Fojnička škrinja broj 41

9771986592001

ISSN 1986 - 5929

fojničkafojnička Broj 41srpanj/kolovoz 2016.

cijena 2 KM

škrinjaškrinjaHRVATSKOKATOLIČKOPROSVJETNODRUŠTVO

FOJNICARODOLJUB

2 3

UMJESTO UVODNIKA

Fojnička škrinja, broj 41, srpanj/kolovoz 2016. Izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica

Glavna urednica: Suzana Lovrić • Uredništvo: Marijana Bilić, Ivana Cvjetković, Ivan Katavić, Božana Tuka i Nikica Vujica • Lektura: Nina Bošnjak • Adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb •

Tel.: 063 369 169 • E-mail: [email protected] • Žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka • Naklada: 600 primjeraka • Tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica

CIJENE REKLAMNOG PROSTORA U ČASOPISU

1/1 stranica 1/2 stranice1/4 stranice (kolor)1/8 stranice

150 KM80 KM40 KM20 KM

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJANAJAVA DOGAĐAJA

BROJ 41 SRPANJ/KOLOVOZ 2016. BROJ 41SRPANJ/KOLOVOZ 2016.

OSAMDESETA OBLJETNICA KPD-a "MATIJA GUBEC" BAKOVIĆI

stiju kojima treba osigurati smještaj i ishranu, a to podrazumijeva i ne mala financijska sredstva.

KPD "M. Gubec" iz Bakovića želi biti dobar domaćin pa ovim putem poziva sve one koji mogu na bilo koji način pridonijeti organizaciji ovog značajnog kulturnog događaja. Mogu to učiniti svojim proizvodima ili na navedeni broj žiro-računa.

Povodom 80-e obljetnice tiskana je prigo-dna knjižica (u vidu monografije) o povijesti Društva koja će se uskoro moći kupiti na prodajnim mjestima.

Iz KPD-a "M. Gubec" Bakovići poručuju: Očekujemo vašu potporu i dolazak na mani-festaciju!

ulturno-prosvjetno društvo "Matija Gu-bec" iz Bakovića ove godine slavi 80-u ob-Kljetnicu svoga postojanja i djelovanja. Sre-

dišnja proslava održat će se 24. rujna 2016. godine u Fojnici uz bogat kulturno-zabavni program.

Od 2003. godine traje tradicija godišnjih su-sreta kulturno-umjetničkih društava s prostora bivše Jugoslavije koja nose naziv "Matija Gubec" (ima ih devet). Domaćin ovogodišnjih susreta je KPD "Matija Gubec" iz Bakovića.

Kako se manifestacija poklapa s ovom zna-čajnom obljetnicom, očekuje se veliki broj go-

T. BOŠNJAK

Dragi naši vjerni čitatelji,

nije nimalo jednostavno okupiti suradnike

"Fojničke škrinje" u ljetnom periodu. Vrijeme je

godišnjih odmora, društva i udruge također

sumiraju polugodišnje rezultate, malo je događanja

u kulturnom i sportskom životu. Pa ipak, u potrazi

za sadržajem koji bi vas animirao, uspjeli smo doći

do nekoliko zanimljivih životnih priča naših

sugrađana.

Koliko se međusobno dobro poznajemo i što

zapravo znamo o svojim prvim susjedima? Često su

to samo neke izvanjske slike koje nas navode na

pogrešne zaključke, često su to površni razgovori,

bez udubljivanja u stvarne i tegobne živote svakog

od nas... Dijelimo istu sudbinu siromašne provincije

koja nam polako sivi dane i oduzima snove. Hoćemo

li na sljedećim lokalnim izborima promijeniti nešto,

ostaje kao velika tema za sljedeći broj...

A u ovome pronađite svoje omiljene rubrike,

kroz šarenilo fotografija obiđite prelijepe fojničke

krajolike, nasmiješite se i gradite SVOJ svijet! Svijet

u kojem želite vidjeti svoju djecu sretnu i zaposlenu!

urednica Suzana Lovrić

Kulturno-prosvjetno društvo "Matija Gubec"Bakovići b.b., 71 275 Gojevići, Fojnica, BiH Tel./fax.:+387(0)30803134Žiro-račun broj: 3060470000000189 (Hypo Alpe Adria Bank D.D. Mostar)ID broj: 4236283500002Web stranica: kpd-matija-gubec.weebly.come-mail: [email protected]

Brojno članstvo KPD-a "Matija Gubec" Bakovići iz kasnih 60-ih

2 3

UMJESTO UVODNIKA

Fojnička škrinja, broj 41, srpanj/kolovoz 2016. Izdavač: HKPD "Rodoljub" Fojnica

Glavna urednica: Suzana Lovrić • Uredništvo: Marijana Bilić, Ivana Cvjetković, Ivan Katavić, Božana Tuka i Nikica Vujica • Lektura: Nina Bošnjak • Adresa: Fojnica, Mehmeda Spahe bb •

Tel.: 063 369 169 • E-mail: [email protected] • Žiro-račun: 3060510000031712 Hypo Alpe-Adria banka • Naklada: 600 primjeraka • Tisak: "Štamparija Fojnica" Fojnica

CIJENE REKLAMNOG PROSTORA U ČASOPISU

1/1 stranica 1/2 stranice1/4 stranice (kolor)1/8 stranice

150 KM80 KM40 KM20 KM

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJANAJAVA DOGAĐAJA


OSAMDESETA OBLJETNICA KPD-a "MATIJA GUBEC" BAKOVIĆI

stiju kojima treba osigurati smještaj i ishranu, a to podrazumijeva i ne mala financijska sredstva.

KPD "M. Gubec" iz Bakovića želi biti dobar domaćin pa ovim putem poziva sve one koji mogu na bilo koji način pridonijeti organizaciji ovog značajnog kulturnog događaja. Mogu to učiniti svojim proizvodima ili na navedeni broj žiro-računa.

Povodom 80-e obljetnice tiskana je prigo-dna knjižica (u vidu monografije) o povijesti Društva koja će se uskoro moći kupiti na prodajnim mjestima.

Iz KPD-a "M. Gubec" Bakovići poručuju: Očekujemo vašu potporu i dolazak na mani-festaciju!

ulturno-prosvjetno društvo "Matija Gu-bec" iz Bakovića ove godine slavi 80-u ob-Kljetnicu svoga postojanja i djelovanja. Sre-

dišnja proslava održat će se 24. rujna 2016. godine u Fojnici uz bogat kulturno-zabavni program.

Od 2003. godine traje tradicija godišnjih su-sreta kulturno-umjetničkih društava s prostora bivše Jugoslavije koja nose naziv "Matija Gubec" (ima ih devet). Domaćin ovogodišnjih susreta je KPD "Matija Gubec" iz Bakovića.

Kako se manifestacija poklapa s ovom zna-čajnom obljetnicom, očekuje se veliki broj go-

T. BOŠNJAK

Dragi naši vjerni čitatelji,

nije nimalo jednostavno okupiti suradnike

"Fojničke škrinje" u ljetnom periodu. Vrijeme je

godišnjih odmora, društva i udruge također

sumiraju polugodišnje rezultate, malo je događanja

u kulturnom i sportskom životu. Pa ipak, u potrazi

za sadržajem koji bi vas animirao, uspjeli smo doći

do nekoliko zanimljivih životnih priča naših

sugrađana.

Koliko se međusobno dobro poznajemo i što

zapravo znamo o svojim prvim susjedima? Često su

to samo neke izvanjske slike koje nas navode na

pogrešne zaključke, često su to površni razgovori,

bez udubljivanja u stvarne i tegobne živote svakog

od nas... Dijelimo istu sudbinu siromašne provincije

koja nam polako sivi dane i oduzima snove. Hoćemo

li na sljedećim lokalnim izborima promijeniti nešto,

ostaje kao velika tema za sljedeći broj...

A u ovome pronađite svoje omiljene rubrike,

kroz šarenilo fotografija obiđite prelijepe fojničke

krajolike, nasmiješite se i gradite SVOJ svijet! Svijet

u kojem želite vidjeti svoju djecu sretnu i zaposlenu!

urednica Suzana Lovrić

Kulturno-prosvjetno društvo "Matija Gubec"Bakovići b.b., 71 275 Gojevići, Fojnica, BiH Tel./fax.:+387(0)30803134Žiro-račun broj: 3060470000000189 (Hypo Alpe Adria Bank D.D. Mostar)ID broj: 4236283500002Web stranica: kpd-matija-gubec.weebly.come-mail: [email protected]

Brojno članstvo KPD-a "Matija Gubec" Bakovići iz kasnih 60-ih

4

RETROVIZOR

5

FOJNIČKAŠKRINJA


očetkom avgusta, jabuka vlasništvo Marjana Glavočevića u Pnaselju Tješilo u Fojnici, po drugi put ove godine behara. Na više grana se vidi behar, a ima i nekoliko kilograma plodova. Marjan Glavočević, vlasnik jabuke, nam je kazao da je stablo te jabuke posadio njegov otac, i da kako on pamti je takva. Po nje-govoj procjeni mogla bi imati blizu stotinu godina, rađa svake druge godine, kad dobro rodi, na njoj bude oko 500 kg jabuka.

"To je lederica, ove godine je stradala od jakog mraza, a bilo je i snijega kad je beharala", kaže Marjan Glavočević. (H.Č.)

druženje sportskih ribolovaca "Fojnica" iz Fojnice broji 120 Uaktivnih članova, koji su raspoređeni u četiri sekcije: Prokos, Fojnica, Gojevići i Ostružnica. Područje općine Fojnica je bogato sa oko 170 kilometara vodenih tokova. Članovi ovog udruženja su ovih dana imali akciju poribljavanja vodenih tokova.

"Poribljeni su veći vodotoci na rijekama, konzumnom ribom, potočnom pastrmkom od 18 do 25 cm dužine. Za manje vodo-

Poribili rijeke sa 300 kg konzumne ribe toke je obezbjeđena sitnija riba, autohtona potočna pastrmka, proizvedena u vlastitom mrijestilištu, koja je posijana tokom jula.

Za ribolovce koji dolaze sa drugih općina obavezna je najava i vađenje dnevne ribolovne dozvole. Kod nas se provodi zakon o slatkovodnom ribarstvu što znači da je zabranjeno korištenje svih nedozvoljenih mamaca. Ovog ljeta ćemo održati općinsko takmičenje u mušićarenju i bacačkim disciplinama", kazao je Džemil Berbić, ribočuvar UG SR "Fojnica" Fojnica. (H.Č.)

75. godišnjica ustanka naroda i narodnosti BiH

Na stablu behar i plodovi. Marjan pokazuje drugi behar svoje jabuke.

Početkom mjeseca avgusta drugi put behara jabuka u naselju Tješilo

"U Drugom svjetskom ratu su neprijatelj-ske fašističke snage poražene, ali nisu nikad do kraja uništene, što nam najbolje pokazuju događaji iz posljednjeg rata u BiH, kada su fašističke snage ponovo

ustale i htjele da unište BiH. Upravo ova činjenica daje nam za pravo, da postoji-mo i djelujemo u pravcu očuvanja slo-bodne BiH, kao zemlje ravnopravnih na-roda i građana." (H.Č.)

organizaciji Udruženja antifašista i Uboraca NOR-a općine Fojnica je u po-vodu 27. jula Dana ustanka naroda i na-rodnosti BiH obilježena 75. godišnjica tog značajnog datuma. Položeno je cvije-će na spomen-kosturnicu partizanskog groblja u Fojnici, minutom šutnje i uče-njem Fatihe odata dužna pošta palim borcima i civilnim žrtvama fašističkog terora. Cvijeće su položili Fehim Zečević, predsjednik Udružnja antifašista i bora-ca NOR-a općine Fojnica, i njegov unuk Dino.

Tom prilikom je o ovom važnom da-tumu govorio Fehim Zečević, predsjed-nik Udruženja, i između ostalog kazao:

ve godine je po prvi put u župi Fojnica Oorganiziran takozvani mali Franjevački hod. Framaši iz Fojnice su, zajedno sa tre-ćim redom, odlučili pozvati sve vjernike koji su u mogućnosti da im se pridruže na ovome zavjetu. Sudjelovanjem u hodu, is-povijedanjem, pričešćenjem i prigodnom molitvom, vjernici su na dan Gospe od An-đela mogli dobiti oprost svojih grijeha. Župa Fojnica ima filijalnu crkvu u Kazijevi-ćima u kojoj se patron slavi 2. kolovoza, pa je ta crkvica bila odredište vjernika. Framaši su, zajedno sa ostalim vjernicima, na svoj zavjet krenuli prema Kazijevićima u 8:30 sati. Uz pratnju gvardijana fra Mire i duhovnog asistenta fra Maria, vjernici su na odredište stigli do 10:30 sati, kada su krenuli sa ispovijedima. Misa se slavila u 11:00 sati, uz propovijed o svetom Franji i Porci-junkuli. Nakon svetog misnog slavlja, vjernici su se družili uz ručak, pjesmu i tradicionalno kolo. (Mirela Šimunić)

Hodočašće u Kazijeviće

Dan otvorenih vrata u fabrici MS&WOOD tvornici namještaja MS&WOOD upriličen “Dan otvorenih Uvrata” za učenike osnovnih i srednjih škola u Fojnici, njiho-

ve roditelje, studente i sve građane Fojnice. Posjetioci su obi-šli fabriku u kojoj se proizvodi jedan od trenutno najkvalitet-nijih namještaja u Evropi. Kombinacija znanja i vještina vr-hunskih majstora sa najsavremenijom tehnologijom stavili su ovu fabriku na evropsku i svjetsku mapu najboljih na svijetu.

Nakon obilaska fabrike održana je prezentacija na kojoj je bilo govora o ostvarenim nagradama MS&WOOD-a u pro-teklom periodu te o davanju doprinosa u obrazovanju učeni-ka. Naime, iskazana je saradnja sa lokalnom zajednicom i srednojom školom, koja se ogleda kroz osnivanje odjeljena za drvoprerađivače te obavljanje prakse za njih u okviru ove tvornice. Također podrška je iskazana i kroz stipendiranje učenika i studenata te organizovanje odlazaka na sajmove.

"Kod nas se u školu ide zbog diplome a u razvijenim zem-ljama zbog znanja. Razvijene zemlje ne priznaju naše diplome i imaju četiri puta više stručnjaka nego mi, zato i jesu razvi-jene", kazao je Muhamed Pilav, direktor MS & WOOD.

Prigodnim poklonima i nagradom sa po 100 KM nagra-đena su četiri najbolja učenika Srednjoškolskog centra u Foj-nici: Nikola Grabovac, Nedžmin Buljina, Kenan Handžić i Amin Ibrišević.

U svom obraćanju načelnik Općine Fojnica Sabahudin Kli-sura je rekao kako je kompanija MS&WOOD našla svoje mje-sto na svjetskom tržištu te stoga joj treba dati podršku kako lokalna zajednica tako i veći nivoi vlasti.

Salkan Merdžanić, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK ističe da je dobro za sve imati priliku doći i vidjeti kako funkcioniše fabrika svjetskog renomea koja zapošljava 260 radnika i izvozi u 40 zemalja svijeta.

4

RETROVIZOR

5

FOJNIČKAŠKRINJA


očetkom avgusta, jabuka vlasništvo Marjana Glavočevića u Pnaselju Tješilo u Fojnici, po drugi put ove godine behara. Na više grana se vidi behar, a ima i nekoliko kilograma plodova. Marjan Glavočević, vlasnik jabuke, nam je kazao da je stablo te jabuke posadio njegov otac, i da kako on pamti je takva. Po nje-govoj procjeni mogla bi imati blizu stotinu godina, rađa svake druge godine, kad dobro rodi, na njoj bude oko 500 kg jabuka.

"To je lederica, ove godine je stradala od jakog mraza, a bilo je i snijega kad je beharala", kaže Marjan Glavočević. (H.Č.)

druženje sportskih ribolovaca "Fojnica" iz Fojnice broji 120 Uaktivnih članova, koji su raspoređeni u četiri sekcije: Prokos, Fojnica, Gojevići i Ostružnica. Područje općine Fojnica je bogato sa oko 170 kilometara vodenih tokova. Članovi ovog udruženja su ovih dana imali akciju poribljavanja vodenih tokova.

"Poribljeni su veći vodotoci na rijekama, konzumnom ribom, potočnom pastrmkom od 18 do 25 cm dužine. Za manje vodo-

Poribili rijeke sa 300 kg konzumne ribe toke je obezbjeđena sitnija riba, autohtona potočna pastrmka, proizvedena u vlastitom mrijestilištu, koja je posijana tokom jula.

Za ribolovce koji dolaze sa drugih općina obavezna je najava i vađenje dnevne ribolovne dozvole. Kod nas se provodi zakon o slatkovodnom ribarstvu što znači da je zabranjeno korištenje svih nedozvoljenih mamaca. Ovog ljeta ćemo održati općinsko takmičenje u mušićarenju i bacačkim disciplinama", kazao je Džemil Berbić, ribočuvar UG SR "Fojnica" Fojnica. (H.Č.)

75. godišnjica ustanka naroda i narodnosti BiH

Na stablu behar i plodovi. Marjan pokazuje drugi behar svoje jabuke.

Početkom mjeseca avgusta drugi put behara jabuka u naselju Tješilo

"U Drugom svjetskom ratu su neprijatelj-ske fašističke snage poražene, ali nisu nikad do kraja uništene, što nam najbolje pokazuju događaji iz posljednjeg rata u BiH, kada su fašističke snage ponovo

ustale i htjele da unište BiH. Upravo ova činjenica daje nam za pravo, da postoji-mo i djelujemo u pravcu očuvanja slo-bodne BiH, kao zemlje ravnopravnih na-roda i građana." (H.Č.)

organizaciji Udruženja antifašista i Uboraca NOR-a općine Fojnica je u po-vodu 27. jula Dana ustanka naroda i na-rodnosti BiH obilježena 75. godišnjica tog značajnog datuma. Položeno je cvije-će na spomen-kosturnicu partizanskog groblja u Fojnici, minutom šutnje i uče-njem Fatihe odata dužna pošta palim borcima i civilnim žrtvama fašističkog terora. Cvijeće su položili Fehim Zečević, predsjednik Udružnja antifašista i bora-ca NOR-a općine Fojnica, i njegov unuk Dino.

Tom prilikom je o ovom važnom da-tumu govorio Fehim Zečević, predsjed-nik Udruženja, i između ostalog kazao:

ve godine je po prvi put u župi Fojnica Oorganiziran takozvani mali Franjevački hod. Framaši iz Fojnice su, zajedno sa tre-ćim redom, odlučili pozvati sve vjernike koji su u mogućnosti da im se pridruže na ovome zavjetu. Sudjelovanjem u hodu, is-povijedanjem, pričešćenjem i prigodnom molitvom, vjernici su na dan Gospe od An-đela mogli dobiti oprost svojih grijeha. Župa Fojnica ima filijalnu crkvu u Kazijevi-ćima u kojoj se patron slavi 2. kolovoza, pa je ta crkvica bila odredište vjernika. Framaši su, zajedno sa ostalim vjernicima, na svoj zavjet krenuli prema Kazijevićima u 8:30 sati. Uz pratnju gvardijana fra Mire i duhovnog asistenta fra Maria, vjernici su na odredište stigli do 10:30 sati, kada su krenuli sa ispovijedima. Misa se slavila u 11:00 sati, uz propovijed o svetom Franji i Porci-junkuli. Nakon svetog misnog slavlja, vjernici su se družili uz ručak, pjesmu i tradicionalno kolo. (Mirela Šimunić)

Hodočašće u Kazijeviće

Dan otvorenih vrata u fabrici MS&WOOD tvornici namještaja MS&WOOD upriličen “Dan otvorenih Uvrata” za učenike osnovnih i srednjih škola u Fojnici, njiho-

ve roditelje, studente i sve građane Fojnice. Posjetioci su obi-šli fabriku u kojoj se proizvodi jedan od trenutno najkvalitet-nijih namještaja u Evropi. Kombinacija znanja i vještina vr-hunskih majstora sa najsavremenijom tehnologijom stavili su ovu fabriku na evropsku i svjetsku mapu najboljih na svijetu.

Nakon obilaska fabrike održana je prezentacija na kojoj je bilo govora o ostvarenim nagradama MS&WOOD-a u pro-teklom periodu te o davanju doprinosa u obrazovanju učeni-ka. Naime, iskazana je saradnja sa lokalnom zajednicom i srednojom školom, koja se ogleda kroz osnivanje odjeljena za drvoprerađivače te obavljanje prakse za njih u okviru ove tvornice. Također podrška je iskazana i kroz stipendiranje učenika i studenata te organizovanje odlazaka na sajmove.

"Kod nas se u školu ide zbog diplome a u razvijenim zem-ljama zbog znanja. Razvijene zemlje ne priznaju naše diplome i imaju četiri puta više stručnjaka nego mi, zato i jesu razvi-jene", kazao je Muhamed Pilav, direktor MS & WOOD.

Prigodnim poklonima i nagradom sa po 100 KM nagra-đena su četiri najbolja učenika Srednjoškolskog centra u Foj-nici: Nikola Grabovac, Nedžmin Buljina, Kenan Handžić i Amin Ibrišević.

U svom obraćanju načelnik Općine Fojnica Sabahudin Kli-sura je rekao kako je kompanija MS&WOOD našla svoje mje-sto na svjetskom tržištu te stoga joj treba dati podršku kako lokalna zajednica tako i veći nivoi vlasti.

Salkan Merdžanić, ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva SBK ističe da je dobro za sve imati priliku doći i vidjeti kako funkcioniše fabrika svjetskog renomea koja zapošljava 260 radnika i izvozi u 40 zemalja svijeta.

6

Hazim ČUKLE

7

FOJNIČKAŠKRINJA


LJUDI MEĐU NAMALJUDI MEĐU NAMA

Neretvu, Neretvicu i druge rijeke porani se ujutro, nahvata ribe, onda je pržimo i akšamlučimo, pa opet pecanje. Imali ša-tor pa naćali. Neki su hvatali na vršku (pletena krošnja), zaganjaju ribu i eto puna vrška. Ja sam radio u računovod-stvu i to mi je bio psihički odmor poslije cifri, decimala, sabiranja, oduzimanja...", prisjeća se Ivica Pecirep.

Pecirep je vrsni majstor za pravljenje mušica.

"Najbolje su od pijetla starog od 9 do 12 mjeseci. U proljeće prije jakog sunca se kolje i ostavi sa peruškama na promaji u hladu. Dobro se nasoli i kad se osuši skalpelom obreže, neće ni muha ni crv u to jer je slano. Ima peruški raznih boja pa se prave kombinacije, posebne mušice su

edamdesetgodišnji Ivica Pecirep, penzioner iz Fojnice, 55 godina dru-Sguje sa ribarskim štapom i rijekama,

rječicama i potocima pecajući ribu. Ribar je od 1961./62. godine kada je bilo malo ribara, sada je počasni član je UG SR "Foj-nica" iz Fojnice. Živi sa suprugom, a djeca nisu krenula njegovim stopama ribolova. Savezni je ribolovni sudija od 1978. godi-ne, lovio je ribu od Drine do Save. Ribolov je zavolio od djetinjstva jer je kako kaže rođen pored rijeke Fojnice.

"U vrijeme moje mladosti ribe je bilo ko pijeska. Voda bila čista, mogla se piti, sva djeca naučila bi plivati. Bilo u njoj rakova, bilo dozvoljeno i loviti na njih. Znali smo otići pecati ribu na Drinu,

od peruški vrata pijetla. Ja imam takvih šezdesetak suhih vratova, a napravljenih mušica par hiljada. Najveću sam uhvatio mladicu tešku 8,5 kg, dugu 99 cm, a 4,6 kg potočnu pastrmku", kazuje Pecirep i nastavlja, "riba je zdrava jesti, ali je treba znati i pripremiti. Ja to radim ovako - uzmem tavu, očisti se riba, osuši i nasoli okolo i unutra, škrge izvadim i rasječem je uzduž, ako hoću da ostoji duže da se ne kvari, unutra stavim žare/koprive, uz-mem brašno od bijelog kukuruza, u sito prosijem i u ono što je ostalo u situ izva-ljam tu ribu i vani i unutra, ostavim je tak-vu u lanenoj krpi da stoji pola sata. Ako hoću da vidim je li ulje ugrijano, stavim rep ribe u njega, ako ono cvrkne, sprem-no je za pečenje. Malo se prodrma tava, samo jednom prevrne i kakva je u vodi, takva je i u tanjuru", otkriva nam Pecirep svoj recept.

Kaže da ne ide riba bez salate. "Najbolja je od rodakve, izrendaš je,

posoliš i ostaviš da pusti vodu. Uz to mo-že i dva tri kuhana krompira, kad uzmeš rodakve vilicom, ako vam fali kiseonika odmah se nos pročisti i svi kanali jer je ljuta. Može riba i za lijeka. Jedan Anto iz Fojnice slomio ključnu kost. Medicinari sanirali lom, ali ostao uboj i bolovi. Čov-jek mu rekao da pastrmku frišku rasječe i da istuca dobro čekićem i na bolno mje-sto previja. To su i uradili, nakon što je previje ona bi bila kao kuhana jer izvlači uboj i temperaturu, eno ga danas u Min-henu, zdrav ko drenovina", kaže Ivica.

Ivica Pecirepribolovac sa najdužim ribarskim stažom u Fojnici

i Lastovu nisu mu prošle uzaludno; u po-strojbi su imali harmoniku i iskusnije, školovanije svirače od kojih je mnogo na-učio. Majka i očuh (Marko Tuka) su mu dolazili u posjet, spremili i novce za "ci-vilku" pa s te strane nije im mogao bilo

što zamjerati, ali je na vrijeme spoznao istinu kako se samostalno mora boriti u životu. Postao je svjestan da je život naj-veća škola. Morao je mnogo i brzo učiti još od djetinjstva... Slušao je i savjete do-brih ljudi koje je susretao. Naravno, mla-dost ga je znala povući i krivim stazama, ali se brzo vraćao na pravi put.

Po dolasku iz vojske kupio je svoju prvu harmoniku, od Pere Stanića iz Du-sine u kolovozu 1972. godine. I danas se sjeća te "Hohnerice" s kojom je zaradio prve novce. Odmah je počeo svirati na raznim sijelima i svadbama. Danas se prisjeća kako su nekada svadbe znale trajati po tri dana. Jednostavno, napada veliki snijeg, ne može se nigdje, a u kući domaćina bude mezeta i rakije. Pa, ras-pali… Najviše novca zaradio je svirajući na svadbama u Rami. Dugo godina svirao je u duetu s odličnim sviračem iz Bre-stovskog Markom Vukojom zvanim "Br-zikuša", zatim Nikom i Jozom Pecirepom "Topalovićem" iz Šćitova, pa Vencom i Pepom Tolo, a nakon zadnjeg rata naj-češće sa Slavom Pericom, Nikicom Boš-njakom "Kikom" iz Bakovića ili Anđel-kom Tolom "Rutom" iz Šćitova. Svirajući

ovoljno je reći Perđan i svakome je jasno kako se radi o Marijanu Kom-Dšiću, narodnom sviraču na harmo-

nici iz Alaupovke. Nadimak je naslijedio od oca Pere, rodom iz Orahova (Brestov-sko), gdje je kao četvrto dijete u obitelji rođen i Marijan (1951.). Pero je bio dosta ekscentričan tip o kome se i danas ispre-daju razne priče, a svirao je violinu i dru-ge žičane instrumente.

Mali Marijan nije bio valjano ni pro-hodao kad je donesen baki u Rajetiće (Šćitovo) odakle je započelo njegovo ži-votno lutanje. Otac mu je umro, a majka se preudala kad je imao šest godina pa mu je baka "Jozanovca" Bošnjak postala druga majka. Čim je malo poskočio, do-bio je zadaću čuvati goveda, a uskoro mi-jenjati gazde u najmu. Četverogodišnju osnovnu školu završio je pješačeći do udaljene škole u Šćitovu Polju što je bilo dovoljno za ondašnje prilike da bi kasni-je, kod očuha u Bjelovaru (Hrvatska), za-vršio osmoljetku i pekarski zanat.

Kao učenik u Bjelovaru prvi je put dotaknuo dirke harmonike koja će mu u kasnijem životu postati nerazdvojna su-putnica. Sudbina je htjela da u školi radi profesor harmonike Niko Vrabac koji je malom Marijanu omogućio da svojim pr-stima stvori drugačiji zvuk od onoga što je proizvodila njegova frula dok je bio čo-ban. Taj profesor ga je uveo u osnove svi-ranja, uz njegovu pomoć lakše je krenuo dalje.

Iz Bjelovara se vratio u Rajetiće jer je dobio poziv za služenje vojnog roka. Dvi-je godine služenja ratnoj mornarici u Puli

Šćitovo, u kavani kod Joze Pecirepa - Topalovića: Matijaš Bućo, Jozo Pecirep, Čedo Pecirep, Marijan Komšić „Perđan“ i Niko Pecirep „Didi“.

Piše: Tomislav Bošnjak

Perđan Perđan

6

Hazim ČUKLE

7

FOJNIČKAŠKRINJA


LJUDI MEĐU NAMALJUDI MEĐU NAMA

Neretvu, Neretvicu i druge rijeke porani se ujutro, nahvata ribe, onda je pržimo i akšamlučimo, pa opet pecanje. Imali ša-tor pa naćali. Neki su hvatali na vršku (pletena krošnja), zaganjaju ribu i eto puna vrška. Ja sam radio u računovod-stvu i to mi je bio psihički odmor poslije cifri, decimala, sabiranja, oduzimanja...", prisjeća se Ivica Pecirep.

Pecirep je vrsni majstor za pravljenje mušica.

"Najbolje su od pijetla starog od 9 do 12 mjeseci. U proljeće prije jakog sunca se kolje i ostavi sa peruškama na promaji u hladu. Dobro se nasoli i kad se osuši skalpelom obreže, neće ni muha ni crv u to jer je slano. Ima peruški raznih boja pa se prave kombinacije, posebne mušice su

edamdesetgodišnji Ivica Pecirep, penzioner iz Fojnice, 55 godina dru-Sguje sa ribarskim štapom i rijekama,

rječicama i potocima pecajući ribu. Ribar je od 1961./62. godine kada je bilo malo ribara, sada je počasni član je UG SR "Foj-nica" iz Fojnice. Živi sa suprugom, a djeca nisu krenula njegovim stopama ribolova. Savezni je ribolovni sudija od 1978. godi-ne, lovio je ribu od Drine do Save. Ribolov je zavolio od djetinjstva jer je kako kaže rođen pored rijeke Fojnice.

"U vrijeme moje mladosti ribe je bilo ko pijeska. Voda bila čista, mogla se piti, sva djeca naučila bi plivati. Bilo u njoj rakova, bilo dozvoljeno i loviti na njih. Znali smo otići pecati ribu na Drinu,

od peruški vrata pijetla. Ja imam takvih šezdesetak suhih vratova, a napravljenih mušica par hiljada. Najveću sam uhvatio mladicu tešku 8,5 kg, dugu 99 cm, a 4,6 kg potočnu pastrmku", kazuje Pecirep i nastavlja, "riba je zdrava jesti, ali je treba znati i pripremiti. Ja to radim ovako - uzmem tavu, očisti se riba, osuši i nasoli okolo i unutra, škrge izvadim i rasječem je uzduž, ako hoću da ostoji duže da se ne kvari, unutra stavim žare/koprive, uz-mem brašno od bijelog kukuruza, u sito prosijem i u ono što je ostalo u situ izva-ljam tu ribu i vani i unutra, ostavim je tak-vu u lanenoj krpi da stoji pola sata. Ako hoću da vidim je li ulje ugrijano, stavim rep ribe u njega, ako ono cvrkne, sprem-no je za pečenje. Malo se prodrma tava, samo jednom prevrne i kakva je u vodi, takva je i u tanjuru", otkriva nam Pecirep svoj recept.

Kaže da ne ide riba bez salate. "Najbolja je od rodakve, izrendaš je,

posoliš i ostaviš da pusti vodu. Uz to mo-že i dva tri kuhana krompira, kad uzmeš rodakve vilicom, ako vam fali kiseonika odmah se nos pročisti i svi kanali jer je ljuta. Može riba i za lijeka. Jedan Anto iz Fojnice slomio ključnu kost. Medicinari sanirali lom, ali ostao uboj i bolovi. Čov-jek mu rekao da pastrmku frišku rasječe i da istuca dobro čekićem i na bolno mje-sto previja. To su i uradili, nakon što je previje ona bi bila kao kuhana jer izvlači uboj i temperaturu, eno ga danas u Min-henu, zdrav ko drenovina", kaže Ivica.

Ivica Pecirepribolovac sa najdužim ribarskim stažom u Fojnici

i Lastovu nisu mu prošle uzaludno; u po-strojbi su imali harmoniku i iskusnije, školovanije svirače od kojih je mnogo na-učio. Majka i očuh (Marko Tuka) su mu dolazili u posjet, spremili i novce za "ci-vilku" pa s te strane nije im mogao bilo

što zamjerati, ali je na vrijeme spoznao istinu kako se samostalno mora boriti u životu. Postao je svjestan da je život naj-veća škola. Morao je mnogo i brzo učiti još od djetinjstva... Slušao je i savjete do-brih ljudi koje je susretao. Naravno, mla-dost ga je znala povući i krivim stazama, ali se brzo vraćao na pravi put.

Po dolasku iz vojske kupio je svoju prvu harmoniku, od Pere Stanića iz Du-sine u kolovozu 1972. godine. I danas se sjeća te "Hohnerice" s kojom je zaradio prve novce. Odmah je počeo svirati na raznim sijelima i svadbama. Danas se prisjeća kako su nekada svadbe znale trajati po tri dana. Jednostavno, napada veliki snijeg, ne može se nigdje, a u kući domaćina bude mezeta i rakije. Pa, ras-pali… Najviše novca zaradio je svirajući na svadbama u Rami. Dugo godina svirao je u duetu s odličnim sviračem iz Bre-stovskog Markom Vukojom zvanim "Br-zikuša", zatim Nikom i Jozom Pecirepom "Topalovićem" iz Šćitova, pa Vencom i Pepom Tolo, a nakon zadnjeg rata naj-češće sa Slavom Pericom, Nikicom Boš-njakom "Kikom" iz Bakovića ili Anđel-kom Tolom "Rutom" iz Šćitova. Svirajući

ovoljno je reći Perđan i svakome je jasno kako se radi o Marijanu Kom-Dšiću, narodnom sviraču na harmo-

nici iz Alaupovke. Nadimak je naslijedio od oca Pere, rodom iz Orahova (Brestov-sko), gdje je kao četvrto dijete u obitelji rođen i Marijan (1951.). Pero je bio dosta ekscentričan tip o kome se i danas ispre-daju razne priče, a svirao je violinu i dru-ge žičane instrumente.

Mali Marijan nije bio valjano ni pro-hodao kad je donesen baki u Rajetiće (Šćitovo) odakle je započelo njegovo ži-votno lutanje. Otac mu je umro, a majka se preudala kad je imao šest godina pa mu je baka "Jozanovca" Bošnjak postala druga majka. Čim je malo poskočio, do-bio je zadaću čuvati goveda, a uskoro mi-jenjati gazde u najmu. Četverogodišnju osnovnu školu završio je pješačeći do udaljene škole u Šćitovu Polju što je bilo dovoljno za ondašnje prilike da bi kasni-je, kod očuha u Bjelovaru (Hrvatska), za-vršio osmoljetku i pekarski zanat.

Kao učenik u Bjelovaru prvi je put dotaknuo dirke harmonike koja će mu u kasnijem životu postati nerazdvojna su-putnica. Sudbina je htjela da u školi radi profesor harmonike Niko Vrabac koji je malom Marijanu omogućio da svojim pr-stima stvori drugačiji zvuk od onoga što je proizvodila njegova frula dok je bio čo-ban. Taj profesor ga je uveo u osnove svi-ranja, uz njegovu pomoć lakše je krenuo dalje.

Iz Bjelovara se vratio u Rajetiće jer je dobio poziv za služenje vojnog roka. Dvi-je godine služenja ratnoj mornarici u Puli

Šćitovo, u kavani kod Joze Pecirepa - Topalovića: Matijaš Bućo, Jozo Pecirep, Čedo Pecirep, Marijan Komšić „Perđan“ i Niko Pecirep „Didi“.

Piše: Tomislav Bošnjak

Perđan Perđan

8 9

FOJNIČKAŠKRINJALJUDI MEĐU NAMA


pjesme koje pogađaju u dušu, koje i nepredviđeno otvaraju novčanik. Oni koji mu spočitavaju upravo to sviranje "dok pada na harmoniku" moraju znati da je to bio novac za egzistenciju. Marijan se oženio 1972. godine i zasnovao obi-telj. Trebalo je izdržavati četvero djece i suprugu. Ostao je rano bez svoje družice i dobre domaćice Srebrenke r. Tolo iz Šći-tova koja je također bila veseljak i znala često zapjevati s njim u duetu.

Osim sviranja, Marijan se bavio i drugim poslovima skupljajući radni staž, i na koncu dočekao mirovinu. Jedno vrijeme radio je na Banji kao osiguranje u poduzeću, bio čuvar ribolova, držao kavanu, a od 1985. do rata taksirao u

na svadbama i u drugim prigodama, stje-cao je iskustvo i stvarao vlastiti imidž na očevom nadimku – Perđan. Bio je član KPD-a "Matija Gubec" iz Bakovića i KUD-a "Zija Dizdarević" iz Fojnice.

Marijana sam posjetio u njegovoj kući malo niže od Alaupovke gdje mi je na te-rasi okrenutoj rijeci, uz lijepo okruženje zelenila, u miru mogao iznositi svoja sje-ćanja na bogatu muzičku karijeru.

Svirao je po kavanama u Sarajevu, Prijepolju, po Vojvodini i Srbiji (Bezdan kod Sombora, Beočin, Sremski Jarak…), Slavoniji, u Dubrovniku, a po Bosni od Zenice, preko Bugojna, Kupresa, Saraje-va do Bijeljine, Brčkog, Trebinja itd. Teš-ko je pobrojati. Ispričao mi je anegdotu kad je nastupao na ciganskom vašaru u Šapcu (Srbija), a jedna ciganka primije-tila: "Bre, svašta sam u životu videla, al' belog ciganina…?" Svirao je u društvu velikana harmonike Ismeta Alajbegovića – Šerbe, Jovice Petkovića, Baneta Miluti-novića…

Od seoskih sijela i svadbi na kojima je stekao ime Perđan se penjao ka svjetlima pozornica raznih manjih studija do onoga TV Sarajeva. Nastupao je na raz-nim festivalima, humanitarnim koncer-tima, dočecima Nove godine, pratio mno-ge pjevače s estrade. Daleko bi se otišlo s nabrajanjem svih koje je pratio na har-monici od 70-ih, ali s ponosom ističe neka od imena koja su dala pečat sev-dalinki i narodnoj muzici – Zaima Ima-movića, Nedžada Salkovića, Nedeljka Bilkića, Boru Drljaču, Vinka Brnadu… O tome svjedoče brojne zahvalnice, prizna-nja, diplome i nagrade.

Marijan ne samo da svira, već i pjeva. Glas mu je specifičan, baš za one stare

Fojnici. Dok je radio, znao je nakratko otići u Austriju, Švicarsku ili Njemačku odsvirati svadbu i vratiti se s novcima. Od zarade je kupio zemlju na Alaupovci i sagradio kuću.

Marijan mi je izrekao i jednu "filo-zofsku" koja nije daleko od istine: Mu-zika ti je cijeli život; prati te od rođenja, ženidbe (svadbe) do spuštanja u grob.

Od Vinka Brnade, poznatog bugojan-skog pjevača i svoga velikog prijatelja, kupio je harmoniku dugmetaru i za kratko vrijeme svladao sviranje na njoj. S Perom Gudeljom, vlasnikom FIS-a, dobar je prijatelj još od prije rata.

Kakav bi to bio svirač bez automobila pa je davno položio vozački ispit i kupio

Fojnici živi sada već bivši nastavnik 63 godišnji Ramo Bejzić, koji je u OŠ U"Muhsin Rizvić" u Fojnici proveo

41,5 godinu radeći kao nastavnik, koji od početka nove školske 2016./2017. ide u zasluženu mirovinu. Živi sa suprugom Fadilom i sinom Abdulahom, druga djeca su otišla svojim putevima života. Za svo-ga radnog vijeka nije nikada bio na bolo-vanju i nije imao svoj karton, a u Fojnicu je došao 1977. godine iz rodnih Čoba u općini Maglaj.

"U prvom razredu osnovne škole sam primjetio da mogu pisati sa obje ruke. Učitelj je to branio i bilo je i batina. Zbog

toga sam nekako zavolio taj poziv i ja sam postao učitelj. Naravno, kod nas nije bilo maltretiranja učenika po tom pitanju. Dok pišem isti tekst istovremeno sa obje ruke, mogu i da razgovaram. Desnom pi-šem normalno, a lijevom naopako i tekst sa lijevom rukom kad se stavi ogledalo bude normalno za čitanje. Evo napisao sam Avaz najtiražniji list u BiH, Fojnica, 29.7.2016 B.R.", prisjeća se nastavnik Ramo Bejzić.

Bavim se i muzikom , imam tri CD-a snimljena, prvi je bio 'Sestre moje', a ovaj treći 'Dila', dok je drugi bio u kombinaciji sa mojom pjesmom 'Pira-ida Sunca'. Mo-gu raditi i sklekove na jednoj ruci, a dok sam bio u onoj armiji bivše Jugoslavije, bio nam najbolji u petoboju i predstav-ljao vojni okrug Šabca na takmičenju. Od početka ove školske 2016./2017. godine idem u penziju i od svog razreda i rodi-telja njihovih sam se oprostio u suzama", sa sjetom priča Ramo Bejzić i na kraju dodaje, "mojih učenika koje sam učio da-nas ima na mjestima inženjera, novinara, ljekara, profesora, a takođe ima ih koji sad studiraju i dobri su studenti. Jedan reditelj Mušinbegović me pozvao ovih dana pa ću vjerovatno početkom mjese-ca avgusta učestvovati u snimanju nje-govog filma koji se zove 'Djelidba', da učestvujem sa jednom sevdalinkom. Vo-lim voćarstvo i pčelarstvo, imam lijepe voćke i uživam uz pčele. Pomalo se privi-kavam na penzionerske dane", kaže Ra-mo Bejzić.

svog prvog Fiću (od Branka Lovrića iz Ostružnice). Vozio je Perđan Opela, Renoa, motore…, ali otkad je sjeo za Mer-cedesov volan za njega ne postoje druga vozila.

"Tko godine broji, starosti se boji, za godine ne marim zato ne starim…", kažu stihovi pjesme koju Perđan pjeva, pre-mda svjestan kako one polako uzimaju svoj danak u zdravlju. Još je aktivan, vježba, nastupa na većini proslava, voli obući narodnu nošnju. Nedavno se vratio s festivala u Brčkom. Održava kontakte s kolegama, često mu navrate harmoni-kaši i pjevači, a on kao dobar domaćin pripremi sač ili gulaš u kotliću, nakon čega se, neizostavno, razvuku harmoni-ke. Ima psa, drži kokoši, uživa u zelenilu slušajući šum rijeke.

Kao dugogodišnji ribolovac posjedu-je štapove, mašinice i ostala čudesa za ribolov, ode na naše rijeke ili dalje, na Bu-ško i Ramsko jezero. Ali, uvijek je uz pri-bor i harmonika u prtljažniku. Harmo-nika "Guerini" na kojoj danas svira stara je 40 godina. Kupio ju je od Behlila iz Bilalovca.

Prije nekoliko godina pokraden je i tom prilikom odnesene su mu vrijedne stvari, harmonike i pojačala.

Prije rata Marijan je u kući držao ne-što od starih predmeta, a nakon rata intenzivirao je svoj hobi pa mu je danas cijelo prizemlje pretvoreno u solidan muzej starina. Među muzičkim ekspona-tima svakako je najvrjednija očeva violina, pa harmonika stara više od 100 godina, primovi, šargije...

Priznaje da kroz te starine na pose-ban način, umjetničkom dušom, emoti-vno doživljava isprepleteno svoje siro-mašno djetinjstvo, kosidbu, žetvu, čo-banstvo, pjesmu… Emotivno je preživlja-vao i ratni period kad je ostao bez kuće, a gubitnički niz se nastavio bolestima i smrću majke i supruge. Prvi gubitak je riješen poslijeratnom izgradnjom, no mnogo teže je bilo prihvatiti ulogu i majke i oca najmlađem sinu. Ulogu spa-sitelja u valovima očaja odigrala je harmonika tješeći ga samo njemu ra-zumljivim glasom upućenim s vrhova prstiju. Vrijeme je donijelo i nove avan-ture, ali jedna je majka njegove djece.

Ljubav prema muzici genetski se nastavila preko Marijanovog sina Ante "Tonija" do unuka; jedan svira harmoni-ku, drugi gitaru, a treći bubnjeve. Na-ravno, djed je ponosan na njih kao i oni kad ih netko prepozna kao Perđanove unuke.

U Gojevićima, za sv. Franu: Perđan, Slavo, Kiko, Nikica i Skoke

Perđan (crveni sako) s članovima KPD-a "Matija Gubec" U Perđanovoj krčmi: Jurika, Perđan i Milenko „Lija“

Ramo Bejzić može u isto vrijeme da piše sa obje ruke i istovremeno razgovara

Hazim ČUKLE

8 9

FOJNIČKAŠKRINJALJUDI MEĐU NAMA


pjesme koje pogađaju u dušu, koje i nepredviđeno otvaraju novčanik. Oni koji mu spočitavaju upravo to sviranje "dok pada na harmoniku" moraju znati da je to bio novac za egzistenciju. Marijan se oženio 1972. godine i zasnovao obi-telj. Trebalo je izdržavati četvero djece i suprugu. Ostao je rano bez svoje družice i dobre domaćice Srebrenke r. Tolo iz Šći-tova koja je također bila veseljak i znala često zapjevati s njim u duetu.

Osim sviranja, Marijan se bavio i drugim poslovima skupljajući radni staž, i na koncu dočekao mirovinu. Jedno vrijeme radio je na Banji kao osiguranje u poduzeću, bio čuvar ribolova, držao kavanu, a od 1985. do rata taksirao u

na svadbama i u drugim prigodama, stje-cao je iskustvo i stvarao vlastiti imidž na očevom nadimku – Perđan. Bio je član KPD-a "Matija Gubec" iz Bakovića i KUD-a "Zija Dizdarević" iz Fojnice.

Marijana sam posjetio u njegovoj kući malo niže od Alaupovke gdje mi je na te-rasi okrenutoj rijeci, uz lijepo okruženje zelenila, u miru mogao iznositi svoja sje-ćanja na bogatu muzičku karijeru.

Svirao je po kavanama u Sarajevu, Prijepolju, po Vojvodini i Srbiji (Bezdan kod Sombora, Beočin, Sremski Jarak…), Slavoniji, u Dubrovniku, a po Bosni od Zenice, preko Bugojna, Kupresa, Saraje-va do Bijeljine, Brčkog, Trebinja itd. Teš-ko je pobrojati. Ispričao mi je anegdotu kad je nastupao na ciganskom vašaru u Šapcu (Srbija), a jedna ciganka primije-tila: "Bre, svašta sam u životu videla, al' belog ciganina…?" Svirao je u društvu velikana harmonike Ismeta Alajbegovića – Šerbe, Jovice Petkovića, Baneta Miluti-novića…

Od seoskih sijela i svadbi na kojima je stekao ime Perđan se penjao ka svjetlima pozornica raznih manjih studija do onoga TV Sarajeva. Nastupao je na raz-nim festivalima, humanitarnim koncer-tima, dočecima Nove godine, pratio mno-ge pjevače s estrade. Daleko bi se otišlo s nabrajanjem svih koje je pratio na har-monici od 70-ih, ali s ponosom ističe neka od imena koja su dala pečat sev-dalinki i narodnoj muzici – Zaima Ima-movića, Nedžada Salkovića, Nedeljka Bilkića, Boru Drljaču, Vinka Brnadu… O tome svjedoče brojne zahvalnice, prizna-nja, diplome i nagrade.

Marijan ne samo da svira, već i pjeva. Glas mu je specifičan, baš za one stare

Fojnici. Dok je radio, znao je nakratko otići u Austriju, Švicarsku ili Njemačku odsvirati svadbu i vratiti se s novcima. Od zarade je kupio zemlju na Alaupovci i sagradio kuću.

Marijan mi je izrekao i jednu "filo-zofsku" koja nije daleko od istine: Mu-zika ti je cijeli život; prati te od rođenja, ženidbe (svadbe) do spuštanja u grob.

Od Vinka Brnade, poznatog bugojan-skog pjevača i svoga velikog prijatelja, kupio je harmoniku dugmetaru i za kratko vrijeme svladao sviranje na njoj. S Perom Gudeljom, vlasnikom FIS-a, dobar je prijatelj još od prije rata.

Kakav bi to bio svirač bez automobila pa je davno položio vozački ispit i kupio

Fojnici živi sada već bivši nastavnik 63 godišnji Ramo Bejzić, koji je u OŠ U"Muhsin Rizvić" u Fojnici proveo

41,5 godinu radeći kao nastavnik, koji od početka nove školske 2016./2017. ide u zasluženu mirovinu. Živi sa suprugom Fadilom i sinom Abdulahom, druga djeca su otišla svojim putevima života. Za svo-ga radnog vijeka nije nikada bio na bolo-vanju i nije imao svoj karton, a u Fojnicu je došao 1977. godine iz rodnih Čoba u općini Maglaj.

"U prvom razredu osnovne škole sam primjetio da mogu pisati sa obje ruke. Učitelj je to branio i bilo je i batina. Zbog

toga sam nekako zavolio taj poziv i ja sam postao učitelj. Naravno, kod nas nije bilo maltretiranja učenika po tom pitanju. Dok pišem isti tekst istovremeno sa obje ruke, mogu i da razgovaram. Desnom pi-šem normalno, a lijevom naopako i tekst sa lijevom rukom kad se stavi ogledalo bude normalno za čitanje. Evo napisao sam Avaz najtiražniji list u BiH, Fojnica, 29.7.2016 B.R.", prisjeća se nastavnik Ramo Bejzić.

Bavim se i muzikom , imam tri CD-a snimljena, prvi je bio 'Sestre moje', a ovaj treći 'Dila', dok je drugi bio u kombinaciji sa mojom pjesmom 'Pira-ida Sunca'. Mo-gu raditi i sklekove na jednoj ruci, a dok sam bio u onoj armiji bivše Jugoslavije, bio nam najbolji u petoboju i predstav-ljao vojni okrug Šabca na takmičenju. Od početka ove školske 2016./2017. godine idem u penziju i od svog razreda i rodi-telja njihovih sam se oprostio u suzama", sa sjetom priča Ramo Bejzić i na kraju dodaje, "mojih učenika koje sam učio da-nas ima na mjestima inženjera, novinara, ljekara, profesora, a takođe ima ih koji sad studiraju i dobri su studenti. Jedan reditelj Mušinbegović me pozvao ovih dana pa ću vjerovatno početkom mjese-ca avgusta učestvovati u snimanju nje-govog filma koji se zove 'Djelidba', da učestvujem sa jednom sevdalinkom. Vo-lim voćarstvo i pčelarstvo, imam lijepe voćke i uživam uz pčele. Pomalo se privi-kavam na penzionerske dane", kaže Ra-mo Bejzić.

svog prvog Fiću (od Branka Lovrića iz Ostružnice). Vozio je Perđan Opela, Renoa, motore…, ali otkad je sjeo za Mer-cedesov volan za njega ne postoje druga vozila.

"Tko godine broji, starosti se boji, za godine ne marim zato ne starim…", kažu stihovi pjesme koju Perđan pjeva, pre-mda svjestan kako one polako uzimaju svoj danak u zdravlju. Još je aktivan, vježba, nastupa na većini proslava, voli obući narodnu nošnju. Nedavno se vratio s festivala u Brčkom. Održava kontakte s kolegama, često mu navrate harmoni-kaši i pjevači, a on kao dobar domaćin pripremi sač ili gulaš u kotliću, nakon čega se, neizostavno, razvuku harmoni-ke. Ima psa, drži kokoši, uživa u zelenilu slušajući šum rijeke.

Kao dugogodišnji ribolovac posjedu-je štapove, mašinice i ostala čudesa za ribolov, ode na naše rijeke ili dalje, na Bu-ško i Ramsko jezero. Ali, uvijek je uz pri-bor i harmonika u prtljažniku. Harmo-nika "Guerini" na kojoj danas svira stara je 40 godina. Kupio ju je od Behlila iz Bilalovca.

Prije nekoliko godina pokraden je i tom prilikom odnesene su mu vrijedne stvari, harmonike i pojačala.

Prije rata Marijan je u kući držao ne-što od starih predmeta, a nakon rata intenzivirao je svoj hobi pa mu je danas cijelo prizemlje pretvoreno u solidan muzej starina. Među muzičkim ekspona-tima svakako je najvrjednija očeva violina, pa harmonika stara više od 100 godina, primovi, šargije...

Priznaje da kroz te starine na pose-ban način, umjetničkom dušom, emoti-vno doživljava isprepleteno svoje siro-mašno djetinjstvo, kosidbu, žetvu, čo-banstvo, pjesmu… Emotivno je preživlja-vao i ratni period kad je ostao bez kuće, a gubitnički niz se nastavio bolestima i smrću majke i supruge. Prvi gubitak je riješen poslijeratnom izgradnjom, no mnogo teže je bilo prihvatiti ulogu i majke i oca najmlađem sinu. Ulogu spa-sitelja u valovima očaja odigrala je harmonika tješeći ga samo njemu ra-zumljivim glasom upućenim s vrhova prstiju. Vrijeme je donijelo i nove avan-ture, ali jedna je majka njegove djece.

Ljubav prema muzici genetski se nastavila preko Marijanovog sina Ante "Tonija" do unuka; jedan svira harmoni-ku, drugi gitaru, a treći bubnjeve. Na-ravno, djed je ponosan na njih kao i oni kad ih netko prepozna kao Perđanove unuke.

U Gojevićima, za sv. Franu: Perđan, Slavo, Kiko, Nikica i Skoke

Perđan (crveni sako) s članovima KPD-a "Matija Gubec" U Perđanovoj krčmi: Jurika, Perđan i Milenko „Lija“

Ramo Bejzić može u isto vrijeme da piše sa obje ruke i istovremeno razgovara

Hazim ČUKLE

10 11

FOJNIČKAŠKRINJA

FOJNIČKAŠKRINJA

HUMANOST NA DJELU


sam dobio od rođaka iz Getingena u Njemačkoj, a on ga dobio iz Teksasa. Kapa ima iz više zemalja i sve različite. Imam kantar stari koji vaga na oke, vaga 200 kilograma, star je dosta, davao mi je čovjek za njega 1.000 KM, ne bih ga dao ni za duple te pare, tačan kao apotekar-ska vaga", pojašnjava ponosan na svoj hobi Janko Petrović Romo.

Pokazuje nam zvono koje je dobio iz Švicarske, a kazuje da su ga nosile krave koje se bodu na koridama. Janko posje-duje i tridesetak muzičkih istrumenata, kaže da zna na svakom ponešto odsvi-rati. Svirao nam je sviralu, frulu koju je svirao na nos. Petrović navodi da je po-čeo sa 6 godina svirati čuvajući ovce. Dok je služio vojsku u Kičevu u bivšoj Jugo-slaviji, sa njim bio Živojin Nikolić koji ga je nakon vojske pozvao u Njemačku na rad. Tamo svirao za naše radnike na pri-vremenom radu.

ojnica ima dosta hobista, a jedan od zanimljivijih je 68 godišnji Janko Pe-Ftrović Romo iz naselja Otigošće dese-

tak kilometara udaljenom od grada. Živi sa suprugom Katicom i imaju troje djece. Ovaj penzioner sakuplja kape, hemijske olovke, muzičke kasete, stare predmete, alate... U svojoj kolekciji posjeduje 202 kape, kako kaže i toliko hemijskih olova-ka i upaljača, ima gitaru staru oko 100 godina, dobio od prijatelja Ante iz Foj-nice. Ima i starih predmeta za jedan mini muzej. Prilikom naše posjete, sa dvoji-com muzičara je zasvirao jedno narodno kolo.

"Kape sam sve dobio od prijatelja, a počeo sam ih sakupljati od prije šest go-dina, da mi nije dosadno u penzioner-skim danima. Imam recimo kaubojski šešir koji je star blizu 200 godina, koji

edavno je na adresu 45-godišnjeg Adema Salčinovića iz naselja Dusi-Nna u općini Fojnica stigao povelik

paket. Bio je to poklon, koji mu je najviše potreban, a u tom paketu je bilo devet pa-ri cipela i patika, i to markiranih. Poslala mu ih je gospođa Aiša Hasanbegović iz Brčkog. U paketu je pored obuće bilo kafe i keksa i pismo koje mu je napisala go-spođa Hasanbegović. Adem je nezapo-sleni demobilisani borac ARBiH.

Sretan i uzbuđen, nas je odmah naz-vao kazavši za pristigli poklon. Živi sa suprugom Merzajetom i 89-godišnjim ocem Muhamedom koji je penzioner. Ne-koliko godina je Adem nosio drvene cipe-le koje je dobio iz Holandije. O njegovim

mente od dobrovoljnog darivanja krvi sam negdje zagubio, ima par knjižica i zahvalnica. Pored mene među živim ljudima koji su dosta puta dobrovoljno darivali krv je Džemo Topalović, Nihad

Numanagić i još neki. Možda će moja djeca poći mojim stopama, jer to treba dati ko može, da spasi nečiji život", pri-sjeća se Ibrahim vremena kad je darivao krv. (H.Č.)

pravo lijepo. Znalo nas je iz Fojnice u Sarajevo ići po tri autobusa dobrovoljnih darovalaca krvi. Već sedam godina nisam zdrastveno sposoban davati krv, mislio sam nagurati do stoti put. Sve te doku-

posjeduje tridesetak muzičkih instrumenata a hobi mu je sakupljanje kapa i drugih predmeta

LJUDI MEĐU NAMA

Ibrahim Nalčo dobrovoljno krv davao preko 90 puta

na ahiret. Aiša mi je poslala njego-vu obuću koju je kupio, velika joj hvala, a sinu da dragi Allah podari lijepi Džennet", kaže uzbuđeno Adem.

"Svaki dan bih joj trebao za-hvaljivati na ovakvom lijepom poklonu. Zahvaljujući njoj, sad sam se obezbjedio sa obućom na duže vrijeme. Zvao sam gospođu Aišu i zahvalio joj, ali ako ikako mognem, ja ću joj se odužiti", obe-ćao je Adem.

Aišu smo kontaktirali telefo-nom, zahvalila je što pišemo o tak-vim ljudima kojima je potrebna pomoć i poručila da će ona Ademu poslati još obuće i garderobe. Ka-zala je da joj nije važno da to ide u javnost, da je htjela pomoći čovjeku, ali kad Adem hoće, onda nek narod zna. (H.Č.)

problemu oko pronalaska adek-vatne obuće za svoja džinovska stopala smo pisali i zahvaljujući tekstu u "Dnevnom avazu" dobi-vao je patika i cipela iz Konjica, Austrije, Amerike, Kanade, Tuzle, Blagaja, Sarajeva itd. Nosi obuću broj 50 ili 51, zavisno od modela i proizvođača. Visok je 2 metra, te-žak 130 kg.

"Svima hvala koji su mi slali obuću, a ovaj posljednji paket je nešto najbolje. Gospođa Aiša Ha-sanbegović je poslala devet pari cipela i patika. Poslala je kafe i keksa, a i pismo je napisala. U nje-mu piše da je za moj problem pro-čitala u 'Dnevnom avazu' i da je njezin sin Indir imao isti problem i nabavljao obuću modernu za se-be. Kako sam kasnije saznao, njen sin Indir je prije 7 mjeseci preselio

Janko Petrović Romo

Hazim ČUKLE

eđu dobrovoljnim darovaocima krvi na području općine Fojnica je i M60-godišnji Ibrahim Nalčo koji je

kako kaže dragocjenu tečnost darivao preko 90 puta. Živi sa suprugom Enesom, dva sina Harisom i Amirom i bratom Aki-fom. Uposlen je u Lječilištu "Reumal" u Fojnici, i jedini je uposleni iz njegove porodice, a brat mu Akif ima minimalnu penziju.

"Prvi put sam dobrovoljno dao krv 1971. godine, dobro se sjećam igrala se fudbalska utakmica na Grbavici Željez-ničar Sarajevo i Crvena zvezda Beograd. Dao sam krv da bi besplatno gledao tu utakmicu, navijač sam Želje i pobjedio je tada. U bivšoj JNA dok sam bio na odsluženju vojnog roka sam davao pet puta krv, od toga jednom čak iz vene u venu. Bila je saobraćajna nesreća i nakon što sam pomogao unesrećenom, dobio sam 15 dana nagradnog odsustva. Do-bivao sam značke, zahvalnice, plakete, posebno je bilo dobro organizovano ka-da je dobrovoljne darovaoce krvi vodila sada rahmetli Sena Varešlija", kaže Ibrahim Nalčo.

"Išli smo na izlete, na Prokoškom jezeru pekli jagnjad, družili se, bilo je

Adem Salčinović dobio paket obuće od Aiše

Hasanbegović iz Brčkog

10 11

FOJNIČKAŠKRINJA

FOJNIČKAŠKRINJA

HUMANOST NA DJELU


sam dobio od rođaka iz Getingena u Njemačkoj, a on ga dobio iz Teksasa. Kapa ima iz više zemalja i sve različite. Imam kantar stari koji vaga na oke, vaga 200 kilograma, star je dosta, davao mi je čovjek za njega 1.000 KM, ne bih ga dao ni za duple te pare, tačan kao apotekar-ska vaga", pojašnjava ponosan na svoj hobi Janko Petrović Romo.

Pokazuje nam zvono koje je dobio iz Švicarske, a kazuje da su ga nosile krave koje se bodu na koridama. Janko posje-duje i tridesetak muzičkih istrumenata, kaže da zna na svakom ponešto odsvi-rati. Svirao nam je sviralu, frulu koju je svirao na nos. Petrović navodi da je po-čeo sa 6 godina svirati čuvajući ovce. Dok je služio vojsku u Kičevu u bivšoj Jugo-slaviji, sa njim bio Živojin Nikolić koji ga je nakon vojske pozvao u Njemačku na rad. Tamo svirao za naše radnike na pri-vremenom radu.

ojnica ima dosta hobista, a jedan od zanimljivijih je 68 godišnji Janko Pe-Ftrović Romo iz naselja Otigošće dese-

tak kilometara udaljenom od grada. Živi sa suprugom Katicom i imaju troje djece. Ovaj penzioner sakuplja kape, hemijske olovke, muzičke kasete, stare predmete, alate... U svojoj kolekciji posjeduje 202 kape, kako kaže i toliko hemijskih olova-ka i upaljača, ima gitaru staru oko 100 godina, dobio od prijatelja Ante iz Foj-nice. Ima i starih predmeta za jedan mini muzej. Prilikom naše posjete, sa dvoji-com muzičara je zasvirao jedno narodno kolo.

"Kape sam sve dobio od prijatelja, a počeo sam ih sakupljati od prije šest go-dina, da mi nije dosadno u penzioner-skim danima. Imam recimo kaubojski šešir koji je star blizu 200 godina, koji

edavno je na adresu 45-godišnjeg Adema Salčinovića iz naselja Dusi-Nna u općini Fojnica stigao povelik

paket. Bio je to poklon, koji mu je najviše potreban, a u tom paketu je bilo devet pa-ri cipela i patika, i to markiranih. Poslala mu ih je gospođa Aiša Hasanbegović iz Brčkog. U paketu je pored obuće bilo kafe i keksa i pismo koje mu je napisala go-spođa Hasanbegović. Adem je nezapo-sleni demobilisani borac ARBiH.

Sretan i uzbuđen, nas je odmah naz-vao kazavši za pristigli poklon. Živi sa suprugom Merzajetom i 89-godišnjim ocem Muhamedom koji je penzioner. Ne-koliko godina je Adem nosio drvene cipe-le koje je dobio iz Holandije. O njegovim

mente od dobrovoljnog darivanja krvi sam negdje zagubio, ima par knjižica i zahvalnica. Pored mene među živim ljudima koji su dosta puta dobrovoljno darivali krv je Džemo Topalović, Nihad

Numanagić i još neki. Možda će moja djeca poći mojim stopama, jer to treba dati ko može, da spasi nečiji život", pri-sjeća se Ibrahim vremena kad je darivao krv. (H.Č.)

pravo lijepo. Znalo nas je iz Fojnice u Sarajevo ići po tri autobusa dobrovoljnih darovalaca krvi. Već sedam godina nisam zdrastveno sposoban davati krv, mislio sam nagurati do stoti put. Sve te doku-

posjeduje tridesetak muzičkih instrumenata a hobi mu je sakupljanje kapa i drugih predmeta

LJUDI MEĐU NAMA

Ibrahim Nalčo dobrovoljno krv davao preko 90 puta

na ahiret. Aiša mi je poslala njego-vu obuću koju je kupio, velika joj hvala, a sinu da dragi Allah podari lijepi Džennet", kaže uzbuđeno Adem.

"Svaki dan bih joj trebao za-hvaljivati na ovakvom lijepom poklonu. Zahvaljujući njoj, sad sam se obezbjedio sa obućom na duže vrijeme. Zvao sam gospođu Aišu i zahvalio joj, ali ako ikako mognem, ja ću joj se odužiti", obe-ćao je Adem.

Aišu smo kontaktirali telefo-nom, zahvalila je što pišemo o tak-vim ljudima kojima je potrebna pomoć i poručila da će ona Ademu poslati još obuće i garderobe. Ka-zala je da joj nije važno da to ide u javnost, da je htjela pomoći čovjeku, ali kad Adem hoće, onda nek narod zna. (H.Č.)

problemu oko pronalaska adek-vatne obuće za svoja džinovska stopala smo pisali i zahvaljujući tekstu u "Dnevnom avazu" dobi-vao je patika i cipela iz Konjica, Austrije, Amerike, Kanade, Tuzle, Blagaja, Sarajeva itd. Nosi obuću broj 50 ili 51, zavisno od modela i proizvođača. Visok je 2 metra, te-žak 130 kg.

"Svima hvala koji su mi slali obuću, a ovaj posljednji paket je nešto najbolje. Gospođa Aiša Ha-sanbegović je poslala devet pari cipela i patika. Poslala je kafe i keksa, a i pismo je napisala. U nje-mu piše da je za moj problem pro-čitala u 'Dnevnom avazu' i da je njezin sin Indir imao isti problem i nabavljao obuću modernu za se-be. Kako sam kasnije saznao, njen sin Indir je prije 7 mjeseci preselio

Janko Petrović Romo

Hazim ČUKLE

eđu dobrovoljnim darovaocima krvi na području općine Fojnica je i M60-godišnji Ibrahim Nalčo koji je

kako kaže dragocjenu tečnost darivao preko 90 puta. Živi sa suprugom Enesom, dva sina Harisom i Amirom i bratom Aki-fom. Uposlen je u Lječilištu "Reumal" u Fojnici, i jedini je uposleni iz njegove porodice, a brat mu Akif ima minimalnu penziju.

"Prvi put sam dobrovoljno dao krv 1971. godine, dobro se sjećam igrala se fudbalska utakmica na Grbavici Željez-ničar Sarajevo i Crvena zvezda Beograd. Dao sam krv da bi besplatno gledao tu utakmicu, navijač sam Želje i pobjedio je tada. U bivšoj JNA dok sam bio na odsluženju vojnog roka sam davao pet puta krv, od toga jednom čak iz vene u venu. Bila je saobraćajna nesreća i nakon što sam pomogao unesrećenom, dobio sam 15 dana nagradnog odsustva. Do-bivao sam značke, zahvalnice, plakete, posebno je bilo dobro organizovano ka-da je dobrovoljne darovaoce krvi vodila sada rahmetli Sena Varešlija", kaže Ibrahim Nalčo.

"Išli smo na izlete, na Prokoškom jezeru pekli jagnjad, družili se, bilo je

Adem Salčinović dobio paket obuće od Aiše

Hasanbegović iz Brčkog

12 13

PRIČE IZ ZAVIČAJA

BOŽIĆIBOŽIĆI

Piše Tomislav BOŠNJAK

FOJNIČKAŠKRINJA

Gore na zaravni gdje se rubovima široke Gvožđanske doline njive preko Lužina, Krstaca i Beginog samara penju pod skute Zvoni-grada i utapaju u Bakovićku Citonju smješteni su Božići, nekada veoma živo, a danas selo na izdisaju. Od prijeratnih stotinjak stanovnika danas ih nema ni deseti dio.

ćima i ne posjećuje ih često, koliko bi mo-žda trebao, Božići su njegov svijet za koji je zauvijek vezan pupčanom vrpcom ro-đenja i odrastanja. Ovoga puta nije žalio ni svoga Golfa koji je trpio neugodne rupe na makadamskom putu uništenom uslijed kiša, ali je zato poštedio nas od pješačenja po ljetnoj sparini koja je još trajala mada su izdužene sjenke govorile da je kasno popodne.

Vozeći se prema selu, opažam zasade malina na pojedinim parcelama, bliže potoku koji razdvaja Lužine od Gojevića, i tražim odgovor na pitanje kakav će biti krajnji ishod prave "malinomanije" koja je zavladala u narodu, osobito ove godi-ne? Pored malina na plodnijim su njiva-ma zasađene i druge kulture, najviše krumpir, dok na onim posnijim vjero-jatno ni trava neće biti pokošena.

su Muslimani-Bošnjaci i Hrvati stoljeći-ma živjeli jedni uz druge, izmiješani ku-ćama i zemljišnim posjedima, međusob-no se poštujući i pomažući u poljopriv-rednim poslovima. Crno-bijele fotogra-fije nastale Marijanovim fotoaparatom svjedoče o kućnim sijelima, zajedničkom igranju nogometa, odlascima na posao, u školu…

Tužno i ružno je prisjećati se događa-ja s početka 90-ih kada su, po već viđe-nom scenariju, pripadnici manjinske etničke skupine bile prisiljene iz svoje sredine seliti "svojima" u drugu sredinu, s imovinom koju su mogli povesti na traktorima ili kamionima, a mnogi ni to. Oni koji su ostali bez svojih domova (u Božićima sve muslimanske kuće su spa-ljene) zauvijek će tražiti odgovor na pita-nje zašto su u jednom vremenu pomra-

Nisam uspio Marijanu ispričati na-rodnu predaju o nastanku imena sela, a već smo se nakon nekoliko krivina našli kod prve kuće (Trogrančića – Selaka). Ostavili smo automobil i nastavili pješice uz nastavak priče koju je prije više od sto godina zabilježio u ovom kraju Luka Grđić-Bjelokosić.

Zabilježena predaja govori o marlji-1vom težaku Boži sa Zvonigrada po ko-

jem je selo, navodno, i dobilo naziv. Božo je ispod Zvonigrada obrađivao plodne njive i hranio stanovnike Kozovgrada. Na vrhu Zvonigrada bio je izgrađen zvonik i na njemu veliko zvono, povezano žicom do Kozovgrada. Kada tamošnjim žitelji-ma zatreba hrane, samo potegnu žicu, a zvuk zvona signalizira Boži da treba do Kozovgrada. Jedne godine ljetina izdade

čenja umova morali biti prognanici, a njihovi domovi ruševine na koje se više nitko ne želi vratiti. Zašto je moralo biti baš tako?

Sliku rodnog sela iz mnogo sretnijih vremena dočarao mi je i Nikola Tuka (1942.) koji danas živi sam u komfornoj, lijepo uređenoj kući u Lužinama. Pamti kako su se lokalni svirači Niko Bošnjak "Puleša" (prim) i "Ahmica" Bukvić (har-monika) znali naći na njivi s instrumen-tima i bez ikakvog povoda zasvirati. Bilo ih je milina slušati. Ivo Tuka, zvani "Ušti-ka", ne samo da je svirao na žičanim in-strumentima, već ih je i izrađivao.

Marijan mi pokazuje mjesto gdje se nalazila stara kuća u kojoj je rođen i živio Marko (Niko) Tuka "Abab" (1902.-1952.) koji je u braku s Ružom Cvjetković "Zdi-lar" izrodio devetero djece. Moćni stroj je

iše sam puta, u raznim godišnjim dobima, s društvom pješice prolazio Vkroz Božiće, ali nikada ne skrećući s

glavnoga puta pa je i moje znanje o ovom nekada živom selu jugoistočno od Fojni-ce bilo površno, temeljeno kroz percep-ciju vizualnog doživljaja stvarnosti, što se bitno razlikuje od slika dopunjene kvalitetnim informacijama iz njegove prošlosti. Sugovornika koji bi mogao ne-što reći o prošlosti Božića nekako se i može naći, ali koji bi istovremeno bio i vodič na terenu veoma teško. Stoga, ve-liki dio zasluga što će čitatelji Fojničke škrinje moći bolje upoznati Božiće pri-pada mome vodiču Marijanu Tuki "Peši-nom". Premda dugo godina živi u Gojevi-

pa i Božo ostade gladan. Išao je triput kod kralja na Kozograd da mu pozajmi novca za hranu, ali ga je ovaj svaki put odbijao, a jadni Božo uzdahnu i reče kralju: "Doći će vrijeme kad ćeš mi davati tovar novaca za tovar moga žita, ali ti neću dati…" Vrati se tužan kući i ljutit sruši zvonik, presječe žicu te tako prekinu svaku komunikaciju s Kozovgradom. Preživio je težak Božo gladnu godinu i dočekao novu ljetinu, a ubrzo nekakav neprijatelj opkolio Ko-zovgrad i kralju nestade hrane. Sjeti se on Bože i njegove prijetnje, natovari tovar blaga i spremi mu, ali ovaj ga ne htjede ni pogledati. Što će kralj? Imao je nekakvog pobratima iz Prozora koji je navratio kod njega pa ga nagovori da u svoje ime zatra-ži barem tovar žita. Tako se kralj i ostali u gradu spasiše umiranja od gladi… Poanta priče u kojoj je realnost podređena maš-tovitosti ima sasvim ciljanu poruku upe-renu na ljudsku osobinu koja, ovisno od momenta, može biti i vrlina i mana. Što je jače? Zaključak dođe sam po sebi.

Poći naviše kroz selo ili skrenuti des-no, gdje su živjeli Tuke, prizor je sličan a dojam isti; Božići spadaju u sela koja imaju bogatu i nedovoljno istraženu po-vijest, a danas su na izdisaju. Dojam nije mogao popraviti ni traktor natovaren ba-lama sijena koje vlasnik vozi u Lužine, gdje se većina prijeratnih stanovnika trajno nastanila. Marijan mi kazuje kako je do rata u Božićima bilo 20 musliman-skih i 7 hrvatskih kuća u kojima je živjelo stotinjak duša, dok preliminarni rezul-tati Zavoda za statistiku po popisu 2013. godine iskazuju poražavajući rezultat – samo 14 stanovnika. Danas, tri godine kasnije, nema ih ni toliko.

Glavni krivac za "nestanak" tolikog broja stanovnika dobro je poznat – rat. Tablica sa statističkim podacima samo su brojke dok živi svjedoci govore kako


U vrijeme turske okupacije fojnička nahija bila je podijeljena na 23 džemata, i tada su Božići bili u sastavu džemata Gvožđani, zajedno sa selima Bistrica, Bakovići, Gojevići, Lužine i zaseok Bakovićka Citonja.

Evo statističkih podataka o broju stanovnika Božića u određenim godinama (nacionalni sastav):

1 Zvonigrad je bio vjerojatno prapovijesno naselje gradinskog tipa na kojem su istra-žitelji pronašli ulomke keramike iz tog vre-mena. Po narodnoj predaji u vrijeme kada je u Bosni bilo more dva velika visa Zvonigrad i Kozograd, sučelice jedan drugome, bila su povezana ćuprijom od lanaca, a velike alke na koje su privezivani brodovi, navodno, postoje i danas.

B O Ž I Ć I

Br. kućanstava

Br. stanovnika

Hrvati

Muslimani/Bošnjaci

Srbi

Ostali

1879.

12

78

58

20

1885.

16

73

52

21

1895.

21

97

67

30

1910.

22

136

90

46

1961.

27

137

43

90

1

3

1971.

27

121

44

76

1

1981.

131

36

95

1991.

118

38

80

Marko Tuka – Abab (1902-1952)

12 13

PRIČE IZ ZAVIČAJA

BOŽIĆIBOŽIĆI

Piše Tomislav BOŠNJAK

FOJNIČKAŠKRINJA

Gore na zaravni gdje se rubovima široke Gvožđanske doline njive preko Lužina, Krstaca i Beginog samara penju pod skute Zvoni-grada i utapaju u Bakovićku Citonju smješteni su Božići, nekada veoma živo, a danas selo na izdisaju. Od prijeratnih stotinjak stanovnika danas ih nema ni deseti dio.

ćima i ne posjećuje ih često, koliko bi mo-žda trebao, Božići su njegov svijet za koji je zauvijek vezan pupčanom vrpcom ro-đenja i odrastanja. Ovoga puta nije žalio ni svoga Golfa koji je trpio neugodne rupe na makadamskom putu uništenom uslijed kiša, ali je zato poštedio nas od pješačenja po ljetnoj sparini koja je još trajala mada su izdužene sjenke govorile da je kasno popodne.

Vozeći se prema selu, opažam zasade malina na pojedinim parcelama, bliže potoku koji razdvaja Lužine od Gojevića, i tražim odgovor na pitanje kakav će biti krajnji ishod prave "malinomanije" koja je zavladala u narodu, osobito ove godi-ne? Pored malina na plodnijim su njiva-ma zasađene i druge kulture, najviše krumpir, dok na onim posnijim vjero-jatno ni trava neće biti pokošena.

su Muslimani-Bošnjaci i Hrvati stoljeći-ma živjeli jedni uz druge, izmiješani ku-ćama i zemljišnim posjedima, međusob-no se poštujući i pomažući u poljopriv-rednim poslovima. Crno-bijele fotogra-fije nastale Marijanovim fotoaparatom svjedoče o kućnim sijelima, zajedničkom igranju nogometa, odlascima na posao, u školu…

Tužno i ružno je prisjećati se događa-ja s početka 90-ih kada su, po već viđe-nom scenariju, pripadnici manjinske etničke skupine bile prisiljene iz svoje sredine seliti "svojima" u drugu sredinu, s imovinom koju su mogli povesti na traktorima ili kamionima, a mnogi ni to. Oni koji su ostali bez svojih domova (u Božićima sve muslimanske kuće su spa-ljene) zauvijek će tražiti odgovor na pita-nje zašto su u jednom vremenu pomra-

Nisam uspio Marijanu ispričati na-rodnu predaju o nastanku imena sela, a već smo se nakon nekoliko krivina našli kod prve kuće (Trogrančića – Selaka). Ostavili smo automobil i nastavili pješice uz nastavak priče koju je prije više od sto godina zabilježio u ovom kraju Luka Grđić-Bjelokosić.

Zabilježena predaja govori o marlji-1vom težaku Boži sa Zvonigrada po ko-

jem je selo, navodno, i dobilo naziv. Božo je ispod Zvonigrada obrađivao plodne njive i hranio stanovnike Kozovgrada. Na vrhu Zvonigrada bio je izgrađen zvonik i na njemu veliko zvono, povezano žicom do Kozovgrada. Kada tamošnjim žitelji-ma zatreba hrane, samo potegnu žicu, a zvuk zvona signalizira Boži da treba do Kozovgrada. Jedne godine ljetina izdade

čenja umova morali biti prognanici, a njihovi domovi ruševine na koje se više nitko ne želi vratiti. Zašto je moralo biti baš tako?

Sliku rodnog sela iz mnogo sretnijih vremena dočarao mi je i Nikola Tuka (1942.) koji danas živi sam u komfornoj, lijepo uređenoj kući u Lužinama. Pamti kako su se lokalni svirači Niko Bošnjak "Puleša" (prim) i "Ahmica" Bukvić (har-monika) znali naći na njivi s instrumen-tima i bez ikakvog povoda zasvirati. Bilo ih je milina slušati. Ivo Tuka, zvani "Ušti-ka", ne samo da je svirao na žičanim in-strumentima, već ih je i izrađivao.

Marijan mi pokazuje mjesto gdje se nalazila stara kuća u kojoj je rođen i živio Marko (Niko) Tuka "Abab" (1902.-1952.) koji je u braku s Ružom Cvjetković "Zdi-lar" izrodio devetero djece. Moćni stroj je

iše sam puta, u raznim godišnjim dobima, s društvom pješice prolazio Vkroz Božiće, ali nikada ne skrećući s

glavnoga puta pa je i moje znanje o ovom nekada živom selu jugoistočno od Fojni-ce bilo površno, temeljeno kroz percep-ciju vizualnog doživljaja stvarnosti, što se bitno razlikuje od slika dopunjene kvalitetnim informacijama iz njegove prošlosti. Sugovornika koji bi mogao ne-što reći o prošlosti Božića nekako se i može naći, ali koji bi istovremeno bio i vodič na terenu veoma teško. Stoga, ve-liki dio zasluga što će čitatelji Fojničke škrinje moći bolje upoznati Božiće pri-pada mome vodiču Marijanu Tuki "Peši-nom". Premda dugo godina živi u Gojevi-

pa i Božo ostade gladan. Išao je triput kod kralja na Kozograd da mu pozajmi novca za hranu, ali ga je ovaj svaki put odbijao, a jadni Božo uzdahnu i reče kralju: "Doći će vrijeme kad ćeš mi davati tovar novaca za tovar moga žita, ali ti neću dati…" Vrati se tužan kući i ljutit sruši zvonik, presječe žicu te tako prekinu svaku komunikaciju s Kozovgradom. Preživio je težak Božo gladnu godinu i dočekao novu ljetinu, a ubrzo nekakav neprijatelj opkolio Ko-zovgrad i kralju nestade hrane. Sjeti se on Bože i njegove prijetnje, natovari tovar blaga i spremi mu, ali ovaj ga ne htjede ni pogledati. Što će kralj? Imao je nekakvog pobratima iz Prozora koji je navratio kod njega pa ga nagovori da u svoje ime zatra-ži barem tovar žita. Tako se kralj i ostali u gradu spasiše umiranja od gladi… Poanta priče u kojoj je realnost podređena maš-tovitosti ima sasvim ciljanu poruku upe-renu na ljudsku osobinu koja, ovisno od momenta, može biti i vrlina i mana. Što je jače? Zaključak dođe sam po sebi.

Poći naviše kroz selo ili skrenuti des-no, gdje su živjeli Tuke, prizor je sličan a dojam isti; Božići spadaju u sela koja imaju bogatu i nedovoljno istraženu po-vijest, a danas su na izdisaju. Dojam nije mogao popraviti ni traktor natovaren ba-lama sijena koje vlasnik vozi u Lužine, gdje se većina prijeratnih stanovnika trajno nastanila. Marijan mi kazuje kako je do rata u Božićima bilo 20 musliman-skih i 7 hrvatskih kuća u kojima je živjelo stotinjak duša, dok preliminarni rezul-tati Zavoda za statistiku po popisu 2013. godine iskazuju poražavajući rezultat – samo 14 stanovnika. Danas, tri godine kasnije, nema ih ni toliko.

Glavni krivac za "nestanak" tolikog broja stanovnika dobro je poznat – rat. Tablica sa statističkim podacima samo su brojke dok živi svjedoci govore kako


U vrijeme turske okupacije fojnička nahija bila je podijeljena na 23 džemata, i tada su Božići bili u sastavu džemata Gvožđani, zajedno sa selima Bistrica, Bakovići, Gojevići, Lužine i zaseok Bakovićka Citonja.

Evo statističkih podataka o broju stanovnika Božića u određenim godinama (nacionalni sastav):

1 Zvonigrad je bio vjerojatno prapovijesno naselje gradinskog tipa na kojem su istra-žitelji pronašli ulomke keramike iz tog vre-mena. Po narodnoj predaji u vrijeme kada je u Bosni bilo more dva velika visa Zvonigrad i Kozograd, sučelice jedan drugome, bila su povezana ćuprijom od lanaca, a velike alke na koje su privezivani brodovi, navodno, postoje i danas.

B O Ž I Ć I

Br. kućanstava

Br. stanovnika

Hrvati

Muslimani/Bošnjaci

Srbi

Ostali

1879.

12

78

58

20

1885.

16

73

52

21

1895.

21

97

67

30

1910.

22

136

90

46

1961.

27

137

43

90

1

3

1971.

27

121

44

76

1

1981.

131

36

95

1991.

118

38

80

Marko Tuka – Abab (1902-1952)

14

PRIČE IZ ZAVIČAJA

15

FOJNIČKAŠKRINJA

Nemalo me iznenadila informacija da su žitelji Božića prije gradnje vodovoda koristili bunare. Zaista rijetkost u planin-skim selima. Vodu su doveli 1972. godine cjevovodom dugačkim skoro 5 km, od vrela ispod Bašinog brda. U tome su su-djelovala 22 kućanstva. Dvije godine kas-nije u selu je dovedena i el. energija, pri-ključena s trase koja vodi na Otigošće.

Za razliku od brojnih Tuka, Trogran-čići iz Božića su praktički nestali. Jedni su izumrli, a drugi se raselili po svijetu. Po

površine. U stara vremena oralo se volo-vima, kasnije sve više konjima. Naravno, želo se srpom, išli jedni drugima na mobe, a zatim odvijao daljnji mukotrpni posao do kruha; vršidba konjima, činje-nje žita, odnošenje i donošenje iz mlina… Nasadima kukuruza koliko se god veseli-li jazavci tako je i omladina čekala berbu i "komače", sijela na kojima su se zagledali momci i cure, pjevalo… Išlo se na sijela u okolna sela, u Bistricu, Otigošće, Citonju itd, a ovi uzvraćali. Grah i krumpir su također dobro uspijevali, kao i lan i ko-noplja od kojih se prela odjeća. Danas su tek njive pogodnije za obradu zasađene, uglavnom krumpirom. Zanimljivi su na-zivi pojedinih toponima po Božićima čiji korijeni sežu u daleku prošlost kada su vjerojatno s razlogom dobivali te nazive. Zbog čega njiva nosi naziv Vinograd? Iz kojeg je perioda nadgrobna ploča na Kar-lovoj njivi gdje su djeca igrala nogomet? Kakva se ljudska djelatnost odvijala pod-no Bakovićke Citonje pa su nastale mno-ge jame koje narod naziva Mačje jame? Mnogo je pitanja na koja nema odgovora, ali jasno se može naslutiti kako se život na tim prostorima odvijao veoma davno, a značajnu ulogu u tome imala je gradina Zvonigrad.

Na manjim potočićima koji stvaraju moćni potok Brezovik (odatle su izvori-šta vode za naselje Lužine) nekada su postojali mali mlinovi (vodenice) za žito. Većina domaćina imala je svoj mlin. Ljudi su zapamtili kad je 1968. godine naišlo jako nevrijeme, vodostaj potoka naglo narastao i odnio svih 14 mlinova! Kad se stanje normaliziralo, uz potok se bijelila uginula riba. Sepetom se mogla nakupiti, što rječito govori koliko je tada bilo,

maticama krštenih točno se može otkriti kako je 1890. godine prvi doselio Ivo Trogrančić (sin Andrije i Mare r. Breljak) iz Selakovića sa ženom Jelom Komšić. Jela je rodila desetero djece, od toga dva-put blizance, ali su ubrzo umirali pa su skoro ostali bez potomstva. Posljednja u Božićima od "Selaka" danas je Mara (ro-dom "Lalina" iz Djedovog Dola). Nakon smrti muža Mije ostala je sama, djeca su u inozemstvu.

Naići ispred "Uštikine" kuće, a ne na-vratiti kod njegovog sina Ivice i kćerke Matije koji su nas dočekali napolju bio bi grijeh. Prolaznici pored njihove stare kuće na kraju "ulice" prava su rijetkost. Zapravo, i oni su samo povremeni sta-novnici Božića, najčešće od proljeća do jeseni kad napuste svoj stan u Naselju socijalnog stanovanja u Gojevićima (iz-građeno nakon rata sredstvima Vlade Kraljevine Nizozemske, CRS-a i instituci-ja BiH) i odlaze u rodnu kuću. Mada im ni zdravlje nije najbolje, vele kako im ovdje nije dosadno; održavaju kuću od propa-danja, nešto korisno urade, posade u vrtu… S dolaskom zime i oni će se vratiti toplim radijatorima.

Zanimljiv je podatak kako se ime nji-hovog oca Ive (1894.-1964.), već spome-nutog "Uštike", nalazi upisano na spome-niku u Tuzli, podignutom nakon II. svjet-skog rata u čast rudarima povijesne "Husinske bune" (1920.). Naime, u mla-dosti je radio u rudniku Kreka kod Tuzle. Buna je izbila jer Zemaljska vlada tada-

premda tako visoko. Božići su bili poznati po urodu šljive

požegače. Bogate bašče imali su Bego i Ahmica Bukvić, a osobito Avdo Karić. Ka-žu kako je prodavao po deset tona šljive! I danas od voća dominiraju stabla šljive kojima zasigurno pogoduju valoviti osunčani pristranci, zaklonjeni od vjetra. Sunce i kamen Božića izvrsno su stanište za poskoke. Oduvijek ih je bilo sila jedna, predstavljajući noćnu moru strašljivijim koscima. Nikola Tuka kazuje kako su ih kao djeca hvatali žive i stavljali u staklene boce.

Idući prema središtu sela, ako se tako može nazvati mjesto s najviše ruševina, među njima i mekteb, gdje se put račva jednim krakom prema Otigošću dok drugi nastavlja gore opasavati Zvoni-grad, prema Citonji i Crvenim zemljama, nailazimo pored puta na "kineski zid" naslagan od vreća ugljena spremnog za utovar. Poznato je da se Sidret "Sidro" Merdžanić bavi tim teškim poslom kako bi uzdržavao obitelj. Na mjestu gdje se nekada vrlo žito s konjima (guvno) cig-lama ozidana žega i nova pripremljena drva već čekaju uhodani posao.

Sve je utihnulo, zamro je i zvuk trak-tora s natovarenim sijenom, i činilo se kako osim duha u ruševinama nema nikoga pojavi se svijetlo na prozoru kuće pored puta, a pred vratima djevojčica okružena mačkama. Marijan je ponovno "džoker" koji mi pojašnjava tko je gdje živio nekada, a tko sada.

Najbrojniji muslimanski rodovi koji su ujedno i starosjedioci u Božićima su Bukvići i Zahirovići o čemu svjedoče i njihova groblja s najviše mezarja, dok su Merdžanići, Neradini i Karići doselili na

odradio svoj posao pa joj se ne znaju ni temelji dok je nekoliko koraka dalje kuća njegovog brata Mate (1908.-1964.), tj. bratića Frane koji ju je temeljito obno-vio, no i ona je danas zaključana. Tu do njih zemlju su imali i Migići, poznati foj-nički rod.

Prezime Tuka je veoma staro u Gvož-đanskoj dolini i u najstarijim crkvenim maticama pojavljuje se u raznim varijan-tama: Tučić, Tukić, Tuka… Npr. u Matici umrlih 1782. godine zabilježeno je da je umro Luka, sin Stjepana Tuke doselje-nika iz Rame. Kroz protekla stoljeća una-toč velikoj smrtnosti mnogo ih se naro-dilo i danas predstavljaju jedan od naj-brojnijih fojničkih rodova.

Iako nose isto prezime, sve Tuke nisu istog podrijetla pa ima više primjera da su se međusobno uzimali. Ove iz Božića od starina prati nadimak "Ababi" (ahbab – prijatelj, turski), a one iz Lužina "Ar-buci". Kraći period postojali su nadimci "Zeko" i "Žežo", ali su odavno izumrli.

Ispod puta nekim je slučajem ostala pošteđena od paljevine oronula kuća Džemila Bukvića, građena od šepera, i danas služi kao pomoćni objekt. Garavi pas na lancu lavežom nas je upozorio da ga zaobiđemo pri prolasku Marijanovoj kući. Skromnu kuću od radničke plaće sagradi je njegov otac Pero (1933.-1996.) zvani "Pešo" i ispunio djecom ro-đenom u braku s Lucom r. Josipović iz Bistrice. Perini roditelji bili su Luka (1903.-1936.) i Ana r. Trogrančić – Selak, a djed Juro Tuka. Luka je poginuo radeći u rudniku Bakovići.

šnje države Kraljevine SHS nije ispošto-vala sporazum o visini nadnice rudara premda ga je potpisala sa Savezom ru-darskih radnika. Masovni štrajk rudara pretvorio se u pravu oružanu pobunu u kojoj je bilo i mrtvih, a morala je osim žandarmerije intervenirati vojska i civil-na garda. Nakon sedam dana pobuna je ugušena u krvi (poginulo 7 rudara i žan-dar), a svi sudionici pohapšeni i prive-deni na saslušanje. Protiv pobunjenih ru-dara izvršene su surove represije i zvjerstva, a datum 21. prosinac se nakon II. svjetskog rata slavio kao Dan rudara. Na tu temu TV Sarajevo snimila je 1980. godine dramu "Husinska buna" (Husino je rudarsko selo kod Tuzle).

Manje je poznato da je "Uštika" iz Tuzle jedva izvukao živu glavu i sa sobom u Božiće donio malu kćerku (kasnije, kad je odrasla, udala se u Kamenik) i ponov-no se oženio, Marom Martinović – Matić (r. 1920.) iz Bistrice koja im je rodila sedmero djece. Nikada više nije radio u poduzeću, živio je od zemljoradnje i sto-čarstva, volio popiti.

Ostavljajući Ivicu i Matiju popriječili smo uz veliku uzbrdicu i popeli se na uzvišenje tzv. Veliku glavicu, iznad stare kuće Nikole Trogrančića – Selaka. Sum-rak je već padao pojačavajući miris sije-na, baš kao u stara vremena kojih se Ma-rijan prisjećao. Na Glavici su se okupljali mještani i pravili sijela. Tu se obvezno palio cvijetnjak kako bi se plamen vatre vidio što dalje.

Život na selu svugdje je manje-više isti; svodi se na marljivi rad od jutra do večeri pa se ni priča iz prošlosti Božića ne razlikuje mnogo od dosada objavljenih u Fojničkoj škrinji. Kako veli Nikola Tuka, već kao dijete morao si zaraditi doručak. Rano izjutra stoka se izgonila na ispašu pa tek onda dolazilo na doručak. Djeca nisu morali ići u školu sve do iza II. svjet-skog rata, a i onda su mnogi roditelji na sve načine opstruirali kako ih ne bi slali u Gojeviće, osobito žensku djecu.

Ne znam kako je Božo s početka pisa-nja proizvodio toliko hrane jer se naj-plodnije njive prostiru ispod sela, prema Grlić potoku koje su vlasnici brižljivo održavali obradom, dok su ostale na siromašnijoj podlozi s mnogo klašnjika i škriljca kamena. I pored svega, zahvalju-jući gnojidbi, uspijevalo je svakojako žito. Marijan mi rukom pokazuje velike površine od Goletina (iznad Gojevića) prema Božićima na kojima se nekada klasalo žito, a danas su zarasle u papru i šumu. S druge strane, prema Lužinskoj kosi, također se prostiru velike obradive


U Božićima se nogomet igrao u Karlovom dolu. Slijeva: Avdo Bukvić, Luka Tuka - Pešin, Enes Zahirović, Frano Tuka i Bosiljko Bošnjak – Pulešin

Luka i Marijan Tuka - Pešini, Pepica Knežević (Pulešin zet) i Frano Tuka. Nepoznato ime momka zaklonjenog iza njih. "Kineski zid" naslagan od vreća ugljena spremnog za utovar

14

PRIČE IZ ZAVIČAJA

15

FOJNIČKAŠKRINJA

Nemalo me iznenadila informacija da su žitelji Božića prije gradnje vodovoda koristili bunare. Zaista rijetkost u planin-skim selima. Vodu su doveli 1972. godine cjevovodom dugačkim skoro 5 km, od vrela ispod Bašinog brda. U tome su su-djelovala 22 kućanstva. Dvije godine kas-nije u selu je dovedena i el. energija, pri-ključena s trase koja vodi na Otigošće.

Za razliku od brojnih Tuka, Trogran-čići iz Božića su praktički nestali. Jedni su izumrli, a drugi se raselili po svijetu. Po

površine. U stara vremena oralo se volo-vima, kasnije sve više konjima. Naravno, želo se srpom, išli jedni drugima na mobe, a zatim odvijao daljnji mukotrpni posao do kruha; vršidba konjima, činje-nje žita, odnošenje i donošenje iz mlina… Nasadima kukuruza koliko se god veseli-li jazavci tako je i omladina čekala berbu i "komače", sijela na kojima su se zagledali momci i cure, pjevalo… Išlo se na sijela u okolna sela, u Bistricu, Otigošće, Citonju itd, a ovi uzvraćali. Grah i krumpir su također dobro uspijevali, kao i lan i ko-noplja od kojih se prela odjeća. Danas su tek njive pogodnije za obradu zasađene, uglavnom krumpirom. Zanimljivi su na-zivi pojedinih toponima po Božićima čiji korijeni sežu u daleku prošlost kada su vjerojatno s razlogom dobivali te nazive. Zbog čega njiva nosi naziv Vinograd? Iz kojeg je perioda nadgrobna ploča na Kar-lovoj njivi gdje su djeca igrala nogomet? Kakva se ljudska djelatnost odvijala pod-no Bakovićke Citonje pa su nastale mno-ge jame koje narod naziva Mačje jame? Mnogo je pitanja na koja nema odgovora, ali jasno se može naslutiti kako se život na tim prostorima odvijao veoma davno, a značajnu ulogu u tome imala je gradina Zvonigrad.

Na manjim potočićima koji stvaraju moćni potok Brezovik (odatle su izvori-šta vode za naselje Lužine) nekada su postojali mali mlinovi (vodenice) za žito. Većina domaćina imala je svoj mlin. Ljudi su zapamtili kad je 1968. godine naišlo jako nevrijeme, vodostaj potoka naglo narastao i odnio svih 14 mlinova! Kad se stanje normaliziralo, uz potok se bijelila uginula riba. Sepetom se mogla nakupiti, što rječito govori koliko je tada bilo,

maticama krštenih točno se može otkriti kako je 1890. godine prvi doselio Ivo Trogrančić (sin Andrije i Mare r. Breljak) iz Selakovića sa ženom Jelom Komšić. Jela je rodila desetero djece, od toga dva-put blizance, ali su ubrzo umirali pa su skoro ostali bez potomstva. Posljednja u Božićima od "Selaka" danas je Mara (ro-dom "Lalina" iz Djedovog Dola). Nakon smrti muža Mije ostala je sama, djeca su u inozemstvu.

Naići ispred "Uštikine" kuće, a ne na-vratiti kod njegovog sina Ivice i kćerke Matije koji su nas dočekali napolju bio bi grijeh. Prolaznici pored njihove stare kuće na kraju "ulice" prava su rijetkost. Zapravo, i oni su samo povremeni sta-novnici Božića, najčešće od proljeća do jeseni kad napuste svoj stan u Naselju socijalnog stanovanja u Gojevićima (iz-građeno nakon rata sredstvima Vlade Kraljevine Nizozemske, CRS-a i instituci-ja BiH) i odlaze u rodnu kuću. Mada im ni zdravlje nije najbolje, vele kako im ovdje nije dosadno; održavaju kuću od propa-danja, nešto korisno urade, posade u vrtu… S dolaskom zime i oni će se vratiti toplim radijatorima.

Zanimljiv je podatak kako se ime nji-hovog oca Ive (1894.-1964.), već spome-nutog "Uštike", nalazi upisano na spome-niku u Tuzli, podignutom nakon II. svjet-skog rata u čast rudarima povijesne "Husinske bune" (1920.). Naime, u mla-dosti je radio u rudniku Kreka kod Tuzle. Buna je izbila jer Zemaljska vlada tada-

premda tako visoko. Božići su bili poznati po urodu šljive

požegače. Bogate bašče imali su Bego i Ahmica Bukvić, a osobito Avdo Karić. Ka-žu kako je prodavao po deset tona šljive! I danas od voća dominiraju stabla šljive kojima zasigurno pogoduju valoviti osunčani pristranci, zaklonjeni od vjetra. Sunce i kamen Božića izvrsno su stanište za poskoke. Oduvijek ih je bilo sila jedna, predstavljajući noćnu moru strašljivijim koscima. Nikola Tuka kazuje kako su ih kao djeca hvatali žive i stavljali u staklene boce.

Idući prema središtu sela, ako se tako može nazvati mjesto s najviše ruševina, među njima i mekteb, gdje se put račva jednim krakom prema Otigošću dok drugi nastavlja gore opasavati Zvoni-grad, prema Citonji i Crvenim zemljama, nailazimo pored puta na "kineski zid" naslagan od vreća ugljena spremnog za utovar. Poznato je da se Sidret "Sidro" Merdžanić bavi tim teškim poslom kako bi uzdržavao obitelj. Na mjestu gdje se nekada vrlo žito s konjima (guvno) cig-lama ozidana žega i nova pripremljena drva već čekaju uhodani posao.

Sve je utihnulo, zamro je i zvuk trak-tora s natovarenim sijenom, i činilo se kako osim duha u ruševinama nema nikoga pojavi se svijetlo na prozoru kuće pored puta, a pred vratima djevojčica okružena mačkama. Marijan je ponovno "džoker" koji mi pojašnjava tko je gdje živio nekada, a tko sada.

Najbrojniji muslimanski rodovi koji su ujedno i starosjedioci u Božićima su Bukvići i Zahirovići o čemu svjedoče i njihova groblja s najviše mezarja, dok su Merdžanići, Neradini i Karići doselili na

odradio svoj posao pa joj se ne znaju ni temelji dok je nekoliko koraka dalje kuća njegovog brata Mate (1908.-1964.), tj. bratića Frane koji ju je temeljito obno-vio, no i ona je danas zaključana. Tu do njih zemlju su imali i Migići, poznati foj-nički rod.

Prezime Tuka je veoma staro u Gvož-đanskoj dolini i u najstarijim crkvenim maticama pojavljuje se u raznim varijan-tama: Tučić, Tukić, Tuka… Npr. u Matici umrlih 1782. godine zabilježeno je da je umro Luka, sin Stjepana Tuke doselje-nika iz Rame. Kroz protekla stoljeća una-toč velikoj smrtnosti mnogo ih se naro-dilo i danas predstavljaju jedan od naj-brojnijih fojničkih rodova.

Iako nose isto prezime, sve Tuke nisu istog podrijetla pa ima više primjera da su se međusobno uzimali. Ove iz Božića od starina prati nadimak "Ababi" (ahbab – prijatelj, turski), a one iz Lužina "Ar-buci". Kraći period postojali su nadimci "Zeko" i "Žežo", ali su odavno izumrli.

Ispod puta nekim je slučajem ostala pošteđena od paljevine oronula kuća Džemila Bukvića, građena od šepera, i danas služi kao pomoćni objekt. Garavi pas na lancu lavežom nas je upozorio da ga zaobiđemo pri prolasku Marijanovoj kući. Skromnu kuću od radničke plaće sagradi je njegov otac Pero (1933.-1996.) zvani "Pešo" i ispunio djecom ro-đenom u braku s Lucom r. Josipović iz Bistrice. Perini roditelji bili su Luka (1903.-1936.) i Ana r. Trogrančić – Selak, a djed Juro Tuka. Luka je poginuo radeći u rudniku Bakovići.

šnje države Kraljevine SHS nije ispošto-vala sporazum o visini nadnice rudara premda ga je potpisala sa Savezom ru-darskih radnika. Masovni štrajk rudara pretvorio se u pravu oružanu pobunu u kojoj je bilo i mrtvih, a morala je osim žandarmerije intervenirati vojska i civil-na garda. Nakon sedam dana pobuna je ugušena u krvi (poginulo 7 rudara i žan-dar), a svi sudionici pohapšeni i prive-deni na saslušanje. Protiv pobunjenih ru-dara izvršene su surove represije i zvjerstva, a datum 21. prosinac se nakon II. svjetskog rata slavio kao Dan rudara. Na tu temu TV Sarajevo snimila je 1980. godine dramu "Husinska buna" (Husino je rudarsko selo kod Tuzle).

Manje je poznato da je "Uštika" iz Tuzle jedva izvukao živu glavu i sa sobom u Božiće donio malu kćerku (kasnije, kad je odrasla, udala se u Kamenik) i ponov-no se oženio, Marom Martinović – Matić (r. 1920.) iz Bistrice koja im je rodila sedmero djece. Nikada više nije radio u poduzeću, živio je od zemljoradnje i sto-čarstva, volio popiti.

Ostavljajući Ivicu i Matiju popriječili smo uz veliku uzbrdicu i popeli se na uzvišenje tzv. Veliku glavicu, iznad stare kuće Nikole Trogrančića – Selaka. Sum-rak je već padao pojačavajući miris sije-na, baš kao u stara vremena kojih se Ma-rijan prisjećao. Na Glavici su se okupljali mještani i pravili sijela. Tu se obvezno palio cvijetnjak kako bi se plamen vatre vidio što dalje.

Život na selu svugdje je manje-više isti; svodi se na marljivi rad od jutra do večeri pa se ni priča iz prošlosti Božića ne razlikuje mnogo od dosada objavljenih u Fojničkoj škrinji. Kako veli Nikola Tuka, već kao dijete morao si zaraditi doručak. Rano izjutra stoka se izgonila na ispašu pa tek onda dolazilo na doručak. Djeca nisu morali ići u školu sve do iza II. svjet-skog rata, a i onda su mnogi roditelji na sve načine opstruirali kako ih ne bi slali u Gojeviće, osobito žensku djecu.

Ne znam kako je Božo s početka pisa-nja proizvodio toliko hrane jer se naj-plodnije njive prostiru ispod sela, prema Grlić potoku koje su vlasnici brižljivo održavali obradom, dok su ostale na siromašnijoj podlozi s mnogo klašnjika i škriljca kamena. I pored svega, zahvalju-jući gnojidbi, uspijevalo je svakojako žito. Marijan mi rukom pokazuje velike površine od Goletina (iznad Gojevića) prema Božićima na kojima se nekada klasalo žito, a danas su zarasle u papru i šumu. S druge strane, prema Lužinskoj kosi, također se prostiru velike obradive


U Božićima se nogomet igrao u Karlovom dolu. Slijeva: Avdo Bukvić, Luka Tuka - Pešin, Enes Zahirović, Frano Tuka i Bosiljko Bošnjak – Pulešin

Luka i Marijan Tuka - Pešini, Pepica Knežević (Pulešin zet) i Frano Tuka. Nepoznato ime momka zaklonjenog iza njih. "Kineski zid" naslagan od vreća ugljena spremnog za utovar

16 17

PRIČE IZ ZAVIČAJA

razloga; prvi je što sam ranije imao prili-ku prolaziti pored nove velike uređene bijele kuće i sreću razgovarati s njezinim vlasnicima koji žive i rade u inozemstvu. Nadimak su naslijedili od Franinog sina Ante Bošnjaka (1887.-1945.). Od sedme-ro rođene djece ostao je jedini sin. Po licu je imao pule (akne) koje su mu ostale nakon preležanih ospica zbog čega su ga prozvali "Puleša". Ženio se dva puta i imao devetero djece od kojih samo dva sina – Franu i Niku. Frano je poginuo u Drugom svjetskom ratu dok je Niko (1933.-1989.) ostao na očevini do smrti oženivši Anu Čuturić iz Otigošća. Imao je više od stotinu dunuma zemlje, sve u jednom komadu. Svirao je prim, imao tri

sina i kćerku pa su u njegovoj kući bila najčešća sijela na kojima se igralo prste-na i karti. U blizini njihove kuće nalazi se nekoliko zapuštenih grobova bez ikakvih oznaka na kamenu.

Drugi razlog što se moja "misija" u Božićima završila na uzvišenju Dub iz-nad zadnjih kuća bila je želja da fotoapa-ratom ovjekovječim panoramu koja bi, da su "normalne" okolnosti, trebala biti idilična slika sela u smiraj dana. Među-tim, viđeni prizori i spoznaja da je život iz njega prisilno otišao daleko su od idile. Što više, zbog sumraka, uzročnika slabije kvalitete snimka, primoran sam na po-novni dolazak. Čim prije, i zaranije.

Prije povratka iz Božića s polazne toč-ke pješačenja nismo mogli odbiti gosto-primstvo Mare Trogrančić – Selak koja nas je uz piće počastila toplom pitom. Svjetla u Gvožđanskoj dolini doimala su se poput svjetala velegrada dok su Božići lagano tonuli u svoj već naviknuti mir, pod treperavom rasvjetom nebeskog svoda.

ženinstvo. Avdo Karić je doselio iz Bako-vićke Citonje oženivši se od Merdžanića, a brat mu i dalje ostao u Citonji.

Niko Bošnjak "Šandor" iz Gojevića pamti staroga Emina Bukvića opasanog zelenim pojasom. Imali su zemlju u Kaši-cama, blizu njegove. Muharem Bukvić je imao dobre, jake konje s kojima je radio u šumi. Inače, mnogi su ljudi iz Božića bili vezani za poslove u šumi što im je dono-silo dobre zarade zahvaljujući kojima su gradili kuće i saseljavali, uglavnom u Lu-žine.

Od Šandora sam čuo i nekoliko mas-nih anegdota o Bukvićima koje bi rado podijelio s čitateljima, ali mi osjetljivost teme i neprovjerena vjerodostojnost ne dopuštaju pa ću samo spomenuti jednu, a koja na najbolji način oslikava naše op-ćenito kaskanje za naprednim svijetom. Kad je jedan od momaka odlazio u voj-sku, babo je predvidio da će tamo dobro proći jer zna mjeriti na kantar!

Mnogi prijeratni stanovnici nikada nisu dočekali obnovu svojih porušenih domova iako su u srcu zasigurno patili zbog toga. Jedan od preduvjeta je ostva-ren; urađena je nova niskonaponska mreža, postavljen novi trafo, ali koja korist kad je broj korisnika postao za-nemariv. Krivicu za slabašan povratak najlakše je svaliti na izostanak sveobu-hvatne obnove što nikako ne bi bilo u redu jer, ruku na srce, mnogi se nisu ni željeli vratiti. Pravi razlozi su jasni; godi-ne su brzo prolazile, ljudi su se snašli, sagradili kuće na pogodnijim mjestima, bliže asfaltu, drugi otišli dalje, treći umrli…

Od dvije opcije; skrenuti putem des-no prema "Pulešinoj" kući ili produžiti iznad sela, izabrali smo ovu drugu. Iz dva

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJA


ISPRAVKAPišući o Trošnjiku u prošlom broju

Fojničke škrinje autoru se potkrala po-greška; naveo je kako u 60 kućanstava živi 108 stanovnika, a treba stajati - u 60 kućanstava živi 193 stanovnika.

Isprika Trošnjičanima i svim čitate-ljima.

o onome "je li Fojnica spremna za demo-kraciju". Nadam se kako će glasači tije-kom upoznavanja sa mojim predizbor-nim programom uvidjeti čvrstu volju i odlučnost da se Fojnica povede u smjeru ekonomskog razvoja i općeg prosperi-teta.

Artinfo: Što se Vaše kandidature tiče, osim činjenice da ste pripadnica ma-nje zastupljenog spola među kandi-datima za načelnike općina u BiH, još je jedna zanimljivost koju svakako treba istaknuti. Naime, iako u politici pravite prve korake, Vi ste se afirmi-rali na brojnim drugim poljima. Osim posla kojim se bavite, a to je stomato-logija, pišete pjesme, uređujete Foj-ničku škrinju, uvijek ste nekako anga-žirani i to na različitim poljima ljud-

skog djelovanja i rada. Je li ta Vaša sve-stranost prednost koju imate u odno-su na druge kandidate i hoće li Vam zapravo pomoći snaći se i u politici?

Lovrić: Nesreća je to što se u BiH svaki građanin mora baviti politikom. Zato i sebe smatram dovoljno iskusnom jer sam za potrebe napredovanja u struci i samostalnosti u praksi morala iščitati popriličnu količinu pravne i ekonomske literature kako bih se mogla nadmudri-vati sa političkom demagogijom na lokal-noj razini. Svi koji se upuštaju u tzv. pri-vatne biznise znaju o čemu pričam. Mo-rate biti uz vladajuću kastu ili se boriti protiv nje.

Svestranost je prednost ako se ne rasplinite pretjerano po poljima koja nemaju dovoljno dodirnih momenata.

Artinfo: Vašom kandidaturom, Fojni-ca nakon osam godina ponovno ima šansu dobiti načelnicu. Koje su po Vama prednosti žene na ovoj dužnosti u odnosu na muške kolege i je li Fojnica spremna na ovakav iskorak?

Lovrić: Istina, Fojnica je imala priliku izabrati načelnicu na lokalnim izborima 2008. godine kada je gospođa Dragana Galić bila kandidatkinja HDZ-a BiH, a go-spođa Magdalena Gujić-Vidović kandi-datkinja koalicije HSS-a i HDZ-a 1990. Velika je šteta što i ostale stranke do sada nisu potencirale kandidaturu žena jer smatram kako u stranačkim bazama SDA i SDP ima izuzetno kvalitetnih ženskih kadrova. Statistika kaže kako u zemljama poput Švedske, Finske i Nizozemske, gdje se zastupljenost žena u parlamentu kreće iznad 41%, korupcija ima najnižu stopu. Osim toga, prednost žene, poseb-no kada je u pitanju siromašna općina poput Fojnice, trebala bi biti i u činjenici da žena nosi iskonsku osobinu kojom od "ničega može pripremiti ručak". Ta vrsta ekonomičnosti koju su poznavale naše bake i majke, sad nam je potrebnija nego ikada. Nikakvu drugu vrstu prednosti ne vidim. Vidim karakter, empatiju i požrt-vovanost, osobine koje bi trebao imati netko na čelu jedne male zajednice, bez obzira radi li se o ženi ili muškarcu. Ne znam je li Fojnica spremna na iskorak do-bivanja načelnice, još uvijek razmišljam

Na lokalnim izborima u listo-padu Kiseljaku dvije susjedne općine, Fojnica i Busovača, imaju priliku dobiti načelnicu općine. Suzana Lovrić kandi-datkinja je za načelnicu Fojni-ce, a Mirjana Plavčić za načel-nicu Busovače. Kroz razgovor o samoj kandidaturi, viziji razvo-ja i perspektivama Fojnice, či-tateljima našeg portala nudi-mo priliku upoznati Suzanu Lovrić, kandidatkinju Koalicije hrvatskih stranaka koju čine HDZ BiH, HDZ 1990, HKDU i HSS Stjepan Radić za načelnicu općine Fojnica.

INTERVIEW

Suzana Lovrićkandidatkinja za načelnicu Fojnice

Preneseno s portala artinfo.ba

16 17

PRIČE IZ ZAVIČAJA

razloga; prvi je što sam ranije imao prili-ku prolaziti pored nove velike uređene bijele kuće i sreću razgovarati s njezinim vlasnicima koji žive i rade u inozemstvu. Nadimak su naslijedili od Franinog sina Ante Bošnjaka (1887.-1945.). Od sedme-ro rođene djece ostao je jedini sin. Po licu je imao pule (akne) koje su mu ostale nakon preležanih ospica zbog čega su ga prozvali "Puleša". Ženio se dva puta i imao devetero djece od kojih samo dva sina – Franu i Niku. Frano je poginuo u Drugom svjetskom ratu dok je Niko (1933.-1989.) ostao na očevini do smrti oženivši Anu Čuturić iz Otigošća. Imao je više od stotinu dunuma zemlje, sve u jednom komadu. Svirao je prim, imao tri

sina i kćerku pa su u njegovoj kući bila najčešća sijela na kojima se igralo prste-na i karti. U blizini njihove kuće nalazi se nekoliko zapuštenih grobova bez ikakvih oznaka na kamenu.

Drugi razlog što se moja "misija" u Božićima završila na uzvišenju Dub iz-nad zadnjih kuća bila je želja da fotoapa-ratom ovjekovječim panoramu koja bi, da su "normalne" okolnosti, trebala biti idilična slika sela u smiraj dana. Među-tim, viđeni prizori i spoznaja da je život iz njega prisilno otišao daleko su od idile. Što više, zbog sumraka, uzročnika slabije kvalitete snimka, primoran sam na po-novni dolazak. Čim prije, i zaranije.

Prije povratka iz Božića s polazne toč-ke pješačenja nismo mogli odbiti gosto-primstvo Mare Trogrančić – Selak koja nas je uz piće počastila toplom pitom. Svjetla u Gvožđanskoj dolini doimala su se poput svjetala velegrada dok su Božići lagano tonuli u svoj već naviknuti mir, pod treperavom rasvjetom nebeskog svoda.

ženinstvo. Avdo Karić je doselio iz Bako-vićke Citonje oženivši se od Merdžanića, a brat mu i dalje ostao u Citonji.

Niko Bošnjak "Šandor" iz Gojevića pamti staroga Emina Bukvića opasanog zelenim pojasom. Imali su zemlju u Kaši-cama, blizu njegove. Muharem Bukvić je imao dobre, jake konje s kojima je radio u šumi. Inače, mnogi su ljudi iz Božića bili vezani za poslove u šumi što im je dono-silo dobre zarade zahvaljujući kojima su gradili kuće i saseljavali, uglavnom u Lu-žine.

Od Šandora sam čuo i nekoliko mas-nih anegdota o Bukvićima koje bi rado podijelio s čitateljima, ali mi osjetljivost teme i neprovjerena vjerodostojnost ne dopuštaju pa ću samo spomenuti jednu, a koja na najbolji način oslikava naše op-ćenito kaskanje za naprednim svijetom. Kad je jedan od momaka odlazio u voj-sku, babo je predvidio da će tamo dobro proći jer zna mjeriti na kantar!

Mnogi prijeratni stanovnici nikada nisu dočekali obnovu svojih porušenih domova iako su u srcu zasigurno patili zbog toga. Jedan od preduvjeta je ostva-ren; urađena je nova niskonaponska mreža, postavljen novi trafo, ali koja korist kad je broj korisnika postao za-nemariv. Krivicu za slabašan povratak najlakše je svaliti na izostanak sveobu-hvatne obnove što nikako ne bi bilo u redu jer, ruku na srce, mnogi se nisu ni željeli vratiti. Pravi razlozi su jasni; godi-ne su brzo prolazile, ljudi su se snašli, sagradili kuće na pogodnijim mjestima, bliže asfaltu, drugi otišli dalje, treći umrli…

Od dvije opcije; skrenuti putem des-no prema "Pulešinoj" kući ili produžiti iznad sela, izabrali smo ovu drugu. Iz dva

FOJNIČKAŠKRINJAFOJNIČKAŠKRINJA


ISPRAVKAPišući o Trošnjiku u prošlom broju

Fojničke škrinje autoru se potkrala po-greška; naveo je kako u 60 kućanstava živi 108 stanovnika, a treba stajati - u 60 kućanstava živi 193 stanovnika.

Isprika Trošnjičanima i svim čitate-ljima.

o onome "je li Fojnica spremna za demo-kraciju". Nadam se kako će glasači tije-kom upoznavanja sa mojim predizbor-nim programom uvidjeti čvrstu volju i odlučnost da se Fojnica povede u smjeru ekonomskog razvoja i općeg prosperi-teta.

Artinfo: Što se Vaše kandidature tiče, osim činjenice da ste pripadnica ma-nje zastupljenog spola među kandi-datima za načelnike općina u BiH, još je jedna zanimljivost koju svakako treba istaknuti. Naime, iako u politici pravite prve korake, Vi ste se afirmi-rali na brojnim drugim poljima. Osim posla kojim se bavite, a to je stomato-logija, pišete pjesme, uređujete Foj-ničku škrinju, uvijek ste nekako anga-žirani i to na različitim poljima ljud-

skog djelovanja i rada. Je li ta Vaša sve-stranost prednost koju imate u odno-su na druge kandidate i hoće li Vam zapravo pomoći snaći se i u politici?

Lovrić: Nesreća je to što se u BiH svaki građanin mora baviti politikom. Zato i sebe smatram dovoljno iskusnom jer sam za potrebe napredovanja u struci i samostalnosti u praksi morala iščitati popriličnu količinu pravne i ekonomske literature kako bih se mogla nadmudri-vati sa političkom demagogijom na lokal-noj razini. Svi koji se upuštaju u tzv. pri-vatne biznise znaju o čemu pričam. Mo-rate biti uz vladajuću kastu ili se boriti protiv nje.

Svestranost je prednost ako se ne rasplinite pretjerano po poljima koja nemaju dovoljno dodirnih momenata.

Artinfo: Vašom kandidaturom, Fojni-ca nakon osam godina ponovno ima šansu dobiti načelnicu. Koje su po Vama prednosti žene na ovoj dužnosti u odnosu na muške kolege i je li Fojnica spremna na ovakav iskorak?

Lovrić: Istina, Fojnica je imala priliku izabrati načelnicu na lokalnim izborima 2008. godine kada je gospođa Dragana Galić bila kandidatkinja HDZ-a BiH, a go-spođa Magdalena Gujić-Vidović kandi-datkinja koalicije HSS-a i HDZ-a 1990. Velika je šteta što i ostale stranke do sada nisu potencirale kandidaturu žena jer smatram kako u stranačkim bazama SDA i SDP ima izuzetno kvalitetnih ženskih kadrova. Statistika kaže kako u zemljama poput Švedske, Finske i Nizozemske, gdje se zastupljenost žena u parlamentu kreće iznad 41%, korupcija ima najnižu stopu. Osim toga, prednost žene, poseb-no kada je u pitanju siromašna općina poput Fojnice, trebala bi biti i u činjenici da žena nosi iskonsku osobinu kojom od "ničega može pripremiti ručak". Ta vrsta ekonomičnosti koju su poznavale naše bake i majke, sad nam je potrebnija nego ikada. Nikakvu drugu vrstu prednosti ne vidim. Vidim karakter, empatiju i požrt-vovanost, osobine koje bi trebao imati netko na čelu jedne male zajednice, bez obzira radi li se o ženi ili muškarcu. Ne znam je li Fojnica spremna na iskorak do-bivanja načelnice, još uvijek razmišljam

Na lokalnim izborima u listo-padu Kiseljaku dvije susjedne općine, Fojnica i Busovača, imaju priliku dobiti načelnicu općine. Suzana Lovrić kandi-datkinja je za načelnicu Fojni-ce, a Mirjana Plavčić za načel-nicu Busovače. Kroz razgovor o samoj kandidaturi, viziji razvo-ja i perspektivama Fojnice, či-tateljima našeg portala nudi-mo priliku upoznati Suzanu Lovrić, kandidatkinju Koalicije hrvatskih stranaka koju čine HDZ BiH, HDZ 1990, HKDU i HSS Stjepan Radić za načelnicu općine Fojnica.

INTERVIEW

Suzana Lovrićkandidatkinja za načelnicu Fojnice

Preneseno s portala artinfo.ba

18 19BROJ 41 SRPANJ/KOLOVOZ 2016. BROJ 41SRPANJ/KOLOVOZ 2016.

INTERVIEWFOJNIČKAŠKRINJA

tresanje teške ratne prošlosti koju je posebno hrvatski narod u ovoj općini osjetio ili će kampanja biti fokusirana isključivo na budućnost Fojnice?

Lovrić: Pitanja ratne zaostavštine se tre-baju riješiti i njima se moraju baviti nad-ležne institucije. Fojnica je već previše vremena izgubila zbog neprestanog os-vrtanja na prošlost. Gorčinu ratnih stra-danja možemo sprati samo predanim radom, entuzijazmom, ljubavlju prema mjestu u kojem živimo, uvođenjem gra-đanskih normativa koji će doprinositi napretku cijele lokalne zajednice.

Teme o kojima želim pričati odnositi će se na sve članove naše zajednice, prije svega na ustanove čiji smo osnivač. Neke od njih mogu postati samostalne, neke baš trebaju pomoć društva. Fojnička op-

Sve ono čime se bavim ima zajedničko polazište u kreativnosti. Moja snaga pored stomatologije i oralne kirurgije, gdje zaista mogu pokazati ljubav prema čovjeku, stoji i u poštivanju prirode. Znam koliko moji prijatelji plaćaju po-gled na planinu ili rijeku po dalekim, bo-gatim zemljama, gdje su raseljeni. Naža-lost, ne cijenimo prirodne blagodati koji-ma smo okruženi, ne čuvamo ih, zapravo se aktualni vlastodršci ponašaju kao da im je to privatna imovina.

Fojnička škrinja je projekat nastao iz duhovne potrebe, baš na način kako sada rastu folklorni i vokalni ansambli, spor-tska društva, razna udruženja, sve ono što ljudima nedostaje u humanijem životu. Aktivizam na volonterskoj osnovi daje jedan predivan osjećaj korisnosti zajednici. Osim toga, zajednica tako postaje kompaktnija, snažnija, lakše na-stupa prema većim izazovima. Vjerujem kako je Fojnička škrinja uveliko dopri-nijela pomirbenom duhu i suživotu na ovim prostorima.

Nastojat ću baviti se egzistencijalnim pitanjima naših građana. Zanima me da Fojnica bar malo nalikuje na onu iz '80-ih godina. U skladu s tim, posao načelnice vidim kao menadžerski posao kroz koji će moja kreativna priroda dobiti još jed-nu dimenziju. Za opću dobrobit zajedni-ce, politika mora postati krajnje spored-na stvar.

Artinfo: Ipak, izbori su politički doga-đaj i valja se boriti za povjerenje bira-ča. Vi ste odlučili biti kandidatkinjom Koalicije stranaka s hrvatskom pred-znakom, HDZ BiH, HKDU i HSS Stjepan Radić. Što je prevagnulo u donošenju jedne ovakve odluke?

Lovrić: Nisam se lako odlučila na kandi-daturu, to je velika odgovornost možda čak i veća u ovoj pripremnoj fazi kada obećavate, nego kad dođete u situaciju da obećanja realizirate. Čini mi se, na-ravno da ne znam sa sigurnošću... Osim toga, to je za mene čast. Zahvaljujem se na povjerenju i na svom trudu koji čla-novi HDZ BiH, HDZ 1990, HKDU i HSS Stjepan Radić ulažu u moju kandidaturu. U pristajanju na kandidaturu prevagnula je činjenica koliko je Fojničanke i Fojni-čane stranačka privrženost koštala do sada. Nema smisla rasipati se toliko po-tencijalima ljudi. Pust grad neće trebati načelnika.

Artinfo: Koje teme ćete potencirati u kampanji, hoće li biti prostora za pre-

ćina mora od socijalnog budžeta napra-viti razvojni, stegnuti kaiševe od samog vrha. Sama ću se odreći polovice plaće u korist školovanja za Fojnicu deficitarnih zanimanja, u korist udruga koje predano rade i čiji se rezultati rada mogu pratiti samo na Facebook-u, nažalost. Otvoriti vrata svima koji žele raditi za dobrobit Fojnice ali i hraniti obitelji na svojim stoljetnim ognjištima. Ljudi ne žele odla-ziti iz Fojnice, ali očito je da su primorani. Strategija razvoja općine koja se koristila do sada, nije ispravna, nije humana.

Treba toliko toga promijeniti. Prije svega treba hitno omogućiti logističku podršku Općinske uprave domaćim po-duzetnicima i udrugama pri aplikaciji za EU fondove, zbog čega je potrebno educi-rati općinski kadar. Pored Fojnice je pro-šlo i previše bespovratnih kredita o koji-ma se nitko nije niti informirao, a da ne pričam o izradi elaborata i apliciranju... Objave rada Općinskog vijeća treba pre-nositi putem interneta na općinskoj stra-nici, objave financijskih trošenja moraju biti transparentne i te informacije do-stupne saznanjima građana, vršiti češće konzultacije sa mjesnim zajednicama, osnažiti ih. Puna svijest o onome što rade članovi OV očito treba uključiti širu javnost.

Nakon svega toga očekujem kako bi se mnoge odluke na sjednicama OV- a mogle donositi po savjesti.

Artinfo: Hoće li ravnopravna zastup-ljenost Hrvata u javnim ustanovama i institucijama vlasti u Fojnici biti dio Vaših planova ukoliko se izborite za poziciju načelnice općine?

Lovrić: I to će biti jedan od prioriteta, imamo zakonske osnove po kojima se taj problem već djelomično rješava. Sma-tram kako je veći problem nepotizam, tj. zapošljavanje po obiteljskoj sprezi. To je nešto što mora biti izbačeno iz JU i institucija vlasti.

Artinfo: Kakvu viziju Fojnice imate, na čemu temeljiti razvoj ove općine i ima li prostora optimizmu koji će zaustaviti prije svega odlazak mladih iz ove općine?

Lovrić: Ima prostora optimizmu, mora ga biti! Ne smijemo dozvoliti egzodus mladih ljudi. Ne smijemo Europi školo-vati radni potencijal, nismo toliko bogati. Moramo napraviti preustroj školstva primjeren našim potrebama, a ne potre-bama kadrovika koji odgajaju nezapos-

na jedan kvalitetan i dinamičan način, čime bismo mogli konkurirati ne samo u regiji već i šire.

Bosna i Hercegovina je kao država sa statusom potencijalnog kandidata za ulazak u EU imala pristup određenim mogućnostima financiranja, prije svega tu mislim na IPA fond (Instrument pred-pristupne pomoći), LAF (Lokalna admi-nistrativna pomoć), koji su na nivou Foj-nice prošli nezapaženo, iskoristivost je bila sramotno loša. Slijedi nova genera-cija podrške iz fondova EU sa finan-cijskim okvirom do 2020 godine. Ukoliko ne angažiramo svu dobru volju i svo naše znanje, lako bi se mogla ponoviti stara praksa. Iz tih fondova možemo raditi na projektima za unaprjeđenje zaštite oko-liša, projektima za svrsishodno uređenje prostora i gradnje u prostoru, zatim, tu su projekti za poboljšanje energetske

učinkovitosti, primjene i proizvodnje energije iz alternativnih izvora energije, projekti za poticanje razvitka malog i srednjeg gospodarstva kao i kapitalna ulaganja u javna poduzeća čiji je vlasnik i osnivač općina.

Za nas su svakako najznačajniji pro-jekti iskoristivosti turističkih potencijala zasnovani na kulturno-povijesnoj baš-tini, razvoj ruralnih područja, poljo-privrede i turizma... Vjerujem kako bi taj novi koncept razvoja općine zaustavio odlazak mladih.

Artinfo: Kad govorimo o Fojnici ali i drugim općinama naše središnje Bo-sne uglavnom spominjemo prirodne resurse, povijesne i kulturne zname-nitosti, gospodarske potencijale. Foj-nica svega toga ima, naročito lijepu i čistu prirodu, povijesne i kulturne znamenitosti koje mogu biti itekakav gospodarski potencijal. No, sve to gubi smisao ukoliko nema ljudi, obrazovanih i kreativnih koji će taj potencijal znati iskoristiti. Ima li Fojnica ljudskih potencijala potreb-nih za izgradnju bolje Fojnice i boljeg života za sve njezine stanovnike?

Lovrić: Mi se, prije svega, moramo pomiriti s činjenicom da nemamo čistu prirodu. A onda se trebamo nadati kako će mladi ljudi imati više strpljenja. Očito je kako nam ni jedno od toga ne ide. Zašto radimo sve što je pogrešno, ima djelo-mično odgovor u odgoju. Onaj dio koji nije pokriven kućnim odgojem, treba početi strogo sakcionirati primjenjujući postojeće zakone. Kako sam već rekla, uspostava AGENCIJE ZA EU FONDOVE i međunarodnu suradnju, poduzetništvo i investicije kao prvi korak u pribavljanju sredstava, čime će se omogućiti kvali-tetniji život u Fojnici, naš je primarni zadatak. Fojnica još uvijek ima dovoljno ljudskih potencijala koji bi mogli jednu takvu viziju realizirati.

Artinfo: Hoće li Suzana Lovrić, ukoli-ko dobije povjerenje birača, biti na-čelnica svih Fojničana bez obzira kojem narodu ili političkoj opciji pripadaju?

Lovrić: Čini mi se kako sam na to pitanje već i odgovorila, ali evo... Zanima me sudbina grada u kojem živim, zanima me sudbina njegovih stanovnika. Sve ono što bih htjela sama živjeti ovdje, želim svim svojim sugrađanima.

lene generacije. Naravno, potrebna nam je i treba podrška obitelji koja ne inzi-stira na visokoškolskom obrazovanju. Gdje su nestale generacije roditelja koje su nas učile da dobar zanat vrijedi koliko i doktorska diploma?

Prakticiranje starih zanata, posebno onih na kojima je opstao duh Fojnice, us-klađen sa turističkom ponudom, a na-građen neplaćanjem komunalnih obveza u trajanju od dvije godine, npr. Nemam ništa protiv novih hotela i wellness-a, ali većinsko stanovništvo nam je ruralno i ima odlične potencijale za razvoj seo-skog turizma. Još je prisutno naslijeđe starih zanata i obrta pa bi objedinjava-njem tih elemenata znatno obogatili turističku ponudu a time i otvorili nova radna mjesta. Općina bi trebala financi-rati web stranicu na kojoj bi se okupili svi prirodni i ljudski potencijali, prezentirali

Teme o kojima želim pričati od-nositi će se na sve članove naše zajednice, prije svega na ustano-ve čiji smo osnivač. Neke od njih mogu postati samostalne, neke baš trebaju pomoć društva. Foj-nička općina mora od socijalnog budžeta napraviti razvojni, steg-nuti kaiševe od samog vrha. Sa-ma ću se odreći polovice plaće u korist školovanja za Fojnicu defi-citarnih zanimanja, u korist udru-ga koje predano rade i čiji se re-zultati rada mogu pratiti samo na Facebook-u, nažalost.


INTERVIEWFOJNIČKAŠKRINJA

tresanje teške ratne prošlosti koju je posebno hrvatski narod u ovoj općini osjetio ili će kampanja biti fokusirana isključivo na budućnost Fojnice?

Lovrić: Pitanja ratne zaostavštine se tre-baju riješiti i njima se moraju baviti nad-ležne institucije. Fojnica je već previše vremena izgubila zbog neprestanog os-vrtanja na prošlost. Gorčinu ratnih stra-danja možemo sprati samo predanim radom, entuzijazmom, ljubavlju prema mjestu u kojem živimo, uvođenjem gra-đanskih normativa koji će doprinositi napretku cijele lokalne zajednice.

Teme o kojima želim pričati odnositi će se na sve članove naše zajednice, prije svega na ustanove čiji smo osnivač. Neke od njih mogu postati samostalne, neke baš trebaju pomoć društva. Fojnička op-

Sve ono čime se bavim ima zajedničko polazište u kreativnosti. Moja snaga pored stomatologije i oralne kirurgije, gdje zaista mogu pokazati ljubav prema čovjeku, stoji i u poštivanju prirode. Znam koliko moji prijatelji plaćaju po-gled na planinu ili rijeku po dalekim, bo-gatim zemljama, gdje su raseljeni. Naža-lost, ne cijenimo prirodne blagodati koji-ma smo okruženi, ne čuvamo ih, zapravo se aktualni vlastodršci ponašaju kao da im je to privatna imovina.

Fojnička škrinja je projekat nastao iz duhovne potrebe, baš na način kako sada rastu folklorni i vokalni ansambli, spor-tska društva, razna udruženja, sve ono što ljudima nedostaje u humanijem životu. Aktivizam na volonterskoj osnovi daje jedan predivan osjećaj korisnosti zajednici. Osim toga, zajednica tako postaje kompaktnija, snažnija, lakše na-stupa prema većim izazovima. Vjerujem kako je Fojnička škrinja uveliko dopri-nijela pomirbenom duhu i suživotu na ovim prostorima.

Nastojat ću baviti se egzistencijalnim pitanjima naših građana. Zanima me da Fojnica bar malo nalikuje na onu iz '80-ih godina. U skladu s tim, posao načelnice vidim kao menadžerski posao kroz koji će moja kreativna priroda dobiti još jed-nu dimenziju. Za opću dobrobit zajedni-ce, politika mora postati krajnje spored-na stvar.

Artinfo: Ipak, izbori su politički doga-đaj i valja se boriti za povjerenje bira-ča. Vi ste odlučili biti kandidatkinjom Koalicije stranaka s hrvatskom pred-znakom, HDZ BiH, HKDU i HSS Stjepan Radić. Što je prevagnulo u donošenju jedne ovakve odluke?

Lovrić: Nisam se lako odlučila na kandi-daturu, to je velika odgovornost možda čak i veća u ovoj pripremnoj fazi kada obećavate, nego kad dođete u situaciju da obećanja realizirate. Čini mi se, na-ravno da ne znam sa sigurnošću... Osim toga, to je za mene čast. Zahvaljujem se na povjerenju i na svom trudu koji čla-novi HDZ BiH, HDZ 1990, HKDU i HSS Stjepan Radić ulažu u moju kandidaturu. U pristajanju na kandidaturu prevagnula je činjenica koliko je Fojničanke i Fojni-čane stranačka privrženost koštala do sada. Nema smisla rasipati se toliko po-tencijalima ljudi. Pust grad neće trebati načelnika.

Artinfo: Koje teme ćete potencirati u kampanji, hoće li biti prostora za pre-

ćina mora od socijalnog budžeta napra-viti razvojni, stegnuti kaiševe od samog vrha. Sama ću se odreći polovice plaće u korist školovanja za Fojnicu deficitarnih zanimanja, u korist udruga koje predano rade i čiji se rezultati rada mogu pratiti samo na Facebook-u, nažalost. Otvoriti vrata svima koji žele raditi za dobrobit Fojnice ali i hraniti obitelji na svojim stoljetnim ognjištima. Ljudi ne žele odla-ziti iz Fojnice, ali očito je da su primorani. Strategija razvoja općine koja se koristila do sada, nije ispravna, nije humana.

Treba toliko toga promijeniti. Prije svega treba hitno omogućiti logističku podršku Općinske uprave domaćim po-duzetnicima i udrugama pri aplikaciji za EU fondove, zbog čega je potrebno educi-rati općinski kadar. Pored Fojnice je pro-šlo i previše bespovratnih kredita o koji-ma se nitko nije niti informirao, a da ne pričam o izradi elaborata i apliciranju... Objave rada Općinskog vijeća treba pre-nositi putem interneta na općinskoj stra-nici, objave financijskih trošenja moraju biti transparentne i te informacije do-stupne saznanjima građana, vršiti češće konzultacije sa mjesnim zajednicama, osnažiti ih. Puna svijest o onome što rade članovi OV očito treba uključiti širu javnost.

Nakon svega toga očekujem kako bi se mnoge odluke na sjednicama OV- a mogle donositi po savjesti.

Artinfo: Hoće li ravnopravna zastup-ljenost Hrvata u javnim ustanovama i institucijama vlasti u Fojnici biti dio Vaših planova ukoliko se izborite za poziciju načelnice općine?

Lovrić: I to će biti jedan od prioriteta, imamo zakonske osnove po kojima se taj problem već djelomično rješava. Sma-tram kako je veći problem nepotizam, tj. zapošljavanje po obiteljskoj sprezi. To je nešto što mora biti izbačeno iz JU i institucija vlasti.

Artinfo: Kakvu viziju Fojnice imate, na čemu temeljiti razvoj ove općine i ima li prostora optimizmu koji će zaustaviti prije svega odlazak mladih iz ove općine?

Lovrić: Ima prostora optimizmu, mora ga biti! Ne smijemo dozvoliti egzodus mladih ljudi. Ne smijemo Europi školo-vati radni potencijal, nismo toliko bogati. Moramo napraviti preustroj školstva primjeren našim potrebama, a ne potre-bama kadrovika koji odgajaju nezapos-

na jedan kvalitetan i dinamičan način, čime bismo mogli konkurirati ne samo u regiji već i šire.

Bosna i Hercegovina je kao država sa statusom potencijalnog kandidata za ulazak u EU imala pristup određenim mogućnostima financiranja, prije svega tu mislim na IPA fond (Instrument pred-pristupne pomoći), LAF (Lokalna admi-nistrativna pomoć), koji su na nivou Foj-nice prošli nezapaženo, iskoristivost je bila sramotno loša. Slijedi nova genera-cija podrške iz fondova EU sa finan-cijskim okvirom do 2020 godine. Ukoliko ne angažiramo svu dobru volju i svo naše znanje, lako bi se mogla ponoviti stara praksa. Iz tih fondova možemo raditi na projektima za unaprjeđenje zaštite oko-liša, projektima za svrsishodno uređenje prostora i gradnje u prostoru, zatim, tu su projekti za poboljšanje energetske

učinkovitosti, primjene i proizvodnje energije iz alternativnih izvora energije, projekti za poticanje razvitka malog i srednjeg gospodarstva kao i kapitalna ulaganja u javna poduzeća čiji je vlasnik i osnivač općina.

Za nas su svakako najznačajniji pro-jekti iskoristivosti turističkih potencijala zasnovani na kulturno-povijesnoj baš-tini, razvoj ruralnih područja, poljo-privrede i turizma... Vjerujem kako bi taj novi koncept razvoja općine zaustavio odlazak mladih.

Artinfo: Kad govorimo o Fojnici ali i drugim općinama naše središnje Bo-sne uglavnom spominjemo prirodne resurse, povijesne i kulturne zname-nitosti, gospodarske potencijale. Foj-nica svega toga ima, naročito lijepu i čistu prirodu, povijesne i kulturne znamenitosti koje mogu biti itekakav gospodarski potencijal. No, sve to gubi smisao ukoliko nema ljudi, obrazovanih i kreativnih koji će taj potencijal znati iskoristiti. Ima li Fojnica ljudskih potencijala potreb-nih za izgradnju bolje Fojnice i boljeg života za sve njezine stanovnike?

Lovrić: Mi se, prije svega, moramo pomiriti s činjenicom da nemamo čistu prirodu. A onda se trebamo nadati kako će mladi ljudi imati više strpljenja. Očito je kako nam ni jedno od toga ne ide. Zašto radimo sve što je pogrešno, ima djelo-mično odgovor u odgoju. Onaj dio koji nije pokriven kućnim odgojem, treba početi strogo sakcionirati primjenjujući postojeće zakone. Kako sam već rekla, uspostava AGENCIJE ZA EU FONDOVE i međunarodnu suradnju, poduzetništvo i investicije kao prvi korak u pribavljanju sredstava, čime će se omogućiti kvali-tetniji život u Fojnici, naš je primarni zadatak. Fojnica još uvijek ima dovoljno ljudskih potencijala koji bi mogli jednu takvu viziju realizirati.

Artinfo: Hoće li Suzana Lovrić, ukoli-ko dobije povjerenje birača, biti na-čelnica svih Fojničana bez obzira kojem narodu ili političkoj opciji pripadaju?

Lovrić: Čini mi se kako sam na to pitanje već i odgovorila, ali evo... Zanima me sudbina grada u kojem živim, zanima me sudbina njegovih stanovnika. Sve ono što bih htjela sama živjeti ovdje, želim svim svojim sugrađanima.

lene generacije. Naravno, potrebna nam je i treba podrška obitelji koja ne inzi-stira na visokoškolskom obrazovanju. Gdje su nestale generacije roditelja koje su nas učile da dobar zanat vrijedi koliko i doktorska diploma?

Prakticiranje starih zanata, posebno onih na kojima je opstao duh Fojnice, us-klađen sa turističkom ponudom, a na-građen neplaćanjem komunalnih obveza u trajanju od dvije godine, npr. Nemam ništa protiv novih hotela i wellness-a, ali većinsko stanovništvo nam je ruralno i ima odlične potencijale za razvoj seo-skog turizma. Još je prisutno naslijeđe starih zanata i obrta pa bi objedinjava-njem tih elemenata znatno obogatili turističku ponudu a time i otvorili nova radna mjesta. Općina bi trebala financi-rati web stranicu na kojoj bi se okupili svi prirodni i ljudski potencijali, prezentirali

Teme o kojima želim pričati od-nositi će se na sve članove naše zajednice, prije svega na ustano-ve čiji smo osnivač. Neke od njih mogu postati samostalne, neke baš trebaju pomoć društva. Foj-nička općina mora od socijalnog budžeta napraviti razvojni, steg-nuti kaiševe od samog vrha. Sa-ma ću se odreći polovice plaće u korist školovanja za Fojnicu defi-citarnih zanimanja, u korist udru-ga koje predano rade i čiji se re-zultati rada mogu pratiti samo na Facebook-u, nažalost.


FOJNIČKAŠKRINJAZANIMLJIVOSTI

kada je dobio treći mandat načelnika općine Fojnica na lokalnim izborima", kaže Amela Lokvančić Šišić.

"Sve nabrojane hobije što imam, ja sama se brinem za materijal, i sve ruko-tvorine radim svojima, rodbini i prija-teljima ih poklanjam. Sama pravim i ukrase za dekoraciju torti, čisto od

šećera, koji su sadržaja kao one bom-bone šećerke. Nekad neko i naruči da mu napravim tortu za svadbu, rođendane i druge manifestacije, a uglavnom ih po-klanjam.

Radim ukrase na žicu na koju vjenim staklene perle ili bobice. Volim pokazati i mlađim djevojkama kako se torte prave. Čisto da nije dosadno i onda imam sto-tine ideja za sve te moje radove", kaže Amela Lokvančić Šišić.

Amelu komšije mogu često vidjeti i sa manjom kosilicom za travu. Pokosi po-nekad travu u cvijetnjaku oko zgrade gdje stanuje. Očisti cvijeće, ogradu oko cvijetnjaka, veliki je zaljubljenik ekolo-gije. Voli male životinjice, psiće i mačad koje redovno hrani i provodi dio vre-mena u maženju ih ispred zgrade.

Kada naša nogometna reprezentacija igra utakmice, ona i njena dva sina su u plavožutoj opremi sa zastavama i osta-lim rekvizitima, kao i ostali fanatikosi bh. reprezentacije, a bh. zastave se viore na njenom balkonu. Kao majka i domaćica, sve nabrojano stigne uraditi, Amela je djevojka za sve.

mela Lokvančić Šišić, dama iz Fojni-ce, ima više veoma zanimljivih hobi-Aja. Nezaposlena je i živi sa suprugom

Elvirom i dva sina Tarikom i Tahirom koji pohađaju osnovnu školu. Izvrsno pravi razne torte, čokoladne su joj specijal-nost, velemajstor je za razne kolače, radi ukrasne čaše za svadbe, ukrasni nakit, plete kape, pape, radi dekoracije, veliki je zaljubljenik u životinje i očuvanje oko-liša, reklo bi se - djevojka za sve.

"Nas tri sestre smo živjele kod naših roditelja u Gromiljaku, općina Kiseljak. Sve tri smo od malena imale talenta i imale svoje hobije. Pored mojih hobija, najstarija sestra odlično slika uljem na platnu i plete kape, šalove, rukavice, srednja je vrstan frizer. Sve tri smo se udale u Fojnicu.

Ja sam od prijateljice Jasmine naučila praviti razne torte, ali najbolje su mi čokoladne, od bijele i crne čokolade. Najveću sam tortu napravila dimenzija 1x0,50 metara, za Salkana Merdžanića,

Amelini su specijaliteti čokoladne torteHazim ČUKLE

Fojnici je 7. 7. otvoren hotel "Nature". UNa svečanosti otvaranja bili su pred-stavnici vlasti te sufinancijeri hotela. Ri-ječi dobrodošlice uputio je Haris Šehić, direktor Nature Concept Fojnica, u sklo-pu kojeg posluje hotel "Nature".

Također na ceremoniji otvaranja pri-sutnima se obratio i načelnik Općine Foj-nica Sabahudin Klisura koji je rekao kako samo zahvaljujući kvalitetnoj ponudi Fojnica se može nositi s konkurencijom.

"Moram kazati da je otvaranje ovog hotela još jedan korak u pravcu ostvare-nja razvojne strategije našeg turizma ko-ja se bazira na izgradnji visokokvalitet-nih novih i rekonstrukciji postojećih ho-telskih objekata koji su stub naše turisti-čke privrede. Kada kažem rekonstrukciji postojećih, mislim svakako na naše Lječi-lište Reumal i sve pohvale idu na tu adre-su", naglasio je načelnik Klisura.

Inače hotel "Nature" je hotel s četiri zvjezdice, a sastoji se od 65 luksuznih apartmana te sadržaja kao što su luk-suzni lobby bar, restoran s vrhunskom pansionskom gastronomskom ponudom i zatvoreni rekreacijski bazen. U sklopu hotela poslovat će i wellnes centar te VIP rehabilitacijska zona, gdje će biti dostup-ne usluge poznatih fojničkih liječnika.

(fojnica.ba)

Otvoren hotel "Nature"Otvoren hotel "Nature"

FOJNIČKE PERSPEKTIVEFOJNIČKAŠKRINJA


FOJNIČKAŠKRINJAZANIMLJIVOSTI

kada je dobio treći mandat načelnika općine Fojnica na lokalnim izborima", kaže Amela Lokvančić Šišić.

"Sve nabrojane hobije što imam, ja sama se brinem za materijal, i sve ruko-tvorine radim svojima, rodbini i prija-teljima ih poklanjam. Sama pravim i ukrase za dekoraciju torti, čisto od

šećera, koji su sadržaja kao one bom-bone šećerke. Nekad neko i naruči da mu napravim tortu za svadbu, rođendane i druge manifestacije, a uglavnom ih po-klanjam.

Radim ukrase na žicu na koju vjenim staklene perle ili bobice. Volim pokazati i mlađim djevojkama kako se torte prave. Čisto da nije dosadno i onda imam sto-tine ideja za sve te moje radove", kaže Amela Lokvančić Šišić.

Amelu komšije mogu često vidjeti i sa manjom kosilicom za travu. Pokosi po-nekad travu u cvijetnjaku oko zgrade gdje stanuje. Očisti cvijeće, ogradu oko cvijetnjaka, veliki je zaljubljenik ekolo-gije. Voli male životinjice, psiće i mačad koje redovno hrani i provodi dio vre-mena u maženju ih ispred zgrade.

Kada naša nogometna reprezentacija igra utakmice, ona i njena dva sina su u plavožutoj opremi sa zastavama i osta-lim rekvizitima, kao i ostali fanatikosi bh. reprezentacije, a bh. zastave se viore na njenom balkonu. Kao majka i domaćica, sve nabrojano stigne uraditi, Amela je djevojka za sve.

mela Lokvančić Šišić, dama iz Fojni-ce, ima više veoma zanimljivih hobi-Aja. Nezaposlena je i živi sa suprugom

Elvirom i dva sina Tarikom i Tahirom koji pohađaju osnovnu školu. Izvrsno pravi razne torte, čokoladne su joj specijal-nost, velemajstor je za razne kolače, radi ukrasne čaše za svadbe, ukrasni nakit, plete kape, pape, radi dekoracije, veliki je zaljubljenik u životinje i očuvanje oko-liša, reklo bi se - djevojka za sve.

"Nas tri sestre smo živjele kod naših roditelja u Gromiljaku, općina Kiseljak. Sve tri smo od malena imale talenta i imale svoje hobije. Pored mojih hobija, najstarija sestra odlično slika uljem na platnu i plete kape, šalove, rukavice, srednja je vrstan frizer. Sve tri smo se udale u Fojnicu.

Ja sam od prijateljice Jasmine naučila praviti razne torte, ali najbolje su mi čokoladne, od bijele i crne čokolade. Najveću sam tortu napravila dimenzija 1x0,50 metara, za Salkana Merdžanića,

Amelini su specijaliteti čokoladne torteHazim ČUKLE

Fojnici je 7. 7. otvoren hotel "Nature". UNa svečanosti otvaranja bili su pred-stavnici vlasti te sufinancijeri hotela. Ri-ječi dobrodošlice uputio je Haris Šehić, direktor Nature Concept Fojnica, u sklo-pu kojeg posluje hotel "Nature".

Također na ceremoniji otvaranja pri-sutnima se obratio i načelnik Općine Foj-nica Sabahudin Klisura koji je rekao kako samo zahvaljujući kvalitetnoj ponudi Fojnica se može nositi s konkurencijom.

"Moram kazati da je otvaranje ovog hotela još jedan korak u pravcu ostvare-nja razvojne strategije našeg turizma ko-ja se bazira na izgradnji visokokvalitet-nih novih i rekonstrukciji postojećih ho-telskih objekata koji su stub naše turisti-čke privrede. Kada kažem rekonstrukciji postojećih, mislim svakako na naše Lječi-lište Reumal i sve pohvale idu na tu adre-su", naglasio je načelnik Klisura.

Inače hotel "Nature" je hotel s četiri zvjezdice, a sastoji se od 65 luksuznih apartmana te sadržaja kao što su luk-suzni lobby bar, restoran s vrhunskom pansionskom gastronomskom ponudom i zatvoreni rekreacijski bazen. U sklopu hotela poslovat će i wellnes centar te VIP rehabilitacijska zona, gdje će biti dostup-ne usluge poznatih fojničkih liječnika.

(fojnica.ba)

Otvoren hotel "Nature"Otvoren hotel "Nature"

FOJNIČKE PERSPEKTIVEFOJNIČKAŠKRINJA

22 23

PRIJATELJI FOJNICEFOJNIČKAŠKRINJA

Ali, svejedno, s ljubavima ona nije mogla imati nikakve vezeLjubavima što su dolazile kasnije s hukama olujaI odnosile krv i suze sa sobom.

Čovjek u pedesetim korača kroz juliBio je pljusak i ulice su mokreMladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolicaŽene su šuštale najlonskim čarapamapozdravljale opojnim parfemimaDa sam pjesnik svakoj bih mogaonapisati barem po jedan stih, pomišljao ječovjek u pedesetim koračajući kroz ljetoAli samo jednoj, u snovimaljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzuOna to ni ne sluti, uronjena u večernju omamuOna čita horoskop negdje na keju RajneOna gleda popularnu televizijsku serijuMožda lista BiblijuKnjigu proroka DanijelaIl sluša vijesti o zločinimaiz Afganistana, Bosne, Iraka, GruzijeČovjek u pedesetim korača kroz juliU prazniku elemenata on misli na svojepropuštene mogućnosti. Haj-hajzovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sireneon mora na sve stići, jer uskoro će fajront.Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolicaBio je pljusak i ulice su mokre.

U Beogradu, deset godina nakon rataIsta slika u ramu hotelskog prozoraUžurbani poslovni ljudi, gradski zgubidaniOzelenjela stabla, koja prvi put primjećuješMiris rijeke diže se sokakom poput dimaMlade žene koje te ranjavaju ljepotom.Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutnistranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinuOdakle su jurodivi spremali paklene odredeGdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganskevioline, uz šutnju i nezainteresiranost onihŠto su te nekad zvali bratom pjesnikom.Dunav je ovdje mirniji nego na KagranuGdje si šetao deset godina uzvodno, užasnutSad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljenKao čovjek kome su kirurškim putemodstranili sposobnost da se čudi i da uživau svijetu, koji ga još mami na grijeh.Dunav što razdvaja bratske narode, DonauU antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicuCrnjanskog, iz koje munja osvijetli tvojunekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.

SAMO NESRETNI NARODI IMAJU VELIKU KNJIŽEVNOST

Samo nesretni narodi imaju Veliku književnost. Jer, hamletovska dilema nije Imati dobre romane ili dobru zabavu Inače bi svi bez razmišljanja bili za ovo drugo.

Sva šekspirska pitanja svode se na marksizam – Samo oni nenavikli na slobodu vjeruju u opstojnost Božju U poruke što ih Bogorodica izriče čobanicama. Sretni narodi za to vrijeme trguju, ljubakaju se, kurvaju Dobijaju ratove, gube na nogometnim prvenstvima Njihovi pjesnici su knezovi i ne umiru od tuberkuloze i ludila Već caruju u Weimaru. Drugo su Rusija i Poljska, gdje pjesnici umirahu u gulazima Gdje pjesnici vjerovahu u oblikovanje povijesti Potom protestantska perspektiva: Smrt od opija, alkohola, rak i paroksizam samoće.

Jedino nesretni narodi imaju Veliku književnost, stihove A.B.-a Svijetle kao mercedes benz, visoke kao Najveći toranj liberalnog kapitalizma Prije no što se u njeg zarije kidnapirani zrakoplov Nikao iz crne muke noćnih očajnika.

BRATSTVO I SESTRINSTVO

Kada bih se ponovo rodioi mogao birati, ne bih izabraoovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjerubez nade. Ne bih prihvatioda me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijemeni ovu zemlju u kojoj utjehenema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod štosvoje sinove prinosi teletuod zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovoizabrao tebe, što te u svakomdanu tisuću puta dodirnempogledom odanosti i sjaja.

PJESMA O PRVOJ LJUBAVI

Svi pričaju (pjevaju) o neprolaznosti prve ljubaviO poljupcima i susretima na školskom izletu, ili iznenadnojProvali emocija u neočekivanome pejzažu,restoranskoj bašti, morskoj uvali, dunavskome keju.Moje je iskustvo drugačije.

Prva ljubav za mene bješe nešto čega se sjećam sa stidomGdje bijah zakazao kao muškarac i kao čovjek.Njoj, koja je sve to znala i pokušala razumijeti,Mašem nakon svih ovih uludo izgubljenih decenijaMaramom zahvalnosti i kajanja.

Iz rata izišla s izboranim licem i odlučnošću AntigoneAli ne ona koju ljubim, ali ne ona pred čijim bih pojasomPao ničice i čijim bih zavodljivim ustimaSvaku laž priznavao za istinu. To mi se događalo s drugima.

S njom i danas razgovori o financijskim poteškoćama,O jednostavnim problemima što ti se čine nerješivim.O zdravlju i ljekovitim travama, o tom da bih moraoSmanjiti piće i pušenje, više se kretati, potomJezična fraza koju je jedino ona u stanju razumjetiStrijela iz Zenonova zavičaja što je stigla na svoj cilj.

Mogli smo imati kuću na Buni, na RotimljiBuljuk djece, solidnu farmu, sretan život.


Mile Stojić, pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac.

Rođen je 21.1.1955. godine u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južno-slavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književ-nih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveuči-lišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski, engleski, mađarski i make-donski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika. Pjesme su mu uvršte-ne u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.); Pečat varoši sremskokarlovačke (1976.), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980.), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Pla-njax za najbolju pjesničku knjigu u BiH (1999.), te Nagrade Buchpremie aus-trijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine. Jutarnji list iz Zagreba nagrađuje ga 2005. godine za knjigu Večera bez politike i nagrade Goranove nagrade za 2007.BibliografijaLijer, jezik prašine, pjesme (Svjetlost, Sarajevo, 1971., 1881.)Umjetnost tame, pjesme (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)Zemna svjetlost, pjesme (Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.)Olovni jastuk, pjesme (Svjetlost, Sarajevo 1989.)Južnost, izbor pjesama, (Zadrugar, Sarajevo 1990.)Iza spuštenih trepavica. Antologija modernog hrvatskog pjesništva, (Svjetlost, Sarajevo, 1991.)Glasovi sarajevske noći, esej (Veselin Masleša – cijeli tiraž izgorio u štampariji u Mostaru 1992.)Liberto za sviralu i strojnicu pjesme, (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.)Publikacija bosanske ratne književnosti u Beču u njemačkoj verziji (*U bolu s ljutnjom 1995.)Prognane elegije. pjesme (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.)Jutro u Pompejima, esej (Durieux, Zagreb, 1998.)Prozor, Riječ. Bosanski alfabet, zbirka eseja (Klagenfurt, 2000.).

22 23

PRIJATELJI FOJNICEFOJNIČKAŠKRINJA

Ali, svejedno, s ljubavima ona nije mogla imati nikakve vezeLjubavima što su dolazile kasnije s hukama olujaI odnosile krv i suze sa sobom.

Čovjek u pedesetim korača kroz juliBio je pljusak i ulice su mokreMladi parovi držali su se za ruke ili gurali dječja kolicaŽene su šuštale najlonskim čarapamapozdravljale opojnim parfemimaDa sam pjesnik svakoj bih mogaonapisati barem po jedan stih, pomišljao ječovjek u pedesetim koračajući kroz ljetoAli samo jednoj, u snovimaljubio sam kosu, oči, nos, usta, trbuh, pičku, guzuOna to ni ne sluti, uronjena u večernju omamuOna čita horoskop negdje na keju RajneOna gleda popularnu televizijsku serijuMožda lista BiblijuKnjigu proroka DanijelaIl sluša vijesti o zločinimaiz Afganistana, Bosne, Iraka, GruzijeČovjek u pedesetim korača kroz juliU prazniku elemenata on misli na svojepropuštene mogućnosti. Haj-hajzovu ga vrtne kavane, zovu ga zanosne sireneon mora na sve stići, jer uskoro će fajront.Mladi parovi drže se za ruke i guraju dječja kolicaBio je pljusak i ulice su mokre.

U Beogradu, deset godina nakon rataIsta slika u ramu hotelskog prozoraUžurbani poslovni ljudi, gradski zgubidaniOzelenjela stabla, koja prvi put primjećuješMiris rijeke diže se sokakom poput dimaMlade žene koje te ranjavaju ljepotom.Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutnistranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinuOdakle su jurodivi spremali paklene odredeGdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganskevioline, uz šutnju i nezainteresiranost onihŠto su te nekad zvali bratom pjesnikom.Dunav je ovdje mirniji nego na KagranuGdje si šetao deset godina uzvodno, užasnutSad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljenKao čovjek kome su kirurškim putemodstranili sposobnost da se čudi i da uživau svijetu, koji ga još mami na grijeh.Dunav što razdvaja bratske narode, DonauU antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicuCrnjanskog, iz koje munja osvijetli tvojunekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.

SAMO NESRETNI NARODI IMAJU VELIKU KNJIŽEVNOST

Samo nesretni narodi imaju Veliku književnost. Jer, hamletovska dilema nije Imati dobre romane ili dobru zabavu Inače bi svi bez razmišljanja bili za ovo drugo.

Sva šekspirska pitanja svode se na marksizam – Samo oni nenavikli na slobodu vjeruju u opstojnost Božju U poruke što ih Bogorodica izriče čobanicama. Sretni narodi za to vrijeme trguju, ljubakaju se, kurvaju Dobijaju ratove, gube na nogometnim prvenstvima Njihovi pjesnici su knezovi i ne umiru od tuberkuloze i ludila Već caruju u Weimaru. Drugo su Rusija i Poljska, gdje pjesnici umirahu u gulazima Gdje pjesnici vjerovahu u oblikovanje povijesti Potom protestantska perspektiva: Smrt od opija, alkohola, rak i paroksizam samoće.

Jedino nesretni narodi imaju Veliku književnost, stihove A.B.-a Svijetle kao mercedes benz, visoke kao Najveći toranj liberalnog kapitalizma Prije no što se u njeg zarije kidnapirani zrakoplov Nikao iz crne muke noćnih očajnika.

BRATSTVO I SESTRINSTVO

Kada bih se ponovo rodioi mogao birati, ne bih izabraoovaj jezik, ni ovo zanimanje.

Ni ovaj znak vjere, ni ovu vjerubez nade. Ne bih prihvatioda me ubojice uče pravdi.

Ne bih izabrao ovo vrijemeni ovu zemlju u kojoj utjehenema. Ni ovu braću koja su me

prodala. Ni ovaj narod štosvoje sinove prinosi teletuod zlata. Bacio bih svoje

ime. Jedino bih ponovoizabrao tebe, što te u svakomdanu tisuću puta dodirnempogledom odanosti i sjaja.

PJESMA O PRVOJ LJUBAVI

Svi pričaju (pjevaju) o neprolaznosti prve ljubaviO poljupcima i susretima na školskom izletu, ili iznenadnojProvali emocija u neočekivanome pejzažu,restoranskoj bašti, morskoj uvali, dunavskome keju.Moje je iskustvo drugačije.

Prva ljubav za mene bješe nešto čega se sjećam sa stidomGdje bijah zakazao kao muškarac i kao čovjek.Njoj, koja je sve to znala i pokušala razumijeti,Mašem nakon svih ovih uludo izgubljenih decenijaMaramom zahvalnosti i kajanja.

Iz rata izišla s izboranim licem i odlučnošću AntigoneAli ne ona koju ljubim, ali ne ona pred čijim bih pojasomPao ničice i čijim bih zavodljivim ustimaSvaku laž priznavao za istinu. To mi se događalo s drugima.

S njom i danas razgovori o financijskim poteškoćama,O jednostavnim problemima što ti se čine nerješivim.O zdravlju i ljekovitim travama, o tom da bih moraoSmanjiti piće i pušenje, više se kretati, potomJezična fraza koju je jedino ona u stanju razumjetiStrijela iz Zenonova zavičaja što je stigla na svoj cilj.

Mogli smo imati kuću na Buni, na RotimljiBuljuk djece, solidnu farmu, sretan život.


Mile Stojić, pjesnik, esejist, antologičar i novinski pisac.

Rođen je 21.1.1955. godine u Dragićini (Bosna i Hercegovina). Studij južno-slavenskih književnosti i jezika diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Do lipnja 1992. živio je u Sarajevu od pisanja i uređivanja književ-nih publikacija. Nakon toga radi kao lektor na Slavističkom institutu Sveuči-lišta u Beču. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i PEN kluba. Knjige su mu prevedene na njemački, poljski, talijanski, engleski, mađarski i make-donski jezik, a pojedini tekstovi na dvadesetak jezika. Pjesme su mu uvršte-ne u sve relevantne antologije suvremene bosanskohercegovačke i hrvatske književnosti. Dobitnik je nagrade Šimićevih susreta (1971.), Slova Gorčina (1974.); Pečat varoši sremskokarlovačke (1976.), Brankove nagrade Društva književnika Vojvodine za najbolju prvu knjigu u Jugoslaviji (1978.), Nagrade Književne omladine Bosne i Hercegovine (1980.), Nagrade Željezare Sisak za najbolju knjigu pjesama u Jugoslaviji (1988), Nagrade Izdavačke kuće Pla-njax za najbolju pjesničku knjigu u BiH (1999.), te Nagrade Buchpremie aus-trijskog ministarstva kulture za jednu od deset najboljih knjiga objavljenih u Austriji 2000. godine. Jutarnji list iz Zagreba nagrađuje ga 2005. godine za knjigu Večera bez politike i nagrade Goranove nagrade za 2007.BibliografijaLijer, jezik prašine, pjesme (Svjetlost, Sarajevo, 1971., 1881.)Umjetnost tame, pjesme (Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.)Zemna svjetlost, pjesme (Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.)Olovni jastuk, pjesme (Svjetlost, Sarajevo 1989.)Južnost, izbor pjesama, (Zadrugar, Sarajevo 1990.)Iza spuštenih trepavica. Antologija modernog hrvatskog pjesništva, (Svjetlost, Sarajevo, 1991.)Glasovi sarajevske noći, esej (Veselin Masleša – cijeli tiraž izgorio u štampariji u Mostaru 1992.)Liberto za sviralu i strojnicu pjesme, (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.)Publikacija bosanske ratne književnosti u Beču u njemačkoj verziji (*U bolu s ljutnjom 1995.)Prognane elegije. pjesme (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.)Jutro u Pompejima, esej (Durieux, Zagreb, 1998.)Prozor, Riječ. Bosanski alfabet, zbirka eseja (Klagenfurt, 2000.).

24 25

FOJNIČKAŠKRINJAPSIHOLOGIJA I PEDAGOGIJA

FOJNIČKAŠKRINJAZDRAV ŽIVOT

Kako pronaći motivaciju za vježbanje?Tjelesna aktivnost iako je potrebna, često je mnogima zadnja na pameti. Želja za vježbanjem se uglavnom javlja početkom godine ili ljeta, no obično su takva "obećanja samima sebi" neuspješna. Takve osobe uglavnom imaju želju za vježbanjem isključivo zbog boljeg izgleda, a samo to nije dovoljno da bi se pridržavali trening rutine, koju smo si odredili.

Nije im lako partnera priznati za rav-nopravnog, više su skloni vertikalnom poretku kao čekić-nakovanj. Tako veza s njima lako preraste u borbu za vlast i nadmoć. Kao što depresivna ličnost partnera želi učiniti zavisnim od sebe iz straha od gubitka, opsesivno-kompul-zivna ličnost to želi iz potrebe vladanja. Ona želi formirati partnera po svojoj volji. Zato joj je teško prihvatiti da je part-ner drugačiji, shvaća ga kao svoj imetak, svoje vlasništvo podložno njezinoj volji. Otuda je čest slučaj u partnerskim odno-sima da opsesivna osoba živi na račun drugoga tražeći od njega previše prilago-đavanja i popuštanja. S druge strane, za nju veza ima nešto sudbinsko. Takva je ličnost inertna i troma, vjernost joj je bliska iz ekonomskih razloga.

Brak sklapa često proračunato, a materijalni momenti i posebna sigurnost igraju pri tome značajnu ulogu. Stvara-nju veze može prethoditi duže dvoumlje-nje, to često prate duge zaruke i stalno pomicanje termina vjenčanja. Kad se jed-nom odluči, smatra vezu neraskidivom, bili to religiozni ili etički motivi, bilo da neće popustiti premda ona ili partner trpe ili da partner želi raskid odnosa. Što su jače crte opsesivnosti, to se više na

brak gleda kao na pravni ugovor, sa strogo utvrđenim pravima i obvezama.

U kriznim situacijama i međusobnim razjašnjavanjima opsesivna osoba ima malo obzira, teško joj je popustiti, čak i kad uvidi da nije u pravu. Zalijepi se za prošlost i nabraja partneru pedantno i s točnim vremenskim i ostalim podacima što je prije, a i sada pogriješio, koliko se puta dogodilo ovo ili ono. U teškim sluča-jevima opsesivno-kompulzivnog pore-mećaja, takvoj osobi je najvažnije da partner funkcionira precizno, točno, po-uzdano i glatko poput dobro podmazane mašine, bez vlastitih želja ili pak emocio-nalnih zahtjeva. Umjesto živih razmjena gledišta, umjesto uzajamnog davanja i primanja, tada postoje još jedino uvjeti i propisi kako se partner treba ponašati.

Zdravije osobe iz ove skupine pore-mećaja, koje imaju samo lakše opsesivne crte mogu pružiti trajnu toplinu partne-ru, a time i osjećaj sigurnosti, odgovor-nog oslonca i provjerene podrške. One su brižni bračni partneri i njihova obitelj pruža dojam zdrave zajednice u apsolut-no pozitivnom smislu, čvrsto građene na uzajamnom poštovanju, naklonosti i odgovornosti.

jubav, taj iracionalni, neograničeni, transcendirajući emocionalni doživ-Lljaj koji se može vinuti do uništavaju-

će patnje, za opsesivne osobe je duboko uznemirujuća. Očito je ona nešto što ima svoje vlastite zakone, što je nedostupno volji, što može čovjeka spopasti poput bolesti dovodeći ga dotle da postupa pro-tivno razumu. Sve je to teško spojivo s težnjom k sigurnosti i voljom za moć kod opsesivne ličnosti. Osobe s opsesivno-kompulzivnom strukturom nastoje zato svoje osjećaje držati pod kontrolom jer nema nikakvog pouzdanja u osjećajima. Oni su suviše subjektivni, suviše nestalni i prolazni. Patnja im je sumnjiva, sasvim je neproračunata, nerazumna i prije je znak slabosti. Stoga su ove osobe škrte u svojoj emocionalnoj naklonosti, teško se mogu prepustiti emocijama i imaju malo razumijevanja za partnerove. Svojom ob-jektivnošću u pogrešnom trenutku mo-gu izazvati razočaravajući učinak na po-dručju emocionalnih odnosa. Upravo zbog toga, u svim međuljudskim odnosi-ma nose osjećaj odgovornosti i stoje iza svojih odluka kad ih jednom donesu.

Pronađite drugi naziv za promašaj

Svi smo mi nekad počinjali i počinjali i počinjali vježbati i nakon nekih bezbroj puta smo uspjeli prihvatiti vježbanje kao našu dnevnu rutinu. Zaista, rijetki su oni kojima to uspije od prve. Ako ste "pali" jednom ili nekoliko puta, nemojte biti prestrogi prema sebi. To nikako nije motivirajuće.

Ako na taj pad gledate kao na veliki promašaj, vjerojatno ćete odustati od vježbanja i nećete više pokušavati. Ako taj pad shvatite kao događaj iz kojeg ćete izvući neku lekciju, velika je vjerojatnost da ćete se vratiti na pravi put i opet pokušati. Samo to što ste se uspjeli vratiti na pravi put, biti će motivirajuće.

Pronađite ljutnju u sebi

Sigurno ste barem jednom čuli da netko voli slušati "agre-sivnu" glazbu za vrijeme vježbanja. Ljutnja, ako ju možete kontrolirati, može biti od velike pomoći prilikom vježbanja. Prisjetite se nekih loših trenutaka u životu, a zatim ih preo-krenite u svoju korist. Ti loši trenuci su vas u jednom trenutku učinili boljom osobom i iz njih ste izvukli važne lekcije, pa zašto ih onda ne iskoristiti? Razmislite samo koliko vam je trebalo da se podignete na noge i kroz koje frustracije ste sve prolazili. Tu frustraciju zatim iskoristite kod vježbanja. Ova ljutnja prestaje onda kada završite svoj trening, a nakon toga nastupa čisto zadovoljstvo.

Možda će i proći dosta vremena prije nego stvarno pri-hvatite vježbanje kao stil života, no i to je uredu. Sve dok i dalje pokušavate. Sigurno ćete ubrzo osjetiti zadovoljstvo vjež-banja i zdravog načina života. Bolje ćete izgledati i biti zdra-viji, a onda ćete dobivenim moći motivirati i druge.

ježbanje ne bi trebao biti vaš kratkoročan cilj. Upravo je to jedna od najčešćih grešaka, koju mnogi rade u želji za Vboljim izgledom. Vježbanje i zdrava prehrana dakle nisu

neka kratkoročna dijeta, već stil života.Vježbanjem ne djelujete samo na izgled. Uz tjelesnu aktiv-

nost dolaze i druge pogodnosti. Imat ćete više energije, biti manje boležljivi, a dugoročno možete prevenirati od raznih teških bolesti. Iako vrlo privlačno, saznanje da ćemo biti zdra-viji i bolje izgledati ne mora nas uvijek motivirati. Dapače, ne mora nas uopće motivirati. No, u tom slučaju potrebno je mo-tivaciju pronaći negdje drugdje u sebi.

Baš kao što tjelovježba djeluje na našu psihu, naša psiha djeluje i na našu vježbu, a u nastavku saznajte kako sami sebe možete iskoristiti za motivaciju.

Borite se protiv svoje loše strane

Mnogi ne vole pokazivati svoje slabosti, pa čak nekada ne vole ni priznati da ih imaju. Odlična motivacija može biti da na sebe gledate kao na dvije osobe i krenete u borbu protiv one lošije, koja vam ujutro govori da vam se neda otići u teretanu ili vam govori da pojedete komadić čokolade.

Svaki put kada pomislite kako bi mogli početi vježbati, a ta vaša loša strana se počne javljati, zamislite da se borite protiv nje i u tom slučaju nikako ne smijete biti slabiji.

Zamislite samo da vas netko s ogromnom snagom baca na pod, a vi ipak uspijevate opet ustati.

Ne samo da ćete ovako vježbati vaše tijelo, nego i vaš karakter, koji će s vremenom sigurno ojačati. Isto tako, nakon treninga ćete osjećati pobjedu, a tko ne voli pobjeđivati?

Marijana BILIĆ


Opsesivna ličnost i ljubav

24 25

FOJNIČKAŠKRINJAPSIHOLOGIJA I PEDAGOGIJA

FOJNIČKAŠKRINJAZDRAV ŽIVOT

Kako pronaći motivaciju za vježbanje?Tjelesna aktivnost iako je potrebna, često je mnogima zadnja na pameti. Želja za vježbanjem se uglavnom javlja početkom godine ili ljeta, no obično su takva "obećanja samima sebi" neuspješna. Takve osobe uglavnom imaju želju za vježbanjem isključivo zbog boljeg izgleda, a samo to nije dovoljno da bi se pridržavali trening rutine, koju smo si odredili.

Nije im lako partnera priznati za rav-nopravnog, više su skloni vertikalnom poretku kao čekić-nakovanj. Tako veza s njima lako preraste u borbu za vlast i nadmoć. Kao što depresivna ličnost partnera želi učiniti zavisnim od sebe iz straha od gubitka, opsesivno-kompul-zivna ličnost to želi iz potrebe vladanja. Ona želi formirati partnera po svojoj volji. Zato joj je teško prihvatiti da je part-ner drugačiji, shvaća ga kao svoj imetak, svoje vlasništvo podložno njezinoj volji. Otuda je čest slučaj u partnerskim odno-sima da opsesivna osoba živi na račun drugoga tražeći od njega previše prilago-đavanja i popuštanja. S druge strane, za nju veza ima nešto sudbinsko. Takva je ličnost inertna i troma, vjernost joj je bliska iz ekonomskih razloga.

Brak sklapa često proračunato, a materijalni momenti i posebna sigurnost igraju pri tome značajnu ulogu. Stvara-nju veze može prethoditi duže dvoumlje-nje, to često prate duge zaruke i stalno pomicanje termina vjenčanja. Kad se jed-nom odluči, smatra vezu neraskidivom, bili to religiozni ili etički motivi, bilo da neće popustiti premda ona ili partner trpe ili da partner želi raskid odnosa. Što su jače crte opsesivnosti, to se više na

brak gleda kao na pravni ugovor, sa strogo utvrđenim pravima i obvezama.

U kriznim situacijama i međusobnim razjašnjavanjima opsesivna osoba ima malo obzira, teško joj je popustiti, čak i kad uvidi da nije u pravu. Zalijepi se za prošlost i nabraja partneru pedantno i s točnim vremenskim i ostalim podacima što je prije, a i sada pogriješio, koliko se puta dogodilo ovo ili ono. U teškim sluča-jevima opsesivno-kompulzivnog pore-mećaja, takvoj osobi je najvažnije da partner funkcionira precizno, točno, po-uzdano i glatko poput dobro podmazane mašine, bez vlastitih želja ili pak emocio-nalnih zahtjeva. Umjesto živih razmjena gledišta, umjesto uzajamnog davanja i primanja, tada postoje još jedino uvjeti i propisi kako se partner treba ponašati.

Zdravije osobe iz ove skupine pore-mećaja, koje imaju samo lakše opsesivne crte mogu pružiti trajnu toplinu partne-ru, a time i osjećaj sigurnosti, odgovor-nog oslonca i provjerene podrške. One su brižni bračni partneri i njihova obitelj pruža dojam zdrave zajednice u apsolut-no pozitivnom smislu, čvrsto građene na uzajamnom poštovanju, naklonosti i odgovornosti.

jubav, taj iracionalni, neograničeni, transcendirajući emocionalni doživ-Lljaj koji se može vinuti do uništavaju-

će patnje, za opsesivne osobe je duboko uznemirujuća. Očito je ona nešto što ima svoje vlastite zakone, što je nedostupno volji, što može čovjeka spopasti poput bolesti dovodeći ga dotle da postupa pro-tivno razumu. Sve je to teško spojivo s težnjom k sigurnosti i voljom za moć kod opsesivne ličnosti. Osobe s opsesivno-kompulzivnom strukturom nastoje zato svoje osjećaje držati pod kontrolom jer nema nikakvog pouzdanja u osjećajima. Oni su suviše subjektivni, suviše nestalni i prolazni. Patnja im je sumnjiva, sasvim je neproračunata, nerazumna i prije je znak slabosti. Stoga su ove osobe škrte u svojoj emocionalnoj naklonosti, teško se mogu prepustiti emocijama i imaju malo razumijevanja za partnerove. Svojom ob-jektivnošću u pogrešnom trenutku mo-gu izazvati razočaravajući učinak na po-dručju emocionalnih odnosa. Upravo zbog toga, u svim međuljudskim odnosi-ma nose osjećaj odgovornosti i stoje iza svojih odluka kad ih jednom donesu.

Pronađite drugi naziv za promašaj

Svi smo mi nekad počinjali i počinjali i počinjali vježbati i nakon nekih bezbroj puta smo uspjeli prihvatiti vježbanje kao našu dnevnu rutinu. Zaista, rijetki su oni kojima to uspije od prve. Ako ste "pali" jednom ili nekoliko puta, nemojte biti prestrogi prema sebi. To nikako nije motivirajuće.

Ako na taj pad gledate kao na veliki promašaj, vjerojatno ćete odustati od vježbanja i nećete više pokušavati. Ako taj pad shvatite kao događaj iz kojeg ćete izvući neku lekciju, velika je vjerojatnost da ćete se vratiti na pravi put i opet pokušati. Samo to što ste se uspjeli vratiti na pravi put, biti će motivirajuće.

Pronađite ljutnju u sebi

Sigurno ste barem jednom čuli da netko voli slušati "agre-sivnu" glazbu za vrijeme vježbanja. Ljutnja, ako ju možete kontrolirati, može biti od velike pomoći prilikom vježbanja. Prisjetite se nekih loših trenutaka u životu, a zatim ih preo-krenite u svoju korist. Ti loši trenuci su vas u jednom trenutku učinili boljom osobom i iz njih ste izvukli važne lekcije, pa zašto ih onda ne iskoristiti? Razmislite samo koliko vam je trebalo da se podignete na noge i kroz koje frustracije ste sve prolazili. Tu frustraciju zatim iskoristite kod vježbanja. Ova ljutnja prestaje onda kada završite svoj trening, a nakon toga nastupa čisto zadovoljstvo.

Možda će i proći dosta vremena prije nego stvarno pri-hvatite vježbanje kao stil života, no i to je uredu. Sve dok i dalje pokušavate. Sigurno ćete ubrzo osjetiti zadovoljstvo vjež-banja i zdravog načina života. Bolje ćete izgledati i biti zdra-viji, a onda ćete dobivenim moći motivirati i druge.

ježbanje ne bi trebao biti vaš kratkoročan cilj. Upravo je to jedna od najčešćih grešaka, koju mnogi rade u želji za Vboljim izgledom. Vježbanje i zdrava prehrana dakle nisu

neka kratkoročna dijeta, već stil života.Vježbanjem ne djelujete samo na izgled. Uz tjelesnu aktiv-

nost dolaze i druge pogodnosti. Imat ćete više energije, biti manje boležljivi, a dugoročno možete prevenirati od raznih teških bolesti. Iako vrlo privlačno, saznanje da ćemo biti zdra-viji i bolje izgledati ne mora nas uvijek motivirati. Dapače, ne mora nas uopće motivirati. No, u tom slučaju potrebno je mo-tivaciju pronaći negdje drugdje u sebi.

Baš kao što tjelovježba djeluje na našu psihu, naša psiha djeluje i na našu vježbu, a u nastavku saznajte kako sami sebe možete iskoristiti za motivaciju.

Borite se protiv svoje loše strane

Mnogi ne vole pokazivati svoje slabosti, pa čak nekada ne vole ni priznati da ih imaju. Odlična motivacija može biti da na sebe gledate kao na dvije osobe i krenete u borbu protiv one lošije, koja vam ujutro govori da vam se neda otići u teretanu ili vam govori da pojedete komadić čokolade.

Svaki put kada pomislite kako bi mogli početi vježbati, a ta vaša loša strana se počne javljati, zamislite da se borite protiv nje i u tom slučaju nikako ne smijete biti slabiji.

Zamislite samo da vas netko s ogromnom snagom baca na pod, a vi ipak uspijevate opet ustati.

Ne samo da ćete ovako vježbati vaše tijelo, nego i vaš karakter, koji će s vremenom sigurno ojačati. Isto tako, nakon treninga ćete osjećati pobjedu, a tko ne voli pobjeđivati?

Marijana BILIĆ


Opsesivna ličnost i ljubav

26

SPORT

27

FOJNIČKAŠKRINJA


organizaciji LD-a "Divokoza" Foj-nica je tokom vikenda u Lovačkom Udomu na Pogorelici održano polaga-

nje lovačkog ispita. Ispitu je pristupilo 16 kandidata, po jedan iz Kreševa i Kaknja, ostali su iz Fojnice. To su: Edin Hamzić, Mijo Miličević, Reuf Pašić, Nesib Softić, Munir Softić, Rifet Ibišević, Asmir Zuka,

osljednjeg julskog vikenda je u organizaciji FK "Fojnica" iz Fojnice na stadionu "Džemal Numanagić" Fojnica, pod po-Pkroviteljstvom Općine, odigran tradicionalni 21. međuna-

rodni memorijal Kenan Memija koji se igra u čast nekadašnjeg igrača FK-a "Fojnica", borca ARBiH, dobitnika najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan, koji je poginuo u novembru 1993. godine. Ovaj turnir se igra od 1995. godine i najstariji je nogometni tur-nir u BiH, već šest godina je međunarodnog karaktera. Prvog dana turnira su učesnici nakon okupljanja posjetili šehidsko mezarje.

ženana Trnka, Konjičanka sa adresom u Bosanskom Petrovcu jedina je dama planinarka u tom dijelu Krajine, članica je PD-a "Eko-sport" iz Bosanskog Petrovca. Obišla je brojne bh. vrhove. Ovih dana se uspjela D

popeti na tri velika vrha u Bugarskoj, kako nam je kazala te uspone je posve-tila ocu Osmanu, od kojeg je naslijedila i zavoljela uživati u planinarenju.

U organizaciji Planinarskog saveza Kantona Sarajevo je od 15.-22. jula priređen uspon na vrhove NP Pirin u Bugarskoj pod nazivom "Vihren 2016". Putovalo je dva autobusa planinara među kojima je bila i Dženana, koja je išla sa članovima PD "Velika Kladuša" iz istoimenog grada. Nacionalni park Pirin je nazvan po bogu Perunu, vrhovnom slavenskom bogu groma i munja. Na toj planini se nalazi 176 planinskih jezera, koje Bugari nazivaju "Očima planine". Najpoznatiji turistički grad je Bansko, poznato skijalište u Bugarskoj.

"Bilo nas je iz raznih krajeva BiH, bila sam u grupi sa prijateljima iz Velike Kladuše. Cilj nam je bio Vihren, treći po visini vrh Balkana čija je visina 2.914 metara. Uspješno smo osvojili taj vrh, gdje smo pješačili dvadesetak kilome-tara, pri čemu smo savladali 1.115 metara visinske razlike. Odmorili smo i plan je bio uspon na vrh Poležal. Zbog lošeg vremena organizatori su odlučili da se penjemo na rezervni vrh Bezbog na 2.645 m.n.v., koji sam isto uspješno osvojila sa društvom", kaže mlada dama planinarka Dženana Trnka.

"Uslijedio je ponovo odmor i obilazak grada i njegovih kulturno-historijskih znamenitosti. Predposljednji dan borav-ka u Banskom odlučeno je da se penjemo na vrh Todorka koji je 2.746 m.n.v. Ovaj uspon je bio veoma zahtjevan i uspjela sam sa mojim prijateljima iz Velike Kla-duše i još nekoliko planinara iz Sarajeva. Presretna sam jer sam osvojila tri velika vrha Bugarske, uspjeh posvećujem ocu Osmanu. Zastavu moje najdraže domovi-ne sam ponosno nosila na ovim vrhovi-ma. U povratku smo gostovali u Skoplju u Makedoniji i uživali u obilasku grada. Idemo dalje", kaže simpatična Dženana.

Održan Streetball turnir okviru Fojničkog ljeta uspješno je završen i UStreetball turnir Fojnica 2016. u organizaciji

Košarkaškog kluba Fojnica. Prvi dan turnira bio je rezerviran za mlađe ekipe a drugi za seniore. U seniorskoj konkurenciji natjecalo se 11 ekipa koje su nastupile u dvije skupine.

Pobjednik turnira je ekipa Loft bar Zavido-vići dok je drugo mjesto pripalo ekipi Crkvice Zenica. Treće mjesto je zauzela ekipa Ćejf Room iz Kaknja koja je bila bolja od fojničke ekipe Soccer.

MVP turnira je Nedim Mustafica iz ekipe Loft room koji je prema organizatorima sasvim zasluženo osvojio ovu nagradu.

U revijalnom dijelu turnira održano je natje-canje u izvođenju trica gdje je nagradu osvojio Ajdin Mukača.

Nagrade za prvo, drugo i treće mjesto dodi-jelio je općinski načelnik Sabahudin Klisura dok je generalni pokrovitelj turnira bila Općina Fojnica.

Organizatori se zahvaljuju svima koji su na bilo koji način podržali turnir (Ministarstvo ci-vilnih poslova, Kno eno, Color art, Aquareumal, mesnica Durak, Caffe Issa, Caffe Parlament, Za-vod Drin, Zavod Bakovići). (artinfo.ba)

UPIS NOVIH ČLANOVAHrvatski taekwondo klub "Hvojnica" vrši upis

članova u svim kategorijama za starije od 4 godine.Za vrtićance od 4 do 8 godina treninge vodi

prof. Mirjana Golub, nositelj 3. dana crnog pojasa, a treninzi se održavaju u Gojevićima 2 puta tjedno.

Za ostale uzraste treneri su Ivan Krajina, nosi-telj 4. dana, i treninge vodi u Gojevićima te Muha-med Hukić, nositelj 1. dana, i treninge vodi u Fojni-ci.

Hrvatski taekwondo kreće s aktivnostima 29.8. 2016. godine. Za sve informacije možete se obrati-ti na tel. kontakt: Ivan Krajina 063/290-425.

Hrvatski taekwondo klub "Hvojnica"

Planinarka Dženana Trnka se popela na Vihren, treći najviši vrh Balkana

Sa bh. zastavom na Vihrenu, treći najviši vrh Balkana.

Hazim ČUKLE

FOJNIČKAŠKRINJA

Polaganje lovačkog ispita na Pogorelici kod FojniceNusret Kurtović, Edin Akšamović, Abdu-lah Kršić, Vahid Sivac, Ivica Okić, Semir Pašić, Samir Zuka, Ivan Tolo, Aldin Be-gović.

"Nakon godinu dana pripravničkog staža kandidati stiču pravo na polaganje za lovački ispit. Komisija koja je ocjenji-vala znanje kandidata za lovački ispit su

činili: Salem Alihodžić, predsjednik, Ke-mal Starogorčić, član, Nedžad Haračić, član i Alen Gurda, zapisničar. Petnaest njih je položilo lovački ispit i stekli naziv lovca i dobili su uvjerenja, a jedan kandi-dat nije stekao uslov da izađe na usmeni ispit", kaže Mensur Softić, predsjednik LD-a "Divokoza" Fojnica. (H.Č.)

Lovački dom na Pogorelici Panorama Pogorelice

Rudar Kakanj pobjednik 21. Memorijalnog turnira "Kenan Memija" Fojnica

Prvog dana Memorijala sastali su se NK "Travnik" i FK "Rudar" Kakanj, gdje je Rudar (K) golovima Aničića i Neimarlije postao prvi finalista turnira. U drugoj utakmici su se sastali domaćin FK Fojnica i FK Pazar juniors iz Novog Pazara u Srbiji. Susret je završen 2:2, golove su postigli za Fojnicu Tiro i Softić, a za goste oba gola Kurbaševič. Prišlo se izvođenju penala gdje je Fojnica bila bolja i pobjedila 8:7 i postala drugi finalista.

U utakmici za treće mjesto su se sastali ekipe Travnika i Pazara juniorsa. Nakon završetka susreta 1:1, pristupilo se izvo-đenju penala, gdje je bolja bila ekipa Travnika i pobjedila rezul-tatom 6:5. U finalnoj utakmici su se sastale ekipe domaćina Fojnica i Rudara (K). Bolji bili gosti iz Kaknja rezultatom 0:1 i tako postali pobjednici 21. memorijala "Kenan Memija" Fojnica, te su dobili veliki prelazni pehar. Najbolji golman turnira je Faris Imamović (Fojnica), najbolji strijelac turnira je Haris Kurbašević (Pazar juniors), a najbolji igrač Memorijala je Alidin Hajdarović (Rudar) K. Njima su pripali pehari i diplome. (H.Č.)

26

SPORT

27

FOJNIČKAŠKRINJA


organizaciji LD-a "Divokoza" Foj-nica je tokom vikenda u Lovačkom Udomu na Pogorelici održano polaga-

nje lovačkog ispita. Ispitu je pristupilo 16 kandidata, po jedan iz Kreševa i Kaknja, ostali su iz Fojnice. To su: Edin Hamzić, Mijo Miličević, Reuf Pašić, Nesib Softić, Munir Softić, Rifet Ibišević, Asmir Zuka,

osljednjeg julskog vikenda je u organizaciji FK "Fojnica" iz Fojnice na stadionu "Džemal Numanagić" Fojnica, pod po-Pkroviteljstvom Općine, odigran tradicionalni 21. međuna-

rodni memorijal Kenan Memija koji se igra u čast nekadašnjeg igrača FK-a "Fojnica", borca ARBiH, dobitnika najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan, koji je poginuo u novembru 1993. godine. Ovaj turnir se igra od 1995. godine i najstariji je nogometni tur-nir u BiH, već šest godina je međunarodnog karaktera. Prvog dana turnira su učesnici nakon okupljanja posjetili šehidsko mezarje.

ženana Trnka, Konjičanka sa adresom u Bosanskom Petrovcu jedina je dama planinarka u tom dijelu Krajine, članica je PD-a "Eko-sport" iz Bosanskog Petrovca. Obišla je brojne bh. vrhove. Ovih dana se uspjela D

popeti na tri velika vrha u Bugarskoj, kako nam je kazala te uspone je posve-tila ocu Osmanu, od kojeg je naslijedila i zavoljela uživati u planinarenju.

U organizaciji Planinarskog saveza Kantona Sarajevo je od 15.-22. jula priređen uspon na vrhove NP Pirin u Bugarskoj pod nazivom "Vihren 2016". Putovalo je dva autobusa planinara među kojima je bila i Dženana, koja je išla sa članovima PD "Velika Kladuša" iz istoimenog grada. Nacionalni park Pirin je nazvan po bogu Perunu, vrhovnom slavenskom bogu groma i munja. Na toj planini se nalazi 176 planinskih jezera, koje Bugari nazivaju "Očima planine". Najpoznatiji turistički grad je Bansko, poznato skijalište u Bugarskoj.

"Bilo nas je iz raznih krajeva BiH, bila sam u grupi sa prijateljima iz Velike Kladuše. Cilj nam je bio Vihren, treći po visini vrh Balkana čija je visina 2.914 metara. Uspješno smo osvojili taj vrh, gdje smo pješačili dvadesetak kilome-tara, pri čemu smo savladali 1.115 metara visinske razlike. Odmorili smo i plan je bio uspon na vrh Poležal. Zbog lošeg vremena organizatori su odlučili da se penjemo na rezervni vrh Bezbog na 2.645 m.n.v., koji sam isto uspješno osvojila sa društvom", kaže mlada dama planinarka Dženana Trnka.

"Uslijedio je ponovo odmor i obilazak grada i njegovih kulturno-historijskih znamenitosti. Predposljednji dan borav-ka u Banskom odlučeno je da se penjemo na vrh Todorka koji je 2.746 m.n.v. Ovaj uspon je bio veoma zahtjevan i uspjela sam sa mojim prijateljima iz Velike Kla-duše i još nekoliko planinara iz Sarajeva. Presretna sam jer sam osvojila tri velika vrha Bugarske, uspjeh posvećujem ocu Osmanu. Zastavu moje najdraže domovi-ne sam ponosno nosila na ovim vrhovi-ma. U povratku smo gostovali u Skoplju u Makedoniji i uživali u obilasku grada. Idemo dalje", kaže simpatična Dženana.

Održan Streetball turnir okviru Fojničkog ljeta uspješno je završen i UStreetball turnir Fojnica 2016. u organizaciji

Košarkaškog kluba Fojnica. Prvi dan turnira bio je rezerviran za mlađe ekipe a drugi za seniore. U seniorskoj konkurenciji natjecalo se 11 ekipa koje su nastupile u dvije skupine.

Pobjednik turnira je ekipa Loft bar Zavido-vići dok je drugo mjesto pripalo ekipi Crkvice Zenica. Treće mjesto je zauzela ekipa Ćejf Room iz Kaknja koja je bila bolja od fojničke ekipe Soccer.

MVP turnira je Nedim Mustafica iz ekipe Loft room koji je prema organizatorima sasvim zasluženo osvojio ovu nagradu.

U revijalnom dijelu turnira održano je natje-canje u izvođenju trica gdje je nagradu osvojio Ajdin Mukača.

Nagrade za prvo, drugo i treće mjesto dodi-jelio je općinski načelnik Sabahudin Klisura dok je generalni pokrovitelj turnira bila Općina Fojnica.

Organizatori se zahvaljuju svima koji su na bilo koji način podržali turnir (Ministarstvo ci-vilnih poslova, Kno eno, Color art, Aquareumal, mesnica Durak, Caffe Issa, Caffe Parlament, Za-vod Drin, Zavod Bakovići). (artinfo.ba)

UPIS NOVIH ČLANOVAHrvatski taekwondo klub "Hvojnica" vrši upis

članova u svim kategorijama za starije od 4 godine.Za vrtićance od 4 do 8 godina treninge vodi

prof. Mirjana Golub, nositelj 3. dana crnog pojasa, a treninzi se održavaju u Gojevićima 2 puta tjedno.

Za ostale uzraste treneri su Ivan Krajina, nosi-telj 4. dana, i treninge vodi u Gojevićima te Muha-med Hukić, nositelj 1. dana, i treninge vodi u Fojni-ci.

Hrvatski taekwondo kreće s aktivnostima 29.8. 2016. godine. Za sve informacije možete se obrati-ti na tel. kontakt: Ivan Krajina 063/290-425.

Hrvatski taekwondo klub "Hvojnica"

Planinarka Dženana Trnka se popela na Vihren, treći najviši vrh Balkana

Sa bh. zastavom na Vihrenu, treći najviši vrh Balkana.

Hazim ČUKLE

FOJNIČKAŠKRINJA

Polaganje lovačkog ispita na Pogorelici kod FojniceNusret Kurtović, Edin Akšamović, Abdu-lah Kršić, Vahid Sivac, Ivica Okić, Semir Pašić, Samir Zuka, Ivan Tolo, Aldin Be-gović.

"Nakon godinu dana pripravničkog staža kandidati stiču pravo na polaganje za lovački ispit. Komisija koja je ocjenji-vala znanje kandidata za lovački ispit su

činili: Salem Alihodžić, predsjednik, Ke-mal Starogorčić, član, Nedžad Haračić, član i Alen Gurda, zapisničar. Petnaest njih je položilo lovački ispit i stekli naziv lovca i dobili su uvjerenja, a jedan kandi-dat nije stekao uslov da izađe na usmeni ispit", kaže Mensur Softić, predsjednik LD-a "Divokoza" Fojnica. (H.Č.)

Lovački dom na Pogorelici Panorama Pogorelice

Rudar Kakanj pobjednik 21. Memorijalnog turnira "Kenan Memija" Fojnica

Prvog dana Memorijala sastali su se NK "Travnik" i FK "Rudar" Kakanj, gdje je Rudar (K) golovima Aničića i Neimarlije postao prvi finalista turnira. U drugoj utakmici su se sastali domaćin FK Fojnica i FK Pazar juniors iz Novog Pazara u Srbiji. Susret je završen 2:2, golove su postigli za Fojnicu Tiro i Softić, a za goste oba gola Kurbaševič. Prišlo se izvođenju penala gdje je Fojnica bila bolja i pobjedila 8:7 i postala drugi finalista.

U utakmici za treće mjesto su se sastali ekipe Travnika i Pazara juniorsa. Nakon završetka susreta 1:1, pristupilo se izvo-đenju penala, gdje je bolja bila ekipa Travnika i pobjedila rezul-tatom 6:5. U finalnoj utakmici su se sastale ekipe domaćina Fojnica i Rudara (K). Bolji bili gosti iz Kaknja rezultatom 0:1 i tako postali pobjednici 21. memorijala "Kenan Memija" Fojnica, te su dobili veliki prelazni pehar. Najbolji golman turnira je Faris Imamović (Fojnica), najbolji strijelac turnira je Haris Kurbašević (Pazar juniors), a najbolji igrač Memorijala je Alidin Hajdarović (Rudar) K. Njima su pripali pehari i diplome. (H.Č.)

FOJNIČKAŠKRINJA

Prvu večer Fojničkog ljeta 2016.,

iako u prohladnoj kišnoj atmosferi, ot-

vorili su rock grupe Konflikt i TATA

band.

U drugoj večeri, večeri sevdaha,

uživali smo u sjajnom nastupu sarajev-

skog Divanhana banda, mladim

muzičarima koji su posvećeni očuvanju

tradicionalne bosanske pjesme − sev-

dalinke.

U subotu 20. 8., u posljednjoj večeri

Fojničkog ljeta, nastupili su KUD

Matija Gubec i KUD 1001 noć iz Fojni-

ce, KUD Izvor 08 iz Kiseljaka, KUD Moš-

čanica iz Zenice te Vokalni ansambl

Srma.

U prekrasnom ambijentu bazena

Aquareumala, u organizaciji Općine

Fojnica, Fojničanke i Fojničani su imali

priliku pozdraviti, a možda i ispratiti

ljeto 2016. godine.

Fojničko ljeto 2016Fojničko ljeto 2016

Documents

Fojnička škrinja broj 41