GEOPOLITIKA – KLAUS DODDS

I Poglavlje: Pametno je biti geopolitičan

Dva posebna shvatanja geopolitike. Na prvom mjestu, budući da se služi geografskim opisom, metaforama i etiketama kao što su „željezna zavjesa“, „treći svijet“ i ili „država-bauk“, geopolitika je za mnoge pouzdan vodič kroz globalni pejzaž. Na drugom mjestu, pažnju možemo usmjeriti na funkciju geopolitike kao intelektualne discipline i sveopšte prakse. SAD – prvi svijet, Rusija – drugi svijet.

Termin „Željezna zavjesa“ (Churchil) je kao metafora opisao geografsku barijeru koja je presijecala ogroman dio evropskog kontinenta. U svojim govorima tokom II svjetskog rata i u razdoblju hladnog rata, Čerčil je često koristio riječi „svjetlo“ i „tama“ kao simbole kojima je dodatno obrazlagao kako je Evropa podijeljena između liberalnih demokratija na zapadu i fašizma a kasnije komunističkih režima na istoku.

Predsjednik Truman, u obraćanju Kongresu 1947 se obratio riječima (alternativni načini života- zemlje koje podržavaju slobodu i demokratiju i one koje to ne čine) :

„Jedan način života zasnovan je na volji većine i obilježavaju ga slobodne institucije, predstavnička vlast, slobodni izbori, garantovane individualne slobode, sloboda govora i vjeroispovjesti, te sloboda od političke represije. Drugi način života je zasnovan na volji manjine, volji koja je većini nametnuta silom. On se oslanja na teror i ugnjetavanje, kontrolisanu štampu i radio; na režirane izbore, kao i na gušenje ličnih sloboda. Smatram da SAD moraju voditi takvu politiku kojom će podržati slobodne narode u otporu potčinjavanju, uz ekonomsku i finansijsku podršku. Ako Grčkom ovlada naoružana manjina, onda će to na susjednu Tursku imati neposredan i ozbiljan uticaj.

Termini kao što su „željezna zavjesa“ i „carstvo zla“ (kako je Regan nazvao SSSR osamdesetih godina prošlog vijeka) ili „osovina zla“ (2002 – Bušov termin – Iran, Irak i Sjeverna Koreja), veoma su značajni jer često pomažu da se državnicima omogući da kasnije pribave legitimitet i opravdaju svoje poteze na planu vanjske politike.

II Poglavlje: Intelektualni otrov

Godine 1954. Richart Hartshorne je oštro napao geopolitiku označivši je kao intelektualni otrov.

Kako je geopolitika izašla na tako rđav glas? U novembru 1939. Godine časopis Life je objavio članak o njemačkom geografu Karlu Haushoferu, u kojem je on predsavljen kao njemačku „guru geopolitike“. U članku se tvrdilo da je geopolitika kao naučna praksa, ne samo davala nacizmu smisao strateške racionalnosti, već je i zaodjenula nacional-socijalizam plaštom pseudoduhovnosti.

Nakon što ga je 1899. Skovao švedski profesor političkih nauka Rudolf Kjellen, izraz geopolitika često je shvaćan u smislu praktičnijeg ili realističnijeg pristupa u međunarodnoj politici gdje se poseban naglasak stavlja na ulogu koju za državu imaju teritorija i resursi.

Utemeljenju geopolitike kao posebne discipline pridonijela su tri faktora:

a) Prvo, ekonomski nacionalizam i trgovinski protekcionizam bili su u usponu dok su se imperijalne evropske države kao VB i Francuska mučile kako da pristupe svjetskoj ekonomiji koja se mijenjala i sve više povezivala. Uspon SAD kao trgovačke sile povećao je nelagodu tih evropskih sila.

b) Drugo, imperijalne sile su u drugoj polovini XIX vijeka agresivno težile osvajanju novih teritorija u Africi i drugdje. Iako je imperijalna akumulacija rasla, evropske sile su se sukobljavale oko posjeda nad tim kolonijalnim teritorijama i pristupa njima. VB i Francuska su se oštro sukobile u sjevernoj Africi, a VB i Rusija su nastavile sa čarkama i nadmetanjem u centralnoj Aziji, u okviru tzv „Velike igre“. Poznati britanski geopolitički pisac Halfor Mackinder opisao je novo doba kao postkolumbovsko jer je doba evropskog istraživanja i kolonizacije nakon Kolumbovog iskrcavanja u Americi krajem petnaestog vijeka, bilo okončano. Nakon svega zemlje kao što su VB i Njemačka počele su se ponovo naoružavati, što je izazvalo strah da će do sukoba možda doći u samoj Evropi, a ne u udaljenim evropskim kolonijama.

c) Najzad, razvoj univerziteta i stvaranje geografije kao naučne discipline pružilo je naučnicima nove mogućnosti da predaju i istražuju taj predmet. Navodni naučni status geopolitike bio je važan u postavljanju zahtjeva za intelektualnom legitimnošćću i političkom važnošću.

Admiral Thomas Mahan u knjizi Utjecaj pomorske sile na istoriju (1898) zastupao je stav da je zadobijanje pomorske moći jedini i najvažniji činilac sticanja geopolitičke moći neke zemlje. Pomorska moć je „sluškinja ekspanzije“. Glavnu prijetnju po Mahanu, predstavljaju njemačko i rusko carstvo s njihovim ambicijama na moru. Mahanovo djelo će kasnije biti prevedeno u Njemačkoj, gdje je čitano s velikim oduševljenjem. Uticalo je na formiranje njemačke geopolitičke misli dvadesetih i tridesetih godina, a posebno na razvoj teorije o panregionalizmu.

Po riječima Ratzela, država se može smatrati nekakvim nadorganizmom u svijetu u kojem vladaju borbe i neizvjesnost.Ratzel je državu smatrao geopolitičkom silom ukorijenjenom u prirdnu sredinu ali i njom oblikovanom. Da bi napredovale, a ne samo opstajale u tim okolnostima punim iskušenja, države, smatrao je Ratzel, treba da stiču nove teritorije i resurse. U knjizi More kao izvor veličine naroda (1901) Ratzel tvrdi da kopno i more pružaju mogućnosti i otvaraju put teritorijalnoj ekspanziji i konačnom učvršćenju države. Snažna i uspješna država nikada se neće zadovoljavati postojećim granicama, već će težiti da uveća teritoriju i osigura „životni prostor“. Težnja za osvajanjem životnog prostora je apravo, osnovni i nepromjenjivi geopolitički zakon.

Kada su se strahovi u vezi s njemačkim vojnim preporodom pokazali opravdanima, britanski geopolitički pisam Mackinder je počeo zagovarati stvaranje saveza VB sa SAD (tzv. Midland Ocean Alliance) a u cilju suprotstavljanja svakom mogućem savezu između ponovno snažne Njemačke i novog Sovjetskog Saveza.

Najkontroverzniji element u istoriji geopolitike u XX vijeku jeste njena navodna povezanost s nacizmom i Hitlerovim planovima za dominacijom u svijetu. Shvatanje države kao nadorganizma, kao i težnje za sticanjem „životnog prostora“, pružilo je opasnu, mada ne sasvim originalnu, priliku za bavljenje geopolitičkim idejama u međuratnom periodu.

Povukavši se iz vojske, Haushofer je postao profesor geografije na Univerzitetu u Minhenu a sredinom dvadesetih je pokrenuo Časopis za geopolitiku (Zeitschrift fur Geopolitik). Kao i njegov prethodnik Ratzel, Haushofer je smatrao da opstanak Njemačke počiva na trezvenom uvažavanju geografske realnosti svjetske politike. Želi li se da država napreduje, a ne naprosto da opstaje, sticanje „životnog prostora“ naročito na istoku, od vitalnog je značaja, i štoviše, može se ostvariti oslanjajući se na potencijalne saveznike kao što su Italija i Japan. Haushofer je smatrao da je za napredak Njemačke potrebno da njeno vodstvo ozbiljno razmotri pet elemenata koji su od suštinskog značaja za svaku državu koja želi postati svjetska sila: fizički položaj, resursi, teritorija, morfologija i stanovništvo.

Osim toga, iznio je ideju o teoriji pan regija, u okviru koje se tvrdilo da Njemačka i druge snažne države, kao Japan, treba da svoje privredne i geografske periferne oblasti razviju tako da ne zavise jedna od druge. Za Njemačku, da bi dominirala jednim dijelom Evroazije, presudno bi bilo da sklopi nagodbu sa SS, kao što je to bio modus operandi u odnosu na VB, zemlju koja je kontrolisala Afriku.

U knjizi „Moja borba (Mein Kamps)“ Hitler koristi izraze kao što su životni prostor (Lebensraum) da bi obrazložio stav da Njemačka treba da poništi odredbe Versajskog ugovora iz 1919., i u geografskom smislu da se usmjeri ka centralnoj i istočnoj Evropi. Za razliku od Haushofera koji je uglavnom bio zaokupljen temama prostornih odnosa i organske države, Hitler je, kada je riječ o budućem istorijskom toku i geografskom statusu, mnogo veći naglasak stavljao na ulogu naroda ( u njegovom slučaju arijevske rase).

Neki geografi, kao što su Nicholas Spykman (1893-1943) i kasnije Saul Cohen, priznali su da je početak hladnog rata pokazao da je prijeko potrebno shvatiti teritorijalnu i ideološku prirodu borbe između SS i SAD. U svom pionirskom djelu, Geografija i politika u podijeljenom svijetu (1963), Cohen je bio na tragu Spykmanovog stava o očito razlomljenom svijetu.

Dok je Spykman ukazivao na rubne oblasti (rimlands) istočne Evrope, Srednjeg istoka, južne i jugoistočne Evrope, kako ih je on nazvao, dotle se Cohen u svojim kasnijim radovima usredsrijedio na tzv pojase razdora (shatterbelts) i pokušao objasniti gdje će se oko teritorija, resursa i pristupa njima najvjerovatnije sukobiti supersile.

Zasluga za oživljavanje zanimanja za geopolitiku u Americi često se pripisuje bivšem državnom sekretaru Henryju Kissingeru.

Feministički teoretičari, kao što je Donna Haraway, posebno su značajni jer su skrenuli pažnju na tri činjenice koje proizlaze iz takvih intelektualnih nazora.

a) Kao prvo, valja istražiti kako se geopolitika stvara te predsavlja određenoj publici. Ako želimo razumjeti svjetsku politiku moramo znati da je ona prožeta društvenim i kulturnim značenjem. Postojeći globalni politički sistem nije prirodan i neizbježan, a priče o globalnoj politici i nisu ništa drugo nego puke priče.

b) Drugo, kao nužna posljedica rečenog, geopolitika se počela shvaćati kao oblik diskursa, sposoban da stvori i raširi prostorne predstave svjetske politke.

c) Globalna geopolitika je prepletena s pitanjima spola i spolnih razlika i drugim faktorima kao što su rasno i klasno pitanje.

Kritički nastrojeni pisci iz oblasti geopolitike predložili su tročlanu podjelu, na formalnu, praktičnu i popularnu geopolitiku.

Formalna geopolitika se odnosi na temu ovog poglavlja.

Praktična geopolitka se odnosi na politički orijentisane geografske etikete koje koriste političke vođe, kao predsjednik Bush, jer predstavljaju globalnu politiku.

Popularna geopolitika tiče se uloge medija i drugih oblika popularne kulture koji ljudi koriste da bi objasnili zbivanja u svojoj sredini, zemlji, regiji i širem svijetu.

Geograf Graham Smith, uočio je da se ruske političke vođe i novinari pozivaju na tri zasebne geopolitičke tradicije:

1) Na ideju da je Rusija dio Evrope i da treba prihvatiti zapadne obrasce društvenog i ekonomskog razvoja

2) Na ideju po kojoj je Rusija specifično evroazijska teritorija, sa posebnim oblikom države i društva.

3) Slično tome, kao i VB, Rusija je „most“ ali između Evrope i Azije. U nekim razdobljima, pojedina geopolitička tradicija može prevladati, kao što se dogodilo kada je predsjednik Bush pokazao odlučnost da ostvari viziju globalnih SAD, što podrazumijeva američku hegemoniju i sposobnost širenja moći radi osiguranja američkih državnih interesa.

III Poglavlje: Geopolitička arhitektura

Richard O’Brien ukazuje na „kraj geografije“.

Termin geopolitička arhitektura se uotrebljava da se opiše kako države i nvo pristupaju teritorijama i kretanjima i kako njima upravljaju i regulišu ih, pri čemu uspostavljaju granice unutra/izvan, građanin/stranac i domaće/međunarodno.

Kada se razmatra pitanje suverenosti korisno je imati u vidu da postoje četiri različita tumačenja:

1) Prvo, komentatori često govore o međunarodnim legalnim manifestacijama suverenosti u obliku članstva u UN, pravu da se pregovara i da se ratificiraju ugovori, zajedno sa preduzimanjem svih drugih diplomatskih aktivnosti. Sve te aktivnosti podrazumijevaju da jedne države priznaju druge države te, stoga, prihvataju njihov potpuni kapacitet da vode međunarodne odnose.

2) Drugo, možemo smatrati da je suverenost uslovljena međuzavisnošću. U razdoblju intenzivne globalizacije više ne vrijedi stav da države posjeduju isključivu kontrolu nad svojim teritorijama i pratećim kretanjem roba i ljudi, kretanjem određenog intenziteta. U nekim oblastima društvenog života, kao što je državna sigurnost, neke zemlje su na međuzavisnost pokušale odgovoriti jačanjem vladine i regionalne kontrole. Tako je postupilo dvadeset sedam zemalja EU

kada su uvele kontrolu i nadzor useljavanja, iako su istovremeno između sebe dijelile formalnu suverenost u oblastima zaštite ljudskih prava i privredne saradnje, ili čak i u toj oblasti suverenost prenosile na druge. Takva se suverenost ponekad označava kao „zajednička2.

3) Treće, na suverenost se može gledati u čisto nacionalnim okvirima i priznati da su neke države sposobnije nego druge da provode kontrolu nad svojim teritorijama.

4) Četvrto, neki suverenost izričito priznaju kao zaštićenost od stranog miješanja. Shvatanje da države moraju biti u stanju da vode svoje poslove bez stranog miješanja razradio je švajcarski pravnik Emmerich de Vattel.

Postkolumbovsko doba, kao što je primijetio Halford Mackinder, biće obilježeno intenzivnijim odnosima jer će države priznati da svijet, zahvaljujući novim tehnikama, u šta spada i saobraćaj, postaje sve manji. Vremensko-prostorno zbijanje svijeta postalo je čak intenzivnije i termin globalizacija se široko koristi kao kratka oznaka za te promjene ljudskog iskustva bez obzira na argumente o njegovom geografskom intenzitetu i značaju.

Dok je u tradicionalnoj geopolitičkoj misli glavna pažnja posvećivana državama i promjenljivoj sudbini evropskih imperija, dotle se u novijim radovima ispituje uloga nevladinih činilaca, mreža, regionalnih organizacija, transnacionalnih korporacija i vladinih međunarodnih organizacija.

U posljednjih 60 godina tvrdi se da je nakon poraza Japana i Njemačke 1945. Godine prevladao poseban oblik globalnog poretka. Njega pod pokroviteljstvom pobjedničke sile, SAD i njenih saveznika, među kojima je i VB, obilježavaju tri ključna faktora: - razvoj globalne kapitalističke privrede, stvaranje UN i razvoj liberalne demokratije.

SAD su imale presudnu ulogu u stvaranju novog ekonomskog poretka čiji su stubovi dvije novostvorene institucije: MMF i Svjetska banka. Drugo, osnivanje UN 1945. Godine odigralo je značajnu ulogu u kontroli i regulisanju ponašanja država u poslijeratnom svijetu. Treće, promovisanje liberalne demokratije od strane SAD kao poželjnog političkog sistema bilo je presudno u legitimiziranju uloge te zemlje u kasnijoj hladnoratovskoj borbi sa SS i Kinom, zemljama koje su naglasak stavljale na socijalističke revolucije.

Marksistički usmjereni geograf David Harvey, govorio je o „akumulaciji lišavanjem“ da bi ukazao kako međunarodne institucije olakšavaju pristup tržištima i resursima Trećeg svijeta. Kao što je izjavio Peter Dicken, ekonomski geograf, države i dalje oblikuju specifične poslovne i ekonomske djelatnosti i uređuju stvari u okviru vlastitih nacionalnih nadležnosti, a i izvan njih.

Clinton Bush1993-2001 2001-2009

Globalizacija Globalni rat protiv terorizmaInformacijska moć Vojna moć

Međunarodno pravo PreventivaMultilateralizam Unilateralizam

Glavni cilj rata protiv terorizma bio je uništenje Al-Kaide i njenih vođa, Osame bin Ladena i njegovog zamjenika Egipćanina dr. Al-Zawahirija, koje su povezali s napadom 11. Septembra i ranijim bombaškim napadima na američke ambasade u istočnoj Africi.

Premda rat protiv terorizma predstavlja istinsku geopolitičku poštapalicu, afrički kontinent se u „Stretegiji nacionalne sigurnosti“ opisuje kao glavna bezbjednosna prijetnja zbog velikog broja „slabih“ država koje su ili nespremne ili nesposobne kontrolisati kretanje ljudi, novca, kao i terorističke aktivnosti. Takva sumorna ocjena podstakla je Bušovu administraciju da 2004. Predloži program pod nazivom pan-zahelska inicijativa, u koji bi ušli Čad, Mali, Mauritanija i Nigerija, države koje bi u cilju odbrane sarađivale sa američkim snagama. Plan je bio da se u toj regiji zaustavi kretanje islamskih militanata i u program je uloženo 100 miliona dolara a povećana su ulaganja i u fond „Milenijski izazov“.

Neki analitiččari strahuju da će se budući ratovi voditi radi pristupa resursima. Joseph Nye, smatra da je ogromna vojna moć korisna kada treba uništiti protivničke oružane snage i infrastrukturu, dok to nije u slučaj u tolikoj mjeri kada treba rješavati sukobe i graditi dugotrajni mir i stabilnost. Negdje se američke kulturne i političke vrijednosti otvoreno i žestoko odbacuju, a rasprostranjeni antiamerikanizam na Srednjem istoku i u drugim oblastima ukazuje na slabljenje „meke moći“.

IV Poglavlje: Geopolitika i identitet

Stvaranje modernog međunarodnog političkog sistema zasnovanog na nacionalnim državama s isključivim teritorijalnim nadležnostima seže u XVII vijek evropske istorije.

U okviru patriotskog obrazovanja jedna od najvažnijih lekcija bila je ona geografska, a koja kaže da je Argentina nepotpuna zemlja. Aneksija atlantskih otoka na jugozapadu, kasnije nazivanih „izgubljenim sestricama“ i daje je bila rana koja je pekla, a ostala je sastavni dio argentinskog nacionalnog identiteta. U školskim programima se i dalje o tome govorilo, a od svakog učenika u osnovnoj školi tražilo se da zna nacrtati dva glavna otoka (koja se na engleskom jeziku nazivaju East Falkland i West Falkland). Kao što sugeriše oznaka „izgubljene sestrice“ teritorija se često opisuje kategorijama vezanim za spol. U ovom slučaju kao sestrinski dodatak tijelu politike, odnosno kontinentalnoj Argentini. Ne čudi, što je poduhvat 1982. Godine, kada je Argentina izvšrila invaziju Foklenda, opravdan kao čin geografskog spašavanja nakon prethodnog otimanja od strane podmuklog Albiona. Na glavnom trgu u argentinskoj prijestonici okupile su se mase naroda da pozdrave vojni režim. Pobjeda Britanaca u junu 1982. Nije riješila tu teritorijalnu krizu. Suprotno tvrdnjama tdašnje vlade Margaret Thatcher, argentinskim građanima je saopšteno da teritorijalni spor nije riješen.

Ostrva i nacionalni identitet: Kina i Tajvan

Argentina nije jedina zemlja koja želi da povrati ostrva blizu svoje obale. Slično i sa Kinom i Tajvanom. Japan je kolonizirao Tajvan 1895. Godine, gdje je ostao do kapitulacije na kraju Drugog svjetskog rata. Poražen u kineskom građanskom ratu od strane koju je predvodila Kineska komunistička partija, nacionalistički vođa Čang Kaj-Šek je 1949. Godine pobjegao na Tajvan. Komunistička partija Kine je

Republiku Kinu (ROC) na Tajvanu smatrala nelegitimnom, bez obzira što su ovu priznala mnoge vlade zapadnih zemalja. Iako je u toku dužeg perioda hladnog rata na Tajvanu vladao jednopartijski autoritarni sistem, zemlja je prividno napredovala. Kao saveznik Zapada, Tajvan je uživao zaštitu SAD. U posljednje dvije decenije prošlog vijeka Tajvan je proveo demokratsku tranziciju i postao odlučniji u vođenju vanjske politike.

Narodna republika Kina je 2005. Godine donijela antisecesionistički zakon, po kojem predviđa invazju na Tajvan ako on pokaže namjeru da stekne potpunu nezavisnost. U Kini se građani stalno podsjećaju da je Tajvan sastavni dio NRK, dok se u školama geografija koristi za pravu pouku. Tajvan se često opisuje kao buduće globalno žarište u sukobu između Kine i SAD.

Nacionalno izražavanje identiteta i dalje je vjerovatno krajnje značajno, s obzirom na preovlađujući međunarodni politički sistem zasnovan na nacionalnim državama i teritorijalnim granicama. Identieti, ipak, nisu uvijek teritorijalno ograničeni. Ponekad se identiteti mogu naprosto prelivati preko teritorijalnih granica ili biti svjesno stvarani tako da nadilaze postojeći mozaik država i njihovih granica. Primjer za to jest upravo Evropa.

Kao što su primijetili Barry Buzan i neki drugi eksperti za geopolitiku i međunarodne odnose, označavanje nečega kao sigurnosne prijetnje često služi kao glavni izgovor za preduzimanje prinudnih mjera kada se procijeni da je država u opasnosti.

Kemalizam – politički, ekonomski, socijalne i kulturne reforme Kemala Ataturka vođe turskog naroda i obnovitelja turske države koji je za nešto više od 10 godina od turske nekadašnjeg „bolesnika na Bosforu“ i sinonima zaostalosti napravio državu budućnosti.

Godine 1993. Američki profesor Samuel Huntington uzbudio je duhove kada je u časopisu Foregin Affairs objavio ogled pod naslovom Sukob civilizacija.

Huntington skicira novu svjetsku kartu koju sačinjava sedam ili osam civilizacija, a ne jedna kojom dominira najvažnije područje. U Huntingtonovu geopolitičkom prikazu, glavna prijetnja s kojom se suočava Zapadna civilizacija jeste islam i njegovo teritorijalno prisustvo na Srednjem istoku, u sjevernoj Africi, centralnoj Aziji i Aziji.

Edward Said je oštro kritikovao Huntingtonove i Lewisove stavove. Said i neki drugi tvrde da je nakon što su komunizam i SS 60 godina smatrani prijetnjom, opasnost počela da se vidi u islamu i područjima Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Čak i ako takvo uopšteno objašnjenje djeluje pojednostavljeno u Huntingtonovoj mentalnoj karti svijeta ima neobičnih prešutkivanja i propusta. U definiciji Zapada kao hrišćanskog kao da se zanemaruje da su u Evropi u Sjevernoj Americi dugo živjeli i pripadnici drugih vjerskih zajednica. Osim toga, svaka je civilizacija u svom razvoju bila pod različitim stranim uticajima, bilo da su ih donosili ljudi iz drugih oblasti sa svojom vjerom, ili je riječ o drugim društveno-kulturnim običajima, kao što su jezik, način prehrane i arhitektura. Svaki turist u Španiji i Portugalu može primijetiti uticaj islamske arhitekture i arapske toponomastike.

Edwarda Saida, u njegovom članku pod naslovom „Sukob neznanja“ u objavljenom u oktobru 2001. Više je zabrinjavala činjenica da ideja „sukoba civilizacija“ formira američku predstavu svijeta u okviru koje se napadi 11. Septembra mogu tumačiti u kontekstu kulture.

Bin Laden i njegovi saveznici svoju borbu predstavljaju kao borbu protvi „Židova i križara“ koji djeluju na Srednjem istoku i drugdje. U svojim javnim govorima, Bin Laden spominje „sukob civilizacija“ da objasni i opravda pohod na Ameriku i njene saveznike, kao i na otpadničke režime u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. U njegovoj želji da stvori novu islamsku zajednicu (umma), glavni element jest kulturnovjersko pročišćenje Srednjeg istoka i islamskog svijeta. Da bi se taj cilj ostvario najvažnije bi bilo protjerati izraelske otpadničke i američke snage iz regije. To je najjasnije izraženo u Bin Ladenovoj „objavi džihada protiv američke okupacije zemlje u kojoj su dva svijeta mjesta“. Koja je ponovljena nakon napada na New York i Washington 11. Septembra 2001.

V Poglavlje: Karte i geopolitika

U ovom poglavlju istražit ćemo pet kartografskih događaja, a u cilju daljeg razjašnjenja veza između geopolitike i karata. Prvo, karte koje je izradio Halford Mackinder ponovo su konsultovane jer su jedan od najznačajnijih pokušaja da se predstavi i protumači novi globalni poredak početkom XX vijeka.

Mackinder je centralnu Aziju prikazao kao „geografski stožer istorije“. Drugo, razmotrit ćemo ulogu Isaiaha Bowmana u Istražnom komitetu i njegov doprinos Mirovnoj konferenciji 1919. Godine. Vjerovalo se da je vlast nad teritorijom osigurava mir, kao i da je za održavanje reda i stabilnosti neophodno dobro povući granice između država. Pokazalo se da je promjena Evrope, zasnovane na načeima kao što je pravo na samoopredjeljenje, mnogo složenije neka prosta promjene linija na karti.

Treće, govorit ćemo o filmskom serijalu Zašto se borimo Franka Capre s posebnim osvrtom na film Nacistički udar, zato što su se tu široj javnosti predočile karte i geografski rječnik za koje je zaslužan Halford Mackinder. Proizvedena za američko ministarstvo rata i obavještajni sistem, serija je bila veopma važna jer su se gledaocima željeli objasniti politički i geografski razlozi za američku odluku da se Njemačkoj i Japanu objavi rat.

Četvrto, pažnja je posvećena i novim polarno centriranim kartama, naročito zato što su one ukazivale na rastojanje između dvije supersile u toku hladnog rata. Proizvodnja strateškog bombardera velikog doleta, zajedno sa izumom interkontinentalnih raketa, odigrali su u tome presudnu ulogu. Obje supersile su mnogo investirale u prikupljanje, procjenu i rasparčavanje karata i fotografije mjesta u raznim oblastima. U tom nastojanju ključnu ulogu su odigrali špijunski letovi, podmornička istraživanja i satelitski snimci. U tom smislu su najpoznatije fotografije iz oktobra 1962. Godine, snimljene iz američkog špijunskog aviona U2. One su bile od presudnog značaja za odluku Kennedyjeve administracije da se suprotstavi Sovjetima u namjeri da na Kubi stacioniraju raketna postrojenja.

Najzad, razmotrit ćemo skorašnje nastojanje američkog stratega Thomasa Barnetta da stvori novu globalnu kartu nakon 11. Septembra i u toku rata protiv terorizma. Objavljena u časopisu Esquire u martu 2003, uoči američko-britanske invazije na Irak, njegova karta, na kojoj je svijet podijeljen na jezgro i jaz, privukla je veliku pažnju medija i stručnih krugova. Za protivnike, ta je karta postala leit motiv

uprošćenog geografskog gledanja na svijet kojoj pribjegava Bushova administracija. Za pristalice, Barnettova karta je, uz prateći komentar, valjano prikazala slabosti mnogih zemalja i oblasti, nedovoljno povezanima s globalnom ekonomijom. Zbog te nepovezanosti, ocjenjivalo se da su te zemlje i oblasti značajnija središta ilegalne trgovine oružjem, terorističkih mreža i zločinačke aktivnosti.

Halford Mackinder ostaje jena od najistaknutijih ličnosti u britanskoj geografiji. Mackinder je bio član Kraljevskog geografskog društva i profesor geografije na Oxfordu. Tvrdio je da je geografija suštinski element u obrazovanju engleskog građanstva jer, kao što je primijetio 1907. Godine:

„ Naš cilj mora biti da svi ljudi misle imperijalno – što će reći, da misle u svjetskim razmjerama – i ka tom cilju mora biti usmjereno naše geografsko učenje“.

U januaru 1904, Halford Mackinder je Kraljevskom geografskom društvu u Londonu predstavio svoj referat „Geografski stožer istorije“. Po Mackinderovoj procjeni, svijet je bio na pragu ulaska u postkolumbovsko doba u kojem imperijalne države kao što je VB neće imati mnogo prilika za nova teritorijalna osvajanja.

Mackinder je tvrdio da u postkolumbovskom dobu, zemlje kao što je VB treba da što više koriste tehnička preimučstva, a ne da svoje nade vezuju za sticanje novih teritorija. U vremenu kada se ravnoteža moći u kojoj su ranije značajne pomorske sile, kao što je VB, preokretala u korist prvenstveno kopnenih sila, kao što su Njemačka i Rusija, smatralo se da će pronalazak i razvoj željeznice dovesti do velikih promjena. Mackinder je smatrao da je područje svijeta, koje je on nazivao središte, ključno za buduću raspodjelu moći i resursa. To je „središte“, ključno za buduću raspodjelu moći i resursa. To je „središte“ obuhvatalo veliki dio euroazijske kopnene mase koja je imala veliki demografski i resursni potencijal.

Ako VB ne bude oprezna, onda će Rusija i Njemačka moći preuzeti takvu globalnu hegemoniju, jer će posjedovati resurse da obje postanu kopnena i pomorska sila. Pišući 1904., Mackinder je bio svjestan da je VB upletena u tzv. „veliku igru“ sa Rusima za kontrolu nad ovim „stožerom“ zato što je on veoma blizu britanske Indije.

Mackinderovu analizu ovog „geografskog stožera“ i buduće borbe velikih sila pratila je i jedna karta koja danas smatraju najznačajnijom kartom koju je ikada stvorio profesionalni geograf. Pri izradi karte korištena je Merkatorova projekcija. Na krati su uvećani Rusija i Grenland i znatno umanjeni Afrika i Latinska Amerika. Pažnju posmatrača odmah privlači središte karte i dio svijeta označen kao stožerna oblast. Drugi dijelovi zemlje označeni su kao unutrašnji ili marginalni polumjesec, vanjski ili otočno polumjesec, a sjeverna Afrika i Arabijski poluotok označeni su samo kao pustinja. Na karti uopšte nema Antarktika.

Jedan od najalarmantnijih aspekata u većini njegovih spisa, naročito kada se gleda sa stanovišta početka XXI vijeka, jeste često ukazivanje na rasu i „englesku krv“ u objašnjenju zašto su pojedine rasne grupe sposobnije da vladaju svijetom i da ga kontrolišu. U svom referatu iz 1904. Godine, iznijetom pred Kraljevskim geografskim društvom, Mackinder je osim toga „istok“ definisao kao stalnu opasnost, nestabilnu oblast gdje ljudi kao rasa u nekim razdobljima nisu kadri provoditi mirnu vlast. Povezivanje

rase i civilizacije, ipak, nije lično samo za Mackindera, budući da su neki američi predsjednici, među kojima i Theodore Roosevelt, često govorili o ulozi Amerikanaca u civiliziranju onih prema kojima sudbina nije bila tako naklonjena, to jest onih u Latinskoj Americi i u azijsko pacifičkoj oblasti.

Ubrzo nakon ulaska u Prvi svjetski rat, predsjednik SAD Woodrow Wilson je osnovao istržani Komitet. Jedan od glavnih članova Komiteta bio je geograf Isaiah Bowman, kasnije predsjednik Univerziteta Johns Hopkins. Kao član istražnog Komiteta, on je dao značajan doprinos da to društvo prednjači u pružanju informacija narednim američkim vladama, naročito kada je riječ o rekonstrukciji Evrope nakon I svjetskog rata.

Bowman i članovi istražnog Komiteta smatrali su da će proizvodnja i slanje karata i drugih podataka iz New Yorka u Pariz biti i racionalno i od strateškog značaja da bi načelo nacionalnog samoopredjeljenja u Evropi bilo podržano gegorafskim podacima. Preko dvadeset evropskih naroda dobilo je pravo na neki oblik državnosti. Istražni komitet je odigrao veoma značajnu ulogu u teriotrijalnom prekrajanju i promjeni državnih granica nakon I svjetskog rata.

Bowman je objavio knjigu Novi svijet (1921) i uzeo učešća u stvaranju novog udruženja – Vijeća za vanjske odnose.Nasuprot izolacionizmu, Bowman je vjeorvao da Amerika treba igrati glavnu ulogu u pokretanju i razvoju svjetske privrede. Bowman je smatrao da vlast, ako zaista postoji želja da se ona provodi u raznim oblastima, mora težiti razvoju slobodne trgovine i biti distribuisana kroz međunarodne institucije da bi se izbjegla optužba za američki imperijalizam.

Određivanje New Yorka za sjedište UN svjedoči o tome da su geografi, kao što je Bowman, uspjeli promovisati američke nacionalne interese dok su u isto vrijeme govorili i o nečem univerzalnijem.

Italijansko-američki režiser Frank Capra snimio je filmsku seriju Zašto se borimo. Seriju je naručila američka vlada i trebala je da pripadnicima američkih vojnih snaga pokaže zašto zemlja ulazi u rat s neprijateljima širom svijeta. Kasnije je prikazivana i javno u propagandne svrhe, i to da bi se objasnilo i opravdalo učešće SAD u II svjetskom ratu. Riječ je zapravo o sedam jednostavnih filmova – Uvod u rat, Nacistički udar, Zavadi pa vladaj, Borba Engleske, Borba Rusije (prvi i drugi dio), Borba Kine i Rat stiže u Ameriku. Posljednji film bio je najznačajniji jer su u njemu željelo predstaviti zašto Amerika ne smije voditi izolacionističku politiku u odnosu na druge zemlje.

Što se tiče vizuelne upečatljivosti, Nacistički udar je jedan od najistaknutijih u seriji, posebno jer su u njemu prikazane geografske karte. Hitlerovi planovi da ovlada svijetom prikazuju se i objašnjavaju direktnim upućivanjem na Mackinderove mape i poznatu geografsku maksimu:

„Ko vlada istočnom Evropom vlada Središtem;

Ko vlada Središtem vlada svjetskim ostrvom;

Ko vlada svjetskim ostrvom vlada svijetom“.

„Nova karta Pentagona“ Thomasa Barnetta objavljena je u martu 2003. U časopisu Esquire. Napisan nakon napda 11. Septembra na SAD, Barnetov kratki članak ilustriran je kartom koja preokreće

hladnoratovsku kartografiju istoka i zapda, i čak hladnoratovsku kartografiju sjevera i juga. Njegova nova kartografija moći i straha zasnovana je na jednostavnoj geografskoj podjeli na jaz i jezgro.

Kada se u vidu imaju Barnetove karte, svijet je nesumnjivo izgledao opasan, s terorističkim mrežama i državama-baucima u stanju da upropaste geopolitičku arhitekturu svjetskog poretka. Za one koji žive u jezgru opasno je, smatra se, biti odvojen od svjetske zajednice i njenog teritorijalnog mozaika država. U svijetu podijeljenom na „funkcionalno jezgro“ i „neintegrirani jaz“, na Barnetovoj novoj karti označene su države koje dijele američke vrijednosti i one koje ih ne dijele. Zapravo jednostavna dvojna podjela svijeta na karti dalje opravdava širenje američke moći na posebnim teritorijama kao što je Irak, a u budućnosti možda i Iran.

U svojoj drugoj knjizi, Barnet proširujući svoju tezu o dvojnom svijetu objavljuje dvije karte. Na prvoj, koja je bila objavljena i u članku u časopisu Esquire, zemljina kugla je podijeljena na dva dijela, a plava mrlja se širi duže ekvatora i tako označava opasni neintegrirani jaz. To su dijelovi svijeta koje zauzimaju ili neuspješne države ili države slabo integrisane u dominantni globalni poredak. Na drugoj karti prikazane su američke intervencije nakon 1920. Godine, zajedno sa svim operacijama humanitarnog karaktera, borbenim djelovanjima, evakuacijama, kao i pozicijama vojnih jedinica.

Globalni politički prostor je, kao što su primijetili Susan Roberts i neki drugi geografi, ili dobro povezan/formiran ili nepovezan/iskvaren. U ovom svijetu koji liči na kompjuter, Amerika je upravitelj dok je glavni program zapravo neoliberalna globalizacija. Da bi to ostvarile, SAD moraju biti spremne djelovati jednostrano i preventivno u cilju preobražaja globalnog poretka.

VI Poglavlje: Popularna geopolitika

Što se tiče proizvodnje vijesti prednjači evropsko-američki svijet, pri čemu kontrolu imaju velike korporacije kao što su CNN International, Time Warner, News International i BBC, Al Jazeera.

U XX vijeku SAD nisu pretrpjele ratna razaranja i masovne nesreće kakve su veoma česte u drugim dijelovima svijeta. Napad na Pearl Harbor u decembru 1941. Godine i napadi 11. Septembra se obično smatraju kao dva glavna izuzetka.