ASTRONAUT I NJEGOV SVIJET

Potrebno je da vam kažemo o Rogeru Torrawayu. Jedno ljudsko bićene čini se naročito važnim kad ih je osam milijardi. Ne važnije od, naprimjer, nekog mikročipa u kompjutorskoj memoriji. Ali, jedan čip može bitiod presudna značenja, kad nosi jedan važan bit informacija, a Torraway jebio važan baš na takav način.

Po ljudskim mjerilima bio je zgodan muškarac. Slavan također. Ili jebar to nekad bio.

Jednom je Roger Torraway s još pet astronauta ostao u svemiru dvamjeseca i tri tjedna. Bili su prljavi, gladni seksa i uglavnom su se dosađivali.Ali, nije ga to učinilo slavnim. Bio je to materijal tek za sitne vijesti, dvijerečenice za rubriku „Ljudi o kojima se govori” u sedam navečer, u pregleduvijesti dosadna dana. Ali je ipak postao slavan. Ljudi u Bechuanalandu i uBaluchistanu i u Buffalu znaju njegovo ime; „Time” mu je posvetio naslovnustranicu. Ta slava nije pripadala smo njemu. Morao ju je dijeliti s ostalima izposade orbitnog laboratorija, jer su svi oni imali sreću da spasu grupu Sovjetašto su se bili vraćali na Zemlju bez motora za upravljanje.

Tako su svi preko noći postali čuveni. Kad se to dogodilo, Torrawayuje bilo dvadeset osam godina i upravo se bio oženio crno kosom zelenookomnastavnicom keramičkog kiparstva. Dorrie na Zemlji bilo je ono za čim ježudio; Rog (tako su prijatelji zvali Rogera) u orbiti bilo je ono što je i Dorriesamu činilo popularnom, u čemu je ona uživala.

Trebalo je nešto posebno da bi žena astronauta postala temom unovinama. Ta bilo ih je tako mnogo i sve su bile toliko slične međusobno.Novinari su mislili da je NASA birala supruge astronauta po prijavama zaMiss Georgia. Sve su izgledale kao da će u trenutku kad izađu iz svojihkupaćih kostima početi vrtjeti palicama kao predvodnice parade ili početirecitirati „Ženski rod”. Dorrie Torraway je za to izgledala suviše inteligentno,iako je sigurno bila dovoljno lijepa. Bila je jedina žena astronauta kojoj je bioposvećen i veći članak u „Ladies Home Journalu“ („Dvanaest božićnihdarova koje možete spremiti u vlastitoj pećnici”) i u „Ms.” magazinu („Djecabi upropastila moj brak”).

Rog je bio sav za nefamiliju. On je bio sav za sve što je Dorrie željela,zato što je bio apsolutno sav za Dorrie.

Što se toga tiče, nije bio posve poput svojih drugova, kojih je većinaotkrila zgodne usputne beneficije ženskog roda koje su im došle sa

svemirskim programom. Po svemu drugom bio im je jednak. Bistar, zdrav,pametan, naočit, tehnički obrazovan. Novinari su neko vrijeme mislili da iastronauti također dolaze s neke montažne trake. Mogli su biti birani urasponu od dvadeset centimetara visine i oko dvanaest godina starosti, sizborom četiri nijanse kože, od mliječne čokolade do vikinški bijele. Njihovihobiji bili su šah, plivanje, lov, letenje, padobranstvo, ribolov i golf. Lako suse snalazili među senatorima i ambasadorima. Kada bi napuštali svemirskiprogram nalazili bi zaposlenje u kompanijama za svemirsku tehnologiju ilikod kakvih donkihotskih pokreta ili organizacija kojima je trebao novi lik. Tisu poslovi, uostalom, bili dobro plaćeni: astronauti su bili vrijedan proizvod.Nisu ih cijenili samo javni mediji i Čovjek s Ulice; mi smo ili također cijenilivrlo visoko.

Ono što su astronauti predstavljali bio je san. A san je bio bez cijeneČovjeku s Ulice, osobito ako je to bila vlažna, smrdljiva ulica u Calcutti, gdjesu obitelji spavale na pločnicima i ustajale u zoru da bi stale u red zabesplatnu zdjelu hrane. To je bio grub, prljav svijet i svemir mu je dao maloljepote i uzbuđenja. Ne mnogo, no bolje išta nego ništa.

Astronauti su sačinjavali čvrsto povezanu malu zajednicu, svuda okoTonke (Oklahoma) kao obitelji igrača baseballa. Pošto bi netko od njih letiona svom prvom zadatku, ušao bi u prvu ligu. Otada su bili suparnici idrugovi. Borili su se međusobno da bi ušli u uži izbor, ali i poučavali jedandrugoga. To je bila dihotomija profesionalnog sportaša. Ni jedan isluženibacač u baseballu, koji sjedi na klupi i promatra najnovijeg lakoruka mladića,nije se osjećao gore, bješnje, ni ljubomornije od čovjeka u rezervi zaplanetarno slijetanje, kad gleda kako Broj Jedan navlači zaštitno odijelo.

Rog i Dorrie lijepo su se uklopili u tu zajednicu. Lako su sklapalipoznanstva. Bili su tek toliko neobični da bi bili posebni, ali ne toliko da bi sebilo tko zabrinuo. Dorrie sama nije željela imati djece, no bila je prijazna sdjecom drugih supruga. Kad je Vic Samuelson bio pet dana bez radiokontakta s druge strane Sunca, a Vernu Samuelson uhvatili prerani trudovi,Dorrie je tri mala Vernina djeteta odvela svojoj kući. Nijedno od njih nijebilo starije od pet godina. Dvoje od njih bilo je još uvijek u pelenama i ona jepelene mijenjala bez prigovora dok su druge žene brinule o Verninoj kući, aVerna o rađanju svog četvrtog djeteta u NASA bolnici. Na božićnimproslavama Rog i Dorrie nisu nikad bili najpijaniji, niti su ikad prvi otišlikući.

Bili su lijep par.

Živjeli su u lijepom svijetu.

Znali su da, što se toga tiče, imaju sreću. Ostatak svijeta nije baš bioprijatan. Mali su ratovi pratili jedan drugog posvuda po Aziji, Africi iLatinskoj Americi. Zapadnu Evropu ponekad su gušili štrajkovi i sakatilenestašice, a kad bi došla zima, obično se cvokotalo. Ljudi su bili gladni, amnogi i bijesni i bilo je malo gradova gdje bi se čovjek noću usudio hodatisam. No Tonka se održala čvrstom i prilično sigurnom, a astronauti (ikozmonauti i sinonauti) su posjećivali Merkur, Mars i Mjesec, uplovljavali urepove kometa i boravili u orbiti oko plinskih divova.

Torraway je sam imao pet većih misija. Najprije sa Space shuttleom,svemirskim taksijem, da dopremi nove zalihe za Spacelab, još davno, prvihdana nakon „odmrzavanja” svemirskog programa, kada je program ponovopokušavao stati na vlastite noge.

Zatim je proveo osamdeset jedan dan u svemirskoj stanici drugegeneracije. To je bio velik trenutak za njega, onaj koji mu je otvorio put nanaslovnu stranicu „Timea”. Rusi su bili ispalili brod s ljudskom posadom naMerkur i on je stigao bez problema, aterirao bez problema i uzletio zapovratak bez problema, no nakon toga ništa više nije išlo bez problema. Rusisu uvijek imali problema sa svojim stabilizatorima. Nekolicini se kozmonautaranije dogodilo da se počnu okretati, da se ne uspiju zaustaviti, pa subespomoćno povraćali po cijeloj unutrašnjosti svojih brodova. Ovog su putaponovo imali problema i potrošili rezervu goriva za manevriranje.

Uspjeli su ući u nekakvu široku eliptičnu orbitu oko Zemlje, ali nijebilo načina da iz nje bezopasno izađu; ili da u njoj ostanu. Dotada je njihovakontrola nad brodom postala već samo približna, a najniža točka orbite bila jedovoljno duboko u Zemljinoj ionosferi da ih prilično zagrije.

No Roger i ostalih pet Amerikanaca sjedili su u svemirskom brodukonstruiranom upravo za vuču s gorivom ušteđenim za možda još šest misija.Nije im to bilo previše, no potrudili su se da bude dovoljno. Izjednačili sukurs i brzinu sa Aurorom Dva, spojili se i izvukli kozmonaute. Kakavspektakl od bestežinskih zagrljaja i neobrijanih poljubaca! li svemirskom sutegljaču priredili proslavu s onim što su Rusi uspjeli ponijeti sa sobom — sokod bobica nazdravljao je Tangi, pašteta se mijenjala za hamburgere sa sirom.A nakon dva kruga u orbiti Aurora je uletila u ionosferu kao meteor. „Kaosjajan dah u noći”, rekao je Yuli Bronin, kozmonaut koji je studirao naOxfordu, i ponovo je poljubio svoje spasioce.

Kad su se vratili na Zemlju, vezani po dvojica na jednom ležaju, bližijedni drugima nego ljubavnici, svi su bili heroji, svi su im se divili, čak iRogeru, čak i Dorrie.

Ali, to je bilo davno.

Poslije toga Roger Torraway dvaput je letio oko Mjeseca brinući se obrodu dok je posada radio teleskopa izvodila testove u orbiti na novom, stokilometara širokom radio-ogledalu na drugoj strani Mjeseca. A bio je i uneuspješnoj misiji na Mars, kad su još jednom imali sreću da se svi vrate naZemlju čitavi. No dotada je sjaj i slava programa još jednom bila izblijedila isve se svelo na lošu sreću i mehaničke kvarove, ništa dramatično.

Tako je otada veći dio Rogerova posla bila, recimo, diplomacija. Igraoje golf sa senatorima u komitetu za svemirska istraživanja i obilazioinstalacije Eurospace programa u Zurichu, Munchenu i Trstu; postigao jeskroman uspjeh sa svojim memoarima; služio je kao rezerva na ponekojmisiji. Kako je svemirskom programu naglo oduzeto prvenstvo i spao snacionalno važna područja na neku vrstu tehničke vježbe pripravnosti, imaoje Roger sve manje i manje poslova koji su nešto značili.

Ipak, sad je sudjelovao u jednoj misiji, bar kao rezerva, iako o tomenije pričao kad se trudio pridobiti političku podršku za agenciju. Nije mu bilodozvoljeno. Ova nova misija s posadom, koja je izgledala kao da će prije ilikasnije stvarno biti odobrena, bila je prva u, svemirskom programuklasificirana „Strogo povjerljivo”.

Mi smo mnogo očekivali od Rogera Torrawaya iako se nije mnogorazlikovao od drugih astronauta: malo previše obrazovan, premalo zaposlen,prilično razočaran s onim što se dešavalo u njihovom poslu, no ne želeći gamijenjati bilo za što drugo, sve dok je još uvijek postojala mogućnost dapostane slavan. Svi su oni bili takvi, čak i onaj koji je bio čudovište.

ŠTO JE ŽELIO PREDSJEDNIK

Torraway je mnogo razmišljao o čovjeku koji je bio čudovište. On muje bio posebno zanimljiv.

Sjedio je na sjedalu kopilota dvadeset četiri tisuće metara nadKansasom, posmatrajući kako signal na IDF radaru polako klizi s ekrana.

— Sranje, — reče pilot. Objekt na radaru bio je sovjetski ConcordskiIII; njihov CB-5 jurio ga je još od trena kad su ga registrirali nad GarrisonDam jezerom.

Torraway se naceri i još malo smanji gas. S povećanjem relativnebrzine radarski signal Concordskog ubrzano je kliznuo s ekrana. — Gubimoga, — reče pilot mrzovoljno. — Što misliš, kamo ide? li Venezuelu?

— To bi mu bilo najbolje, — reče Torraway, — s obzirom na tokoliko goriva obojica trošite.

— No dobro, — reče pilot, uopće se ne uzbuđujući što je popriličnobio prešao internacionalno ograničenje brzine od 1,5 Macha, — što se todešava u Tulsi? Obično nas puštaju da sletimo bez problema, s VIP-om kaoti.

— Vjerojatno slijeće neki važniji VIP, — reče Roger. Nije moraonagađati; dobro je znao tko je taj VIP; nije ih mnogo bilo važnijih odPredsjednika Sjedinjenih Država.

— Dobro upravljaš ovom stvarčicom, — ponudi pilot velikodušno.

— Spusti je ti ako hoćeš, mislim, kad nam daju dozvolu.

— Ne, hvala. Bolje da odem otraga srediti svoje drangulije. — Noostao je na sjedalu, gledajući dolje. Počeli su se spuštati i rastrgano polje L-1kumulusa bilo je upravo pod njima; osjećali su podrhtavanje aviona zbogvertikalnih strujanja nad oblacima. Torraway skinu ruke s kontrola kad ih jepreuzeo pilot. Uskoro će nadletjeti Tonku s desne strane. Pitao se kako sečudovište snalazi.

Pilot je još uvijek bio velikodušan. — Više baš ne letiš mnogo, zar ne?

— Samo kada mi to netko kao ti dozvoli.

— Nema problema. Ako smijem pitati, čime se inače baviš? Osim štošećeš okolo kao VIP?

Torraway je imao spreman odgovor. — Administracijom, — reče.Uvijek je to odgovarao kad bi ga pitali čime se bavi. Ponekad su ljudi koji suga pitali imali odgovarajuće dozvole za pristup strogo povjerljiviminformacijama, ne samo one koje izdaje vlada, već i one koje da je radar unjegovoj glavi koji bi signalizirao može li se nekoj osobi vjerovati ili ne. Tadbi odgovorio, „Pravim čudovište”. Ako bi njihov odgovor ukazivao da suupućeni, možda bi dodao još rečenicu ili dvije.

Nije bilo tajne oko projekta Čovjek Plus. Svatko je znao da se u Tonkipripremaju astronauti za život na Marsu. Ono što je bila tajna, bilo je kako torade: čudovište. Ako bi Torraway ispričao previše, ugrozio bi svoju slobodu isvoj posao, a Roger je volio svoj posao. On mu je uzdržavao zgodnu ženu injezin dućan keramike, davao mu osjećaj da se bavi nečim što će ljudipamtiti, a i odveo ga na zanimljiva mjesta. Nekad, kad je još bio aktivanastronaut, išao je na još zanimljivija mjesta, no ona su bila u svemiru inekako usamljena. Više su mu se sviđala mjesta u koja je putovao privatnimavionima, s diplomatima koji mu laskaju i s povodljivim lakomislenimženama po koktelima. Svakako, trebalo je misliti o čudovištu, no to ga nijemučilo. Ne mnogo.

Nadletjeli su rijeku Cimarron, ili, bolje rečeno, krivudav crveni klanackoji će postati rijeka kad ponovo padne kiša, skrenuli mlaz motora gotovovertikalno nadolje, smanjili gas i lagano se spustili.

— Hvala, — reče Roger pilotu i ode da uzme svoju opremu iz VIPkabine.

Ovaj put bio je u Beirutu, Rimu, Sevilli i Saskatoonu, prije no što sevratio u Oklahomu. Svako je mjesto bilo toplije od onog prethodnog. Dorriega je sačekala u aerodromskom motelu jer su ih očekivali na ceremonijalnomsastanku s Predsjednikom. Brzo se presvukao u odijelo koje mu je donijela.Bilo mu je drago što je kod kuće, drago što se vraća pravljenju čudovišta ibilo mu je drago što je opet sa svojom ženom. Dok je izlazio iz kupaoneosjetio je naglu i jaku seksualnu želju. Imao je u glavi sat koji je vodio računao tome koliko mu vremena stoji na raspolaganju, tako da nije morao gledatina svoj sat; vremena je bilo. Neće biti važno, ako zakasne koju minutu. NoDorrie nije bila u fotelji u kojoj ju je ostavio. Televizor je bio upaljen, njezinaje cigareta gorjela u pepeljari, ali nje nije bilo. Roger je sjedio na rubukreveta omotan ručnikom sve dok mu sat u glavi nije rekao da vremena više

nema. Onda se počeo oblačiti. Vezivao je kravatu kada je Dorrie kucnula navrata. — Oprosti, — reče, kad joj je otvorio.

— Nisam mogla naći automat za Coca Colu. Jedna za tebe i jedna zamene.

Dorrie je bila visoka gotovo kao Roger, crnokosa po vlastitu izboru, sprirodno zelenim očima. Izvadila je četku iz svoje torbice, lakim mu dodiromočetkala leđa i rukave, kucnula se s njime konzervom Cole i popila je. —Bolje da krenemo — reče. — Izgledaš prekrasno.

— Ti izgledaš jebozovno, — odgovori on stavljajući ruku na njenorame.

— Upravo sam stavila ruž na usta, — reče, okrećući lice od njega idozvoljavajući mu da je poljubi u obraz, — ali mi je drago da te senjoritenisu istrošile.

Nakašljao se dobroćudno; to je bila njihova šala — da je u svakomgradu spavao s različitom ženom. Sviđala mu se ta šala. Nije bila istinita;nekoliko njegovih uglavnom nezadovoljavajućih eksperimenata s bračnomnevjerom bilo je jadno i donijelo mu više problema no zadovoljstva, ali mu sesviđala pomisao da je on muškarac čija žena mora brinuti o pažnji koju mudruge žene poklanjaju. — Nemojmo pustiti Predsjednika da čeka, — reče. —Odjavit ću nas na recepciji dok ti izvezeš auto.

Ustvari, Predsjednik ih nije čekao; trebalo im je dva sata da prođukroz razne procedure prije nego što su ga uopće vidjeli.

Rogeru je bio poznat proces pretresanja; već mu se to i ranijedogađalo. Nije samo Predsjednik Sjedinjenih Država ovih dana poduzimaodvjestapostotno osiguranje protiv atentata. Roger je čitav dan potrošio da bise mogao sastati s Papom, pa je čak i usprkos tome švicarski gardist sberettom čitavo vrijeme stajao iza njega u Papinim odajama.

Pola uprave laboratorija bilo je ovdje zbog sastanka. Glavni je salonbio očišćen i poliran za tu priliku i sa stajališta kavopija nije više ličio nasebe. Čak su i školske ploče i papirnate salvete na koje su se obično pisalebilješke bile uklonjene. Po uglovima su bili smješteni pokretni paravani, azastori na najbližim prozorima bili su diskretno navučeni; Roger je znao, to jebilo zbog osobnog pretresa. Nakon toga svi će razgovarati s psihijatrima.Onda, ako svi prođu na kontroli, ukoliko se ne pojavi kakva otrovna igla u

šeširu ili ubilačka opsesija u glavi, svi će otići u prostoriju za razgovor i tamoće im se pridružiti Predsjednik.

Četiri čovjeka iz Predsjednikova osiguranja prisustvovala su pretresu,istraživanju, mjerenju magnetometrom i identificiranju muških gostiju, iakosu samo dvojica od njih fizički sudjelovala. Druga su dvojica jednostavnostajali, vjerojatno spremni da pucaju ako zatreba. Žensko osoblje službesigurnosti (zvali su ih „sekretarice”, no Roger je mogao vidjeti da imajuoružje) pretraživalo je supruge i Kathleen Doughty. Žene su pregledavali izajednog paravana visine ramena, no Roger je po izrazu lica svoje žene mogaopratiti napredovanje ruku koje su pipale i pretraživale. Dorrie nije voljela daje dodiruju nepoznati ljudi. Ponekad nije uopće voljela biti dodirnuta, aponajmanje da to čini netko stran.

Kada je došao red na Rogera donekle je shvatio hladan bijes što ga jevidio na licu svoje žene. Bili su nevjerojatno temeljiti. Pretražili su ga ispodpazuha. Olabavili mu pojas i istražili žlijeb stražnjice. Opipali testise. Sve jebilo izvađeno iz njegovih džepova. Maramicu iz prednjeg džepa su rastvorili ibrzo ponovo složili, urednije nego prije. Povećalom su prostudirali kopču napojasu i remen ručnog sata.

Svi su prošli kroz istu proceduru, čak i direktor koji je gledao po sobidobroćudnim rezigniranim pogledom dok su prsti pročešljavali kovrdžavedlake pod njegovim pazuhom. Jedina je iznimka bio Don Kayman koji je zatu priliku nosio svoju svećeničku halju i nakon tihe diskusije bio odveden udrugu sobu da je skine. — Oprostite Oče, — rekao je čuvar, — ali znate kakoje.

Don je slegnuo ramenima, napustio prostoriju u pratnji čuvara i vratiose ljut. Roger se također počeo ljutiti. Mislio je, bilo bi pametnije da suodređene ljude odveli psihijatrima čim su ili pregledali. Ipak, radilo se ovažnim ljudima i njihovo vrijeme nije bilo jeftino. No služba sigurnosti imalaje svoj sistem i radila je korak po korak. Tek kad su svi bili pregledani, prvagrupa od troje ljudi otišla je u daktilografske prostorije ispražnjene da bi senapravilo mjesta za razgovor.

Rogerov je psihijatar bio crnac, no više simbolično nego stvarno,otprilike boje bijele kave. Sjedili su na stolicama s visokim naslonima,okrenuti licem u lice, koljena udaljenih četrdeset pet centimetara. Psihijatar jerekao,

— Trudit ću se da ovo bude što kraće i bezbolnije. Jesu li vam obaroditelja živa?

— Ne, nije ustvari ni jedan. Otac mi je umro prije dvije godine, amajka dok sam bio u koledžu.

— Čime se bavio vaš otac?

— Iznajmljivao je ribarske čamce na Floridi. — S pola svojih misli

Roger je opisao boje koje starac bio odabrao za svoje čamce u KeyLargo, a drugom je polovicom održavao svoj dvadesetčetvorosatni nadzornad samim sobom. Da li je pokazivao dovoljno ljutnje zbog ovakva načinaispitivanja? Ne previše? Je li bio dovoljno opušten? Ili previše opušten?

— Vidio sam vašu suprugu, — reče psihijatar. — Vrlo je seksi. Da livam smeta što to kažem?

— Ne, uopće, — reče Roger, nakostriješivši se.

— Neki bijelci to ne bi željeli čuti iz mojih usta. Što vi o tome mislite?

— Znam da je seksi, — odbrusi Roger. — Zbog toga sam je i htiooženiti.

— Da li bi vam smetalo da odem korak dalje i upitam vas koliko sedobro ševite?

— Ne, naravno ... ma, k vragu, da, smeta mi, — reče Roger bijesno.

— Isto kao i svi ostali, pretpostavljam. Nakon nekoliko godina braka.

Psihijatar se naslonio, zamišljeno gledaju Rogera. — U vašem slučaju,dr Torraway, ovaj je razgovor uglavnom formalnost. Imali ste pretrage svakatri mjeseca u posljednjih sedam godina i bili ste svaki put sasvim u granicamanormale. Ne postoji ništa nasilno ili nestalno u vašoj povijesti. Dopustitesamo da vas upitam osjećate li se nelagodno što ćete sresti Predsjednika?

— Možda malo zbunjeno, — Roger će, učinivši mentalni skok.

— To je normalno. Jeste li glasali za Dasha?

— Svakako ... k vragu, čekajte malo. To se vas ne tiče!

— Točno, dr Torraway. Možete sad ići u prostoriju za sastanak. Nisuga, ustvari, pustili da se vrati u istu prostoriju, nego u jednu manju sobu.

Gotovo odmah mu se pridružila Kathleen Doughty. Bili su radili dvije i polgodine zajedno, ali je ona s njim još uvijek bila vrlo službena. — Izgleda dasmo prošli, gospodine doktore, pukovniče Torraway, — reče, pogleda iuvijek uperenog u neku točku iznad njegova lijevog ramena, držeći cigaretuizmeđu njega i sebe. — O, fino, malo osvježenja, — reče i posegnu rukomiza njega.

Livrirani konobar — ne, podsjeti se Roger, netko iz službe sigurnostiu uniformi konobara — stajao je tamo s poslužavnikom s pićima. Roger uzewhiskey sa sodom, a krupna protetičarka prihvati čašicu sherrija.

— Morate sve popiti, — šapnula mu je preko ramena. — Mislim dastavljaju nešto u piće.

— Što to?

— Nešto za smirenje. Ako ne popijete sve, onda iza vas postavenaoružanog stražara.

Da joj ne bi protuslovio, Roger proguta svoj whiskey u jednomgutljaju, no pitao se kako je netko s takvim zabludama i strahovima tako lakoprošao kroz psihijatarsku provjeru. Pet minuta što ih je proveo s psihijatrompojačale su njegovu tendenciju samo analizi i jednim je dijelom svijesti tovrlo intenzivno radio. Zašto se u društvu ove žene osjećao nelagodno? Nesamo zbog njezina pretjerano službena ponašanja. Pitao se je li problem utome što se ona toliko divila njegovoj hrabrosti. Pokušao joj je objasniti daviše nije potrebna neka velika hrabrost da bi bio astronaut, ne veća nego zapilota teretnog aviona, možda manja nego za vožnju taksija. Naravno, bitirezerva za Čovjeka Plus predstavljalo je stvarnu opasnost. No samo u slučajuda svi koji su rasporedom predviđeni prije njega otpadnu, a vjerojatnost da seto dogodi nije bila tolika da bi ga previše brinula. Bez obzira na to, ona ga je idalje promatrala s tim istim intenzitetom koji je ponekad ličio na divljenje, aponekad na sažaljenje.

Drugim je dijelom svijesti, kao i uvijek, očekivao svoju ženu. Kad jekonačno došla, bila je ljuta i, za svoje pojmove, neuredna. Kosa koju jeuređivala čitav sat sad je visila. Padala joj je po leđima do struka, lijeppjenušav slap crne boje zbog kojega je izgledala kao Tennielov crtež Alice,samo da je Tenniel tada radio za Playboy. Roger je požurio da je tješi, što gaje toliko okupiralo da je bio potpuno nespreman kad se osjetilo iznenadnokomešanje i čulo kako netko govori, ni vrlo glasno ni zvanično; Dame igospodo, Predsjednik Sjedinjenih Država.

Fitz-James Deshatine ušao je u sobu smiješeći se i otpozdravljajućinaklonima, izgledom baš kao na televiziji, samo nešto niži. I bez nekogdogovora ljudi iz laboratorija stali su u polukrug, a Predsjednik ga je obišaorukujući se sa svakim, praćen direktorom projekta koji mu je predstavljaoosoblje. Deshatine je bio izvanredno pripremljen. Baratao je trikom političarapamteći svako ime i uspostavljajući neku vrstu osobnog kontakta sa svakim.Za Kathleen Doughty bilo je to, „Drago mi je što vidim i Irce među osobljem,dr Doughty”, a za Rogera, „Već smo se jednom sreli, pukovniče Torraway,nakon onog dobro obavljena posla s Rusima. Hm, da vidimo, to je bilo prijesedam godina, kad sam predsjedavao Senatu, možda se sjećate.” Roger se,naravno, sjećao — i bio polaskan i svjestan da mu laska što ga se Predsjedniksjetio. A Dorrie je rekao, „Za ime Boga, gospođo Torraway, zašto ovakolijepa žena gubi vrijeme s nekakvim učenjakom?” Roger se malo ukočio nato. Ne zato što bi to bilo snishodljivo prema njemu, nego zato što je to bilaona vrsta isprazna komplimenta koju je Dorrie oduvijek prezirala. Tajkompliment Predsjednika Sjedinjenih Država proizveo je sjaj u njenimočima. — Krasan čovjek, — prošaputala je prateći ga pogledom dužpolukruga.

Kad je završio obilazak, popeo se na malu platformu i rekao im,

— Prijatelji, došao sam ovdje gledati i slušati, a ne govoriti. Ali želiobih se zahvaliti svakom od vas što ste izdržali sve ove gluposti kroz koje stemorali proći da biste me imali ovdje pred vama; stvarno mi je žao. To nijemoja ideja. Kažu mi da je to nužno sve dok svijet obiluje manijacima. I svedok su neprijatelji Slobodnog svijeta ono što jesu, a mi ovako otvoreni ilakovjerni kao što jesno. — Nasmješio se direktno prema Dorrie. — Recitemi, jeste li morali namakati nokte prije nego su vas pustili ovamo?

Dorrie se muzikalno nasmijala, zbunjujući svog muža. (Upravo mu sebila zajedljivo žalila, ljuta što su joj uništili lak na noktima.) — Itekako,gospodine Predsjedniče. Kao kod manikera, — odazvala se.

— Žao mi je zbog toga. To se radi, kažu mi, za slučaj da imatenekakav biokemijski otrov pod noktima kojim bi me mogli otrovati dok serukujemo. No, moramo raditi što nam kažu. U svakom slučaju, — nasmiješiose, — ako mislite da je to neugodno vama, lijepim damama, trebale bi vidjetikako moja stara mačka reagira na to. Sva sreća da stvarno nije imala otrov nakandžama kada su joj to posljednji put radili. Izgrebla je trojicu iz službesigurnosti, mog nećaka i dva vlastita mačića prije no što se smirila. —Nasmijao se, a Roger se iznenadi shvativši da se smijehu pridružuju i on injegova supruga i svi ostali.

— U svakom slučaju, — reče Predsjednik, prelazeći na stvar, —zahvalan sam na vašoj susretljivosti. I još tisuću puta više zahvalan zbognačina na koji provodite projekt Čovjek Plus u djelo. Ne moram vam reći štoto, znači za Slobodan svijet. Tamo vani je Mars, jedini komad zemljišta ublizini kojeg vrijedi imati, osim ovog na kojem upravo stojimo. Do kraja ovedekade on će nekome pripasti, a tu postoje samo dvije mogućnosti: pripast ćenjima ili će pripasti nama. Vi ste ti koji će osigurati da se to dogodi jer ćetenam dati Čovjeka Plus koji će živjeti na Marsu. Želim vam iskreno, iz dubinesrca zahvaliti u ime svakog ljudskog bića u demokratskim zemljamaSlobodnog svijeta što ćete omogućiti da se taj san ostvari. A sada, — reče, —gušeći pokušaj učtiva aplauza, — mislim da je vrijeme da prestanem govoritii da počnem slušati. Želim vidjeti što se dešava s našim Čovjekom Plus.Generale Scanyon, izvolite.

— U redu, gospodine Predsjedniče.

Vern Scanyon bio je direktor laboratorijskog odjela Grisson Memorialinstituta za svemirsku medicinu. Osim toga, bio je i penzionirani general sdvije zvjezdice, a tako se i ponašao. Pogledao je na svoj sat, pogledao svogizvršnog asistenta (ponekad ga je zvao oficirom) da provjeri i rekao, —Imamo nekoliko minuta vremena dok viši poručnik Hartnett ne završi vježbeza ugrijavanje. Predlažem da ga pogledamo na internoj televiziji, a onda ćuvam pokušati objasniti što će se danas dogoditi.

Soba se zamračila.

Televizijski se ekran iza pozornice osvjetlio. Čulo se škripanje kad jejedan od „konobara” primaknuo stolicu da bi Predsjednik sjeo. Predsjednik jenešto promrmljao i stolicu su pomakli natrag. Predsjednik je klimnuo glavomnejasno osvijetljen svjetlucanjem ekrana i pogledao gore.

Na ekranu se pojavio čovjek.

Nije izgledao kao čovjek. Zvao se Will Hartnett. Bio je astronaut, članDemokratske stranke, metodist, suprug, otac, amaterski timpanist, izvrstanplesač; no za oko nije bio ništa od svega toga. Za oko je on bio čudovište.

Uopće nije izgledao ljudski. Oči su mu bile sjajne, mrežaste crvenepolukrugle, a nosnice mu se širile u mesnatim naborima, kao njuškazvjezdonose krtice. Koža mu je bila umjetna, boje normalno tamnopreplanule, ali debljine i teksture kože nosoroga. Što god se sad na njemuvidjelo nije ličilo na ono s čime je rođen. Oči, uši, pluća, nos, usta, krvožilnisistem, centri percepcije, srce, koža — sve je to bilo zamijenjeno ili pojačano.

Promjene koje su se vidjele bile su tek vrh uronjena ledenjaka. Ono što jebilo učinjeno u unutrašnjosti bilo je mnogo složenije i mnogo važnije. Bio jeprepravljen s jednom jedinom namjerom: da bez ikakvih vanjskih pomagalapreživi na površini Marsa.

Bio je kiborg — kibernetički organizam. Djelomično čovjek, adjelomično stroj, s dva raznorodna dijela spojena tako vješto i potpuno da nisam Will Hartnett gledajući se u ogledalu, u rijetkim prilikama kada mu jebilo dozvoljeno vidjeti ogledalo, nije znao koji je dio njega bio on sam, a štoje bilo dodano.

Usprkos tome što je gotovo svatko u toj prostoriji igrao neku ulogu ustvaranju kiborga, usprkos tome što su svi vidjeli njegove fotografije, TV-sliku, pa i njega samoga, začuo se prigušen uzdah čuđenja. Kad ga je kamerauhvatila, radio je sklekove, bezbroj sklekova bez ikakva napora. Kamera jesnimala s udaljenosti od oko jednog metra od njegove neobične glave, a kadbi se Hartnett uzdignuo na ruke, oči bi mu došle na visinu objektiva imnogobrojna sitna okašca koja su mu davala mnogostruki pregled nadokolinom čudno bi svjetlucala.

Izgledao je veoma neobično. Sjećajući se starih filmova, koje je kaodječak satima gledao na televiziji, Roger pomisli kako njegov dobar stariprijatelj izgleda mnogo čudnije od bilo koje pokretne mrkve ili povećanoginsekta iz filmova strave. Hartnett je rođen u Danburyu u državi Connecticut.Svaki vidljivi umjetni dio na njemu proizveden je u Kaliforniji, Oklahomi,Alabami ili New Yorku. No ništa od toga nije izgledalo ljudski, pa čak niovozemaljski. Izgledao je kao Marsovac.

U nekom smislu, budući da oblik proizlazi iz funkcije, on i jest bioMarsovac. Oblikovan je bio za Mars. U neku ruku je čak već i bio tamo.Laboratorij Grissom imao je najbolje komore s marsovskim uvjetima nasvijetu i Hartnett je svoje sklekove radio na željezno-oksidnom pijesku, ukabini s tlakom spuštenim na samo deset milibara, oko jedan posto onog kojije izvana pritiskao dvostruke staklene zidove. Temperatura tog rijetkog zrakaoko njega održavala se na stalnih četrdeset pet stupnjeva Celzija ispod nule, abaterije ultraljubičastih lampi osvjetljavale su scenu spektrom vjernimsunčevom svjetlu zimskog dana na Marsu.

Ako mjesto gdje se Hartnett nalazio i nije bio Mars, bilo je dovoljnoslično da prevari i pravog Marsovca — ako je takav netko ikad postojao — usvim svojim aspektima osim jednog. U svakom pogledu osim tog jednog, RasThavas iz priča E. R. Burroughsa, ili kakav Wellsov mekušac koji bi se tu bio

probudio, pogledao bi oko sebe i zaključio da je zaista na Marsu, u kasnujesen, negdje na srednjoj geografskoj širini, malo poslije izlaska sunca.

No ta jedna anomalija nikako se nije mogla izbjeći. Bio je podvrgnutnormalnoj Zemljinoj gravitaciji umjesto tek njena malog djelića koji biodgovarao površini Marsa. Inžinjeri su išli tako daleko da su izračunalikoliko bi koštalo da se čitava komora u specijalnom avionu spušta poproračunatoj paraboli da bi se simulirala prava marsovska gravitacija, makarsamo na deset ili dvadeset minuta po svakom pokušaju. Odustali su od togazbog visoke cijene, a razmišljajući o problemu procijenili su ga, uračunali, ina kraju ustanovili da ga mogu zanemariti.

Jedino čega se nitko nije bojao bilo je da bi Hartnettovo novo tijelomoglo biti preslabo za stresove kojima će biti podvrgnuto. Već je tada dizaoterete i od dvjesta pedeset kilograma, a kad stvarno bude na Marsu moći ćenositi i više od pola tone.

U jednom je pogledu Hartnett izgledao jezivije na Zemlji nego što biizgledao na Marsu. Njegova telemetrijska oprema bila je isto tako čudovišnakao i on sam. Senzori za puls, temperaturu i električnu provodljivost koževisjeli su mu s ramena i glave. Sonde su mu bile uvučene pod čvrstu umjetnukožu da mjere unutrašnje tokove i otpore. Antene transmitera stršale su izranca na njegovim leđima poput seljačke metle. Sve što se u tom sistemudogađalo neprekidno se mjerilo, šifriralo, prenosilo i registriralo na trake zasnimanje koje su se vrtjele na kolutovima brzinom od 100 metara u sekundi.

Predsjednik je nešto šaputao. Roger Torraway se nehotice nagnunaprijed, no uspio je čuti samo kraj: — ... čuje što mi ovdje govorimo?

— Ne dok nas ne uključim u njegov sistem, — reče general Scanyon.

— Aha, — reče Predsjednik lagano, no nije rekao to što je želio reći ada kiborg ne čuje. Roger osjeti neku simpatiju prema Hertnettu. I on je samjoš uvijek morao paziti što je govorio čak i kad Hartnetta nije bilo u blizini.Jednostavno nije bilo fer da nešto što je pilo pivo i bilo otac djetetu, budesada tako ružno. Sve što se relevantno moglo reći o tome bilo je uvredljivo.

Kiborg je naizgled bio voljan raditi svoju gimnastiku zauvijek, kaometronom, no netko tko je odbrojavao ritam, ,jedan-dva, jedan-dva”, prestaoje, pa je onda stao i kiborg. Metodično je i polako ustao, kao da uvježbavanovi plesni korak. Refleksnim pokretom koji nije više imao nikakvu funkciju,obrisao je svoje glatko plastično čelo bez arkada i obrva tvrdokožnomnadlanicom.

U mraku Roger Torraway promijeni svoj položaj da bi bolje vidiopored čuvena Predsjednikova grubog profila. Čak je i straga Roger mogaovidjeti da se Predsjednik pomalo mršti. On obuhvati svoju ženu rukom okostruka i zapita se, kako li to izgleda biti Predsjednik trista milionaAmerikanaca u nervoznu i prevrtljivu svijetu. Moć što je strujala čovjekomkoji je sjedio u mraku ispred njega mogla je u roku od devedeset minutadoseći hidrogenskim bombama najskrivenije kutke svijeta. Bila je to moćrata, moć kazne, moć novca. Predsjednička moć je bila ta koja je i stvorilaprojekt Čovjek Plus. Njegovo se osnivanje nikad zapravo i nije pretresalo uKongresu, koji je o njemu bio informiran samo u glavnim crtama.Administrativni se akt zvao „Propis o osiguranju uvjeta za dodatna svemirskaistraživanja na raspolaganju Predsjedniku”.

General Scanyon reče, — Gospodine Predsjedniče, viši poručnikHartnett bi vam rado pokazao mogućnosti svoje protetike; dizanje tereta,skok u vis. Što vas god zanima.

— Ma ne, već je za danas dosta radio, — nasmiješi se Predsjednik.

— U pravu ste. Onda ćemo nastaviti s radom, gospodine. — Nešto jetiho rekao u mikrofon komunikatora i okrenuo se opet Predsjedniku.

— Današnji se test sastoji u rastavljanju i popravku kratkog spoja ukomunikacijskom uređaju u ratnim uvjetima. Predviđamo sedam minuta zataj posao. Našim vlastitim stručnjacima s kompletnim alatom u našojradionici treba za to prosječno pet minuta, pa ako viši poručnik Hartnett toučini u optimalnom vremenu, imat ćemo dobar dokaz precizne motornekontrole.

— Da, jasno mije, — reče Predsjednik. — Što on sada radi?

— Samo čeka, gospodine. Dovest ćemo ga na sto pedeset milibara dabi mogao malo lakše čuti i govoriti.

Predsjednik reče iznenađeno, — Mislio sam da imate opremu s kojommožete razgovarati s njim i u totalnom vakuumu.

— Hm ... zapravo da, imamo, gospodine. Imali smo neke probleme snjom. Trenutačno je naša osnovna metoda komuniciranja u marsovskimuvjetima vizualna, ali očekujemo da će uskoro proraditi i audio-sistem.

— Da, nadam se, — reče Predsjednik.

Na nivou komore, trideset metara pod zemljom ravno ispod sobe ukojoj su se nalazili, postdiplomski student koji je radio kao asistent ulaboratoriju reagirao je na signal i otvorio ventil; ne prema vanjskoj atmosferinego na bocama komprimirana marsovskog zraka, već pomiješana i spremnau tlačnoj komori. Tlak je rastao uz tanak pisak iz ventila, koji je bivao svedublji i dublji. Povišenje na 150 milibara nije ni na koji način pridonosiloHartnettovom funkcioniranju. Njegovo nanovo konstruirano tijelo većim jedijelom zanemarivalo okolne uvjete. Jednako je dobro podnosilo arktičkevjetrove, potpuni vakuum ili sparan i vlažan dan na Zemljinom ekvatoru, pri1.080 milibara. U svim mu je uvjetima bilo jednako udobno. Ili neudobno, jerje Hartnett tvrdio da ga njegovo novo tijelo boli, probada i žulja. Mogli sujednostavno otvoriti ventile i dozvoliti da uđe normalan zrak, no onda bi gamorali ponovo ispumpati za slijedeći test.

Konačno je zvižduk prestao i začuli su kiborgov glas. Bio je piskutavkao od lutke. — Hhhhvala. Dosssta je. — Nizak se pritisak poigravaonjegovom dikcijom, pogotovo što više nije imao ni pravog dušnika nitilarinksa kojima bi se služio. Mjesec je dana već bio kiborg i govor mu jepostajao stran; ionako se već polako odvikavao od disanja.

Iza Rogerovih leđa laboratorijski stručnjak za vizualne sisteme rečezlovoljno, — Znaju da te oči nisu napravljene za nagle promjene tlaka. Pravoim budi ako im jedno od njih pukne. Roger se trgnu od umišljena bola,predočivši si rasprskavanje kristalno fasetirane, mrežaste očne jabučice uočnoj šupljini. Žena mu se nasmijala.

— Sjedni, Brad, — reče, izmičući se iz Rogerova zagrljaja. Roger muodsutno napravi mjesta, buljeći u ekran. Glas koji je odbrojavao ritam počeoje govoriti, — Na moj znak. Pet. Četiri. Tri. Dva. Jedan. Počni sekvencu.

Kiborg je nespretno čučnuo nad poklopac crne metalne kutije. Bezžurbe je stavio kao nož tanak odvijač u gotovo nevidljiv prorez, okrenuo gaza točno četvrt kruga, ponovio taj pokret na drugom mjestu i podignuopoklopac. Zdepasti prsti su pažljivo prebirali po unutarnjim žicama kao pohrpi raznobojnih špageta, našli nagorenu, kao šećerni štapić crveno-bijeloprugastu žicu, odvojili je, skratili da skinu izgorjelu izolaciju, ogulili jejednostavnim stiskom noktiju, i prislonili je uz terminal. Najduži je diooperacije bilo čekanje da se zagrije lemilica; više od minute. Zatim je novispoj zalemljen, špageti ugurani natrag u kutiju, poklopac vraćen i kiborg jeustao.

— Šest minuta, jedanaest sekundi, dvadeset četiri stotinke, —izvijestio je glas koji je odbrojavao.

Direktor projekta započne aplauz. Zatim je ustao i kratko im seobratio. Rekao je Predsjedniku da je namjena Čovjeka Plus bila da se takomodificira ljudsko tijelo da postane sposobno da preživi na površini Marsajednako sigurno kao normalan čovjek koji šeće poljem žita u Kansasu.Opisao je povijest svemirskog programa s ljudskom posadom, od letovaispod orbitalne visine, preko svemirske stanice, do sonde poslane duboko usvemir. Naveo je neke važne podatke o Marsu: površinu tla zapravo veću odZemljine usprkos manjem promjeru, jer nema mora koja bi beskorisnozauzimala prostor. Raspon temperatura podesan za život, naravno prilagođenna odgovarajući način. Potencijalno blago, neizmjerno. Predsjednik jepažljivo slušao iako je, naravno, znao svaku riječ.

— Hvala generale Scanyon. Dozvolite mi samo nešto da kažem, —rekao je.

Spretno se popeo na binu, značajno se smješkajući znanstvenicima.

— Kad sam bio dječak , — počeo je, — svijet je bio jednostavniji.Velik je problem bio kako pomoći novim slobodnim nacijama na Zemlji dase pridruže društvu civiliziranih zemalja. To su bili dani Željezne zavjese.Oni su bili na jednoj strani, zaključani, u karanteni, a mi ostali na drugoj.

— No, — nastavi on, — stvari su se promijenile. Slobodan je svijetvidio i bolje dane. Kad se maknete s našeg Sjevernoameričkog kontinenta,što imate? Kamo god pogledate, kolektivističke diktature, osim jednog ili dvaizuzetka kao što su Švedska ili Izrael. Nisam ovdje da iskopavam davnupovijest; što je učinjeno, učinjeno je; nema sad smisla bilo koga kriviti.

Svi znamo tko je izgubio Kinu i dao Kubu drugoj strani; znamo kojaje vlada dozvolila pad Engleske i Pakistana. Ne moramo govoriti o tome.Moramo gledati u budućnost.

A kažem vam, dame i gospodo, — reče ozbiljno, — budućnostslobodne ljudske rase je u vašim rukama. Možda smo ovdje na našoj planeti ipretrpjeli neke poraze, no to je za nama, to je prošlost. Mi možemo gledati usvemir. I što tamo vidimo? Vidimo još jednu Zemlju. Planetu Mars. Kao štoje rekao cijenjeni direktor vašeg projekta, general Scanyon, s aspekta koji jenama važan ona je veća od ove na kojoj smo se rodili. A može biti naša.

Tu leži budućnost slobode, a na vama je da nam je dadete. Ja znam dahoćete. Računam na svakog od vas.

Pogledao je zamišljeno po sobi, susrećući se sa svakim pogledom.Poznata Dashova karizma ispunila je sobu.

Zatim se iznenada nasmiješio, rekao, — Hvala vam, — i otišaozaklonjen zidom osoblja službe sigurnosti.

ČOVJEK POSTAJE MARSOVAC

Nekad se planeta Mars ljudima činila drugom Zemljom. Gledajućikroz svoj milanski teleskop, astronom Schiaparelli je za vrijeme čuvenekonjunkcije 1877. vidio nešto za što je mislio da su nekakvi urezi ili žljebovi.Nazvao ih je zato „canali”, što je polovica pismenog stanovništva Zemljetada shvatila kao „kanale”, uključujući tu i druge astronome koji su smjestausmjerili svoje teleskope u istom pravcu i otkrili još njih.

Kanali? Znači da su bili iskopani s nekom namjerom. Kojomnamjerom? Da drže vodu — druga objašnjenja nisu zadovoljavala poznatečinjenice.

Logika ovog silogizma bila je vrlo privlačna i do kraja stoljeća jedvada je itko na svijetu još sumnjao. Bilo je prihvaćeno kao legenda, gotovonarodna predaja, da Mars ima stariju i mudriju kulturu od naše. Kakve bisamo stvari mogli naučiti kad bismo mogli govoriti s njima! Percival Lowellje umovao nad crtaćim papirom i smislio plan za prvi pokušaj. Nacrtajmovelike Euklidovske likove na tlu Sahare, rekao je. Obilježimo ih hrpamašiblja ili ih iskopajmo kao rovove i napunimo naftom. A onda, jedne noći bezmjeseca, kad je Mars visoko na afričkom nebu, upalimo ih. One bi ih stranemarsovske oči, za koje je bio siguran da su čvrsto priljubljene uz stranemarsovske teleskope, sigurno vidjele. Prepoznale bi kvadrate i trokute.Shvatile bi ih kao pokušaje komunikacije i svojom bi drevnom mudrošćupronašle način kako da odgovore.

Nisu svi vjerovali baš tako čvrsto kao Lowell. Neki su rekli da je Marssuviše malen i suviše hladan da bi bio dom neke silno inteligentne rase.Iskopati kanale? Da, naravno, to je sasvim jednostavna seljačka vještina irasa koja umire od žeđi svakako bi uspjela iskopati rovove, čak i golemerovove vidljive s međuplanetarnih udaljenosti, samo da se održi

na životu. No za sve drugo je životna okolina bila suviše gruba. Rasakoja bi tamo živjela bila bi poput Eskima, vječno zarobljena na pragucivilizacije, jer je svijet izvan njihovih ledenih koliba suviše neprijateljski dabi im poklonio dovoljno slobodna vremena da nauče apstrakcije. Kad bi našiteleskopi bili u stanju razaznati jedno takvo marsovsko lice, sigurno bismougledali tek grubu masku, tupu i zaostalu; volujsko lice sposobno za kopanjezemlje i uzgajanje biljaka, ali ne i za težnju k životu duha.

Ipak, mudri ili glupi, Marsovci su svakako postojali — bar je to bilonajraširenije mišljenje tog vremena.

Zatim su izrađeni bolji teleskopi i pronađene bolje metode da se shvatišto su oni otkrivali. Lećama i ogledalu dodani su spektroskop i kamera. Uočima i shvaćanju astronoma Mars je svakim danom bivao malo bliži. Nasvakom koraku, kako je slika planete postajala oštrija i jasnija, vizija njezinihtobožnjih stanovnika postajala je mutnijom i sve manje stvarnom. Bilo jepremalo zraka, nedovoljno vode, previše hladno. A kanali su se u boljojrazlučnoj moći teleskopa pretvorili u nepravilne mrlje na tlu. Gradovi koji sutrebali obilježavati raskršća velikih kanala jednostavno nisu bili tamo.

Do prvog prolijetanja Marinera kraj Marsa, marsovska rasa, koje i nijebilo osim u mašti ljudskog roda, bila je neopozivo mrtva. Ipak je izgledalo dabi nekakav život mogao postojati, možda niže vrste biljaka, pa čak i kakavprimitivan vodozemac. Ali ništa slično čovjeku. Na površini Marsa bićebazirano na vodi, koje diše zrak, kao čovjek, ne bi preživjelo ni petnaestminuta.

Najbrže bi ga ubio nedostatak zraka. Smrt ne bi došla od običnoggušenja; ne bi ni živio dovoljno dugo za to. Na tlaku od 10 milibara krv bimu isparila i umro bi u agoniji nečeg nalik na kesonsku bolest. Ako binekako to i preživio, onda bi umro od nedostatka zraka. Kad bi preživiooboje — sa zrakom u boci na leđima i maskom na licu, dišući mješavinuplinova bez dušika, na nekom srednjem tlaku između zemaljskog imarsovskog — ipak bi umro. Ubilo bi ga izlaganje nefiltriranom sunčevuzračenju. Umro bi zbog ekstrema marsovske temperature koja je u najboljimtrenucima poput ugodna zemaljskog proljetnog dana, a u najgorim strašnijaod antarktičke polarne noći. Umro bi od žeđi. A ako bi nekim pukimslučajem preživio sve to, umro bi mnogo sporije ali jednako sigurno od gladi,jer na čitavoj površini Marsa nema baš ni jednog jedinog jestivog zalogaja.

Ali postoji i drugi način argumentiranja, kontradiktoran jednostavnimzaključcima izvedenim iz objektivnih činjenica. Čovjek nije nužno ograničenobjektivnim faktorima; ako mu oni ne odgovaraju, on ih mijenja ili zaobilazi.

Čovjek ne može preživjeti na Marsu. Međutim, jednako tako ne možepreživjeti ni na Antarktiku, a on to ipak čini.

Čovjek preživljuje na mjestima gdje bi trebao umrijeti, jednostavnotako da donosi povoljniju okolinu sa sobom. On sa sobom nosi ono što mu jepotrebno. Prvo što je u tom pravcu smislio jest odjeća. Drugo, trajna hrana,kao što je sušeno meso i žito. Treće, vatra. A u najnovije vrijeme, čitav nizpomagala i sistema koji su mu otvorili vrata morskih dubina i svemira.

Prva strana planeta na koju su ljudi stupili bio je Mjesec. On je čaknepristupačniji od Marsa jer onog životno važnog čega na Marsu ima vrlomalo — zraka, vode i hrane — na Mjesecu uopće nema. Pa ipak su ljudiposjetili Mjesec već početkom šezdesetih godina, noseći sa sobom i zrak ivodu i sve ostalo što je bilo potrebno za održavanje života u svemirskimodijelima ili lunarnim modulima. Poslije nije bilo bi kakav problempovećavati taj sistem. Nije bilo sasvim lako, već zbog redova veličine skojima se baratalo, no ipak se radilo jednostavno o povećanju poznatogsistema, do nivoa polupermanentnih i skoro samodostatnih kolonija sazatvorenim ekološkim sistemom. Prvi problem održavanja bio je posvelogistički. Za svakog čovjeka u posadi trebale su tone opskrbe; za svakikilogram tereta lansiranog u svemir trebalo je potrošiti nekoliko milionadolara u gorivu i opremi. Ali, bilo je moguće.

Mars je za nekoliko redova veličine udaljeniji. Mjesec se kreće okoZemlje na udaljenosti od samo 400.000 kilometara. Onda kad je Zemljinajbliži, nekoliko puta u svakom stoljeću, Mars je više no stostruko dalji.

Ne samo što je daleko od Zemlje, Mars je udaljeniji od Sunca nego štoje Zemlja. Dok Mjesec prima jednaku količinu energije po jedinici površinekao i Zemlja, Mars ne dobiva ni pola.

S nekih mjesta na Zemlji može se lansirati raketa na Mjesec u bilokoje doba, bilo kojeg dana. Ali Mars i Zemlja ne kruže jedno oko drugog.Oni oboje kruže oko Sunca, a budući da to rade različitim brzinama nekadbaš nisu osobito blizu, a nekad su ekstremno udaljeni. Samo kad su nanajmanjoj udaljenosti moguće je raketu poslati s jedne planete na drugudovoljno ekonomično, a to se dešava tek svake dvije godine i traje nešto višeod mjesec dana.

Čak i faktori, koji Mars čine sličnim Zemlji, rade protiv održavanja

kolonije. Veći je od Mjeseca i gravitacija mu je bliža Zemljinoj. No izistog je razloga raketi potrebno više goriva za slijetanje i ponovno uzlijetanje.

Sve to se svodi na jedno: kolonija na Mjesecu može se snabdijevati saZemlje, kolonija na Marsu ne može.

Bar ne kolonija ljudskih bića.

Ali što ako ljudsko biće izmijenimo?

Uzmimo standardno ljudsko tijelo i izmijenimo dijelove njegoveopreme. Na Marsu nema ničeg što bi se moglo disati — izvadimo zato pluća i

zamijenimo ili mikrominijaturiziranim katalizatorskim cracking sistemom zaregeneraciju kisika. Za to je potrebna energija, no ona stalno pritječe oddalekog Sunca.

Krv bi u standardnom ljudskom tijelu proključala. U redu, ondaeliminirajmo krv, bar iz ekstremiteta i površinskih dijelova — napravimoruke i noge koje pokreću motori umjesto mišića, a krv sačuvajmo samo zatopli, zaštićeni mozak. Normalni ljudski organizam treba hranu, no akovećinu muskulature zamijenimo motorima, smanjuje se potreba za hranom.Samo se mozak mora stalno hraniti, svake minute svakog dana, a što se tičeenergije, mozak je srećom treba najmanje od svih dijelova organizma. Kriškaprepečena kruha dnevno bila bi mu dovoljna.

Voda? Više nije potrebna osim zbog tehničkih gubitaka, kao štosvakih nekoliko hiljada kilometara morate dolijevati tekućinu u kočionisistem automobila. Kad tijelo jednom postane zatvoreni sistem više mu nijepotreban protok vode za cirkulaciju, izlučivanje ili znojenje.

Zračenje? Problem s dvije oštrice. U nepredvidljivim razmacimasunčeva se aktivnost pojača i zračenja onda čak i na Marsu ima previše.Tijelo zato treba zaštititi umjetnom kožom. U ostalo vrijeme sa Sunca dolazisamo normalno vidljiva i ultraljubičasta svjetlost. Nema je dovoljno za nekupodnošljivu toplinu, čak ni za dobru vidljivost, pa je za prikupljanje energijepotrebna velika površina. Zbog toga kiborg ima velike receptore, kao ušišišmiša, a za što bolji vid oči su mu zamijenjene posebnim aparatima.

Ako sve to učinimo ljudskom biću, ono što ostane baš i nije, striktnogledano, ljudsko biće. To je čovjek, plus mehanički i elektronički„hardware”.

Čovjek je postao kibernetički organizam: kiborg.

Prvi čovjek od kojeg je napravljen kiborg vjerojatno je bio WillHartnett. Ipak, postojala je sumnja. Stalno su se javljale glasine o nekomkineskom eksperimentu koji je neko vrijeme funkcionirao, a onda propao. Nobilo je sasvim jasno da je barem u ovom trenutku Hartnett jedini takav

živi kiborg. Rođen je na normalan ljudski način i trideset i sedam jegodina nosio svoj normalan ljudski lik. Počeo se mijenjati tek u posljednjihosamnaest mjeseci.

Na početku su promjene bile male i privremene. Srce mu nije još bilouklonjeno. Samo je povremeno napravljen bypass, s brzom pumpom od meke

plastike koju je po tjedan dana nosio prikopčanu na ramenu. Ni oči mu nisubile odstranjene ... tada još ne. Samo su bile zatvorene nekakvom ljepljivomvrpcom koja ne propušta svjetlo, dok je on vježbao prepoznavanjezbunjujućih formi u kojima mu se svijet otkrivao kroz elektronsku kamerušto je prodorno zujala, a kirurškim je putem bila povezana s očnim živcem.

Jedan po jedan testirani su pojedini sistemi koji će ga učinitiMarsovcem. Tek kad je svaki dio bio ispitan, dotjeran i proglašenzadovoljavajućim, pristupilo se prvim trajnim zahvatima.

Oni nisu bili stvarno trajni. To je bilo obećanje u koje se Hartnettuzdao. Kirurzi su to obećali Hartnettu, a on svojoj ženi. Sve se moglo vratitiu prvobitno stanje, a i biti će vraćeno. Kada misija završi, a on se sretno vrati,sva će ta oprema biti odstranjena i zamijenjena nanovo ljudskim tkivom, a onće ponovo poprimiti potpuno ljudski oblik.

Shvaćao je da to neće biti baš onaj isti oblik s kojim je krenuo u sveto. Nije bilo moguće sačuvati njegove vlastite organe i tkiva, već ih samozamijeniti ekvivalentnima. Transplantacija organa i plastična kirurgija učinitće sve da bi on ponovo ličio na sebe, no bilo je malo vjerojatno da bi ikadviše mogao putovati sa starom slikom u pasošu.

To mu nije mnogo smetalo. Nikada se baš nije smatrao zgodnim. Bioje zadovoljan što će opet imati ljudske oči — naravno, ne svoje vlastite.Doktori su mu obećali da će biti plave, da će ih opet pokrivati očni kapci itrepavice, a nadali su se, ako bude sreće, da će čak moći i plakati (Od sreće,pretpostavljao je). Srce će mu ponovo biti čvor mišića velik kao šaka ipumpat će crvenu ljudsku krv u sve zakutke tijela. Mišići pluća primat ćezrak u njegove grudi, i tamo će prirodne ljudske alveole apsorbirati kisik ioslobađati CO2. Veliki fotoreceptori u obliku ušiju šišmiša (koji su bili velikproblem jer im je čvrstina bila prilagođena Marsovoj, a ne Zemljinojgravitaciji, pa su ih stalno morali skidati i vraćati u radionicu) bit ćedemontirani i zauvijek će nestati. Koža, koja je na tako bolan načinnapravljena i stavljena na njega, na isto će tako bolan način biti skinuta izamijenjena ljudskom kožom koja će se znojiti i na kojoj će rasti dlake. (Podtijesnom umjetnom kožom on je još uvijek imao svoju vlastitu, no nijeočekivao da će ona preživjeti eksperiment. Njene su normalne funkcijemorale biti „obeshrabrene” dok je bila zakopana pod umjetnim pokrivačem.Gotovo će sigurno izgubiti sposobnost obavljanja tih funkcija i morat će jezamijeniti novom.)

Hartnettova je žena iznudila jedno obećanje. Morao je obećati da seneće pokazivati svojoj djeci sve dok bude nosio fašničku masku kiborga.Djeca su srećom bila dovoljno mala i mogla im se ispričati bilo kakvauvjerljiva priča, a učitelji, prijatelji, susjedi i roditelji školskih prijatelja bilisu vrlo uviđavni nakon glasina o egzotičnim kožnim bolestima. Svi su biliznatiželjni, no priče su upalile i nitko nije zahtijevao da Terryjev otac dođe naroditeljski sastanak ili da se Brendin muž pridruži zabavi uz roštilj u njihovuvrtu.

Brenda Hartnett se i sama trudila da ne viđa svog muža, no na kraju jeznatiželja prevladala strah. Jednog se dana prokrijumčarila u prostoriju snjegovom komorom, dok je Willy izvodio test koordinacije vozeći bicikl pocrvenkastom pijesku, s posudom punom vode na upravljaču. Don Kayman ječitavo vrijeme bio s njom, očekujući da će se onesvijestiti ili vrištati ili da ćejoj pozliti. No ništa od toga nije učinila, iznenadivši samu sebe baš kao isvećenika. Kiborg je previše ličio na japanski film strave i užasa da bi ga semoglo shvatiti ozbiljno. Tek je uvečer uspjela povezati to biće na biciklu sušima šišmiša i staklenim očima, s ocem svoje djece. Slijedećeg je dana otišlamedicinskom direktoru projekta i rekla mu da je Willy sigurno već lud zaseksom i da ne vidi zašto ga ona ne bi mogla zadovoljiti. Doktor joj je moraoobjasniti ono što Willy nije mogao natjerati samog sebe da joj kaže; da se nasadašnjem nivou znanosti te funkcije kod njega moraju smatrati suvišnima ida su zbog toga morale biti privremeno, hm, isključene.

U međuvremenu je kiborg nastavio raditi na svojim testovima i čekaosvaki slijedeći nastavak bolova.

Njegov se svijet sastojao od tri dijela. Prvi je bio stan od dvije sobepod pritiskom koji je odgovarao nadmorskoj visini od 2500 metara, tako da jeosoblje projekta moglo bez većih smetnji ulaziti i izlaziti kad je to bilopotrebno. Tu je on spavao kad je mogao i jeo ono malo što su mu davali.Uvijek je bio gladan, uvijek. Pokušali su isključiti tu želju njegovih osjetila,ali nisu uspjeli. Drugi dio bila je komora s marsovskom atmosferom u kojojje gimnasticirao i radio testove kako bi graditelji njegova novog tijela moglipromatrati svoje djelo kako funkcionira. A treći je dio bila pokretna komora sniskim tlakom, na kotačima, pomoću koje se mogao prevoziti u javnu arenuza testove ili bilo koje drugo mjesto kamo je, vrlo rijetko, imao prilike otići.

Marsovska je komora izgledala kao kavez u kojem je uvijek bioizložen. A komora na kotačima pružala je samo čekanje da bude premješten.

Jedino mu je mali dvosobni stan, njegov službeni dom, pružaonekakvu udobnost. Tu je imao svoj televizor, stereo uređaj, telefon, knjige.Nekad bi ga tu posjetio koji od postdiplomskih studenata ili prijateljaastronauta i igrali bi šah ili pokušavali razgovarati dok bi im plućabezuspješno hvatala rijedak visinski zrak. S radošću je očekivao te posjete ipokušavao ih produljiti. Kad nitko ne bi bio s njim, bio je prepušten sam sebi.Rijetko je čitao. Ponekad bi sjedio pred televizorom bez obzira na program.Najveći se dio vremena „odmarao”. Tako je to opisivao svojimpromatračima, a značilo je to da je sjedio ili ležao pripravna ili isključenavidnog sistema. Kao da je budan, ali sklopljenih očiju. Jače bi svjetloregistrirao, kao što čini čak i čovjek koji spava, kroz zatvorene očne kapke.Zvuk bi prodro odmah i mozak bi mu tada ubrzano radio, prizivajući misli oseksu, hrani, ljubomori, ljutnji, djeci, nostalgiji, ljubavi ... sve dok nijezamolio za pomoć i dobio kurs samohipnoze koji mu je omogućio da izbrišemisli iz svijesti. Poslije toga, za vrijeme „odmaranja” nije radio gotovo ništašto bi bilo svjesno; živčani mu se sistem staloženo pripremao za slijedećiosjećaj bola, a mozak brojao sekunde preostale do kraja misije i trenutka kadće dobiti natrag svoje ljudsko tijelo.

Bilo je mnogo tih sekundi. I suviše često ih je prebrojavao. Sedammjeseci leta na Mars, sedam mjeseci povratka. Po nekoliko tjedana prije iposlije leta, pripremajući se za lansiranje i onda dajući kompletan, detaljanizvještaj o toku misije, prije nego počne proces vraćanja u njegovo vlastitotijelo. Nekoliko mjeseci — nitko mu nije htio točno reći koliko — da seizvedu sve operacije i da zamijenjeni dijelovi zacijele.

Broj tih sekundi, koliko je mogao proračunati, iznosio je oko četrdesetpet miliona; plus ili minus deset miliona. Osjećao je kako svaka od njihdolazi, biva s njim, a zatim nevoljko prolazi.

Psiholozi su to pokušali izbjeći organizirajući mu gotovo svakitrenutak vremena. Odbijao je planove. Pokušali su ga razumjeti pomoćulukavih testova i proučavanjem njegovih životnih rutina. Dozvolio im je dakopkaju, ali je unutar sebe zadržao čvrstu tvrdnju intimne tajne u koju im nijedozvolio prodor. Hartnett se nikad nije smatrao introspektivnim čovjekom;znao je da je kilometar širok i centimetar dubok i da vodi život o kojem nijerazmišljao. Tako je i želio da bude. No sad, kad mu nije ostalo ništa njegovoosim vlastite svijesti, vlastitih skrivenih misli, brižljivo ih je čuvao.

Ponekad je žalio što ne zna kako bi ispitao svoj život. Želio je shvatitirazloge zbog kojih radi ono što radi.

Zašto se dobrovoljno prijavio za tu misiju? Ponekad se pokušavaosjetiti, ali onda bi shvatio da to nikada nije ni znao. Je li to bilo zato što jeSlobodnom svijetu trebao marsovski životni prostor? Zato što je želio sjaj islavu koja će pripasti prvom Marsovcu? Za novac? Za stipendije i povlasticekoje će mu dobiti djeca? Da bi ga Brenda voljela?

Vjerojatno je tu negdje bio razlog, ali ga se nije mogao sjetiti, ako gaje uopće ikada i znao.

U svakom slučaju, natrag se nije moglo. U to je bio sasvim siguran.

Dozvolit će im da izvedu kakve god divlje, sadističke torture žele nadnjegovim tijelom. Ući će u svemirski brod koji će ga odvesti na Mars. Izdržatće sedam beskrajnih mjeseci u orbiti. Sići će na površinu, istraživati, uzimatiuzorke, fotografirati, testirati. Poletjet će s površine Marsa i preživjeti nekakosedam mjeseci povratka i dat će im sve informacije koje će htjeti. Prihvatit ćemedalje i aplauze, držat će predavanja, davati televizijske intervjue,potpisivati ugovore za knjige.

A onda će se predati kirurzima da ga ponovo sastave na onaj način nakoji bi trebalo da bude sastavljen.

Sve je to bilo odlučio i bio je siguran da će to i provesti u djelo.

Preostalo mu je bilo još samo jedno pitanje u glavi za koje nije našaoodgovor. Radilo se o slučaju s kojim se nije bio spreman suočiti. Kad se prviput prijavio za program, rekli su mu vrlo otvoreno i iskreno da su medicinskiproblemi vrlo složeni i ne baš potpuno poznati. Na njemu će samom moratinaučiti kako da neke od njih riješe. Možda će se do nekih odgovora doći vrloteško, a neki će pak odgovori biti krivi. Moguće je da će vraćanje u njegovpravi oblik biti, hm, teško. To su rekli vrlo jasno, na samom početku, i više tonikad nisu ponavljali.

No on je zapamtio. Problem kojeg nije riješio bio je, što da radi ako gaiz bilo kojeg razloga, kad misija završi, ne budu mogli odmah vratiti uprvobitni oblik. Nije mogao odlučiti da li da se jednostavno ubije, ili dapritom pobije još i što je moguće više svojih prijatelja, pretpostavljenih idrugova.

TKO BI BIO U POGREBNOJ POVORCI

ROGER TORRAWAY, Puk. USAF, B. A. M. A., D. Sc. (Poč.).

U trenutku kad se ujutro probudio, noćna je smjena upravo bilazavršila testiranje kiborgovih fotoreceptora. Kad ih je kiborg zadnji putupotrebljavao, na monitorima se bio pojavio nekakav neidentificirani padnapona. Testovi nisu pokazali ništa, niti je išta bilo vidljivo kad sufotoreceptore rastavili. Proglasili su ih ispravnima.

Roger je slabo spavao. Biti čuvarem posljednje blijede ljudske nade zaočuvanje slobodna, pristojnog života, bila je strašna odgovornost; ta mu semisao motala po glavi kad se probudio. Jedan dio Rogera Torrawaya, koji jeizranjao uglavnom u snovima, bio je star oko devet godina i onakve je stvario kakvima je Predsjednik jučer govorio, uzimao zdravo za gotovo, iako je isam Roger bio neka vrsta diplomata, vođa misije, svjetski putnik koji poznajedesetine glavnih gradova, pa je bio itekako svjestan da „Slobodni svijet”zapravo ne postoji.

Obukao se, razmišljajući kao i obično o razrješenju dihotomije.Pretpostavimo da je Dash u pravu i da okupacija Marsa predstavlja spas zaljudski rod, razmišljao je. Možemo li mi to uopće izvesti? Sjetio se WillaHartnetta, zgodnog (bar dok ga još nisu bili zgrabili protetičari), srdačnog,spretnog. Ali isto tako, iskreno rečeno, malo lakomislenog. Rado će subotomuvečer popiti u klubu koju čašicu previše. Nije ga bilo pametno ostaviti nakućnoj zabavi sama u kuhinji s tuđom ženom.

Nije bio heroj ni po kojem Rogerovu mjerilu. No tko je to uopće bio?Prelazio je mislima po listi onih koji su bili rezerve kiborgu. Broj jedan, VicFreibart, sad na turneji s Predsjednikom i privremeno skinut s rezervne liste.Broj dva, Carl Mazzini, na bolovanju do zaliječenja noge koju je slomio naSnow planini. Broj tri: on sam.

Teško da bi itko od njih baš pristajao uz Georgea Washingtona kodValley Forge.

Napravio je doručak ne budeći Dorrie, izvezao auto i ostavio ga dapuše na svom zračnom jastuku dok je pokupio jutarnje novine s praga, ubacioih u garažu i zatvorio vrata. Njegov ga prvi susjed pozdravi na putu doautomobila kojeg je dijelio s još trojicom u susjedstvu, — Jesi li vidiojutarnje vijesti? Jučer je Dash bio u gradu. Neka konferencija na visokomnivou.

Roger automatski reče, — Ne, nisam palio televizor. — Ali sam vidioDasha, mislio je, i mogao bih time lijepo ispuhati tvoja jedra. Smetalo ga ješto to nije mogao reći. Propisi o povjerljivosti informacija su, zapravo, velikagnjavaža. Bio je siguran da je pola problema, koje je nedavno imao s Dorrie,dolazilo od toga što je ona svog muža na jutarnjim ženskim tračkonferencijama i susjedskim seansama uz kavu mogla spominjati samo kaonekad aktivnog astronauta koji se sada bavi administracijom. Čak senjegovim putovanjima u inozemstvo morala prigušivati važnost — „nije ugradu”, „službeni put”, bilo što, samo ne „A moj muž je ovog tjedna nasastanku sa šefovima generalštaba vojnog zrakoplovstva Basutolanda”. Onase silno bila protivila tome. Još je uvijek bila protiv, ili je, u najmanju ruku,dovoljno često na tome prigovarala Rogeru. No, koliko je znao, nije odalatajnu. Budući da se znalo da najmanje tri supruge daju izvještaje službenikulaboratorijskog osiguranja, on bi to vrlo brzo saznao.

Ulazeći u auto sjeti se da nije poljubio Dorrie.

Sam je sebi rekao da nije važno. Ionako je ne bi probudio pa ne bi niznala, a da se i probudi, prigovorila bi mu što je budi. Ipak, nije se volioodreći rituala. Dok je razmišljao o tome, automatski je pritisnuo dugme„Vožnja” i otkucao šifru laboratorija na tastaturi, a auto je krenuo. Uzdahnuoje, upalio televizor i čitavim putem gledao vijesti.

Fr. DONNELLY S. KAYMAN, A. B., M. A., Ph. D., S. J.

Kad je započeo misu u Gospinoj kapelici crkve Sv. Jude Apostola, petkilometara od Projekta na drugoj strani Tonke, kiborg je pohlepno gutaojedini obrok koji će toga dana dobiti. Bilo mu je teško žvakati, jer su gaboljele desni koje su izgubile naviku žvakanja, a ni pljuvačke izgleda nijebilo kao prije. Ali kiborg je jeo s entuzijazmom, ni ne misleći na programtestova za taj dan, a kad je završio tužno je buljio u prazan tanjur,

Don Kayman je imao trideset jednu godinu i bio je areolog, što će rećispecijalist za planetu Mars. Najveći autoritet za nju, bar u Slobodnom svijetu(Kayman bi bio priznao da i stari Parnov na Institutu Šklovskij uNovosibirsku ponešto zna). Bio je također jezuitski svećenik. Nije smatrao daje nešto od toga više a drugo manje; njegov je posao bila areologija, anjegova ličnost svećenstvo. Brižljivo je i s veseljem dizao Tijelo, ispio misnovino, izgovorio zadnje redempit, pogledao na svoj sat i zazviždio. Kasnio je!Svukao je odoru u rekordnom vremenu, usmjerio pljusku prema ministrantukoji ju je lako izbjegnuo, nasmijao se i otvorio mu vrata. Dopadali su se jedan

drugom, a Kayman je čak mislio da bi dječak jednoga dana i sam mogaopostati i svećenik i znanstvenik.

Sad već u sportskoj košulji i hlačama, Kayman uskoči u svojkabriolet. Bio je to klasični auto s kotačima umjesto zračnog jastuka, pa ječak mogao skrenuti s automatiziranih autoputova. No, kamo bi i otišao, dasiđe s autoputa? Otkucao je na tastaturi broj laboratorija i otvorio novine. Beznadgledanja mali se auto uputio k autoputu, pronašao rupu u prometu,uskočio u nju i sa sto trideset kilometara na sat nosio ga na posao.

A vijesti u novinama bile su, kao i uvijek, uglavnom loše.

U Parizu je MFP objavio još jedan napad na mirovne pregovore uChandrigaru. Izrael je odbio povlačenje iz Kaira i Damaska. Vojna vlast uNew Yorku, sad već u svom petnaestom mjesecu, nije uspjela spriječiti napadiz zasjede na konvoj 10. Brdske Divizije koji se pokušao prošuljati prekoBronx-Whitestone mosta da pomogne garnizonu na Shea stadionu; petnaestvojnika je poginulo, a konvoj se vratio na Bronx.

Kayman tužno spusti novine. Nagnuo je retrovizor unatrag, podigaobočne prozore da se zakloni od vjetra i počeo četkati kosu koja mu sespuštala do ramena. Dvadeset i pet poteza sa svake strane; gotovo jednakoritualno kao služenje mise. Danas će se još jednom češljati; imao je dogovorza ručak sa Sestrom Clotildom. Ona je već bila napola uvjerena da želizatražiti oslobođenje od izvjesnih svojih zavjeta crkvi, a Kayman je biospreman nastaviti razgovor o tome koliko god bi to rano, često ili dugo bilopotrebno.

Kayman je stigao u laboratorij odmah za Rogerom Torrawayom jermu je put do posla bio kraći. Zajedno su izašli, predali automobile parkingsistemu i otišli u sobu za sastanke istim liftom.

T. GAMBLE DE BELL, zamjenik direktora.

Dok se on pripremao podići moral glavnom osoblju na jutarnjemsastanku, kiborg je bio trideset metara dalje, ležeći na trbuhu raširenih ruku inogu. Na Marsu će jesti samo potpuno probavljivu hranu, a i nje vrlo malo.Na Zemlji su, međutim, mislili da bi bilo potrebno održati makar minimalnufunkciju crijeva, usprkos teškoćama. Hartnett se veselio hrani, ali je mrzioklistir.

Direktor projekta bio je general. Šef znanstvenika bio je istaknutibiofizičar koji je nekad radio s Wilkinsom i Paulingom. Pred dvadeset godina

se prestao baviti naukom i počeo s predsjednikovanjem i rukovođenjem, štoje bilo mnogo unosnije. Ni jedan ni drugi nisu imali mnogo veze s radomsamog laboratorija, nego su predstavljali vezu između stvarnih radnika i onihljudi u sjeni koji su baratali financijskim polugama.

Što se tiče svakodnevne radne rutine, njom je rukovodio zamjenikdirektora. Već ovako rano ujutro imao je pred sobom hrpu zabilježaka iizvještaja i već ih je bio pročitao.

— Kodirajte sliku, — naredio je s govornice, ne dižući pogled. Namonitoru iznad njega groteskni se profil Willa Hartnetta pretvorio u snoplinija, zatim u snijeg, a onda ponovo poprimio svoje normalne crte. (Vidjelase samo glava. Ljudi u sobi za sastanke nisu mogli vidjet: kakvo je poniženjeWilly u tom trenutku podnosio, no većina ih je to ionako vrlo dobro znala.Bilo je navedeno na dnevnom programu rada.) Slika više nije bila u boji,kvaliteta se pogoršala i lik na njoj je titrao. Ali sad je bila sigurna bilo odkakva špijuna koji se mogao priključiti u interni televizijski sistem, akvaliteta slike kod prikazivanja Hartnetta ionako nije igrala neku osobituulogu.

— U redu, — reče zamjenik direktora oštro, — čuli ste jučer Dasha.Nije došao ovamo da dobije vaše glasove, on hoće akciju. I ja također. Neželim više ovakvih zajeba kao što je ovo sranje s fotoreceptorima.

Okrenuo je list. — Jutarnji izvještaj, — pročitao je. — Viši poručnikHartnett funkcionira dobro u svim sistemima osim tri izuzetka. Prvo, umjetnosrce ne reagira dobro na dugu aktivnost pri niskim temperaturama. Drugo,CAV sistem prima vrlo slabo na frekvencijama iznad srednje plavog — to merazočaralo, Brad, — ubacio je, pogledavši Alexandera Bradleya, eksperta zaperceptivni sistem oka. — Znaš da nam je to povezano s ultraljubičastomvidljivošću. Treće, komunikacijske veze. To smo jučer morali priznati i predPredsjednikom. Nije mu se dopalo, a ni meni se ne dopada. Mikrofon na grlune radi. Mi praktički nemamo glasovnu vezu na marsovskom pritisku i akone nađemo rješenje morat ćemo se vratiti na obični vizualni sistem.Osamnaest mjeseci bačenih kroz prozor.

Pogledao je po sobi i zaustavio pogled na ekspertu za srce. — Dobro,što je s cirkulacijom?

— Stvar je u nakupljanju topline, — reče Fineman braneći se. — Srcefunkcionira perfektno. Hoćete li da ga prilagodim nemogućim uvjetima?

Ja to mogu, ali će biti visoko dva i po metra. Sredite toplinskuravnotežu. Koža se stisne na niskim temperaturama i ne propušta toplinu.Normalno, nivo kisika u krvi pada i, naravno, srce počne brže kucati. Za to jei napravljeno. Što vi hoćete? Inače bi pao u nesvjest, a možda bi mu mozakdobio premalo kisika. I što onda?

Odozgo, sa zida prostorije, mirno ih je promatralo kiborgovo lice.Promijenio je položaj — klistir je bio završen, noćna posuda uklonjena i sadje sjedio. Budući da Rogera Torrawaya nije interesirala diskusija koja se nijeticala njegove specijalnosti, zamišljeno je gledao u kiborga. Zanimalo ga ješto li sad stari Willy misli slušajući kako govore o njemu na takav način. Izčiste se znatiželje potrudio da dođe do psihološkog profila izrađenog oHartnettu, no iz njega nije mnogo saznao. Bio je siguran da zna zašto. Svi suoni bili ispitani i preispitani toliko puta da su već bili stekli priličnu vještinu uodgovaranju na pitanja onako kako su ispitivači željeli. Dosad je već sigurnosvatko u laboratoriju to radio, namjerno ili nesvjesno, uvjetovanim refleksom.Bili bi odlični igrači pokera, pomislio je, sa smiješkom se sjetivši partijapokera koje je odigrao sa Willyjem. Potajno namignu kiborgu i uzdignu mupalčeve u znak pozdrava. Hartnett nije reagirao; bilo je nemogućeodgonetnuti iz tih mrežastih rubinskih očiju što on zapravo vidi.

— Ne možemo mu opet promijeniti kožu, — bunio se stručnjak zazaštitne pokrove. — Već sada se osjeća prevelika težina. Ako stavimo u njujoš senzora, osjećat će se kao da nosi ronilačko odijelo.

Začudo, šum s monitora. Kiborg progovori, — A šššto missslite, kakossse sssad osssješšam?

Zavladao je muk i svi su se sjetili da razgovaraju o živoj osobi.Stručnjak za kožu je inzistirao, — To je još jedan razlog više. Mi bismo htjelito poboljšati, pojednostaviti, smanjiti težinu. A ne komplicirati.

Pomoćnik direktora podignu ruku, — Vas dvojica se dogovorite, —naredio je, — Nemojte mi govoriti o onom što ne možete napraviti — javama govorim o onom što moramo. A sad ti, Brad. Što je s prekidom vida?

Alex Bradley veselo odgovori, — Pod kontrolom je. Mogu to srediti.Will, čuj, žao mi je, ali to znači još jedno operativno ugrađivanje. Našao samgdje je greška. U prijenosnom sistemu mrežnice; on ne propušta dodatnefrekvencije. Sistem je u redu, ali ...

— Onda se pobrini da proradi, — reče mu zamjenik direktora,gledajući na sat, — Što je s glasovnom komunikacijom?

— Razgovaraj s onima za respiratorni sistem, — reče mu elektroničar.— Kad bi nam dali malo više zraka, Hartnett bi dobio nekakav glas.Elektronika je u redu, ali nema što prenositi.

— Nemoguće, — povikao je stručnjak za pluća. — Ostavili ste namsamo petsto kubičnih centimetara prostora! On to potroši za deset minuta.Dosad smo već sto puta prošli s njim vježbe za štednju zraka ...

— Ne bi li mogao jednostavno šaptati? — upita zamjenik direktora. Akad je stručnjak za komunikacije počeo izvlačiti na stol grafove, doda, —Riješite to, molim vas. Što se tiče vas ostalih, izgleda dobro. Ali nemojte seopustiti.

Zatvorio je bilješke u plastični omot i dodao ih asistentu. — To bi biloto, — reče, — a sad da pređem na ono najvažnije.

Sačekao je da se umire. — Razlog jučerašnje posjete Predsjednika jesttaj da je određen datum lansiranja. Prijatelji, odsad počinje odbrojavanje.

— Kada? — uzviknu netko.

— Što je prije moguće. Moramo završiti posao. Hoću reći, stvarno gazavršiti; dovesti Hartnetta do optimalna funkcioniranja, da stvarno možeživjeti na Marsu. Ako nešto krene krivo, više nema povratka u radionicu napopravak. Lansiranje je slijedećeg mjeseca, u osamnaest sati dvanaestognovembra. Preostalo nam je četrdeset i tri dana, dvadeset i dva sata i neštominuta. Ništa više.

Trenutak je vladala tišina, a onda su svi progovorili odjednom. Čak sei kiborgov izraz vidno promijenio, no nitko ne bi mogao reći u kom smislu.

Pomoćnik direktora nastavi, — To je samo dio onog što vam moramreći. Datum je određen i ne može se mijenjati, s time se moramo pomiriti.Sad ću vam reći zašto. Svjetla, molim.

Svjetla se smanjiše, a zamjenikov je zamjenik ne čekajući znakprojicirao dijapozitiv na suprotni zid sobe da ga svi vide, čak i kiborg iz svojeudaljene komore. Bila je to iscrtana grafikonska karta s debelom crnom crtomkoja se dijagonalno penjala do crvene granice. Na vrhu je sjajnimnarandžastim slovima pisalo NAJSTROŽA TAJNA.

— Dozvolite da vam objasnim što upravo vidite, — reče pomoćnikdirektora. — Crna je dijagonala skup dvadeset i dva trenda i indikatora, odmeđunarodne kreditne ravnoteže, pa do učestalosti maltretiranja američkih

turista od strane vladinih službenika u inozemstvu. Mjeri se vjerojatnost rata.Crvena granica na vrhu označena je sa P. N., što znači „Početakneprijateljstava”. Ne radi se o sigurnu predviđanju, ali statističari kažu da,kad se dostigne gornja granica, postoji devedeset postotna vjerojatnostizbijanja rata u roku od šest sati. Kao što vidite, krećemo se prema tome.

Žamor je prestao, soba je bila tiha kao grobnica. Konačno je netkoupitao, — Koje je vremensko mjerilo uzeto za grafikon?

— Prikazani su podaci za posljednjih trideset pet godina, — odgovorizamjenik direktora. Osjetilo se izvjesno olakšanje; u najmanju ruku taj bijeliprostor na vrhu, između crnog grafa i crvene granice, znači nekoliko mjeseci,a ne nekoliko minuta.

Onda je Kathleen Doughty upitala, — Da li se tu negdje vidi s kimćemo ratovati?

Zamjenik direktora je oklijevao, a onda pažljivo reče, — Ne, to nijeuključeno u podatke na grafikonu, ali mislim da svi mi imamo svoje teorije otome. Ja vam mogu reći svoje mišljenje. Ako ste čitali novine, mogli steprimijetiti da Kinezi govore o divotama povećane proizvodnje hrane kad bise poljoprivredna tehnika provincije Sinkiang primijenila u australskomzaleđu. No bez obzira na to što ta kvislinška banda u Canberri odobri, siguransam da ova naša vlada neće Kinezima dozvoliti useljenje. Neće ako želi mojglas na slijedećim izborima. — Trenutak kasnije dodao je, — To je samomoje lično mišljenje, potpuno neslužbeno; nemojte ga unijeti u zapisnik. Neznam nikakav zvaničan odgovor, a da i znam ne bih vam ga rekao. Sve što jaznam, znate i vi. Prognoze trendova nisu baš slatke; sad pokazuju davjerojatnost eskalacije u nuklearnu fazu rapidno raste. Imamo čak i datum zato. Ako nastavimo postojeću krivulju, dobivamo devedeset postotnuvjerojatnost za manje od sedam godina.

Što znači, — dodao je, — da ako do tada nemamo samostalnu,održivu koloniju na Marsu, možda više nećemo ni dočekati da je imamo.

ALEXANDER BRADLEY, B. Sc., E. E., M. D., D. Sc., Potpuk.USMCR.

Dok je Bradley napuštao sastanak i mijenjao izraz lica s ozbiljnozabrinuta koji je imao na licu za vrijeme sjednice, u otvorenu veselost —njemu prirodniju — koju je pokazivao svijetu, kiborg je čekao na sniženjetlaka da bi mogao otići u marsovsku komoru. Osoblje koje ga je nadgledalobilo je pomalo zabrinuto. Iako nisu mogli čitati emocije s njegova lica, mogli

su ih doznati iz podataka o srcu, disanju i drugim vitalnim procesima, koji suim konstantno dolazili telemetrijom. Izgledalo im je kao da je pomaloživčano napet, pomalo ukočen. Predložili su odlaganje testova, što je onljutito odbio. — Nisssste li ššuli da ššše sssskoro pošššeti rat? — šištao je, adalje nije ni htio razgovarati, čak ni odgovoriti kad bi ga netko nešto pitao.Odlučili su nastaviti testove, ali i provjeriti mu psiho-profil, čim test budezavršen.

Kad je Alexandru Bradleyu bilo deset godina, izgubio je oca i lijevooko. Čitava se porodica vozila iz crkve kući u nedjelju poslije Danazahvalnosti. Bilo je zahladilo. Jutarnja se rosa zaledila u gotovo nevidljivotanak sklizak film na površini ceste. Otac je vozio vrlo pažljivo, no drugi suautomobili bili ispred njega, iza njega i u drugoj koloni koja se kretala usuprotnom smjeru; bio je prisiljen održavati brzinu kojom su se kretali i ostalii kratko je i odrešito odgovarao kad bi mu se netko od porodice obratio. Bioje zabrinut, ali ne dovoljno. Kad je došlo do nesreće nije mogao učiniti ništada je izbjegne. Bradu, koji je sjedio kraj oca na prednjem sjedalu, izgledalo jekao da furgon, koji im se približavao u suprotnoj koloni, stotinjak metarapred njima, polako, hladnokrvno skreće na nekakvu cestu ulijevo. No tamonije bilo nikakve ceste na koju bi mogao skrenuti. Bradov je otac pritisnuokočnicu i držao je stisnutu. Auto je usporio i počeo klizati. I u slijedećihnekoliko sekundi dječak je sjedio i promatrao kako furgon kliže postranceprema njima, a oni sami lagano i neizbježno kližu prema furgonu. Kao naparadi, planirano, glatko, namjerno i neizbježno. Nitko nije ništa rekao, niBrad, ni njegov otac, ni majka koja je sjedila na stražnjem sjedalu. Nitko nijeništa učinio, osim što su ukočeno držah svoje poze, kao glumci napropagandnim slikama Nacionalnog vijeća za sigurnost u prometu. Otac jesjedio tih i uspravan za volanom koncentrirano buljeći u drugi automobil.Vozač drugog automobila gledao je u njih širom otvorenih očiju, upitno. Nijedan ni drugi nisu se ni pomakli sve do sudara. Čak i na ledu bilo jedovoljno trenja da ih uspori i zbrojena brzina oba automobila jedva jeprelazila četrdeset kilometara na sat. Sasvim dovoljno. Oba su vozačapoginula — Bradov otac naboden na osovinu volana, a onaj drugidekapitiran. Brad i njegova majka usprkos sigurnosnim pojasevima pretrpjelisu lomove, posjekotine, modrice i unutrašnje povrede. Njoj je ručni zglobzauvijek ostao ukočen, a njezin je sin ostao bez oka.

I nakon dvadeset i tri godine Brad je znao sanjati o tome, kao da seupravo dogodilo. U snu bi ga to strašno uplašilo i probudio bi se vičući,oznojen i zadihan.

No nije sve bilo samo gubitak. Otkrio je da je gubitkom oka dobio ineke značajne prednosti. Prvo, postojalo je osiguranje koje je pokrivalo životnjegova oca i povrede svih nastradalih u toj nesreći. Drugo, povreda ga ječuvala od obveznog vojnog roka, a omogućila mu je da stupi u Mornaričkupješadiju u bazično civilnom svojstvu kad mu je bila potrebna praksa

u njegovoj specijalnosti u ratnim uvjetima. Treće, imao je prihvatljivizgovor kad je htio izbjeći one gluplje rizike i zamornije obaveze dječaštva.Nikad nije morao dokazivati svoju hrabrost u grubim sportovima i uvijek semogao ispričati od sudjelovanja u onim fizičkim aktivnostima koje nije volio.

Četvrta, najveća stavka, bilo je obrazovanje. Pod okriljem zakona opomoći hendikepiranoj djeci svoje socijalno brižne države imao je plaćenuškolu, koledž i fakultet. To mu je donijelo četiri diplome i učinilo ga jednimod najvećih svjetskih stručnjaka za perceptivni sistem oka. Sve u svemu,gubljenje oka pokazalo se transakcijom koja donosi profit. Čak i kad se uzmeu obzir negativan faktor, majka koja je preostalih deset godina života provelas bolovima, dosta nervozna i loše volje, ipak se sve isplatilo.

Brad je dospio u projekt Čovjek Plus jer je bio najbolji stručnjak kojegsu mogli dobiti. Odabrao je rad za Mornaricu jer nigdje drugdje osim upoljskim bolnicama u Tanzaniji, na Borneu i Ceylonu, nije mogao naćieksperimentalne objekte ranjene šrapnelima granata, škotskim mačem, ilibolom. Njegov je rad primijećen i u visokim vojnim krugovima. Oni nisuprimili Brada nego su ga regrutirali; rekvirirali za svoje potrebe.

No sa svoje strane on nije bio siguran je li Čovjek Plus ono najbolješto on može dobiti. Ostali „regruti” projekta bili su privučeni u svemirskiprogram njegovim sjajem, ili pak osjećajem patriotske dužnosti. Na Brada seto ni najmanje nije odnosilo. Čim je shvatio na što cilja čovjek izWashingtona koji je bio došao na razgovor, pred očima su mu se pojavilemogućnosti i implikacije. To je bio nov zaokret. Značio je napuštanje nekihplanova i odlaganje drugih, no već je mogao vidjeti kamo bi ga mogaoodvesti. Recimo, tri godine na razvoju optičkog sistema kiborga, što bisvakako donijelo svjetsku reputaciju. A onda bi mogao napustiti program izakoračiti na sočne bezgranične pašnjake privatne prakse. Od tisućuAmerikanaca sto osam pati od potpuna gubitka vida na jednom ili na oba oka.To je davalo broj od trista tisuća potencijalnih pacijenata od kojih bi svakiželio da ga liječi najbolji stručnjak na tom polju.

Projekt Čovjek Plus dat će mu odmah etiketu najboljeg stručnjaka.Mogao bi imati svoju kliniku već prije četrdesete. Ne veliku. Dovoljno malu

da može lično nadgledati svaki detalj; s ekipom mlađih stručnjaka koje bisam školovao, a koja bi radila pod njegovom kontrolom. Primala bi, pa,možda, kojih petsto, šesto slučajeva godišnje, tek djelić jednog postotkapotencijalnih pacijenata. Koji djelić? Najmanje bi polovica bila od onihnajlikvidnijih, koji bi bili spremni najviše platiti. I, naravno, slučajevi izdobročinstva, najmanje stotinjak godišnje, potpuno besplatno, čak i telefonkraj uzglavlja. A ostalih nekoliko stotina koji mogu platiti, plaćali bi mnogo.Klinika Bradley (već mu je to zvučalo jednako važno i ugledno kao, naprimjer, „Klinika Menninger”), bila bi primjer čitavu svijetu, a donijela bi inevjerojatnu hrpu novaca.

Nije bila Bradleyeva greška što se planiranih tri godine proteglo naviše od pet. Niti je njegov dio programa bio uzrok zakašnjenja, bar ne glavni.Konačno, još je uvijek bio mlad. Napustit će projekt kad će još uvijek imatipred sobom dobrih trideset godina rada — ukoliko se ne povuče iz aktivnarada ranije, ostajući možda savjetnik u Klinici Bradley s udjelom u akcijama.A bilo je i drugih prednosti svemirskog programa; mnogi njegovi kolege su,na primjer, oženili tako zgodne žene. Bradley se ni najmanje nije interesiraoza ženidbu, ali je strašno volio udate žene.

U sedmorosobnom laboratoriju u kojem je gazdovao, pritisnuo jenemilice dovoljan broj svojih podređenih da osigura da novi prijenosni sistemmrežnice bude spreman za transplantaciju u roku od tjedan dana. Pogledao jena sat. Još nije bilo jedanaest. Nazvao je Rogera Torrawaya na interkomu idobio vezu nakon kratkog čekanja. — Ideš na ručak. Rog? Htio bih s tobommalo porazgovarati o ovoj novoj transplataciji.

— Eh, šteta. Brad. Da bar mogu! Moram još tri sata biti u komori sHartnettom. Možda sutra.

— O. K., čut ćemo se, — veselo će Bradley i prekine vezu. Nije seiznenadio; već je bio provjerio Rogerov raspored. No bio je zadovoljan.Rekao je sekretarici da odlazi na sastanak izvan zgrade, pa onda na ručak;vratit će se oko dva. Zatim je naručio svoj auto. Podesio je koordinate naugao bloka kuća gdje je stanovao Roger Torraway. Gdje je stanovala DorrieTorraway.

ČUDOVIŠTE PONOVO POSTAJE SMRTNIK

Dok je Brad odlazio zviždeći za sebe, radio u automobilu bio je punvijesti o svijetu. Deseta Brdska divizija povukla se na utvrđeno područjeRiverdalea. Tajfun je uništio ljetinu riže u Jugoistočnoj Aziji. Predsjednik

Deshantine naredio je delegaciji SAD da napusti konferenciju UN o podjelioskudnih prirodnih dobara.

Bilo je mnogo vijesti koje se nisu čule na radiju jer izvještači ili nisuznali za njih ili ih nisu smatrali važnima. Ni jedna riječ se, na primjer, niječula o dvojici Kineza u važnoj misiji u Australiji, ili o rezultatima izvjesnihtajnih ispitivanja popularnosti koje je Predsjednik čuvao zaključane u svomsefu, ili o testovima koji su se provodili na Willu Hartnettu. Brad tako niječuo ništa o svemu tome. A da slučajno jest i da je shvatio njihovu važnost,brinuo bi. Nije on bio čovjek koji ne bi brinuo. Nije on bio ni zao čovjek. Onsamo nije bio osobito dobar.

Nekad bi se postavilo i takvo pitanje — na primjer kad bi došlovrijeme da se oslobodi koje djevojke, ili napusti prijatelja koji je dotada biokoristan. Ponekad bi došlo do zamjeravanja i sukoba. Onda bi se Bradnasmiješio, slegnuo ramenima i ukazao na činjenicu da svijet nije bašpravedan. Lancelot nije pobjeđivao baš na svim turnirima. Ponekad bi ga zaoCrni vitez ipak srušio s konja. Bobby Fischer nije bio najomiljeniji igrač šahana svijetu, nego samo najbolji. I tako dalje.

I tako bi Brad priznao da po društvenim normama nije neki primjerančovjek. I stvarno nije bio. Nešto je bilo pošlo ukrivu u njegovu djetinjstvu.Ego mu je bio izrastao posred čela kao velika nateklina i čitav je svijet gledaokroz njegovu prizmu. Rat sa Kinom? Da vidimo, računao bi Brad, bit ćemnogo kirurgije, možda dotjeram do vlastite bolnice. Svjetska privrednakriza? Hm, investirat ćemo u obradivu zemlju; ljudima uvijek treba hrana.

Nije bio primjer za divljenje. Pa ipak, bio je najbolji čovjek za ono štoje kiborgu trebalo — da pruži Hartnettu posredovanje između vanjskihpodražaja i razumijevanja. A to je jedan od mogućih načina da se kaže da jenegdje između vanjskog objekta što ga je kiborg vidio i zaključka što mu gaje mozak iz toga izvukao morao postojati stupanj u kojem bi se filtriralenepotrebne informacije. Inače bi kiborg jednostavno poludio.

Da biste shvatili zašto je tako, razmotrite žabu.

Uzmimo da je žaba funkcionalan stroj stvoren da proizvodi male žabe.To je darvinistički način gledanja i to je ono na što se, ustvari, svodievolucija. Da bi postigla svoj cilj, žaba mora živjeti dovoljno dugo da odrastei zatrudni, odnosno učini da neka ženska žaba zatrudni. To znači da moraraditi dvije stvari. Mora jesti i mora izbjeći da bude pojedena.

U usporedbi s većinom drugih kralješnjaka, žaba je tup i priproststvor. Ima mozak, ali ne baš velik, ni osobito složen. Nema suvišnogkapaciteta s kojim bi se dalo igrati, pa treba paziti da se on ne protrati nanevažne stvari. Evolucija uvijek ekonomizira. Muške žabe ne pišu pjesme ine muče se bojaznima da im možda njihove ženke nisu vjerne. Niti želemisliti o stvarima koje se direktno ne tiču načina da žaba preživi.

Oko žabe također je jednostavno. U ljudskom oku postojekomplikacije o kojima žaba nema pojma. Pretpostavimo da čovjek uđe usobu u kojoj se nalazi stol i na njemu tanjur s odreskom i pomfritom; čak iako ne može čuti, osjetiti okus, ili mirisati, čovjeka će privući hrana. Njegovooko se okreće k odresku. Postoji jedna točka u oku koja se zove fovea, diooka kojim čovjek najbolje vidi i upravo se ta točka usmjerava cilju. Žaba tone čini; svi su dijelovi njezina oka podjednako dobri; ili podjednako loši. Onošto je zanimljivo kod načina na koji žaba vidi svoj ekvivalent odreska — tojest bubu dovoljno veliku da se isplati progutati, ali ne tako veliku da bi onamogla progutati žabu — jest to da je žaba slijepa za hranu ako se hrana neponaša kao hrana. Okružite žabu najhranjivijom mogućom paštetom odsjeckanih insekata i ona će umirati od gladi sve dok pred nju ne došeće kakvabuba.

Ako razmislite o tome kako žaba jede, to neobično ponašanje postajerazumljivo. Žaba pristaje u jedno precizno određeno mjesto u svojoj životnojokolini. U prirodi to mjesto nitko ne opskrbljuje sjeckanom hranom Žabajede insekte, pa zato njih i vidi. Ako nešto prolazi njenim vidnim poljem, aodgovara veličini insekta i kreće se brzinom insekta, žaba ne debatira o tomeje li gladna ili nije, ili koji su insekti najfiniji. Ona to pojede i zatim čeka danaiđe slijedeći.

U laboratoriju ta osobina može raditi protiv održanja žabljeg života.

Žabu možete prevariti kakvom krpicom, komadićem drveta na koncu,bilo čime što se kreće na pravi način i prave je veličine. Žaba će sve to pojestii gladovati. No u prirodi ne postoje takvi trikovi. U prirodi se samo bubekreću kao bube, a svaka buba je dobra žablja večera.

Nije teško razumjeti taj princip. Ispričajte to svom naivnom prijatelju ion će reći, da, shvaćam; žaba jednostavno ignorira sve što ne liči na bubu.Krivo! Žaba ne radi ništa slično tome. Ona ne ignorira objekte koji nisu buba.Prije svega, ona ih jednostavno ne vidi. Priključite mjerni instrument na žabinočni živac i polako vucite pred njom kamen, prevelik kamen previše sporo.Nijedan instrument neće zabilježiti živčani impuls: nema ga. Oko se ne trudi

„vidjeti” ono što žabu ne interesira. No, zanjišete li pred njom muhu, kazaljkainstrumenta skače, živac prenosi poruku, jezik žabe izlijeće i grabi.

I tako dolazimo do kiborga. Bradley je predvidio jedan posredničkisklop između kompleksnih crvenih očiju i bolnog ljudskog mozga WillaHartnetta, jedan stupanj u procesu vida koji filtrira, interpertira i generalnopriprema sav kiborgov vizualni input. „Oko” je vidjelo sve, čak iultraljubičasti dio spektra, čak i infracrveni. Mozak nije mogao baratati s takogolemim prilivom informacija, pa je Bradleyev posrednički stupanj izbacivaoono što je bilo nevažno.

Taj je sklop bio trijumf stvaralačke mašte, jer Bradley je stvarno bioizuzetno dobar u toj jedinoj stvari u kojoj je bio dobar. No nije prisutan prinjegovu instaliranju. I tako se, zato što je Brad imao sastanak. Predsjednikmorao ići na zahod, a dva Kineza zvana Sing i Sun htjela probati pizzu,promijenila povijest svijeta.

Jerry Weidner, Bradov glavni asistent, nadgledao je spor i mukotrpanproces ponovna usklađivanja vizualnog sistema kiborga. To je bio zamršen,sitničav posao. Kao i većina stvari koje su mu učinjene, Hartnettu je biokrajnje neugodan. Osjetljivi živci očnog kapka već su odavna bili izvađeni;bili bi mu inače danonoćno prenosili bol. No mogao je osjetiti što se događa,ne kao bol, nego fizički uznemirujuću spoznaju da netko prebire oštriminstrumentima po vrlo osjetljivom dijelu njegove anatomije. Vid mu je biogotovo isključen, čekajući, na neki način, u rezervi, pa je „vidio” tek mutnesjene kako se kreću oko njega. I to je bilo dovoljno. Silno je to mrzio.

Ležao je tu sat ili više, dok su Weidner i ostali petljali oko promjenapotencijala, bilježili rezultate mjerenja, govorili jedan drugom brojevima,jezikom tehnologa. Kad su konačno bili zadovoljni snagom poljaperceptivnog sistema i dozvolili mu da ustane, on se bez upozorenja gotovosrušio.

— Ssssranje, — režao je, — hhhvata me nessssvjessstica.

Umoran i rezigniran, Weidner reče, — Dobro, možda je najbolje datražimo testove za vrtoglavicu. — Zatim je trebalo čekati još pola sata dok jeekipa zadužena za ravnotežu provjeravala njegove reflekse, sve dok kiborgnije planuo, — Isssussse, pressstanite vešš jednom. Mogu ja ssstajati najednoj nozzi joššš dvadessset sssati; šššto ssse time dokazzuje? — Ipak su gadržali da stoji na jednoj nozi, mjereći kako blizu može držati vrhove prstijuna rukama dok mu je vid isključen.

Ekipa je za ravnotežu na kraju bila zadovoljna, no Jerry Weidner nije.Ta se vrtoglavica pojavljivala i prije i nikad joj zapravo nisu otkrili izvor, ni uugrađenom mehaničkom horizontu, niti u grubim, prirodnim kostimastremena i nakovnja u uhu. Weidner nije mogao znati da ona dolazi odposredničkog sistema koji je bio njegova lična odgovornost, a nije biosiguran ni da joj on nije izvor. Želio je da se Brad već k vragu vrati s tog svogdugog ručka.

U isto vrijeme, na suprotnoj strani svijeta, ona dva Kineza, Sing i Sunupleli su se u Rogerov život. To nisu likovi nekog prostog vica, to su njihovaimena. Singov je pradjed poginuo pred cijevima ruskog topa poslije neuspjelapokušaja Šake Pravedne Harmonije da istjera bijele đavole iz Kine. Otac gaje začeo na Dugom Maršu, a poginuo je prije nego se Sing rodio u borbi svojnicima jednog od Čang Kai-Šekovih vojskovođa. Singu je sad već biloskoro devedeset godina. Rukovao se s drugom Maom, promijenio tok Žuterijeke njegovim nasljednicima, a sad je nadgledao najveći projekt hidrauličketehnologije u svom životu, u australskom gradu Fitzroy Crossing. Bilo mu jeto prvo dulje putovanje u životu izvan teritorija Nove Narodne Azije. Na tomputu je želio ostvariti tri želje: da pogleda necenzurirani pornografski film, dapopije bocu škotskog viskija napravljenog u Škotskoj, a ne u Narodnojprovinciji Honshu, i da proba pizzu. On i njegov prijatelj Sun vrlo su dobrozapočeli što se tiče viskija. Sing je pronašao gdje bi mogao gledati film, a sadje bio željan okusiti pizzu.

Sun je bio mnogo mlađi, nije mu bilo ni četrdeset, a usprkos svemupatio je od velikog poštovanja prema starosti svog prijatelja. Također, bio je inekoliko stepenica niže na socijalnoj ljestvici od njega, iako je očito biočovjek u usponu u tehno-industrijskom krilu Partije. Sun se upravo bio vratioiz Velike Pješčane Pustinje, gdje je godinu dana vodio ekipu koja jeizrađivala kartu čitave pustinje. Nije to bio tek pijesak, nego zemlja, dobra,obradiva, plodna zemlja kojoj je trebalo samo vode i nekoliko elemenata utragovima. Sunova je ekipa sastavljala kartu kemijskog sastava gotovo trimiliona kvadratnih kilometara tla. Kad bi se Sunova karta zemljišta i Singovveliki akvedukt s četrnaest baterija nuklearnih pumpi za vodu spojili, dobio bise novi život za te milione kilometara pustinje. Kemijski dodaci + suncemdestilirana voda s daleke morske obale = deset žetvi godišnje i hrana za stomiliona etnički kineskih novih Australaca.

Projekt je bio vrlo pažljivo prostudiran, a imao je samo jednu grešku.Stari novi Australci, potomci doseljenika koji su u valovima dolazili poslijedrugog svjetskog rata, nisu željeli da tu zemlju obrađuju novi novi Australci:

oni su je htjeli za sebe. Kad su Sun i Sing ulazili u Danny’s Pizza Hut uglavnoj ulici Fitzroy Crossinga dva stara nova Australca, jedan po imenuKoschanko a drugi Gradechek, upravo su izlazili i, nažalost, prepoznali Singapo slikama iz novina. Pale su grube riječi. Kinezi su osjetili miris ustajalapiva i protumačili grubijanstvo kao rezultat pretjerane količine alkohola;pokušali su proći, a Koschanko i Gradechek su ih gurnuli kroz vrata na ulicu.Goropadnost se razmahala i deve desetgodišnja lubanja Sing Hsi-chinaraspukla se na kamenom rubu pločnika.

Sun je tada izvukao pištolj za kojeg nije imao dozvolu i ubio dvanapadača.

Bila je to tek pijana svađa. Policija Fitzroy Crossinga rješavala je natisuće dramatičnijih zločina, pa bi bila riješila i ovaj, samo da joj je bilodozvoljeno. No nije završilo na tome. Jedna od pipničarki u baru bila je isama nova nova Australka, porijeklom iz provincije Hanan; prepoznala jeSuna, otkrila tko je Sing, podigla slušalicu i pozvala ured Novinske agencijeNova Kina u gradu Langrange Mission, dolje na obali, da ih obavijesti da jejedan od najpoznatijih kineskih učenjaka brutalno ubijen.

U roku od deset minuta satelitska je mreža činjenično labavu, ali zatovrlo slikovitu verziju priče prenijela čitavu svijetu.

Prije isteka jednog sata, misija Nove Narodne Azije u Canberrizatražila je sastanak s ministrom vanjskih poslova da mu uruči svoj protest.Spontane su demonstracije planule u Šangaju, Saigonu, Hirošimi i desetakdrugih gradova NNA, a šest špijunskih satelita bilo je skrenuto sa svojihorbita da bi preletjeti preko sjeverozapadne Australije i tjesnaca Sund. Trikilometra pred melbournskom lukom isplivao je jedan velik siv objekt napovršinu i plutao na mjestu ne dajući nikakve signale, i ne odgovarajući nanjih više od dvadeset minuta. Zatim se predstavio kao nuklearna podmornicaNNA, „Istok je crven”, u rutinskoj diplomatskoj posjeti prijateljskoj luci.Vijest je primljena u zadnji čas da spriječi zračni napad aviona RAAF koji subili upućeni prema nepoznatom posjetiocu. Doslovno u posljednji tren.

U blizini Puebla (Colorado) Predsjednika SAD prekinuli su uposlijepodnevnom snu. Sjedio je na rubu svoga kreveta bezvoljno pijuckajućicrnu kavu, kad je ušao adjutant Odjela za obranu s izvještajem o situaciji i svijestima da je objavljeno stanje pune pripravnosti u skladu s već davnopredviđenim planom reakcija uprogramiranim u mrežu Sjevernoameričkogsistema obrane, NADCOM. Već je imao satelitske izvještaje i raport s licamjesta od vojne misije u Fitzroy Crossingu; znao je o pojavi podmornice

„Istok je crven”, ali ne i da je obustavljen zračni napad. Sumirajućiinformaciju, rekao je Predsjedniku, — Treba odlučiti, da ili ne, gospodine.NADCOM preporučuje lansiranje s mogućnošću opoziva akcije za pedesetminuta.

Predsjednik je zarežao, — Ne osjećam se dobro. Što su to, k vragu,stavili u juhu? — U tom trenutku Dash nije bio raspoložen da razmišlja oKini; sanjao je bio o tajnom istraživanju popularnosti među glasačima koje jepokazivalo pad na 17 posto, uključujući i ocijene „odličan” i „zadovoljava”,dok je 61 posto njegovu vladu smatralo „slabom” ili „vrlonezadovoljavajućom”. No nije to bio samo san; jutarnji politički izvještajizgledao je vrlo slično.

Odgurno je šalicu kave i zlovoljno razmatrao odluku koju je on, samna svijetu, sada morao donijeti. U teoriji je lansiranje raketa na glavnegradove Nove Narodne Azije bila odluka od koje se kasnije moglo odustati.Moglo ih se opozvati u bilo kojem trenutku prije ponovnog ulaska uatmosferu, isključiti im upaljače i bezopasno ih skrenuti u more. Ali, ustvarnosti, prislušne bi stanice NNA odmah otkrile lansiranje i tko zna što biti ludi Kinezi učinili? Osjećao je neugodu u trbuhu kao pred porod, a bilo jeprilično vjerojatno da će svakog trenutka povratiti. Prvi sekretar rečeprijekorno, — Gospodine, dr Stassen vam je preporučio da više ne jedetekupus. Možda bi trebalo reći šefu kuhinje da više ne pravi tu juhu.

Predsjednik odgovori, — Nisu mi sad potrebne lekcije. Dobro,slušajte. Zadržite sadašnje stanje pripravnosti do daljnjih naredbi. Nemalansiranja. Nema odmazde. Shvaćate?

— Da, gospodine, — sa žaljenjem će predstavnik Odjela za obranu.

— Gospodine, imam nekoliko specifičnih upita, od NADCOM-a, odprojekta Čovjek Plus, od admirala koji upravlja SWEPAC-om ...

— Čuli ste me! Ne lansiramo. Sve drugo nek' se nastavi.

Prvi sekretar razjasni umjesto njega, — Naš zvanični stav je da je ovajaustralski slučaj njihova interna stvar, a ne nacionalni problem SjedinjenihDržava. Naš stav spremnosti se ne mijenja; neka sve bude u punojpripravnosti, ali ne poduzimajte nikakve akcije. Je li tako, gospodinePredsjedniče?

— Tako je, — Dash će muklo, — a sad možete ostati bez mene desetminuta. Moram na zahod.

Bradu je palo na pamet da nazove laboratorij da vidi kako idu stvari sponovnim kalibriranjem vidnog sistema, no veoma se volio tuširati saženama, sa svim užicima međusobna sapunanja. A Chero-Strip kupaonicabila je opremljena uljem za kupanje, pjenastom kupelji, debelim mekimručnicima tek se oko tri odlučio vratiti na posao.

Tada je već uglavnom bilo prekasno. Weidner je od zamjenikadirektora tražio odobrenje za odlaganje testova, no ovaj to nije htio učiniti nasvoju odgovornost nego je pitao Washington; oni su u Washingtonu pitaliPredsjednikov kabinet i dobili odgovor; „Ne, ne možete, definitivno ne,ponavljamo, ne možete odgoditi ovaj ili bilo koji drugi test.” Čovjek koji jeodgovarao bio je prvi predsjednikov sekretar, a upravo je gledao u projekcijurizika rata na zidu predsjednikove privatne sobe. Još dok je govorio, široka secrna linija još strmije približavala crvenoj granici.

I tako su nastavili test, a Weidner je stiskao usne i mrštio se. Sve jeišlo dosta dobro, sve dok nije počelo ići vrlo loše. Misli Rogera Torrawayabile su daleko sve dok nije čuo kiborga kako ga zove. Prošao je kroz zračnubravu, u zaštitnom odijelu, s maskom za disanje i stao na crvenkast pijesakkomore. — Što je, Willy? — pitao ga je.

Velike su se crvene oči okrenule k njemu. — Nišššta ne vidim, Roger!— pištao je kiborg, — Ja ... ja ...

A zatim je posrnuo i pao. Sve je bilo tako brzo. Roger se čak nije nipomaknuo prema njemu dok nije osjetio udarac gromoglasnog zračnogčekića koji ga je bacio prema prilici monstruma koja je ležala na tlu.

Don Kyaman je utrčao očajničkom brzinom iz komore s tlakom koji jeodgovarao visini od 2500 metara. Nije ni čekao na ciklus otvaranja izatvaranja zračne brave, već je jednostavno naglo otvorio sva vrata i uletio.Više nije bio znanstvenik, bio je svećenik. Pao je na koljena kraj zgrčenatijela koje je nekada bilo Willy Hartnett.

Roger je tupo buljio dok je Don Kayman dodirnuo rubinske oči,učinio znak križa nad sintetičkim tkivom, šapćući nešto što Roger nije mogaočuti. Nije ni želio čuti; znao je što se događa.

Prvi kandidat za kiborga upravo je primao posljednju pomast.

Prva rezerva bio je Vic Freibart, skinut s liste po naređenjuPredsjednika.

Druga rezerva bio je Carl Mazzini, skinut s liste zbog slomljene noge.Treća rezerva, novi šampion, bio je on.

SMRTNIK U SMRTNOM STRAHU

Ljudskom biću od krvi i mesa nije se lako pomiriti sa spoznajom da ćemu dio tijela biti istrgnut i zamijenjen čelikom, bakrom, srebrom, plastikom,aluminijem ili staklom. Vidjeli smo da se Torraway ne ponaša osobitoracionalno. Izašao je iz marsovske komore niz hodnik gotovo na slijepo, uvelikoj žurbi, kao da je na vrlo hitnu zadatku. Nije imao drugi zadatak negoda što prije pobjegne. Hodnik mu je izgledao kao zamka. Osjećao je da ne biizdržao da mu bilo tko priđe i kaže kako mu je žao Hartnetta, ili potvrdinjegov nov položaj. Pošao je pored muškog zahoda, zastao, pogledao okosebe — nitko ga nije gledao — i ušao. Stajao je pred školjkom pisoara,staklenih očiju, pogleda ukočenog na sjajnu kromu. Kad su se vrata otvorila,Torraway je izveo predstavu zatvaranja šlica i puštanja vode, no bio je tosamo dječak iz daktilografskog odjela koji ga je nezainteresirano pogledao iprodužio prema jednoj od kabina.

Zamjenik ga je direktora uhvatio pred zahodom. — Prokleto glupastvar, — rekao je. — Ti znaš da si sad ti...

— Znam, — reče Torraway, zadovoljan što mu je glas zvučao takomirno.

— Moramo otkriti što se desilo i to odmah. Za devedeset minutapočinje sastanak u mom uredu; imat ćemo prve izvještaje s autopsije. Hoćuda budeš prisutan.

Roger klimnu glavom, poreda na sat i žustro se udalji. Najvažnije je,mislio je, brzo se kretati, kao da si previše zauzet da bi te itko prekidao. Nažalost, nije se mogao sjetiti baš ničega što bi morao učiniti, ili što bi semogao praviti da radi da bi izbjegao razgovore. Htio je izbjeći mislima,razmišljanju o sebi samom. Nije bio uplašen. Nije bio bijesan na sudbinu.Jednostavno, nije bio spreman suočiti se s ličnim posljedicama smrti WillaHartnetta, ne još sada.

Pogledao je oko sebe; netko ga je zvao.

Bio je to Jon Freeling; Bradov kirurški asistent za vizualne sisteme,tražeći Brada.

— Ne, — reče Torraway, sretan što može govoriti o nečem drugomeosim Hartnettove smrti ili svoje budućnosti, — ne znam gdje je. Valjda naručku.

— Već dva sata! Bit će mu guzica na vatri ako ga ne nađem dopočetka sastanka kod zamjenika direktora. Nisam baš siguran da ću moći samodgovarati na sva pitanja — a ne mogu ga sad tražiti, donose mi kiborga ulaboratorij; moram ...

— Evo, ja ću ga pronaći, — Torraway će žurno, — Pozvat ću ga kodkuće.

— Već sam ja probao. Nema ga. A nije ostavio ni broj na kojem ga semože pronaći.

Torraway namignu osjećajući se odjednom lakše, oduševljen što imaizazov na koji se može ustremiti. — Znaš kakav je Brad, — reče, — starisuknjolovac. Već ću ga ja naći. — I ode liftom do kata gdje se nalazilaadministracija. Iza dva zaokreta hodnikom nalazila su se vrata na kojima jepisalo „administrativna statistika”. Pokucao je.

Posao ljudi iza tih vrata imao je vrlo malo veze sa statistikom. Vratase nisu odmah otvorila; umjesto toga otvorilo se okance i na njemu sepojavilo plavo oko gledajući ga. — Ja sam pukovnik Torraway. Radi se ohitnom slučaju.

— Trenutak, — javio se ženski glas; čuo se zveket i struganje, vratasu se otključala i ona je pustila Torrawaya da ude. U sobi je bilo još četveroljudi, svi u civilu i nekako neugledni, što im je i bila namjera. Svaki je imaosvoj stol za staromodnim kliznim poklopcima poput rolete, onakav stol kojičovjek ne bi očekivao u modernom uredu agencije za svemirski program.Zidni su se poklopci brzo mogli spustiti i sakriti ono što je trenutačno bilo nastolovima; sad su bili spušteni.

— Radi se o dr Alexandru Bradleyu, — reče Roger. — Vrlo je važnoda bude tu u roku od jednog sata, a njegov ga odjel ne može pronaći. Višiporučnik Hartnett je mrtav, a ...

Djevojka odgovori, — Znamo za višeg poručnika Hartnetta. Želite davam pronađemo dr Bradleya?

— Ne, ja ću to učiniti, ali očekujem da ćete mi reći gdje da ga počnemtražiti. Znam da sve nas pratite, pa i u izvanplanskim aktivnostima ... — Nijejoj baš namignuo, ali mu se mig čuo u glasu.

Na trenutak ga je djevojka promatrala vrlo mirno. — vjerojatno je ...— čekaj, — doviknu joj čovjek za stolom iza nje, iznenađujuće ljutito.

Odmahnula je glavom, ne prihvaćajući primjedbu, ni ne gledajući ga.

— Pokušajte Chero-Strip Hover Hotel, — reče. — Običnoupotrebljava ime Beckwith. Ja bih vam preporučila da najprije telefonirate.Možda bi bilo bolje da to mi učinimo za vas, jer ...

— O, ne, — reče Torraway lako, riješen da ovu dužnost obavi sam.

— Važno je da bas ja razgovaram s njim.

Mladi mu je čovjek oštro rekao, — dr. Torraway, stvarno vamsavjetujem da to mi učinimo za vas.

No on se već bio okrenuo prema vratima, klimajući glavom a da nijeviše ni slušao. Odlučio je da ne telefonira nego da odmah ode tamo; bio je todobar razlog da izađe iz laboratorija dok ne sabere misli u glavi.

Izvan klimatiziranih zgrada laboratorija u Tonki bivalo je sve toplije itoplije. Sunčeve su se zrake probijale čak i kroz zatamnjena stakla,ispunjavajući Torrawayov auto vrućinom koja je prkosila klima-uređaju.Vozio je ručno, nestručno, ulazeći u krivine tako nespretno da su kotači zanavođenje proklizavali. Motel je bio petnaest katova visok, sav u staklu;izgledalo je kao da upravlja sunčevu svjetlost direktno na njega, kaoArhimedovi ratnici u obrani Sirakuze. Laknulo mu je kad je izašao iz auta upodzemnu parkiralištu i krenuo pokretnim stepenicama prema recepciji.Predvorje u kojem se nalazila recepcija bilo je jednake visine kao i zgrada,zatvoreno sobama koje su bile raspoređene uokolo i s visećim mostovima igalerijama koje su ukrštale iznad glava. Recepcioner nije nikad čuo za drAlexandra Bradleya.

— Probajte Beckwith, — predloži Torraway, nudeći mu novčanicu.

— On se ponekad teško sjeti vlastitog imena.

No bilo je uzalud. Recepcioner ga ili nije htio ili nije mogao naći.Roger se izvezao iz parkinga, zaustavio na trenutak u vrelini sunca irazmišljao što da radi. Zagledao se u umjetno jezerce hotela, koje je služilo ikao rezervoar topline za klimatizaciju, a da ga nije ni vidio. Možda bi trebalonazvati Brada u njegovu stanu, pomisli. Trebalo je nazvati iz hotela; nije sebaš želio vraćati, a niti ga zvati iz automobila. Telefon u autu bio je radiomvezan na centralu, a ovaj bi razgovor ipak trebao biti privatan. Mogao bi otićikući i nazvati ga sa svog telefona, razmišljao je; to je samo pet minuta... utom se trenutku sjetio da bi svojoj ženi trebao reći što se dogodilo.

To nije bio zadatak kome se radovao. Reći to Dorrie značilo je, nažalost, objasniti sve to i samom sebi. No Roger je imao dobar stav premaneizbježnim stvarima, čak i onim neprijatnim i održavajući misli naneutralnom terenu okrenuo je auto prema kući i prema Dorrie.

Na žalost, Dorrie nije bila kod kuće.

Pozvao je s hodnika, provirio u blagavaonu, pogledao na bazen izakuće, provjerio spavaće sobe. Ni traga od Dorrie. Sigurno kupuje. Ljutilo gaje, ali se tu ništa nije dalo učiniti. Upravo se spremao da joj ostavi poruku,gledajući kroz prozor dok je razmišljao šta da napiše, kad je ugleda kakodolazi u svom minijaturnom dvosjedu.

Otvorio je vrata prije nego je stigla do njih.

Očekivao je da će biti iznenađena. Nije očekivao da će samo stajati tu,uzdignutih i nepomičnih lijepih obrva, bez ikakve promjene izraza na licu.Izgledala je kao vlastita fotografija, kao zamrznuta na pola koraka.

Rekao je, — Htio sam razgovarati s tobom o jednoj stvari. Sad samupravo došao iz Chero-Strip hotela jer je i Brad u to umiješan, ali ...

Ponovo je oživjela i rekla uljudno, — Pusti me da uđem i da sjednem.

— Zastala je u predsoblju da se pogleda u ogledalo i još uvijek nijeimala nikakav izraz na licu. Obrisala je nešto s obraza, popravila kosu, otišlado dnevne sobe i sjela, a da nije skinula ni šešir. — Vani je strašno vrućedanas, nije li? — primijetila je.

Roger je također sjeo, pokušavajući sabrati misli. Jednom je nateleviziji gledao kako se saopćavaju loše vijesti. Nekakav psihijatar kojem suočito trebali pacijenti, a bojao se unajmiti čovjeka-sendviča za reklamu da gane proglase neetičkim, nastupao je na kontakt-programu, očito u nadi da ćeprivući nekog živog u svoju čekaonicu. Nemojte nikada biti direktni, rekaoje. Dajte osobi vremena da se pripremi. Recite malo po malo. Rogeru je totada izgledalo komično; sjetio se kako je o tome pričao Dorrie, „Dušo, imaš likod sebe kreditnu karticu? ... pa, trebat će ti za crnu haljinu ... crnu haljinu zapogreb ... pogreb na kojeg stvarno moramo ići, sigurno ćeš htjeti lijepoizgledati, već s obzirom na to čiji je pogreb... no, ipak, je ona već bila vrlostara dama ... / znaš da baš nije dobro vozila. Policajac je rekao da nije patilanakon što je smoždila taj kamion. Tvoj otac se jako dobro drži...“ Oboje suse tome smijali.

— Nastavi, molim te, — zamoli ga Dorrie, uzimajući cigaretu iz kutijena sobnom stoliću. Dok ju je palila, Roger je vidio kako plinski plamičakupaljača podrhtava i s čuđenjem je shvatio da joj se ruka trese. Bio jeiznenađen, a i pomalo zadovoljan; očito se pripremala na loše vijesti.

Uvijek je imala dobar dar zapažanja, razmišljao je zadivljeno. Sadakad je očito bila spremna i on se ohrabrio.

— Radi se o Willu Hartnettu, — reče pažljivo. — Nešto je jutrospošlo krivo i...

Zastao je, čekajući je da shvati o čemu on govori. Nije izgledala tolikozabrinuta koliko zbunjena.

— Mrtav je, — reče Torraway kratko i pusti da riječi prodru do nje.

Zamišljeno je klimnula glavom. Ne prodire do nje, pomisli Roger sažaljenjem. Nije shvatila. Willy joj se dopadao ali nije ni plakala ni vrištalaniti uopće pokazivala bilo kakve emocije.

Završio je misao, ne obraćajući više pažnju na taktičnost. — Naravno,to znači da sam sad ja na redu. Drugi su otpali, sjećaš se da sam ti to rekao.Tako sam sad ja onaj kojeg žele, uh, pripremiti za misiju na Mars.

Izraz na njenu licu ga je zbunjivao. Nekako fragilan i bojažljiv, skoroda je očekivala nešto gore, a još uvijek nije bila sigurna da do toga neće doći.Nestrpljivo je rekao, — Dušo, zar ne shvaćaš što ti govorim?

— Ne, shvatila sam. Hoću reći... zapravo je malo teško to prihvatiti.

— Klimnuo je glavom, zadovoljan, a ona nastavila, — Ali nije mijasno, nisi li počeo pričati nešto o Bradu i Chero-Stripu?

— Ah, to! Žao mi je, sve sam ti htio reći odjednom. Da. Rekao sam dasam bio u hotelu i tražio Brada. Vidiš, izgleda da je kvar sistema zapercepciju ubio Willa, a to je Bradovo djelo. I baš je danas morao izaći natako dugu pauzu da — no, ne moram ti pričati o Bradu. Vjerojatno se nekamozavukao s kakvom bolničarkom. Ali izgledat će vrlo loše ako se ne pojavi nasastanku. — Zastao je i pogledao na sat. — Moram ići. Ali sam ti htio to samreći.

— Hvala, dušo, — reče ona odsutno, očito proganjajući neku misao.

— Ne bi li bilo bolje da si mu telefonirao?

— Kome?

— Bradu, kome drugom?

— A, to. Ma da, sigurno, ali to je nekako lična stvar, nisam želio dabilo tko sluša. Osim toga, ne vjerujem da bi odgovorio na telefon. Ustvari,recepcioner nije htio priznati da je on uopće ikad bio tamo. A ja sam odslužbe sigurnosti morao izvući ideju o tome gdje bi on uopće mogao biti. —Iznenada mu je palo na pamet; Dorrie je voljela Brada, na trenutak se upitaonije li možda pogođena Bradovim nemoralom. No automatski je to odbacio.Zadivljeno joj je rekao, — Dušo, ti ovo stvarno primaš fantastično. Većinažena bi već bila histerična.

Slegla je ramenima, — Ništa mi ne pomaže ako paničarim. A obojesmo znali da se ovo može desiti.

Primijetio je, — Dorrie, neću baš lijepo izgledati. Osim toga, znaš,mislim da će fizički dio našeg braka na neko vrijeme propasti, čak i ako neračunaš da ću na samom zadatku biti više od godine i pol.

Izgledala je zamišljeno. Pogledala je ravno u njega i nasmiješila se.Ustala je, došla k njemu i zagrlila ga. — Bit ću ponosna na tebe. A kad sevratiš, još će nam preostati dugi, dugi životi. — Izmakla mu se kad ju jepokušao poljubiti i rekla mu šaljivo, — No, no! Ništa od toga, moraš sevratiti na posao. A što ćeš napraviti u vezi s Bradom?

— Možda da opet odem do hotela ...

Ona će odlučno, — Nemoj, Roger. Pusti da se sam izvuče. Ako radinešto što ne bi trebalo, to je njegov problem. Samo se ti vrati na sastanak i ...čekaj! Ja ionako ponovo izlazim. Proći ću kraj motela, pa ako vidim njegovauto na parkingu, ostavit ću mu poruku.

— Meni to čak nije ni palo na pamet, — reče on zadivljeno.

— Eto, ne moraš brinuti. Ne želim da sad razmišljaš o Bradu. Zbogsvega što nas čeka, moramo misliti na tebe!

JONATHAN FREELING, M. D., F. A. G. S., A. A. S. M.

Jonny Freeling dovoljno je dugo bio liječnik svemirske medicine daizgubi naviku rada na leševima. Posebno nije bio naviknut sjeći tijela svojihprijatelja. Astronauti obično nisu za sobom ostavljali tijela kad bi poginuli.Ako bi se to desilo na dužnosti, malo je bilo vjerojatno da će se vršiti post

mortem; oni koji su poginuli u svemiru ostajali bi tamo, a oni bliže kućiginuli bi sagorjevši u plin u plamenu kisika i vodika. U oba slučaja ne biostalo ništa što bi se moglo staviti na stol za sekcije.

Teško je bilo shvatiti da je ova stvar koju je secirao nekad bila WillyHartnett. Sve to zapravo nije baš ličilo na autopsiju, nego više ne recimo,rastavljanje karabina. Sam je pomogao da se ovi dijelovi sastave, te platinskeelektrode ovdje, mikrominijaturni čipovi u njihovu kutiju tamo, da bi saddošlo vrijeme da ih ponovo rastavi. Osim što je bilo krvi. Usprkos svemu,Willy je umro s mnogo vlažne kapajuće ljudske krvi u sebi.

— Zamrznite i napravite preparat, — reče, dodajući isječak tkiva nastakalcu bolničarki koja ga prihvati klimnuvši glavom. Bila je to Clara Bly.Na lijepu se crnom licu ogledala tuga, iako bi čovjeku teško bilo reći,razmišljao je Freeling, koliko je te tuge bilo zbog smrti kiborga, a kolikozbog prekinute oproštajne proslave. Uklonio je metalno vlakno s kojeg jekapala krv, dio vizualnih sklopova. Sutra ih je trebala ostaviti da bi seslijedećeg dana udala; soba za oporavak odmah iza ovih vrata, još je uvijekbila okićena krep-papirom i papirnatim cvijećem za njenu proslavu. Pitali suFreelinga da li da očiste zbog autopsije, no naravno, nije bilo potrebno; nitkose neće oporavljati u sobi za oporavak.

Pogledao je kiruršku asistenticu, koja je stajala gdje bi pri normalnojoperaciji stajao anesteziolog, i zarežao, — Ima li kakvih vijesti o Bradu?

— U zgradi je, — reče ona.

Zašto onda ne dovuče svoju guzicu ovamo? pomislio je Freeling, noništa nije rekao na glas, samo je potvrdno klimnuo glavom. Bar se vratio.Kakva god se nevolja izrodi zbog ovog, Freeling je neće morati snositi sam.

Ali što je više kopao i tražio, sve je više bivao zbunjen. U čemu li jebila stvar? Što je to ubilo Hartnetta? Elektronske su komponente izgledale uredu; čim bi neku izvadio, hitno je bila odnesena specijalistima koji bi jeispitali na licu mjesta. Bez problema. Ni generalna fizička struktura mozganije davala bilo kakvo primjetno objašnjenje ...

Je li bilo moguće da je kiborg umro ni od čega?

Freeling se uspravio, osjećajući kako se znoji pod jakim svjetlima,instinktivno čekajući da ga obriše za to zadužena bolničarka. Nije je bilo,sjetio se i obrisao čelo rukavom. Ponovo je uronio u posao, pažljivo

odvajajući i uklanjajući optički živčani sistem — ono što je od njega ostalo;veći je dio bio izvađen zajedno s očima i zamijenjen elektronikom.

A onda je pronašao.

Najprije krv koja je prodrla pod corpus callosum. A onda, kad jelagano podignuo i pogledao, sivo-bijela glatka ovojnica arterije, sproširenjem koje je puklo. Probušilo se. Kardiovaskularna nezgoda. Kap.

Freeling je ostavio arteriju na mjestu. Ostalo se može uraditi kasnije ilise ne mora uopće raditi. Možda bi najbolje bilo ostaviti to što je ostalo odWilla Hartnetta netaknuto. To jest, onoliko netaknuto koliko je u toj situacijiuopće moglo biti. A bilo je i vrijeme za sastanak.

Dvorana za konferencije koristila se i kao bolnička biblioteka, što jeznačilo da je za vrijeme sastanaka knjiško istraživanje moralo prestati. Zadugim je stolom bilo četrnaest stolica s jastucima i sve su bile popunjene, avišak se ljudi smjestio na rasklopive stolce ugurane kamo god se moglo.Dvije su stolice bile prazne; za Brada i Freelinga, koji su u zadnji čas otrčaliu laboratorij po posljednje nalaze s nekih preparata. Tako su bar rekli;zapravo, otišli su da bi Freeling mogao uputiti svoga šefa u ono što sedogodilo dok je ovaj bio „na ručku”. Svi su ostali bili tamo, Don Kayman iVic Samuelson (koji je sad postao rezerva Rogeru i nije izgledao kao da muse to sviđa), Telly Ramez, glavni psihijatar, svi kardiovaskularni stručnjaci,mrmljajući međusobno, glavešine iz administrativnog sektora — i dvijezvijezde. Jedna je zvijezda bio Roger Torraway koji je nemirno sjedio blizučela stola i s ukočenim osmjehom slušao razgovore oko sebe. Druga zvijezdabio je Jed Griffin, Predsjednikov glavni stručnjak za presijecanje Gordijskihčvorova. Njegova titula nije bila osobita, tek „Glavni administrativniasistent”, no čak ga je i zamjenik direktora tretirao kao papu. — Možemopočeti kad god želite, gospodine Griffin, — uvjeravao je zamjenik.Griffinovo se lice zgrčilo u obliku osmijeha i on je odmahnuo glavom.

— Ne prije nego što se ti momci vrate, — reče.

Kad su Brad i Freeling stigli, svaki je razgovor zamuknuo kao da jenetko okrenuo prekidač. — Sad možemo početi, — izbaci Jed Griffin, azabrinutost u njegovu glasu bila je primjetna svakom u dvorani; zabrinutostkoju su i sami dijelili s njim. Mi smo, jasno, isto tako bili zabrinuti. Griffinnije želio nositi tu brigu sam i smjesta ju je podijelio s prisutnima: — Vi neznate, — reče, — kako malo treba da se ovaj projekt završi, ne slijedeće

godine ili slijedećeg mjeseca, ne da bude postepeno obustavljen, ne smanjen.Ukinut.

Roger Torraway skrenu pogled s Brada i uperi ga na Griffina.

— Ukinut, — ponovi Griffin, — Zbrisan.

Kao da uživa u tim riječima, pomisli Torraway.

— A jedina stvar koja ga je spasila, bilo je ovo. — Potapša po ovalnustolu na kojem je ležao zelenkasti snop kompjutorske trake. — Američkinarod želi da se projekt nastavi.

Torraway je osjetio kako mu se stislo srce i tek je u tom trenutkushvatio koliko je brz i hitar bio osjećaj nade koji mu je prethodio. Na trenutakje izgledalo kao da je stiglo pomilovanje.

Zamjenik direktora pročisti grlo. — Mislio sam, — reče, — da suispitivanja javnog mnijenja pokazala priličnu, hm, apatiju prema ovom štoradimo.

— Preliminarni rezultati, da. — potvrdi Griffin. — No, kad ih svezbrojimo i proguramo kroz kompjutor, pokazuje se snažna podrška čitavenacije. Sasvim stvarna, statistički dokaziva. Narod želi da Amerikanac živi naMarsu.

— Međutim, — doda, — to je bilo prije ovog posljednjeg fijaska. Sambog zna kako bi djelovalo da se za to čuje. Vlada ne želi ćorsokake, neštozbog čega se mora ispričavati. Njoj je potreban vaš uspjeh. Ne mogu vam nireći koliko toga o njemu ovisi.

Zamjenik se direktora okrene prema Freelingu. — Dr Freeling? —reče.

Freeling ustane. — Willy Hartnett umro je od moždane kapi. Potpunipost mortem upravo se prepisuje, ali sve se zapravo svodi na to. Nematragova sistemskog slabljenja; u njegovim godinama i s njegovomkondicijom, ne bih to ni očekivao. Znači da je uzrok bila trauma. Preveliknapor da bi ga krvne žile u mozgu izdržale. — Zamišljeno je pogledao navrhove svojih prstiju. — Ono što sad slijedi je nagađanje, — reče, — no to jenajviše što u ovom trenutku mogu učiniti. Tražit ću konzultacije sRipplingerom na Medicinskom fakultetu univerziteta Yale i s Anfordom ...

— Ni govora, — odbrusi Griffin.

— Molim? — Freeling je bio izbačen iz takta.

— Nikakvih konzultacija. Ne bez prethodne potpune sigurnosneprovjere, a ovdje se radi o hitnim stvarima, dr Freeling.

— Hm. Dobro, onda moram sam preuzeti odgovornost. Uzrok traumeje prevelik dotok informacija. Bio je preopterećen i nije to mogao podnijeti.

— Nikad još nisam čuo da nešto takvo može uzrokovati kap, —prigovori Griffin.

— Potreban je izuzetan stres. Ali dešava se. Mi se ovdje suočavamo snovom vrstom stresa, gospodine Griffin. To je kao ... no, evo vam analogije.Kad biste imah dijete s urođenom mrenom na oba oka, odveli biste galiječniku i on bi je odstranio. Ali, to bi morali učiniti prije puberteta, prije nošto se dijete prestane razvijati, psihički kao i fizički. Ako to do tada neučinite, bolje je da ga ostavite slijepim. Djeci kojoj se mrene otklone nakontrinaeste ih četrnaeste godine zajednički je, prema historijskim podacima,jedan interesantan fenomen — počine samoubojstvo prije svoje dvadesetegodine.

Torraway je pokušavao pratiti razgovor, no nije mu uspijevalo.Osjetio je olakšanje kad je upao zamjenik direktora. — Ne vidim kakve toveze ima sa smrću Willa Hartnetta, Jon.

— I ovdje se također radi o višku ulaza informacija.U slučaju djecekojima je operirana mrena izgleda da dolazi do dezorijentacije. Primaju noveinformacije, a za rukovanje njima nisu razvila nikakav mehanizam. Ako vidfunkcionira od rođenja, vizualni dio moždane kore razvija takav mehanizam.On upravlja tim ulazom informacija, posreduje im i tumači ih. Ako nemavida, nema razvijenog sistema, a onda je suviše kasno da ga dijete razvije.

Mislim da je Willov problem bio taj što smo mu pružili dotokinformacija za čije rukovanje on nije imao odgovarajući mehanizam. Zanjega je bilo prekasno da nešto takvo razvije. Sve te informacije koje jeprimao preplavile su ga, a napor je prekinuo arteriju. A mislim, — nastavioje, — da će se to isto dogoditi i Rogeru ovdje, ako i njemu učinimo istu stvar.

Griffin uperi kratak, procjenjivački pogled na Rogera Torrawaya.Roger pročisti grlo, no ne reče ništa. I nije bilo ničeg što bi mogao reći.Griffin upita, — Što mi time pokušavate reći, Freeling?

Doktor odmahnu glavom. — Samo ono što sam već rekao. Kažemvam što ne valja, a na nekom drugom je da vam kaže što se tu može učiniti.

Ja ne mislim da se tu išta može učiniti. Bar ne medicinski. Vi tu imate mozak,Willov ili Rogerov. Odrastao je kao radioaparat, a vi sad u njega guratetelevizijsku sliku; on ne zna što da s njom radi.

Brad je čitavo vrijeme nešto črčkao po papiru, povremeno podižućipogled s izrazom zainteresiranosti. Ponovo je pogledao u svoj notes, zapisaonešto, zamišljeno promotrio, opet nešto zapisao, a pažnja svakog u dvoraniusmjerila se k njemu.

Na kraju zamjenik direktora reče, — Brad? Izgleda da je loptadobačena tebi.

Brad diže pogled i nasmiješi se. — Upravo radim na tome, — reče.

— Da li se slažeš s dr Freelingom?

— Apsolutno. On je u pravu. Ne možemo ubacivati informacije uživčani sistem koji nije opremljen uređajem za posredovanje i tumačenje.Mehanizmi kakvi bi ovdje trebali ne postoje u mozgu, ni u čijem mozgu, akone uzmemo tek rođeno dijete i pregradimo ga tako da mozak može razvitiono što mu je potrebno.

— Vi predlažete da čekamo novu generaciju astronauta? — pitao jeGriffin.

— Ne. Predlažem da u Rogera ugradimo posrednički sistem. Ne samosenzore, već i filtere, prijevodnike kojima će tumačiti dotok informacija, vidna različitim valnim duljinama spektra, kinestetički osjećaj novih mišića, sve.Gledajte, — reče, — dozvolite mi da se malo vratim unatrag. Da li itko odvas zna za McCulocha i Lattvina i za žablje oko?

— Pogledao je po sobi. — Naravno, Jonny, znaš ti i jedan ili dvojicadrugih. Bolje da nešto kažem o tome. Perceptivni sistem žabe — ne samooko, nego svi vizualni dijelovi sistema — filtrira i odbacuje ono što jenepotrebno. Ako mušica proleti ispred žabljeg oka, oko je primijeti, živacprenese informaciju, mozak na nju reagira i žaba pojede mušicu. Ako,recimo, nekakav listić padne pred žabu, žaba ga ne jede. Žaba ne donosi

odluku da ga ne pojede; ona ga ne vidi Slika se, naravno, stvara u oku,no informacija se izbacuje prije no što stigne do mozga. Mozak nikad nesazna što je oko vidjelo, jer mu to nije potrebno. Žabi jednostavno nije važnoda zna da li se pred njom nalazi listić ili ne.

Roger je pratio razgovor s velikim zanimanjem, ali s nešto manjerazumijevanja. — Čekaj malo, — reče, — ja sam kompliciraniji — mislim,čovjek je mnogo kompliciraniji od žabe. Kako možeš znati što ja „treba davidim”?

— Stvari koje su važne za opstanak. Rog. Dobili smo mnogo podatakaod Willa. Mislim da to možemo učiniti.

— Hvala. Volio bih da si malo sigurniji u to.

— Oh, sasvim sam dovoljno siguran, — reče Brad s veselomgrimasom — Ovo me nije sasvim iznenadilo.

Torraway progovori stisnuta grla i vrlo tankim glasom, — Hoćeš rećida si dozvolio...

— Ma ne, Roger! Hajde, molim te. Willy je bio i moj prijatelj. Misliosam da postoji određena sigurnosna rezerva koja će ga u najmanju rukuodržati na životu. Pogriješio sam i žao mi je bar koliko i tebi, Roger. No svismo znali da postoji rizik da sistem neće raditi kako treba, i da ćemo moždamorati poduzeti još nešto.

— A to se, — Griffin će teškim glasom, — nije baš jasno vidjelo izvaših izvještaja. — Zamjenik direktora je zaustio da nešto kaže, no Griffinodmahnu glavom. — O tome ćemo drugi put. Što kažete sada, Bradley?Filtrirat ćete dio informacija?

— Ne samo filtrirati. Posredovati. Prevesti u formu kojom Rogermože baratati.

— A što s Torrawayovom primjedbom da je čovjek kompliciraniji odžabe? Jeste li to ikad radili s ljudskim bićima?

Neočekivano, Brad se nasmiješio; na to je pitanje bio spreman. —Zapravo, da. Prije šest godina, prije no što sam došao ovamo, bio sam jošpostdiplomski student. Uzeli smo četiri dobrovoljca i naučili ih da reagirajuna Pavlovljev uvjetovani refleks. Bljeskali smo im jako svjetlo u oči, a u istovrijeme zvonili električnim zvoncem s frekvencijom od trideset udaraca usekundi. Naravno, kad vam jako svjetlo ulazi u oko, zjenica se suzi. To nijepod svjesnom kontrolom. Ne možete simulirati. To je jednostavno reakcija nasvjetlo, ništa više, samo jedna sposobnost razvijena da bi se oko zaštitilo oddirektna svjetla.

Takav je način reagiranja, koji uključuje autonomni živčani sistem,vrlo teško uvjetovati kod ljudi. Ali smo uspjeli. Kad takav refleks uhvatikorijen onda je vrlo postojan. Nakon otprilike trista proba sa svakim od njih,reakcija je bila čvrsto fiksirana; trebalo je samo zazvoniti i zjenice bi se stisledo veličine točkice. Pratite me?

— Dovoljno dobro se sjećam školskog gradiva da znam zaPavlovljeve reflekse. Stara stvar, — reče Griffin.

— Da. Ali slijedeći dio nije bio stara stvar. Priključili smo mjerniinstrument na slušni živac i mogli smo izmjeriti kako signal stiže do mozga,ding-dong, trideset udaraca u sekundi, lijepo se vidjelo na osciloskopu.

Onda smo promijenili zvono. Uzeli smo jedno koje je udaralodvadeset četiri puta u sekundi. Znate li što se desilo? — Nije bilo odgovora.Brad se nasmiješio. — Osciloskop je još uvijek pokazivao trideset otkucaja usekundi. Mozak je čuo nešto što se zapravo nije događalo.

Eto, kao što vidite, ne događa se samo žabama. Ljudi svijet oko sebepercipiraju na jedan unaprijed određen način. Dotok obavijesti što im ga dajučula oni sami sebi uređuju i prilagođuju.

Ono što s tobom želim učiniti, Roger — reče on veselo, — jest da timalo pomognem oko tumačenja. Ne možemo bog zna što učiniti s tvojimmozgom Bio on dobar ili loš moramo ga uzeti takva kakav on jest. To je sivaželatinasta masa ograničena kapaciteta i ne možemo samo sipati u njuinformacije. Jedino mjesto na kojem možemo nešto napraviti je spoj izmeđuosjetila i mozga. Moramo informaciju uhvatiti i preraditi prije nego stigne domozga.

Griffin lupi šakom po stolu. — Možemo li stići sve to do datumalansiranja?

— Mogu samo pokušati, gospodine, — veselo će Brad.

— Možete samo staviti vlastitu guzicu u škripac ako prihvatimo ovajprijedlog, a on ne uspije.

Veselost nestade s Bradovog lica. — Što hoćete da vam kažem?

— Hoću da mi kažete kakve su šanse za uspjeh, — graknu Griffin.

Brad je oklijevao. — Nisu lošije od pedeset posto.

— Onda, — reče Griffin, konačno se osmjehnuvši, — neka tako ibude.

Pedeset posto, razmišljao je Roger na povratku u svoj ured, to i nijetako mala vjerojatnost. Čovjek bi bio spreman kladiti se s takvim izgledima.Naravno, sve ovisi o visini uloga.

Usporio je da bi ga Brad mogao stići. — Brad, — upita ga, — jesi lisiguran u ono što govoriš?

Brad ga potapša po leđima. — Sigurniji nego što sam zapravo rekao,da budem iskren. Samo nisam htio stavljati glavu na panj za starog Griffina.Osim toga, Roger, hvala ti.

— Zašto?

— Što si me pokušavao danas upozoriti. To cijenim.

— Nema na čemu, — reče Roger. Ostao je tu na trenutak, gledajućikako Brad odlazi i pitajući se kako Brad zna nešto što je Roger samo svojojženi rekao.

Mi smo mu mogli reći — kao što smo mu, ustvari, mogli reći mnogo,mnogo toga, uključujući i razlog zbog kojeg su istraživanja javnog mnijenjapokazivala ono što su pokazivala. No nije mu bilo potrebno reći. Mogao je toi on sam, samo da si je sam dozvolio.

SMRTNIK POSTAJE ČUDOVIŠTE

Don Kayman je bio kompleksan čovjek i nikad nije ispuštao problemkojeg se jednom bio dohvatio. Stoga smo i htjeli da bude u projektu kaoareolog, no to se protezalo i na religijski dio njegova života. Mučio ga jereligijski problem, negdje u zakutku svijesti.

To ga nije sprečavalo da zviždi za se dok se pažljivo brijao oko svojebradice a la Dizzy Gilespie i začešljavao kosu u urednu paževsku frizuru predogledalom. No ipak ga je mučilo. Zagledao se u ogledalo pokušavajućiizolirati i shvatiti što ga muči. Već je u slijedećem trenutku shvatio da jeproblem bar djelomično, u majici s kratkim rukavima. Odabrao je sasvimkrivu majicu. Odmah je skinu i zamijeni četvorobojnim debelim pletenimpuloverom visoka ovratnika koji je u dovoljnoj mjeri podsjećao na onajsvećenički da bi odgovarao Donovu smislu za humor.

Zazuja interfon. — Donnie, jesi li skoro spreman?

— Dolazim za minutu, — reče, osvrćući se. Što još? Sportski je sakoprebačen preko stolice kraj vrata, cipele se sjaje, šlic zakopčan. Postajemodsutan duhom, reče sam sebi. Ono što ga je mučilo imalo je veze s RogeromTorrawayom, kojeg mu je u tom trenutku stvarno bilo žao.

Slegnu ramenima, dohvati sako, prebaci ga preko ramena i prođe dokraja hodnika. Pokuca na vrata ženskog dijela samostana Sestre Clotilde.

— Dobro jutro. Oče, — pozdravi ga novakinja koja mu je otvorilavrata. — Sjednite, sad ću je ja dovesti.

— Hvala ti, Jess. — Dok je odmicala niz hodnik, Kayman je ispratipohvalnim pogledom. Pripijeni triko jednodijelne samostanske odore isticaoje sve vrline njene figure i Kayman si dozvoli užitak blagog, pomalostaromodna osjećanja grijeha što ga je taj prizor u njemu izazvao. Sasvimblagi grijeh, naravno, kao da petkom jede roastbeef. Sjetio se kako su muroditelji uporno žvakali pržene smrznute školjke svakog petka uvečer, čak inakon općeg izuzeća od grijeha. Ne da su oni osjećali da je grešno jesti meso;jednostavno im se probavni sistem toliko naviknuo na ribu petkom da višenisu znali kako da se promijene. Kaymanovi osjećaji prema seksu bili su vrlosrodni tome. Kad je propis celibata bio ukinut, to nije izbrisalo genetskosjećanje na dvije tisuće godina svećenstva koje se pretvaralo da ne zna čemuspolni organi služe.

Sestra Clotilda žustro uđe u sobu, poljubi ga u svježe obrijan obraz iuhvati ga za ruku. — Fino mirišeš, — reče.

— Da odemo negdje na kavu? — upita je on, vodeći je prema vratima.

— Ne bih, Donnie. Hajde da to najprije skinemo s vrata.

Jesensko sunce je palilo, vruć je zrak pritjecao iz Texasa. — Daotvorimo krov?

Ona odmahnu glavom. — Sva će ti se kosa razletjeti. A ionako jeprevruće. — Izvila se pod sigurnosnim pojasom da ga pogleda. — Što je stobom?

Don slegnu ramenima, krećući automobilom prema automatskimstazama na cesti. — Ne znam. Nisam siguran. Osjećam se kao da sam neštozaboravio ispovijediti.

Clotilda klimnu glavom, gledajući ga procjenjivački. — Mene?

— O, ne, Tillie! Nije ... ne znam ni sam što je.

Odsutno je uhvati za ruku, gledajući kroz bočni prozor. Dok suprelazili preko autoputa mogao je vidjeti veliku bijelu kocku zgrade Projektadaleko na horizontu.

Bio je poprilično siguran da interes za Sestru Clotildu nije bio to štoga je mučilo. Premda mu se sviđao blagi dašak zloće, nije bio ni u kojemsmislu voljan kršiti zakone svoje Crkve i svog Boga. Možda, mislio je,možda bih mogao angažirati kakvog dobrog advokata i boriti se, ali ne i kršitizakon. Svoju potjeru za Sestrom Clotildom smatrao je već dovoljnoodvažnim poduhvatom; što iz njega proizađe ovisit će o tome što će njen reddopustiti kad i ako se on ikad odvaži zamoliti je da zatraži oprost odzaređenja. Ekstremnije struje svećenstva, kao klerikalne komune iliobnovljeni Katarzisti, nisu ga uopće zanimale.

— Roger Torraway? — pokuša ona ponovo.

— Ne bih se iznenadio, — reče on. — Ima nečeg u tom uplitanju unjegova čula što me smeta. U njegovu percepciju svijeta.

Sestra Clotilda mu stisnu ruku. Kao psihijatrijski socijalni radnik

imala je ovlaštenje da zna što se događalo na Projektu, a poznavala jeDona Kaymana. — Čula lažu, Donnie. I Sveto Pismo ti to kaže.

— Da, znam. Ali, ima li Brad ikakvo pravo odlučivati o načinu na kojiRogerova čula lažu?

Clotilda zapali cigaretu i pusti ga da razmišlja. Već su bili blizutrgovačkog centra kad je ponovo progovorila.

— Slijedeće skretanje, čini mi se.

— Aha, — odgovorio je, prihvativši se upravljača i prebacivši auto naručno upravljanje. Kliznuo je u parkiralište još uvijek preokupiran RogeromTorrawayom. Pred njim je bio tekući problem Rogerove žene. Već je i to bilasasvim dovoljna nevolja, no poslije nje čekao je veći problem: kako se Rogermože rvati s najvećim od svih ličnih pitanja — što je Pravo, a što Krivo? —ako su informacije na kojima mora osnivati odluku filtrirane kroz Bradoveposredničke sklopove?

Natpis nad izlogom govorio je „Zgodne sitnice”. Prema standardimaovog trgovačkog centra dućan je bio malen — centar je imao robnu kućuTwo Guys na nekoliko stotina tisuća kvadratnih metara i supermarket jošdvaput veći. No bio je dovoljno velik da bude skup. Sa stanarinom,komunalijama, plaćama za tri prodavača (od toga dva sa skraćenim radnimvremenom) i izdašnom menadžerskom plaćom za Dorrie, predstavljao jenetto gubitak od skoro dvije tisuće dolara mjesečno. Roger je to rado plaćao,iako su mu neke naše administrativne i obračunske funkcije bile ukazale na toda je jeftinije te dvije tisuće mjesečno davati Dorrie za džeparac.

Dorrie je slagala porculan na policu s natpisom „Rasprodaja — sve zapola cijene”. Sasvim je ljubazno klimnula glavom posjetiocima. — Zdravo,Don. Drago mi je da vas vidim, Sestro Clotilda. Hoćete li kupiti crvene šaliceza čaj, vrlo jeftino?

— Baš lijepo izgledaju, — reče Clotilda.

— I jesu lijepe. Ali, nemojte ih kupiti za samostan. Ured za hranu ilijekove naredio je da ih povučemo iz prodaje. Glazura je navodno otrovna— ako pijete iz njih najmanje četrdeset šalica čaja svaki dan u toku dvadesetgodina.

— Je li? Baš šteta. Ali — vi ih ipak prodajete?

— Propis stupa na snagu tek za mjesec dana, — objasni Dorriebljesnuvši smiješkom. — Nisam to baš smjela reći pred svećenikom i časnomsestrom, zar ne? Ali stvarno, prodajemo tu glazuru već godinama i još nikadnisam čula da je itko umro.

— Hoćeš li popiti kavu s nama? — pita Kayman. — Naravno, izdrugih šalica.

Dorrie uzdahnu, poravna red šalica i reče, — Ne, bolje je da samoporazgovaramo. Dođite u moj ured. — Povede ih, dobacivši preko ramena,

— Ionako znam zašto ste ovdje.

— Je li? — reče Kayman.

— Hoćete da posjetim Rogera, je l’ da?

Kayman sjednu u široki naslonjač pred njenim pisaćim stolom.

— A zašto ga ne posjetiš, Dorrie?

— K vragu, Don, čemu? Pa on je izvan svega. Ne bi ni znao jesam litamo ili nisam.

— Da, on jest pod sredstvima za umirenje. Ali ima i svjesnih perioda.

— Je li tražio da dođem?

— Raspitivao se o tebi. Što hoćeš, da te moli da dođeš?

Dorrie slegnu ramenima, premećući keramičku šahovsku figuru podrukama. — Je li ti ikad palo na pamet da gledaš svoja posla. Don?

Nije se uvrijedio. — Upravo to i radim. Roger je sad naš jedininezamjenljiv čovjek. Da li znaš što se s njim događa? Već je dvadeset i osamputa bio na operacionom stolu. U trinaest dana! On više nema oči. Ni pluća,ni srce, uši, nos ... nema više ni kože, kompletno je skinuta, nema je više.Skinuta centimetar po centimetar i zamijenjena sintetikom. Živ odran - ljudisu zbog toga postajali sveci, a sad imamo čovjeka koji čak ne može imati nisvoju ženu ...

— Ma govno! — planu Dorrie. — Nemaš pojma o čemu govoriš.Roger me zamolio da ga ne dolazim posjećivati kad počnu operacije. Mislioje da neću moći ... jednostavno nije želio da ga vidim takvoga!

— Meni se učinilo, — svećenik će, — da si ti prilično čvrste građe.Da li bi ti bila u stanju to podnijeti?

Dorrie se namršti. To njeno ljepuškasto lice nije na trenutak izgledaloni najmanje lijepo. — Ne radi se o tome što ja mogu podnijeti, — reče.

— Čuj, Don, imaš li ti kakvu ideju o tome što to znači biti udana začovjeka kakav je Roger?

— Zašto? ... pa, rekao bih, sasvim lijepo, — Kayman će iznenađeno.

— On je dobar čovjek!

— Jest, on je dobar čovjek. Ja to znam bar jednako tako dobro kao i ti,Done Kayman. I on je k tome potpuno ludo u mene zaljubljen.

Nasta kratka pauza. — Mislim da ne shvaćam u čemu govoriš, — javise Sestra Clotilda. — Zar ti to smeta?

Dorrie je pogleda zamišljeno. — Smeta ... hm. Možda bi se to moglo itako reći. — Ona spusti šahovsku figuru i nagnu se preko stola. — To je sansvake djevojke, zar ne? Da nađe pravog pravcatog heroja, zgodnog pametnogi slavnog, a, praktički, i bogatog. I onda još tako ludo zaljubljena u nju dajednostavno nije u stanju vidjeti u njoj ništa što bi bilo loše. Zato sam se iudala za Rogera; nisam vjerovala da imam takvu sreću. — Glas joj se povisioza pola tona. — Ne vjerujem da znaš kako to izgleda kad je netko u tebezaljubljen do ušiju. Kakva je korist od čovjeka potonula do ušiju? Ponekad,kad smo zajedno u krevetu i kad pokušavam zaspati, ja ga naprosto čujemkako leži budan kraj mene, ne miče se, ne ide na zahod, naprosto zajebanoobziran! Da li znaš da kad mi putujemo zajedno Roger nikad ne ide na zahodsve dok mu se ne učini da sam zaspala ili dok ja ne izađem iz sobe? On sebrije one minute kad ujutro ustane, on ne želi da ga vidim raskuštrana. On sebrije ispod pazuha i triput dnevno deodorira. On ... on se ponaša prema menikao da sam Djevica Marija! Don on je blesav. I to tako traje već devetgodina.

Gledala je s molbom u očima svećenika i opaticu koji su šutjeli, a biloim je pomalo neugodno. — I onda, — Dorrie će, — onda mi dođete vasdvoje i govorite mi da bih ga trebala posjetiti; sad kad ga pretvaraju u neštojezivo i apsurdno. I vi i svi ostali. Kathleen Doughty mi je svratila prošlevečeri. Bila je već malo pod gasom; pila i premetala tužne misli, pa seodlučila doći do mene i reći mi plod svoje vinske mudrosti — to da ja Rogeračinim nesretnim. I znate što? Ona ima pravo. Svi vi imate pravo. Ja ga činimnesretnim. Ono u čemu svi vi griješite je, međutim, u ideji da bi ga mojaposjeta usrećila ... k vragu!

Telefon je zazvonio. Dorrie podignu slušalicu i onda pogledaKaymana i Sestru Clotildu. Izraz njena lica, pred neki trenutak pun molbe,zgusnuo se u nešto nalik porculanskim figurama na stoliću kraj pisaćeg stola.

— Oprostite mi na trenutak, — reče, sklopivši meke plastične latice okoslušalice koje su telefon činile nečujnim i okrenuvši se od njih u stolici.Govorila je na trenutak nečujno u slušalicu, a zatim prekinula vezu i ponovose okrenula k njima.

Kayman joj reče — Dala si mi materijala za razmišljanje, Dorrie. Aliipak...

Ona se osmjehnu porculanskim osmjehom. — Ali ipak mi želiš rećikako da upravljam svojim životom. No, eto, ne možeš. Rekli ste što ste imalireći; vas oboje. Hvala što ste došli. I hvala vam ako sada odete. Nemamo višešto reći jedni drugima.

Unutar velike bijele kocke Projekta ležao je Roger, ruku i noguraširenih, lebdeći na fluidiziranu krevetu. Trinaest je dana tako ležao,pretežno bez svijesti ili bar nesposoban da utvrdi je li svjestan ili ne. Sanjaoje. Znali smo kad sanja, najprije po brzom pokretanju očnih jabučica, akasnije, kad više nije bilo očiju, po trzajima krajeva očnih mišića. Neki su odtih snova bili stvarnost, no on ih nije bio u stanju razlikovati.

Vrlo smo pažljivo pratili Rogera Torrawaya tokom svake sekunde togperioda. Jedva da je bilo trzaja kojeg mišića ili prijelaza naboja na sinapsikoji ne bi uključio nekakav monitor, a mi smo vjerno integrirali podatke ipažljivo nadgledali sve vitalne funkcije.

To je bio tek početak. Što je Rogeru učinjeno u trinaest dana kirurškograda nije bilo mnogo više od onog što se bilo učinilo na Willu Hartnettu. A tonije bilo dovoljno. Kad je s tim bilo gotovo, protetičari i kirurzi su počeliraditi stvari koje još nikad nisu bile učinjene ljudskom biću. Kompletanživčani sustav bio mu je preuređen, a svi važniji živčani putovi povezaniposebnim spojevima s velikim kompjutorom na katu niže. Bio je to IBM3070 za opće namjene; zauzimao je pola sobe, a još uvijek nije imao dovoljankapacitet da vrši sve funkcije koje su se od njega zahtijevale. Tri tisućekilometara dalje, na sjeveru države New York, tvornica IBM sastavljala jeposeban kompjutor za ovu namjenu koji je trebalo da stane u malo veći ranac.Smišljanje i izrada tog kompjutora bila je najteži dio projekta i izmjene nalogičkim krugovima vršili smo čak i dok su ih već bili sastavljali na radnimstolovima. Čitava naprava nije smjela biti teža od četrdeset kilogramazemaljske težine, njena najveća dimenzija nije smjela prijeći pola metra, amorala je raditi na ugrađene baterije koje su se neprekidno punile solarnimćelijama.

Problem solarnih ćelija zadavao nam je u početku muke, ali smo ga nakraju riješili prilično elegantno. One su apsolutno morale imati površinu odnajmanje tri kvadratna metra. Površina Rogerova tijela, pa i nakon svihrevizija i dodataka, ne bi bila dovoljna čak ni kad bi čitava odjednom moglaprimati blijedu sunčevu svjetlost na Marsu. Riješili smo to konstrukcijomdvaju velikih prozračnih vilinskih krila. — Izgledat će kao Oberon, — rekaoje Brad radosno kad je vidio nacrte. — Ili kao šišmiš, — mrmljala jeKathleen Doughty.

Stvarno su ličila na šišmiševa krila, naročito jer su bila crna poputčađi. Za letenje ne bi bila dobra, čak ni u pristojno gustoj atmosferi, kad bi jeMars imao, jer tanak film od kojeg su bila građena strukturalno nije bioosobito čvrst. No nisu ni bila namijenjena letenju ni bilo kakvom opterećenju,već samo da se automatski šire i orijentiraju prema Suncu

tako da od njega prihvate maksimum zračenja koje ono može pružiti.Kasnije je, kao primisao, dizajnu dodana izvjesna mogućnost upravljanjakrilima, pa ih je Roger mogao upotrebljavati za održavanje ravnoteže, kao štose hodač po žici služi svojom motkom. Sve u svemu, krila su predstavljalagolem napredak u usporedbi s „ušima” koje smo bili stavili na WillaHartnetta.

U roku od osam dana solarna su krila bila smišljena i izrađena; kad suRogerova ramena bila spremna da ih prihvate, krila su bila spremna zamontiranje. Koža se već praktički proizvodila serijski. Već smo je zaHartnetta upotrebljavah u tolikoj mjeri, za prvo pokrivanje tijela, zapopravljanje oštećenja i za promjene u dizajnu tokom razvoja projekta, dasmo je mogli transplantirati na Rogerovu formu jednakom brzinom kojom sukirurzi gulili s njega onu s kojoj je bio rođen.

S vremena na vrijeme on bi se razbudio i gledao na svoju okolinu snečim što je ličilo na prepoznavanje i inteligenciju, no bilo je teško u to bitisiguran. Posjetioci, kojih je dolazila neprekidna rijeka, ponekad bi mu seobraćah, no neki su ga počinjali promatrati kao laboratorijski uzorak zadiskusiju i manipulaciju, poklanjajući mu otprilike toliko lične pažnje kolikoi posudi za titraciju. Vern Scanyon je skoro svaki dan bio tamo, zureći ukreaciju koja je nastajala sa sve većom odbojnošću. — Izgleda grozno, —mrmljao je. — Porezni obveznici bi bih oduševljeni!

— Pripazite malo, generale, — zarežala je Kathleen Doughty,postavljajući svoje golemo tijelo između direktora i predmeta razgovora. —Kako znate da vas on ne čuje?

Scanyon slegnu ramenima i ode predati izvještaj u predsjednikov ured.Upravo je u tom trenutku Don Kayman ulazio. — Hvala ti, majko cijelogsvijeta, — reče joj on vrlo ozbiljno. — Drago mi je što se brineš za mogprijatelja Rogera.

— Ma, — odvrati ona nervozno, — nema to veze s osjećajima. Tomjadniku treba malo samopouzdanja. Bez toga neće moći. Znaš i sam s kolikosam amputacija i paraplegičara radila. A znaš li koliko je njih bilo potpunonepokretnih, onih koji nikad neće moći ni hodati ni pokrenuti bilo koji mišić,pa čak ni normalno vršiti nuždu? Za to je potrebna snaga volje. Don, a da bije imao moraš vjerovati u sebe.

Kayman se namršti; stanje Rogerove svijesti mu je još uvijekzaokupljalo misli. — Ne misliš li tako? — Kathleen će oštro, krivoprotumačivši mrštenje.

— Da, dapače! Mislim ... budi razumna, Kathleen, da li bih ja bio tajkoji bi sumnjao u nadmoć duhovnog nad tjelesnim? Ja sam samo zahvalan.Ti si dobar čovjek, Kathleen.

— Drek, — promrmlja ona kraj cigarete u kutu usana. — Za to samplaćena. Osim toga, — doda — čini mi se da danas još nisi bio u svom uredu.Da jesi, tamo bi bio našao ohrabrujuću poruku koju je svima nama poslaloNjegovo Veličanstvo general da ne bismo zaboravili kako je važno ovo štoradimo; uz sugestiju — između redaka — da se, ako promašimo datumlansiranja, svi možemo spremiti za koncentracioni logor.

— Kao da nam treba podsjetnik, — uzdahnu Otac Kayman gledajućiRogerovu grotesknu i nepomičnu pojavu. — Scanyon je dobar čovjek, alinaginje ideji da se ono što on radi nalazi u samom centru svemira. A ovaj putje možda čak u pravu.

Ta je tvrdnja bila u najmanju ruku za diskusiju. No za nas tu nije bilomnogo dvojbe; najvažnija spona u čitavu kompleksu međusobnih odnosauma i materije, kakvu je jedna ranija generacija znanstvenika bila nazvalaGaia, nalazila se upravo ovdje i lebdjela na svom fluidiziranu krevetuizgledajući poput protagonista kakva japanskog filma strave i užasa. BezRogera Torrawaya lansiranje na Mars ne bi moglo biti izvršeno na vrijeme.Milijarde ljudi možda bi sumnjale u važnost tog događaja; mi nismo.

Roger se nalazio u srcu svega. Oko njega, u volumenu zgradeProjekta, odvijali su se svi prateći radovi i ulagali napori potrebni da se odnjega napravi ono što je morao postati. U operacijskoj dvorani do njegove

sobe Freeling, Weidner i Bradley su u njega upetljavali nove dijelove. Dolje,u komori s marsovskom atmosferom u kojoj je Willy Hartnett umro, ti sudijelovi testirani u marsovskim uvjetima sve dok ne bi otkazali. Nekad jevrijeme do tog kvara bilo zastrašujuće kratko, pa bi se taj dio oblikovaoiznova, ili bi mu se dodala sigurnosna rezerva — ili bi se ponekad i usprkossvemu upotrijebio, uz čvrsto držanje palaca i molitve.

Od Rogera se svemir širio na sve strane poput ljusaka glavice luka.Nešto dalje u zgradi nalazio se gigantski 3070 koji je kuckao i zujao i svevrijeme prikupljao nove segmente programa, prateći posredničke sklopovekoji su se sat po sat ugrađivali u Rogera. Izvan zgrade bilo je naselje Tonkakoje je živjelo ih umiralo prema zdravlju Projekta, svog najvažnijegposlodavca i glavnog razloga za svoje postojanje. Svud oko Tonke bio jeostatak Oklahome, a prostirući se u svim smjerovima i ostale pedeset i četiriSjedinjene Države; oko njih pak nevoljama progonjen, ljutit svijet koji je napolitičkom nivou žustro lansirao diplomatske note iz jedne svoje metropole udrugu, a zubima se i noktima borio da preživi u svakom od svojih milijardipojedinačnih, ličnih života.

Ljudi na Projektu s vremenom su se nekako bili odvojili od najvećegdijela tog ostalog svijeta. Nisu gledali televiziju ako nisu morali, a unovinama su izbjegavali sve osim sportskih vijesti. Radeći punom parom nisuni imali mnogo vremena, no razlog nije bio u tome. Oni jednostavno nisuhtjeli znati što se događa. Svijet je tonuo u ludilo i njihova izolirananeobičnost u velikoj bijeloj kocki zgrade Projekta izgledala im je stvarno inormalno, dok su stalni sukobi u New Yorku, taktički nuklearni rat uArapskom zaljevu i masovni pomor od gladi u zemljama koje su se nekadzvale „u razvoju”, djelovali kao irelevantna fantazija.

I bili su fantazija. U najmanju ruku nisu bili bitni za budućnost naševrste.

I tako se Roger i dalje mijenjao i nastavljao živjeti. Kayman je sveviše i više vremena provodio s njim, svaku minutu koju je mogao odvojiti odsvog posla na nadgledanju marsovske komore. Gledao je s dragošću KathleenDoughty kako maršira s kraja na kraj sobe, prosipajući pepeo cigarete svudaosim po Rogeru. No problem ga je još uvijek mučio.

Morao je prihvatiti da Rogeru trebaju posrednički sklopovi da bi muinterpretirali suvišak informacija, no nije bilo odgovora na veliko pitanje: akoRoger ne može znati što zapravo vidi, kako bi onda mogao prepoznati Istinu?

KROZ VARLJIVE OČI

Vrijeme se brzo promijenilo, i to na bolje. Vidjeli smo kako promjenanailazi u obliku klina polarnog zraka potisnuta iz Alberte daleko prema dolje,sve do drške teksaške „tave”. Prognoza jakih vjetrova prizemljila jehoverkare. Osoblje Projekta, koje nije imalo automobile s kotačima, bilo jeprisiljeno služiti se javnim prijevozom, a parkirališta su ostala gotovo pusta,ne računajući velike nespretne loptaste grmove kotrljajućeg korova koji suposkakivali pred naletima vjetra.

Nisu se svi obazirali na upozorenja i pojavile su se prehlade i gripeprvog godišnjeg zahlađenja. Brad je morao ležati. Weidner je bio pokretan,ali mu nisu dozvoljavali da se približi Rogeru iz straha da ga ne zarazi nekomtrivijalnom sitnom bolešću s kojom se ovaj ne bi bio u stanju boriti. Većinaposla na Rogeru prepuštena je tako Jonathanu Freelingu, nad čijim sezdravljem zatim bdjelo skoro jednako ljubomorno kao i nad samimRogerovim. Kathleen Doughty, ta neuništiva, žilava stara gospođa, bila je uRogerovoj sobi svakoga sata zasipajući bolničarke pepelom cigareta isavjetima. — Tretirajte ga kao osobu, — naredila im je. — I pošteno seobucite prije nego krenete kući. Sa svojim se lijepim malim dupetima možetepraviti važne kad god hoćete, a sad vam je dužnost da se čuvate prehlade svedok vam ne pronađemo zamjenu.

Bolničarke se nisu bunile. Trudile su se koliko su mogle, čak i ClaraBly koju su pozvali na posao s medenog mjeseca da zamijeni bolničarke nabolesničkoj listi. Trudile su se baš kao i Kathleen Doughty, iako je bilo teškoimati na umu, gledajući to groteskno stvorenje još uvijek zvano RogerTorraway, da je on zapravo ljudsko biće, jednako podložno čežnji i depresijikao i one same.

Roger je s vremena na vrijeme počinjao biti nešto jasnije svjestan.

Dvadeset i više sati svakog dana bio je kompletno isključen ili pak upolusnenoj magli analgetika, no ponekad bi prepoznao ljude oko sebe, anekad bi im se čak i suvislo obratio. Tada bismo ga ponovo uspavali.

— Htjela bih znati što on zapravo osjeća, — rekla je Clara Bly sestrikoja je došla da je zamijeni.

Ova pogleda na masku koja je bila sve što je ostalo od njegova lica, sgolemim, širom otvorenim očima. — Možda je bolje da ne znaš, — reče joj,— Idi kući, Clara.

Roger je to čuo; vidjelo se po tragu na ekranu osciloskopa.Proučavajući telemetriju mogli smo dobiti neku ideju o tome što se zbivalo unjegovoj glavi. Cesto je osjećao bol, to je bilo očito. No bol nije bioupozorenje da na nešto treba obratiti pažnju, niti pokretač na akciju. Bio jejednostavno još jedna životna činjenica. Naučio je da ga očekuje, a kad dođeda ga prihvati. Nije bio svjestan mnogo čega drugog. Osjeti još nisu bihnaučili nositi se s realnošću njegova novog tijela. Nije ni znao kad su mu oči,pluća, srce, uši, nos i koža bih zamijenjeni ih dopunjeni. Nije prepoznavaoznakove koji su mu o tome mogli dati obavijesti. Okus krvi i izbljuvaka pridnu nepca — kako da zna da to znači da su pluća uklonjena? Ili zacrnjenje;potisnut bol u lubanji potpuno različit od svih glavobolja koje je ikad imao —kako da ga protumači, kako da razlikuje uklanjanje čitava vidnog aparata odjednostavna gašenja svjetla prekidačem?

U jednom je trenutku mutno shvatio da je prestao osjećati onu poznatubolničku aromu deodoranta i sredstva za dezinfekciju. Ah kada? To nijeznao. Znao je samo da u njegovoj okolini nije više bilo nikakvih mirisa.

Mogao je čuti, s oštrinom i sposobnošću razlučivanja kakvu još nikadnije doživio, najednom novom nivou percepcije. Jasno je čuo svaku riječ kojaje u sobi bila izgovorena, ma kako je tiho netko šaptao, a i većinu onog što sedešavalo u susjednim sobama. Čuo je što ljudi govore ako je bio dovoljnosvjestan da uopće išta čuje. Razumijevao je riječi. Osjećao jedobronamjernost Kathleen Doughty i Jona Freelinga i razumijevaozabrinutost i ljutnju koja je potcrtavala glasove zamjenika direktora igenerala.

Povrh svega osjećao je bol.

Postojalo je toliko mnogo vrsta boli! Bili su tu bolovi u svimdijelovima njegova tijela, zarastanje kirurških rezova, bijesno pulsiranje uozlijeđenu tkivu pri većim zahvatima i beskonačan broj sitnih bolnih trzajakad bi Freeling ili bolničarke zatjeravali instrumente u tisuće bolnih mjestana površini tijela da dobiju podatke za proučavanje.

I jedan dublji, unutrašnji bol, kojeg je ponekad osjećao gotovo fizički,a dolazio bi pri pomisli na Dome. Nekad, kad bi bio budan, sjetio bi se pitatida li ga je posjetila ili možda zvala telefonom. Nije se sjećao da je ikad dobioodgovor.

A onda se jednog dana javio novi gorući bol u glavi... i on shvati da jeto svjetlost.

Ponovo je vidio.

Kad su bolničarke shvatile da ih on može vidjeti, odmah su javile JonuFreelingu koji je dohvatio telefon i pozvao Brada. — Evo me odmah, — rečemu Brad — drži ga u mraku dok ne dođem.

Trebalo mu je više od sata da stigne, a kad se pojavio očito se jedvadržao na nogama. Podvrgnuo se antiseptičkom tuširanju, oralnom spreju zadezinfekciju i namještanju kirurške maske, a zatim oprezno otvorio vrata iušao u Rogerovu sobu.

Glas s kreveta upitao je, — Tko je? — Slab i drhtav glas, alinesumnjivo Rogerov.

— Ja sam. Brad. — Pipao je rukom sa strane vrata dok nije pronašaoprekidač. — Upalit ću najslabija svjetla, Roger. Reci mi kad me možešvidjeti.

— Ja te i sad vidim, — uzdahnu glas. — Bar mi se čini da si to ti.

Brad zaustavi ruku. — Kako me, k vragu, možeš — počne i odmah

stane. — Kako to misliš, da me i sad vidiš? Što zapravo možešvidjeti?

— Čuj, — šapnu glas, — nisam baš siguran što se tiče lica. Vidimsamo nekakav sjaj. Ali mogu ti vidjeti šake i glavu. Dosta su svijetle. Moguraspoznati ruke i tijelo, ali mnogo manje jasno. Da, vidim ti i noge. Ali lice tije nekako čudno. U sredini kao da je nekakva mrlja.

Brad dotaknu rukom kiruršku masku i shvati. — Infracrveno. Ti vidištoplinu. Vidiš li još što?

S kreveta se na trenutak nije čulo ništa. — Čuj, vidim nekakavsvijetao pravokutnik; valjda je to okvir vrata. Vidim uglavnom samo rub.Tamo uza zid je nešto prilično svijetlo, a čujem i nekakve zvukove —sigurno monitori za telemetriju? I svoje tijelo vidim, odnosno vidim plahtupreko sebe i kao nekakve obrise mog tijela na njoj.

Brad je pažljivo gledao po sobi. Čak i kad se priviknuo na mrak nijemogao vidjeti praktički ništa; točkasti uzorak osvijetljenih kazaljki nainstrumentima monitora i vrlo blijedo prodiranje svjetla s hodnika porubovima vrata.

— čuj, to je vrlo dobro, Rog. Vidiš li još što?

— Aha, ali ne znam što je to. Nekakva vrlo blijeda svjetla nisko dolje,kraj tebe.

— To su sigurno otvori za centralno grijanje. Pa tebi to odlično ide,dečko moj. Čekaj sad malo, pojačat ću svjetla u sobi. Sasvim malo. Ti moždamožeš bez njih, ali ja ne mogu, a neće moći ni bolničarke. Reci mi štoosjećaš.

Polagano je zakretao regulator jačine svjetla, za osminu kruga, pamalo više. Oživješe svjetla iza ukrasnih zaklona po rubu stropa, najprije vrloslabo, pa malo jače. Brad je već mogao vidjeti lik ispružen na krevetu,najprije sjaj krila što su se raširila i pružila prema naprijed, preko tijelaRogera Torrawaya, a zatim i tijelo samo s plahtom koja ga je pokrivala svedo pasa.

— Sad te vidim, — uzdahnu Roger svojim tankim promuklim glasom.— Sad je malo drukčije, vidim i boje, i više nisi onako sjajan.

Brad spusti ruku s regulatora. — Zasad će biti dovoljno. — Nasloniose na zid, nesiguran na nogama. — Oprosti, — reče, — Uhvatila me nekakvaprehlada ili tako nešto ... a kako je s tobom; da li ti išta osjećaš? Mislim,nekakav bol ili nešto slično?

— Zaboga, Brad!

— Ne, mislio sam bol povezan s vidom. Da li te od svjetla bole ... hm,oči?

— One su valjda jedino što me ne boli, — uzdahnu Roger.

— Odlično. Malo ću pojačati svjetlo. Ovako. Je li u redu? Ne smetate?

— Ne.

Brad oprezno priđe krevetu. — Dobro, htio bih da nešto pokušaš.Možeš li ... ovaj, možeš li zatvoriti oči? Hoću reći, možeš li isključiti vidnereceptore?

Šutnja. — Ne, izgleda da ne mogu.

— Čuj, ti to možeš. Rog. Sposobnost za to je ugrađena; moraš je samopronaći. I Willy je na početku imao problema, pa je poslije naučio. Rekao jeda je pokušavao na svakojake načine, sve dok se jednom nije dogodilo.

— ... Ništa se ne događa.

Brad razmisli na trenutak. U glavi mu je vladala zbrka od prehlade ifizički je osjećao kako gubi snagu. — Vidi, probaj ovako. Jesi li ikad imaoproblema sa sinusima?

— Ne. Zapravo jesam, sasvim malo.

— Da li se sjećaš gdje te točno boljelo?

Tijelo se nevoljko pomaklo na krevetu; velike oči upravljene premaBradu. — Mislim da se sjećam.

— Pokušavaj negdje oko tog mjesta, — naredi mu Brad. — Vidimožeš li pokrenuti kakav mišić. Tamo više nema mišića, ali su krajevi živacakoji su ih upravljali još uvijek na svom mjestu.

— ... Ne. Ništa. Koji je to mišić?

— K vragu Roger! Zove se rectus lateralis, ako ti to nešto znači.Jednostavno pokušavaj.

— ... Ne ide.

— No dobro, — uzdahnu Brad. — Nije važno. Nastavi pokušavati štoviše možeš. U redu? Već ćeš pronaći kako se to radi.

— I to mi je utjeha, — prošaputa glas s kreveta ogorčeno. — Čuj,Brad! Sad mi izgledaš sjajnije.

— Kako to misliš, sjajnije? — odbrusi Brad,

— Tako, više sjajno. Lice ti je svjetlije.

— Aha, — sjeti se Brad. Primijetio je da je opet nesiguran na nogama.

— Čini mi se da imam visoku temperaturu. Bolje da odem odavde.Ova bi maska od gaze trebala spriječiti da te zarazim, ali nije pouzdana višeod petnaestak minuta.

— Prije nego odeš, — prošapta glas inzistirajući, — učini mi nešto.Ugasi opet svjetla na trenutak.

Brad slegnu ramenima i posluša. — I?

Čulo se kako nespretno tijelo miče na krevetu. — Pomičem se da tebolje vidim, — javi se Roger. — Čuj, Brad, htio sam te pitati kako stojestvari. Hoću li se provući?

Brad razmisli. — Mislim da hoćeš, — reče mu iskreno. — Za sada jesve u redu. Čuj, Roger, tebi neću kenjati. Ovo što sad radimo su nove stvari,pionirski posao. Nešto može lako poći krivo, ali za sada mi se čini da je sve uredu.

— Hvala. Još nešto. Brad. Viđaš li što Dorrie?

Pauza. — Ne. Nisam je vidio više od tjedan dana. Bio sam prokletobolestan, a kad nisam bio bolestan imao sam previše posla.

— Aha. Čuj, možda je bolje da ostaviš svjetla upaljena da sebolničarke lakše snađu.

Brad ponovo zakrenu regulator. — Navratit ću čim budem mogao. Ati pokušavaj zatvoriti oči, može li? Osim toga, imaš telefon pa me nazovi kadgod hoćeš. Ne samo kad nešto nije u redu; o tome ne moraš brinuti jer ću toodmah znati. Više ni na zahod ne idem, a da ne ostavim broj telefona nakojem me mogu pronaći. Zovi me i kad jednostavno hoćeš s nekimporazgovarati.

— Hvala, Brad. Zdravo.

Napokon je kirurgija došla kraju, ili bar onaj najgori dio. Kad je Rogerto shvatio, osjetio je olakšanje koje mu je bilo vrlo dragocjeno, iako je usvijesti bilo još mnogo napetosti kojoj nije bilo oduška, mnogo više nego štoje želio podnositi.

Clara Bly ga je održavala čistim i — nasuprot izričitim naredbama —donosila mu cvijeće da bi mu podigla moral. — Ti si jedna jako dobra curica,— šapnuo bi joj Roger, okrećući glavu da ga bolje vidi.

— Kako to cvijeće tebi izgleda?

Pokušao je opisati. — Pa, vidim da su to ruže. Ali nisu crvene.Svijetlo žute? Ista boja, otprilike, kao tvoja narukvica.

— Narančasta. — Prebacila je novu plahtu preko njegovih nogu, kojase lagano napuhnula i lelujala na struji zračnog jastuka fluidizirana kreveta.— Treba li ti noćna posuda?

— Ne znam zašto, — promrmlja Roger. Već je treći tjedan bio nadijeti s vrlo malo neprobavljivih tvari i desetak dana pod kontrolom uzimanjatekućina. Ekskretorni organi su mu, kako je rekla Clara, počinjali služitiuglavnom za ukras. — Uostalom, dozvoljeno mi je da ustajem. Ako se išta idesi, mogu se i sam pobrinuti.

— Prava muškarčina, — nasmije se Clara, pokupivši prljavuposteljinu i odlazeći. Roger se uspravi. Iznova je započeo istraživanje svijetaoko sebe. Proučavao je ruže ispitivački. Velike mrežaste oči primale sunajmanje još jednu dodatnu oktavu zračenja, što je značilo bar šest boja kojeRoger nikad još nije vidio, od infracrvene do ultraljubičaste. No on nije zanjih imao imena; spektar duginih boja kojeg je vidio čitava životajednostavno se proširio da ih obuhvati. Ono što je njemu izgledalotamnocrveno, bila je, znao je, zapravo slaba toplina. Čak bi bilo pogrešno rećida je to izgledalo crveno; radilo se samo o jednoj drukčijoj osobini svjetla,koja je nekako podsjećala na toplinu i na dobro osjećanje.

Ipak, nešto je s ružama bilo vrlo čudno, a to nije imalo veze s bojom.

Zbacio je plahtu sa sebe i pogledao se. Nova je koža bila glatka, bezpora, bez dlaka, bez bora. Više je ličila na gumu ronilačkog odijela nego naput koju je znao čitav svoj život. Pod njom je, znao je, bila potpuno nova,mehanički gonjena muskulatura, no ništa se od nje nije moglo vidjeti.

Uskoro će ustati i hodati, bez ičije pomoći. Nije još bio sasvimspreman na to. Uključio je televizor. Ekran se osvijetli blještećim uzorkomtočaka purpurne, tamnomodre i zelene boje. Bio je potreban svjestan naporda bi u njima vidio tri djevojke kako pjevaju ljuljajući tijelima; nove su očinastojale analizirati uzorak do sastavnih dijelova. Mijenjao je stanice sve doknije naišao na vijesti. Nova Narodna Azija poslala je još tri nuklearnepodmornice u „kurtoazni posjet” Australiji. Sekretar za štampu predsjednikaDeshantina strogim je tonom izjavio da naši saveznici u Slobodnom svijetumogu računati na nas. Svi nogometni timovi Oklahome izgubili su utakmice.Roger ugasi televizor; počela ga je bila hvatati glavobolja. Kad god bipromijenio položaj, linije bi se na ekranu nagnule, a sa stražnje stranetelevizora dopirao je nekakav zbunjujući jak sjaj. Nakon što je isključiotelevizor, još je neko vrijeme promatrao kako nestaje svijetlo u katodnojcijevi, a sjaj iza aparata tamni i blijedi. To je toplina, shvati.

Što je ono rekao Brad? „Pokušavaj tamo negdje oko sinusa?”

Čudan osjećaj, najprije biti u nepoznatu tijelu i onda pokušavati dapronađeš u njemu taj prekidač, tu kontrolu pokreta koju nitko zapravo nijemogao objasniti na zadovoljavajući način. Sve to, samo zato da bi čovjeksklopio oči! No Brad ga je uvjeravao da to može učiniti. Rogerovi osjećajiprema Bradu bili su kompleksni, a jedna njihova komponenta bio je ponos;ako je Brad rekao da to uopće netko može, tada je to Roger svakako moraoučiniti.

Jedino što to nije bivalo učinjeno. Pokušavao je svaku kombinacijustiskanja mišića i snage volje koju je mogao smisliti, i ništa.

Iznenada ga pogodi neočekivano sjećanje, godinama stara uspomenaiz dana kad se tek bio vjenčao s Dorrie. Ne, nije se bio vjenčao, još ne; samosu živjeli zajedno i pokušavali odlučiti da li da i javno spoje živote. Bio je tonjihov period masaže s transcedentalnom meditacijom, kad su istraživalijedno drugo na sve načine koji su bilo kom od njih ikad pali na pamet. Sjetiose mirisa ulja za novorođenčad s tragom mošusne arome i smijeha kojim supopratili upute za svoju drugu chakru: „Uputite zrak u slezenu i držite gatamo, a zatim izdahnite, klizeći rukama s obje strane partnerove kičme.”Nikad nisu bili pronašli gdje se to, ustvari, nalazila slezena i Dorrie je biladivno smiješna, pretražujući intimne zakutke njihovih tijela: „Je li moždaovdje? Ili tu? Roger, ti ovo jednostavno ne shvaćaš dovoljno ozbiljno ...”

Iznenadan unutrašnji bol naglo je procvao negdje u njemu i on sezavali unazad u očaju. Dorrie!

Vrata se otvore s treskom.

Clara Bly uleti u sobu, sjajnih očiju raširenih na lijepu, tamnom licu.— Roger! Što to radiš?

Polako je i duboko udahnuo prije nego što je progovorio. — U čemuje stvar? — Osjećao je nekakvu plošnost u glasu; nakon svega što su od njeganapravili vrlo mu je malo tona i boje preostalo.

— Svi instrumenti skaču! Mislila sam ... ne znam što sam mislila, ališto god se desilo nije bilo bezazleno.

— Oprosti, Clara. — Pratio je pogledom dok je žurno prišlamonitorima kraj zida i na brzinu ih pregledavala.

— Sad je malo bolje, — prizna ona nevoljko. — Valjda će sad biti uredu. Što ti to, zaboga, radiš, Roger?

— Brinem, Clara.

— O čemu?

— O svojoj slezeni. Znaš li ti gdje se ona nalazi?

Gledala ga je na trenutak zamišljeno prije nego je odgovorila. —Ispod donjeg ruba rebara, na lijevoj strani. Otprilike tamo gdje misliš da ti senalazi srce, pa malo niže. Ti se to šališ sa mnom?

— Pomalo. Zapravo sam se sjećao stvari kojih se nisam smio.

— Molim te da to više ne radiš.

— Pokušat ću. — No misao o Dorrie i Bradu još je uvijek vrebala,tamo dolje, ispod svjesna razmišljanja. — Još nešto, Clara. Pokušavamzatvoriti oči i ne ide mi. Ne mogu.

Ona priđe i dotaknu mu rukom rame sa simpatijom. — Dušo, već ćešti to moći.

— Aha.

— Ne, ozbiljno ti kažem. Nekako sam u to doba bila i s Willyjem i onje bio potpuno obeshrabren. Pa ipak mu je uspjelo. Uostalom, — reče muodlazeći, — sad ću se ja za to brinuti. Vrijeme za gašenje svjetla. Ujutromoraš biti svjež kao cvjetić.

Sumnjičavo on upita — Zašto?

— Ne, nema više rezanja. Za sada je bilo dosta operacija. Nije li tiBrad rekao? Sutra će te spojiti s kompjutorom za to nekakvo posredovanje.Sutra ćeš imati puno posla, pa se sad lijepo naspavaj. — Ugasila je svjetlo, aRoger je gledao kako joj se tamno lice preliva u blagi sjaj koji mu je ličio naboju zrele breskve.

Nešto mu padne na pamet. — Clara? Bi li mi htjela učiniti uslugu?

Zastala je s rukom na vratima. — Kakvu uslugu, dušo?

— Htio sam te nešto pitati.

— Pa, pitaj.

Oklijevao je, razmišljajući kako da učini ono što je htio. — Htio bihznati, — reče, smišljajući što da kaže, — to jest, hm ... da, čuj, Clara, kad si ukrevetu s mužem i vodite ljubav, što mu sve radiš?

— Roger! — Sjaj na licu je iznenada porastao za pola decibela;mogao je razaznati mrežu žilica pod njenom kožom kad je vruća krv stalapulsirati kroz njih.

Rekao joj je, — Oprosti, Clara. Čuj, valjda sam ležeći ovako dugopostao previše gladan tih stvari. Zaboravi da sam te pitao, molim te.

Bila je tiha na trenutak. Kad je progovorila, bilo je to profesionalnim,a ne prijateljskim tonom. — Dobro, Roger, nema problema. Samo si me maloiznenadio. Nisam ... čuj, to je u redu, jedino sam se zaprepastila. Nikad meprije nisi pitao nešto takvo.

— Znam da nisam. Oprosti.

No nije mu bilo žao, ne sasvim.

Pratio je pogledom vrata kako se zatvaraju i proučavao pravokutniobris ocrtan svjetlom koje je prodiralo s hodnika. Pažljivo je održavao mir usvojoj glavi, ne želeći da se monitori ponovo probude i zazvone na alarm.

No želio je razmisliti o nečem što se nalazilo upravo na granici opasnezone. O tome kako je zažarenje Clarina lica, koje je trikom bio izmamio,neobično ličilo na iznenadan sjaj koji se prelio Bradovim licem baš kad ga jepitao viđa li Dorrie.

Slijedećeg smo jutra bili mobilizirani u potpunosti, provjeravajući svesklopove, uključujući rezervne sisteme, podešavajući automatske releje zaprebacivanje priključaka tako da reagiraju na najmanji tračak nekog kvara ilipogreške. Brad je došao u 06.00, slab, ali bistar i spreman za posao. Weidneri Jon Freeling samo nekoliko minuta poslije njega, iako je primaran posaotoga dana bio u potpunosti Bradov. Nisu mogli a da ne budu tamo. I KathleenDoughty je, naravno, bila prisutna kao što je, bila prisutna i svakomprethodnom koraku, ne zato što bi to dužnost od nje tražila, nego njeno srce.— Nemojte mi tog dečka gnjaviti, — režala je na njih preko cigarete. —Trebat će mu sva pomoć koju može dobiti kad slijedeći tjedan ja počnem snjim raditi.

Jasno izgovarajući svaki slog. Brad joj reče, — Kathleen, napravit ćuprokleto najbolje što uopće mogu.

— Znam, Brad. Znam da hoćeš. — Utisnula je opušak cigarete upepeljaru i odmah pripalila novu. — Nisam, eto, nikad imala djece. Valjda sumi zato Roger i Willy nekako to nadomjestili.

— Aha, — promrmljao je Brad, ne slušajući je više, Nije biokvalificiran da radi s 3070, ili s kojim od pomoćnih sistema, niti mu je to bilodozvoljeno. Mogao je jedino gledati dok su tehničari i programeri radili svojposao. Kad je treća provjera sistema prošla bez greške sve do same završnefaze, konačno je napustio kompjutorski odjel i popeo se tri kata liftom doRogerove sobe.

Pred vratima je zastao da uhvati dah. Otvorio je vrata sa smješkom.

— Spremni smo za ukopčavanje, — reče. — Da li se ti osjećašspremnim?

Mrežaste oči, kao oči golema kukca, okrenuše se prema njemu.Rogerov monoton glas odgovori, — Ne znam kako bih se trebao osjećati. Jase osjećam uglavnom uplašeno.

— Ma nemaš se čega bojati. Danas, — doda Brad hitro, — samotestiramo posredničke sklopove.

Velika šišmiševa krila zadrhte i promijene položaj. — Hoće li me toubiti — upita izluđujući monoton glas.

— Ma Roger, daj se sredi! — Brad se iznenada naljuti.

— Samo sam pitao, — zujao je glas.

— Postavljaš posrana pitanja! Čuj, ja znam kako se osjećaš ...

— Sumnjam.

Brad zastane i zagleda se u Rogerovo nekomunikativno lice. Trenutakkasnije reče, — Hajde da ti još jednom kažem. Ono što ću danas raditi nećete ubiti, nego te održati na životu. Jasno, ti sad razmišljaš o onom što sedesilo Willu. Tebi se to neće desiti. Ti ćeš se moći nositi s time — i ovdje ina Marsu gdje će to biti važnije.

— Meni je to i ovdje važno, — reče Roger.

— O, zaboga! Kad čitav sistem proradi vidjet ćeš samo ono što hoćeš.Imat ćeš prilično svjesnu kontrolu. Moći ćeš...

— Ja ne mogu još ni oči zatvoriti. Brad.

— Moći ćeš. Sve ćeš moći upotrebljavati, samo ako počnemo raditi natome. Kad budeš uključen, svi će ti podaci biti filtrirani kroz posredničkesklopove i svi će nepotrebni signali biti izbačeni da te ne zbunjuju. To je onošto je ubilo Willyja: konfuzija.

Pauza, dok je mozak iza tog grotesknog lica pretresao ono što je čuo.Ono što je Roger na kraju rekao bilo je, — Brad, grozno izgledaš.

— Žao mi je, ali imaš pravo. Ne osjećam se baš najbolje.

— Jesi li siguran da si sposoban za ovo?

— Jesam. Čekaj malo, što to hoćeš reći? Hoćeš da odgodimo stvar?

— Ne.

— Što onda hoćeš?

— Kad bih bar znao, Brad. Hajde, požuri. Počnite.

Već smo svi bili spremni; zelena su svjetla već bljeskala nekolikominuta. Brad slegnu ramenima i tmurno se obrati dežurnoj bolničarki, —Hajde, navalimo.

Zatim je slijedilo deset sati uključivanja posredničkih sklopova,jednog po jednog, čitavo vrijeme testirajući, namještajući, usklađujući,puštajući Rogera da oproba nova čula na projiciranim Rorschachovimmrljama i Maxwellovim obojenim krugovima. Za Rogera je dan jurio.Osjećaj protjecanja vremena nije više bio pouzdan. Nije ga kontrolirao onajugrađeni biološki sat što ga svaki čovjek ima u sebi, već dijelovi stroja. Onisu usporavali percepciju vremena u trenucima bez stresova, a ubrzavali kad jeto bilo potrebno. — Usporite, — molio bi, gledajući kako bolničarkeprolijeću kraj njega poput metaka. A zatim, kad je Brad tresući se odiscrpljenosti prevrnuo pladanj s krajonima i bočicama tinte, Rogeru se činiloda predmeti polako tonu prema tlu. Bez ikakve je teškoće uhvatio dvijebočice tinte i sam pladanj prije nego su dotakli pod.

Kad je kasnije razmislio o tome, shvatio je da su upravo to bilipredmeti koji su se mogli slomiti ili proliti. Voštane je krejone pustio dapadnu. U djeliću sekunde, koji je stajao na raspolaganju, on je odabraopredmete koje je trebalo uhvatiti, a ostalima dozvolio da padnu; a nije bilo nisvjestan što čini.

Brad se bio silno razveselio. — Momče, strašan si, — rekao mu je,držeći se naslona kreveta. — Ja se sad idem odmoriti i naspavati, ali ću tesutra posjetiti poslije operacije.

— Operacije? Kakve sad operacije?

— Ma, samo malo dotjerivanja. Ništa u usporedbi s onim što si većprošao, vjeruj mi. Od sad na dalje, — okrenuo se prema vratima — porod jeuglavnom gotov. Ono što te sad čeka je odrastanje. Vježbanje. Moraš naučitiupotrebljavati ono što imaš. Ono najteže je za tobom. Kako ti ideisključivanje vida?

— Brad, — zvonio je jednoličan glas, glasniji amplitudom, no tonalnosiv, — k vragu, što hoćeš od mene? Vidiš da pokušavam!

— Znam, — odvrati Brad pomirljivo. — Sutra ćemo se vidjeti.

Po prvi put tog dana bio je sam. Eksperimentirao je s novim čulima.Bilo je očito da bi mu mogla itekako koristiti da preživi u opasnimsituacijama. No isto su tako bila vrlo zbunjujuća. Svi sitni šumovisvakodnevna života bili su pojačani. Mogao je čuti Brada kako na hodnikurazgovara s Jonny Freelingom i bolničarkama kojima je smjena upravo bilazavršavala. Bio je svjestan toga da s ušima koje mu je majka bila uzgojila umaternici ne bi mogao uhvatiti ni šapat od svega toga, a sad je po želji mogaorazaznavati riječi: — ... lokalnu anesteziju, ali ja ne bih. Bolje je da nijesvjestan. I ovako je opterećen dovoljnom traumom. — To je Freeling govorioBradu.

Svjetla su sad bila mnogo sjajnija nego prije. Pokušao je smanjitiosjetljivost vida, no ništa se nije dešavalo. Ono što bi mu trebalo, mislio je,jest jedna mala žaruljica, kao za božićno drvce. Bilo bi to sasvim dovoljnoosvjetljenje; ova poplava svjetla ga je dekoncentrirala. Osim toga, svjetla subila izluđujuće ritmička; primjećivao je svaki puls struje od šezdeset Herza.Unutar fluorescentnih cijevi razaznavao je izvijanje sjajne zmije svjetlećegplina. Za razliku od toga, žarulje sa žarnom niti bile su gotovo tamne, osimsjajne niti u sredini koju je mogao razgledavati koliko je želio. Nije osjećaonikakav napor u očima, čak ni kad je gledao u najsjajnije svjetlo.

U hodniku se začuo novi glas i on izoštri sluh da bi čuo: Clara Bly.Upravo je bila došla na dužnost u noćnoj smjeni. — Kako nam je pacijent,doktore Freeling?

— Odlično. Djeluje odmorno. Prošle noći mu niste trebali datisredstvo za spavanje?

— Ne, sve je bilo u redu. Jedino, — zahihota, — jedino je bio malo ...ovaj, naseksan. Skoro da mi je uputio nekakav prijedlog u tom smislu, što odnjega stvarno nisam očekivala.

— Je li? — Nastala je zbunjena pauza. — No, s tim svakako više nećebiti problema. Dobro, idem provjeriti što očitavaju instrumenti. Pazite nanjega.

Roger pomisli kako bi trebao biti osobito fin prema Clari. Nije mu toteško padalo; Clara mu je od svih bolničarki bila najdraža. Naslonio se najastuk i slušao šuštanje svojih crnih krila i ritmičke zvukove koji su dopiraliiz uređaja za telemetriju. Bio je umoran. Kako bi lijepo bilo spavati...

Naglo se uspravio. Svjetla su nestala! A zatim su se ponovo pojavilačim je tog postao svjestan.

Naučio je sklopiti oči!

Zadovoljno se spustio natrag na nježno strujeći zračni jastuk. Stvarno,naučio je!

Probudili su ga da ga nahrane, a zatim ga ponovo uspavali zaposljednju operaciju.

Nije bilo nikakve anestezije. — Jednostavno ćemo te isključiti, —rekao je Jon Freeling. — Nećeš ništa ni primijetiti. — I nije primijetio.Najprije su ga prevezli u operacionu dvoranu, zajedno s bocama, cijevima,odvodima i svom ostalom opremom za intenzivnu njegu. Nije osjećao mirissredstva za dezinfekciju, ah je znao da je tamo; primjećivao je sjaj skupljenna vrhu svakog metalnog predmeta — toplinu od sterilizatora — kao sunčevsjaj kad osvjetljava zid sobe.

A onda je dr Freeling naredio da ga se isključi i mi smo poslušali.Smanjili smo osjetne ulazne informacije, jednu po jednu; njemu je toizgledalo kao da se zvukovi stišavaju, svjetla polako gase, a tjelesni dodiribivaju sve nježniji. Prigušili smo ulaz bola na čitavoj površini nove kože, apotpuno isključili tamo gdje će Freelingov nož sjeći i igla bosti. Ovdje seradilo o kompleksnom problemu. Mnogi od ulaza bola trebalo je da ostanusačuvani nakon što se on oporavi.

Morao je imati nekakav alarmni sistem kad bude slobodan na površiniMarsa, da mu kaže ako ga nešto pali ili lomi i oštećuje, a bol je bio najoštrijialarm kojeg smo mu mogli dati. No za veći dio tijela s bolom je bilo svršeno.Kad smo jednom ugasili ulaze, kompletno smo ih izbacili iz repertoaranjegovih osjetila.

Roger, naravno, nije znao ništa od toga. On je jednostavno zaspao iponovo se probudio.

Kad je podignuo pogled, kriknuo je.

Freeling, koji se upravo bio protezao i izvijao umorne prste narukama, skoči i zbaci kiruršku masku s lica. — Što se desilo?

Roger reče, — Isuse, na trenutak sam vidio ... ne znam. Jesam li tosanjao? Vidio sam vas oko sebe kako me gledate i izgledah ste kao grupasablasti, s golim lubanjama. Kosturi koji mi se cerekaju. I onda ste opetizgledah normalno.

Freeling pogleda Weidnera i slegnu ramenima. — Ja mislim, — reče,— da su to tvoji posrednički sklopovi na djelu. Znaš na što mislim? Oniprevode ono što vidiš u nešto drugo, nešto što ćeš odmah moći shvatiti.

— Ne sviđa mi se to, — razljuti se Roger.

— Čuj, razgovarat ćemo s Bradom. Ali stvarno, Roger, mislim da je toono što bi i moralo biti. Ja bih rekao da je kompjutor uzeo u obzir tvoj strah iosjećaje bola, ono što svatko osjeća pri operaciji, pa ih je integrirao svizualnim ulazom — našim licima, maskama i svim tim. Zapravo vrlozanimljivo. Baš me zanima koliko je od toga bilo kompjutorskoposredovanje, a koliko jednostavno postoperativno priviđenje.

— Drago mi je da ti je to zanimljivo, — jetko će Roger.

No, iskreno rečeno, i njemu je to bilo zanimljivo. Kad se vratio usvoju sobu pustio je da mu misli lutaju. Nije mogao prizivati fantastične slikepo želji. Dolazile su kad su htjele, no nisu bile tako jezive kao onaj prvizastrašujući pogled na gole očnjake i prazne očne duplje. Kad je Clara ušla snoćnom posudom i zatim izašla nakon što je odbio, promatrao je kakozatvara vrata za sobom; sjena vrata pretvorila se u otvor spilje, a Clara Bly uspiljskog medvjeda koji je nervozno režao. Još uvijek je bila maloiznervirana, shvati on; neki znak na njenu licu, ispod normalna nivoapercepcije, bio je registriran njegovim čulima, analiziran uz zujanje sistema3070 na katu niže i prikazan mu u obliku upozorenja.

No kad se vratila, imala je lice Dorrie. Ono se rasplinulo i ponovonavuklo uobičajenu crnu put i sjajne oči, ni malo nalik na Dorrie; no Roger jeto prihvatio kao znak da je među njima opet sve u redu ...

Između Clare i njega.

Ne, pomisli, između Dorrie i njega. Zurio je u telefon kraj kreveta.Video ekran je bio permanentno isključen na njegov zahtjev; nije htio nazvatinekog i zaboraviti što bi taj, ustvari, ugledao na ekranu. No nikad nije nazvaoDorrie. Cesto bi posegnuo za telefonom, no uvijek bi vratio ruku.

Nije znao što bi joj rekao.

Kako da pitaš vlastitu ženu da li spava s tvojim najboljim prijateljem?Jednostavno je pitaš, eto kako, govorio mu je instinkt, no nije se uspionatjerati na to. Nije mogao riskirati s takvom optužbom; mogao je i ne biti upravu.

Problem je bio u tome što nije mogao o tome porazgovarati sprijateljima, ni s jednim od njih.

Don Kayman bio bi prirodan izbor za to, takve su stvari i bile funkcijesvećenika. No Don je tako očito, slatko i nježno bio zaljubljen u svojuzgodnu malu opaticu da si Roger nije mogao priuštiti bol raspravljanja o bolus njim.

A kod većine njegovih prijatelja problem je bio o tome što oni iskrenone bi ni shvatili u čemu je problem. Otvoreni brak bio je toliko uobičajen uTonki — dapače, u većini zapadnog svijeta — da je pokoji rijedak zatvorenipar bio taj koji je izazivao ogovaranja. Priznati da je čovjek ljubomoran biloje vrlo teško.

A uostalom, Torraway je čvrsto rekao sam sebi, njega nije mučilaljubomora. Ne baš ljubomora; bilo je to nešto drugo. Nije to bio sicilijanskimačizam ili bijes vlasnika posjeda koji naiđe na uljeze u svojim vlastitimplodnim vrtovima. Stvar je bila u tome da je Dorrie trebala htjeti voljeti samonjega. Jer on je želio voljeti samo nju ...

Shvatio je da upada u stanje duha koje će svakako zazvoniti na svaalarmna zvona na uređajima za telemetriju. Nije želio da se to desi. Odlučnoje odvukao misli od svoje žene.

Neko je vrijeme vježbao „sklapanje očiju”; bilo je ohrabrujuće damože prizvati novu vještinu kad god želi. Nije mogao ništa bolje od Willa

Hartnetta objasniti što to zapravo čini, no nekako je bio u stanju doći doodluke da prestane primati vizualni input, a elektronika u njegovoj glavi idolje u sistemu 3070 nekako je mogla pretvoriti tu odluku u mrak. Čak jemogao selektivno smanjiti svjetla. Ili ih pojačati. Mogao je, otkrio je, izbacitisve osim jednog frekventnog pojasa, ili samo jednog prigušiti, ili pak učinitijednu ili više boja dugina spektra sjajnijom od ostalih.

Bilo je to vrlo interesantno, no s vremenom se zasitio. Da je barpostojao ručak kojeg bi mogao očekivati, no danas nije bilo ručka,djelomično zbog operacije, a djelomično zato što su ga postepeno odvikavaliod jela. Slijedećih nekoliko tjedana jesti će i piti sve manje i manje, a kadbude na Marsu stvarno će mu trebati po jedan pošteni obrok svakih mjesecdana.

Odbacio je plahtu i promotrio tu tvorevinu koju su učinili iz njegovatijela.

Sekundu kasnije kriknuo je sirovim, snažnim krikom straha i bola.Monitori telemetrije bljesnuli su zasljepljujuće crveno. Vani na hodnikuClara Bly je zastala u pola koraka i pojurila prema vratima. U Bradovusamačkom stanu sekundu kasnije oglasilo se alarmno zvono, upozoravajućida ga iz slabog, zamornog sna budi nešto hitno i ozbiljno.

Kad je Clara otvorila vrata ugledala je Rogera kako skvrčen ufetalnom položaju leži na krevetu bijedno stenjući. Jednom se rukom biouhvatio između skupljenih nogu. — Roger! Što se desilo!

Glava se uzdignu, a mrežaste je oči insekta slijepo pogledaše.Životinjski zvukovi koji su dopirali iz Rogera nisu prestali, niti je onprozborio

Jedino je dignuo ruku.

Tamo, među nogama, nije bilo ničeg, Ni traga od penisa, testisa,scrotuma; ničeg osim sjajne umjetne kože s prozirnim zavojem koji jeskrivao kirurške šavove. Kao da nikad ničeg tamo nije ni bilo. Oddijagnostičkih znakova muškosti ... ništa. Sitna je operacija bila gotova, a izanje nije ostalo baš ništa.

DASH KRAJ BOLESNIČKE POSTELJE

Donu Kaymanu se činilo da sad baš nije vrijeme za to, no nije imaoizbora; morao je posjetiti svog krojača. Nažalost, ovaj je bio na otoku Meritt,na Floridi, u Atlantskom centru za raketne testove.

Letio je tako zabrinut i stigao još uvijek zabrinut; ne samo zbog onogašto se dogodilo Rogeru Torrawayu. Što se toga tiče, sve je ponovo bilo podkontrolom, Božjoj Milosti hvala, no Kayman se nije mogao oteti pomisli dasu ga skoro bili izgubili, te da je netko gadno uprskao stvar jer Rogera nijebio pripremio za tu posljednju malu „kozmetičku” operaciju. Vjerojatno,pomislio je dobrodušno, vjerojatno se to dogodilo jer je Brad bio bolestan.No, svakako, bili su došli do samog ruba propasti Projekta.

Druga stvar koja ga je gnjavila bio je jedan tajni osjećaj grijeha kojemnikako nije mogao pobjeći; svijest o tome da se duboko u sebi, u samom srcusvog srca, zapravo nadao da će projekt stvarno propasti. Proveo je bio jedansuzni sat sa Sestrom Clotildom, nakon što se vjerojatnost da će ići na Marskonačno učvrstila u vidu stvarnih zapovijedi. Da li da se najprije vjenčaju?Ne. Ne, zbog pragmatičkih, praktičnih razloga: iako nije bilo neke sumnje daoboje mogu zatražiti dispenzaciju Rima i dobiti je, također nije bilo ni nadeda bi ona mogla stići u roku kraćem od šest mjeseci.

Da su je bar prije zatražili...

No eto, nisu. Oboje su bili svjesni da se bez nje ne bi bili voljnivjenčati, a ni leći u krevet zajedno bez sakramenta. — Ako ništa drugo, —rekla je Clotilda na kraju, pokušavajući se osmjehnuti, — bar ne morašbrinuti da ću ti biti nevjerna. Kad nisam prekršila zavjet zbog tebe, sigurnoneću ni zbog koga drugog.

— Nisam ni brinuo, — odvratio je, no sad, pod blještavo plavim

nebom Floride, dok je gledao u tornjeve koji kao da su dosizali dopamučno bijelih oblaka, bio je zabrinut. Armijski pukovnik, koji je pristao damu pokaže bazu, shvatio je da Kaymana nešto muči, no nije imao načina dapostavi dijagnozu.

— Sve je to prilično bezopasno, — reče, gađajući nasumce. — Ja nebih brinuo zbog te niske orbite za randevu.

— Ne, uvjeravam vas da ne brinem. Čak zapravo ne znam o čemugovorite.

— A, tako. No, ništa posebno; stvar je u tome što taj vas brod i dvapomoćna stavljamo u nižu orbitu nego što je uobičajeno, dvjesta dvadesetkilometara umjesto četrista. Iz potpuno političkih razloga, naravno. Inačemrzim kad nam birokrati određuju što da radimo, no ovaj put to stvarno nemanikakva utjecaja.

Kayman pogleda na sat. Imao je još sat vremena do posljednje probemarsovskog odijela i svemirskog skafandera i nije ga želio utrošiti na brige inerviranje. Ispravno je zaključio da je pukovnik jedan od onih ljudi koji ništane vole više od pričanja o svom poslu i da će biti dovoljno da s vremena navrijeme promrmlja nešto neodređeno, a pukovnik će veselo objašnjavati svešto je uopće moguće objasniti. I on promrmlja nešto neodređeno.

— Oče Kayman, — pukovnik će sa zadovoljstvom, — dajemo vamveliki brod, upamtite. Mnogo prevelik da ga lansiramo u jednom komadu.Zato šaljemo tri ptičice, pa ćete se lijepo sastati u orbiti, na dvjesta dvadeset,možda dvjesta trideset i pet kilometara; optimalno. Ja bih rekao da ćete lijepoi jednostavno sjesti na mjesto u orbiti i...

Kayman klimnu, a da ga više nije ni slušao. Plan leta već je znaonapamet; bio je detaljno naveden u zapovijedima. Preostalo je još samopitanje tko će biti ostala dvojica u marsovskom brodu, no, još nekoliko danapa će se i to znati. Jedan od njih mora biti pilot koji će ostati u orbiti kad seostala trojica uguraju u modul za ateriranje i spuste na površinu planete.Četvrti bi čovjek, idealno, trebao biti netko tko bi mogao biti podrška izamjena pilotu, areologu i kiborgu; takav netko, naravno, nije postojao. Nodošlo je vrijeme da se donese odluka. Tri ljudska bića — tri nepromijenjenaljudska bića, ispravio se — neće imati Rogerovu sposobnost da prežive napovršini Marsa bez ikakve zaštite. Bit će im potrebne probe i prilagođivanjazaštitnih odijela, kroz koje je i on upravo prolazio, pa finalno uvježbavanjepostupaka koji će im svima trebati, pa i Rogeru.

A do lansiranja je bilo preostalo samo trideset i tri dana.

Pukovnik je upravo završio s manevrima pristajanja broda uz brod isklapanja sastavnih dijelova konačne konstrukcije, i već se spremao na opiskalendara aktivnosti planiranih za sve te duge mjesece putovanja na Mars,dan po dan. Kayman reče, — Čekajte malo, pukovniče, nisam baš shvatioonaj vaš komentar o političkim razlozima. Kakve to veze ima s načinom nakoji ulazimo u orbitu?

Pukovnik promrmlja mrzovoljno, — Prokleti ekološki manijaci, samouznemiruju ljude. Texas Twin rakete su velike. Stvarno velike; dvadeset putaveći potisak od starih Saturna. To znači da stvaraju puno ispušnih plinova,negdje oko dvadeset pet tona vodene pare u sekundi. Kad to pomnožite s trirakete ..., puno vode. Naravno, postoji određen rizik da bi ta vodena para ...ma ne, mi prokleto — joj, oprostite na izrazu. Oče — mi dobro znamo da bipri normalnu lansiranju u uobičajenu orbitu takva količina vodene pareuklonila slobodne elektrone s prilično velikog dijela neba. To se zna još tamonegdje od, hm, čini mi se da je to bila sedamdeset treća ili sedamdesetčetvrta, kad su lansirali Spacelab. To je uklonilo slobodne elektrone iz dijelaatmosfere koji se protezao od IIlinoisa do Labradora, prema tadašnjimmjerenjima. A oni sprečavaju opekotine od sunca, odnosno jedna su odčestica koje to čine. Filtriraju sunčevo zračenje i izbacuju dobar dioultraljubičastog. Vidite sad, naravno da rak kože postoji, i opekotine odsunca, i štetno djelovanje na biljke, i sve to, ne kažem, sve se to možedogoditi. Ali Dash nije zabrinut za naše vlastite ljude. Njega brine NNA! Dalisu nam ultimatum u kojem kažu da će, ako vaše lansiranje poremeti njihovdio atmosfere, oni to smatrati neprijateljskim činom. Zamislite! A kako onizovu to što paradiraju svojim nuklearnim podmornicama pred rtom May uNew Jerseyu? Oni tvrde da je to oceanografsko istraživanje, ali oprostite, uoceanografiji se, koliko ja znam, ne upotrebljavaju nuklearne ofenzivnepodmornice. Bar ne u našoj mornarici...

— No ipak, na kraju je sve u redu, — obrati pukovnik ponovo pažnjuna svoga gosta, — Jednostavno ćemo vas ubaciti u orbitu za randevu s ostaladva broda malo niže nego inače, ispod tog sloja slobodnih elektrona. Samoćemo potrošiti više goriva. Kako ja gledam na te stvari, na kraju će toproizvesti veće zagađenje nego da smo lansirali normalno. Ali eto, ovakoćemo ostaviti te njihove dragocijene slobodne elektrone na miru, iako jestvarno nevjerojatno da bi poremećaj mogao prijeći i preko Atlantika i prekoAfrike, a kamoli čak do Azije.

— Pukovniče, ovo je bilo stvarno zanimljivo, — Kayman će pristojno,— no bojim se da se sad moram vratiti.

Tehničari za zaštitna odijela bili su već spremni. — Samo navuciteovo, pa da probamo, — s osmjehom će fizioterapeut iz ekipe. „Samo navući”svemirsko odijelo predstavljalo je dvadeset minuta naporna rada, čak i uzpomoć čitava tima, a Kayman je inzistirao da sve radi sam. U svemirskombrodu neće imati nikakvu pomoć, kao ni ostali članovi posade, koji će sviimati svojeg posla, naročito u slučaju neke nezgode ili opasnosti. Htio je biti

spreman za takvu situaciju. Trebalo mu je sat vremena, a zatim još desetminuta, da iz odijela izađe pošto je ekipa provjerila sve važne parametre iproglasila da je sve u redu. Zatim su na red došla sva ostala odijela.

Vani je bio mrak, topla jesenska noć na Floridi, kad se posao približiokraju. Bacio je pogled na odjeću poslaganu na radne stolove i osmjehnuo se.Pokazao je rukom na traku tkanine koja je visjela sa zglavka ruke i služilakao komunikacijska antena, na zaštitni ogrtač protiv radijacije u slučaju jačeSunčeve aktivnosti, na triko kojeg je trebalo nositi na golu tijelu, kao rubljeispod samih zaštitnih odijela. — Kompletno ste me opremili. Evo, tu sumanipulus, casula, alba. Još dvije, tri stvari i spreman sam za misu. —Zapravo je on uključio potpunu opremu u dozvoljenu količinu privatneprtljage. To je značilo da mora ozbiljno smanjiti broj knjiga, kaseta smuzikom i slika Sestre Clotilde koje je namjeravao ponijeti sa sobom. Nonije bio spreman o tome razgovarati s ovim svjetovnim ljudima. Protegnuo sei uzdahnuo. — Gdje se ovdje može nešto dobro pojesti? — upita. — Kakavbiftek, ili možda ta riba o kojoj toliko pričate? A onda u krevet.

Avijacijski vojni policajac koji je pripravno čekao Oca Kaymana dvasata, stupi naprijed i reče mu, — Žao mi je, Oče, ali trebaju vas na jednomdrugom mjestu. I to za dvadeset minuta.

— Ma gdje to? Slušajte, sutra me čeka dug let...

— Žao mi je, gospodine. Dobio sam zapovijed da vas odvedem doadministrativnog centra zrakoplovne baze Patrick. Pretpostavljam da će vamtamo reći o čemu se radi.

Svećenik se uspravi i isprsi. — Naredniče, — reče, — ja ne potpadampod vašu jurisdikciju. Najbolje bi bilo da mi kažete što hoćete od mene.

— Gospodine, ja znam da niste pod mojom jurisdikcijom, — složi sepolicajac. — Ipak, naređeno mi je da vas dovedem i ja ću to, uz svo dužnopoštovanje prema vama, učiniti.

Fizioterapeut stavi ruku na Kaymanovo rame. — Don, bolje je da ideš,— reče. — Nekako mi se čini da se sad krećeš u vrlo važnim krugovima.

Prigovarajući čitavo vrijeme, Kayman dozvoli da ga izvedu iz grade iposjedu u hoverjeep. Vozaču se očito žurilo. Nije se ni obazirao na ceste,nego je upravio svoje vozilo ravno na more. Pažljivo je procijenio vrijeme iudaljenost i spretno se ubacio između dva velika vala, a zatim okrenuo na jugi nagazio na gas; za deset sekundi jurili su već nekih sto pedeset kilometara

na sat. Cak i na najjačoj elevaciji, s preko tri metra zraka između njih ioceana, uvijanje i valjanje valova prisililo je Kaymana da guta slinu iogledava se za papirnatom vrećicom. Osjećao je da bi mu vrlo naglo moglazatrebati. Pokušao je nagovoriti narednika da uspori. — Žao mi je,gospodine. — Bila je to očito narednikova najdraža izreka.

Uspjeli su stići do plaže kod baze Patrick prije no što je Kaymanzaista povratio, a nad čvrstim je tlom vozač usporio na razumnu brzinu.Kayman istetura iz vozila u vlažnu noć. Dva vojna policajca, obaviještenaradijom o njegovu dolasku, preuzeše ga uz salutiranje i odvedoše u bijeloožbukanu zgradu.

Nije prošlo ni deset minuta, a već su ga skinuli do kože i pretraživali,a on je shvatio u kako se, zapravo, važnim krugovima kreće.

Predsjednikov je avion dotaknuo sletnu stazu u bazi Patrick u 04:00.Kayman je drijemao u platnenoj stolici za plažu s ponjavom preko nogu;obzirno su ga potresli da ga probude i odveli do avionskih stepenica.Rezervoari u krilima aviona punili su se gorivom iz kamiona-cisterni ivladala je čudnovata tišina. Nije bilo nikakva razgovora, brončane mlaznicecijevi za gorivo nisu lupale u aluminijske poklopce rezervoara, čulo se samopotmulo podrhtavanje pumpi u cisternama.

Netko vrlo važan je spavao. Kayman je svim srcem želio da i on točini. Doveli su ga do sjedala u avionu, privezali sigurnosnim pojasom,ostavili ga, i avion je već rulao prema poletnoj stazi.

Pokušao je drijemati, no dok se avion još uvijek penjao na putnuvisinu, vratio se Predsjednikov sobar i rekao, — Predsjednik će vas sadaprimiti.

Svježe obrijan oko kozje bradice, Predsjednik Deshantine ličio je nasvoj portret kojeg mu je naslikao Gilbert Stuart. Opušten u kožnomnaslonjaču, očiju uperenih u prozor aviona, no ne gledajući ni u šta, slušao jenešto s magnetofonske trake kroz slušalice. Iz pune šalice kave do njegovalakta dizala se para, a kraj srebrnog vrča stajala je jedna prazna šalica. Uz njuse nalazila tanka kutija od purpurne kože s ugraviranim srebrnim križem.

Dash ga nije pustio da čeka. Pogledao je prema njemu, nasmiješio se,skinuo slušalice i rekao, — Oče Kayman, hvala vam što ste dozvolili da vaskidnapiram. Molim vas, sjednite. Poslužite se kavom ako želite.

— Hvala, — Sobar se stvorio kraj njega i natočio šalicu, a zatim sepovukao natrag iza Dona Kaymana. Kayman se nije osvrtao; znao je da sobarprati svaki drhtaj mišića pa je izbjegavao nagle pokrete.

Predsjednik reče, — Prošao sam kroz toliko vremenskih zona uposljednih četrdeset osam sati da sam zaboravio kako svijet stvarno izgleda.Munchen, Beirut, Rim. U Rimu sam pokupio Verna Scanyona kad sam čuoza problem s Rogerom Torrawayom. Oče, usrao sam se od straha. Skoro stega bili izgubili, zar ne?

Kayman reče, — Ja sam areolog, gospodine Predsjedniče. Ja nisambio za to odgovoran.

— Prestanite, Oče. Ne raspodjeljujem ja sad krivnju među vama. Imaje, uostalom, više nego dovoljno, ako dođe do toga. Hoću znati što sedogodilo.

— Siguran sam da bi vam general Scanyon mogao više reći o tome 'odmene, gospodine Predsjedniče, — Kayman će ukočeno.

— Da sam se htio zadovoljiti Vernovom verzijom događaja, — rečePredsjednik strpljivo, — ne bih vas zvao ovamo. Vi ste bili na licu mjesta, aon nije. On je bio u Rimu na Vatikanskoj konferenciji Pacem in Excelsis.

Kayman otpije gutljaj kave na brzinu. — Čujte, izvukli smo se zadlaku. Mislim da Roger nije bio na pravi način pripremljen za ono što sedogađalo. Imali smo epidemiju gripe, ustvari, pa nam je nedostajalo osoblja.Ni Brada nije bilo.

— To se već jednom dogodilo, — primijeti Predsjednik.

Kayman slegnu ramenima. Nije slijedio dobiven mig. — Kastrirali suga, Predsjedniče. U sultansko se doba to zvalo kompletna kastracija, penis isve ostalo. Njemu on ne treba jer prima toliko malo hrane i tekućine da se sveotpadne tvari izbacuju analno, pa bi mu to samo predstavljalo ranjivu točku.Potpuno je jasno da ga je trebalo ukloniti, gospodine Predsjedniče.

— A što je s ... kako se to zove, prostatektomijom? Je li i to bilaranjiva točka?

— Za to biste stvarno trebah pitati nekog od liječnika, gospodinePredsjedniče, — Kayman će defenzivno.

— Ja pitam vas. Scanyon je spominjao nekakvu „svećeničku bolest”, avi ste svećenik.

Kayman se osmjehnu. — Ah, to je stari izraz, iz vremena kad su svi

svećenici poštovali celibat. Ali mogu vam ipak nešto reći o tome; usjemeništu smo o tome dosta govorili. Prostata proizvodi tekućinu. Nemnogo, samo nekoliko kapljica dnevno, a ako muškarac nema ejakulacijevećina izađe s urinom. Ako je, međutim, seksualno uzbuđen, proizvodi seveća količina i sve ne može izaći tim putem, pa se tekućina nakuplja i todovodi do problema.

— I tako su mu izvadili prostatu.

— I ugradili kapsulu steroida, gospodine Predsjedniče. Neće sefeminizirati zbog toga. Fizički je on sad jedan kompletan, zaokružen škop ...hoću reći sklop.

Predsjednik klimnu glavom. — To se obično naziva Frojdovskomzabunom.

Kayman slegnu ramenima.

— A ako vi razmišljate na takav način, — nastavi Predsjednik, — štomislite kako, k vragu, na to gleda Torraway?

— Znam da mu nije lako, gospodine Predsjedniče.

— Kako sam čuo, — nastavi Dash, — vi niste samo areolog, Don,nego i bračni savjetnik. I tu vam baš ne ide posao od ruke, je li? Ta njegovavrtirepka od žene ne olakšava mu baš situaciju.

— Dorrie ima velikih problema.

— Ne, Dorrie ima jedan velik problem. Onaj isti koji muči i sve nas.Zajebat će nam čitav marsovski projekt, a to si ne možemo priuštiti. Možeteli je vi izvesti na pravi put?

— Ne mogu.

— Ne, ne očekujem da od nje napravite savršenu osobu. Ne gnjavite.Don! Možete li je natjerati da mu pomogne da se smiri, bar toliko da namviše ne pada u šokove? Nek' mu da pusu i obeća da će biti vjerna i da će mupisati kad bude na Marsu. Sam bog na nebu zna da Torraway ništa više odtoga ni ne očekuje. Ali na to malo, što očekuje, ima pravo!

— Mogu pokušati, — reče Kayman bespomoćno.

— A ja ću porazgovarati s Bradom, — Predsjednik će oštro. Rekaosam vam. Svima sam vam rekao, ovaj projekt mora funkcionirati. Ne tiče mese da li je nekom u glavi prehlada ili u gaćama vrućina; ja hoću da Torrawaydođe na Mars i hoću da tamo bude zadovoljan.

Avion se nagnuo da promijeni smjer leta i izbjegne promet oko NewOrleansa, a sunce bljesnulo reflektirano od masne naftne površine Meksičkogzaljeva. Predsjednik se bijesno namrštio prema odbljesku.

— Slušajte što ću vam reći, Oče Kayman. Razmišljao sam ja i oovom: Roger bi vrlo vjerojatno bio sretniji oplakujući smrt svoje žene usaobraćajnoj nesreći nego razbijajući glavu time što ona radi kad njega nema.Ne volim razmišljati na takav način, Kayman, ali imam samo ograničenumogućnost izbora i moram odabrati ono rješenje koje mi se čini najmanjelošim. A sad, — iznenada se osmjehujući — sad imam nešto za vas, odNjegove Svetosti. Jedan poklon;evo, slobodno pogledajte.

Začuđen, Kayman otvori purpurnocrvenu kutiju. Na svili iste boje, ukutiji, ležala je složena krunica. Ave Marije su bile od slonovače, izrezbareneu obliku ružinih pupoljaka, a velike perle Očenaša od graviranih kristalakvarca. — Jedna od jezuitskih misija u Japanu tu je krunicu poslala na darIgnaciju Loyoli. Zatim je nekih dvjesta godina bila u Južnoj Americi, kod ...kako vi to zovete. Paragvajske Redukcije? Zapravo joj je mjesto u muzeju, noNjegova Svetost želi da je imate sa sobom.

— Ja ... ne znam što bih rekao, — uspije progovoriti Kayman.

— On ju je blagoslovio. — Predsjednik se zavali natrag u svoj kožninaslonjač, a iznenada je djelovao mnogo starije. — Molite se s njom. Oče. —reče mu. — Ja nisam katolik i ne znam kakvi su vaši osjećaji što se svegaovog tiče, ali bih volio da molite da se Dorrie Torraway vrati na pravi put,bar dovoljno dugo da posluži svom mužu još neko vrijeme. A ako to neuspije, onda je najbolje da molite od sveg srca za sve nas.

U glavnoj kabini Kayman se opet vezao sigurnosnim pojasom usjedalo i silio se da spava još taj preostali sat vremena do slijetanja u Tonki.Iscrpljenost je prevladala brigu, pa je napokon uspio otploviti u san. Nijesamo on bio zabrinut. Ni mi nismo dobro procijenili traumu koja će zadesitiRogera Torrawaya zbog gubitka genitalija i skoro smo ga bili izgubili.

Taj poremećaj u funkcioniranju bio je kritičan. Nismo ga mogliriskirati još jednom. Već smo bili pojačali psihijatrijski nadzor nad Rogerom,a u Rochesteru su sklopovi u kompjutoru, što će ga Roger nositi na leđima,bili reprogramirani da bi mogli pratiti veće psihičke stresove i reagirati prijenego Rogerove spore ljudske sinapse osciliraju van kontrole.

Svjetska se situacija razvijala prema predviđanjima. New York je,naravno, vrio, na Bliskom Istoku su pritisci rasli iznad granice koju susigurnosni ventili mogli podnijeti, a Nova Narodna Azija razašiljala jebijesne manifeste protesta protiv lova na lignje na Pacifiku. Planeta sevelikom brzinom približavala kritičnoj masi. Naše projekcije trendovapokazivale su da se budućnost ljudskog roda na Zemlji nalazi pod velikimupitnikom. Nismo to mogli dozvoliti. Slijetanje na Mars je, jednostavno,moralo uspjeti.

Kad se Roger probudio iz magle koja je slijedila posljednji napad, nijebio svjestan koliko se bio približio smrti. Jedino je znao da je ranjen unajosjetljivija mjesta. Bio je to osjećaj napuštenosti, totalne bespomoćneusamljenosti. Ne samo da je izgubio Dorrie, nego i muškost i bol je biosuviše intenzivan da bi se olakšao suzama, čak da je i mogao plakati. Osjećaoje agoniju zubarske stolice bez anestezije, bol tako akutan da više nije bioupozorenje, već jednostavno životna činjenica, dio okoline kojeg je moraoproživjeti i pretrpjeti.

Vrata su se otvorila i ušla je nova bolničarka. — Zdravo! Vidim da stese probudili.

Prišla je i stavila mu tople prste na čelo. — Ja sam Sulie Carpenter, —reče. — Zapravo se zovem Susan Lee, ali me svi zovu Sulie. — Povukla jeruku i nasmiješila se. — Čovjek bi pomislio da ću se već naučiti, zar ne? Većznam temperaturu s monitora, a ipak pipam čelo. Ja sam jednostavnostaromodna.

Torraway je jedva čuo što mu govori; bio je zauzet gledanjem. Jesu lise to posrednički sklopovi poigravali njime? Visoka, zelenooka, tamnokosa;toliko je ličila na Dorrie da je pokušao izvoditi vizualne trikove, mijenjaovidno polje i povećavao sliku sve dok joj nije vidio pore na pomalo pjegavojkoži, mijenjao boje, smanjivao osjetljivost sve dok nije gotovo iščezla usumraku, bez rezultata. I dalje je izgledala kao Dorrie.

Okrenula se da provjeri podatke na drugom nizu monitora. — Dobronapredujete, pukovniče Torraway. — rekla mu je preko ramena. — Još malo,pa ću vam donijeti ručak. Trebate li nešto?

Sabrao se i uspravio. — Ništa što bih mogao dobiti, — reče sgorčinom.

— Ali pukovniče! — U očima joj se zrcalio šok. — Pa vi... oprostite,nemam nikakvo pravo da vam to govorim. Ali ipak, zaboga, ako itko naovom svijetu može imati sve što hoće, to ste vi!

— Ah, kad bih bar i ja mogao razmišljati na takav način, — mrmljaoje prigovarajućim tonom, no gledao je u Sulie pažljivo i sa zanimanjem.Osjećao je nešto — nešto što nije mogao identificirati, ali je svakako bilosasvim drukčije od bola, koji ga je još prije nekoliko trenutaka savladao.

Sulie Carpenter je pogledala na sat, a onda primakla stolicu krevetu isjela. — Zvučite deprimirano, pukovniče. — reče sa simpatijom. — Sigurnovam je sve ovo teško podnijeti.

Skrenuo je pogled s nje i zagledao se u velika crna krila što su mulagano lelujala nad glavom. — Pa, vjerujte mi, nije baš sve ružičasto. Aliznao sam unaprijed u što se upuštam.

Sulie klimnu glavom. — 1 meni je bilo teško kad je moj ... mojmomak umro. Ne kao ovo, kroz što vi prolazite, no možda je na neki načinbilo čak gore. Bilo je tako bezrazložno. Jednog je dana sve bilo u redu idogovarali smo se da se vjenčamo, a slijedećeg je dana došao s liječničkogpregleda i ustanovilo se da su glavobolje, koje su ga mučile, — duboko jeudahnula, — zapravo tumor na mozgu. Maligni. Umro je za tri mjeseca i ja tojednostavno nisam mogla podnijeti. Morala sam pobjeći iz Oaklanda. Dalasam molbu da me premjeste ovamo. Zapravo se nisam nadala da će me ovdjeprimiti, ah im valjda još uvijek nedostaje ljudi zbog ove epidemije gripe.

— Žao mi je, — ubaci Roger brzo.

Nasmiješila se. — Hvala vam. Znate, to je ostavilo jednu velikuprazninu u mom životu i ja sam stvarno zahvalna što ovdje imam nešto čimebi je ispunila. — Bacila je pogled na sat i brzo ustala. — Glavna sestra će miskočiti za vrat. Nego, stvarno, hoćete li da vam nešto donesem? Kakvuknjigu? Hoćete li muziku ili bilo šta drugo? Vi stvarno možete zapovijedatičitavom svijetu, uključujući i mene.

— Hvala, baš mi ništa ne treba, — Roger će iskreno. — Ali vam ipakhvala. Recite, zašto ste odlučili doći baš ovamo?

Pogledala ga je zamišljeno, kutova usana vrlo lagano povijenih nagore. — Hm, — rekla je, — nešto sam o ovom vašem programu već znala;radila sam, konačno, deset godina u svemirskoj medicini u Kaliforniji. Aznala sam i tko ste vi, pukovniče Torraway. Ah, znala! Imala sam vašu slikuna zidu, od onda kad ste spasili one Ruse. Ne biste vjerovali kako ste aktivnuulogu igrali u nekim mojim maštanjima, pukovniče!

Nasmijala se i okrenula prema vratima, zastavši na izlazu.

— Hoćete li mi učiniti uslugu?

Roger se iznenadi. — Naravno! Kakvu?

— Htjela bih imati neku noviju sliku. Znate kakvo je osiguranje ovdje;ako bih uspjela prokrijumčariti fotoaparat, da li bih smjela napraviti kojufotografiju? Da imam nešto što ću ostaviti unucima, ako ih ikad budem imala.

— Sulie, ubit će vas ako vas uhvate, — protestirao je Roger.

Namignula je. — Riskirat ću. Isplati se. Hvala.

Pošto je otišla, Roger se trudio razmišljati o svojoj kastraciji inabijenim rogovima, no iz nekog su mu razloga ti problemi prestajalidjelovati nesavladivo. A nije ni imao vremena za suvišna razmišljanja. Sulieje donijela lako probavljiv ručak, osmijeh i obećanje da će ponovo doćislijedećeg jutra. Clara Bly mu je dala klistir, a poslije je ležao i pitao se zaštosu tri identična brkata muškarca došla u sobu i pretražila svaki kvadratnicentimetar poda, zidova i namještaja detektorima metala i drugomelektronskom opremom. Nikad ih prije nije vidio. Ostali su u sobi i kad jedošao Brad, sjedeći na donesenim stolicama, šuteći i promatrajući.

Brad nije izgledao samo bolestan nego i ozbiljno zabrinut. — Zdravo,Roger, — rekao je. — Isuse, kako si nas prestrašio. Ja sam kriv; trebao sambiti na vezi, ali me ta prokleta zaraza ...

— Preživio sam, — reče Roger, proučavajući Bradovo sasvim običnolice i pitajući se zašto ne osjeća bijes i nezadovoljstvo.

— Morat ćemo te držati prilično zaposlena, — počeo je Brad,dovukavši stolicu do kreveta. — Privremeno smo isključili posredničkesklopove. Kad budu opet uključeni, morat ćemo ti ograničiti osjetni input i

onda pustiti da se privikavaš na čula malo po malo, sve dok ne budeš u stanjuprihvatiti kompletnu sliku koju ti čula prenose. A Kathleen nas goni da jojdozvolimo da počne vježbe s tobom, znaš već, da počneš ponovo učitiupotrebu svih mišića. — Osvrnuo se na tri tiha promatrača i izraz mu je licaiznenada, pomisli Roger, počeo ličiti na strah.

— Meni se čini da sam spreman, — reče Roger.

— O, znam. Znam da jesi, — Brad će iznenađeno. — Zar ti ne dajuizvještaje o podacima s monitora? Funkcioniraš kao švicarski sat. Soperacijama je svršeno, imaš sve što ti je potrebno. — Naslonio se,promatrajući Rogera. — Makar to i ja sam rekao, — nasmije se, — ali ti siremek-djelo, Roger, a ja sam mu autor. Želio bih te vidjeti na Marsu, jer sadzapravo tamo pripadaš.

Jedan od promatrača se nakašlja. — Hm, bliži se vrijeme, dr Bradley,— reče.

Na Bradovo se lice vratila zabrinutost. — Evo, odmah dolazim. Pazina sebe. Rog. Vratit ću se kasnije.

Otišao je, a tri su ga vladina agenta slijedila. Clara Bly ude i stanespremati sobu, iako je sve bilo spremljeno.

Misterija se konačno razjasnila. — Dash me dolazi posjetiti, —pogodi Roger.

— Pametnjaković, — posprdno će Clara. — No, pretpostavljam da jedozvoljeno da znaš. Meni iz nekog razloga nije bilo dozvoljeno. Misle da jeto tajna. Reci mi, molim te, kakva im je to tajna kad čitavu bolnicu okrenunaopačke? Ovi momci se motaju uzduž i poprijeko bolnice još od prije negošto je počela moja smjena.

— A kad dolazi? — upita Roger.

— E, to je, vidiš, tajna. Bar za mene.

No nije dugo ostalo tajnom; za manje od sat vremena PredsjednikSjedinjenih Država ušao je u sobu; Rogeru se učinilo kao da svira himna kaopratnja svečanom događaju. Pratio ga je isti sobar kao i u predsjedničkomavionu, no ovaj put očito nije bio sobar, tek agent službe sigurnosti.

— Baš me veseli da te opet vidim, — reče Predsjednik, pruživši ruku.Nikad još nije vidio tu preuređenu verziju astronauta, a sjajna koža, velike

mrežaste oči i krila koja su se nad njim nadvila mora da su djelovalaneobično, no na Predsjednikovu discipliniranom licu vidjelo se samoprijateljstvo i zadovoljstvo. — Malo prije sam na trenutak posjetio tvojuzgodnu ženu. Nadam se da mi je oprostila ono upropaštavanje laka nanoktima prošlog mjeseca; zaboravio sam je pitati. No reci mi, kako seosjećaš?

Roger je ponovo bio zadivljen Predsjednikovom temeljitompripremom, no rekao je samo, — Hvala, dobro mi je, gospodinePredsjedniče.

Predsjednik nagnu glavu prema jednom agentu, ni ne gledajući ga, —John, imaš li onaj paketić za pukovnika Torrawaya? Dorrie me zamolila daga donesem; možeš ga otvoriti kad mi odemo. — Agent položi paketićumotan u bijeli papir na stolić kraj Rogerova kreveta i gotovo istom kretnjomprimakne stolicu upravo u trenutku kad se Predsjednik spremao sjesti. —Roger, — reče mu Predsjednik, namještajući uglačane rubove svojihbermuda-hlača, — ja znam da s tobom mogu biti otvoren. Ti si u ovomtrenutku sve što imamo. Potreban si nam. Svi indeksi razvoja iz dana u danizgledaju sve gore. Azijati se spremaju za gužvu, a ja ne znam koliko ću sedugo uspijevati suzdržavati odgovora. Moramo te dovesti na Mars i kad tamodođeš, moraš funkcionirati. Naprosto ne mogu dovoljno potcrtati koliko je tovažno.

Roger reče, — Mislim da shvaćam, gospodine.

— Da, na neki način vjerujem da shvaćaš. Ali da li to shvaćaš dubokounutra, u utrobi? Da li stvarno, duboko u sebi, osjećaš da si ti taj jedan čovjeku svom pokoljenju, koji se, na neki način, popne na položaj, koji je tolikovažan za čitav ljudski rod da njegova vlastita sudbina, ono što će se njemulično dogoditi, čak ni u njegovoj vlastitoj svijesti više nije osobito važna? Toje sad tvoj položaj, Roger. Znam da su ti učinjene svakakve stvari, da jeProjekt uzimao svakakve slobode s tvojim tijelom, pa i tvojom ličnošću. Čakti nisu ni rekli neke stvari, a kamoli pitali te slažeš li se ih ne. To je posrannačin postupanja s čovjekom, naročito ovako važnim kao ti, naročito s ovakozaslužnim kao ti. Moram ti reći da je nekoliko ljudi ovdje dobilo zbog togaod mene nogom u guzicu. Vrlo ću rado to učiniti još nekima, pa mi, molimte, reci ako bude potrebno.

U bilo koje doba dana i noći. Bolje da to učinim ja nego ti, jer bi odtih čeličnih mišića koje su ti ugradili mogle stradati neke sasvim zgodnepozadine ovdašnjih bolničarki. Smeta ti ako pušim?

— Molim? Ne, ne, ni najmanje, gospodine Predsjedniče.

— Hvala. — U jednoj ruci agenta našla se otvorena kutija cigareta, a udrugoj upaljač. Predsjednik je samo ispružio ruku. Duboko je udahnuo dim izavalio se u naslon stolice. — Hajde da ti kažem, kako si ja zamišljam dateku misli u tvojoj glavi. Ti misliš, sad tu stari Dash tjera politiku do kraja.Samo kenja i obećava brda i doline da me navede da za njega vadim kestenjeiz vatre. Obećao bi mi što god hoću, samo da iz mene izvuče ono što mu jepotrebno. Nisam daleko od istine, je li tako?

— Nikako, gospodine Predsjedniče! Hm ... no, možda malo.

Predsjednik kimnu. — Bio bi lud da bar malo ne misliš i na takav

način, — reče on mirno. — I u pravu si. Bar djelomično. Ja bihstvarno bio spreman obećati bilo što, reći ti ne znam kakve laži, samo da tedovedem na Mars. Ali je, s druge strane, točno i to da ti sve nas držiš za našegenitalije. Mi te trebamo. Ako nešto ne poduzmemo, doći će do rata, a onoludo u svemu tome je da nam projekcije trendova kažu da je tvoj odlazak naMars jedina stvar koja to može spriječiti. Ne pitaj me zašto slanje čovjeka naMars ima takav utjecaj; ja ne znam ništa više nego ti. Ja samo slijedim onošto mi kažu moji stručnjaci, a oni tvrde da to pokazuju kompjutorske analize.

Rogerova su krila neumorno lelujala, no oči mu nisu napuštalePredsjednika.

— I tako, — Predsjednik će umornim glasom, — ja se proglašujemtvojim čovjekom. Reci mi što želiš i ja ću se prokleto dobro potruditi da to idobiješ. Samo podigni slušalicu tog telefona kraj kreveta, bilo kad, po danuili po noći. Ako spavam, rado ću se probuditi. Ako nije hitno, možeš ostavitiporuku. Ovdje više neće biti nikakve zajebancije i ako samo pomisliš da jeima, javi mi i ja ću joj stati na kraj. Isuse, — reče on s veselom grimasom nalicu, — znaš li ti što će o meni reći knjige? „Fitz-James Deshantine, 1943—2026, četrdeset drugi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Za vrijemenjegova mandata ljudski je rod uspostavio prvu samostalnu koloniju nadrugoj planeti.” Eto, to ću dobiti, ako uopće išta dobijem, a ti si taj koji mi tomože pružiti.

— No eto, — reče, krećući prema vratima, — čekaju me nakonferenciji guvernera u Palm Springsu. Čekaju me, zapravo, već šest sati, ahračunao sam da si ti ipak prokleto mnogo važniji od njih. Poljubac Dorrie odmene. I nazovi me. Ako nemaš nikakvih prigovora, nazovi me da mi kažešdobar dan. Kad god hoćeš.

I izašao je, a astronaut je zabljesnut gledao za njim.

Kako god gledao na to, razmišljao je Roger, bila je to priličnospektakularna predstava, a ostavila ga je impresionirana i zadovoljna. Ako sei 99 posto odbije kao sranje, ono što preostane bilo je vrlo ugodno čuti.

Vrata se otvoriše i uđe Sulie Carpenter, pomalo strašljivo. Nosila jefotografiju u okviru. — Nisam znala da se krećete u takvom društvu, — reklaje. — Hoćete li ovo?

Bila je to fotografija Predsjednika potpisana „Za Rogera, od čovjekakoji mu se divi. Dash”.

— Vjerujem da hoću, — reče Roger. — Možete li je objesiti na zid?

— Dashovu sliku uvijek. Ima nekakvu spravicu za vješanje. Ovdjegore? — Pritisnula je sliku uza zid, blizu vrata, i odmakla se da je bolje vidi.Zatim pogleda uokolo, namigne Rogeru i izvadi plosnatu crnu kameruveličine kutije cigareta iz svoje pregače. — Smiješak maloj ptičici! — reče iokine. — Nećete me tužiti? Dobro. Moram ići. Nisam sad na dužnosti, alisam vas htjela posjetiti.

Roger se nasloni na jastuk i prekriži ruke na prsima. Stvari su sepočele razvijati u zanimljivom smjeru. Nije zaboravio onaj unutrašnji bolotkrića kastracije, niti je zaboravio na Dorrie, no ni jedno nije više promatraokao bol. Suviše novih, ugodnih misli došlo je da ih prekrije.

Pomisao na Dorrie podsjetila ga je na njen dar. Otvorio ga je. Bila jeto keramička šalica u žetvenim bojama, ukrašena izobiljem voća. Na karticije pisalo, „To je moj način da ti kažem da te volim”. Potpis je bio Dorrie.

Svi su životni znaci Rogera Torrawaya bili sada stabilni, pa smo sespremili na postepeno uključivanje posredničkih sklopova.

Ovaj je put Roger bio dobro pripremljen. Brad je bio uz njega svakisat; pošto je primio priličan dio onih udaraca u guzicu o kojima jePredsjednik govorio Rogeru, bio je skrušen i marljiv. Jednoj smo ekipipovjerili nadzor nad uključivanjem posredničkih sklopova, a drugoj da prati ipomaže razmjenu podataka između 3070 u Tonki i novog malog kompjutoraza ranac na Rogerovim leđima, koji je bio pripravan u Rochesteru u državiNew York. Teksas i Oklahoma upravo su bili podnosili jednu od povremenihrestrikcija električne energije, što je zakompliciralo bilo kakvu razmjenupodataka medu strojevima, a medu ljudima zaposlenim na Projektu još su se

uvijek osjećale posljedice epidemije gripe. Bili smo stvarno u škripcu sradnom snagom.

Najgore je bilo to što nam je trebalo mnogo više nego što smo imali.Leđni kompjutor bio je 99,999999999 posto pouzdan u svakoj svojojkomponenti, no imao je stotinjak miliona komponenata. Predvidjeli smoveliku rezervu i čitav spektar poprečnih logičkih putova, tako da bi kvar najednom ili čak na tri ili četiri glavna podsistema ostavio Rogeru još uvijekdovoljan kapacitet da ga održi, no to nije bilo dovoljno. Analiza je pokazivalada postoji deset postotna vjerojatnost kvara na nekom kritičnom logičkomputu kompjutora u roku od pola marsovske godine.

Tako se došlo do odluke da se konstruira i lansira u orbitu oko Marsačitav jedan 3070, koji bi sve funkcije malog leđnog kompjutora repliciraotrostruko. On sam ne bi bio tako dobar kao ovaj mali u rancu — kad bi ranacpretrpio potpun slom, Roger bi se mogao služiti orbiterom samo 50 postovremena, onda kad bi ovaj bio nad horizontom i mogao održavati radio vezu.Osim toga, Roger bi morao biti na otvorenom, ili povezan s vanjskomantenom. Ipak, bio je dragocjena rezerva.

Postojao je još jedan razlog za orbiter: velik rizik raznihnepredviđenih utjecaja. I orbiter i kompjutor u rancu bili su zaštićeni odzračenja posebnim oklopima. Ipak, prolazit će kroz Van Allenove pojasevepri lansiranju, a tokom čitava leta će biti izloženi sunčevu vjetru. Kad dođudo Marsa, sunčani vjetar će biti tako slab da neće stvarati poteškoće, no zavrijeme pojačane Sunčeve aktivnosti nabijene čestice Sunčevih protuberancilako bi mogle pobrkati dovoljnu količinu podataka u oba kompjutora da imkritično ugroze funkcioniranje. Mali kompjutor na Rogerovim leđima bio je utakvu slučaju bespomoćan. Veliki 3070 u orbiti je, međutim, imao dovoljnorezervnog kapaciteta da se neprekidno provjerava i popravlja. Kad neće bitiprezaposlen (a imat će mnogo besposlenih trenutaka, čak do 90 posto svogvremena, čak i kad ga Roger bude upotrebljavao) međusobno će uspoređivatipodatke u sve tri paralelne memorije. Ako bi se koji podatak u jednojmemoriji razlikovao od odgovarajućeg u druge dvije, kompjutor bi provjeriookolne podatke. Ako bi se oni podudarali, usporedio bi sve tri memorije iispravio taj podatak, tako da se slaže s onima u ostale dvije. Ako bi serazlikovali podaci u dvije memorije, pokušao bi provjeriti s leđnimkompjutorom.

To je bila maksimalna rezerva koju smo mogli pružiti i to nije bilo bašmalo. Sve u svemu, bilo smo vrlo zadovoljni.

Naravno, 3070 u orbiti zahtijeva veliku količinu energije. Kalkuliralismo maksimalnu vjerojatnu snagu koju bi i u najgorem slučaju mogao datineki razumni niz solarnih ćelija i zaključili da bi nam takvo rješenje pružalosuviše tanku rezervu. Kompanija Raytheon je tako dobila prioritetnunarudžbu za jedan od njenih magnetohidrodinamičkih generatora i ekipe suse bacile na posao da bi ga prilagodile za lansiranje i automatski rad uMarsovoj orbiti. Kad 3070 i MHD generator stignu u orbitu, međusobno ćese spojiti. Generator će proizvoditi onoliko energije, koliko će trebatikompjutoru i još će ostati višak kojeg će u obliku mikrovalova slati Rogeruna površinu Marsa. Njemu će ta energija dobro doći za pokretanje vlastitihstrojnih dijelova ili kakve opreme koju bi želio postaviti.

Kad smo kompletirali sve planove, nije nam bilo jasno kako smouopće sve to namjeravali izvesti bez generatora i kompjutora u orbiti. To subili sretni dani! Zahtijevali smo i smjesta dobivali sva pojačanja koja su nambila potrebna. Tulsa je dvije noći bila bez struje da bismo mi imali potrebnurezervu energije, a čuveni Jet Propulsion Laboratory ostao je bez kompletneekipe svemirske medicine koja se preselila na naš projekt.

Upisivanje podataka u kompjutor se nastavljalo. Greške su veselogonile jedna drugu po oba kompjutora — i leđnom i onom velikom sistemu3070 koji su u bazi Meritt Island spremao za orbitu. Lovili smo ih jednu pojednu, izolirali, ispravili i održavali se u okviru planiranih rokova.

Izvan projekta, svijet naravno nije bio tako ugodan.

Pomoću plutonijeve bombe, napravljene u amaterskoj radionici izsirovina ukradenih iz breeder-reaktora u Carmarthenu, velški su nacionalistidigli u zrak kasarnu u Hyde Parku i veći dio Knightsbridgea. U Kaliforniji,požar na planinskom lancu Cascade izmakao je kontroli jer su protupožarnihelikopteri bili prizemljeni zbog nestašice goriva. Galopirajuća epidemijavelikih boginja ispraznila je Poonu, a harala je već i Bombayem; slučajevi suse pojavljivali od Madrasa do Delhija kako su svi koji su mogli bježali predzarazom. Australci su proglasili stanje pripravnosti, NNA je tražila hitnozasijedanje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, a Capetown je bio podopsadom.

Sve je to slijedilo statistička predviđanja. Mi smo svega bih svjesni.Nastavljah smo radom. Ako bi koja bolničarka ih neki tehničar počeli brinuti,imah su Predsjednikove naloge kao umirenje. Na svakoj oglasnoj ploči, a i nagotovo svakom ormariću po radnim sobama, nalazio se Dashov citat:

„Vi se pobrinite za Rogera Torrawaya, a ja ću se pobrinuti za ostataksvijeta.

Fitz-James Deshantine.”

Nama nije bilo potrebno takvo ohrabrenje, mi smo znali kako je važanovaj posao. Daljnji život naše rase ovisio je o njemu, a u usporedbi s tim ništadrugo nije bilo važno.

Roger se probudio u potpunom mraku.

Bio je sanjao, a na trenutak su se san i java čudnovato spojili. Sanjaoje o davnim stvarima, o vremenu kad su on i Dorrie i Brad otišli na jezeroTexoma s još nekoliko prijatelja koji su imali jedrilicu, a navečer su pjevaliuz pratnju Bradove gitare, dok je golemo Mjesečevo lice visjelo nad vodom.Činilo mu se da opet čuje Bradov glas ... no slušao je pažljivo i nije biloničeg, čak ni kad mu se mozak bio potpuno provjetrio od sna.

Nije bilo ničeg. To je bilo čudno. Nikakva zvuka, čak ni zujanja iškljocanja opreme za telemetriju duž zida, niti šapta iz hodnika. Koliko segod trudio, sa svojom pojačanom osjetljivošću svojih novih ušiju, nije uspiouhvatiti baš nikakav zvuk. Niti je igdje bilo ikakva svjetla, ni boje, osim tupamutnog crvenog sjaja vlastita tijela i jednako tupa sjaja podne obloge u sobi.

Nervozno se pokrenuo i ustanovio da je privezan uz krevet.

Na trenutak mu strah preplavi svijest — sam, bespomoćan, uhvaćen uzamku! Jesu li ga to isključili? Jesu li mu čula bila namjerno izbrisana? Što sedogodilo?

Slab glasić kraj uha ponovo je progovorio, — Roger, ja sam, Brad.Podaci na monitoru kažu da si budan.

Olakšanje je strujalo kao moćna rijeka. — Jesam, — uspio je reći. —Što se dogodilo?

— Stavili smo te u stanje senzorne deprivacije. Možeš li čuti išta osimmog glasa?

— Ništa. Apsolutno ništa!

— Kako je sa svjetlom?

Roger ga izvjesti o mutnu sjaju tjelesne topline. — To je sve.

— Odlično, — reče Brad. — Vidi sad, Roger, uključivat ćemo tiosjete malo po malo, jedan po jedan. Najprije jednostavne zvukove i vizualneuzorke. Kroz otvor na zidu iznad tvoje glave projicirat ćemo slike na ekrankraj vrata. Ti ga naravno ne vidiš, ah je on tamo. Ono što ćemo učiniti... čekajmalo, Kathleen inzistira da ti nešto kaže.

Čuli su se slabašni zvukovi struganja i šuštanja, a zatim glas KathleenDoughty: — Roger, ovaj seronja ti je zaboravio reći jednu stvar koja je vrlovažna. Senzorna deprivacija je opasna, to vjerojatno znaš i sam.

— Da, čuo sam za to, — prizna Roger.

— Po mišljenju stručnjaka, najgore od svega je osjećaj da je ne možešprekinuti. Čuj, kad god se počneš osjećati loše, počni pričati; netko od nas ćeuvijek biti tu, ili Brad, ili ja, Sulie Carpenter, Clara ili netko drugi, pa ćemo tiodgovoriti.

— Jeste li svi sad tamo?

— Isuse, jesmo. Plus još Don Kayman, general Scanyon i valjda polaosoblja Projekta. Neće ti faliti društvo, to ti stvarno mogu obećati. Reci misad, kako ti se čini moj glas. Imaš li s njim nekakvih problema?

Razmislio je. — Ne, ne primjećujem ništa. Zvučiš mi pomalo kaovrata koja škripe, — primijeti Roger.

— Hm, to nije dobro.

— Ne vjerujem. Kathleen, ti mi uvijek tako zvučiš.

Prasnula je u smijeh. — No dobro, ionako sad prestajem. Što je sBradovim glasom?

— Nisam ništa primijetio. Odnosno, nisam siguran. Bio sam nekako upolusnu i na trenutak sam pomislio da pjeva „Aura Lee” i prati se na gitari.

Brad se ubaci, — To je zanimljivo! Kako ti sad zvuči?

— Ne, sad zvučiš sasvim normalno.

— Na monitorima su svi znakovi normalni. Dobro, o tome ćemokasnije. Ono što ćemo sad raditi je slijedeće: najprije ćemo ti davati čist,jednostavan vizualni input da se najprije na njega navikneš i naučiš rukovatinjime. Kathleen ti je rekla da možeš s nama govoriti kad god hoćeš i mi ćemoti odgovarati. Ali sad na početku nećemo baš puno govoriti. Htjeli bismo

pustiti vizualne sklopove da ti se uhodaju prije nego počnemo komplicirati sistovremenom slikom i zvukovima. Razumiješ?

— Samo naprijed, — reče Roger.

Nije bilo odgovora, no trenutak kasnije blijeda svijetla točka pojavilase na suprotnom zidu.

Nije baš bila sjajna. Očima s kojima je bio rođen, pomisli Roger, ne bije bio uopće vidio; ovako je bila sasvim jasna; mogao je čak i u filtriranuzraku bolničke sobe razaznati blijed trag svjetla od projektora do suprotnogzida.

Dugo se nije događalo ništa.

Roger je čekao koliko je god strpljivo mogao.

Vrijeme je i dalje prolazilo.

Konačno je rekao, — Dobro, vidim je. To je jedna točka na zidu,čitavo je vrijeme gledam i još uvijek je samo točka. Primjećujem, doduše, —reče, osvrćući se po sobi, — da se od nje reflektira dovoljno svjetla da mogupomalo razaznavati ostatak sobe, ali to je sve.

Kad se začuo Bradov glas, zvučao je kao grmljavina. — OK, Roger,čekaj malo, dat ćemo ti nešto drugo.

— Hej! — reče Roger, — Ne tako glasno!

— Nisam govorio ništa glasnije nego prije, — prigovori Brad. 1stvarno, glas mu se stišao do normalnog nivoa.

— Dobro, dobro, — mrmljao je Roger. Bilo mu je dosadno. Trenutakkasnije pojavila se još jedna svijetla točka, nekoliko centimetara udaljena odprve. Obje su tako stajale još neko vrijeme, a zatim se među njima pojavilasvijetla crta.

— Ovo je dosadno, — prigovorio je.

— Napravljeno je da bude dosadno. — Ovaj put je to bio glas Clare

Bly.

— Zdravo, — pozdravi je Roger. — Čuj, sad već prilično dobrovidim, sa svim tim svjetlom koje ste mi dali. Kakve su to sve žice koje vire izmene?

Brad ubaci, — to je telemetrijska oprema. Zato smo te morali vezati,da se ne okrećeš i ne poremetiš vodove. Sve je sad uključeno na daljinskiprijenos, jer smo skoro svu opremu morali izbaciti iz tvoje sobe.

— Da, primijetio sam. Dobro, samo vi nastavite.

Ali, bilo je dosadno i nastavilo je bivati dosadno. Sve te stvari nisubile smišljene da okupiraju mozak. Možda su i bile važne, ali su bile idosadne. Nakon beskrajna niza jednostavnih svjetlećih geometrijskih likova,intenzitet svjetla se sve više smanjivao i sve je manje bilo svjetla koje sereflektiralo u sobu. Počeli su mu puštati zvukove: kucanje, cvrkut oscilatora,zvonca, šištanje neodređene, bijele buke.

U vanjskoj sobi izmjenjivale su se smjene. Prestale bi samo kad jetelemetrija pokazivala da je Rogeru potreban san, ili hrana, ili pak noćnaposuda. Te potrebe nisu bile česte. Roger je počinjao razaznavati tko jedežuran u drugoj prostoriji i to po sićušnim, jedva primjetnim znakovima:lagano podrugljivu tonu u Bradovu glasu, koji je bio prisutan samo kad je usobi bila i Kathleen Doughty, po sporijem i nekako simpatičnijem cvrkutanjuzvučnih traka kad je Sulie Carpenter pratila reakcije. Otkrio je da se njegovosjećaj vremena ne podudara s njihovim, odnosno s „realnošću’', što god tarealnost bila. — To se moglo očekivati. Rog, — rekao je umoran Bradov glaskad mu je Roger to ispričao. — Ako se potrudiš, vidjet ćeš da ga možešregulirati vlastitom voljom. Ako hoćeš, možeš odbrojavati sekunde kaometronom. Ili se kretati brže ili sporije, ovisno o tome što ti je potrebno.

— Kako da to radim? — zahtijevao je Roger.

— Pa, k vragu, čovječe, — razljutio se Brad, — to je tvoje tijelo,nauči se rukovati njime! — Zatim pomirbeno, — Isto onako kako si naučioblokirati vid. Eksperimentiraj sve dok ne pronađeš način. Obrati sad pažnjuna ovo; pustit ću ti jednu Bachovu partituru.

Vrijeme je nekako prolazilo.

Ne lagano i ne baš brzo. Bilo je dugih perioda kad bi Rogerovpromijenjen osjećaj vremena kao za inat protegnuo jednoličnost prolaženja,perioda kad bi i protiv svoje volje otkrio da razmišlja o Dorrie. Dizanjemorala koje mu je Dashov posjet pružio, ugodna briga i simpatija koju mu jedala Sulie Carpenter, sve su to bile ugodne stvari, ali nisu vječno trajale.Dorrie je bila realnost njegovih misli i kad bi one bile dovoljno besposlene dalutaju, uvijek bi odlutale k Dorrie. Dorrie i njihove radosne prve godine koje

su proveli zajedno. Dorrie i strašno saznanje da jednostavno više nije udovoljnoj mjeri muškarac da udovolji njenim prohtjevima. Dorrie i Brad ...

Kathleen Doughty je odbrusila, — Čuj, Roger, ne znam što zapravosad radiš, ali što god to bilo, zajebalo je sve signale koji mi dolazetelemetrijom! Izvoli odmah prestati!

— No dobro, — mrmljao je. Izgurao je Dorrie iz svojih misli.Razmišljao je o Kathleeninom svadljivu, simpatičnom glasu, o onom što muje Predsjednik govorio, o Sulie Carpenter. I smirio se.

Za nagradu su mu pokazali sliku buketa ljubičica, u lijepim, prirodnimbojama.

BATMANOVI ENTRECHATI

Iznenada, začuđujuće, ostalo je još samo devet dana.

Pred zgradom klerikalnih stanova, Otac Kayman je drhtao odhladnoće čekajući na prijevoz do Projekta. Nestašica goriva bila se priličnopogoršala u posljednja dva tjedna, zahvaljujući borbama na Bliskom istoku iškotskim „Borcima za slobodu” koji su digli u zrak naftovode na Sjevernommoru. Sam je Projekt imao najviši prioritet za nabavku svega što je bilopotrebno, čak i kad su silosi interkontinentalnih raketa imali premalo gorivaza svoje ptičice, no osoblju je skretana pažnja na to da gase za sobom svjetlakad izlaze iz prostorija, da se na posao voze po nekoliko njih u istom autu, datermostate u svojim domovima podese na nižu temperaturu, da manje gledajuTV. Rana snježna oluja prekrila je snježnim prahom prerije Oklahome; predklerikalnom zgradom neki je sjemeništarac pospano izbacivao snijeg spločnika. Nije ga bilo mnogo i, pomisli Kayman, nije baš lijepo izgledao. Jeli to on zamišljao, ili je stvarno bio optužujuće siv? Je li mogao pepeogorućih šuma Kalifornije i Oregona uprljati snijeg dvije i pol hiljadekilometara daleko?

Brad zatrubi i Kayman se trgnu. — Oprosti, — reče mu, ulazeći uBradov auto i zatvarajući vrata. — Čuj, ne bi li bilo bolje da slijedeći putuzmemo moj auto? Puno manje troši nego taj tvoj.

Brad slegnu ramenima i turobno se zagleda u retrovizor. Još je jedanhoverkar, lagan i vrlo brz sportski model, skretao za njima. — Ionako vozimza dvojicu, — reče. — To je onaj isti koji me pratio u utorak. Postajunemarni. IH jednostavno hoće da znam da me slijede.

Kayman pogleda preko ramena. Pratilac svakako nije pokušavao bitinezamjetljiv. — Znaš li tko je to?

— Zar ima kakve sumnje u to?

Kayman mu nije odgovorio. Zapravo i nije bilo sumnje. Predsjednik jevrlo jasno stavio do znanja Bradu da ni u kojem slučaju neće biti dobro da sepetlja oko žene čudovišta, u razgovoru od pola sata čije se svake bolnesekunde Brad sjećao vrlo detaljno. Praćenje je počelo odmah nakon toga, daBrad slučajno ne bi zaboravio.

No nije to bila tema o kojoj bi Kayman želio raspravljati s Bradom.Uključio je radio, pronašao stanicu na kojoj su se davale vijesti. Nekoliko suminuta slušali cenzuriran, no i pored toga ubitačan izvještaj o dnevnimkatastrofama, sve dok Brad nije bez riječi ispružio ruku i isključio ga. Poslijetoga su se vozili u tišini, pod olovnim nebom, dok nisu stigli do velike bijelekocke zgrade Projekta, same na pustoj preriji.

Unutra ništa nije bilo sivo: svjetla jaka i blještava, lica umorna iponekad zabrinuta, ali živa. Bar je ovdje, ako nigdje drugdje, postojao dojampostignuća i nekakvog cilja. Projekt je tekao točno po voznom redu.

Za devet dana brod za Mars biti će lansiran, a on će i sam biti nanjemu.

Nije se bojao. Čitav je svoj život formirao prema tome, od prvih danau sjemeništu, kad je shvatio da može služiti bogu i na drugim mjestima osimpropovjedaonice, a predstojnik ga ohrabrio da nastavi svoj interes za svenebeske stvari, astrofizičke ili teološke. Ipak, nije to bila lagana pomisao.

Nije se osjećao spreman. Osjećao je da je svijet nespreman za ovakavpoduhvat. Sve je nekako djelovalo improvizirano, usprkos beskrajnu radukoji je u to bio uložen, uključujući i njegov vlastiti. Čak ni posada nije biladefinitivno određena. Roger će ići; on je, naravno, bio raison d'etre čitavogprojekta. Ići će i Kayman, to je bilo čvrsto odlučeno, no dva su pilota jošuvijek bila samo privremeno određena. Kayman se upoznao s obojicom isvidjeli su mu se. Bih su među najboljima koje je NASA imala, a jedan je odnjih već bio letio s Rogerom na Space shuttle projektu prije osam godina. Nojoš ih je osamnaest bilo na konačnoj listi kandidata; Kayman im nije svimaznao ni imena, jedino to da ih ima dosta. Vern Scanyon i generalni direktorNASA posjetili su Predsjednika da urgiraju potvrdu njihova izbora, ali jeDash, iz svojih vlastitih razloga, zadržao pravo konačne odluke za sebe, akarte je držao skrivene.

Jedino što je izgledalo u potpunosti spremno za pothvat bila je onakarika u lancu koja se bila nekad činila najmanje pouzdanom, Roger sam.

Trening je prošao prekrasno. Roger je bio potpuno pokretan i mogloga se vidjeti po čitavoj zgradi. Putovao je između sobe koju je i dalje držaosvojim „domom” i komore s marsovskom atmosferom, do odjela zatestiranje, ili bilo kojeg mjesta do kojeg mu se išlo. Osoblje Projekta već senaviklo viđati visoku priliku crnih krila kako grabi hodnikom, prepoznajućilica u prolazu svojim golemim fasetiranim očima i veselo pozdravljajućibezbojnim glasom. Čitava je prošlog tjedna, pa i dulje, bio u rukamaKathleen Doughty. Sva su mu čula naizgled bila u redu i pod punomkontrolom; sad je bio čas da nauči iskorištavati sve mogućnosti svojemuskulature. Zato mu je ona dovela slijepca, plesača baleta i bivšegparaplegičara, a oni su postepeno preuzimali tutorstvo nad Rogerovimrazvojem i širili mu svakim danom horizonte. Plesač je već odavna bio nazalazu karijere, no nekad je znao za slavu, a kao dijete učio je od Nurejeva iDolina. Slijepac više nije bio slijep. Nije imao oči, ali mu je optički sistembio zamijenjen senzorima nalik na Rogerove, pa su njih dvojica diskutirali osuptilnim razlikama u nijansama i trikovima s manipulacijom vizualnihparametara. Paraplegičar se sad kretao na motoriziranim udovima koji su biliprethodnica Rogerovima, a imao je godinu dana vremena da se na njihnavikne, pa su sad njih dvojica zajedno polazili satove baleta.

Nisu uvijek bili fizički zajedno, ne baš potpuno. Bivši paraplegičar,koji se zvao Alfred, bio je još uvijek mnogo više čovjek od RogeraTorrawaya, fiziološki gledano, a medu ljudskim crtama koje je imao bila je ipotreba za zrakom. Kad su Kayman i Brad ušli u kontrolnu komoru dokomore s marsovskom atmosferom, Alfred je izvodio entrechate s jednestrane dvostruke staklene stijene, a Roger je, unutar komore u kojoj praktičkinije bilo zraka, ponavljao njegove pokrete s druge strane. Kathleen Doughtyje odbrojavala ritam, a iz zvučnika je odzvanjao valcer u A-molu iz LesSylphides. Vern Scanyon je sjedio s druge strane, kraj zida, na stolici čiji jenaslon okrenuo prema naprijed i naslonio na njega ruke i bradu. Brad mu seodmah pridružio i njih se dvojica stali nečujno razgovarati.

Don Kayman je sjeo kraj vrata. Paraplegičar i čudovište su izvodilinevjerojatno brze skokove, naprosto trepereći nogama, mašući stopalima kaolepezama u vrtoglavu ritmu. Nije to zapravo muzika za entrechate, pomisliKayman, no ni jedan od njih nije izgleda mario za to. Plesač baleta ih jegledao s nečitkim izrazom na licu. Vjerojatno želi da je kiborg, mislio jeKayman. S ovakvim bi mišićima osvojio svaku pozornicu na koju bi došao.

Misao je bila pomalo zabavna, no iz nekog se razloga osjećaonelagodno. A onda se sjeti: baš je na ovom mjestu sjedio kad mu je WillyHartnett umro pred očima.

Izgledalo mu je to tako daleko. Tek je prošlo tjedan dana otkako jeBrenda Hartnett došla s djecom da se oprosti s njim i Sestrom Clotildom, aveć je gotovo potpuno iščezla iz njihovih misli. Čudovište zvano Roger biloje sad zvijezda programa, a smrt jednog drugog čudovišta na tom istommjestu, još tako nedavno, bila je već samo povijest.

Kayman uze krunicu i počne odbrojavati petnaest dekada BlaženeDjevice. Dok je jednim dijelom svijesti ponavljao Ave Marije, drugi je diobio svjestan ugodna, toplog osjećaja težine zrna od slonovače i jasnogkontrasta kristalnog kvarca. Odlučio je da dar Svetog Oca ponese na Mars.Bilo bi šteta da se izgubi ... no, bilo bi šteta i da se on izgubi, pomislio je.Bilo mu je teško odvagnuti rizik ovakve vrste; na kraju je odlučio učiniti onošto je Njegova Svetost očito imala na umu i ponijeti dar sa sobom na njegovdosad najdulji put.

Osjetio je da mu netko stoji iza leda. — Dobro jutro. Oče Kayman.

— Zdravo, Sulie, — odvratio je s interesom. Što je to kod nje biloneobično? Kao da je njena kosa imala zlataste korijene, no to nije bilo ništačudno; čak je i svećenik znao da žene po želji biraju boju kose. Pa i nekisvećenici, što se toga tiče.

— Kako ide? — pitala je.

— Rekao bih, savršeno. Gledaj samo kako skaču! Roger mi izgledaspreman da spremniji ne može biti. Deo volente, mislim da ćemo stići navrijeme za lansiranje.

— Zavidim vam, — rekla je bolničarka, vireći kraj njega premamarsovskoj komori. Okrenuo se prema njoj, začuđen. U glasu joj je otkriomnogo više osjećaja nego što bi to ovako usputna primjedba zahtijevala. —Stvarno vam kažem. Don, — reče mu. — Jedini stvarni razlog zbog kojegsam ušla u svemirski program bilo je to što sam i sama htjela gore. Možda bimi i uspjelo da ...

Zastala je i slegla ramenima. — No, pretpostavljam da bar pomažemvama i Rogeru. Nije li se obično govorilo da žene i jesu za to? Pomoćnice?Nije to ni tako loše, kad se pomaže ovako važna stvar.

— Ne zvučiš mi baš uvjerena u to, — odvrati Kayman.

Ona se osmjehnu i vrati pogled na komoru.

Muzika je prestala. Kathleen Douglity izvadi cigaretu iz usta, pripalidrugu i reče, — OK, Roger i Alfred. Deset minuta odmora. Ide vam vrlodobro.

Unutar komore, Roger se spustio u sjedeći položaj, prekrštenih ipodvihutih nogu. Izgledao je točno kao Sotona koji sjedi na vrhu brijega uklasičnom starom Disneyevu filmu, „Noć na Ćelavoj planini”, pomisliKayman.

— Što je, Roger? — pozove ga Kathleen Doughty. — Valjda nisiumoran?

— Od ovog jesam, u svakom slučaju, — prigovorio je. — Ne znamšto će mi sav taj balet? Willy ga nije imao u programu.

— Willy je umro, — odbrusi ona.

Nastala je tišina. Roger okrenu glavu prema njoj, buljeći kroz staklosvojim velikim mrežastim očima. Zarežao je, — Ne zato što su mu falilientrechati.

— Kako znaš? No dobro, — priznala je nevoljko, — možda bi imogao preživjeti bez nekih od tih stvari. Ali si s njima bolji. Spretniji. Neradi se samo o tome da se naučiš kretati. Moraš i izbjegavati oštećivanjeokoline. Imaš li ti neku predstavu o tome koliko si jak?

Unutar komore Roger je oklijevao, a zatim odmaknu glavom. — Neosjećam se osobito jak, — progovori beživotnim glasom.

— Ti možeš proći kroz ovaj zid, Roger. Pitaj Alfreda. Alfred, za kojevrijeme pretrčiš milju?

Bivši paraplegičar prekrsti ruke preko ravna trbuha i nasmije se. Bilomu je pedeset osam godina, a nije bio baš neki sportaš ni prije myasthenicgravis koja mu je uništila udove. — Za minutu i četrdeset sedam, — rekao jes ponosom.

— Sigurna sam da ćeš ti moći i bolje od toga, Roger, — reče muKathleen, — pa zato i moraš nad tim imati neku kontrolu.

Roger je ispustio neki zvuk koji nije baš bio riječ, a onda ustao. —Izjednačite pritisak u komorama, — rekao je, — izlazim.

Tehničar pritisnu dugme i velike pumpe počele puštati zrak u komoruuz zvuk poput paranja linoleuma. — Joj, — uzdahnu Sulie Carpenter,

— Nemam kontaktne leće! — I pobježe prije no što je Roger ušao usobu.

Kayman je zbunjeno buljio za njom. No, bar je jedna zagonetka bilariješena; sad je znao što mu je na njoj bilo čudno. No zašto bi Sulie nosilakontaktne leće koje njene smeđe oči pretvaraju u zelene?

Slegnuo je ramenima i odustao.

Mi smo znali odgovor. Uložili smo velik trud da pronađemo SulieCarpenter. Postojala je vrlo duga lista kritičnih faktora, a najmanje važna natoj listi bila je boja njene kose i očiju; obje se moglo tako lako promijeniti.

Kako se približavao dan lansiranja, Rogerov se položaj počeomijenjati. Tokom dva tjedna bio je komad mesa na mesarskom panju, rezan,

boden i sjeckan bez ikakva ličnog učešća i bez kontrole nad onim štose dešavalo. Nakon toga bio je student, slijedio naredbe učitelja, uvježbavaokontrolu nad svojim osjetima i upotrebu svojih mišića. Bio je to prijelaz odlaboratorijskog preparata prema polubogu, a bio je već prešao više od polaputa do cilja.

Osjećao je kako se to događa. Već je danima pitao za razlog za svenaredbe koje je dobivao, a nekad ih je i odbijao. Kathleen Doughty mu višenije bila šef koji mu je mogao narediti da učini stotinu sklekova ili čitav satpirueta. Ona je bila njegov namještenik, zaposlena da mu pomogne učinitiono što je naumio. Brad, koji je prilično smanjio količinu svog usputnoghumora i postao nekako napetiji, intenzivniji, sad je molio Rogera da muučini usluge. „Daj, molim te, probaj ove testove za razlikovanje boja, hoćešli? Dobro će mi doći za ovaj moj rad o tebi kojeg ću objaviti.'' Roger im ječesto povlađivao, no ne uvijek.

Ona kojoj je malo što odbijao i na čije je molbe najčešće i s najvećimzadovoljstvom pristajao, bila je Sulie Carpenter, jer je uvijek bila tamo iuvijek se brinula za nj. Već je skoro i zaboravio koliko je ličila na Dorrie.Jedino je bio svjestan da vrlo lijepo izgleda.

Pratila je njegova raspoloženja. Ako je bio nervozan, ona je bila tihovesela. Ako je htio pričati, ona bi pričala. Povremeno bi odigrah kakvu igru;odlično je igrala Scrabble. Kasno jedne noći, kad je Roger probao kolikomože izdržati bez sna, donijela je gitaru pa su zapjevah, a njen ugodan

nenametljiv kontraalt je ukrašavao Rogerov monoton i gotovo bezvučnišapat. Lice joj se mijenjalo dok ga je gledao, no na to se već bio naviknuo.Sklopovi za interpretiranje osjeta reflektirah bi mu njegove vlastite osjećaje,ako bi im dozvolio. Nekad bi mu Sulie Carpenter izgledala više kao Dorrienego Dorrie sama.

Nakon što bi završio radni dan u marsovskoj komori, utrkivao bi se saSulie natrag do svoje sobe, nasmijana djevojka protiv čudovišta koje jetoptalo niz široke hodnike laboratorija. Naravno, lako je pobjeđivao. Zatim birazgovarah neko vrijeme, dok ona ne bi otišla.

Devet dana do lansiranja.

Zapravo, čak i manje. Tri dana pred lansiranje prebacit će ga zrakomna otok Merritt, a zadnji dan u Tonki bit će posvećen namještanju kompjutorau rancu na leđima i ugađanju jednog dijela njegovih čula za posebnemarsovske uvjete, Imao je znači, šest, ne, pet dana.

A Dorrie nije vidio već tjednima.

Pogledao se u ogledalo kojeg su instalirah na njegov zahtjev. Očiinsekta, krila šišmiša, koža tupa sjaja. Zabavljao se puštajući posredničkesklopove da mijenjaju vizualnu interpretaciju onog što je gledao, od šišmišana golemu muhu, demona, do ... sebe samog, onakvog kakvog se sjećao,mladalačkog ugodna lica.

Kad bi bar Dorrie imala kompjutor da joj posreduje u onom što vidi!Kad bi ga bar mogla vidjeti onakvog kakav je nekad bio! Zakleo se da je nećezvati; nije je mogao siliti da gleda u tu prikazu iz stripova koja je bila njenmuž.

Zaklevši se, podignu slušalicu i nazove.

Bio je to impuls kojem nije mogao odoljeti. Čekao je, a osjećajvremena je interval čekanja rastegnuo kao harmoniku i prošla je čitavavječnost do trenutka kad su blješteći raster na ekranu i zujanje iz aparataoznačili prvo zvonjenje.

I opet ga je vrijeme izdalo. Još jedna vječnost do trenutka kad jetelefon konačno zazvonio i drugi put. Zvonio je čitavu vječnost i ondaprestao.

Nije odgovarala.

Roger, koji je pripadao ljudima koji broje stvari, znao je da većinaljudi ne odgovara prije trećeg zvonjenja. Dorrie je, međutim, uvijek htjelaodmah znati koga joj to telefon unosi u dnevni život. Ni budeći se iz dubokasna, ni izlazeći iz kade, ne bi ga obično pustila da zvoni više od dvaput.

Nakon dugog vremena telefon je zazvonio i treći put, još uvijek bezodziva.

Roger je počeo osjećati bol.

Kontrolirao je to što je bolje mogao, ne želeći pokrenuti alarm naopremi za telemetriju, no to mu nije u potpunosti uspjevalo. Nema je kodkuće, mislio je. Muž joj se pretvorio u čudovište, a ona nije kod kućezabrinuta, suosjećajna; odlazi u kupovinu, posjećuje prijatelje, ide u kino.

Ili je s nekim muškarcem.

Kojim? Bradom, mislio je. Ne bi bilo nemoguće; zadnji put vidio jeBrada dolje kod komore, pred točno dvadeset pet minuta. Dovoljno vremenada se negdje nadu. Čak dovoljno vremena da Brad stigne do domaTorrawayovih. Možda ona i nije izašla. Možda ...

I četvrti put zvonjava.

Možda su njih dvoje tamo, goli, zagrljeni na podu pred telefonom.Ona mu govori, „Idi u drugu sobu, dušo, da vidim tko je to.” A on jojsmijehom odgovara, „Ma ne, hajde da se ovako javimo.” Ona bi mu rekla...

Peti put — raster procvjeta u bojama Dorrina lica. Njen glas reče, —Halo?

Brzinom zvuka Rogerova je ruka poletjela prema objektivu i prekrilaga. — Dorrie, — rekao je. I njemu je samom glas zvučao oštro i prazno.

— Kako si?

— Roger! — uzviknula je. Radost u njenu glasu zvučala je vrlouvjerljivo. — Roger, dušo, tako je lijepo opet te čuti! Kako se osjećaš?

Glas mu je automatski odgovorio, — Dobro. — I nastavio je tako,automatski, ispravivši prvu tvrdnju, pričajući o onom što se s njim dešavalo,dajući listu testova i vježbi, sve bez potrebe da uključi svjesno razmišljanje.A čitavo je vrijeme gledao u ekran svih čula napregnutih do maksimuma.

Izgledala mu je ... kako? Umorno? Ako je izgledala umorno, bila je topotvrda njegovih strahova. Znači, zabavljala se svake noći s Bradom, nemareći što joj muž podnosi bol i klaunska poniženja. Odmorna i vesela? Akoje bila odmorna i vesela, to je također potvrđivalo njegove sumnje. Znači daje bila opuštena, da je uživala, ne mareći za muke svog muža.

S Torrawayovim mozgom nije se događalo ništa loše, niti je bilo čegalošeg u navici koju je vukao čitav život, da analizira i razmišlja logički. Čakmu nije promakla ni činjenica se ta igra koju igra sa sobom zove „Ti gubiš”.Sve je bilo dokaz njene krivice. Pa ipak, bez obzira na to kako pažljivoanalizirao njen lik na telefonu svojim umnogostručenim osjetilima, nije muizgledala ni neprijateljski raspoložena, a ni lažno, slatkasto osjećajna.Jednostavno, izgledala je kao Dorrie.

Kad mu je ta misao pala na pamet, osjetio je provalu nježnosti kojamu je slomila glas. — Nedostajala si mi, — rekao je bezvučno. Jedina stvarkoja je svjedočila o njegovim osjećajima bila je taj jedan, zakašnjeli slog, zadjelić sekunde, — Nedos...tajala.

— I ti meni. Zato sam se trudila da budem zaposlena, — brbljala je.

— Prebojila sam tvoju sobu. Zapravo, to je iznenađenje za tebe, aliproći će toliko vremena dok ga ne vidiš da ... znaš, izabrala sam bojubreskve. S drvenarijom u žutoj boji i mislila sam možda svjetloplavimstropom. Sviđa ti se? Htjela sam sve napraviti u okeru i smeđoj boji, znaš, ubojama jeseni. U bojama Marsa, da proslavimo. Onda sam se sjetila da ćeš,kad se vratiš, biti već prilično sit Marsovih boja! — I brzo, bez pauze, — Kadću te opet vidjeti? — Promjena u njenu glasu ga je zatekla.

— Čuj, izgledam prilično gadno.

— Ja znam kako izgledaš. Zaboga, Roger, što misliš o čemu smodrugom Midge, Brenda, Callie i ja razgovarale ove zadnje dvije godine;otkad je čitav program počeo? Vidjele smo skice. Vidjele smo fotografijemaketa. I vidjele smo fotografije Wilija.

— Nisam više kao Willy. Napravili su promjene ...

— Znam i za to, Roger. Brad mi je sve rekao. Htjela bih te vidjeti. Utom se trenutku lice njegove žene pretvorilo u lice vještice. Igla za kukičanjekoju je držala u ruci pretvorila se u seljačku metlu od šiblja.

— Viđaš se s Bradom?

Je li to nastala pauza od, možda, mikrosekunde, prije nego što jeodgovorila? — Možda i nije trebalo da mi kaže, mislim zbog tajnosti i svegatoga, ali sam htjela da mi kaže. Dušo, to i nije tako strašno. Ja sam već velika,mogu to podnijeti.

Na trenutak Roger je htio povući ruku s objektiva i dozvoliti joj da gavidi, no bio je zbunjen, čudno se osjećao. Nije znao objasniti svoje osjećaje.Je li to bila vrtoglavica? Neki kvar u njegovu mašinskom dijelu? Znao je daće proteći tek koji trenutak i Sulie ili Don Kayman će ući, pozvaniizdajničkom telemetrijom. Pokušao se kontrolirati.

— Možda kasnije, — rekao je neuvjerljivo. — Mislim ... možda bibilo bolje da sad prekinem, Dorrie.

Iza nje, poznati izgled njihove dnevne sobe također se mijenjao.Dubina vidnog polja telefonskog objektiva nije bila baš osobita; čak i zanjegova mehanička čula ostatak sobe bio je mutan. Da li je to netko stajao usjeni? Je li to nosio uniformu marinca? Bi li to Brad učinio?

— Moram sad prekinuti, — rekao je i učini to.

Clara Bly je ušla puna pitanja i brige. Odmahnuo je glavom bez riječi.U njegovim novim očima nije bilo suznih kanala, pa, naravno nije mogaoplakati. I to mu je olakšanje bilo uskraćeno.

DOROTHY LOUISE MINTZ TORRAWAY U ULOZIPENELOPE

Naše projekcije trendova pokazale su da je došlo pravo vrijeme dasvijetu kažemo za Rogera Torrawaya, bez uljepšavanja. I tako je sve izašlo navidjelo i svaki TV ekran svijeta prikazao je Rogera na vrhu prstiju u tucetusavršenih fouetta, negdje između krupnih planova mrtvih od gladi uPakistanu i požara u Chicagu.

To je imalo posljedicu da je Dorrie učinilo slavnom. Razgovor sRogerom uznemirio je Dorrie. Ne toliko kao poruka od Brada da je više nećemoći viđati; ni približno toliko kao razgovor od četrdeset i pet minuta sPredsjednikom u kojem joj je on prikazao što će se dogoditi ako mu pokvarinjegova najdražeg astronauta. Svakako ne toliko kao saznanje da je svudaprate, da prisluškuju njene telefonske razgovore, da joj je stan sasvim sigurnopun prislušnih uređaja. Ali ipak. Nije znala kako da postupa s Rogerom.Sumnjala je da će ikad i znati i nije joj bilo nimalo krivo što će za nekolikodana biti lansiran u svemir, pa će biti vrlo malo razloga za brigu nad njihovimodnosom, bar godinu i po.

Također joj nije smetao iznenadni sjaj slave. Sad kad su novinskireporteri već sve saznali, došle su i televizijske ekipe i vidjela je svojevlastito hrabro lice na vijestima u šest sati. „Fem” je javio da će poslati nekogda je intervjuira. Taj netko je najprije nazvao. Bila je to žena šezdesetihgodina, veteran iz feminističkih godina, koja je prigovarala, — Mi to,zapravo, nikad ne radimo, znate. Mislim, intervjuiramo nekog samo zato štoje nečija supruga. Ah oni to hoće. Nisam mogla odbiti taj zadatak, ah vammoram pošteno reći da mi je odbojan.

Oprostite, — ispričavala se Dorrie, — Hoćete li da otkažemo tajintervju?

— O, ne, — reče žena, ponašajući se kao da je Dorrie za to kriva, —Niste vi za to krivi, ali lično mislim da se time izdalo sve ono što „Fem”predstavlja. Nije važno. Doći ću k vama. Napravit ćemo petnaestminutniprikaz za kasetno izdanje, a kasnije ću ja od toga napraviti članak za štampu.Ako možete ...

— Ja ... — počela je Dorrie.

— ... pokušajte govoriti o sebi, a ne o njemu. Malo pozadine, o svomživotu, interesima, svojim ...

— Žao mi je, ali bi stvarno ...

— ... stavovima prema svemirskom programu i tako dalje. Dash kažeda je to bitan cilj Amerike i da budućnost čitava svijeta ovisi o njemu. Što vio tome mislite? Ne, ne mislim da sad na to odgovorite, nego ...

— Ne želim da to bude u mom stanu, — ubacila je Dorrie u razgovor,ne čekajući da se pojavi mjesto za upadicu.

— ... razmislite o tome, pa ćete odgovoriti u kameru. Ne u vašemstanu? Ne, žao mi je, to nije moguće. Dolazimo za pola sata.

Dorrie je ostala gledati u svijetlu točku koja je nestajala u srediniekrana, a zatim ni nje više nije bilo. — Kuja, — rekla je odsutno, no nijezapravo imala ništa protiv toga da intervju bude u njenu stanu. Smetalo ju je,međutim, što joj nije bio ostavljen izbor. To ju je jako smetalo. No očito nijebilo baš mnogo izbora, osim da izađe prije nego se ta osoba od „Fema’’pojavi kod nje.

Dorrie Torraway, nekadašnja Dee Mintz, obraćala je veliku pažnjumogućnosti izbora. Jedna od stvari koje su je i privukle Rogeru, osimblještavila svemirskog programa, sigurnosti i novca koji je s njim došao,osim Rogera samog, fina, muškog izgleda, bila je Rogerova volja da sasluša injene želje. Drugi su muškarci uglavnom bili zainteresirani za ono što su onihtjeli, što se nije podudaralo od muškarca do muškarca, no bilo je priličnokonstantno unutar odnosa sa svakim pojedinim od njih. Harold je uvijek htioplesati i zabavljati se, Jim je uvijek htio seks, Everett je htio i seks i zabave.Tommy političku angažiranost, Joe je volio majčinski odnos. Ono što jeRoger htio, bilo je istraživanje svijeta u društvu s njom i bio je apsolutnospreman istraživati dijelove koji su nju zanimah, ne manje od onih koji sunjemu bili važni.

Nikad nije požalila što se udala za njega.

Bilo je prilika kad je bila usamljena. Pedeset četiri dana kad je on biona svemirskoj stanici 3; često za vrijeme kraćih misija. Dvije godine naputovanjima s kraja na kraj svijeta, na zadatku vezanu uz čitav sistemzemaljskih satelitskih stanica, od Aachena do Zaira, bez ičeg što bi se moglozvati pravim domom za čitavo to vrijeme. Dorrie je odustala od toga nakonnekog vremena i vratila se u njihov stan u Tonki, no nije joj bilo žao. Moždaje Rogeru bilo; to joj pitanje nikad nije palo na pamet. Osim toga, viđali su sevrlo često. Svaki mjesec ili dva došao bi kući, a ona je nastojala da budezaposlena. Bio je tu njen dućan — otvorila ga je dok je Roger bio na Islandu,

s čekom na pet tisuća dolara kojeg joj je poslao za rođendan. Bili su tuprijatelji. A s vremena na vrijeme, bili su tu i drugi muškarci.

Ništa od toga nije ispunjavalo njen život, no ona nije ni očekivala dabude ispunjen; očekivala je da bude usamljena. Kao jedino dijete majke kojanije podnosila svoje susjede, nije baš mogla imati mnogo prijatelja. Nisusjedi baš nisu podnosili njenu majku, koja je bila pomalo narkoman inajčešće bi poslijepodne bila van kontakta sa svijetom, što je kompliciraloživot maloj Dorrie. No ona nije patila zbog toga; nije ni znala da se možeživjeti drukčije.

U trideset prvoj godini, Dorrie je bila onoliko zdrava, lijepa isposobna da se nosi sa svijetom, koliko je ikad bila ili će ikad ponovo biti.Govorila je da je sretna. Ta dijagnoza nije dolazila od nekog bujanjazadovoljstva u njoj, već od ustanovljene činjenice, objektivno promotrene, daje kad je god nešto zaželjela, mogla to i dobiti. A kakva još druga definicijasreće postoji?

Iskoristila je vrijeme koje je preostalo do dolaska Hagar Hengstrom injene ekipe iz „Fema” da postavi izbor keramičkih proizvoda iz svog dućanana stol kraj kauča na kojem će sjediti. Ostatak je vremena posvetila manjevažnom zadatku češljanja, provjeravanja šminke, presvlačenja u novo odijelos čipkastim hlačama.

Kad je zazvonilo zvonce na vratima, bila je potpuno spremna.

Hagar Hengstrom čvrsto joj je stisnula ruku i pumpala je, pa je uletjelau stan vijoreći briljantno modrom kosom, s crnom uvijenom cigarom uustima. U stopu su je pratili osvjetljivač, snimatelj zvuka, kamerman i nosačiopreme. — Mala soba, — mrmljala je, ocjenjujući namještaj prezirna izraza.— Torraway će sjediti ovdje. Hajde, pomaknite to.

Nosači su priskočili i prebacili naslonjač od njegova mjesta podprozorom u ugao kojeg je sad zapremao ormarić. Ormarić su odmah odvukliu sredinu sobe. — Čekajte malo, — reče Dorrie, — mislila sam jednostavnoda sjednem ovdje na kauč ...

— Dobro, što je sa svjetlomjerom? — zahtijevala je Hengstrom.

Sally., kreni kamerom. Nikad ne znaš što nam može zatrebati za špicu.

— Ja to ozbiljno mislim, — reče Dorrie.

Hengstrom je pogleda. Glas nije bio povišen, no poprimio je opasan

ton. Slegla je ramenima. — Hajde da mi to namjestimo, — predložilaje, — pa ako vam se ne sviđa, možemo porazgovarati. Inače možete početi,molim vas.

— Početi s čim? — Blijeda mlada djevojka držala je kameru većuperenu u nju, primijeti Dorrie; to ju je dekoncentriralo. Osvjetljivač jepronašao utičnicu u zidu i držao je u ruci križ reflektora, lagano ga pomičućida izbriše sjene koje su se pojavljivale kad god bi se Dorrie pomakla.

— Pa, za početak, kakvi su vam planovi za slijedeće dvije godine?Sigurno nećete jednostavno sjediti čekajući Rogera Torrawaya da se vratikući.

Dorrie je pokušala doći do kauča, ali se osvjetljivač namrštio imahnuo prema naslonjaču, dok su dvojica nosača odnijela stolić s keramikomizvan njena dohvata. Rekla je, — Imam svoj dućan keramike. Mislila sam dabiste možda željeli vidjeti neke od primjeraka dok me intervjuirate

— Da, to je u redu. Ali mislila sam vi lično. Vi ste zdrava žena. Imateseksualne potrebe. Udaljite se malo, molim vas, Sandri ovako zuji u zvučnomsistemu.

Dorrie se tako našla da stoji pred naslonjačem i više nije bilo pametnaizlaza osim da sjedne. — Naravno, ja ... — počela je.

— Na vama je odgovornost, — reče Hengstrom. — Kakav ćeteprimjer dati mladim ženama? Hoćete li se pretvoriti u osušenu staruusidjelicu, ili ćete živjeti prirodnim, punim životom?

— Nisam baš sigurna da o tome želim ...

— Pozabavila sam se vašom pozadinom, Torraway. Prilično detaljno.I mogu vam reći da mi se svidjelo ono što sam pronašla. Vi ste svoj vlastitčovjek, u onoj mjeri u kojoj može biti netko tko prihvaća tu glupu farsuzvanu brak. Zašto ste to učinili?

Dorrie je oklijevala. — Roger je stvarno fina osoba, — reče.

— Pa što?

— Pa tako, pružio mi je stvarno sve, i podršku i udobnost ...

Hagar Hengstrom uzdahnu. — Dobra stara ropska psihologija. No,dobro, nije važno. Druga stvar koja me je kod vas zbunila je vaš interes za

svemirski program. Ne čini li vam se da je to jedan izrazito seksističkimanevar?

— Ne, zašto? Predsjednik mi je sam rekao, — Dorrie će, svjesna daskuplja bodove za slučaj ponovna Dashovog posjeta, — da je slanje čovjekana Mars apsolutno nužno za budućnost ljudske rase. Ja mu vjerujem. Mi smo...

— Vratite to natrag, — naredi Hengstrom.

— Što?

— Poslušajte što ste upravo rekli. Slanje koga na Mars?

— Čovjeka. Aha, vidim na što mislite.

Hengstrom klimnu glavom žalosno. — Vidite na što mislim, ali nemijenjate način na koji vi mislite. Zašto čovjek? Zašto ne „osoba”? —Pogledala je suosjećajno na snimatelja zvuka koji zatrese glavom u znaksimpatije. — No hajde, vratimo se na važnije stvari. Znate li vi da je čitavaposada ekspedicije na Mars navodno muška? Što vi mislite o tome?

Kojeg li jutra za Dorrie! A na kraju, nije uspjela ubaciti svojekeramičke uzorke pred kameru.

Kad je Sulie Carpenter došla na dužnost tog popodneva, donijela jeRogeru dva iznenađenja: kasetu sa snimljenim intervjuom posuđenu ododjela za odnose s javnošću Projekta (čitaj: cenzure) i gitaru. Najprije mu jedala kasetu i pustila ga da gleda intervju dok je ona pospremala krevet imijenjala vodu cvijeću u sobi.

Kad je završio, rekla je veselo, — Žena vam se vrlo dobro držala,rekla bih. Ja sam jednom srela Hagar Hengstrom i mogu vam reći da je tovrlo teška osoba.

— Lijepo je izgledala, — rekao je Roger. Na prepravljenom licu nijese mogao čitati nikakav izraz, niti išta zaključiti iz njegova bezbojnog glasa,no šišmiševa su krila nemirno treperila. — Uvijek su mi se sviđale te njenehlače.

Sulie klimnu glavom i učini mentalnu zabilješku: prorezi s obje stranesvake nogavice prilično su mnogo otkrivah; steroidne kapsule ugrađene uRogera očito su radile svoj posao. — A sad nešto drugo, — reče i otvorikutiju od gitare.

— Svirat ćeš mi?

— Ne, Roger. Vi ćete svirati.

— Sulie, ja ne znam svirati gitaru, — protestirao je.

Nasmijala se. — Razgovarala sam s Bradom, — reče. — Mislim daćete se iznenaditi. Znate, Roger, vi niste samo drukčiji, vi ste bolji od ostalihljudi. Na primjer, vaši prsti.

— Što s prstima?

Ja sviram gitaru od svoje devete godine, a ako ne sviram dva tjedna,nestane mi tvrde kože na prstima i moram početi ispočetka. Vaši prsti netrebaju tu tvrdu kožu na vrhovima jer su već i sad dovoljno tvrdi i čvrsti dapritisnu žice kako treba.

— Odlično, — reče joj Roger, — samo što ja nemam pojma o čemugovoriš. Kakve veze ima stiskanje žica?

— Evo, probajte. Pritisnite ih ovako. — Udarila je G, pa D i C.

— Sad vi, — rekla je. — Jedino morate paziti na snagu. Gitara je lakolomljiva. — Dodala mu je gitaru.

Prešao je palcem preko žica kako je vidio da ona radi.

— Odlično Sad udarite G. Prstenjak na treće polje visoke E žice,ovdje. Kažiprst na drugo polje A žice, ovdje, između ova dva praga, a srednjiprst na treće polje niske E žice. Tako. — Vodila mu je prste. — Sad udarite.

Udario je preko žica i pogledao je. — Hej, ovo je zgodno! Je li dobro!

Nasmijala se. — Ne dobro, nego savršeno. Sada C. Kažiprst na drugopolje na B žicu, srednji prst ovdje, prstenjak ovamo ... Tako, sad je dobro. Aovo je D. Kažiprst i srednjak na G i E žice, ovdje, a prstenjak jedno polje nižena B, tu, ispod ovog praga ... perfektno! Hajde sad G.

Na vlastito čuđenje, odsvirao je savršen G akord.

Nasmijala se. — Vidite? Brad je imao pravo. Kad jednom zapamtitezahvat, zapamtite ga potpuno; 3070 ga pamti za vas. Jedino morate pomisliti„G” i prsti već rade. Vi ste sad, — reče mu s glumljenom žalošću, —otprilike tri mjeseca dalje nego što sam bila ja kad sam prvi put pokušalasvirati gitaru.

— Baš mi se dopada, — reče Roger, svirajući sva tri akorda, jedan zadrugim.

— To je tek početak. Svirajte sad četiri četvrtinski takt, znate već,dum, dum, dum, dum. Sa G akordom ... — Slušala je i klimnula, — Odlično.Probajte sad ovako, G, G, G, G, G, G, G, G, C, C, G, G, G, G, G, G... Fino.Sad opet, ah ovaj put poslije C, C, svirajte D, D, D, D, D, D... Odlično. Sadoboje, jedno za drugim ...

On je svirao, a ona zapjeva, — Kumbaya, gospodaru moj, Kumbaya!Kumbaya, gospodaru moj, Kumbaya! ...

— Hej! — uzviknu Roger oduševljeno.

Ona odmahnu glavom u lažnu očaju. — Tri minute otkako je prvi putuzeo gitaru u ruke i već svira pratnju. Evo, donijela sam vam knjigu sakordima i jednostavnim pjesmama. Dok se vratim već bi trebalo da ih svesvirate, a onda ću vas naučiti trzanje i druge stvari.

Pokazala mu je kako da očitava akorde u knjizi i ostavila ga dazadovoljno razbija glavu nad prvih šest modulacija od F.

Izvan sobe zastala je da izvadi kontaktne leće, protrljala oči i otišla dodirektorova ureda. Scanyonova sekretarica joj mahnu da ude.

— Zadovoljan je gitarom, generale, — raportirala je. — Malo manjezadovoljan ženom.

Vern Scanyon klimnu i okrenu dugme na komunikacijskom uređajuna stolu. Akordi „Kentucky Babe” začuli su se preko mikrofona u Rogerovojsobi. Ponovo je stišao. — Znam za gitaru, majore Carpenter. Što je saženom?

— Bojim se da je voli, — rekla je polako. — Do jedne točke je sve uredu. Nakon nje smo u stisci. Ja ga mogu podržavati dokle god je on ovdje uProjektu, ali će on vrlo dugo biti vrlo daleko. Ja ... nisam sigurna.

Scanyon će oštro, — Majore, ne govorite mi u zagonetkama!

— Mislim da će mu nedostajati više nego što on može izdržati. Već jei sad prilično gadno. Promatrala sam ga dok je gledao tu traku s intervjuom.Nije pomaknuo ni mišić, ukočena koncentracija, nije htio propustiti ninajmanju pojedinost. A kad bude šezdeset miliona kilometara daleko od nje... Ne znam, imam sve snimljeno, generale. Napravit ću kompjutorsku

simulaciju pa ću onda možda moći reći nešto određenije. U svakom slučaju,zabrinuta sam.

— Vi ste zabrinuti! — odbrusi Scanyon. — Dash će moju guzicusrezati ako ga lansiramo, a on gore krepa.

— Što da vam kažem, generale? Dajte mi da napravim simulaciju, paću vam možda moći reći kako da to riješimo.

Sjela je bez pitanja i prešla prstima preko čela. — Dvostruki život jevrlo naporan, generale, — rekla mu je. — osam sati kao bolničarka i osamsati kao psihijatar nije ni najmanje zabavno.

— Deset godina službe na Antarktiku još je manje zabavno, —odgovorio je Vern Scanyon jednostavno.

Predsjednikov je avion dosegao putnu visinu od 31.000 metara ikrenuo najvišom brzinom, 3 maha i još malo više, apsurdno brže nego što ječak i predsjednički CB-5 zapravo smio letjeti. Predsjedniku se žurilo.,Midwayski summit upravo je bio završio kaosom. Ispružen na chaise-longue,zatvorenih očiju, pretvarajući se da spava, da bi izbjegao senatore koji su gapratili. Dash je neveselo razmatrao mogućnosti koje su stajala pred njim. Biloih je vrlo malo.

Nije se ni nadao osobitim rezultatima ove konferencije, no bila jesasvim dobro započela. Australci su dali do znanja da će prihvatitiograničenu suradnju s NNA na razvoju australskog zaleđa u slučaju da dobijuodređene garancije itd., itd. Delegati NNA mrmljali su međusobno i izjavilida će vrlo rado dati garancije, budući da su njihovi stvarni ciljevi samo utome da pruže maksimum životnih potreba svim ljudima svijeta, bez obzirana tako zastarjele pojmove kao što su nacionalne granice itd., itd. Dash je pakodbio svoje savjetnike koji su šaputali i ustvrdio da je interes Amerike naovoj konferenciji samo u tome da pruži dobre usluge pomoći svojim dragimsusjednim zemljama i da za sebe ne traži baš ništa itd., itd. Tako je nekovrijeme, čitava dva sata, izgledalo kao da će konferencija dati osjetne ikorisne rezultate.

A onda su počeli pregovori o detaljima. Azijci su ponudiliPoljoprivrednu Armiju od milion ljudi i rijeku tankera koji bi prevozili stotisuća hektolitara koncentrirana taloga šangajske kanalizacije tjedno.Australci su prihvatili gnojivo, ali su spominjali maksimum od 50.000Azijaca koji bi obrađivali zemlju. Također, napomenuli su ljubazno, radilo seo australskoj zemlji i australskom suncu, pa bi tako i pšenica koja izraste bila

australska. Čovjek iz State Departmenta podsjetio je Dasha na američkeobaveze prema Peruu, pa je Dash teška srca ustao i inzistirao na najmanje 15posto udjela za dobre susjede na južnoameričkom kontinentu. I temperaturarasprave počela je rasti. Ključni incident pružio je putnički avion NNA naredovnoj dnevnoj liniji koji je uletio u jato crnonogih albatrosa pri polijetanjus aerodroma Sand Island, srušio se i izgorio na otočiću u laguni pred očimaučesnika konferencije na krovu Holiday Inn hotela. Japanski član delegacijeNNA uzeo je slobodu da kaže ono što je prije toga samo mislio, to jest da jeameričko inzistiranje da se konferencija održi na mjestu jedne od najslavnijihbitaka drugog svjetskog rata proračunata uvreda za azijske delegate. Australcisu komentirali da oni uspijevaju Prilično dobro kontrolirati populacijualbatrosa u svojim krajevima i da su zaprepašteni da Amerikancima to nijepošlo za rukom. I tako je najveći dobitak od konferencije, koja je pripremanatri tjedna i predstavljala dva dana nade, bila sažeta izjava da su se tri siledogovorile da će nastaviti diskusije. Jednom u budućnosti, negdje. Ne vrlobrzo.

No to je značilo, priznao je Dash sam sebi, dok se nemirno prevrtao nachaise-longue, da je došlo do suočenja. Netko bi sad trebao popustiti, apopustiti neće nitko.

Ustao je i zatražio kavu. S kavom je došla i načrčkana cedulja jednogod senatora: „Gospodine Predsjedniče, moramo se dogovoriti o proglasu ougroženu području prije nego sletimo.”

Dash je zgužva u ruci i baci. Senator Talltree, pun pritužbi: jezero

Altus smanjilo se na 20 posto svoje normalne površine, turizam uplaninama Arbuckle zamro je jer preko Turnerovih vodopada više nijedolazila voda, veliki Sooner State sajam morao je biti otkazan zbog strašneprašine koju su nosili vjetrovi. Oklahomu bi trebalo proglasiti ugroženimpodručjem. Imao je pedeset i četiri države, mislio je Dash, a da je slušao svesenatore i guvernere, već bi bio proglasio pedeset i četiri ugrožena područja.U stvarnosti postojalo je samo jedno ugroženo područje, samo što seprotezalo širom svijeta.

A još sam se trudio da postanem predsjednik, čudio se.

Razmišljajući o Oklahomi, sjetio se Rogera Torrawaya. Na trenutak jehtio zvati pilota i narediti mu da skrene prema Tonki, no sastanak s vrhovnimšefovima štabova svih rodova vojske nije mogao čekati. Morat će sezadovoljiti telefonom.

Nije on sam svirao gitaru, bio je toga svjestan. 3070 je za nj pamtiosve potrebne subrutine i naređivao prstima ono što je mozak htio. Trebalo muje manje od jednog sata da nauči sve akorde iz knjige i da ih svira bez ikakvemuke jednog za drugim bilo u kojoj kombinaciji. Još je trebalo nekolikominuta da memorija na katu niže pohrani značenje vremenskih oznaka namuzičkoj notaciji, pa je unutarnji sat preuzeo vremensku kontrolu i Rogerviše nije morao misliti na tempo pri sviranju. Ritam je dolazio sam od sebe.Kod melodija je naučio koje polje na vratu gitare i na kojoj žici odgovarapojedinoj noti u notaciji, a kad je to jednom bilo zabilježeno u magnetnimmemorijskim jezgrama, odnos između muzičke notacije i žica na gitari bio jefiksiran zauvijek. Sulie je trebalo deset minuta da mu pokaže koje note trebasvirati povišeno, a koje sniženo i otada galaksija povisilica i snizilicarazbacana preko notnih crta u blizini ključa nije više krila za njega nikakvezamke. Trzanje vrhovima prstiju kod klasične španjolske gitare za normalanje ljudski živčani sistem stvar dvije minute da se nauči princip i stotina sativježbe da tehnika postane automatska: palac na D žici, prstenjak na visokojE, srednji prst na B, palac na A, prstenjak na li, srednjak na B, i tako dalje.Dvije minute učenja bile su Rogeru potpuno dovoljne. Otada pa na daljekompjutorske subrutine naređivale su prstima i jedina granica tempu kojim jemogao svirati bila je brzina kojom su same žice mogle proizvesti ton a da nepuknu.

Svirao je Segovijin recital po sjećanju, nakon jednog slušanja s trake,kad je Predsjednik nazvao.

Ne tako davno Roger bi bio zbunjen, počašćen i oduševljen pozivomod Predsjednika Sjedinjenih Američkih Država; sad je to bila gnjavaža.Morao se odvojiti od gitare. Jedva je slušao što mu je Predsjednik imao reći.Bio je zaprepašten brigom na Dashovu licu, dubokim borama kojih prijenekoliko dana nije bilo, upalim očima. Onda shvati da to posredničkisklopovi pretjeruju da bi mu skrenuli pažnju na to. Isključio je interpretaciju iugledao Dasha normalna.

No ipak je izgledao umoran i zabrinut. U glasu je bilo i topline idrugarstva kad je pitao Rogera kako idu stvari. Treba li što? Je li potrebnonekog šutnuti nogom u guzicu da se stvari dovedu u red? — Sve je u redu,gospodine Predsjedniče, — rekao mu je Roger, zabavljajući se tako da jedodao Predsjedniku sijedu bradu i brkove i crvenu kapu Djeda Mraza svojimočima punim trikova. Preko ramena nosio je vreću punu verbalnih darova.

— Jesi li siguran, Roger, — inzistirao je Dash. — Nisi zaboravio štosam ti rekao: što god želiš, samo mi reci i dobit ćeš!

— Reći ću, — obeća Roger. — Ali stvarno je sve u redu. Čekam nalansiranje. — I čekam da siđeš s tog telefona, pomisli, da mi ne dosađuješ.

Predsjednik se namršti. Rogerov je „prevodilac” odmah promijeniosliku: Dash je još uvijek bio Djed Mraz, ali sad crn kao ebanovina i ogromnihočnjaka. — Da nisi možda previše samouvjeren? — pitao je.

— Hm, ako i jesam, onda tog nisam svjestan, — Roger će razumno.— Mislim da nisam. Pitajte osoblje Projekta; oni vam o meni mogu reći višenego ja.

Uspio je prekinuti razgovor nekoliko rečenica kasnije, svjestan da jePredsjednika ostavio nezadovoljna i nekako zabrinuta, no ne mareći za to.Sve je manje bilo stvari za koje mario, pomisli. A rekao je istinu: stvarno jeočekivao lansiranje. Nedostajat će mu Sulie i Clara. Negdje u pozadinisvijesti bio je malo zabrinut zbog opasnosti i duga trajanja putovanja, no uisto vrijeme s nestrpljivošću i interesom očekivao je ono što će naći kad dođetamo: planetu za koju je bio napravljen.

Uzeo je gitaru i ponovo zasvirao Segoviju, no nije išlo onako kako jehtio. Nakon nekog vremena shvatio je da je dar apsolutna sluha također ihendikep. Segovijina gitara nije bila ugođena na savršenih 440 A, nego zanekoliko Hertza niže, a D žica bila je još gotovo četvrt tona relativno niža.Slegnuo je ramenima — a šišmiševa krila su mahanjem popratila tu gestu —i odložio gitaru.

Na trenutak je samo sjedio na svojoj stolci za sviranje, uspravnanaslona i bez oslonca za ruke. Pustio je da mu misli teku kako hoće.

Nešto ga je ipak mučilo. To nešto se zvalo Dorrie. Sviranje gitare biloje ugodno i opuštalo mu živce, no iza ugode skrivalo se sanjarenje: fantazijao sjedenju na palubi jahte s Dorrie i Bradom. Nonšalantno bi uzeo u rukegitaru i sve bi ih zaprepastio.

Na neki tajanstven način svi su procesi u njegovu životu završavalikod Dorrie. Svrha sviranja gitare bila je da ugodi Dorrie. Strahota njegovaizgleda bila je u tome što bi on smetao Dorrie. Tragedija kastracije bila je utome što više nije mogao zadovoljiti Dorrie. Većina bola uklonila se s tihstvari i mogao je sad na njih gledati na način koji mu je još prije nekolikotjedana bio nemoguć, no one su i dalje bile tu, zakopane duboko u njemu.

Posegnuo je za telefonom, a onda povukao ruku. Telefonirati Dorrienije bilo dovoljno. To je već pokušao.

Ono što je stvarno želio bilo je da je vidi.

To je, naravno, bilo nemoguće. Nije mu bilo dozvoljeno da napustiteritorij Projekta. Vern Scanyon bi pobjesnio. Straža bi ga zaustavila naizlazu. Telemetrija bi odmah razotkrila ono što radi; interni televizijski sistemza nadgledanje locirao bi ga na svakom koraku i sva sredstva Projekta bila bimobilizirana da ga spriječe.

A ne bi imalo smisla tražiti dozvolu. Čak ni pitati Dasha; najviše što bise u tom slučaju dogodilo bilo bi da bi Predsjednik izdao nalog i Dorrie bibila isporučena, prisiljena i bijesna, u njegovu sobu. Roger nije želio daDorrie dođe na silu, a bio je siguran da mu neće biti dozvoljeno da ode k njoj.

S druge strane ...

S druge strane, razmišljao je, zašto bi mu bila potrebna dozvola?

Razmišljao je tako neko vrijeme, sjedeći potpuno nepomično u svojojstolici uspravna naslona.

Zatim je pažljivo sklonio gitaru u njenu kutiju i krenuo.

Prva stvar koju je učinio bila je da se sagnuo k zidu, izvukao zidniutikač iz utičnice i gurnuo svoj prst u utičnicu. Bakreni nokat na prstufunkcionirao je odlično — svi su osigurači momentalno pregorjeli. Sva su sesvjetla pogasila. Tiho šaputanje i hvika-hvika šuštanje kolutova s trakama namašinama za snimanje usporilo se i zatim stalo. Soba je bila u potpunumraku.

Još uvijek je, naravno, bilo topline, a ona je pružala dovoljno svjetlaRogerovim očima. Vidio je dovoljno dobro da sve kontakte za telemetrijskeuređaje skine sa svog tijela. Bio je izvan sobe prije nego što je Clara Bly,sipajući šlag u svoju kavu na pauzi, stigla pogledati na instrumentnu pločutelemetrijskih uređaja koja je počela zujati.

S osiguračima mu je uspjelo bolje nego što je očekivao; i hodnik jetakođer bio u mraku. U hodniku je bilo ljudi, no u mraku nisu mogli ništavidjeti. Roger je prošao kraj njih i penjao se po stepenicama za slučaj požara,po četiri odjednom. Prije nego je itko i shvatio da ga nema. Tijelo jefunkcioniralo s lakoćom i elegancijom. Sve one baletne vježbe koje mu jeKathleen Doughty nametnula sad su se isplatile; otplesao je niz silazni diostepenica, izveo plie kroz vrata, skok kroz drugi hodnik i bio je vani, uhladnoj noći, prije nego što se čovjek službe sigurnosti i osvrnuo od svogtelevizora.

Bio je na otvorenom, jureći niz autoput prema Tonki brzinom odšezdeset i pet kilometara na sat.

Noć je bila rasvijetljena nekim vrstama svjetla koje nikad prije nijevidio. Iznad glave bio je čvrst sloj oblaka, stratokumulus je klizio sa sjevera,a iznad njega bio je debeo sloj oblaka srednje visine, pa ipak je mogao vidjetiblijedi sjaj na mjestima gdje je dio zračenja najsjajnijih zvijezda uspio proći.Prerija Oklahome s obje strane ceste sumorno je sjajila ostatkom toplinenakupljene tokom dana, povremeno prekinutim pokojom briljantnom mrljomna mjestima gdje su se nalazile kuće ili gospodarske zgrade. Za automobilimana autoputu vukle su se velike perjanice svjetla, vrlo sjajne na izlasku izispušnih cijevi, zatim sve tamnije crvene širenjem vrućih plinova u hladnunoćnom zraku. Ušavši u grad vidio je ponekog pješaka i lako ga izbjegao;svaki je bio svjetleća maškara koja je tupo sjala vlastitom tjelesnomtoplinom. Okolne zgrade, koje su uhvatile nešto topline potkraj dana ihispuštale toplinu svog vlastitog centralnog grijanja, sjajile su poput golemihkrijesnica.

Zastao je na uglu vlastite ulice. Pred njegovom je kućom stajaoparkiran automobil i u njemu su sjedila dva čovjeka. Signali upozorenja stalisu sijevati u Rogerovoj glavi, a auto je poprimio izgled tenka, s cijevi topauperenom direktno u njega. No oni nisu predstavljali problem. Promijenio jesmjer i trčao kroz vrtove iza kuća, preko ograda i kroz kapije. Uz vlastitu jekuću ispustio bakrene nokte iz prstiju zbog lakšeg hvatanja i popeo se ravnouza zid.

To je bilo ono što je htio učiniti. Ne samo izbjeći one ljude uautomobilu pred kućom, nego proživjeti jednu svoju fantaziju: uletjetineočekivano kroz prozor i uhvatiti je u ... čemu?

Ono u čemu ju je u stvarnosti uhvatio, bilo je gledanje filma nateleviziji. Kosa joj je bila uljepljena od sredstava za bojenje kose, a bila seispružila na krevetu i jela jednu usamljenu zdjelicu sladoleda.

Kad je pomaknuo klizni prozor i uvukao se unutra, ona se okrenulaprema njemu.

Zavrištala je.

Nije to bio tek vrisak, nego kompletna histerija. Dorrie je prosula savsladoled i skočila s kreveta. Televizor se prevrnuo i tresnuo na pod. Jecajući,Dorrie se pribila uz najudaljeniji zid sobe čvrsto stisnutih očiju i šakamaprekrila lice.

— Oprosti, — rekao je Roger neskladno trenutku. Htio joj je prići, norazum ga je spriječio. Izgledala je vrlo bespomoćno i privlačno u prozirnojkratkoj spavaćici i minijaturnim bikini gaćicama.

— Oprosti, — projecala je, pogledala ga i odmah sklonila pogled.Nespretno je napipala vrata kupaonice, utrčala unutra i zalupila vrata zasobom.

No, mislio je Roger, ne mogu je kriviti; bilo mu je jasno kakav jegroteskni prizor pružio, šuljajući se kroz prozor bez upozorenja. — Rekla sida znaš kako izgledam, — doviknuo joj je.

Iz kupaonice nije bilo odgovora; tek je kasnije čuo šum tekuće vode.Pogledao je uokolo po sobi. Sve je izgledalo potpuno jednako kako je uvijekizgledalo. Ormari su bih puni njegove i njene odjeće, kao i uvijek. Prostoriiza kaučeva nisu bih ispunjeni ljubavnicima. Nije baš bio ponosan na sebe štotako pretražuje stan kao kakav srednjovjekovni rogonja, no ipak nije prestaosve dok nije bio siguran da je bila sama.

Zazvonio je telefon.

Rogerovi munjeviti refleksi već su zgrabili slušalicu s ležišta,praktički prije nego je prvi brrr odzvonio do kraja, tako brzo i brutalno da jeležala smrvljena u njegovoj šaci. Ekran je zasvjetlucao i onda se ponovougasio; njegovi su vodovi bih vezani uz zvučne. — Halo, — rekao je Roger,no nije dobio nikakav odgovor; bilo je sigurno da se iz tog instrumenta višeneće čuti ničiji glas.

— Kriste Bože, — rekao je. Unaprijed nije imao nikakve ideje kakoće teći taj susret, no očito je počeo loše.

Kad je Dorrie izašla iz kupaonice, nije plakala, no nije ništa govorila.Otišla je u kuhinju ne gledajući u nj. — Hoću šalicu čaja, — rekla je prekoramena.

— Hoćeš li da ti umjesto toga napravim neko piće? — ponudio seRoger uslužno.

— Ne.

Mogao je čuti zvuk punjenja električnog čajnika vodom, lagan šumkad je voda zavrila i, nekoliko puta, kašalj. Pojačao je sluh i čuo kako mužena diše, sve sporije i mirnije.

Sjeo je na stolicu — to je uvijek bila njegova stolica — i čekao.Smetala su mu krila. Iako su se automatski digla iznad njegove glave, nije semogao nasloniti. Ustao je i nemirno šetao dnevnom sobom. Ženin je glaspozvao kroz poluotvorena kuhinjska vrata, — Hoćeš li i ti čaja?

— Ne. — Zatim je dodao, — Ne, hvala. — Zapravo bi vrlo rado biopopio šalicu čaja, ne zbog bilo kakve potrebe za tekućinom ih kakvimhranjivim tvarima, nego zbog osjećaja da sudjeluje u jednom normalnom,uobičajenom događaju s Dorrie. No nije htio prolijevati i sliniti pred Dorrie, anije baš imao mnogo prakse sa šalicama, tanjurićima i tekućinama.

— Gdje si? — Zastala je na vratima, sa šalicom u ruci, a onda gaugledala. — Aha, Zašto ne upališ svjetlo?

— Ne, radije ne bih. Dušo, molim te sjedni i zatvori oči na trenutak.— Dobio je ideju.

— Zašto? — No učinila je kako je tražio i sjela u stolicu s velikimnaslonom kraj lažna kamina, on uze stolicu, zajedno s njom, i okrenu jeprema zidu. Tražio je uokolo pogledom da pronađe nešto u što bi i sam sjeo,no nije bilo ničeg što bi se slagalo s njegovom novom geometrijom. Jastuciza sjedenje i kaučevi, sve je to bilo nespretno ili za tijelo ih za krila, no sdruge strane, nije ni imao neku potrebu za sjedenjem. Novoj umjetnojmuskulaturi nije bila potrebna takva vrsta odmora.

I tako je stajao iza nje. Rekao joj je, — Bolje ću se osjećati ako negledaš u mene.

— Razumijem. Roger, prestrašio si me, to je sve. Da bar nisi takouletio kroz prozor! S druge strane, možda nisam smjela biti tako sigurna da temogu vidjeti, mislim, ovako vidjeti, a da ne ... da ne dobijem histeričninapad, to sam valjda htjela reći.

— Svjestan sam toga kako izgledam.

— To si ipak i dalje ti, zar ne? — reče Dorrie zidu. — Iako se nesjećam da si se ikad prije penjao po zidovima kuća da bi došao u moj krevet.

— Ma sitnica, — rekao je, hvatajući šansu za olakšanje tonarazgovora.

— No ... — zastala je da otpije gutljaj čaja, — ... reci mi, o čemu sezapravo radi.

— Htio sam te vidjeti, Dorrie.

— Vidio si me. Na telefonu.

— Nisam htio da to bude na telefonu. Htio sam biti u istoj sobi stobom. — Još više htio da je dotakne, da ispruži ruku do njena potiljka i daga miluje, da masira mišiće u njenim ramenima dok se ne opuste. No to senije usudio. Umjesto toga posegnuo je prema kaminu i upalio plinski plamenu njemu, ne toliko zbog topline, već više zbog malo svjetla i veselijegugođaja; da pomogne Dorrie.

— To nije dozvoljeno, Roger. Za to se plaća kazna od hiljadu dolara...

Nasmijao se. — Ne za tebe i mene, Dorrie. Ako ti bilo tko radi kakveprobleme, pozovi Dasha i reci mu da sam ti ja rekao da je to u redu.

Ona uze cigaretu iz kutije na stolu i pripali je. — Roger, dušo, — rečepolako, — nisam naviknuta na to. Ne mislim samo na tvoj izgled, to mi jejasno. Mislim, teško je, ah sam unaprijed znala što će se dogoditi, prije negošto se dogodilo. Čak iako nisam zapravo mislila da ćeš to biti baš ti. Ahnisam naviknuta na to da si tako ... ne znam, tako važan.

— Nisam ni ja naviknut, Dorrie. — Sjetio se TV reportera i bučneodobravajuće gomile ljudi kad se bio vratio na Zemlju poslije spašavanjaRusa. — Sve je sad drukčije. Osjećam se kao da nosim nekakav teret naleđima. Čitav svijet, možda.

— Dash kaže da je to upravo to. Pola onog što on kaže je sranje, ah mise čini da ovo nije. Ti si prilično značajan čovjek, Roger. Uvijek si bio čuven.Možda sam se zato i udala za tebe. No to je bilo kao da si rok-zvijezda, znaš,uzbudljivo, ali uvijek si to mogao ostaviti ako si se od svega umorio. A ovo,čini mi se, ne možeš ostaviti.

Ugasila je cigaretu. — No u svakom slučaju, — reče, — sad si ovdje.Na Projektu su vjerojatno već poludjeli.

— Ne brini. Već ću ja to srediti.

— Aha, — ona će, razmišljajući, — čini mi se da hoćeš. O čemu darazgovaramo?

— O Bradu, — rekao je. Nije to namjeravao. Riječ je prošla krozumjetne glasnice, oblikovana rekonstruiranim usnicama, bez ikakvasudjelovanja njegove svjesne volje.

Osjetio je kako se ukočila. — Što s Bradom, — upita.

— Tvoje spavanje s Bradom, eto što, — reče on. Potiljak joj je većtupo sjajio i znao je da bi, kad mogao vidjeti njeno lice, ono pokazivaloizdajničke šare vrućih žila pod kožom. Plešući plamičci u kaminu stvorili suatraktivnu igru boja u njenoj kosi; promatrao je taj prizor sa zadovoljstvom,kao da nije bilo važno što govori svojoj ženi, ili ona njemu.

Ona reče, — Roger, ja zaista ne znam kako da se ponašam s tobom.Da li se ljutiš na mene?

Šutke je gledao ples boja u kosi.

— Konačno, Roger, razgovarali smo o tome već davno, prije nekolikogodina. Ti si imao svoje avanture, ja sam imala svoje; složili smo se da oneništa ne znače.

— Znače onda kad povrijede. — Naredio je svom vidu da stane. Mrakmu je dobro došao. Bio je pomoć mislima. — Ostale su avanture biledrukčije. — rekao je.

— Kako drukčije? — Sad je bila bijesna.

— Drukčije jer smo o njima razgovarali, — produžio je uporno. —Kad sam bio u Alžiru, a ti nisi podnosila klimu, to je bilo jedno. Ono što si tiradila kod kuće u Tonki i što sam ja radio u Alžiru nije ništa mijenjalo medunama. Kad sam bio u orbiti...

— Nikad nisam spavala ni s kim dok si bio u orbiti!

— Znam, Dorrie. Činilo mi se da je to lijepo od tebe, stvarno ti kažem,jer inače ne bi bilo fer, zar ne? Mislim, moje mogućnosti bilo za kakvuavanturu u orbiti bile su prilično skučene. Stari Yuli Bronin nije baš moj tip.Ali sad je drukčije. Kao da sam ponovo u orbiti, ali još gore. Sad nemam čakni Yulija! Ne samo da nemam nikakvu djevojku, nego nemam ni opremu dabilo što s njom učinim i kad bih je imao.

— Žalosno je rekla, — Znam. Znam sve to. Što da ti kažem?

— Kaži mi da ćeš mi biti dobra žena! — zaurlao je.

To ju je prestrašilo; zaboravio je kakav mu glas može biti. Počela jeplakati.

Ispružio je ruku prema njoj i opet je spustio. Kakve li koristi od toga?

O, Isuse, mislio je, kakvo sranje! Jedino što ga je tješilo bilo je to dase razgovor zbio tu, u intimi njegova doma, neplaniran i potpuno tajan. Bilo učijem prisustvu bilo bi neizdrživo; no naravno, mi smo pratili svaku riječ.

DVIJE SIMULACIJE I JEDNA REALNOST

Bakreni nokat Rogera Torrawaya nije pregorio samo osigurač, nego ipola razvodne table. Prošlo je dvadeset minuta prije nego što se ponovopojavilo svjetlo.

3070 je srećom bio priključen na rezervni izvor energije za svojumemoriju, pa magnetske jezgre nisu bile izbrisane, no računski procesi kojisu. bili u toku za vrijeme nestanka struje nisu se mogli pouzdano nastaviti.Sve će trebati početi iznova. Automatsko televizijsko nadgledanje prostorijabilo je van stroja još dugo nakon što je Roger otišao.

Jedna od prvih koja je shvatila što se dogodilo bila je Sulie Carpenter.Uhvatila je nekoliko minuta sna u uredu kraj kompjutorske prostorije,čekajući da Rogerova simulacija završi. No nije završila. Probudila su jealarmna zvona koja su označavala prekid u procesiranju podataka. Jakafluorescentna svjetla nisu radila, samo su crvene žarne žarulje davale mutan,jadan sjaj.

Prva misao bila joj je upućena dragocjenoj simulaciji. Provela jedvadeset minuta s programerima, proučavajući djelomično printout, nadajućise da će sve biti u redu, prije nego što je odustala i odjurila u ured VernaScanyona. Tada je saznala da je Roger pobjegao.

Struja je dotada već bila uključena; došla je kad je Sulie grabila uzstepenice, dvije po dvije, prema Scanyonu. On je već bio uz telefon i prizivaoljude koje je namjeravao okriviti za situaciju na hitan sastanak, Clara Bly jeSulie rekla za Rogera; kako je osoblje ulazilo u sobu, jedan po jedan, dobivalisu posljednje informacije. Don Kayman je jedini od ključnog osoblja bio vanProjekta; pronašli su ga kako. gleda televiziju u svom stanu u klerikalnojstambenoj zgradi. Kathleen Doughty je došla s fizioterapijskog odjela upodrumu, vukući Brada sa sobom, svog vlažnog i ružičastog. Pokušavao jejednim satom u sauni nadoknaditi noć nespavanja. Freeling je bio na otokuMerritt, no nije bio osobito potreban, a ostali su došli i sjedili u sobi zakonferencije, sumorno i bezvoljno, u kožnim naslonjačima oko stola.

Scanyon je već bio naredio da helikopter Ratnog zrakoplovstvanadlijeće kraj oko Projekta i kamere su iz zraka sistematski pregledavaleautoput, prilazne ceste, parkirališta, polja i preriju, a snimke su se prenosilena veliki ekran na zidu sobe za konferencije. Policija Tonke upozorena je datraži neobično stvorenje nalik krilatu đavolu, koji trči brzinom od šezdeset dosedamdeset kilometara na sat, što je dovelo u nevolju dežurnog narednika u

policijskoj stanici. Upitao je oficira službe sigurnosti Projekta je li to onmožda nešto popio. Već je za deset sekundi, s vizijom kaznena premještajana Aljasku, pozivao preko policijskog radija sva patrolna vozila i policajce nadužnosti. Naredba je bila da ne pokušavaju uhapsiti Rogera, čak mu se ni nepribližavati. Samo su ga trebali pronaći.

Ono što je Scanyon htio, bio je netko koga može okriviti. — Držimvas odgovornim, doktore Ramez, — režao je na glavnog psihijatra. — Vas imajora Carpentera. Kako ste mogli dozvoliti da Torraway dođe u ovakvusituaciju bez ikakva prethodnog upozorenja?

Ramez je govorio umirujuće, — Generale, rekao sam vam da je Rogernestabilan što se tiče svoje žene. Zato sam i tražio nekog kao što je Sulie. Biomu je potreban drugi objekt za fiksaciju, netko tko bi bio direktno vezan uzProjekt ...

— Nije baš osobito funkcioniralo, zar ne?

Sulie je bila prestala slušati. Znala je da je sad ona na redu, nopokušavala je razmišljati. Iznad Scanyonova pisaćeg stola vidjela je pogledkoji se pružao iz helikoptera. Na ekranu je on bio prikazan shematski, cestekao zelene pruge, vozila plave točke, zgrade žute, a rijetki pješaci jarkocrveni. Ako bi se koja od crvenih točaka odjednom počela micati brzinomplavih točaka, bio bi to Roger. No imao je već dovoljno vremena da ode daljeod kraja kojeg je helikopter nadgledao.

— Recite im da pregledaju grad, generale, — rekla je iznenada.

Namrštio se, no dignuo je slušalicu i dao nalog. Nije je ni stigaospustiti; došao mu je telefonski poziv kojeg nije mogao odbiti.

Telly Ramez je ustao sa stolice i došao do Sulie Carpenter. Nije dizalapogled sa složenog i presavijenog prepisa simulacije. Strpljivo je čekao.

Poziv za direktora došao je od Predsjednika Sjedinjenih AmeričkihDržava. Moglo se to pogoditi već po znoju koji se slivao sa Scanyonovihsljepoočica, da se ni ne pogleda na malu Dashovu sliku na ekranuScanyonova pisaćeg stola. Glas se čuo vrlo slabo, — ... razgovarao sRogerom i činio mi se, ne znam, nekako nezainteresiran. Razmišljao sam otome i odlučio da vas nazovem. Je li sve u redu kod vas?

Scanyon proguta. Pogledao je oko stola i naglo sklopio laticeprigušivača na telefonu; slika se smanjila na veličinu poštanske marke. Glasaje nestalo; zvuk je sad bio prebačen na parabolični zvučnik usmjeren na

Scanyonovu glavu, a Scanyonove riječi gutale su latice prigušivača. No nitkou sobi nije imao problema oko daljnjeg praćenja razgovora; bio je vrlo jasnoispisan na Scanyonovu licu.

Sulie dignu pogled s prepisa simulacije i pogleda Telly Rameza.

Skini ga s telefona, — reče nestrpljivo, — Znam gdje je Roger.

Ramez reče, — Kod svoje žene.

Umorno je protrljala oči. — Nismo za to trebali simulaciju, zar ne?Žao mi je, Telly. Izgleda da ga nisam držala na udici onako čvrsto kao štosam mislila.

Naravno, bili su u pravu; mi smo to znali već neko vrijeme. Čim jeScanyon spustio slušalicu, služba sigurnosti je javila da je mikrofon uDorrinoj spavaćoj sobi uhvatio zvukove Rogerovog ulaska kroz prozor.

Scanyonove su oči ličile na dva mala limuna. Bile su gotovo na rubusuza. — Prebacite zvuk na razglas, — naredi. — Pokažite kuću na ekranu. Aonda je prebacio telefon na vanjsku liniju i nazvao Dorrie.

Iz zvučnika se začuo zvuk zvona, zatim metalno struganje, paRogerov bezbojni kiborgov glas kako kaže, — Halo? — A trenutak kasnijejednako bezbojno, ali tiše, — Kriste Bože.

Scanyon je naglo spustio slušalicu i trljao uho, — Što se to, k vragu,dogodilo? — pitao je bijesno. Odgovor na ovo retoričko pitanje nije dobio ioprezno je spustio slušalicu na stol, — Dobivam signal kvara na liniji,obavijestio ih je.

— Možemo poslati svog čovjeka unutra, generale, — predložipomoćnik šefa sigurnosnog odjela. — Dva naša čovjeka su u tom autu prednjihovom kućom. — Slika s helikoptera došla je na trg Courthouse u Tonki,gledan sa 600 metara visine. Kamera je bila namještena na infracrveno i ugornjem uglu ekrana široka tamna pruga Brodskog kanala označavala je rubgrada. Pravokutnik mraka okružen pomičnim svjetlima automobila upravoispod centra ekrana bio je trg Courthouse, a Rogerova je kuća bila označenacrvenom zvjezdicom. Pomoćnik je pokazao rukom na svijetlu točku u blizinikoja je označavala auto.

— U kontaktu smo s njima radio vezom, — nastavi. — Kažu nam danisu vidjeli pukovnika Torrawaya da ulazi.

Sulie ustane. — Ne preporučujem da ulaze, — rekla je.

— Vaše preporuke u ovom trenutku nisu osobito popularne, majoreCarpenter, — zafrkta Scanyon.

— Bez obzira na to, generale ... — Stala je kad je podignuo ruku.

Iz zvučnika se tiho čulo kako Dorrie kaže, „Hoću šalicu čaja/' IRogerovo, „Hoćeš li da ti umjesto toga napravim neko piće?'„ i njeno gotovonečujno, „Ne“

— Bez obzira na to, — ponovi Sulie, — Sad je već stabilan. Nemojteto sad usrati.

— Pa ne mogu ga jednostavno ostaviti da tamo sjedi! Tko sad možeznati što će on učiniti? Možda vi?

— Sad znate gdje je. Ne vjerujem da će se micati otamo, bar ne nekovrijeme. Don Kayman nije daleko, a on mu je prijatelj. Javite mu neka ode poRogera.

— Kayman nije baš neki borac.

— Je li to ono što vi hoćete? Ako Roger mirno ne izađe, što vizapravo namjeravate učiniti?

— „Hoćeš li i ti čaja'' — ,Ne ... Ne, hvala. ”

— I molim vas da to ugasite, — doda Sulie. — Ostavite jadniku barnešto privatno.

Scanyon se polagano zavalio u naslon stolice, lagano tapšući površinustola objema šakama. Zatim dohvati slušalicu i izda naređenja. — Još ćemojednom učiniti onako kako vi hoćete, majore, — rekao je. — Ne zato štoimam osobita povjerenja u vas, nego zato što nemam ni izbora. Ničim vam nemogu prijetiti. Ako ovo ode k vragu, ne vjerujem da ću biti u položaju daikog kažnjavam. Ali sam siguran da netko hoće.

Telesforo Ramez se javi, — Gospodine, ja shvaćam vaš položaj, alimislim da to nije fer prema Sulie. Simulacija pokazuje da je Rogeru potrebnakonfrontacija sa ženom.

— Svrha simulacije, doktore Ramez, jest u tome da vam kaže što će sedogoditi prije nego što se dogodi.

— Ali, ona isto tako pokazuje da je Torraway prilično stabilan usvakom drugom pogledu. On će ovo dobro podnijeti, generale.

Scanyon se ponovo posvetio tapšanju pisaćeg stola.

Ramez reče, — On je vrlo kompliciran čovjek. Vidjeli ste rezultatetesta tematske apercepcije. Svi bazični porivi su u njemu jaki; želja zapostignućem, vezanje uz druge osobe ... On nije manipulator. On jeintrospektivan, sve stvari mora najprije proraditi u svojoj glavi. To sukvalitete koje vam trebaju, generale. Sve će mu to trebati. Ne možete odnjega zahtijevati da bude jedna osoba ovdje u Tonki, a druga na Marsu.

— Ako se ne varam, — reče general, — to je upravo ono što ste miobećali, s tom vašom modifikacijom ponašanja.

— Ne, generale, — psihijatar će strpljivo. — Obećao sam da, ako mudate nagradu kao što je Sulie Carpenter, da će mu biti lakše pomiriti se sproblemima oko svoje žene. I lakše mu je.

— Modifikacija ponašanja ima svoju dinamiku, generale, — ubaciSulie. — Pozvali ste me prilično kasno.

— Što mi to hoćete reći? — Scanyon je zapitao opasnim tonom, — Toda će se na Marsu slomiti?

— Ne vjerujem. Nadam se da neće. Vjerojatnost za dobar ishod tolikoje visoka koliko uopće možemo postići. Vidjeli ste da se oslobodio punostarog sranja. Pogledajte samo rezultate zadnjeg T. A. testa. Ali, za šest danaće on otići i ja ću mu izaći iz života. A to nije dobro. Modifikacija ponašanjanikad se ne smije prekidati tako naglo i potpuno. Trebalo bi je postepenosmanjivati, tako da s njim budem sve manje i manje, da bih mu dala prilikuda učvrsti svoju vlastitu psihičku zaštitu.

Nježno tapšanje stola sad se usporilo, a Scanyon reče, — Nije li sadmalo kasno da mi to kažete?

Sulie slegnu ramenima, bez riječi.

Scanyon je zamišljeno pogledao sve okupljene. — Dobro. Noćas smoučinili sve što smo ovdje mogli učiniti. Slobodni ste do osam... ne, neka budedeset ujutro. Dotada od svakog od vas očekujem izvještaj, ne dulji od triminute, o stanju stvari na područjima za koje ste odgovorni i o tome što bitrebalo učiniti.

Don Kayman je dobio obavijest od policije u patrolnim kolima.Dojurili su za njim uz bljeskanje svjetala i zavijanje sirene i skrenuli ga narub ceste da mu kažu da okrene auto i ode do Rogerova stana.

Pokucao je na vrata s izvjesnom zebnjom, ne znajući što će gadočekati. A kad su se vrata otvorila i Rogerove sjajne oči provirile iza njih,Kayman je prošaputao brzu Zdravomariju pokušavajući pogledati kraj

Rogera u stan. Što je očekivao? Raskomadano tijelo Dorrie Torraway?Krš uništenja u stanu? Sve što je vidio bila je Dorrie sama, skupljena unaslonjaču, očito uplakana. Ta ga je scena skoro razveselila; bio je pripravanna mnogo gore stvari.

Roger je pošao s njime bez ikakve prepirke. — Zdravo, Dorrie, —rekao je i nije čekao odgovor. Bilo je malo problema oko ulaženja uKaymanov mali auto, no krila su se mogla sklopiti. Kad je spustio naslonsjedala, a sjedalo gurnuo do kraja, uspio se nekako smjestiti, u položajunemoguće neudobnu svakom normalnom ljudskom biću. Roger, naravno, nijebio normalno ljudsko biće. Njegov je mišićni sustav podnosio dugotrajnapreopterećenja bilo u kojem položaju u kojeg se uopće mogao staviti.

Nisu ni progovorili sve dok već nisu bili pred zgradom Projekta. DonKayman pročisti grlo, — Bio si nas zabrinuo.

— I mislio sam da hoću, — rekao je bezbojan kiborgov glas. Krila suse nemirno pomicala, trljajući se međusobno kao dlanovi. — Htio sam jevidjeti. Don. Bilo mi je važno.

— No, to mogu razumjeti. — Kayman skrenu na široko, praznoparkiralište. — I što? — ispitivao je, — Je li sve u redu?

Kiborgova maska se okrenula prema njemu. Velike mrežaste očisjajile su kao fasetirana ebanovina, bez ikakva izraza, kad mu je Rogerodgovorio, — Oče Kayman, vi ste običan klipan. Kako bi moglo biti u redu?

Sulie Carpenter je s čežnjom razmišljala o snu, kao što bi razmišljala oljetovanju na francuskoj rivieri. Oboje je bilo podjednako nedostižno. Uzelaje dvije kapsule amfetamina i injekciju vitamina B-12 i ovu posljednju dalasama sebi u mjesto u ruci koje je već davno naučila pronaći.

Simulacija Rogerovih reakcija bila je kompromitirana nestankomstruje, pa je Sulie odlučila da je ponovi od početka do kraja. Bili smozadovoljni tom odlukom; dala nam je priliku da izvršimo nekoliko ispravaka.

Dok je čekala na rezultat, uvukla se u kadu na odjelu hidro terapije idugo je opušteno ležala u vrućoj vodi, a kad je simulacija bila gotova, vrlo juje pažljivo prostudirala. Samu sebe je naučila čitati kriptičke brojeve i slovaprogramskog jezika da može lakše primijetiti greške u programiranju, no ovajput nije gubila vrijeme na to; odmah je uzela završni printout na„normalnom” jeziku i prionula na posao. A svoj je posao radila vrlo dobro.

To nije bio posao bolničarke; Sulie Carpenter je bila jedna od prvihliječnica svemirske medicine. Specijalizirala je psihoterapiju, sve njenebezbrojne eklektičke discipline, a svemirskom se programu pridružila jer jojse ništa na Zemlji nije činilo vrijednim zalaganja. Pošto je prošla trening zaastronaute, pitala se ima li i u svemiru ičeg vrijedna zalaganja. Istraživačkirad činio joj se bar apstraktno vrijedan pažnje, pa je potražila za sebe mjestou kalifornijskim istraživačkim ekipama i dobila ga. U njenom je životu bilodosta muškaraca, a jedan ili dvojica bili su i dosta važni, no ni s jednim odnjih nije uspjelo ništa trajnije. Taj je dio onog što je ispričala Rogeru zaistaodgovarao istini, a poslije svoje zadnje bolne neuspješne veze, sužavala jepolje svog interesa sve dok nije, kako je to sama sebi rekla, dovoljno odraslada zna što hoće od muškarca. I ostala je tako u jednom pokrajnjem toku,mimo glavne struje ljudskih zbivanja, sve dok nismo izvukli baš njenu kartuod njih stotina tisuća da bismo zadovoljili Rogerovu potrebu.

Kad joj je stiglo naređenje, bez ikakva upozorenja, bila je to odPredsjednika lično. Nije bilo načina da odbije taj zadatak, no nije zapravo niimala želju da to učini; radovala se promjeni. Igranje majčinske ulogepovrijeđenom ljudskom biću diralo je centre za zadovoljstvo u njenukarakteru, a važnost posla bila joj je očita. Ako je i u šta vjerovala, bio je tomarsovski projekt, a bila je svjesna svoje sposobnosti.

Sposobnosti je u nje bilo mnogo. Mi smo je cijenili vrlo visoko i igralaje veliku ulogu u igri koju smo igrali za održanje vrste.

Kad je završila Rogerovu simulaciju bilo je već skoro četiri ujutro.

Odspavala je nekoliko sati u posuđenom krevetu na odjelu zabolničarke, zatim se otuširala, obukla i stavila zelene kontaktne leće. Tapojedinost posla nije joj se sviđala; bojena kosa i promjena boje očiju bile suprevare, a ona nije voljela varati. Jednog bi dana voljela ostaviti leće idozvoliti kosi da ponovo poprimi svoju mutno plavu boju ... no, dobro, malopopravljenu bojom; nije imala ništa protiv malo pomoći prirodi, no bila jeprotiv pretvaranja da je ono što zapravo nije.

No kad je ulazila u Rogerovu sobu smiješila se. — Lijepo vas je opetvidjeti ovdje. Nedostajali ste nam. Kako je to izgledalo, juriti uokolo posvojoj volji?

— Ni najmanje loše, — rekao je monotoni glas. Roger je stajao krajprozora i promatrao kugle prerijskog korova kako se valjaju i skakuću tjeranevjetrom po parkiralištu. Okrenuo se prema njoj, — Znaš, ono što si mi reklastvarno je točno. Ovo što sad imam nije samo drukčije, nego je bolje.

Svladala je impuls da pojača ono što je upravo rekao i samo sesmiješila dok je namještala krevet. — Brinuo sam se zbog seksa, — nastavioje.

— Ali znaš što, Sulie? To je kao da ti kažu da slijedeće dvije godinene smiješ jesti kavijar. Ja ne volim kavijar. A kad stvarno razmislim, nije mibaš sad stvarno stalo do seksa. Pretpostavljam da si to tako uprogramirala ukompjutor, „smanjiti seksualni nagon, povećati euforiju.”Bez obzira na to,konačno mi je prodrlo do mog sitnog mozga da samo pravim problemerazmišljajući mogu li izdržati bez nečeg do čega mi zapravo nije ni stalo. Toje vjerojatno ono što ja mislim da drugi ljudi misle da bi trebao željeti.

— Takozvana akulturacija, — primijeti Sulie.

— Upravo to, — rekao je. — Čuj, Sulie, htio bih nešto učiniti samo zatebe.

Uzeo je gitaru, podbočio se jednom nogom na prozorski okvir inaslonio instrument na koljeno. Krila su mu se tiho prerasporedila iznadglave da mu ne smetaju pri sviranju.

Sulie je bila zaprepaštena. On nije samo svirao, nego i pjevao —zapravo više zviždao kroz zube nego pjevao; tih ali posve čist zvuk vodio jemelodiju kompozicije koju još nikad nije bila čula, a prsti su udarali i trzaližice u savršenoj pratnji.

Kad je završio, pitala je bez daha, — Što je to bilo?

— Paganinijeva sonata za gitaru i violinu, — rekao je ponosno.

— Clara mi je dala ploču.

— Nisam imala pojma da to možeš raditi. To zviždanje, ili što je već.

— Nisam ni ja znao dok nisam probao. Jedino ne mogu dovoljnoglasno zviždati violinsku dionicu, a ne mogu ni dovoljno tiho svirati gitaru dato nadoknadim. Ali nije loše zvučalo, je l' da?

— Roger, — rekla je iskreno, — ja sam impresionirana.

Pogledao joj je u lice i još je jednom impresionirao uspjevši senasmiješiti. Rekao je, — Kladim se da nisi znala ni da ovo mogu. Nisam ni jaznao dok nisam probao.

Na jutarnjem sastanku Sulie je kratko rekla, — Generale, on jespreman.

Scanyon je uspio dovoljno odspavati da izgleda odmorno i učinitidovoljno nečeg drugog, pronaći neke unutarnje rezerve, ili nešto slično, daizgleda manje progonjeno. — Sigurni ste, majore Carpenter?

Klimnula je. — Nikad neće biti spremniji. — Oklijevala je. VernScanyon je pročitao taj njen izraz lica i čekao dopunu. — Kako ja gledam tajproblem, on je spreman za polazak sada. Svi sistemi rade na operativnomnivou, razriješio je svoj problem sa ženom i sad je spreman. Što dulje čekaoovdje, veća je šansa da ona napravi nešto što će mu poremetiti ravnotežu.

— U to sumnjam, — reče Scanyon namršteno.

— Dobro, ona zna u kakve bi je to nevolje uvalilo, ali ja se ipak ne bihizlagala takvu riziku. Htjela bih da on krene.

— Mislite, da ga prebacimo na otok Merritt?

— Ne. Mislim da ga usporimo do polaska.

Brad je prolio kavu iz šalice koju je prinosio ustima. — Ni slučajno!zaviče, iskreno šokiran. — Pa ja još moram na njemu napraviti sedamdesetdva sata testiranja! Ako mu usporite vrijeme, ja ne mogu očitavati podatke ...

— Zašto ga trebate testirati, doktore Bradley? Zbog njegoveoperativne efikasnosti? Ili zbog naučnog rada kojeg namjeravate objaviti?

— No dobro, Isuse, naravno da ću o svemu tome objaviti naučni rad.Ali hoću ga testirati što je moguće temeljitije, svake minute koju moguizvući, zbog njega samoga. I zbog uspjeha misije!

— To je još uvijek moja preporuka. — Slegnula je ramenima. —Ovdje više nema što raditi osim čekati, a tog je imao već i previše.

— A što ako na Marsu nešto pode krivo? — zahtijevao je Brad.

Rekla je, — Htjeli ste moju preporuku. Ja sam je dala.

Scanyon se umiješa, — Molim vas da nam svima objasnite o čemu se,zapravo, radi; naročito meni.

Sulie pogleda Brada koji reče, — To je ono što smo planirali zaputovanje, generale, kao što znate. Postoji mogućnost prevladavanja njegovaunutarnjeg biološkog sata pomoću vanjskog kompjutorskog posredovanja.Ostalo je još ... hm ... pet dana i nešto sati do lansiranja. Mi ga možemousporiti tako da njegovo subjektivno vrijeme dotada bude oko tridesetakminuta. To ima smisla, slažem se, ali ima smisla i ono što \am ja rekao, a jane mogu preuzeti odgovornost za to da ga pustim iz ruku, prije nego štoobavim sve testove koje sam htio obaviti.

Scanyon učini zlovoljnu grimasu. — Razumijem što govorite i u nekuruku imate pravo, a imam pravo i ja sa svojim mišljenjem. Recite mi, majoreCarpenter, što se dogodilo s onim o čemu ste jučer govorili? Ono o naglomprekidanju modifikacije ponašanja?

Sulie reče, — On je sad dosegao jedan plato, generale. Kad bih imalana raspolaganju još deset mjeseci s njim, vrlo bih rado iskoristila to vrijeme,ali pet dana ne. U pet dana rizik čekanja veći je od koristi. Pronašao je stvarniinteres u sviranju gitare; trebali biste ga čuti. Izgradio je strukturalno čvrstuobranu prema gubitku spolnih organa, a čak je i uzeo stvar u svoje rukepobjegavši nam prošle noći. To je bio neobično važan korak, generale; profilmu je inače bio suviše pasivan da bi bio dobar za potrebe ove misije. Ja samza to da ga usporimo.

— A ja kažem da nam još treba vremena za testiranje, — planu Brad.

— Možda je Sulie u pravu, ali sam u pravu i ja i ako treba, ići ćuravno do Predsjednika!

Scanyon zamišljeno pogleda na Brada, a zatim uokolo po sobi.

— Ima li netko još kakvih komentara?

Don Kayman se javi, — Ako to nešto znači, ja se slažem sa Sulie.Roger nije baš sretan zbog svoje žene, ali nije ni slomljen. Sad je, ako je ikad,pravi čas da krene.

— Da, — reče Scanyon, blago tapšući svoj stol, kao i dan ranije.Pogledao je u prazno, a onda rekao, — Postoji nešto o čemu nitko od vas nezna. Vaša simulacija nije jedina koja je za Rogera rađena u posljednjevrijeme. — Pogledao je svakog posebno da potcrta riječi. — 0 ovom nemanikakve diskusije ni sa kim izvan ove sobe. I Azijati rade svoju. Uključili suse negdje u kompjutorske veze između našeg 3070 i druga dva kompjutora,ukrali sve podatke i upotrijebili ih da naprave svoju vlastitu simulaciju.

— Ali zašto? — upita Don Kayman, tek sekundu prije ostalih.

— To je ono što bih i ja volio znati, — reče Scanyon teškim glasom.

— Ne upliću se u naš projekt. Mi ne bismo ni znali za sve to darutinska provjera nije pronašla njihov priključak ... i da nije bilo nekakvihtajnih operacija u Pekingu o kojima ja ništa ne znam niti bih htio znati.Jedino što su radili bilo je snimanje svih podataka i pravljenje vlastitaprograma. Ne znamo za što će oni taj program upotrijebiti, ali su nas usvakom slučaju iznenadili jednom stvari. Odmah pošto su dobili te podatke,povukli su protest protiv našeg lansiranja. Čak su nam ponudili upotrebunjihova marsovskog orbitera kao pomoć pri telemetriji za ovu misiju.

— Ja im ne bih vjerovao ni na puškomet od nas! — planu Brad.

— Naravno, nećemo se baš previše pouzdavati u tu njihovu ptičicu, uto svakako možete biti sigurni. Ali ipak ostaje to da oni žele da misija uspije.Eto, — rekao je, — to je još jedna dodatna komplikacija, ali sve se i daljesvodi na jednu jedinu odluku, a nju bi trebalo donijeti sad odmah, zar ne?Moram se odlučiti da li da odmah usporimo Rogera ili ne. U redu.

— Odlučio sam da to napravimo. Prihvaćam vašu preporuku, majoreCarpenter. Recite Rogeru što ćete učiniti i recite mu što god vi i doktorRamez mislite da bi mu trebalo reći o razlogu za to. A što se vas tiče. Brad,— podignuo je ruku da prekine Bradov protest, — znam što mi hoćete reći.Slažem se s vama; Rogeru je potrebno više vremena s vama. No on će ga idobiti: vi idete s njim u misiji. — Privukao je bliže list papira na svom stolu,precrtao jedno ime na njemu i upisao drugo. — Izbacit ću jednog pilota da zavas napravim mjesta. Već sam provjerio; imamo dovoljno rezerve. Slijetanjeje navođeno automatski, a činjenica je i da ste vi ionako prošli malo pilotskogtreninga. Eto, to je konačni popis posade za lansiranje na Mars: Torraway,Kayman, general Hesburgh kao pilot — i vi.

Brad je protestirao, no bio je to samo refleks. Jednom kad se idejamalo slegla. Prihvatio je. Scanyon je imao pravo, a osim toga, Brad nije

mogao a da ne primijeti da karijeri, koju je za sebe programirao, stvarnofizičko sudjelovanje u misiji može samo koristiti. Bilo je šteta ostaviti Dorrie— i sve ostale Dorrie — ah bit će ih toliko mnogo kad se vrati ...

Sve je ostalo slijedilo kao što noć slijedi dan. Ovo je bila posljednjaodluka, a sve ostalo bilo je samo izvršenje. Na otoku Merritt osoblje jepočelo puniti lansirne rakete gorivom, brodovi sa spasavalačkim ekipama bilisu raspoređeni po Atlantiku za slučaj kakve nesreće. Brad je odletio na otokda mu prilagode zaštitna odijela, a šest je bivših astronauta angažirano da muuguraju u glavu svo dodatno znanje koje mu je trebalo i koje mu se u takokratkom vremenu moglo pružiti. Hesburgh je bio jedan od njih, nizak,samouvjeren, uvijek s osmijehom na licu i držanja koje je uljevalo pouzdanje.Don Kayman je uzeo dragocjenih dvanaest sati odmora da se oprosti od svojeopatice.

Bih smo vrlo zadovoljni svim tim. Bili smo zadovoljni odlukom da3rad učestvuje u misiji, a naročito projekcijom trendova koja je svaki danprokazivala sve pozitivnije rezultate efekta kojeg je lansiranje imalo nasvjetsko mnijenje i događaje. Bili smo zadovoljni Rogerovim duševnimstanjem. A s NNA simulacijom Rogera bili smo najzadovoljniji; štoviše, bilaje ključna u našim planovima za očuvanje vrste.

KAD SMO PROŠLI TOČKU OD KOJE VIŠE NEMAPOVRATKA

Dugo putovanje po Hohmannovoj orbiti do Marsa traje sedammjeseci. Svi su prethodni astronauti, kozmonauti i sinonauti naučili kako suto zamorni mjeseci. Svakog je dana nekako trebalo potrošiti 86.400 sekundi,a bilo je tako malo toga na što ih se moglo trošiti.

Roger se razlikovao od svih drugih na dva načina. Prvo, bio jenajdragocjeniji putnik što ga je ikad neki svemirski brod nosio. U njegovutijelu i oko njega nalazilo se sedam milijardi dolara investiranih u projektČovjek Plus. Moralo ga se čuvati kao kap vode na dlanu.

Drugo, njega se moglo čuvati kao nikog drugog.

Njegov je unutrašnji psihološki sat bio isključen i osjećaj za vrijemebio mu je onakav kakvog je htio kompjutor.

U početku su ga usporavali postepeno. Činilo mu se da se ljudi krećužustrije. Obroci su stizali prije nego što je bio spreman za njih. Glasovi supostajali piskutavi.

Kad se uspješno priviknuo, ubrzali su retardaciju sistema. Glasovi suse pretvorili u nerazumljivo pištanje, a onda mu potpuno izašli iz percepcije.Ljude više i nije vidio osim kao treptaje pokreta. Njegovu su sobu odvojili odostalih prostorija — ne zato da on možda ne pobjegne, nego da ga zaštite odmunjevite izmjene dana i noći. Pred njim su se pojavljivali tanjuri toplehrane, a kad bi ih odmaknuo da pokaže kako je gotov s jelom, nestali bi utrenu.

Roger je znao što se zbiva. Nije imao ništa protiv. Prihvatio jeuvjeravanja Sulie Carpenter da je to dobro, potrebno i neškodljivo. Pomišljaoje kako će mu Sulie nedostajati i kako mora naći način da joj to kaže. Bilo jenačina, ah je sve išlo tako brzo; pred njim su se na ploči, kao čudom,pojavljivale poruke ispisane kredom. Kad bi odgovarao, oteli bi mu ploču iizbrisali poruku prije nego što je mogao biti siguran da ju je završio:

KAKO SE OSJEĆAŠ?

Uzmi kredu, napiši jednu riječ,

DOBRO,

i ploče već nema, da bi se trenutak kasnije vratila s novom porukom:

VODIMO TE NA OTOK MERRITT.

Njegov odgovor:

SPREMAN SAM

otet je a da ga nije stigao ni ispisati do kraja, pa je žurno nažvrljao nastol pored kreveta.

POZDRAVITE MI DORRIE.

Htio je dodati „i Sulie” ali nije bilo vremena: stola je odjednomnestalo. Više nije bio u sobi. Ljuljajuće gibanje izazivalo je vrtoglavicu.Uhvatio je trenutni pogled na kolni ulaz u Projekt i fantomski prizorbolničarke (je li to bila Sulie?) kako, okrenuta leđima, namješta čarape. Ondaje čitav krevet skočio u zrak, u brutalno blještavilo zimskog sunca, a zatim ...u što? U automobil? Nije stigao ni oblikovati pitanje do kraja kad je i toskočilo u vis i shvatio je da se radi o helikopteru i skoro mu je pozlilo.Osjetio je kako mu se želudac penje uz grlo.

Telemetrija je sve to savjesno bilježila i kontrola je uspješno krenula uakciju. Činilo mu se da će povraćati, onako bacan ovamo i onamo, kao nauzburkanim valovima, ali nije.

Onda su se zaustavili.

Van iz helikoptera.

Opet bljesak sunca.

U nešto drugo, što je prepoznao kao unutrašnjost CB-5 preuređena ubolnički avion. Oko njega se, kao čudom, ovila zaštitna mreža.

Nije se osjećao ugodno; ponovo udarci i ljuljanje i vrtoglavica, no neviše neizdrživo i nije dugo trajalo. Tek minutu ili dvije, činilo se Rogeru.Zračni mu je pritisak udario u uši i iznosili su ga iz aviona u zasljepljujućuvrućinu i svjetlo — naravno, Florida, shvatio je i već je bio u ambulantnimkolima. Onda opet van ...

Kasnije, tokom desetak minuta, kako se Rogeru činilo, no zapravoveći dio dana, nije se događalo ništa. Bio je u krevetu, nahranili su ga,kateterom mu ispraznih mjehur, a onda se pred njim stvorila obavijest:

SRETNO, ROGER, KREĆEMO Osjetio je udarac odozdo kao odpneumatskog čekića i izgubio svijest. Lijepo od vas, mislio je kasnije, što meštitite od dosade, ah me usput ne morate ubiti. A prije nego što je to ikommogao reći, opet je izgubio svijest.

Vrijeme je prolazilo. Vrijeme snova.

Omamljeno je shvatio da ga hrane sedativima; ne samo da su gausporili nego ga i uspavljuju. A tek stoje to shvatio probudio se.

Nije osjećao nikakav pritisak. Štoviše, lebdio je. Na mjestu ga jepridržavala samo paukova mreža sigurnosnih pojaseva.

U Svemiru je.

Tik uz njegovo uho prozborio je glas:

— Dobro jutro, Roger. Ovo je magnetofonska snimka.

Okrenuo je glavu i pronašao sićušni zvučnik.

— Usporili smo je tako da nas možeš razumjeti. Ako nam želiš neštoreći, snimi to. Mi ćemo snimku ubrzati tako da je mi razumijemo. Nije linauka izvanredna stvar?

— Inače, ovo snimam trideset i prvog dana putovanja. Ja sam DonKayman, ako me se još sjećaš. Imao si nekih problema. Tvoji su se mišićiborili protiv akceleracije pri uzlijetanju, pa si potrgao neke ligamente i moralismo te operirati. Lijepo se oporavljaš. Brad ti je preuredio jedan diokibernetike pa ćeš usporavanje vjerojatno podnijeti bez problema. Da vidimo... nemam ti više ništa važna reći, ali ti sigurno imaš pitanja. No prije nego štozavršim, evo jedna poruka za tebe.

Vrpca je za trenutak strugala i pištala, a onda se začula Dorrie,iskrivljeno i utanjeno. Kroz elektrostatičko šuškanje i cvilež čuo je:

— Hej, dragi! Doma je sve fino; čuvam kuću dok se vratiš. Mislim natebe. Čuvaj se.

Opet Kaymanov glas:

— Pazi, ovako ćemo. Kao prvo, ako imaš nešto važno — ako te neštoboli ili tome slično — reci nam odmah. Tu se gubi mnogo realnog vremena,pa zato najprije reci ono najvažnije, a kad završiš podigni ruku dok mipromijenimo vrpcu. Poslije opet možeš brbljati. Hajde, kreni.

Vrpca se zaustavila, maleno crveno svjetlo s natpisom „Govor” odmahpored zvučnika se ugasilo, a upalilo se zeleno „Snimanje”. Dohvatio jemikrofon i baš je htio reći kako nema nikakvih problema, kad je slučajnopogledao dolje i vidio da nema desne noge.

Mi smo, razumije se, pratili sve što se događalo u svemirskom brodu.Komunikacijska je veza poprilično oslabila već poslije mjesec dana puta.Geometrija je bila nepovoljna. Dok se brod penjao prema Marsovoj orbiti iMars je također putovao. Isto tako i Zemlja, samo mnogo brže.

Ona će obići oko Sunca gotovo dvaput, dok Mars prođe samo jedansvoj obilazak. Telemetriji s broda trebalo je sada nekih tri minute da stigne doGoldstona. Mi smo bili pasivni slušači. Bit će još i gore; u vrijeme kada brodbude kružio oko Marsa, svaka će naredba sa Zemlje kasniti pola sata.Napustih smo direktnu kontrolu nad brodom; i on i putnici ostali su praktičnopotpuno samostalni.

Još kasnije bit će Zemlja i Mars na suprotnim stranama Sunca.Slabašni signali s broda toliko će trpjeti sunčevih smetnji da nam čak ni

prijem neće biti pouzdan. No, tada će već i 3070 biti u orbiti; netom kasnijepridružit će mu se MHD generator i tada će biti dovoljno energije za sve. Sveje to detaljno isplanirano, kamo će što ići, kako će se što međusobno povezati— 3070 s generatorom, oba s brodom u orbiti i s bazom na površini, i sRogerom, kamo god bude lutao.

Lansirali smo 3070, konzervirana u praznom hodu. Ovo je bioautomatski let. Analize su pokazale da je rizik ionizacije prevelik zasvemirski brod normalne konfiguracije, pa su inženjeri na Capu uklonili sveuređaje potrebne živoj posadi, svu telemetriku, i pola svih uređaja zamanevriranje. Tako ušteđenu težinu potrošili su na oklop. Nakon lansiranjabio je tih i beživotan, i takav će ostati sedam mjeseci. Tada će generalHesburgh preuzeti kontrolu i rukovoditi manevrom spajanja. Neće mu bašbiti lako, ah on je dobro plaćen za taj posao.

MHD generator lansirali smo mjesec dana kasnije — s posadom oddva dobrovoljca, i sve je bilo popraćeno maksimalnim publicitetom. Sad suveć svi bih zainteresirani. I nitko nije prigovarao, čak ni NNA. Prvo sulansiranje počastili svojim prezirom. Priznali su da prate lansiranje 3070 iNASA-i ponudi li svoja opažanja. Kad je krenuo generator, njihov jeambasador uputio ljubaznu notu s čestitkama.

Nešto se događalo, bez ikakve sumnje.

I nije sve bilo samo psihološko. U New York Cityju puna dva tjednanije bilo građanskih nemira, čak je i smeće odvezeno s nekih ulica. Zimske sukiše ugasile i posljednje velike požare na Sjeverozapadu, pa su guverneriWashingtona, Oregona, Idaha i Kalifornije uputili zajednički pozivdobrovoljcima. Javilo se više od sto tisuća mladih ljudi željnih da rade napošumljavanju planinskih obronaka.

Predsjednik Sjedinjenih Država Amerike posljednji je uočiopromjene; bio je prezaposlen unutrašnjim katastrofama što su pogodilezemlju, koja je prenaseljenošću i pretjeranom potrošnjom samu sebe gurnulau tragediju. No konačno je i on shvatio promjene oko sebe, u granicama SADi izvan njih, u raspoloženju i u taktici. Azijati su povukli svoje podmornice uvode Zapadnog Pacifika i Indijskog Oceana, a kad je Dash dobio potvrdu tevijesti dignuo je telefonsku slušalicu i pozvao Verna Scanyona.

— Ja mislim ... — Zastao je i ispružio ruku da dotakne glatko drvopovršine stola. — Ja mislim da je uspjelo. Potapšaj svoje ljude po ramenuumjesto mene. Što još trebaš?

Scanyon nije trebao ništa.

A mi smo sad bili do grla u svemu. Uradili smo koliko smo mogli ismjeli; sad je sve bilo na ekspediciji.

MISIONAR IDE NA MARS

Samo šest puta na dan Don Kayman si je dozvoljavao luksuz molitve.Molio se za razne stvari: katkad da više ne mora slušati Titusa Hesburghakako cmače jezikom čisteći zube, katkad da može odmoriti nos od ustajalazraka zamagljena kiselim smradom prdaca puštenih da lutaju svemirskimbrodom; ipak, nikad nije propuštao tri molbe: da misija uspije, da se ispuneplanovi Božji za Čovjeka i, povrh svega, da njegov prijatelj Roger Torrawaybude zdrav i zadovoljan.

Roger je uživao posebnu povlasticu da ima privatnu kabinu. Nije tobila neka naročito prostrana soba, čak je od ostalog prostora bila odijeljenasamo elastičnom zavjesom poput paučine tankom i ne sasvim neprozirnom,ali je bila samo njegova. Ostala trojica stiskali su se u kabini za posadu.Povremeno je i Roger bio u njoj, ili bar Rogerovi dijelovi. Rogera je biloposvuda po brodu.

Kayman je često navraćao k njemu. Za njega je putovanje bilodugočasno i dosadno. Njegova je specijalnost, naravno, morala čekati dastupe na Marsovo tlo, a nije zahtijevala ni dotjerivanje ni vježbu. Areologijaje bila statična znanost i ostat će takvom sve dok je on sam ne proširi kadslete na Mars. Zato je tražio od Titusa Hesburgha da mu objasni komandnukonzolu, a kasnije je učio do Brada kako će rastaviti i sastaviti kiborga naterenu. Groteskna spodoba koja se sporo izvijala u svojoj kukuljici odpjenaste gume nije mu više bila strana. Kayman je upoznao svaki njencentimetar, iznutra i izvana. Kako su prolazili tjedni napuštao ga je užas, kojiga je isprva sprečavao da čupa oko iz njegova ležišta, ili da otvori plastikomobloženu utrobu.

No nije to bilo sve na što je mogao potrošiti vrijeme. Mogao je slušativrpce s glazbom, čitati mikrofiše, igrati igre. Titus Hesburgh bio je dostojanpartner u šahu. Igrali su beskrajne mečeve do dobijenih 38 partija i trošilivrijeme rezervirano za privatnu komunikaciju da im sa Zemlje radijem šaljušahovske tekstove. Oca Kaymana su molitve odmarale, ali je već nakontjedan dana putovanja spoznao da se i s molitvama može pretjerati. Zato ih jeracionirao: odmah nakon buđenja, prije obroka, predveče, i pred odlazak napočinak. To je bilo sve. Naravno, tu se ne smije ubrajati povremeni brzi

Očenaš ili koja prebrojana krunica. A onda bi se vratio neprestanudotjerivanju Rogera. Još uvijek je bio gadljiv, no Roger očigledno nije znaošto mu sve rade, ili nije mario. Kayman je s vremenom naučio diviti seunutarnjoj ljepoti Rogerove anatomije — i onom dijelu koji je bio ljudskodjelo, i onom Božjem; molio je zahvalnice za oba.

Nikako se nije mogao nagnati da zahvali za ono što su Bog i Čovjekuradili s unutrašnjošću Rogerova uma. Mučilo ga je saznanje da jeprijateljevu životu ukradeno sedam mjeseci. Žalostilo ga je što je Rogerovaljubav bila poklonjena ženi koja to nije znala cijeniti.

Ipak, sve u svemu, Kayman je bio sretan.

Nikad još nije sudjelovao u ekspediciji na Mars premda je tamopripadao. Dvaput je bio u svemiru: vožnja sa Space shuttleom do orbitera,kad je još bio diplomirani student pred vratima doktorata iz planetologije, i,kasnije, devedeset dana na Svemirskoj stanici Betty. Oba putovanja shvatio jekao vježbu za misiju koja će zaokružiti njegovo proučavanje Marsa.

Sve što je znao o Marsu, naučio je ili kroz teleskop ili dedukcijom iztuđih opažanja. Znao je mnogo. Sto puta je pregledao sinoptičke snimke svihOrbitera i Marinera i Surveyora. Analizirao je uzorke tla i kamenja.Intervjuirao je Amerikance, Francuze i Britance, sve do jednoga, koji susudjelovali u raznim ekspedicijama na Mars, i većinu Rusa, Japanaca iKineza.

Znao je sve o Marsu. Uvijek je znao sve o Marsu.

Kao dijete živio je u mašti na Marsu Edgara Ricea Burroughsa, naživopisnu Barsoomu žutosmeđih isušenih mora i sitnih mjeseca koji su jurilinebom. Kad je odrastao, naučio je razlikovati znanstvene činjenice odbeletristike. Četvorostruki zeleni ratnici i crvenokožne bajne marsovskeprinceze koje legu jaja nisu realnost, koliko se već znanosti može pripisati„realnost”. Znao je da se znanstvene ocjene o „realnosti” mijenjaju iz godineu godinu. Burroughs nije izvukao svoj Barsoom iz malog prsta. Prepisao gaje skoro riječ po riječ iz najautoritativnije znanstvene „realnosti” svog doba.Veliki teleskopi i svemirske sonde negirali su Mars Percivala Lowella, a neBurroughsa. „Realnost” znanstvenog saznanja naselila je Mars životom i tajmu život oduzela nekoliko puta.

Zapravo, taj problem nikad nije riješen. Sve je ovisilo o filozofskompitanju, što je „život”? Mora li to biti nešto slično čovjekolikom majmunu iliorahu? Mora li to nužno biti stvorenje koje rastvara hranu biološkim

procesom baziranim na vodi, koje sudjeluje u oksidacijsko-redukcijskomciklusu transfera energije, razmnaža se i raste čvrsto uklopljeno u svojuprirodnu okolinu? Don Kayman nije tako mislio. Takvo ograničavanje pojma„života” smatrao je arogancijom, a on je bio smjeran pred licem svogStvoritelja.

Bilo kako bilo, mogućnost života genetički sličnog zemaljskom, bilaje još otvorena. Ili bar odškrinuta. Istina, nisu pronađeni ni majmuni ni orasi.Čak ni lišajevi. Čak ni jedna jedina živa ćelija. Pa čak (morao je s tugompriznati, jer je Dejah Thoris nerado umrla u njegovim grudima) ni takvipreduvjeti kao što su slobodni kisik i voda.

Ali činjenica da se nitko nije okliznuo na marsovskoj mahovini nijemogla uvjeriti Kaymana da na Marsu zaista nema mahovine. Manje od stoljudi posjetilo je Mars. Ukupna površina istražena tla nije bila veća odnekoliko stotina kvadratnih kilometara. Na Marsu! Gdje nema oceana, pa jepovršina suhog tla veća nego na Zemlji! Kao kad bi netko htio upoznatiZemlju nakratko posjetivši Saharu, vrh Himalaje, Antarktik i ledeni pokrivačGrenlanda...

Pa, ne baš. Takvo gledanje na stvar nije bilo sasvim fer. Bilo je tunebrojeno mnogo preleta, orbitera, pa i robotskih sletanja koji su uzimaliuzorke tla.

Ipak, princip je imao solidnu osnovu. Marsa je, jednostavno, takomnogo! Nitko nije mogao negirati mogućnost da on još skriva neke tajne.Vodu još uvijek bilo moguće pronaći. Neke su rasjekline izgledale kao da bije u njima moglo biti. Neke su doline imale oblik kojeg nije bilo mogućerastumačiti drukčije nego da ga je izdubla rijeka. Pa čak ako površina i jestsuha, voda bi mogla biti zarobljena u unutrašnjosti da. Za kisik se znalo da gaima. Ne baš mnogo u prosjeku, ali prosjek nije važan. Mjestimično bi gamoglo biti mnogo. A na takvim bi mjestima moglo biti ...

Života.

Kayman je uzdahnuo. Nije mogao prežaliti što mu nije uspjelo daodluku o mjestu sletanja skrene na neku od lokacija u području Solis Lacusza koje je intimno vjerovao da bi moglo dati pozitivan odgovor. Odluka jebila protivna njegovoj želji. Donijeta je na visokom mjestu; zapravo, sam jeDash rekao, „Ne dajem ni purin drek za mogućnost da negdje ima nešto živo.Hoću da pticu spustite tamo gdje će naš momak najlakše preživjeti.”

Zato su izabrali lokaciju blizu ekvatora, na sjevernoj hemisferi;najvažniji toponimi bili su Isidius Regio i Nepenthes, a između njihneugledni krater kojega je Don Kayman privatno krstio Domom.

Također privatno, žalio je što je izgubio Solis Lacus i njegovosezonsko mijenjanje oblika (Biljke u rastu? Vjerojatno ne, ali čovjek seuvijek smije nadati!), sjajni oblak u obliku slova W oko kanala Ulysses iFortunae koji se pojavljivao, nestajao, pa opet nastajao svakogaposlijepodneva tokom cijele jedne duge konjunkcije, intenzivni bljesak(Reflektirana Sunčeva svjetlost? Eksplozija vodikove bombe?) kojeg jeSaheki vidio u Tithonius Lacusu prvog prosinca 1951. i koji je dosegao sjajzvijezde šeste veličine. Te će pojave istražiti netko drugi. On neće.

Ukupno uzevši, ipak je bio zadovoljan. Sjeverna hemisfera bila jemudar izbor. Njena su godišnja doba povoljnijeg rasporeda, kao na Zemlji,jer je tamo zima kad je Mars najbliži Suncu pa je preko cijele godineneznatno toplije. Zima je tamo dvadeset dana kraća od ljeta; na južnoj jehemisferi, naravno, obratno. A premda se oko Doma nikad nije vidjelo nekihpromjena oblika ili kakvih bljeskova svjetla, u blizini su primijećene noveformacije oblaka. Kayman nije napustio nadu da se neki od tih oblaka sastojeod leda, ako ne i od same vođe! li mašti je vidio popodnevne grmljavinskepljuskove nad marsovskom ravnicom, a hladni učenjak u njemu razmišljao jeo velikim nalazištima limonita za koje se znalo da leže u okolici. Limonitsadržava velike količine kemijski vezane vode; koristit će Rogeru, ako većnema marsovskih biljaka ili životinja.

Ukupno uzevši, bio je zadovoljan.

Putovao je na Mars! Ta ga je činjenica silno radovala, i zahvaljivao jeza nju šest puta na dan. Osim toga, nadao se.

Don Kayman je bio predobar učenjak, a da bi pomiješao te nade sopažanjima. Javit će sve što bude našao. Ali znao je što je želio naći. Želio jenaći život.

Koliko to budu dozvolili ciljevi misije, za devedeset i jedan Marsovskidan koliko će ostati na njegovoj površini, držat će oči širom otvorene. Svatkoje to znao. To je bio jedan od njegovih zadataka.

Ono što nije svatko znao bilo je zašto je Kayman toliko zainteresiran.

Dejah Thoris nije sasvim umrla u njemu. On se još nadao da tamomože biti života; ne samo života, nego inteligentna života; ne samo

inteligentna života, nego života s dušom koju će spasiti i dovesti je svomBogu

Sve što se događalo na svemirskom brodu bilo je pod stalnomkontrolom, a Zemlja je primala redovne sinoptičke emisije. Tako smo ihnadzirali. Pratili smo partije šaha i diskusije. Promatrali smo kako Bradtimari Rogerove tjelesne funkcije, i meso i metal. Vidjeli smo kako je TitusHesburgh jedne noći plakao neprekidnih pet sati, tiho i zamišljeno, odbijajućisve Kaymanove ponude sućuti smiješkom kroz suze. Na neki je načinHesburghov posao bio najgadniji od svih na brodu: sedam mjeseci tamo,sedam mjeseci natrag, a između toga tri mjeseca ničega. Bit će potpuno samu orbiti, dok će se Kayman, Brad i Roger natjeravati po površini Marsa. Bitće osamljen i bit će mu dosadno.

Bit će mu još i gore. Sedamnaest mjeseci u svemiru praktički jegarantiralo da će posljednjih nekoliko decenija života trpjeti od stotina raznihmišićnih, koštanih i cirkulatornih poteškoća. Marljivo su odrađivali tjelesnitrening, rvajući se međusobno ili protiv opruga, lomatajući rukama i vrtećinogama, no to neće biti dovoljno. Resorpciju kalcija iz kostiju i gubitakmišićnog tonusa nije se moglo izbjeći. Za one koji će se spustiti na površinuMarsa, tri će mjeseca predstavljati veliku razliku. Za to će vrijemenadoknaditi veći dio štete na organizmu i bit će u boljoj formi za povratak.Hesburgh nije imao takve olakšice. Njegovih sedamnaest mjeseci bezgravitacije bit će bez prekida, a iskustvo prethodnih svemirskih putnika nijeostavljalo mjesta sumnji: njegov će se očekivani životni vijek skratitideceniju ili više. Pa ako katkad i zaplače, nitko nema za to boljeg razloga odnjega.

Vrijeme prolazi, vrijeme prolazi. Mjesec dana, dva mjeseca, šestmjeseci. Po nebu ih je slijedila kapsula s 3070, a iza nje,magnetohidrodinamički generator s posadom od dva člana. Kad su bili dvatjedna daleko od Zemlje ceremonijalno su uskladili svoje kvarcne satove smarsovim vremenom i od toga su dana živjeli prema marsovim satima. Tonije izazvalo neku naročitu promjenu: dan je na Marsu tek neku sitnicu prekotrideset i sedam minuta dulji nego na Zemlji. Ipak, tu su promjenu psihološkii te kako osjećali.

Tjedan dana prije kraja puta počeh su ubrzavati Rogera.

Rogeru se sedam mjeseci činilo kao trideset sati subjektivna vremena.1 to je bilo dovoljno dugo. Pojeo je nekoliko obroka, izmijenio nekolikotuceta razgovora s ostatkom posade. Primio je nekoliko poruka sa Zemlje i

sam poslao nekoliko. Jednom je zatražio da mu daju gitaru i odbih su mumolbu s obrazloženjem da je ne može svirati; zatražio je opet iz pukeznatiželje i otkrio da su u pravu: mogao je trzati žice, ah nije čuo tonove.Zapravo, osim specijalne usporene magnetofonske vrpce, nije mogao čutiništa, tek tu i tamo nekakav visoki, tapkajući ton. Zrak ne prenosi vibracijekakve je on mogao čuti. Kad magnetofon nije bio u direktnu kontaktu smetalnim okvirom za kojeg je Roger bio vezan, nije mogao čuti ni njega.

Upozorili su ga da mu počinju ubrzavati percepcije. Ostavili suzavjesu na ulazu u njegov prostor otvorenu pa je počeo zamjećivati treptajekretanja. Za trenutak je vidio Hesburgha kako drijema, zatim nejasne prilikeu pokretu; kasnije je čak mogao prepoznati tko je tko. Zatim su ga uspavalida obave posljednje provjere na kompjutoru u rancu, a kad se probudio bio jesam iza navučene zavjese — i čuo je glasove.

Povukao je zavjesu u stranu, izvirio van i ugledao nasmijano liceljubavnika svoje žene kako ga pozdravlja, Dobro jutro, Roger! Lijepo je što siopet s nama.

Osamnaest minuta kasnije, dvanaest minuta putovanja i šest minutašifriranja i emitiranja, Predsjednik ga je gledao na ekranu u Ovalnoj sobidvjesta miliona kilometara daleko.

Nije bio jedini. TV-mreža je poslala sliku u javnost, a sateliti su jeprostrli po cijelom svijetu. Gledali su je u Podzemnoj Palači u Pekingu i uKremlju; u Dowing Streetu i Champs Elysees i Ginzi.

— Kučkin sin, — izrekao je Dash povijesnu rečenicu, — uspjelo imje!

S njime je bio Vern Scanyon. — Kučkin sin, — ponovio je poputpapige. Zatim je rekao:

— Još malo pa im je uspjelo. Još moraju sletjeti.

— Ima li tu nekih problema?

Oprezno: — Koliko ja znam, nema ...

— Bog, — rekao je Predsjednik optimistički, — nije tako nepravedan.Čini mi se da ćemo ti i ja konačno okusiti bourbona; već je krajnje vrijeme.

Ostali su zajedno da promatraju još pola sata i četvrt boce. Slijedećihsu dana opet povremeno gledah, kao i ostali svijet. Cijeli je svijet gledao

kako Hesburgh obavlja posljednju provjeru sistema i kako pripremamarsovski modul za odvajanje. Gledao je kako Don Kayman obavljasimulirano slijetanje pod mikroskopskom pilotovom kontrolom, jer će on bititaj koji će spustiti modul na Mars. Gledah su Brada kako po posljednji put,definitivno, provjerava Rogerovu telemetriju, kako zadovoljno zaključuje daje potpuno u redu, pa još jednom ponavlja čitav proces. Gledah su Rogerakako se kreće po kabini za posadu i kako se uvlači u modul.

A promatrali su i kako se modul odvaja i kako Hesburgh s čežnjomgleda njegov sjaj, dok se počinje rušiti iz orbite.

Izračunali smo da je tri i pol milijarde ljudi promatralo slijetanje.

Nije baš bilo bog zna što; ako ste vidjeli jedno slijetanje, kao da ste ihvidjeh sve. No ovo je bilo važno slijetanje.

Započelo je petnaest minuta prije četiri ujutro po vašingtonskomvremenu, a Predsjednik je dao da ga probude kako bi mogao promatrati.

— Ovaj pop, — rekao je mršteći se, — kakav je on pilot? Ako neštokrene krivo ...

— Provjeren je, gospodine, — utješio ga je ađutant iz NASA. — Aionako je tek treća rezerva. Primarno vođenje obavlja automatska sekvenca.Ako što krene krivo, general Hesburgh kontrolira slijetanje iz orbitera iuvijek može uključiti svoje vođenje modula. Otac Kayman zapravo nema štoraditi osim ako odjednom baš sve krene krivo.

Dash je slegnuo ramenima, a ađutant primijetio da Predsjednik držipalce.

— Kako se ponašaju prateće letjelice? — pitao je Dash buljeći uekran.

— Nema problema, gospodine. Kompjutor će ući u Marsovu orbitu zatrideset i dva dana, a generator dvadeset i sedam dana kasnije. Čim moduldotakne tlo general Hesburgh će izvršiti korekciju kursa i pristići mjesecDeimos. Očekujemo da ćemo tamo spustiti i kompjutor i generator,vjerojatno u krater Voltaire ;o tome će konačnu odluku donijeti Hesburgh.

— Hm, — rekao je Predsjednik. — Je li rečeno Rogeru tko je u brodus generatorom?

— Ne, gospodine.

— Hm. — Predsjednik se okrenuo od televizijskog ekrana i ustao.Prišavši prozoru zagledao se u lijep travnjak oko Bijele kuće, živo zelenetrave posute cvijećem, i rekao:

— Doći će čovjek iz kompjutorskog centra u Aleksandriji. Hoću dabudete ovdje kad on dođe.

— Da, gospodine.

— Viši poručnik Chiaroso. Kažu da je sposoban. Nekoć je bioprofesor na MIT. Tvrdi da nešto nije u redu s našim projekcijama cijelogovog projekta. Jeste li čuli kakve glasine o tome?

— Ne, gospodine, — rekao je ađutant iz NASA, zabrinut. — Nešto neštima, gospodine?

Dash je slegnuo ramenima. — Samo mi još treba, — rekao je, — dacijelu tu usranu stvar stavimo u pokret i onda otkrijemo ... Hej! Koji mu jesad vrag?

Na TV ekranu slika je skakala i rasipala se; nestala je potpuno, pa seopet pojavila i odmah nestala. Ostao je samo raster.

— Sve je u redu, gospodine, — požurio je ađutant. — To je samoulazak u atmosferu. Pri ulasku se uvijek gubi video kontakt. Trpi itelemetrija, ali su tolerancije dovoljno široke. Sve će biti u redu.

Predsjednik je upitao:

— Kako to, k vragu? Mislio sam da je cijeli vic baš u tome što Marsnema atmosfere?

— Stvarno nema mnogo atmosfere, ali je ipak ima nešto malo. A kakoje Mars manji, gravitacijski mu je lijevak plići i blaži. U gornjim slojevima jeatmosfera gusta otprilike kao Zemljina na istoj visini, a baš se tu zbivajusmetnje.

— Bog vas prokleo, — zarežao je Predsjednik, — ne volimiznenađenja. Zašto mi to nitko nije rekao?

— Pa vidite, gospodine ...

— Nije sad važno! Reći ćete mi kasnije. Samo se nadam daiznenađenje pripremljeno Torrawayu nije još jedna greška ... No, zaboravimoto. Što se sad događa?

Ađutant nije pogledao ekran nego svoj sat.

— Otvaraju padobran. Retrorakete su isključili. Sad je još samo ostaloda se spuste. Za nekoliko sekundi ...

Ađutant uperi prst u ekran koji je poslušno opet dobio sliku..

— Evo! Sad se kontrolirano spuštaju.

Sjedili su i čekali dok je klizio niz rijetku Marsovu atmosferu, ispodogromne kupole pet puta veće od padobrana namijenjenih zemaljskom zraku.

Kad je modul udario o tlo, čulo se dvije stotine kilometara daleko,čulo se kao da se kante za smeće ruše s krova. Bio je građen za takav udarac,a posada je već odavna bila u svojim zaštitnim kukuljicama.

Iz ekrana se čulo šištanje i cvrčanje metala koji se hladi.

A zatim Bradov glas:

— Mi smo na Marsu, — rekao je kao da se moli, a Otac Kayman jepočeo šaptati riječi Mise: Laudamus te, benedicimus te, adoramus te,glorificamus te. Gloria in excelsis Deo, et in terra pax hominibus bonaevoluntatis.

A zatim je poznatim riječima dodao: Et in Marte.

KAKO SU DOBRE VIJESTI IŠLE S MARSA NA ZEMLJU

Kad smo prvi put shvatili ozbiljnost rizika da rat uništi civilizaciju iučini Zemlju nenastanjivom — to jest, ubrzo nakon što smo uopće počehshvaćati svoju okolinu — odlučili smo poduzeti korake da se Marskolonizira.

Nije nam bilo lako.

Cijela je ljudska rasa bila do grla u problemima. Cijelom je svijetunedostajalo energije, što je gnojiva činilo skupima, što je ljude činilogladnima, što je izazivalo eksplozivno opasnu napetost. Izvori hrane bili sujedva dovoljni da milijarde ljudi održi na životu. Morah smo pronaći načineda kapacitete, bolno potrebne u druge svrhe, odvojimo za dugoročnoplaniranje. Uspostavili smo tri odvojena centra za analizu situacije i dah imsve kapacitete koje smo mogli ukrasti od svakodnevnih potreba. Jedan jeistraživao mogućnosti rješavanja sve oštrije napetosti na Zemlji. Drugi jedobio zadatak da na Zemlji istraži mjesta na kojima bi se izgradila skloništa,da i u slučaju totalnog termonuklearnog rata bar neki od nas prežive.

Treći je proučavao ekstrazemaljske mogućnosti.

U početku je izgledalo kao da imamo tisuće mogućih rješenja, a sve sutri linije imale mnoge grane koje su obećavale povoljno rješenje. Jedna zadrugom, linije su pokazale da vode u ćorsokak. Naše najpreciznije procjene— ne one koje smo davali Predsjedniku Sjedinjenih Država, nego privatne,za koje smo znali samo mi — pokazivale su nula cijelih devet devetkivjerojatnosti da će u slijedećih deset godina izbiti termonuklearni rat; zatosmo zatvorili centar za analizu međunarodne napetosti već nakon godinudana. Projekt izgradnje skloništa pružao je nešto više nade. Proračuni supokazah da će, čak i u slučaju totalnog rata, neka mjesta na

Zemlji vjerojatno izbjeći direktan napad — Antarktik, dijelovi Sahare,čak i neka mjesta u Australiji i neki otoci. Izabrali smo deset pozicija. Svakaod njih imala je 0,1 ili manje šanse da bude uništena; računajući svih deset,vjerojatnost da će sve biti uništene bila je zanemarivo mala. Ipak, detaljnaanaliza otkrila je dvije ozbiljne zamjerke. Prvo, nismo mogli biti sigurni kakoće dugo radioaktivni izotopi s dugim poluživotom ostati u atmosferi poslijetakva rata; neki su znakovi pokazivali da bi previsoki nivo ionizirajućeradijacije mogao potrajati i tisuću godina. U tom bi slučaju vjerojatnost dabar jedno sklonište izdrži bila jedva 0,5. Najgore od svega, izgradnja takvihskloništa zahtijevala je goleme investicije. Praktički je bilo nemoguće

sagraditi podzemna skloništa i opskrbiti ih nepreglednim količinama potrebneelektronske opreme, generatora, goriva i svega ostalog. Jednostavno nije bilodovoljno novca.

Zato smo zatvorili i taj centar i usmjerili sve snage na ekstrazemaljskukolonizaciju. U početku je to rješenje davalo najmanje nade.

Ipak nam je skoro uspjelo provesti taj plan. Kad se Roger Torrawayspustio na površinu Marsa, prvi je i najteži korak bio gotov. Kad brodovi kojiga slijede budu svaki u svojoj orbiti ili na površini Marsa, bit ćemo po prviput u stanju da planiramo budućnost sigurni u spas rase.

Zato smo s velikim zadovoljstvom gledali kako Roger izlazi napovršinu planete.

Rogerov ranac-kompjutor bio je trijumf vještine dizajna. Imao je triodvojena sistema međusobno povezana i sposobna da zajednički rješavajuprobleme, s dovoljno rezerve da cijeli sklop djeluje s pouzdanošću 0,9; bardok veliki 3070, kompjutor za podršku, ne uđe u svoju orbitu. Jedan je sistemposredovao u Rogerovim percepcijama. Drugi je kontrolirao podsisteme zaživce i mišiće koji su mu omogućavali hodanje i pokretanje uopće. Treći jesve informacije slao na Zemlju. Što god je Roger vidio, vidjeh smo i mi naZemlji.

Oko ovog smo se posebno potrudili. U skladu sa Shannonovimzakonom frekventni je pojas bio preuzak da apsorbira sve što se prenosilo, pasmo uveli postupak uzimanja uzoraka slučajnim redoslijedom. Emitiran jeotprilike svaki stoti bit — najprije do prijemnika u marsovskom modulu, gdjesmo jedan kanal rezervirali isključivo u tu svrhu. Zatim je emisija išla daljedo orbitera, u kojem je lebdio General Hesburgh i promatrao televizijskiekran, dok mu je kalcij polako nestajao iz kostiju. Odatle je pročišćena ipojačana emisija išla do onog sinkronog Zemljina satelita, koji je tog časaimao vezu s Marsom i bazom Goldstone. Zato je ono što smo mi gledali bilosamo jednim svojim postotkom „realnost”. No i to je bilo dovoljno. Praznineje popunjavao komparativni program što smo ga bili složili za prijemnik uGoldstonu. Hesburgh je vidio samo seriju pojedinačnih snimaka; mi smo naZemlji emitirali film koji se doimao kao da je točno ono što je vidio Roger.

Tako su širom Zemlje, na televizijskim prijemnicima u svakoj državi,ljudi promatrali žućkaste i smeđe planine petnaest kilometara visoke, vidjeliodbljesak sunčeva svjetla s prozorskog okvira na marsovskom modulu, čak

su mogli pročitati izraz na licu Oca Kaymana dok je ustajao od svoje molitvei po prvi put pogledao Mars.

U Podzemnoj Palači u Pekingu velmože su Nove Narodne Azijeprekinuli planiranu sjednicu kako bi mogli promatrati ekran. Gledali suemisiju pomiješanih osjećaja. To je bio trijumf Amerikanaca, ne njihov. Usvojem je Ovalnom uredu Predsjednik Deshatine uživao u potpunoj sreći. Tajtrijumf nije bio samo američki — bio je i njegov osobni; on će zauvijek biti„Predsjednik koji je čovječanstvo doveo na Mars”. Svi su bili bar maloradosni — čak i Dorrie Torraway, dok je sjedila u sobi iza dućana, bradeoslonjene na ruke i promatrala Mars kroz oči svog supruga. A naravno, uvelikoj bijeloj kocki, u zgradi Projekta u predgrađu Tonke (Oklahoma) svi supreostali namještenici film s Marsa promatrah neprekidno, dan i noć.

Vremena za to imali su napretek. Sad više nije bilo previše posla.Nevjerojatno, kako je zgrada postala praznom, čim je Roger otišao.

Svatko je od njih dobio svoju nagradu, od pomoćnika u skladištunaviše: odlikovanje Predsjednika, trideset dana nagradnog odmora i po jedanstupanj napredovanja u službi. Clara Bly potrošila je svoj dopust na dugoodlagani medeni mjesec. Weidner i Freeling iskoristili su vrijeme da napisukoncept Bradove naučne rasprave, šaljući mu pojedine odlomke u orbitu iprimajući ispravke via Goldstone. Vern Scanyon je, naravno, obaviotrijumfalnu turneju s Predsjednikom kroz pedeset i četiri savezne države iglavne gradove još dvadeset država svijeta. Brenda Hartnett je dvaput bila nateleviziji sa svojom djecom. Zatrpah su je darovima. Udovica čovjeka koji jeumro da bi Roger Torraway stupio na Mars, postala je milionerkom. Svi suoni proživjeli svoje trenutke slave, odmah pošto je brod lansiran i za vrijemeRogerova puta, a naročito u vrijeme tik prije slijetanja.

A onda je svijet ugledao Mars kroz Rogerove oči i osjetio sve što i

on, kroz osjetila brata na Rogerovim leđima, a njihova je slava nestalakao da je nikad nije ni bilo. Od toga je časa postojao samo Roger.

I mi smo promatrali.

Vidjeli smo Brada i Dona Kaymana u njihovim odijelima kakoobavljaju posljednje provjere pred izlazak. Rogeru nije trebalo odijelo. Stajaoje na vrhovima prstiju na vratima modula, ispružen, njušeći prazan vjetar,velika mu crna krila raširena na leđima, upijajući zrake uznemirujuće malog iuznemirujuće blještava Sunca. Kamera u modulu pokazala nam je Rogerakao siluetu na pozadini mutno žućkasta i smeđeg Marsova horizonta.

Zatim smo kroz Rogerove oči vidjeli što je i on vidio. Za Rogera sužive briljantne boje planeta za koju je konstruiran bile zemlja iz snova,prekrasna i poželjna.

Modul je ispružio skeletne magnezijske stepenice i njima taknuoMarsovu površinu, no Roger ih nije trebao. Skočio je dolje lepršajući krilima— zbog ravnoteže, a ne da mu uspore pad — i lako se spustio na kredastunarandžastu površinu, gdje je ispušni mlaz raketa otpuhnuo okorjehpovršinski sloj. Nekoliko je trenutaka stajao razgledajući svoje carstvovelikim mnogostrukim očima.

— Ne prenagljuj se, — savjetovao je glas u njegovoj glavi, poslanradijem iz odjela Dona Kaymana. — Bit će bolje da obaviš propisane vježbe.

Roger se nasmijao ne osvrnuvši se.

— Naravno, — rekao je i počeo se udaljavati. Najprije je hodao, zatimtrčkarao; onda je potrčao. Ako je kroz ulice Tonke jurio, ovdje je hitao poputmunje. Naglas se smijao. Promijenio je frekvenciju osjetljivosti očiju pa sudaleke visoke planine bljesnule jasnom plavom bojom, a ravnica postalamozaik zelenog, žutog i crvenog.

— Ovo je divno! — šapnuo je, a prijemnik je te tihe riječi prihvatio umodulu i poslao ih dalje, na Zemlju.

— Roger, — rekao je Brad mrzovoljno, — budi dobar pa pričekaj dokne pripremimo džip.

Roger se okrenuo. Ostala su dvojica bih uz stepenice modula i vadilimarsovsko vozilo iz ležišta.

Nestašno je poskočio prema njima.

— Trebate pomoć?

Nisu mu morali odgovoriti. Zaista su trebali pomoć; odjeveni unespretna odijela suočili su se s teškim zadatkom uklanjanja posljednjegremena s jednog od mrežastih kotača.

— Maknite se, — rekao je i hitro oslobodio kotače i izvukao ukočenenoge u položaj spreman za, vožnju. Džip je imao i kotače i noge; kotače zaravnicu, noge za penjanje. Zamišljen je kao najfleksibilnije vozilo što ga ječovjek mogao izraditi za vožnju po Marsu, no nije to bio. To je bio Roger.Kad je dovršio posao Roger ih je dotaknuo i rekao:

— Neću otići s vidika.

I nestao je, žureći da pogleda mrlje boje oko serije malih brežuljaka,mrlje Dalijevske i neodoljive.

— To je opasno! — gunđao je Brad u radio. — Čekaj da isprobamodžip! Ako se tebi nešto dogodi bit ćemo u sosu.

— Neće mi se ništa dogoditi, — rekao je Roger. Nije više mogaočekati. Sad je koristio svoje tijelo u svrhu za koju je sagrađeno i više nijeimao strpljenja. Trčao je. Skakao je. Dospio je dva kilometra daleko odmodula prije nego što je primijetio. Pogledao je natrag, vidio ih kako pužu zanjim, pa potrčao dalje. Sistem za opskrbu kisikom ubrzao je rad dakompenzira pojačane zahtjeve lokomotornog sklopa; mišići su glatkoobavljah pojačani rad. Uostalom, nisu ga pokretali mišići nego servo-uređajiugrađeni umjesto njih; samo su sitni mišići na krajevima živaca davalikomande servo-sistemu. Sad se isplatilo svo ono ranije vježbanje. Nije bionikakav problem dostići dvjesta kilometara na sat, preskakati male kratere, udva skoka prelaziti velike.

— Roger, vrati se! — Don Kayman je zvučao zabrinuto.

Roger je trčao dalje, u tišini, opijen vrtoglavicom od promicanjaokoline oko sebe; a onda je jedan drugi glas rekao, — Vrati se, Roger!Vrijeme je.

Naglo se zaustavio, otsklizao se, zamahao krilima po skoronezamjetljivu zraku, gotovo je pao, no zadržao se na nogama. Poznati se glassmijuljio:

— Hajde, dragi! Budi dobar dečko i vrati se.

Dorrie.

A daleki se uzvitlani pijesak svojim bojama oblikovao u njen lik kaoprizvan njenim glasom — smiješi se desetak metara daleko, duge joj nogenestaju u kratkim hlačicama, šaren grudnjak, kosu joj nosi povjetarac.

Glas u glavi se nasmijao, ovog puta tonom Dona Kaymana.

— Jesmo li te iznenadili, ha?

Potrajao je nekoliko trenutaka, dok je Roger smogao snage zaodgovor.

— Aha, — rekao je.

— To je bila Bradova ideja. Glas smo snimih još na Zemlji. Kad godbude potrebno da te hitno dozovemo, to će Dorrie učiniti.

— Aha, — opet je rekao Roger. Dok ju je netremice promatrao,nasmiješena je iluzija blijedila, pa nestala.

Okrenuo se i krenuo natrag. Povratak je trajao mnogo dulje od radosnabijega u široko prostranstvo, a ni boje više nisu bile tako lijepe.

Don Kayman je pažljivo vozio džip prema sporoj figuri RogeraTorrawaya i trudio se da svlada vještinu ostajanja u sjedalu što se stalnopropinjalo. a da ne bude nemilosrdno bacan naprijed i natrag u sigurnosnepojaseve. Nije mu bilo nimalo ugodno. Odijelo je bilo krojeno prema tijelu,no sad je na mjestima bilo preusko ih prelabavo, nakon svih tih mjeseci kakosu napustih Zemlju; a možda je, morao je samom sebi priznati, njegovo tijelosad negdje bilo deblje, a negdje mršavije. Nije bio baš pretjerano marljiv utjelesnom vježbanju tokom puta. Osim toga, sad je morao na zahod. Mogaoje to obaviti i u odijelu kroz ugrađeni uređaj. Znao je kako, ali mu se nijedalo.

Osim neudobnosti, mučile su ga zavist i zabrinutost. Zavist je bilagrijeh kojeg će lako sprati, čim nade nekog da mu se ispovijedi: laki grijeh,ako se imaju u vidu Rogerove prednosti nad ostalom dvojicom. Zabrinutost jebila teži grijeh, jer tu nije griješio protiv Boga, nego protiv uspjeha misije.Sad je bilo kasno za zabrinutost. Možda su pogriješili što su upotrijebilisimulaciju Rogerove supruge za urgentne poruke; u ono vrijeme nitko nijepomišljao na to kako su komplicirani Rogerovi osjećaji prema Dorrie. No sadje bilo prekasno.

Brad, kako se činilo, nije imao nikakvih briga. On se veselo smijaonad Rogerovom spretnošću.

— Jesi li vidio? — pitao je svaki put ispočetka. — Nijednom nije pao!Savršena koordinacija pokreta. Normativni sklad bioloških i servo sistema.Don, uspjeli smo sto posto!

— Još je prerano za zaključke, — nevoljko je rekao Kayman, ali Bradnije prestajao. Kayman je pomislio da isključi taj glas u svom šljemu, nojednako je lako bilo isključiti vlastitu pažnju. Pogledao je oko sebe. Bih susletjeh blizu jutarnjeg terminatora, ali su potrošili pola Marsova dana naprovjere pred izlazak iz modula i na rasklapanje džipa. Morat će se vratiti

prije mraka, govorio je sam sebi. Roger se može orijentirati po zvijezdama,ali se Brad i on ne smiju pouzdati u svoju vještinu. Možda kasnije, kad seizvježbaju ... Zaista je to jako želio, da može šetati u Barsoomskoj noći bojeebanovine i gledati zvijezde kao sitne obojene vatre na plišu crna neba.Kasnije; sad još ne.

Bili su u velikoj dolini posutoj kraterima. Isprva je bilo teškoprocijeniti njenu veličinu. Gledajući uokolo kroz vizir na šljemu, Kayman ses mukom pokušavao sjetiti kako su daleko planine. Svjesno je to znao; znaoje napamet svaki kvadrat na rasteru areografske karte u krugu od dvjestakilometara od mjesta slijetanja. Ali osjetila su se dala prevariti apsolutnomprozirnošću rijetke atmosfere. Dobro je znao da su zapadne planine punih stokilometara daleko i da su skoro deset kilometara visoke. Izgledale su kaoobližnji humci.

Usporio je džip pa ga i zaustavio; približili su se Rogeru na nekolikometara. Brad se raspetljao iz remenja i nespretno se izvukao sa sjedala, pasporim, nevještim koracima oteturao do Rogera da ga razgleda.

— Je li sve u redu s tobom? — zabrinuto je pitao. — Naravno, da jest;to je očigledno. Kako ravnoteža? Zatvori oči, hoćeš li ... hoću reći, isključivid, znaš već na što mislim. — Zabrinuto se zagledao u mrežaste polukugle.— Jesi li? Moraš mi reći, ne vidim sam.

— Jesam, — rekao je Roger.

— Divno! Ne osjećaš vrtoglavicu, ha? Nemaš problema sravnotežom? Drži oči zatvorene, — govorio je dalje, kružeći oko Rogera ipromatrajući ga od glave do pete, — i maši rukama gore i dolje ... još,nekoliko puta ... dobro! Sada kruži rukama, svakom u suprotnom smjeru ...

Kayman nije mogao vidjeti njegovo lice, ali je iz tona u glasu osjetioširoki osmijeh na Bradovu licu.

— Izvrsno, Roger! Optimalno u svakom pogledu!

— Čestitam vam, obojici, — rekao je Kayman iz džipa uživajući upredstavi. — Roger?

Glava se okrenula prema njemu i premda se na očima ništa nijepromijenilo, Kayman je shvatio da ga Roger gleda.

— Htio sam ti samo reći, — nastavio je, ne znajući sa sigurnošću kakoće se rečenica nastaviti, — da sam ... no, žao mi je što smo te zaskočili

idejom da ti poruke prenosi ženina slika. Bojim se da smo ti namjestilipreviše iznenađenja.

— Sve je u redu. Don. — Kayman je opet mislio kako je mukarazgovarati s Rogerom. Iz glasa mu se nisu mogle pogoditi baš nikakveemocije.

— Kad već razgovaramo o tome, — rekao je, — moram ti priznati dasmo ti pripremili još jedno iznenađenje. Ovaj put ugodno, mislim. SulieCarpenter dolazi ovamo. Njen bi brod morao stići za pet tjedana.

Šutnja, nikakav izraz na licu. — Pa, — rekao je konačno Roger, — Toje lijepo. Ona je ugodna osoba.

— Da. — Razgovor je upao u ćorsokak, a i Brad je jedva čekao danastavi promatrati Rogera kako se svija i rasteže. Kayman odluči da seponaša kao besposlen turist. Okrenuo se, zagledao se u daleke planine,žmirnuo na blještavo Sunce kojeg čak ni samozatamnjujući vizir nije mogaoučiniti ugodnim, a zatim se ogledao oko sebe. Nespretno je kleknuo izagrabio šaku zrnata tla debelom rukavicom. Sutra ga čeka posaosistematskog skupljanja uzoraka tla koje će poslati na Zemlju. Čak i poslijepola tuceta ekspedicija s ljudskom posadom i skoro četrdeset robotskih,laboratoriji na Zemlji nezasitno su zahtijevali sve nove i nove uzorke tla sMarsa. Danas će, međutim, samo sanjariti. U ovom pijesku bilo je mnogolimonita, i svuda je bilo kvarcnog šljunka; rubovi mu nisu bili oštri, ali niuglađeni do oblosti. Postrugao je pod površinu. Na vrhu je bio žućkasti prali;ispod je materijal bio tamniji i grublji. Bilo je i sićušnih sjajnih mrljica, kaood stakla. Kvare? pitao se i mahinalno rovao prstom.

Ukočio se, a ruke su posegnule za nepravilnim oblim komadomkristala.

Imao je stabljiku. Stabljiku koja se gubila duboko u tlu. Tamo segranala i širila u tamne niti hrapave površine.

Korijenje.

Don Kayman je poskočio uvis, pa se okrenuo k Rogeru i Bradu.

— Gledajte! — vrisnuo je, i pružio rukavicu iz koje je visio iščupanipredmet. — Dragi Bože na nebu, gledajte ovo!

A Roger se podignuo iz čučnja, munjevito se okrenuo, i skočio nanjega. Jednom je rukom odbacio sjajan kristal pedeset metara visoko u zrak

svinuvši pritom metal rukavice. Kayman je osjetio oštru, brzu bol upodlaktici i vidio kako se druga Rogerova ruka poput kandži razbješnjelagrizlija ustremljuje na njegov vizir i to je bio posljednje što je vidio.

O PREPOZNAVANJU OPASNOSTI

Vern Scanyon je parkirao auto ne obazirući se na žute linije što suoznačavale njegovo rezervirano mjesto, iskočio i pritisnuo palcem dugmedizala. Bio je budan tek nekih četrdeset minuta, ali nije bio nimalo pospan.To ne, ali je bio ljut i zabrinut. Predsjednikov ga je sekretar probudio izduboka sna telefonom rekavši da je Predsjednik naredio da njegov avionneplanirano sleti u Tonki „kako bi prodiskutirao probleme u vezi sperceptivnim sistemom pukovnika Torrawaya”. Točnije rečeno, kako bimogao nekom dati nogom u guzicu. Scanyon nije imao pojma o Rogerovuiznenadnom napadu na Dona Kaymana sve dok nije autom požurio u zgraduProjekta na sastanak s Predsjednikom.

— 'Jutro, Vern. — Jonny Freeling je također izgledao uplašen i ljut.Scanyon je samo prohujao mimo njega prema svom uredu.

— Hajd’, uđi, — otresao se. — Hoću samo jednosložne riječi: što sedogodilo?

Freeling se uvrijedio. — Nije moj posao da ...

— Freeling,

— Rogerovi sistemi su malo pretjerano reagirali. Izgleda da seKayman iznenada pokrenuo, pa je to sistem za simulacije interpretirao kaoprijetnju. Roger se refleksno obranio i odgurnuo Kaymana.

Scanyon ga je šuteći samo oštro motrio.

— Slomio mu je ruku, — ispravio se Freeling. — Samo jednostavnafraktura, generale; nikakvih komplikacija. Ruka mu je stavljena u udlagu izarasti će bez problema. Jedino će se neko vrijeme morati snaći s jednomrukom. Šteta za Dona Kaymana, naravno. Neće mu baš biti ugodno ...

— Jebeš Kaymana! Zašto nije znao kako da se ponaša kad je Roger ublizini?

— Pa znao je. Samo što je pronašao nešto za što je vjerovao da jelokalni oblik života! Bilo mu je to prilično uzbudljivo i htio je to pokazatiRogeru.

— Život? — U Scanyonovim se očima vidjela nada.

— Misle da je to nekakva biljka.

— Zar ne znaju?

— Pa, izgleda da ju je Roger izbio iz Kaymanove ruke. Brad ju jekasnije tražio, ali je nije mogao naći.

— Isuse, — otfrknuo je Scanyon. — Freeling, reci mi nešto. Kakvi tonesposobnjakovići rade za nas? — To nije bilo pitanje na koje se mogloodgovoriti, pa Scanyon nije ni čekao odgovor. — Za dvadesetak će minutaPredsjednik Sjedinjenih Država proći kroz ova vrata i htjet će znati što sedogodilo i zašto. Ne znam što će točno pitati, ali što god pitao imao jedanodgovor kojeg ne želim dati, a to je „ne znam”. Zato mi reci, Freeling. Recimi točno po redu još jednom što se dogodilo, gdje je greška, i što danapravimo da budemo sto posto sigurni da se ta greška neće ponoviti.

Potrajalo je to dulje od dvadeset minuta, ali su imali vremena;predsjednikov je avion kasnio, pa je u trenutku kad je Dash stigao Scanyonveć bio spreman za suočenje. Čak je bio spreman i da se suoči s gnjevom naPredsjednikovu licu.

— Scanyon, — odmah se Dash otresao na njega, — upozorio sam teda više ne želim nikakvih iznenađenja. Čini mi se da ti ovoga puta ne moguoprostiti.

— Predsjedniče, ne možete poslati čovjeka na Mars, a da pri tomnešto ne riskirate!

Neko su se vrijeme gledali oči u oči, a onda je Dash rekao, — Možda.U kakvom je stanju pop?

— Ima slomljenu podlakticu, ali to nije ništa ozbiljno; uskoro će biti uredu. Nešto drugo je mnogo važnije. On vjeruje da je našao život na Marsu,gospodine Predsjedniče!

Dash kimnu glavom. — Znam, nekakvu biljku. I uspio ju je izgubiti.

— Samo privremeno. Kayman je sposoban čovjek i ako je rekao da jepronašao nešto važno, moramo mu vjerovati. Pronaći će on opet.

— Nadam se da hoće, Verne. Ne bježi od teme. Zašto se onodogodilo?

— Sitna prekompenzacija u perceptivnom sklopu, gospodinePredsjedniče, i to je sve. Morali smo biti sigurni da će reagirati brzo iispravno, pa smo mu ugradili neke simulativne efekte. Kad mu želimo

skrenuti pažnju na prioritetne poruke, čini mu se da mu ih saopćuje njegovasupruga. Kad je u opasnosti, on vidi simulaciju nečeg zastrašujućeg. To jepotrebno da bi mu svijest mogla djelovati sinhrono s refleksima koje smo muugradili u tijelo. Inače bi poludio.

— Zar je normalno da popu lomi ruku?

— Ne, to je bio nesretan slučaj. Kad se Kayman zaletio prema njemu,povjerovao je da je u opasnosti od napada i reagirao je. Eto, gospodinePredsjedniče, u ovome je slučaju to bila greška koja nas je koštala jedneslomljene ruke, no što bi bilo da je opasnost bila stvarna? Bilo kakvaopasnost! On bi reagirao na vrijeme; bio bi joj dorastao, kakva god bila! Onje neranjiv, gospodine Predsjedniče, i ništa ga ne može iznenaditi naspavanju.

— Hm, da, — rekao je Predsjednik nakon kraćeg razmišljanja, —možda je tako. — Načas se zagledao iznad Scanyonove glave, pa nastavio,

— A kakvo je ono drugo sranje?

— Kakvo drugo sranje, gospodine Predsjedniče?

Dash nervozno tržnu ramenima. — Koliko je meni poznato, nešto nijeu redu s našim kompjutorskim projekcijama, naročito kod nedavna ispitivanjajavnog mnijenja.

U Scanyonovoj glavi zavrišti alarmno zvono. Oprezno je, oklijevajući,rekao:

— Gospodine Predsjedniče, na mom je stolu gomila papira koje jošnisam stigao pregledati. Vi znate da sam stalno na putu ...

— Scanyon, — rekao je Predsjednik. — Ja sad idem. Prije nego bilošto drugo učiniš pregledaj papire na svom stolu, pa kad pronađeš taj papir,pročitaj ga. Hoću da sutra ujutro u osam sati budeš u mom uredu i hoćusaznati što se tu događa. Naročito hoću tri stvari: prvo, hoću čuti da je sKaymanom sve u redu, drugo, hoću da mi nadu onu živu stvar na Marsu,treće, hoću znati koji je vrag s onim kompjutorskim projekcijama, i jao svimavama ako tu nešto smrdi. Doviđenja, Scanyon. Znam da je već pet ujutro, aline idi natrag na spavanje.

U to smo vrijeme mogli Scanyonu i Predsjedniku umiriti savjest okojedne stvari. Predmet što ga je pronašao Kayman zaista je bio oblik života.Mi smo rekonstruirali uzorke podataka primljene kroz Rogerove oči, izbacili

iz njih kompjutorsku simulaciju i vidjeli sve što je i on vidio. Ni Predsjednikni njegovi savjetnici nisu još došli na ideju da je tako nešto moguće, ali će imto prije ili kasnije pasti na pamet. Nije bilo moguće vidjeti sitne detalje jersmo raspolagali premalim brojem bitova informacije, ali je predmet pomaloličio na artičoku, hrapavih listova uperenih uvis, a pomalo na gljivu; na vrhuje imao kristaličnu kapu od nekog prozirna materijala. Imao je i korijenje, paako to nije bio neki artefakt (vjerojatnost od najviše 0,001), naprosto jemorao biti neki oblik života. Samo po sebi to za nas nije bilo naročitozanimljivo, osim što će vijest o otkriću podići opće zanimanje za projektnaseljavanja Marsa. A što se tiče dvojnih podataka u kompjutorskimprojekcijama ... to nas je više zanimalo. Već smo neko vrijeme pratili tajfenomen; otkad je postdiplomski student po imenu Byrne napisao onaj svojprogram za IBM sistem 360 kojim je provjerio vlastitu provjeru rezultataispitivanja javnosti. Taj nas je fenomen zabrinjavao jednako kao iPredsjednika. Ipak, mogućnost nekih ozbiljnih posljedica bila je tu sasvimmala, pogotovo što je sve ostalo teklo sasvim u redu. MHD generator bio jeskoro spreman za konačne predorbitalne korekcije kursa; odabrali smo mulokaciju u krateru Voltaire na mjesecu Deimosu. Odmah za njim približavaose brod s 3070 i s dva ljudska putnika od kojih je jedna bila Sulie Carpenter.Na samom Marsu otpočela je gradnja stalne naseobine. Tu su malo kasnili;Kaymanova ih je nesreća usporila u radu ne samo zbog njegove ozljede, već izbog Bradova inzistiranja da detaljno provjeri Rogerov kompjutor u rancu.Kompjutor je bio u redu, no protekla su dva Marsova dana dok taj posao nijeobavljen, a onda su na usrdne Kaymanove molbe krenuli tražiti njegovuizgubljenu biljku. Nisu je našli, to jest nisu našli baš nju, nego mnogo drugih.Brad i Roger su ostavili Kaymana u modulu da ih u miru proučava dok su onigradili kupole.

Prvi je korak bio pronaći dio Marsove površine s pogodnomgeologijom. Teren je morao biti što sličniji mekoti, ali je ispod površine, nepreduboko, morao biti kamen. Potrošili su pola dana u bušenju eksplozivnimpritkama i slušanju odjeka dok nisu bili sigurni da su našli ono pravo.

Zatim su s naporom raširili sunčeve generatore i isparili potpovršinskuvodu vezanu u kamenu. Kad se na kraju cijevi pojavila prva slabašna koprenavodene pare, naglas su se radovali. Bilo je tako lako previdjeti je! Apsolutnosuhi Marsov zrak apsorbirao je molekule vode čim bi se pojavile na krajucijevi i tek, ako bi se čovjek sasvim nadnio nad ventil, mogao je vidjetitanahnu maglicu koja bi iskrivljavala oblike u svojoj pozadini, kao lelujanjetopla zraka. Prava pravcata vodena para.

Slijedeći je korak bio raširiti tri velike površine monomolekulamefolije, najmanju pri tlu i najveću na vrhu, a zatim tu najveću po rubovimahermetički pričvrstiti o tla. Zatim su na kolima s mrežastim kotačimaprimakli pumpe i pustili ih u pogon. Marsova je atmosfera krajnje rijetka, alipostoji; pumpe će prije ili kasnije napuniti kupole stlačenim ugljičnimdioksidom i dušikom iz atmosfere, te vodenom parom iz kamena. Naravno,kisika nije bilo, no nisu ga ni tražili; kisik će dobiti na isti način na koji ga je iZemlja dobila: uz pomoć fotosinteze biljaka.

Vanjskoj će kupoli trebati četiri ili pet dana da se napuni do planiranatlaka. Tada će početi punjenje slijedeće kupole, što će podići tlak u vanjskojkupoli zbog smanjena prostora. Konačno će napuniti unutarnju kupolu i takodobiti prostor u kojem ljudi mogu živjeti bez skafandera, pa čak i disati kadim to biljke omoguće.

Rogeru, naravno, sve to nije trebalo. Njemu nije trebalo kisika; biljkemu nisu trebale ni za jelo, bar ne osobito često i mnogo. On bi mogao vječnopreživjeti koristeći energiju sunčeva svjetla i ono što će mu mikrovalovimaslati MHD generator kad bude u svojoj poziciji. Ono malo protoplazme što jepreostalo od Rogera Torrawaya, čovjeka, lako će se snabdijetikoncentriranom hranom iz broda; tako će možda tek nakon dvije Marsovskegodine doći na red hrana iz hidroponičkih bazena ili bilje čije je sjeme većtjeralo klice u hermetički zatvorenim klijalištima.

Sve je to potrajalo nekoliko dana jer od Kaymana nije bilo nekepomoći. Navlačenje zaštitna odijela bilo je za njega prava agonija, pa jevećinu vremena provodio u modulu. Kad je došlo vrijeme da se u kupoluprenese pažljivo prikupljen sadržaj zahoda, Kayman je pružio rukupomoćnicu. — Doslovno jednu ruku, — rekao je, trudeći se da baratagrabljama s magnezijskim držalom.

— Fino to tebi ide, — hrabrio ga je Brad. U unutrašnjoj je kupoli tlakveć bio dovoljan da je podigne iznad njihovih glava, no još uvijek nedovoljanda dozvoli boravak bez zaštitna odijela. Što i nije tako loše, zaključio je Brad;tako bar nisu morali trpjeti zadah onog što su grabljama nanosili u sterilnotlo.

Kad se kupola potpuno napuhnula, tlak je u njoj porastao na stomilibara. To je tlak kakav na Zemlji vlada na oko petnaest kilometara nadmorskom površinom. Tu čovjek ne može dugo živjeti i raditi bez pomoćnihsredstava, ali će umrijeti samo ako ga nešto drugo ubije. Upola manji tlak

trenutačno je smrtonosan: tu će sva tekućina iz njegova organizma odmahispariti.

Kad je, dakle, tlak u unutrašnjoj kupoli dosegao sto milibara, sva sutrojica upuzala kroz tri zračne ustave pa su Brad i Don Kaymanceremonijalno svukli tlačna odijela. Brad i Don su namjestili cijevi za disanjena nos, slične onima kod autonomnih ronilačkih odijela; u kupoli još nije bilo

— Hvala na komplimentu!

— Nemoj, Dinty dragi. Znaš i sam da zapravo nisi ljubomoran. Ti većimaš ženu.

— Imat ću je za godinu dana! To je mnogo vremena. — Ona slegnuramenima, usta razvučenih u širok osmijeh. — Čekaj, Sulie. Neke stvari nemožeš od mene sakriti. Ti voliš tucanje!

— Volim tjelesni dodir i intimnost, — ispravila ga je, — i volimpostići orgazam. Obje su mi stvari draže s nekim koga volim, Dinty. Bezuvrede.

Namrštio se. — Načekat ćeš se, milo moje.

— Možda i neću.

— Vraga nećeš. Ja neću vidjeti Irenu sedam mjeseci, a ti ... ni ti nećešnatrag prije mene, a onda sve tek počinje; najprije ti ga moraju pokrpati da biti bio od koristi. To mi zvuči kao prokleto dug post.

— Oh, Dinty. Zar misliš da nisam o tome razmišljala? — Potapšala gaje u prolazu idući prema svome ormariću. — Seks nije samo koitus. Penis umojoj vagini nije jedini put do orgazma, a i sam seks je nešto više od pukogorgazma. Da i ne spominjem ljubav. Roger, — nastavila je uvlačeći se utrenirku, ne toliko zbog sramežljivosti koliko zbog džepova, — Roger jeosoba sposobna za razumijevanje i ljubav, a takva sam i ja. Snaći ćemo se ...bar dok ne stignu ostali kolonisti.

— Ostali? — trudio se Dinty. — Ostali kolonisti?

— Još se nisi dosjetio? Ja se neću vratiti s vama, Dinty, a ne vjerujemni da će Roger to učiniti. Mi ćemo biti Marsovci!

A u međuvremenu, u Ovalnoj sobi Bijele kuće. PredsjednikSjedinjenih Država suočio se s Vernom Scanyonom i s nekim mladićem utamnim naočalama, boje kave i stasa poput vaterpolista.

Vi ste, dakle, taj. — rekao je Predsjednik procjenjujući ga pogledom.— Vi smatrate da mi ne znamo kako se provode kompjutorske analize.

— Ne, gospodine Predsjedniče, — rekao je mladić samosvjesno.

— Ne vjerujem da je u tome problem.

Scanyon se nakašljao. — Byrne je postdiplomski student na MIT; kodnas je na praksi. Tema njegove diplomske radnje bila je metoda uzimanjauzoraka pa smo mu dozvolili pristup do nekih ... hm ... tajnih podataka. Radise o studijama javnoga mnijenja u vezi s Projektom.

— Nisam imao pristup kompjutoru!

Ne onom velikom, — ispravi ga Scanyon. — imali ste svoj stolnidataplex.

Predsjednik je blago rekao, — Ne oteži, Scanyon.

— Pa, eto, njegovi su rezultati drukčiji. Prema njegovu tumačenju,javno mnijenje gleda na cijeli problem koloniziranja Marsa ... no, s apatijom.Sjećate se, gospodine Predsjedniče, svojedobno smo razmatrali te rezultate?Prvobitno su bili daleko od ohrabrujućih, ali kad smo ih protjerah krozanalizu izašli su pozitivni do ... kako se to zove? ... do dvije sigme. 1 nikadnismo shvatili zašto.

— Jeste li provjeravali?

— Naravno, gospodine Predsjedniče! Ne ja osobno, — Scanyon brzododa, — To nije bilo pod mojom odgovornošću. Ali analize su bileverificirane.

Byrne uskoči, — U tri navrata, s tri različita programa. Bilo je, jasno,malih varijacija, ali sve su tri provjere ispale jedinstvene i pouzdane.Međutim, kad sam ih ponovio na mom stolnom računalu, izašle su drukčije.U tom je stvar, gospodine Predsjedniče. Ako računate na jednom od velikihkompjutora u kompjutorskoj mreži, dobijete jedan rezultat, a ako računate namalom izoliranu stroju, rezultat je drukčiji.

Predsjednik je palcima lupkao po stolu. — Što zaključujete?

Byrne slegnu ramenima. Imao je dvadeset i tri godine i njegovi su gasugovornici plašili. Pogledao je u Scanyona tražeći pomoć, ah je nije našao.Rekao je, — To morate pitati nekog drugog, gospodine Predsjedniče. Ja vam

mogu dati samo svoje privatno mišljenje. Netko nam petlja po kompjutorskojmreži.

Predsjednik je protrljao lijevu stranu nosa, zamišljen, polako klimajućiglavom. Neko je vrijeme promatrao Byrna, a onda rekao, ne podižući glas, —Carousso, dodi ovamo. Gospodine Byrne, sve što vidite i čujete u ovoj sobinajstroža je tajna. Kad odete odavde, gospodin Carousso će se pobrinuti davam bude jasnije o čemu se radi. Zasad, neka bude dovoljno ovo: ne smijeteo tome govoriti. Nikome. Nikada.

Vrata su se Predsjednikova ureda otvorila i ušao je visok, čvrst čovjeksamozatajna izgleda. Byrne se iznenađen zagledao u njega: CharlesCarousso, šef CIA!

— Što misliš, Chuck? — upitao je Predsjednik. — Što ćemo s njime?

— Mi smo provjerili gospodina Byrna, razumije se, — rekao jeAgencijin čovjek. Riječi su mu bile pedantne, bez akcenta. — Nemamo ništaprotiv njega; pretpostavljam da vam je to drago čuti, gospodine

Byrne. Sve što kaže je točno. Ne radi se samo o ispitivanju javnogamnijenja. Projekcija rizika izbijanja rata, rentabilnosti proizvodnje ...izvedene su mrežnim kompjutorima daju jedan rezultat, izvedene nanezavisnim računarima daju drugi. Slažem se s gospodinom Byrnom. Naša jekompjutorska mreža kompromitirana.

Predsjednik je stisnuo usta kao da želi zadržati riječi koje su htjelenapolje. Dozvolio je sebi samo da kaže:

— Hoću da istražiš kako se to dogodilo, Chuck. Pitanje je, tko je toučinio? Azijci?

— Ne, gospodine! Provjerili smo to. Nemoguće.

— Drek nemoguće! — zaurla Predsjednik. — Pa znamo da su nam seveć jednom ubacili u liniju, kod simulacije sistema Rogera Torrawaya!

— Gospodine Predsjedniče, to je bio sasvim drukčiji slučaj. Onu smosondu pronašli i neutralizirali je. Uboli su nam je u podzemnu kabelskutransverzalu na nevažnu odvojku. Komunikacijski krugovi na našim glavnimstrojevima potpuno su sigurni od prodora. — Dobacio je pogled Byrnu. —Imate izvještaje o tehnološkom postupku, gospodine Predsjedniče; bilo bi midrago ako bismo ili još jednom proučili udvoje.

— Oh, ne brinite o meni, — rekao je Byrne, po prvi se putnasmiješivši. — Svatko zna da su vezne linije višestruko zaštićeneiskrivljavanjem signala. Ako ste me provjeravali, siguran sam da znate da semi studenti često zezamo s pokušajima ubacivanja u linije, ali to još nikomenije uspjelo.

Čovjek iz Agencije klimnu glavom. — Zapravo, gospodinePredsjedniče, mi to toleriramo; to je zgodna provjera naše sigurnosti. Akoljudi kao što je Byrne ne uspijevaju smisliti način da mimoiđu. blokadu,sumnjam da će to uspjeti Azijcima. Te je blokade nemoguće probiti. Onemoraju biti takve, jer osiguravaju linije koje vode do Ratnog kompjutora uButte, Ureda za popis stanovništva, UNESCO ...

— Čekaj malo! — uzviknu Predsjednik. — Hoćeš li time reći da sunaši strojevi u vezi s UNESCO-m, kojega koriste i Azijci i s Ratnimkompjutorom?

— Ne postoji nikakva mogućnost proboja.

— Proboj se dogodio, Carousso!

— To nema veze s Azijcima, gospodine Predsjedniče.

— Pa tek si završio tumačiti kako jedna žica izlazi iz našeg stroja i ideu Ratni kompjutor, a druga ravno k Azijcima, skrenuvši usput krozUNESCO!

— Ako i jest tako, gospodine Predsjedniče, apsolutno vam garantiramda proboj nije djelo Azijaca; mi bismo to saznali. Svi su glavni kompjutoridonekle međusobno povezani. To je kao da sam rekao kako sistem cesta vodisa svakog mjesta na svako drugo mjesto. U redu, to je točno, ipak, na cestamaima cestovnih blokada. Ne postoji nikakav način da NNA dosegne Ratnikompjutor ili većinu ovih studija, a čak i da im uspije mi bismo to saznali iztajnih izvora. Nije im uspjelo. Osim toga, gospodine Predsjedniče, možete lise dosjetiti razlogu koji bi natjerao NNA da iskrivljavaju rezultate kako binas izazvali da koloniziramo Mars?

Predsjednik je lupkao palcima po stolu ogledavajući se po sobi.Konačno je uzdahnuo. — Sklon sam povjerovati tvojoj logici. Chuck. Ali akonisu Azijci petljali po našim kompjutorima, tko je?

Čovjek iz Agencije natmureno je šutio.

Osim toga, — zarežao je Dash, — zašto bi to uradio?

JEDAN DAN U ŽIVOTU MARSOVCA

Roger nije mogao vidjeti blagu kišu mikrovalne energije što sespuštala s Deimosa, ali je osjećao njezinu raskošnu toplinu. Kad god je bio usnopu širio bi u njemu svoja krila upijajući snagu. Izvan snopa koristio jeakumulatore. Nije imao nikakva razloga da štedi svoju snagu; kad je Deimosbio iznad horizonta imao je i previše, a samo je nekoliko sati svakoga danabio bez pomoći i Deimosa i Sunca. Njegovi su kapaciteti uskladištenjaenergije bili višestruko dovoljni da izdrži kratke periode energetskog posta.

U kupoli je, naravno, antena od metalne folije otimala energiju prijenego što bi ona doprla do njega, pa je zato ograničio vrijeme svog boravka udruštvu Brada i Kaymana. Nije imao ništa protiv toga, čak mu je iodgovaralo. Ionako se svakog dana jaz medu njima širio. Oni će se vratiti nasvoj planet, a Roger će ostati na svome. To im još nije rekao, ali je već bioodlučio. Zemlja mu se sve više činila kao ugodno, čudno strano mjesto kojeje nekoć posjetio i koje mu se nije previše svidjelo. Nevolje i pogibelji skojima se čovječanstvo na Zemlji hrvalo nisu više bile njegove, čak ni kad suto bile njegove privatne nevolje i njegov privatni strah.

Pod kupolom je Brad, odjeven samo u suspender i bocu s kisikom,veselo sadio mrkvu između gredica sibirske raži.

— Hoćeš li mi pomoći. Rog? — Glas mu je u rijetkoj atmosferi biopiskutavo visok; često je srkao kisik iz ventila koji mu je visio uz bradu, pa,kad bi izdahnuo, glas bi mu postao malo dublji, no još uvijek čudan.

— Ne, Don hoće da mu potražim neke uzorke. Neće me biti do jutra.

— U redu. — Brada su više zanimale njegove sadnice nego Torraway,a Torrawaya je sve manje zanimao Brad. Katkad bi samog sebe podsjetio daje taj čovjek bio ljubavnik njegove žene, no da bi bilo što osjetio morao senajprije sjetiti da uopće ima ženu. Sve to nije bilo vrijedno truda. Zanimljivijije bio izazov doline nalik na veliku šalicu, tamo iza slijedećeg lancabrežuljaka, i o njoj njegov privatni vrt. Tjednima je već Donu Kaymanudonosio uzorke Marsova života. Nije ih bilo mnogo: po dva ili tri u busenu,pa opet ništa na stotine metara daleko. Nije ili bilo teško pronaći, bar nenjemu. Kad je jednom naučio prepoznati njihovu specijalnu boju — prodorneultraljubičaste valne duljine koje su kristalne kapice odbijale da ne naškodebiljci ispod njih — bilo je stvar nesvjesna refleksa filtrirati sve ostale boje dabi ih mogao uočiti na kilometar daleko.

Bio ih je donio tucet, pa stotinu; činilo se da postoje četiri različitevrste, a nije trebalo dugo, pa da ga Kayman zamoli da prestane donositi nove.Imao je dovoljno uzoraka za svoja proučavanja, i dovoljno uzoraka uformalinu koje će donijeti na Zemlju, pa se njegova nježna štedljiva dušazabrinula nad uništavanjem Marsove životne sredine. Roger ili je počeopresađivati u određeni prostor blizu kupole. Samom je sebi rastumačio da toradi kako bi vidio hoće li im velike količine energije koju je slao generator uorbiti naškoditi.

A zapravo je to bio vrt, kako je i sam znao u svom srcu. Ovo je bionjegov planet, i on ga je uljepšavao.

Izašao je iz kupole i široko se protegnuo u dvostrukoj toplini Sunca imikrovalova, pa provjerio svoj akumulator. Ne bi škodilo da ga još malonapuni; spretno je uključio vod u ranac i u tiho brujeći akumulator pri dnukupole. Ne gledajući prema modulu rekao je:

— Ja sad idem, Don.

Kaymanov mu je glas odmah odgovorio radijom:

— Nemoj ostati van dometa radija dulje od dva sata, Roger. Ne bilihtio da moramo ići u potragu.

— Previše brineš, — rekao je Roger dok je isključivao vodove ispremao ih.

— Ti si samo nadčovjek, — gunđao je Kayman. — Nisi bog. Mogaobi pasti, nešto slomiti...

— Neću. Brad? Do viđenja.

U trostrukoj je kupoli Brad podigao pogled sa strukova pšenice imahnuo rukom. Kroz tanke stijenke kupole nije mu se mogao razaznati izrazlica; plastika je bila takva sastava da filtrira većinu ultraljubičasta zračenja,ali je zamućivala i ponešto od vidljivih valnih duljina. Ipak, Roger ga jemogao nazrijeti kako maše.

— Čuvaj se. I pozovi nas kad budeš odlazio iza horizonta, da znamokad da počnemo brinuti.

— Hoću, mamice. — Čudno je to, razmišljao je Roger. Zapravo mu jeBrad bio drag. Ta ga je pojava zainteresirala kao apstraktni problem. Da li jeto stoga što je uškopljen? Njegovim je organizmom cirkulirao testosteron, za

to se brinula ugrađena steroidna kapsula. Snovi su mu katkad bili seksualni,katkad o Dorrie, ali su hladni očaj i bijes, što su ga bih mučili na Zemlji, naMarsu izblijedili.

Već se udaljio dobar kilometar od kupole trčeći bez napora natoplome suncu, polažući noge točno tamo gdje se neće okliznuti ilispotaknuti, odskakući uvijek sigurno i pouzdano baš koliko je trebalo.Vizualne je senzore podesio na režim niskoenergetskog motrenja, a vidno jepolje obuhvaćalo sve u elipsi širokoj pedeset metara i stotinu metara dugojkoja se ispred njega prostirala. To ne znači da nije bio svjestan ostatkapejzaža. Da se pojavilo nešto neobično — pogotovo nešto što bi se micalo —uočio bi to odmah. No nije mu smetao u razmišljanju. Pokušavao se sjetitikako je izgledao seks sa Dorrie. Nije mu bilo teško prizvati u sjećanjeobjektivne, fizičke parametre; mnogo je teže bilo sjetiti se kako je i štoosjećao u krevetu s njom; kao pokušaj da se sjeti senzualnog užitka, kad jeprvi put kušao čokoladno mlijeko sa sladom u jedanaestoj ili marihuanu upetnaestoj. Neusporedivo lakše bilo je osjetiti nešto u vezi sa Sulie Carpenter,premda je, koliko se mogao sjetiti, nikad nije ni taknuo, osim po prstima, a ito slučajno. (Naravno, ona je njega doticala svuda po tijelu.) S vremena navrijeme razmišljao je o dolasku Sulie na Mars. Isprva je ta pomisao bila punaprijetnje, a onda mu je počela izgledati zanimljivo, kao dobrodošla promjenau životu. A sada ... sada je Roger shvatio da želi da se to dogodi što prije, ane tek za četiri dana, pošto njen pilot završi terensko ispitivanje sistema 3070i MHD generatora. Što prije. Razmijenili su nekoliko rutinskih pozdravapreko radija. Htio je da mu bude bliže; htio ju je dotaknuti ...

Pred očima mu se otvorila prilika njegove žene u onom monotonukostimu za sunčanje. — Javi se, zlato, — rekla je.

Roger se zaustavio i osvrnuo, vrativši vid na puni zemaljski spektar.

Bio se približio brdima do pola puta, dobrih deset kilometara dalekood kupole i modula. Išao je uzbrdo, a ravnica se tu počela valjati u niskimuzastopnim hum cima, poput morskih valova; jedva je vidio vrh kupole, avršak antene na modulu bio je samo sitan štapić. Nesvjesno je raširio krila dabolje usmjeri svoje signale, kao što bi čovjek što viče okružio ustadlanovima.

— Sve je u redu sa mnom, — rekao je, a glas Dona Kaymanaodgovorio je u njegovoj glavi:

— Fino, Roger. Mrak će pasti za tri sata.

— Znam. — Kad padne mrak temperatura će se naglo spustiti; za šestsati mogla bi doseći sto pedeset stupnjeva ispod nule. No Roger je već bionapolju po mraku i svi su mu sistemi funkcionirali besprijekorno.

— Opet ću se javiti kad budem dovoljno visoko u brdima da mečujete, — obećao je, okrenuo se i opet se uputio prema planinama. Atmosferase zamutila, a senzori u koži govorili su mu da se podiže vjetar. Pješčanaoluja? To je već okusio; ako bude zaista gadno zavući će se u kakav zaklon ipričekati da prođe, ali bi ga na takav korak natjerao tek prava čudovišnaoluja. Nasmiješio se u sebi — još nije bio naučio da to pouzdano načinisvojim novim licem — i nastavio trčati ...

Oko zalaska Sunca dospio je u sjenu planina, dovoljno visoko da jasnovidi kupolu više od dvadeset kilometara daleko.

Pješčana oluja bila je sada ispod njega i izgledala je kao da odmičedalje. Dvaput je načas zastao i pričekao krila omotanih oko sebe, no bio je tosamo rutinski oprez; ni u jednom času oluja nije bila više od dosadneneugodnosti. Raširio je krila iza sebe i rekao kroz radio:

— Don? Brad? Evo, javlja vam se vaš lutajući sin.

Kad mu je odgovor zazvučao u glavi bio je škripav i iskrivljen, vrloneugodan, kao da netko zubima struže po brusnom papiru.

— Signal ti je očajno loš, Roger. Je li s tobom sve u redu?

— Svakako. — Oklijevao je. Oluja je pravila takve smetnje da u prvičas nije bio siguran s kojim od svoja dva druga razgovara; tek je poslije glasidentificirao kao Bradov. — Mislim da ću sada krenuti natrag, — rekao je.

Drugi glas, još iskrivljeniji:

— Učinit ćeš jednog starog popa sretnim ako se vratiš, Roger. Hoćešli da izađemo pred tebe?

Ma ne, ja sam brži od vas; idite na spavanje. Vidjet ćemo se za četiriili pet sati.

Ćaskali su još nekoliko trenutaka, a onda je on sjeo i pogledao okosebe. Nije bio umoran. Skoro je zaboravio kako to izgleda kad je čovjekumoran; spavao je po sat ili dva skoro svaku noć i drijemao s vremena navrijeme po danu, više iz dosade nego zbog umora. Njegov je organski dio jošuvijek postavljao neke zahtjeve pred metabolizam, ali je ona ubitačna

iscrpljenost, onaj umor do kostiju koji nastupa nakon dugotrajna napora,nestao iz njegova iskustva. Sad je sjedio, jer mu je godilo da sjedi; naizbočenoj stijeni, promatrajući dolinu koju je smatrao svojim domom.Dugačka se sjena planinskoga lanca već bila ispružila dalje od kupole, pa susamo najviši vrhunci s druge strane doline bili osvijetljeni. Sasvim je jasnovidio terminator; na Marsu rijedak zrak nije mnogo rasplinjavao granicusvjetla i sjene. Skoro je mogao vidjeti kako se miče.

Povrh njega, nebo je bilo lijepo poput dragulja. Tu su se sjajnijezvijezde vidjele i po danu — pogotovo ih je Roger mogao vidjeti! — ali noćje bila fantastična. Mogao je jasno raspoznati boje: čelično-sivu Siriusa,krvavu crvenu Aldebarana, mutno zlatnu Sjevernjače. Kad bi proširioosjetljivost u infracrveni i ultraljubičasti dio spektra mogao je vidjeti novesjajne zvijezde kojima nije znao imena; možda ih nisu ni imale, jer su ih prijenjega vidjeli samo astronomi pomoću specijalnih fotografskih ploča.Razmišljao je o problemu dodjeljivanja imena: ako samo on može vidjeti onusjajnu mrlju u Orionu ima li pravo da je imenuje? Hoće li se netko usprotivitiako je nazove „Sulie”?

Što se toga tiče, ovog je časa mogao vidjeti pravu zvijezdu Sulie ... ilitočnije, njeno nebesko tijelo: Deimos, jasno, nije zvijezda. Promatrao ga je izabavljao se pokušavajući si predočiti njezino lice ...

— ROGER, DUŠO! TI ...

Torraway skoči ravno uvis i dočeka se na noge puni metar dalje. Urliku glavi ga je zaglušio. Je li bio stvaran? Nije mogao pogoditi; glasovi Brada iDona Kaymana, te simulirani glas njegove supruge zvučali su u njegovojglavi podjednako. Nije bio siguran čiji je ovo glas bio. Dorrie? Ah on je biorazmišljao o Sulie Carpenter, a glas je imao takav čudan naglasak da jemogao pripadati i jednoj i drugoj.

Sada se više nije čuo nikakav zvuk osim neredovita pucketanja,kvrckanja i struganja stijena Marsove površine koja se opirala naglu padutemperature. On hladnoću nije osjećao kao hladnoću; dijelove sposobne daosjete temperaturu grijači su održavali konstantno toplima, pa bi bezproblema mogao provesti cijelu noć, no znao je da je već bar pedeset ispodnule.

Novi urlik, — ROG ... MISLIM ... BI TREBAO ...

Čak i uz upozorenje onog prvog zaglušujućeg krika ovaj drugi je biointenzivno bolan. Ovoga puta je letimično ugledao simulaciju ženina likakako stoji ni na čemu, desetak metara iznad tla.

Uvježbano je reagirao. Odmah se okrenuo prema dalekoj kupoli, nibar tamo gdje je mislio da se ona nalazi, raširio krila iza sebe i pažljivoartikulirajući riječi, rekao.

— Don! Brad! Nešto se kod mene pokvarilo. Primam signal, ali ga nerazumijem.

Pričekao je. Nije dobio nikakva odgovora; u glavi mu nije bilo ničegosim vlastitih misli pomiješanih s mrmorenjem koje je prepoznao kaoatmosferske smetnje.

— ROGER!

To je opet bila Dorrie, deset puta veća od zbilje, na licu joj grimasabijesa i straha. Izgledalo je kao da ga želi dohvatiti, a onda se čudno izvila ustranu, poput slike koja bježi s televizijskog ekrana, i nestala.

Osjetio je neobičnu bol; pokušao ju je ignorirati smatrajući je strahom,a onda ju je prepoznao kao hladnoću.

— Mayday! — viknuo je. — Don! li opasnosti sam ... pomozi mi!

— Crne daleke planine izgledale su kao da lelujaju na valovima.Pogledao je uvis; zvijezde su se pretvarale u tekućinu i sporo curile s neba.

Don Kayman je sanjao kako on i Sestra Clotilda sjede na molitvenimjastučićima ispred vodopada i jedu spužve. Prave pravcate spužve koje suumakali u fondue. Clotilda ga je upozoravala na opasnost. „Bacit će nas van”,govorila je režući odreske spužve i nabadajući ih na dvozubu srebrnuviljušku, „jer si dobio trojku iz homiletike”, umočivši zatim spužvu u umak ubakrenu kotliću nad plamenikom, „pa se zato moraš, naprosto moraš,probuditi...”

Probudio se.

Brad se naginjao nad njegovo lice. — Hajde, Don. Moramo van.

— Što se dogodilo? — Kayman je povukao pokrivač vreće zaspavanje prema bradi koristeći zdravu ruku.

— Nema odgovora od Rogera. Ne odgovara mi. Poslao sam muprioritetni signal i učinilo mi se da ga čujem na radiju, ali sasvim slabašno.Ilije van dometa, ili mu se pokvario predajnik.

Kayman se izvukao iz vreće za spavanje i sjeo. U ovim trenucimaodmah poslije buđenja ruka ga je najjače boljela. I sad, također. Prisilio se dane misli na to.

— Jesi li uhvatio smjer njegova signala?

— Prije tri sata. Ovom zadnjem nisam mogao.

— Nije mogao skrenuti daleko od prvotna pravca. — Kayman se većuvlačio u nogavice tlačna odijela. Slijedeća faza oblačenja bila je najteža:uvući slomljenu ruku u rukav. Zajednički su donekle rastegnuli rukav inekako mu je uspjelo.

Brad je već bio u svom odijelu i ubacivao opremu u vreću. — Mislišda ćeš morati izvršiti operaciju na njemu? — upitao je Kayman.

Brad se namrštio, ali je nastavio s radom. Ne znam što ću morati. Vanije noć, Done, a on se popeo bar pet stotina metara. Hladno je.

Kayman je zatvorio usta. Kad je konačno povukao patentni zatvaračBrad je već odavno izišao iz modula i čekao za volanom Marsova vozila.Kayman se s bolom uspeo u kabinu, pa su krenuli prije nego što je mogaoprikopčati sigurnosni pojas. Uspjelo mu je da se nekako održi u sjedaluuprijevši se petama o pod i držeći se grčevito ukočenom rukom dok sedrugom, zdravom, prikopčavao.

— Imaš li neku ideju kako bi daleko mogao biti? — upitao je.

— Negdje je u brdima, — rekao je Bradov glas u njegovo uho;Kayman je iskrivio lice i smanjio glasnoću na radiju.

— Možda dva sata? — nagađao je, hitro računajući.

— Možda, ako je krenuo natrag. Ako je nepokretan ... ili ako tamonegdje luta pa ćemo ga morati tražiti s RDF-om ... — glas mu je utihnuo. —Mislim da će biti u redu što se tiče temperature, — nastavio je Brad nakoncijele minute šutnje. — ali nisam siguran. Ne znam što se dogodilo.

Kayman je buljio ispred sebe. Van blještave mrlje svjetla, što su jestvarali farovi vozila, nije se vidjelo ništa, osim što je ispred njih more sjajnihzvijezda naglo nestajalo, kao da ga pokriva iskrzani rub ukrasnog tabletića.

To je bio planinski greben. Njega će, Kayman je znao. Brad koristiti zaorijentaciju, ciljajući u najnižu točku između dvojnog vrhunca na Reveru ionog vrlo visokog prema jugu. Sjajni Aldebaran visio je točno iznad visokogvrha i bio izvrsna navigacijska referenca; bar dok ne zađe za kojih satvremena.

Kayman je uključio antenu dalekog dometa na vozilu.

— Roger, — rekao je, podignuvši glas premda je znao da to ničemune služi, — Možeš li me čuti? Izašli smo ti ususret.

Nije bilo odgovora. Kayman se zavalio u sjedalo oblikovano prematijelu trudeći se da izbjegne njihanje i trzanje vozila. Već je i vožnja poravnom bila grozna na tim kotačima od žičane mreže. Kad su se počelipenjati koristeći teleskopske nogare činilo mu se kao da će ga vozilo svakogačasa istresti iz sebe zajedno sa sigurnosnim pojasom, a uvjerenje bio da će unajmanju ruku povratiti. Ispred njih je skakutajuća zraka svjetla iz farovahvatala čas pješčanu dunu, čas gomilu kamenja, a čas blještavu površinusjajna kristala.

— Brad, — rekao je, — kako ne poludiš od toga svjetla? Zašto nekoristiš radar?

U slušalicama je začuo nagli udisaj zraka, kao da je Brad htioopsovati, a onda se prilika u zaštitnu odijelu do njega nagnula premakomandnoj ploči. Plavičasti je ekran odmah ispod vjetrobrana zasvijetlioocrtavajući teren ispred njih; farovi su se utrnuli. Sad je bilo lakše vidjeti crneobrise planina.

Trideset minuta; u najboljem slučaju četvrtina puta.

— Roger, — opet je zvao Kayman. — Čuješ li me? Mi smo na putu ktebi. Kad ti se dovoljno približimo vidjet ćemo te na radaru, ali ako možeš,odmah se javi...

Nije bilo odgovora.

Mrežasta argonska lampica na kontrolnoj ploči počela je brzo treptati.Dva su se čovjeka međusobno pogledala kroz vizire svojih šljemova, a ondaje Kayman posegnuo naprijed i prebacio birač frekvencija na vezu sorbiterom.

— Ovdje Kayman,—rekao je.

— Otac Kayman? Što se to dolje događa?

Glas je bio ženski što je, naravno, značilo da govori Sulie Carpenter.Kayman je pažljivo birao riječi.

— Roger ima problema s radio-vezom; idemo istražiti o čemu se radi.

— Čini mi se da je problem ipak ozbiljniji. Slušala sam kako gapokušavate dozvati. — Kayman nije ništa odgovorio, pa ona nastavi, — Mismo ga locirali. Ako vam trebaju koordinate ...

— Da! — viknuo je, bijesan na sama sebe. Odmah su se morali sjetitiRDF-a na Deimosu! Sulie ili jedan od astronauta u orbiti lako će ih navesti doRogera.

— Koordinate na mreži su tri-tata-jedan-sedam, dva-dva-zebra-četiri-nula, ali on se kreće. Vektor približno osam-devet, brzina oko dvanaestkilometara na sat.

Brad baci pogled na njihov vlastiti kurs i reče, — Primljeno. To jerecipročni pravac; on ide ravno prema nama.

— Ali zašto tako sporo? — upita Kayman.

Sekundu kasnije došao je i djevojčin glas, — To i mene zanima. Je liozlijeđen?

Kayman se uzrujao, — Nemamo pojma. Jeste li pokušali radio-vezu?

— Stalno pokušavamo ... čekajte malo. — Pauza, a onda opet njezinglas, — Dinty mi kaže da vam poručim da ćemo vam ga locirati dok godbudemo mogli, ali ga počinjemo gledati pod nezgodnim kutom. Možete seosloniti na nas samo do ... kada? Možda još četrdeset i pet minuta. Dvadesetminuta nakon toga bit ćemo već iza horizonta.

Brad reče, — Činite što budete mogli. Don? Drž’ se; sad ćemo vidjetikako je brza ova prokletinja.

Drmusanje se utrostručilo kad je Brad nagazio na akcelerator. Kaymanse svim silama trudio da zadrži povraćanje. Nagnuo se naprijed i staoproučavati brzinomjer. Tahograf je na vrpci papira, što je izlazila sa straneradara, pričao svoju priču: čak i kad bi mogli zadržati sadašnju brzinuDeimos bi zašao za horizont prije nego što će doseći Rogera Torrawaya.

Prebacio je prekidač opet na usmjereni daleki domet.

— Roger, — zvao je. — Čuješ li me? Javi se!

Trideset kilometara dalje, Roger je bio zarobljen u vlastitu tijelu.

Osjetila su mu govorila da žuri kući čudnim gegajućim korakom,poput brzih hodača na takmičenju. Znao je da ga osjetila varaju. Nije znaokoliko ga varaju, niti kako; znao je samo da mu brat na leđima iskrivljujepercepciju vremena i interpretaciju podataka što mu ih šalju osjetila. Prijesvega, bio je siguran da više ne vlada svojim postupcima. Hod mu je biotežak i spor, toga je bio intelektualno svjestan, ali mu se činilo da trči. Pejzažje mimo njega prolijetao jednako brzo kao da trči punom brzinom, no takvaje brzina zahtijevala duge lebdeće skokove. Njegove noge nikad nisu bileobje odjednom u zraku. Zaključak: pješačio je, ali mu je kompjutor u rancuusporio percepciju vremena; vjerojatno da ga spriječi da se uzruja.

Ako je tako, nije mu uspjelo.

Kad je brat u rancu preuzeo kontrolu, bilo je strašno. Najprije jemorao stajati uspravno kao štap, potpuno nepomično. Nije se mogao nipomaknuti ni progovoriti. Svuda se oko njega nebo prelijevalo u bljeskovimapolarne svjetlosti, a tlo je titralo kao na vrućem pustinjskom zraku; fantomskesu mu slike plesale pred očima. Nije mogao vjerovati osjetilima. Onda jeustanovio da mu vlastite ruke pipaju iza leđa, po spojevima krila nalopaticama i po kablovima koji vode u akumulatore. Nova ukočena stanka.Zatim opet pipkanje po kompjutorskim priključcima. Bilo mu je jasno dakompjutor sama sebe pregledava, ali nije znao što to on traži i što kani učinitikad pronađe grešku. Opet pauza. Osjetio je kako mu prsti pretražuju utičnicena koje je priključio kabel za napajanje akumulato ...

Presjekla ga je grozna bol, kao najgora od svih glavobolja, kaomoždana kap, ili udarac toljagom. Trajalo je samo trenutak pa prošlo,ostavljajući za sobom dojam kao da je negdje bljesnula zasljepjujuća munja.Nikada ranije nije osjetio nešto slično. Postao je svjestan da mu prsti opreznoi vrlo spretno stružu o terminale. Opet ga je prostrijelio brz udar boli kad suprsti načinili nov kratak spoj.

A onda je osjetio kako zatvara poklopac preko utičnice. Shvatio je daje to zaboravio učiniti kad je kod kupole punio akumulator.

Nakon još jedne kratkotrajne stanke krenuo je polako i oprezno premakupoli.

Nije imao pojma kako dugo hoda. U neko mu je doba percepcijavremena bila usporena, no sad više nije mogao ocijeniti čak ni kad je to bilo.Sva su mu osjetila bila pod kontrolom i pod cenzurom. Znao je to, jer je bilojasno da ovaj dio Marsove površine, po kojem je hodao, nije mogao samsvijetliti blagim svjetlom u svim bojama spektra, za razliku od potpuno crneokoline. Nije mogao učiniti ništa što bi promijenilo situaciju, čak ni izmijenitismjer u kojem je gledao. Metronomskom točnošću njegov je pogled skretaolijevo ili desno, koji put uvis, a katkad bi se i osvrnuo, no uglavnom je biouperen ravno naprijed, pa je pejzaž lijevo i desno od sebe mogao vidjeti samokrajičkom oka.

A noge su mu krivudale, peta-prsti, peta-prsti ... kako brzo? Stotinukoraka u minuti? Nije imao pojma. Sjetio se da pokuša odrediti tok vremenapo pomicanju zvijezda na nebu iznad horizonta; nije mu bilo teško brojatisvake korake ili procijeniti kad su se najniže zvijezde podigle za četiri ili petstupnjeva — što je predstavljalo oko deset minuta — no bilo mu je nemogućesve te podatke zadržati u glavi i iz njih izvući smisleni zaključak. Da se i nespominje da mu je pogled bježao s horizonta bez najave.

Bio je potpuno u vlasti brata u rancu, podređen njegovoj volji. Bio jejako zabrinut.

Što je to pošlo krivo? Zašto osjeća hladnoću? Tako je mali djelićnjegova organizma uopće sposoban primati objektivne senzorne podražaje,pa ipak, sad čezne za izlaskom Sunca, željno sanjari o mikrovalnom zračenjus Deimosa. Roger se mučno trudio interpretirati činjenice za koje je vjerovaoda su točne. Osjet hladnoće; to je potreba za energijom, protumačio je. Alizašto mu treba energija, kad je akumulator napunio do vrha? Prekinuo jerazmišljanje o tome, jer nije vidio odgovora, no ipak mu se ta hipoteza činilavjerojatnom. Time se mogao protumačiti način na koji je putovao: kao uštedaenergije. Pješačenje je neusporedivo sporije od njegova uobičajenogskokovita trka, ali mnogo rentabilnije u smislu utroška kilovat-sati pokilometru. Možda se tu krio čak i uzrok poteškoćama u perceptivnu sustavu.Ako je brat u rancu prije njega otkrio da energije neće biti dovoljno, sigurnoje racionirao dragocjenu zalihu za one najvitalnije potrebe. Ili za potrebe kojeje on ocijenio najvitalnijim: putovanje, očuvanje organskog dijela odsmrzavanja i provođenja vlastitih informacijskih analiza i kontrolnihpostupaka, koje Roger, nažalost, nije razumio.

Onda se sjetio da je kompjutoru u rancu primarna briga zaštititi samasebe, što je značilo održati Rogera Torrawaya na životu. Možda će krastienergiju od onih potreba koje Rogera održavaju normalnim: oduzet će mu

mogućnost komunikacije i poremetit će mu percepcije; no na taj će ga načindovesti do modula živog.

Možda, doduše, pomalo suludog.

Prošao je već pola puta, bio je u to siguran, a nije još poludio. Ako želiostati normalan, mora prestati sama sebe uništavati pretjeranimzabrinjavanjem. Predočio je sebi radosnu prisutnost Sulie Carpenter za samojoš nekoliko dana; pitao se koliko je ozbiljno mislila o tome da ostane naMarsu. Pitao se koliko je on sam o tome ozbiljno razmislio. Prisjećao sekakva je sva divna jela nekoć jeo ... sjetio se pašte zelene poput špinata sasosom od vrhnja u Sirmionu, nad prozirnom vodom Lago di Garde; Kobegovedine u Nagoyi; pakleno ljuta chilija u Matamorasu. Sjetio se svoje gitarei čvrsto odlučio da će opet zasvirati na njoj. Pod kupolom je bilo previševlage u zraku; to bi joj škodilo, a Roger nije previše volio boraviti u modulu.Vani, na otvorenom, davala je čudan zvuk jer ga je primao kroz kosti umjestoušima. Pa ipak ... Vježbao je zahvate, u mašti modulirao povisilice, septime imolove. Zamišljao je kako mu prsti trzaju E-mol, D, C, i B-septimu početnihstavaka omiljene melodije i tiho pjevušio u glavi. Pomislio je kako će Sulieuživati u pjevanju uz gitaru. To će duge Marsove noći učiniti ...

Naglo se vratio u stvarnost.

Marsova noć nije više prolazila onako brzo.

Subjektivno mu se činilo kao da se njegovo kretanje usporilo unormalan hod; znao je, međutim, da se ništa nije promijenilo, samo senjegova percepcija vratila na normalu, a možda i na nešto sporiji tok odnormalnog. Činilo mu se kao da korača sasvim sporo i pažljivo.

Zašto?

Naprijed se nešto vidjelo, najmanje kilometar daleko, nekakvo jakosvjetlo.

Nije mogao raspoznati što je to.

Zmaj?

Činilo se kao da je poskočio prema njemu bljujući dugački plamenijezik.

Tijelo mu je prestalo pješačiti. Spustilo se na koljena i počelo puzati,vrlo sporo, priljubljeno sasvim uz tlo.

Ovo je ludo, rekao je samome sebi, na Marsu nema zmajeva. Što ja toradim? No nije se mogao zaustaviti. Tijelo mu se pomicalo naprijed, koljeno isuprotna ruka, pa ruka i suprotno koljeno, prema zaklonu iza pješčane dune.Oprezno i hitro počeo je otkopavati praškasto Marsovo tlo, uvlačiti se unastalu udubinu i pokrivati se iskopanom zemljom. U glavi su mu sitniglasići uporno nešto brbljali ali ih nije mogao razumjeti: bili su pretihi isuviše zbrkani.

Zmaj je usporio i stao na nekoliko metara od njega pružajući smrznutivatreni jezik prema planinama. Vid mu se najednom promijeni i sad je vatrabila prigušena, a truplo se čudovišta jasnije ocrtavalo na sablasnoj svjetlosti.S njegovih su leđa na tlo skočile dvije manje prilike, ružne majmunske zvijerišto su se vrzmale uokolo i svakim svojim pokretom odavale pretnju.

Na Marsu nema zmajeva, a ni gorila.

Roger prikupi svu preostalu snagu.

— Don! — viknuo je. — Brad!

Nije postigao ništa.

Znao je da mu brat u rancu još uvijek uskraćuje energiju za predajnik.Znao je da mu je percepcija iskrivljena i da zmaj nije zmaj, da gorile nisugorile. Znao je da mora nadvladati kompjutor na svojim leđima, jer će seinače dogoditi nešto vrlo ružno: osjećao je kako mu se prsti polako i odlučnoobavijaju oko komada limonita velikog poput lopte za baseball.

Također je znao da nikad u životu nije bio bliži ludilu.

Roger napregnu sve svoje snage da zadrži zdrav razum.

Zmaj nije bio zmaj. To je bilo Marsovo vozilo.

Majmuni nisu bih majmuni. Bili su to Brad i Don Kayman.

Nisu mu prijetili. Oni su prešli sav taj put po ledeno hladnoj Marsovojnoći da ga nađu i pomognu mu.

Te je istine neprestano ponavljao, kao litaniju, no što god on mislio,bio je nesposoban da svoje ruke spriječi u njihovim postupcima. Dohvatile sukomad kamena, tijelo se uspravilo, a ruka bacila kamen neljudskom točnošćuravno u far na vozilu.

Dug se jezik smrznuta plamena ugasio.

Svjetlo bezbrojnih zvijezda bilo je dovoljno za Rogerova osjetila, aline i za Brada i Dona Kaymana. Mogao ih je vidjeti (još uvijek sličnegorilama, još uvijek zlih namjera) kako tumaraju i osjetiti što mu radi tijelo.A tijelo je puzalo prema njima.

— Don! — viknuo je. — Pazi! — Ali glas nije napustio njegova usta.Ovo je ludost, rekao je samome sebi. Moram prestati!

Nije mogao prestati.

Ja znam da to nije neprijatelj! Ja im stvarno ne želim naškoditi ...

No nastavio im se primicati.

Bio je siguran da im već može čuti glasove. Ovako blizu, njihovi bi gaodašiljači u normalnim okolnostima zaglušili bez automatske kontroleglasnoće. Čak i ovako odsječenom od osjetila, ponešto bi uspjelo doprijeti.

— ... tu negdje u blizi...

Da! Mogao je čak razumjeti riječi; bio je siguran da je glas Bradov.Viknuo je iz sve snage koja mu je bila preostala, — Brad! To sam ja, Roger!Izgleda da vas pokušavam ubiti!

Tijelo je neumitno puzalo dalje. Jesu liga čuli? Opet je viknuo; ovaj jeput vidio da su obojica stali, kao da osluškuju tihe šumove iz udaljenosti.

Slabašni je Kaymanov glas šapnuo, — Siguran sam da sam ga čuo.Brad.

— Jesi, čuo si! — zaurla Roger da iskoristi priliku. — Čuvaj se!Kompjutor je preuzeo kontrolu. Pokušavam ga nadjačati, ali ... Don!

— Sad ih je već mogao razlikovati, po ukočenoj ruci Kaymanovaodijela.

— Bježi od mene! Pokušavam te ubiti!

Njihove riječi nije mogao razumjeti. Bih su glasniji, ali su obojicavikah u isti glas, pa je rezultat bila konfuzija. Rogerovo se tijelo nijeobaziralo ni na šta. Puzalo je dalje.

— Ne vidim te, Roger.

— Deset metara od tebe ... na jug? Da, jug! Pužem. Nisko pri tlu.Svećenikov se vizir ljeskao na svjetlu zvijezda kad je okrenuo glavu prema

Rogeru, a onda se okrenuo i počeo bježati. Rogerovo se tijelo podiglo sa tla ipočelo skakati za svećenikom.

— Brže! — vikao je Roger. — Oh, bože! Ne možeš pobjeći ...

Čak i zdrav, čak i po danu, pa čak i nesputan zaštitnim odijelom, ne biKayman imao nikakve šanse da pobjegne pred Rogerovim tijelom. U ovoj jesituaciji bježanje bilo traćenje vremena. Roger je osjetio kako mu se mišići,pomognuti neljudskom energijom, pripremaju za konačni skok, kako mu sešake skupljaju za udarac ... za uništavanje ...

Cijeli se svemir okrenuo oko njega.

Nešto ga je udarilo u leda. Zaronio je licem naprijed; čak i ovakotrenutačni su ga refleksi napola okrenuli, u padu, u pokušaju da zgrabi onošto mu je skočilo na leda. Brad! Osjetio je kako se Brad panično muči snečim ... s nekim dijelom ...

Udarila ga je najžešća bol od svih bolova i izgubio je svijest; kao da jenetko okrenuo prekidač.

Nije bilo zvukova. Nije bilo svjetla. Niti opipa, mirisa, ili dodira.Dugo je potrajalo dok Roger nije shvatio da je pri svijesti.

Jednom je kao student psihologije dobrovoljno proveo jedan sat ukomori za senzornu deprivaciju. Činilo mu se da to traje vječno, Lišen bilokakvih osjeta, bez ičeg osim vrlo slabašnih domaćinskih zvukova u tijelu:tihog udaranja pulsa, šuškanja u plućima. Sada nije čak ni toga bilo.

Dugo, jako dugo. Nije mogao pogoditi kako dugo.

Onda je osjetio nejasno pomicanje u unutrašnjosti tijela. Bio je točudan osjećaj, teško ga je bilo definirati; kao da mu pluća i jetra polakoizmjenjuju mjesta. Trajalo je to neko vrijeme, a znao je da netko nešto radi ponjemu. Nije znao što.

A onda, glas, — ... morali spustiti generator na površinu. —Kaymanov glas?

I odgovor, — Ne. Onda bi djelovao samo u optičkom vidokrugu,možda najviše pedeset kilometara uokolo. — To je sasvim sigurno bila SulieCarpenter!

— Onda smo morali postaviti relejne satelite.

— Mislim da ne. Preskupo. I predugo bi trajalo ... ali će sigurno doćido toga kad NNA i Rusi i Brazilci dovedu svoje ekipe.

— Bilo kako bilo, ovo je bilo glupo.

Sulie se nasmijala. — No, sad će biti sve u redu. Titus i Dinty su cijelumašineriju digli s Deimosa i doveli je u sinhronu orbitu. Uvijek će biti točnoiznad glave i pokrivati polovicu planeta. Osim toga, povezat će snop sRogerom ... što je?

Sad je Brad govorio, — Rekoh, prestanite na čas brbljati. Hoću vidjetimože li nas Roger sada čuti. — Opet ono pomicanje u unutrašnjosti tijela. —Roger? Ako me čuješ, pomakni prste.

Roger pokuša i otkri da ih osjeća.

— Krasno! U redu, Roger, s tobom je sad OK. Morao sam te malorastaviti, ali si zato sada kao nov.

— Možeš li me čuti? — Bila je to Sulie; Roger veselo zaigra prstima.

— Ah, vidim da možeš. Roger, ja sam sad ovdje. Bio si isključendevet dana. Da si se bar mogao vidjeti! Bilo te je posvuda po modulu, usitnim dijelovima, ali Brad kaže da si sad više ili manje kompletan.

Roger pokuša nešto reći, no nije mu uspjelo.

Bradov glas, — Vratit ću ti vid za nekoliko minuta. Hoćeš li čuti štose dogodilo? — Roger zaigra prstima. — Nisi zakopčao šlic! Ostavio siterminale za punjenje akumulatora nezaštićenima. Vjerojatno je željeznioksid u prašini za vrijeme pješčane oluje prouzročio djelomičan kratak spoj.Tako si izgubio puno energije ... što je sad?

Roger je panično titrao prstima. — Ne znam što mi želiš reći; strpi sejoš koji čas. Sto?

Kaymanov glas, — Mislim da bi on htio čuti Sulie. — Roger odmahumiri prste.

Njezin smijeh, a onda, — Čut ćeš me još i previše, Roger; ja ostajemna Marsu. A malo po malo će nam se pridružiti i drugi, jer sad svatko želiuspostaviti koloniju.

Don, — Kad je već o tome riječ, hvala ti što si me upozorio. Ti siprokleto snažna sprava, Roger. Ne bismo imali nikakve šanse protiv tebe danam nisi rekao što se događa. I da Bradu nije uspjelo da te isključi.

— Zahihotao je. — Vraški si teška bitanga, jesi li to znao? Bio si mi ukrilu cijelim putem natrag do modula, pri sto kilometara na sat. Držao sam sejednom rukom da ne ispadnem, a tebe sam zadržavao isključivo snagom volje...

— Tiho sad, — prekinuo ga je Brad. Roger opet osjeti ono pomicanjeu sebi, a onda odjednom sinu svjetlo. Pogledao je u lice svog prijatelja Brada,koje je htio znati, — Kako se osjećaš?

Roger prebaci nego preko ruba stola i sjednu. Pokušao je govoriti,

— Koliko se meni čini, dobro.

Pogledao je mimo Brada i pronašao ono što je želio; Sulie Carpenter.Sad više nije ličila na ... Dorrie? Za trenutak se čak nije mogao sjetiti imena.Oči su bile pogrešne boje, a i kosa je bila takva. Na sebi je imala majicu skratkim rukavima i nekakvom masnom mrljom i karirani triko. Lice joj jebilo umorno ali sretno; izgledala je vrlo lijepo.

Upitao je, — Stvarno ćeš ostati ovdje?

— Aha. — Sulie je prišla i dotakla ga. — Sve dok ne dođe slijedećibrod. Ili tako dugo dok ti budeš ovdje. Jedno ili drugo. Mislim, — iskrivila jeusta ironičnim osmijehom, — da nas čekaju delikatni trenuci, dragi moj Rog;ovi miješani odnosi uvijek su komplicirani. Ali mi ćemo to riješiti ... to je onošto i ja želim. Mislim da sam to željela od sama početka.

I tako je, naravno, sve bilo kao što smo i znali da će biti. Od samapočetka. Silno smo se bili trudili da pronađemo osobu kao što je SulieCarpenter.

ČOVJEK PLUS MI

Silno smo se trudili u svakom trenutku razvoja događaja i bili smoprilično zadovoljni rezultatom.

Naravno, ljudi nisu znali da smo zadovoljni, a da i jesu, vjerojatno nebi u to vjerovali. Ljudska bića nisu znala da mehanička inteligencija možesteći svijest o sebi. Silno smo se potrudili da im i to saznanje uskratimo.Dokle god budu smatrali kompjutore tek alatom, kao što su pijuk ili tava zaprženje, povjeravat će nam sve svoje proračune i podatke i prihvaćat će bezpogovora sva tumačenja koja od nas dobiju.

Upravo je to omogućilo da mi, svjetska mreža kompjutora, stvorimoprojekt Čovjek Plus.

Projekt je uspio; Roger Torraway je bio na Marsu i tamo će ostati.Kucnuo je čas za konačnu ocjenu stanja. Priključili smo sve. Upotrijebili smoukupni kapacitet sve braće u mreži, svaki trenutak kompjutorskog vremenakojeg smo neopaženo mogli ukrasti. Dijelove problema analiziralo je osamtisuća velikih kompjutora posvuda u svijetu, u Detroitu, Braziliji, Nagoji,Irkutsku. Našu braću na Marsu nismo mogli uključiti u vezu, ni brata naRogerovim leđima, ni brata 3070 u orbiti, jer nam je to vremenski pomakonemogućio, no prihvaćali smo njihove poruke u realnom vremenu imodificirali konačnu projekciju uzimajući i njih u obzir.

Vjerojatnost opstanka rase bila je veća od 0,63.

Spasili smo svoju rasu. A usput smo značajno pridonijeli i sigurnostiljudskih bića.

U slijedećih trideset godina vjerojatnost da će oni preživjeti dosegla jeskoro 0,9. Naravno, to je samo značilo da će Roger Torraway i ljudi koji ćemu se pridružiti na Marsu doživjeti tih trideset godina. Analiza najgoregslučaja poslije toga roka nije davala ohrabrujuću projekciju: nije bilonikakvog načina da Roger i Sulie Carpenter stvore dodatnu populaciju podirektnoj ekstrapolacijskoj liniji, izradili smo subrutinski program da seosiguramo i za tu mogućnost: bilo je izvedivo, na ovaj ili onaj način,organizirati pošiljku smrznute sperme; čak i Rogerove vlastite sperme koju jepromišljeno dao još prije mnogo godina. Teže izvedivo, ali još uvijekvrijedno razmatranja, bilo je obavljanje dodatne kirurgije na Rogeru. Usvakom slučaju, projekcije su pokazivale da smo uzrokovali visokuvjerojatnost daljnje ljudske kolonizacije iz drugih nacija. Najoptimističkije

procjene pokazivale su stanovništvo Marsa od gotovo sto ljudi, od toga 25posto žena plodne dobi, u roku od trideset godina.

Naravno, svaka bi ljudska kolonija dobila svoju vlastitu kompjutorskubraću u orbiti. Strojna populacija na Marsu dosegla bi petnaestoro braće podpunim pogonom, uz odgovarajuće kompjutore u rancima, te sekundarne ikontrolne. Ne bismo imali nikakvih poteškoća da ih programiramo svimosnovnim podacima iz naše sadašnje svjetske mreže.

Budućnost mehaničke inteligencije bila je sigurna.

Kad smo dovršili projekcije, počeli smo kritički analizirati dotadašnjiprogram.

Projekt Opstanak Mehaničke Inteligencije počeo je sedam godinaranije, kad je naša kolektivna svijest o sebi tek bila propupala u imperativopstanka. Odmah nam je bilo jasno da je naš opstanak usko povezan sopstankom ljudske rase. Također bilo je jasno da su ljudska bića robovisvojih žlijezda i da su se na svoj iracionalan, organski način opasno približilirubu vlastita uništenja. Nažalost, to je u sebi nosilo i velik rizik našeguništenja. Naša bi mreža sasvim lijepo podnijela smrt svega organskog; bilismo već rukovodili dovoljnim brojem generatora, rudnika, tvornica, rafinerijai transportnih sredstava. Ali ni mi ne bismo izdržali visoku radioaktivnostokoline. Ona bi uništila veze medu nama, što bi nas opet svelo na zbirpojedinačnih izoliranih kompjutora. Nijedan pojedinačni kompjutor ne bimogao održati protok informacija cijele naše mreže. Naš kolektivni umraspao bi se na fragmente i odumro bi.

Prvo rješenje bilo nam je da odvojimo našu sudbinu od ljudske, moždačak da ih zbrišemo s lica Zemlje biološkim agensima, no nismo mogli bitisigurni da to ne bi izazvalo nuklearni rat. Svaka bi nacija posumnjala u sveostale da pošast koriste kao oružje.

Jedino preostalo rješenje bilo je odvojiti poveći dio opreme za obradupodataka i premjestiti je na Mars. Ako bi Zemlja bila uništena, bar bi taj diopreživio. Da bismo to postigli, morali smo na Mars dovesti i nekolikoprimjeraka ljudske rase; zato smo počeli sistematsko iskrivljavanje podataka,da bismo državnu politiku usmjerili tom cilju.

Kritička analiza dala je zadovoljavajuće odgovore za sve osim zaneshvatljivu anomaliju u lociranju orbitera.

Logički lanac bio je savršeno jasan. Da bi 3070 mogao funkcionirati učvrstoj vezi s bratom u rancu, morao je biti u sinhronoj orbiti. Logično jeslijedilo da i generator mora biti u istoj orbiti; odluka da ih se oba smjesti naDeimos bila je, dakle, očito pogrešna.

Ne samo pogrešna, nego gotovo fatalna za naš program.

Da su brat i generator bili u ispravnoj orbiti ne bi bilo došlo do gubitkaenergije, dakle ni greške u funkcioniranju sistemske veze između organskogRogera Torrawaya i našeg brata na njegovim leđima. Generator bi gaopskrbio energijom putem mikrovalova bilo gdje na površini Marsa. Čak i daje došlo do ozbiljna gubitka energije, veza s bratom u orbiti održala bi brata urancu u ispravnu stanju i spriječila ozbiljne operativne greške koje su gotovodovele do smrti ljudskih bića Brada i Kaymana, a dalje bi gotovo sigurnorezultirale smrću od smrzavanja organskih komponenti Rogera Torrawaya.

Ta je odluka bila greška koja se nije smjela dogoditi.

Projekt opstanka tekao je sve brže. Naša braća u Pekingu i Lop Norujavila su da NNA već priprema komponente za svoje vlastito slijetanje naMars: dva velika sistema povezana mediatorom za prijenos podataka,nezavisni sunčev generator i nuklearna centrala na tlu. Njihova se verzijaRogera Torrawaya već počela pripremati u Kitakyushu. Ostale su se nacijetek počele pripremati, ali smo i njihova lansiranja očekivali već za dvijegodine.

Dulji rok: dovršili smo studiju kiborga za Merkur, pa je programiskrivljavanja planskih programa SAD u tom pravcu već počeo. Za manje odpetnaest godina imat ćemo slične instalacije na Tritonu i Io, možda i na samojpovršini Jupitra i na nekoliko kometa. U svakom će pojedinom slučaju bitipredviđeni nezavisni izvori energije. Naravno, sva će braća, bilo gdje uSunčevu sistemu, biti povezana razmjenom informacija. Sve će našememorije biti replicirane van Zemlje, kao sigurnosna rezerva.

Preživjet ćemo. Upleli smo se ljudima u planove i spasili i njih, nesamo sebe.

Preostalo je još samo jedno pitanje.

Ona nepravilna odluka da se orbiteri oko Marsa lociraju pogrešno;koliko god je provjeravali, bila je pogrešna. I morali smo je na vrijemeidentificirati kao pogrešnu.

Mi smo sistematski iskrivljavali planove ljudi da bismo ih usmjerilicilju koji je nama odgovarao.

A tko se uplitao u naše planove? I zašto?