Isuse, pomozi mojoj nevjeri

Najveći stupanj ljudske vjere očituje se u trenucima najvećeg straha i nesigurnosti.

Kada nam se čini da se sve oko nas ruši i da nema izlaza, a onaj glas u nama nam kaže da će

On sve to srediti, tada naša vjera dobiva svoj puni sjaj. Ali sva loša događanja i iskustva

stavljaju nas na kušnje i ubacuju u naša srcad zrnca sumnje. Što učiniti kada se čvrsta stijena-

vjera poljulja? Što učiniti kada nam ovozemaljske situacije i događaji skrenu pogled od Boga?

Što učiniti kada dođu sumnje?

Svima nam je poznata situacija nevjernoga Tome, koji je tražio neki materijalni dokaz

da povjeruje u uskrsnuće Isusa Krista. Baš kao i svi mi. Brojne molitve upućene prema

Onome u kojega vjerujemo i kojemu vjerujemo. I vjerujemo mi Njemu, ali eto, ako nam može

dati bar neki mali znak da će nam uslišiti molitve. Onih bezbroj ranije upućenih molitvi koje

nam je uslišio, u trenutku nevolje nam nije dovoljno da Mu povjerujemo svim srcem.

Sumnjamo opet. Baš kao i Toma. Njegov učenik, apostol, jedan od najbližih mu ljudi. Kako

tek onda nećemo mi?

Ali poznat nam je i primjer oca koji očajno traži način kako da pomogne svome sinu

da ozdravi. Uzalud liječnici i brojne terapije, njegova „čvrsta“ dotadašnja vjera. On je na neki

način digao ruke od svega. U razgovoru s Isusom, otac govori: „Nego, ako što možeš, pomozi

nam, imaj samilosti s nama!“. Ovaj dio Nego, ako što možeš... je čisti uzvik očeve sumnje.

Njegova vjera potpuno je isparila, cijela životna patnja mu se skupila i on jednostavno ne vidi

izlaza. Nakon što mu je Isus uzvratio da je sve moguće onomu koji vjeruje, otac se postidio.

Znao je da vjeruje, a opet nije imao nikakav materijalni ili bilo kakav drugi dokaz da je

njegova vjera urodila plodom, da će njegov sin ozdraviti. U tom stanju sumnje, vjere,

pomiješanosti to dvoje, otac govori Isusu: „Vjeujem! Pomozi mojoj nevjeri!“.

I tu je bit ljudske vjere. Da, dođu trenuci iskušenja i nevolje, ali dok god se vraćamo

Njemu sigurni smo i naša vjera neće iščeznuti. Bit će trenutaka kad će se vjera poljuljati, svi

dokazi koje tražimo ići će sumnji u prilog, ali dok god imaš snage kleknuti pred Njegovo

raspelo, sklopiti ruke i reći mu „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!“ nemaš razloga za brigu.

Tvoja sumnja će brzo iščeznuti, a ispunit će je punina Duha Njegova. I zato se nemoj

ustručavati priznati Mu da si običan, grešan čovjek i da često sumnjaš, ali da Mu u dubini srca

vjeruješ. Onaj mali glas u tvome srcu koji ti govori u trenucima sumnje da odeš k Njemu i da

će sve biti u redu je malo zrno vjere koje nikada neće nestati.