GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i
posljedice
ZBORNIK RADOVA
Izdavai: Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i
meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Univerzitet u Sarajevu
Univerzitet u Tuzli Institut za historiju Univerziteta u
Sarajevu
Za izdavae: Prof. dr. Rasim Muratovi, direktor Instituta za
istraivanje zloina Prof. dr. Rifat Škrijelj, rektor Univerziteta u
Sarajevu Prof. dr. Nermina Hadigrahi, rektorica Univerziteta u
Tuzli Dr. sc. Sedad Bešlija, direktor Instituta za historiju
Urednici: Dr. sc. Muamer Dananovi Dr. sc. Zilha Mastali-Košuta Dr.
sc. Merisa Karovi-Babi
Stavovi i gledišta iznesena u radovima autora ne predstavljaju nuno
stavove i gledišta urednika.
Lektura: Mr. Sadida Duvi DTP i korice: Mr. Sead Muhi, dipl. ing.
Štampa: Štamparija Fojnica d.o.o. Tira: 500
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska
biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo
341.485(497.6=163.43)”1992/1995” 94(497.6)”1992/1995”
MEUNARODNA nauna konferencija Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica
1995-2020 (2020 ; Sarajevo) Genocid nad Bošnjacima : Srebrenica
1995-2020 : uzroci, razmjere i posljedice : zbornik radova s
Meunarodne naune konferencije odrane 19. oktobra 2020. u Sarajevu.
- Sarajevo : Institut za istraivanje zloina protiv ovjenosti i
meunarodnog prava Univerziteta : Univerzitet : Institut za
historiju Univerziteta ; Tuzla : Univerzitet, 2021. - 2 sv. (1022
str.) ; 24 cm
Bibliografija i bilješke uz svaki rad.
ISBN 978-9958-028-37-3 (Institut za istraivanje zloina protiv
ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta) ISBN 978-9958-600-80-7
(Univerzitet u Sarajevu) ISBN 978-9958-649-41-7 (Institut za
historiju Univerziteta) ISBN 978-9958-609-82-4 (Univerzitet u
Tuzli)
COBISS.BH-ID 44386054
-------------------------------------------------------------------------------------------------------
Zbornik radova indeksiran je u CEEOL – Central and Eastern European
Online
Library (www.ceeol.com)
Uzroci, razmjere i posljedice Zbornik radova s Meunarodne naune
konferencije
odrane 19. oktobra 2020. u Sarajevu
1. TOM
Rusmir Mahmutehaji, Genocidna ideologija antibosanstva .........17
Arne Johan Vetlesen, „Nekad smo bili komšije”: Dinamika odnosa
poinilacrtva u Bosni
..........................................................103 Delal
Ibrakovi, Genocid u Srebrenici: Završni peat 20. stoljeu
...................................................................127
2. MEUNARODNOPRAVNE ANALIZE
5
Merisa Karovi-Babi, Rezolucija 819 – Srebrenica, april 1993.
....333 Adib ozi, Majka i dijete u zloinu genocida nad Bošnjacima
.......361 Zilha Mastali-Košuta, Zloini nad djecom u Bosni i
Hercegovini na primjerima Sarajeva, Mostara i Srebrenice (19921995)
.............409 Mujo Begi, Planiranje i upotreba zabranjenih
hemijsko-bioloških sredstava: Sluaj sigurna zona UN-a Srebrenica i
Biha ..................459 Alma Hajri-auševi, Almir Grabovica,
Genocid nad Bošnjacima Srebrenice
........................................................................483
Emrah ozi, Vjerski ivot u Srebrenici i epi tokom agresije na
Republiku Bosnu i Hercegovinu 19921995. godine
.....................501
2. TOM
Mirko Pejanovi, Genocid nad Bošnjacima Srebrenice 1995. godine:
Pretpostavka za njen poseban društveno-razvojni status
..................527 Nevenka Tromp, Tranzicijski, posttranzicijski
i strateški narativi o genocidu u Bosni i Hercegovini
.........................................551 Zijad Šehi, Percepcije
genocida u Srebrenici izmeu istine i revizionizma i poricanja
.....................................................................605
Esad Bajtal, Cinizam poricanja genocida: Uradili smo sve što smo
naumili, negirajmo sve što smo uradili
........................................627 Muamer Dananovi,
Zaboraviti zlo – put ka pomirenju ili jedan od specifinih naina
negiranja genocida nad Bošnjacima ...............653 Hikmet Kari,
Strategija negiranje genocida: Od Markala do Srebrenice
..................................................................677
6
5. DRUŠTVENO-POLITIKE POSLJEDICE GENOCIDA
7
Omer Gabela, Edin Malki, Kontinuitet ovisnosti naune teorije i
prakse za uspješno istraivanje genocida u Bosni i Hercegovini
.....949 Vahid Karaveli, Genocid u Srebrenici kao najviši oblik
terorizma nad Bošnjacima
...................................................................................973
Omer Ibrahimagi, Genocid u Srebrenici – tri poruke Srebrenice
...985 Ferid Muhi, Stup srama za poinitelje genocida u Srebrenici
.........995 Keith Doubt, Osvrt na preivjelog Fahrudina Muminovia
............1007 Emir Rami, Pregled institucionalizacije kulture
sjeanja u Kanadi
..............................................................................1011
Zakljuci Meunarodne naune konferencije „GENOCID NAD BOŠNJACIMA,
SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“
.......................................................................1019
8
Predgovor
Povodom obiljeavanja dvadeset pete godišnjice genocida nad Boš-
njacima u „sigurnoj zoni“ Ujedinjenih nacija Srebrenica i oko nje,
19. oktobra 2020. godine u Sarajevu (Vijenica) odrana je Meunarodna
nauna konferencija pod nazivom “GENOCID NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA
1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice“ u organizaciji etiri
obrazovno-naune institucije: Univerziteta u Sarajevu, Univerzite-
ta u Tuzli, Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i
meuna- rodnog prava Univerziteta u Sarajevu i Instituta za
historiju Univerziteta u Sarajevu.
Dogaaji u Srebrenici i oko nje od 6. do 19. jula 1995. godine, bez
obzira na mnogobrojne pokušaje, neprevodivi su na jezik stvarnosti
koju poznajemo. Kao ovjeanstvo naivno smo vjerovali da se poslije
Aušvi- ca i holokausta nigdje, nikada i nikome ne moe dogoditi
genocid takvih razmjera, da su za samo nekoliko dana ugašena
nasilnom smru 8372 ljudska ivota, a ugašena su samo zato što su
imala drugaiji etniki i vjerski identitet. To nam govori da ljudski
rod kroz historiju u moralnom pogledu od Drugog svjetskog rata i
pobjede nad fašizmom nije nimalo napredovao.
Srebrenica – kao spomenik tuge i simbol gubitka ljudskog dosto-
janstva – naalost, i 26 godina poslije genocida i masovno poinjenih
zloina nad Bošnjacima na najsvirepiji nain, koji povijest ratovanja
ne pamti, predmet je mnogobrojnih i raznovrsnih historijskih
falsifikata iz politiko-ideoloških razloga, gdje se i dalje ak i
institucionalizirano ne- gira genocid. I dok negatori genocida ulau
ogromna sredstva i genocid negiraju na lokalnom, regionalnom i
meunarodnom nivou, ne preostaje nam ništa drugo nego da se
negiranju genocida i zloina suprotstavi- mo naukom i naunim
istraivanjima. Zato smatram da su konferenci- je, poput Meunarodne
naune konferencije „Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995–2020:
Uzroci, razmjere i posljedice“, jako vane, jer ne samo da daju
naunu valorizaciju nepobitnih injenica utvrenih na najvišim sudskim
instancama u Hagu ve ovaj dogaaj sagledavaju i s historijske,
sociološke, psihološke, medicinske, biološke strane.
9
U okviru obiljeavanja dvadeset šeste godišnjice od genocida,
Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraivanje zloina protiv
ovjenosti i meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Institut za
historiju Univerziteta u Sarajevu i Univerzitet u Tuzli objavljuju
zbornik radova s navedene Meunarodne naune konferencije. Smatramo
da objavljivanjem ovakvih djela ispunjavamo jednu od obaveza
akademske zajednice, da na bazi egzaktnih dokaza i bitnih injenica
educiramo mlade naraštaje, a javnost podsjeamo na temeljne
vrijednosti ljudskog ivota. U zborniku se objavljuju radovi
eminentnih naunika i akademskih imena iz zemalja svijeta, regiona i
Bosne i Hercegovine. Objavljuje se 39 radova koji su zadovoljili
dvije slijepe recenzije.
Na kraju predgovora elim zahvaliti lanovima Organizacionog odbora
Meunarodne naune konferencije: “GENOCID NAD BOŠ- NJACIMA,
SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedi- ce“, lanovima
Naunog odbora Konferencije – na ijem je elu bio akademik, prof. dr.
Mirko Pejanovi i lanovima Redakcionog odbora Konferencije – na ijem
je elu bio prof. dr. Rasim Muratovi, kao i svim uesnicima
Konferencije.
Takoer, zahvaljujem na saradnji u pripremi i organizaciji Konferen-
cije, kao i u pripremi i objavljivanju zbornika radova, prof. dr.
Rasimu Muratoviu, direktoru Instituta za istraivanje zloina protiv
ovjenosti i meunarodnog prava, dr. sc. Sedadu Bešliji, direktoru
Instituta za histo- riju, i prof. dr. Nermini Hadigrahi, rektorici
Univerziteta u Tuzli.
Uz estitke autorima radova, posebnu zahvalnost i estitke upuujem
urednicima zbornika radova: dr. sc. Muameru Dananoviu, dr. sc.
Zilhi Mastali-Košuti i dr. sc. Merisi Karovi-Babi – naunim
saradnicima Instituta za istraivanje zloina protiv ovjenosti i
meunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Sarajevo, 26. maj 2021. UNIVERZITET U SARAJEVU Prof. dr. Rifat
Škrijelj, rektor
10
Rije urednika
Zbornik radova s Meunarodne naune konferencije pod nazivom GENOCID
NAD BOŠNJACIMA, SREBRENICA 1995–2020: Uzroci, razmjere i posljedice
predstavlja izuzetno vaan doprinos naunom sa- gledavanju namjera,
uzroka, ciljeva, razmjera i posljedica izvršenog ge- nocida kao i
drugih zloina protiv vrijednosti zaštienih meunarodnim pravom.
Meunarodni kao i drugi nauni skupovi neophodni su kako bi se
sagledale i sublimirale injenice iz perioda agresije, a zbornik
radova ostaje u naslijee buduim generacijama kao opomena da se
zloini ni- kada i nikome ne ponove.
Zbornik sadri 39 radova u kojima su predstavljena nova istraivanja
i saznanja koja s interdisciplinarnog, odnosno društveno-politikog,
historijskog, sociološkog, psihološkog, demografskog aspekta
elabori- riraju rezultate istraivanja o dogaajima u Bosni i
Hercegovini u razdoblju 19921995. Posebnu vrijednost daju i radovi
koji tematiziraju društveno-politike posljedice nakon 1995. godine.
Zbog obima naunih radova, zbornik je podijeljen u dva jednako
vrijedna i znaajna dijela (I i II tom). Koncepcija strukture
sadraja sistematizirana je u šest tematskih cjelina. Prvi tom
obuhvata 15 radova, a drugi 24 rada. Zbornik poinje predgovorom
prof. dr. Rifata Škrijelja, rektora Univerziteta u Sarajevu, a
završava Zakljucima s Konferencije, koje u ime Naunog odbora
potpisuje akademik, prof. dr. Mirko Pejanovi.
U prvoj tematskoj cjelini UVODNE RASPRAVE O GENOCIDU NAD BOŠNJACIMA
prezentirana su bitna nauna saznanja o ideologiji, uzro- cima,
ciljevima, planovima, namjeri i drugim faktorima koji su doveli do
izvršenja zloina protiv vrijednosti zaštienih meunarodnim pravom.
Ovi radovi potvruju da su velikodravne ideologije, koje su dovele
do genocida, i danas itekako prisutne.
MEUNARODNOPRAVNE ANALIZE druga su tematska cjelina prvog toma.
Promišljanja i istraivanja o meunarodnim obavezama drava, ali i
meunarodnih organizacija koje deriviraju iz Konvencije o spreavanju
i kanjavanju zloina genocida iz 1948. godine, uzroci i posljedice
genocida nad Bošnjacima, dokazivanje genocidne namjere (mens rea)
neke su od tema koje autori elaboriraju u ovom dijelu.
11
Kategorije civila i civilnog stanovništva, koje su bez svoje volje
najvee rtve oruanih sukoba, odluke i stavovi Vijea sigurnosti
Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, kao i rasprave o
priznanju zloina genocida u rezolucijama Evropskog parlamenta i
drugim meunarodnim aktima takoer su obraene teme u ovom
dijelu.
Trea tematska cjelina prvog toma su HISTORIJSKE ANALIZE DOGAAJA I
ZLOINA 19921995. u kojima su predstavljeni rezultati empirijskih
naunih istraivanja o zloinima. U ovom dijelu elaborirane su
injenice o dogaajima tokom 19921995. Okolnosti koje su prethodile
usvajanju Rezolucije 819 Vijea sigurnosti Ujedinjenih nacija,
pojašnjenje šta je novoimenovani status sigurne zone suštinski
donio ovom podruju, zloini nad najranjivijim skupinama
stanovništva, tj. majkama i djecom, neke su od tema koje su obraene
u ovoj tematskoj cjelini zbornika. U radovima su takoer
predstavljeni kontinuirani i sistematski zloini poinjeni i u drugim
mjestima u Bosni i Hercegovini. Autori su, na osnovu relevantne
dokumentacije i terenskih istraivanja, dokazali da su najteim
vrstama naoruanja poinjena masovna i pojedinana ubistva,
ranjavanja, psihike povrede, silovanja, progoni, odvoenja u
koncentracione logore, a uništavana je i njihova kulturna,
historijska i vjerska višestoljetna baština kako bi se uklonio
svaki dokaz njihova postojanja.
Negiranje genocida široko je prisutna pojava u globalnom svijetu.
Iako su Ujedinjene nacije uspostavile odreenu vrstu sistema za
prevenciju genocida, posljednja iskustva iz Bosne i Hercegovine,
ali i drugi primjeri iz svijeta, upozoravaju da ovaj sistem ne
funkcionira. Naprotiv, sistem uope ne posjeduje funkcionalne
mehanizme za spreavanje i zaustavljanje sluajeva genocida koji se
kontinuirano ine širom svijeta. Negatori genocida uspostavljaju
globalnu mreu s ciljem širenja genocidnih ideologija. Svaka drava
trebala bi razviti vlastiti sistem suprotstavljanja genocidu, a
samim time i negiranju genocida kao njegovom sastavnom dijelu. U
Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o negiranju genocida, što
dodatno uznemirava i vrijea rtve. I dok se to ini, ne treba
zanemariti ni druge pojave koje uzimaju maha kada je negiranje
genocida nad Bošnjacima u pitanju. Zapravo, sve je više onih koji
naglašavaju vanost potpunog ili djelominog zaborava i što manjeg
spominjanja razdoblja 19921995. godine, naglašavajui da je
12
to preduvjet pomirenja, prosperiteta, razvoja i bolje budunosti
Bosne i Hercegovine i njenog društva. U prvoj tematskoj cjelini
drugog toma pod nazivom REVIZIONIZAM I NEGIRANJE GENOCIDA nalaze se
radovi koji detaljnije raspravljaju upravo o ovim temama.
U drugoj tematskoj cjelini drugog toma pod naslovom DRUŠTVE-
NO-POLITIKE POSLJEDICE GENOCIDA autori su prezentirali svoja
istraivanja i stavove o društveno-politikim, historijskim,
psihološkim, demografskim posljedicama poinjenog genocida, ali i
drugih zloina iz- vršenih na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. U
ovoj tematskoj cjelini elaborirana su i istraivanja koja se odnose
na novu politiku identiteta. U ovom dijelu zbornika prvi put
objavljuju se i rezultati terenskog rada koji do sada nisu bili
predmetom istraivanja, što zborniku daje dodatnu vrijednost.
Zbornik završava METODOLOŠKIM RASPRAVAMA kojima se uka- zuje na
koji nain kontinuiranim spojem naune teorije i prakse moemo doi do
valjanog i adekvatnog znanja o zloinu genocida. U ovom su dijelu i
etiri rada koja predstavljaju osvrte i prikaze.
Ovim zbornikom šaljemo poruku da ne postoji nijedan ideološki, po-
litiki ili bilo kakav drugi cilj za koji se moe pronai opravdanje
koje podrazumijeva oduzimanje ivota ljudi i nanošenje psihofizikih
patnji. Borba protiv takvih projekata nuno je neophodna, pa i onda
kada su oni ostvareni ili se nalaze u finalnoj etapi. To je još
jedan od bitnih razloga zašto je vano ispravno nauno izuavanje
zloina genocida, kao i dru- gih zloina protiv vrijednosti zaštienih
meunarodnim pravom.
Radovi s Meunarodne naune konferencije, odrane 19. oktobra 2020. u
Sarajevu, potvrdili su svoju naunu i strunu kvalitetu. Iskreno se
nadamo da e ovaj zbornik biti nezaobilazna nauna i struna lite-
ratura u izuavanju tema vezanih za uzroke i razmjere najteih zloina
poinjenih u Bosni i Hercegovini, kao i njihove posljedice.
Sarajevo, 28. maj 2021.
13
Akademik, prof. dr. Rusmir Mahmutehaji
GENOCIDNA IDEOLOGIJA ANTIBOSANSTVA
U sjeanju na sve bosanske ljude ije su dostojanstvo u grebovima
povrijedili i kosti pretresali i lomili, kako bi ivima oteli i
prošlost i budunost i tako ih uinili nemonima u osvješivanju sebe,
rtvama preinaivim u krivce. I naroito u sjeanju na Izeta Mašia iji
su greb na Hambinoj carini prekopali i prodali, ovjeka koji je znao
da su mu preci Sulejman Nai-efendi, Mustafa-aga, hadi Husein- aga,
Mustafa-aga, hadi Husein-aga, hadi Mahmud-aga, Sulejman-aga,
Ismail-paša. I njemu i svim njegovim precima nastoje u neznanju i
nesvijesti izbrisati postojanje, od sjemena do grebnog mira, a tako
i budunost njihovih potomaka.
Uvod
Genocid, genocid, genocid! Tom prividno poznatom rijeju imenova- ni
su progoni i ubijanja bosanskih muslimana u Srebrenici 1995.
godine. Za to djelo osueno je više pojedinaca koji su ga domislili,
podstakli i/ili proveli. Tom rijeju, koju su izrekli suci, koju
potomci i srodnici ubije- nih ponavljaju kao molitvenu utjehu,
uasnuta i ustrašena veina više je anestezirana negoli utješena. Ali
rijei nemaju znaenja izvan reenice. Kada su im nametana korištenja
u izdvojenosti, one postaju plastine.1 ine se neprijeporno
shvatljivim, a ipak su sve dalje od tog što njihovi korisnici hoe u
alosti i patnji, u ljubavi i mrnji te u nastojanjima da preive i
budu sretni.
Kad su genocidom imenovani unaprijed smišljeni, sistematino pro-
voeni i nakon izvršenja skrivani i poricani progoni i ubijanja
ljudi, s namjerom da ih tamo gdje jesu više ne bude nikako ili
takvih kakvi jesu,
1 O pranjenju modernoga govora, oduzimanju smisla govornim sudovima
i ideologi- jskim obrtanjima vidika zbilje vidjeti u: Poerksen,
Uwe, Plastic Words: The Tyranny of a Modular Language, prev. Jutta
Mason and David Caylej, University Park PA: The Pennsilvania State
University Press, 1995.
17
te kad je time i uzrokovano novo stanje, za one kojima se to
dogodilo presudno je vano u sri tog tragati za odnosom zla i dobra.
Tome tra- ganju, htio to on ili ne htio, ne moe umai nijedan ovjek.
Ako radi ja- snoe ovog izlaganja umjesto rijei genocid bude
korišteno “uništavanje bosanskog muslimanstva”, jasno je da to
oznaava vezu uništavatelja i uništavanih.
Uništavatelji bosanskog muslimanstva – a to znai svih bosanskih
muslimana u njihovim kuama, zaviaju i domovini, sa svime što ih ini
narodom – imaju u sebi pojedinano i u društvenom ustrojstvu u koji
su ukljueni razloge da uine to na što su podsticani iz svog
pripadanja jezi- ku, znaenjima i simbolima koji su obuhvaeni
cjelinom vodstva kojem su potinjeni, ideologiji u kojoj su
oblikovana njihova jastva te organiza- cijama u koje su voljno ili
nevoljno ukljueni.
Za „uništavanje bosanskog muslimanstva“, o kojem je ovdje rije,
odgovorne su srpske nacijske elite. Bez njihovog postojanja jasne
na- mjere i za to potrebne moi, pothvat uništavanja bio bi
neizvediv. Ali on se dogodio. Za njihovo izvršenje osueno je
nekoliko pojedinaca iz tog vodstva. Nacijska elita kojoj su ti
pojedinci pripadali ostala je iva i nezaprijeena na povijesnoj
pozornici. Na razliite naine, u promi- jenjenim okolnostima ta
elita uva i nastavlja istu nacijsku teleologiju, odredivu i prije i
u toku izvršenih uništavanja.
Da nacijska elita, s prenošenjem razloga za uništavanje, preivljava
kroz brojne sadraje, potrebna je nacijska ideologija u kojoj su
rtve predstavljene krivcima i neprijateljima nacije u ime koje
njeni junaci provode ta uništavanja. Nacijske elite su smjenjive.
Mogu biti razliite, ali nerijetko uvaju istu nacijsku ideologiju
kojom mogu pravdati i prošla i budua uništavanja. I elite i
organizacije i izvršitelji tih uništavanja mogu se mijenjati i
javljati u razliitim oblicima. Sudionici nacijskih elita mogu
govoriti o istini i pravdi, dobru i ljepoti te stjecati ugled
zaštitnika opeg poretka u kojem je i njihov narod, nacija.
Organizacije potinjene tim elitama mogu postati sredstva dobrih
namjera, ista i neduna. Mogui izvršitelji, ukljueni u društvene
tokove mirnog ivota i odgovornosti za druge, nisu domislivi kao
potomci onih koji su neposredno vršili uništavanja.
18
Ali ideologija nastavlja svoju prisutnost u svima njima, iza
politikih, kulturnih i ekonomskih maskiranja, stalno i svima
raspoloiva za drugu stranu lica preosviješene obuzetosti nacijom
koja saima ego pojedinca u ego njenog voe. Oni protiv kojih je
provoena namjera uništenja, koji su kao narod ranjeni i osakaeni,
mogu biti okrivljivani za stavljanje svo- je patnje u središte
svijeta, za nemar prema patnjama drugih. Ali govo- renje o
vlastitoj boli, alost i tuga u trpljenom stradanju jesu neosporivo
i sveto pravo. U tome mogu izgubiti i strpljenje i razboritost te
zapasti u oaj i mrnju. Mogu poludjeti te patiti u nemogunosti da
shvate uzrok i svrhu tog što se njima i njihovim dogaa, od jednog
do drugog naraštaja. To je njihova najvea briga. Kad kau da oni
koji su vršili njihovo uni- štavanje, pa u tome samo djelomino
uspjeli, ne smiju pobijediti nakon svojih smrti ili kazne zatvora,
to znai da u tuzi i aljenju okrenuti sebi – i prije nego nau
odgovor na pitanje o odnosu prema drugim, meu kojima su krivci za
njihovu patnju – preispituju sebe u usmjeravanju prema onim
vidicima ljudskosti u kojima su zlo i dobro jasno razlueni. A
pristajanje uz dobro sr je prava na preivljenje i sreu.
„Uništavanje bosanskog muslimanskog“ svijeta traje dugo. Obuhvata
brojne naraštaje. Njegova zbilja nikada nije uvedena u razumski
pore- dak uzroka i posljedica. Šta je cilj tog uništavanja? Je li
to uništavanje samo sredstvo za taj cilj? Iako se genocidom,
izvršenim u posljednjem ratu protiv Bosne, bave povjesniari i
sociolozi, filozofi i knjievnici te pravnici i sudije, iako postoji
ogromna graa o njemu, nije razriješeno pitanje: Kako su povezane
ideologije antimuslimanstva i antibosanstva?
Sive etnike zone
Devetnaesto stoljee odreuju dva povezana historijska procesa u
Bosni i oko nje. Prvi je pokret naroda da se oslobode osmanske
vlasti i promijene odnose vladajue manjine i potinjene veine. Drugi
je uni- štavanje slavenskih muslimana poistovjeenih s Turcima i u
njima oli- enom vlašu na svim teritorijama zahvaenim rasplamsanim
gnjevom sudionika prvog procesa.
19
Kada je bosanski fratar Antun Kneevi 1870. godine tajno posjetio u
Beogradu Milivoja Blaznavca, u oekivanju savjeta za ponašanje u
neredima i nasilju širom Bosne, tada mu je taj srbijanski politiki
prvak rekao:
Dok se dignete, odmah na Turke izdajte proglas: ol nek se odmah
krste, ol odmah nek sele kuda znadu, ako ne misle biti sasjeeni!
[…] Turci su pasja vjera! Dok god budu u toj pasjoj vjeri vi nigda
mira imati neete! […] Meuto, ako ne izae kako vi mislite, mo- ete
opet smrad izbaciti, kad vam se svidi, kao što smo i mi skoro
uinili.2
U tom obrascu uništavanja bosanskog muslimanstva valja traiti su-
štinu pojave dugog trajanja: pokrštavanja, progoni i ubijanja
muslimana na svim teritorijama na kojima su dosljedno i posve
izvedene teleologije srpskog i/ili hrvatskog osloboenja. Tamo gdje
se to nije dogodilo ostale su, kako to tvrdi Veselin ureti, “sive
etnike zone”.3 Te sive etnike zone su teritorije na kojima zloini
prisilnog pokrštavanja, progoni i ubi- janja muslimana nisu
dovršeni.
Prema tome, cilj su teritorije. Prisutnost naroda na njima, u ovom
sluaju muslimana ustrajno predstavljanih Turcima, smetnja je za po-
stizanje zadanog cilja. Njihovo je uništenje sredstvo a ne cilj. U
obrascu “siva etnika zona” valja poznati ideologijsku dogmu o
istome etnosu na njegovoj teritoriji, kojem odgovara bjelina, i
njegovoj oneišenosti crninom. Da ta izvorna etnika istota bude
iznova uspostavljena, nuno je njeno oišenje od zaprljanosti
crninom.
Milivoj Blaznavac, pravoslavni kršanin, obraa se Antunu Kneevi- u,
rimokatolikom kršaninu, uvjeren da ih svijest o crnini, musliman-
skoj neisti u i na tijelu njihove kršanske istote poistovjetive s
terito- rijom, obvezuje na saglasnost. „Uništavanje bosanskog
muslimanstva“ i
2 Kneevi, Antun, Njeke moje bilješke iz zadnjih godinah,
Rad/Besjeda, Beograd/Ban- ja Luka, 2001, 54-55.
3 ureti, Veselin, “Politike ideologije XX veka i srpsko etniko
bie”, u: Radovan Samardi i Milan Duškov, ur, Srbi u evropskoj
civilizaciji, Srpska akademija nauka i umetnosti, Beograd, 1993,
64-69, 65.
20
svakog drugog ne samo da nije grijeh u tako pretpostavljenoj
saglasnosti ve je uzvišena obveza borbe protiv zla. S vjerom koju
muslimani imaju, pasijom, kako kae Milivoj Blaznavac, uinili su
sebe psima4, a tako i izvan svakog prava. Kad se odreknu te vjere,
vraaju se u ljudskost. Sve do tad neotrpiva su smetnja nacijskim
teleologijama srpstva i hrvatstva.
Kao dokaz za to mogue je mapirati ideologijske oblike koji se mije-
njaju u vremenu duljem od dva stoljea, uvajui i prosljeujui suštinu
naznaenu u navedenom pozivu Milivoja Blaznavca Antunu Kneeviu. Ako
se na te oblike i njihovu suštinu osvre iz iskustva s genocidom nad
bosanskim muslimanima u posljednjem ratu protiv Bosne, u kojem
krici i pla iz Srebrenice najodlunije svjedoe, vano je upitati se o
etici sje- anja na ubijene meu onima koji se etniki, kulturno i
politiki smatraju povezanim s njima.
U sjeanju na rtve genocida nad bosanskim muslimanima uglavnom
preovlauju imaginacije o zloincu i govorenja o njemu. Muslimanski
govornik o zloincu poistovjeuje se s rtvom, ali se rijetko osvre na
sebe i presudno pitanje: Kako i otkud sam dospio ovdje i zašto mi
se dogaaju ovi progoni i ubijanja?
Pravo slabih
Ljudi ubijeni u Srebrenici – a tako je i sa svima ubijenim u Bosni
– nisu svedivi ni na kakvo homogeno etniko tijelo. To su pojedinci
od kojih nijedan nije prosta kopija drugog. Ali u jedan narod ih
objedinjuju jezik, znaenja i simboli. Svoj jezik zovu bosanskim.
Temeljna znaenja ovjeka i svijeta primaju iz svog naslijea u kojem
su nerazdvojive objave Boga u uenjima Krista Isusa i vjesnika
Muhammeda. U tim znaenjima obliko- vana je njihova etika –
svjedoenje pravde pa makar to bilo i protiv njih; nareivanje dobra
a spreavanje zla; odbijanje poslušnosti mimo dobra; neosporivost
prava slabih; vrijednost pojedinanog ivota kao svih njih 4 Nije
zaudno da Ivo Andri u svojim knjievnim djelima, imaginacijama
nerijet- ko govori o bosanskim muslimanima kao bijesnim i obuzetim
bjesnilom, teškom i opasnom bolešu domaih i divljih ivotinja,
naješe povezivanom s psima. Vidjeti: Mahmutehaji, Rusmir,
Andrievstvo: Protiv etike sjeanja, Clio, 2015, Pasim.
21
oduvijek i zauvijek; nepovredivost prava pojedinca da odabere svoj
put prema Bogu; vjerovanje da iza ivota na ovome svijetu slijede
oivljenje i suenje svakom ovjeku za sve što je inio.5
U takvom etikom vidiku sve što je u postojanju ima pravo u odnosu s
pojedinanim ovjekom, a on dug prema svemu.6 Pravo koje sve po- jave
u postojanju imaju u odnosu s pojedinanim ovjekom srazmjerno je
njegovoj moi. Svaki ovjek ima dug prema sebi, svemu u svijetu i
Bogu. Što mu je mo vea, dug je vei. Zato u muslimanskom etikom
vidiku najvee pravo ima najslabiji – nemoni, siroe i siromah,
putnik i zarobljenik, ponieni i progonjeni, ojaeni i napušteni,
gladni i edni i tako dalje. A ko meu svima njima ima samo pravo,
ali ne i dug? Ko je najslabiji, toliko slab da nikome ništa ne
duguje?
Koliko god to bilo udno, odgovor je jednostavan i jasan: pravo u
ivih i nikakav dug njima imaju tek zaeto i neroeno dijete i mrtvi.
ivi imaju dug prema njima a nikako pravo u njih. Kada su suoeni s
mrtvim tijelom, ivi su duni zaštititi ga i njeno se odnositi prema
njemu. Bla- gost majke prema neroenom i tek roenom djetetu odgovara
blagosti prema umrlom, njegovom ispraaju u greb i nepovredivosti u
smrti. U bosanskom muslimanskom naslijeu ivi uvaju tijelo umrlog.
Brinu se o njegovom kupanju i opremanju za ispraaj u grebnu kuu. U
tome sudjeluju najblii umrlog, a s njima i cijela zajednica. U greb
je spušten
5 O uzajamnosti etike odgovornosti ovjeka na ovom svijetu, a to
znai ispunjavanja dunosti za odravanje pravde i eshatološkog ishoda
u metaporetku, vidjeti: Murad, Abdal Hakim, Travelling Home: Essays
on Islam in Europe, Cambridge: Tha Quil- liam Press, 2020; naroito
poglavlje 7: “Push Back with Something More Beautiful” (Qur’an
41:34: Minority Muslims from Complainants to Therapists, 167-186;
Har- vey, Roman, The Qur’an and the Just Society, Edinburgh:
Einburgh University Press, 2018; Cook, Michael, Commanding Right
and Forbidding Wrong in Islamic Thought, Cambridge: Cambridge
University Press, 2010; Izutsu, Toshihiko, Ethico-Religious
Concepts in the Qur’an, Montreal: McGill University Press, 2002;
Isti, God and Man in the Qur’an: Semantics of the Qur’anic
Weltanschauung, Tokyo: Keio Institute of Cultural and Linguistic
Studies, 1964.)
6 Izriit vjesniki stav u vezi s tim glasi: “Doista tvoje jastvo ima
pravo protiv tebe. Tvoj Gospod ima pravo protiv tebe. Tvoj gost ima
pravo protiv tebe i tvoja ena ima pravo protiv tebe. Pa svakome ko
ima pravo daj njegovo pravo.” (Wensinck, Arent J, et al,
Concordance et indices de la tradition musulmane, 1-8, Leiden: E.
J. Brill, 1936- 1969, 1:486.)
22
njeno te zatvaran tako da mu niim ne bude povrijeeno tijelo. Njegov
je greb privremena kua slina onoj iz koje je uz aljenje i ispraaj u
nju donesen.7
Bitan sadraj jezika, znaenja i simbola, prenošenih od jednog
narašta- ja do drugog u muslimanskom narodu, jest vjerovanje da
smrt nije kraj. (Tako je i u svetim naslijeima jevrejstva,
kršanstva i svih metafiziki zasnovanih tradicija.) Svakom umrlom,
okupanom i u bijele haljine odje- venom pripadaju i svi njegovi
ostaci do posljednje estice. Uz uvjerenje ivih da e svi mrtvi
ustati u novi ivot, greb i sve u njemu trajno su ne- povredivi. Za
one koji poriu to vjerovanje, bitan sadraj svih vjesnikih obznana,
truhle kosti davno umrlih su ili ništa ili fetiš. O tome je u
Uenju, spuštenom na srce vjesnika Hvala, objavljeno kao odgovor
onom ovje- ku koji porie novo oivljenje: “I istie Nam primjer a
zaboravlja svoju stvorenost, govorei: ‘Ko oivljava ove kosti,
istruhle kako jesu?’ Reci: ‘Oivjet e ih Onaj Koji ih je stvorio
prvi put, a On zna cijelo stvaranje, Koji vam je nainio vatru iz
zelenog drveta, pa, gledajte, pâlite od nje.’”8
Ta objava tie se trajne nepovredivosti mrtvog i njegovog greba, ne-
odvojivi od punog smisla ovjekovog dolaska u svijet i odlaska iz
njeg. Njoj su suprotstavljena naturalistika shvatanja da su uvjetni
svijet i sve u njemu i razlog i svrha sebi. Ustrajavajui na
svršetku ljudskosti u nje- govoj smrti, protivei se pozivu vjesnika
Hvala, neki ovjek, poznat kao Ubej, Halefov sin, donio je do
vjesnika istruhle kosti te ih pred njim satrao u prah, govorei:
“Misliš li da ih Bog moe oivjeti nakon što su se raspale i
istruhle?”9
7 O muslimanskom odnosu prema mrtvom i njegovom ukopu vidjeti u:
Halilovi, Safvet, Šta ivi mogu uiniti za umrle, El-Kelimeh, Novi
Pazar, 2020; Elvedin Ibrahimspahi, Denaza i obiaju, El-Kalem,
Sarajevo, 2018; Hasanovi, Zuhdija i Hasani, Mustafa, Denaza, upute
i propisi, Štamparija “Nedib”, Sarajevo, 2013; Mehmed Omanovi,
Denaza, preseljenje, odlazak, Autor, Visoko, 2012; Bevrnja, Adnan
M. i Strik, Seid, Islamski propisi i obiaji o smrti, denazi i
odnosu prema umrlim, Sarajevo: Adnan M. Bevrnja, 2004; Kuduzovi,
Safet, Pravni propisi denaze-namaza: (Komparativni fikh), Emanet d.
o. o, Zenica, 2004; Lugavi, Muhamed, Denaza: Propisi i obiaji,
Tuzla: Autor, 1995; Sokolovi, Sinanuddin, Islamski propisi o uvanju
zdravlja, pos- jeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana, Sarajevo:
Autor, 1972.
8 Kur’an, 36:78-80. 9 Navod u: Seyyed Hossein Nasr, Caner K. Dagli,
Maria Massi Dakake, Joseph E. B. Lumbard, Mohammed Rustom, ur, The
Study Qur’an: A New Translation and Com- mentary, New York:
HarperCollins, 2015, 1083.
23
Nezamislivo je bivanje ivim bez mrtvih predaka. Ali mogu postojati
mrtvi bez ivih potomaka. Jezik, znaenja i simboli u kojima su ivi
ljudi povezani s mrtvim precima i moguim potomcima propadaju u
zaboravu ili odricanju veze s mrtvim, u poricanju dostojanstva
njihovih grebo- va. Iako se mrtvi u oznaenim i neoznaenim grebovima
mogu initi dalekim, jer nemaju moi da zaplau i zaišu, niko odlunije
od njih ne upozorava na pravo slabih, siroadi i siromaha, putnika i
prognanih, bolesnih i zatoenih te ednih i gladnih, golih i bosih.
Tek u sjeanju na mrtve, u odnosu s njihovim tragovima, ovjek
uspostavlja lanac pre- nošenja koji ga povezuje precima ukljuenim u
tok jezika, znaenja i simbola. Tek u toj uzajamnosti kaplja
ljudskog sjemena narasta prema osvješenju prava na ivot i sreu.
Zatrti sjeme nekom narodu isto je što i porei i izbrisati njegovu
vezu s mrtvim precima.
Bog je apsolutno Bliski. Nijedna Mu sila ništa ne dodaje. Zato je
sa slabim. Odnos prema njima mjera je svih ljudskih postignua.
Vjesnik Hval kae: “Bog doista nee posvetiti nijednu zajednicu u
kojoj njen sla- bi ne moe dostii svoje pravo osim velikom mukom.”10
Valja ponoviti da je pravo tek zaetog, oivljujueg sjemena u majinoj
utrobi, i pravo mrtvog – upravo zato što su posve nemoni – najvee u
dugu ivih Bogu.
Nepovredivost mrtvih
Jevrejstvo, kršanstvo i muslimanstvo putevi su prema Bogu. Bivanje
na tom putu mogue je samo uz osviješenu volju pojedinca. Put pove-
zuje s Bogom, ali nikada nije isto što i On. Kada se dogodi da
ovjek – a nebitno je smatra li se Jevrejom, kršaninom ili
muslimanom – svoj put prema Bogu poistovjeti s Njime, tad,
iskljuujui druge puteve, porie i moguu vezu drugih ljudi s Bogom i
njihovo puno izbavljenje. To je jedan od oblika uzimanja boga mimo
Boga ili potinjavanja idolu, a vje- rovatno i najgori od svih
moguih.
U navedenim trima svetim predajama, trima putevima prema Bogu,
Jednom, i ivot i smrt od Njega su. Iz tog slijedi i odnos prema
smrti,
10 Al-kim al-Naysbr, Al-Mustadrak ‘al‘ al-iayn, 1-4, Bayrt: Dr
al-Fikr, 1398/1978, 3:256.
24
mrtvome i grebu. Ali Bog nije bie meu biima. On je Bie svih bia.
Uvjetni su i vrijeme i prostor i sve pojave u njima. A Bog nije
uvjetan. Zato su sve pojave s Njime. On im je apsolutni uzrok i
apsolutna po- sljedica. Govorei o tome u Uenju, objavi Sebe, On
kae: “To je zato jer Bog Jest Istina, i zato što On daje ivot
mrtvome, i zato jer On je moan nad svim, i zato što as dolazi, u
koji nema sumnje, i zato što e Bog oivjeti sve koji su u
grebovima.”11 Bog takoer kae: “Vjerujui, ne uzimajte za prijatelje
ljude na koje je Bog ljut i koji su izgubili nadu u budui svijet,
ak onako kako su poricatelji izgubili nadu stanovnika grebova.”12
Nada stanovnika grebova je u oivljenju i Boijoj milosti. Bez nje,
što je bitna postavka ideologije naturalizma, ivot nije ništa do
udesna sluajnost u igri tvari, od smrti i iz nje do smrti i u
njoj.
Svi Boiji vjesnici, kojima je Hval maternost i peatnost, podsjeaju
ljude da je Bog apsolutno ivi, i razlog i svrha ljudskosti. Zato su
smrt i greb, jednako kao i sjemena kaplja, potvrda ljudske
uvjetnosti i znaci da je sve od Boga i da se sve Njemu vraa. Ebu
Muvejhibe, osloboeni rob i sljedbenik vjesnika Hvala, pria:
Usred noi Poslani me je pozvao i rekao da mu je nareeno da moli za
mrtve u onom greblju te da trebam otii s njime. Otišao sam, pa kad
je stao meu njih, rekao je: ‘Mir vama, ljudi grebova! Sretni ste da
ste toliko bolji nego ovi ljudi ovamo. Razdori dolaze kao valovi
tmine jedan iza drugog, posljednji gori od prvog.’ Onda mi se
okrenu i rekao: ‘Dan mi je izbor: ili kljuevi riznica ovoga svijeta
i dug ivot ovdje iza kojeg je Raj, ili susret s mojim Gos- podom i
Raj.’ Nagovarao sam ga da izabere prvo, ali rekao je da izabire
drugo. Onda je molio za mrtve onamo te otišao. I potom je poela
njegova bolest u kojoj ga je Bog uzeo.13
U navedenim odnosima ovjeka i Boga, uz podsjeanje na mrtve i
njihove grebove kao znakove smisla svega stvorenog, potvrena je ne-
povredivost prava mrtvog, a tako i njegovog greba. Vjesnik Hval
kae: “Lomiti kosti mrtvog isto je što i lomiti mu kosti dok je
iv.”14 Time on 11 Kur’an, 22:6-7. 12 Isto, 60:13. 13 U: Guillaume,
Alfred, The Life of Muhammad: A Translation of Isq’s Sirat
Rasl
Allah, Oxford University Press, Karachi, 1980, 678. 14 Amd ibn
Hanbal, al-Musnad, 1-45, Mu’assasat al-risala, Bayrt, 1997,
41:259.
25
samo podsjea ovjeka na to što je u njegovom bivanju ucijepljenim u
Bie. Kad ovjek umre meu bliskim, njihova je dunost da mu osigura-
ju nepovredivost tijela i greba. Ta je dunost vea što su umrli i
njegov greb udaljeniji od ivih, a tako i manje poznati. Što je
ovjek slabiji, bio mrtav ili iv, njegovo je pravo vee.
Preci bosanskih muslimana štitili su svoje umrle i njihove grebove
postavljanjem velikog obraenog kamenja nad njima. Time su isticali
svoju dunost prema nepovredivosti mrtvog. Veliina kamenja podsje-
ala je na znaaj nepovredivosti mira mrtvog, na obvezu ivih da se s
blagošu odnose prema mrtvom u njegovome grebu. Na jednom od tih
kamenova nad grebom uklesano je moljenje mrtvog pod njim: “Molju vi
se brati i gospodo nemojte mi kosti pretresati.”15
Smisao postavljanja nadgrebnog kamena je u toj dunosti ivih da
uvaju i štite umrlog neovisno o tome u kakvom je on stanju, bilo da
je u tjelesnom propadanju, u kosturu ili prahu. Iz tog etikog
temelja, iz neopozive dunosti prema slabosti mrtvog, slijede etike
dunosti prema svemu ivom u skladu s naelom prema kojem je Bog sa
slabim. ovjek duguje zahvalnost za svoje postojanje Bogu. Ali sve
vidljivo i nevidljivo obznanjuje i hvali Njega. Zato ovjek duguje
cijelome stvaranju, jer ga podsjea na Boga i na razliite naine
povezuje s Njime. Duguje svemu ivom i mrtvom kao Njegovom stvorenju
u koje je i on ucijepljen te tako neodvojiv od njegove
cjeline.
ovjekova propast, a posljedino i patnje povezane s njome, dogaa se
u izdvajanju iz te cjeline i suprotstavljanju njoj. Tad Boije
stvaranje ne upuuje na Stvoritelja i nije nepovredivo. ovjek se
osjea dovoljnim sebi. Prestaje biti odgovorni namjesnik u svijetu.
Konstruira imaginaciju gospodstva i moi koje ovise samo o njemu. Da
to potvrdi, da sebe uvjeri u neosporivost svoje imaginacije, porie
da ivot ima smisao i poslije smrti, da su grebovi, znaci njegovog
trajanja i nasljeivanja, nepovredi- vi. Lomi i pretresa kosti onih
ijim potomcima porie ljudskost, a tako i sebi kada u tome sudjeluje
ili kada se tome ne protivi rukom, jezikom i mišljenjem. 15 U:
Vego, Mako, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine,
1-4, Zemal- jski muzej, Sarajevo, 1962–1970, 2:9.
26
Antibosanstvo
Antibosanstvo je bitan sadraj nacijskih teleologija srpstva i
hrvat- stva. U tim teleologijama, kao i u svim drugim politikim
osvješenjima naroda koji zapadaju u apsolutiziranje svojih mistava
tako da gube od- govornost za druge, korišteni su razliiti
kriteriji za odreenje nacijskih cjelina. Bosanci, Crnogorci, Hrvati
i Srbi govore jednim jezikom razlu- enim u brojne vernakularne
dijalekte. Niko od njih ne govori tui jezik. Svakome ovjeku i
svakome narodu pripada njegov jezik.
Kada su jedan ili više dijalekata vernakularnog jezika normirani u
vještaku cjelinu – a to je injeno redovito u pothvatu nacijskog
osvje- šenja nekog naroda – taj koji normira i oni koji ga
podravaju uvijek imaju politiki cilj da okupe i poveu narod u
odnosu s tim ciljem. A okupljanje pretpostavlja odreenje teritorija
i granica u odnosu na druge.
Vuk Stefanovi Karadi u svom pothvatu normiranja jezika svih
Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba smatrao je da im je jezik
srpski. Suoen s hrvatskim odbijanjem takve postavke, 1861. godine,
malo pri- je smrti, piše: “Ako hrvatski rodoljupci ne pristaju na
ovu na razumu osnovanu diobu [da su svi štokavci Srbi, a samo
akavci Hrvati], onda se za sud u ovome ništa drugo ne moe uiniti
nego da se podijelimo po zakonu ili vjeri: ko je god zakona Grkoga
ili istonoga onaj se makar gdje stanovao nee odrei Srpskoga imena,
a od onijeh koji su zakona Rimskoga neka kae da je Hrvat koji god
hoe.”16
U tome navodu naznaena dihotomija srpstva s temeljem u “zako- nu
grkome ili istonome” i hrvatstva s temeljem u “zakonu rimskome”
razvijana je u dvije nacijske teleologije uz iskljuivanje dva
historijska naroda – bosanskog i crnogorskog. Ali u svakome od tih
naroda postoje, pored navedena dva zakona, i oni, kako ih Vuk
naziva, “zakona turskog”. Kao što ti zakona grkog nisu Grci i ne
govore grkim, tako ni ti zakona rimskog nisu Rimljani i ne govore
rimskim jezikom, pa ma šta to znai- lo. Ali, jasno je i zato
neosporivo da ti zakona turskog nisu Turci i da ne govore turskim
jezikom.
16 Karadi, Vuk Stefanovi, “Srbi i Hrvati” u: Isti, Skupljeni
gramatiki i polemiki spisi Vuka Stefanovia Karadia, 1-3, Štamparija
kraljevine Srbije, Beograd, 1894, 3:443-468, 467-68.
27
Teleologija srpskog nacijstva temeljno je neodvojiva od
pravoslavlja, kako je to sluaj i u Grka, Bugara, Rumuna i Rusa.17 I
pored zajedni- kog ili vrlo bliskog jezika, koji ne uzimaju jedni
od drugih, najvanija razdjelnica srpskog i hrvatskog nacijstva je
ona religijskih pripadanja. U njihovom uobliavanju zasebnosti
pravoslavno crnogorstvo ideologij- ski i politiki ukljueno je u
srpstvo, ali muslimansko bosanstvo postaje kljuno pitanje obje
nacijske teleologije, i srpske i hrvatske.
Ako taj dio naroda u središnjem dijelu slavenskog juga svoje
politiko osvješenje ozbilji u bosanstvu, to ometa i prijei
teleologije srpstva i hrvatstva. Zato je politiko razgranienje, a
tako i stabiliziranje nacijskih ciljeva srpstva i hrvatstva,
uvjetovano rješenjem bosanskog pitanja. A to je mogue svoenjem tog
dijela bosanskog naroda na, kako to programski 1937. godine tvrdi
Vasa ubrilovi, vjersku manjinu, jedinu muslimansku na Balkanu, te
zato preodreenu za išeznue u srpskom ili hrvatskom
nacijstvu.18
Navedena ideologijska konstrukcija o nemogunosti politike stabili-
zacije dihotomije srpstva i hrvatstva bez uništenja politikog
bosanstva jest sr u njih ukljuenog antibosanstva. Iako je
bosanstvo, ideju nacije – a to znai drave u kojoj religijska
pluralnost nije zapreka demokrat- skom legitimiranju vlasti,
vladavine prava i nepovredivosti ljudskosti – mogue štititi i
razvijati u okviru savremenih politikih teorija i najviših
postignua u razvoju politikih zajednica, iako razlozi za bosanski
poli- tiki narod postoje u politikoj i kulturnoj povijesti te
zemlje, iako po- elni oslonci za religijsku pluralnost postoje i u
uvjerljivim tumaenjima ukljuenih religijskih tradicija, u
osporavanju bosanstva i bosanske dra- ve kao njegovog cilja
sudjeluju opasne snage iz susjednih drava i njima potinjene
oligarhije u zemlji. U takvom geopolitikom okviru s njego- vim
posljedicama u vladajuim nacionalistikim mentalitetima traje, uz
stalne promjene oblika, suština antibosanstva, kojom je u više
navrata omogueno javljanje onog vida uništavanja bosanskih ljudi i
svega što
17 O tome vidjeti više u: Pollis, Adamantia, “Estern Orthodoxy and
Human Rights”, Human Rights Quartetly, 15/2 (1993): 339-356.
18 Vidjeti: ubrilovi, Vasa, “Iseljavanje Arnauta”, u: Boe ovi, ur,
Izvori velikos- rpske agresije: Rasprave/dokumenti, kartografski
prikazi, August Cesarec/Školska knjiga, Zagreb, 1991, 106-124,
110.
28
im pripada, kakav je osvjedoen i presuen kao zloin genocida,
izvršen u posljednjem ratu protiv Bosne. Jesu ubijani bosanski
muslimani, ali cilj nije samo njihovo nestajanje. Njihovo
postojanje neodvojivo je od mogunosti politikog osvješenja u
bosanstvu, neodvojivom od ideje bosanske nacije, a to znai bosanske
drave koja slui uspostavljanju i štienju poretka u ijoj je srijedi
ovjek s nepovredivošu njegovih pra- va.
U anesteziji i poslije
Slavenski muslimani u vremenu duljem od tri stoljea prisilno su po-
krštavani, progonjeni iz svojih zaviaja i ubijani. To što im se
dogodilo u posljednjem ratu protiv Bosne, emu su ubijanja njih u
Srebrenici i progoni iz nje najvidljiviji dokaz, nije shvatljivo
izvan te duge povijesti. Nije shvatljivo, a to da do sada nije ni
shvaeno znai da bosanski ljudi u ovome dobu nisu osvijestili svoju
povijest te tako ni svoj politiki telos. Da su osvijestili, ivi
nasljednici tih stradanja mogli bi rei s uvjerenjem da dovoljno
poznaju sve pretpostavke trajanja preduvjeta za ponavljanje te da
ih mogu sprijeiti i rei: “To nam se više nikad nee dogoditi!”
To im se dogaa. Zato je opravdano rei da su od jednog do drugog
naraštaja anestezirani, jer ne opaaju i ne osjeaju to što ih pogaa.
Zato ive nesvjesni razloga i svrhe nametnutih im stradanja.
Nesvjesni su svog duga da se obrane. Njihova nespremnost odrava i
snai spremnost izvršitelja ponavljanih zloina da ustrajavaju u
istome odnosu prema nji- ma te u prikladnim prilikama ine to što
smatraju nunim za otklanjanje sivih etnikih zona na imaginacijskom
tijelu svog istog etnosa.
Zato je presudno vano pitanje: Kako i ime je u preovlaujuu svi-
jest bosanskih muslimana injektirana izvan te potpomognuta iznutra
ta anestezija? Moda postoje i drukiji odgovori na to pitanje, ali
ih zasad nema domislivih izvan ideologije nacionalizma. Ideologija
je takoer plastina rije modularnog jezika, svojstvenog za prevlast
slike svijeta bez Boga. Izmislio ju je poetkom devetnaestog stoljea
Antoine Destatt
29
de Tracy i njome oznaio tumaenje da ljudska ukupnost moe biti po-
stavljena u okvir zoologije i biologije.19
U takvom vidiku ukupnost postojanja zatvorena je u svoju materijal-
nost i deterministike zakone koji njome upravljaju. Prema tome,
uvjetni svijet je i razlog i svrha sebi. Nema nieg što transcendira
njegovu uvjet- nost i što mu daje postojanje i zakone u njemu. Karl
Marx je tim pojmom oznaio krive intelektualne sisteme koji
opravdavaju kapitalizam. Njima oblikovane svijesti usporedio je s
camera obscura20, aparatom u kojem je slika zbilje u svemu izvrnuta
te kao takva nametana za zbilju. U danas uobiajenim korištenjima u
politikoj filozofiji ideologijom je oznaen “openito pogrdan pojam
korišten da opiše politike stavove nekog dru- gog koji su smatrani
neosnovanim”.21
Nema genocida bez ideologije koja traje tako da u dugom vremenu
obuhvata i tri ostala nuna uvjeta za njeg – elitu koja odluuje,
njoj poti- njene organizacije i izvršitelje. Za neshvaanje
ponavljanih zloina pro- tiv bosanskih muslimana vano je istraiti
ulogu ideologije genocida. Da su shvatanja toga što im se zbiva
kroz brojne naraštaje neodgovarajua, jer su opetovano progonjeni i
ubijani, da su bez odgovarajueg uzvrata na patnju i bol, dokaz je
da im je svijest o sebi i svijetu ideologijska. Ko- jom su
ideologijom anestezirani u takvom stanju, šta znai da opaanja,
osjeanja šutnji i patnje ne uspijevaju preinaiti u svijest o sebi i
drugim? To se pitanje tie dviju strana. Jedna su strana oni koji
trpe stradanja, a druga su ti koji domišljaju i provode progone i
ubijanja. O elitama, or- ganizacijama i izvršiteljima progonjenja i
ubijanja bosanskih muslimana ima dovoljno znanja u neosporivim
sudskim presudama u ovome dobu. Ali ni najpravednije presude ne
obuhvataju ideologiju, jedan od bitnih uvjeta za opetovano
progonjenje i ubijanje ljudi.
19 Antoine Louis Claude Destutt de Tracy, Éléments idéologie, 1-5,
Paris: Sourcier, 1800-1815.
20 Vidjeti: Marx, Karl, Engels, Fridrich, The Germao Ideology,
prev. R. Pascal, Inter- national Publishers, New York, 1947;
Kofman, Sarah, Camera Obscura of Ideology, prev. Will Straw,
Ithaca, Cornell University Press, New York, 1999.
21 Audi, Robert, ur, Cambridge Dictionary of Philosophy, Cambridge
University Press, Cambridge, 1995, 360.
30
Javna govorenja elita nacionalizama udešavana su tako da se ine za-
govaranjem opih vrijednosti u preovlaujuim oblicima politike i kul-
ture. Kad su pojedinci iz njih i osueni za dokazana djela
progonjenja i ubijanja, vladajue nacionalistike elite prividno su
odvojene od njih. Ali nikad ne prihvataju osude kao neopozivo
utemeljene na pokazivanju istine. Neosnovanost ideologije
nacionalizma kojoj pripadaju ustrajno odravaju i maskiraju manje
ili više jasnim osporavanjem opravdanosti presuda za izvršena
progonjenja i ubijanja. Poriu ih, iako su za njih odgovorni i/ili
krivi. Ali ta djela vrše ljudi koji su takoer anestezirani. Kad se
pozivaju na svoje srpstvo u progonjenju i ubijanju drugih, srpski
nacionalizam im je anestetik. Tako je i s onima koji se pozivaju na
svoje hrvatstvo u progonjenju i ubijanju muslimana. Njihov
anestetik je hrvat- ski nacionalizam.
Bitan sadraj u oba nacionalizma jeste ideologija antibosanstva. U
po- eljnim uzvratima bosanskih muslimana, koji su osporavani,
progonjeni i ubijani radi mogunosti politikog osvješenja, jest
bivanje jednakim ili slinim svojim progoniteljima i ubicama. Kada
svoju patnju uoblie u uzvratnom nacionalizmu, djelatnu
anesteziranost svojih progonitelja i ubica pretvaraju u svoju. Tako
se onesposobljuju da se podignu iz ane- steziranosti, da shvate
kako bosanstvo a tako i bošnjaštvo nisu i ne mogu biti ideologijski
uzvrat ideologiziranosti progonitelja i ubica.
Biljezi, 1
U dihotomiji nacijskih teleologija srpstva i hrvatstva, u kojoj se
srp- ska strana smatrala monijom i presudnijom, osloboenje od
tuinske vlasti i politiko ujedinjenje u jezikoj zajednici osnova su
dogovaranja i djelovanja politikih i kulturnih elita tih naroda.
Odreivanje granica u odnosu na Albance, Makedonce, Bugare, Rumune,
Maare, Slovence, Italijane otklanjalo je vanost pitanja unutarnje
pluralnosti. Kada je na- stala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca,
pitanje Bosne i njenog naroda postaje središnje u toj
teleologijskog dihotomiji. Jezik nije bio presudan za razluenje, pa
su pravoslavlju i katolianstvu dana odluujua znae- nja.
31
Tako bi, smatrano je, granicu sveg srpstva i sveg hrvatstva bilo
mogue ocrtati na osnovi religijskog pripadanja naroda. U tim
teleologijama na- staju dvije maksimalistike slike velike Srbije i
velike Hrvatske. Odnosi meu njihovim zagovornicima postaju presudni
u politikom, kulturom i ekonomskom ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i
Slovenaca, ali i u obje Jugoslavije, i monarhistikoj i
komunistikoj. U njima postoji saglasnost o nunosti poricanja Bosne
i njenog naroda, ali i gorljive suprotstavlje- nosti o izvoenju te
saglasnosti u politiki dogovor i njegovu primjenu. Glavna smetnja
tome je postojanje bosanskog naroda ija pluralnost nije svediva na
dihotomiju srpstva i hrvatstva na osnovi dihotomije pravo- slavlja
i katolianstva. Nije svediva, jer joj izmie muslimanska treost, a
zapravo opirui i nesvladivi dijelovi bosanskog naroda.
Iza maskiranih politikih stavova i dogovora srpskih i hrvatskih
nacij- skih elita stajala je ideologija temeljnog antibosanstva:
bosansko plural- no društvo mora biti razbijeno u srpski i hrvatski
sadraj, a njegov opirui dio sveden na muslimansku teološku tursku
tuost koja mora biti svla- dana i uvedena u dihotomiju srpstva i
hrvatstva. Da to bude postignuto nuno je poricati i raskidati
sloeno i raskošno tkivo bosanske pluralno- sti, uspostavljano i
razvijano kroz brojna stoljea u cjelinu nesvedivu na ideologijske
slike nacijskih homogenosti i religijskih iskljuivosti.
Kada je zapoeo tok raspada komunistike Jugoslavije, na politiku
pozornicu istupaju nositelji velikosrpskog dravnog nacrta.
Republika Srbija je 28. rujna 1990. godine de iure sebe izdvojila
iz jugoslavenske federacije. Slobodan Miloševi, u kojem je i
simboliki i faktiki bila utjelovljena srpska nacijska volja, zapoeo
je u oujku 1991. godine do- govaranje s Franjom Tumanom,
predsjednikom Republike Hrvatske, o uništenju bosanske drave i
podjeli njene teritorije.22 U tom odnosu otpoet je i voen rat
protiv Bosne.
Srpski nacionalisti u Bosni, koje je i simboliki i faktiki
predvodio Radovan Karadi, crnogorski Srbin, posve ovisni o
srbijanskoj vlasti i potinjeni njoj, uz punu podršku Jugoslavenske
narodne armije, kojom
22 Hoare, Marko Attila, The History of Bosnia: From the Middle Ages
to the Present Day, Saqi Books, London, 2007, 362.
32
je nezakonito upravljala ta vlast, usvojili su 12. svibnja 1992.
godine šest strategijskih ciljeva srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini: (1) raz- dvajanje od druge dvije nacionalne zajednice,
dravno razdvajanje; (2) uspostavljanje koridora preko sjeverne
Bosne koji bi povezivao istone i zapadne dijelove Republike srpske;
(3) uništenje graninog znaenja rijeke Drine u odnosu sa Srbijom;
(4) uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; (5) podjela
grada Sarajeva na dva dijela, srpski i musli- manski; i (6) izlaz
Republike srpske na more.23
Autorima tog programa bilo je jasno da te ciljeve mogu postii
jedino uz korištenje sile, a to znai uz uništavanje prisutnosti
bosanskog naroda na cijeloj dravnoj teritoriji. Posljedino, svi
Srbi i Hrvati u Bosni odba- cili bi svaku vezu s bosanstvom, to
jest politikom, kulturom i ekonomi- jom pluralnog društva. Opirui
dio bosanskih Srba i bosanskih Hrvata nepoštedno bi bio proglašavan
izdajicama i progonjen korištenjem svih raspoloivih sredstava. Na
širem planu razgranienje s Hrvatima mogu- e je, kako je isticano,
na osnovi dogovora nacijskih elita.
Cijeli opirui dio bosanskog naroda nuno je, u skladu s navedenim
strategijskim ciljevima, svesti na muslimane i odstraniti ga sa
svih bo- sanskih teritorija, te zauvijek progonima i ubijanjima
uništiti njegovu prisutnost na onim teritorijama proglašenim
“srpskim”. Njihovo prihva- tanje svoenja na muslimane, odvojene i
otuene od Bosne i bosanstva, bitan je sadraj navedenih
strategijskih ciljeva. Momilo Krajišnik, drugi u hijerarhiji
provoenja navedenih ciljeva, istie 10. sijenja 1994. go- dine:
“Vjerujte da bi najvea tragedija bila kada bi Muslimani prihvatili
sada da ive s nama skupa.”24
23 Vidjeti: “Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini”, Slubeni glasnik Republike Srpske, 22, 26. studeni
1993, 866; Donia, Robert J., Ra- dovan Karadi: Uzroci, postanak i
uspon genocida u Bosni i Hercegovini, prev. Daniela Valenta,
University Press, Sarajevo, 2016, 197-200.
24 U: Donia, 2016, 198.
33
U radu na ozbiljenju navedenih strategijskih ciljeva izvršeni su
pro- goni i ubijanja muslimanskog dijela bosanskog naroda. Mnogi
krivci za to, a meu njima Radovan Karadi i Momilo Krajišnik, osueni
su na meunarodnim sudovima. Ali znatno vei broj nije, pa su
odgovorne nacijske elite nastavile svoj posao, u istim dravnim
ustrojstvima uz go- tovo istu odanost ideologiji antibosanstva.
Zato je vano u akademskim vidicima istraiti one biljege
antibosanske ideologije koji naznauju nje- no trajanje od
utemeljenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do ovog doba. Te su
ideologije ive i prijete ponavljanjima progona i ubijanja u
budunosti.
Biljezi, 2
Konstituiranje bosanske nacije, za što su postojali i još postoje
uvjeti, spreavale su nacijske elite srpstva i hrvatstva koristei
sva raspoloiva sredstva. Tvrdnja da nema i ne moe biti bosanskog
naroda uzdignuta je na razinu ideologijske dogme ukljuene u sva
nastojanja konstituiranja tih dviju nacija uz posebne i zajednike
sadraje njihovog antibosanstva. Zato je bosanskome narodu umjesto
nacijskog konstituiranja nametano, i silom i milom, nacijsko
opredjeljivanje, ija suština, kad je ogoljena, ostaje ve spomenuti
zahtjev Milivoja Blaznavca bosanskome fratru An- tunu
Kneeviu.
Govorei o oekivanom osloboenju i ujedinjenju nakon Velikog rata,
Stojan Proti, utjecajni srbijanski politiar, kako to svjedoi Ivan
Meštrovi, uzvikuje 1917. godine: “Kad pree naša vojska Drinu, dat u
Turcima dvadeset i etiri sata, pa makar i etrdeset i osam, vremena
da se vrate na pradjedovsku vjeru, a što ne bi htjelo, to posjei,
kao što smo u svoje vrijeme uradili u Srbiji.”25 Taj zagovornik
takvog rješenja “turskog pitanja”, a zapravo bosanskog, postao je
predsjednik prve Vlade Kralje- vine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Kada je ta vlast uspostavljena, Svetozar Pribievi, u svojstvu veli-
kosrpskog politiara i ministra unutrašnjih poslova, takoer
zapovjedno tvrdi 1919. godine u Sarajevu: “Padom stare bosanske
feudalne suverene 25 Meštrovi, Ivan, Uspomene na politike ljude i
dogaaje, Knjinica Hrvatske revije, Buenos Aires, 1961, 73.
34
drave uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu,
koji je u dravi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo
stajali pred opasnošu da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori
posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo
uništiti.”26
Da nešto moe biti uništeno, nuno je da postoji. Ako ne bi bilo bo-
sanskog naroda, ne bi bilo mogue ni njegovo politiko osvješenje s
politikim suverenitetom kao ciljem. Tada ne bi postojala ni
mogunost suverene bosanske drave. U tome je suština ideologijskog
antibosan- stva. Zato je potrebno anestezirati bosanski narod, pa
ga potom i euta- nizirati. Za taj pothvat potrebna je mesijska mo
našosti otjelovljene u “našem narodu i našoj vojsci”.
Fikcijsku estetizaciju te potrebe, osnovane na kulturnom rasizmu i
orijentalizmu evropske politike mode onog vremena, nudili su mnogi.
Naroito mjesto u tome zauzeo je Ivo Andri, knjievnik i slubenik
Vla- de Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U oekivanju doktorskog
habita potrebnog mu za dravnu slubu, 1924. godine piše:
Po geografskom poloaju Bosna bi zapravo trebala da povezuje zemlje
Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znai dve periferije
srpsko-hrvatskog elementa i ujedno dve razliite oblasti evropske
kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena
mogunosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao,
i da uestvuje u kulturnom razvoju hrišanske Evrope (kojoj pripada
po svojim etnografskim i geografskim obelejima), nego je, štaviše,
zbog domaeg islamiziranog elementa postala mona prepreka hrišanskom
“Zapadu”.27
U tome stavu saeta je do krajnje zbijenosti ideologija
antibosanstva. Bosna i sve njeno svedeni su na srpsko-hrvatsku
dihotomiju, i to u njenoj periferijskoj dinamici. Ona je samo
geografija koja pripada hrišanskoj našosti nasuprot koje su Turci.
O toj suprotstavljenosti Ivo Andri iste godine, u posve neknjievnoj
bilješci na poetku svoje prve knjige 26 Pribievi, Svetozar,
Stenografski izvještaj sa skupštine odrane 15. i 16. februara,
Zemaljska štamparija, Sarajevo, 1919, 66-67.
27 Andri, Ivo, Razvoj duhovnog ivota u Bosni pod uticajem turske
vladavine, prev. Zoran Konstantinovi, Sveske zadubine Ive Andria,
1/1 (1982): 6-258, 53.
35
pripovijedaka piše: “Ove pripovetke o Turcima i o našima jesu samo
deo (otprilike srednji) jednog rada, zapoetog pripovetkom Put Alije
erzeleza i do danas nezavršenog.”28
Taj jedan rad s trima dijelovima, lijevim, desnim i srednjim,
suštinski je “o Turcima i o našima”. Tek 1945. godine, stavljajui
se u slubu ko- munistikog reima, objašnjava da su njegovi Turci
uobiajeno ime za bosanski muslimanski svijet.29 Taj svijet, nastao,
kako tvrdi Ivo Andri, potpadanjem pod islam, taj domai islamizirani
element, predstavlja zapreku harmoniziranju srpsko-hrvatske
dihotomije u njenoj evropskoj sudbini. Zato je Bosna, kako on
domaštava, a zapravo ukljuenost mu- slimanskih sadraja u njenu
cjelinu, postala mona prepreka kršanskom Zapadu.
Prisutnost muslimana uzrok je takvom svoenju Bosne na suprotstav-
ljenost svijetu kojem pripada. I nisu samo Bosna i njeni ljudi
prepreka harmoniziranju srpskih i hrvatskih periferija. I mnogo
više od tog, samo postojanje bosanskog muslimanskog svijeta, na
koji ideolozi antibosan- stva svode bosanski narod i njegove
posljedine nemogunosti politikog osvješenja, ini, kako slijedi iz
razmatranja Ive Andria, tu zemlju nemo- guom u odnosu s evropskim
idealom.
Biljezi, 3
Od uspostavljanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bosansko pi-
tanje svedeno na muslimansko glavni je sadraj ideologijske
dijalektike sastavljanja i rastavljanja sveg srpstva i sveg
hrvatstva. Ta uzajamnost, i pozitivna i negativna, nerazrješiva je
sve dok Bosna i njeni ljudi ne budu onemogueni u nastojanju da se
politiki osvijeste u bosanstvu, sve dok ne prestanu biti zapreka
teritorijskom širenju srpstva i hrvatstva do njihovih niim
posredovanih ideologijski odreenih granica sastavljanja i
rastavljanja. Milan Srški, predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije
u vremenu fašistiko-monarhistike diktature, istie: “Pa neka
muslimani
28 Isti, Pripovetke, Srpska knjievna zadruga, Beograd, 1924, 3. 29
Vidjeti bilješku uz “Renik turskih rei i provincijalizama”; u: Ivo
Andri, Travnika
hronika, Svjetlost, Sarajevo, 1981; Isti, Na Drini uprija,
isto.
36
budu Hrvati, ako nee da budu Srbi! […] Ja nisam neprijatelj naših
mu- slimana, ali to njihovo dranje nanosi štetu nama, i Srbima i
Hrvatima, i mi se, i jedni i drugi, moramo od toga
braniti.”30
Ako bi bili dopušteni konstituiranje bosanskog naroda i njegovo po-
litiko osvješenje, ideologijsko apsolutiziranje srpsko-hrvatske
dihoto- mije bilo bi nemogue. To znai da su neizvedivi pothvati
homogenizi- ranja sveg srpstva i sveg hrvatstva i njihovo
posljedino razgranienje. Iz tog slijede nunost iskljuenja bosanskog
muslimanskog svijeta iz srpsko-hrvatske dihotomije i podjela Bosne
na dvoje, srpsku i hrvatsku. Takvu podjelu, domišljanu i provoenu
na razliite naine u svim ina- icama dviju nacijskih entelehija,
srpske i hrvatske, odluno je zagova- rao regent Pavle Karaorevi i
srpski monarhistiki krug oko njega, pa je 26. kolovoza 1939. godine
provoena kao ozvanienje dogovora Draške Cvetkovia, predsjednika
Vlade Kraljevine Jugoslavije, i Vlatka Maeka, predsjednika Hrvatske
seljake stranke i Seljako-demokratske koalicije.
Predvieno je uspostavljanje Banovine Hrvatske s prisjedinjenjem u
nju otkinutih dijelova bosanske teritorije. Postojanje bosanskog
musli- manskog dijela bosanskog naroda uope nije uzimano u obzir.
Tada je fra Josip Markuši, prvi ovjek Franjevake provincije Bosna
srebrena, kao u plau upozoravao i Mehmeda Spahu i Tugomira
Alaupovia, bosanske politiare:
Nije ni Hrvat ni Srbin ni Slaven koji dopusti da se krti zemlja
Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdan vezioc rukoveti koje su
Bogom odreene da budu jedna dravna cjelina, jedan snop. […] Kud se
inae, po strašnoj našoj, ne daj Boe, sudbini, Bosna podijeli, tuda
e udariti pukotina cjeline kao šeper posred kue i ognjišta. […] Ne
daj da se Bosna dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za
jednog obanina – ni za kakve izglede, prilike, pazare, obeavanja.
To bi bila izdaja povijesti, naše duše.31
30 Jankovi, Stjepan, “Moja seanja”, u: Milutin Popovi, ur, Milan
Srški 1880-1937, Odbor za izdavanje Spomenice pok. M. Srškiu,
Sarajevo, 1938, 193-98, 195.
31 Navod u: Oršoli, Marko, “Socijalno-politiki pogledi fra Josipa
Markušia”, u: Josip Turinovi, ur, Fra Josip Markuši: Zbornik radova
sa Simpozija u povodu
37
Ali ideologijska obuzetost antibosanstvom u objema nacijskim teleo-
logijama uzrokuje psihološki rascjep: Ne postoji bosanski narod,
ali ga ipak valja ustrajno napadati i razarati! U tome zbilja
bosanskog naroda nije samo izvrtana i poricana ve je pothvatima
progonjenja i ubijanja te razaranja i zatiranja preinaavana u
ideologijsku imaginaciju o bjelini uene etnike istote. Dobroslav
Jevevi, nacionalistiki pisac i politi- ar, a tokom rata i etniki
vojvoda, u razdiranju bosanske cjeline, u svo- enju njenog naroda
na sušto srpstvo i hrvatstvo i “muslimanski višak”, smatra dogovor
Dragiše Cvetkovia i Vlatka Maeka pretpostavkom za ozbiljenje
teleologija srpstva i hrvatstva, pa 1940. godine piše: “Neop- hodni
i osnovni preduslov idejnog jedinstva lei u sporazumu Srba i Hr-
vata.”32 Taj sporazum znai razgranienje kroz Bosnu, a zapravo
porica- nje nje i njenog naroda.
Tumaei tu postavku, on još kae: Veštaki krikovi tobonjeg bola zbog
krvnog komadanja Bosne ostavljali su nas savršeno hladnim. Za nas
je postojala Jugosla- vija, dopuštali smo i posebno oseanje Srbije
i Hrvatske, pojam Bosna i Hercegovina, kao neka posebna istorijska,
nacionalna i geografska individualnost nije iveo u narodnim dušama
i nije ni- koga uzbuivao.33
To “nas” znai sve one koji u poricanju i ništenju bosanskog naroda,
pa makar se to i odnosilo samo na muslimanski dio, vide politiku
nu- nost iji cilj opravdava sve oblike neetinosti, pa posljedino i
progone i ubijanja. Ideologijsku suštinu zahtijevanog jedinstva
dviju nacijskih
100. obljetnice roenja fra Josipa Markušia, odran 17. i 18. rujna
1980. u Jajcu, Kršanska sadašnjost/Revija Nova et vetera,
Zagreb/Sarajevo, 1982, 158-177, 169- 170. To pismo poslano je, kako
navodi Marko Oršoli, 9. veljae Mehmedu Spahi i 5. travnja Tugomiru
Alaupoviu 1939. godine. Isti pisac na drugome mjestu kae da su
“originalne kopije” tih pisama u arhivi Franjevakog samostana u
Jajcu. (Oršoli, Marko, “Sedamstoljetno djelovanje franjevaca u
Bosni i Hercegovini”; u: Ante Sori, ur, Franjevci na raskršu
kultura i civilizacija: Blago franjevakih samostana Bosne i
Hercegovine, MGC, Zagreb, 1988, 17-36, 36n62.)
32 Jevevi, Dobroslav, “Bosanski Srbi i autonomija Bosne: Memoar o
anacionalnim i razornim elementima politike Dra M. Spaha”, Autor,
Sarajevo, n. d, 3.
33 Isto, 4.
teleologija, srpske i hrvatske, odreuje, prema Dobroslavu Jeveviu,
spomenuto komadanje Bosne. On piše:
A pošto kako rekosmo Bosnu i Hercegovinu ne smatramo nikakvim
teritorijem sa posebnim dravnim pravom, pošto ona ne ini nika- kvu
posebnu ni etniku, ni ekonomsko-privrednu, ni saobraajnu, pa u
sadanjim granicama ak ni istorijsku celinu, mi nismo pravili
pitanja od tog, da se upravna podela ne izvrši u glavnom po ple-
menskoj pripadnosti pojedinih krajeva bosanske zemlje.34
Iskljuenje bosanskih muslimana iz tog “mi” pravda, kako on vjeruje
i tvrdi, to “da apsolutna veina bosanskog islamskog elementa nema
ni- kakve svesti o svom nacionalnom jedinstvu sa Srbima i
Hrvatima”. Uz to vjeruje i tvrdi da e ga “poštena i mudra
nacionalna i kulturna politika vratiti tokom kratkog vremena u
krilo srpskohrvatskog naroda.”35
Svoenje bosanskog naroda na njegov politiki neosvjestivi dio, na
muslimane, neupitna je, kako u tom paradigmatinom tumaenju sma- tra
Dobroslav Jevevi, premisi nacijskih teleologija srpstva i
hrvatstva. Prema takvom mišljenju, njihovo postojanje dokaz je
protiv njih. Nisu svjesni sebe a tako ni svijeta i odgovornosti
prema njemu. To su bitne po- stavke njihovog iskljuenja iz ope
ljudskosti kojoj pripadaju postavke o apsolutiziranoj vrijednosti
nacije u ije ime ih taj tuma obezljuuje. Takvu jezgru genocidne
ideologije mogue je poznati u svim oblicima antibosanske
ideologije, u traganju za srpsko-hrvatskim savezom protiv bosanske
prijetnje, ideologijski ogoljavane do karikaturnih prikaza mu-
slimana.
34 Isto. 35 Isto, 5.
39
Biljezi, 4
Danim ideologijskim biljezima ocrtano je trajanje srpskog i/ili
hrvat- skog poricanja Bosne i njenog naroda. Mogue je izmeu njih
navesti brojne ideologijske sadraje koji u razliitim inaicama
ocrtavaju tra- janje tog ideologijskog pothvata s brojnim sadrajima
u politici, kulturi i ekonomiji. Svoje krajnje iskaze taj tok
dobiva u dva suprotstavljena nacionalistika nacrta, etnikom i
ustaškom. U oba je pretpostavljena izvedivost homogenih drava,
velike Srbije i velike Hrvatske.
Stevan Moljevi, lan i potpredsjednik etnikog Centralnog nacio-
nalnog komiteta, sastavio je 1941. godine dokument Homogena Srbija
o granicama, društvenom ureenju i spoljnoj politici velike Srbije u
ob- novljenoj Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata.36 U toj
viziji i Bosna i njen narod posve su poreeni. Granicama tako
zamišljene velike Srbije bile bi obuhvaene gotovo cijela Bosna i
više dijelova sjeverno, zapadno i juno izvan nje. Na toj teritoriji
bilo bi uspostavljeno homogeno srp- stvo, kako je to u dokumentu
istaknuto:
Preseljavanje i izmjena iteljstva, naroito Hrvata sa srpskog i Srba
sa hrvatskog podruja, jedini je put da se izvrši razgrani- enje i
stvore bolji odnosi izmeu njih, a time otkloni mogunost da se
ponove strašni zloini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a
naroito u ovom sadanjem, na svemu podruju na kome su Srbi i Hrvati
bili izmešani, a gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za
istrebljenje Srba.37
Drugi dokument je tekst Ante Pavelia, ustaškog poglavnika, Pojam
Bosne kroz stoljea. U njemu autor, pored ostalog, tvrdi: “Bosna
dakle nije jedna teritorijalna niti etnika jedinica.”38 On to
razlae ovako: “[…] zemljopisno je Bosna sastavni dio drave
Hrvatske, što se vidi iz same zemaljske karte, a isto je tako i
poviesno bila integralnim dielom Hrvat- ske. […] Cjelokupna Bosna,
kako je oznaeno berlinskim kongresom, t.
36 Original umnoen šapirografom u: Arhiva Vojvodinskog instituta u
Beogradu, fond etnika arhiva k. 144, reg. br. 4/1.
37 U: Arhiva Vojvodinskog instituta u Beogradu, fond etnika arhiva
k. 144, reg. br. 4/1.
38 Paveli, Ante, “Pojam Bosne kroz stoljea”, Spremnost, 1 (1942):
1-2, 1.
40
j. sve do rieke Drine, pa djelomino i preko rieke Drine, bila je
oduviek nastanjena sa najišim hrvatskim etnikim elementom.”39 Za
prisutnost “pravoslavnog elementa” u Bosni Ante Paveli tvrdi da
nije srpski, pa piše:
U predjelu Bosne taj pravoslavni element je dvovrstan. Jedan dio
sainjavaju Morovalaki, t. j. ostaci romanskog elementa, koji je još
iz rimskog carstva zaostao u nekim krajevima, a napose u gorskim
predjelima. Taj elemenat je pripadao iztonoj crkvi kao i svi Ro-
mani na Balkanu i nije nikada prihvatio katolike vjere. Drugi dio
pravoslavnog elementa došao je u te predjele mnogo kasnije i to sa
turskom vojskom.40
U takvoj ideologijskoj slici Bosne nema mjesta ni za kakav njen
na-
rod, osim hrvatskog, kako poglavnik izriito tvrdi: “to je
zemljopisno, poviesno i narodnosno stanje Bosne, koja je u svim tim
pogledima uviek bila i danas je neosporno hrvatska zemlja.”41
Ti ideologijski stavovi temeljno su rasistiki, a tako i
antibosanski. U njima je bosanski narod poreen, a njegov
muslimanski dio ideologijski uveden u ope hrvatstvo kao jedan od
dvaju njegovih vjerskih sadraja, katoliki i muslimanski. Naspram te
religijske dihotomije u opem hr- vatstvu postavljena je neotrpiva
tuost opeg srpstva. Time su, kako to domišlja i nastoji silom drave
ozbiljiti ustaški poglavnik, zaprijeene sve mogunosti politikog
osvješenja bosanskog naroda. Njegovome muslimanskom dijelu nueni su
privilegirani poloaji u vlasti i prava da njegovu vjersku zasebnost
iskazuje uz punu podršku drave, ali uz uvjet da to plaa
opredjeljivanjem za to što nije te tako gubi mogunost da bude to
što jest, da slui poricanju svega bosanskog, ukljuujui u to
poricanje i uništavanje bosanskog srpstva.
U ideologijskim vidicima Stevana Moljevia nema mjesta ni za mu-
slimane ni za katolike u imaginaciji o nacijskoj Srbiji, ije su
granice postavljene u odnosu na, takoer, imaginacijsku Hrvatsku.
Zato su u 39 Isto, 2. 40 Isto. 41 Isto.
41
ustaškim pothvatima na ozbiljenju imaginacijske Hrvatske genocidno
uništavani Srbi. Uništavani su i svi sadraji pluralnog bosanstva. S
druge strane, u narodnooslobodilakom pokretu, koji su predvodili
jugoslaven- ski komunisti, povezani su razliiti dijelovi bosanskog
naroda, i srpski i hrvatski i muslimanski. Zato je taj pokret
privlaio sve više ljudi koji su vjerovali u njegova obeanja o
bratstvu i jedinstvu u svoj razliitosti, emu e sluiti nova
drava.
Nakon zloina genocida izvršenog nad Muslimanima, ime su bili
prisiljeni da zaštitu trae gdje god im se inilo da ju je mogue nai,
te nakon njihovog masovnog ukljuivanja u narodnooslobodilaki
pokret, i etniko vodstvo odluilo je da im ponudi de facto
izbavljenje ija je suština ista onoj u ustaškoj ponudi – da u opem
srpstvu, umjesto u op- em hrvatstvu, budu priznata vjerska
zajednica. U travnju 1944. godine Dragoslav M. Mihailovi, komandant
Kraljevske vojske u otadbini, a zapravo srpskih etnika, obraa se
bosanskim muslimanskim prvacima:
U tenji da što pre postignemo najiskrenije zblienje Srba i
Muslimana; da što pre doemo duhovnom i interesnom povezanošu do
bratske uzajamnosti; da što pre, sa svešu o našim uzajamnim
interesima, izvidamo rane naše prošlosti a i sadašnjosti; u elji da
što pre uklonimo sve prepreke za harmonian i srean ivot u našoj
novo preporoenoj dravi-demokratskoj i federativnoj Kraljevini
Jugoslaviji. […] Muslimani su naši domoroci, naša krv i naš jezik.
Pripada im osvešteno i neprikosnoveno pravo na ivot i razvitak u
njihovoj pradedovini. […] elimo da im se zagarantuje miran i
spokojan ivot u punoj islamskoj individualnosti i onako kako im
najbolje godi duši i kako smatraju da imaju najpogodnije uslove za
odranje svoje vere i podizanje svog moralnog, kulturnog, socijalnog
i materijalnog napretka. […] Mi elimo da Islam bude priznata vera u
našoj preporoenoj dravi, a u Srpskoj federativnoj jedinici –
ravnopravna dravna vera. elimo da se muslimanima dade potpuna
verska autonomija; versko starešinstvo da muslimani biraju sami
sebi bez iijih ingerencija, a isto tako da upravljaju imetkom
svojih vakufa. Islamskoj verskoj autonomiji treba da se dade
najšira zakonska kompetencija, kako bi mogla nesmetano
42
delovati izvan okvira verskih na podruju dravnog, kulturnog,
socijalnog i privrednog podizanja muslimana. Islamska zajednica u
Srpskoj federativnoj jedinici treba da bude ravnopravno i po kljuu
svog brojnog stanja potpomagana iz dravnih sredstava. Dravna
politika treba da potpomogne i u nacionalnom interesu, da se u
gradu Sarajevu razvije veliki islamski duhovni centar za svu
Evropu, kako bi iz naše zemlje bio Islam prema Evropi dostojno
predstavljen i kako bi islamski ivotni prostor u našoj zemlji
dobivao osetne koristi. […] Islamskoj verskoj autonomiji treba da
budu date šire mogunosti i kompetencije, kako bi izvanrednim putem
podigla i izjednaila prosvetni nivo sa ostalim našim graanima. […]
U dravnim školama elimo da nastava i školski udbenik budu saobraeni
islamskim shvatanjima, kako muslimanska omladina ne bi bila
primorana primati nauku u suprotnosti sa svojim verskim naelima, u
duhu bilo kojeg drugog verskog shvatanja. […] Islamskoj verskoj
autonomiji treba da bude dana najšira kompetencija i mogunost da
što pre izjednai socijalne uslove za ivot i napredak muslimana sa
ostalim našim graanima.42
U tom pozivu, koji se na prvi pogled moe initi moralno privlanim,
vidljivi su bitni sadraji ideologijskog antibosanstva. Uz
pretpostavku da su svi bosanski pravoslavci neupitno i nepovratno
Srbi odvojivi od sve- ga bosanskog, muslimanski dio bosanskog
naroda nuno je, uz podršku drave, posve okrenuti u antibosanstvo
njegovim svoenjem na esencij- sko muslimanstvo. Otueni od vlastite
povijesti i mogunosti politikog osvješenja u tome što jesu postat
e, kako se oekuje, nesposobni da se odupru nacionaliziranju,
zapravo posrbljivanju. Privilegirani i na razli- ite naine
upravljani pojedinci i ustanove tog zajamenog “islamskog prava”
sluili bi, svjesno ili nesvjesno, nametanju ideologije antibosan-
stva.
42 “Naelna uputstva za rad meu našim Muslimanima”, u: Milan Vesovi,
Kosta Niko- li i Bojan Dimitrijevi, ur, Rat i mir enerala: Izabrani
ratni spisi, 1-2, Srpska re, Beograd, 1998, 2:21-29, 21-23.
43
Post scriptum Pred nastupajuim snagama narodnooslobodilake vojske,
predvoe-
ne Komunistikom partijom Jugoslavije, raspale su se i Kraljevina
Jugo- slavija i Nezavisna Drava Hrvatska, a njihovi su zagovornici
ili pobjegli ili poubijani ili se skrili pod plašt nove vlasti.
Milan Stojadinovi, pred- sjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije do 5.
veljae 1939, pobjegao je i u Argentini nastavio politiki rad. Tu je
prijateljevao s Antom Paveliem, izbjeglim poglavnikom Nezavisne
Drave Hrvatske. Obojica su oeki- vala propast komunistike
Jugoslavije, pa su u 1954. godini pravili pla- nove o novom ureenju
odnosa Srba i Hrvata. O njihovim dogovorima priao je uro Balokovi,
sveenik, Vinku Nikoliu, piscu:
Jedne veeri sjedio sam u salonu gospodje Maštrovi [u Buenos
Airesu], kad se pojavio dr. Stojadinovi. Došao je nasmijan, veseo,
nosei veliku kitu skupocjenog cvijea za domaicu. Nakon upo-
znavanja i nakon neizbjeivog pitanja, da li sam roak violiniste
Zlatka Balokovia, došao je brzo razgovor na politiku. Dr. Stoja-
dinovi me zapitao: – No, oe, šta se pria medju Hrvatima? Šta radi
moj prijatelj Paveli? Gospodja Maštrovi zaudila se, zašto gospodin
Predsjednik toli- ko naglašava: moj prijatelj. Dr. Stojadinovi joj
ree: – Gospodjo, to je politika. Vidite, mi Srbi i Turci bili smo
pet sto godina smrtni neprijatelji. Sada su druga vremena. Sad smo
prija- telji. Zašto to ne bi moglo biti izmedju Srba i Hrvata? Ja:
Tako je, gospodine predsjednie! Ali, to moe biti samo pod jednim
uvjetom. Kako mi Hrvati nikada ne osporavamo Srbima pravo na
njihovu dravu, tako bi Srbi trebali i nama priznati pravo na dravu.
To bi trebala biti osnova svakog razgovora i sporazu- ma. – Jest,
oe. I na toj bazi poiva i naš sporazum. Njegova prva to- ka glasi
“Vodstvo Srpske Radikalne Stranke (a to je, kako znate, najjaa
srpska stranka) priznaje pravo Hrvatima na samostalnu dravu”. – O
tom sam ja ve nešto uo. Druga pak toka govori o odrei- vanju
granica.
44
– Da. Definitivne granice odredit e Srpska Narodna Skupština i
Hrvatski Dravni Sabor. – Dobro, gospodine predsjednie. Ali, kako
znate, Srpske skupšti- ne i Hrvatskog sabora nema. Republikanske
Titove parlamente ne priznajemo ni mi, ni vi, kao takve. Ako bi
došlo do raspada Titovog reima, moralo bi privremeno razgranienje
uslijediti odmah, ako bismo htjeli izbjei tragine dogadjaje od
1941–45. – Na to smo Paveli i ja mislili. Zato smo se sporazumjeli,
da se odredi privremena granica. Ta bi se u Hrvatskoj pokrivala s
gra- nicama sadašnje Republike Hrvatske, a Bosnu bismo popola po-
dijelili. – Kako? – Tako, da granica ide rijekama Bosnom i
Neretvom. Nama Sa- rajevo, vama Banjaluka. Vi znate, da je zapadna
Bosna u veini srpska. Ali mi bismo uinili rtvu za volju mira. Zato
bi od Hrvata traili protuuslugu. A ta je, da nam date Dubrovnik.
Dr. Stojadinovi je vidio moje zaprepaštenje. Ja mu rekoh: “Vi
znate, gospodine predsjednie, da je Dubrovnik hrvatski.” – Naši,
opet, kau, da je srpski. Bilo kako bilo, mi Srbi trebamo pro- stran
izlaz na Jadran i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inae bi
Srbija bila uvijek mala kontinentalna, provincijska zemlja. Mi
bismo sijelo primasa Srbije iz Bara prenijeli u Dubrovnik.43
Biljezi, 5
Stavovi Komunistike partije Jugoslavije u prvo vrijeme odraavali su
nacijske ideologije srpstva i hrvatstva, koje su u znaajnim
dijelovi- ma, esto nadmonijim u odnosu na ostale, neodrive bez
antibosanstva.
43 Nikoli, Vinko, Pred vratima domovine: susret s hrvatskom
emigracijom 1965: dojmovi i razgovori, II, Pariz – Mnchen: Knjinica
Hrvatske revije, 1967, 217- 18. O tome ugovoru vidjeti još u:
Sinovi, Marko, “O t. zv. sporazumu Paveli – Stojadinovi”, u:
Hrvatska misao: asopis za kulturna, politika i socialna pitanja, IX
(1961): 61-62; Pešelj, Branko, “O pregovorima Paveli –
Stojadinovi”, u: Hrvatska revija, 2-3 (1964): 331.
45
Sima Markovi, prvi generalni sekretar Komunistike partije
Jugoslavi- je, piše 1923. godine:
[…] ivi primer bosansko-hercegovakih muslimana najjasnije pokazuje,
kako je religija, u prvom redu, bila u stanju da nacio- nalno otui
znatan deo našeg naroda. […] Za njih je religija jedini kriterijum
nacije. One [muslimanske mase] sebe smatraju Turci- ma, i ako ne
znaju ni rei turske, niti imaju ma kakvih drugih veza sa Turcima
osem – vere. I to je najbolji dokaz velike istorijske zao- stalosti
Bosne i Hercegovine.44
Taj ideologijski stav o muslimanima, koji su politiki i kulturno
su- protstavljeni “našem narodu”, ukljuuje poricanje bosanskog
naroda, a posljedino i mogunosti bosanske suverenosti. U razliitim
inaicama zastupan je u glavnoj struji komunistikog pokreta i prije
i poslije suko- ba Josipa Broza Tita s Josifom Visarionoviem
Staljinom 1948. godine. Nije jednostavan ideologijski pothvat
poricanja bosanske politike i kul- turne povijesti. Za njeg je nuna
saglasnost politikih i kulturnih elita, ali i ustrajna podrška
dravnih i drugih organizacija.45
Veselin Masleša, jedan od komunistikih ideologa, takav stav dodatno
razvija uz snaenje njegovih kulturno-rasistikih sadraja, tvrdei
1942. godine za bosanske Muslimane:
Oni stvarno nemaju objektivnih potrebnih svojstava koja ine na-
ciju, a nemaju ni subjektivne svesti – logine posljedice
objektivnih svojstava – o sebi kao naciji. Muslimani nemaju svog
jezika. Oni govore srpskim ili hrvatskim jezikom. Ne postoji
nikakva specifi- na ekonomska povezanost, postoje samo specifini
feudalni eko- nomski interesi.46
44 Markovi, Sima, Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma, Grafiki
institut “Narod- na misao”, Beograd, 1923, 108.
45 Vidjeti više u: Mahmutehaji, 2015, 292-304. 46 Masleša, Veselin,
“Muslimansko pitanje”, u: Vojno-politiki pogled, 7 (1942): 18-28;
u: Isti, Dela, 2, Svjetlost, Sarajevo, 1954, 152.
46
Takva poricanja postojanja bosanskog naroda i njegovo svoenje na
Srbe i Hrvate, uz ukazivanje na prisutnost neosviješene i u sebi
neo- svjestive muslimanske mase, ne razlikuju se od onih koji su
potvreni ugovornim komadanjem 1939. godine te etnikih i ustaških
namjera, potvrivanih u homogenoj Srbiji i Nezavisnoj Dravi
Hrvatskoj. U et- nikom programu pretpostavljene su srpske
teritorije s kojih moraju biti iskljueni svi oni koji nisu i nee da
budu Srbi. U ustaškom programu to iskljuenje obuhvata hrvatiziranje
svih bosanskih muslimana i isklju- enje svih Srba. Suština postupka
kojim se to postie je u oba programa ista – ili pokrštenje ili
progonjenje ili pogubljenje.
U komunistikom programu narodnooslobodilakog pokreta pretpo-
stavljeni su ukljuivanje svih jugoslavenskih naroda, preinaenje
monar- hije u republiku i uspostavljanje federacije nacijskih
drava. U tome je Bosna postala središnje pitanje. Ako su Srbija i
Hrvatska nacijske drave, a ne postoji bosanska nacija, slijedi da
je Bosna i srpska i hrvatska, jer u njoj ive i Srbi i Hrvati. Telos
nacije je nacijska drava. Ali u Bosni ivi i narod koji nije i nee
da bude poistovjetiv ni sa Srbima ni s Hrvati- ma. Njegovo
postojanje prijei dihotomijsko razgranienje sveg srpstva i sveg
hrvatstva. Telos tog dijela bosanskog naroda je bosanska autonomi-
ja. Ciljeve narodnooslobodilakog pokreta, koje uobliavaju i
realiziraju jugoslavenski komunisti, ugrozili bi iskljuivanje
bosanskih muslimana, podjela Bosne ili njena neravnopravnost meu
federacijskim republikama novog dravnog ustrojstva.
Na toj osnovi uoblieno je hibridno rješenje: Bosna i Hercegovina je
jedna od šest republika jugoslavenske federacije; ona je “i srpska
i hrvat- ska i muslimanska”, ali bez svog bosanskog naroda; srpstvo
i hrvatstvo su homogene etnonacije, pa su im “matine drave” Srbija
i Hrvatska; muslimani ne mogu svoj politiki telos ozbiljiti u
odnosu s bosanskom politikom poviješu.
U prvim desetljeima komunistike Jugoslavije nastavljeno je nacio-
naliziranje dijela bosanskog naroda svedenog na muslimanstvo. Od
bo- sanskih komunista muslimanskog porijekla zahtijevano je
opredjeljenje za srpstvo ili hrvatstvo, što je smatrano preduvjetom
zapreavanju kon- stituiranja bosanske nacije, bauka kojim su
strašeni i Srbi i Hrvati u svom
47
ideologijskom jedinstvu. To je smisao zahtjeva Moše Pijade, jednog
od najvanijih ideologa jugoslavenskog komunizma, programski saope-
nog 1948. godine u Sarajevu na Osnivakom kongresu Komunistike
partije Bosne i Hercegovine:
[…] u njoj ivi u nerazrušivoj izmešanosti deo srpskog i deo hr-
vatskog naroda, dok trei deo stanovništva sainjavaju muslimani
slovenskog porekla, koji su primili islam i koji sebe obeleavaju po
verskoj pripadnosti, a u velikoj veini nacionalno nisu opredelje-
ni. […] Narodna Republika Bosna i Hercegovina nema obeleja
nacionalne republike kao ostale […]. Ne smemo se uspavljivati time
što je nacionalno pitanje rešeno i ne smemo zbog zaoštrava- nja
klasne borbe u periodu socijalistike izgradnje zaboravljati na
nacionalno pitanje, zauzimati stav kao da ga više nema ili padati u
pogrešno shvatanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove,
bosanske nacije. To je zabluda opasna, zabluda koja ne znai nika-
kav napredak, ve naprotiv nazadak […].47
Kako god je taj stav, maskiran u kasnijim ideologijskim pokušajima
komunistikog reima da odri konstrukciju bosanske drave bez bosan-
skog naroda – ukljuujui tu i ideologijsku grotesku “priznanja”
musli- manske nacije – ideolozi antibosanstva sauvali su svoju
snagu što se po- kazalo u svoenju raspada komunistikog reima na
dihotomiju srpstva i hrvatstva i njeno djelovanje na dijeljenju
Bosne i novom uništavanju bosanskog naroda.
Jugoslavenski komunisti su svoje predvoenje narodnooslobodilake
borbe temeljili na ideologiji antifašizma, što je ukljuivalo
preoblikova- nje društvenih odnosa naslijeenih iz prethodnih reima.
Tako bi, zago- varali su, nastao pravedniji politiki poredak u
kojem bi pravo pojedinca, preduvjet svih drugih prava, bilo jameno
i ozbiljivano neovisno o nje- govom pripadanju ili nepripadanju,
ali uz uvjet da je pravo klase, koja se osvješuje u predavanju
svojoj avangardi, više i presudnije. Dosezanje
47 Pijade, Moša, “Govor lana Politbiroa CK KPJ”; u: Mitraševi,
Veselim, ur, u: Prvi (osnivaki) kongres komunistike partije Bosne i
Hercegovine (1-5. novembar 1948): Stenografske bilješe, Arhiv
Centralnog komiteta SK BiH/Arhiv Bosne i Hercegov- ine/NIŠRO “,
Osloboenje, Saraj