8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

1/14

Daniel

MIK

ULACO

Sveu6i1ite Jurja Dobrile

u Puli

Izvorni znanstveni rad.

Prihvaen za t;isak 20. 11. 2009.

unkcija

urnjetnikog djela (sistema)

`

Pri razmatranju

moguih

funkcijal

umjetnikog

djela,

naglasak je

na

umjetnikom,

a

temeljnim svoj-

stvom umjetnikog smatra se

njegova

estetska obliko-

vanost. Postavlja

se pitanje trajnosti / promjenjivosti

pojedinih funkcija,

a

osobito

estetske, u

vremenu

i

(ili) prostoru

te u odnosu na pojedine teorijske sustave

i novije trendove. Kako e se ponajvie

razmatrati

knjizevnost,

postavlja se i pitanje mogunosti njene

autonomije u odnosu na umjetnioki sistem.

Za

iscrpniji

prikaz trebalo

bi

pri

tome krenuti

jo

od P1atonaiAristote1a2 i njihove dvojbe,

no,

modema

zapadna

estetiiika misao polazi od Kanta po kome su

estetski

objekti

(umjetnika

djela) spoj osjetilne for-

me i duhovnoga

sadriaja; _spoj

materijalnog i du-

hovnog. Izostave li se

osta1e,pretezito

komunjkacijske

funkcije, tako koncipiran estetski objekt potie

recipijenta na

razmatranje

forme i sadrzaja pa stoga

njegovu

namjenu

Kant detinira

kao

svrhovitost bez

svrhe. Tu sintagmu

Cu11er3 tumai na

sljedei

nainz

1

Pojam

funkcija

(engl.

function,

njem.

F

unktion, franc.

fonction)

izveden

je od

latinskog

functioz

objavyenje,

vrenje,

0bnaanje, a

danas

se

rabi u znaenju svrhe,

ciUa

ili

namjene.

U

znanosti

o knjizevnosti (od formalizma i strukturalizma) upo-

trebljava

se u odnosu prema

pojmu

struktura (tema, motivi, meta-

strukture stila,

k0mp0zicUa, ...) i

uope pri propitivanju

znaenja i

svrhe umjetnosti u kulturi.

2 Poznata Platonova

teza

da knjifevnost laie

predstavlja

prob-

lem kompleksnog odnosa

knjiievnosti

i

zbiUe

- razliitih mogu-

nosti i

pristupa interpretaciji zbilje (historiografskog, knjizevnog,

tilozofskog,

religijskog,

...). Poznata je

i Aristotelova protuteza na

primjeru usporedbepovjesniara ipjesnika:

Povjesnik

se

naime

i

pjesnik ne razlikuju tim to govore u mjerilima ili bez mjerila

-jer

bi se

mogla

i

Herodotova

djela metnuti u mjerepa bijednako bila

povijest

neka u

mjerama

ili bez mjera

- nego je to razlika t0

jedan

govori

ono to

se

dogodilo,

a drugi

ono t0

se moie

dogoditi. Zato

je pjesnitv0

mudrzje

i vrednije

od p0vUesti,

jer

pjesniitvo govori

vie

openito, ap0vUestp0jedinadno.

(Aristotelz

Nauk 0pjesnikom

umzjeu (Poetika), prev. M. Kuzmi,

Zg.,

1912, str. 23)

Pitanje

je,

naravno,jesu liprava zbiUa i

istina uope

odredive kategorije?

0

tome

nam

ovdje

ipak

nije

suvie

raspravljati jer bismo

se morali

pozvati na tisuljetnu tradiciju

rasprave o tom pitanju. No, naehmo

se

moze

ustvrditi

kako

postoje razliite zbilje i istine: znanstvena,

religijska, politika, virtualna,

pa

jednako tako i knjiievna

(umjetnika)

zbilja i istina. Naprosto je rije o drugorn sistemu

iiija

se

zbiljnost

i istinosnost konstituira

i

odreduje

iznutra

-

vlastitim, sebi imanentnim, drugaijim parametrima

u_ odnosu

prema ostalim

sistemima.

Umjetnosti oponaajui (po Aristotelu)

izrazavaju neku zbilju koja

je

ujedno i slika zbilje i zasebna zbilja

i

fkcija.

3 Culler, Jonathan:

Knjiievna

teortja: Vrlo kratak

uvod,

AGM,

Zagreb, 2001 str. 43.

Svrhovitost

je u konstrukciji

-

oni (estetski objekti)

naeinjeni

su

tako da

kao

cjelina sastavUena

od

dUel0va

sluie

odredenoj

svrsi.

No,

svrha je

samo umjetnieko

djelo,

zad0v0Ustv0

u njegovu stvaranju ili

njime

postig-

nut0 zadovobstvo, a ne neka izvanjska namjena.

To,

zapravo,

znai da

se tekst poima kao knjiievan

kada

postavimo pitanje 0

doprinosu

njegovih dzjelova ueinku

cjeline,

a

ne /cad ga prihvaamo

kao

ponajprzje

namzje-

njenog

ostvarenju neke

svrhe

poput obavjeitavanja ili

uvjeravanja eitateba. (Culler)

Fonnalizam

i

strukturalizam uvode

pojam

funk-

cije za potrebe promatranja

estetiekog objekta.

For-

malisti smatraju da pojamfunkcye umjetnikog

djela

izmie nadzom

svjesne

autorove intencionalnosti i

pridodaje

se sustavu4 razdobya u kojemu

se one po-

javUuje. Pojednostavljeno,

umjetnik (autor) nije

vie

taj koji u vlastito djelo upisuje preferirane

funkcije,

ve

to ini ukupni sistem (Gesamtsystemg i pojedinani

Sistemi

i

okolina5) te

umjetniki

sustav nekog raz-

doblja na

nekom

prostom. Takva

tvrdnja moze se

pokuati razloziti, recimo, na

didaktiekoj i

nacionalnoj

funkciji,

koje su dominirale pretezitim

dijelom

i

hrvatske

knjizevnosti

devetnaestog

stoljea.

Iz

toga

bi, primjerice,

slijedilo da Senoa u

svoje

pripovijesti

i

povijesne

romane nije

svjesno i intencionalno

1-

4 Pojmovi sistem /sustav ovdje e se rabiti

unutar

sljedeih

odnosa:

dinamino /statieno

(sistem kao dinamian,

operacionalizi-

ran princip / sustav

kao

statian

skup

vrijednosti, uvjeta

i mogu-

nosti,

no koji, budui

da

je

primoran

rjeavati

probleme

iz

okoline,

ipak

ima naelno dinaminu strukturu

te se konstantno

restruktu-

rira);

dio

/cjelina (sistem ujedno moze biti i podsistem

neke vee

sistemske

jedinice

-

sistema

vieg reda / sustav

kao

ureden skup

istovrsnih

jedinica i

njihovih medusobnih

odnosa).

5

Luhmann,

Niclasz Teorzja

sistema;

Globus, Zagreb,

1981.

- u svojoj se teoriji fokusira na odnos

sistem

/

okolina

(System

/

Umwelt)

koji

zajedno

Eine

ukupni

sistem

(Gesamtsystem)

ili svqet

(Welt),

odnosno

sustav.

Okolina

je

za sistem,

svijet.

Ukupni sistem

nastanjen je

pojedinanim sistemima

(Teilsysteme),

a

budui

da

je

vidljiv samo

iz

sistema ne

moze

odrazavati objektivnu

sliku.

Svaki sistem

uvodi

temeljni

kod

koji mu omoguuje egzistenciju

u okolini. Zato je

ukupni sistem

vidljiv

samo onoliko koliko

je to

mogue

iz

vizure pojedinih sistema pa

je videnje

objektivne i

cjelovite slike zato nernogue. Npr Luhman kaze:

Moja teorzja

razvijena je unutar

podsistema

u

sistemu i

zato

ovisi 0

njemu

i

vezana je na temeUni kod znanstvenog sistema

(istina /neistina).

Sistemi

brane specifinost svojega koda pomou programa, npr.

znanstveni

sistem

uvodi

teorije,

mnotvo

medusobno konkurent-

skih

teorija.

Zato je

svatko

osuden na

svoj

kut promatranja

i

stoga

ne

moze vladati

sistemom jer i ne

moie

izai

iz njega (prilog:

Teorzja

sistema

za

poetnike).

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

2/14

upisivao

didakticnost

i

domoljublje,

ve

je

to

jedno-

stavno

bio

opi zahtjev

vremena

i

prostora

hniatske

zbilje devetnaestog

stoljea;

duha vremena

(Zeitgeist).

Strukturalisti

bi

pridodali

kako

struktura

nekog

prostora

i

vremena

utjece na

strukturu

umjetnikog

djela

iz koje

onda

proizlaze

potrebite

funkcije.

Bitan

esej

na

temu funkeija,

osobito estetske,

pod

naslovom

Estetska funkci

ja,

norma

i

vrijednost,

napi-

sao je 1936.

eki

strukturalist

Jan

Mukafovsk76.

Polazei

od

spomenutih

formalistiekih

nacela

tvrdi

kako

je

pojavljivanje

funkcija

u

tekstu

dirigirano

naelima

i hijerarhijskim

odnosima

koji proizlaze

iz

strukture

te

da se knjizevni

sistem,

kao

podsistem

umjetnikog

sistema,

ne moze

promatrati

izdvojeno.

Pri

tome

je estetska

funkcija7

najese

dominantna

i

nasuprot

drugih

moguih

prisutnih

funkcija

(didak-

tike, ideologij

ske,

psihologij

ske, religijske,

...),

koje

takoder

mogu

preuzeti

dominantnu

poziciju

ili

su-

postojati

uz

nju, s time

da

tada

dolazi

do

narusavanja

postojee

estetske

koncepcije

i djelo

gubi

na

svojoj

umjetnickoj vrijednosti.

Granice

izmedu

estetskog

i

izvanestetskog

zato

su

vrlo

fluidne, promjenjive

ine-

stabilne

te

odredene

nizom

nijansi

i propusne

u

oba

smjera.

Gznaenost

nekog

djela kao

estetskog/ne-

estetskog

oyisi

medu ostalim

i o kategorij

ama

vremena

i prostora.

Sto

je djelo

udaljenije

u vremenu/prostoru,

biva

drugaije

percipirano;

ono

to je nekad

i (ili)

negdje

bilo

obiljezeno

kao estetski

relevantno,

iz

dananje/ovdanje

pozicije

moze

poprimiti

posve

drugaija

neestetska

obiljezja.

Preplitanje

razlieitih

funkcija

(umjetnikih/neumjetnikih)

nadaje

se

kao

iiuznost

komunikacijeg

medu razlicitim

drutvenim

6 Ian

Mukafovski:

Esteticka

funkce,

norma a hodnota

jako

socialnifakty,

F. Borovy,

Prag,

1936.

(u Jan Mukarovsky:

Knji-

ievne

strukture,

norme

i

vrijednosti,

ur.

Milivoj

Solar,

MH,

Zagreb,

1999).

7 Estetska

funkcija

zauzima

znacajno

mjesto

u zivotu

pojedinca

i drustva

u cjelini.

Krug ljudi

koji dolaze

u neposredan

dodir

s umjetnosu

u velikoj

je mjeri

medutim

omeden

u prvom

redu razmjernom

rijetkosu

estetske

nadarenosti

- ili

barem u

pojedinim

slucajevima

njezinim

omedenjem

na

stanovite

umjet-

nicke

vrste

-

a u

drugom granicama

socijalne

pripadnosti

(suiena

mogunost

pristupa

umjetnickim

djelima

i

obrazovanja

nekih

drustvenih

slojeva);

umjetnost

ipak

svojim ucincima

djeluje

na

Uude

koji

s

njom

nisu

u

neposrednoj

vezi

(usp.

na

primjer

pjesnistva

na razvoj

jezicnog sistema),

a

estetska

funkcija

uz to

zahvaca

podrucje

znatno

sire od

umjetnosti

same.

(prema

Milivoj

Solar

u

Jan Mukarovsky:

Knjiievne

strukture,

norme

i

vrijednosti,

MH,

Zagreb, 1999,

str. 43)

8

Komunikacija

(engl.

communication,

njem.

Kommunika~

tion,

franc.

communication):

jedan

od

sredisnjih pojmova

su-

vremenih teorija

umjetnosti

i

najrazliitijih

znanstvenih

disciplina

(lingvistike,

semiotike,

teorije

informacije,

kibernetike,

psihologije,

neurologije,

komunikologije,

sociologije,

...),

a ovdje se

definira

iz

pozicije

bitnoga

sistemskoteorij

skog

pojma, poglavito

u smislu

funkcioniranja

socijalnih

sistema.

Luhmann,

naime,

kaze kako je

operiranje

socijalnih sistema

zasnovano

upravo

na

komunikaciji.

Pojam

komunikacije

on crpi

od

fenomenologa

E.

Husserla, tj. od

njegova

smislotvornog

cina (S

innverleihender

Akt) - podarivanja

smisla

svijetu,

uz iskljuivanje

besmisla.

Luhmannove

teze

o

komunikaciji

su sljedeez

1.

sistemska

relativnost

svakog videnja

svijeta,

tj. odustajanje

od totaliteta;

2. komunikacija

ne

priopuje

(socijalnim)

sistemima,

odnosno

kolektivna

svijest,

kao temeljno

obiljezje drusti/a9,

u kojoj

supostoje

(mitteilen)

svijet,

ona

ga dijeli (einteilen);

3. cilj

komunikacije

nije

sporazum

(konsenzus),

ve

je u temelju

svijeta

nesporazum

jer

se

pojedini

sistemi

medusobno

negiraju. Cilj

zato nije

sporazu-

mijevanje

s

drugim

sistemom,

ve odrzavanje

sebe.

Takva

sekomu-

nikacija

sastoji od

tri

aspekta:

1.

i_nformacija

->

sadrzaj

ko-

munikacije,

2. poruka

(priopaj)

->

kako

se komunicira,

naein,

3.

razumijevanje

->

odluka

(razlikovanje)

izmedu

1.

i2, izbor

naina

razlikovanja

komunikacije

od

pomke.

Bez razumijevanja

nema

komunikacije,

ono

je

presudno

jer

omoguuje

sposobnost

daljnjeg

prikljuivanja

i odrzavanja

sistema.

Izbor

je

naravno

na onome

tko

razumijeva,

ali ovisi

i

o posiljatelju,

koji

jest ili

nije

u poruku

ugradio

sistem

za

razumijevanje,

te o

okolnostima

komunikacije;

pojednostavljeno

tko

razumijeva?,

sto se

razumUeva?,

okolnosti.

Naglasak

je, dakle,

na

primatelju,

odnosno

njegovom

razumije-

vanju,

tj.

na

njegovom

projektivnom

einu

razlikovanja.

Sve

tri

razine

su,

uopeno

reeeno,

ravnopravne,

a

svaka je

povremeno

dominantna.

Funkeija

komunikacije,

po

Luhmannu,

sistemu

se

naknadno

prikljueuje

i pripisuje

mu

se

kao

redukcija

njegove

(smislene,

ali

nestrukturirane)

kompletnosti

- jer

je odraz

svijeta

(ljudskog).

Identiliciranje

svijeta

ide

do

bezgranicne

neodredenosti

(unmarked

space).

Luhmann

obogotvoruje

razumijevanje

kao

slobodan

cin

proizvodnje

svijeta,

kao

kompenzaciju

za

dananje

relativnosti

svih

interpretativnih

odluka.

Komunikacija

je dogadaj

koji

transcendira

zatvorenost

svijesti

i opisuje

se

kao

radnja.

Npr.

radnja

ega

vrijedi

kao premisa

za

radnju

altera. U

socijalnim

siste-

mima promatrajui

su elementi

komunikacije,

a

promatrani

ele-

menti

su radnje.

U psihikim

sistemima

promatrajui

su elementi

misli,

a

promatrani

su

predodibe.

Za

komunikaciju

je

bitan

pojam

dvostruke

kontingencije

kojom

se stvara

mogunost

za prihvaanje

ili odbijanje

komu-

nikacije.

Ono to

ego zeli,

alter

moze,

dakle,

prihvatiti ili

odbiti;

ali i obmuto,

to moze

uiniti i

ego. Budui

da su sistemi

neprozirni

poput

crnih kuti

ja, smatra

D. Schwanitz,

jedan

ne moze

predvidjeti

ponaanje

drugoga.

Zato

jedan

drugome

podmeu

slobodu

i na toj

nesigurnosti

kontroliraju

svoje

vlastito ponasanje.

Budui

da

drustvo nastaje pod pritiskom

dvostruke

kontingencije,

ona semora

neprestano

replicirati;

jer ako

bi dolo do

konsenzusa,

drutvo

bi

implodiralo

-

zakljuit

e

Schwanitz

i

dodati kako

upravo dvo-

S[I'l1k3

kontingencija

komunikacije

omoguuje

da

u

svijetu

perma-

nentno

izbijaju konflikti.

9 Drustvo:

sistemski

teoretiar

Dietrich

Schwanitz

(Teorija

sistema

i

knjiievnost,

2000)

drustvo

shvaa

kao

trajan

pokuaj rje-

savanja

nepotpune

mogunosti

sporazumijevanj

a.

No taj

problem,

kako je prethodno

istaknuto,

drutvo ne

smije rijeiti

jerbi se

inae

ukinulo,

ve

ga

mora reproducirati;

tj. odredeno

I`jCI1j

mora re-

producirati

novi

problem. Schwanitz

istie

kako

su problemi

siste-

mimanuzni

za

vlastito

odrzavanje

te razlilcuje

tri tipa (stadij

a)

drustvaz

1.

Arhaicna

drustva:

odredena

principom

segmentiranog

dUerenciranja

i

sastavljena

od nizova

jednakih

elemenata:

pleme,

klan,

zadruga,

obitelj,

Unutar

segmenata

vlada

nejednakost

lanova,

ali izmedu

segmenata

vlada jednakost

strukture. Tko

poznaje

strukturu

obitelji poznaje

i

cijelo

takvo

drutvo.

Budui

da se interakcije

lanova

odvijaju

(komunikacUa)

kao izravni

osob-

ni susreti

(face

to face interaction),

interakcije

i drutvo

dozivlja-

vaju se kao

neto

skoro identino.

2. Visoke

kulture

(Indija,

Arapi,

europsko

srednjovjekovlje,

...): odredene

principom

socUalne

stratyikacije

prema

diferenciji

jednakost/

nejednakost

pa

se

preraspodjeljuju

hijerarhiziranjem.

Unutar

slojeva

vlada

jednakost,

a

medu

njima

nejednakost.

Dolazi

do

diferencijaeije

interakcije

i

drutva

pa se

drustvo

jo

jedino

u

najvisem

sloju dareprezentirati

interakcijom

(predstavnici

drutva).

To rezultira

formiranjem

interakcijske

kulture,

npr. fmim

oblicima

ophodenja

na

dvoru.

Schvanitz

iz

toga

zakljueuje

kako

nastanak

societya,

manira,

pravila

ophodenja

reprezantativnog

drustva

dovodi

do

nastanka

drame

i

procvata

kazalita.

Do

ovdje

razmislja

se

o drutvu

kaojedinstvu

zbroja

njegovih

dijelova.

Znai

dvostmko:

kao

jedinstvo

i

kao suma

dijelova.

Zato

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

3/14

sustavi kao to su jezik, znanost, religija, i kultura

uope, ima

pri

tome

ulogu uspostavljanja

odnosa

izmedu

funkcija i individualnih svijesti te normiranja

funl

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

4/14

hove

valjanosti). Kritika16

se zato bavi

rekonstmk-

oijom

pravila

i

granica

izgradnje

smisla

koristei

se

postup-kom

dekonstrukczje,

tj. rastavljanjem

teksta

na opozicije

i jedinice

da bi se otkrila naela

i

pravila

te

ponovno

sastavljanje

rastavljenih jedinica, a

smisao

tog postupka

jest otkrivanje funkoije

djela. Barthes

e

rei kako

je funkcija sjeme u tekstu

koje

kasnzje

proklzja i urodi

plodom.

To

mjesto

gdje

se spajaju

sva mogua

znaoenja,

svi civilizacijski

utjecaji; gdje

je Zariste

te

mnogostrukosti,

jest

6itateU

(reoipijent),

a ne vise autor18. Takav,

pak, teorijsko-recepoijski

stav

relativizira

njemaoka

teoretiarka

Hannelore

Schlaf-

fer: Dokjedan

oznaoava (tumaoi)

svtjet, drugi ozna-

ava (tumai) znaenje

(tumaenje) svzjeta.19

Ruski

teoretiiiar

Mihail

Bahtin21, naslanjajui

se

na

teorzju

govornog oina J. L. Austina21,

rei e kako

je i

knjiievnost

poput

jezika,

budui

da u njemu

izraiava,

performativna,

s time da knjiievni tekstovi

nisu

samo

govorni oinovi,

ve

i pseudogovorni, od-

nosno podloini reinterpretactji

svakog

5itateUa22.

Pra-

va funkcija

knjiievnosti, kao

umjetnosti koja se sluii

jezikom

u

okvirima

nekih

konvenoij

a,

pri

tome

bi

bila

da izazove reakczju

5itateUa. Knjiievno

djelo

identi-

Hcira se

i interpretira

pomou

sustava

kodova,

Zanrova

16 Kritika se ovdje shvaa ne

kao

prijevod, obrazloienje

djela,

ve

njegova

per0raza (opisivanje

djela drugaijim sredstvima

od

onih u djelu).

17

Tekst je za Bartha

eksplozija znaoenja: pluralan

(stereo-

fonian) jer proizvodi

mnostvo

znaenja.

18 Rusenje

instancije

autora koje e

dovesti

i do njegove smrti

(esej

Smrt

autora, 1968)

najavljuje

teoriju recepcije.

Slino

tomu

i dekonstrukcionist J.

Derrida e rei kako djelo

pise

jezik,

a ne

njegov autor.

Na

tu

temu

su

pisali

iT.

S.

Eliot,

J.

Tinjanov,

i

dr.,

a

teza

je paradoksalna,

da

djelo

pise

autora. Autor dobiva

tek

ulogu

skriptora,

a knjiievnost

je tekpisanje.

19

Der eine

deutet die

Welt, der andere

deutet die Deutung

der Welt.

-

(Schlaffer, Hannelorez

Poetik der Novelle, Stuttgart

/

Weimar,

1993, str. 19)

20

Mihail Mihajlovi Bahtin

(1895-1975):

jedan od

istaknu-

tijih

ruskih

teoretiara

(estetioar,

semiotiar,

retoriar i fenome-

nolog)

te,

kako je rekao Roman

Jakobson

(1963)

- jedan

od

ne-

koliko

inteligentnih

kritiara

formalista. Njegov

je

rad

dugo

zanemarivan,

da

bi u

drugoj

polovini

80-ih

i tijekom 90-ih godina

proslog

stoljea bio ustolien

kao

jedan od bitnijih teoretiara

knjiievnosti i kulture.

21

John Langshaw Austin

(191 1-1960): engleski

lingvist,

je-

dan

od

autora

koji

je

utjecao

na

nastanak

modeme

teorzje

govornog

fina.

22

Prema okvimoj doktrini

strukturalizma, koja obrazlaie

tezu

o knjiievnosti kao

instituczji, knjiievnost se

ostvaruje,

ne

u tek-

stovima, nego

u odnosu autor

-

djelo

- itateb pa se knjiievnost

zato

moie shvatiti

jedino

u cjelini komunikacijskog

procesa.

Aristotel se temeljio

na autoru i uputama

kako

treba pisati.

Poimajui

knjiievnost

kao arte

(vjestinu,

umjesnost)

slino

postupa

i cijela klasina teorija.

(Sak

i formalisti govore

o

nainu

izradbe

knjiievnoga

konstrukta. Tek strukturalisti

ukazuju na to

da postoji

neka logika

oitanja, da

postoji logika kauzalnosti

izmedu te

tri

instancije. Teorzja

recepcye onda

sve

prebacuje

na itatelja.

Danas

je

prevladavajue

stajaliste

o ravnopravnosti odnosa

medu instan-

cijama autor

-

djelo

-

itatelj;

nema privilegiranog

i

konanog.

Solar

e,

primjerice,

u

jednom

svom

predavanju

(2004)

kritiki

rei:

Kada

bi sve

palo na

itateba,

onda bi svatko

imao

svoju

gdu

Bovary.

i konvencija,

a ono (djelo)

moie

potvrdivati

kod, rusiti

ga, mijenjati ili proizvoditi

novi.

Koristenje pravila

zato podrazumijeva

kreativnu

interpretaczju,

a

ona je

povezana s individualnom

interpretaczjom

stvarnosti

u sirem smislu,

opredjeUenjima

i sklonostima22; koja

nije

svodiva na suho

pravilo. Takvi

su

Bahtinovi

sta-

vovi

intonirani anarhistioki

pa

bi

se moglo

rei kako

on pod

pravilom podrazumijeva

krsenje pravila.

Stmkturalist

Tzvetan

Todorov21, pak,

cijeloj

knji-

ievnosti

(umjetnosti) oduzima

privilegiran

drustveni

status

tvrdei

da

svi tekstovi (i oni

neumjetnioki)

imaju

vlastitu

organizaoiju (strukturu, ustroj),

a

ne

samo

knjiievni i ne tek radi

literarnosti25.

Drugim rijeoima,

Todorov

tvrdi

kako neki npr.

povijesni

tekst o nekom

dogadaju

ima

jednako

struktuiu prie kao i

pripovijest

o tom dogadaju, a

moie,

k

tome,

imati i elemenata

literamosti (metastmktura

stila,

...)

pa

je

stoga esto

tesko razluoiti

sto je

knjiievnost,

a sto nije. Ako

radikaliziramo i karikiramo

taj stav, Todorov

zapravo

izjednaouje

roman i

telefonski

imenik26.

Po

njemu se

tek na nekoj

visoj razini moie utvrditi

sto

neki

ideoloski

sustav

nekog

doba

smatra

knjiievnosu

(umjetnosu),

a sto joj

ne

pripada.

Northrop

F15/e27,

teoretiar

blizak

strukturalistima,

rei e kako je

i

autor

(umjetnik,

pisao) tek funkcija

umjetnikog

(knjiievnog)

sistema,

a

budui

da knji-

ievnost (umjetnost)

izvire iz kolektivnog

subjekta

ljudske

rase, ona zato

utjelovljuje

arhetipove (Hgure

univerzalnog

znaoenja). Za Fryea je

knjiievnost

auto-

23

usp. Eagleton Terry: Knjiievna

teorUa, Beograd, 1974,

(poglavlje

Strukturalizam i poststrukturalizam).

24 Tzvetan Todorov

(1939):

bugarsko-francuski

teoretiffar

knjiievnosti i kulture

i

jedan

od znamenitijih suvremenih

mislilaca

i predavaa

na prestiinijim svjetskim

sveuilistima

te

autor vise

znaajnih

djela

iz

teorije

knjiievnosti (poetike, naratologije)

i

kul-

turologije

uope:

Uvoa' u fantastionu

knjiievnost

(1970), Poetika

proze

(1971),

Uvod u poetiku

(1981), Facing

the

Extreme:

Moral

LUe

in

the Concentration

Camps (1991),

On

Human Diversity

(1993),

Hope

andMemory (2000), S

trah od barbara :

s

onu stranu

sukoba civilizaczja

(2008),

i

dr.

25 Pod literarnosu nekog

djela

smatra se njegova

jezina

odredenost. Ona je

smjestena ponajprije u njegovom

jezinom

ustroju

kojim

se knjiievnost (umjetnost)

razlikuje

od

jezika

rablje-

nog

u druge

svrhe.

Knjiievnost

(umjetnost) je jezik

koji

sam

sebe

istie, ouciuje.

(prema

Culler Jonathan: Knjiievna

teorzja :Vrlo

kratak

uvod,

AGM,

Zagreb,

2001)

26

Prema Solaru

(predavanje

2004) odredene jezine tvorevine

Eitaju se na sasvim odreden

naoin.

Poeci takvog

shvaanja

su

jo

u

antikoj

Grkoj, gdje se

prvi

put

prihvaa

da su knjiievne

tvo-

revine

nesto

sasvim

drugo

od

npr. religije, filozofije,

historiografije,

da je to zasebna

institucija. To

da Biblzju

oitamo

i kao knji-

ievnost,

a

ne samo kao sveti spis, takva

razdvojenost

ne

postoji u

svim kulturama. Tekst se,

dakle, moie

itati kao

skriptura

ili kao

literatura,

ovisno o poziciji

estetske

funkcije;

o njenoj

dominira-

juoj ili podredenoj poziciji u odnosu

na,

primjerice,

sakralnu, ma-

gijsku ili neku drugu

funkciju. Sv. Augusta

ita se po kripturi,

a

Vergilija

po

svjetlu

Uepote (termin Tome

Akvinskog),

po

onome

sto se osjetihio dopada (prema Solar,

predavanje

na

poslijediplom-

skom studiju

knjiievnosti,

2004)

27

Frye,

Northrop

(

19 12-

1991):

kanadski

knjiievni

teoretiar

i

sveuilisni

profesorpoznat po svoj oj utjecajnoj

teoriji

knjiievnih

modusa u:

Anatomzja

kritike (Zagreb,

1979).

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

5/14

nomna verbalna struktura, samodostatna

i bavi

se

jedino

reorganizacijom

vlastitih jedinica, a ne njiho-

vim

odnosom prema zbilji.

Knjizevnost

(umjetnost),

za njega,

nije

nacin spoznaje

zbilje,

ve vrsta utopij-

sko g sna (utoista),

izraz

dubokih zelja koje ne mogu

biti posve zaboravljene.

Knjizevnost

(umjetnost)

kao

zamjena

(utjeha)

za

izgubljenu

vjeru u povijest koja

se

realizira kao

ropstvo eovjeanstva.

Iz

pozicije

te0rUe

sistema

funkcija umjetnosti

bila

bi da

objavi svzjet

u svijetu (Welt in

der

Welt erschei-

nen

zu

lassen)28, sto

e rei, simplificirano,

fnnkcija

umjetnosti

je da

objavljuje

(mogui)

svijet

u (posto-

jeem) svijetu; ona,

dakle,

udvaja svijet.

Funkcija

umjetnickog

djela

ocituje se u objavljivanju sebe

sama,

svoga

vlastitog svijeta kao

alternativne verzzje

zbiUe29, i time otvara

mogunost

svijetu da

promatra

sebe

sama. Umjetnost je stoga

autonornan

sistem koji

pronalazi

zakone

i svrhu

jedino u

samoj sebi (1art

pour 1art), ali se nikada ne

uspijeva

potpuno

zatvoriti

u sebe, jer nuzno

uspostavlja razliku

prema drugom

i

slijedi

iz

prethodnog.

Ona

je,

slino Fryejevoj

tezi,

ispunjenje drustva,

koje

u njoj

identificira

sve svoje

funkcije

i

prepusta ih odgovornosti

podsistema.

Umjetnost tako

uspostavlja

kontingenczjuw

svijeta,

uvodei

red u podruju onoga sto je bilo samo mogue

(kontingentno).

Ako

se umjetnost

preporucuje kao

alternativa

svUetu,

ona, dakle,

ne moze

crpsti

iz zbilje,

ve sredstva pronalazi u

sebi samoj.

Iz takve, suvremenije vizure,

orijentacije

na

di-

daktinost,

etinost

ili odredenu

moralnu koncepciju,

postaju irelevantne

jer

ne

pripadaju umjetnikom

sistemu ve dmgim socij

alnim

sistemima

poput odgo-

ja,

religije,

politike...

Umjetnicki

sistem

pak

pociva

na kodovima: umjetnieko

/

ne

umjetniko,

lijepo

/

rui-

no, interesantno

/

dosadno, pristrano

/ nepristrano,

uspjelo / neuspjelo, skladno

/ neskladno

ipromatra

se

(vrednuje)

jedino

u okviru tih opreka. Knjiievnost

je samo

it

knjiievnom

sistemu, a u okolini

nema

knji-

Zevnosti - rei

e

Niels

Werber31.

Da bi se poblize osvijetlilo

te sistemskoteorijske

tvrdnje,

s

kojih

se pozicija danas

pocesto

i

pokusava

analizirati knjizevne

tekstove, valja

se

dodatno uputiti

28

Luhmann, Niklasz Die Kunst der Geselchaft,

1995. u Biti,

Vladimir: Pojmovnik

suvremene

knjiievne

te0rUe,

Matica

hrvatska,

Zagreb,

1997.

Imenice die

Erscheinung

(pojava)

ider Schein

(sjaj),

a

iz cega se onda proizvode glagoli scheinen

(sjati) i erscheinen

(poj aviti se)

sadrze

u sebi i znacenje objave; obogotvorenj

a, umjet-

nicke objave.

29

Schwanitz,

Dietrich: Teorija

sistema

i knjiievnost, Naklada

MD,

Zagreb, 2000: -

alternativna

verzzja zbibez blagdanska,

0smiUenija i

manje

vulgarna od

svakodnevlja.

3 Kontingenczja (od

lat. contingere

-

dotai

se)

sluajnost,

mogunost,

eventualnost; pojam vezan uz sistemsko-teorijsko

obrazloienje

komunikacije (komunikacija),

a moze

se pojmiti

i

kao

svojevrsna suprotnost nuinosti.

31

Predstavnik Bochumske

skole

sistemske teorije (Das

Bo-

chumer Modell

uz Gerharda

Plumpea).

Niels Werber: Teorije

drusitva kao teorije knjiievnosti

(prijevod: Darija Domi),

Libra,

zbomik SC Knjizevnoga

kluba, 1996., 4, str.

126-152.

u sistemsko teorijsko promisljanje

(promisljanja)

razvoja i mijena

knjizevnog

(umjetnickog)

sistema.

Kako je

ve napomenuto, socijalni

i psihicki

sistemi

funkcioniraju

na

principima

autopojetinosti

32

i autoreferencyalnosti

te pomou komunikacije,

per-

32

Autopoieza

(njem.,

engl.

i franc.

Aut0p0iesis):

jedan

od

temeljnih

pojmova

teorye

sistema

koji

Niclas

Luhmann

pocetkom

osamdesetih

godina, preuzevsi ga

od

ileanskih biologa

H.

Maturane

i F. Varele,

a

kojim su

oni

oznaavali

ope

nacelo

sa-

mouspostavljanja, samoodriavanja i samoreprodukci

je

zivih

bia

(bioloskih sistema)

iz

povratnih djelatnosti samog sistema

i

njegovih

dijelova,

upotrebljava

za

opis

funkcioniranja

socijalnih,

psihickih i

nervnih

sistema.

Osnovni

mehanizam jest ponovno

uvodenje (tzv. re-entry) rezultata

sistemskih

procesa

u

sam

proces

pa sistem na taj nacin

zapravo

samome sebi

duguje

nastanak,

odrzavanje

i reprodukciju. Primjereno

tome,

Luhmann nacelom

autopojetinosti

objasnjava

i

knjizevni

(umjetnicki)

sistem.

Jedinica

psihickog

sistema

je

predodiba /

misao,

a kod

socijalnog

sistema

je to

k0munil

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

6/14

cepcije i najrazliitijih

programa

i kodova34. Kodovi

su postojani, a programi su varijable za odrzavanje

postojanosti

koda u

uvjetima promjenjivosti

okoline.

Mehanizmi komunikacije

poivaju

na

tzv. medijskim

kodovima33:

pravni kod,

Uubavni

kod,znanst1/enikod,

novdani

kod, umjetnidki kod, religijski kod, itd. Oni

su

pak,

koncipirani

uglavnom

binarno: pravo /

nepravo,

pravda

/ nepravda za pravo; samo Ti i nitko

drugi

(only

you)

za

ljubav;

znanstveno

/

neznanstveno,

istinito / neistinito za znanost; imanje / nemanje, ispla-

tivo /

neisplativo

za novac;

ltjepo

/ ruino, dosadno /

zanimyivo, viso/co

/

nisko, zbibsko /jikcionalno, sklad-

no/ neskladno, uspjelo

/ neuspjelo,

pristalo /

neprista-

lo, za

umjetnost;

,vjerovanje / nevjerovanje, duhovno

/

svjetovno,

teistidko / ateistid/co, za religijug itd.

Koncentracijom na jednu opreku ini se odabir

i

podupire se prikUudna

sele/ctivnost36 jer

se

kodovima,

budui da su postojani, vjeruje. Medijski kodovi su

takoder autoreferencijalniz mo

se

kontrolira pomou

moi (npr. ustav), pravo

se

utvrduje iskUu5ivo

pravnim

od

Bog (God);

tj.

rije

koja

itana unatrag daje

neku

vrstu

suprotnosti,

npr. live / evil (Zivjeti /

zlo),

ili Adam

pita Evu

kako se

zove: Eve,

a Adam kaze: Madam,

Im

Adam (), ili slozenije

samopotvrdujue

refieksije,

primjerice: ako netko

svoje ponasanje

zasniva na

sumnji

da ga svi

drze ludim, onda

e

i

sam

uskoro

imati dobar razlog za

tu

sumnju,

te

e se na

toj

osnovi i stabilizirati,

zapasti

u

samostabilizirajui

zadfarani

krug.

Tu

se

zapravo radi

0

sljedeemz

A.

Ti

mislis

da sam

lud. B. Ja

ne mislim da

si ti lud. A.

.la

moram

biti

lud

ako

mislim

da

sam lud

ako ti to ne mislis, ili

laies. Output,

(rezultat procesa) je:

lud sam u

oba sluaja:

1. da

mislim

da sam lud,

ako

sam lud, 2.. da mislim da sam

lud, ako

nisam

lud;

a lud sam

(i u treem

sluaju)

da

mislim

da ti mislis da

sam lud,

ako

ti

to

ne

mislis,

To je uostalom,

smatra

Schwanitz

pozivajui se

na

Maxa

Webera,

osnova kapitalizmaz

ne

troiti profit

poduzea,

nego ga

ponovno

investirati u

poduzee.

(prema Dietrich

Schwanitz: Teortja sistema

i

knjiievnosti,

Zagreb. 2000)

Luhman

razlikuje

tri

vrste autoreferencijalnostiz

1.

bazina -kada elementi

(dogadaji) u socijahmim

sistemima

konstituiraju

sami sebe na razlici

element

/ odnos; 2. refleksivna - samopromatranje

procesa

na

razlici

prije

/ posltje;

3.

reflekszja

-

kada

sistem samoopisivanjem

konstituira

sebe na razlici

sistem

/

okolina.

(prema Biti:

Pojmovnik

...)

34 Kod (engl. i franc. code, njem. Kode/C

ode):

popis znakova

i naina

njihova povezivanja, pridruzivanja

i

kombinacije

(kodi-

ranje). K6d

nije

izravno prisutan

(u

prezencUi) poruke

pa ga

je

potrebno osvijetliti _ Termin

uvode formalisti, a

razraduju struktura-

listi,

poststrukturalisti

i

sistemski teoretiari. Luhmann

e rei

kako

je

kod

vitalno pitanje reprodukcije i specifinosti

sistema, pod ne-

prestanim

promatranjem

iz

drugih sistema. On je svojevrsni kon-

denzat

svih selekczja

koje su primUenjene

u procesu

proizvodnje.

Dok je

kod

postojan, programi

su

varijable za odrzavanje

postoja-

nosti koda u uvjetima promjenjivosti okoline. Zbog nestabilnosti

(stalne promjenjivosti) programa

zamuuje se

ostrina koda.

- transkodiranje: provodi itatelj kad se premjesta iz mime-

tikog u smisaoni registar teksta; pri drugom itanju

- natkodiranje:

postupak pri kojem

jedan k6d

pokree neko-

liko konkurentskih kodova.

K6dje

postojan

i

priskrbljuje

sistemu

zatvorenost.

Otvorenost

osiguravaju programi

(teorije,

cijene,

investicijski

programi,

...),

tj. promjenjivi uvjeti unutarkojih

sistem donosi

odluke o

aktiviranju

ove

ili

one

varijante koda.

35

Schwanitz,

Dietrich: Teortja

sistema

i knjiievnost,

Naklada

MD, Zagreb.,

2000,

str. 73

36

ibid.

pod 32

postupcima, Uubav

se motivira

Uubai/Uu,

znanost se

dokazuje

znanstvenim metodama, novao se

umnaia

kupnjom, prodajom,

ulaganjem,

umjetnost se inspirira

i motivira umjetnosu, i sl. Suprotno od toga nije ni

primjereno ni dobro: znanost

i umjetnost ne smtju

se

potiskivati pravnim,

religtjskim

ili moralnim predra-

sudama,

Uubav

se ne

moie kupiti, novac i mo

nije

dobro

voUeti,

religioznost ne

treba dokazivati, itd.,

ili

kao

sugerira

Luhman:

Nijedanfunkcionalni

sistem

ne moie se

nadomjestiti

drugim; primjerice, ni umjet-

nostpolitikom, ali niti

politika

umjetno6u37 - niti

pra-

vom, gospodarstvom,

znanosu

ili

odgojem. Medijski

(komunikacijski) kodovi

prema tome

osiguravaju

autoreferencij

alnu

zatvorenost, a time i

vlastitu posto-

janost. Danas zapravo

veina sistemskih teoretiara

bliskih

Luhmannu (luhmannovaca), za razliku

od Luh-

mannova profesora Talcotta Parsonsa33 smatra

kako

su funkcije knjizevnog sistema

bitno

odredene

poj-

mom

komunikacije. Umjetnika djela

organiziraju

komunikacije 0 vjerojatnom

i

nevjerojatnom,

stoga

su

ona

komunikacijski

programi.

Sam razvoj i mijene knjizevnog (umjetnikog)

sistema sistemski teoretiari

uobiavaju

pratiti kroz

sociokulturnu evoluciju

drustva

od

sedamnaestog, od-

nosno osamnaestog stoljea. Do

tada

je,

naime,

umjet-

niko djelo, odnosno, njegova

estetika

supstanczja,

bivala deriviranom prvenstveno u moralnu supstan-

ctju

(poruke).

Takvo poimanje u

18.

stoljeu prestaje

biti dominantnim. Slijedom promjena

drustvenih,

povijesnih okolnosti dolazi

i do smjene navedenoga

retoridkog modela empatinim modelom. Tada

se gasi

svjetlo u gledalistu teatra, a koje je do tog vremena

bilo obvezno

i

u

gledalistu. Gledateljstvo,

odnosno

gledatelj,

ostaje u zamraenom dijelu

dvorane

osam-

ljen i

prepusten

potpuno

osobnom

promatranju,

prozivljavanju

i promisljanju

zbivanja na

pozornici.

Tako sada, primjerice, i Eiitanje postaje

dinom

osam-

ljenosti, a

Eiitatelj

zauzima voajersku pozictju u kojoj

je dozvoljeno promatrati

likove

iz svih perspektiva te

inkluzirati i ekskluzirati po

vlastitu

nahodenju,

a

svaki

se put ipak vraati

sebi.

Osim toga ini se nevidljivim

37

Niels Werber: Teortje drustva kao teorije knjiievnosti

(prijevod: Darija Domi), Libra,

zbomik

SC

Knjizevnoga

kluba,

1996, 4, str. 128

38 Talcott

Parsons

(1902-1979)

jedan od najznamenitijih

amerikih sociologa 20. st. (teoretiar socijahaih

sistema).

Pomou

svoje AGIL

paradigme opisuje

funkcioniranje socijalnih

sistema,

podsistema

i njihovemedusobne odnose.

Spomenuta

paradigma

se zasniva na 4 osnovne funkcije:

A

- (Adaptation)

- sistemska

sposobnost da se

dostigne

promjenjive

vanj

ske

uvjete

(ekonomski

sistem);

G

-

(Goal attainment)

- sposobnost ostvarivanja

zacrtanih

ciljeva (politiki sistem);

I- (Integration) - osigurava

maksimalnu

razinu

kohezije u drustvu

i

medu

socijalnim

grupama

(pravni

sistem); L - (Latency) -

funkcija

koja

jami

odrzavanje minimalne

socijalne strukture

i reda

(socijalizacija ili odrzavanje

modela).

Po

Parsonsu funkcija

proizlazi iz zadae koju

sustav dodjeljuje

svojim strukturalnim

elementima radi

samoodrzanj

a

(prema:

Biti,

Vladimir: Pojmovnik suvremene

knjiievne

teortje, Matica

hrvatska,

Zagreb, 1997),

dok

njegov

student Luhman

u svojim

promislja-

njima funkciji daje

prednost nad strukturom.

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

7/14

i za

dmge itatelje

i vie

nema onoga koji

e ti rei

da

ovaj roman, novela

ili balada govori to i

to;

tj. dolazi

do

dehzjerarhizaczje

i kako Luhman izvodi, do

auto-

n0mizacUe

umjetnikog sistema.

Naime, iz

vizure

socio-kultume evolucije, do

tada

(16.-18. st.39)

prevladavajui

obrasci dmtvenih

inte-

rakcija

poput javnosti,

moralnosti,

samosvladavanja,

galantnosti,

ali

i

onih negativnih

kao

prijetvornost,

proraunatost, spletkarenje, manipuliranje

drugima,

(koncept

dvorjanina

i dvorskog iiv0ta4), koji su

tada vazili

kao reprezentativni

za cijelo

d1'lltV0,

sada,

zbog nadimeg

razvoja

gradanskog

drutva41

i

nado-

Iazee romantiarske kulturne revoluczje

i sentimenta-

lizma, to

prestaju

biti. Dakle, prelaskom na

funkcio-

nalno

moderno drustvo interakcya

najviseg

sloja

gubi

svoju reprezentativnost (Schwanitz)

i

vjerodostojnost.

Izdvaja

se podsistem koji sistemski teoretiari ozna-

uju

kao

sfera kune

intimnosti, brane

Uubavi i obite-

lji.

U okvim

tako

uskoga kniga interakcija

izmedu

svega nekoliko osoba nema vie potrebe

za konvencio-

nalnosu

ipretvaranjem,

pa

se

pooinju isticati vred-

note

osobne autentionosti

(individualnosti)

i spon-

tanog izraiavanja

osjeaja.

Tako se

interakcija

u

drutvu dijeli na dvije sfere: javnu

i privatnu.

To

je dobro vidljivo upravo na primjeru romana.

Budui

da sada

adresira

0samUenu

svzjest kojoj

se

nikud

ne zuri,

moze

slobodno ulaziti u digresije

i

dopustiti da bude rahlaforma,

a ne

vie tendenciozna.

S druge strane, oitateljeva se svijest uvjezbava

proce-

som

vrludanja prostorom

teksta

i stjee

vrlo razliita

iskustva

nekaznjeno (u

polumraku vlastite sobe),

a

ne kao u zivotu, gdje

i

gre6ica

biva kaznjena. Gleda-

telj

je odjednom

u

mogunosti promatrati

sukobljene,

diskrepantne

optike

i osvjedoavati

se

i u

njihovo

i u

1...l...-.-;-11-1-

39 Upravo

manirizam

i

barok

predstavljaju prijelaz iz re-

ligUsk0g duha prema

drutvu u kojemu se

sistemi poinju osa-

mostaljivati.

Do

tada, u religijski strukturiranom

d1utvu,

vrijeme

se razumijeva

kao

kontinuirano,

a

budunost je

bila

predefinirana

prolou.

Sadanjost postaje

zgloborn u kojemu se lome opreke

iskustvo /

ooekivanje

(Erjfarung / Erwartung), podrzjetlo

/ budu-

nost (Herkunft

/ Zukunft). Barok kao

koincidenczja

opositorum

inzistira

na

oprekama

i to stvara

osjeaj

zasienja sadanjou, ili

kako je to konstatirao maniristiki

Hamlet: The time is out

of

joy.

Homogena

slika

svijeta

se

rui,

nestaje

centra,

uzora, gube

se

iden-

titeti i

legitimiteti,

granice

postaju

nejasne.

Obrisi svijeta se ocrta-

vaju kroz niz diskrepantnih optika, simultano

iz

vie toaka pro-

matranja

(stereoskopski). Dotad

pouzdani znakovi,

kako istie Biti,

postaju

ponori,

a

ponor je metafora svyeta koji je

izgubio

dno. S

druge strane,

bez

ponora

nema izUe'enja.

Svaki

ltjekje istovremeno

i otrov. Svaki ponor

otvara

u

sebi

noviponor. 0 tome

govori Lear.

Kad

odlui podzjeliti vlast, on/ara ponor Pandorine kutzje.

(Biti,

Vladimir, iz interpretacije

Shakespeareova

H

amleta

i

K

raUa Lira,

poslijediplomski

studij FFZg., 2001)

Nema

vi`e

stereotipnih,

sta_lekih kodova: potovanje ovisi o

postovanju

drugih,

ljubav ovisi

o

ljubavi

drugog, itd.

40

Zivot na dvoru - hijerarhUski

organizirana

kultura

inte-

rakczja

najvisih

slojeva (sta1ia)

koja

reprezentira ctjelo drustvo.

Pripadna

estetika

takve

kulture

jest

estetika

reprezentacije.

(Schwanitz,

Dietrich:

Teortja sistema

i

knjiievnost, Naldada

MD,

Zagreb.,

2000, str.

114)

41

Slijede

Francuska

revolucija te industrijska revolucija.

vlastito s1jepi1o42.

Tako zapravo

itatelj,

koji je u funk-

ciji

promatraa

drugog reda

(Luhmann),

Eiitanjem

romana izgraduje diferencijalni

osjeaj za

balansazu

te oformljuje glumaki identitet za

stvarni zivot43 tzv.

balansirzjui identitet.

Samim

time, budui da se sada

radio

individualnoj

svijesti44,

uskrauje

si mogunost

preuzimanja socij

alnih

funkcija

i

inkluzije u socijalne

sisteme.

Buduida je

drutvo

sada

organizirano kao

polisistemsko

(funkcionalna strcttwkaci

ja)

nema

Vie

opevazeih

naela

i reprezentativne

interakcij e; nema

pouzdanih

toaka,

naifela, zakona, te

individua

gubi

svoj

identitet, svoju ne djeUiv0st

i biva

izbaena u

okolinu

socijalnih

sistema.

Oni za njega

postaju

oko-

lina,

a

i

on

je za

njih

sada

okolina.

Individue ipostaju

beskunici

jer

ni jedan socijalni

sistem vie nije

njihovo

okrilje.

Dodue,

imaju

slobodu ukljuivanja

iisk1ju6ivanja(stalnih inkluzya i

ekskluzzja),

ali samo

u parcijalne

sisteme

i privremeno, npr. uloga biraa u

politiokom sistemu,

ulo

ga kupca, konzumenta u eko-

nomskom

sistemu, vjernika u

religijskom,

studenta/

uoitelja

u

obrazovnom, tuzenika /

tuzitelja

u

pravnom,

itd.

Kada odigra ulogu, po

pravilima

inkluziranog

sistema,

biva ponovno izbaen u okolinu.

Takvo drutvo u potpunosti

je ostvareno u dva-

desetom stoljeu.

Modema umjetnost45

odustaje od

pretenzzja na reprezentativnost

i bavi

se interakcijom

kao irelevantnom i trivijalnom.

Izluuju se

dva tipa:

1.

interakczje preoblikovane za potrebe

pojedinanih

sistema (politike,

umjetnosti, znanosti, religije,

itd.)

i

2. slobodno

plutajue interakcye

koje se sazimlju pod

pojam svakodnevice

koju karakterizira

trivijalnost.

Kako se svakodnevna interakcija

vie

ne

moie prikUu-

iti

na

drustveno

relevantnu semantiku, koja

sada ide

preko navedenih

pojedinanih sistema, dolazi

do poja-

ve

otudenja. Tu

krizu interakcije

modema

umjetnost

(knjizevnost)

pretvara u

novu veliku temu,

tj. interak-

cija

reprezentira

jossamo sebe.

U takvom kontekstu funkcija

umjetnosti postaje

pmzanje

svojevrsnog utoista i uqehe, prostora

u koji

je

uvijek

i

slobodno

dozvoljeno

inkluzirati

i boraviti.

Tu

promjenu

modela i

funkcije

umjetnikog

siste-

ma dobro je

protumaio njemaki teoretioar sistema

Dirk Baeeker u svojem tekstu

Die Adresse der Kunst

_

2

U

Hamletu

, primjerice, svatko svakog promatra. Zrcalom

gleda kraUa, i

Horaczje

ga

promatra.

Polonqe gleda Hamleta i

0felUu,

a svi dvorjani gledaju to. U konanici

svi imaju veliku

slzjepu

pjegu.

Svi

se nalaze

u

zrcalnom labirintu medusobnog

pro-

matranja obiUefen0g slijepom

pjegom;

kao

Velaskezove

Infant-

kinje iz 1566. - svakome nesto

fali.

(Biti, Vladimir,

iz

inter-

pretacije

Shakespeareova Hamleta i KraUa Lira, poslijediplomski

studij FFZg., 2001)

43

Prosvjetitelji

su onda htjeli

dati

romanu

ulogu odgojitelja,

to je suprotno njegovoj

naravi jer

roman

ne determinira nain

svoga itanja svojim

sadrzajem.

44

in-dividualnost

= ne

djeljivost

45

Ve

avangarda

zapoinje

proees

propitivanja

neupitnosti

romantiarskoga

koncepta smisla

i

vrijednosti

umjetnikog

djela

naglasivsi

ulogu recipijenta

umjetnikog

djela i

suoivi

ga s

neizvjesnosu i

teiinom

interpretativnog izbora

(Biti, 1997)

te tako

ponistava

dotadanji estetiki konsenzus umjetnikog

djela.

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

8/14

(Adresa umjetnosti,

1996)45.

Tematizirajuci

razliku

izmedu socij

alnih i

psihikih

sistema

naglasava

kako

socij alni sistemi funkcioniraju

pomou

komunikacije,

dok psihicki rade na percepciju . Adresa umjetnosti

pri

tom

stanju postaje svzjest. Umjetnost sada pronalazi

svoju

funkciju u

ponovnom

uvodenju (reentry) razlike

izmedu socijalnih i

psihikih

sistema

pa

zato

mora

zatajiti da komunicira i adresirati svijest; iznenaditi

je,

sokirati,

odusevljavati

ili

zbunjivati. Individua

je,

dakle, cjelovita

samo

dok

se nalazi

izvan komunika-

cije, u

svom psihickom

sistemu,

sve

ostalo je povre-

meno

balansiranje

medu

prisilnim socijalnim siste-

mima.

Moderna

umjetnost

(knjizevnost) prema

tome

obeshrabruje komunikaciju

na

racun percepcije,

tj.

dolazi

do

utmua

komunikacije kao funkcije umjet-

nosti. No,

kako

je funkcija umjetnosti varijabilna jer

ovisi

o

konstelaciji

i

utjecajima

dnigih

socijalnih

siste-

ma na umjetniki, tako

je mogue rei

da

je

danas

funkcija

umjetnosti

utrnue utrnua

- eksponiranje

komuni/cacUe48

ili kako

to

naglasava

Baecker:

Umjet-

nost

i ne komunicira ni 0 emu drugome doli 0 po-

novnom ukUu5ivanju iskUu5enepercepc1je u komuni-

kaczju49.

Upravo tako

postmoderna umjetnost danas

naglasava

svoju

artificijelnost.

Posljednjih

se

godina,

i desetljea cak, sve inten-

zivnije postavlja, otprilike, sljedee pitanje: kada e

knjiievnost (umjetnost) ve jednom konano prestati

biti dosadna? To, na pwi pogled, banalno, nepristojno,

a mnogi

e rei i gotovo bogohulno, pitanje nije bez

vraga.

Kako je ve reeno, pretpostavka za odgovarajui

kod

umjetnickog

(knjizevnog)

sistema

tijesno

je

ve-

zana s tezom 0 funkciji

umjetnickog

sistema.

Do osa-

mostaljenja (autonomizacije) umjetnickog

sistema,

prema

Luhmannu, dolazi u 18.

sto1jeu5

slijedom

pro-

mjene

funkcije umjetnosti iz

primamo moralno odre-

dene (k6d:

dobro

/ zlo) u estetsku, a temeljna distink-

cija (kdd) tu je lzjepo / ruino (sehdn / hdsslich)51 od-

nosno ugodno /

neugodno

(stimmig

/

unstimmig).

No,

46

Njemacki sociolog iz Bielefelda, Baecker,

Dirk 1996: Die

Adresse der Kunst. u: Fohrmann, Jiirgen /

Miiller,

Harro

(Hgg.):

Systemtheorie

der Literatur,

Miinchen,

S.

82-105

.

Baecker u svojim radovima

ne

zanemaruje ni pitanje reli-

gioznosti. Budui

da

je

covjek nemoan pred

kompleksnosu

zbilje,

polazi

od

teze da

je Bog

svojevrsno umirenje (Beruhigung); ljudski

izum

(Erfindung) koji

sluzi

redukcUi

kompleksnosti i

tako oduzima

ljudima mogunost izbora.

47

Njihovi operativni

naini

nedostupni

su

jedno

drugom.

Psi-

hicki sistemi

percipiraju,

a

ne

komuniciraju. Zato

komunikacija

staje na granici

psihikih

sistema pa

se mora prestrojiti

na sistem

misli, i obmuto, misao na komunikaciju.

48

Prema Biti, Vladimir:

Pojmovnik

suvremene knjiievne

teorzje, Matica hwatska, Zagreb, 1997.

49 Baecker, Dirk: Die

Adresse

der

Kunst:

u Systemtheorie

der Literatur, (ur.) FohrmanJ.-H. Miil1er,Miinchen,

1996, str. 98.

5

Do

18.

st.

prevladavajui reprezentativni

tipovi

socijalnih

interakcija obiljezeni

su moralno

(dobro

/ zlo), religijski

(sveto

/

ne sveto), spoznajno

(istinito / ne istinito).

51 Luhmann, Niklas: Ist Kunst kodierbar?, 1976.

kako zbog stalnih mijena umjetnikih

programa

i

vi-

soke senzibilnosti

umjetnickog

sistema

na

predodzbe

i promjene, dolazi do zamuivanja

0s'trine

koda

i

gra-

nice

izmedu sistema i okoline, Lulunan se kasnije

nadopunjuje i predlaze

diferenciju

ope

/

posebno

(all-

gemein / besonders, pedantisch / 0riginell)52.

Sieg-

fried

Schmidt55

se

slaze

s

Luhmanom

0 autonomizaciji

umjetnickog

sistema,

ali predlaze

drugu

distinkciju:

knjiievno /

ne

knjiievno.

Takva

distinkcija

djeluje

vrlo

neodredeno i

nedoreeno

jer iziskuje, u najmanju

mku,

neku

opeprihvatljivu definiciju knjizevnosti teme-

ljem koje bi onda

bilo

mogue

odrediti

i sto nije

knji-

zevno.

N

0,

Schmidt takvu

definiciju ne nudi.

Tu

se nadovezuju Gerhard P1umpe54

i Niels Wer-

ber55,

obojica

predstavnici Bochumske

skole.

N

astav-

ljajui se primarno na Luhmana uvode u umjetnicki

(knjizevni) sistem kategoriju slobodnog vremena, a

koja svoj zacetak nalazi u

pojavi

gradanskog sloja.

Oni

ustvrduju kako, primjereno

tome,

funkcija

umjet-

nosti

(knjizevnosti) postaje zabava (Unterhaltungs-

medium),

a

temeljni

k6d

sistema diferencija zabavno

/ dosadno

(interessant

/ nicht interessant, langwei-

Zig).

Zabava

znaci popunjavanje pojave slobodnog

vremena, odnosno vremena u koje treba investirati

neki

ne odve optereujui sadrzaj. Zato

knjizevni

(umjetniki) sistem na

temelju

k6da interesantno

/

dosadno oslobada knjizevno (umjetnicko)

djelo

este-

tikog, moralnog, politickog, religijskog pa i spoznaj-

noga

kda. Interesantnost se sada pojavljuje

upravo

u

zanemarivanju

tih

kriterija,

koji, naravno, ipak nisu

u

potpunosti

odbaeni. I dalje ostaju

prisutni

u djelu,

samo ne vise

kao dominantne i

apsolutne kategoiije,

nego

podlozne propitivanju.

U

tom

kontekstu

mijenj

a

se i uloga (pozicija) umjetnikakojeg

se

sada, u

nekoj

uopenijoj

ili

radikalnijoj varijanti, moze nazvati i

zabavbadem

ili

proizvodadem medua

zabave.

Umjet-

nik tako

vise

i

ne mora primarno inzistirati na obli-

kovanju

/ konstmkciji i

posredovanju (komunikaciji)

estetskog jer je primarna

zabava. Iz

toga

se

onda opet

postavlja pitanje vrijednosti, odnosno kia, sunda,

campa, trivzjalnog, pa bi takvu proizvodnju bilo

primjerenije nazvati umjesnosu, a njenog proizvoda-

ca umjesnik0m55.

52

Luhmann,

Niklas:

Der

Kunst

der Geselchaft,

1995.

53

Siegfried Schmidt

-

knjizevni

teoretiar-

sa

sveuilista

u

Siegenu:

Oddruge

polovine

18. stoUea u Europi spontano

nastaju

knjiievni sistemzi

tipa samoorganizirajuih

socijalnih

sistema, u

potezu

postupne preobrazbe

europskih

drustava

iz

stratyiciranih

ufunkcionalno dferencirana drustva kao

mreie

soctjalnih

sistema.

(Die

Selbstorganisation

des

Sozialsystems

Literatur

im 18.

Jahr-

hundert (Samoorganizacija

socijalnih

sistema

umjetnosti u

18.

st.,

1989)

54_Plumpe, Gerhard:

Literatur

als

System,

u: Literaturwissen-

schaft.

Hrsg.

Jiirgen

Fohrmann,

Harro

Miiller, Miinchen,

1995

_

55

Werber,

Niels:

Literatur

als

System.

Zur

Ausdwerenzierung

literarischer

Kommunikation, Opladen: Westdeutscher

Verlag,

1992.

56

Umjetnost,

umjetnik/umjesnost,

umjesnik

-

Sve,

pa i

umjetnost,

korito svojih

zakonitosti

ima.

Iz

njega istjecu cijeli

ogranci najrazliitijih

realizacija.

Svaka

rjecica vodu

iz toga

korita

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

9/14

Ta je

teza, dakle,

orijentirana prema promatrau,

preciznije, perspektivi

prosjenog

itatelja i njegova

slobodnog

vremena.

Ve se za romantizma kriterij

interesantnog (zabavnog)

uzima u razmatranje kao

opozicija

korisnom. Knjiievni

sistem

crpi teme i okvi-

re iz okoline i prekodira ih u parametre interesantnog,

koje je za razliku od lzjepog,

relativna

kategorija.

Ono

sto

je nekome

interesantno drugome moie biti do-

sadno,

a

to

ovisi

o

nainu

(mediju,

perspektivi)

proma-

tranja.

Plumpe

e zakljuiti kako je

predloieni

pro-

vedbeni

k6d rezultat

promatrarzja i

ne

predstavlja

trajnu

razliku izmedu sistema i okoline, nego

samo

nudi prikUuEak za

nastavak

lcomunikaczje, ako je

inte-

resanrno,

a lijepo

/

ruino

tu postaje

irelevantno.

Ko-

dovi

lzjepo

/ruino

i

ope

/posebno po

Plumpeu

i

Wer-

beiu

pripadaju

estetici, tj.

znanstvenom

sistemu.

No

Luhmann

ostaje pri svojoj tezi

tvrdei

da je

estetika

produietak knjiievnog

sistema,

a ne

znan-

stvenog te nadodaje

(Umjetnost

drustva, 1995)

kako

k6d

lijepo

/ ruino treba

promatrati kao

zajedniki

na-

zivnik,

sumu

ostalih

odlueujuih selekcija

u

procesu

proizvodnje umjetnikog djela (kroz

etape),

kao

sto

su:

pristalo /

nepristalo,

slcladno /

neskladno,

uspjelo

/ neuspjelo,

Zato je,

za Luhmanna, stalno reprogra-

miranje umjetnikog (knjiievnog)

sistema

u funkciji

obrane stalnosti temeljnoga k6da, pri emu knjiievno

djelo

(promatra

li se, kako

smatra Luhman,

kao sa-

mostalni

sistem odvojen od umjetnikog sistema),

programira svoju

recepciju

pomou stila.

U tom

smislu razliiti stilovi predstavljaju

programe

knjiiev-

nog

sistema.

Kako

je ve

reeno, svaki stilski otklon

teii

postati norma i' opet potie

na

promjenu.

(Vidjeti

prilog:

Teorzja

sistema za poetnike)

Na

Luhmana

se nadovezuje Elena Esposito57,

koja

promisljajui pitanje knjiievnoga

koda isto

zastupa

diferenciju lzjepo / ruino, ali ga nadalje percipira kao

sloieni,

dvorazinski

kod. Na

prvoj

se razini

selektiraju

prikljuiici za

umjetniko-sistemsku komunikaciju,

dok

se na diugoj razini vrednuje djelo u svojoj cjelovitosti.

Osim navedenih stavova

i teza o funkciji umjet-

nikog

(knjiievnog)

djela /teksta i pripadajuim kodo-

vima,

valja

nabrojati i niz opeprihvaenih

parcij

alnih

funkcija

umjetnikog djela / teksta: spoznajna (funk-

cija

prenosenja nekih

znanja),

didaktika

(pouna,

uti1itama),pragmati6ka (koja

se odnosi na

svrhu

ozna-

avanja i kontekst),

semiotidka (koja se odnosi na zna-

crpi.

Zatim joj

u

svojem

toku pridodaje odraze krajolika

kroz koji

tee, a

njihova kvaliteta ovisi 0 posve osobnom senzibilitetu

i

sposobnosti

apsorpcije

ponudenog.

Recepta

nema.

Kreacija je

ponajprije

pitanje pojedinca: umjetnika ili umjesinika,

odnosno

prisutnosti ili odsutnosti talenta u procesu transponiranja tvamosti

neke

zbilje,

a

potom i pitanje

ostvaraja

niza odabranih potencija

kojima

neki

talent osmisljava odredeni splet datosti.

(D.

Mikulaco)

57

Talijanska sociologinja, spisateljica

i profesorica na sve-

uilistu

u

Modeni

te

Luhmannova

doktorandica

na

sveuilistu

u

Bielefeldu,

gdje je 1990. i promovirana.

-

Esposito,

Elena:

Code

und

Form, u Formann, J./ Muller,

H., ur., Systerntheorie

der

Literatur,

Miinchen, 1996.

enje znakova), sintaktika

(koja

se odnosi na raspo-

red znakova), metajezina, poetska (Jakobson, koja

usmjeruje

poruku

na samu

sebe),

socijalna

(T. S.

Eliot),

emotivna,

apelativna, izraiajna, prikazivaka,

referenczjalna, fatika, konativna,

Ako

se

sada

vratimo

na prije postavljeno pitanje:

kaa'a

e knjiievnost (umjetnost) vejednom konadno

prestati biti

d0sadna?,

i s obzirom

na

izloienu Plum-

peovu

i

Werberovu

tezu

trosenja

slobodnog

vremena

u svrhu zabave

uoljiva su, recimo,

tri problema:

pn/i

je jos

uvijek

otvoreno pitanje

samostalnosti

/ pripad-

nosti

knjiievnog sistema u odnosu prerna

umjetni-

kom, 0

emu

je

ve

bilo rijei; drugi problem je odnos

(definiranje

odnosa) visoka / trivyalna knjiievnost

(umjetnost), a trei

problem, koji

je

usko vezan s

dru-

gim,

jest pitanje

mogunosti

/

nemogunosti objek-

tivnijeg

odredenja diferencijskoga

koda zanimyivo

/

dosadno.

Dok,

uvjetno,

tradicionalistika

teorija

inzistira

prvenstveno

na

estetskom kriteriju kada je rije o

diferenciji

visoko

/trivyalrzo, pa

e

se

rei

kako

trivij

al-

nom pripada

djelo bez estetske

komponente,

koje

se

zadovoljava

samo

moralnom, etikom,

ili

nekom dru-

gom slinom

komponentom,

Plumpe i Werber, zane-

marujui estetski kriterij,

ipak ne nude potpunije

obrazloienje

(osim komunikacije)

za predloienu

dife-

renciju

zanimUiv0

/

dosadrzo.

No,

je li umjetnost (knjiievnost) nuino tako

Stras-

no

ozbiljna (seriozna), visoka

djelatnost da se pokusaj

njenog

vrednovanja

po

diferenciji

zanimUiv0 / dosad-

no

doima

banalizirajuim i vulgarizirajuim?

Nije

li

umjetnost u svojoj osnovi igra, boianstvena

igra

pro-

dukcije / reprodukcije

svijeta

u

najrazliitijirn

aspekti-

ma, i nije li

igra po

svojoj definiciji

u

konanici

i

zabavna?

U tom kontekstu ini se poieljnim i potrebnim

razmotriti

i malo drugaija

stajalista,

odmaknuta od

vise ili

manje opeprihvaenih, akademskih ili pak

trenutno populamih

(trendy)

promisljanja.

Tradicionalno

drugaije

stajaliste

u

vezi

s uop-

enom

idejom

(zapadne) kulture

i njenom umjetni-

kom (literarnom)

zbiljom

zauzima Terry Eagleton58.

Osobito u novijoj knjizi

(Slatko nasiUe

- ideja

tra-

ginog,

200359) u kojoj

opseino

analizira

fenomen

traginog

i

odnosa

prema estetskom,

Eagleton po-

stavlja pitanje je

li

ovjek

izmislio

tragino na

temelju

vlastita iskustva

iivota, ili

je njegovo

iskustvo

iivota

oblikovano tradicijom

tragikog

u umjetnosti; ili malo

drugaije,

oblikujemo

li mi

tragiki

kulturu (umjet-

nost) jer nam je tragian

doiivljaj svijeta imanentan,

ili nasa vlastita kultura oblikuje nasu

osobnu percep-

58

Teny

Eagleton

(1943):

jedan od najutjecajnijih suvremenih

britanskih

knjiievnih

teoretiara

i ugledni profesor

engleske

knjiievnosti;

-

Eagleton, Terry:

[deja

kulture

(prijevod Gordana

V.

Po-

povi),

Zagreb,

Naklada Jesenski

i Turk,

2002.

59 Eagleton,

Terry:

Sweet Violence

- The

Idea

of

the Tragic,

Blackwell Publishing,

2003.

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

10/14

ciju

i doiivljaj

svijeta kroz tragiku pa

smo

u stanju u

tragici i uiivati. Ako je tragino u

osnovi ljudske pri-

rode

pa

je time i njegova svijest o vlastitoj krhkosti i

nemogunosti djelovanja

tragina,

Eemu onda potreba

za dodatnom

proizvodnjom

i

konzumacijom

tragic?-

nog,

makar

i kao estetskog fenomena? Odgovor koji

se

moie

nazrijeti

jest

da tragedija

kao

umjetnieka fik-

cija

predstavlja

neku vrstu

psihijatrijske

sado-mazo

terapije

za

ovjeka

kao

bitno

traginog bia razapetog

izmedu

kulture i prirode.

Iako, dakle,

Eagleton

ovdje

ne raspravlja

izravno

o

diferencijama visoko

/trivzjalno

i zabavno

/dosadno,

teze koje iznosi o razvoju zapadne kulture i njenom

utjecaju

na oblikovanje percepcije pojedinca, posred-

no

nude

stav

i

o

tim

pitanjima.

Mno

go

izravnij

e to eksplicira

suvremeni

irski

lcnjiievnik Julian Gough u formi eseja

naslovljenog

Kad e suvremeni

roman napo/con postati

zabavan

?60

Autor

se,

pitajui: to

ne

valja

sa

suvremenim roma-

nom?,

referira

na povijest zapadne kulture

propitujui

kroz

nju odnose

tragieno

/

komieno

i

dosadno

/

za-

bavno. Gogh

se

vraa

u antiku

Grku

i ustvrduje kako

je

upravo komedija poglea

bogova

s visina na nas

beskrajan

i

repetitivan krug

patnje (...).

Grki

bogovi

gledali su nas

iz

zabave, kao prUav, smijesian, nasilan

crti.

A najboUe

medu

starim

grekim komedijama po-

kusiale su nam

dati tu

opusitenu, zabavnu

perspektiva

na nasie nesavrsene

osobnosti.

Postajali

smo poput

bogova, smijali se vlastitim glupostima.

Povijest

je

protiv komedzje, zapadna kultura od

srednjeg

vzjeka

daleko vise njeguje tragino

od

komionoga

(...)

ipo-

gres*/ca

je u nasioj kultari

-

kaie 'Gough i

zatim

nabraja

primjere laureata

i

nominaeija

Bookerove nagrade

posljednjih godina koji su redovito

tragieni,

ozbiUni,

formalni.

Tome su, po Goughu,

dva razloga:

1. kultu-

ralni

strah

zapada od

grke

tradicije,

pri

emu misli

na

selektivno

i

nepotpuno

vrednovanje - cijeni se

uglavnom

Homera

i Sofokla, a 2.

razlog

vidi u jed-

nostranom naslzjeciu-

preiivjela

je uglavnom tragika

umjetnost (Eshil,

Sofoklo, Euripid, ...)

koja je i kvan-

titativno

bogatija, a od komieara

je ostao uglavnom

Aristofan. Nadalje, smatra kako je i preiivljavanje

Aristotelove

Poetike (s klasinim pravilima za

trage-

dzju), dok za komedzju nemamo

pravila,

bitno utjecalo

na

upravo takav

razvoj zapadne kulture

koj

i

preferira

tragediju. Poseban prilog tome Gough vidi i u ulozi

crkve koja je govorila

jednim glasom (...) dok su svi

drugi glasovi morali

biti

potisnuti

61

i u Bibltji - mislei

66

Julian

Gough:

Kad

e

suvremeni roman napokon postati

zabavan? (prevela Irena Matijasevi), Zarez,

Esej,

6. rujna

2007,

br. 212-213. Objavljeno u

Easopisu

Prospect

(www.prospect-

magazine.co.uk

/article

_details.php?id=9276) svib_anj

2007.

pod

naslovom Divine comedy.

61

Komino glediste - to jest glediste bogova -

mnogo

je

neugodnzje za

onoga

tko vjeruje

u

jednog svemonog

Boga,

nego

za

politeistione

Grke.

Imati

bogove

koji

nam

se

smUu

kroz

nase

fikczje prihvatUivo je ako je bogova

mnogo

i ako imaju

pogresaka,

kao

i mi,

te

se smzju

zbog

simpatije i prepoznavanja

( )

Ali imati

jednog svemonog, sveznajueg Boga koji nas Uera

da

se smzjemo

na

Vulgatu

- u koju se nije

smjelo sumnjati. Tek

kada

je Erazmo Rotterdamski ponovno preveo'Bibl1ju

-

izrueio

ju

je

interpretaciji koja

je na kraju

podijelila

crkvu.

Slian problem tvrdog jednoglasja Gough

oitava

i

u islamu, a za primjer navodi odnos

prema

Salmanu

Rushdieu,

dok za

judaizam

smatra da je

proizveo razmjerno mnogo velikih svjetskihsatiriara,

komediografa

i romanopisaca.

I

renesansa

je poeela

tragieno

srameiljivo,

tek

su

Cervantes iRablais62

kamevalizirali

svijet;

da bi opet,

uz

asne

iznimke, suvremeni roman postao industrzja

tragikoga,

prepun

dosadne,

sablonizirane,

kliseizi-

rane,

umjetne

patnje

i

zjeskobnajezika.

Razloge

takvoj

orij entaciji suvremene romaneskne produkcije

Gough

vidi u institucionalizaciji

pisaca

kroz skole kreativnog

pisanja

(s prvenstvenim ciljem

komercijalnog uspje-

ha) i

okostavanju romanesknog

Zanra u okrilju

sve-

uilisne

zajednice

(obrazovnog sustava) koji danas

ima ulogu

tvorca

mnijenja i standarda, kao prije

crkva.

Roman je

za

Gogha umjetnost trajnoga kaosa,

otvorena

forma

koja

se

po

svojoj

strukturi

opire insti-

tucionaliziranju

i shematiziranju, zato roman

ne

treba

laino

predstai/Uati koherenczju

koje nema,

ve nasto-

jati uhvatiti kaos koji

postoji i

koji je imanentan su-

vremenom, postmodemom informatikom

i multime-

dijskom

kontekstu i svijesti suvremenog recipijenta.

Zato

Gogh

hvali crtanu seriju Simpsoni: Sa svojim

tempom dogadaja kao u crtiu,

Simpsoni

imaju vise

ideja

iz

cijelog

kulturnog

spektra

negoli

i

jedan

roman

napisan u istoj godini _

Svojom

brzinom, gustoom in-

formaczja, rasponom

referencna,

koliinom, kvalite-

tom i

bogatom

ljudskosu svojih

sala -

Simpsoni

gotovo

sve

suvremene romane

eine sporim, strogim,

monotonim i gotovo bezidejnim. (Gough63)

Konano,

kroz Goughov

esej provlai

se teza

kako

Zivimo u vremenima koja vise ne razumiju i ne

prihvaaju

okostale, stereotipne forme (u

ianrovskom

smislu) jer

jednostavno

ne

odgovaraju

zbilji

koju

iivimo, ve

se traie

slobodni oblici, otvoreni promjeni

i novim medijima, a roman po svojoj prirodi upravo

to jest

(i

ne samo roman). Uz prije navedenu

tezu

o

utjecaju zapadne institucionalne kulture (crkva,

obrazovanje)

na umjetnost

(knjiievnost) i

njegovu

percepciju, tim se esejom

jasno

istie opravdanost

provedbenih diferencija

zanimUivo

/

dosadno,

visoko

/

trivijalno

i njihovih suodnosa.

Vrlo slinu,

no

dosta

radikalniju tezu o kulturi

kao

kapitalistikoj

hegemonzjskoj kulturi

postavlja

kontroverkni engleski umjetnik

Stewart Home6.

On

sebi

samima,

neto je posve

drukezje - to je

sadistiki,

gotovo ne-

podnoUivo.

62 Njima ipak treba

pretpostaviti

Boccaccia.

63

Moida

ete

pomisliti

da me to

ini barbarom,

to

sto hvalim

S impsone na raun

H

enryja Jamesa.

Pa,

i oini

me,

ali

ja sam vrlo

kulturan

barbar.

Knjiievni

je

roman

us'a0 u

kasnorimsku

fazu.

Trebaju

mu

barbari. Potajice

ezne

za

njima.

64 Stewart

Home (1962):

jedan

od radikalnijih

i kontro-

verznijih supkulturnih

(underground)

postavangardnih

engleskih

8/12/2019 Funkcija Umjetnikog Djela (Sistema) _ Knjievna Smota_2009

11/14

smatra

kako institucionalni temelj sve danasnje umjet-

nosti,

novinarstva i fikcije nije naklonjen ideji rad-

nicke kulture,

niti

ostavlja prostora za rast

i razvoj

alternativnih

tradicija. U osnovi takvog

pojma

kulture

stoji

nepravedna dmstvena

dioba

rada

i

preraspodjela

dobara,

koje potpomognute

propagandnom mas'ine-

rijom kritike kulturu svode

na

puko ideologijsko dje-

lovanje

vladajuce

klase u svrhu vlastita ouvanja. Taj

proces obzidavanja

svakoga

slobodnog

misljenja, pri

emu obzidani uope nije svjestan vlastite obzidanosti,

provodi

se

pomou obrazovnog

aparata. Tzv.

elio-

tovska

kulturna

hegemonija

(uvaiavanje

tradicije),

smatra

Home,

osigurala je usutldvanje svakoga demo-

kratskoga,

egalitarnoag

i militantnoga kulturnog dje-

la. Sve sto preostaje su triisni karijeristi i pokorni

mekusci

koji

izigravaju

radikale, a

zapravo su

samo

trbusne

plesacice oko

kapitalistikog

stola (Richard

Marshall65). Po Homeu supostoje dvije kulture: ona

tradicionalna hijerarhij ska buriujska, antinarodna, cija

je

jedina

funkczja prevodenje instinktivnog

i_misaonog

u

Zargonsko

i

papagajsko

ponavljanje

kulturoloskih

mantri (Home), ona koja se naucava

na fakultetima

i

druga,

underground (podzemna),

koj

a prebiva u oko-

lini, demokratska

i

bliska radnistvu, koja inzistira na

stvaranju

neouisnosti o vladajuem sustavu i socijal-

nim sistemima - kako bi

mogla

motriti odozdo. Njena

je funkcija, istice Home,

u oslobodenju i intenziviranju

osjeaja

iivota,

u

pribliiavanju sebi.

Iz svega togaje

evidentno

kako

je u osnovi prije-

por izmedu moderne /ih koncepcije /ja i

postmodemih

shvaanja funkcije knjiievnosti (umjetnosti).

Dok je

modemizam,

sukladno

idealizmu i

velikim

pricama

(Lyotard), ipak

uvaiavao

drustveni

karakter

knjiiev-

nosti,

pa se

stoga cak moie rei

da se uz

visoko esteti-

zirane

prakse - knjiievnost

za

sebe

(larpurlartizam,

multimedijalnih umjetnika (knjiievnost, glazba, kritika, pamfleti,

eseji,

instalacije,

film, teatar,

radio,

publicistika) uvjetno lijeve

orijentacije (tzv.

situacionist

ili neoist) i blizak punku (proleterski

punk). Borivoj Radakovi nedavno

(2007)

prevodi na hrvatslci nje-

gov

postmodemistiki

parodijski roman: 69 stvarikoje treba

uciniti

s

mrtvom

princezom (69

Things

to Do

with

a

Dead Princess).

-

Stewart

Home

was

born

in

south London

in 1962. When

he

was sixteen he held down a factory jobfor six months, an experi-

ence

that

led

him

to

vow

hed

never

work

again.

After

dabbling

in

rock journalism and

music, Home

switched

his attention

to

the art

world in the Eighties, and now writes novels as well as cultural

commentary. Home is an underground

legend in the

art

world,

both in

the

UK and

the

USA. (69

Things

to Do