: „Tužiteljica namjerava podnijeti oko četrnaest novih optužnica koje se odnose na tridesetak pojedinaca. Četiri-pet tih novih optužnica moći će se spojiti u isto suđenje s postojećim sudskim predmetima, ali će za osam ili devet drugih biti potrebno održavanje novih suđenja. (...) Prema našim sadašnjim predviđanjima nemoguće je obraditi te nove predmete u rokovima koje je propisalo Vijeće sigurnosti." Ali, kao što ističe Meron, suci nemaju moć spriječiti tužitelja da započne nove kaznene progone. U prvotnom tekstu govora predsjednika ICTY-a bilo je napisano: „Bilo bi opravdano da Vijeće sigurnosti propiše tužitelju ciljeve koje treba doseći u posljednjim mjesecima istraga." Budući da je bila u suprotnosti s člankom 16. Statuta koji jamči neovisnost tužitelja, ovu je rečenicu preoblikovao: „Tužitelj ima ovlasti izabrati osobe protiv kojih želi podignuti optužnice, a ako nas Tužiteljstvo uvjeri da prema indicijama ima razloga poduzeti kaznene progone, mi moramo, kao suci, potvrditi nove optužnice. Statut ICTY-a i rezolucije vijeća sigurnosti, uključujući i Rezoluciju 1503 ne daju sucima moć provjeravanja odgovaraju li osobe na koje se odnose ove optužnice zaista uvjetu koji je postavilo Vijeće, tj. odnose li se na najvažnije dužnosnike koji imaju najtežu odgovornost za zločine. Očito, to će pitanje morati riješiti Vijeće (sigurnosti UN-a; op. a.) i tužitelj."

Američki sudac na čelu ICTY-a upravo je pozvao velike sile da oduzmu tužitelju dobar dio ovlasti kako bi se ograničio broj novih optužbi. A dobro zna da oni koje se tužiteljica sprema optužiti nikada neće biti uznemirivani u svojoj zemlji ako ICTY ne započne kazneni progon. No razlog postojanja svakog međunarodnog sudstva upravo je progon najviše rangiranih dužnosnika jer diskvalifikacija zločinačkih politika i vlasti koje su ih smislile i provodile bitna je za ponovnu izgradnju i političku stabilizaciju regije. Meron, koji je preživio nacističke logore u Poljskoj, profesor međunarodnog prava, nekada je bio izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama prije nego što je postao američki veleposlanik u Izraelu. Bio je također na Konferenciji u Rimu 1998. član američke delegacije koja se do kraja borila za smanjenje ovlasti stalnog Međunarodnog kaznenog suda (ICC) koji se tamo osnivao. On djeluje više kao američki predstavnik nego kao predsjednik ICTY-a. Jer cilj američke administracije je, kako to otvoreno objašnjava Prosper, da „suci paze djeluje li tužitelj u skladu s mandatom koji mu je dalo Vijeće sigurnosti". Izložena sve većim pritiscima da ograniči broj optužnica, Carla del Ponte izgubit će uskoro svoje diskrecijsko pravo. Budno pazeći, Francuska se odupire ujesen 2003. dok u kuloarima Vijeća sigurnosti već kruže nacrti novog teksta. Britanci i Amerikanci predlažu da se predsjedniku ICTY-a dade moć da se uvjeri u podudarnost novih optužnica sa zahtjevom upućenim tužitelju prema kojem se trebao usredotoči samo na osumnjičenike na vrhu lanca odgovornosti za najteže zločine. Više zemalja oštro se suprotstavlja toj inicijativi koja mijenja Statut Tribunala i daje slobodne ruke predsjedniku, koji je baš Amerikanac. Francuska, koja vodi ogorčenu bitku, dobiva podršku nekoliko zemalja između petnaest članova Vijeća sigurnosti, među kojima su Njemačka i Rusija. Bez iznenađenja, Moskva se oštro protivi tački koja ističe „prijeku potrebu da se Karadžiću i Mladiću sudi pred ICTY-em". Ali Rusi sumnjaju da Britanci i Amerikanci žele spriječiti Carlu del Ponte da kazneno progoni posljednje osumnjičene kosovske Albance. Iako žure zatvoriti ICTY, odbacuju početni nacrt koji opet sugerira da se zabrane sve nove optužnice. Na zahtjeve Amerikanaca verzija s početka novembra određuje jezikom potpuno svojstvenim rezolucijama Vijeća sigurnosti, te „napominje s najvećom zabrinutošću pokazatelje koje su iznijeli predsjednik i tužiteljica ICTY-a u svojim izlaganjima (9. oktobra 2003.; op. a.), a koji se odnose na nemogućnost završetka sudskih postupaka za već optužene osobe prije kraja 2009., i da bi svaka dodatna optužnica još više odgodila završetak rada Tribunala." Pod pritiskom više zemalja, ta je verzija preoblikovana u onu od 21. novembra: „Napominje s najvećom zabrinutošću pokazatelje iznesene u izlaganjima 9. oktobra, koji se posebno tiču ICTY-a i prema kojima bi moglo biti nemoguće ostvariti strategije okončanja utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.), osobito ako bude značajan broj novih optužnica."

Francuska se bori na istom terenu s Rusima, ali zato da bi obranila „specijalne istrage" ICTR-a koje su uperene protiv Kagameova okruženja. Prijedlog od 21. novembra poziva Ruandu na suradnju s ICTR-om u istragama uz one o genocidu. Uvjeren da će taj kompromis ublažiti francusku gorljivost i omogućiti usvajanje Rezolucije, Pierre Richard Prosper hitno leti avionom u Kigali sredinom novembra. Želi smiriti Kagamea kojemu je obećao, poslije istiskivanja Carle del Ponte, da će u nastavku postići povlačenje one napomene koja poništava njihovu nagodbu. Uvjerava ga da se ne treba brinuti za tekst buduće Rezolucije jer je Gambijac Hasan Boubacar Jallow, imenovan početkom septembra na mjesto Carle del Ponte, prihvatio obećanje SAD-a vlastima u Ruandi da će ICTR prekinuti kazneni progon protiv vojnika Tutsija. Na završetku susreta pred ruandskim tiskom Prosper izražava zadovoljstvo obnavljanjem odnosa između ICTR-a i Kigalija.

Promjene koje su unesene u nacrt nisu dostatne da dobiju konsenzus. Britanci su do kraja odbijali kompromis koji predlažu Francuska i Njemačka da se naredi „Tribunalu" da se uvjeri u sukladnost optužnica s kriterijem „svih glavnih odgovornih" radije nego da se to pravo dade izričito sucima. Osporavan u tim glavnim tačkama, američko-britanski nacrt čini se sredinom decembra podbačenim. Washington ga ipak pokušava progurati pred Božić 2003. Suci ICTY-a održavaju plenarnu sjednicu upravo pred praznike i Sjedinjene Američke Države htjele bi da predsjednik Meron odmah ovjeri njihovu odluku dajući na glasovanje potrebne izmjene proceduralnih pravila. Uvjeren u angloameričku pobjedu u New Yorku, Meron se u Hagu žuri obavijestiti Carlu del Ponte o amandmanima na Statut koji će biti doneseni na plenarnoj sjednici kako bi ga ovlastili da prihvati ili odbaci nove optužnice. „Odsad odlučujem ja sam", dobacio joj je. Ali Meron će morati opozvati svoje riječi -Rusi su odbili uvrstiti taj prijedlog na dnevni red.

Amerikanci i Britanci ne posustaju. Početkom 2004. ulažu zajedničke napore u oživljavanje tog prijedloga koji se u februaru ponovo pojavljuje u kuloarima Vijeća sigurnosti. Usporedno, izaslanici Foreign Officea dolaze u Hag reći Carli Del Ponte da se „ne može pregovarati o roku 2008.". „Ako ne možete provesti strategiju okončanja, morat će se nešto žrtvovati i razmišljati o izlaznoj strategiji", prijete oni početkom 2004. Pomoćnik glavnog tajnika UN-a za pravna pitanja Britanac Ralph Zacklin pozvan je kao pojačanje. Visoki dužnosnik Ujedinjenih naroda nikada nije prestao sipati žuč protiv dva Međunarodna kaznena suda u kuloarima Staklene zgrade na East Riveru tvrdeći da se ne mogu nadzirati. U julu 2003. jasno je tumačio Carli del Ponte pravila igre: „Vijeće sigurnosti je političko tijelo, ICTY i ICTR su tijela Vijeća sigurnosti pa su i oni podložni određenoj kontroli, odnosno političkim pritiscima." Ali ovaj put on javno baca na njih ljagu početkom 2004. u uglednom međunarodnom pravnom časopisu koji uređuje bivši predsjednik ICTY-a Antonio Cassese. Zacklin u njemu optužuje oba Suda da su postali „mastodontska birokracija", strašno skupa, neučinkovita, ali prije svega pretjerano neovisna. Britanac prenosi, od riječi do riječi, kritike američkih neokonzer-vativaca na račun UN-a na dva Međunarodna kaznena suda, koje su označili kao „mastodontske birokratske superstrukture koje su zahrđale" i čiju samostalnost treba smanjiti. „Decentralizacija vlasti i odgovornosti, koja proizlazi iz neovisnosti triju stupova suda (Tajništvo, Sudska vijeća i Tužiteljstvo; op. a.), kojima se pridružuje nužnost poštovanja sudske i kaznene neovisnosti, kronični su problemi za koje nije nađeno nikakvo rješenje", piše Zacklin. Zaključujući tekst s neuspjehom Međunarodnih kaznenih sudova dodaje: „Istina je da je danas nemoguće zamisliti ustanovljenje suda po uzoru na ICTY u drugim situacijama, ma kako očito bilo kršenje međunarodnog kaznenog prava u Liberiji, u Demokratskoj Republici Kongo ili u Obali Bjelokosti. To međutim nije odvratilo civilna društva ili vlade od traženja izvršenja pravde u zemljama koje izlaze iz rata. To zahtijeva pronalazak alternativa kojim će se zadovoljiti njihovi zahtjevi.112 Ralphu Zacklinu nije jedini cilj braniti namjeru da se dva Međunarodna kaznena suda stave pod starateljstvo. Njegov

112 Journal of International Criminal Justice, II. svezak, Oxford Univerity Press, proljeće 2004.

je članak pledoaje u prilog nacionalnih jurisdikcija u trenutku kad SAD uspostavlja Irački specijalni sud da bi sudio Sadamu Huseinu, kojega su uhitile američke snage 13. decembra 2003.; lokalni sud čiju legitimnost ipak osporava UN zbog smrtne kazne i nedostatka jamstava da će biti osigurana pravedna suđenja. Ali Zacklin ističe: dva Međunarodna kaznena suda ne smiju služiti kao uzor, previše se sudova, u Sijera Leoneu, u Kambodži i drugdje, njima nadahnjuju. Jasnije rečeno, međunarodna pravda ne smije pridonijeti lišavanju država suverenog prava da sude svojim vlastitim ratnim zločincima. Zacklinovo javno zauzimanje stava, savršeno sukladno s američkom agresivnom politikom koja daje prednost sudskom progonu na nacionalnoj razini, a ograničava širenje međunarodnog kaznenog prava, izaziva žestoke reakcije. Zacklin je visoki dužnosnik UN-a, k tome Britanac. Njegova zemlja, koja je ratificirala Rimski ugovor, potpisnica je ICC-a.

Vijeće sigurnosti ipak ne oklijeva provesti taj stav u djelo. U polukružnoj dvorani u kojoj zajedno sjede velike sile, rovovski ratovi češći su nego otvoreni napadi. Države nemaju volje sukobljavati se kao što su to učinile u pitanju započinjanja rata u Iraku. Radije tjednima pregovaraju pokušavajući oduzeti smisao nekoj rezoluciji nego da zaustave prijedlog već kod prvih neformalnih konzultacija. Odluke se tako donose vukući uže dok se ne izliže poslije diskretnih okršaja koji ponekad mogu trajati mjesecima. To je jedan od oblika igre odmjeravanja snaga. London i Washington namjeravaju svladati otpore „stare Europe" u dva tjedna. Trebat će im više od dva mjeseca za pobjedu u ovoj rundi.

Nema novih optužnica Da bi ostvarili ovaj projekt, Amerikanci i Britanci nisu, međutim, čekali da ga njihovi saveznici odbace. U Kigaliju, kao i u bivšoj Jugoslaviji, obećavaju da neće biti više optužnica. Kad je 3. novembra 2003. Carla del Ponte otišla u Beograd predati novu optužnicu na kojoj su imena četvorice generala srpske vojske i policije, vlada odbija taj dokument. A tužiteljica je već prije nekoliko mjeseci obavijestila vlasti da se sprema skori kazneni progon te četvorice koja su na Kosovu vodila kampanju deportacija, pogubljenja i uništenja. Htjela je da one pripreme teren kako bi se se što bolje nosile s dokumentom koji ih ne veseli. Tim više što je jedan od optuženih, Sreten Lukić, tada na položaju šefa policije. Vlada se buni, tvrdi kako je Carla del Ponte obećala da će odustati. Švicarka to poriče. Ne razumije žestinu njihove reakcije. Vlada ne popušta i tužiteljica odlazi poslije vrlo napetog dana ostavivši im na stolu optužnicu i nalog za uhićenje. Nakon nekoliko tjedana srbijanski premijer Zoran Živković objašnjava u beogradskom tjedniku Vreme razloge svoje reakcije: „Carla del Ponte prekršila je moj dogovor s Amerikancima, koji je prihvatio i Bruxelles, prema kojemu neće biti novih optužnica ako možemo dokazati kako ulažemo sve potrebne napore da nađemo Mladića. Već sam rekao da smo na pragu donošenja dokaza naših napora. Tada je dogovoreno da će se generalima suditi u Srbiji. Kad su obaviješteni da je tužiteljica podigla nove optužnice, visoki dužnosnici u Washingtonu i Bruxellesu nazvali su me da se ispričaju i da mi kažu da je luda." Blokiranje nove rezolucije Vijeća sigurnosti dovelo je do neuspjeha novog tajnog dogovora, sklopljenog iza leđa ICTY-a. Zbog miješanja američke administracije pravosuđe čiji su dani odbrojani izgubilo je godinu i pol. Sreten Lukić, Vladimir Lazarević i Nebojša Pavković stići će u Hag tek 2005. Četvrti optuženi, Vlastimir Đorđević, pobjegao je 2001. u Rusiju pod zaštitu obitelji Milošević i ruskih tajnih službi. Prema Miloševićevim izravnim naređenjima on je vodio akciju prebacivanja tijela albanskih žrtava kako bi ih sakrio u masovnim grobnicama u Srbiji. Uhićen je tek nakon povratka 2007. godine.

Cilj američkog obećanja nije bio iskoristiti četiri generala u zamjenu za uhićenje Mladića. To je priznao i sam Živković: pripremao se najaviti krajem 2003. neuspjeh potrage koje su se provodile s CIA-om i zaključiti da je Mladić otišao iz Srbije. Američka administracija namjeravala je podržati tu laž. Od Đinđićeva ubojstva u martu Pierre Richard Prosper pokušava smiriti revnost Carle del Ponte obećavši joj Mladića prije kraja godine, kako je to učinio pokojni premijer Đinđić. Sam Živković, Đinđićev nasljednik, vrši na nju pritisak da odustane od uhićenja četvorice generala u ime „političke stabilnosti zemlje" i da ne onemogući svaki oblik suradnje s ICTY-em, uključujući i uhićenja brojnih bjegunaca koji se još kriju u zemlji, a čemu može doprinijeti jedan od optuženih, Sreten Lukić, šef policije. Uloge su savršeno podijeljene. SAD javno ipak nije prestao zahtijevati vodstvo u pokušajima postizanja Mladićeva uhićenja, a Europa se drži u pozadini. U junu 2003. Washington je prijetio da neće uplatiti godišnju pomoć Srbiji i Crnoj Gori ako Mladić ne bude predan ICTY-u. Zatim, uoči roka, zadovoljio se uhićenjem jednog od optuženika koji je u bijegu od 1998., Veselina Šljivančanina, traženog za pokolj pacijenata vukovarske bolnice u novembru 1991. Isti scenarij ponavlja se sljedećih godina. Mladić je

uvjet, medijski jako razvikan, koji se pretvara u obično sredstvo pritiska kako bi se dobili drugi bjegunci ili drugi ustupci.

Pred Carlom del Ponte Mladić je samo alibi da ju se odvrati od pisanja novih optužnica. Tužiteljica odbacuje Živkovićev zahtjev, ali u proljeće odobrava odgodu srbijanskim vlastima, oslabljenima smrću premijera. Poslije ljeta i angloameričkih pokušaja da novom rezolucijom zabrane svaku novu optužnicu, njezina popustljivost bila bi sve rizičnija. Istraga je završena: ona potpisuje optužnicu i predaje ju sucima.

Dan nakon njezina posjeta Beogradu, srbijanske vlasti i njihovi moćni saveznici ne odustaju od prisiljavanja Švicarke da povuče optužnicu. Kako bi olakšala uhićenja, Carla del Ponte postigla je odobrenje sudaca da se optužnica i nalozi za uhićenje zapečate kako se ne bi objavili u javnosti prije ponedjeljka, 6. novembra. Čak i ako ta privremena mjera nimalo ne zaustavlja postupak, Washington u njoj vidi priliku da sasvim mirno nastavi svoje smicalice. Vodeći brigu o spašavanju privida, Amerikanci ne zahtijevaju eksplicitno napuštanje sudskih progona. Radije sugeriraju Carli del Ponte da ih zamrzne. Američki veleposlanik u Beogradu William Montgomery prenio je tu poruku na kraju posjeta Carle del Ponte 3. novembra: „Moja vlada traži od vas da zadržite pečate još godinu i pol za Sretena Lukića i po godinu dana za druge." Ona prihvaća produžiti mjeru povjerljivosti optužnica još petnaest dana, ali nema ni govora o odgodi uhićenja. Nekoliko dana poslije vijest je procurila u nekim novinama, bliskim srpskim tajnim službama, i otkrila postojanje kaznenog progona protiv četvorice generala. Pečati više nisu potrebni. Suci su potpisali nalog za objavu. Sporazum između Beograda, Washingtona i Londona propao je. Jack Straw piše Carli del Ponte da njezina optužnica prijeti „izazivanjem krvoprolića" u Srbiji. Krajem novembra 2003. u Hagu Pierre Prosper bjesni: „Tražili smo od vas odgodu, da držite optužnicu zapečaćenu. Nismo tražili previše. A kad američki šef diplomacije nešto kaže, poruka treba biti shvaćena ozbiljno (...) Svi (u američkoj administraciji; op. a.) žele ponovo razmotriti odnose s ICTY-em, vidjeti na što smo prisiljeni i što ovisi o našoj dobroj volji." Carla del Ponte mu je odbrusila: „Kad vaše želje nisu uslišane, one postaju zapovijedi. Ali ne možete naređivati sucima, a samo su oni bili nadležni za donošenje te odluke." Prosper joj je zaprijetio: „Nitko nije rekao da je to naređenje, nego molba. Morate pripaziti što govorite. Vaše odbijanje slušanja može imati posljedice. Nismo zadovoljni. Imali smo politiku otvorenih vrata, možda ćete odsad morati kucati da biste ušli."

Velike sile ustrajno poduzimaju korake i zbog drugih osumnjičenika. Strategija okončanja otvorila je vrata političkom vođenju pravosuđa. Svatko ima svoja potraživanja. Samo ih Amerikanci i Britanci pretvaraju u zahtjeve i tvrdo nastupaju. Ostali radije sugeriraju ne pribjegavajući pritiscima. Ipak, svi opravdavaju svoje miješanje u ime pragmatizma i potrebe da se ustupcima potaknu srpske vlasti na olakšanje pristupa arhivu i na uhićenje najteže uhvatljivih bjegunaca, kao što su Mladić i Karadžić. ICTY tada broji dvadeset bjegunaca, od kojih je devetnaest Srba. Dvadeseti je Hrvat, Ante Gotovina, bivši legionar, osuđivan u Francuskoj za iznudu kojeg je ICTY 2001. optužio za zločine protiv krajinskih Srba u augustu 1995. Zagreb odbija izručiti svojega generala, „viteza Domovinskog rata". I hrvatske vlasti nadaju se nagodbi. Jedan bivši američki posebni izaslanik na Balkanu zalaže se u maju 2003. kod Carle Del Ponte da odustane od toga slučaja. Više drugih međunarodnih ličnosti posreduju u njegovu korist. Gotovina ima saveznike u Francuskoj, gdje je živio, i u Sjedinjenim Američkim Državama. Američki vojni stručnjaci savjetovali su ga za vrijeme vojnih operacija u Krajini 1995. Može računati i na potporu američkih neokonzervativnih krugova koji u Washington Time-su spajaju novinsku kampanju protiv ICTY-a i poziv na povlačenje optužnice protiv njega. Ali u Londonu ima žestoke neprijatelje koji ga pod svaku cijenu žele vidjeti u zatvoru. Washington se svrstava na istu stranu sredinom 2003., poslije odbijanja Hrvatske da potpiše bilateralni ugovor o pravnom imunitetu koji bi štitio američke građane od kaznenih progona pred stalnim Međunarodnim kaznenim sudom (ICC). Zagreb je popustio pod prijekorima Europske unije u koju Hrvatska želi jednog dana ući. To će je stajati uskraćivanja američke vojne pomoći.

Britanci će braniti zahtjeve pravde jednako djelotvorno kao i kad su im se opirali i prisilit će Hrvatsku da izruči Gotovinu sucima ICTY-a. Zagreb je započeo proces približavanja Europskoj uniji i uskoro će moći otvoriti pregovore za kandidaturu. Na poticaj Velike Britanije, Europa uvjetuje otvaranje tog procesa punom suradnjom s ICTY-em. Početkom 2004. Zagreb predaje bez odlaganja osam novih optuženika, dva hrvatska generala i šest Hrvata iz Bosne koji žive u Hrvatskoj. Kad je 14. aprila 2004. Bruxelles zatražio njezino mišljenje, Carla del Ponte mogla je samo pozdraviti napore Zagreba, žaleći ipak što nije uhićen Gotovina. Ovo povoljno mišljenje omogućit će otvaranje pregovora. Carla del Ponte se nada da će ta zaslužena pomoć olakšati izručivanje Gotovine. Dvadeset minuta poslije britanski veleposlanik u Hagu stiže u ured Carle Del Ponte da joj izrazi duboko neslaganje Londona. Sat poslije stiže savjetnik američkog veleposlanstva da i on osudi „držanje" tužiteljice u jednom europskom predmetu koji se zapravo ne tiče Washingtona. Američki diplomat bezobzirno je optužuje da će takvim ponašanjem upropastiti svaki napor da se postigne Karadžićevo i Mladićevo uhićenje. Tvrdi da njezina gesta prema Hrvatskoj prijeti odvraćanjem Beograda od suradnje. London ne uspijeva blokirati otvaranje pregovora. Ali uspijeva naprotiv spriječiti njihov ishod, kandidaturu Hrvatske za Europsku uniju, sve do kraja 2005. i do uhićenja Ante Gotovine na Kanarskim otocima.

Očit nesklad politike Londona, koji je za druge optuženike spreman na zakulisne nagodbe, a manje odlučan da prekine nekažnjenost Karadžića i Mladića nego Gotovine, potakao je mnoga pitanja. Ona su ostala bez odgovora. Mediji sugeriraju, ali nisu uvjereni, da je riječ o starom sporu oko isporuke oružja iz Hrvatske IRA-i, u čemu je Gotovina mogao sudjelovati, a koje je 2000. godine korišteno u atentatu na prostorije MI6 u Engleskoj. Veze hrvatskog generala i IRA-e međutim potvrđene su: irski plaćenici borili su se uz njega 1991. u ratu u Hrvatskoj. Ali i zahtjev za pravdom bez sumnje je također pružio Velikoj Britaniji priliku da zapriječi na neko vrijeme put prema ulasku Hrvatske u Europsku uniju i da tako pruži priliku Srbiji da nadoknadi kašnjenje, kako bi omogućila Europi da razmotri mogućnost zajedničkog ulaska dviju susjeda iz bivše Jugoslavije u EU.

Još dva hrvatska generala neko su se vrijeme nadala da će izmaći pravdi. Optužbe protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka, kazneno progonjenih za isti slučaj kao i Ante Gotovina, ostala su nekoliko mjeseci na stolu suca Me-rona. Kad ih je primio u decembru 2003., predsjednik ICTY-a igra na kartu skorašnjeg usvajanja nove rezolucije koja će mu dati ovlast da ih odbaci, i on odbija odrediti suca za potvrdu. U februaru 2004. njegova opstrukcija prijeti izazivanjem skandala u ICTY-u. Prisiljen je predati sucima te dvije optužnice, koje su konačno ovjerene 8. marta 2004.

Staviti Carlu del Ponte pod nadzor

Sredinom marta, na poticaj Britanaca, novi prijedlog Rezolucije ima izgleda da ga svi odobre. Na zahtjev Rusije, nužnost suđenja Karadžiću i Mladiću u Hagu, čak i nakon utvrđenih rokova, opet je povučena. Francuska je izborila novo slabljenje članka koji sugerira tužitelju da više ne podiže optužnice. Jedan pridjev manje, izbačen je dio rečenice, pa sada u Rezoluciji stoji: „Napominjući sa zabrinutošću pokazatelje iznesene 9. oktobra prema kojima bi moglo biti nemoguće provesti strategije okončanja, utvrđene Rezolucijom 1503 (2003.)." Pariz je također uspio nametnuti spominjanje „specijalnih istraga" protiv članova Ruandske patriotske vojske kojima Kigali mora pružiti pomoć.

Pobijeđeni su decembarski otpori Britanaca. Umjesto od predsjednika, konačno se traži od „Suda", što je neodređena kompromisna formula, da osigurava sukladnost novih optužnica s kriterijima zadanima u augustu 2003. Kad bude glasovala, 26. marta 2004. u prilog Rezoluciji 1534, Francuska, koja predsjedava Vijećem sigurnosti, sigurna je da je neutralizirala američku gorljivu želju da preuzme kontrolu nad dva Međunarodna kaznena suda. U tom smislu sastavlja pismo u kojem precizira da ta nova rezolucija „ne može ni u kojem slučaju biti protumačena tako da dopušta promjenu mandata ili pravila postupka".

Washington ne prihvaća taj neuspjeh i uspijeva iznuditi ono što mu je odbijeno. Tužitelj ICTR-a neprimjetno napušta „specijalne istrage" koje Kigali nikada neće sam otvoriti. U ICTY-u Theodor Meron bez odlaganja saziva izvanrednu sjednicu sudaca kako bi Carlu del Ponte stavio pod nadzor. Šestog aprila 2004. izmijenjen je članak 28. Pravilnika o postupku ICTY-a tako da dopušta trenutačnom predsjedniku, sucu Meronu, kontroliranje posljednjih optuživanja. Lišena diskrecijskog prava kršenjem članka 16. Statuta IC-TY-a, Švicarka osporava sucima pravo da odbace optužbe po drugom kriteriju osim dokaza. Uzalud. Tada prijeti da će odati javnosti imena osumnjičenih koji budu odbačeni. Jer na silno skraćenom popisu neka su preostala imena poznata po zlu. Dva bi slučaja međutim mogla pasti na ispitu. Ona ih odlučuje ustupiti, jedan Beogradu, a drugi Zagrebu, kako bi provjerila volju domaćih vlada da dopuste svojim sudovima suđenje notornim zločincima.113 No ona, naprotiv, ne može odustati od optužnice koju je upravo potpisala, čak i ako nije sigurna da će biti prihvaćena. Optuženoga Gorana Hadžića, nekadašnjeg skladištara, postavio je Slobodan Milošević na čelo Srba u dijelu Hrvatske oko Vukovara. Optužnica polaže ispit jer je Goran Hadžić viđen kako mu njegov mentor dodjeljuje ime „predsjednika" istočne Slavonije, dijela Hrvatske uz granicu namijenjenog pripajanju susjednoj Srbiji. Kriteriji su nejasni, pa dakle arbitrarni. Suci ne žele optužiti jednog drugog hrvatskog generala, Mirka Norca, za zločine počinjene protiv Srba 1993. pa konačno pristaju nakon što su dobili uvjeravanja da će biti predan sucima njegove zemlje. No mjesecima oklijevaju prihvatiti optužnicu protiv jednog izvršitelja koji je sam došao priznati svoje sudjelovanje u pokolju u Srebrenici, ali konačno pristaju bojeći se prekršiti pravosudna pravila u slučaju tako teških priznatih zločina. Na Sudu u Arushi suci odbijaju poslušati suca Merona iako je doputovao kako bi ih uvjerio da prihvate isti amandman. Ali poslušnost novog tužitelja omogućuje ICTR-u da se prištedi formalnog stavljanja pod nadzor.

Strategija okončanja

Da bi bolje ovladale Tužiteljstvom u Hagu velike sile guše Međunarodni kazneni sud i uskraćuju mu financijska sredstva. Pri usvajanju proračuna za 2004. Tužiteljstvu je proračun smanjen za 29 miliona dolara, a ostatku Suda dana su povećanja. Ali ICTY je naročito pogođen naredbom iz maja 2004. da obustavi svako novo zapošljavanje, pravdajući to zaostacima uplata Kine, Japana, Brazila i Sjedinjenih Američkih Država u proračun Ujedinjenih naroda. Skorašnje zatvaranje ICTY-a izazvalo je odlazak stotinjak osoba, većinom iz Tužiteljstva. Tim odljevom najviše je pogođen Istražni odjel. Najbolji istražitelji odlaze pojačati redove ICC-a, također smještenog u Hagu. Neki drugi odgovaraju na primamljiv poziv Glavnog tajništva Ujedinjenih naroda od kojeg je u julu zatraženo da požuri s istragom o malverzacijama koje su članovi te organizacije počinili u okviru programa Nafta za hranu u korist Iraka: ponuđena im je trostruko viša plaća od one u ICTY-u. UN se, međutim, protivi američkom pokušaju da sredinom 2004. oduzmu dvadesetak pravnika IC-TY-u kako bi se uspostavio Irački specijalni sud. Glavno tajništvo Ujedinjenih naroda ne želi dati podršku sudu koji primjenjuje smrtnu kaznu. Budući da ne može nadoknaditi odlaske novim zapošljavanjima, Tužiteljstvo mora raditi sa smanjenim kapacitetima u trenutku zatvaranja posljednjih istraga. Bez raspoloživih fondova konačno je prisiljeno ograničiti zadatke istražitelja na terenu umanjujući tako svoju sposobnost prikupljanja dodatnih dokaza da bi na vrijeme obradilo predmete. Suci nisu podvrgnuti istim pritiscima.

Kad se predsjednik Meron potužio na zamrzavanje zapošljavanja koje prijeti ograničenjem njegove sposobnosti programiranja sudskih postupaka, New York se požurio odobriti mu iznimne mjere jer bi 113 Beogradski tužitelj zadužen za ratne zločine nastavit će istragu bez odlaganja. Hrvatska će imati više poteškoća, zbog političkog utjecaja osumnjičenoga, ali će konačno poduzeti kazneni progon 2007.

kašnjenje procesa moglo produljiti život Tribunala. Ujesen 2004. Carla del Ponte zove na uzbunu Europljane: „Izgubila sam oko 50% osoblja medu pravnicima i 40% medu istražiteljima. Zamrzavanje zapošljavanja, što je odlučilo Tajništvo Ujedinjenih naroda, sprečava me da ih zamijenim. Najjednostavnije rješenje bilo bi mi izbaciti istrage, prestati se boriti za postizanje uhićenja svih odbjeglih i usredotočiti se na postupke u tijeku. Upravo to mnogi priželjkuju, kako unutar tako i izvan bivše Jugoslavije. Ali to bi donijelo mračnu budućnost ovoj regiji za više desetljeća. Bio bi to i vrlo zloslutan predznak za međunarodno pravosuđe. Bitno je da svi optuženici u bijegu, posebno Karadžić, Mladić i Gotovina, budu predani ICTY-u. Ako međunarodna zajednica dopusti jednome od njih da umakne pravdi, svi bi mogli zauvijek održati svoju nekažnjivost."

Financijska kriza potrajala je do kraja 2004. ICTY je tada podvrgnut novim proračunskim ograničenjima za 2005. godinu. Međutim, odlučan rez od 10% ukupnog osoblja Suda neuravnotežen je. Napor smanjenja odnosi se u prvom redu na Tužiteljstvo koje gubi 35% radnih mjesta. Amerikanci pokušavaju nametnuti ICTY-u vijeće za nadzor, ali tu novu smicalicu odbacuju brojne države koje u sustavnoj volji američke administracije da okrnji kredibilitet i učinkovitost Međunarodnih kaznenih sudova (ICT) vide volju da oslabi stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). U Vijeću sigurnosti krajem 2004. Francuska ističe „razorni učinak" smanjenja financija koje paralizira ICT i primjećuje: „Ima nešto paradoksalno u činjenici da države podržavaju strategiju okončanja i da, s druge strane, smanjuju sredstva za izvođenje posla. Misija Međunarodnih kaznenih sudova mora se nastaviti sve dok Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću ili Kabugi (za Ruandu; op. a.) ne bude suđeno. Rezolucije 1503 i 1534 ne smiju biti popudbina za nekažnjivost."

Jordanski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima u New Yorku jedini je ukazao na neiskrenost velikih sila. U Vijeću sigurnosti princ Zeid al-Husein, koji je i predsjednik Skupštine država koje sudjeluju u ICC-u, kaže 6. oktobra 2004.: „Prestanite se tužiti na visoke troškove Međunarodnih kaznenih sudova, koji ne koštaju ništa u usporedbi s ratom. Kad je međunarodna zajednica spremna potrošiti blizu trilijun američkih dolara godišnje za naoružanje -tog povijesnog pratioca rata -kako možemo reći da su svote potrošene za pravdu, najvećeg pratioca mira, previsoke?" Službeno, paraliziranost Suda samo je žalosna slučajnost koju uzrokuju loše platiše. Neslužbeno, kao što to povjerava sredinom septembra 2004. jedan član Ureda pravnih poslova Ujedinjenih naroda u New Yorku, „zamrzavanje zapošljavanja u ICT-u odlučili su činovnici u New Yorku da bi održali pritisak na Haško tužiteljstvo, tako da što je moguće manji broj istraga rezultira novim optužbama u ovoj završnoj fazi kaznenih progona". Činovnici koji izvršavaju naređenja, kao u New Yorku Britanac Ralph Zacklin, veliki meštar ove strategije prestanka dotoka sredstava.

Pravo ne može vladati svijetom Velike sile pokušale su slomiti neovisnost ICTY-a, smrviti ga kako bi postao samo igračka političara, sukladno početnim namjerama, dok potpuno ne bude maknut prije nego što uspije časno izvršiti svoj mandat. Njihova nesmiljena manipulacija ciljala je u prvom redu na Tužiteljstvo, jedini organ sudskog stroja s diskrecijskim pravom. Ima moć odlučivanja o uputnosti istraga ili kaznenih progona, što je njegova snaga i njegova ranjivost. Velike sile nisu mogle dirati u moć sudaca da sude.114 Da su od međunarodnog pravosuđa napravili parodiju pravde, okrnjile bi vlastitu moć dijeljenja pravde. Htjele su ograničiti međunarodno pravosuđe, spriječiti ga da se razvija bez nadzora, da se osjeća slobodnim ne polagati račune, stalno ga podsjećati da ne može raditi neovisno o diplomatskom procesu i nametati svoju logiku političkom procesu. Morale su razbiti iluziju da pravo može vladati svijetom, a ipak ne oduzeti kredibilitet pravosudnoj prijetnji, oružju kojim se

114 Suci su također izloženi političkim pritiscima, ali oni se prije svega tiču sporednih vidova sudskih predmeta, kao što su puštanje na privremenu slobodu ili nalozi državama da odobre svjedočenje visokih zapadnjačkih dužnosnika. Ne može se međutim isključiti kako su velike sile snažno poticale izricanje zabrane da se Međunarodnom sudu pravde (ICJ) predaju dijelovi arhiva Vrhovnog savjeta obrane (VSO), koji potvrđuje umiješanost Beograda u rat i zvjerstva u Bosni i Hercegovini. Uostalom, odluke da se poslije osude ne otvaraju ponovo neki slučajevi, kao što je slučaj Tihomira Blaškića ili Biljane Plavšić, čini se da su više nametnute vremenskim ograničenjem nego pravosudnim argumentima.

namjeravaju i dalje koristiti, prema vlastitim interesima. Tako su do krajnjih granica smanjile manevarski prostor ICTY-a dokazujući istodobno da raspolažu, kada žele, tijelima koja su sposobna učinkovito braniti međunarodno pravo legalnim sudskim postupcima koji imaju kredibilitet. Međunarodna pravda može funkcionirati: može provoditi teške istrage i doći do središta vlasti, voditi bez sumnje duge i teške, ali pravedne postupke, jamčiti pravdu dostojnu tog imena. Ali ona ostaje oružje moćnih. Carla del Ponte izvlači gorku lekciju tog okrutnog dvoboja između pravde i politike 27. januara 2007., pred studentima prava Katoličkog sveučilišta u Lilleu: „Postoji zlatno pravilo koje svaki tužitelj, državni ili međunarodni, mora imati na umu: politika je pravdi ono što je voda kovini. Nagriza je, izjeda, kvari i konačno uništava!"

Načelo Glavnog stožera UN-a u New Yorku „ako države više ne plaćaju, znači da nema političke volje" razumjeli su na Balkanu. Vlade znaju da se izlažu sve manjoj opasnosti izbjegavajući svoje zakonske obaveze. U 2004.godini ICTY ima dvadeset dva optuženika, većinu u Srbiji. Vojislav Koštunica, koji je postao premijer u februaru 2004., odbija svako uhićenje. U julu Beograd dopušta još jednom optuženiku, Goranu Hadžiću, bivšem Miloševićevu plaćeniku u Vukovar, da pobjegne. A Carla del Ponte ga je lokalizirala prije nego je predala nalog za uhićenje i pokazala je srpskoj policiji gdje da ga nađe. Ta je scena snimljena skrivenim kamerama, smještenima oko vile, uz pomoć jedne europske obavještajne službe.

„Nekima u Londonu draži je pristup ICTR-a koji je odustao od podizanja novih optužnica kako bi se usredotočio na sudske postupke", objašnjava 16. jula 2004. Carli del Ponte savjetnik veleposlanstva Velike Britanije u Hagu. Britanski diplomat dodaje: „Beograd će od vas zatražiti da četiri srpska generala ne smatrate vrlo visokim dužnosnicima i da dopustite njihovo prebacivanje srpskom pravosuđu." Pierre Richard Prosper također pokušava Švicarku natjerati na korak unatrag. Budući da pritisci na Beograd ne djeluju, on traži od nje 28. septembra 2004. da odustane od nekih imperativa pravde: „Budite realni. Nećete dobiti sve dokumente koje ste tražili, sve bjegunce... Koliko bi vam bilo dovoljno?" A ona mu odbrusi: „To je opasno!" Poruka koju Prosper odašilje već godinu dana uvjerila je vođe u bivšoj Jugoslaviji u nužnost priskrbljivanja naklonosti moćnih saveznika kako bi izbjegli podvrgavanje međunarodnim pravilima. Krajem 2004. Carla Del Ponte sprema se optužiti Ramusha Haradinaja, bivšeg zapovjednika Vojske za oslobođenje Kosova (UCK) u kraju oko Peći, protiv kojega je otvorila istragu 2001. Otada je istraživanje činjenica naišlo na višestruke zapreke. Svi anglosaksonski pomoćnici tužitelja, koji su redom zaduživani za taj predmet, tražili su da ih se skine s njega. Jedni zato što su osumnjičenika smatrali „podređenim izvršiteljem" i, dakle, nedostojnim interesa tima koji radi na zločinima UCK, drugi jer su se svjedoci povlačili ili su dokaze „vjerovatno krivotvorile srpske tajne službe". SAD i Velika Britanija pustili su da se zaboravi na zahtjeve za pomoć koje im je ICTY godinama slao i pod njihovim utjecajem misija Ujedinjenih naroda na Kosovu odbila je surađivati na tom predmetu s ICTY-em, iako je vodila kosovski Pravni odjel i raspolagala zapisnicima koji se odnose na taj predmet. Ramush Haradinaj osumnjičen je da je naređivao otmice Albanaca druge političke orijentacije, otmice Srba i Roma, njihovo zatočenje u kojem su pretrpjeli torture, a zatim su smaknuti. Od jeseni je Carla del Ponte upozoravala velike sile da će Haradinaj biti optužen prije kraja godine i da će tražiti da ga uhite NATO-sna-ge raspoređene na Kosovu. U nevjerici, jedan visoki dužnosnik State Depar-tmenta uzviknuo je: „Kako ste mogli skupiti dosta dokaza za optužnicu, kad vam nismo ništa dali?" I požurio se objasniti: „Naravno, nismo imali ništa." Dvadeset drugog novembra u New Yorku Pierre Richard Prosper upozorio je Carlu del Ponte: „Moja administracija smatra ovu optužnicu izvorom problema. Više zemalja želi da SAD preuzme odluku da vam kažu može li se ili ne podignuti optužnica. Ja sam ih razuvjeravao i rekao im da ćete nas vi o tome obavijestiti na vrijeme." Odgovorila je: „To će biti članak 7.1. (izravna osobna odgovornost; op. a.) jer je sam izravno upleten u zločine." Sutradan je Ka-thleen Stevens, zadužena za europske poslove u State Departmentu pitala Carlu Del Ponte: „Potječu li vaši dokazi iz dokumenata koje je dao Beograd? (...) Ramush je jako povrijeđen. Šokiran je. Ne zna što da sad radi." Prešavši poslije rata u politiku, Haradinaj je predviđen za mjesto premijera Kosova. Njegova stranka, koja je na parlamentarnim izborima u oktobru zauzela treće mjesto dobila je samo 8% glasova, ali je potrebna mirotvornom vodi Ibrahimu Rugovi kako bi sastavio vladu. Amerikanci su ga pokušali odvratiti od prihvaćanja tog položaja, ali je Haradinaj to žestoko odbio u pismu naslovljenom Philipu Goldbergu, američkom predstavniku u Prištini, u kojem optužuje Carlu del Ponte da ima politički cilj. Washington, koji strahuje od novih nemira na Kosovu, manevrira u sjeni. A Kathleen Stevens dobacuje: „Mislim da bi radije išao u Hag kao premijer. Htio bi da optužnica ostane zapečaćena (ne javna; op. a.) godinu dana kako bi se kasnije predao sudu." U međuvremenu Haradinaj se nada postati „ocem neovisnosti Kosova". Pregovori o konačnom statusu Kosova pred otvaranjem su. U početku se

predviđalo da će završiti krajem 2005.

Posljednji zamjenik tužitelja zadužen za taj slučaj Amerikanac je. Krajem novembra uvjeren je kako ima dosta dokaza da optuži Haradinaja za izravnu odgovornost (članak 7.1.) i za odgovornost kao hijerarhijski nadređena osoba (po članku 7.3. Statuta). Ali početkom decembra, tri tjedna prije roka nakon kojega Tužiteljstvo ne može izdati optužnicu, povlači se s tog slučaja. Ne želi sastaviti optužnicu koju tužitelj očekuje na stolu 8. decembra. Carla del Ponte osupnuta je tom promjenom stava u zadnji čas. Amerikanac se izvlači te i on maše uobičajenom isprikom kako bi zaustavio kazneni progon: „Svjedoci nisu vjerodostojni." Carla del Ponte žurno imenuje novog zamjenika. Nakon tri tjedna pomamnog pregledavanja svih dokaza u premetu, optužnica je konačno gotova. To će biti posljednja koju će potpisati Carla del Ponte. Sudac ju je vrlo potanko pregledao kako bi pronašao i najmanju pogrešku zbog koje bi mogao odbiti njezino potvrđivanje i ovjerio ju je početkom marta 2005. Nalog za uhićenje odmah je predan NATO-snagama. U međuvremenu je sredinom decembra Ramush Haradinaj imenovan za kosovskog premijera uz pristanak međunarodne zajednice koja je bila obaviještena o predstojećoj optužnici za zločine protiv čovječnosti. Poslije njegove ostavke i dobrovoljne predaje Hagu početkom 2005. pušten je na slobodu u očekivanju procesa. Pismo podrške Robina Cooka, bivšeg šefa britanske diplomacije, uvjerilo je suce unatoč žestokom protivljenju Tužiteljstva koje je ukazivalo na više slučajeva zastrašivanja svjedoka nasiljem. Do otvaranja njegova procesa 5. marta 2007. Haradinaj je više ili manje diskretno nastavio političko djelovanje na Kosovu uz podršku zapadnih saveznika unatoč zabrani sudaca ICTY-a. U sudnici 5. marta Carla del Ponte ističe da zločini koje je počinio onaj kojega naziva „ratnim vodom" nisu bili nimalo „plemeniti, junački, domoljubni ili časni". Dodala je: „Ipak, neke osobe nisu htjele ovu optužnicu (a; op. a) malo njih podržavalo ju je, kako među strancima tako među domaćim ljudima." Ukazujući na nove prijetnje svjedocima koji još uvijek pristaju svjedočiti, upozorila je: „Ako se svjedoci ne pojave na Sudu, bit ću prisiljena prekinuti kazneni progon." Ubojstvo barem dvojice ključnih svjedoka, smrt u sumnjivim uvjetima trećega, i odustajanje više njih već dopuštaju sumnje u osudu.

Utrka s vremenom na štetu pravde

Završetkom istraga velike sile ipak nisu riješile problem. Dvadeset optuženih još je uvijek u bijegu, previše da bi se nesmetano naložilo zatvaranje Suda u utvrđenim rokovima. Washington podiže ton protiv Beograda koji konačno predaje petnaestak bjegunaca krajem 2004. i početkom 2005. Bruxelles se brine za Hrvatsku, koja u decembru 2005. predaje Antu Gotovinu. Karadžić, Mladić, Tolimir i još trojica srpskih optuženika još nedostaju. Unatoč otvorenu odbijanju Beograda da preda zadnje optuženike u bijegu, velike sile popuštaju od kraja 2006. i postupno nastavljaju proces približavanja sa Srbijom. Nakon ulaska Srbije u NATO-ovo Partnerstvo za mir, Europska unija najavljuje sredinom maja 2007. nastavak pregovora o kandidaturi Srbije. Beograd pozdravlja odustajanje Europljana od zahtjeva za Mladićevo uhićenje kao uvjeta, predajući im dvojicu optuženika u bijegu: Zdravka Tolimira, uhićena krajem maja, nekadašnju Mladićeva desnu ruku koji je tražen zbog genocida u Srebrenici i koji je godinama živio u Srbiji, a da nikada nije bio uznemira-van. Krajem juna u Crnoj Gori uhićen je Vlastimir Đorđević uz pomoć tajnih službi Srbije. Bivši šef Miloševićeve policije za vrijeme zločina na Kosovu pet se godina skrivao u Rusiji prije povratka u proljeće 2006. Opskrbljen lažnom putovnicom, izdanom u Beogradu na ime Novica Karadžić, otada je živio u Budvi, na crnogorskoj obali. Pred Vijećem sigurnosti, 18. juna 2007., Carla del Ponte čestita Srbiji na naporima. Par dana prije u Beogradu sbijanske vlasti ponovo su joj obećale da će izručiti Mladića prije kraja godine. Tužiteljica se hvata za tu nadu bodreći istovremeno Bruxelles da ne potpisuje ugovor o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom dok Mladić ne bude predan Hagu. Ali njezini apeli nemaju odjeka. Kao uzvrat za priznavanje neovisnosti Kosovu, kojoj se Beograd i dalje protivi uz podršku Moskve, Europa obećava Srbiji status kandidata do kraja 2007.

Na traženje glavnog tajnika Ujedinjenih naroda, Južnokoreanca Ban Ki-muna, Carla del Ponte prihvatila je nastaviti svoj mandat, koji je trebao završiti 14. septembra, do kraja 2007. Posljednje mjesece na položaju tužiteljice ICTY-a posvetit će prisiljavanju kako Beograda tako i Bruxellesa da održe obećanja. Ma kakav bio ishod tog okršaja, poruka velikih sila neće se promijeniti: Sud se mora zatvoriti u skladu s predviđenim rokovima, sa ili bez Karadžića i Mladića. Nasljedniku Carle del Ponte u januaru 2008,115 zadatak će biti pridonijeti zatvaranju Tribunala, uz rizik da odbjeglim optuženicima pruži nekažnjivost, a onima koji čekaju proces, izliku za izlaz. Obećanje da će se kad-tad suditi Karadžiću i Mladiću pred ICTY-em, koje su dali zapadnjaci 2004., više ne vrijedi. A baš njihovo suđenje bilo je u središtu misije Tribunala.

Da bi se pokušalo na vrijeme završiti sudske postupke, Sud je preuredio sudnice. Sada može okupiti do sedam optuženika u istom postupku. A i suci su ubrzali postupak. Ali ta utrka s vremenom ide na štetu pravde. U martu 2007. obrana i optužba na suđenju hrvatskim vođama u Bosni i Hercegovini, koji se terete za zločine počinjene u kraju oko Mostara 1993., udružile su se u prosvjedu protiv nepravednosti sustava koji je postao „rob" nametnutih rokova „ljudi u New Yorku". Obje strane predbacuju sucima da im više ne daju vremena ni za ispitivanje svjedoka. U okviru ICTY-eve strategije okončanja, članak 73. Pravilnika o postupku, koji je prepravljen 2006., ovlašćuje sada suce da „skrate glavno ispitivanje nekih svjedoka" optužbe ili obrane. U drugim predmetima čini se da suci nimalo ne drže do skorog zatvaranja Tribunala. U trećem procesu za Srebrenicu, u predmetu koji okuplja sedam optuženih, suci su zahtijevali da optužba dokaže postojanje srpskog zločinačkog projekta kojemu je od 1992. bio cilj etničkim čišćenjem uspostaviti srpsku državu u Bosni. A to su činjenice koje su toliko puta utvrđene i osuđene pred Tribunalom. Zbog takvog zahtjeva gubi dragocjeno vrijeme, koje bi se moglo drukčije iskoristiti. Proces predviđen najprije za novembar 2006. protiv Vojislava Še-šelja, ultranacionalista čije su paravojne jedinice sijale smrt u Bosni i Hrvatskoj, odgođen je sine die. Optuženik zahtijeva prevođenje na srpski jezik svih dokumenata Tribunala koji spominju njegovo ime i plaćanje računa od 6 i pol miliona dolara za već napravljene troškove u okviru priprema njegove obrane. Odlučan u namjeri da paralizira ICTY i da se ruga pravilima, Vojislav Šešelj pobijedio je poslije natezanja štrajkom glađu.

ICTY neće biti u stanju suditi do kraja decembra 2008. svim optuženicima u pritvoru. U izvještaju Vijeću sigurnosti u junu 2007., predsjednik ICTY-a Fausto Pocar najavljuje namjeru da produži prvostupanjska suđenja do polovine 2009., zakoračujući tako u fazu u načelu namijenjenu drugostupanjskim postupcima. Njegov program, na kojemu nije ni Karadžićevo ni Mladićevo, niti suđenje dvojice drugih bjegunaca,116 ipak se čini nerealnim. Devet procesa protiv optuženika koji su već u pritvoru još nije ni počelo, a dva su odgođena. Velike sile morat će, dakle, birati između što bržeg gašenja ICTY-a ili davanja još šest do dvanaest mjeseci kako bi se pokušali spasiti zadnji procesi u tijeku. Ali mogućnosti bi mogle biti ograničene. Politički vode, kojima se 2003. i 2004. previše žurilo oduzeti tužitelju moć kaznenog progona, sami su sebi vezali ruke. Rezolucijom 1534 iz marta 2004. nametnut je a priori nepromjenjiv kalendar. Produženje roka 2008. moralo bi zahtijevati usvajanje nove rezolucije koju će zaustaviti Rusija. Za takvo produženje morao bi se također izglasati proračun za 2008./2009. u kojem bi bili prikazani dodatni troškovi koji proizlaze iz prekoračenja roka, proračun koji bi trebale razmotriti države članice UN-a do jeseni 2007. Velike sile drže i „kesu" i sudbinu ICTY-a u svojim rukama. Ali, trudeći se oslabiti međunarodnu pravdu do potpune nemoći, oslabile su i vlastitu moć djelovanja kao i vlastitu sposobnost da sude. Čak kad bi to i htjele, neće, bez

115 Dva su kandidata: Serge Brammertz bio je pomoćnik tužitelja na stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) od 2003. do 2007. U januaru 2006. imenovao ga je Kofi Annan na čelo Međunarodne istražne komisije za ubojstvo bivšeg libanonskog premijera Rafiqa Haririja. Taj mu je položaj produžen do januara 2008., a u ICTY bi morao stupiti početkom 2008. Drugi je kandidat sadašnji pomoćnik Carle del Ponte, Amerikanac David Tolbert. 116 Četiri optuženika ICTY-a koji su u bijegu, osim Radovana Karadžića i Ratka Mladića (genocid) još su Goran Hadžić i Stojan Župljanin (zločini protiv čovječnosti).

sumnje, uspjeti dobiti nužni konsenzus za planiranje potreba za dvogodišnje razdoblje koje dijeli kraj pr-vostupanjskih postupaka (2008.) od konačnog zatvaranja ICTY-a (2010.). Zahtjevi u prilog produženju mandata ICTY-a, koje je postavilo u proljeće 2007. više nevladinih organizacija, među kojima i Amnestj international, čini se da su od početka osuđeni na neuspjeh. Bez snažne mobilizacije međunarodnog javnog mnijenja, velike će se sile vjerovatno opredijeliti za promjenu kriterija za prebacivanje sudskih predmeta pred nacionalna pravosuđa, kako bi prisilile Tribunal da odustane od suđenja posljednjim visokim dužnosnicima koji očekuju suđenje. Sto se tiče bjegunaca, oni će se okoristiti nekažnjivošću koja se neće tako zvati.

Nekoliko mjeseci prije kraja svojeg mandata Carla del Ponte postala je omiljena meta nekih bivših suradnika. Graham Blewitt, Geoffrey Nice i neki bivši istražitelji pokušavaju je preko tiska u bivšoj Jugoslaviji okriviti za sva zla od kojih pati ICTY. Tužiteljica je po njima bila odgovorna za slabljenje Tribunala jer je popuštala pritiscima, prihvatila strategiju okončanja i obustavljanje progona Miloševićevih suučesnika, da je kriva za neuspjeh Karadžićeva i Mladićeva uhićenja i za štetnu politizaciju Tribunala koja se ogleda u njezinoj ustrajnosti da optuži Miloševića za genocid u Srebrenici „protiv uvjerenja njezinih zamjenika" i unatoč „nedostatku dokaza". Tvrde da se, dapače, pogodila s Beogradom kako bi uskratila Međunarodnom sudu pravde (ICJ) famozni arhiv Vrhovnog savjeta obrane (VSO) srpsko-crnogorske države. Sredinom aprila 2007. Geoffrev Nice je u pismu koje su na njegov zahtjev objavile hrvatske dnevne novine Jutarnji list iznio optužbu koja je uzdrmala cijelu regiju. Hrvatski premijer zaprijetio je da će stvar iznijeti pred Vijeće sigurnosti i tražiti od Carle del Ponte da se izjasni. Udruga žrtava domovinskog rata tražila je krajem aprila od predsjednika Vijeća sigurnosti da odmah opozove Švicarku. Bosna je konačno našla nekoga kome pripisati sve uzroke nesreće. Kao nekada, kad su suca Antonia Cassesea optužile kolege da je dopustio Karadžiću da umakne pravdi time što nije prihvatio kompromis, istinski krivci radije su zanijemili. Ona je jedini krivac što je međunarodna pravda razočarala, što je izdala obećanje žrtvama da će im vratiti dostojanstvo. Mora se zgaziti Carlu del Ponte kao simboličnu figuru da bi se lakše uništio san o univerzalnoj pravdi koja bi korak po korak suzbila nekažnjivost kada nacionalno pravosuđe ne ispuni svoje obaveze. Kako bi se bolje izbrisalo iz sjećanja iskorake ICTY-a, danas skromne, ali koji će se u povijesnoj perspektivi pokazati presudnima.

Dvadeset petog aprila 2007. Carla del Ponte odgovara samo na jedno pitanje: utaju dokaza. Ta je afera ozbiljno uzdrmala kredibilitet ICTY-a u očima žrtava i međunarodnog javnog mnijenja i prijeti da definitivno okalja bilancu ICTY-a. Carla del Ponte želi da Tribunal razjasni tu užasnu epizodu koja je olakšala uskraćivanje pravde pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ). Ona, dakle, traži da suci objave svoje odluke koje su dovele do skrivanja od očiju javnosti dijelova dokumenata VSO-a koji otkrivaju veze između Vojske Jugoslavije i vojske bosanskih Srba, i koji dokazuju izravnu odgovornost Beograda za zločine koje je počinila srpska strana u Bosni i Hercegovini, među kojima i u Srebrenici. Njezin je zahtjev podnesen Prizivnom vijeću i njegovu predsjedniku talijanskom sucu Faustu Pocaru, koji je 6. aprila 2006., poslije Miloševićeve smrti, odlučio i dalje držati arhiv VSO-a samo za upotrebu ICTY-a dok su njihovi kolege s Međunarodnog suda pravde (ICJ), dva kilometra dalje, pretresali tužbu Bosne protiv Srbije. Kao i svaka odluka nekog Prizivnog vijeća, ona koju bi Carla del Ponte htjela učiniti dostupnom javnosti, sadrži pregled svih prijašnjih odluka, nabrajajući argumente Srbije, motive sudaca uključenih u taj proces odlučivanja od novembra 2003. i konačno one koje je u aprilu 2006. iznijelo pet sudaca Prizivnog vijeća kako bi produžilo valjanost zabrane davanja dokumenata drugima. U općem interesu i vodeći brigu o transparentnosti pravde, zalagala se Carla del Ponte, javnost mora biti informirana o okolnostima u kojima je arhiv VSO-a došao pod iznimne zaštitne mjere. Kako bi opravdala svoj zahtjev, navela je stotine novinskih članaka objavljenih samo u aprilu 2007. u kojima se špekulira o tom pitanju ili se traže objašnjenja. Dvadeset sedmog aprila predsjednik Pocar odredio je pet sudaca koji će činiti Prizivno vijeće zaduženo za ispitivanje tog zahtjeva. Zbog položaja predsjednika ICTY-a, Pocar će dakle, predsjedati, i Prizivnim vijećem, ovlaštenim da odluči hoće li otkriti ili zadržati tajnost odluke koju je on sam donio kao povjerljivu prije godinu dana. Igra, dakle, nije još ni izdaleka dobivena.117

117 Početkom septembra 2007, Prizivno vijeće konačno je odbacilo taj zahtev Tužiteljstva.

Tim više što bi otkrivanje odluka kojima je bio cilj zaštititi najmračnije stranice Miloševićeve Srbije potkrijepilo nove korake da se skinu pečati s arhiva VSO-a, a ti zahtjevi, kad bi im se udovoljilo, prisilili bi Međunarodni sud pravde (ICJ) da ponovo sudi u predmetu Bosne protiv Srbije. A ICJ baš to želi izbjeći. Dokazao je to odbivši tražiti od Beograda dokumente koje mu ICTY nije mogao dati znajući sa sigurnošću da bi ga to moglo dovesti u situaciju da osudi Srbiju za sudioništvo u genocidu ili za genocid. Neobjašnjiv u očima žrtava, taj nepravedni stav sudaca ICJ-a pobudio je snažne reakcije sutradan nakon odluke iz februara 2007. Ali žestoki napadi Geoffrevja Nicea protiv Carle del Ponte u proljeće uspjeli su postići da se zaboravi odgovornost sudaca ICJ-a i spriječi postavljanje pitanja o političkim pritiscima kojima su podlegli.

Pravda kao simbol

Tribunal će potrajati petnaestak godina prije nego zatvori vrata. U trinaest godina suđeno je ili se još sudi sto četrdeset šestoro optuženih pred ICTY-em, od kojih je pet oslobođeno optužbe. Četrnaest optuženih predano je nacionalnim pravosuđima, još jedanaest umrlo ih je prije ili za vrijeme procesa, a za dvadeset pet optuženih određeno je povlačenje progona. Od pedesetak osumnjičenih za koje je Tužiteljstvo smatralo nužnim da im se sudi pred ICTY-em, samo je dvadesetak kazneno progonjeno. Jedanaest ih još čeka postupak, a četiri optužena još su u bijegu. Uz ukupno sto šezdeset jednu okrivljenu osobu, ICTY je predstavljao pravdu kao simbol, kao svečani znak odbijanja da zločini ostanu nekažnjeni, a da njihovi glavni krivci i dalje normalno žive. Suprotno ICTR-u,118 na optuženičkoj klupi bilo je ljudi iz svih zajednica. ICTY je optužio Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, Makedonce. Tako je omogućio da se priznaju zločini čije su žrtve bile sve skupine. Neki optužuju zbog te brige za ravnotežu. Drugi pozdravljaju tu volju da se podsjeti da legitimnost borbe ne štiti od kaznenih progona. Sudska kvalifikacija zločina, prepoznavanje masovnih zločinačkih politika, broj optuženih na jednoj ili drugoj strani ipak ističu notorne razlike u odgovornosti. Te nijanse, koje neki smatraju previše sitnima, izmiču široj javnosti koja, ne shvaćajući ih, neizbježno naginje zaključku o građanskom ratu u kojemu su se različite zajednice međusobno ubijale. Ta teza, pogrešna koliko i proširena, niječe da je razaranje protjerivanjem ili istrebljenjem civila organiziran postupak, koji pogađa istodobno osobe i dobra, što karakterizira zločine protiv čovječnosti ili zločin genocida. Ti zločini nisu skretanja koja donosi rat, nego obrnuto: rat je sredstvo izabrano da se uspješno ostvari masovna zločinačka diskriminacijska politika čiji bi nedopušten način bio previše očit u miru. Mnogi se također boje da bi kazneni progon vojnika Tutsija pred ICTR-om pothranjivao negacionističke teze o dvostrukom genocidu, koje su se branile i u samoj Europi. Odatle poteškoća za međunarodno pravosuđe da odredi suvislu kaznenu politiku koja neće izgledati arbitrarna, jer ne može primjenjivati, suprotno unutarnjem pravosuđu u odnosu na najteže zločine u mirnodopskom pravu, načelo jednakosti pred kaznenim progonom. Kako naći nesigurnu granicu koja dijeli one koji odlučuju od izvršitelja, kako prešutjeti zločine jednih da bi se lakše stigmatiziralo veću odgovornost drugih, kako učiniti prozirnijima kriterije izbora progona, kad taj izbor ovisi o slučaju, kako zadovoljiti najveći broj žrtava kad će međunarodna pravda uvijek biti simbolična pravda?

Na tragu ICTY-a zemlje regije izabrale su također dijeliti pravdu koja je simbol. Tri pravosuđa zadužena za ratne zločine, u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, obećavaju da će surađivati i učinkovito nastaviti međunarodnu pravdu. Ali konsenzusom odgovorni na najvišim položajima neće morati polagati račune. Tako se sudi izvršiteljima i srednjoj razini. Taj je napor blagotvoran, ali nosi opasnost da kažnjava brojnost sudjelovanja, a ne da stigmatizira i odvrati od svake masovne zločinačke diskriminacijske politike, sudeći

118 ICTR je optužio devedeset osoba u vezi s genocidom Tutsija i umjerenih Hutua koji se dogodio od aprila do jula 1994 u Ruandi. Osamnaest optuženih još je u bijegu. Od trideset troje već suđenih pet je oslobođeno krivnje. Između 1997. i 2002. Ruanda je sudila pred svojim sudovima devet hiljada osoba za genocid, od kojih je 20% oslobođeno. Da bi se riješilo pitanje oko sto hiljada optuženika tada u zatvorima Ruande, Kigali se odlučio za narodne sudove, nazvane sudovimagacaca, koji su počeli djelovati u proljeće 2005. Ukupno sedamsto pedeset hiljada osoba optuženih da su sudjelovale u genocidu, ili svaki deseti Ruanđanin, mora biti suđen pred tim tradicionalnim pravosuđem.

onima koji su je smislili -upravo one koji su djelovali u ime nacionalnih projekata, koji se još uvijek slave, iako je do njihova ostvarenja neizbježno moralo doći zločinom. Takav izbor može, međutim, spriječiti istinsko pomirenje. Društva uništena masovnim zločinima ne mogu se ponovo izgraditi na laži, iskrivljavanju povijesti, na zaboravu i nekažnjenosti. Da bi se nadoknadili propusti pravde kao simbola, ona će se morati potruditi osnažiti priznavanje zločina da bi se stvorilo zajedničko pamćenje oko kojega će se moći ponovo izgraditi i učinkovito se boriti protiv poricanja, protiv poricanja činjenica, ali i porica-nja položaja dehumaniziranih žrtava koje osjećaju potrebu da se „vrate u čovječanstvo" i pronađu mjesto punopravnih građana u društvu. Suprotno ICTR-u, ICTY nije bio čin pokajanja, ni kad se stvarao ni kad je došao mir. Zapadne sile koje su bile prisutne ne poduzevši ništa pri pokolju u Srebrenici, koji su dvije sudske instance proglasile genocidom, da bi zatim u Daytonu poklonile krvnicima zemlju prekrivenu masovnim grobnicama, imale su mnogo prilika pokazati svoje žaljenje ne samo riječima. A to su odbile unatoč veličini svojega grijeha. Njihovo posljednje odbijanje da sude Ka-radžiću i Mladiću pred ICTY-em čini se da će definitivno zapečatiti njihov gnusni izbor.

Bosanski Muslimani, veliki gubitnici ovog rata u kojem su platili najteži danak, za razliku od Kagamea, nisu iskoristili cijenu svoje krvi za postizanje svojih interesa na međunarodnoj sceni. Za razliku od Kagamea, nisu imali oružje kako bi zaustavili razvoj događaja koji su već od početka imali genocidne namjere, nisu imali pobjede kojima bi nametnuli uvjete dejtonskog mira, ni moćnih saveznika koji bi spriječili da se usred Europe, koja je upoznala holokaust, potvrde rezultati genocida u Srebrenici.119 Kao što ni poslije rata ne pokušavaju odvratiti velike sile od toga da im zamjeraju za njihova nasilja, niti ih natjerati da uhite Karadžića i Mladića podsjećajući ih na njihov istočni grijeh što su napustili narod bosanskih Muslimana kao što su prethodno napustili Tutsije. Bez sumnje zato što su izgubili rat, ali i mir.

Nisu naprotiv izgubili nadu da će dobiti zadovoljštinu za svoje patnje, nadu da će biti rehabilitirano njihovo pravo da imaju prava. Ova potraživanja ne postavljaju se ni političkim zahtjevima, ni ucjenom velikih sila, nego u zahtjevu za pravdom. Najpravednijim i najmirotvornijim načinom, čiji je osnovni smisao upravo zaustaviti logiku osvete. ICTY je 2001. godine pridonio priznanju zločina u Srebrenici imenujući ga genocidom („slučaj Radislav Krstić"), a ta je odluka potvrđena i u drugostupanjskom postupku u aprilu 2004. Optužio je dvadesetak osoba u vezi s najvećim pokoljem na europskom tlu od 1945. Najviši dužnosnici ipak nisu osuđeni: Karadžić i Mladić još su na slobodi, Milošević je umro u zatvoru ne dočekavši presudu. Odlukom od 26. februara 2007., nakon žalbe Bosne i Hercegovine, Međunarodni sud pravde (ICJ) oslobodio je međutim Miloševićevu Srbiju od odgovornosti i sudioništva u genocidu u Srebrenici. Skidajući tako krivnju s Miloševića, njegove zločinačke politike i njegova režima, taj je Sud zauzeo mjesto ICTY-a. Time što je oslobodio krivnje Miloševićevo okruženje u srpskom rukovodstvu za genocid u Srebrenici (Perišić, Stanišić, Šimatović), ICTY je sam odustao od traženja istine. A ta druga istina, već od početka okrnjena i po toj logici krivotvorena u završnici, koju je formulirao ICJ o najsmrtonosnijem režimu koji je Europa upoznala od ponora holokausta, prelazi potomstvu, uz opasnost da usput pomete dokumentirane i neporecive činjenice nakupljene sa čizama prvog međunarodnog procesa protiv jednog šefa države. Ako je pravda skupa, koliko će tek stajati ta odbijanja da se zaustavi nekažnjivost genocidnih gospodara i da se ubije klica budućih nasilja? Međunarodno kazneno pravosuđe nije svojom jedinom moći, a to je da kazni, dokazalo svoju funkciju odvraćanja, obuzdavajući sustavna nasilja protiv civilnog stanovništva svugdje po svijetu. Sve dok države medu svoje prioritete ne upišu zlatnim slovima borbu protiv nekažnjivosti, potencijal odvraćanja međunarodnog pravosuđa bit će vrlo ograničen. U međuvremenu, možda je njezinu sposobnost odvraćanja od volje za osvetom trebalo dugoročno mjeriti u ograničenijem prostoru, tamo gdje je

119 Teorijski, preživjeli iz genocida u Srebrenici, kao i sve raseljene osobe, mogu se vratiti kući u skladu s Dejtonskim sporazumom. U praksi, svaki masovni povratak odvraća se već dvanaest godina mjerama odmazde i prisutnošću na licu mjesta sudionika zločina. Manje od hiljadu preživjelih vratilo se živjeti u Srebrenici. Osamljeni, proganjani od ostalog stanovništva, traže posebne mjere da bi mogli razviti gospodarsko djelovanje i pokušati ostati tu. Ali kako se njihovi vapaji nisu čuli, sada razmišljaju o zajedničkom odlasku.

međunarodna pravda mogla djelovati i prisiljavati na priznavanje zločina i odgovornosti. Ali Karadžićeva i Mladićeva hipoteka ozbiljno opterećuje ovo ulaganje u budućnost Balkana. Uz opasnost da udvostruči podneseno nasilje sve dok žrtve ostanu zatvorene u prošlost svoje zajednice, koju pravosuđe još nije očistilo od nepravdi. U toj se situaciji teško može nadati pomirenju. Teško je zamisliti da će žrtve genocida ili njihovi potomci smatrati da su dobili zadovoljštinu samim priznanjem toga čina i kažnjavanjem nekih izvršitelja, dok oni koji su uobličili tu namjeru budu ostavljeni na slobodi, dok je onoga, koji je dijelio tu namjeru i od nje napravio politiku, krivnje oslobodio ICJ, i dok njihovo pravo da imaju svoja prava, medu kojima i pravo da se vrate kući, još uvijek ovisi o volji njihovih krvnika uz pristanak velikih sila.

ICTY nije promašio svoju misiju, bio je prisiljen političkom voljom moćnih da je ne ispuni najbolje i do kraja: oštro mu uskrativši sredstva, lišivši ga pristupa dokazima i bjeguncima koje sam nije mogao uhititi, dopustivši njegovo zatvaranje, a da Karadžiću i Mladiću nije suđeno. ICTY nije bio nepogrešiv, daleko od toga. Zapadne sile ipak snose glavnu odgovornost za najavljeni neuspjeh prvog međunarodnog kaznenog pravosuđa od Sudova u Nürnbergu i Tokiju. Ali istina je da one nisu raspoložene da je preuzmu i da će prvi koji će platiti cijenu biti žrtve i međunarodno pravosuđe u koje one polažu posljednje nade. Bez policije i bez izvršne vlasti, još ovisniji o dobroj volji država i ograniče-niji njihovom političkom voljom nego dva Međunarodna kaznena suda (ICT), stalni Međunarodni kazneni sud (ICC) jest i još će dugo ostati suočen s istim opasnostima i s istim otporima.

EPILOG

Nesigurna budućnost

Nitko ne sumnja da je danas teže biti diktator u mirovini nego prije deset godina, da je teže zadržati vlast nakon što se počinilo zločine ili završiti neki rat amnestijom. Ali volja da se potvrdi pravo i kazni zločince, koja se izražava već jedno desetljeće sve većim brojem sudskih tijela ipak nije uspjela iskorijeniti stare navike. Jednostavno, borba protiv nekažnjivosti, a pogotovo moćnika, daleko je od toga da je pobijedila, unatoč povijesnom zaokretu koji je izveo ICTY optuživanjem i uhićenjem Slobodana Miloševića. Stari su refleksi odoljeli rađanju međunarodnog pravosuđa, refleksi koje diktiraju „viši interesi" zbog kojih će države, ako zatreba, osporavati valjanost pravne baštine čovječanstva, ili barem zaboravljati prisile koje ona nameće. Stoljeće koje je upravo započelo zanemaruje lekcije nedavne prošlosti, obilježene najčudo-višnijim oblicima barbarstva koje je povijest upoznala, kao i neosjetljivošću na međunarodno nasilje i razornu moć autoritarnih režima. Ono okiva samo sebe u vlastita protuslovlja: propovijeda se zaštita ugroženog stanovništva, a ne želi se djelovati tamo gdje treba spašavati goli ljudski život, ili se hoće djelovati, ali ne i štititi ljudska prava, daje se prednost preživljavanju država pred preživljavanjem naroda, prednost redu pod cijenu nepravde pred pravdom pod cijenu promjene vlasti.

Činilo se da je ICTY konačno nametnuo ideju da nije moguće nikakvo nacionalno pomirenje, a da žrtvama ne bude ispravljena nepravda. To je morao jamčiti stalni Međunarodni kazneni sud (ICC). Amnestija sigurno nije više ključna riječ diplomacije, ali ona ostaje jedno od oružja u njezinu arsenalu. Godina 2007. iznenada nas je podsjetila na stvarnost ovoga svijeta koji je u previranju, ali se ne mijenja. Početkom marta 2007. afganistanski predsjednik Hamid Karzai odobrio je nacrt zakona koji je izradio parlament u kojem prevladavaju bivši ratni vode i koji je skrojen po mjeri tako da najodgovornije za zvjerstva izuzme od pravde. Samoamnestija, izglasana u ime pomirenja i stabilnosti, protiv volje goleme većine stanovništva koje traži pravdu u zemlji u kojoj je od 1979. poginulo više od milion i pol ljudi. U Obali Bjelokosti amnestiju koju je 12. aprila 2007. potpisao šef države Laurent Gbagbo sporazumno s dojučerašnjim protivnikom Guillaumeom Soroom, otvara put potpunoj nekažnjivosti počinitelja zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, počinjenih u sukobu koji je potresao zemlju od 2000. godine. Od 2006. ugandski pobunjenici odbijaju potpisati mir sve dok se ne prekinu kazneni progoni koje je započeo ICC protiv njihova vođe Josepha Konyja i četvorice vođa pokreta LRA. Ovi apeli izazivaju zbunjenost, ali ostaju jedna od mogućnosti za zapadnu diplomaciju koja želi učvrstiti primirje i zaustaviti dvadesetogodišnji rat u Ugandi.

Usporedno s tim, ideja o „odgovornosti za zaštitu" ugroženih populacija napreduje i ovjerena je svečanim tekstom Skupštine Ujedinjenih naroda. U februaru 2007. šezdesetak zemalja potpisalo je novu međunarodnu konvenciju kojoj je cilj spriječiti nasilne nestanke čije su žrtve deseci hiljada ljudi u svijetu. Ona označava uspjeh dvadesetpetogodišnje borbe i stupit će na snagu kao obavezujuća kad je ratificira dvadeset zemalja. Šezdesetak zemalja obave-zalo se uz to boriti protiv vojačenja djece i njihova iskorištavanja u oružanim sukobima. Ta svečano preuzeta obaveza zasada nema nikakve pravne valjanosti za međunarodno pravo, ali je i ona ipak korak naprijed. Razdoblje poslije 11. septembra 2001. nije odvratilo od želje da se proširi pravna regulacija. Paradoksalno, pokazala se više nego ikada njezina nužnost. Ali države i dalje nerado usklađuju svoje riječi i djela.

Svi međunarodni ugovori i konvencije koji bi morali nametnuti pravila humanosti u ratu, kako bi se smanjile patnje koje on donosi, a na kojima se zasniva međunarodno humanitarno pravo, sada imaju sudska tijela koja su nedostajala do osnutka Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993. godine. Otada međunarodni kazneni sudovi i druga pravosudna tijela, međunarodna ili mješovita, koja su nastala u posljednjem desetljeću, unaprijedila su pravnu praksu na području međunarodnog humanitarnog prava. Prvi put suđeno je za djela genocida. Sada je i silovanje kao sredstvo rata sastavni dio zločina protiv čovječnosti, isto kao ubojstva, prisilni izgon, tortura, prisvajanje ili uništavanje dobara. Sve više zemalja uključuje međunarodno humanitarno pravo u svoje kazneno zakonodavstvo zakonodavstvo kako bi mogle i same sankcionirati kršenje tih prava kako to od 1949. preporučuju Ženevske konvencije. Ta svjetska pravna baština sada ima stalnu međunarodnu instancu univerzalne namjene, stalni Međunarodni kazneni sud (ICC).

Nastanak međunarodnog pravosuđa i svjetska rasprava koju je izazvalo stvaranje ICC-a pridonijeli su upoznavanju normi toga prava, dotada zatočenog na papiru kao lijepe riječi, kao svečana obećanja, a ne kao obaveze koje države moraju ispuniti. Međunarodno humanitarno pravo steklo je tako kroz godine neospornu legitimnost u javnim mnijenjima zemalja. Postalo je standard i međunarodno mnijenje tumači sukobe i prosuđuje ponašanje država ili ratnih vođa po mjerilu njegovih normi. Bushova administracija to je platila kad je u ime više nužde borbe protiv terorizma proglasila to pravo „zastarjelim" i opozvala njegovu valjanost. Ne odustajući time od izvanrednih mjera borbe, pritvora, ispitivanja, uključujući i uz torturu, prisiljena je priznati legitimnost prava čije su Sjedinjene Američke Države nekada bile gorljivi pokretači, i hiniti da poštuje njegova pravila pokrećući progone pred vlastitim sudovima. Otvoreno odbijati to pravo danas se čini nemogućim, zahvaljujući budnosti nevladinih organizacija i javnog mnijenja, čak i ako se i dalje krši isto tako često kao nekada. Čak i ako oni koji ga krše nisu uvijek zaustavljeni u svojem pothvatu i nisu uvijek prisiljeni odgovarati za svoje čine. Međunarodno pravosuđe nije još uspjelo uvjeriti javno mnijenje. Unatoč stvarnim uspjesima i ostvarenjima znatnog dijela svoje misije, Međunarodni kazneni sudovi (ICT) ostavljaju utisak nedovršene misije. Mnogi su u napasti da zaključe kako su doživjeli neuspjeh pod izlikom da su „dugo trajali a malo postigli". Od njih se očekivalo ništa manje nego da uklone nekažnjivost i time spriječe ponavljanje masovnih zločina, da rasvijetle povijest i tako doprinesu pomirenju. Nisu mogli sami ispuniti takvu zadaću, čiji je veliki dio stvar politička djelovanja, a ne pravde. Stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), ozbiljno sputan činjenicom da ga ne priznaje većina zemalja, medu kojima neke najmoćnije na našoj planeti, danas izaziva onoliko razočaranja i sumnji koliko je nekada budio nadanja. Nimalo iznenađujuće. Međunarodno pravosuđe danas je na presudnoj prekretnici svoje kratke povijesti. Između prošlosti i budućnosti. „Između revolucije i evolucije", rekli bi neki pravnici u Hagu. „Između poleta i opadanja" predviđaju najveći pesimisti. Njegovo nastupanje sigurno predstavlja revoluciju koja je oborila mnoge tabue, stvorila nove obaveze državama, oživjela pravo koje je dugo bilo mrtvo slovo na papiru i bez sustava sankcioniranja, donijela novog sudionika u međunarodnu sferu. Ali poslije euforije tog razdoblja za koje se smatralo da najavljuje skorašnji kraj nekažnjivosti i veću zaštitu ugroženih populacija, međunarodno pravosuđe mora se sad oboružati strpljenjem da bi izdržalo dug put preko pustinje koji je sad čeka. Demonti-ranje dva Međunarodna kaznena suda izazvat će bez ikakve sumnje duboku krizu povjerenja. Protivnici će se požuriti pokopati međunarodnu pravdu ili, što dođe na isto, ostavit je u kolotečini u koju su je sami doveli. Njezinim braniteljima bit će teško odbijati njihove napade jer će, unatoč neporecivim iskoracima, dva Međunarodna kaznena suda (ICT) ostaviti za sobom više od dvadesetak bjegunaca traženih zbog genocida,120 a stalni Međunarodni kazneni sud (ICC), koji sredinom 2007. ima samo osam optuženika od kojih mu je tek jedan izručen, neće se moći do kraja ovog desetljeća pohvaliti nekim većim rezultatom.

Da postignuća njihovih prethodnika ne bi bila kratkog daha, da bi se ponovno potvrđena legitimnost svjetske pravne baštine pretočila u konkretne učinke, IPC mora dokazati svoju učinkovitost i stvoriti kredibilitet a time i legitimitet koji s mukom stječe. Mora se gurati i nametnuti se na međunarodnoj sceni dok ne postane njezin priznati sudionik kojega se sluša. ICC ne smije postati samo komora za registraciju progona koje će države započinjati bez stvarne sposobnosti i volje da sude, ne samo ratnim vođama nego i onima koji su ih u tim državama eventualno podržavali. Pomoćna nadležnost u odnosu na unutarnje pravosuđe, kakva je dodijeljena ICC-u, prepustila je glavnu ulogu državama. Ta nadležnost ih može pozivati na obavezu da sude, priključiti ih suđenju nekima odgovornima za zvjerstva. Ali može i olakšati postizanje kompromisa u ime političke ravnoteže, ograničiti traženje istine i odgovornosti. No ICC neće uvijek biti kadar otkriti propuste unutarnjih pravosuđa i vršiti pritisak da se oni isprave, jer nema ovlasti za istrage na terenu ako ga država nije pozvala ili ga nije ovlastilo Vijeće sigurnosti. Njegova moć da nadzire jesu li države u stanju same suditi mogla bi dakle ovisiti o slučaju, naročito ako tim državama pruže podršku eventualni moćni saveznici, odlučni da pod bilo koju cijenu daju prednost unutarnjem pravosuđu. Ravnoteža između političkog realizma i ideala pravde teško će moći naći sud u kojem države i dalje imaju glavnu ulogu i čija je moć prisile znatno slabija od one koju su imali jedan i drugi ICT.

Za sada međunarodno pravosuđe ne uspijeva nametnuti svoje imperative i osloboditi se političkih logika. Želja da kompromitiraju pravdu, stavljajući je u službu političkih procesa, da je odgurnu u drugi plan umjesto da je učine partnerom, da tvrde kako mora priteći ,,u pravi čas" da bi ostavila mjesta za kompromis, nije nimalo popustila među velikim silama. Kao odlučujući čimbenici na međunarodnoj sceni, velike sile i dalje žele pravdu za onoga koga hoće i kad one hoće. Bit će teško uvesti neovisnost pravosuđa. Njezini vatreni pobornici napominju da su i unutarnjim pravosuđima trebala stoljeća da do nje dođu. Odnos između pravde i politike uvijek je bio konfliktan, ali je prostor sukoba znatno smanjen u demokracijama. Na međunarodnom terenu, naprotiv, granice koje nameće pravna država naglo se brišu. Upravo na taj izazov morat će odgovoriti ICC. Ali u tome može uspjeti samo ako pridruži velike sile pridonoseći razvoju samog smisla realpolitike tako da ta riječ više ne znači, kako je to često slučaj, kukavičluk i izdaja osnovnih vrijednosti. ICC je već pobijedio u prvoj bitci i to ne najmanjoj: protiv najveće sile na svijetu čiji su vođe bili uvjereni da neće moći funkcionirati bez njihove podrške. Ipak, odsutnost Sjedinjenih Američkih Država iz ICC-a naravno da podriva njezin domet i kredibilitet. Teško će zavladati međunarodno pravo ako SAD osporava stalnom Međunarodnom kaznenom sudu (ICC) pravo da budu dijelom međunarodnih pravila igre, pravila koja najčešće određuju one.

Kratkoročno, budućnost ICC-a čini se ozbiljno ugroženom. Ali međunarodno kazneno pravo ipak ostaje jezik koji je zajednički svim ljudskim bićima, jezik koji u to ime zaslužuje da se zastupa stalnom političkom borbom. Ako se možemo i veseliti izdizanju prava iznad zločina, nepovjerenje država prema prisilama međunarodnog prava zapečatilo bi budućnost pravde. Ove prisile nemaju, međutim, cilj ograničiti moć država, one postoje zato da postave granice moći upravljača koji ne bi poštovali međunarodna pravila i da tako štite čovječanstvo. Pristalice ravnoteže sila i vojne sile, da bi osigurale tu ravnotežu, i dalje će slabo poštovati međunarodno pravo. Intervencionisti bili

120 Samo ICTR broji osamnaest bjegunaca.

oni američki ili ne, uvijek će vidjeti u međunarodnom pravosuđu zapreku za akciju. Pristalice čekanja, bili oni europski ili ne, vidjet će u međunarodnom pravosuđu sredstvo opravdanja za svoje nedjelovanje. Da bi se izašlo iz te slijepe ulice, političari će morati naći sposobnost da usmjere u istom pravcu interese država i osnovne vrijednosti, a ne da ih suprotstavljaju ili postupaju kao da oni isključuju jedni druge.

Misao da treba zaštititi čovjeka od njegovih najsurovijih težnji potječe iz XVIII. stoljeća. XX. stoljeće ipak je obilježeno „dehumanizacijom", nemjerljivom ravnodušnošću prema ljudskim bićima. Krvarenje u Prvom svjetskom ratu, holokaust, pustošenje totalitarizma u Staljinovu SSSR-u, kineska i sje-vernokorejska kulturna revolucija među najsnažnijim su primjerima onoga što je Therese Delpech tako tačno nazvala „podivljanjem".121 XXI. stoljeće započelo je i gromoglasnim izrazom negacije vrijednosti života 11. septembra 2001. Jer je prošlo stoljeće otišlo predaleko u ljudskoj patnji i razaranju čovječnosti, međunarodne konvencije pokazale su se neophodnima da se otkloni nevjerovatna regresija suvremenog svijeta. Svijet se danas ne smije odreći odredaba koje je donio u poletu mudrosti izazvanom najmračnijim stranicama naše povijesti i prezreti sredstva kojima se konačno opskrbio da bi potisnuo barbarstvo. Zato je potrebno žurno postaviti preživljavanje naroda za načelo međunarodnih odnosa, kako to zapovijeda Povelja Ujedinjenih naroda. Potrebno je vratiti ljudsko biće i njegovo preživljavanje u središte zaokupljenosti i shvatiti zaštitu država ponajprije kao zaštitu naroda, a red i sigurnost svijeta kao neodvojive od pravde i poštovanja pravila jer se preživljavanje država ne smije događati pod cijenu ugrožavanja cijelih populacija. Mora se stati na stranu naroda umjesto da se produžava njihova agonija da bi se, u ime ravnoteže i odnosa snaga, spašavale države koje gaze univerzalne vrijednosti koje bi svaka od njih morala braniti. Dok god vrijednosti, koje su kataklizme XX. stoljeća nametnule kao nužnost, budu oslabljene nedostatkom podrške država, svijet će i dalje stvarati patnje. Ako zaštita ljudskog života i čovjekove ljudskosti uspije postati središnjom preokupacijom država u međunarodnim odnosima, tada će i međunarodna pravda naći mjesto koje joj je namijenjeno.

121 Delpech Therese, L'Ensauvagement, Le retour a la barbarie au XXIe siecle (Podivljanje, Povratak u barbarstvo u XXI. stoljeću), Grasset, Pariz, 2005.