GLASILO JEVREJSKE ZAJEDNICE BOSNE I HERCEGOVINE

GLASILO JEVREJSKE ZAJEDNICE BOSNE I HERCEGOVINE

Sarajevo, decembar 2018.-januar 2019. Tevet - Ševat 5779.

broj 80/81.

2 /Jevrejski glas/ /Jevrejski glas/ 3

Decembar 2018. Kislev – TeveT 5779.

Neposredno pred zaključivanje ovog posljednjeg broja našeg glasila održali smo kratak sastanak redakcije. Pregledali smo pristigle tekstove i ustanovili, po tko zna koji put, da vrijedni članovi redakcije pišu redovno, da vrijedni dopisnici pišu redovno a nažalost kao što to uvijek biva ...

Poneko se žali kako meilovi ne dolaze na moju adresu, pa evo i po en-ti put moje elektronske adrese: [email protected]. Ako vaše tekstove šaljete na ovu adresu oni će doći do mene i ukoliko su za objavljivanje biće objavljeni.

Tek podsjećanja radi, Jevrejski glas je tromjesečnjak, što će reći (teoretski) da izlazi četiri puta godišnje: krajem marta, krajem juna, krajem septembra i krajem decembra. Ovo pak znači da tekstovi za martovski broj moraju biti na desku najkasnije do 20. februara, za junski do 20. maja, septembarski do 20. augusta i decembarski do 20. novembra.

Naravno vrijedni informativni tekstovi koji se tiču važnih događanja u Zajednici i Opštinama mogu se i izvan ovog ritma ubaciti, što bi se reklo - u posljedni trenutak.

Ovo valja upamtiti i prihvatiti kao način rada kako bi se naš list u određenom ritmu našao u rukama naših vjernih čitalaca.

Na gore pomenutom sastanku redakcije razgovaralo se i o još jednoj činjenici.

Naime, neki članovi Zajednice i Opština iz njenog sastava s vremena na vrijeme putuju na važne sastanke, konferencije, seminare i ine skupove manje službenog a više informativnog, edukativnog ili zabavnog karaktera.

Mišljenja smo da ti članovi u osnovi imaju obavezu prema Opštinama, odnosno Zajednici da podnesu pisani izvještaj o onom što su učinili „na terenu“. Konačno to je i dio transparentnosti , odnosno javnosti našeg rada, ali u svakom slučaju način da članstvo dobije blagovremenu informaciju o relevantnim događajima u okruženju i svijetu. Da li će te informacije doći do naše redakciju u obliku Izvještaja Predsjedništvu ili namjenski pisanog članka za Glas nama u redakciji nije bitno. Bitno je da imamo blagovremenu informaciji o događaju.

E pa i ovo valja upamtiti i prihvatiti kao način rada kako bi naš list redovito stigao do svih onih koji ga željno iščekuju.

I na kraju u ime redakcije Jevrejskog glasa i svoje lično ime želim svim našim čitaocima, suradnicima i dopisnicima mnogo zdravlja, uspjeha i sreće u 2019. godini. Pavle Kaunitz

BorBa protiv antisemitizma, ksenofoBije i rasizma:ruski jevrejski kongres 8.strvladimir andrle

ketuBa iz Luga u itaLiji 19.strjelica rašeta aiello

“ČuDa nikaD ne prestaju” 23.strmaja suša

naHaL oz 24.strelma softić-kaunitz

Čika isak 28.strpredrag finci

izlazi četiri puta godišnjePublished four times a year

Broj 80-81.decembar, 2018.Jevrejski glas

(Izdavač: Jevrejska zajednica Bosne i

Hercegovine)

Jewish voice(Publisher: Jewish

Community of Bosnia and Herzegovina)

REDaKCiJaIzdavač/Publisher

jevrejska zajednicaBosne i Hercegovine

Glavni urednikEditor-in Chief:jakob finci

Odgovorni urednik:pavle kaunitz

Tehnički urednik:srđan ninković

Lektor, korektor: mr sc. elma softić

kaunitz

Boris Kožemjakin, nataša gaon grujić,

ernest grin,mr David kamhi

Stalni dopisnici:aron albahari – srbija,

jelica rašeta aiello – italija, aleksandra

stevandić – Banja Luka, Lea maestro – Španija, jahiel kamhi – kanada,

maja susha – makedonija

Fotografije: Nadža Finci,

tomo radovanović, jakica Levi

Štamparija: Štamparija fojnica D.D.

Adresa uredništvaEditorial Staff Address:

jevrejska opština sarajevo za “jevrejski glas”

Hamdije kreševljakovića 5971000 sarajevo

tel. +387 33 229-666 +387 33 229-667

Rješenjem Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i

sporta Vlade Fe deracije Bosne i Hercegovine “Je vrejski glas” je upisan u evidenciju javnih glasila pod rednim brojem 279, dana

22.4.1993. godine

E-mail: [email protected]

issn 1512-6439

otvoreno pismo oDgovornog ureDnika ILI ŠTO LI ONO BIJAŠE AŽURNOST

ANTISEMITIZAM NA DJELUZAR OPET?

Ponovo u našem gradu koji se diči međureligijskom i inom tolerancijom manifestacije antisemitskog karaktera.

1. Svastika na spomeniku Žrtvama fašizma na Jevrejskom groblju u Sarajevu - 16.01.2019.

Policija izvršila uviđaj nakon čega je čuvar uklonio crtež.

2. Svastikom, davidovom zvijezdom i krstom obilježena kuća jednog našeg člana - Sarajevo - 16.1.2019. Policija izvršila uviđaj….

… i kao nebrojeno puta do sada – nikom ništa. Počinilac ili više njih nepoznati.

Pitamo se do kada će građani Sarajeva morati gledati ovakve i slične sramne grafite?

22. mart - 15. adar II

ŠUŠAN PURIM

19. februar - 14. adar

PURIM KATAN20. mart - 13. adar II

ESTERIN POST

27. januar - 21. šenatMEĐUNARODNI DAN SJEĆANJA

NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

21. mart - 14. adar II

PURIM

28. januar – 22. ševat

KOMEMORACIJA POVODOM20. februar - 15. adar

ŠUŠAN PURIM KATAN

21. januar - 15. ševat

TUBIŠVAT

mailto:[email protected]



J.G: Vaša Ekselencijo veoma mi je drago da ste pristali na ovaj razgovor, razgovor sa povodom. Naime, ovo je vrijeme značajnih godišnjica, kako za Jevreje, državu Izrael pa konačno i za našu zajednicu. Da pojasnim.

Prošle smo godine proslavili ovdje u Sarajevu 125. godina La Benevolencije, Jevrejskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog društva koje djeluje u našoj zemlji.

Prošlo je stotinu godina i koji mjesec od Bolfurove deklaracije koja je, možemo to slobodno reći, dala vjetar u jedra određenim cionističkim idejama o nacionalnom teritoriju Jevreja u Palestini.

Prošlo je i sedamdeset godina od konačnog osnivanja države Izrael na svetom tlu, u obećanoj zemlji i njenog međunarodnog priznanja.

Dugo je to vremena opterećenog mnogim nevoljama, brojnim izazovima s jedne strane ali i nesumnjivim postignućima. Odgovorite ukratko: Izrael danas, gdje je u ne uvijek naklonjenom međunarodnom okruženju i kako dalje?

njegova Exelencija g. Rodkin Boaz: Šalom, zahvaljujem Vam se što ste me pozvali na ovaj intervju. Uvijek rado posjećujem BiH, a svaka posjeta Jevrejskoj opštini mi predstavlja posebnu čast. Država Izrael slavi 70 godina i u kontekstu Vašeg pitanja ovo slavlje još više ističe sve uspjehe Izraela tokom tog razdoblja. Poznato je da su vojske arapskih država iz okruženja već u roku od 24 sata nakon proglašenja nezavisnosti sa pet strana napali novonastalu državu sa namjerom da je unište. Tada je Izrael bio veoma slab, imao je manje od 700 hiljada stanovnika a polovica su bile izbjeglice,

ljudi koji su čudom preživjeli Holokaust. Mladi Izrael je pobijedio u ratu za nezavisnost, te je u narednih nekoliko godina država primila na milione novih izbjeglica iz cijeloga svijeta, posebno sa Bliskog istoka i sjeverne Afrike, i uspjela je izgraditi ekonomske i socijalne institucije i infrastrukturu, temelje na koje se naša ekonomija oslanja i dan danas. Tokom godina potpisali smo mirovne sporazume sa naša dva susjeda, sa Egiptom i Jordanom. Broj stanovnika se udesetostručio, te danas Izraelaca ima skoro 9

Intervju sa:

Njegova Ekselencijag. RoDkIN Boaz

miliona. Naša je ekonomija danas izuzetno stabilna i nalazi se u listi prvih 30 najrazvijenijih ekonomija u svijetu. Tako da uprkos teškim početnim uslovima i neprijateljski nastrojenim okruženjem imamo puno toga čime se možemo ponositi danas kada slavimo 70 godina države Izrael.

J.G: Nepobitna je povijesna činjenica da naš narod od oslobođenja iz Egipatskog ropstva i ulaska u obećanu zemlju pod vodstvom Mojsija periodično prate opake nevolje. Da spomenem samo gubitak svetinje nad svetinjama odnosno Zavjetnog kovčega, Babilonsko progonstvo, brojne pogrome, i najgore od svega Holokaust.

Isto tako je nepobitna činjenica da nas je održala vjera, vjera u jednog Boga i svakako zajedništvo, kako u Izraelu tako i u dijaspori.

Kako objašnjavate taj vjekovni fenomen čvrstog, nepokolebljivog identiteta? Da li je to vjerski ili nacionalni identitet ili jednostavno prkos jednog naroda da opstane po svaku cijenu na svojoj povijesnoj teritoriji a ako to nije moguće onda u dijaspori?

nj. E. g. Rodkin Boaz: Nepobitna je činjenica da smo prolazili kroz vrlo teške periode, ali razlog našeg uspjeha je zapravo uvijek ležao u zajedništvu i u idealima naše vjere. Naša istrajnost da očuvamo ove ideale i želja naših predaka da svoju djecu i unuke poduče tradiciji predstavljaju tajnu nešeg opstanka, uprkos neprijateljima koji su Jevreje htjeli uništiti još od perioda Prvog hrama, tokom izgnanstva iz Zemlje Izraela, tokom užasnog Holokausta pa sve do danas.

J.G: Svima je poznat podatak da danas više Jevreja živi izvan Izraela nego u njemu samom. Okupljeni su u svojim zajednicama, svoje religijske potrebe upražnjavaju u mnogim sinagogama, imaju svoje organizacije, žive i djeluju u okviru vlastitih mogućnosti. No, manje je poznat podatak da posljednjih godina Izrael napuštaju ljudi koji su se tamo rodili, stasali, obrazovali se i gradili svoje karijere i traže svoju sreću na drugim destinacijama. Što se to dešava vaša Ekselencijo?

nj. E. g. Rodkin Boaz: Jevrejski narod je uvijek bio narod koji je migrirao. Država Izrael je također primila veliki broj imigranata iz svih dijelova svijeta. Tačno je da proteklih godina neki Izraelci odlaze van Izraela da grade svoje karijere ali to je između ostalog i odraz

globalizacije ekonomije. Izraelci koji žive van Izraela čuvaju svjoju tradicu, identitet i jezik, neki se vrate u Izrael pa ponovo idu dalje, a ima i onih koji su osnovali nove zajednice uglavnom u SAD ali i u nekoliko gradova u Evropi. Treba reći i to da demografski pokazatelji ukazuju da broj stanovnika u Izraelu raste. Ovo nam ustvari govori da se više ljudi rađa u Izraelu ili u njega doseljava nego što ga napušta.

J.G: I konačno jedno pitanje koje nas u ovoj našoj maloj bosanskohercegovačkoj zajednici posebno interesira, da ne kažem tišti. Izrael, tradicionalno motri na jevrejske skupine širom svijeta. Kako i koliko može podržati male zajednice poput naše i pomoći im u njihovom nastojanju da opstanu, održe tradiciju i vjeru, obrazuju mlade naraštaje, realiziraju projekte koji su od vitalnog interesa kako za samu zajednicu, tako i za društvo u cjelini? Koliko Vi osobno možete podržati naša nastojanja?

nj. E. g. Rodkin Boaz: Država Izrael putem svojih instutucija ali i uz pomoć drugih organizacija poput Sohnuta ili JOINTA održava prisne kontakte i podržava jevrejske zajednice diljem svijeta. Ja lično kao nerezidentni ambasador Izraela za BiH nastojim tokom svake svoje posjete u BiH posjetiti i Jevrejske opštine i učestvovati u njihovim aktivnostima. Ovaj put sam došao da otvorim izložbu o Kalmiju Baruhu, jednom od čuvenih potomaka ove zajednice, tako da je to jedan od mnogih primjera kojim podržavamo zajednicu. Krajem prošle godine naša je ambasada podržala još jednu izuzetno bitnu manifestaciju - obilježavanje 125. godina La Benevolencije. Siguran sam da ćemo i budućnosti znati pronaći zajedničke načine da održimo specijalne kontakte između Jevrejske zajednice u BiH i države Izrael.

J.G: Hvala vam Ekselencijo na ovom zanimljivom razgovoru i dozvolte mi da se na kraju našalim. Prodali ste zrakoplove F-16 Hrvatskoj. Iz tog seta jedna rezervna guma, pretvorena u našu valutu puno bi nam pomogla u našim nastojanjima.

Pitanja pripremio: Pavle KaunitzRazgovarao : Ernest Grin



Napomena prevoditelja – Delegacija Velikog rabinata Izraela i Komisije Sv. Stolice za religijske odnose sa židovstvom raspravljale su u Rimu od 18. do 20. studenog 2018. o dostojanstvu ljudskog bića obzirom na djecu, u povodu UN Univerzalnog dana djece koji se obilježava 18. studenog. Delegaciju Velikog rabinata predvodio je rabin Rasson Arusi a Sv. Stolice kardinal Peter Turkson, prefekt Odjela za integralni ljudski razvoj. Sudionike studijskog skupa primio je papa Franjo 19. studenog i dao potporu nacrtu zajedničke Deklaracije o dostojanstvu djece koju su usvojili. Evo cjelovitog teksta zajedničke Deklaracije:

1. Kardinal Peter Turkson kao predsjednik katoličke delegacije izrazio je dobrodošlicu u Rimu hebrejskim delegatima, zazivajući Božji blagoslov za zajednički rad. Rabin Rasson Arusi odgovorio je izrazivši radost i zadovoljstvo hebrejske delegacije što se sastaju u zajedničkom zalaganju, navodeći riječi Psalma: „Dobrota Gospodina Boga našega nek’ bude nad nama i učini uspješnim djelo naših ruku“ (Ps 90,17),

2. Dvostrana komisija okupila se prigodom UN Univerzalnog dana djeteta da razmišlja o ljudskom dostojanstvu, s posebnim uporištem na malenoj djeci (bambini).

3. Komisija cijeni značajni napredak u suvremenom društvu obzirom na ljudska prava koja su našla izraz u Deklaraciji o univerzalnim pravima čovjeka i posebno u Konvenciji o pravima djeteta god. 1989.Takva načela o nepovredivosti ljudskog života i neotuđivom ljudskom dostojanstvu

osobe nalaze pun izražaj u odnosu između pojedinca i Boga te pojedinca i njegova bližnjega, što uključuje dužnost da se taj odnos ostvaruje u socijalnoj dimenziji. Imamo posebnu dužnost prema najslabijim članovima naših zajednica, posebno prema malenoj djeci koja su garanti budućih naraštaja a još nisu sposobni izraziti sve svoje mogućnosti niti braniti se sami.

4. U dubokoj raspravi vidjeli smo važnost pojašnjenja etičkog temelja za ova načela, uočivši da ti ideali već imaju korijen s transcendentalnom vrijednošću u našoj zajedničkoj biblijskoj baštini koja tvrdi da je ljudsko biće stvoreno na sliku Božju (Postanak 1,26-27; 5,1-2).

5. Povrh toga, poštivanje osobnog dostojanstva malene djece treba se izražavati tako da im pružamo širok niz poticaja i sredstava kako bismo kod njih razvili sposobnost razmišljanja i djelovanja. Treba da se djeca osjećaju ne samo predmetom prikladne pažnje i ljubavi nego i da budu aktivno poticani tako da njihove spoznajne i praktične mogućnosti budu razvijene. Da bi se to ostvarivalo u skladu sa spomenutim načelima, potrebno je njegovati odnose ispravne i stabilne ljubavi te osiguravati prikladnu ishranu, zdravlje i zaštitu, kao i potrebno vjersko i školsko obrazovanje i odgoj (educaizone), neformalno poučavanje i odgoj za kreativnost.

6. U moralnom i duhovnom dozrijevanju malene djece imaju posebnu odgovornost društvo u svojoj složenosti, osobito roditelji, učitelji i vjerski vođe. U promatranju prava djece na autonomiju i slobodu, članovi dvostrane komisije osvijetlili su napetostizmeđu garantiranja maksimalne slobode odabira i osiguravanja zaštite i razboritog vodstva. Sve ovo traži ustezanje od proizvoljne instrumentalizacije druge osobe, čije bi dostojanstvo trebalo uvijek smatrati svrhom u sebi i po sebi.

7. Članove dvostrane komisije primio je u privatnu audijenciju papa Franjo koji je potvrdio svoje osobno zalaganje za to područje i za napredak odnosa između katolika i Hebreja, rekavši: „Mi smo braća i djeca jedinoga Boga pa trebamo zajedno raditi za mir pružajući ruke jedni drugima.“ Na tom prijemu Papa je izrazio

zadovoljstvo što se sprema međureligijski dokument o završetku života, s posebnom pozornošću prema opasnosti da se legalizira eutanazija i samoubojstvo uz asistenciju liječnika, mjesto da se osigurava palijativna njega i puno poštovanje života koji je Božji dar.

8. Nakon završetka svoga razmišljanja članovi dvostrane komisije zahvalili su Svevišnjem što je blagoslovio njihov život i rad i za njegove darove, među koje svakako spadaju i sama djeca prema riječima Psalma: „Evo, sinovi su Gospodinov dar, plod utrobe njegova je nagrada“ (Ps 127,3). Da bismo im osigurali duhovni razvoj, posebno je važno približiti im biblijsku baštinu koja je zajednička Hebrejima i kršćanima.

9. Nadalje, komisija ističe dužnost da naše zajednice proučavaju te zajedničke tekstove Svetoga pisma. Povrh toga, učenje Deklaracije Nostra aetate (br. 4) i kasniji dokumenti o hebrejsko-kršćanskim odnosima trebali bi biti iscrpno poznati i prošireni u obje naše zajednice,jer se na njima nadahnjuju sve veće blagotvorno pomirenje i suradnja između Hebreja i katolika, na dobrobit vjernika i cijeloga društva.

Rim, 20. studenog 2018. – 12. Kisleva 5779.

Poštovani Igore,Mješovita izraelsko-katolička komisija usvojila je u Rimu 20. 11. 2018. Deklaraciju o dostojanst-vu djece. Preveo sam je s talijanskog i kanim je dati našem časopisVrhbosnensia na objavljivanje. Obzirom da ste aktivni djelatnik Jevrejske zajed-nice u Sarajevu, šaljem vam taj prijevod s nadom da bi vas tekst mogao zanimati.

Uz srdačan pozdrav vama i gospođi,Mato Zovkić

DEkLaRaCIJa DELEgaCIJE IzRaELa I SV. SToLICE o DoJSToNaNSTVU DJECE

Posredstvom našeg hazana Igora Kožemjakina dobili smo prevod fra. Mate Zovkića DEKLARACIJA DELEGACIJE IZRAELA I SV. STOLICE O DOJSTONANSTVU DJECE, značajnog dokumenta o pravima djeteta a sve to naravno i u kontekstu međureligijske suradnje.

Zahvaljujemo se i Igoru i fra. Mati!Redakcija



Rabin Rasson Arusi(Predsjednik hebrejske delegacije)

Kardinal Peter Turkson(Predsjednik katoličke delegacije)

Rabin David Rosen

Rabin prof. Daniel Sperber

Rabin prof. Avraham Steinberg

Gosp. Oded Wiener

Nadbiskup Pierbattista Pizzaballa O. F. M.

Nadbiskup Bruno Forte

Nadbiskup Giacinto-Boulos Marcuzzo

Mons. Pier Francesco Fumagalli

O. Norbert J. Hofmann S. D. B.

(S talijanskog preveo dr. Mato Zovkić)*

*Tekst je preuzet u originalnom prevodu dr. Mate Zovkića, s jednim izuzetkom kod naziva Deklaracija o pravima malenog djeteta koja je ovdje navedena pod nazivom Deklaracija o pravima djeteta, što je uz Konvencija o pravima djeteta uobičajen prevod na bosanski, hrvatski i srpski jezik zvaničnog dokumenta koji je usvojen glasanjem na Generalnoj skupštini UN, 20. novembra 1959. Ovaj dokument nije prvi međunarodni dokument o zaštiti prava djeteta, nije ni posljednji takav, no kada se govori o Deklaraciji / Konvenciji o pravima djeteta onda se to donosi na dokument UN-a iz 1959.

Ruski jevrejski kongres je ove godine u periodu od 28 – 31. oktobra 2018. organizovao drugi po redu kongres na temu borbe protiv antisemitizma, ksenofobije i rasizma. Na poziv Svjetskog jevrejskog kongresa, a u sklopu diplomatskog odjela čiji sam član, učestvovao sam u raspravama i bilateralnim

sastancima sa zvaničnicima Ruskog jevrejskog kongresa i Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije.

Tokom kongresa najviše se raspravljalo o IHRA definiciji antisemitizma (i svim njenim primjerima) i činjenici da veliki broj država nije usvojilo istu.

Vladimir anDRlE

BorBa protiv antisemitizma, ksenofoBije i rasizma:

Ruski jevrejski kongres STUDENTISvjetska unija jevrejskih studenata (World

Union of Jewish Students – WUJS) je međunarodna, pluralistička, nestranačka organizacija koja podržava jevrejska studentska udruženja širom svijeta. Studentska Organizacija Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine je bila pozvana na kongres u Jerusalem koji se održao od 30.12.2018. do 03.01.2019. Na kongresu je učestvovalo preko 150 predstavnika studentskih jevrejskih organizacija iz cijelog svijeta, gdje se, pored redovnog programa, održala i generalna skupština na kojoj su delegati izglasali članstvo naše studentske Organizacije u WUJS porodicu.

Pored Bosne i Hercegovine, članovi WUJS-a su postali još i Argentina i Etiopija. Ovaj događaj je izuzetno bitan i značajan kako za našu Organizaciju,

tako i za Jevrejsku zajednicu Bosne i Hercegovine zbog toga što smo uspostavili nova prijateljstva i kontakte u cilju zajedničke saradnje, povezivanja i razmjene iskustava. Jevrejsku zajednicu Bosne i Hercegovine su predstavljale Andrea Andrle, predsjednica Studentske Organizacije Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine i Hannah Kaunitz, potpredsjednica Studentske Organizacije Jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine.

Pored Andree Andrle i Hannah Kaunitz, funkciju potpredsjednice obnaša i Tea Abinun, koja je

predstavljala našu Organizaciju na još jednom bitnom događaju u Briselu. Riječ je o 40. godišnjici osnivanja Evropske unije jevrejskih studenata (European Union of Jewish Students – EUJS), gdje je, pored aktivnog učestvovanja na predavanjima i panelima, sa rukovodstvom razgovarala o prijemu naše Organizacije u EUJS. anDREa anDRlE

uPravO SaZnajemOBREAKING: Historic moment as #WUJSCon19 General Assembly delegates unanimously ratify the entry of 3 new unions (from 3 continents) into the WUJS family.

Jewish student activism continues to expand into new territory. Welcome to Argentina, Bosnia and Ethiopia!

PRVi JanuaR 2019. GODinE

Dragi naši prijatelji, sa velikom radošću vas obavještavamo da je Studentska organizacija Jevrejske zajednice BiH 1. Januara 2019. postala članicom WUJS-a (World Union of Jewish Students). Čestitamo!

https://www.facebook.com/hashtag/wujscon19?source=feed_text&epa=HASHTAG



Međunarodna alijansa za sjećanje na holokaust (The International Holocaust Remembrance Alliance - IHRA) ujedinjuje vlade i stručnjake kako bi ojačali, unaprijedili i

promovirali obrazovanje, istraživanje i sjećanje na holokaust, te kako bi dala svoju podršku ispunjenju obaveza koje prema Stokholmskoj deklaraciji iz 2000. godine imaju zemlje potpisnice.

IHRA (ranije Radna grupa za međunarodnu saradnju na temu obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu, ili ITF) pokrenuo je 1998. godine bivši premijer Švedske Göran Persson. Danas IHRA ima 32 zemlje članice, 2 zemlje za vezu i 8 zemalja u svojstvu posmatrača, uključujući i Bosnu i Hercegovinu.

Svaka od ovih zemalja ističe da je posvećena borbi protiv rastućeg poricanja holokausta i širenja antisemitizma, te da je međunarodna politička koordinacija imperativ za jačanje moralne odgovornosti za suzbijanje svih oblika antisemitizma i ksenofobije.

Stručnjaci IHRA upozoravaju na rane znakove pojave antisemitizma i vrše edukaciju o holokaustu i na taj način pomažu kreatorima politika i funkcionerima iz oblasti obrazovanja u njihovim nastojanjima da razviju efikasne nastavne planove i programe, ali i neumorno informišu vladine službenike i nevladine organizacije aktivne u globalnim inicijativama za prevenciju genocida o svim oblicima antisemitizma i načinima njegovog suzbijanja.

IHRA se sastoji od predstavnika vlada, a delegacijama predsjedavaju ambasadori ili zvaničnici višeg ranga. Nevladine organizacije (NVO) su dio delegacija u svojstvu eksperata koje njihove države imenuju u svoje nacionalne delegacije.

IHRA poziva nove zemlje da postanu njene članice a na osnovu poštovanja Stokholmske deklaracije o obrazovanju, sjećanju i istraživanju holokausta od 28. januara 2000. godine.

ŠTOKHOLMSKA DEKLARACIJADeklaracija Štokholmskog međunarodnog

foruma o holokaustu (ili „Štokholmska deklaracija“) je osnivački dokument Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust i nastavlja da funkcionira kao trajna potvrda posvećenosti svake zemlje članice IHRA zajedničkim principima.

Deklaracija je bila rezultat Međunarodnog foruma koji je u održan u Štokholmu između 27. i 29. januara 2000. godine kojom je predsjedavao bivši švedski premijer Göran Persson. Forumu su prisustvovali

predstavnici 46 vlada uključujući 23 šefa država ili premijera i 14 zamjenika premijera ili ministara.

Njihova vizija je ostala nepromijenjena sve do danas, ukazujući time na univerzalnu i trajnu vrijednost deklaracije.

Članovi Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust posvećeni su Štokholmskoj deklaraciji u kojoj stoji:

1. Holokaust (Šoa) je iz temelja ugrozio osnvne vrijednosti civilizacije. Strahote holokausta koje nemaju presedana uvijek će imati univerzalno značenje. Nakon više od pola vijeka, holokaust i dalje ostaje događaj koji se desio dovoljno nedavno da preživjeli još uvijek mogu da svjedoče o užasima koji je pretrpio jevrejski narod. Strašna bol miliona žrtava nacizma ostavila je neizbrisiv ožiljak na cijelu Evropu.

2. Strahote holokausta, koje su planirali i u djelo sproveli nacisti, moraju biti zauvijek zapečaćene u našem kolektivnom pamćenju.Nesebične žrtve ljudi koji su se suprotstavljali nacizmu, ljudi koji su žrtvovali i svoje živote kako bi zaštitili ili spasili žrtve holokausta, također moraju biti upisani u naša srca. Dubine tog užasa, i visine njihovog junaštva, mogu biti svjetionici u našem razumijevanju ljudske sposobnosti za zlo i za dobro.

Međunarodna alijansa za sjećanje na holokaustThe International Holocaust Remembrance alliance (IHRa)

3. Pošto je čovječanstvo još uvijek obilježeno genocidom, etničkim čišćenjem, rasizmom, antisemitizmom i ksenofobijom, međunarodna zajednica dijeli odgovornost za borbu protiv tog zla. Zajedno moramo isticati užasnu istinu o holokaustu protiv onih koji tu istinu poriču. Moramo ojačati moralnu predanost naših naroda i političku posvećenost naših vlada, kako bi se osiguralo da buduće generacije mogu razumjeti uzroke holokausta i uvidjeti posljedice.

4. Obavezujemo se da ćemo ojačati naše napore za unapređenje obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu, kako u onim zemljama koje su već učinile mnogo po tom pitanju tako i u onim koje odluče da se pridruže ovim naporima.

5. Dijelimo predanost da podstaknemo izučavanje holokausta u svim sferama. Namjeravamo promovirati obrazovanje o holokaustu u našim školama i na univerzitetima, u našim zajednicama i u drugim institucijama.

6. Dijelimo obavezu da čuvamo sjećanje na žrtve holokausta i da poštujemo one koji su ustali protiv holokausta. Podstičemo i podržavamo sve oblike sjećanja na holokaust, uključujući i Dan sjećanja na holokaust u svim našim zemljama.

7. Dijelimo obavezu da rasvijetlimo još uvijek zamračene sjene holokausta. Poduzet ćemo sve potrebne korake kako bismo olakšali otvaranje arhiva i kako bismo osigurali da svi dokumenti koji se odnose na holokaust budu dostupni istraživačima.

8. Prikladno je da ova, prva velika međunarodna konferencija novog milenija, izrazi svoju predanost da posije sjeme bolje budućnosti usred tla gorke prošlosti. Suosjećamo sa patnjom žrtava i crpimo inspiraciju iz njihove borbe. Naše opredjeljenje mora biti pamćenje žrtava koje su stradale, poštovanje preživjelih koji su još s nama i ponovno potvrđivanje zajedničke težnje čovječanstva za međusobnim razumijevanjem i pravdom.

Preveo: Ernest GRin



Dana 14. novembra 2018. g. prof. David Kamhi je održao predavanje „Sefardska muzika u kulturi Bosne i Hercegovine“ na javnoj tribini

Vijeća Kongresa Bošnjačkih intelektualaca u saradnji sa „La Benevolencijom“. Na početku predavanja govorio je o nekoliko istorijskih događaja vezanih za izgon Jevreja nakon propasti Jerusalema (70-tih godina n.e., te gušenja velike pobune 135. g. n.e.) i posebno o dolasku Arapa i Jevreja u 7. i 8. vijeku n.e. na Iberijsko poluostrvo u španske pokrajine i Portugal. Istakao je važnost tri kulture (arapske, jevrejske i hrišćanske) koje su se nakon toga stopile i stvorile trikulturu, koja se razvijala u toku nekoliko vijekova, pogotovo od 13. do 15. vijeka pod nazivom „El siglo de Oro“ (Zlatni vijek).

Posebno je govorio o sličnostima i razlikama španskog i jevrejsko-španskog romansera u smislu muzičkih izraza kao i o podjeli

sefardskog tradicionalnog muzičkog i filološkog blaga u tematskom smislu na slijedeće grupe:

U prvom dijelu predavanja je govorio o Sefardima koji su nakon izgona iz Španije 1492. g. postali cjelovita i specifična zajednica ne samo u pogledu jezika nego i cjelokupne tradicije i kulture. Ta tradicija je bez sumnje bila vezana za vjeru, ali i sa fenomenom galutske prilagodljivosti kulturama i tradicijama zemalja u koje su došli. Jasno je da je taj fenomen usko povezan sa Iberijskim poluostrvom tj. Španijom i Portugalom. Na ovaj način je jezik Sefarda i na Balkanu bio vezan ne samo za hebrejski i španski jezik, nego i za turski, slavenske jezike pa i za talijanski, kao i neke druge. Ovaj proces je počeo tek nakon prve polovine 17. vijeka. Glasovne promjene jezika sefardskih Jevreja su, u odnosu na predklasični španski jezik, bile u prvo vrijeme zajedničke za sve sefardske Jevreje. Poslije toga je došlo do pojave raznih subidioma tog jezika.

U drugom dijelu predavanja, Kamhi je govorio o narodnoj i umjetničkoj sefardskoj književnosti. Posebno se osvrnuo na subidiome bosanskog (sarajevskog) govornog jezika Sefarda. Istakao je i važnost Sarajeva koje je vijekovima bilo jedan od najvećih sefardskih centara

u južnoj Evropi, odmah nakon Soluna. Objasnio je i zbrku oko naziva jezika Sefarda na Balkanu pa i šire kao i citirao neke specifične jezičke pojave specijalno vezane za Sarajevo (poslovice, nadimke, sarajevski žargon kao i kletve i dobre želje).

Predavanje je bilo veoma dobro posjećeno a publiku su činili studenati i nekoliko profesora Filozofskog fakulteta. Studenti su se interesovali i za učenje ovog jezika. Na kraju predavanja prof. Kamhi je pledirao da se na španskoj katedri, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, uvede neka vrsta nastave na kojoj bi se izučavao jezik Sefarda u trajanju od dva semestra. U tom smislu je predložio i potencijalne predavače: prof. Dr. Davida Bunisa sa katedre u Ber Ševi (Izrael), prof. Dr. Ceciliju Prenz sa katedre španskog jezika Univerziteta u Trstu i prof. Gabi Abramac, filologinju iz Zagreba.

Organizator i moderator ovog predavanja bila je docent dr. Selma Đuliman, prodekanesa Filozofskog fakulteta, u saradnji sa doc. dr.Edinom Spahić, šeficom katedre španskog jezika.

REDaKCiJa

PREDAVANJA I TRIBINE

PREDAVANJE O JEZIKU SEFARDSKIH JEVREJA NA FILOZOFSKOM FAKULTETU

U SARAJEVUU svečanoj sali Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. David

Kamhi je održao predavanje „O jeziku sefardskih Jevreja“, dana 4. decembra, 2018. g.

SEFaRDSka MUzIka U kULTURI BoSNE I HERCEgoVINE

Na JaVNoJ TRIBINI VIJEĆa koNgRESa BoŠNJaČkIH INTELEkTUaLaCa

Dodeljene nagrade na 62. nagradnom konkursu Saveza!

Žiri 62. nagradnog konkursa za radove sa jevrejskom tematikom, koji tradicionalno već 62 godine organizuje Savez jevrejskih opština Srbije, i ove godine je sa uspehom okončao svoj rad.

Žiri koji su činili prof. dr Milan Ristović, književni kritičar Bogdan A. Popović i književnik i profesor Filip David, doneo je sledeću odluku o radovima koji se nagrađuju:

I nagradu – Ženi Lebl, dobio je rad: „GDJE JE OSTALO ŽIDOVSKO BOGATSTVO? OPLJAČKANO,

IZNUĐENO – U SLUŽBI OBNOVE ZEMLJE“, autorke Anne Marie

Grunfelder, iz Zagreba, Hrvatska

II nagradu, dobio je rad: „GALAKTIČKA JEVREJKA“, autorke

Eve Ras, iz Beograda

III nagradu dele dva rada:

„BIBLIJA JE BILA U PRAVU – ARHEOLOŠKI I DOKUMENTARNI

DOKAZI NAVODA IZ BIBLIJE“, autora Arona Albaharija, iz

Beograda

i

„DR NEHEMIJE SENFAJN – BIBLIOGRAFIJA ŽRTVE

HOLOKAUSTA“, autora Miloša Damjanovića, iz Kosovske Mitrovice

Žiri je takođe doneo odluku da se dva rada nagrade kategorijom

Otkupa. To su radovi:

„ČUDO U MAHALI IL KORTIŽ“, autora Abida Jarića, iz Zenice, Bosna

i Hercegovina

i

„FINANSIJSKO STANJE JEVREJA UOČI HOLOKAUSTA I PLJAČKA

JEVREJSKE IMOVINE NA PROSTORU NDH – STUDIJA

SLUČAJA : ILOK I RUMA“, autora Radovana Sremca, iz Šida

Članovi žirija i Savez jevrejskih opština Srbije

čestitaju autorima nagrađenih radova!

1. Izvorne španske romanse, koje su se pjevale u Bosni i Hercegovini, a izgubile u Španiji

2. Sefardske bosanske romanse i pjesme ljubavnog, porodičnog, društvenog, didaktičkog i sličnih sadržaja

3. Religiozne biblijske, parareligiozne, patriotske pjesme i napjeve

4. Zdravice – brindiz5. Tužbalice (naricaljke – indečas)6. Bajalice – prikantis (od glagola kantar –

pjevati).

Napomenuo je i značaj prenošenja oralne muzičke tradicije, te važnost koju su u tom smislu imale naše majke, tetke i bake, a koje su to rado radile.

Bosanski rabini i hazani su također pomenuti. Na kraju je pomenuta važnost muzičkog prožimanja sefardskih pjesama i bosanskih sevdalinki.

Predavanje je bilo popraćeno muzičkim ilustracijama (sefardskim pjesmama i romansama) u izvođenju najpoznatijih sefardskih vokalista.

REDaKCiJa



Dame i gospodo.Dragi gosti.

Veoma mije drago da. u okviru manifestacije “SEFARAD ‘92”, mogu da predstavim knjigu našeg uvaženog sugrađanina, prof, dr Muhameda Nezirovića, “Jevrejsko - španjolska književnost”. Knjiga je priređena za štampu još prije rata. ali smo tek sada u prilici da je promoviramo, pošto se nalazimo u ratu, i trpimo agresiju.

Knjiga se pojavila u godini 1992. kada Svjetska sefardska zajednica, pa i naša bosanska, obilježava 500 godina od protjerivanja Jevreja iz Španjolske i Portugala.

Poznato je da se o Sefardima u svijetu pisalo mnogo, kao i o Sefardima B i H. U nizu takvih knjiga jedna od najhitnijih je poznatog sarajevskog nadrabina dra Morica Levija “Die Sefardim in Bosnien”. Autor, koji je živio u Sarajevu prije drugog svjetskog rata, i koji je život okončao u konc-logoru, bio je jedan od najobrazovanijih sarajevskih nadrabina. Pored niza radova koji su naučno tretirali ovu oblast, pojavio se i veliki broj epigonalnih autora koji su mnogo puta ponavljali već poznate stvari. Profesor dr Nezirović je prvi detaljno i sistematično opisao bosansku sefardsku zajednicu.

To je obimna knjiga, napisana na 655 stranica, čiji naslov obuhvata odgovarajuće naučno djelo, zasnovano na obimnom istraživačkom radu. Autor, dr Muhamed Nezirović, rođen u gradu Sarajevu, u kojem je, ne tako davno, svaki peti Sarajlija govorio “džudeo espanjol” (jevrejsko-španski), potpuno je odgovorio pomenutim zahtjevima. Želio je da ovim djelom oda dužnu poštu svim piscima na ovom jeziku, koji su široj čitalačkoj publici ostali nepoznafi, ali ne zato što nisu bili talentirani, ili što nisu imali snage da svojim mislima plijene pažnju drugih, nego zato što je jezik kojim su govorili bio nerazumljiv većini slovenskih stanovnika B i H. To je, zapravo, bio pravi gubitak, jer da nije bilo tako, pred čitaocima bi se otvorio jedan novi, nepoznati svijet, pun ljepote i posebnosti.

Taj čarobni svijet bosanskog sefardskog stvaranja upravo nam otvara ova knjiga, koja je otkriće ne samo za nas, nego i za poznavaoce i za laike koji se zanimaju za bosanske Sefarde. Bez obzira na to što su oni dio Svjetske sefardske zajednice, pa time i svjetske kulturne baštine, po naslijeđenom jeziku, običajima i kulturi oni su prije svega starosjedioci u Sarajevu i B i H. Oni su zapravo, pravi Bosanci, pa se, pored jezičkog subdioma, razlikuju i po mentalitetu od ostalih Sefarada. Autor je to ne samo zapazio, nego i detaljno opisao. I ne samo to, on je imao namjeru da nam ovom knjigom ponudi priručnu enciklopediju sefardskog stvaranja na ovim prostorima.

Smatram da ni jedna sefardska zajednica u Evropi nije dobila ovako kapitalno djelo, koje na veoma sistematičan način govori o njoj samoj. Knjiga je puna podataka o kojima se do sada nije ni govorilo ni pisalo, a kad ovo kažemo - prije svega mislimo na obim stvaralaštva bosanskih sefardskih pisaca. Niko do sada nije niti poznavao, niti analizirao kratke priče Benjamina Pinte, Avrama Romana Bukija, Šmuela Romana, Laure Papo Bohorete i Isaka Pape. U knjizi se opširno analizira rad Kalini Baruha, našeg najvećeg hispanologa. Do sada niko nije pronašao raznolikost iskazanih mišljenja ili ambivalentne sudove ovog stvaraoca. Što se tiče “Romansera”, autor je prikupio i analizovao sve najvažnije romanse, donesene iz Španije, i utvrdio da je od 50 - 55 poznatih romansi, u B i H otkriveno 20. Autor je također utvrdio važnost “koplas-kupleta pučkih propjevkr’, a što se tiče same Bohorete, veoma je uspješno povezao njen život sa njenim stvaralaštvom - promašen brak, neslaganje sa okolicom koju je intelektualno nadmašila za cijelu generaciju. Tu je i popis svih njenih dramskih i poetskih radova za koje se do sada veoma malo znalo, te popis mjesta gdje su se njena djela izvodila.

U knjizi je pomno opisan i život Javer eff. Baruha i dat kompletan opis njegovih djela. Isto to odnosi se i na stvaralaštvo Sabetaja Djaena, značaj djela rabina Davida Parde koji je, između ostalog, uradio mnogo na olakšavanju učenja hebrejskog jezika, itd.

Prof. Nezirović je istakao ljepotu i umjetničku vrijednost poezije Haima Altarca, koji do sada uopšte nije bio ozbiljno tretiran u ovakvoj literaturi. Tu je zatim i detaljan opis ličnosti i djela Zeki eff. Rafaela Atijasa (1843 - 1916), visokog turskog činovnika, te njegov odnos prema kabali.

Abraham Kapon ABAC je autor pjesme Španiji. Analiziravši je. prof. Nezirović pravilno zaključuje daje ona, u stvari, jasno izražen stav bosanskih Sefarda u odnosu na Španiju.

U djelu prvi put saznajemo i o autorima čija su djela izvođena izvan Sarajeva, a upoznajemo i autora Leona Fincija, prvog bosanskog Sefarda koji je napisao kazališno djalo “E1 Judio Fujido” (Izbjegli Jevreji)

Do sada se malo znalo o sefardskim poslovicama bosanske provenijencije. Mnogi su ih samo sakupljali, ali je autor uočio njihovo pravo značenje i vrijednosti. Iz svega proizilazi da se pred nama nalazi djelo od kapitalne važnosti koje obuhvaća, sistematizira i analizira ogromnu materiju koja tretira bosanske Sefarde. Od posebnog značaja je da autor nije zanemario nijedan pisani izvor, napisan na bilo kojem evropskom jeziku bez obzira na period, a evidentno je da je prije pisanja knjige veoma dobro, osim španjolskih, konsultirao portugalske i katalonske izvore.

Želim naglasiti i upozoriti na još jednu veoma značajnu činjenicu: bez obzira na to što je djelo napisano za dobre poznavaoce sefardike, veoma lako

ga mogu čitati i njime se služiti i oduševiti i ostali brojni čitaoci koji ovu materiju tek ovlaš poznaju. Svakom čitaocu koji pročita barem deset stranica ove knjige je jasno da je tekst nabijen dubokom ljubavlju i velikim poštovanjem prema Jevrejima Sefardima, što joj daje duboku ličnu i emocionalnu dimanziju. To i ne začuđuje, s obzirom na to da autor potiče iz porodice čiji su članovi govorili džudeo-espanjol, jezik koji je u Sarajevu bio u upotrebi čak i prije II svjetskog rata kao merkanfilni. Ovaj jezik autor je proučio do tananih detalja - subdioma

pa razlikuje donjogradski sarajevski i gornjogradski više narodni, a donjogradski je jezik školovanih ljudi u kojem susrećemo utjecaje i drugih jezika, posebice francuskog, te pomodne izraze koje gornjogradski nije poznavao, ali u kojem je bilo više turskih, grčkih i čisto bosanskih riječi.

I na kraju, poznato mi je da je autor, prije nego što je napisao ovu knjigu, nominiran za nagradu “Princa od Asturije”, jednu od najvrijednijih nagrada koja se dobija u Španiji za dostignuća od visokog literarnog značaja. Samo za ovu knjigu autor je zaslužio ovu nagradu.

SUMMARYPAGES FOR THE “THE PRINCE OF ASTURIAS”

Prof. David KaMHiPages for the “The Prince of Asturias” on the occasion of promoting the book “The Jewish - Spanish Literature” by Prof. Muhamed Nezirović, Ph. D.

I think that no Sephardic community in Europe has got such a masterpiece which, in a very systematic way, speaks for itself. The book is full of data not even mentioned until now. And when I say that I have in mind the volume of creativity of the Bosnian Sephardic Writers. Nobody until now has either known or analized short stories of Benjamin Pinto, Avram Romano - Buki, Šmuel Romano, Laura Papo - Bohoreta and Isak Papo.

* The speech made on the occasion of promoting the book “The Jewish - Spanish Literature” by Prof. Muhamed Nezirović, Ph. D. Within the manifestation SEPHARAD ’92, September 11 - 13, 1992.

Približavaju se godišnjice rođenja i smrti profesora dr. Muhameda Nezirovića te tim povodom objavljujemo:



Iz godine u godinu sve je manje onih koji su osobno svjedočili užasu holokausta. Nažalost živimo u vremenu u kojem sjećanje na holokaust blijedi i u kojem se pokušavaju izmjeniti povijesne činjenice.

U vremenu u kojem je porast antisemitizma na najvišem nivou od završetka Drugog svjetskog rata, bila bi nam velika čast da nam se pridružite u kampanji za 2019. godinu, koju organizuje World Jewish Congress )Svjetski jevrejski kongres - WJC), a kojoj se pridružila i Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine.

Kampanja #WeRemember (Mi pamtimo) posvećena je sjećanju na žrtve Holokausta.

2019. se moramo sjećati Holokausta zato što je antisemitizam u porastu... Zato što onih koji su preživeli skoro da više nema... Zato što je od velike važnosti da se obrazuju mlade generacije...

Ideja je,vrlo jednostavna:

Fotografiši se držeći u rukama znak We Remember i podijeli fotografiju na Fejsu, Instagramu ili Tviteru, svakako uz hešteg #WeRemember. Ako nemaš društvene mreže pošalji nama na mail [email protected]

Kampanja počinje u nedelju 6.januara, a

svoj vrhunac će postići projekcijom svih vaših fotografija, na platnu u logoru Aušvic-Birkenau između 24.i 27. januara.

Ako želiš naučiti više o najvećoj kampanji za sjećanje na žrtve Holokausta, posjeti WeRemember.wjc.org ili nas kontaktiraj na [email protected]

WJC

MI PaMTIMo(#WeRemember)






Dragi prijatelji,

Nismo se dugo čuli. Vidim da je kod vas živa, i prostrana aktivnost na mnogim poljima, što me raduje. Ovako, do mene su došle slike 2 jevrejska ručnopisana dokumenta, čije slike vam šaljem u prilogu.

Dokumente, nisam otkupio, niti ih planiram otkupljivati u dogledno vrijeme, jer prvo želim sa vama da provjerim njihovu vrijednost, odnosno da li ono što je napisano ima težinu važnog podatka.

Prvi dokument je nekakav ugovor, i po mome skromnom mišljenju, i ograničenom znanju, izgleda da je sefardski, a drugi je definitivno aškenaski, i potiče iz njemačkih zemalja.

Tako da vas molim, da prostudirate ove dokumente, po mogućnosti da javite i drugim jevrejskim zajednicama u regionu, i šire, jer ako je nešto bitno za istoriju vašeg naroda, ne bi volio da im se izgubi trag (ponovo).

Budite mi pozdravljeni, i do skorog javljanja,Uvijek vaš prijatelj,Dejan Spaić

U međuvremenu smo malo istraživali i uz pomoć Mije Mirković ustanovili da se zaista radi o jednoj ketubi dok je drugi dokument spisak preminulih članova.

REDaKCiJa

DokUMENTIOd velikog prijatelja i našeg osvjedočenog donatora Dejana Spaića dobili smo zanimljiv e-mail sa fotografijama izvjesnih dokumenata.

27 JANUAR EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE HOLOKAUSTA

28. januara (22. ševat 5779) ove godine u velikoj sali Jevrejske opštine u prisustvu velikog broja zvanica obilježen je Evropski dan sjećanja na žrtve Holokausta.



Na hebrejskom jeziku riječ ketuba (ketubah; množina ketubot) znači dokument, ali

se uglavnom koristi za imenovanje tradicionalnog jevrejskog svadbenog ugovora. Još od talmudskih vremena ovim je ugovorom zamijenjen nekadašnji mohar (često pominjan u Starom Zavjetu*) kojim je označavana suma novca što ju je trebalo isplatiti porodici buduće nevjeste, kako bi se moglo pristupiti sklapanju braka. Izgleda da je običaj mohara već u ta davna vremena kreirao masu socijalnih problema: mnogi mladi ljudi u godinama za ženidbu nisu bili u stanju da prikupe sumu dovoljnu za kreiranje nove obitelji i rabini su često primjenjivali pravilo sklapanja braka uz odgodu plaćanja, sve dok muž nije bio u stanju da kompletira potrebnu sumu novca. Vremenom je pronađeno rješenje : mohar je inkorporiran u svadbeni ugovor – ketubu, postavši tako njegov integralni dio. Isplata ugovorene sume dešavala se ne kao ranije - prije sklapanja braka, već u slučaju razvoda ili smrti supruga. Smatra se da se ketuba u jevrejskoj tradiciji pojavljuje u vremenu od 70 do 500 godine nove ere, zavisno od geografske raspoređenosti pojedinih zajednica.

osnovna svrha kako mohara, tako i ovog ugovora jeste da zaštiti poziciju žene,

prvenstveno u slučajevima razvoda braka ili smrti muža. Ugovor određuje osnovnu, bazičnu sumu novca koja se u ovim slučajevima ima isplatiti ženi. Ovoj su se sumi mogli dodati i tzv. dobrovoljni dodaci. Svi ovi detalji su dogovarani među porodicama budućih supružnika prije samog čina sklapanja braka. Osim ekonomske strane, ovim se dokumentom garantiraju i druga bračna prava žene: prije svega pravo na dom, hranu, odjeću i zajednički život.

Prilikom tradicionalnog jevrejskog vjenčanja njegov se

sadržaj čita naglas ispod svadbenog baldahina; biti pozvan da se svjedoči ovom svečanom činu smatra se ukazivanjem velike časti. Ovaj dokument, osim mladenaca, moraju potpisati i dva validna svjedoka koji ne smiju pripadati niti jednoj od porodica budućih supružnika. Nakon ceremonije biva predat u ruke mladenkine majke. Mladenci su ketubu obično uramljivali i postavljali na vidno mjesto u svome domu. Vjerovatno se iz ovog običaja i razvila potreba za njenim ukrašavanjem. Iako je osnovni tekst ostao stoljećima gotovo nepromijenjen, u nekim jevrejskim zajednicama i socijalnim grupama razvili su se specifični stilovi njene dekoracije. Danas ketube nisu samo značajni povijesni dokumenti određenih porodica i njihovih

zajednica – mnogi od njih su istinska umjetnička djela koja svjedoče o raznolikim stilskim karakteristikama koje su se vremenom formirale na pojedinim područjima.

Zanimljivo je napomenuti da po jevrejskom zakonu supružnici ne mogu živjeti zajedno ukoliko je ketuba uništena ili na drugi način izgubljena. U tom slučaju se

mora pripremiti drugi dokument, Ketubah De’irketa, na kojoj je navedeno da se radi o zamjeni za original.

Ketube u Italiji

Dekoracija svadbenog ugovora zauzimala je važno mjesto u životu italijanskih Jevreja

kroz povijest. Iako se počela pojavljivati već od srednjeg vijeka, najbogatije dekoracije javljaju se u periodu od 17. pa sve do polovine 19. stoljeća. U ovom se periodu među bogatijim porodicama pojavljuje svojevrsno natjecanje u tome ko će imati bogatiji i ljepši dokument. Povijest bilježi da se ponekad išlo toliko daleko u zahtjevima za bogatstvom dekoracije

ketube iz Luga u Italiji

Ketuba iz Venecije, Muzej Correr, Venecija

Lugo, Ketuba iz 1821. godine

da su autoriteti zajednice morali intervenirati i propisati maksimalnu sumu novca koja se u ove svrhe mogla potrošiti.

Tradicionalna italijanska ketuba rađena je na velikom listu pergamenta koji se dobijao

preparacijom kože ovce ili koze. Životinje su morale biti košer, ritualno ubijene od strane kvalificiranog mesara (šalijah). Na gornjem ili donjem dijelu lista, ovisno od toga na kojoj se strani nalazio vrat životinje, javlja se centralna dekoracija slikana ili pokatkad izvezena. Zavisno od tradicije zajednice u kojoj je nastala, tekst je na nju uspisivan u jednom centralnom stupcu - kao što je prakticirano npr. u Rimu ili Ferrari, ili u dva stupca, kakav je običaj bio u zajednicama Livorna ili Venecije.

Esencijalni dio dekoracije predstavljaju cvjetni motivi, uglavnom stilizirani u obliku vijenaca ili rogova izobilja (cornucopia), oslikani bojama sa dodacima zlata ili srebra. Često se susreću inkorporirani znaci zodijaka, alegorijski prikazi godišnjih doba, simboli 12 plemena Izraela, prikazi jerusalemskog hrama, portreti mladenaca itd. Ovim dekorativnim elementima često su dodavani stihovi iz svetih knjiga, obavezni tekstovi svadbenog rituala, čestitke i blagoslovi. Birani su oni tekstovi koji aludiraju na bračne vrline i porodične ideale, a ponekad tekst služi i kao dodatak ilustraciji – česta je npr. kruna u gornjem dijelu pergamenta i nerijetko je prati natpis “Supruga puna vrlina je kruna svome mužu”. Ponekad se mogu pronaći i stihovi spjevani namjenski, za potrebe pojedinog para, tzv. epitalamij.

Jedan mali italijanski grad, Lugo u blizini Ferarre, proslavio se ljepotom svojih ketuba, kao i

jedinstvenom tehnikom njihove izrade. Naime, ovdje je nastala i do savršenstva bila dovedena minuciozna tehnika perforiranja i isjecanja pergamenta koja je kombinirana sa tradicionalnom bojenom dekoracijom. Sve ketube iz Luga bile su načinjene po jednom jedinstvenom receptu, sa tekstom ispisanim u jednom centralnom stupcu, te vanjskim rubovima na kojima se pojavljuju ptice, cvijeće, lavovi, jeleni… i

naglašenim vrhom koji se uzdiže nad simetričnim stranama. Za razliku od drugih italijanskih gradova gdje su se u svadbene ugovore direktno upisivale sume novca položene od strane porodica budućih supružnika, ovdje nalazimo zapis da miraz koji unosi svaki supružnik odgovara po vrijednosti količini od “20 litrin čistog srebra” . Ova riječ - litrin, označava množinu i dolazi od aramejske riječi litar koja odgovara antičkoj rimskoj mjeri za srebro (libra, oko 329 grama). Zanimljivo je primijetiti da se ova vrijednost od 40 litrin koja obezbjeđuje ženu u slučaju razvoda ili smrti muža pojavljuje uglavnom na područjima centralne Italije, oko gradova Ferrara, Modena i Bologna i izgleda da vodi porijeklo od nekog starog običaja Jevreja naseljenih na području Apeninskog poluostrva.

Tekst je ispisivan tzv. kvadratnom hebrejskom kaligrafijom,

i u gornjem centralnom dijelu velikim crnim slovima upisivan je dan vjenčanja. Vertikalne linije ovih slova ukrašene su krugovima u centru, a slovo yod rađeno je u obliku djeteline ili ljiljana. Upravo po ovoj specifičnosti povjesničari uspijevaju identificirati “školu” iz Luga, obzirom da su tu nastali mnogi dokumenti koji su naručivani i kasnije ovjeravani i u drugim gradovima.

Naravno, nisu svi Jevreji iz Luga niti iz drugih zajednica bili u mogućnosti da si priušte jedan ovako

bogato dekoriran i samim time skupocjen svadbeni ugovor. Do danas su sačuvani brojni primjerci svadbenih dokumenata koji sadrže samo ispisani tekst ugovora. Pa ipak, na svima njima se da naslutiti namjera i trud pisara da tekst tako rasporedi ili mu ukrasi margine čestitkama i blagoslovima kako bi ga učinio što ljepšim.

Jelica Rašeta aiello, decembar 2018.

* Npr. Knjiga Postanka 34:12; Knjiga Izlaska 22:16-17; Deuteronomium 20:7; 22:29

Ketuba iz Luga, 1786. godinaNa ovoj slici je vidljiva dekoracija

dobijena perforiranjem i prosjecanjem pergamenta u

kombinaciji sa bojenim dijelovima

Lugo, ketuba iz 1802. godine



U Jevrejskoj opštini u Sarajevu večeras je, prenosi Fena, promovisana knjiga “Nisim Albahari, tragični revolucionar“ autora Amira Brke.

Brka u knjizi osim biografskih činjenica o Albahariju po prvi put

spominje holokaust koji se desio u Tešnju 1942. godine.

- U punoj mjeri knjiga jest biografska tog revolucionara, partizanskog borca i antifašiste, koji je rođen u Tešnju 1916, a umro u Sarajevu 1991. godine. Knjiga prati njegov život od rođenja, a širi se u opseg koji dohvaća historijat porodice Albahari od progona s Pirinejskog poluotoka koncem 15 stoljeća, zatim izgnanstva koje su proveli u Izmiru, te fokus zaprema historijat Jevreja u Tešnju u mjeri u kojoj je to bilo moguće istražiti – izjavio je za Fenu Brka.

U knjizi prvi put se opservira holokaust koji je izvršen u Tešnju. O tome se nije pisalo

jer, kako tvrdi Brka, postoje samo neke naznake u literaturi, koje su veoma zamagljene i nedosljedne.

- Identificirao sam sve 22 žrtve, koje su stradale 23. septembra 1942. godine. To su svi Jevreji koji su bili u Tešnju pohapšeni i odvedeni u logor. Od toga je bilo najviše Albaharija, njih 17 – naveo je Brka.

Govoreći o drugom djelu naziva knjige kaže da „biti tragični revolucionar“ ne znači odustati od ideala od

kojih nije odustao Albahari.

U tom smislu Brka ga doživljava kao figuru koja u današnjem vremenu donosi nadahnuće s obzirom na vrijednosti kojih su se partizani držali u Drugom svjetskom ratu, a s druge strane na to kako današnja

historiografija tendira ka reviziji, poništenju tih vrijednosti.

- Vidim mogućnost da se inspiracija za izlazak iz naše situacije pronalazi baš u tim idealima – poručio je Brka.

Recenzent knjige Husnija Kamberović i autor pogovora Enver Kazaz ocijenili su da je mnogostruk značaj knjige, čija vrijednost nadilazi i evropske okvire.

Smatraju da je navedenim djelom Brka postavio profesionalnim historičarima izuzetno visoke naučne kriterije prema kojima u budućnosti trebaju težiti.

Preuzeto: ĐORĐE KRaJiŠniK

aMIR BRka – “NISIM aLBaHaRI, TRagIČNI REVoLUCIoNaR”

GOVOREĆI O DRUGOM DJELU NAZIVA KNJIGE AUTOR KAŽE DA „BITI TRAGIČNI REVOLUCIONAR“ NE ZNAČI ODUSTATI OD IDEALA OD KOJIH NIJE ODUSTAO ALBAHARI /FOTO: FENA/

• PrvogdanaHanukepremijerRepublikeMakedonije Zoran Zaev i ambasador Izraela Dan Oryan po prvi put su zajedno u premijerovom kabinetu zapalili prvu svjećicu na hanukiji i čestitali Jevrejima Makedonije praznik svjetlosti.

• IstovečejeuprostorijamaSekretarijatazaEurointegracije, bio prikazan i izraelski film “Na mapi”. Specijalni gost promocije bio je Tal Brody poznati bivši košarkaški prvak Izraela koji je daleke 1977. godine predvodio “Makabi” iz Tel Aviva na Evropskom prvenstvu.

• NarednogdanajeudvoraniKinotekeMakedonije pod pokroviteljstvom Ministra zdravlja Republike Makedonije i izraelskog ambasadora Daba

Oryana otvoren festival izraelskog filma. Nakon projekcija u dvorani je vođena panel diskusija o mnogim relevantnim temama današnjice.

• MoramoistaćidasuinarednidaniHanukebili bogati događanjima poput promocije poštanske marke posvećene sedamdesetpetoj godišnjici tragedije makedonskih Jevreja i njihove deportacije u Treblinku, ali i donacijom Izraelske ambasade od 50 specijalnih invalidskih kolica za bolnice u Skoplju, Bitoli i Prilepu.

• IostalisublagdanskidaniHanukeprošliuraznovrsnim aktivnostima i značajnim posjetama kako u Makedoniji, tako i u Izraelu. Pomenimo samo početak realizacije Moshav programa u organizaciji izraelske organizacije “Shalom” koja se bavi projektima iz oblasti agrikulture, medicine i obrazovanja te posjete visoke delegacije naše zemlje predvođene ministrom obrazovanja i kulture dr. Arber Ademijem. Ovom prilikom potpisan je i memorandum o suradnje između Yad Vashema i Ministarstva obrazovanja i kulture, te odato priznanje Makedoniji na permanentnoj posvećenosti edukaciji mladih o Holokaustu. MAJA SUŠA

Makedonija

“ČUDa NIkaD NE PRESTaJU”Naša dopisnica iz Makedonije Maja Suša javlja iz Skoplja: “Sa zadovoljstvom možemo konstatovati, da je 2018. bila uspješna godina, godina u kojoj smo uspjeli realizovati nekoliko značajnih projekata, a sam kraj godine uz tradicionalnu proslavu Hanuke iskoristili smo da upoznamo makedonsku javnost sa izraelskom kinematografijom.”

https://www.oslobodjenje.ba/autor/%C4%91orde-krajisnik

https://www.oslobodjenje.ba/autor/%C4%91orde-krajisnik



Pored mene je proticao zlatasto-plavičasti krajolik Izraela. Vrlo udoban i

moderan voz nosio nas je prema Sderotu odakle ćemo autobusima stići na naše krajnje odredište - kibuc Nahal Oz. Nahal Oz se nalazi u sjeverozapadnom Negevu na samoj granici sa Gazom koja je udaljena jedva kojih 800 metara. Od svog nastanka 1951. godine Nahal Oz je stalna meta napada koji kuliminiraju sa Hamasom, a od 2007. kada je Gaza u potpunosti pala pod njihovu upravu ti napadi su gotovo stalni: nasilni protesti i pokušaji da se probije zaštitna ograda, granatiranja, raketni napadi, podzemni tuneli koje su teroristi prokopavali s namjerom da kroz njih dospiju u samo naselje, a u posljednje vrijeme i napadi zapaljivim balonima i molotovljevim koktelima koji su izazvali na stotine požara i uništenje hiljada hektara obradivog zemljišta i šuma koji su izvor života za ljude ove zajednice koja se gotovo isključivo bavi poljoprivredom. Nastala šteta broji se u milionima US dolara. Mi, učesnici na 5th WJC National Community Director’s Forum, otišli smo da ih posjetimo, da im pružimo podršku, ali i da na licu mjesta vidimo i čujemo sa kakvim se problemima suočava zajednica koja živi na samoj liniji fronta.

Predstojeća posjeta u meni je izazivala nelagodu – hladna i ljepljiva jeza

širila se iz dubine stomaka. Taj neprijatni uznemirujući osjećaj nije bio posljedica straha zbog toga što ćemo biti na mjestu koje je izloženo Hamasovim smrtonosnim napadima, već zato što mi je situacija u kojoj je trebalo da se nađem bila veoma poznata – ja sam rat doživjela, živjela i preživjela ali je ovaj put moja uloga bila potpuno suprotna ranijem iskustvu i ja nisam znala kako da se ponašam. Za razliku od vremena od prije četvrt vijeka kada sam prijateljima i neprijateljima, poznatim i nepoznatim, dragim ljudima ili onima prema kojima sam bila ravnodušna pokušavala objasniti kako je to živjeti uz smrt koja stalno vreba i sa svim

problemima koje rat nosi a koji su nas iscrpljivali do krajnjih granica snage, volje, želje i nade, sada sam bila u ulozi one koja dolazi iz bijelog svijeta da sa ljudima koji žive uronjeni u sveprožimajuću neizvjesnost sa kojom se bude i odlaze na počinak provedem koji sat da bih od njih čula o svim tegobama i opasnostima sa kojima se suočavaju i da se zatim ponovo vratim u svoju ušuškanu svakodnevnicu daleko od njih. Pitala sam se da li ću ovaj put ja biti ta koja će u očima sugovornika vidjeti rezignirani, mada blagonakloni pogled onih kojima je jasno da šta god učinili i šta god rekli, ja neću moći zaista shvatiti svu težinu njihovog života, njihove svakodnevne borbe i njihove riješenosti da ne odustanu. Nije mene pogađalo to što će oni misliti o meni niti šta ću ja pročitati u njihovim očima, već me je davio moj vlastiti strah da ih možda, usprkos svom svom iskustvu, neću razumjeti: zapravo da razumijevanje između ljudi koji pate i onih koji su imali više sreće kod podjele karata u partiji u toku - nije moguće.

U Sderotu smo voz zamijenili autobusima. Na početku te

Putopisna reportaža

NaHaL ozPosjeta kibucu koji graniči sa Gazom

posljednje etape našeg putovanja ništa što sam mogla vidjeti kroz prozor nije nagovještavalo da put kojim se vozimo vodi kroz oblast koja je bila meta stalnih terorističkih napada. Obrađena polja, sistemi za navodnjavanje, plavo nebo i mir poslijepodnevne omorine odavali su utisak spokoja. No pejzaž se uskoro promijenio – visoka gusta žičana ograda iza koje se pružala ravnica - gola suha zemlja povremeno prekinuta zelenilom obradjenih površina i zatim u nekoj nedfinisanoj izmaglici - Gaza, sivi obrisi grada - mrki i zlokobni. Visoke osmatračnice sa vojnim posadama okrenutim prema Gazi raspoređene uz put jasno su stavljale do znanja da je mir koji nas je okruživao prividan - vrlo krhka dragocjenost koju svakog trenutka može progutati tutanj raketa, vatra i dim.

Na ulazu u kibuc nas je dočekala Yael Raz Lachyani, članica i

glasnogovornica kibuca. Snažna i odrešita žena jer takva moraš biti kada živiš na granici između dva zavađena svijeta. Yael je govorila kratko – jezgrovite informacije

o istoriji kibuca, o uspjesima i krizama kroz koje je zajednica prolazila i o tome kako danas žive njegovi stanovnici. Šetnjom smo produžili prema centru naselja. Ona uznemirujuća ograda se izgubila iz vidokruga i ustupila mjesto rijetkom drveću. Pitomina je nastupala. S desne strane puta sam primijetila pravilno raspoređene rupe u zemlji i pomislila kako će tu vjerovatno biti zasađeno novo drveće – i bila sam u pravu. Yael je rekla nešto u smislu: „Kod nas svi moraju da rade, a ove

sadnice čekaju vas. Tu su krampe i lopate, pa se prihvatite posla.“ I prihvatili smo se krampi, lopata i sadnica. Tako sam zasadila svoje prvo drvo u Izraelu.

Slijedeći rupe i sadnice te smo se uskoro našli okruženi zelenilom. Travnjaci,

cvijetni grmovi, dječija igrališta sa zanimljivom lijepo oslikanom opremom za igru – inventivna rješenja domaće izrade, otkrivali su se pogledu i činili moju tjeskobu sve

intenzivnijom: vratila sam se u ono vrijeme najvećeg životnog paradoksa za koji ovdje i danas koristimo onu čuvenu floskulu „nesalomljivi sarajevski duh“ – ono kada sam usprkos stalnom granatiranju, snajperskoj vatri, zimi, gladi, žeđi itd. itd. odlazila lijepo dotjerana i našminkana na pozorišne predstave i koncerte, proslave praznika ili rođendana, zatim udaja i Hanino rođenje – sve u svemu riješenost da ću u tom paklu koji je postao način mog života ostati do posljednjeg trenutka – kakav god on bio.



Bile su tu i neobične masivne betonske kutije, takođe oslikane, koje su meni

najviše ličile na, doduše majstorski uređena autobuska stajališta kakva se i danas mogu vidjeti duž jadranske magistrale, jedino što tu nije bilo ni magistrale ni autobusa. Nikako nisam uspijevala da dokučim čemu služe osim da svojim veselim motivima i lijepim bojama budu ukras. „Čemu služe ove kućice?“ upitala sam Aharale Fox, upravnika kibuca koji nam se u međuvremenu pridružio. „To su skloništa.“, odgvorio je. Pa naravno – pomislila sam – pametno i domišljato, debeli zidovi i plafon, ulaz koji nisu zatvarala nikakva vrata, sklonište koje je moglo da zaštiti od gelera i spriječi smrt od detonacijskog udara i ono najvažnije - svako je mogao utrčati bez petljanja sa vratima. Njihov broj i raspored omogućavali su svakome da u roku nekoliko sekundi stigne do najbližeg. Što smo dublje ulazili u naselje, moje je čuđenje raslo: nije bilo vidnih oštećenja, ali nije bilo

ni velikih zgrada, sami mir, spokoj, zelenilo, uređeni puteljci, svježe ofarbane klupe i ljepota. Sve odmah popravljaju - komentarisala sam u sebi. Naravno – nisu pod opsadom i imaju komukaciju sa osatkom Izraela... Jedva sam natjerala samu sebe da prestanem porediti svoje i njihovo iskustvo: naše 4 godine krvavog rata, genocida i potom totalna destrukcija državnih institucija, njihovih 65 godina stalnih prijetnji, napada, raketiranja, paljevina, evakuacija, života između tenkova i smrti, s jedne strane i stalni napredak i rast usprkos svemu... Svako poređenje je bilo iluzorno.

Pred nama se otvorila široka poljana. Ispred zgrade društvenog centra čekali

su nas domaćini i osvježenje. Srdačan doček. Odmah je počelo upoznavanje i prepoznavanje. Za tili čas oko mene se dizala vesela graja u kojoj se mogao prepozanti pored hebrejskog i engleskog jezika i španski, ruski, njemački, francuski – kibucnici su među članovima delegacije pronalazili

one koji su dolazili iz zemalja iz kojih su nekad prije 50 ili 30 ili 2 godine stigli i današnji stanovnici Nahal Oza. Na podiju se uštimavao muzički bend a nešto dalje su se redali stolovi i iznosila večera. Odjedanput je svako od nas nosio nešto u rukama: stolica, tanjir, čaše, pribor za jelo – hodali smo, nosili, redali, premještali, upoznavali se i razgovarali, sve u isto vrijeme – nestvaran prizor ljudske vreve koja je savršeno funkcionisala.

Jazz band pod rukovodstvom profesora Dave Gerber (saksofon, klarinet i flauta) svirao je savršeno. Tokom pauze sam prišla stolu za kojim su sjedili muzičari i iz razgovora sa njima saznala da je Sderot poznat po svojim muzičarima koji uspješno nastupaju u Izraelu i širom svijeta, da 200 djece uči svirati gitaru na lokalnom konzervatoriju; skretarica konzervatorija i članica hora Orna Emanor govorila je o koncertima koji ih čekaju do kraja 2018. pa sam saznala da će u oktobru hor imati nastupe u Berlinu i Erfurtu. Ono čuveno pitanje koje

nisam htjela postaviti „kako je živjeti u ratnoj zoni“ ipak se nametalo i mislim da se od mene i očekivalo da ga postavim. Joav, bubnjar, inače iz kibuca Gevim je rekao: „Kakvi bismo mi muzičari bili kada bismo dozvolili da granate nadjačaju našu muziku.“. Ostali članovi jazz benda bili su Shahaf Damari – gitara, Adam Aviram – alt saksofon, Gilad Spigelman – trombon i Yuval Buyum, na žalost nisam upamtila koji instrument svira.

Upoznala sam i dvoje simpatičnih seniora Dov i Ofra Hartuv. Dov je 1961.

godine došao u Nahal Oz, sreo Ofru, zaljubio se i ostao. Inače njih dvoje su bili među rijetkim stanovnicama Nahal Oza koji su 2014. ostali u kibucu i nakon što je veliki broj njegovih stanovnika, većinom porodice sa djecom, privremeno izbjegao sklanjajući se od stalnih napada i granatiranja, posebno nakon pogibije četvrogodišnjeg Daniela Tragermana.

za jednim stolom su sjedila i petorica vojnika IDF-a. Mladići ne stariji

od 22, 23 godine. „Ovdje smo jer želimo da odbranimo našu zemlju i da zaštitimo naše ljude.“ Drugačiji odgovor nisam ni očekivala. Jedan od tih mladića još je dodao: „Nije nam teško – normalno je za nas.“ Ovaj mladić je još rekao da je iz Ma’alot Taršiha , gradića udaljenog nekih dvadesetak kilometara od Naharije i naglasio da tamo žive u slozi Jevreji i Arapi među kojima ima i muslimana i kršćana. Toliko puta sam i sama ponovila identičnu rečenicu opisujući Sarajevo. Pitam se samo da li i on izgovarajući je osjeti istu onu podmuklu tupu bol

zbog činjenice da je uopšte potrebno naglašavati nešto što bi trebalo da bude normalna stvar koju nema smisla isticati. Mada, sada i sama sve češće mislim da će to biti samo po sebi razumljivo tek na onom mjestu koje je Thomas More svojevremeno nazvao Utopija.

Suton je već dobrano osvojio, bilo je vrijeme da se krene. Pomogli smo da se sve raspremi, da se slože i sklone

stolovi i stolice. Pozdravili smo se sa domaćinima i krenuli autobusima ka Herzlii. Prisjećala sam se svega što sam vidjela i čula. Mislila sam na ono što nam je ispričao Aharle Fox: da je u Nahal Oz doselilo više od 20 novih porodica – ukupono oko stotinu ljudi, da su izgradili 17 novih kuća i da planiraju izgradnju još 20, da imaju više od stotinu djece školskog uzrasta, da su počeli sa proizvodnjom banana i avokada... Razmišljala sam o ovoj zajednici sa poštovanjem i divljenjem. Niko od nas ne zna šta nosi sutrašnji dan ali njihov scenarij za naredno jutro pretpostavlja lepezu mogućnosti od običnog radnog dana u polju ili školi do novog napada, novh prijetnji, izbjeglištva i smrti. No, to ljude iz Nahal Oza neće pokolebati jer, ovdje ću se polsužiti riječima iz pozdravnog govora Aharle Foxa: „Teško je sa nama. Rat i prokletstva neće nas pobijediti ... mogu se samo pretvoriti u blagoslov čemu svjedočimo ovdje u našem domu, Nahal Ozu. Blagoslov života, blagoslov rasta.“

Elma SOfTIć-KAUNITz



Holandski biznismen koji je sagradio kopiju Nojeve arke u njenoj približnoj veličini objavio je da se nada da će svojim brodom koji je skoro 125 metara dug i 30 metara širok otploviti u Izrael.

Johan Huibers je zajedno sa drugim stolarima amaterima svoju repliku Nojeve arke gradio od 2008. do 2013. godine.

Arka je isprobana na rijeci Maas u južnoj Holandiji i to u području poznatom kao holandski biblijski pojas u kojem živi veliki broj konzervativnih kalvinističkih protestanata.

Brod je nazvan “Johanova arka”, i otvoren je za javnost u Holandiji.

Ima pet paluba, u potpunosti je napravljen od švedskog borovog drveta, a izgradnja je koštala 5 miliona dolara. Arka je duža od fudbalskog igrališta i može primiti više od 5.000 ljudi.

SVETA zEMLJAU intervjuu sa Jevrejskom telegrafskom agencijom ranije ovog

mjeseca, Huibers, koji se obogatio gradeći skladišta, rekao je da želi da sa arkom otplovi u “Svetu zemlju” čim sakupi oko 1,3 miliona dolara neophodnih za putovanje.

“Ovo je kopija Božjeg broda. Jedina ispravna stvar je brod smjestiti u Svetu zemlju”, rekao je JTA.

Prema informacijama sa internet stranice Fonda Noine arke gospodin Huibers je planirao da isplovi za Izrael čim je brod bio završen, ali je taj plan odgodio “zbog ogromnih požara protiv kojih se Izrael tada borio”.

Na internet stranici također stoji da je arka napravljena za u kršćanske obrazovne svrhe, sa posebnim osvrtom na širenje Jevanđelja i pružanje socijalne pomoći siromašnima.

Huibers koji ima 60 godina oduvijek je bio fasciniran navigacijom. U dobi od 24 godine odabrao je svoja vjerska uvjerenja, ali je odluku o izgradnji arke donio kad je imao 33 godine, nakon što je sanjao da je strašna oluja poplavila cijelu provinciju Noord-Holland, na području gdje je odrastao.

Huibers također planira da sa arkom otplovi i do Brazila kao i do nekoliko lučkih gradova u Južnoj, Centralnoj i Sjevernoj Americi.

Preveo: ERNEST GRIN

Nedoumice Odgovornog urednika:

Lako je kada se ima viška love nego pitam se da li g. Huibers sada za ovo vrijeme dok čeka povoljne uslove za isplovljavanje hvata po jedan par od svake vrste raznoraznog zvjerinja i ostale živine?

I to se dešava

HoLaNDSka aRkaBudući da je ovo kopija Božjeg broda jedino ima smisla da sa njom otplovimo u Božju zemlju “,

rekao je graditelj broda Johan Huibers.Autor: Mara Vigevani / TPS

Čika IsakNisam znao da je pisac. Moji su ga zvali

doktorom. Ta titula je u meni izazivala nelagodu. Strepio sam da mi doktor, iz meni uvijek nejasnih razloga, ne da injekciju ili ne propiše da pijem riblje ulje. Doktor se, međutim, samo blago osmjehivao i uz obavezno “Braco raste” odlazio da sa ocem u drugoj sobi “razgovara o filmu”. Iako mi je majka rekla da će “po čika Isakovoj priči snimati film”,

nije mi baš bilo sasvim jasno kako je jedan doktor mogao napisati priču. Doktori su, mislio sam, ozbiljni, strogi ljudi i nije im do priča. Povjerih

svoje mudrolije majci. Ona mi ispriča da je doktor prije rata službovao u Busovači, gdje je živjela i prelijepa Ciganka, Hanka; zaljubila se u mjesnog ljepotana Sejdu. I Sejdo u nju, ali je pomalo očijukao i sa drugim curama, pa Hanka odluči da ga učini ljubomornim i slaga mu da je s komšijom Mušanom ostala u drugom stanju. Bijesan, Sejdo potegnu nož… Kasnije mu je doktor Samokovlija, koji je pregledao Hankin leš, rekao da je bila nevina. Ta me priča iz nekih čudnih razloga jako pogodi. Bilo mi je žao i Hanke i Sejde. Sve sam nekako priželjkivao da se neporecivi događaji promijene, pa sam, isprva stidljivo i u po glasa, stao upitivati i doktora o onim detaljima kojih nije bilo u priči. Nije mi bilo jasno zašto je Sejdo gledao druge kada je volio Hanku i zašto Hanka odmah nije rekla da se šalila da je bila s Mušanom. Nije mi se dopadalo ni što su Sejdu odveli u zatvor, jer sam smatrao da je zatvor mjesto za lopove, a ne za one koji se nesretno zaljube, ali mi se nije dopadalo ni što je Sejdo ostao živ, jer sam

očekivao da se on u očajanju ubije. Raspitivao sam se o vremenu i mjestu ubojstva, o tome da li ih je doktor od ranije poznavao (“Nisam”. “Pa kako ste onda zanali šta im se prije desilo? Niste valjda sve izmislili? Smijeh: “Nisam. Pisac ne izmišlja, pisac zamišlja kako je moglo biti”). Valjda su čika Isaku dodijala moja nesnosna upitivanja (na koja je moja tetka zabrinuto vrtila glavom: “Da ovaj mali, Bože me sakloni, ne postane filozof…”), pa me jedan dan posadi u krilo i stade cupkati koljenom: “Điha-điha, čet’ri noge/sve četiri krute…”. Drugog dana donese slikovnicu. “Ovo sam” – reče – “napisao za svoju unuku”. Na prvoj strani je bila kovrčava djevojčica u plisiranoj suknjici, a ispod crteža stihovi: “Zavjesa se diže/mala Sonja stiže…”. Sonja, mislio sam, mora biti princeza. Mnogo godina kasnije upoznao sam Sonju i shvatio da život i imaginacija baš i nemaju mnogo veze.

Bližio se početak snimanja filma. Redatelj, Slavko Vorkapić, ugledni holivudski montažer, insistira da vidi Sejdu. Samokovlija nekako nevoljko pristade. “Sada ćeš vidjeti” – reče mi u kolima – “o kome je čika Isak pisao”. Pred kućerkom je čučao mršav, neobrijan čovjek i gledao u zemlju. “Sjećaš li se ti mene?” – upita Samokovlija. Sejdo ga brzo, nervozno pogleda i nekako još više povi glavu. “Sjećaš li se, ja sam onaj doktor što je pregledao Hanku…” Iz grupe okupljenih znatiželjnika oglasi se izborana žena: “Gospon doktor, nemoj zamjeriti, on odonda nije progovorio. Od kada je ubio – zanijemio”. Dok smo se vraćali, Vorkapić je nešto gunđao, ali ga Samokovlija nije slušao. Samo u jednom trenutku uzdahnu.

Onda mi jednog dana otac nekako oklijevajući reče da je čika Isak umro. Sahranit će ga na Starom židovskom groblju. Nisu me vodili na sahranu, ali ja istrčah s drugom djecom na ulicu: saobraćaj je bio zaustavljen, konji su vukli lafet pretrpan vijencima, pogrebna muzika, duga kolona Sarajlija. Lijep dan na trenutak presječe kratkotrajna, blaga kiša. Dugonja pored mene popravi “francuzicu”: “Veliki je ćo’jek bio, veliki…”. Mnogo godina kasnije nekim poslom dođoh u Busovaču. U neko doba upitah jednog od mještana znaju li tko je Sejdo. “Znamo, kako ne znamo, povazdan o njemu pričamo. Taj vam, da prostite, ništa nije govorio. Samo jedan dan ustade i ode, Boga pitaj gdje. Nest’o. Ko će znati je li još živ…”. Pomislih da literarnim junacima dolikuje da se vrate u priču. Ali, ovaj put ja ništa ne rekoh…

PredragFinci



1. PREDRAG FINCI: O KNJIŽEVNOSTI I PISCIMA

2. NEVENA DAKOVIĆ i VERA MEVORAH: GRANIČNICI SEĆANJA – Jevrejsko nasleđe i HolokaustZAHVALJUJEMO SE DONATORKI VERI MEVORAH

3. Fra VENDELIN KARČIĆ: AFORIZMI I STIHOIGRARIJE UMJETNOST U ZRCALU BESJEDEZAHVALJUJEMO SE AUTORU NA DONACIJI

4. MARGALIT MATITIJAHU: BILJKE SELICE

5. SLAVKO DEPOLO: HAIM ALKALAJ - IZABRANA DJELA SAMUEL M. ELAZAR - JEVREJSKO ŠPANJOLSKI ROMANCERO SAMUEL M. ELAZAR - EL ROMANCERO JUDEO-ESPAÑOL MARCEL ŠNAJDER - IZABRANA DJELA IVAN FRANJO JUKIĆ - IZABRANA DJELA (Tom 1 – 3)ZAHVALJUJEMO SE DONATORU SLAVKU DEPOLO

6. ZORAN UNGAR: PERIODIKA IZBOR (najboljih suvremenih članaka) 1936 – 1940 Kom. 21 DOKUMENTI DANAŠNJICE 1939 – 1965 Kom. 75 KNJIGE GRUPA AUTORA - POSLJEDNJI ZRINSKI I FRANKOPANI THE SARAJEVO HAGADAH Dr IRVING GREENBERG – GUIDE TO PURIM Dr IRVING GREENBERG – GUIDE TO SHABBATZAHVALJUJEMO SE DONATORU ZORANU UNGARU

7. MIROSLAVA KON PANIĆ: JEVREJSKA OPŠTINA PANČEVO 1870 - 2017

NOVI NASLOVI U BIBLIOTECI I ZAHVALE DONATORIMA

1. ČABRIĆ VERA: MAHAZOR DE ROŠ HAŠANA, KABALAT ŠABAT

2. FINCI DARKO: KRATKA ISTORIJA JEVREJSKOG NARODA

3. FINCI JAKOB: THE WORLD BOOK 1 – 22

4. FINCI MATILDA: ODSUSTVO OD BUĐENJA-Tom I i II

5. GUDURAŠ BRANKO: HRONIKA JEVREJSKE OPŠTINE BANJA LUKE

6. HASANČIĆ ERMINA: OBIČAJI MUSLIMANA, PRAVOSLAVNIH, RIMOKATOLIKA I JEVREJA U BIH

7. HASAHHODŽIĆ ANISA: HRONIKA JEVREJSKE OPŠTINE BANJA LUKA

8. HASANOVIĆ JASMIN: JEVREJSKO ŠPANJOLSKI ROMANCERO, JEVREJSKO-ŠPANJOLSKA KNJIŽEVNOST

9. HASEČIĆ MAIDA: IN GOD’S MIRROR, JUDAISM, JEWISH ETHICS

10. HOT ŽLJUK EMINA: SPOMENICA 400 DODINA DOLASKA JEVREJA U BiH

I da se na kraju malo pohvalimo: od kada objavljujemo našu TOP-LISTU DUŽNIKA u biblioteku je vraćeno oko tridesetak knjige. Nastavite tako pa da što prije ukinemo ovu rubriku na opšte zadovoljstvo.

TOP LISTA DUŽNIKAI u ovom broju, kao i u narednim uostalom, nastavljamo sa objavljivanjem naše TOP LISTE DUŽNIKA uz napomenu da je jednostavnije vratiti knjige nego se crveniti.

IME I PREZIME TEKST ZA JEVREJSKI GLAS IZNOS

SOCIJALNA KOMISIJA

Maja Bratić Za rad Socijalne komisije 30 KM

Tanja Čengić Na pomen rođendana moje majke Helene Hochfeld-Žderić 50 KM

Zoja Finci Za rad Socijalne komisije 50 KM

Porodica Insanić Sjećanje na Seju Alajbegovića 50 KM

NN Za rad Socijalne komisije 50 KM

Šoljan Dubravka Za rad Socijalne komisije 100 KM

VJERSKA KOMISIJA CADIK DANON

Roksanda Girt Za kadish za Edith Gaon 100 KM

Žana Čubranić Povodom godišnjice smrti majke dr. Rašele Grgić rođ Kajon. 60 KM

Dr.Lea Papo Povodom godišnjice smrti dr. Rašele Grgić rođ Kajon. 50 KM

JEVREJSKAOPŠTINA

Bogdanović VidanUmjesto cijeća i kamena na humkama predaka Alberta,Simhe,Bjanke,Viktora i Simhe

20 Eura

Gordana Zekić Pomen na oca Leon Juda Božić 50 KM

Lejla Somun Za rad Jevrejske opštine 100 KM

Hana Gašić Montiljo U znak sjećanja na roditelje Flore i Menahema (Mike)Montiljo 50 Eura

Nenad Princip Za rad ambulante 100 KM

Milena Maestro i djeca Povodom 20. godina od smrti supruga i oca Jakice Maestra 50 KM

Jaki Levi Prilog za Hanuku / svijeće / 36 KM

Anna i Igor Kožemjakin Za rad Jevrejske opštine 50 KM

Lidija Šremzer Sjećanje na roditelje Šremzer Eduarda i Matildu, rođ. Abinun 50 KM

JEVREJSKI GLAS

Inge i Mirko Ovadija Za redovno izlaženje Jevrejskog glasa 50 KM

OMLADINA

Rahela Džidić U pomen roditeljima 50 KM

BOHORETA


DJEČIJA ŠKOLA


Jevrejska zajednicaBosne i Hercegovine71000 Sarajevo Hamdije Kreševljakovića 59

Exp.

25. Januara / 19 Ševata u 101 godini napustio nas je naš najstariji član

MoRIC MIŠo kaVESoNZihrono livraha!

U Nišu je posle duge i teške bolesti 6. decembra 2018. godine, preminula bivša Višegrađanka Erna (rođena Romano) Čaligalović, rođena 1951.g. u Višegradu.

Erna je bila ćerka posljednje Jevrejke iz Višegrada, Bukice Romano (i pokojnog oca Avrama Mamića Romano), koja je preminula u februaru 2017. te sahranjena na Jevrejskom groblju u Višegradu

Iza pokojne Erne, koju je vihor rata 1992-1995. sa porodicom

odveo u Niš, ostaju kćerke Simona (u Izraelu) i Ana (u Nišu), i braća Jakov Romano (iz Zagreba) i prof.dr. Danijel Romano (iz Banja Luke).

Inače, iz ove porodice Romano bio je i ugledni banjalučki i sarajevski rabin Abraham (Avram) Romano, a “starije” Sarajlije iz naše opštine se sjećaju i “institucije i legende” JO Sarajevo, Rođe Romana.

Neka joj je Zihrona livraha (blagoslovljena duša). a.a.

IN MEMORIAM

Documents

GLASILO JEVREJSKE ZAJEDNICE BOSNE I HERCEGOVINE