Gemma Galgani

8/17/2019 Gemma Galgani

1/7

fra Mihael Cukovečki – Razmatranje o svetoj Gemmi Galgani

Kratki životopis

Gemma Galgani rodila se u Camiglianu, blizu grada Lucce 12. ožujka 1873. godine.

Njezini roditelji, Enrico Galgani i Aurelia Galgani (rođena Landi), bili su dobri kršćani. Imali su

osmero djece; pet sinova i tri kćeri. Gemma bijaše peta po redu; iza nje jedan brat i dvije sestre.

Ubrzo, iza njezina rođenja, obitelj se preselila u grad Luccu. Činilo se, da je dobra gospođa

Aurelija, veoma pobožna majka, predosjećala svoju skoru smrt i zato je sa čežnjom često uzimala

u krilo svoju dragu djevojčicu Gemmu, tumačila joj vjerske istine, vrijednosti duše, odvratnosti

grijeha te ispraznosti svjetskih stvari. Više bi joj puta pokazivala Raspelo i govorila suznih očiju:

"Gledaj, Gemma, taj dragi Isus umro je za nas na Križu." Vidjevši to, djevojčica je duboko ganuta

– plakala. Ovaj je pobožan osjećaj ljubavi prema Isusu što trpi bio posebna značajka njezina

života: života ljubavi i žrtve. Isus ju je doista odabrao i poveo do savršenosti, izvanrednimputovima, učinivši je dionicom svojih boli i privlačeći je k sebi vezama neizrecive ljubavi. U devetoj

godini, 17. lipnja 1897. godine, na blagdan Presvetog Srca Isusova, Gemma prima svoju prvuPričest anđeoskim žarom... Nije išla u redovnički stalež, premda je to žarko željela. Božanska

Providnost čudesno je vodila njezin život teškim iskušenjima što su pogodila nju i njenu na

prosjački štap palu obitelj, poslije majčine smrti. Gemmina majka Aurelia umrla je kada je Gemma

imala samo osam godina. Majčina smrt teško ju je pogodila. Kada je imala devetnaest godina,

preminuo joj je i otac. Ona i njezina braća i sestre ostali su siročići. Nedugo nakon toga, razboljela

se od spinalnog meningitisa. Bila je vezana uz krevet i na rubu smrti. Liječnici su ju već poslali

kući da umre, budući da su bili uvjereni, da ne će nikako još dugo živjeti. To je bilo vrijeme kad su

u njezin život započele pristizati izvanredne milosti. Gabriel Possenti (sveti Gabriel od ŽalosneGospe) tad joj se započeo javljati u vizijama, dajući joj savjet da izmoli Devetnicu Svetom Srcu

Isusovu, moleći za ozdravljenje. Isus joj se ukazao 3. ožujka 1899. i izliječio ju je na zadnji dandevetnice. Bio je to ujedno i prvi petak u mjesecu, koji je inače posvećen Svetom Srcu Isusovu. U

to je vrijeme Gemma započela dobivati lokucije, unutarnje objave od Isusa i započela je viđatisvoga Anđela Čuvara koji ju je poučavao i nadahnjivao, da se usavrši u svojim krjepostima.

Nekoliko mjeseci kasnije Gemma je tijekom svete Pričesti dobila poruku, da će uskoro primiti

veliku milost od Isusa. Te joj se večeri ukazala Blažena Djevica Marija zajedno sa njenim

Anđelom Čuvarom. Gemmine ekstaze, apostolat, muka i smrt napisani su drugom dijelu ovog

razmatranja. Nakon smrti roditelja, Gemmu prima u svoju pobožnu i imućnu kuću obitelj Giannini,

u kojoj ima mnogo djece. To se dogodilo na savjet Otaca Pasionista (red koji posebno štujeIsusovu Muku i boli Žalosne Gospe). Oni su bili veliki prijatelji te obitelji i kad je njihov pater

Germano Ruoppolo postao Gemmin duhovni vođa, izruči je u pomajčinsku zaštitu gospođe

Cecilije Giannini, neudane sestre Mattea Gianninija, oca te obitelji. Tu je Gemma imala sigurnost,

iako je živjela u svijetu. Gospodin je Gemmu obdario gotovo svim mističkim darovima: glavnim –

svojom mističkom prisutnošću i sporednim znakovima i bolima svoje muke i velikim trpljenjem za

grješnike. – Trpjeti za Isusa, s Isusom, ljubiti samo Isusa, – to bijaše njen vrhovni ideal. "Nekaide", govorila je "neka ide tko hoće na Brdo Tabor, ja ostajem s Isusom na Kalvariji." I tu, na

Kalvariji, ona propupa kao mističan cvijet. Trpjela je već od ranog djetinjstva: bolest i smrt majke;bolnu operaciju na nozi; gubitak cijele imovine obitelji Galgani, zbog čega se našla u krajnjoj

bijedi i zapala u drugu, veoma mučnu bolest, od koje je čudesno ozdravila. Budući da je imalatako herojsko predanje, ukaže joj se Isus i rekne: "Kćeri, ovu milost (ozdravljenje) što sam ti je


2/7

jutros udijelio, slijedit će druge, mnogo veće. Bit ću uvijek s tobom i zamijenit ću ti oca, a tvoja će

majka biti ona" – i pokaže joj Žalosnu Gospu. Svakog je petka okrutno trpjela boli Isusove Muke,

a kroz dvije godine, budući da je položila zavjet djevičanstva, bi obdarena znakovima Svetih

Rana. Postavši tako dionica Isusovih boli, za kratko vrijeme postigne mističke vrhunce. Uživala je

povjerenje svog Anđela Čuvara, koji se smatrao vrlo počašćenim da joj pomaže, osobito u

napastima, u borbi protiv Đavla. I Anđeo Čuvar je nosio njezina pisma ocu Germanu. Demon ju jeprogonio i kušao navesti na neposluh, uzimajući najrazličitije oblike, pa čak i Isusa Raspetog.

Bogato nadarena milostima, mogla je uvijek pravovremeno prozreti pokrete bilo zlobnog bilodobrog duha. Izgarana više ognjem Božanske Ljubavi nego bolešću, preselila se svom ljubljenom

Isusu 11. travnja 1903. godine, na Svetu Subotu. Napomena: Gemma je završila osnovnu školu,

četiri niža razreda kod nekih sestara i četiri viša u Zavodu Helene Guerre, koja je nedavno

proglašena svetom. Čitav joj život bijaše ispovjednik monsinjor Giovanni Volpi, koji je kasnije

postao biskup. Vodi se proces da ga proglase blaženim. Kako monsinjor Volpi nije imao vremena,

da se posebno bavi Gemminim problemima, zamoli oce pasioniste da joj daju duhovnog vođu.

Oni odrede za tu službu učena i pobožna patra Germana Ruoppola koji je vršio službu profesora

filozofije i vodio proces za beatifikaciju Gabriela od Žalosne Gospe (Gabriel Possenti umro u dobi

od 24 godine, 1862. godine; ukazivao se više puta Gemmi; proglašen svetim 1920). Pater

Germano je umro šest godina iza Gemme, prije toga izdavši tri izdanja Gemmina životopisa.

Sada se vodi proces za njegovu beatifikaciju. Gemma bijaše vrlo inteligentna djevojka, prirodno

nadarena lijepim svojstvima, ali je to sakrivala gdje god bi mogla. Po nalogu ispovjednika iduhovnog vođe morala je o sebi pisati mnoge stvari. To su za nju bile paklene muke, jer je bila

vrlo skromna i krila svoje duhovne tajne... Kako je često morala davati račun o stanju svoje duše,pisala je priličan broj pisama ispovjedniku, te duhovnom vođi. Ta su pisma sa još nekoliko drugih

što su upravljena različitim osobama izdana u knjizi od pet stotina stranica i to već u drugom

izdanju – Pisma svete Gemme Galgani. Pisala je i dnevnik. No taj, na veliku žalost, obuhvaćasamo četrdesetak dana. Zatim autobiografiju, u kojoj je morala po naređenju duhovnog vođe

opisivati sve svoje grijehe, ali je njezin Anđeo Čuvar pouči da piše i druge stvari... Ta je bilježnica

–Autobiografija glasovita radi toga što ju je ukrao Đavao i držao kod sebe nekoliko dana. Vraćena

je tek na zaklinjanje patra Germana s groba Gabriela od Žalosne Gospe. Sva je nagorjela i na

nekim stranicama nosi užasne i jezive mrlje i otiske. Tekst je nasreću ipak čitljiv. I tako je izdana

druga knjiga koja sadrži Gemmin dnevnik, autobiografiju i ekstaze (one su djelomično zapisane

od osoba koje su imale sreću nazočiti njezinim ekstazama.) Poslije njezine blažene smrtipokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo

toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici. Pio XI. proglasio ju je

godine 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. Obljetnica našegOtkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove Muke i Smrti

na Križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII.

proglasio ju je 1940. godine svetom. Tijelo joj se u čast u svetištu podignutom u njezinu čast u

Lucci pokraj samostana redovnica pasionistkinja.

Gemmine ekstaze, apostolat, muka i smrt

U jednom ekstazi reče joj Isus: "Kćeri moja, u Nebu ih ima vrlo malo tvoje dobi koji su

sudjelovah u svim bolima moje Muke." "Isus mi je rekao", veli ona, "da će iskušati iskrenost mojeljubavi, te da li sam mu uistinu predala čitavo svoje biće. Zatim, da će znati na čemu je kada moje


3/7

srce bude izgledalo kao kamen i kada upadnem u suhoću, žalost i napasti; kada se moja sjetila

pobune kao izgladnjele životinje; kada budem osjećala sklonost samo zlu, kada moj duh bude

opsjedan zemaljskim užitcima, kad pamćenje bude neumorno prikazivalo sve ono što ne ću, sve

što se protivi Bogu; kada mi bude odvratno sve što je nebesko, a moje srce bez ikakve utjehe."

"Đavli će, po mojem dopuštenju", reče Isus, "neprestalno nastojati srušiti tvoju hrabrost, buditi u

tebi zločinačke misli, neprestalno te i iznova strašiti. Snalazit će te nepravde i uvrede, jer ti nitkone će vjerovati. Ne ćeš naći potpore ni s koje strane, pa ni kod poglavara, nego sa svih strana boli

i veliku smetenost. Ono što te bude najviše boljelo jest, što će nebo postati za tebe čelično. Ja ćuti izgledati sama strogost. Pokušavat ćeš razmatrati, ali ćeš osjećati samo nemoć. Tražit ćeš me,

a ne ćeš me naći. Mislit ćeš da te tjeram, da se udaljujem od tebe. Željet ćeš se sabrati, a bit ćeš

stalno rastresena. Zvat ćeš u pomoć moju Majku, svece, ali nitko ne će imati srca za tebe. Mislit

ćeš da su te svi napustili. Sve će ti pobožnosti biti dosadne, bezosjećajne... Obavljat ćeš ih samo

iz navike i mislit ćeš da gubiš vrijeme. Vjerovat ćeš, ali kao da ne vjeruješ. Ljubit ćeš kao da me

ne ljubiš, jer se u to vrijeme ne ću dati osjetiti. Kao vrhunac, život će ti postati odvratan, a plašit

ćeš se smrti. Ne ćeš čak moći ni plakati za utjehu." "Na koncu mi Isus reče", nastavlja Gemma,

"da želi sa mnom postupati kako je s njim postupao nebeski Otac." Tako je uslišana njezina

molitva: "Isuse, učini me sličnom sebi! Daj da i ja trpim! Ti si Čovjek bolova i ja želim biti kći

bolova..." To nutarnje mučeništvo Gemma često spominje u svojim pismima patru Germanu: "Ah,

oče moj, neprestalno sam u mukama. Trpim, ali ako je Isus zadovoljan i ja sam." Stoga se i na nju

mogu izvrsno primijeniti riječi svetog Pavla da oni koji nose na sebi pravu sliku Božjeg Sina jesupredodređeni i izabrani.

Gospodin je Gemmi povjerio jednu uzvišenu zadaću: da s Njim spašava braću sestre.

Jednoga dana, kada se pričestila, upita je Isus da li ga ljubi. Budući da je ona to potvrdila, reče

joj: "Ako me ljubiš, učinit ćeš sve što hoću od tebe." I tada joj stane opisivati nezahvalnost i zlobu

ljudi; kako tvrdoglavo ustrajavaju u grijehu, ničega se ne odriču, te se prepuštaju svim strastima.Žalosni, padaju u očaj, a ravnodušnost svuda vlada. On daje svjetlo i život Crkvi, milosti po

svećenicima, daje ih pravednima i grješnima, a oni ipak ustrajavaju u grijesima. "Nitko se više ne

sjeća ni moga Srca ni moje ljubavi. Zaboravljen sam kao da nisam nikad ljubio, kao da nisam

nikad trpio, kao da sam svima neznanac. Srce je moje puno žalosti. Neprestalno sam osamljen u

crkvama. Kada ih dođe veći broj, vode ih drugi razlozi, a ne moja čast..., koliki me izdajusvetogrdnim pričestima..." I Gospodin bi nastavljao, ali bi ga ona zamolila da prestane, jer ne bi

mogla više podnositi. Gospodinove nježne tužbe potakle su Gemmu da se bezgranično žrtvuje zaduhovno dobro bližnjega, te za obraćenje grješnika. Otkrio joj je sve pojedinosti njena apostolata.

Gemma je odmah izjavila kako je spremna, da se sva žrtvuje i dade svoju krv za Isusovo Srce, s

posebnom nakanom da ga grješnici prestanu vrijeđati. Nisu to bile samo riječi. Kakva je okrutna iteška mučenja trpjela!

Spomenut ćemo još njezine molitve, žrtve i veze s dušama u Čistilištu. Općenito je

neprestalno molila za njih neke molitve, a među njima i stoput "Pokoj vječni ..." svaki dan, zatim

činila pokore, te prikazivala svoja tjelesna i duševna trpljenja. Učinila je za njih i herojski zavjet (da

Gospodinu daruje za njih sve svoje zasluge). "Anđeo mi reče", piše Gemma, "da ću večeras

nešto više trpjeti; za jednu dušu u Čistilištu." Po vlastitom priznanju, imala je strahovite boli u glavi

i svaki je pokret izazivao užasne muke. Još jedan primjer između mnogo ostalih: Doznala je, da jebolesna jedna sestra pasionistkinja u samostanu Corneto. Bila je bolest na smrt. Ona zamoli

Isusa neka toj duši dadne da na zemlji pretrpi sve muke, te poslije smrti odmah uđe u Nebo.Gospodin je djelomice usliši. Sestra je na zemlji trpjela još nekoliko mjeseci okrutne boli, zatim


4/7

umre. Poslije smrti ukazala se Gemmi vrlo bolna izgleda, jer je u Čistilištu trpjela strašne muke,

zbog nekih pogrješaka, i zamolila ju je pomoć. Gemma otkrije svojim ukućanima njezinu smrt,

njezino ime: Marija Tereza od Djeteta Isusa, i zamoli neka i oni pomognu. Od toga trenutka nije

počivala. Bez prestanka je šesnaest dana molila, plakala, okrutno trpjela i ljupko se borila s

Gospodinom. Oko pola dva, iza ponoći, vidjela je tu redovnicu kako sretna ide, u pratnji Isusovoj i

svog Anđela u Nebo i nju pozdravlja mnogim zahvaljivanjem. Suze i pokora imaju veliku moć kodGospodina!

Premda je Gemma mnogo trpjela, gubila krv, bila mučena od Đavla, odricala se hrane,

podnosila duhovne muke, ipak je sačuvala zdravlje i dobar izgled, sve do Duhova 1902. Na taj

dan postalo je njezino lice užarenije nego inače, sabranost veća, srce jače udaralo; primila je od

Boga zadatak koji će dovršiti njen život. Gospodin traži od nje veliku zadovoljštinu: da umre na

križu; razumije se – duhovnom... "Treba mi", reče joj Isus u ekstazi, "treba mi golema pokora,

osobito za grijehe i svetogrđa kojima me vrijeđaju službenici svetišta... Da se ne obazirem na

Anđele, koji okružuju moje oltare, koliko bi ih uništio na mjestu!" Kada je to čula i vidjela

razdraženog Boga, njeno je srce drhtalo od bola i užasa. Lice joj je pokrilo smrtno blijedilo, a očisu se ispunile suzama. Kada je Gospodin zatim zapita da li prihvaća to ispaštanje, ona poviče

spontanim zanosom cijelog svog bića: "Kako, Isuse, da li primam? Ali odmah, Isuse; iskali na

meni svoju srdžbu i proslavi se na tom bijednom stvoru." Herojska ponuda bijaše prihvaćena iGemma ubrzo teško oboli. Želudac joj ne prima nikakve hrane. I na najmanju količinu trpi okrutne

boli, dok sve ne povrati. Kroz dva mjeseca sva je njezina hrana par gutljaja vina... Nitko nije znaokakva je to bolest, niti razumio čudnovate pojave. Tada joj duhovni vođa naredi da zamoli Isusa

neka joj vrati zdravlje. Ona to učini, ali samo radi poslušnosti, i smjesta ozdravi. Vrati joj se

svježina, dobar izgled, iako je već izgledala kao mrtvac. To potraje tri tjedna. 9. rujna zlo se

vratilo... Malo kasnije baca krv iz pluća. Da zlo bude veće, Gospodin joj oduzima slatkoću

kontemplacije i sve mističke darove: ekstazu, vatru, slabosti od ljubavi i drugo. Sama se i bezikakve utjehe trošila u čistoj boli kao žrtva Gospodinu. Patru Germanu su javljali da je Gemma

teško bolesna; sami kostur prekriven kožom. Trpi strašne nutarnje boli i muke koje u čovjeku

izazivaju drhtanje. On zaista dođe u Luccu iste godine 1902. u listopadu. Gemma se digla iz

kreveta da ga pozdravi, ali je on odmah vrati natrag. Vidio je, da će Gospodin ovaj put stvarno

uzeti ovu nevinu žrtvu. Ona mu rekne da ide k Isusu, i to s velikim veseljem. On izrazi želju neka još ostane spašavati grješnike, ali ona odvrati da Isus hoće tako... Tada je, s najvećim mirom

pričala o svojim zadnjim časovima, smrti i zaželjela da se pazi da je iza smrti nitko ne dira.Navečer ponovi svoju generalnu ispovijed; otac je plakao, kada se ponovno uvjerio da ona nije

nikada učinila ni malen grijeh punom pažnjom, te da će poći u Nebo u krsnoj nevinosti. Kada joj

svećenik ujutro donese svetu Pričest, bila je u ekstazi i izgledala kao Anđeo. Istom na poticajpatra Germana usudio se približiti i pružiti joj Isusa. Ona se odmah osvijesti, primi svetu Pričest,

te opet zapadne u ekstazu... Svima su tekle suze; prizor se nije mogao zaboraviti. Pater Germano

morao je otputovati. Gemma je rekla, da će umrijeti od te bolesti, ali ne sada. Liječnici su

ustanovili plućnu sušicu, ali klica nisu našli... Nju su, iz opreza, preselili u susjednu kuću, u

iznajmljeni stan. Tako je Gemma drugi put, po svojim riječima, izgubila majku – gospođu Ceciliju.

Bilo je to 24. siječnja 1903. Ona je i to prorekla. Ukućani je pohađaju vrlo često, usprkos

liječničkih zabrana. Gemma je dosad sudjelovala u svim Isusovim bolima. Preostalo je još da Mu

bude slična u smrtnoj borbi te u samoj smrti uz pratnju mora bolova. Budući da njezino slabo tijelo

nije moglo najedanput. to podnijeti, boli su dobrovoljne žrtve produljene na više mjeseci. Premda

bijaše tako teško bolesna, vukla se uz pomoć gospođe Cecilije svako jutro u crkvu da primi svetuPričest. Ali i to brzo prestane. Budući da nije mogla uzimati nikakve hrane, osim par gutljaja kakve


5/7

tekućine ili sredstva za jačanje, opet je strašno oslabila. Bila je živi kostur. Trpjela je na svakom

dijelu tijela i to bez predaha. Izgubila je kroz neko vrijeme i vid, a glas joj je tako oslabio, da se

jedva čuo. No, sve to bijaše malo prema podmuklim napastima Đavla, koji je bijesno navaljivao

punih sedam mjeseci. Činjenica je strašna i apsolutno sigurna, jer su je posvjedočile sve osobe

što su pribivale njezinoj zadnjoj bolesti. Demonski duh mučio je njezinu maštu i srce žalošću,

tjeskobom, strahom i tjerao je u očaj. Prikazivao joj je njezin život u najcrnjim bojama, plašio jekako je ona kriva za sve nesreće u roditeljskoj kući... Zatim, da je zalutala s puta svetosti, da je

napuštena od Neba, da ne će izbjeći osudu, da su njezine krjeposti i drugi božanski darovi varka ipretvaranje... To joj bijaše najstrašnije i počela se užasno bojati. Ali nije očajavala. Želeći pomoći

sebi, uze pero i u toj duhovnoj zbrci ispiše cijelu povijest svog života, okrivljujući se, da je

zaslužila tisuću paklova, da je paklenom zlobom varala svoje ispovjednike, duhovnog vođu i samu

sebe. Priznavala se krivcem najgorih zločina... To bi poslano jednom svećeniku koji je došao,

saslušao je njezinu ispovijed i odriješio je. Vratila se vedrina, ali bitka nije završila. Đavao

započinje napadati njezinu čistoću. Misli, maštanja, pokreti..., zatim stvarne prikaze u različitim

najbestidnijim oblicima..., tako da se obratila patru Germanu neka moli zaklinjanja protiv

bestidnog Đavla. Istovremeno je muče napasti nestrpljivosti i srdžbe. Zatim su se čuli zaglušni

udarci i stali se pojavljivati zastrašujući oblici divljih životinja. Makar bi joj donijeli prijatna jela,

demon ih prikazuje kao da su puna gadnih insekata i najodvratnijeg ukusa. Odurne su životinje,

stvarne ili umišljene, puzale po njezinom krevetu, gmizale po tijelu, a da nije znala kako da ih

otjera. Osjećala je čitavim tijelom kako je guši dugačka zmija. Često je zazivala u pomoć nebeskuMajku. Isus bi je rijetko tješio, a jednako i njezin Anđeo. Kao da su je svi napustili. Pokraj svih tih

strahota sačuvala je svoj zadovoljan izgled i anđeoski smiješak. Nikada nije jaukala ni tražilaolakšanje. Nije se tužila ni prigovarala, makar je čitave noći ostajala sama. Jedino bi katkad

prošaptala: "Isuse moj, ne mogu više." U svim tim zlima i vražjim progonima nije joj bilo teško

jednako srdačno razgovarati sa svojim Bogom: "O! gdje si, Isuse", govorila je obično na završetkusvake bitke s buntovnim Anđelom. "Ne vjeruj da te zaboravljam. Dobro znaš da ne, jer vidiš moje

srce." To je govorila raširenih ruku, očiju uprtih u nebo, te neiskazano nježno. Zatim bi se obratila

Gospi: "Majko moja, reci Isusu da čuvam obećanja i vjernost." Sestre što je noću čuvahu, zamoli

da ponavljaju molitve ili kratke zazive. Sama bi im ponekad divno govorila o Bogu. Neprestalno je

ponavljala uzdah: "Moj Isuse, milosrđe!" Bolest se bližila svršetku. Gemma je često padala u

nesvijest ili buncanje. Đavao je izrabljivao te trenutke da je plaši, ali ona je i u tom stanju izvikivala

svoj bojni poklik: "Živio Isus! Sva Isusova! Isus sam!" I pobjednički odbijala zlobna prišaptavanja.U takvim bi trenutcima odmah dolazila k sebi, čim bi netko spomenuo Isusa. Što se više bližio

kraj, ona je bivala sličnija Isusu na križu. Nekoliko dana prije smrti, postala je tako teška da je tri

jake osobe umalo nisu mogle podići u krevetu. Stvarno bijaše tako mršava i lagana da bi je dijetepomaknulo... I tu je Đavao imao svoje prste, jer čim je umrla, tijelo je primilo normalnu težinu. 8.

travnja imala je sreću nekoliko trenutaka, u ekstazi, promatrati Isusa. Lice joj se posve

preobrazilo. Isti dan kao i sljedeći dan primila je svetu Pričest. Zatim, opet u zanosu, vidjela je

kako se plete trnova kruna. Zapita sestru koji je sutra dan. Ona odgovori, da je Veliki Petak. Na

Veliki Petak 10. travnja 1903. zamoli gospođu Ceciliju, što je kraj nje bdjela i koja ju je njegovala:

"Ne ostavljaj me sve dok ne budem pribijena na križ. Moram biti raspeta sa Isusom. On mi je

rekao da Njegova djeca moraju biti raspeta." Gospođa Cecilia je ostala uz nju, a Gemma ubrzo

zapada u ekstazu. Raširila je ruke i ostala je u tom položaju do pola dva. Bila je slika umirućeg

Isusa na križu. Cijeloga dana i noći nastavila se njezina agonija. Cijelo je njezino biće odisalo

bolom i ljubavlju, velikom tugom i mirom. Nijedna riječ nije izlazila iz njezinih usta, izgledala jeganutljivo! Bila je u smrtnoj borbi s Isusom na križu. Nazočni, zastašeni iznenađenjem, nisu se


6/7

mogli nadiviti, promatrajući je. Jedan od njih će zapisati: "Zamislite kako raspeti Isus umire; tako

je u taj čas izgledala Gemma." To je trajalo cijeli dan, cijelu noć i još na Veliku Subotu. Oko osam

sati svjesno primi Bolesničko Pomazanje i čak se silila tihim i slabim glasom odgovarati na

molitve. Najteže je Gospodinu bilo na križu, u smrtnoj borbi, kad se osjećao prividno napušten od

nebeskog Oca i stvarno od ljudi. Čuli su ga kako se radi toga tuži. I u tom je Gemma bila slična

Njemu. Od mnogih svećenika, iako su bili u blizini, nitko nije pribivao uz Gemmu. Oni koji su jevodili, bili su zapriječeni i tako se kod nje našlo samo nekoliko žena. Učinila je Gospodinu žrtvu

svega i sviju, i nije ništa više tražila. I Gospodin se povukao; tako je ostala sama, bez svjetla iutjehe. Sama na svojoj Kalvariji, potpuno napuštena! Napokon, smrvljena žestinom zla i satrta

teretom neizmjernih boli, mučena u svim moćima duše i tijela od paklenih duhova, bez pomoći od

strane Neba i od strane zemlje, nevina je mučenica, slabim glasom izrekla posljednje riječi:

"Sada, je doista istina da više ne mogu. Isuse, preporučam ti svoju siromašnu dušu... Isuse!"

Žrtva bijaše dovršena. Trebalo je ispustiti zadnji dah da dovrši svoje žrtvovanje. Gemma je sjedila,

glavom naslonjena na rame gospođe Cecilije. Kod nogu je klečala prijateljica Eufemija, kao

Magdalena... Druge su osobe stajale naokolo sa sestrom bolničarkom, te promatrale uzvišenu i

ganutljivu scenu. Gemma, tiha i mirna, izgledala je kao da počiva. Sve su oči gledale njeno

anđeosko lice. Bilo je još lijepo, usprkos pustošenja duge bolesti. Najednom se pojavi na njenim

usnama sladak smiješak, nježno nakloni glavu i prestane živjeti, istim načinom kako Evanđelje

izvješćuje o našem Gospodinu: "I naklonivši glavu, predade duh." Njezina duša u pratnji Isusa,

Marije i nebeskih duhova poleti u nebesku domovinu. Nitko nije primijetio njezino preminuće, jernije bilo zadnje smrtne borbe... Posljednji je dah slatkog djeteta izdahnut bez napora. Može se

nazvati poljupcem kojeg je njezina čista duša dala kao oproštajni pozdrav svom djevičanskomtijelu. Bilo je to u jedan sat poslije podne, na Veliku Subotu 11. travnja 1903. Dogodilo se kako je

molila Isusa da joj dade umrijeti na velik blagdan... Pokopali su je na otvorenom groblju. Dana 7.

listopada 1908. smjestili su je pod arkade, a 4. rujna 1923. prenijeli su je u kapelu redovnicapasionistkinja, kojima je izgrađen samostan poslije njezine smrti. Gemma je to unaprijed

navijestila.

[vrelo: Mihael Cukovečki, Sveta Gemma Galgani, Biblioteka Duhovnost, 1984]

Poruka za današnjeg vjernika

U svijetu novoga poganstva, sada kada Sotona po svojim sinovima žanje takvu obilnu

žetvu duša, kakve se ni sam nije nadao; sada kada i Nebesa dršću nad strahotom propasti

tolikoga svijeta, kada i Majka u kamenu plače krvavim suzama nad uzalud prolivenom Krvljusvoga otkupiteljskog Sina, za tolike duše – sada je potrebna svijetu jedna nova dimenzija

kršćanina. On mora u sebi nositi elemente svih epoha, jer je dovitljivost đavoljeg zavođenja

dostigla svoj vrhunac. Osim staleške čistoće duha i tijela, novi kršćanin mora posjedovati i u sebi

združiti kontemplativni i aktivni život, u punini sjedinjen u jednoj jedinoj riječi: žrtve; duše–žrtve,žrtve iz ljubavi: duše koja želi nasljedovati Krista u njegovom otkupiteljskom planu, to jest u

potpunom predanju sebe kao žrtve, za spasenje svijeta, što je ujedno i najviši oblik ljubavi. Oviheroji ljubavi posljednjih vremena žive ovdje, među nama i nije uvjet da budu zatvoreni iza

samostanskih zidova. Jer duša koja se klanja, ispašta, prikazuje, zadovoljava i moli usred

staleškog rada, odolijevajući svim zavodljivostima tijela i rastresenostima svijeta, može biti u

svojoj gorljivosti i ljubavi sličnija Kristu, koji je i sam živio u svijetu, negoli mlaka duša iza

dvostrukih rešetaka. Mjerilo je ljubav, a ne izvanjska forma. O koliko li je takvih duša danas


7/7

potrebno svijetu da bi taj isti svijet postigao milosrđe. A kako ih je malo spremno na svagdašnju

pokoru, odricanja, molitvu, djela milosrđa, mrtvenja i zadovoljštine za spasenje duša, obraćenje

grješnika koji o tome ne žele ni čuti. Kako ih je malo spremno dati svoju žrtvu za pomoć

pokojnicima, dušama u Čištilištu. Kako ih je malo...

[vrelo: Josip Marenić, Radost žrtve iz ljubavi, Apostolatski centar Sav-Tvoj, 1999]

Documents

Gemma Galgani