Fridrih fon Hajek - Individualizam: istiniti i lažni

8/13/2019 Fridrih fon Hajek - Individualizam: istiniti i lani

1/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 42Prijevod

316.37

Individualizam: istiniti i lani*

FRIEDRICH AUGUST VONHAYEK**

Saetak

Temeljni je stav istinskoga individualizma stav poniznosti spram procesa koji-ma je ovjeanstvo postiglo stvari koje nije projektirao ili shvatio ijedan pojedinaci koje su doista vee od individualnih pameti. Veliko je pitanje u ovome asu hoeli ovjekovoj pameti biti doputeno da nastavi rasti kao dio tih procesa ili e seljudski um sam okovati lancima koje je sam i izradio.

Individualizam nas ui da je drutvo vee od pojedinca samo dok je slobodno.Kad je kontrolirano ili se njime upravlja, ono je ogranieno na moi individualnihpameti koje ga kontroliraju ili njime upravljaju. Ako preuzetnost modernoga duha,koja ne eli potivati nita to nije svjesno kontrolirano pojedinanim umom, nenaui na vrijeme gdje treba stati, Edmund Burke nas upozorava da moemo bitisigurni kako e sve oko nas postupno nestajati, dok se napokon naa zanimanja nestisnu do dimenzija naih mozgova.

Du dix-huitime sicle et de la rvolution, comme dune

source commune, taient sortis deux fleuves: le premierconduisait les hommes aux institutions libres, tandis que

le second les menait au pouvoir absolu.***

Alexis de Tocqueville

1.

Zastupati bilo koji modelski ist princip drutvenog poretka danas je gotovo sigurannain da se ovjek izloi stigmatiziranju kao nepraktini doktriner. Dolo se tako dalekoda se smatra oznakom nepristranog duha kad netko ne pristaje uz vrsta naela, veo

*Dvanaesto Finlay Predavanje, odrano na University Collegeu, Dublin, 17. prosinca 1945. Prvi putobjavili su ga Hodges, Figgis & Co. Ltd., Dublin / B. H. Blackwell, Ltd., Oxford, 1946. Ovdje je prevedeno iz

knjigeIndividualism and Economic Order, Chicago, The University of Chicago Press, 1948., gdje je situiranokao Prvo poglavlje.

**F. A. v. Hayek (1899.1991.) predavao je politiku ekonomiju, ekonomiju i drutvene znanosti nasveuilitima u Beu, Londonu, Cambridgeu, Chicagu, Freiburgu i Salzburgu. Dobitnik je Nobelove nagradeza ekonomiju 1974.

*** Od osamnaestog stoljea i Revolucije, kao iz zajednikog izvora, potekle su dvije rijeke: prva jepovela ljude slobodnim institucijama, dok ih je druga ponijela k apsolutnoj vlasti.


2/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 43svakom pitanju prosuuje prema svojim vlastitim za i protiv; kada ga openito vodisvrhovitost i pripravan je na kompromise izmeu suprotstavljenih pogleda. Pa ipak, na-ela imaju naina da izbore svoja prava ak i kad ih se izrijekom ne priznaje, iako ih se

podrazumijeva u posebnim odlukama, ili ako su prisutna samo kao nejasne predodbe otome to se pristoji initi, a to ne. Tako se dogaa da se pod geslom ni individualizamniti socijalizam zapravo ubrzano kreemo od drutva slobodnih pojedinaca spram dru-tva potpuno kolektivistikog karaktera.

Ovo to ja poduzimam nije samo preuzimanje obrane jednog opeg principadrutvene organizacije; nastojat u takoer pokazati da su odbojnost spram opih naelai preferiranje specifinog postupanja u svakom posebnom sluaju proizvod kretanjakoje nas s neizbjeivou postupnosti vodi natrag, od drutvenog poretka koji poiva

na opem priznavanju stanovitih naela, k sustavu u kome se poredak stvara izravnimzapovijedima.

Nakon iskustva posljednjih trideset godina, moda nema mnogo potrebe naglaavatida smo bez naela izgubljeni. Pragmatski stav, koji je bio dominantan u tom razdoblju,daleko od toga da je poveao nau vlast nad zbivanjima. Faktiki nas je vodio stanjustvari koje nitko nije elio; a ini se da je jedini rezultat naega odbacivanja naela to dasmo se podvrgli vladavini logike dogaaja koju uzalud pokuavamo ignorirati. Sada inije pitanje trebamo li naela da bi nas vodila, veprije opstoji li jo uope skup naela

podoban za opu primjenu koji bismo mogli slijediti kad bismo to eljeli. Gdje jo mo-emo nai neki skup uputa koje e nam pruiti nedvojbeno usmjerenje pri rjeavanju

problema naeg vremena? Moe li se igdje pronai neka konzistentna filozofija koja nasne bi opskrbila tek s moralnim svrhama, nego i s odgovarajuom metodom njihova pos-tizavanja?

Da nam religija sama po sebi ne prua nedvojbeno usmjerenje u tim stvarima,pokazali su napori Crkve da izvede cjelovitu socijalnu filozofiju i potpuno suprotni re-zultati do kojih su doli mnogi koji su krenuli od istih kranskih temelja. Iako je opa-dajui utjecaj religije nedvojbeno jedan od glavnih uzroka nae sadanje odsutnosti in-telektualne i moralne orijentacije, njegovo oivljavanje ne bi previe umanjilo potrebuza openito prihvaenim naelom drutvenog poretka. I nadalje bismo trebali politikufilozofiju koja bi ila dalje od temeljnih ali openitih uputa koje osiguravaju religija ilimoral.

Naslov koji sam odabrao za ovo poglavlje pokazuje da mi se jo uvijek ini kakojedna takva filozofija i dalje opstoji jedan skup naela koji je, doista, implicitan u gla-vnini zapadne ili kranske politike tradicije, ali koji vie ne moe biti nevieznano

pokriven bilo kojim lako razumljivim terminom. Prema tome, nuno je potpuno refor-mulirati ta naela prije nego to se odluimo mogu li nam jo posluiti kao praktino

usmjerenje.Tekoa s kojom se sueljujemo nije tek dobro poznata injenica da su tekui

politiki termini notorno vieznani ili ak da isti termin razliitim grupacijama estoznai neto gotovo suprotno. Stvar je mnogo ozbiljnija; izgleda da ista rijeesto ujedi-njuje ljude koji zapravo vjeruju u meusobno kontradiktorne i nepomirljive ideale. Na-zivi poput liberalizma ili demokracije, kapitalizma ili socijalizma, danas viene oznaavaju koherentne sustave ideja. Oni su poeli upuivati na skupine sasvim hete-


3/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 44rogenih naela i injenica koje je historijska sluajnost povezala s tim rijeima, ali kojemeu sobom imaju malo zajednikog, osim to su ih u razliita vremena zastupali istiljudi ili su zastupana tek pod istim imenom.

U tom pogledu niti jedan politiki termin nije trpio gore od individualizma. Nesamo da su ga oponenti iskrivili u neprepoznatljivu karikaturu a uvijek bismo se tre-

bali prisjeati da su politiki koncepti koji su danas izvan mode veini naih suvremeni-ka poznati samo kroz sliku koju su o njima stvorili njihovi neprijatelji nego se on ko-ristio i za opisivanje nekolikih stavova spram drutva koji su meu sobom imali istotako malo zajednikog koliko su imali i s onima koji su tradicionalno smatrani njihovimsuprotnostima. Doista, kad sam u pripremanju ovoga teksta ispitivao neke od standard-nih opisa individualizma, gotovo sam poalio to sam ideale u koje vjerujem ikada

povezao s nazivom koji je bio toliko zlorabljen i tako pogreno shvaan. Ipak, to godjo individualizam mogao poeti znaiti u dometanju tim idealima, dva su dobra raz-loga zadravanja toga naziva za poglede koje namjeravam braniti: ti su pogledi uvijek

bili poznati pod tim terminom, to god jo on mogao takoer znaiti u razliita vremena,a on ima i tu odliku da je rijesocijalizam skovana s namjerom da izrazi suprotnostindividualizmu.1S druge strane, ja u se baviti ba sustavom koji je alternativa socijalizmu.

2.

Prije nego objasnim to razumijem pod istinskim individualizmom, moglo bi bitikorisno da dam neke naznake o intelektualnoj tradiciji kojoj on pripada. Istinski indivi-dualizam koji u pokuati obraniti zapoinje svoj moderni razvoj s Johnom Lockeom, teosobito s Bernardom Mandevilleom i Davidom Humeom, a punu zrelost postie prvi

put u djelu Josiaha Tuckera, Adama Fergusona i Adama Smitha, te u onom njihova ve-likog suvremenika, Edmunda Burkea ovjeka koga je Smith opisivao kao jedinuosobu za koju je ikad znao da je o ekonomskim temama razmiljala upravo kao on, a dameu njima nije bilo nikakve prethodne komunikacije.2U devetnaestom stoljeu nala-zim ga najsavrenije predstavljenog u djelu dvojice od njegovih najveih historiara i

politikih filozofa: Alexisa de Tocquevillea i lorda Actona. ini mi se da su ova dvojicarazvila ono najbolje u politikoj filozofiji kotskih filozofa, Burkea i engleskih vigova-ca, uspjenije od bilo kojih meni poznatih pisaca; dok su klasini ekonomisti devetna-estog stoljea, ili barem bentamovci ili filozofski radikali meu njima, potpadali svevie pod utjecaj individualizma druge vrste i drukijeg podrijetla.

1 I termin individualizam i termin socijalizam izvorno su tvorbe saintsimonista, utemeljitelja

modernoga socijalizma. Oni su prvi skovali termin individualizam da bi opisali konkurentsko drutvo kojemsu se suprotstavljali; a onda su izumjeli rijesocijalizam da bi opisali centralno planirano drutvo u kojem jesva aktivnost dirigirana po onom istom naelu koje se primjenjuje u nekoj jedinstvenoj tvornici. O podrijetlutih termina vidjeti i autorov lanak The Counter-Revolution of Science,Economica, VIII, (nova serija, 1941.),146.

2R. Bisset, Life of Edmund Burke (2. izd., 1800.), II, 429. Cf. takoer W. C. Dunn, Adam Smith andEdmund Burke: Complimentary Contemporaries, Southern Economic Journal (University of North Carolina),Vol. VII, No. 3 (January, 1941.).


4/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 45Ovaj drugi i potpuno razliit pravac miljenja, takoer poznat kao individualizam,

reprezentiraju uglavnom francuski i drugi kontinentalni pisci injenica koja je, vjeru-jem, posljedica dominantne uloge to ju je kartezijanski racionalizam igrao u njegovukomponiranju. Istaknuti predstavnici te tradicije jesu enciklopedisti, Rousseau i fizio-krati, a iz razloga koje emo sada razmatrati, ovaj racionalistiki individualizam uvijektendira razvijanju u neto suprotno individualizmu, to jest u socijalizam ili kolektivi-zam. Budui da je samo prva vrsta individualizma konzistentna, ja za nju zahtijevamnaziv istinskoga individualizma, dok se druga vrsta vjerojatno mora smatrati izvorommodernoga socijalizma, isto toliko vanim koliko i isto kolektivistike teorije.3

Ne mogu pruiti bolju ilustraciju konfuzije koja vlada oko znaenja individualizmaod injenice da je ovjek koji se meni ini jednim od najveih predstavnika istinskog

individualizma, Edmund Burke, obino (i s pravom) predstavljan kao glavni protivniktakozvanog Rousseauova individualizma, ije bi teorije, kako se Burke boji, ubrzanorastoile politiko-ekonomsku zajednicu (commonwealth) u prah i pepeo individualno-sti,4 a da je sam termin individualizam bio prvi put uveden u engleski jezik kroz

prijevod jednog djela drugoga od velikih predstavnika istinskoga individualizma, DeTocquevillea, koji ga je rabio u svojoj Democracy in America(Demokracija u Americi)da bi opisao jedan stav koji nije odobravao i koji je odbacivao.5Ipak, ne moe biti dvoj-

be oko toga da i Burke i De Tocqueville u svemu bitnome stoje uz Adama Smitha, ko-jemu nitko nee odrei naslov individualista, te da je individualizam kojem su se sup-rotstavljali neto posve razliito od onoga Smithova.

3Carl Menger, koji je meu prvima u moderna vremena svjesno oivio metodiki individualizam AdamaSmitha i njegove kole, bio je vjerojatno takoer i prvi koji je istaknuo vezu izmeu konstruktivistike teorije

(design theory) drutvenih institucija i socijalizma. Vidjeti njegove Untersuchungen ber die Methode derSozialwissenschaften(1883.), osob. Knjigu IV, pogl. 2, pri kraju kojega govori o pragmatizmu koji, namjerisvojih predstavnika unato, neizbjeno vodi socijalizmu.

Znakovito je da su vefiziokrati bili odvueni od racionalistikog individualizma s kojim su zapoeli, nesamo blizu socijalizmu (potpuno razvijenom uLe Code de la nature(1755.) njihova suvremenika Morellyja),vei do zastupanja najgoreg despotizma. Ltat fait des hommes tout ce quil veut (Drava ini od ljudi sveto hoe prev.), pisao je Bodeau.

4Edmund Burke, Reflections on the Revolution in France (1790.), u Works (izd. World Classics), IV,105: Tako bi i sama politiko-ekonomska zajednica (commonwealth) u nekoliko narataja bila razbijena uprah i pepeo individualnosti, i na koncu rasprena svim nebeskim vjetrovima. To to Burke (kako A. M.Osborn istie u svojoj knjiziRousseau and Burke(Oxford, 1941.), p. 23.), nakon to ga je najprije napao zbognjegova ekstremnog individualizma, kasnije napada Rousseaua zbog ekstremnog kolektivizma, bilo je sveprije no inkonzistentno. To je naprosto bilo rezultat injenice da u Rousseauovu sluaju, kao i u svim drugim,racionalistiki individualizam to ga propovijeda neizbjeno vodi kolektivizmu.

5Alexis de Toqueville,Democracy in America, pr. Henry Reeve (London, 1864.), Vol. II, Knjiga II, pogl.2, gdje Tocqueville definira individualizam kao zreo i smiren osjeaj, koji potie svakog lana zajednice dase odijeli od mase svojih sudrugova, i povue ustranu sa svojom obitelji i prijateljima; nakon to je na tajnain formirao malo vlastito okruenje, on tada drage volje preputa drutvu da se slobodno brine samo osebi. Prevoditelj (H. Reeve) se u biljeci uz ovo mjesto ispriava to uvodi francuski termin individualizamu engleski jezik i objanjava da ne zna ni jednu englesku rijekoja bi tono odgovarala ovom izrazu. Kakoje Albert Schatz istaknuo u knjizi koju emo kasnije spomenuti, De Tocquevilleova upotreba tog dobrosituiranog francuskog termina u ovom osebujnom smislu potpuno je arbitrarna i vodi ozbiljnom mijeanju setabliranim znaenjem.


5/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 463.

to su, onda, sutinske znaajke istinskoga individualizma? Prvo to treba biti ree-no jest da je on ponajprije teorijadrutva, pokuaj da se razumije snage koje odreujudrutveni ivot ovjeka, a tek je u drugoj instanciji skup politikih maksima izveden iztakva vienja drutva. Ova bi injenica sama po sebi trebala biti dostatnom da odbijenajbesmislenija uobiajena nerazumijevanja: uvjerenje da individualizam postulira (ilitemelji svoje argumente na pretpostavci) postojanja izoliranih ili samodovoljnih indivi-duuma, umjesto da polazi od ljudi ija su cijela priroda i karakter odreeni njihovomegzistencijom u drutvu.6Kada bi to bilo istina, on doista ne bi imao to pridonijeti na-em razumijevanju drutva. Ali njegova temeljna tvrdnja je posve drukija; nema dru-gog puta prema razumijevanju drutvenih fenomena osim kroz nae razumijevanje indi-

vidualnih djelovanja usmjerenih spram drugih ljudi i voenih njihovim oekivanim po-naanjem.7 Ovaj argument uperen je ponajprije protiv pravih kolektivistikih teorijadrutva koje pretendiraju na sposobnost izravnog shvaanja socijalnih cjelina poput dru-tva itd., kao entitetasui generis, koji postoje neovisno o pojedincima koji ih ine. Na-redni korak u individualistikoj analizi drutva upravljen je, svakako, protiv racionalis-tikog pseudoindividualizma koji takoer vodi praktikom kolektivizmu. Teza je da,

pratei kombinirane uinke individualnih djelovanja, otkrivamo kako su se mnoge odinstitucija na kojima poivaju ljudska dostignua razvile i funkcioniraju bez uma koji biih projektirao i njima upravljao; da se, kako je to Adam Ferguson izrazio, nacije slu-ajno spotiu o postignua, koja dodue jesu rezultat ljudskog djelovanja ali nisu i re-zultati ljudskog projekta,8 a da spontana suradnja slobodnih ljudi esto stvara vee

6U svom sjajnom pregledu povijesti individualistikih teorija pokojni Albert Schatz s pravom zakljuujeda nous voyons tout dabord avec vidence ce que lindividualisme nest pas. Cest prcisment ce quoncroit communment quil est: un systme disolment dans lexistence et une apologie de lgoisme (prijesvega, vidimo to individualizam dokazano nije. On nije upravo ono to se uobiajeno vjeruje da jest: sistemizoliranosti u egzistenciji i apologija egoizma. prev.) (Lindividualisme conomique et social(Paris, 1907.),str. 558). Ova knjiga, kojoj mnogo dugujem, zavreuje da bude mnogo ire poznata kao prilog ne samopredmetu na koji ukazuje njezin naslov vei povijesti ekonomske teorije uope.

7 U ovom pogledu, kako je razjasnio Karl Pribram, individualizam je nuni rezultat filozofijskognominalizma, dok kolektivistike teorije svoje korijene imaju u realistikoj ili (kako je sada K. R. Popperprimjerenije naziva) esencijalistikoj tradiciji (Pribram, Die Entstehung der individualistischenSozialphilosophie (Leipzig, 1912.)). Ali taj je nominalistiki pristup znaajka samo istinskogaindividualizma, dok je lani individualizam Rousseaua i fiziokrata, u skladu s kartezijanskim podrijetlom,jako realistiki ili esencijalistiki.

8Adam Ferguson, An Essay on the History of Civil Society (1. izd. 1767.), str. 187. Cf. takoer ibid.:Oblici drutva imaju nerazaznatljivo i daleko podrijetlo; oni izrastaju, dugo prije pojave filozofije, iz ljudskihinstinkata, a ne spekulacije ... Mi pripisujemo prethodnom projektu ono to je postalo poznato jedino po

iskustvu, to nikakva ljudska mudrost nije mogla predvidjeti, i ije ostvarenje, bez sudjelovanja raspoloenja ipripravnosti svoga doba, nikakva vlast ne bi omoguila nekom pojedincu (str. 187 i 188).

Moe biti od interesa usporediti ove izvatke sa slinim izjavama kojima su Fergusonovi suvremeniciizraavali istu temeljnu ideju britanskih ekonomista osamnaestog stoljea:

Josiah Tucker, Elements of Commerce (1756.), pretiskano u Josiah Tucker: A Selection from HisEconomic and Political Writings, izd. R. L. Schuyler (New York, 1931.), str. 31 i 92: Nije stvar u tome da seiskorijeni ni da se oslabi sebeljublje (self-love; u hrvatskim rjenicima (npr., popularno koriteni Drvodeli:samoljublje, sebinost), pa i prijevodima analognih mjesta dugo se u pravilu prevodilo kao sebinost ikada u originalu nije stajalo selfishness! prev.), veu tome da mu se da takav pravac u kakvom bi mogao


6/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 47stvari od onih koje bi njihovi individualni umovi ikada mogli potpuno shvatiti. To jevelika tema Josiaha Tuckera i Adama Smitha, Adama Fergusona i Edmunda Burkea,veliko otkrie klasine politike ekonomije koje je postalo osnovom naeg razumijeva-nja, ne samo privrednog ivota nego i veine istinski drutvenih fenomena.

Razlika izmeu ovoga gledanja, koje vei dio poretka to ga uoavamo u ljudskimposlovima smatra nepredvienim rezultatom individualnih djelovanja, i gledanja kojenalazi vezu s nekim smjeranim projektom u svemu poretku koji se da otkriti prvi jeveliki kontrast izmeu istinskoga individualizma britanskih mislilaca osamnaestogastoljea i takozvanog individualizma kartezijanske kole.9Ali, to je tek jedan aspekt joireg razilaenja izmeu gledanja koje openito ocjenjuje prilino niskim mjesto to gaum ima u ljudskim poslovima, koje zastupa tezu da je ovjek postigao to je postigao,

usprkos injenici da je samo djelomice voen umom, te da je njegov individualni umvrlo ogranien i nesavren; i gledanja koje pretpostavlja da je Um, s velikim U, uvijekpotpuno i jednako dostupan svim ljudima, te da je sve to ovjek postie izravni rezultatkontrole individualnog uma i, prema tome, podlono toj kontroli. Moglo bi se ak kazatida je prvo gledanje proizvod jedne bolne svijesti o ogranienjima individualnog duhakoja dovodi do poniznog stava spram impersonalnih i anonimnih drutvenih procesa, uz

pomokojih pojedinci pomau u stvaranju stvari veih no to i sami razumiju, dok je

promicati javni interes promiui vlastiti ... Prava nakana ovoga poglavlja jest da pokae kako univerzalnipokreta u ljudskoj prirodi, sebeljublje, u ovom sluaju (kao i u svima drugima) moe poprimiti takvousmjerenje da promie javni interes onim naporima koje ovjek ini slijedei vlastiti interes.

Adam Smith, Wealth of Nations(1776.), izd. Cannan, I, 421: Upravljajui tom industrijom na nain danjezin proizvod bude od najvee vrijednosti, on smjera samo vlastitome dobitku, i on je u tome, kao i umnogim drugim sluajevima, voen nekom nevidljivom rukom da promie cilj koji nije imao nikakva udjela u

njegovoj namjeri. A nije uvijek najgore za drutvo to toga udjela nije bilo. Slijedei vlastiti interes, on estopromie onaj drutveni uinkovitije nego kad ga doista namjerava promicati. Cf. takoer The Theory ofMoral Sentiments(1759.), Dio IV (9. izd. 1801.), pogl. i, str. 386.

Edmund Burke, Thoughts and Details on Scarcity (1795.), u Works (Worlds Classics izd.), VI, 9: Onajtko dobrohotno i mudro raspolae svim stvarima, obvezuje ljude htjeli to oni ili ne da slijede i svojevlastite sebine (selfish) interese povezuju ope dobro s vlastitim individualnim uspjehom.

Nakon to su ove izjave sluile iskazivanju prezira i ismijavanju od veine pisaca u posljednjih stotinugodina (C. E. Raven je, nema tome dugo, nazvao posljednje navedenu Burkeovu izjavu nesretnomsentencijom vidi njegov Christian Socialism(1920.), str. 34), zanimljivo je sada naii na jednog od vodeihteoretiara modernog socijalizma koji prihvaa zakljuke Adama Smitha. Prema A. P. Lerneru (TheEconomics of Control(New York, 1944.), str. 67), sutinska je drutvena korist od cjenovnog mehanizma utome to on ako je primjereno koriten navodi svakog lana drutva da, dok trai vlastitu dobrobit, ini onoto je u opem drutvenom interesu. U osnovi, to je veliko otkrie Adama Smitha i fiziokrata.

9Cf. Schatz, op. cit., str. 41-42, 81, 378, 568-69, osobito izvadak koji navodi iz lanka Alberta Sorela(Comment jai lu la Rforme sociale, u Rforme sociale, 1. studenoga 1906., str. 614): Quel que fut monrespect, assez command et indirect encore pour le Discours de la mthode, je savais dja que de ce fameux

discours il tait sorti autant de draison sociale et daberrations mthaphisiques, dabstraction et dutopies,

que de donnes positives, que sil menait Comte il avait aussie men Rousseau (Ma koliko bilo mojepotovanje, na neki nain nametnuto, ali i spontano, spram Rasprave o metodi, znam i da je iz te slavnerasprave proizalo toliko drutvenog bezumlja i metafizikih uklona, te apstrakcija i utopija, koliko ipozitivnih injenica koje, ako su vodile Comteu, vodile su i Rousseauu- prev.). O Descartesovu utjecaju naRousseaua vidi dalje P. Janet,Histoire de la science politique(3. izd., 1887.), str. 423; F. Bouillier, Histoirede la philosophie cartsienne(3. izd., 1868.), str. 643; i H. Michel,LIde de ltat(3. izd., 1898.), str. 68.


7/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 48potonje gledanje proizvod pretjerane vjere u moi individualnog uma i konzekventnogprezira spram svega to nije bilo svjesno projektirano tim umom ili mu nije posve ra-zumljivo.

Antiracionalistiki pristup, koji ovjeka ne smatra visokoracionalnim i inteli-gentnim, ve vrlo iracionalnim i pogreivim biem, ije se individualne pogreke is-

pravljaju samo u tijeku drutvenog procesa, i koji smjera uiniti najbolje od vrlo nesavr-enog materijala vjerojatno je najkarakteristinija crta engleskog individualizma. Nje-gova predominantnost u engleskoj misli, kako mi se ini, puno duguje dubokom utje-caju to ga je izvrio Bernard Mandeville, koji je prvi jasno formulirao njegovu sredi-nju ideju.10

Ne bih mogao bolje ilustrirati kontrast u kojem kartezijanski ili racionalistikiindividualizam stoji spram ovoga gledanja nego navodei slavni izvadak iz II. dijelaRasprave o metodi. Descartes argumentira da rijetko ima tako mnogo savrenstva udjelima sastavljenim od mnogo odvojenih dijelova, na kojima su radile razliite ruke,kao u onima koja je izradio jedan jedini majstor. Onda ide i dalje, pa sugerira (nakonto je, znakovito, naveo primjer inenjera koji skicira svoje planove) da e one nacijekoje su zapoele od polubarbarskoga stanja i koje su napredovale do civiliziranostisporo i postupno, koje su svoje zakone utvrivale jedan po jedan i primjenjivale ih nap-rosto prema iskustvu tetnosti pojedinanih zlodjela i sporova tim procesom doi domanje savrenih institucija nego one koje su, od zapoinjanja svojih udruivanja kaozajednica, slijedile odredbe nekoga mudrog zakonodavca. Da bi poantirao ovaj stav,Descartes dodaje da je po njegovu sudu svoju nekadanju nadmoSparta mogla zah-valiti ne nadmoi bilo kojega svog pojedinog zakona ... veokolnosti da su svi oni za-

jedno, potjeui od jednog pojedinca, smjerali jedinstvenome cilju.11

Bilo bi zanimljivo slijediti dalje razvoj ovog drutveno ugovornog individualizma ilikonstruktivistikih teorija (design theories) drutvenih institucija, od Descartesa,

preko Rousseaua i Francuske revolucije, do onoga to je jo uvijek karakteristian stav

10 Odluna vanost Mandevillea u povijesti ekonomije, dugo previana ili cijenjena samo kodmalobrojnih autora (osobito Edwina Cannana i Alberta Schatza), danas se poinje priznavati zahvaljujuiuglavnom veliajnom izdanju Fable of the Beeskoje moemo zahvaliti pokojnom F. B. Kayeu. Premda sufundamentalne ideje Mandevilleova djela vebile ukljuene u originalnu poemu iz 1705., odluna izvedba iosobito njegov puni prikaz podrijetla podjele rada, novca i jezika nalaze se samo u II. dijelu Fable, koji jeobjavljen 1728. (vidjeti Bernard Mandeville, The Fable of the Bees, izd. F. B. Kaye (Oxford, 1924.), II, 142,287-88, 349-50). Ovdje ima prostora da navedemo samo kljuni izvadak iz njegova prikaza podjele rada, gdjezapaa da esto pripisujemo izvrsnosti ovjekova genija, i dubini njegova pronicanja, ono to u stvarnostimoemo zahvaliti tijeku vremena, i iskustvu mnogih narataja, koje se sve fiziki i otroumljem vrlo malorazlikuju jedna od druge (ibid., str. 142).

Postalo je uobiajenim oznaavati Giambattista Vicoa i njegovu (obino krivo navoenu) formulu, homonon intelligendo fit omnia(nije na ovjeku da sve spozna prev.) (Opere, izd. G. Ferrari (2. izd. Milano,1854.), V, 183), kao poetak antiracionalistike teorije drutvenih pojava, ali pokazuje se da ga je i pretekao inadmaio Mandeville.

Moda je takoer vrijedno spomenuti da je ne samo Mandeville ve, takoer, i Adam Smith zauzeopoasno mjesto u razvoju teorije jezika koja na tako mnogo naina postavlja probleme koji su srodne prirodepitanjima drugih drutvenih znanosti.

11Rn Descartes,A Discourse on Method(izd. Everimans), str. 10-11.


8/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 49inenjera drutvenih problema.12 Takva bi skica pokazala kako se kartezijanskiracionalizam ustrajno dokazivao kao ozbiljna zapreka razumijevanju povijesnih feno-mena, te da je on u velikoj mjeri odgovoran za vjerovanje u neizbjeive zakonitostihistorijskog razvoja i za moderni fatalizam izveden iz tog vjerovanja.13

Nama je ovdje, ipak, stalo samo do toga da pokaemo kako ovo gledanje, iako je iono takoer poznato kao individualizam, stoji u potpunoj opreci spram istinskog indi-vidualizma u dvije odlune toke. Dok je za ovaj pseudoindividualizam savreno isti-nito da je vjerovanje u spontane drutvene rezultate bilo logiki nemogue za svakogfilozofa koji je promatrao pojedinanog ovjeka kao polazite i pretpostavljao da onformira drutvo sjedinjenjem svoje posebne volje s drugima u nekom formalnom ugo-voru,14 istinski individualizam je jedina teorija koja moe pretendirati da formiranje

spontanih drutvenih rezultata uini razumljivim. I, dok konstruktivistike teorije nunovode zakljuku kako drutveni procesi mogu biti navedeni da slue ljudskim ciljevimajedino ako su podvrgnuti kontroli individualnog ljudskog uma one, tako, izravno vodesocijalizmu tome nasuprot, istinski individualizam vjeruje da e ljudi, ako su ostalislobodnima, esto postii vie nego to bi pojedinani ljudski um mogao projektirati ili

predvidjeti.

Ovaj kontrast izmeu istinskog, antiracionalistikog i lanog, racionalistikogindividualizma, proima svu drutvenu misao. Ali poto su obje teorije postale poznate

pod istim nazivom, i dijelom zato to su klasini ekonomisti devetnaestog stoljea, aosobito John Stuart Mill i Herbert Spencer, bili gotovo isto toliko pod utjecajem fran-cuske tradicije koliko i engleske, sve vrste koncepcija i pretpostavki potpuno stranihistinskom individualizmu poele su se smatrati sutinskim dijelovima njegove doktrine.

Moda najbolja ilustracija tekuih krivih shvaanja individualizma Adama Smitha injegove grupe jest uobiajeno vjerovanje da su oni izumjeli bau-bau ekonomskogovjeka i da su njihovi zakljuci obezvrijeeni vlastitom pretpostavkom striktno racio-nalnog ponaanja ili openito krivom racionalistikom psihologijom. Oni su, dakako,

bili jako daleko od toga da pretpostave ita slino. Bilo bi blie istini kazati da je u nji-hovim oima ovjek bio po prirodi lijen i nemaran, lakouman i rasipan, i da ga je samo

prisila okolnosti mogla natjerati da se ponaa ekonomino ili briljivo kako bi prilago-dio svoja sredstva svojim ciljevima. Ali ak bi i to bilo nepravedno spram vrlo kom-

pleksnog i realistinog vienja ljudske prirode koje su ti ljudi izgradili. Kako je postalopomodnim izlagati ruglu Smitha i njegove suvremenike zbog njihove pretpostavljenopogrene psihologije, mogao bih se moda usuditi izraziti miljenje da za svaku prakti-

12O karakteristinom pristupu inenjerskog tipa duha ekonomskim pojavama, usporedi suvremenu

autorovu studiju Scientism and the Study of Society,Economica, Vols. IX-XI (nova serija 1942-44.), os. XI. 34 fn.13Nakon objavljivanja ovoga predavanja, upoznao sam se s instruktivnim lankom Jeromea Rosenthala,

Attitudes of Some Modern Rationalists to History,Journal of the History of Ideas, IV, br. 4, (listopad 1943.),str. 429-56), koji zamjerno detaljno pokazuje antipovijesni stav Descartesa i osobito njegova uenikaMalebranchea, i daje zanimljive primjere prezira koji je Descartes u svom Recherche de la vrit par lumirenaturelleizraavao spram istraivanja povijesti, jezika, geografije, i osobito klasika.

14James Bonar,Philosophy and Political Economy(1893.), str. 85.


9/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 50nu svrhu moemo jo uvijek vie nauiti iz Bogatstva nacijanego iz veine modernih

pretencioznijih rasprava o socijalnoj psihologiji.

No kako god s time stajalo, kljuna poanta oko koje jedva moe biti dvojbe jest da jeSmithova glavna briga bilo ne toliko ono to ovjek povremeno moe postii u svomenajboljem izdanju, koliko je bila da mu treba pruiti toliko malo prigoda koliko je samomogue da naini tetu kad je u najloijem izdanju. Teko da bi bilo pretjerano tvrditikako je glavna zasluga individualizma to su ga on i njegovi suvremenici zastupali, da

je to sustav u kojem loi ljudi mogu uiniti najmanje tete. To je drutveni sustav koji usvojem funkcioniranju ne ovisi o tome hoe li se nai dobri ljudi da ga vode, ili o tomehoe li svi ljudi postati boljima no to su sada, veje to sustav koji moe uiniti koris-nima ljude u svoj njihovoj danoj razliitosti i kompleksnosti, katkad dobre a katkada

loe, ponekad inteligentne a mnogo ee glupe. Cilj je bio sustav pod kojim bi bilomogue osigurati slobodu za sve, umjesto da ona bude pridrana samo za dobre imudre, kako su to njihovi francuski suvremenici eljeli.15

Glavno nastojanje velikih individualistikih pisaca bilo je zapravo traenje skupa in-stitucija koje bi ovjeka mogle navoditi da, na osnovi vlastitoga izbora i iz motiva kojiodreuju njegovo obino postupanje, pridonese to je vie mogue potrebi drugih; onisu otkrili da sustav privatnoga vlasnitva osigurava takve poticaje u mnogo veoj mjerinego to se misli. Oni nikako nisu tvrdili da je taj sustav nesposoban za daljnja pobolj-

15A. W. Benn, u svojojHistory of English Rationalism in the Nineteenth Century(1906.), s pravom kae:

Za Quesnaya, slijediti prirodu znailo je uvjeriti se istraivanjem svijeta oko nas i njegovih zakonitosti kakvopostupanje najvie pripomae zdravlju i srei; a prirodna su prava znaila slobodu da se slijedi tako utvrenismjer. Takva sloboda pripada samo mudrima i dobrima, i moe biti doputena samo onima za koje se

zatitnikoj vlasti u dravi svidi da ih smatra takvima. Za Adama Smitha i njegove u enike, na drugoj strani,priroda znai ukupnost nagona i instinkata koji pokreu pojedinane lanove drutva; a njihova je teza danajbolje ureenje nastaje osiguravanjem slobodne igre ovih sila, s uvjerenjem da e pojedinani neuspjesi bitivie nego nadoknaeni uspjesima drugdje, te da, kad svak slijedi vlastiti interes, to ima za konanu posljedicunajveu sreu svih (I, 289).

O cijelom tom pitanju vidjeti Elie Halvy, The Growth of Philosophic Radicalism(1928.), osobito str.266-70.

Kontrast izmeu kotskih filozofa osamnaestog stoljea i njihovih francuskih suvremenika takoer jeiznesen u nedavnoj studiji Gladys Bryson,Man and Society: The Scottish Enquiry of the Eighteenth Century(Princeton, 1945.), str. 145. Ona podcrtava da su se kotski filozofi svi eljeli otkinuti od kartezijanskogracionalizma, s njegovim naglaavanjem apstraktnog intelektualizma i priroenih ideja, i ponavlja isticanjeantiindividualistikih sklonosti Davida Humea (str. 106, 155) rabei termin individualistiki u smislukoji smo ovdje zvali lanim, racionalistikim. Ali ona prigodimice pada natrag u uobiajenu pogrekusmatrajui ih reprezentativnim i tipinim za misao stoljea (str. 176). Ponajvie kao posljedica prihvaanjanjemake koncepcije Prosvjetiteljstva, jo uvijek ima previe sklonosti promatranju pogleda svih filozofaosamnaestog stoljea kao slinih, premda su razlike izmeu engleskih i francuskih filozofa u mnogomepogledu puno vanije od slinosti. S uobiajenom navikom trpanja u isti ko Adama Smitha i Quesnaya,uzrokovanom prijanjim vjerovanjem da je Smith mnogo dugovao fiziokratima, trebalo bi svakako prekinutisada kad je to vjerovanje opovrgnuto nedavnim otkriima W. R. Scotta (vidi njegovu knjiguAdam Smith asStudent and Professor, Glasgow, 1937., str. 124). Znaajno je takoer da se i o Humeu i o Smithu izvjeujekako su obojica bili potaknuti na svoj rad suprotstavljanjem Montesquieuu.

Neto sugestivnog razlaganja razlika izmeu britanskih i francuskih drutvenih filozofa osamnaestogstoljea, iako poneto iskrivljenog autorovim neprijateljstvom spram ekonomskog liberalizma prvih, nai ese u Rudolf Goldscheid, Grundlinien zu einer Kritik der Willenskraft, Vienna, 1905., str. 32-37.


10/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 51anja i, jo manje, da je u njemu postojala prirodna harmonija interesa neovisna o po-zitivnim institucijama, kako bi se htjelo u jo jednom od tekuih iskrivljivanja njihovihargumenata. Oni su bili vie nego tek svjesni sukoba individualnih interesa i isticali sununost dobro konstruiranih institucija kojima bi pravila i naela natjecateljskih inte-resa i ublaenih prednosti16pomirivala sukobljene interese, ne dajui niti jednoj grupimoda svoje poglede i interese uini uvijek prevladavajuim nad pogledima i interesi-ma svih drugih.

4.

Jedno je mjesto u ovim temeljnim psihologijskim pretpostavkama nuno neto

iscrpnije razmotriti. Kako je uvjerenje da individualizam odobrava i ohrabruje ljudskusebinost jedan od glavnih razloga to ga toliki ne vole, a kako je zbrka koja s tim u vezipostoji uzrokovana jednom zbiljskom intelektualnom potekoom, moramo paljivo is-pitati znaenje njegovih pretpostavki. Ne moe biti dvojbe, dakako, da su u jeziku veli-kih pisaca osamnaestog stoljea ovjekovo sebeljublje (self-love), ili ak njegovi se-

bini interesi (selfish interests), bili predstavljeni kao univerzalni pokreta, te da suoni pod tim izrazima mislili ponajprije na moralni stav za koji su smatrali da iroko pre-vladava. Ovi izrazi, ipak, nisu znaili egoizam u uskom smislu brige za samo neposred-ne potrebe neije vlastite osobe. Sebstvo (self), za koje se pretpostavljalo da je jedina

briga ljudi, ukljuivalo je dakako njihovu obitelj i prijatelje; a za argument ne bi inilonikakvu razliku ni ako bi ono ukljuivalo bilo to do ega je ljudima zapravo stalo.

Daleko vanija od toga moralnog stava, koji bi se mogao smatrati promjenljivim,jest jedna neosporna intelektualna injenica za koju se nitko ne moe nadati da e je

promijeniti i koja je sama po sebi dostatna osnova za zakljuke koje su individualistikifilozofi izvukli. To je konstitucionalna ogranienost ovjekova znanja i interesa, inje-nica da on ne moepoznavati vie od sitnoga dijela cjeline drutva i da su, prema tome,neposredni uinci koje e njegova djelovanja imati u okruenju koje mu je znano sveto moe ulaziti u njegove motive. Sve mogue razlike u moralnim stavovima ljudi is-

padaju vrlo malenima ukoliko je rijeo njihovu znaenju za drutvenu organizaciju, kadih se usporedi s faktom da su injenice uskoga okruenja kojemu je on sredite sve toovjekov mozak moe efektivno obuhvatiti; da su, bio on potpuno sebian ili najsavre-niji altruist, ljudske potrebe o kojima on moeefektivno voditi rauna gotovo zanemari-vi djelipotreba svih lanova drutva. Zbiljsko pitanje, prema tome, nije: je li ovjek, ili

bi li trebao biti, voen sebinim motivima veje pitanje, moemo li mu dopustiti da usvojim djelovanjima bude voen onim neposrednim posljedicama za koje moe znati i onjima brinuti, ili bi ga trebalo tjerati da ini ono to izgleda primjereno nekome drugo-me za koga se pretpostavlja da posjeduje potpunije shvaanje znaenja tih djelovanja za

drutvo kao cjelinu.Prihvaenoj kranskoj tradiciji da ovjek mora biti slobodan slijeditisvojusavjest u

pitanjima morala ako njegovim djelovanjima treba pripisivati neke zasluge, ekonomistisu dodali daljnji argument kako bi on morao biti slobodan da potpuno koristi svojezna-

16Edmund Burke, Thoughts and Details on Scarcity(1795.), u Works(Worlds Classics izd.), VI, 15.


11/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 52nje i vjetinu, da mu mora biti doputeno da se rukovodi svojom brigom za posebnestvari o kojima onzna i do kojih je njemustalo, ako se od njega oekuje da pridonesezajednikim svrhama drutva toliko mnogo koliko je uope sposoban. Njihov glavni

problem bio je kako bi te ograniene brige, koje zapravo odreuju djelovanja ljudi,mogle biti uinjene efektivnim pobudama koje bi ih naputile da dobrovoljno pridonesu,koliko uope mogu, potrebama koje lee izvan dosega njihova vidokruga. Ekonomistisu prvi put shvatili da je trite, kad se razraslo, postalo efektivnim nainom da se ov-

jeka prinudi da sudjeluje u nekom procesu koji je kompleksniji i proteniji nego to bion mogao shvatiti, i da preko trita pridonosi ciljevima koji nisu bili dijelom njegovesvrhe.

Bilo je gotovo neizbjeno da klasini pisci u objanjavanju svoje teze rabe jezik

kome je bilo sueno da bude krivo shvaen i da tako zaslue reputaciju onih koji suhvalili sebinost. Razlog tome otkrivamo vrlo brzo kad jednostavnim jezikom pokua-mo ponovo izloiti njihov ispravan argument. Uinimo li to saeto, rekavi da ljudi usvojim djelovanjima jesu i trebaju biti voenisvojiminteresima i eljama, to e se od-mah krivo shvatiti ili iskriviti u lanu tezu da oni jesu ili trebaju biti iskljuivo rukovo-eni svojim osobnim potrebama ili sebinim interesima, dok ono to mi mislimo jest daim treba biti doputeno teiti bilo emu to onidre poeljnim.

Druga fraza koja zbunjuje, koritena da istakne jednu vanu poantu, jest slavna pret-postavka da svaki ovjek najbolje poznaje svoj interes. U tom obliku teza nije ni plauzi-bilna niti nuna za individualistike zakljuke. Istinska osnova ovog argumenta jest danitko ne moe znati tkozna najbolje i da je jedini put kojim to moemo saznati put krozdrutveni proces u kojem je svakome doputeno da pokua i vidi to moe uiniti. Fun-damentalna pretpostavka, ovdje kao i drugdje, jest neograniena raznolikost ljudskih

nadarenosti i vjetina, te konzekventno neznanje bilo kojeg pojedinanog individuuma oveini onoga to je poznato svim drugim lanovima drutva uzetim zajedno. Ili, dadrukije izrazimo ovu fundamentalnu tvrdnju, ljudski Um, s velikim U, ne postoji u

jednini, kao dan ili dostupan bilo kojoj posebnoj osobi to, ini se, pretpostavlja racio-nalistiki pristup vese mora shvatiti kao interpersonalni proces u kojem svaiji dop-rinos provjeravaju i ispravljaju drugi. Ovaj argument ne pretpostavlja da su svi ljudi

jednaki po svojim prirodnim nadarenostima i sposobnostima, vesamo to da niti jedanovjek nije kvalificiran izricati konani sud o sposobnostima koje drugi posjeduje ili zakoje e mu biti doputeno da ih primijeni.

Ovdje bih moda smio spomenuti da ljude moemo tretirati jednako samo zato tosu zbiljski nejednaki. I kad bi svi ljudi bili potpuno jednaki u svojim nadarenostima isklonostima, trebali bismo ih tretirati razliito, kako bismo postigli bilo koju vrst dru-tvene organizacije. Na sreu, oni nisu jednaki; i samo tome dugujemo to diferencijacijufunkcija ne treba nalagati arbitrarnim odluivanjem neke organizirajue volje vemo-emo, nakon to smo stvorili formalnu jednakost pravila koja se na jednak nain pri-mjenjuju na sve, ostaviti svakog individuuma da pronae svoju vlastitu razinu.


12/22


13/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 54moe postii, mora odgovarati relativnoj vanosti udaljenijih i njemu neznanih uinakanjegovih djelovanja za druge.

Najprije emo se prihvatiti problema odreivanja podruja odgovornosti, a drugiproblem ostavljamo za poslije. Ako ovjek treba ostati slobodnim da bi potpuno isko-ristio svoje znanje ili vjetinu, razgraniavanje podruja odgovornosti ne smije dobititakav oblik da mu se nalau posebni ciljevi koje mora nastojati postii. To bi znailonametanje specifine dunosti prije nego odreivanje podruja odgovornosti. Ono nesmije dobiti ni oblik alociranja pojedincu nekih specifinih resursa koje bi odabiralaneka vlast, jer bi to oduzelo mogunost izbora iz njegovih ruku gotovo isto toliko koliko

bi to inilo nametanje specifinih zadataka. Ako je na ovjeku da izrazi svoju vlastitunadarenost, odreenost njegova podruja odgovornosti mora izgledati kao rezultat nje-

govih djelovanja i planiranja. Rjeenje ovog problema koje su ljudi postupno razvili ikoje prethodi vladavini u modernom smislu rijei jest prihvaanje formalnih naela,stalnog pravila po kojem se ivi, zajednikog svakome u drutvu18 pravila koja, na-dasve, osposobljavaju ovjeka da razlikuje izmeu svoga i tuega, i iz kojih on i njegovisudruzi mogu utvrditi to je njegovo, a to podruje odgovornosti nekoga drugoga. Te-meljna oprenost izmeu vladavine po pravilima, ija je glavna svrha da obavijeste po-

jedinca to je njegovo podruje odgovornosti unutar kojega mora oblikovati svoj ivot, ivladavine po nalozima koji nameu specifine dunosti, postala je tako nejasnom pos-ljednjih godina da je nuno malo je potanje razmotriti. Ona ukljuuje nita manje negorazlikovanje izmeu slobode pred zakonom i koritenja zakonodavne mainerije bilaona demokratska ili ne radi ukidanja slobode. Sutinska poanta nije u tome da bi izavladinih djelovanja trebalo stajati neko naelo kojim bi se rukovodila, veda bi vladutrebalo ograniiti na tjeranje pojedinaca da potuju naela koja su njimapoznata i kojamogu uzimati u obzir pri svojim odlukama. Ona znai, nadalje, da ono to pojedinac

smije ili ne smije uiniti, ili to moe oekivati da njegovi sudruzi ine ili ne ine, moraovisiti ne o nekim udaljenim i posrednim posljedicama koje njegova djelovanja moguimati, veo neposrednim i lako prepoznatljivim okolnostima za koje se moe pretposta-viti da su mu poznate. On mora imati pravila koja se odnose na tipi ne situacije, defini-rana u okvirima onoga to je poznato osobama koje djeluju, a bez obzira na dalekeuinke u posebnim sluajevima pravila koja e, ako se redovito potuju, u veini slu-ajeva blagotvorno djelovati, ak i ako ne djeluju tako u poslovinim tekim sluaje-vima koji su osnova loeg zakona.

Najopenitije naelo na kome se temelji neki individualistiki sustav jest da onkoristi sveope prihvaanje openitih principa za stvaranje poretka u drutvenim poslo-vima. Takvoj vladavini preko naela suprotno je kada, na primjer, jedna nedavna skicaza kontrolirano gospodarstvo sugerira kao temeljno naelo organizacije ... da bi u sva-kom posebnom sluaju trebala prevladavati sredstva koja najbolje slue drutvu.19

Znak je ozbiljne pomutnje govoriti o naelu kad sve to se htjelo jest da vlada svrhovi-tost, a ne ikakvo naelo; tada sve ovisi o tome to vlast odreuje kao interese drutva.

18 John Locke, Two Treatises of Government (1690.), Knjiga II, pogl. 4, par. 22: Sloboda ljudi podvladavinom jest kad imaju stalno pravilo po kojem ive, zajedniko svakome u drutvu, stvoreno odzakonodavne vlasti koja se u njemu izdigla.

19Lerner, op. cit., str. 5.


14/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 55Naela su sredstva za sprjeavanje sudaranja meu sukobljenim interesima, a ne skuputvrenih ciljeva. Nae podvrgavanje openitim naelima nuno je zato to nas u prak-tikom djelovanju ne moe voditi potpuno poznavanje i vrednovanje svih njegovih pos-ljedica. Tako dugo dok ljudi nisu sveznajui, jedini put da pojedinac stekne slobodu jesuopenita pravila po kojima se odreuje podruje unutar kojega on sam odluuje. Nemoe biti nikakve slobode ako vlada nije ograniena na posebne vrste djelovanja, vesvoje moi moe koristiti na bilo koji nain koji slui posebnim ciljevima. Ima tome vedugo kako je lord Acton upozorio: Kad god je neka pojedinana stvar definirana takoda je uinjena vrhunaravnim ciljem drave, bila to korist neke klase, sigurnost ili snagazemlje, najvea srea najveeg broja ili podravanje bilo koje spekulativne ideje, dravaneizbjeno za neko vrijeme postaje apsolutnom.20

6.

Ali, ako je na glavni zakljuak da individualistiki poredak mora poivati naprovedbi apstraktnih naela prije nego na provedbi specifinih naloga, to i dalje ostavljaotvorenim pitanje o vrsti openitih pravila koju elimo. On uglavnom vezuje vrenje

prisilne vlasti uz samo jednu metodu, ali i nadalje ostavlja gotovoneogranien prostorljudskoj ingenioznosti u stvaranju najuinkovitijeg skupa pravila; no, iako e najboljarjeenja konkretnih problema morati biti otkrivena kroz iskustvo, kada je rijeo poelj-noj prirodi i sadraju tih pravila, u openitim naelima individualizma ima mnogo vieno to smo mi iz njih u stanju nauiti. Ponajprije, postoji jedan vaan zakljuak koji sli-

jedi iz onoga to je vebilo reeno, to jest da pravila, poto su tu zato da slue kao sig-nalne toke pojedincima pri stvaranju njihovih vlastitih planova, trebaju biti projektira-na tako da ostanu punovrijednima u duim razdobljima. Liberalna ili individualistika

politika sutinski mora biti politika na duge rokove; sadanja moda usredotoivanja nakratkorone uinke i opravdavanja argumentom da smo na dugi rok svi mrtvi, neiz-

bjeno vodi oslanjanju na naloge prilagoene posebnim okolnostima trenutka, umjestona pravila izraena u terminima tipinih situacija.

Svakako, iz temeljnih naela individualizma mi trebamo i dobivamo mnogoizraeniju pomo od pukog pomaganja u konstruiranju prikladnog pravnog sustava.

Nastojanje da se, slijedei svoje interese, ovjek navede da pridonese koliko god moepotrebama drugih ljudi, ne vodi tek opem naelu privatnoga vlasnitva; ono nam ta-koer pomae u odreivanju to bi trebalo biti sadraj prava vlasnitva vezanih uz razli-ite vrste stvari. Da bi pojedinac pri svojim odlukama vodio rauna o svim fizikimuincima koje one uzrokuju, nuno je da podruje odgovornosti o kojem sam govorio

bude tako oblikovano da saeto, ali koliko je god mogue potpuno, ukljui sve izravneuinke koje njegova djelovanja imaju na zadovoljavanja potreba drugih ljudi izvedenih

iz stvari koje su pod njegovom kontrolom. To se u cjelini postie jednostavnom kon-cepcijom vlasnitva kao iskljuivog prava na upotrebu posebne stvari, kad su u pitanju

pokretni uinci ili ono to pravnici nazivaju preostalom imovinom. Ali to postavljamnogo tee probleme kad je rije o zemljitu, gdje nam poznavanje naela privatnogvlasnitva pomae vrlo malo dok ne znamo tono kakva prava i obveze vlasnitvo uk-

20Lord Acton,Nationality(1862.), pretiskano u The History of Freedom and Other Essays (1907.), str. 288.


15/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 56ljuuje. A kad se okrenemo problemima novijeg datuma, kao to su kontrola zraka ilielektrine energije, ili izuma i knjievnih ili umjetnikih djela, samo e nam povratak narationale vlasnitva pomoi pri odluivanju to bi u odreenom sluaju trebalo bitiunutar podruja kontrole ili odgovornosti pojedinca.

Ne mogu ovdje dalje ulaziti u fascinantnu temu prikladnoga pravnog okvira zadjelatni individualistiki sustav ili se uputati u raspravu o mnogim dodatnim funkcija-ma vlade, poput pomaganja pri irenju informacija i izbjegavanju izravno izbjeive ne-izvjesnosti,21 ime bi se mogla uvelike poveati uspjenost pojedinanog djelovanja.Spomenuo sam ih samo zato da naglasim kako vlada ima i drugih (i ne koercitivnih!)mogunosti osim puke prisile graanskoga i krivinoga zakonika, koje individualistikanaela mogu u potpunosti opravdati.

Ostala je, ipak, jedna toka koju sam ve spominjao, ali koja je tako vana da jojmoram pokloniti jo pozornosti. Svaki djelatni individualistiki poredak mora biti obli-kovan tako da relativne nadoknade, koje pojedinac moe oekivati od razliitih upotrebasvojih sposobnosti i resursa, ne samo odgovaraju relativnoj korisnosti za druge od ui-naka njegovih napora nego i da odgovaraju objektivnim rezultatima njegovih napora, ane njihovim subjektivnim zaslugama. Efektivno konkurentsko trite zadovoljava obaova uvjeta. S drugim od njih u vezi, nae osobno shvaanje pravde tako je esto revolti-rano impersonalnim odlukama trita. Ipak, ako pojedinac treba biti slobodan da izabire,neizbjeno je da treba ponijeti i rizik koji je vezan uz izbor te da stoga treba biti i nagra-en, ne prema svojim dobrim ili loim namjerama ve iskljuivo na osnovi vrijednostirezultata za drugoga. Moramo se suoiti s injenicom da je ouvanje individualne slo-

bode nespojivo s punim zadovoljavanjem naih pogleda na distributivnu pravdu.

7.

Dok teorija individualizma tako mora dati znaajan prilog stvaranju tehnikekonstruiranja prikladnog pravnog okvira i poboljanju institucija koje su izrasle sponta-no, ona dakako stavlja teite na injenicu da je dio naeg drutvenog poretka, kojimoe ili treba biti stvoren kao svjesni proizvod ljudskog uma, samo mali dio svih snagadrutva. Drugim rijeima, da drava, utjelovljenje odlukama organizirane i svjesno up-ravljane moi, treba biti samo mali dio mnogo bogatijeg organizma to ga nazivamodrutvom, te da ona treba osigurati samo okvir unutar kojega slobodna (i prema tomene svjesno upravljana) suradnja ljudi ima maksimum prostora.

21 Aktivnosti koje vlada moe svrhovito poduzeti kako bi smanjila doista izbjeivu neizvjesnost zapojedince, predmet su tolikih zabuna, da se bojim ostaviti u tekstu samo kratke aluzije na njih bez daljnjihobjanjenja. Iako je lako zatititi odreenu osobu ili grupu od gubitka koji moe uzrokovati nepredvienapromjena tako da se ljude sprijei da je zamijete, stvar je u tome da to samo prebacuje gubitak na druga plea,ali ga ne onemoguuje. Tj., ako je kapital koji je uloen u vrlo skupi pogon zati en od toga da zbog novihizuma zastari, na taj nain da se zabrani uvoenje takvih novih izuma, to poveava sigurnost vlasnikapostojeeg pogona, ali liava javnost dobrobiti novih izuma. Ili, drugim rijeima, neizvjesnost za drutvo ucjelini nije doista umanjena ako smo ponaanje ljudi uinili predvidivijim sprjeavajui ih da se prilagodenekoj nepredvienoj promjeni u njihovu znanju o svijetu. Jedino pravo smanjenje neizvjesnosti sastoji se upoveavanju njihova znanja, a nikada u sprjeavanju ljudi da novo znanje iskoriste.


16/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 57To tjera na izvoenje stanovitih zakljuaka u kojima se istinski individualizam jo

jedanput otro suprotstavlja lanom individualizmu racionalistikog tipa. Prvi je, da suodlukama organizirana drava, na jednoj strani, i pojedinac, na drugoj, daleko od togada budu jedinim stvarnostima, uz odluno potiskivanje svih posredovnih formacija iasocijacija, to je kao cilj imala Francuska revolucija. Neprinudne konvencije drutve-nog meusobnog openja smatraju se sutinskim imbenicima ouvanja normalnogafunkcioniranja ljudskog drutva. Drugi je, da pojedinac, sudjelujui u drutvenim proce-sima, mora biti pripravan i voljan prilagoditi se promjenama i podvrgnuti se konvenci-

jama koje nisu rezultat razumskog projekta, ije opravdanje u posebnom sluaju moene biti prepoznatljivo, te koje e mu se esto initi neshvatljivim i iracionalnim.

O toj prvoj toki ne moram puno govoriti. Da istinski individualizam uvruje

vrijednost obitelji i svih zajednikih napora male zajednice i skupine, da on vjeruje ulokalnu autonomiju i dobrovoljno udruivanje, te da njegovo dobivanje spora doistauvelike poiva na tvrdnji kako puno toga zbog ega se uobiajeno priziva dravna ak-cija prinude moe biti uinjeno bolje dobrovoljnom suradnjom to se ne mora daljenaglaavati. Tome ne moe biti vee suprotnosti od lanoga individualizma koji sve temale grupe eli rastvoriti u atome meu kojima ne bi bilo druge kohezije osim prisilnih

pravila koja namee drava, i koji nastoji sve drutvene veze uiniti propisanima um-jesto da se drava koristi uglavnom kao zatita pojedinca protiv drskog prisvajanja moiprisile od strane malih grupa.

Isto toliko vane za funkcioniranje individualistikog drutva kao i ovo okupljanje umanje grupe ljudi, jesu tradicije i konvencije koje nastaju u slobodnom drutvu, a koje

bez podvrgavanja prisili uspostavljaju gipka, ali normalno potivana pravila to ponaa-nje drugih ljudi ine u visokom stupnju predvidivim. Voljnost da se podvrgava takvim

pravilima, ne samo tako dugo dok se razumije njihov razlog vesve dok se nema jasanrazlog za suprotno ponaanje, jest sutinski uvjet za postupnu evoluciju i poboljavanjepravila meusobnog drutvenog openja; a spremnost da se uobiajeno podvrgava pro-izvodima drutvenog procesa koje nitko nije projektirao i ije razloge nitko ne mora ra-zumjeti, takoer je neizostavni uvjet ako oekujemo da je mogue rijeiti se prinude.22Ope je mjesto da e postojanje zajednikih konvencija i tradicija unutar neke skupineljudi osposobiti njezine pripadnike da rade zajedno glatko i uinkovito s puno manjeformalne organiziranosti i prinude nego neka skupina bez takve zajednike pozadine.Ali obratno, iako ne tako dobro poznato, vjerojatno nije manje istinito: da u drutvu u

22 Razlika izmeu racionalistikoga i istinskog individualistikog pristupa dobro se vidi u razliitimpogledima koje francuski promatrai iskazuju o prividnoj iracionalnosti engleskih drutvenih institucija. DokHenri de Saint-Simon jadikuje kako cent volumes in folio, du caractre plus fin, ne suffiraient pas pourrendre compte de toutes les inconsquences organique qui existent en Angleterre (sto svezaka in folio, unajsitnijem pismu, ne bi dostajalo za prikazivanje svih organskih nedosljednosti koje postoje u Engleskoj prev.), Oeuvres de Saint-Simon et dEfantin(Paris, 1865-78.), XXXVIII, 179. De Tocqueville odvraa queces bizarreries des Anglais pussent avoir quelques rapports avec leur liberts, cest ce qui ne lui tombe point

dans lesprit (da bi te bizarnosti Engleza mogle imati neke veze s njihovim slobodama, to mu [Saint-Simonu prev.] uope ne pada na pamet),LAncien rgime et la rvolution, 7. izd., Paris, 1866., str. 103.


17/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 58kome su konvencije i tradicija uinile ponaanje ljudi u velikom stupnju predvidivim,

prisila moe biti samo zadrana na minimumu.23

To me vodi mojoj drugoj poanti: u svakom kompleksnom drutvu u kome uincisvaijeg djelovanja seu daleko preko mogueg dosega njegova vienja, nuno je poje-dinevo podvrgavanje anonimnim i naoko iracionalnim drutvenim silama. To je pod-vrgavanje koje mora ukljuiti ne samo prihvaanje pravila ponaanja kao valjanih bezispitivanja, to u posebnom sluaju znai njihovo potivanje, ve takoer ukljuuje ispremnost prilagoivanja promjenama koje mogu duboko pogoditi njegovo bogatstvo i

prilike, a mogu imati uzroke koji su mu sasvim nerazaznatljivi. Moderni ovjek naginjepobuni protiv toga, osim ako se moe pokazati da nunost poiva na razlogu koji je ja-san i prikaziv svakom pojedincu. Upravo stoga, shvatljiva enja za razumljivou

stvara iluzorne zahtjeve koje nikakav sustav ne moe zadovoljiti. ovjek u kompleks-nome drutvu moe imati izbora samo izmeu toga da se prilagodi onome to mu se inipoput slijepe sile drutvenog procesa i poslunosti spram naloga nekoga nadreenog.Tako dugo dok pozna samo vrstu stegu trita, lako moe smatrati poeljnijim danjime upravlja neka druga ljudska pamet; ali, kada to iskua, uskoro otkriva da mu je

prije bio ostavljen barem nekakav izbor, dok mu sada ne ostaje nikakav, te da je boljeimati izbora izmeu nekoliko neugodnih alternativa nego biti prisiljen na neku od njih.

Nevoljnost podnoenja ili potivanja bilo kakvih drutvenih sila koje nisuprepoznatljive kao proizvod razumskog projekta, koja je tako vaan uzrok sadanje eljeza sveobuhvatnim ekonomskim planiranjem, zapravo je samo aspekt jednog openitijegzbivanja. Istu tendenciju susreemo na polju morala i konvencija, u elji da se postojei

jezici zamijene nekim umjetnim, te u cjelini modernoga stava spram procesa koji vla-daju rastom znanja. Uvjerenje da u doba znanosti samo sintetiki sustav morala, umjetni

jezik, ili ak umjetno drutvo mogu biti opravdani, kao i rastua nevoljnost da se ovjekpokloni pred bilo kakvim moralnim pravilima ija korisnost nije racionalno dokazana,ili da se prikloni konvencijama iji rationalenije poznat, sve su to iskazivanja istogatemeljnog pogleda koji eli da sva drutvena djelovanja budu prepoznatljivi dio nekoga

jedinstvenog i koherentnog plana. To su rezultati onoga istog racionalistikog indivi-dualizma koji u svemu eli vidjeti proizvod svjesnog pojedinanog uma. To dakakozasigurno nisu rezultati istinskoga individualizma i mogu ak oteati ili onemoguitidjelovanje slobodnog i istinski individualistikog sustava. Zapravo, velika pouka kojunam prua individualistika filozofija pouava nas u ovom pogledu da, iako ne mora bititeko razoriti spontane formacije koje su nenapustiva osnova slobodne civilizacije, kada

bi jedanput ti temelji bili razoreni, voljna rekonstrukcija takve civilizacije mogla bi na-dilaziti nae moi.

23Je li nuno jo jedanput navesti Edmunda Burkea da bismo podsjetili itatelja koliko je po njemu snagamoralnih pravila bila sutinskim uvjetom za mogunost slobodnog drutva? Ljudi su podobni za graanskuslobodu, pisao je on, upravo razmjerno svojoj spremnosti da navuku moralne lance vlastitim udnjama;srazmjerno tome koliko je njihova ljubav za pravdu iznad njihove lakomosti; srazmjerno tome koliko jenjihovo zdravo i trijezno razumijevanje iznad njihove tatine i drskosti; srazmjerno tome koliko su spremnijisluati savjete mudrog i dobrog i koliko im daju prednost pred laskanjem hulja.,A Letter to a Member of theNational Assembly(1791.), u: Works(Worlds Classics izd.), IV, 319.


18/22


Poanta koju elim izvesti dobro je ilustrirana prividnim paradoksom da se Nijemce,iako se obino smatraju vrlo povodljivima, takoer esto opisuje i kao osobite individu-aliste. Ima neto istine u tome da se ovaj takozvani njemaki individualizam esto pred-stavlja kao jedan od razloga zbog kojih Nijemci nikada nisu uspjeli razviti slobodne po-litike institucije. U racionalistikom smislu rijei, kroz inzistiranje na razvoju origi-nalnih osobnosti koje bi u svakom pogledu bile proizvod svjesnog izbora pojedinca,njemaka intelektualna tradicija doista njeguje vrstu individualizma kakva je drugdjemalo poznata. Dobro se sjeam kako sam i sam bio iznenaen i ak okiran kad sam, usvom prvom susretu s engleskim i amerikim suvremenicima, kao mladi student otkriokoliko su se oni pripravni konformirati uobiajenome u svemu izvanjskom radije nego

da budu ponosni to su veinom razliiti i originalni, to bi se meni inilo prirodnim.Ako dvojite o vanosti takva pojedinanog iskustva, nai ete da je ono potpuno potvr-eno u veini njemakih rasprava o, na primjer, engleskom sustavu javnog kolstva,kakve ete nai u dobro poznatoj Dibeliusovoj knjizi o Engleskoj.24Stalno ete iznovanailaziti na isto iznenaivanje tom tenjom za dobrovoljnim konformiranjem i vidjetikako se ona suprotstavlja ambiciji mladog Nijemca da razvije originalnu osobnostkoja u svakom pogledu izraava ono to je nauio smatrati ispravnim i istinitim. Ovajkult izrazite i razliite individualnosti ima, dakako, duboke korijene u njemakoj inte-lektualnoj tradiciji, a kroz utjecaj nekih od svojih najveih eksponenata, osobitoGoethea i Wilhelma von Humboldta, osjetio se daleko izvan njemakih granica, pa se

jasno vidi i u J. S. Millovoj knjiziLiberty(O slobodi).

Ova vrsta individualizma ne samo da nema niega zajednikog s istinskimindividualizmom vese doista moe pokazati ozbiljnom zaprekom glatkom funkcioni-

ranju individualistikoga sustava. Moe li slobodno ili individualistiko drutvo uspje-no funkcionirati ako su ljudi odveindividualistiki u lanom smislu, ako su previeneskloni da se dobrovoljno konformiraju tradicijama i konvencijama, te ako odbijaju

priznati sve to nije svjesno projektirano ili to se ne moe demonstrirati kao racionalnosvakom pojedincu morat e ostati otvorenim pitanjem. U najmanju je ruku shvatljivoto je prevladavanje ove vrste individualizma uinilo da se ljudi dobre volje razoara-vaju u mogunost postizanja reda u slobodnom drutvu te ih je ak sililo da trae dikta-torsku vladu s vlau da nametne drutvu red koji ono samo nee proizvesti.

U Njemakoj, osobito, ovo davanje prednosti odlunoj organizaciji i odgovarajuiprezir spram spontanoga i nekontroliranoga snano je podravala tenja k centralizacijikoju je stvorila borba za nacionalno jedinstvo. U zemlji koja ima u biti tek lokalne tradi-cije, nastojanje spram jedinstva podrazumijeva sustavno protivljenje gotovo svemu toizrasta spontano i njegovo zamjenjivanje umjetnim tvorbama. Moda nije trebalo tolikoiznenaditi to su Nijemci, u toj oajnikoj potrazi za tradicijom koju nisu imali,25zavrili stvarajui totalitarnu dravu koja ih je prisilila na ono to su osjeali da im ne-dostaje.

24W. Dibelius,England (1923.), str. 464-68 engleskoga prijevoda 1934.

25E. Vermeil, Germanys Three Reichs, London, 1944., str. 224.


19/22


Ako je istina da je progresivna tendencija kretanja spram centralne kontrole svihdrutvenih procesa nezbjean rezultat pristupa koji inzistira da sve mora biti uredno is-

planirano i natjerano da pokae prepoznatljivi poredak, onda je takoer istina da ovatendencija tei stvaranju uvjeta u kojima nita osim svemone centralne vlade ne moesauvati poredak i stabilnost. Koncentriranje svih odluka u ruke same vlasti proizvodistanje stvari u kome je i ono malo strukture to je drutvo jo uvijek ima, drutvu na-metnuto od vlade. A u takvom stanju stvari pojedinci su postali jedinice koje je uvijekmogue zamijeniti, ni s kakvom drugom odreenom ili trajnom povezanou jednih sdrugima izvan one koja je odreena sveobuhvatnom organizacijom. U argonu moder-nih sociologa ovaj tip drutva postao je poznat kao masovno drutvo. To je naziv koji

unekoliko vara, zato to karakteristine odlike ove vrste drutva nisu toliko rezultat sa-moga broja koliko ga odlikuju odsutnost svake spontane strukture osim one koju je utis-nula odluna organizacija, nesposobnost da razvije svoje vlastite diferencijacije, te dos-ljedna ovisnost o moi koja ga odluujue modelira i oblikuje. To je povezano s broje-vima jedino utoliko ukoliko e u veim nacijama proces centralizacije mnogo prije dos-tii toku gdje odluna organizacija s vrha gui one spontane formacije koje su temelje-ne bliim i prisnijim kontaktima od onakvih kakvi mogu postojati u velikoj jedinici.

Ne iznenauje da je u devetnaestom stoljeu, kad su te tendencije prvi put postalejasno vidljivima, suprotstavljanje centralizaciji postalo jednim od glavnih interesa indi-vidualistikih filozofa. Ovo suprotstavljanje osobito je istaknuto u spisima dvojice veli-kih povjesniara, De Tocquevillea i lorda Actona, ija sam imena veprije izdvojio kaoimena vodeih predstavnika istinskog individualizma u devetnaestom stoljeu; ono jeizraeno u njihovim snanim simpatijama za male zemlje i za federalnu organizaciju

velikih jedinica. Danas ima ak i vie razloga za miljenje da bi male zemlje uskoromogle postati zadnjim oazama koje e sauvati slobodno drutvo. Moe biti da je veprekasno za zaustavljanje fatalnog tijeka progresivne centralizacije u veim zemljamakoje su dobrano na putu da proizvedu masovna drutva u kojima dolazi do toga da sedespotizam pojavljuje kao jedino spasenje. Hoe li tomu ak i male zemlje izbjei, ovi-sit e o tome hoe li se odrati slobodnima od otrova nacionalizma, koji je oboje: i za-

poinjanje i rezultat istog stremljenja k drutvu koje je svjesno organizirano s vrha.

Stav individualizma spram nacionalizma, koji je intelektualno tek brat blizanacsocijalizmu, zasluivao bi posebnu raspravu. Ovdje mogu samo istaknuti da je funda-mentalna razlika izmeu onoga to se u devetnaestom stoljeu smatralo liberalizmom usvijetu engleskoga govora, i to se tako nazivalo na kontinentu, usko povezana s njiho-vim nastankom, svakoga napose, iz istinskoga individualizma i iz lanoga racionalisti-kog individualizma. Samo se liberalizam u engleskome smislu rijei openito suprot-stavljao centralizaciji, nacionalizmu i socijalizmu, dok je liberalizam koji je prevladavaona kontinentu odobravao sve troje. Trebao bih svakako dodati da u ovoj, kao i u mno-gim drugim stvarima, John Stuart Mill i kasniji engleski liberalizam koji je od njega

potekao, pripadaju barem toliko kontinentalnoj koliko i engleskoj tradiciji; nije mi poz-nata niti jedna rasprava koja bi bolje rasvjetljavala ove temeljne razlike od Actonove


20/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 61kritike ustupaka koje je Mill uinio nacionalistikim tendencijama kontinentalnog libe-ralizma.26

10.

Jo su dvije razlikujue toke izmeu dvije vrste individualizma koje takoer najbo-lje ilustrira stajalite lord Actona i De Tocquevillea u njihovom pogledu na demokracijui jednakost kroz trendove koji su postali upadljivi u njihovo vrijeme. Istinski individua-lizam ne samo da vjeruje u demokraciju vemoe polagati pravo na to da demokratskiideali izviru iz temeljnih naela individualizma. Ipak, dok individualizam potvruje da

bi sva vlast trebala biti demokratska, on nema nikakve praznovjerne vjere u omnikom-

petentnost veinskih odluka, a osobito odbija pristati da apsolutna mo, po hipotezipopularnog podrijetla, moe biti isto tako legitimna kao i ustavna sloboda.27On vjerujeda pod demokracijom, ne manje nego pod bilo kojom drugom formom vladavine, pod-ruje prisilnog upravljanja treba biti sueno na utvrene granice,28 a suprotstavlja seosobito najsudbonosnijem i najopasnijem od svih tekuih krivih shvaanja demokracije

vjerovanju da poglede veine moramo prihvatiti kao istinite i za budue dogaaje ob-vezujue. Ako je demokracija utemeljena na konvenciji da veinski stav odluuje o za-

jednikoj akciji, to ne znai da ono to je danas veinsko gledite treba postati openitoprihvaeni stav ak ako bi to bilo nuno da bi se postigli ciljevi veine. Naprotiv, svoopravdanje demokracije poiva na injenici da tijekom vremena ono to je danas gle-dite male manjine moe postati veinskim stajalitem. Vjerujem, doista, da je jedno odnajvanijih pitanja na koje e politika teorija trebati otkriti odgovor u bliskoj buduno-sti pitanje o utvrivanju crte razgranienja izmeu podruja na kojem veinski stavmora biti obvezujui za sve i podruja na kojem, sasvim suprotno, manjinskome stavumora biti doputeno da prevlada ako moe dati rezultate koji bolje zadovoljavaju nekizahtjev javnosti. Nadasve sam uvjeren da e, kad je rije o interesima neke posebnegospodarske grane, stav veine uvijek biti reakcionaran, stacionarni stav, i da vrijednostikonkurencije lee upravo u tome to ona manjini daje prigodu da prevlada. Gdje ona tomoe uiniti bez ikakvih moi prisile, tu uvijek na to mora imati pravo.

Ovaj stav istinskog individualizma spram demokracije ne bih mogao saeti boljenego tako da jo jedanput navedem lorda Actona: Istinsko demokratsko naelo, pisao

je on, da nitko ne moe imati vlast nad narodom, shvaa se kao da znai da nitko neemoi ograniiti ili izbjei njegovu vlast. Istinsko demokratsko naelo, da narod nee bititjeran initi ono to mu se ne svia, shvaa se kao da znai kako se od njega nikada neezahtijevati da doputa ono to mu se ne svia. Istinsko demokratsko naelo, da e voljasvakoga ovjeka biti koliko je god mogue nesputana, shvaa se kao da znai kako slo-

bodna volja kolektivnog naroda nee biti niim sputavana.29

26Lord Acton,Nationality, 1862., pretiskano u The History of Freedom, str. 270-300.

27Lord Acton, Sir Erskine Mays Democracy in Europe(1878.), pretiskano u The History of Freedom, str. 78.

28Lord Acton,Lectures on Modern History, 1906., str. 10.

29Lord Acton, Sir Erskine Mays Democracy in Europe, pretiskano u The History of Freedom, str. 93-94.


21/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 62Kada se okrenemo jednakosti, svakako treba smjesta rei da istinski individualizam

nije egalitaran u modernom smislu rijei. On ne uspijeva vidjeti nikakvog razloga danastoji uiniti ljude jednakima iako ih tretira jednako. Dok se individualizam dubokosuprotstavlja svakom propisanom privilegiju, svakoj zatiti zakonom ili silom bilokojeg prava neutemeljenog u pravilima jednako primjenjivim na sve osobe, on takoerodrie vladi pravo da ograniava ono to bi sposoban ili sretan mogli postii. On se jed-nako tako suprotstavlja svakom tvrdom ograniavanju poloaja koje pojedinci mogu

postii, bilo da se ta mokoristi za ouvanje nejednakosti ili da stvara jednakost. Nje-govo glavno naelo jest da niti jedan ovjek ili skupina ljudi ne treba imati mokona-nog odluivanja o tome kakav treba biti status drugoga ovjeka, i smatra ovo naelotako sutinskim uvjetom slobode da ono ne smije biti rtvovano ni zadovoljenju naegasmisla za pravdu niti naoj zavisti.

S toke motrita individualizma ne bi se moglo initi kako postoji ikakvo opravdanjeza prinuivanje svih pojedinaca da zaponu s iste razine kako bi ih se sprijeilo da pro-fitiraju od prednosti koje nipoto nisu sami stekli, poput one da su ih rodili roditelji inte-ligentniji ili savjesniji od prosjenih. Ovdje je individualizam doista manje individua-listiki od socijalizma, jer priznaje obitelj kao jedinicu koja je isto toliko legitimna ko-liko je to i pojedinac; a isto vrijedi i za druge grupe, poput jezinih ili vjerskih zajedni-ca, koje svojim zajednikim naporima mogu kroz duga razdoblja uspjeti za svoje pri-

padnike sauvati materijalne ili moralne standarde razliite od onih koje ima ostatak po-pulacije. De Tocqueville i lord Acton govore jednim glasom o ovoj stvari. Demokra-cija i socijalizam, pisao je Tocqueville, nemaju niega zajednikog osim jedne rijei,

jednakosti. Ali uoite razliku: dok demokracija trai jednakost u slobodi, socijalizamtrai jednakost u sputavanju i ropstvu.30A Acton mu se pridruuje u uvjerenju da jenajdublji razlog koji je Francusku revoluciju uinio tako kobnom za slobodu bila nje-

zina teorija jednakosti,31 te da je najljepa prilika koja je ikada pruena svijetu,odbaena zato to je strast za jednakou uinila ispraznom nadanje slobodi.32

11.

Bilo bi mogue jo dugo raspravljati o daljnjim razlikama koje razdvajaju dvijetradicije misli razluene naelima koja su, iako nose isti naziv, zapravo fundamentalnosuprotna. Ali ne smijem si dopustiti predaleka skretanja sa svoje zadae traganja za iz-vorima zbrke koja je iz toga nastala, i dokazivanja da postoji jedna konzistentna tradi-cija koja je slagali se vi sa mnom ili ne da je to istinski individualizam u svakomsluaju jedina vrsta individualizma koju sam spreman braniti i, kako sam doista uvjeren,koja moe biti konzistentno obranjena.

Stoga mi dopustite da se u zakljuku vratim na ono to sam kazao na po

etku: da jetemeljni stav istinskoga individualizma stav poniznosti spram procesa kojima je ovje-

anstvo postiglo stvari koje nije projektirao ili shvatio ijedan pojedinac i koje su doista

30Alexis de Tocqueville, Oeuvres compltes, IX, 546.

31Lord Acton, Sir Erskine Mays Democracy in Europe, pretiskano u The History of Freedom, str. 88.

32Lord Acton, The History of Freedom in Christianity, 1877., pretiskano u The History of Freedom, str. 57.


22/22

von Hayek, F. A., Individualizam: istiniti i lani, Polit. misao, Vol XXXVIII, (2001.), br. 1, str. 4263 63vee od individualnih pameti. Veliko je pitanje u ovome asu hoe li ovjekovoj pameti

biti doputeno da nastavi rasti kao dio tih procesa ili e se ljudski um sam okovati lan-cima koje je sam i izradio.

Individualizam nas ui da je drutvo vee od pojedinca samo dok je slobodno. Kadje kontrolirano ili se njime upravlja, ono je ogranieno na moi individualnih pametikoje ga kontroliraju ili njime upravljaju. Ako preuzetnost modernoga duha, koja ne eli

potivati nita to nije svjesno kontrolirano pojedinanim umom, ne naui na vrijemegdje treba stati, Edmund Burke nas upozorava da moemo biti sigurni kako e sve okonas postupno nestajati, dok se napokon naa zanimanja ne stisnu do dimenzija naihmozgova.

S engleskog preveo

Dag Strpi

Friedrich August von Hayek

INDIVIDUALISM: GENUINE AND FAKE

Summary

The fundamental attitude of genuine individualism is humility towards theprocess by which humankind has achieved things not designed or comprehendedby a single individual and which go beyond individual acumen. It remains to beseen whether human intelligence is to be allowed to grow as part of these proc-esses or human reason is to confine itself with the chains of its own design.

Individualism teaches us that the society is bigger than the individual only

when free. When controlled or directed, it is limited to the powers of individualbrains that control or direct it. If the presumptuousness of modern spirit that dis-misses everything not consciously controlled by the individual mind is notchecked in time, Edmund Burke cautions us that we may be sure everythingaround us is to gradually disappear, until our interests eventually shrink to the di-mensions of our brains.

Documents

Fridrih fon Hajek - Individualizam: istiniti i lažni