Gjuro Szabo SREDOVJEČNI GRADOVI U HRVATSKOJ I …€¦ · lu, jer su nam sad ovdje sabrani na okupu svi naši stari gradovi i opisani vještom rukom valjanoga stručnjaka", te drži

Gjuro SzaboSREDOVJEČNI GRADOVI U HRVATSKOJ I SLAVONIJI

sredovjecni gradovi.indb 1 7/17/06 12:11:49 PM

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb

Za nakladnikaAna Rešetar

UrednikZlatko Karač

PRETISAK PREMA IZVORNOM IZDANJU MATICE HRVATSKE IZ 1920. GODINE

ISBN 953-212-284-2

Copyright © 2006, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, HrvatskaSva prava pridržana

impressum.indd 2 7/17/06 12:55:51 PM

Gjuro Szabo

SREDOVJEČNI GRADOVI U HRVATSKOJ I SLAVONIJI

Priredio i predgovorom popratiodr. sc. Andrej Žmegač

Golden marketing-Tehnička knjigaZagreb, 2006.



Andrej Žmegač

NAJVAŽNIJE DJELO HRVATSKE BURGOLOGIJE

U doba pojave ove knjige navršava se stotinu godina od početka Szabi-na zanimanja za vlastelinske gradove, a nedugo nas vrijeme dijeli i od stogodišnjice objavljivanja prvog i jedinog izdanja njegova djela o tim spomenicima, knjige Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920.). Mnogobrojni su stručnjaci, ali ne samo oni, tijekom toga dugog razdoblja posezali za Szabinom knjigom jer je ondje bilo moguće pronaći barem kra-tku informaciju o svakomu hrvatskom gradu. No pomalo je ona postajala sve teže dostupnom i odavna se pojavila potreba za njezinim ponovljenim izdanjem. Nakon tog (pre)dugog čekanja, sa zadovoljstvom sada možemo svjedočiti povratku te dragocjene i važne knjige među nove generacije koje zanima hrvatska graditeljska baština.

Gjuro Szabo (1875.–1943.), pisac o umjetnosti, konzervator i muzealac, studirao je germanistiku, nakon čega je službovao u više mjesta kao gimna-zijski profesor. U prvom desetljeću 20. stoljeća obilazio je i upoznavao naše spomenike te se javio i prvim svojim napisima o njima. Od ustanovljenja Ze-maljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u kralje-vinama Hrvatskoj i Slavoniji godine 1910., njegov je član, tajnik i jedini za-poslenik. Radeći za Povjerenstvo, u sljedećim je godinama načinio mnoštvo bilježaka, skica i fotografija naših spomenika. Na temelju toga rada u istoje doba i objavio nekoliko temeljnih radova o spomenicima Hrvatskog zago-rja. Uz djelovanje u Povjerenstvu, 1919. godine postaje ravnateljem Muzeja za umjetnost i obrt, a od 1928. godine do kraja života bio je ravnateljem Muzeja grada Zagreba. Premda se i u tom, trećem pa i četvrtom desetljeću znao ponekim prilogom vratiti temi naših gradova, njegov interes i snage sve su se više usmjeravali prema povijesti Zagreba. Potkraj života obja-vio je još dvije knjige, Kroz Hrvatsko zagorje (1939.) i Stari Zagreb (1941.).

Osobito u ranijem razdoblju života, vlastelinski gradovi bili su mu je-dan od glavnih predmeta interesa te je svoj rad na toj temi okrunio mo-nografijom što je objavljena 1920. godine. No dakako da ona nije bilatemeljena samo na autorovim terenskim obilascima, već i na iskustvu i


VI

rezultatima ranijih pisaca. O tome najtočnije obavještava sam Szabo u uvodnome dijelu svoje knjige, skrupulozno navodeći sve važnije naslove.

Među njima ćemo svakako navesti djelo Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1816.–1889.) Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1870.), jednu od prvih naših knjiga posvećenih vlastelinskim gradovima. Kukuljevića pritom mnogo manje zanimaju njihovi ostaci, njihova fizička struktura, odpovijesnih zbivanja i izmjene njihovih gospodara. Prema tom povijesnom izlaganju opisi građevina su zanemarivo kratki, a ponegdje i posve izosta-ju, kao kod Samobora. Kad su pak posrijedi historicističke restauracije 19. stoljeća, primjerice ona trakošćanska, Kukuljević joj se divi, držeći da je grad obnovljen "u staroj prvobitnoj slici".

Važna su i djela povjesničara Radoslava Lopašića (1835.–1893.); u knjizi Bihać i bihaćka krajina. Mjestopisne i poviestne crtice (1890.) pisao je o više gradova u području tzv. turske Hrvatske, šturo opisujući njihove građevne strukture i ne nastojeći analizirati logiku pojedinih dijelova i ra-zvoja građevne cjeline. Slično se može reći i za knjigu o gradovima širega karlovačkog područja, Oko Kupe i Korane. Mjestopisne i povjestne crtice (1895.), premda ondje u nekim slučajevima građevnom sastavu gradova posvećuje više pozornosti.

Godine 1902. pojavljuje se djelo povjesničara Emilija Laszowskog (1868.–1949.) Hrvatske povjesne građevine. Mjestopisni i povjesni opisi gradova, kula, samostana, crkava i drugih povjesnih građevina domovine Hrvata, u kojemu je dotad najobuhvatnije prikazan niz hrvatskih arhite-ktonskih spomenika. Kako autor ističe u uvodu, dotadašnja slična djela, s iznimkom Kukuljevićeva, "ne bave se lih povjesnim građevinama, već i starim hrvatskim plemenima, općinama i prirodnim krasotama". Uz nji-hovu povijest i povijesno značenje Laszowski se usmjerio na same spo-menike, te se ondje može naići i na opsežnije opise građevnih sklopova pojedinih naših gradova. Međutim, pritom mu se potkradaju i ozbiljne po-greške, poput tvrdnje da je Cesargrad imao branič-kulu. Među slikovnim prilozima pak valja istaknuti korištenje tlocrta, koji su redom preuzeti iz starijih, arhivskih izvora.

Napokon, 1904. je godine objavljeno djelo arheologa Ćire Truhelke (1865.–1942.) Naši gradovi. Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine koje je, među djelima što ih Szabo citira, nesumnjivo "najstru-čniji" i najtemeljitiji pristup u smjeru analize građevnog sastava gradskih sklopova. Za većinu od dvadesetak gradova što ih je Truhelka obradio, nalazimo vrlo iscrpne opise njihovih ostataka, pa je tako mogao, navodeći Lopašićevu knjigu o Bihaću, spomenuti kako je ondje "historički materijal potpun, pa mi je trebalo popuniti samo manjkavi opis samoga podora". Gotovo je svaki grad popraćen tlocrtom, a slikovna oprema obuhvaća i presjeke, crteže pojedinosti i ostalo što služi prikazu karakterističnih rje-


VII

šenja pojedinoga grada. Na početku knjige stoji pak uvod kojemu je zadaća objasniti opća obilježja graditeljstva vlastelinskih gradova, logiku njihova nastanka i funkcioniranja i njihove uobičajene elemente. Truhelka, naža-lost, osim Lopašića, ne navodi autore kojima se služio, no njegovo je djelo, s obzirom na doba nastanka, u svakom pogledu respektabilno i zrelo.

Szabo se u nekoliko bilježaka poziva na poznato, važno i veliko djelo Otta Pipera (1841.–1921.) Burgenkunde. Bauwesen und Geschichte der Burgen zunächst innerhalb des deutschen Sprachgebietes, objavljeno 1895. godine (drugo dopunjeno izdanje 1906., treće dopunjeno izdanje 1912.), u kojemu su u 24 poglavlja na 650 stranica obrađena sva pitanja od važno-sti u izučavanju gradova. Tematizirana je pojava i razvoj gradova, odnos prema rimskom nasljeđu, natpisi i klesarski znakovi, pojedine gradske građevine i njihove pojedinosti, prilaz gradu, vrste strjelnica, opskrba vo-dom, tipologija gradova i ostala pitanja na mnoštvu primjera iz njemačkih zemalja. Knjiga je opremljena brojnim arhitektonskim snimkama i crteži-ma te znanstvenim aparatom. Djelo takva opsega moralo je u Njemačkoj, a onda i u nas, postati referentnim mjestom za različite probleme u svezi s istraživanjem gradova.

Nakon takvih rezultata, Szabo je, kako je već spomenuto, u okviru rada u Povjerenstvu započeo i sustavno izučavanje i prikupljanje podataka o našim gradovima. O tome je sam zapisao: "Pod iskusnim vodstvom arh. Martina Pilara, u društvu s drom. Brankom Šenoom, Vladimirom Tkalči-ćem, kasnije Većeslavom Henebergom i drugima, a vrlo često i sam – pro-lazio bih sve krajeve naše domovine, napose u detalje Hrvatsko zagorje: od sela do sela, od crkve do crkve, od dvora do dvora, od gradine do druge gradine, sabirući, sređujući, ispitujući. Nu za par godina dospjeo sam, da i druge dijelove prođem potanko, napose požešku županiju, pa Srijem… S dolaskom rata jenjava dakako rad, ali prestao nije nikada". A Josip Hor-vat pojašnjava: "Za tih nekoliko sumarnih konstatacija kriju se godine ne-slućenih fizičkih i duhovnih napora; mnogi dani vožnje za lijepa i ružnavremena po teško prohodnim seoskim putevima, sati napornih pješačenja, često za život pogibeljni usponi kroz neprohodne guštare do zaboravljenih gradina, snimanje tlorisa na terenu, gonetanje i prepisivanje često teško pristupačnih natpisa, fotografiranje pod najtežim okolnostima, pa ondaizrađivanje gradiva, proučavanje arhivalija gdje većinom nema pravog pu-tokaza, crtanje…".

Do 1918. godine dogotovio je Szabo tako cjelovit pregled arhitekture hrvatskih i slavonskih gradova, te ga ponudio Matici hrvatskoj za objavlji-vanje; o tome su sačuvani podaci u Matičinoj pismohrani, danas u Hrvat-skom državnom arhivu u Zagrebu. Szabo je rukopis predao u rano proljeće 1918., jer je zabilježeno da su mu na sjednici Zajedničkog odbora 22. tra-vnja određeni recenzenti. Autor se natjecao za nagradu Vuščićeve zaklade,


VIII

a riječ je o jednoj od desetak osobnih zaklada kojima je upravljala Matica i iz kojih je poticala odnosno nagrađivala vrijedna djela. Aleksandar Vuščić (†1898.) oporučno je bio ostavio novac kojim se svake četiri godine imalo nagraditi najbolje djelo koje se bavi hrvatskom poviješću, odnosno povi-jesni roman, odnosno kazališni komad s povijesnom temom. Recenzenti Szabina rukopisa bili su geograf Milan Šenoa (1869.–1961.) i povjesničar Dane Gruber (1856.–1927.). Obojica su ga ocijenili vrlo pohvalno, a Gruber je napisao: "Pisac je za ovaj spis upotrebio ne samo sva naprijed spomenu-ta literarna pomagala, nego je i lično proučio te gradove, pa zato je njego-vo razlaganje dobro i točno. On je doista mnoge od ovih opisa već priopćio u našim časopisima, a opisali su mnoge gradove i neki drugi naši pisci (Lopašić, Laszowski, Devčić i dr.), ali to sve ne oduzimlje cijene ovome dje-lu, jer su nam sad ovdje sabrani na okupu svi naši stari gradovi i opisani vještom rukom valjanoga stručnjaka", te drži kako će publika "jamačno s nasladom čitati ovo zanimljivo djelo". Šenoa pak svoju ocjenu zaključuje ovako: "Autor se natječe za Vuščićevu nagradu. Ja sam bez ikakove fraze za to da mu se da nagrada jer već godine i godine nije ponuđeno djelo, koje bi bilo toliko truda iziskivalo, a koje bi bilo uz to, što je skroznaskroz patriotsko, i takove vrline, kao ovo. Neka se nagradi i tiska". Na temelju pozitivnih ocjena na lipanjskoj je sjednici zaključeno da se Szabu nagradi iz Zaklade za 1917. godinu, i to s 2000 kruna. No tisak knjige odgođen je "za bolja vremena, jer se danas takovo djelo sa bogatim ilustracijama ne bi moglo pristojno opremiti". Čini se da su već tada postojale teškoće s ra-stućim troškovima tiskanja, a pojavio se i problem nabave papira. Nakon višekratnih odgoda, knjiga je napokon tiskana u jesen 1920. u 5000 pri-mjeraka, a Szabo je dobio honorar od 1000 kruna po arku.

Kako smo bili prikazali djela što su prethodila Szabinoj knjizi – a pri-je no što se pobliže osvrnemo na njezin sadržaj i značenje – navedimo u najkraćim crtama i što je o vlastelinskim gradovima napisano nakon toga doba. Sam se Szabo povremeno još javljao kraćim napisima o našim gra-dovima, što su se temeljili na ranijim istraživanjima i ranijem iskustvu. Među ostalima valja navesti njegove tekstove o vezi gradova i njihovih osta-taka s planinarstvom, potom niz jedinica u enciklopedijskim izdanjima, a posebice napis o našim ponajvažnijim gradovima (Medvedgradu, Samoboru i Velikom Taboru) Drei Burgen um Zagreb (Agram), objavljen u Njemačkoj 1938. godine. Iz predratnoga doba valja još spomenuti djelovanje Većeslava Heneberga (1889.–1937.), koji je kao suradnik Povjerenstva također priku-pljao građu o našim gradovima te objavio više napisa o ličkim gradovima te onima na Medvednici. Potom se oko 1960. godine vlastelinskim grado-vima započela intenzivno baviti Sena Sekulić–Gvozdanović (1916.–2002.), obradivši niz gradova zagrebačke i karlovačke okolice. Za bolje poznavanje naših graditeljskih spomenika zaslužna je i Anđela Horvat (1904.–1986.)


IX

koja je o gradovima ponajviše pisala u okviru svojih topografskih pregleda spomenika te u poznatu djelu Između gotike i baroka (1975.). U posljednje doba temeljitošću i iscrpnošću ističu se radovi Zorislava Horvata (1937.) i Drage Miletića (1946.); prvi se ponajviše bavio gradovima Slavonije, Bano-vine i karlovačkog područja, a drugi gradovima zagrebačke okolice i Hr-vatskoga zagorja. Težište pak na analizu povijesnih podataka u istraživa-nju gradova postavljali su Lelja Dobronić (1920.) i Milan Kruhek (1940.). Napisi o hrvatskim vlastelinskim gradovima učestalo su objavljivani u časopisima Bulettin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, Vijesti muzea-laca i konzervatora Hrvatske, Peristil, Kaj, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prilozi Instituta za arheologiju te Arhitektura, čiji je je-dan svezak (109-110, 1971.) u cijelosti posvećen toj spomeničkoj skupini.

* * *

Kako je u naslovu Szabina djela sadržan pojam grad, a u hrvatskom jeziku istom se riječju označuje i naselje, neće biti naodmet podsjetiti da je tu Szabo podrazumijevao dakako samo vlastelinska utvrđena prebivališta, ono što se na njemačkom zahvalno naziva Burg. Uvođenju i snalaženju u toj tematici služi iscrpan prvi dio knjige, opskrbljujući čitatelja poželjnim kontekstualnim znanjem prije prijelaza na pojedine hrvatske regije odno-sno na pojedine gradove. Szabo tu pokazuje široko poznavanje relevantnih pitanja, od povijesno-pravnih do građevno-tehničkih. I prikaz arhivske građe, povijesnih izvješća o našim utvrdama kojima se služio vrlo je obu-hvatan i svjedoči o njegovoj istraživačkoj spremi, ujedno i o tome da mu je na raspolaganju stajalo gotovo sve što i mi danas poznajemo.

Važno je da Szabo u uvodu naglašuje realnu sliku srednjovjekovnih gradova u doba njihova funkcioniranja, način života u njima, njihovu opremljenost i prostorne uvjete, koji su obično bili vrlo skromni; to upozo-renje bilo je potrebno u doba kad je široka publika, a velikim dijelom i ona stručna, stvarala predodžbu o gradovima još uvijek posredovanjem histo-ricistički obnovljenih gradova u 19. stoljeću. Takve, naime, "romantične", idealizirane predodžbe nisu nimalo odgovarale stvarnom stanju gradova u srednjem vijeku, sugerirajući drukčiji komfor, drukčiji vanjski izgled i sl. Autentičnu organizaciju grada već u to vrijeme nije više nigdje bilo mo-guće doživjeti jer su se gotovo svi bili pretvorili u ruševine, a oni što su obnavljani i što su stajali pod krovom nerijetko su imali upravo moder-no, romantično ruho. Szabo se stoga pokazao posve netolerantnim prema historicizmu 19. stoljeća, držeći kako on "ne dočarava prošlost, već krnji sadašnjost". Bilo je to shvatljivo jer je, s jedne strane, pripadao dobu što je neposredno slijedilo, pa onda i prenaglašeno reagiralo na historicizam, a s druge strane ta su mu moderna preuređenja otežavala, smetala da mimo


X

njih svojemu čitatelju prenese sve ono opsežno i temeljito poznavanje sre-dnjovjekovnih gradova što ga je nedugo prije bio usvojio. Svakako je želio da njegov "sastavak", njegova "knjižica", kako skromno kaže, odigra svoje-vrsnu prosvjetiteljsku, obrazovnu, pa i odgojnu ulogu, utoliko što će čitatelj ponajprije naučiti gledati, razumjeti ono što vidi, da bi onda takva obra-zovana publika znala cijeniti spomenike prošlosti i bolje o njima skrbiti.

Na tragu stručno utemeljenog i skrupuloznog izlaganja o sasta-vu gradova i njihovu povijesnom smislu, Szabo nastoji hrvatske grado-ve promatrati i u kontekstu gradova susjednih i nekih drugih zemalja, što ga vodi zaključku da su naši gradovi manji, skromniji od onih u dru-gim zemljama. Bez obzira na to što je takvu usporedbu vrlo teško pro-vesti na temelju jasnih kriterija i što je Szabo u pogledu stranih grado-va zasigurno imao na umu one znatnije i istaknutije primjere, njegova ocjena možda nije pogrešna; važno je uočiti da je i u tom pitanju očito težio za trijeznom i "nepristranom" prosudbom, lišenom mogućega ro-mantičarskog zanosa ili pseudopovijesnog pretjerivanja. U pogledu pak prema drugim, većim kulturama ("drugi, sretniji narodi") Szabo kon-statira kako je ondje bilo više djela što su se na različite načine i u ra-znim razdobljima odnosila na gradove. U ocjeni naše situacije možda je i odviše malodušan, no nakon takva viđenja nesumnjivo svoje djelo smatra neobično potrebnim i važnim, što ono i jest. Usporedimo li ga sa spomenutom velikom Piperovom knjigom o njemačkim gradovima, ne-ćemo pogriješiti kažemo li da mu značenje u vlastitoj sredini nije bilo nimalo manje od značenja što ga njemačko djelo imalo za svoju zemlju.

Različito od Piperova strukturiranja, Szabo nakon problemskog i vrlo korisnog uvoda prelazi na glavninu knjige, a riječ je o topografskoj obradi naznačenog prostora. Taj prostorni okvir obuhvaća osam županija, usta-novljenih u županijskom uređenju iz 1886. godine, nakon dokidanja Vojne krajine. On odgovara cijeloj (današnjoj) kontinentalnoj Hrvatskoj s Hrvat-skim primorjem, bez Međimurja i Baranje, ali zato sa Srijemom do Zemu-na. Od županije do županije, Szabo opisuje gradove i pritom gradi njihov prikaz iz raspoloživih izvora: iz arhivskih podataka, iz radova drugih pi-saca, iz vlastita obilaska i iskustva. Za većinu gradova to je urodilo do-brim i cjelovitim analizama, ali u mnogim primjerima Szabo je naišao na nerješive zagonetke, koje su, uostalom, takvima ostale do danas; ima tako arhivski posvjedočenih gradova za koje se ne može pouzdano znati gdje su stajali, ima takvih kojima je poznat položaj, ali od kojih nije ostalo ni tra-ga, a ima pak, obratno, i ruševina kojima ne znamo pravo ime i o kojima dokumenti šute. Sve je to Szabo naveo koliko mu je bilo moguće prikupi-ti podatke i koliko o tome govore arhivski dokumenti i starije rasprave. Njegov rad dakako nije potpun, jer to i ne može biti, ali zavidan je broj gradova koje barem ukratko analizira, odnosno onih znatnijih kojima po-


XI

svećuje iscrpne opise. Mogli bismo reći da je, možda i nesvjesno, od Pipera preuzeo programatsku ideju o "objašnjavanju i uspoređivanju", navedenu u predgovoru prvome izdanju njegova djela. Najizravniji razultat postu-pka usporedbe u Szabinu se djelu može naći, primjerice, na mjestima gdje zaključuje kako su zagorski gradovi lišeni branič-kule (glavne, središnje kule, uobičajenoga elementa gradskog sklopa) ili pak kako gradovi pože-škoga gorja imaju tlocrtno okrugle branič-kule (uobičajene su kvadratne).

Predstavljajući pojedini grad, nije strogo vodio računa o organizaciji teksta, o proporciji povijesnog dijela prema prostornoj analizi, već je pisao slobodno, da ne kažemo spontano, u jednom dahu. Tako se ponegdje i do-godilo da je za gradove koji još stoje i čije je strukture moguće protumači-ti, zanemario takvu analizu i prepustio se drugim pitanjima (Susedgrad, Trakošćan, Severin). Szabin slobodan izraz neki put riječ grad zamjenjuje s gradina ili gradić, no uvijek su ti izrazi shvaćeni kao istoznačnice; o dobu nastanka teksta svjedoče pak i neke starije, nama teže razumljive riječi kao i danas izobičajeni turcizmi (doksat, konak). U golemoj građi i jednako ta-kvu broju podataka nije neobično da se zbio i poneki lapsus, kontradikcija, previd, poput navoda da je Okić nastao tek nakon tatarske provale ili da je varaždinski grad današnji oblik dobio tek potkraj 16. stoljeća. Nespretno-šću u pripremi knjige mogli bismo pak nazvati dva-tri slučaja u kojima Sza-bo gradski sklop opisuje pomoću slovnih oznaka sa snimke iz 1701. godine, dok u pratećem tlocrtu odgovarajuće oznake izostaju (Barilović, Brinje).

Bilo je već zamijećeno kako mnogo od onoga što Szabo uključuje u svoj pregled ne odgovara okviru srednjega vijeka, naznačenom u naslovu. Do-ista tu nailazimo i na kaštele 16. i kasnijih stoljeća (Sisak, Nehaj, Kralje-vica) pa i tvrđave tih razdoblja (Karlovac, Slavonski Brod). No te se novo-vjekovne građevine nisu autoru "potkrale" kao kakav propust, jer on na svakom odgovarajućemu mjestu upozorava kako je riječ o spomenicima koji pripadaju drugome dobu, ne više srednjem vijeku. Čini se da se kao topo-graf zaokupljen svim građevnim spomenicima nekog područja jednostavno nije htio precizno ograničiti zadanim vremenskim okvirom, već je želio či-tatelja uputiti i na najvažnije obrambene spomenike nešto kasnijeg doba.

Bitna Szabina namjera bila je interpretirati organizaciju gradskog sklopa, njegovu obrambenu logiku, građevni razvoj ako se zbivao u očito razdvojenim etapama, te moguće posebnosti, specifičnosti pojedinoga gra-da. Tome služe i brojni tlocrti, koji među slikovnim prilozima imaju najve-ću analitičku vrijednost, najzornije prikazuju prostorne odnose gradskoga organizma. Szabo donosi dakako arhivske ili starije tlocrte u kojima je moguće vidjeti prijašnje stanje nekog propaloga grada (npr. tlocrti s Wei-gelove karte Karlovačkog mira iz 1701. godine, Sabljarovi snimci, precrti katastarskih planova), ali i brojne novosnimljene tlocrte. U popisu priloga na kraju knjige vrlo je neobično tek uz dva tlocrta naznačeno kako ih je


XII

izradio Martin Pilar (kao što je navedeno da je lijepe i sugestivne crteže uvodnoga dijela načinio Branko Šenoa). Tko je onda autor ostalih? Dio tlo-crta zasigurno su Szabini snimci, a to je još jedan rezultat golema rada na dokumentiranju spomenika u sklopu rada za Povjerenstvo. Mnogo kasnija arhitektonska odnosno geodetska snimanja pojedinih naših gradova poka-zala su da ti snimci nisu posve precizni, što je očito posljedica neodgovara-jućih uvjeta, žurbe i možda nedostatka pomoći na lokalitetu. Podjednako su tako u malobrojnim primjerima naknadna arheološka istraživanja ot-krila, razumljivo, nove strukture (Medvedgrad) koje bez iskopavanja nisu mogle biti poznate. No općenito govoreći, korisnost i upotrebljivost tlocrta u Szabinoj knjizi neosporna je i valja odati priznanje trudu uloženom u prikupljanje sveukupne slikovne građe i njezine pripreme za knjigu.

Spomenuto je kako je Szabi bilo stalo do tumačenja prostornih vrijed-nosti gradskog organizma, a tek nakon toga i povijesnih podataka odno-sno izmjene njegovih gospodara. To je bitan obrat u odnosu prema našim piscima druge polovine 19. stoljeća, koji su se zanimali istom temom, stvo-rivši prva djela o hrvatskim gradovima. No jasno je kako Szabino djelo nije iskrslo ni iz čega, već je u određenom smislu pripremljeno radom tih starijih istraživača. Kako smo vidjeli, od Kukuljevića do Truhelke može se uočiti jasan razvoj upravo u pogledu zanimanja za fizičku strukturu gra-da, što se očitovalo u sve opsežnijim opisima njihovih ostataka i sve broj-nijim slikovnim prilozima – među njima i tlocrtima – koji su imali zadaću prikazati te ostatke. Zbog toga je Szabino djelo logičan korak na jednom putu, dakako velik korak svojom stručnošću, sustavnošću i cjelovitošću. Kad je riječ o cjelovitosti, valja podsjetiti kako su spomenuti raniji autori, Kukuljević, Lopašić i Laszowski, zasnivali svoja djela neobično ambicio-zno, težeći da u više svezaka obrade cijeli prostor koji ih je zanimao; no njihova su djela zbog toga ipak ostajala torza onoga što su namjeravali. Tek je Szabo uspio ostvariti cjelovit pregled vlastelinskih gradova u pro-storu koji je povijesno nazivan Hrvatskom i Slavonijom.

Neobično je da Szabini Sredovječni gradovi sve do danas nisu doživjeli ponovljeno izdanje – osim pretiska fragmenta triju slavonskih županija 1994. godine – kao dva njegova kasnija djela, Kroz Hrvatsko zagorje (novo izdanje 1974. godine) i Stari Zagreb (nova izdanja 1971. i 1990. godine). Jer prva je njegova knjiga i danas potrebna te se može reći kako je malo-kad neko znanstveno ili stručno djelo gotovo stoljeće nakon svoga nastan-ka još uvijek tako funkcionalno. U istraživanju gradova u Hrvatskoj nije se od Szabina doba toliko promijenilo koliko bi se prema protoku vreme-na, prema tehničkim mogućnostima i koncepcijskom razvoju znanosti mo-glo očekivati, a pogotovo u tom razdoblju nije bilo pokušaja izrade nekoga usporedivog sintetičnog pristupa. Stoga je jasno kako će i danas biti rado korištena ova knjiga, nesumnjivo najvažnije djelo hrvatske burgologije.


XIII

Izbor radova o hrvatskim gradovima nakon pojave Szabina djela 1920. godine

Azinović Bebek, A.; Pleše, T., Stari grad Barilović, Obavijesti, 2, 2004.Balić, M., Pregled dvoraca i srednjovjekovnih utvrđenih gradova u Slavo-

niji – I dio, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 1-2, 1974.Balog, Z., Građevinski razvoj Trakošćana, Kaj, 1-2, 1988.Bobovec, A., Pećnjaci Garić grada, Muzejski vjesnik, 15, 1992.Bobovec, A., Pećnjaci moslavačkih srednjevjekovnih gradova, Zbornik Mo-

slavine, III, 1993.–1994.Cvetko, V.; Karač, Z., O istraživanju utvrde Šarengrad, Vijesti muzealaca

i konzervatora Hrvatske, 3-4, 1986.Cvetko, V.; Karač, Z., Stari grad Borovo, Vijesti muzealaca i konzervatora

Hrvatske, 1-2, 1987.Deanović, A., Glosar naziva u upotrebi srednjovjekovnog i renesansnog

vojnog graditeljstva u Hrvatskoj, Rad JAZU, 381, 1978.Devide, M., Burgovi u Slavoniji, Arhitektura, 109-110, 1971.Dobronić, L., Po starom Moravču, Zagreb 1979.Đurić, T., Srednjovjekovni gradovi slavonskog gorja, Varaždin 1981.Filipec, K., Neznani srednjovjekovni grad na gori Ivanščici, Opvscvla ar-

chaeologica, 23-24, 1999.–2000.Habunek Moravac, Š.; Machiedo, S., Stari grad Đurđevac, Arhitektura,

109-110, 1971. Heneberg, V., Gradine i gradišta po Medvednici, Narodna starina, VIII, 1929.Heneberg, V., Ruševine Susedgrada, Narodna starina, VIII, 1929.Heneberg, V., Lički gradovi prošlih stoljeća. Pregled istraživanja i studija,

Lički kalendar, II, 1934.Horvat, A., O slučajnim nalazima s Medvedgrada, Iz starog i novog Zagre-

ba, IV, 1968.Horvat, A., Pregradnja burgova – kašteli, Vijesti muzealaca i konzervatora

Hrvatske, 1-2, 1974.Horvat, Z., Grad Ribnik, Peristil, 16-17, 1973.–1974.Horvat, Z., Utvrde grada Zrina, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvat-

ske, 3-4, 1974.Horvat, Z.; Mirnik, I., Graditeljstvo srednjeg vijeka u požeškoj kotlini, Sla-

vonska Požega 1227–1977, Slavonska Požega 1977.Horvat, Z., Burg u Brinju i njegova kapela, Peristil, 27-28, 1984.–1985.Horvat, Z., Grijanje u srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvat-

ske: kamini, dimnjaci i kaljeve peći, Prostor, 3-4, 1994.Horvat, Z., Neki pomoćni prostori u starim gradovima kontinentalne Hr-

vatske: zahodi, stubišta, pretprostori, rovovi i sl., Prostor, 3, 1995.Horvat, Z., Ulazi u burgove 12.-15. stoljeća, Prostor, 1-2, 1998.


XIV

Jenko, V., Dva frankopanska grada: Trsat i Grobnik, Arhitektura, 109-110, 1971.

*** Kašteli u riječkom kraju, katalog izložbe, Rijeka 1988.Klobučar, O.; Stahuljak, T., Pećnjaci starih gradova Samobora i Susedgra-

da, Tkalčićev zbornik, II, 1958.Krstić, S.; Habunek Moravac, Š., Obrada arhitektonske dokumentacije

dvora Slavetić, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, 2, 1959.Kruhek, M.; Horvat, Z., Barilović-grad, Godišnjak zaštite spomenika kul-

ture Hrvatske, 8-9, 1982.–1983.Kruhek, M.; Horvat, Z., Castrum Thersan et civitas Modrussa. Povijesni i

topografski pregled, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 16, 1990.

Kruhek, M.; Horvat, Z., Stari grad Slunj. Od knezova Krčkih–Frankopana do krajiške obrambene utvrde, Zagreb 1993.

Kruhek, M.; Horvat, Z., Cetin – spomenik hrvatske povijesti i fortifika-cijskoga graditeljstva, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 26-27, 2000.–2001.

Laszowski, E., Grad Ozalj i njegova okolina. Mjestopisne i povjesne crtice, Zagreb 1929.

Laszowski, E., Stari lički gradovi, Zagreb 1941.Maroević, I., Zaštitni radovi na Garić gradu, Arhitektura, 109-110, 1971.Maroević, I., Prilog metodologiji ujednačavanja sustava istraživanja i do-

kumentiranja utvrđenih starih gradova u Hrvatskoj, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, 1-2, 1974.

Matejčić, R., Gradina Badanj kod Crikvenice, Jadranski zbornik, 10, 1978.Miletić, D., Istraživanja Starog grada u Hrvatskoj Kostajnici, Godišnjak

zaštite spomenika kulture Hrvatske, 4-5, 1978.–1979.Miletić, D., Plemićki grad Okić, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hr-

vatske, 13, 1987.Miletić, D., Neki problemi izvođenja konzervatorsko-restauratorskih ra-

dova prigodom obnove staroga grada u Đurđevcu, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, 14-15, 1988.–1989.

Miletić, D., Plemićki grad Kostel, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagre-bu, 11-12, 1994.–1995.

Miletić, D., Plemićki grad Belec, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagre-bu, 13-14, 1996.–1997.

Miletić, D. Velikotaborski palas – rezultati istraživanja i problem nove namjene, Peristil, 39, 1997.

Miletić, D., Plemićki grad Cesargrad, Peristil, 42-43, 1999.–2000.Miletić, D., Samoborski stari grad, Samobor 2001.Miletić, D., Stari grad u Ribniku – nedovršeni projekt Bernardina Franko-

pana, Peristil, 45, 2002.


XV

Miletić, D.; Valjato-Fabris, M., Sokolac – frankopanski plemićki grad u Brinju, Zagreb 2003.

Mirnik, I., “Castrum Medved” – pregled topografskog stanja grada, Peri-stil, 14-15, 1971.–1972.

Mohorovičić, A., Utvrđeni gradovi i kašteli sjevernog Jadrana, Rijeka 1997.Premerl, T., Grad Sokolac u Brinju, Arhitektura, 109-110, 1971.Prister, L., Susedgrad ili nedovršena priča o jednom gradu, katalog izlo-

žbe, Zagreb 1998.Prister, L., Susedgrad, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 15-16,

1998.–1999.Radić, M.; Bojčić, Z., Srednjovjekovni grad Ružica, katalog izložbe, Osijek

2004.Regan, K., Plemićki grad Veliki Kalnik, Kaj, 3, 2004.Regan, K., Plemićki grad Samci u Gornjoj Stubici, Hrvatsko zagorje, 1-2,

2004.Sekulić–Gvozdanović, S., Okić, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti

JAZU, 2-3, 1960.Sekulić–Gvozdanović, S., Turopoljski stari grad Lukavec, Bulletin Zavoda

za likovne umjetnosti JAZU, 1-2, 1961.Sekulić–Gvozdanović, S., Novigrad na Dobri, Bulletin Zavoda za likovne

umjetnosti JAZU, 1-3, 1966.Sekulić–Gvozdanović, S.; Gvozdanović, V., Stari grad Vitunj u Modruškoj

županiji, Peristil, 10-11, 1967.–1968.Sekulić–Gvozdanović, S., Lipovac, Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti

JAZU, 1-3, 1967.-1971.Sekulić–Gvozdanović, S.; Gvozdanović, V., Stari gradovi i gradine u zagre-

bačkoj regiji, Arhitektura, 109-110, 1971.Sekulić–Gvozdanović, S., Samobor. Stari grad, Arhitektura, 144, 1973.Szabo, Gj., Planinarstvo i naši sredovječni gradovi, Hrvatski planinar, 5-

6, 1928.Szabo, Gj., Drei Burgen um Zagreb (Agram), Der Burgwart, 1938.Szabo, Gj., Burg, Hrvatska enciklopedija, III, Zagreb 1942.Szabo, Gj., Sredovječni gradovi u Slavoniji, Vinkovci 1994. [djelomični

pretisak]Tomičić, Ž., U potrazi za srednjovjekovnim arheološkim nasljeđem Hrvat-

skog zagorja, Hrvatsko zagorje, 1, 1995.Tomičić, Ž.; Dizdar, M., Ložnjak, D., Plemićki grad Vrbovec kraj Huma na

Sutli. Rezultati istraživanja godine 2003., Obavijesti, 3, 2003. Žmegač, A., Veliki Tabor – interpretacija arhitekture, Radovi Instituta za

povijest umjetnosti, 16, 1992.


Gjuro Szabo SREDOVJEČNI GRADOVI U HRVATSKOJ I SLAVONIJI

NakladnikGolden marketing-Tehnička knjiga

Jurišićeva 10, Zagreb tel.: 01/4810-819, 4810-820

faks: 01/4810-821 e-mail: [email protected]

www.gmtk.net

Izvršni urednikIlija Ranić

Lektura predgovoraAlka Zdjelar-Paunović

Grafički urednikDanijel Šah

NaslovnicaBojan Krstić

TisakKastmiler, Zagreb

CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 725.182(497.5)(02.045)

SZABO, Đuro Sredovječni gradovi u Hrvatskoj iSlavoniji / Gjuro Szabo ; priredio ipredgovorom popratio Andrej Žmegač. -Zagreb : Golden marketing-Tehnička knjiga,2006.

Pretisak prema izvornom izdanju iz 1920.godine. - Bibliografija.

ISBN 953-212-284-2

I. Burgovi -- Hrvatska

300712129

5.indd 248 7/17/06 12:56:42 PM

Documents

Gjuro Szabo SREDOVJEČNI GRADOVI U HRVATSKOJ I …€¦ · lu, jer su nam sad ovdje sabrani na okupu svi naši stari gradovi i opisani vještom rukom valjanoga stručnjaka", te drži