Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa ... · sa tri pjesme: "Đevojka je zelen bor sadila", "Gorski kotaru ... projektima, ali i da je ideja iskoristiti odlične

1 C r n o g o r s k i g l a s n i k

GODINA XX. _ BROJ 115. _ SIJE»ANJ-VELJA»A / JANUAR-FEBRUAR _ 2019.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada ZagrebaTradicionalno druzenje u crnogorskom domu 3.01.2019.

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE!

Nadamo se da će đed biti ponosan

na svoga unuka

guslara

ČESTITKE

2 3 C r n o g o r s k i g l a s n i k C r n o g o r s k i g l a s n i k

Izdavači: NACIONALNA ZAJEDNICA CRNOGORACA HRVATSKE I VIJEĆE CRNOGORSKE NACIONALNE MANJINE GRADA ZAGREBA, Zagreb, Trnjanska c. 35, Tel./Fax: 01/6197 078, 01/6314 264, E-mail: [email protected], [email protected], [email protected], Internet adresa: www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr * Za izdavače: Danilo Ivezić i Dušan Mišković * Glavni i odgovorni urednik: Maša Savićević * Redakcija: Milanka Bulatović, Danilo Ivezić, Nikola Čulić, Jovan Abramović, Suzana Krunić-Šegvić, Dušan Roganović * Grafička priprema i tisak: Skaner studio d.o.o. * Rukopisi se ne vraćaju * Naklada /Tiraža 1000Glasilo je, putem Savjeta za nacionalne manjine, financirano iz državnog proračuna RH i putem Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, iz proračuna Grada Zagreba. Pozivamo Crnogorke, Crnogorce i sve prijatelje da svojim sugestijama, prijedlozima i prilozima pomognu redakciji "Glasnika" na poboljšanju i daljnjem izlaženju lista. Tekstovi nijesu lektorisani te se izvinjavamo autorima i čitaocima.

PRVI PUT U ISTORIJI

ĐE JE ŠTO ČESTITKEPrvi put u istoriji 3DRUŽENJE U CRNOGORSKOM DOMUTradicionalno druženje u Crnogorskom domu 4RIJEKABožićno druženje 5SURADNJA HRVATSKE I CRNE GORESusret gradonačelnika Zagreba i Podgorice 6Suradnja Cetinja i Zagreba 8IN MEMORIAMVujadin Prelević-Vujo 12Josip Silić 13

KULTURA I UMJETNOSTPredstavljena monografija i otvorena izložba fotografija u Crnogorskom domu 14Bogomir Kovač: Političko-ekonomski ogledi 16Srebrna medalja na Salonu francuskih umjetnika 18Umjetnik uvijek teži vječnoj tajni postojanja 20Vječna Doklea 23Mijo Adžić - crnogorski "uomo universale" 26Nijemi propovijednik Boke Kotorske - barokni slikar Tripo Kokolja 30DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMUIspravljanje nepravde 33

PRILOGTeži kraj od početka 34Sva lica crnogorskih vina 38LIJEPA RIJEČSveti Pavle u Butui 42Pušenje ili nepušenje, puhanje ili otpuhivanje 4410 zlatnih pravila nepušenja 45KRATKA PRIČABog koji šuti 46CRNOGORSKI VLADARIIvan Crnojević - dio IV. 48CRNOGORSKA TRPEZAUkusi Crne Gore 50

Nevjerojatan uspjeh generacije košarkaša koji će ostati upisan za sva vremena! Crna Gora će biti najmanja država po broju stanovnika koja se ikada plasirala na najveći reprezentativni košarkaški spektakl na svijetu!

Crnogorska muška košarkaška reprezentacija po prvi će put u povijesti nastupiti na Svjetskom prvenstvu i

čestitke još uvijek pristužu sa svih strana svijeta.

Prolaskom Crne Gore poznato je svih 12 europskih repre-zentacija koje će nastupiti u Kini. To su: Crna Gora, Češka, Francuska, Njemačka, Grčka, Italija, Litva, Poljska, Rusija, Srbija, Španjolska i Turska.

Iz Afrike su plasman na SP izborili Angola, Obala Bjelo-kosti, Nigerija, Senegal i Tunis, iz Azije Australija, Kina, Iran, Japan, Jordan, Novi Zeland, Filipini i Južna Koreja, a iz Amerika Argentina, Brazil, Dominikanska Republika, Kanada, SAD i Venezuela.

Svjetsko prvenstvo u košarci će se održati u Kini od 31. avgusta do 15. septembra 2019. godine.

Tiho

mir

Kova

čevi

ć Ti

hi

ZAU

STAV

LJEN

O VR

IJEME

Peć

insk

i park

i et

no s

elo T

rnovo

Pećinsk i park i etno se lo TrnovoZ A U S T A V L J E N O V R I J E M E

Tihomi r Kovačev i ć Tih i

Tihom

ir Ko

vače

vić Ti

hi

ZAUS

TAVLJE

NO VR

IJEME

Pećin

ski p

ark i

etn

o se

lo Trn

ovo

DDISKF Pećinsk i park i etno se lo Trnovo

PREDSTAVLJANJE KNJIGE POLITIČKO-EKONOMSKI OGLEDI 12.02.2019.

PREDSTAVLJANJE MNOGRAFIJE I OTVORENJE IZLOZBE TIHOMIRA KOVAČEVICA TIHOG 31.01.2019.

Susret gradonačelnika Zagreba i Podgorice 8.02.2019.


DRUŽENJE U CRNOGORSKOM DOMU RIJEKA

Tradicionalno druženje, u organizaciji Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore "Montenegro" Zagreb, Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Predstavnika crnogorske nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji, održano je u Crnogorskom domu u Zagrebu 3. januara 2019.

3. januara Crnogorski dom u Zagrebu ispunili su brojne Crnogorke, Crnogorci i naši dragi prijatelji: Bošnjaci,

Makedonke, pripadnici ostalih nacionalnih zajednica u Hrvatskoj i, naravno - Zagrepčanke i Zagrepčani bez kojih ne bismo mogli zaokružiti ovo lijepo druženje.

Sada već tardicionalnom Božićnom druženju prisustvovali su: Slavko Kojić, izaslanik gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, Damir Mikuljan, predsjednik Županijske skupšti-ne Zagrebačke županije, Andrija Petrović, voditelj Službe za nacionalne manjine Grada Zagreba, Ivana Radanović, pročelnica Stručne službe Skupštine Zagrebačke županije, Dušan Mišković, predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, i predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, Danilo Ivezić, predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Zoltan Balaž Piri, predsjednik Vijeća mađarske nacionalne manjine Grada Zagreba, i tajnik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Grada Zagreba, kao i predstavnici ostalih nacionalnih manjina - koji su

kako nalaže tradicija, u Crnogorski dom došli punih ruku, poštujući nepisani običaj:

U njega se donosi, a ne iznosi!

I po tradiciji je bilo krasno, prepuna trpeza svih đakonija: raznih pita, baklava, štrudli i ostalih slatkiša, a uz to i razna pića s neizbježnim crnogorskim Vrancem.

Pjevale su se starogradske, izvorne crnogorske, sevdalinke, makedonske pjesme. U toploj atmosferi, razmijenjene su brojne želje i čestitanja za zdravlje i sreću, a onda i sve ostalo, uz vječne nade da će biti bolje, a hoće!

Kao i svake godine okupili smo se dana 05. januara 2019. godine u prostorijama Nacionalne zajednice Crnogoraca Rijeka, kako bi proslavili Božić i kako bi jedni drugima zaželjeli sve najbolje u 2019. godini.

Priređen je bogat program. Nakon pozdravnih riječi predsjednika NZC Rijeka Novaković Želimira i pred-

sjednika Županijskog vijeća Petra Kumburovića, nastupio je naš Zbor pod ravnanjem gđe. Ljubov Košmerl Judčenko sa tri pjesme: "Đevojka je zelen bor sadila", "Gorski kotaru moj" i "Sestra mi je poručila".

Nikola Lučić pročitao je Njegoševu jedinu ljubavnu pjesmu "Noć skuplja vijeke" uz veliku pažnju prisutne publike. Gđa Meri Roman iz Mjesne zajednice Podvežica izvela je šaljivi skeč u domaćem dijalektu što je razveselilo i nasmijalo sve prisutne. Josip Debelić, član našeg Zbora recitirao je predivnu autorsku pjesmu "Nježni morski valovi".

Na kraju programa Zbor je otpjevao još tri nove pjesme: "Boko moja mila", "Vrbniče nad morem" i "Napuni čaše đevojko mila”.

Druženje se nastavilo uz skromnu zakusku i skupne pjesme. Okupljanje je bilo uspješno uz zadovoljstvo svih prisutnih.

BOŽIĆNO DRUŽENJE

Tekst i fotografije priredio: Jovan Abramović

TRADICIONALNO DRUŽENJE U CRNOGORSKOM DOMU

Tekst i fotografije priredio: Danilo Ivezić


SUSRET GRADONAČELNIKA ZAGREBA I PODGORICE

Tekst i fotografije: Grad Zagreb

SURADNJA HRVATSKE I CRNE GORE SURADNJA HRVATSKE I CRNE GORE

Susret gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića i gradonačelnika Podgorice Ivana Vukovića, u palači Dverce 8. februara 2019. na prijemu koji je organizirao Milan Bandić u povodu Dana Crne Gore u Zagrebu.

U izjavama nakon sastanka, gradonačelnik Bandić ista-knuo je dobru suradnju s crnogorskom nacionalnom

manjinom u Zagrebu, te naglasio kako su odnosi dvaju glavnih gradova – Podgorice i Zagreba, unatrag 13 godina, išli uzlaznom linijom. Do ljeta ćemo posjetiti Podgoricu i formalizirati naše odnose koji su kroz povijest imali uzlazne i silazne putanje. Imamo puno više onoga što nas spaja nego razdvaja, rekao je gradonačelnik te dodao kako su upravo te točke dodira - točke na kojima treba surađiva-ti - od kulture, gospodarstva i turizma do znanosti te će stoga potpisati Protokol o međusobnom razumijevanju i prijateljstvu.

Nakon upisa u Knjigu dojmova, gradonačelnik Vuković

zahvalio je gradonačelniku Bandiću na toploj dobrodošlici i izrazio zadovoljstvo boravkom u prijateljskoj Hrvatskoj i lijepom Zagrebu. Dodao je i kako će ovaj posjet iskoristiti i za upoznavanje sa zagrebačkim razvojnim planovima i projektima, ali i da je ideja iskoristiti odlične političke i ekonomske odnose dvaju zemalja kako bi se intenzivirala komunikacija i produbio odnos glavnih gradova Hrvatske i Crne Gore. Također, treba reći i da crnogorska zajed-nica u gradu Zagrebu ima izvanredan status, u jednom dijelu zahvaljujući i gospodinu Bandiću, a to je jedan od mostova suradnji koji predstavlja solidan temelj za sve ono što planiramo, a planiramo puno toga, zaključio je gradonačelnik Podgorice.

Na sastanku je bilo riječi i o ponovnoj uspostavi avionske linije Zagreb – Podgorica, što je potrebno riješiti na državnoj razini, ali i o nagrađivanom zagrebačkom Adventu, kao i raznim komunalnim temama.

Uz zagrebačkog gradonačelnika, sastanku je prisustvovala

direktorica Turističke zajednice Grada Zagreba Martina Bienenfeld, pročelnica Ureda za međugradsku i međuna-rodnu suradnju i promicanje ljudskih prava Vesna Šimić, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić, pro-čelnik Gradskog ureda za kulturu Tedi Lušetić, zamjenica pročelnice Ureda za međugradsku i međunarodnu suradnju i promicanje ljudskih prava Elizabeta Knorr, zamjenica pročelnice Ureda za programe i projekte Europske unije Mirela Glavaš, zatim predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske Danilo Ivezić, predsjednik Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba Dušan Mišković, predsjednica udruge Društvo Crnogoraca i pri-jatelja Crne Gore Montenegro – Zagreb Milanka Bulatović.

Delegaciju Crne Gore činili su, uz gradonačelnika Vuko-vića i veleposlanika Vučinića, zamjenica gradonačelnika Podgorice Slađana Vujačić, menadžer grada Podgorice Marjan Junčaj, voditelj Službe za međunarodnu suradnju Podgorice Dragutin Đeković, šefica Kabineta gradonačelni-ka Podgorice Irena Rogošić te savjetnica za međunarodnu suradnju Ljiljana Šćepanović.



SURADNJA CETINJA I ZAGREBA

Tekst i fotografije priredio: Vesko Pejović

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Kaščelan razgovarao je u Zagrebu sa gradonačelnikom Milanom Bandićem o uspostavljanju saradnje i razmjeni iskustava u oblasti upravljanja javnim poslovima, turizma, razvoja komunalne infrastrukture, ali i kulture, sporta i obrazovanja.

Bio je to prvi susret čelnih ljudi dvaju gradova, a s ciljem uspostavljanja dugoročne saradnje. Gradonačelnik

Kašćelan boravio je u Zagrebu u sklopu manifestacije Dani Crne Gore u Zagrebu, od 11. do 13. februara.

Gradonačelnik Kašćelan zahvalio se gradonačelniku Ban-diću na prijemu i naglasio da Cetinje može dosta naučiti iz zagrebačkih iskustava. On je pozvao gradonačelnika Bandića i njegove saradnike da posjete Cetinje i Crnu Goru.

Na sastanku je dogovoreno da, u najkraćem roku, tim Prijestonice Cetinje koji je zadužen za realizaciju EU projekata, posjeti Zagreb gdje bi sa kolegama razmijenio

iskustva o povlačenju sredstava iz pretpristupnih fondova i apliciranju za EU projekte.

Dogovoreno je i da gradovi Cetinje i Zagreb organizuju prezentacije turističkih ponuda na glavnim gradskim trgo-vima oba grada, kao i da se na otvorenim prostorima oba grada organizuju izložbe najeminetnijih likovnih umjetnika – crnogorskih u Zagrebu, a hrvatskih na Cetinju.

Saradnja gradova, kako je ocijenjeno na sastanku, moguća je i u oblasti komunalne infrastrukture, a osnova za njen dalji razvoj biće potpisivanje memoranduma o prijateljstvu između Prijestonice Cetinje i Zagreba.

"Susret sa gradonačelnikom Bandićem i njegovim sarad-nicima potvrda je našeg opredjeljenja da stara partnerstva i prijatelsjtva treba razvijati i dodatno snažiti. Iskustva grada Zagreba i naših susjeda iz Hrvatske u EU integraci-jama za nas su dragocjena kako bismo što bolje iskoristili mogućnosti iz tog procesa i pripremili se za članstvo", kazao je Kašćelan.

Turistička i saradnja u oblasti kulture, kako je dodao, poseb-no su važni jer su prekogranične saradnje u ovim oblastima moguće, održive i nužne kako bi se kreirao novi turistički proizvod po potrebi savremenog turiste, a umjetničkom stvaranju dali novi vidici.

Gradonačelnik Bandić kazao je da mu je čast da ugosti de-legaciju stare crnogorske Prijestonice i da podijeli iskustva sa tamošnjim kolegama.

"Do kraja godine planiramo da posjetimo Cetinje, a u među-vremenu ćemo učvrstiti saradnju na ključnim područjima", naglasio je Bandić.

Na poziv gradonačelnika Grada Zagreba susretu je prisu-stvovao i predsjednik Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Danilo Ivezić.

Delegaciju Prijestonice Cetinje činili su, uz gradonačelnika Kašćelana, ambasador Crne Gore u Hrvatskoj Boro Vučinić, direktor Turističke organizacije Prijestonice Cetinje Oskar Huter i saradnica Ambasade Crne Gore Tonja Madunović.

-Turistička organizacija Prijestonice Cetinje učestvo-vala na manifestaciji pod nazivom "Dani Crne Gore u Zagrebu"

Oni su se, zajedno sa Nacionalnom turističkom organizaci-jom, TO Bar i ostalim lokalnim organizacijama predstavili prigodnim programom.

Nastup KUD-a "Njegoš" nikoga nije ostavio ravnodušnim, zapravo su brojni posjetioci tražili da se "Crnogorsko oro"



odigra po drugi put na Trgu Bana Jelačića. Takođe, gospo-din Vesko Mileusnić je, uz pratnju orkestra KUD-a Njegoš i zajedno sa posjetiocima otpjevao nekoliko crnogorskih izvornih pjesama. TO Prijestonice Cetinje i TO Bar, između ostalih, su ovom prilikom uspješno predstavili turističku ponudu Cetinja i Bara. Tokom programa prisutni su imali priliku da degustiraju tradicionalne crnogorske specija-litete (pršutu, sir, vino, masline i slično). Ovom prilikom se zahvaljujemo privrednicima sa Cetinja, "Nani prom" i sirari "Vulaš", koji nam uvijek daju podršku – kazao je direktor TO Prijestonice Cetinje Oskar Huter.

U muzičkom dijelu programa nastupile su i profesorice Muzičke akademije sa Cetinja, flautistkinja Žana Lekić i Nataša Popović na klaviru.

Predstavnici TO Prijestonice Cetinje su zajedno sa pred-stavnicima TO Bar imali veoma konstruktivan sastanak sa predstavnicima TO grada Zagreba.

Prijestonica Cetinje preuzima realizaciju razvojnih projekata od Uprave javnih radova

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje Aleksandar Kašćelan i direktor Uprave javnih radova Rešad Nuhodžić potpisali su Ugovor o realizaciji programa "Razvojni projekti Pri-jestonice Cetinje" za 2019. godinu, kojim je predviđeno da Uprava obezbijediti sredstva Prijestonici Cetinje za nabavku roba, izradi i reviziju tehničke dokumentacije, izvođenje radova i vršenje stručnog nadzora, u visini od 4,96 miliona eura.

Prema Ugovoru, Prijestonica Cetinje trebalo bi da planira i sprovodi postupak javne nabavke u visini do opredijeljenog iznosa novca, priprema tendersku dokumentaciju i zaklju-čuje ugovore sa dobavljačima, projektantom, revidentom, izvođačem radova i nadzorom, kao i da svakog mjeseca informiše Upravu javnih radova o obavljenim aktivnostima.

Obaveza Uprave jeste da, pored tehničke podrške, prenese sredstva u vrijednosti navedenih projekata na žiro račune odabarnih firmi za nabavku opreme, izvođanje radova, nad-zor nad izvođenjem radova, izradu tehničke dokumentacije, reviziju tehničke dokumentacije, a na osnovu zaključenih ugovora i ovjerenih faktura od Prijestonice Cetinje.

Program razvoja Prijestonice Cetinje odnosi se, između ostalog, na projekte nabavke opreme za unapređenje rada javnih službi Prijestonice, izgradnje i rekonstrukcije vo-dovodne mreže u Prijestonici, izgradnju saobraćajnica, unaprjeđenja gradskih, lokalnih i nekategorisanih puteva, rekonstrukciju objekta nekadašnje Dječije bolnice na Ce-tinju, kupovina kompleksa nekadašnjeg Oboda.

Gradonačelnik Kašćelan i Nuhodžić su nakon potpisivanja Ugovora obišli gradilište gradskog stadiona, na kojem su, nakon vremenskih neprilika, nastavljeni radovi. Oni su konstatovali da je u 2019. godini potrebno pojačati dina-miku realizacije ovog projekta.

Kašćelan i Nuhodžić su obišli i lokaciju na kojoj je predvi-đena gradnja rezidentnog objekta za potrebe princa Nikole Petrovića Njegoša.


IN MEMORIAM IN MEMORIAM

VUJADIN PRELEVIĆ - VUJO(1948. - 2019.)


U Zagrebu je 18. januara nakon kratke i teške bolesti u 71. godini života umro Vujadin Prelević - Vujo.

Njegovom smrću crnogorska zajednica u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji ostala je bez uglednog čovjeka

koji je u četiri izborna ciklusa bio biran za Predstavnika crnogorske nacionalne manjine u Zagrebačkoj župani-ji, organizatora i suorganizatora brojnih programskih aktivnosti koje su postale sastavnim dijelom kulturnog života ove sredina.

Vujadin Prelević je rođen 1948. godine na Cetinju. Dje-tinjstvo, školovanje i dio mladosti je proveo u tadašnjem Titogradu. Sedamdesetih godina dolazi u Hrvatsku i trajno se nastanjuje u Samoboru. Radni vijek proveo je u građevinskoj struci na gradilištima po RH.

O Vujadinu Preleviću najbolje govori priča koje se rijet-ki sjećaju, od prije pedeset godina kada je septembarskog jutra 1968., svojom prisebnošću i hrabrošću spasio dvije petnaestogodišnje djevojke.

Priča je vezana uz tadašnji Titograd i njegov čuveni viseći most. I toga jutra visećim mostom, prolazilo je u oba smjera mnoštvo Titograđana. Nešto prije sedam sati uz prasak se jedna od dvije čelične sajle, koje su držale most, prekinula. Most se nagnuo stranom prema rijeci i s njega su prolaznici počeli padati, kao da ih netko istresa iz košare, u Moraču. Od pedesetak osoba koje su se tog jutra našle na mostu dvadeset pet je lakše i teže povrijeđeno, a nažalost, pet osoba je našlo smrt u hladnoj Morači. Tragedija je mogla biti i veća da nije

bilo Vujove prisebnosti i hrabrosti, tada srednjoškolca. Prisjećajući se tih dana ispričao je:

Kada god sam prelazio preko visećeg mosta, prebacivao sam ruku preko ograde i prstima prebirao po ispreple-tenoj žici, kao da sviram gitaru. I to mi je spasilo život. U trenutku izokretanja mosta čvrsto sam se uhvatio za ogradu i uspio održati.

Slobodnom rukom Vujo je obgrlio dvije djevojčice koje su se našle u njegovoj blizini i onda ih polako čineći korak po korak po izvrnutoj ogradi mosta, doveo do druge obale, spasivši ih pada na kamenu obalu a time i sigurne smrti. Za svoju hrabrost nagrađen si "SREBR-NOM PLAKETOM" za Pothvat godine u organizaciji tadašnjeg časopisa "Arena".

Ova priča je samo pokazatelj i potvrda o njegovoj ple-menitosti i odvažnosti kao čovjeka, prijatelja, supružnika i roditelja.

Neka ti je slava i hvala.

JOSIP SILIĆ(1934. - 2019.)


Istaknuti hrvatski jezikoslovac, professor emeritus Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Josip Silić umro je 28. februara 2019. u Zagrebu u 86. godini. Profesor Silić je bio suautor "Pravopisa crnogorskoga jezika s pravopisnim rječnikom" i "Gramatike crnogorskoga jezika".

Josip Silić rođen je 4. siječnja 1934. u Milašima na Grobnišćini. Školovao se u Ratuljama, Pazinu i Rijeci.

Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završio je studij jugoslavenskih jezika i književnosti te ruskoga jezika i književnosti (1961.), a na istome je fakultetu i magistrirao 1970. te doktorirao 1975.

Od 1961. Josip Silić bio je asistent na Katedri za suvre-meni hrvatski jezik matičnoga fakulteta (danas Katedra za hrvatski standardni jezik), docent od 1976., izvanredni profesor od 1979. Za redovitoga profesora izabran je 1984. a u zvanje redovitoga profesora u trajnome zvanju

1999. Profesor Silić umirovljen je 2004. a godinu dana kasnije dodijeljeno mu je počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Josip Silić autor je mnogih udžbenika za srednje škole, gramatika i pravopisa hrvatskoga i crnogorskoga jezika, suautor hrvatskoga računalnog pravopisa, a program spelling-checker poslije je ugrađen u hrvatsku inačicu Microsoftova programskoga paketa Office i bio je uzor za slične programe za druge slavenske jezike.

Profesor Silić je suautor "Pravopisa crnogorskoga jezika s pravopisnim rječnikom" (s Milenkom A. Perovićem i Ljudmilom Vasiljeva, 2010.) i "Gramatike crnogorskoga jezika" (s Adnanom Čirgićem i Ivom Pranjkovićem, 2010.).

Bio je čest i drag gost u našem Crnogorskom domu u Zagrebu.


KULTURA I UMJETNOST KULTURA I UMJETNOST

PREDSTAVLJENA MONOGRAFIJA I OTVORENA IZLOŽBA FOTOGRAFIJA U CRNOGORSKOM DOMU

Tekst i fotografije priredila: Milanka Bulatović

U Crnogorskom domu u Zagrebu 31. januara 2019. godine predstavljena je monografija Zaustavljeno vrijeme - Pećinski park i etno selo Trnovo Tihomira Kovačevića Tihog, u izdanju Društva "Montenegro" Zagreb. Popratni događaj bilo je i otvorenje izložbe fotografija "MSRE Kamene tajne 2018" sa ekspedicije u RH.

U predstavljanju monografije i otvaranju izložbe sudje-lovali su dr.sc. Nenad Buzjak, Tihomir Kovačević,

Marsela Alić i Milanka Bulatović.

Ovoj vrijednoj monografiji prethodile su dvije speleoroni-lačke ekspedicije u području Trnova, Crmnica, kao i vrlo zahtjevne i brojne predradnje od same ideje, planiranja, dogovora, do realizacije projekta - pronalaženje sponzora, posjeti Crnoj Gori, kontakti sa institucijama u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Posebno je dojmljiva izrazito dobra suradnja sa lokalnim stanovništvom, iskazana gostoljubivost i su-sretljivost u svakom pogledu.

Sve prezentirano izvanredan je primjer jednog sveobu-hvatnog projekta, o čemu su na predstavljanju govorili: uvodno-Milanka Bulatović, ističući kako je to sve počelo: od slučajnog susreta u Crnogorskom domu; Veljka Perovića (koji je u razgovoru istaknuo neistražene pećine u svome kraju, a bio je i poslije izvanredan domaćin ekspedicijama) i Tihomira Kovačevića, istaknutog speleologa i predsjednika Društva za istraživanja i snimanja krških fenomena (DDIS-KF). Zanimljivost cijelog pothvata je da su se, potom, tri Crnogorca iz tri države i tri glavna grada na speleološkom skupu u BiH dogovarali o ovoj ekspediciji.

Dr.sc. Nenad Buzjak istaknuo je da je monografija re-zultat predanog rada na istraživanjima krških fenomena jednog malog, ali vrlo lijepog i interesantnog dijela Stare Crne Gore, o dinarskom kršu; posebno se osvrnuo na to da ova knjiga predstavlja pažljivo sročen tekst koji zbog prirode knjige, balansira između popularnog, stručnog i znanstvenog djela, čime je u punoj mjeri opravdano njeno nazivanje monografijom. Kroz deset poglavlja knjiga nas upoznaje s geografskim položajem, geološkim i reljefnim značajkama područja Trnova - posebno je i poglavlje po-svećeno bogatoj povijesti; tu su i speleološki nacrti i prikazi pećina Grbočice, Babatuše i Spile, a prisutna su i poglavlja o arhitekturi i etnologiji.

O knjizi i izložbi govorila je Marsela Alić, koja je i ured-nica monografije.

Tihomir Kovačević, voditelj istraživanja i autor, istaknuo je brojne detalje, susrete, poteškoće i samu realizaciju projekta. Kako kaže u knjizi: "Naziv monografije ne od-govara stvarnom stanju. Trnovo još nije proglašeno etno selom, a ne postoji ni pećinski park"; selo Trnovo, tri špilje ukupne dužine oko pet kilometara - istinski dragulj prirode. Nešto mora ostati za buduće generacije kako bi znale i vidjele to čudo stvarateljice prirode i ljudi koji su tu živjeli, i preživjeli u prošlim vremenima; ovo je jedan od vizionarskih projekata, prostora koji integrira prirodno i kulturno nasljeđe, neistražene paleontološke, arheološke i speleološke lokalitete, bogatstvo povijesnih i kulturnih vrijednosti. Svakako zahtjeva maksimalno uključenje vla-dinih, nevladinih, znanstvenih institucija i svih zaintere-siranih pojedinaca, kojima je prirodna i kulturna baština Crne Gore na srcu i u duši.

Za kraj, još jedna lijepa Tihova misao:

Cijela Crna Gora je, zapravo, jedan, jedinstveni Nacio-nalni park - u budućnosti. To bi bio park u kojem bi bile sjedinjene veličanstvene prirodne ljepote isprepletene bogatstvom tisućljetne kulturne baštine.



BOGOMIR KOVAČ: POLITIČKO-EKONOMSKI OGLEDIPREDSTAVLJANJE KNJIGE U CRNOGORSKOM DOMU U ZAGREBU


Nastavak večeri koje smo nazvali Praznikom polito-loške misli - praznikom knjige, 12. februara 2019. u Crnogorskom domu s predstavljanjem knjige prof. dr. sc. Bogomira Kovača "Političko-ekonomski ogledi", trinaeste knjige iz biblioteke "LUČA" – Izdanje Na-cionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i izdavačke kuće Disput d.o.o.

Knjigu Bogomira Kovača predstavili su: prof. dr. sc. Vojmir Frančević, prof. dr.sc. Dragutin Lalović i

autor, prof. dr. sc. Bogomir Kovač.

U knjizi su sabrani tekstovi koji su napisani u četiri de-setljeća, a zajednička im je osnovna spoznajna intenci-ja razvijanja teorijske analize i analitičke konkretizacije političko - ekonomskog polja tržišnog društva, prožetog ekonomskim, političkim i socio-kulturnim odnosima.

Kovač ističe kako: "Razumijevanje ekonomije i politike, tržišta i države, kapitallizma i socijalizma crvena je nit ove knjige, mnogi te kategorije smatraju samorazumljivima, drugi im pripisuju nova značenja, zato što u XX. stoljeću izmiču starim određenjima, trećima je teorijski nelegitimno pripisivati im nove sadržaje kad su oni stari još uvijek va-ljani. Zato je jedno od ishodišta razumijevanja takva kritika političke ekonomije koja naprosto stalno iznova ukazuje na drugačije gledišta ili koja postojeća znanja povezuje na način za koji se čini da je izvan uobičajenih putova".

Prema logičkoj strukturi argumentacije i povijesnom re-doslijedu nastanka ovih ogleda, knjiga sadrži tri dijela.

U prvom su izložene političko - ekonomske spoznaje o

propasti socijalizma; u drugom o tegobama tranzicije, a u trećem o problemima suvremenog kapitalizma.

Prvi dio knjige, koji se bavi političkom ekonomijom socija-lizma i njegova reformiranja, donosi tekstove koje je autor pisao i objavljivao osamdesetih godina prošlog stoljeća. to je razdoblje raspadanja socijalizma i Jugoslavije, ali istodobno i nevjerojatnoga intelektualnog vrenja, traganja za alternativama, preispitivanja do kuda i na koji način je socijalizam moguće redefinirati. Kovač je pripadao onim političkim ekonomistima mlađe generacije koji su dokazi-vali da socijalizam moramo odbaciti da bi se izbjegla ona fatalna sudbina njegove razvojne strategije.

U ogledima u drugom dijelu knjige (1993-2003), posve-ćenom političko-ekonomskoj analizi postsocijalističke tranzicije, nasuprot neoliberalističkom jednoumlju nudi se kritički pristup koji pokazuje da s kapitalizmom nisu razriješeni problemi ekonomske učinkovitosti i političke demokracije. Znamenita teza o kraju povijesti zbog trijumfa kapitalizma nad socijalizmom postala je tranzicijskom tlapnjom.

Treća skupina ogleda (2009-2018) nudi političko-ekonom-sku analizu kapitalizma, a u tom sklopu ponovno teorij-sko promišljanje samoupravnog socijalizma kao tržišnog društva s motrišta suvremene političko-ekonomske krize kapitalizma i krize njegove ekonomske teorije. Dubina krize i oštrina novih tendencija i protuslovlja društvene dezintegracije upućuju na dvojbenost prirode projekta Europske unije, na preispitivanje razvojnih mogućnosti europske integracije. Kriza je upozorila da živimo u peri-odu tranzicije, da svjedočimo raspadanju međunarodnog liberalnog poretka, ali ne znamo kakva je budućnost mo-gućih alternativa.

Kako autor sam navodi: "Knjiga je namijenjena svima koji žele proširiti i produbiti svoje političko-ekonomske spoznaje o propasti suvremenog kapitalizma. Ekonomija je naprosto isuviše važna da bismo je mogli politički zane-mariti, politika je pak suviše zavodljiva da bi je ekonomisti smjeli previdjeti".

Bogomir Kovač, istaknuti je slovenski politekonomist, sveučilišni profesor, angažirani intelektualac i publicist.

Rođen je 12. novembru 1952. u Celju u učiteljskoj obitelji. Gimnaziju je pohađao i završio u Kamniku, Ekonomski fakultet u Ljubljani. Doktorirao je 1985. godine.

Na svom fakultetu nosilac je ovih kolegija: na dodiplom-skom studiju – Temelji ekonomije, Ekonomska filozofija, Institucionalna ekonomika; na postdiplomskom studiju- Comparative Economic and Business Systems, Economics and Environmental Managment, Regionalna ekonomika okoliša, Corporate Governance and Economics, Ekono-mika okoliša.



SREBRNA MEDALJA NA SALONU FRANCUSKIH UMJETNIKA


Nakon 2006., 2012. i 2014. godine, vajar Miodrag Šćepanović osvojio je i četvrto veliko priznanje u Francuskoj

Na Salonu francuskih umjetnika koji je održan od 13. do 17. februara ove godine, u Grand Paleu u Parizu,

Miodrag Šćepanović je za skulpturu naslovljenu Iza ugla osvojio srebrnu medalju. Skulptura prikazuje ženu u blagom pokretu, a umjetnik ističe: "Ova figura žene je jedna stilizacija, čak i veća, nego što inače radim, a zanimljiv je taj pokret – pa sam je nazvao "Iza ugla". I, mislim da im je taj pokret najzanimljiviji bio". Pored nagrađene, Šćepanović je na Salonu prikazao još dvije skulpture, od kojih se jedna nalazi i u katalogu ove značajne međunarodne likovne manifestacije.

Ovo je četvrta nagrada koju je Miodrag osvojio na pariskim salonima. Prvu nagradu – "Pol Belmondo" je dobio na Jesenjem salonu 2006., zatim "Mišel Dimon" na Salonu Udruženja francuskih umjetnika "Grand pale" 2012. i brončanu medalju na Salonu Udruženja fran-cuskih umjetnika "Grand pale" 2014 godine. Dodajmo da je proteklog mjeseca Šćepanović osvojio i nagradu

Zimskog salona u Herceg Novom. Istoričarka umjet-nosti Anastazija Miranović je svojevremeno zapisala da prirodno hladan materijal kamen u Šćepanovićevim skulpturama, takođe emituje toplinu, a djelo ovog vajara je opisala riječima:

– Šćepanović želi da ukaže na ljepotu prirodnih formi i oblika svijeta u kojem živimo, stvarajaći vlastiti svijet ljepote formi i oblika kojima udahnjuje život. Njegovo djelo u svojoj ukupnosti, kamernog ili većeg formata produkuje smisao koji traje, koji smo, čini se, zaboravili, smisao koji svojom stamenošću ukazuje na besmisao efemernih pojavnosti potrošačko tehnologiziranog svi-jeta, pa i onog umjetničkog, koji se, ipak, treba vratiti i vraća istinskim, provjerenim vrijednostima.

Ovaj umjetnik rođen je 1953. u Kolašinu. Diplomirao je vajarstvo u klasi Miše Popovića na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1983. godine. Član je ULUCG od 1990. godine, ali i pariskog Udruženja Jesenji salon od 2008. godine. Šćepanović je 2006. godine dobio prvu nagradu – Pol Belmondo na prestižnom Jesenjem salonu u Parizu. Samostalno je izlagao u Petrovcu, Kolašinu, Kotoru, Podgorici, Baru, Beogradu, Tivtu, Zagrebu i Budvi, kao i na brojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. I dalje živi i stvara u živopisnom selu Selišta, koje nikad ne bi mijenjao.



UMJETNIK UVIJEK TEŽI VJEČNOJ TAJNI POSTOJANJA

Tekst i fotografije priredio: Miraš Martinović

I bez prezimena Popović, dovoljno je reći Dimitrije, pa da se zna ko je i o kome je riječ. Njegovo slikarstvo, literatura, eseji, poezija, sve što je radio u proteklih pola vijeka, stvorili su od njega karakterističan znak, utirući jasan i prepoznatljiv put, prepoznatljiv i u prostoru i u vremenu.

Prošla godina Vam je bila veoma plodna. Imali ste izložbe, a objavljena je i Vaša dugo očekivana knjiga

Labirinti sjećanja. Vaši susreti sa Siroanom, Rankom Marinkovićem, Danilom Kišom i Dadom Đurićem. Napravili ste neobičnu knjigu, susrete sa živim ljudi-ma, ali i sa fikcijom. Vještom kombinacijom stvorili ste neobično djelo koje je prvorazredna literatura.

– Zahvaljujem Vam na riječima pohvale. Knjiga je izazvala zanimanje i to mi je drago. Ove četiri zanimljive kreativne personalnosti su ljudi koje sam poznavao, sretao se s njima ili sarađivao kao s Rankom Marinkovićem na grafičko književnoj mapi "Traktat o ruci", 1986. godine. Knjiga je koncipirana tako da sam u izvjesnom smislu sva četiri

autora, ako tako mogu reći, tretirao kao svojevrsne literarne modele. Dakle sagledavao sam ih u kontekstu njihovih djela a konture njihovih književnih portreta izvlačio sam iz neposrednih susreta s njima. Drugim riječima u odnosu na povode, situacije, ambijente, prilike u kojima sam bio s Kišom, Dadom Đurićem, Sioranom i Marinkovićem u tim kontakima zanimalo me posebno ono što je bilo bremenito literarnim, ono što bi moglo postati zanimljiva literatura a ne puka faktografija, beznačajna hronika susreta ili dru-ženja. To najbolje potvrđuje jedno poslijepodne u čuvenoj Sioranovoj pariškoj mansardi kada smo slavnog filozofa posjetili Branka Bogavac, njen sin Aleksandar i ja.

Ambijent, atmosfera, teme razgovora, Sioranov lik, sve je bilo toliko inspirativno da je tražilo da bude transponovano u literaturu. Zato knjiga ima naslov "Labirinti sjećanja", jer teme koje se prepliću u knjizi od religije, filozofije, slikarstva, metafizike, književnosti… čine onaj istinski labirint, ali bez Arijadninog konca, jer umjetnik svjesno ili instinktivno teži onoj vječnoj tajni postojanja koju u svom

stvaralačkom labirintu nikada ne može u potpunost spoznati. Treba reći da svaki portret odražava gotovo podjednako karakter modela i onoga koji portretira model. Pišući o četiri odabrane ličnosti pisao sam i o sebi.

Neumorni ste u radu, otuda i tako evidentni rezultati. I za intelektualni rad je potrebna permanentna kondi-cija. Obično ja to znam da pojednostavim na način što umjetnost upoređujem sa njivom na kojoj treba raditi i raditi. Ako se njivi posvetite – daće dobre plodove. I u umjetnosti je tako, zar ne?

– Upravo vaše poređenje umjetnosti s njivom izazvalo je u meni asocijativni refleks na antički mit, na boginju Demetru. Poznato je da je ova grčka boginja plodnosti učestvovala u stvaranju svijeta, te da sve što na zemlji raste i donosi plod duguje njenoj moći. Dakle radi se o kreativnom odnosno kulturnom postupku. Iz sjemena se razvija plod kao što se iz ideje oblikuje umjetničko djelo. Stvaranje umjetničkog djela je kreativni proces u kojem podjednako sudjeluju umjetnikov osjećaj i intelekt odnosno kultura i obrazovanje. Umjetnik je racionalno biće i mora imati osviješten odnos prema svom radu. To nam pokazuje niz primjera iz istorije umjetnosti od Leonarda da Vinčija do Anselma Kifera da spomenem samo njih. Umjetničko djelo je kompleksna tvorevina koja zahtijeva puni autorov angažman. Samo izlivanje emocija, kako kaže Kasirer, je sentimentalnost a ne umjetnost.

Sve traži posvećenje…

– Apsolutno ste u pravu.

Vama kao umjetnički izraz služi i slika i skulptura, po-ezija i esej: sve je to umjetnost, zapravo različite forme, koje Vašu poetiku čine polifonom ali i jedinstvenom.

– Umjetnik ne smije robovati tehnici. Pikaso je govorio da je u stvaranju umjetničkog djela tehnika najmanje važna, misleći, naravno, pod tim da je, tehniku, umjetnik mora posjedovati. Najvažniji je način transpozicije motiva u umjetničku formu, u njenu likovno estetsku artikulaciju. Meni je uvijek karakter teme određivao način izražavanja, otuda ta, kako kažete, polifoničnost. Zato postoje razlozi kada koristim klasične ili moderne medije, crtež i sliku ili skulpturu i performans. Umjetničko stvaranje je slobodan čin koji vas obavezuje na svoje zakonitosti. Kada ne bi bilo soneta kao pjesničke forme svi bi bili izloženi na mi-lost i nemilost sopstvenoj genijalnosti, lucidno upozorava Oskar Vajld.

U izdanju Zavoda za izdavanje udžebnika i nastavna sredstva Podgorice objavljena je Vaša knjiga Priče iz Arkadije. Ponovljeno izdanje, uz neke nove priče koje na knjigu bacaju novo svijetlo.

– Knjiga o kojoj je riječ nosi naslov "Uokvirene riječi". Čine je dva dijela, "Priče iz Arkadije" i odabrane kratke


priče pod naslovom "Priče ljubavi i smrti" a što se referira na sižeje te proze. "Priče iz Arkadije" je objavio Ex Libris u Zagrebu 2005. godine. Riječ je o nizu kratkih formi u kojima pišem o događajima i predmetima koje su za mene imali posebno značenje, koji kod čitatelja mogu otkriti odnosno pojasniti pogled na moje likovno i literararno stvaralaštvo. Tu su opisane moje preferencije, zapažanja, razmišljanja, asocijacije… Tu su takođe sjećanja na Ce-tinje, Lovćen, Budvu… na puno onoga što je latentno ili manifestno uticalo na formiranje mog stvaralačkog izraza. Zato sam uvodni tekst za "Priče iz Arkadije", naslovio "Skica za autoportret".

Šta još planirate u ovoj godini?

– Ono čime sam posebno zaokupljen, uz druge profesionalne obaveze, razrada je studije za spomenik Petru I Petroviću Njegošu, Svetom Petru čudotvorcu cetinjskom. Kad uradim simulaciju spomenika u fotomontaži htio bih ga prezentirati crnogorskoj javnosti uz sve detaljne eksplikacije što se odnose na formalno simboličke elemente kipa i kao inici-jativu za moguću realizaciju tog rešenja. Idejom spomenika svetom Petru bavim se dugi niz godina. Jer, priznat ćete da je neshvatljivo, da ne kažem nedopustivo da grad u kojem je stolovao duhovni poglavar i svjetovni vladar Crne Gore nema u staroj Prijestonici dostojno spomen obilježje.

Poeziju vidim kao kvintesenciju literarnog bića.

U monografiji je zastupljeno i nekoliko Vaših pjesama. Znajući Vas prvenstveno kao slikara, ali i esejistu i proznog pisca, neki će se možda zapitati: otkud poezija?

– Ko nije u mladosti volio poeziju? U vrijeme gimnazij-skih dana posebno sam volio Remboa, njegovu Ofeliju, Lorkin Ciganski romansero a Jesenjinovu Lisicu bih Vam sada mogao izrecitirati od početka do kraja. Cvetajeva kaže da je poezija "plod truda i čuda". Prije bih se složio da je poezija u suštini ovo drugo, što se odnosi na čudo. Poeziju vidim kao kvintesenciju literarnog bića, kao nešto što se javlja samo po sebi. Zato mi je bliža definicija da se poezija ne piše nego zapisuje. Ona se zameće i razvija u pjesnikovom duhu i kako je Balša Brković u jednom intervjuu rekao da prozu piše kad on hoće, a poeziju samo kad ona to hoće… Moje iskustvo sa stihom je dugo premda nijesam objavljivao pjesme. Ni sam ne znam zašto. To sam uradio prije tri godine na poticaj književnice i kritičarke Enerike Bijač. Nekoliko pjesama našlo se u dvije Antologije slavenske poezije, a Velimir Visković je nedavno objavio par mojih pjesama u časopisu Književna republika. Stihovi su uglavnom nastajali u vrijeme kada sam se bavio nekom temom, za vrijeme rada na nekim ciklusima kao na primjer, Judita, Saloma, Dante… Za razliku od eseja i beletristike moji stihovi sublimiraju ono najbitnije u temama koja me zaokupljaju. Pojednostavljeno kazano – ja ne mislim u stihovima nego mislim stihom.


Mnogi ljudi ponekad osjete neobičnu energiju pred arte-faktom prošlosti. Zapitaju se čija li je ruka dodirivala

ono što sami dodiruju, čije sve stope su prošle mjestom na kojem stoje, kakva drama se skriva iza nijemog stuba ili kamena. To je trajna inspiracija Miraša Martinovića, autora koji svojom tematikom stoji sasvim po strani od tematskih okvira i žanrova koji privlače pažnju publike. Ako izuzmemo to što u njegovom djelu postoji prepoznat-ljivi spektar postmodernističkih strategema i postupaka, Miraš Martinović trajno ostaje u okviru fascinacije drev-nom prošlošću, antikom osobito, a uvijek u nastojanju da iz nje izmami i protumači sopstvene i naše svagdanje egzistencijalne zapitanosti. Nije zato čudno što se sa ovom literarnom strašću lijepo ujedinjuje i autorova inicijalna profesija – arheologija. Kao disciplina koja se bavi izučavanjem materijalnih ostataka sa ciljem da rekonstruiše cjelinu negdašnje životne činjenice, ona je ipak neodvojiva od samog logosa, odnosno od priče. Nije na odmet podsjetiti da su neka od privih određenja arheologije bila sasvim bliska načinu na koji se određuje moderni roman, osobito onaj postmodernistički koji se poigrava faktima i fikicjom. Djelo Miraša Martinovića se tako doima poput pomoćne pjesničke metode koja zaokružuje arheološki uvid ili istraživanje, koja uključuje

domišljanje i popunjavanje mjesta neodređenosti (vrlo često na osnovu obilja činjenica eruditske provinijencije).Zanimljivo je da u Engleskoj postoji jedna poetska praksa, nazvana Iskopaj poeziju (Digg the Poetry), čija je praksa da arheolozi i pjesnici/pisci zajedno rade na prostoru arhe-oloških iskopavanja. Neposredno uključeni u pronalazak artefakata, pjesnici na svoj način nastoje, teže da istraže i interpretiraju arheološke nalaze kroz poeziju i kreativno pisanje. Ovakva sprega arheologije i pjesništva je svojevrs-no priznanje lietarturi. U njemu se prepoznaje i ono čuveno Aristotelovo razlikovanje istoriografije i poezije. Prema njemu, poezija je mnogo bliža filozofiji, jer ne istražuje konkretne ljude i pojave, već pojave i karaktere kakvi bi trebalo da budu prema zakonima vjerovatnosti i nužnosti. Tako u pokretu Digg the Poetry pjesnici osluškuju šapat spostvenih duša u dodiru sa artefaktima. Na sličan način i Miraš Martinović čitaocima nudi svoju lirsku arheologiju kao prostor smirenosti i samoće, kao poziv na utemeljenu povezanost svega u vremenu sa svime što biva i dolazi. Izazovi Martinovićeve literarne potrage su uvijek konstante ljudske prirode i života, u prvom redu prolaznosti kojom uostalom i započinje povijest svjetske književnosti. Zato njegovom kazivanju odgovara svečana elegičnost i trohejs-ki ritam dugih kadenci. Zato mu odgovaraju margine tišine,

VJEČNA DOKLEAKNJIGA "GLASOVI IZ DOKLEE", MIRAŠA MARTINOVIĆA, VIJEĆE CRNOGORSKE NACIONALNE

MANJINE GRADA ZAGREBA I SKANER STUDIO, ZAGREB 2018.

Tekst priredila: Božena Jelušić



iako njegov cilj nije majstorstvo stiha već njegova moć da kazivanje izmjesti iz svakodnevnog u uzvišeni registar i snažno produbi emociju. Stiče se utisak da Martinović na svoj način pažljivo sklapa mrežu oko inspirativnog izazova, do trenutka kada osjeti da se stapa sa artefaktom ili motivm u jedinstvo koje potom dobija njegov živi glas. Pred ostacima drevnih vremena on nastoji da izazove i natjera čitaoce da shvate da su vrijeme i njihova zemaljska tijela iluzije, puki alati koji im pomažu da traju i kreću se u svijetu, ne i da mu osjete smisao i dubinu.Kao i uvijek, poseban značaj u njegovom tematskom opu-su ima Crna Gora, pa u tom smislu ni Glasovi iz Doklee nisu izuzetak. Posebno povlašćen motiv je drevni grad i njegov urbanitet. U ovoj knjizi to je prvenstveo Duklja, ali i pokrajina Prevalis u kojoj se nalazila. Doklea, zagrljena Zetom i Moračom i rječicom Širalijom, opasna snažnim bedemima i kulama sa jedinim izlazom prema čuvenom putnom pravcu Via Narona, podstiče pitanja o tome ko su i kakvi su bili Dokleati i da li je Dioklecijan odista rođen u Doklei, da li njeno ime znači crn, skrovit i taman, ili znači teći i ploviti. Doklea mjesto vječitog pjesnikovog hodočašća i potrage za "talogom" žive istorije. Pjesnika nadahnjuje svaka drevna urbana cjelina, pa samo njeno ime sačuvano od zabrava. U Usnulim gradovima pominju se Olcinium, Rizon, Butua, Agruvium, Lant-odokla, a sva zajedno zvuče poput čudesne muzike. U pjesmama Agruvium, Doklea, Misterije katedrala, Pute-vi, Gradovi velike Dioklitije, Prapratna, kao da "čujem glasove, gradsku vrevu, živi romor". Muzici prošlosti pridružuju se i imena iz Artemidinih svještenica, kao i

sagovor sa drevnim zapisima u pjesmi Medaur, Sofokle u Butui i Lađe.Knjiga je diskretno osjenčena simboličkim brojem stradan-ja, koji joj daje poseban smisao, jer se Glasovi iz Doklee sastoje iz trideset i tri nejednake poetske cjeline, od kojih su neke već bile objavljivane, a većina se pojavljuje prvi put. Vrlo je teško odrediti da li su u pitanju pjesme ili lirske priče, pjesme u prozi ili lirizovana proza, ili možda lirski roman o drevnom gradu. Poznato je da su Martinovićeve književne strukture po pravilu otvorene i neomeđene, da ih je teško zatvarati u kalupe čak i književnih rodova, a posebno vrsta; da su najčešće u pitanju hibridne žanrovske forme. Zanimljivo je da sam pjesnik ove zapise u formi stiha naziva pričama.Poznato je da svaki roman određuju prostor, vrijeme i likovi. Širi prostor ovog "romana" o Doklei je Prevalis, ona drevna rimska provincija, za koju nas pjesnik ubjeđuje da počiva u nama samima. Uži prostor je Doklea, a obje su antopomorfizovane, obje su prelijepe djevojke, a po-etska vizija vrhuni slikom djevojke usmrćene zvijezdom i istovremeno fiksirane poput zvijezde u beskraju neba. Te slike Doklee i Prevalise jesu iskaz duboke naklonosti, ovjenčane prerušenim motivom divne drage. Potom u Mel(pomen)i pjesnik priziva muzu sjećanja, zahvaljujući joj za dodire sa drevnim vremenima i ljudima jer: "U prošlosti smo našli svoju budućnost, znak da putovanje nije bilo uzaludno". Jasno je da u tami istorije koju razgrće, pjesnika posebno nadahnjuje pirozor ženske ljepote i strasti koju ona izazva. O tome ponajbolje svjedoči "razgovor" sa pronađenom

ogrlicom (Mijelame). Sa ogrlice, zajedno sa zrncima prašine, nestaju i vjekovi i Mijelame oživljava u svoj svojoj ljepoti. I mitska predanja su vječita inspiracija, kao u pjesmi Agava, koji se iz grčkog mitološkog kruga lako seli na naše prostore. I poetski zapis Čaša opet kazuje o ljepotici, uz svedeni a dramatični narativ o ljubavi i strasti, osveti i gubitku. U pjesmi Umnožavanje ljepote "Izgorjeli mladići, bude se iz sopstvenog pepela i čekaju" da iznova vide ljepotu žene. Najzad, poetski zapis Hipnos kroz obraćanje bogu sna i smrti zapravo povezuje ljubav i smrt kao nerazdružive pratioce.Poseban tematski okvir čine pjesme povezane sa samom poezijom, umjetničkim stvaranjem i mjestom umjetnika u svijetu. Tako Sudbina crtača kazuje kako je nadareni Tato bio zamoljen da oslika Lipsku stijenu, ali je prešao prag dozvoljenog. Sudbina crtača tako postaje priča o sudbini umjetnika koji ne pristaje na zadate i utvrđene granice, makar se njegova potraga okončala smrću. Na sličnom je tragu i pjesma Retor, iako je u ovom slučaju izražajno sredstvo riječ a ne crtež. Autopoetičku provinijenciju ima i Damnatio Memoriae, pjesma o lažnoj umjetnosti i stvaraocima udvoricama. I Legenda govori o kazni koja čeka rapsode, ali i o neuhvatljivost pjesme, o "sjaju legende" koji je nemoguće ugasiti. Lirski subjekat kaže: "Legenda je vladala carstvom u kojem sam bio suvišan". Tako i Susret Homera i Odiseja govori o potvrdi koju životu daje upravo i jedino poezija, jer ni velikog lutalice i tragača, lukavog Odiseja, nema bez pjesnika i čarolije

poezije. Tek kad svoju priču ispriča Homeru, za Odiseja se potraga okončava i "Sad mogu da odem na posljednje putovanje. Zadovoljan. Znam da ću se uvijek vraćati!"Motiv prolaznosti je poetski izoštren u pjesmi Imperija na bakarnom noviču (inače iz vremena Aurelijana) i riječima: "Sve se svelo na prostor manji no što vrh jednog prsta može da zahvati". Slična je i Govor Kvinta Flavija Helena, gdje stoji: "Zar poslije svega ova urna, prijatelju?... Zar je na kraju sve u nju stalo. Sve što se životom zove." Pjesnik pritom ne stavlja upitnike, jer su i pored forme pitanja u pitanju akordi konačnog i neupitnog.O tome da izbor broja poetskih cjelina nije sasvim sluča-jan svjedoči pjesma Božije riječi, koja varira motiv prvih hrišćana i fantazmagoričke i na zemlji uništene "Poslanice Dokelatima". Izuzetna je pjesma Frule u grobovima, koja govori o kralju Genciju i maestralnom porazu ilirskih ratnika koji su umjesto mačeva nosili frule i svi umrli od rimskih mačeva. Suprotstavljanje pjesmom spaja ovu pjesmu sa mnogo kasnijim dobom kada su se na ovim prostorima lila prva slova kojim se jedan vladar nastojao suprotstaviti osvajanju.

U završnici zbirke i u posljednje tri cjeline apostrofiraju se motiv plovidbe, ljepote i plodnosti i najzad kobi i zabranjene ljubvi; Argonauti, Epona i Ljubav u Doklei. U konačnici Martinović uvodnim i završnim zapisom formira smisaoni krug u kojem nastavlja da traje Vječna Doklea.


MIJO ADŽIĆ - CRNOGORSKI "UOMO UNIVERSALE"

Tekst priredio: Tripo Schubert


60 godina umjetničkog rada i 80. godine života akademskog slikara - scenografa Mija Adžića krajem 2018. godine su obilježeni su izložbom u Ministarstvu kulture na Cetinju i katalogom. Tim povodm vam donosimo u cjelosti tekst objavljen u Hrvatskom glasniku - glasilu Hrvata Crne Gore, br. 161 - 162.

Scenograf je kod kuće u svim umjetnostima jer njegova umjetnost sadrži sve druge. Scenograf

je inženjer, arhitekt, slikar, kipar, izumitelj, istraživač i sanjar. Nemoguće ga je zamisliti kao

monogamnog stvaraoca. Teo Otto

Nakon Revolucionarne etide Frederika Šopena koju je izvela pijanistkinja Jelena Vukićević Vukmirović i krat-

kog video zapisa o Mijovom stvaralaštvu, prisutne je u ime organizatora Matice crnogorske - Ogranak Cetinje pozdravio slikar i majstor karikature Luka Lagator istaknuvši pritom zahvalnost za potporu u organizaciji izložbe Ministarstvu kulture i Narodnome muzeju Crne Gore, dok su o radovima govorili dr. Anastazija Miranović, historičarka umjetnosti, likovna kritičarka, modna kreatorica i direktorica Narodnog muzeja Crne Gore i kazališni režiser Blagota Eraković.

Izložbu je otvorila Dragica Milić, generalna direktorica Direktorata za kulturno-umjetničko stvaralaštvo u Mini-starstvu kulture.

Otvarajući izložbu zaključi-la je da je Miodrag Mijo Adžić umjetnik koji je ostvario impozantno i značajno umjetničko djelo, čime je osigurao dostojno mjesto i u hrvatskoj i u crnogorskoj kulturi.

" Za večerašnji postav autor je sam selektirao najznačajnija ostvarenja iz svoga višedesetljetnog opusa. Izložena djela upućuju na raskošan talent i kompleksan kreativni svijet koji je Mijo izgradio tijekom svog života. Njegov interes kretao se u različitim područjima umjetnosti i stvaralaš-tva: scenografiji, slikarstvu, kostimografiji itd., pa otud i pomalo neobičan koncept večerašnjeg postava kojim je svojim sugrađanima i sunarodnjacima predstavio multi-dimenzionalna likovna istraživanja i zanimanja. Tu su i slike koje pokazuju umjetnikovu posvećenost i vezanost uz mediteransko podneblje, ali i faktografija o valorizaciji umjetničkog rada."

O djelu Mija Adžića govorila je dr. Anastazija Mirano-vić, historičarka umjetnosti, likovna kritičarka, direktorica Narodnog muzeja Crne Gore te je uz ostalo rekla: " Već

same brojke puno govore – 80 godina života – 60 godina umjetničkog stvaralaštva... i to kakvog! Svestranog, po-tentno-kreativnog, s dozom privilegiranog luksuza kao posljedice osobne talentiranosti i spleta zadanih okolnosti.

Jer, usud je htio da se Mijo iskaže i ostvari kao slikar, sceno-graf, arhitekt, eksterijerist, kostimograf... Prema trenutnim kreativnim preokupacijama, nerijetko i paralelno, Mijo se kretao u ambijentima i atmosferi tišinom prožete intime slikarskog ateljea do kohabitirajuće kakofonije različja zvukova, slika, sceničnih pri-zora pod svjetlima pozornice ‘što život znače’ i zrače.

U kreativnoj amplitudi od slikara do scenografa i/ili sce-nografa do slikara, poput klatna koje ne miruje i nikada se potpuno ne zaustavlja, stvaralački poticaji tvorili su inventivno-intenzivne mobilnosti, koje pokreću umjetni-kov duh i danas, u jubilarnim godinama života/stvaralaš-tva. Kao prvi školovani crnogorski scenograf, s nijednom odrađenom scenografijom za crnogorski kazališni prostor, profesionalni smiraj dočekao je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu. Opet stjecaj okolnosti kojem su, čini se, podjednako pridonijeli umjetnik i Crna Gora.

Hrvatska je Mijova umjetnička pregnuća i dostignuća da-rivala mnogobrojnim nagradama i priznanjima. Crna Gora i ovom retrospektivnom izložbom odaje počast velikom umjetniku.

Cetinjski genius loci u sprezi s generacijskom imanentnošću hercegnovskoga umjetničkog školovanja pridonijeli su da Lubarda i Milunović u znatnoj mjeri obilježe rano Mijovo stvaralaštvo. Učeći od najboljih, njima okružen, razvi-jao je mladi umjetnik svoje talente postupno profilirajući umjetnički credo. Rodno Cetinje, Mediteran iz više vizura i ambijenata – od Herceg Novog do Splita, beogradska i zagrebačka Akademija, pariška edukativna nadgradnja, potaknuti prirodom posla, snažnom literarnom potkom svjetskih i domicilnih književnih klasika i suvremenika, s vremenom su profilirali i sublimirali djelo koje je istodobno slika i teatar, fikcija i život, uhvaćeni trenutak i epoha u trajanju. Poput renesansnih umjetnika, Mijo je crnogorski ‘uomo universale’, podjednako zahtjevan i odgovoran prema sebi i izazovima umjetnosti.

Osamnaest samostalnih likovnih izložbi, na desetine ko-lektivnih, i više stotina realiziranih scenografskih rješenja za dramske, baletne, operne projekte, uz niz presedana, poput pet premijera za četiri mjeseca ili preko 200 izvo-đenja Šjora File s Mijovom scenografijom, šest premijera

Gotovčeva Era s onoga svijeta s različitim redateljima, a istim scenografom – Mijom, govore o umjetniku golemih kreativno-energetskih potencijala, s višedesetljetnom, kon-tinuiranom umjetničkom karijerom."

Poznati i priznati crnogorski kazališni režiser Blagota Era-ković u osvrtu na Mijovo stvaralaštvo istaknuo je da je Mijo scenografiju pretvorio u slikarstvo. On je to učinio obrnutim putem, naglašava Eraković, koje se može slobodno nazvati slikarstvom prvog reda:

" Mijo Adžić imao je sreću da dođe u Hrvatsko narodno kazalište Split koje ima operu, balet i dramu. To su rijetki sretnici njegove struke koji uđu u takav prostor u kojem se događa sve što se tiče scene. On je shvatio o čemu se radi od samog početka i s podjednakim uspjehom je rješavao prostor u baletu, operi i drami."

Dimitrije Popović o Miju Adžiću

"Stvaralački rad profesora Mija Adžića, slikara i sceno-grafa, pratim unazad tridesetak godina. Njegov bogati opus ostvarivan u umjetnikovoj matičnoj, teatarskoj instituciji, Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu i na uglednim svjetskim pozornicama, potvrđuje ga kao iznimnog autora. Biti slikar – scenograf znači svoj umjetnički senzibilitet, svoje umijeće i iskustvo staviti u funkciju one likovnosti


koja će na adekvatan način uz fenomen vizualizacije od-ražavati karakter djela koje se izvodi na sceni. Bilo da je riječ o drami, operi, mjuziklu, baletu, slikar scenograf se svaki put susreće sa zahtjevnim kvalitativnim problemom. Slikar u teatru mora misliti i o zadanom prostoru u kojem se artikulira pokret, gesta i glas aktera na pozornici. Ko-herentnost scenskog prostora i radnje na bini ostvaruju se onda kada se scenografija prožima s redateljevim konceptom predstave. Tada se uspostavlja ona neophodna uzajamnost likovnog idioma s teatarskim izrazom.

Mijo Adžić spada u one rijetke umjetnike koji su svoja scenografska rješenja gotovo idealno usuglašavali s reda-teljskim konceptima, a da pri tom zadrže svoju autorsku personalnost, odnosno prepoznatljivost, što je rezultiralo uspješnošću projekata.

Mijo Adžić je slikar mediteranske provenijencije. Suptilni kolorist i sugestivni grafičar. Njegov stvaralački senzibili-tet omogućio mu je da se u teatru uspješno bavi lirskim i dramatskim sižeima.

Dovoljno je pogledati njegove crteže i akvarele za pojedine predstave pa da se odmah uoči umjetnikov studiozni pristup u pronalaženju vizualizacije motiva, odnosno zadanog sižea nekog djela kroz oblik, strukturu, svjetlost.

U svome bogatom opusu, preko dvije stotine teatarskih


scenografija u zemlji i svijetu, Adžić je bio inspiriran s najvećim i najpopularnijim djelima domaćih i inozemnih autora, klasicima i modernistima operne, dramske ili baletne umjetnosti. Iz umjetnikove bogate biografije izdvajamo ovom prilikom samo nekoliko djela kojima je Adžićeva scenografija dala uvjerljiv umjetnički pečat."

Medijator ove izložbe Borislav Cimeša o Miju Adžiću je rekao:

" Unatoč detronizaciji i demetropolizaciji poslijeratnog Cetinja nakon 2. svjetskog rata ono je i dalje, nastavljajući duh tradicije i burnih vjekova dramatične prošlosti, očuvalo karakter crnogorskog Vajmara i Hajdelberga. U ovome umjetničkom gradu rođen je slikar Miodrag Adžić. Grad je nosio duh njegovog osnivača Ivana Crnojevića i Obodske štamparije, prve državne u svijetu, crnogorskih dinastija i vladika, kulturnih pothvata i pijanstva ratova, svetog Petra, Njegoša i Lovćena, kralja Nikole i besmrtnog Bogišića, ali i energiju mladosti koja je Cetinju donijela sudbinu Feniksa. Iz Cetinja su već 50-ih godina dvadesetog stoljeća otišli Lalić, Banjević, Đonović, Dušan Đurović, Vuko Pavićević, Milunović i Lubarda, Blaženka Katalinić, filmski mag Veli-mir Veljo Stojanović, mnogobrojni glumački prvaci, ali su ostali da sjaj grada čuvaju Aleksandar Leso Ivanović, Kiš, Radonja Vešović, Čedo Vuković, Božo Bulatović, Radoslav Rotković, slikar akademik Miloš Vušković, enciklopedist

Ratko Đurović, znameniti historičari Risto Dragićević i Niko Simov Martinović. I mladi Miodrag Adžić. Stvarajući uz Lesa, Kiša, u konkurenciji Dada, Berkuljana, Prijića, Filipo-vića i ostalih, koji će uskoro postati slavni, Mijo Adžić osvaja prve likovne nagrade. Susreti i Prosvjetni rad objavljuju mu prve nagrađene likovne radove nakon kojih on odlazi iz višestoljetne crnogorske prijestolnice da bi se skrasio u drevnom i duže od 1.700 godina starom Splitu, jednoj od slavnih prijestolnica istočne obale Jadrana. Pošao je u zagrljaj svojoj drugoj majci, Hrvatskoj, koja je s njegovom Crnom Gorom stoljećima gradila uzvišeni kult i zasluženi časni naziv Antimurale Christianitatis (predziđe Europe). Iz Cetinja je ponio Lesov poetski kozmizam (‘svaka je smrt po jedna propast svijeta’) i auru Ivanovićeva pjesničkog mediteranizma (‘samo se meni sužnju na kamenu more u nebu ogleda’). Kao i Leso, Mijo Adžić je daljini svakoj dio srca dao. Ali, polovina njegovog srca kuca za Crnu Goru, a ona druga samo za Hrvatsku. I njegova duša nalazi svoj spokoj u zagrljaju njegovih majki i njegove dvije domovine. Širi svoje horizonte i svoj doživljaj mediteranskog pupka svijeta u čije su temelje ugrađeni vrhovi judeo, antičke i rimske civilizacije i kulture. Na Cetinju je doslikavao i doživljavao Lesovu sliku svijeta ‘svatova koji su na koplje nebo naboli pa modro palo po njima’, a u Splitu Marulićev kozmos. Na Cetinju je pogled usmjeravao i vrhunio nebu, a u Splitu modrim morskim dubinama. Svoj poetski mi-krokozmos izgradio je povezujući u neraskidivi most ova dva svijeta i kozmosa, kamen i more, nebo i podmorje, spajajući ih zagrljene u mediteranski tron univerzuma. Vidio je, doživio i oslikao život pod morem i na zemlji, uronio i u jedan i drugi uspostavljajući s njima i u njima svoju umjetničku i kreativnu adresu mediteranizma. Na

njoj je konstituiran njegov mikrokozmos. I njegova slika svijeta. Kroz nju se prepliću igra, zvuk i slika gradeći svoje koherentno jedinstvo. Udružene, povijest i sudbina su kroz opus Dušana Vukotića, Veljka Bulajića, Dimitrija Popovića, Stevana Luketića, Mija Adži-ća, Krsta Papića, Vaska Lipo-vca, akademika Simovića, Plamenca, Anđelića, Kuljače i znamenitog Mirka Kovača ugradile sebe uz crnogorsku i u hrvatsku riznicu umjetničke kulture. Tako se djelomično crnogorski odužio veličanstvenom duhu hrvatskih velikana Bogišića, Račkog, Štrosmajera, Pančića, Jergovića, Sladea, Vojnovića, Bukovca, Zorea, Rendića, Parčića, Mažuranića, Stjepana Radića, Meštrovića, Valdeca i drugih besmrtnika koji su gradili i proslavljali uz svoju hrvatsku domovinu slavu, ugled, dostojanstvo i dignitet Crne Gore.

Neka im je na tome vječna slava i hvala. A jubilaru Adžiću, koji je pridonio izgradnji crnogorsko-hrvatskih mostova ljubavi, bratstva, suradnje i stvaralaštva, neka bude čast što je bio jedan od takvih misionara."

IZ BIOGRAFIJE MIODRAGA MIJA ADŽIĆA

Miodrag Mijo Adžić rođen 25. lipnja 1938. godine u Da-nilovgradu. Osnovnu školu završio na Cetinju. Srednju umjetničku školu u Herceg Novom i Splitu. Diplomirao je na Umjetničkoj akademiji u Beogradu 1967./68. godine na Odsjeku pozorišne filmske scenografije i slikarstva. Nakon završetka studija kao hrvatski stipendist odlazi u Pariz na specijalizaciju scenografije.

Radni vijek proveo je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu kao stalni scenograf opere, drame i baleta. Uz scenografiju bavi se slikarstvom.

Član je Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske od 1964. godine. Realizirao je 18 samostalnih izložbi i postavio više od 250 scenografskih, kostimografskih i slikarskih projekata u kazalištima, na televiziji i na filmu diljem nekadašnje Jugoslavije.

Sudjelovao je i na mnogobrojnim grupnim izložbama crnogorskog, hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva.

Za svoj uspješan rad Mijo Adžić nagrađivan je mnogo-brojnim uglednim nagradama među kojima treba istaknuti visoko državno odlikovanje iz područja kulture, Odličje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, koje mu je uručio 2003. godine tadašnji predsjednik Republike Hr-vatske Stjepan Mesić. Dobitnik je Medalje grada Splita za svoj uspješni četrdesetogodišnji rad te priznanja Vatikana „Apostolski blagoslov“, „Povelje na perga-mentu“ pape Ivana Pavla II. za „Projekt oltara“ na splitskoj rivi u povodu proslave 1.700 godina grada Splita. „Medalju Grada Spli-ta“ dobio je za iznimne uspjehe na području scenografije.

Profesor Mijo Adžić također je aktivan društveni djelatnik koji je puno radio, i danas intenzivno radi, na prožimanju dviju kultura i osnaživanju međudržavnih veza Crne Gore i Hrvatske.

Počasni je član Hrvatskoga građanskog društva Crne Gore i dobitnik Povelje 2016. godine za razvoj prija-teljskih odnosa dviju država.

Živi i radi na Cetinju.



NIJEMI PROPOVJEDNIK BOKE KOTORSKE - BAROKNI SLIKAR TRIPO KOKOLJA

Tekst priredila: Nevenka Šarčević

Hrvatska povijest puna je pojedinaca koji su u njoj ostavili traga, a koji su svoj život ili profesionalno djelovanje dijelom vezali i uz Crnu Goru. Jedan od njih je i likovni umjetnik Tripo Kokolja, rođen u Perastu 28. februara 1661., a umro u Korčuli 18. oktobra 1713. godine. Povodom godišnjice njegova rođenja, u nastavku donosimo tekst sadržaja emisije Bokobran iz programa Radija Dux u Boki kotorskoj, emitirane 12. studenog 2014. godine naslova Nijemi propovjednik Boke kotorske – barokni slikar Tripo Kokolja. Emisiju uređuje i vodi Nevenka Šarčević.

Kad je riječ o djelima Tripa Kokolje u Boki kotorskoj, ponajprije o marijanskom ciklusu slika u crkvi na otoku

Gospe od Škrpjela, riječ je o dometu baroknog slikarstva na našim prostorima. U vremenu velikih graditeljskih po-thvata u Perastu, značajnom i po gospodarskom razvoju, za samu lađu crkve na Škrpjelu, slikar Kokolja iz Perasta dobio je najznačajniju narudžbu, rad na osliku unutraš-njosti crkve Gospe od Škrpjela što je najveći slikarski pothvat njegove karijere. Naručitelj je toga marijanskog ciklusa slika Andrija Zmajević koji je, školujući se na Isusovačkom kolegiju Congregatio de Propaganda Fide

u Rimu, kao osobnost širokog teološkog obrazovanja, ne samo financijski podupirao taj zahtjevni projekt, nego je svojim Crkvenim ljetopisom (1675.) i idejno utjecao na teološko-filozofsku osnovu narativnog ciklusa o životu Blažene Djevice Marije. Tako se u crkvi Gospe od Škrpjela ogleda duh baroknog vremena u znaku katoličke obnove. U narativnom ciklusu predočena je apoteoza Marije kao Bogorodice i suotkupiteljice čovječanstva.

Pretpostavlja se da je na tom osliku u unutrašnjosti crkve Kokolja radio od 1685. do 1695. godine, što znači da mu je posvetio jedno desetljeće. Oslikao je 68 pojedinačnih slika. Gotovo cijeli oslik radio je u tehnici ulja na platnu, izuzev iluzionističkih prikaza košara s cvijećem na stropu koje je radio u tehnici tempere na dasci. U prizemnoj zoni iznad klupa prikazao je starozavjetne proroke i poganske sibile koji drže otvorene knjige s natpisima svojih proro-čanstava. Valja napomenuti i kako je jedinu novozavjetnu ličnost u prizemnoj zoni – Ivana Evanđelista – naslikao u kutu kraj ulaza u zvonik, s knjigom i perom u ruci. Iznad prizora s prorocima postavljen je friz s okvirima ispunje-nim srebrnim zavjetnim pločicama također prema zamisli Andrije Zmajevića koji je očito vodio računa pri izradi plana dekoracije o ulozi koju za Boku kotorsku ima za-vjetno svetište pomoraca. Usmjerenost Peraštana na more i značajan razvoj grada od pomorske trgovine odredili su identitet grada i njegovih stanovnika, a crkva Gospe od Škrpjela predočava taj pomorski značaj.

Kokolja se rodio 28. veljače 1661. godine u Perastu u, iako naprednim, ipak turbulentnim povijesnim okolnostima. U razmatranju okolnosti u kojima je živio ističe se uloga Mletačke Republike kojoj je pripadao Perast, jednako kao Boka kotorska i Dalmacija u to vrijeme. Naime, u to

je vrijeme Perast imao status samostalne općine i bio je pogranično osmanlijsko-mletačko područje, zbog čega je život na tom prostoru tijekom 17. stoljeća bio obilježen nemirima, gusarenjem i osmanlijsko-mletačkim ratovima. Gotovo svakodnevno događali su se razni manji sukobi, napadi te dvoboji. Posebno se pamte 1624. i 1654. godina, prva po velikoj gusarskoj pljački, a druga po čuvenom Peraškom boju vođenom protiv Osmanlija.

Unatoč tome što su tijekom 17. stoljeća povremeni nemiri, sukobi te napadi bili prisutni, Peraštani su se ipak istaknuli u stjecanju bogatstava te u razumijevanju estetskih vrijednosti svoga vremena. Niz je uglednih Peraštana koje pamtimo iz toga razdoblja koji su oblikovali duhovnu klimu grada. Među njima je već spominjani Andrija Zmajević, barski nadbiskup koji je podupirao slikara Tripa Kokolju. Anga-žirao ga je na oslikavanju njegove palače, zvane Biskupija, u sjevernom dijelu grada Perasta u kojoj je naslikao ilu-zionističke pejzaže s motivima Boke kotorske i Venecije. Nažalost, oni danas nisu sačuvani. Tripo Kokolja je i za Zmajevićev mauzolej, kapelicu posvećenu Gospi od Ruža-rija, naslikao oltarnu palu Otajstva presvetog Ružarija. To se njegovo djelo danas može vidjeti u riznici župne crkve svetog Nikole u Perastu.

Ikonografija Kokoljina marijanskog ciklusa slika

Iznad spomenutog friza sa srebrnim zavjetnim pločicama Tripo Kokolja oslikao je platna velikih dimenzija. Na sjevernom zidu crkve u jednoj cjelini Kokolja je prikazao više prizora: Odbijanje darova Joakima i Ane, Navještenje Joakimu i Bogorodica Bezgrešnog začeća, na drugom je naslikao Silazak Duha Svetoga. Na južnom je zidu najveći pojedinačni prizor (9,5 m dužine, širine 3 m) – Smrt ili Usnuće Blažene Djevice Marije. Na stropu crkve naslika-ni su unutar različitih okvira narativni prizori iz Marijina života, likovi evanđelista, crkvenih otaca, skupine anđe-lčića s grbom grada Perasta, i polja s košarama cvijeća. Ti prizori imaju dekorativne pozlaćene okvire oblikovane u rezbarenom drvu nalik na brodsko uže. U središtu je stropa najreprezentativniji prizor – Uznesenje Blažene Djevice Marije. Prizor Krunjenja Blažene Djevice Marije postavljen je također na vrlo istaknutom mjestu – na trijumfalnom

luku iznad svetišta u kojem je smješten oltar s vrijednom ikonom Gospe od Škrpjela. Uvid u taj Kokoljin narativni ciklus najbolji je kada ga se promatra neposredno, u crkvi Gospe od Škrpjela. Starozavjetni proroci koji su prikazani uz poganske sibile s otvorenim knjigama s natpisima svojih proročanstava u rukama ukazuju na posredničku ulogu Blažene Djevice Marije u otkupljenju. Ta posrednička uloga predočena je na narativnim prizorima u gornjim dijelovima crkve. Iznimno je reprezentativan prizor Uznesenja Blažene Djevice Marije kojemu je crkva posvećena. Djevicu Mariju anđeli teatralno uzdižu na nebo dok je apostoli u donjem dijelu prizora prate pobožnim pogledom, pokretima ruku, snažnim gestama tijela izraženim tenzijom i spokojem. Taj prikaz u središtu stropa Kokolja je nastojao prilagoditi pogledu promatrača odozdo i koloristički snažnije istaknuti primarnim bojama te povezati protagoniste svjetlošću čiji je izvor u nebu gdje se uzdiže Blažena Djevica Marija.

Na oslicima se zamjećuje kako su anđeli sastavni dio gotovo svih prizora, kao zaseban motiv unutar križnih oblika, ili

Srebrne zavjetne pločice, na kojima su najčešće u plitkom reljefu prikazani brodovi u bitkama i olujama, s prikazima Blažene Djevice Marije i natpisima. Oni su vrijedno svjedočanstvo vjere i usmjerenosti Bokelja na more što najreprezenta-tivnije pokazuje najznačajnija pomorska zavjetna crkva Gospe od Škrpjela. One predstavljaju znak zahvalnosti za primljenu milost ili molitvu zbog čega mnoge pločice nose natpise "Votum fecit gratiam accepit", što znači "Učinih zavjet, primih milost".


KULTURA I UMJETNOST

kao dio narativnih kompozicija jedinstvena izgleda – pu-našnih lica i nagih tijela, pokretima usmjerenih u različitim pravcima. U prikazima anđela Tripo Kokolja pokazivao je iznimnu domišljatost. Na kompoziciji Smrti ili Usnuća Blažene Djevice Marije naslikao je četrdesetak anđela kako bi prizor učinio potpunijim što se tumači i nedostatkom smisla za razvijanje narativne strukture, a takvo nizanje likova anđela u povijesti umjetnosti povezuje se s odlika-ma provincijalne sredine u kojoj je i Kokolja stvarao. U stručnoj se literaturi ističe da nisu sačuvani nikakvi grafički predlošci koji bi potvrdili kako je uz pomoć njih Kokolja oblikovao pojedine složene kompozicije. Zasigurno je desetljeće rada obuhvatilo različite pripreme, nacrte i do-govore s nadbiskupom Andrijom Zmajevićem.

Premda se Kokolja ostvarivao kao slikar daleko od umjet-ničkih središta i unatoč prosperitetu u burnom razdoblju povijesti Boke kotorske, bio je očito cijenjen jer je aktivno sudjelovao u tom važnom pothvatu za Peraštane. Postoje predaje i pretpostavke kako je slikajući likove proroka i sibila, te likove unutar pojedinih narativnih prizora, portre-tirao svoje suvremenike – kao i naručitelja oslika Andriju Zmajevića. O njegovu se životu nije pisalo, što je zapravo neobično, pa je i njegovo školovanje ostalo zagonetno. Iako je vjerojatno učio u radionici nekog do danas "neidentifici-ranog mletačkog majstora", nigdje se ne spominje koji bi to majstor mogao biti pa su zato povjesničari umjetnosti potražili njegove uzore u vremenu u kojem je vjerojatno posjetio Veneciju. Prepoznati su utjecaji u radu Jacopa Tintoretta, Paola Veronesea i Antonija Zanchija što znači da je mletačko slikarstvo bilo temelj njegova slikarskog sazrijevanja. (Radoslav TOMIĆ, Slikar Tripo Kokolja – po-

vodom tristote obljetnice smrti, HAZU, ART BULLETIN, Zagreb, br. 63, 2013.)

Zašto nijemi propovjednik?

O životu i radu slikara Kokolje primjereno je govoriti u kontekstu vremena u kojem je živio. Slikar u tom vremenu svojim radom ne slavi sebe, nego prije svega stvarnost koju oslikava, zbog čega se slikari baroknog vremena ponekad nazivaju i nijemim propovjednicima (theologi mutoli). U tome se očituje težnja religioznog slikarstva tridentske reforme da se slikom izrazi duhovna poruka. Zbog toga, osim što je slikarima važno poznavati vještine slikanja, trebaju poznavati i duhovni sadržaj slika što je Kokolji očito nadbiskup Zmajević posredovao. Istaknuto je kako je u prizemnoj zoni kod ulaza u zvonik Koko-lja prikazao jedini novozavjetni lik – Ivana Evanđelista. Prema predaji, tu je naslikao svoj autoportret. Ako bi to zaista bio lik Tripa Kokolje – izuzetan je način na koji je iskazao umjetničku samosvijest – skrovita pozicija slike ne privlači pažnju promatrača. Međutim, o njegovoj po-vučenosti i skromnosti svjedoči i način na koji se potpisao na fresci u crkvi svete Ane riječima: V molitvach tvoiech spomenise od mene grescnica Tripo Cocoglia pitvr molim, rad za koji se zna da nije bio plaćen. Osim angažmana u crkvama, palačama u Perastu, cijeloj Boki, Kokolja je pred kraj života radio u južnoj Dalmaciji, gdje je na otoku Korčuli umro 18. listopada 1713. i bio pokopan. Kokoljina djela sačuvana u bokokotorskim i dalmatinskim crkvama i muzejima svjedoče o iznimnoj važnosti tog slikara, i to ne samo u okviru barokne umjetnosti Boke kotorske, nego i čitave Dalmacije s kojom je Boka kotorska bila u sastavu Mletačke Republike.

U pripremi sadržaja teksta o Tripu Kokolji korišteni su dostupni radovi na tu temu, autora: Saše Brajović, Pavla Butorca, Lovorke Čoralić, Miloša Miloševića, Cvite Fisko-vića, Krune Prijatelja i Radoslava Tomića.

DOKUMENTARNI FILM U CRNOGORSKOM DOMU

ISPRAVLJANJE NEPRAVDE

I. PROJEKCIJA U 2019.

Projekt Dokumentarni film u Crnogorskom domu ušao je u šestu godinu realizacije u suradnji s Arhivom TV CG i Crnogorskom kinotekom. Projekcije u 2019. godini započele su 24. januara dokumentarnim filmom "Ispravljanje nepravde"

ISPRAVLJANJE NEPRAVDE (40':12'')

Autorica emisije: Tanja Šuković

Producent: Radivoje Brnović

Snimatelji: Svetozar Čađenović

Montaža i grafička obrada: Dragan Marković

Proizvodnja: Dokumentarni program TV CG, maj 2016.

Prikazivanje omogućio: ARHIV RTCG

Priznanje da se Francuska ogriješila o Crnu Goru kada je malog i hrabrog saveznika žrtvovala za radi stvaranja velike kraljevine SHS, potvrdilo je da se u istorijskim previranjima često donose odluke koje nijesu pravedne, ali jesu rezultat interesa najvećih igrača na svjetskoj političkoj sceni.

"Mi ovdje u Quai d' Orsay imali smo neku vrstu moralnog duga prema vašoj porodici. Neću podsjećati na istoriju vaše

zemlje, koja se sama na jugoistoku Evrope odupirala tokom više od tri vijeka otomanskim pritiscima. Ali i pored toga, mi smo ovdje, među ovim zidovima u pobjedničkoj euforiji 1918. godine žrtvovali kraljevinu Crnu Goru, onome što cinično zovemo 'viši interesi'".

Dodjeljivanjem Legije časti princu Nikoli Petroviću, Fran-cuska je ispravila moralni dug i istorijsku nepravdu i na neki način odlikovala čitavu dinastiju Petrović.

PROGRAM SE REALIZIRA UZ FINANCIJSKU POMOĆ SAVJETA ZA NACIONALNE MANJINE RH


PRILOGPRILOG

TEŽI KRAJ OD POČETKAPRIČA O PRVOM CRNOGORSKOM BRENDU

Tekst i fotografije priredio: Vesko Pejović

Dvadeset trećeg Februara 2019 godine navršilo se 66 godina od rođenja i 25 godina od smrti Ei "Obod" sa Cetinja, prvrednog giganta čiji su proizvodi bili prvi crnogorski brend, kolektiv koji je zapošljavao 5.000 radnika i sa 10% punio budžet Crne Gore.

Da li bi neko danas od opštinskog ili državnog rukovod-stva imao hrabrosti da prekorači kapiju "Obod"-a a da

pri tome ne pocrveni.

Na Cetinju su živjele krunisane glave: vladike, knjaževi, kraljevi, proslavljeni junaci, diplomate, slikari i mnogi drugi.

Pedesetih godina prošlog vijeka na Cetinju je živio veliki privrednik i vizionar Petar Sinanović – Nagib osnivač "Obod"-a.

Ei "Obod" je počeo sa radom 23 Februara 1953 godine, sa 15 radnika, u jednoj baraci na Cetinju. Evo kako glasi prvi pisani izvještaj o dnevnoj proizvodnji za 22 Mart 1953 godine:

Direktoru preduzeća:

Izvještavam Vas o dnevnoj proizvodnji za 22 Mart, kako slijedi:

1. Toaletni sapun "Liliput" kom. 2600

2. Krem za cipele crni kom. 3500

Koristim priliku da Vas izvjestim o sledećem: Ozida na ložištu kazana za sapun pregorela je i djelimično srušena.

Molim urgirajte nabavku 50-100 opeka za opravku

Inž. Pistotić.

Krajem 1953 godine i početkom 1954 godine u Obod-u radi oko 220 radnika i proizvode se 47 raznih proizvoda, i to: toaletni sapuni; sapun za pranje; praškasti sapuni; kreme za cipele; likeri; električni materijal: utičnice; prekidači; osigurači; stolne lampe; prigušnice; svetiljke za spoljnu i unutrašnju rasvjetu; mjerni instrumenti, manometri za niski i visoki pritisak do 1000 A.

Te 1954 godine vode za piće u proizvodnim pogonima nije bilo, već se donosila sa jedne gradske česme u sići-ma-kantama.

U 1955 godini drastično se povećava zaposlenost i proi-zvodnja.

Prvo trofazno električno brojilo u Jugoslaviji proizvedeno je u Obod-u sa godišnjom proizvodnjom od 20.000 komada. Proizvode se usisivači prašine, glancači parketa i drugo.

Decembra mjeseca 1955 godine Obod izlaže svoje proi-zvode na Velesajmu u New Delhiu (Indija).

1956 godine Obod prelazi na proizvodnju aparata za do-maćinstvo: rashladne uređaje i mašine za pranje rublja.

Proizvode se i radio aparati, talijanska licenca "Fonola", godišnja proizvodnja 2000 komada.

Zatim se proizvode dva tipa hladnjaka od 65 i 80 litara asorpcioni i kompresorki od 140 i 170 litara. Nastavlja se serijska proizvodnja više tipova malolitražnih hladnjaka za domaćinstvo, godišnja proizvodnja oko 200.000 komada.

1967 godine počinje proizvodnja hermetičkih elektromotora za izvoz, godišnja proizvodnja 350.000-650.000 komada.

1969 godine proizvode se automatske mašine za pranje rublja, godišnja proizvodnja 30.000-80.000.

1978 godine proizvode se horizontalni zamrzivači od 200,300,400 i 500 litara. Godišnji kapacitet 50.000-140.000 komada.

1980 godine proizvode se kombinovani hladnjaci i verti-kalni zamrzivači - projektovani kapaciteti 250.000 komada.

• Svetiljke (armature) za spoljnu i unutrašnju rasvjetu,

godišnja proizvodnja 100.000 komada.

• Isparivači zarashladne sisteme 700.000 kom

• Kondezatori za rashladne sisteme 750.000 komada

Aparati za proizvodnju kockica leda sa godišnjom proi-zvodnjom 5.000 komada, prvi na jugoslovenskom tržištu.

1973 godine Obod učestvuje sa više od 50% od cjelo-kupne jugoslovenske proizvodnje rashladnih uređaja za domaćinstvo.

Sredinom osamdesetih godina štampa je objavila da je jednomjesečna proizvodnja u Obod-u dovoljna da pokrije godišnje troskove Crne Gore za tri osnovne životne namir-nice: brašno, šećer i ulje.

Obod je imao veoma razvijene proizvodno-koperativne odnose sa velikim brojem preduzeća u zemlji i inostranstvu, uz obostrano povjerenje.

Dvadesetog Februara 1985 godine, samo tri dana prije 32 rođendana , izgorela je fabrika klasičnih hladnjaka.

U ovoj fabrici proizvodili su se hladnjaci od 145, 200 i 235 litara. Dan prije toga u fabrici je napravljena rekordna dnevna proizvodnja od 813 komada za Englesko tržište. Fabrika je zapošljavala 428 radnika i trebalo je da proizvede 165.000 hiljada jedinica od čega 93.6% za izvoz i to: SAD, SR. Njemačku, Kinu, Italiju i Albaniju. Vrijednost ovog izvoza 12 miliona USD.


PRILOGPRILOG

Plasman Obod-ovih proizvoda u svijetu:

Albanija, Mađarska, Italija, Istočna Njemačka, Poljska, Bugarska, SSSR, Švajcarska, Holandija, Belgija, SR Njemačka, Španija, V.Britanija, Austrija, USA, Kana-da, Čile, Pakistan, Kuvajt, Burma, Irak, Libija, Zambi-ja, Australija, Egipat, Alžir, Gabon, Nigerija, Grčka, Kipar

Sva Obod-ova proizvodnja odvijala se u proizvodnim halama površine oko 30.000 m2. Projektovana godišnja prosječna proizvodnja svih rashladnih uređaja iznosila je oko 575.000 jedinica.

U sastavu Obod-a su postojale 13 organizacija udruženog rada, 10 prestavništava i 78 servisnih ispostavai, 5.100 zaposlenih od čega: 105 sa visokom stručnom spremom, 82 sa višom skolskom spremom, 695 srednja stručna sprema, 63 visoko kvalifikovanih i 771 kfalifikovana radna snaga.

Vozni park Obod-a sastojao se od 500 vozila. Svakog rad-nog dana putevima Jugoslavije krstarila su 380 servisna vozila Obod-a.

Obod je raspolagao sa 510 stambenih jedinica koje je izgradio sopstvenim sredstvima.

Procijena vrijednosti Obod-ove imovine, koja je vršena sredinom devedesetih godina za potrebe famozne privatiza-cije iznosila je oko 160 miliona američkih dolara.Sadašnja procjena Obod-ove imovine jeste 2,5 miliona EUR.a.

Što je sa onih 157,5 miliona?.

U Obod-u se posvećivala velika pažnja obrazovanju ka-drova svih profila, tako da se svake godine odobravalo 220 stipendija za visoko, više i srednje obrazovanje.

Uz Obod se razvija: trgovina, transport, škole, sportski objekti, komunalna služba i td. Sa Obod-om se mijenjao ekonomsko-socijalni položaj Cetinja.

Obod je doprinosio industrijskom razvoju Crne Gore.

Sve ovo se gasi onog dana kada je "AB Revolucija izvela radnike iz proizvodnih hala na ulice i ostavila ih na putu bez povratka".

Imamo pravo na uspomene i sjećanja koja su nam potreb-na radi poštovanja minulih vremena i onih koji su gradili Obod. Moglo bi se reći da su vremena slična, ali su ljudi različiti. Jedni su gradili a drugi rušili.

Autor teksta je Prlja Ljubomir, iz Cetinja, jedan od prvih radnika Obod-a, od njegovog osnivanja, koji je svoj 30 godišnji radni vijek proveo u Obod-u.

Tekst je nastao iz potrebe da se ne zaborave zlatna vremena razvoja naše privrede i da se sugeriše rukovodstvu grada i države da je Cetinju neophodna proizvodnja u kojoj bi se zaposlilo za početak oko 200 radnika a da za to rješenje treba tražiti u ponovnom pokretanju proizvodnje malih hladnjaka u nekoj od Obod-ovih fabrika.


PRILOGPRILOG

SVA LICA CRNOGORSKIH VINA

Tekst i fotografije priredila: Tanja Savićević

Dva najveća Božja čuda su definitivno žene i vino. Oba pojma su toliko opširna, duboka i magična da su

nastale cijele nauke o njima. Vino su smatrali božanskim pićem kojim su se "proširivali umovi". Ljubav prema napitku datira još iz davnih dana, a u današnje vrijeme je poznata pod nazivom enologija. Enologija je nauka koja je obuhvatila znanja o vinu i vinogradarstvu.

Vino je najstarije piće na svijetu. Nastalo je skoro istog dana kad i civilizacija. Prvi dokazi o ispijanju vina nađeni su u Kini i stari su 9000 godina. Najstarija vinarija se nalazi u Armeniji koja je postojala 4100. godina prije Krista.

Iako je u današnje vrijeme vino dio naše svakodnevnice, ipak masa ljudi malo zna o njegovim čarima, mogućnostima i doprinosima. Štoviše, malo ljudi zna koju sortu vina vole konzumirati i u kojoj prilici. Ako i niste ljubitelj vina, to svejedno ne znači da po tom pitanju morate biti najveća neznalica u društvu.

U mlađim danima nismo previše razmišljali o sortama vina i njegovoj kvaliteti. Najbitnije nam je bilo dobro se pro-vesti i kupiti neko vino. Kako odrastamo tako smo naučili kvalitetnije i pametnije konzumirati alkohol. U slučaju vina, cijene se protežu od 20kn i 200kn, pa sve do nekoliko tisućica. Najskuplje vino na svijetu košta 15.000 dolara po boci, a glasi na ime Henri Jayer Richebourg Grand Cru, Cote de Nuits iz Francuske.

Povijest crnogorskog vinarstva datira još od predroma-ničkog razdoblja, dok je Crna Gora bila ilirska država. Razvoj vinograda je započeo u vrijeme vladavine Nikolaja I (1860.-1918.) koji je prvi napravio vinogradske plantaže i postavio pravila obrađivanja vinograda i proizvodnje samog vina. Crna Gora je dobila nekoliko nagrada za proizvod-nju kvalitetnog vina 1907. godine na izložbi u Londonu, a godine 1928. crnogorska vina su ušla u listu 6 najboljih vina na izložbi u Beogradu. Svi ovi događaji su bili velika prekretnica u još većem razvoju vinograda u području Cemovsko – još 15000 hektara vinograda. Danas u Crnoj Gori postoji oko 4300 hektara vinograda, od kojih je više od polovine u vlasništvu kompanije "13. jul Plantaže". Oko 70 posto svih vrsta vina pravi Vranac koji je praktički postao nacionalnim simbolom, te je zakonom zaštićeno. Pretežno se uzgajaju vinove sorte. Proizvode se kvalitetna i vrhunska vina, specifične arome i intenzivno tamne boje. Sadrže veliku količinu ekstrakta koja su oštra dok su mlada, a kasnije vrlo harmonična. Vinarsvo dijelimo na područje

kod Skadarskog jezera (Podgorica, Rijeka, Crmnica) i na obalno područje (Budva, Barska, Ulcinjska Rivijera). Među sortama crvenih vina dominiraju autohtone sorte Vranac i Kratošija. U proizvodnji bijelih vina dominiraju autohtone sorte Krstač i Žižak.

Crnogorski Krstač - vrhunsko vino

Dominantna sorta grožđa: Krstač

Prateća sorta grožđa: Rkaciteli, Župljanka

Osobine vina: Nacionalno vino, vrhunsko, suho, bijelo, uravnoteženo na ukusu i mirisu. Svijetlo zlatno žute boje sa zelenkastim odsjajem. Lako, pitko vino, karakterističnog sortnog mirisa.

Napomena: Krstač je autohtona crnogorska sorta koja se od davnih vremena uzgaja u vinogradima podgoričkog vinogorja. Karakteriše ga veličina zrna i oblik grozda koji podsjeća na krst, po čemu je i dobio ime. Na Ćemovskom polju se uzgaja na mikrolokalitetu "Nikolj Crkva", a svi pokušaji da se prenese u druga svjetska područja su bili bezuspješni. Servira se na temperaturi od 10-12°C. Pre-poručuje se uz sva predjela od ribe, lagane čorbe, jela na bazi ribe i jaja, kao i uz bijela mesa sa manje začina. Dobro rashlađeno, može se piti i kao aperitiv.

Podgoričko bijelo

Dominantna sorta grožđa: Nema

Prateća sorta grožđa: Župljanka, Chardonnay, Krstač, Rka-citeli

Osobine vina: Crnogorsko kvalitetno vino, svijetlo žuto zelene boje. Puno na ukusu, harmonično, lagano i veo-ma pitko. Karakterističnog i prijatnog mirisa. Voćnog i cvijetnog bukea. Napomena: U podgoričkom vinogorju, na Ćemovskom polju, mnoge bijele sorte grožđa postižu vrhunski kvalitet. Odabirom određenih sorti, vodeći vinifi-kaciju pod strogo kontrolisanim uslovima, stvoreno je vino izuzetnog kvaliteta. Servira se na temperaturi od 10-12°C. Preporučuje se uz sva jela i predjela od ribe, sva jela ne mnogo začinjena od bijelog mesa, a u Crnoj Gori se najviše služi uz kuvanu mladu jagnjetinu i kuvano teleće meso.

Crnogorski Chardonnay

Dominantna sorta grožđa: chardonnay

Prateća sorta grožđa: sauvignon, krstač

Osobine vina: Vrhunsko, bijelo, suvo vino dobre urav-noteženosti kako na mirisu tako i na ukusu. Svijetlo slam-nato žute boje, karakterističnog, diskretnog ali jasnog sortnog mirisa. Aromatičnog i mekog ukusa. Napomena: Chardonnay je sorta koja potiče iz Francuske. Gaji se na Ćemovskom polju, na mikrolokalitetu "Milješ", na kamenitom tlu uz rijeku Cijevnu. Grožđe se vinifikuje po postupku za bijela vina, a upotreba pomno izabranih kvasaca i niska temperatura fermentacije (14-17°C), čine da ukus i miris ovog vina ostaje neizmijenjen. Servira se na temperaturi od 8-10°C. Preporučuje se uz sva predjela od ribe, uz plodove mora, rižota i pikantne čorbe.

Crnogorski Sauvignon

Dominantna sorta grožđa: Sauvignon

Prateća sorta grožđa: Chardonnay

Vino: Vrhunsko, bijelo, suho vino prefinjene aromatičnosti. Slamnato-žute boje sa zelenkastim prelivima. Po bukeu i po ukusu podsjeća na zelenu papriku, zovin cvijet i crnu rotkvu. Napomena: Sauvignon je sorta koja se pokazala izvanrednom u agroekološkom ambijentu Ćemovskog polja, u podgoričkom vinogorju u Crnoj Gori. Na šljunkovitom terenu u priobalju Skadarskog jezera, u okolini naselja Tuzi,


PRILOG PRILOG

ova sorta je dala vrhunsku kvalitetu. Proces vinifikacije se obavlja pod strogo kontroliranim uvjetima, a odležavanje na niskim temperaturama (8 -10°C), daje vino vrhunskog kvaliteta. Servira se na temperaturi od 10-12°C. Preporučuje se uz škampe, rakove i jastoge, uz sva sočna jela od ribe, uz rižota sa aromatičnim travama, kao i uz pileće meso spremljeno u pikantnim sosovima.

Crnogorski Val - vrhunsko vino

Dominantna sorta grožđa:

Prateća sorta grožđa:

Osobine vina: Vrhunsko pjenušavo bijelo vino, proizvedeno klasičnom metodom naknadne fermentacije u flaši. Dobro izbalansirano, harmoničnog ukusa, diskretno zaokruženog mirisa koji potiče od bijelog grožđa autohtonih sorti vinove loze. Vino plijeni igrom perli i lepršavošću. Veoma pitko i na ukusu svježe. Napomene: Crnogorski Val proizvodi se u dvije kategorije: kao ekstra-suvo i kao polu-suvo pjenušavo vino. Servira se na temperaturi od 6 - 8°C. Ekstra-suvo se preporučuje kao aperitiv jer sadrži manju količinu neprevre-log šećera, dok se polu-suvo preporučuje na kraju obroka uz neki dobar kolač ili tvrdi sir. Naravno, pjenušavo vino ili ‘šampanjac’ kako ga najčešće zovu, je vino radosti koje se može piti tokom cijelog obroka u svečanim prilikama.

Crnogorski Vranac

Dominantna sorta grožđa: Vranac

Prateća sorta grožđa: Kratošija i Cabernet sauvignon. Osobine vina: Vrhunsko crno vino, intenzivne crveno rubin boje na nijansama ljubičastog. Ukus je pun, karakterističan

i lagano taninski. Temperamentno vino južnjačkog tipa, sa visokim sadržajem ekstrakta i alkohola. Harmonično. Napomene: Autohtona crnogorska sorta koja se vijekovima gajila u Crnoj Gori u Crmnici, području koje se prostire od Skadarskog jezera, prema Jadranskom moru, na nad-morskoj visini do 500 metara. Danas je Vranac vodeća sorta u podgoričkom vinogorju i tu daje vrhunski kvalitet sa veoma skladnim odnosom šećera i kisjelina. Još 1991. godine grupa eksperata milanskog nedjeljnika "Il mondo" je vino Vranac svrstala među 100 najboljih crnih vina Evrope. Servira se na temperaturi od 16-18°C. Preporučuje se uz njegušku pršutu, sva crvena mesa, divljač, jako začinjena jela i uz masne sireve. U Crnoj Gori se vino Vranac pije i uz jela od kvalitetne ribe.

Vranac Pro Corde


Prateća sorta grožđa: Kratošija i Cabernet sauvignon.

Osobine vina: Crnogorsko vrhunsko vino tamne crvene boje, puno ekstrakta. Ukus jače taninski, ali harmoničan, tipično vinski, lako travnat sa primjesama šumskog voća. Napomene: Posebnim tehnološkim postupkom je povećana koncentracija proantocijanidola koji su prirodni sastojci grožđa, a koji imaju moć da vezujući slobodne radikale, blagotvorno djeluju na čovjekov organizam. Ovim povodom valja podsjetiti na ono što od 1991. zovu "francuskim para-doksom" – riječ je o narodu koji konzumira puno masnoća životinjskog porijekla i najviše vina u Evropi, a i pritom ima najmanji postotak oboljelih od srca i krvnih sudova na Starom kontinentu. Vranac Pro Corde ima, ne samo prehrambenu nego i farmakološku vrijednost ukoliko je svakodnevno, u umjerenim količinama, sastavni dio obroka.

Servira se na temperaturi od 17 - 19°C. Preporučuje se uz sva jela od crvenog mesa, jače začinjena i masnija, uz svu divljač, uz pršutu, kao i sve masne sireve jače izraženog mirisa, poput crnogorskog sira "iz ulja".

Vranac - specijalne rezerve


Prateća sorta grožđa: Kratošija i Cabernet sauvignon

Osobine vina: Crnogorsko vrhunsko, suho, crno vino, tamnocrvene boje sa ljubičastim nijansama. Ekstraktno, na ukusu puno, blago taninsko. Miris vinski sa jedva primjet-nom primjesom na šumsko voće. Napomene: Iz posebno dobrih godina, odvaja se jedna manja količina vina, koja se čuva na tamnom mjestu na stalnoj temperaturi od 15°C, gdje ovo vino odležava i stari u sudovima. Puni se u boce i u njima odležava još najmanje godinu dana, pa se tek onda pušta u promet. Servira se na temperaturi od 18 - 20°C. Preporučuje se da se flaša otvori bar pola sata prije upotrebe uz lagano prelivanje u dekantere. Tada do punog izražaja dolaze najbolje osobine ovog vina. Može se koristiti tokom cijelog objeda, ali ga preporučujemo na kraju objeda uz dobre sireve i sve vrste kolača.

Crnogorski Merlot

Dominantna sorta grožđa: Merlot

Prateće sorte grožđa: Vranac

Osobine vina: Vrhunsko crno vino, pune rubin crvene boje, karakterističnog vinskog ukusa, sa mirisom ruže u tragov-ima. Puno, prefinjeno vino, ukusa blago izraženog na vul-kanski kamen. Napomene: Čuvena francuska sorta sačuvala

je u podgoričkom vinogorju svoje najbolje karakteristike ali i stekla otmjenost i prefinjenost koju donosi sunce, kamen i vinova loza u sudaru mediteranske i kontinentalne klime. Servira se na temperaturi od 16-18°C. Preporučuje se uz sva jela od bijelog i crvenog mesa ne previše začinjena, kao i uz kolače od maka i oraha.

Crnogorski Cabernet

Dominantna sorta grožđa: cabernet sauvignon

Prateća sorta grožđa: vranac, merlot

Osobine vina: Vrhunsko crno vino, čuvene sorte sa izražen-im karakteristikama od grožđa sa podgoričkog vinogorja. Snažno vino, lijepe rubin crvene boje sa dovoljno kiselina. Ima karakterističan pikantni miris na šumsku ljubičicu, har-moničan ukus, sa dosta ekstrakta. Napomene: Sorta koja se vrlo brzo prilagodila uslovima kamenitog Ćemovskog polja. Obilje sunčanih dana, sa prosječnim sijanjem sunca od 8,2 časa, uz navodnjavanje u ljetnim mjesecima, daje grožđe od koga se proizvodi vino visokog, standardnog kvaliteta. Servira se na temperaturi od 16 - 18°C. Preporučuje se uz jela od crvenog, ne mnogo masnog mesa, uz masniju riječnu ili jezersku ribu, uz bijela mesa, kao i uz sireve manje izraženog mirisa. Prilikom slavlja, ozvaničavanja specijalnih životnih trenutaka, kao aperitiv na svečanim ručkovima, večerama, kao ritual uz jutarnju kavu, veoma bitnu ulogu u crnogorskom nacionalnom piću zauzima i crnogorska rakija.


LIJEPA RIJEČ LIJEPA RIJEČ

SVETI PAVLE U BUTUI

Tekst napisao: Miraš Martinović

Dragom Savićeviću

Ja nosim riječ

I ne smijem stati

Na zemlji ni na moru

Osim koliko je potrebno

Da je kažem

A hitam

Da se što više i dalje

Čuje.

Riječ je teška

Kao kamen

I laka kao ptica.

Bio sam Savle

A kada je primih

Preobražen

Postadoh Pavle.

Riječ je jedino oružje

Koje imam

Apostolima drugo

Ne treba

U svijetu razbojnika

Oni su jači od njih.

Ovdje me slušahu pažljivije

Čini mi se

Nego u Efesu, Antiohiji

I Rimu

I drugima gradvima

Gdje sam propovijedao

Nauku

Na trgovima i u zbornicama

Svuda književnici

I fariseji

Trebalo se sa njima boriti.

Iliri bijahu dobroćudan narod

Slušali su

Ali ne razumješe

Imali su svoje bogove

U njih vjerovahu.

U gradu bijaše

Grka i Rimljana

I oni sumnjičavo gledahu na mene.

Ali ja zandoh da će doći vrijeme

Prmiće se moja riječ

Kao novi omlad

Na staroj voćki.

Ti mi je predade

Gospode

Ne mogah da je ne primim.

Riječ tvoja postade

Biće moje.

Igovorih je na agori

Ovoga grada

Oni je zatvoriše u bunare

Staviše poklopce

Na njih.

Ne pokolebah se

Bijah uvjeren da će

Iz njih izaći

Kada dođe vrijeme.

Duh se ne može zatvorirti

A riječ je puna

Duha živoga.

Riječ ne može nestati

Riječ ne može propasti

Život je u njoj.

Riječ je kao zrno

Ako je posiješ na

Prvo mjesto

Daće ploda.

I na kamen da padne

Kamen će progoviriti.

Ako je izgovorim

U pustinji

Pustinja će procvjetati

Tako govorah ja

Pavle iz Tarsa

U Butui

Gradu Ilira

U jedno ljetnje

Predvečerje.

A ja

Čuh njegove riječi

Zapisah i evo

Dajem ih vama

Večeras u Budvi

Nakon

Dvadeset stoljeća.

17. februar 2019.

Iz rukopisne knjige Dan i noć u Butui

Napomena: Pišući knjigu o antičkoj Budvi koju će ove godine objaviti Javna ustanova Narodna biblioteke toga grada, silazeći u dubine Butue, kako je grad na-zivan u antičko doba, na jeziku Ilira, Sofokle pominje u svojoj tragediji Onomakle, od koje je sačuvan frag-ment sa tim imenom, a pričajući Dragom Savićeviću to u telefonskom razgovoru, u jednom trenutku mi je rekao da je Sveti Pavele bio u tom gradu, na svom proputovanju, šireči Hristovu nauku. Taj podatak me inspirisao da napišem ovu pjesmu i posvetu koja stoji na njenom početku.


KRATKA PRIČA KRATKA PPRIČA

PUŠENJE ILI NEPUŠENJE, PUHANJE ILI OTPUHIVANJE

Tekst napisala: Lidija Vukčević

Bit ću provokativna pa vam reći: nije duhan ono što vas truje nego njegovi filteri. Nije stvarnost ono što

vas truje nego informacije koje posredovane i filtrirane dobivamo o njoj. Nije duhanski dim tlapnja i privid, već informatičke gadosti koje kusate svakodnevno u pro-turječnim obrocima polupismenih anonimusa što stoje za ekranima vaših računala /na pr. piši po zidu od Matija/.

Zar su Google, Facebook ili Twiter, uopće tzv. web stra-nice i mreže toliko siromašni da ne mogu instalirati dobar prijevod na hrvatski?

Nije duhan ono što vam dolazi glave već ozbiljno zatrovana hrana koju vam podmeću za zadnju riječ prehrane. Nije vaše iskustvo ljudskosti zamrlo nego su vam ga pojeli ki-nofili, mužoljupci, pedofili, vegani, megabiti i "možebitni" , koji se kao utvare klatare vašom stranom ulice, uvjerenja ili svijeta, uvjeravajući vas da ste natražnjaci ukoliko niste ne protiv njih, nego su vam ravnodušni.

Zanima li vas uopće je li aboridžanska ili holandska kra-ljevna u toplesu ili bez njega, i ako je neodjevena stigla na plažu? Zanima li vas tko koga? Jeste li zagledali u anatomski atlas, slušali biologiju u školi ili očekujete da vam vjeroučitelji kažu što vam je činiti?

Ili ste zaista i sami postali pervertirani gledajući naše javnosnike – prenositelje javno dostupnih informacija –

mahom državnotvorne klerike kako apstiniraju od pušenja, unoseći vam u privatni prostor svoje ideje o općenarodnom zdravlju? Iz časka u čas, iz dana u dan, iz večeri u večer ?

Pušite umjereno, pijte malo vrhunskog vina – pivce ionako nije za živce već prilog uz knedličke i kobase primjerene sjevernjačkim trbusima – i jedite koliko vam paše onako kako su to činili plemeniti divljaci prije nego će se obogatiti.

I promislite o tome kako su ronilački čepići za uši, oni voštani, vrhunski izum za izolaciju od bljutave buke ko-joj ste izloženi. Konačno, vi ionako s 25 posto poreza na promet podupirete mafijaške državice. Pa zašto ne biste uzeli i malo vrhunske škije ispod ruke kod starčeka koji sjede po uglovima ulica?

Zato, pušite braćo, plinte u dimu, duvajte samo i cugajte tamnog vinca plam! Sve dok vas nisu, sve dok vas nisu, u pepel i bestjelesan pretvorili prah!

Jer stvaran je demon jer strašan je bližnji vam kainski brat. Ne privid, već bezdušan bliznik što mračnu vam osvetu sprema.

Upamt'te – vi ste tek masa tjelesna, tek mjera bez broja, vaša je moždana kora tek meta što zbiljskim utvarama smeta!

10 ZLATNIH PRAVILA NEPUŠENJA

Lidija Vukčević

1. Ne ostajte nikad bez cigareta.Tako se nećete grepsti. I pušiti "češke".

2. Prije nego zapalite popijte čašu hladne vode iz kristalne čaše.Pijte je dugo, kao viski, gutljaj po gutljaj. Uživajte, na balkonu ili uz otvoren prozor.

3. Puši li vam se i dalje, pojedite neku sezonsku voćku, jabuku ili krušku.

4. Ako već morate zapaliti, činite to samo kad ste nešto dobro odradili, obavili ili samo ako tako želite zaključiti jedno lijepo poslijepodne.

5. Ne stajte na vagu kad prestajete pušiti.

6. Smanjite broj cigareta. S 10 na 5 pa na 1 dnevno.Potom svaki drugi dan i jednom tjedno. I jedite redovno, ali bez nervoze. Uživajte u obrocima.

7. Zaposlite ruke. Pletite, vezite, ličite, izrađujte kolaže, origami, uostalom: uredite svoj vrt ili tegle s cvijećem.

8. Kad vam se puši strasno, izađite i prošećite. Duboko udišite zrak nakon kiše. Uživajte, zastanite.

9. Zahvalite sebi i dragom bogu na nebu što vam daje volju kojom provodite svoje zamisli.

Ne čitajte ovakve savjete, smislite svoje.


KRATKA PRIČA KRATKA PRIČA

BOG KOJI ŠUTI

Tekst napisao: Dimitrije Popović

U jednom ranijem eseju o Cetinju isticao sam fenomen smrti, to jest njezina obilježja u svjetovnoj i duhovnoj

povijesti ovoga grada.

Grobovi su uzdignuti na vrhovima kamene kotline što okružuje Cetinje, kao što su: Vrtijeljka, Orlov krš, Lovćen.

Nigdje smrt nije tako utkana u pejzaž kao što je to u cetinjskom ambijentu.

Prije negoli što sam upoznao grad u kojemu sam rođen, upoznao sam Lovćen.

Istina, to je neko vrijeme bilo poznanstvo na daljinu, jer se njegov impozantan i privlačan masiv tako dobro vidi s prozora moje kuće.

Pažnja koju je pobuđivala ova planina nije se odnosila toliko na nju samu koliko na svijest i spoznaju da se na njezinu vrhu nalazi grob, kako su u vrijeme moga dje-tinjstva govorili "grob u kome spava crnogorski vladika Rade i veliki pjesnik Njegoš".

Od tada su grob pjesnika i vladike i planina bili poisto-vjećeni. Svaki pogled na planinu bio je u biti pogled na grob, a razmišljanje o planini, razmišljanje o pjesniku.

Može li se, dakle, pisati o Lovćenu, a da se pritom ne govori o Njegošu? Vrlo teško, gotovo da i nije moguće. Kada sam u rijetkim prilikama slikao Lovćen, jer me pejzaž kao samostalan likovni motiv nije privlačio, i onda sam, prenoseći na sliku ritam površina, jasnu liniju vrhova što se ocrtava prema nebu, spontano mislio na Njegoša.

Često sam se pitao što bi bio Lovćen bez pjesnikova groba? Nijema stjenovita planina nalik tolikim drugim planinama i njihovim vrhovima, što ih, do poniženja, unakazuju simboli elektroničke okupatorske moći – od-bojni stupovi telekomunkacijskih antena.

Kažu da je Njegoš, kada mu je bilo postavljeno pitanje zašto nije za mjesto svojega groba izabrao Štirovnik koji je viši od Jezerskoga vrha, na kojem se nalazi njegov grob – mauzolej, odgovrio "Neka se tamo sahrani onaj koji bude značajniji Crnogorac od mene". Ako je ova priča istinita, ona govori puno, ne samo o posebnosti i samosvijesti pjesnikovoj da odabere planinu za vječni počinak, što neki, smatram, pogrešno pripisuju njegovom

samoljublju, nego govori i o funkcionalnim rezonima te samosvjesnosti. Naime, Štirovnik jest viši od Jezersko-ga vrha, ali on se ne vidi iz Cetinja, niti ima onu finu formalnu razvedenost, kao što je ima silueta Jezerskoga vrha, odnosno Lovćena gledana iz Cetinjskoga polja.

Lovćen s Jezerskim vrhom gospodari Cetinjskom ko-tlinom. To je planina s karakterom koja, promatrana iz Cetinja, budi ambivalentne osjećaje. S jedne strane, kao da bdije zaštitnički nad gradom, a s druge strane, kao da nadmoćno prijeti svojom potencijalnom destruktiv-nom silom koja se, zahvaljujući njegovoj milosti, još ne oslobađa.

Gledan u skulptorskom smislu, dakle, kao kip što mora imati jednu najizražajniju stranu, onu najefikasniju vizuru, Lovćen je najzanimljiviji promatran iz Cetinja.

Vjerujem da je Njegoš bio toga svjestan ili je, barem, instinktivno to morao osjetiti. Zato nije izabrao Štirovnik, nego ga je, pod izgovorom velikodušne geste, prepustio drugome. Ali, umjesto da je vrh Štirovnika ostao mjesto zagonetnog iščekivanja, pusti vrh što čeka kosti nekog novog crnogorskog velikana, ironijom sudbine dodijeljen mu je TV-odašiljač.

Tako tehnički simbol uzurpira i remeti metafizički mir, banalizira ekskluzivnost i udaljenost ovoga svetog mjesta, Njegoševa groba. Kao da se u tom neugodnom odnosu sacrum i profanum niveliraju. Stoga, promatran iz Ce-tinja, Lovćen čini da simbolika Njegoševa groba bude što izraženija.

Pjesnikov je grob dovoljno vidljiv i dalek da bi bio stalno prisutan. Njegova fizička distanca približava Njegoša na duhovnom i emotivnom planu. I u smrti Njegoš živi s gradom nad kojim, zahvaljujući Lovćenu, dominira. On je dio života od kojeg je odvojen. S druge strane, postojanje groba na vrhu planine daje Lovćenu posebno značenje.

Siva masa njegovih kamenih asocijativnih oblika kao da izražava dramtičnu okamenjenu historiju podneblja. Lovćen, također, nosi nešto od one poganske veličine mediteranskoga mita. On je Bog koji šuti kako bi rekao Jan Kott.

Njegoševo mjesto vječnog počinka budi u Lovćenu upra-

vo ono što vidimo u njemu: svojevrsni Njegošev portret.

U ljeto 2003., nakon puno godina, posjetio sam Njegošev grob. Proboravio sam neko vrijeme na vrhu Lovćena. Topla večer s blagim vjetrom spuštala se na zemlju.

Promatrao sam nepregledna prostranstva: more, kopno i nebo. Užarena kugla Sunca zalazila je u gustu izmaglicu horizonta na zapadu, a na suprotnoj strani, nad sivim pejzažom, blistao je svijetložuti Mjesečev disk. U tom veličanstvenom prizoru, kao svojevrsni ekvilibar, toga

nebeskog ogledala Sunca i Mjeseca simbolički je stajao Lovćen. Autor Luče mikrokozma bio je prizvan njim samim: Bog i Sotona, svjetlost i mrak, nebo i zemlja, duša i tijelo, makrokozmos i mikrokozmos. Sva su se ta tajanstvena i izazovna pitanja nužno javljala na Jezersko-me vrhu, tu nadomak pjesnikova groba u tišini beskraja.

Kao da se svi ovi fenomeni svode na onaj najneodgonet-niji, o čemu je u Luči napisano: "Tajna čojku čovjek je najviša". Kroz Njegoša i Lovćen je dio te tajne.


IVAN CRNOJEVIĆDIO IV.

Izvor: Duklja - Zeta - Crna Gora VOJISLAVLJEVIĆI - BALŠIĆI - CRNOJEVIĆI, napisao Đrođe Borozan

CRNOGORSKI VLADARI CRNOGORSKI VLADARI

Sa mletačkom upravom u Kotaru, Ivan je uređivao odnose tako da se nije odricao posjeda koje su držali

Kotorani. Loši odnosi između Crnojevića i Mletačke re-publike, kojima je osnovni uzrok bio sporazum o predaji Skadra, potvrđen Carigradskim mirom (1481), produblja-vani su raznim nesporazumima zbog nejasno određenih granica, trgovačkih sporova, krijumčarenja i čestih ubista-va. Nepovoljna pozicija Crne Gore u mirovnom ugovoru između Osmanske imperije i Mletačke republike činila je često neizvjesnom i sudbinu njenih podanika. Zbog brojnih pograničnih incidenata, Ivan je bio prinuđen da sam pribavlja satisfakciju, čime su često lokalni oružani sukobi bili neizbježni. Karakterističan je slučaj posjeda (Crmnice, Grblja i Paštrovića), koji su ranijom odlukom Senata bili privremeno ustupljeni Crnoj Gori, a koje je gospodar Ivan 1482. proglasio svojima i štitio ih vojnim snagama. Ovu i slične okolnosti, Mlečani su koristili da diplomatskim putem traže satisfakciju, smatrajući Ivana sultanovim "vazalom". Boravak najmlađeg Ivanovog sina Staniše na sultanovom dvoru od 1485, dovodi se često u vezu sa ovakvim držanjem Mletačke republike. Nejasne su okolnosti zbog kojih je ovaj Ivanov sin po dolasku na sultanov dvor primio islam i kao povjerljiv sultanov činovnik dospio do položaja skadarskog sandžak bega, uzimajući, ne slučajno, ime znamenitog Skederbega. U vezi sa mišljenjima da se radi o Stanišinoj ličnoj želji da ode na sultanski dvor, ostao je zapis u manastiru Ćelija piperska u kojem, između ostalog, piše: "Pođe Staniša Ivanović na Portu cara sultan-Bajazita." (Lj. Stojanović, Stari srpski zapisi i natpisi, III, Beograd 1905, 956). Ostaje otvoreno pitanje da li je primio islam po dolasku u Carigrad 1485., ili poslije smrti oca Ivana 1490.

Na vazalski odnos mogla bi upućivati činjenica da je po-šao putem svojeg ujaka Stefana, najmlađeg sina Stjepana Vukčića Kosače, koji je, takođe, postao sultanov saradnik, poznat pod imenom Ahmet Hercegović. U svakom slučaju, Ivana nije obavezivao mirovni ugovor između Venecije i Osmanske imperije, što najbolje pokazuje njegovo snala-ženje i odupiranje i prema duždu i prema sultanu.

Poslije izgradnje dvora, Ivan je pristupio gradnji Cetinj-skog manastira, shodno zavjetu koji je ranije dao pred "ne-rukotvorenom" Bogorodičinom ikonom u njenom hramu u Loretu. Manastir je završen krajem 1484. i u njemu je od sljedeće godine bila rezidencija crnogorskog mitropolita

koji je u vrijeme prethodne ratne kampanje boravio na Vranjini, Komu i Obodu. Dvor na Cetinju je organizovao po ugledu na onovremene evropske dvorove, gdje se među saradnicima pominju vojvode Đurađ i Vuk, kefalije i dvorodržica kao "maior domus", logotet Božidar Grk i šef dvorske kancelarije "dijak" Nikola Kosijer, sastavljač Ivanovih isprava. Diplomatsku službu organizovao je Ni-kola Štiljanović, a crkvene poslove mitropolit Visarion, uz čije se ime pominje "prestol mitropolije cetinjske, jakože jest mitropolije zetske". Ovim manastirom Ivan Crnojević je sazidao duhovno sjedište Cetinjske mitropolije i stvorio osnovne uslove za njen rad i opstanak.

Novoizgrađenom manastiru, osnivačkom poveljom pisa-nom 4. januara 1485. na Rijeci, poklonio je brojne posjede. U prvoj, docnije proširenoj verziji darovne povelje, unijetoj u Cetinjski ljetopis, dat je spisak prinovljenih manastir-skih imanja, dodatih onima koje je gospodar Ivan ranije zavještao. Manastirska imovina sastojala se od obradivih površina, livada, pašnjaka, šuma, ribnjaka, mlinova i drugih nekretnina u Cetinju, njegovoj okolini, oko Rijeke Crnojevića i na Lovćenu. U fiksirane i dodatne manastir-ske prihode spadali su: 30 perpera vladarevih kotarskih carina, 10 kablova soli sa grbaljskih solana, desetak od prihoda šuma sa imanja Crnojevića i izvjesna količina drva koja su vladaru dopremali Ugljani i Vreljani. Poveljom su bile uređene kmetovske obaveze i prava na manastir-skim imanjima. Zaštita manastirske imovine regulisana je posebnim zakonom, poznatim pod nazivom Sud carski i patrijaršijski. Cetinjskom manastiru pridodati su posjedi Komske i Goričke crkve sa svim nekretninama, pravima i obavezama. Cetinjska mitropolija će u administrativnom pogledu biti istinski baštinik i legitimni produžetak ranije crkvene organizacije od ustanovljenja i seoba sa Prevlake, preko Budve, Prečiste krajinske, Vranjine, Koma i Oboda.

Država Ivana Crnojevića zahvatala je ista ona područ-ja koja će naslijediti njegov sin Đurda. Prema podaci osmanskih deftera, koji su nastali u vrijeme Skenderbega Crnojevića, Ivanovog najmlađeg sina, koji je 1185. upućen na sultanov dvor u Carigradu, ta oblast je obuhvatala 6, odnosno 7 nahija: Lješansku, Župu (sela Beri, Momišići, Tološi i još neka), Tako ograničena ova oblast je s obje strane kod Budve izlazila na more, a takođe i na područje Grblja, gdje su Crnojevići imali svoja "stara solila".

Ni Kotorani ni Mlečani nijesu bili zadovoljni lvanovim susjedstvom usljed čega su njihovi odnosi bili vrlo hladni. I jedna i druga strana (Kotorani i Mlečani - Ivan Crnojević) smišljala je na razno razne načine kako da za sebe pribavi što veću korist i dočepa se teritorija na koje je polagala pravo. To pritajeno neprijateljstvo kulminiralo je ubistvom na kotorskoj pijaci koje se dogodilo u sukobu između dvije grupe kotarskih podanika 14. septembra 1489. godine. Tom prilikom je ubijen jedan stolar Ivana Crnojevića. Bez obzira na mletačka podanstvo, Ivan Crnojević se odlučio da pravdu uzme u svoje ruke i ubicu kazni. Njegov sin Đurđe se sa oružanim odredom uputio prema Lastvi, selu na Vrmcu, gdje je ubica bio nastanjen. Mještani i samo selo nemilosrdno su kažnjeni. Đurđevi ljudi su prvo izvršili pljačku, a potom selo predali plamenu. U nekoliko kuća izgorjela je devet seljaka i dvoje djece, da bi narednih dana došlo i do nemilosrdne sječe vinograda. Kotorani, a ni Mlečani, nijesu mogli mirno posmatrati širenje ovog sukoba koji je polako prerastao u mali granični rat. Zbog toga su se u oktobru iste godine za pomoć obratili svom bailu u Carigradu, zahtijevajući da on zatraži vojnu inter-venciju od Porte. Glavni argument koji je u pisanoj formi upotrijebljen u pregovorima sa Portom bio je da "Presvi-jetla Republika" poštuje mir sa Osmanskim carstvom, pa da to treba da čini i Ivan Crnojević.

Na Porti su se ozbiljno pozabavili rješavanjem ovog gra-ničnog sukoba, zbog čega je i lvan Crnojević morao da se povuče i popusti. Prvi izaslanici lvana Crnojevića pojavili su se zato u Mlecima samim početkom 1490. godine, nu-

deći mir i rješenje svih sporova koji su nastali u okolini Kotora. Bio je to jedan od poslednjih poteza u državnoj politici Ivana Crnojevića.

Poslednjih godina svoje vladavine, pokušao je popraviti odnose s Mletačkom republikom, tražeći da se sporovi rješavaju mirnim putem. I Mlečani su dolazili do uvjerenja da odnose treba popravljati. Kako se u državnim poslovima sve češće pojavljivao njegov sin Đurđe, koji je važio za sjajnog ratnika, kotarski knez Paolo Erico (Eriko) nastojao ga je učiniti srodnikom, vjerujući da je to put za uspostav-ljanje bolje saradnje. Njegovim posredovanjem došlo je do Đurđeve ženidbe sa Lizbetom (Jelisavetom), njegovom rođakom, iz ugledne mletačke patricijske porodice. Kada je sporazum o bračnoj vezi postignut i svatovi bili na putu za Crnu Goru, gospodar Ivan je iznenadno umro, tako da je svadbeno veselje propraćeno žalošću. Neumorni rat-nik i podvižnik u obnavljanju državne i crkvene baštine, sahranjen je u prvoj polovini jula 1490. godine u svojoj zadužbini, Bogorodičinoj crkvi na Cetinju.

Plodonosno i s puno blagoslovnog djelovanja u riznici saznanja o političkoj, duhovnoj i kulturnoj sudbini, žive u istoriji i predanju srednjovjekovne Crne Gore sjene Ivana Crnojevića i svjedoče o smislu borbe za očuvanje naroda i države. Ratnički duh ovog renesansnog vladara - viteza na kojeg se sručio teret državnopravnih tradicija Vojislavljevića, Nemanjića i Balšića, prkosio je mletačkom lukavstvu i dolazećoj osmanskoj prevlasti, izgradujući na Cetinju podlovćensku Crnu Goru, pretvarajući je u posled-nji odbrambeni zid Balkana osmanlijskim osvajanjima.

51 C r n o g o r s k i g l a s n i k 50 C r n o g o r s k i g l a s n i k

UKUSI CRNE GORE

Izvor: Ukusi Crne Gore

Ukljeva na salati Sastojci:

- ukljeve…………………………………1,5 kg- so……………………………………………20 g- brašno……………………………………80 g- aleva paprika………………………………10 g- maslinovo ulje……………………………1,5 dl- bijeli luk……………………………………15 g- vinsko sirće…………………………………1 dl- peršun………………………………pola veze- metvica………………………………pola veze- zelena salata…………………………10 listova- limun……………………………………100 g- paradajz…………………………………100 g- maslinke……………………………………50 g

Priprema:Ukljeve posoliti krupnom morskom solju. U brašno dodati alevu papriku i izmiješati. Uvaljati ukljeve i pržiti na zagrijanoj masnoći da dobiju rumenu boju. Prohlađene ukljeve očistiti od kostiju, a repiće ostaviti za dekoraci-ju. Očišćeno meso od ukljeve začiniti sjeckanim bijelim lukom, solju, sirćetom, sjeckanim peršunom, metvicom i maslinovim uljem, da se dobije kompaktan sadržaj. Servirati na vatrostalnu zdjelu, preko lista zelene salate i ukrasiti repićima ukljeve, kriškama limuna, paradajzom i maslinkama.

Riblji bronzinićSastojci:

- škarpina…………………………………400 g- svježi bakalar……………………………400 g- murinja…………………………………300 g- gambori………………………………10 kom- školjke…………………………………10 kom- krompir…………………………………100 g- pitomi morač……………………………100 g- šargarepa…………………………………100 g- mladi crni luk……………………………2 veze- bijeli luk………………………………1 glavica

- svježi kupus………………………………400 g

- bijelo vino……………………………………2 l- začinske trave- ukuvani paradajz…………………………20 g- sok od 2 limuna- riblji fond- mljeveni bijeli biber- maslinovo ulje……………………………0,8 dl

Priprema: Ribu isjeći na komade, posuti limunovim sokom, usit-njenim začinskim biljem i bijelim lukom. Povrće isjeći što sitnije: luk, krompir, korijen morača, šargarepu i kupus, pa pomiješati. Naizmjenično, u bronzinić ređati povrće, riblje meso, povrće, školjke i račiće. Preliti (2/3) mješavinom ribljeg fonda, bijelog vina, maslinovog ulja, ukuvanog paradajza i usitnjenog začinskog bilja (ostatak). Pokriti poklopcem i tiho kuvati. Poslužiti toplo.

UKUSI CRNE GORE

Tiho

mir

Kova

čevi

ć Ti

hi

ZAU

STAV

LJEN

O VR

IJEME

Peć

insk

i park

i et

no s

elo T

rnovo

Pećinsk i park i etno se lo TrnovoZ A U S T A V L J E N O V R I J E M E

Tihomi r Kovačev i ć Tih i

Tihom

ir Ko

vače

vić Ti

hi

ZAUS

TAVLJE

NO VR

IJEME

Pećin

ski p

ark i

etn

o se

lo Trn

ovo

DDISKF Pećinsk i park i etno se lo Trnovo

PREDSTAVLJANJE KNJIGE POLITIČKO-EKONOMSKI OGLEDI 12.02.2019.

PREDSTAVLJANJE MNOGRAFIJE I OTVORENJE IZLOZBE TIHOMIRA KOVAČEVICA TIHOG 31.01.2019.

Susret gradonačelnika Zagreba i Podgorice 8.02.2019.

52 C r n o g o r s k i g l a s n i k

GODINA XX. _ BROJ 115. _ SIJE»ANJ-VELJA»A / JANUAR-FEBRUAR _ 2019.

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa crnogorske nacionalne manjine Grada ZagrebaTradicionalno druzenje u crnogorskom domu 3.01.2019.

NA MLADIMA SVIJET OSTAJE!

Nadamo se da će đed biti ponosan

na svoga unuka

guslara

Documents

Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i VijeÊa ... · sa tri pjesme: "Đevojka je zelen bor sadila", "Gorski kotaru ... projektima, ali i da je ideja iskoristiti odlične